sadržaj - snv

of 136/136

Post on 17-Oct-2021

1 views

Category:

Documents

0 download

Embed Size (px)

TRANSCRIPT

sadraj
i ODLAZAK IZ PODRAVSKE SLATINE ii O SLOBODANKI I BRANIMIRU iii CARINARNICA MOGA TATE iv JESENI SA SINOVCIMA v BORINA POSLJEDNJA JESEN vi OI SU OSTALE DA PAMTE vii DRAGAN, MIŠO, SLOBO, BUCO, DULE viii BERBA GROA U KARANOVOJ ULICI ix 8. MART 1959. GODINE x BAMBUS xi VEZISTI JEDNE JESENI xii ŠTEFICA xiii MLADEN JE OTIŠAO U DECEMBRU xiv DARKOVA NO BOJLER-BOMBI xv NA OSTRVO ZAJEDNO xvi NOVI RADNICI VRTIA „PERSE BOSANAC“ xvii NEDOEKANI DOBROVOLJCI xviii POSLJEDNJI DANI JEDNOG POSTOJANJA xix ODLAZAK IZ VOINA
fotografije iz voina o autorici
9 19 27 33 37 41 49 53 59 65 69 73 77 81 87 93
103 111 121
5
Više je razloga zašto sam pisala ovu knjigu, osnovni je da se ita o Zapadnoj Slavoniji. Ne mogu da podnesem, naprosto sam ljubomorna dok itam zapise, knjige, feljtone, ispovijesti o Vukovaru, Sarajevu, Benkovcu, Posavini, a Zapadna Slavonija se spominje tek povremeno, silom, ne sa aljenjem, nego nekako srameljivo. A Zapadna Slavonija je postojala i još uvijek po- stoji, kao što postoji i moj Voin i bol za njim. Za Podravskom Slatinom. Sve dok se ne pone pisati zašto smo pobjegli, i da li smo pobjegli, da li smo se predali ili se i to moralo dogoditi, kao rije Boja – sve dotad elim da se o Zapadnoj Slavoniji ita onako kako sam ja znala da za- pišem. Kad se o nama prestane šaputati, nego se pone glasno govoriti i pisati, tada više nee biti bitno tko je kriv za odlazak mog naroda. Tada e se emocije stišati, zaboraviemo koliko nam je bilo hladno kad smo u decembru 1991. prelazili Papuk, Psunj i rijeku Rogoljicu dok se u prostorijama gdje je tog istog mjeseca potpisivan Vensov plan iva penjala i preko 25 stupnjeva. Morali smo otii. Na nas se zaboravilo. Bili smo predaleko od centra zbivanja, a puno se neeg vanog, bez puno svjedoka, preko nas tre- balo zbiti i nije udo da nam se dogodio decembar 1991. Povlaenje ili
Svima, koji su voljeli mene! ebi, koji me najviše voliš!
p oruka itao cu
6
bjeanje? O tome neka se tek piše. Cijele knjige se mogu pisati o zbjegu. Sudbina je bilo na hiljade i nee biti lijepo ako ostanu nezapisane. A o voinskom dijelu Zapadne Slavonije i o voinskom dijelu rata ja sam napisala što sam znala, što se zbilo i što sam upamtila. Moje pisanje nije bilo splet sluajeva, kao što ni moj odlazak iz Po- dravske Slatine 5. septembra 1991. nije bio sluajan. Mislila sam tada da e sve trajati kratko, da smo mi više nego sila, da su JNA i SDS da- leko spremniji i snaniji, da su odluniji i da imaju puno konkretnih ciljeva. Ipak, dogodi se sve ovako! Drugaije, ili se to meni ini? Moja oekivanja, moja nadanja i sve moje elje iznevjereni su... Ali što je to u odnosu na vjenost! Pisala sam i zato što se o mom kraju i o tim ratnim sukobima, ali i nainu stradanja mog naroda, malo pisalo. Malo se govorilo, malo je bilo izvještaja, kao da nikad nismo ni postojali. A ne moe se sakriti ni da smo postojali, ni da smo se borili, ni da smo izbjegli, kao ni gdje se sada sve nalazimo i kako nam je po svijetu, bez svega što je bilo naše. Ne elim pisati zašto je do svega toga došlo, o tome e netko drugi, ja samo pišem o onom što je prošlo kraj mene i kroz mene. Pišui, izgovarala sam svaku rije posebno. Posebno sam je i doivjela, posebno sam je i svjesna. To je iskaz mene iznutra, dug prema mom Voinu i svemu što je bilo moje. Voin i Zapadna Slavonija ostaju moji onoliko koliko drugima budem dozvolila da mi ih oduzmu. A oduzi- maju mi ih, a ja ih ne dam. Pišem u Okuanima u koje sam došla 31. januara 1992. Mislila sam: tu sam blie Voinu, Podravskoj Slatini, tu sam na zemlji Zapadne Slavoni- je, i tome se bilo teško oduprijeti. A prialo se da e taj dio pripasti Bosni, mijenjati se za „koridor“, za Derventu, naprosto pripasti Hrvatskoj. Sad je druga polovina aprila 1994, trei jorgovan berem u Okuanima. Nismo ni pobjegli, ni zamijenjeni, ni napadnuti. Završila sam knjigu. Malo sam tuna. Kao da više neu misliti o Voinu, Veri, Štefici, Po- povcima, visibabama u Jovcu. Kao da se ovim pisanjem završava sve... Tako ponekad biva naveer. Ujutro idemo dalje. Iznova. Uporno!
7
Moji Srbi, kojih je po popisu iz 1991. godine bilo u opini Podravska Slatina 11.300 ili 36% (Hrvata je bilo 17.400 ili 55%, Jugoslavena 2.200 ili 7%, ostalih 600 ili 2% – ukupno 31.500 stanovnika), a u Voinu 1.009 ili 64% (Hrvata 426 ili 27%, Jugoslavena 65 ili 4%, ostalih 69 ili 5% – ukupno 1.569 stanovnika), onomad su sanjali svoja jutra u Voinu, eralijama, Klisi, Batinjanima, Grubišnom Polju, Pakracu, Kusonjama. Sad ih pak sanjaju u Tovarniku, Šidu, Iloku, Belom Manastiru, po Kosovu i cijeloj Srbiji. Koliko su ta nova dvorišta ljepša, prostranija i sigurnija od onih koja su ostavili i koja ih još uvijek, zabranjena ekaju, znaju samo oni. Koliko su ti kreveti udobniji od onih koje su nabrzinu ostavili, a boje se zaboraviti ih, svake veeri u njih lijeu i u njima se bude. Ovo sam, izmeu ostalog, pisala sebi. Tako sam ostala normalna. Sa- uvala razum. Sebe. Zahvaljujui pisanju ja i danas postojim.
U Okuanima, 16. aprila 1994.
9
I ODL AZAK IZ P ODRAVSKE SL ATINE
Dok sam išla u medicinsku školu u Osijeku, od 1966. do 1970. godine, nisam razmišljala ni gdje u raditi ni koliko u zaraditi. Muila sam muku s anatomijom, latinskim, kirurgijom i jedva ekala da maturiram. To su mi se tada inile najveim mukama... Dalje e cijeli ivot sigurno biti lakši, bezbriniji i ljepši. Te proklete knjige, ti zloesti profesori! Samo da mi se njih riješiti... Maturirala sam u etvrtak, isti dan pošla kui u Voin i onako, reda radi, izašla iz autobusa u Našicama da vidim što se tu moe uraditi oko posla. Tamo se tek otvorila nova bolnica, moda bi moglo biti nešto interesantno za mene. Nisam ni molbu znala napisati, ni radnu knjiicu nisam imala, ni diplome još nisu bile odštampane. Za mene je bilo dovoljno što sam maturirala. Tadašnji ravnatelj bolnice, dr. Raus, obavio je sa mnom razgovor i kad je ocijenio da je sve u redu dao mi je list papira, izdiktirao što treba napisati i rekao: „Vidimo se u utorak u 7 sati, ovdje u bolnici, tada ete dobiti raspored gdje poinjete s odradom pripravnikog staa. Da li vam to odgovara?“ Do Voina sam doputovala ne znam ni kad ni kako. Prevladavala je zbunjenost što odmah poinjem raditi, a još ni knjige nisam pospremila,
10
niti se odmorila, ni proslavila. Ništa nisam, a što je ovo? Koji posao, koji bakrai? I tako, u Našicama ostadoh tri godine. Kao pripravnica sam se i udala. U istoj sam bolnici 1972. rodila i prvu kerku. I bilo mi je lijepo te tri godine. Mlad si, imaš svoj posao, novac, slobodu. U januaru 1973. dolazim u Dom zdravlja Podravska Slatina, ali me rasporeuju na radno mjesto medicinske sestre u Voin. Vraam se u roditeljsku kuu, ali ne sama – ve nas je troje. I to je bilo dobro. Roditelji umorni jedno od drugog, brat na fakultetu u Beogradu... a ja volim Voin i sve se uklapa. Meni je i tu bilo lijepo. Voljela sam svoje selo, radovala se svakom jutru i odlasku na posao. Znala sam da je ve od 5 sati spremaica Mitra na poslu, da je podloila vatru u svim prostorijama, da je pristavila kafu i da, dok nas još nema, ona donosi drva u nekom velikom sepetu. Ra- dovalo je nju da svima bude toplo kada dou. Prva bi dolazila teta Marica pa onda Mile, Boo, Krle, Dušanka i ja nekako zajedno. Posljednji su dolazili lijenici. U Voinu sam radila pune tri godine – redovno koristila godišnji odmor, slavila 8. mart, 1. maj, 29. novembar, Nove godine, Boie, Uskrse. Sa sindikatom išla na erdap, na Zelengoru, Bled, Kozaru... I opet mi je bilo lijepo. U maju 1975. godine ravnatelj Doma zdravlja rasporeuje me kao medi- cinsku sestru u Podravsku Slatinu, u hitnu slubu. Od drvne industrije Gaj dobivamo stan u Slatini. Saška je preko tjedna kod djeda i bake, a vikendom s nama. Nekoliko godina radila sam u ambulanti, a onda 1979. nas nekoliko sestara ostvarujemo svoje pravo, po sistematizaciji, da upišemo višu školu u Zagrebu. Višu fizioterapiju diplomiram 1983. Sve u svemu, dotad je bilo i teško i manje teško, i lijepo i manje lijepo, ali kad sam došla raditi na fizikalnu terapiju mislim da mi je bilo najljepše. Tamo je sve bilo drugaije. Teta Ruica, spremaica, i nas etiri terapeuta, Jadranka, Jasna, Štefica
11
i ja, bile smo i tim i jedna malo vea porodica. Razlika u godinama je postojala, ali ne toliko velika da o ljubavi, braku, djeci, svekrvama, spremanju zimnice, kopanju bašte i izletima ne mislimo vrlo slino. Ujesen bi drva unosili zajedno, kupili šljive kod nas, brali groe kod Jasne, kod Jadrankinih roditelja u Vaškoj valjali se po slami o Boiu 25. decembra. Sve etiri porodice s djecom svaku su Novu godinu ekale zajedno. Štefica je najmlaa pa nam se Marko pridruio posljednji. Zajedno smo išle na sindikalne izlete, na zabave za 8. marta, tu smo uglavnom Jadranka i ja plesale zajedno. Znale smo i što je Moravac, Uiko kolo, Taraban, Polka, Valcer. Znale smo i koja je ija omilje- na pjesma. Voljeli smo Jasnu Zloki, Dinu Merlina, Bajagu, Gabiku, Miroslava Ilia, Lepu Brenu, Zdravka olia. I tako sve do 1990. Do demokratskih izbora, do pobjede HDZ-a poslije drugog kruga i okienih bandera, do filma o Špegelju, odcjepljenja Slovenije, guve u Splitu i ubijanja onog vojnika u tenku pred oima sveg naroda. Zapravo, svi smo svemu svjedoili, danima gledali tenk kako gura Fiu u Osijeku – sve slika do slike nove demokracije i slobode za pamenje. Istek te 1991. nismo više doekali zajedno. Te godine ni godišnji odmori nisu planirani, nismo u martu slavili Štefiin, u aprilu moj, u junu Markov roendan. Ništa više nije postojalo. Išli smo na teaj pruanja prve pomoi kod masovnog ranjavanja. Greta nas je uila kako se uvodi braunila u venu, dobivali smo tajne vojno-ratne rasporede. Na fizikalnoj terapiji uvjebavan je hitni prijem i trijaa pacijenata. U Dom zdravlja poeli su stizati neki udni paketi – šuškalo se da su to vree za mrtvace. Jednog jutra mi je glavna sestra Helena prenijela poruku šefice ope medicine – obavijest o zabrani sastajanja u kancelariji uprave. Tamo su radili Ljuba, Jelka, Boica i naš pravnik. U tim runim nacionalnim izolacijama jedino sam mogla otii do njih da malo odagnam strah, da s nekim progovorim. Nije nam bilo dozvoljeno. Bili smo preopasni, rastjerivani smo kao stoka, kao da imamo šugu. I kako se to moe
12
zaboraviti? Ni nakratko! To mi je ledilo dušu, patnja i ponienje tjerali su me u ludilo. S Helenom sam jela, spavala na izletima, slušala zbog koga je patila i plakala. etiri smo godine išle na iste roditeljske sastanke, dijelile sindi- kalne poklone. Kod nje sam bila na pokrivanju kue i uvijek je znala da sam Srpkinja, da sam se tako rodila i da to nisam kupila na pijaci. Kako me se tada nije plašila? Zar je mogue da su je okiene bandere, drugi krug izbora i nova demokracija natjerali da se promjeni prema meni? Tih proljetnih dana uhapšeni su Rajko, Brane, Vlajko, Milan, Tejo, Mi- lovan. Vlajka su odveli od kue, Milana iz advokatske kancelarije, Teju su uhapsili u robnoj kui, nastavnika Milovana u ulici Ive Marinkovia kad se vraao kui u Voin. I Vlajko i Rajko su pretueni. Gdje i koliko, ne znam. Nikad nisam imala prilike pitati ih, a i tada se to nije smjelo. Samo se šaputalo o nekim udnim dogaanjima, glasovima i kricima nou iz kue gdje je nekad bila Elektro-Slavonija. Krajem šestog mjeseca moji prijatelji iz opine, Milorad i Mladen, ra- zriješeni su dunosti na poslu. Moj brat koji je radio u TO Podravska Slatina isto je razriješen. Nitko od njih više nije dolazio na posao. Bili su nepoeljni, opasni Srbi. Moj suprug Savo je u drvnu industriju Gaj došao u aprilu 1971. i odu- vijek se znalo da je Srbin, ali do tog ljeta 1991. to nije bilo vano. Ili se ja varam. Trebalo se dogoditi „Hrvatsko proljee“, okiene bandere, pobjeda HDZ-a, i time su otvarana vrata ovih dogaanja. Savo je bio marljiv, odan Gaju, ponekad sam mislila da ništa i nitko drugi i ne postoji u njegovom ivotu. Sve je nekako išlo i bilo podnošljivo do jula 1991. kad su poele provokacije i prijetnje telefonom, odvoenja na informativne razgovore i stalne provjere. Jurnjava nekih nepoznatih i naoruanih ljudi po tvornikom krugu postala su svakodnevnom pojavom. Bilo je suludo i besmisleno ekati sljedee, novo radno jutro i sve to ponovno doivljavati i proivljavati na istom radnom mjestu, koje više i nije bilo radno mjesto, nego mjesto iivljavanja i maltretiranja. Ništa nije bilo ni sluajno ni bezopasno. Cilj je bio poniziti nas na najgori
13
mogui nain, zastrašiti i jednostavno istjerati. Tako se i desilo 27. au- gusta 1991, samo sat nakon što je Savo došao kui s posla. Otišao je ne oprostivši se s radnim prostorom, suradnicima, još ponekim prijateljem, bez radne knjiice. O odlasku iz Gaja on je mogao razmišljati samo kao o odlasku u penziju, a do toga je trebalo još podosta vremena. Ovako, otišao je bez oproštaja s portirnicom, menzom, Radnikom ulicom... Ni ja se više nisam javljala u Dom zdravlja, stavljajui im do znanja da je mom strpljenju i povjerenju došao kraj, jer svakim danom bilo je sve strašnije, sve više smo se bojali, prijetilo je sa svih strana. Nou san nije dolazio. Osluškivali smo svaki šum, pokret, zvuk. Sve mi se to brkalo u glavi, plašile su me vree s pijeskom, naoruani mupovci i gardisti. U gradu je vladala avetinjska tišina. Ujutro, dok smo išli na posao, inilo nam se da nas je bilo dosta na ulici, nije se ni primjeivalo što se dogaa, ali na povratku s posla slika je bila sasvim drugaija. Ljudi kao da su s podnevom nestajali s ulica. Djece nije bilo da se igraju još od kraja školske godine. I naše keri su otišle baki i djedu u Voin, kao i svakog ljeta, ne znajui da u Slatini vladaju gardisti i mupovci, da je grad zatrpan vreama s pijeskom. Da su ispred Doma zdravlja dva šlepera trupaca, na eljeznikoj stanici isto, ispred opine dva šlepera s pijeskom, na ulazu u kasarnu Nikola Miljanovi Karaula ogroman bager-greder i cisterna. Te zapreke trebale su neemu posluiti. Provokacije telefonom posebna su pria. Ljudi bi strah koji se u njih uvlaio odgonili i prije nego li bi ga postajali i svjesni. U haustoru naše novosagraene zgrade, u ulici Branka Radievia 6A, stanovala je i porodica Dvojak. Uselili smo se iste godine, sretali se svakog dana nekoliko puta. Imali su dva sina. Jedan je bio uenik Škole unutrašnjih poslova u Zagrebu i tog ljeta, prije završetka školovanja, obukao je uniformu, nosio oruje... Svojoj porodici za sigurnost, nama za strah. Postalo je gotovo redovito da njih dvojica na interfon našeg stana galame: „i smo ustaše, sve emo vas pobiti!“ Na pošti je tih dana, pod okriljem noi, nacrtana velika srpska zastava. Za to crtanje trebalo je više od sat vremena. Na putu za posao, gledajui
14
zastavu, pitala sam se tko je bio toliko sposoban da to neprimjeen uradi, a poštu su uvala etiri MUP-ovca. I za sve su bili krivi samo Srbi! Kako onda ne razmišljati o odlasku iz Podravske Slatine? O ostanku je mogao razmišljati samo onaj tko je iz nekog razloga morao ostati ili nije imao kud. I mi smo ostali dosta dugo, kao da nismo vjero- vali u zlo koje dolazi. Vjerovali smo sebi, ali to tada nije bilo dovoljno. Plašili smo se i komšija, i prijatelja, i ljudi s kojima smo do tada radili. Uljuljkali smo se u vremenu u kome je bilo lijepo ivjeti, putovati, ii u školu, odmah dobiti posao i redovito primati plau. Kupovalo se, gradilo, dizali se krediti, zaposlenost je bila velika. Spavali smo mirno, išli na more, orali njive, slavili slave, roendane, imendane. Radili su Gaj, Duhan, Šumarija, Slatinka, IPK Osijek, Graditelj, Univerzal, Frigis, Mlinovi, Maloprodaja. Prosvjeta je bila brojna, nas u Domu zdravlja bilo je oko dvjesta, a sama Podravska Slatina imala je 11.500 stanovnika. Zaboraviš misliti na bilo kakvu opasnost. Dišeš slobodno, sretno, i za sve ostale i za sebe. Tako godinama vjeruješ, ne provjeravaš, ne obraaš panju i ispadne kao da je sve to došlo odjednom. Zaboraviš što je znailo kad bi sreo poznate ljude u autu pretrpanom stvarima. Ponegdje se vide i jastuci, a znaš, osjetiš da ne idu na more, na godišnji odmor. Ljudi su se bojali i bjeali. Svugdje se osjeala opasnost. Šaputalo se da su ubijeni Kosi, Milutin Gunjevi, dr. Ranko Mitri, Lazo Oljaa, iger, Garaa. Nisam mogla ni htjela vjerovati u što se to pretvara ivot i ovi ljudi! Pamtim da sam se rodila u Hrvatskoj, da je i zrak, i eljeznica, i cesta, i šuma, i voda – sve to bilo u Hrvatskoj i hrvatsko! Zašto sad to nije dovoljno? Zagreb je uvijek bio u Hrvatskoj, gledali smo TV Zagreb, uvijek je 25. 12. bio katoliki, a 7. 1. pravoslavni Boi. Znalo se tko što slavi, iji pop ulazi u koju crkvu. Kad nou ne mogu zaspati razmišljam o predizbornoj kampanji u kojoj se govorilo da se više nee ii u vojsku, da e biti vea zaposlenost i da e drava biti bez poreza. A što e biti s Verinim Petrom i Štefiinim Markom? Kad sam bila kod Vere u Poreu za 29. novembar 1989, na sveanosti
15
na kojoj se njen sin Petar primao u pionire, plakala sam od neke udne miline i radosti gledajui salu punu plavih titovki, crvenih marama, talijanskih i naših zastava, sve dok me moja prijateljica nije prenula pitanjem: „Znaš li ti da je Petar posljednji Titov pionir?“ „Šta ti to ka- eš?“, uzvratila sam uplašeno. „Ma, ništa, ja to onako!“, odmahnula je rukom. Od te reenice uplašena sam i danas. Štefiinog Marka, roenog 3. juna 1987. godine, zvala sam Mala ljubav. Petra, samo Petar, a bio je vea i starija ljubav. Roen je 22. marta 1983. S Verom i Petrom bila sam manje, bili su mi dalje, sa Šteficom i Markom puno više jer smo ivjeli u istom gradu. I kad god sam bila sretna, tuna, uplašena, kad sam htjela nekog maziti, sjela bih u auto i odlazila do Marka. Tako sam jednog dana igrajui se s njim rekla: „E, moj Marko, kad ti budeš išao u vojsku teta Jelena e biti blizu šezdeset godina. Moi u i da se veselim i da pustim koju suzu – obiaj je“. Tada je Štefica rekla: „Teta Jelena, otkud ti znaš da e Marko ii u vojsku? Moda i nee!“ Ispade da samo ja nisam znala itati dogaanja u za- jednikom prostoru i vremenu. U široj porodici imam tri ujne Hrvatice: Zoricu, Mariju i Irenu. I šogori su Hrvati i to se znalo oduvijek i to je bilo u redu. Tog ljeta 1991, sin moje sestre od strica iz Osijeka igrao se, kao i obino, vei dio dana na ulici s djecom. Jednoga dana rekao je mami: „Neu danas biti pred našom kuom i neu se igrati s Draganom, igrat u se s drugim de- kima“. „A, zašto?“, pitala ga je mama. „Pa, on je Srbin, a to je sramno, Srbi su Cigani!“ Imao je jedanaest godina i nije znao da mu je mama Ciganka, Srpkinja, znao je samo da je mama, a da je mogao birati sigurno bi izabrao tu mamu – Ciganku i Srpkinju. Eh, pitam se kakav e odgovor jednog dana dati njemu, Petru, Marku, Maji, Nini, Dodi i Mirjani njihovi roditelji kada ih budu pitali: „Zar teta Jelena nije bila Srpkinja i prije rata, zar ona više nikada nee doi u Podravsku Slatinu?“ Samo da mogu to sve zaboraviti, probuditi se ujutro i stvarno povjero- vati da je sve ovo bilo samo ruan san. Dosta dug, ali san. Moda bi to
16
i mogao biti san, ali istina je da smo danas, 27. augusta 1991. Savo i ja donijeli odluku da odlazimo iz Podravske Slatine. Nisam smjela misliti ni na tetu Ruicu, tetu Bosu, Jocu, Radovana, Radu, Ljubišu, velikog i malog Dragu, Sofiju, Ivana, Maru... Brzo smo sjeli u našu Zastavu 128, bez ikakve prtljage, zatvorili vrata stana i garau. Kao na kraju predsta- ve, gase se svjetla, ljudi napuštaju svoja sjedišta, spušta se zavjesa i sve je gotovo. Tako smo i mi upalili auto, sjeli i otišli iz Podravske Slatine. Vozila sam ja jer bilo je sumnjivije kad vozi muškarac, a i zato što sam koristila propusnicu koju sam dobila u Domu zdravlja. Ona nam je trebala za hitne posjete nou za vrijeme policijskog sata, kad je masovno ranjavanje ili kad idemo na posao... A ja sam se njome posluila i sad. Barikade su na putu. Prva kod skretanja za Radosavce, druga u Rado- savcima, kod ovarske farme, i trea u Makovcu. Nije bilo problema. Istina, detaljno su nas zagledali, obilazili auto, zavirivali u prtljanik, ali moja propusnica odradila je svoje. Nije bilo lako gledati u sve te nepoznate i naoruane ljude, skrivati ono što osjeaš, zašto baš sad nekamo putuješ. U autu nisu našli ništa jer smo sve, baš sve ostavili u stanu, mislei kako emo za par dana biti opet kod kue, na poslu i kako e ovu ludost netko prekinuti. Tko zna što smo zapravo mislili. Išli smo svojim putem – neemo valjda ii tuim stazama! Naš dolazak u Voin, u Karanovu 10, bio je istovremeno i olakšanje što smo sad svi na okupu i strah od neke nove stvarnosti. Djevojice su skakale, ljubile nas, grlile. Ponovo zajedno – moe, makar i u Voinu. Kad smo stigli, tata nije bio kod kue. Mama je hodala tamo-amo, sretna što smo stigli, strah e dijeliti s nama. Vrijeme joj lii na ratno, na onu nesreu i strah koji još nije zaboravila iz Drugog svjetskog rata, ono strašno razdvajanje od roditelja, ubijanje, bjeanje, bijedu, glad i siromaštvo. Savo je odmah morao otii od nas. Tu no djevojice i ja nismo spavale kod kue. Zbog nekih mjera sigurnosti otišle smo spavati u Kometnik kod prijatelja. Tamo smo spavale po prvi put pa sam im predloila da prebrojimo oškove, kad ve nema greda, pa e nam se ispuniti
17
zamišljene elje – tako se nekad vjerovalo. Ujutro, prije odlaska od domaina, Saška mi ree: „E, mama, znaš šta sam sanjala? Sanjala sam da smo jako brzo morali otii od bake“. „Ma gdje?“, upitala sam tek da sakrijem ponovni strah, „ma, to ti je zato što je nova, nepoznata soba, krevet, ljudi“. Govorila sam to jer vjeruje se u istinu sna. Ni slutila nisam da za samo dva sata sve tri moramo proi isti put barikada, straha i nepoznatih ljudi. Odmah nakon povratka iz Kometnika u Voin došao je Savo i rekao: „Ti moraš odmah natrag za Slatinu. Djecu moraš poslati autobusom za Beograd. Evo ti brojevi telefona, javi se Stevi ili Aneliji. Reci im...“ – i tako redom. Govorio je Savo, nije me gledao. Plakao je. I glas i ruke su mu drhtale. Sve pare koje je imao dao je djeci. Pakovao je svoj ranac i urio. Vani ga je ekao jedan šašavi šareni „stojadin“ kome nisam vjerovala. Plakali smo oboje. S djevojicama se nije pozdravio. Valjda je elio vjerovati da je i kod njega u pitanju samo san, a kad se probudi svi emo biti u našem stanu, u našoj dnevnoj sobi i uriti, one u školu, mi na posao. Ne sjeam se da li sam ga pratila dalje od kunog praga, ali kroz prozor sam vidjela da se nekako smanjio, ostario. Da je sam i uplašen. Sve je odjednom nestalo, i srea što smo došli, i naša vjerovanja, i mir koji je to jutro vladao. Radio je prestao svirati, ruak je ostao na stolu nedirnut, iako ga je mama rano skuhala. Do maloas plah i neujan mamin osmijeh pretvorio se u pla, u kuknjavu. Zamjerala mi je što ih odvozim. Vjerujem da se zapravo bojala i za nas koji odlazimo i za sebe koja ostaje. Morala sam ostati sabrana, mirna, tugu sam gurala daleko od sebe. Djevojice su pakovale svoje stvari i plakale. Na brzinu su se pozdravile s bakom, vjerujui da e ovo ludilo trajati samo nekoliko dana. Nitko nije slutio taj mrak, pakao koji ide. Na barikadama nije bilo problema. Svaki put kad bi me pitali kud idem, odgovarala sam da djecu vraam iz Voina kui u Slatinu jer za par dana poinje škola. Prošli smo sve tri barikade s istim pitanjem
18
i odgovorom, mada ni sad ne mislim da je netko u moje objašnjenje povjerovao. Djecu sam dovezla pred Dom zdravlja i otišla po Šteficu da se doe pozdraviti s njima. Rekla sam joj da ih ujutro u etiri sata autobusom šaljem za Beograd. Nisam upamtila što je rekla ni meni ni njima. Kao da i nije bilo rijei. Samo neki nijemi pogledi, grljenje, poljupci i tajac. Kraj predstave! U stanu muk. Tišina. Neka tamna tišina. Krila sam od njih svoje suze, a one su pakovale, samo dragi Bog zna što i kako. inilo mi se da su i one odjednom postale nekako manje, da im se samo oi vide. Oi pune straha, neke nepoznate jeze, tuge, nesigurnosti. Nazvala sam Stevu i Aneliju u Beograd i rekla što im poruuje Savo. Anelija je rekla da zna sve, da ne brinem i neka slobodno šaljem djevojice. Tješila me. Da li sam joj vjerovala, ne znam, znala sam samo da se tamo ne puca i da nema barikada i vrea s pijeskom. Nisam se usudila spavati u našem stanu. Sve smo tri otišle prije poetka policijskog sata kod jednog Fee, koji je iz svog stana nekoliko dana ranije, iz istog straha, ispratio svoju ker i enu. Onako uplašene nismo mogle spavati, samo smo se u tišini gledale, grlile i plakale. Jedna drugu uvjeravale kako treba malo odspavati, ali po brisanju noseva znale smo da san nee doi. U tri i petnaest prenuo nas je sat, ali i veliko nevrijeme. Grmilo je, sijevalo, mislili smo da e vjetar poupati sva stabla. Kiša nam, kao u inat, nee dozvoliti da odemo na stanicu, a jutro je 28. augu- sta, moram ispratiti djecu na taj put. Pravoslavna Velika Gospojina je. Autobus je stigao na vrijeme. Na stanici samo mi, kiša, munje i vjetar. Djevojice uu u autobus, oluja pojaava. Fea i ja se vratimo da doe- kamo sedam sati pa na posao. im sam došla na posao šefica ope medicine pozvala me na infor- mativni razgovor. Htjela je uti što sam sve vidjela na putu od Slatine do Voina. U deset sati je zazvonio telefon. Vanja iz Beograda javlja: „Mama, mi smo stigle na stanicu, ali niko nas nije saekao“. Plae.
19
II O SLOBODANKI I BRANIMIRU
Sunce zae. Suton se spušta. Blii se veer. Seoska tišina. Gledam daleke planine i brda, breuljke mog rodnog Popovca. Nikad tako tiho kao ove godine. Ni pjesme ni ljudskih glasova. A nekad se po cijeli dan ula muzika, dreka djece i galama roditelja. Popovac, malo selo nedaleko od Voina. Ima struju, tvrdu cestu, asfal- ta nema, oko etrdesetak domainstava. Starosjedilaca tek par kua, ostalo ljudi iz Bosne, doseljeni prije nekoliko godina. Selo niti s nekim posebnim znaajem, niti za zanemariti. U prošlom ratu tako malo selo imalo je puno poginulih, strijeljanih, otjeranih u logore. Selo puno livada, pašnjaka, vonjaka. Jedan takav vonjak imali smo i mi. Bio je star svega desetak godina. Pun mladih voaka, šljiva. Djetelinu smo posijali prije tri godine, ogradili je s tri strane, etvrtu nismo stigli, ali ica je ekala u Voinu. U proljee sam mislila da je najljepši, u ljeto najrodniji, u jesen najvese- liji. Ove godine u vonjaku ostavljamo nepokupljene šljive, a bilo ih je toliko da su stabla izgledala kao da su se svi uti leptiri svijeta spustili samo na naše voke. Na naše ute šljive. Negdje je sitno zvonilo zvonce i lajali su veliki seoski psi zaglušujui blejanje ovaca. Mrak natkrilio nebo i zamraio selo. Posljednje zrake
20
sunca gubile se negdje daleko, prestale treperiti na utom lišu. Nikad u ovo doba godine u našem vonjaku nije bilo ovako tiho. Nikad se ovoliko nismo urili, nikad ga tako rano nismo napuštali i to bez pjesme, larme i bez djece. Djeca su negdje sklonjena po domovima, hotelima ili kod roaka. Za odlazak u vonjak i kupljenje šljiva pripremalo bi se inae danima. Ne samo mi, lanovi porodice, nego i prijatelji, rodbina, komšije. Znalo se uvijek tko trese šljive, tko nosi posude, tko vee vree, u koliko sati stie traktor po sve što smo pokupili, tko kuha kafu. Kad se slue kolai, a kad se ide ruati. Beraa je uvijek bilo dovoljno i nikad previše. Svake godine s nama je bila cijela moja ‘fizikala’ i njihove porodice. Bez Joce i Radovana taj dan bi bio siromašan, a moji Osjeani su naprosto tu pripadali. Popodne, kad bi ve svi bili pomalo umorni od posla i od prie, Jasna bi rekla: „Znate da smo puno umorni kad i Radinka šuti“. Radinka, moja sestra od strica, imala je uvijek nešto zanimljivo za pri- ati pa bi nam dobar dio dana prošao u priama, a šljive i posao koji je trebalo uraditi, ispalo je, izmišljeni su samo da bismo se mogli druiti. A Spomenka i Nikola? Oni su ve postali dio našeg ivota. Nikola je volio dolaziti u Popovac i raditi, valjda zato što ga je taj posao podsjeao na djedovinu u Srbiji gdje su mu ivjeli roditelji. Bez tete Ruice ovaj posao nije mogao proi, kao ni svaki drugi, bio on u Slatini ili Voinu. Ona je voljela i znala raditi. Djeca su nam svake godine bila posebna zabava. Po cijeli dan bi bez- brino hodala cestom i selom, jer saobraaj je bio rijedak. Djetelina, trea ili etvrta u godini, posluila bi kao ogroman, velik i debeo tepih svoj djeci, i velikoj i maloj. Gazili bi je, valjali se po njoj i uivali, a kad bi poneki sakriveni zec, probuen iz sna iz nje iskoio, uplašeno bismo išekivali hoe li nešto ponovo iskoiti. Jedino tada bi malo mirovali, dali odmora i sebi i djetelini. Naveer bi zaspivali neumiveni, umorni od igre i sunca. esto se pjevalo u našem vonjaku. Uvijek se nekome nije odlazilo pa bismo uz neku otegnutu, laganu pjesmu ostajali još neko vrijeme. Ve
21
dobrano u mraku, pakovali bismo stvari i radnu odjeu i kretali kui, dogovarajui se hoemo li na veeru mami u Voin ili emo kod nas u Slatinu. Ove godine od svega toga ništa! Za pjesmu nitko nije raspoloen, a razgovor i pogledi prepuni su strepnje i straha. Šljive slabo pokupljene, djetelina nedirnuta, nepovaljana. Cijeli dan su padale granate samo nekoliko kilometara dalje od nas. U Hum i Lisiine. Padale su, a mi smo ih brojali i prebrajali. Mali Sran ree: „Tetka, ovo je sto dvadeseta!“ Onda su prestale padati. Pribliavala se no. Išli smo kui. Sran, njegova sestra i majka, ika Tomo, strina Ana, moj Krle, tetka Jovanka, Mladen, Bojana, David i sin im Bekim, bili su prvi put ove godine naša „rabota“. Od onih starih, redovnih – ni traga ni glasa. Netko je potraio spas, razumijevanje, prihvat u Srbiji, netko je ostao sa svojim narodom i obavezama na suprotnoj strani, a netko tamo gdje je morao. Tako je ova jesen bila nešto sasvim novo i posebno za sve nas i za sve njih. Dok smo išli kui, Sran, najmlai meu nama, objašnjavao mi je da ako poneš brojati kad granatu ispališ, što više izbrojiš, ona padne dalje... Slušala sam ga i pitala se da li je u redu da ovako mali djeak razmišlja o tome, a ne o knjigama i igrakama, o drugovima koje je ostavio u Slatini i na Bijelom Jarcu kod bake i djeda. Kasnije se potvrdilo da su granate padale na Hum i Lisiine. Mogle su pasti i oko nas, a mi bismo vjerovali da je to sluajnost. Tada o granatama nisam znala baš ništa. Ni koliko od nje boli, ni kako pada, ni da li ubija? S koje daljine se ispaljuje, koliko vrsta ih ima? Ratnu kirurgiju polagala sam 1982. u Zagrebu, ali se ne sjeam tog gradiva. Moda sam ga samo ja zanemarila, vjerujui u budunost i da mi to znanje nee trebati baš nikad. Tada nismo urili u Evropu, vjerovali smo u komunizam, plakali za Titom, ureivali Spomen dom 25. maj. Jadransko more s puno turista bilo je u Jugoslaviji. Rije izbjeglica podsjeala nas je na Drugi svjetski rat, a rije prognanik nije ni postojala. Tako sam ja osjeala i ne znam kako se sve ovo dogodilo: da li su mi
22
prvo oduzeli pravo da se radujem 25. maju, natjerali me da 1. novembra ne radim, ili su me prije poeli uvjeravati da HDZ ni izdaleka ne lii na NDH? Pokupovali kalašnjikove i dovezli vree s pijeskom – vaskrsnu 1941! Sve ostalo se zna. Sloboda do neba, a nebo se ne vidi iz skloništa. Nakon svega, krv je naprosto morala da se dogodi. I opet mi se ini da samo ja nisam znala da granata ubija, ranjava i da su rane od nje jako rune. Mislila sam da se takva krv nakon Jasenovca, Kozare, Zelengore i Sutjeske više ne moe dogoditi. Nikad više stotine hiljada ubijenih i poginulih Srba kao u Drugom svjetskom ratu... Spaljenih sela, ena bez mueva i djece. Logora... Prisilnog rad kao u Njemakoj i Poljskoj. Moja baka je za taj rat govorila ovako: „Kad smo 1945. došli iz logora, iz Njemake u Popovac, Popovac je bio sav spaljen. Muškarci pobijeni u Jasenovcu, djeca poumirala. Nigdje nikoga i nigdje ništa, a morali smo ivjeti. Poeli smo ispoetka, sasvim novog poetka. Zar nismo ostali ak i dovoljno normalni imajui u vidu šta smo sve proivjeli? Moralo se...“ Tada nitko nije vjerovao u mogunost ponavljanja sudbine. Bio je to ispit na kome tada mnogi nisu prošli! Da li smo ga morali ponoviti baš tako i svi? Kui smo stigli po mraku. Htjela sam pomoi mami i ostalima oko iznošenja šljiva i pripremanja veere kad je zazvonio telefon. Poziv je bio za mene. Trebalo je da doem u stacionar – ima povrijeenih i po- ginulih. Bila sam uzbuena! Trebalo se sresti s neim novim, prvi put. Slobodanka, sa svojih šesnaest godina, leala je umotana u zavoje i vlastitu krv. Pored nje, jedna mala glava s dva djetinja, nevina oka u kojima se nazirao smisao ivota i budunosti, bespomono je leala na Neninom krilu. Bio je to Branimir, imao je samo šest godina. Dovoljno godina da upamti 22. septembar 1991. i svoju sestricu kako lei u dvorištu pogoena gelerom granate. Teško ih je ranila „bolesna demokracija“ ljudi bez uma. Bez sive modane mase, plave krvi, smišljajui osvetu za sve one godine ivota u mraku i pod komunizmom. Tko bi mogao pomisliti da bi osveta mogla stii baš Branimira,
23
Slobodanku i njihove roditelje. Oni su najmanje znali o vjekovnoj tenji Hrvata i o tome koliko ih ugnjetavaju Srbija i Jugoslavija. O „demokraciji“ koja tek treba da rasvijetli put svima koji su ivjeli u mraku komunizma. Prvi put otkako je poeo rat, otkako sam u Voinu i radim u stacionaru, otkako se gine, trebalo je da budem pratnja povrijeenima do bolnice u Buju. Jako sam se bojala, ali za strah nije bilo vremena jer trebalo je sve raditi brzo i bez emocija. Sjeam se naroda koji je stajao ispred stacionara i znatieljno gledao što su to uradili naši dotadašnji prijatelji iz Slatine nama iz Voina. Sigurna sam da su neki od njih napustili Voin prije samo nekoliko dana, ili još bolje – druili se s nama, a sad se gledamo preko „dalekometnog topništva“. Sjeam se, stajao je tu i jedan dosta mlad i malen ovjek u uniformi. Ne znam da li je uistinu bio malen od tuge ili sam ga ja tako doivjela. Tek kad je htio prii autu prve pomoi, pred samo zatvaranje vrata, razumjela sam da je to Branimirov tata. Plakao je, nekako tiho i za sebe. Tko zna da li je išta uspio rei svojoj eni, jer je i ona bila ranjena i u transportu za bolnicu. Imala je povrijeeno oko, sin bez svijesti leao je Neni u krilu, kerka ranjena. Nije li to i previše nesree da se ovjek ne bi smanjio? On je tako i ostao, kršei ruke, brišui nos i oi... Mi smo odlazili, vidjela sam da nema maramicu. Vozili smo u mrak, prestalo se pucati. Dobar dio puta išli smo kroz šumu. Bojala sam se za Branimirov i Slobodankin ivot, plašila sam se šume i noi. Svega! Sve je to za mene bilo prvi put, iako sam tu cestu Voin–Buje, kroz šumu i s puno prijevoja, prošla puno puta. Napamet sam znala kroz koja sela prolazimo i gdje je smještena bolnica, ali te noi sve je izgledalo drugaije. Šuma je prijetila cijelim putem – sela nigdje. Bolnica kao da je bjeala ispred nas. U to vrijeme Voin je imao struju, a sva sela ispod Papuka nisu. inilo mi se da nijedno selo još nismo prošli. Kad smo stigli u Buje mrak mi je izgledao još guši. Struje nije bilo, okolo su padale granate, sve mi
24
je bilo nepoznato. Ljudi su hodali sa svijeama, ispred bolnice je bila straa. Strašno! Boe, pomislila sam, pa gdje smo mi to stigli? Kakva li se pomo ovdje moe pruiti? A cijelim sam putem mislila: samo da izdre do bolnice, tamo su kirurzi, operaciona sala. Kad ono – mrak, neki dugi hodnik i velika soba. Na krevet spuštamo Slobodanku koja jaue i Branimira bez svijesti. Dok smo objašnjavali što se dogodilo, kad, kako i gdje, i što smo mi uinili, zasjalo je pravo svjetlo! Ukljuili su agregat i tek tada smo mogli vidjeti lijenike i sestre, ali i prostor u kome smo ostavili naše malene. Branimir je cijelim putem imao kon- vulzije zbog povrede glave na potiljku. Nije dolazio svijesti, stalno je povraao i otimao se Neni, kao da je elio pobjei. Dok sam stajala u dnu sobe promatrajui Branimira kako teško diše dok ga stavljaju na krevet, shvatila sam koliko je bespomoan i ovisan o našem znanju i mogunostima. Na smrt ne smijem misliti, ona ionako dolazi bez poziva. Branimira smo ostavili da se bori i izbori za svoj svijet. Slobodanka je bila mirna, kao da nije htjela da se brinemo ako bi se javila, jauknula, pomakla. Geleri granate povrijedili su joj obje noge, predio bubrega, desnu ruku... Na trenutke je bila bez svijesti, liila je na sjenku, bljedilo i sklopljene oi govorile su o nesnosnoj boli. Bojala sam se: Slobodanka e otii. Cijelim putem do Buja bila sam nepomina. Ruka mi je utrnula, nisam se htjela ni pomaknuti, samo da nešto ne poremetim. Gledala sam as u Branimira, as u Slobodanku, as u nebo koje je mjestimino bilo svjetlije. Meu iskidanim oblacima pomaljale su se tu i tamo zvijezde. Na povratku, cijelim sam putem plakala. Da, briga i strah za Slobodanku i Branimira, ali i što e biti sutra. Koga u sutra pratiti ovom cestom? Kraj ovom zlu se ne da naslutiti, zato se i bojim da u ve sutra opet istom cestom, ali barem da ne bude no. Moj mozak nije bio u stanju da shvati što se stvarno dogaa. U njemu je rasla i širila se samo jedna misao: djeca ni za jedan rat nisu kriva! Ona nisu glasala ni za jedno ureenje, ni za jednu vlast. Nisu punila vree s pijeskom, njima je pijesak sluio samo za igranje, a ne za zaštitu od
25
smrti koju siju granate, bombe, ljudi. Smrt jest nešto prirodno, ali samo kad tako i doe – prirodno. Postoji li netko tko bi mogao rei kakvo je osjeanje smrt? U knjigama piše: lijepo, olakšavajue osjeanje, savršeno stanje blaenstva. Kao raste- reenje od svih dotadašnjih muka. Da vjerujem u to tumaenje, manje bih se plašila za sve koji su umrli i one koji još nisu. Manje bih patila za Borom, Bambusom, Mladenom, orem i svima koji su otišli a nisu se vratili da kau kakav je osjeaj smrti. Prije samo nekoliko dana nisam htjela ni vidjeti prostrijelnu ranu, mislei da mi to iskustvo nikad nee trebati. Danas, dok je smrt tu, kraj mene, osjeam stvarnost od koje se muti mozak, ledi duša, gubi pamet. Nisam mogla vjerovati da se sve ovo moe i zamisliti, a kamoli da stvarno postoji. Da nije tek film ili neki daleki statistiki izvještaj. Misli su mi zbrkane, uspomena kao da nema. Ljudi koji preive nešto bolno lakše praštaju, govorio je moj narod, onaj stariji od mene. Da li u biti sretna uine li tako Slobodanka i Branimir? Rastuio me ovaj dan, ova no i sve sjeanje koje mi juri kroz glavu. Kad smo se vratili natrag u moje selo ispod Papuka bila je ve duboka septembarska no. Povremeno bi se s drvea otkidao pokoji list i padao, ali tako blago, kao da se spušta na tankoj svilenoj niti. Tišina. Dopire samo lajanje pasa, koje se nou u ovoj tišini razlijee kao da dolazi s neke daleke zvijezde. Dok sam tako stajala na kapiji i slušala tišinu noi nakon napornog dana, bila sam sigurna u jedno: priroda me poznaje samo ovdje. Te veeri legla sam s teškom morom u grudima. Od tada je prošlo dvadeset dana. Našla sam se u Banja Luci u pratnji staraca koji su odlazili u svijet da sauvaju sebe, svoje postojanje, nosei sjeanje na rodni kraj. Dok smo stajali ispred bolnice, sluajno sam saznala da je Slobodanka u jednoj od soba do ulice, veoma blizu. Ustrim uz stepenice... I stvarno: Slobodanka lei na trbuhu i ita knjigu. Bila mi je još manja, još bljea. Objasnila sam joj tko sam. Nieg se nije sjeala. Još te noi helikopterom
26
su ih bili prevezli u Banjaluku. Upitala sam je hoe li sa mnom kui? Poela je jako plakati, jedva sam je razumjela kada je rekla: „Teto, ja tamo neu sve dok se puca“. Još sam jednom došla u Banja Luku, 27. decembra 1991. Tada smo ve napustili naš kraj. Došla sam u bolnicu da Slobodanki predam prsten koji sam 22. septembra u Voinu skinula s njenog prsta. Nje tamo nije bilo. Ona se oporavila, ali s obzirom da je ostala bez kue, bez rodnog kraja, premjestili su je kao izbjeglicu na oni odjel na Paprikovac. Do daljnjeg – rekli su mi. Prsten sam ostavila jednoj sestri s odjela gdje je mala leala, a koja je upravo kretala za Paprikovac s nekim pacijentom. Ne sumnjam da li ga je predala. To je posljednje što znam o Slobodanki. Branimir se oporavio ali je ostao s velikim motorikim ošteenjem. O njihovim roditeljima nisam saznala ništa.
27
III carinarnica mo ga tate
Voin – ni selo, ni grad, ve onako. Podravska Slatina, lijep gradi, opinsko mjesto. Industrije sasvim dovoljno, uz sve ostalo što smo imali. Htjeli smo i više, planiralo se. Sagradili smo novu školu samodoprinosom, proširili Gaj, Duhan, Dom zdravlja, IPK, sportske terene, Srednjoškolski centar... Planirali smo jedno, a dogodilo se nešto sasvim drugo. I to drugo bilo je u planu, ali ne svima i ne zajednikim samodoprinosom. Slatina je od Voina udaljena 24 km, ako se ide preko Lipovca, preko Mikleuša je bila nešto dalje. U oba smjera je asfaltirana cesta koja je sluila i za odlazak ljudi na Zveevo, ljeti na kupanje, zimi na skijanje... A sad za barikade, tenkove, samohotke, razne haubice i sve što ubija, razdvaja, boli. Voin je mjesto koje je bilo manje bogato industrijom i poljoprivredom ali je zato imalo rijeku, jezero, divan park s bazenima, ribnjake, šume, plemenit narod s tradicijom i obiajima. Narod širokog srca, bogatih dvorišta, štala, ambara, tavana, podruma. Znali su oni primiti, pogo- stiti, ispratiti, nikad praznih pogleda i ruku. Na to tko je koje vjere, kako se krsti, koju slavu slavi, koju zastavu iznosi na svoje prozore, nije se mnogo pazilo, jer svi smo mi tamo roeni, tamo rasli, enili se i
28
sahranjivali. Oduvijek se znalo tko su Gecani, Dorii, Ivankovii, Bo- ikovii... Znalo se tko su Plavšii, Stanivukovii, Dobrojevii, Ojkii, Radoševii, Vukovii... Ne znam koliko vremena bi trebalo još da proe da bih povjerovala da me u Voin iz Slatine nisu otjerale one iskiene bandere, pobjeda HDZ-a i njegovo naoruavanje, nego moj hir i hir mog naroda. Pisati moe tko što hoe, svijet je mogue u svašta uvjeriti, ali vrijeme koje dolazi pokazat e u što se ulagalo, što se financiralo, gdje je i tko prema kome griješio. Govorim o budunosti u koju vjerujem, kojoj se nadam i za koju mislim da dolazi. Zato i pišem. elim da se pamti i Voin i njegova sela i zaseoci. Njegove staze i šume, narod i obiaji, hrabrost i strah. elim da se pamte svi oni koji su od augusta do 13. decembra 1991. ulagali svoje zdravlje i svoje strpljenje u noi, u rovo- ve, u straarsku budnost. U vrijeme koje je trebalo pokazati naš cilj i opravdanost bjeanja u šume Papuka, na Sekulinaki lager, na Budim, Renaka brda, Kokoak, Klisu, Malu i Veliku Peratovicu... A zašto nam se dogodio 13. decembar 1991. i povlaenje Bilogore, neka pravdaju svi oni koji su tome doprinijeli i koje emo po tome pamtiti. Meni ostaje, ne da pravdam, nego da pišem o našim odlascima, strahu i smrti. O onima koji su nas hrabrili, uvali, branili. Jedan od takvih bio je i moj tata. Iako je imao dosta godina, bio je na straarskom mjestu prema Lisiinama. Godine nisu bile prepreka. Tata je svoje straarsko mjesto, svoje donedavno radno mjesto, svoju lugarnicu, zvao Carinarnica. Volio je tamo otii i zbog društva i zbog sigurnosti. Imali su tamo dobro sklonište, dobar pregled terena, a mogao je dobiti i razne informacije. Prolazili su kroz njegovu Carinarnicu svi komandanti, svi ranjenici iz Miokovieva, Klise, sve izbjeglice iz Bilo- gore. Ponekad je one koji su prolazili hvalio, ponekad grdio, ali uvijek je bio prisutan strah. „Sporo se sve ovo odvija i ne onako kako treba“, govorio bi. Ne onako kako su mu godine, znanje i iskustvo nalagali da bi trebalo. Zato je bio nesretan, nesiguran, uplašen. Rijetko je spavao kod kue (nismo imali podrum), a i bilo ga je sram pokazati strah i
29
bespomonost. Valjda su ga tako uili ili se uio sam. Imao je tata 60 godina, bio je u penziji. I dok je radio kao lugar, dolazio bi u lugarnicu uvijek prije vremena, a odlazio kad mu stigne smjena, kao i sad u Carinarnicu. Na posao se spremao polako, u torbu stavljao slaninu, kruh, barem etiri jabuke, depnu lampu, kišnu kabanicu. Na noge tri para toplih arapa, na lea kouh i još toplu bundu. Pred sam odlazak ogulio bi pet, šest jabuka. Radio je to polako, jabuke gulio na novinskom papiru i šutio. Imao je svoju misao i svoju muku. Bez šibica u depu i bez kišne kabanice nikud. „Sve to treba, no je duga. A i oni što puše nikad nemaju šibice. Cigarete izdrame, a za šibice baš ih briga“, ljutio bi se. Zbog lugarske torbe koju je uvijek sa sobom nosio zvali su ga Torbakan. Svaki put kad bi se vratio kui, imao bi neki novi doivljaj. S brda gdje se nalazila njegova Carinarnica vidjelo se daleko, ulo se još dalje. Znao je on s tog brda tono ocijeniti puca li se u Pakracu, Slavonskoj Poegi, Podravskoj Slatini, Kokoaku, Velikoj Peratovici... Znao je puca li se na Voin iz Radosavaca, Golenia ili iz Makovca, koliko nam je hrvatska vojska daleko i iz ega puca. Raspoloen je bio veoma rijetko, skoro nikad. Jedino se sjeam da je jednom došao kui dobre volje, s vjerom u nešto ljepše, onog jutra kad je kroz njegovu Carinarnicu za Lisiine prošao pukovnik Trbojevi. „Znaš li ti Jelena šta je on po inu?“, pitao me je ushien. Ponosio se što je pukovnik baš iz Lisiina i što je došao k nama na front. Priao mi je o roditeljima pukovnika Trbojevia, o njemu samom, uvjeravajui i sebe i ostale da smo mnogo dobili njegovim dolaskom. „Još samo nekoliko aktivnih oficira da doe i da vidiš šta se moe“. Sve je tako govorio i mislio, a meni je trebalo dosta vremena i naše povlaenje pa da shvatim ega se on zapravo bojao i što nije htio vidjeti, a slutio je. I eto, dogodilo se baš tako. Prve izbjeglice otišle su iz Voina 1. i 2. oktobra, samo majke s malom djecom, a iza njih, 8. i 9. oktobra, bolesni i stariji. A onda više nije bilo dana da kroz Carinarnicu i ispred Komande mjesta ne bi prolazila djeca,
30
ene, mlai i stariji svijet, iz Miokovieva, Klise, Grubišnog Polja... Svi su nekud odlazili... Niti su znali kuda niti do kada ostaju. Danima sam ih gledala, rijetko upitala odakle su. Nisam se sramila, nego sam se bojala da ne saznam koliko je veliki njihov strah i dokle dosee to zlo. Stajali bi oni tako satima, muvali se tamo-amo sa stvarima u rukama. Bilo je to sve što su ponijeli, kao da ono što je ostalo nikome ništa ne znai i nee im u svijetu trebati. Mirisali su na dim, upavih glava, lica neumivenih, cipela velikih i kaljavih, pa kao da i nisu liili na moj narod. Izgubili su ponos, povjerenje, nadu. Išli su u neizvjesnost. Zimski mjeseci bili bi mjeseci odmora i pripreme za proljetnu sjetvu. Za pletenje arapa, dempera, šalova. Za spremanje mesa, za duga zimska druenja. Znao je sve to i volio moj narod. Nije bio bogat ali je bio vri- jedan. Ove godine od svega toga ništa. Natjerali ga muka, strah i krv u svijet. Pod tuim krovom da potrai mir, topao kutak, noi mirnog sna. Svaki put kad bi kroz Carinarnicu prolazili svi ti nesretni ljudi traei negdje spas, tata je kui dolazio ljut. Ljut zbog bijede koju danima gleda, zbog zla koje je došlo i još veeg koje je dolazilo. Zbog kolona i kola koja se kotrljaju kaljava i puna naroda. Nije se on ljutio na one koji odlaze sa svojih ognjišta, napuštaju kune pragove, nego na sudbinu koja se dogaa, a ide protiv nas. Kao i mi ostali, htio je on i oekivao nešto drugo, pomo zvaninih organa i institucija, ljudi... A ono ništa! Tata je to osjeao i bojao se. Danima ne bi govorio, a onda bi svoj transportni ranac spakovao bre nego li bi mama i ja i shvatile da je odluio krenuti. Strpao bi u njega sve svoje lijekove, veš, obuu, dokumente, pribor za brijanje... Sklopio je nekako i sakrio i jednu lovaku pušku. Kad je Popovac gorio prvi put, 1942, imao je tata malo godina. Svi koji nisu tada pobjegli pobijeni su u jednom dvorištu. Ostali su pohvatani i otjerani u Jasenovac. Vratili se nisu. Majku mog oca otjerali su na prisilni rad u Njemaku. Ni ona ni njegov brat, tamo roen, nisu se vratili. Eto, sve je to moj tata proivio i doivio i strah je ostao. Sad je strah još vei jer je tata stariji, slabije vidi i uje, tee se kree. Imam
31
osjeaj da se jedino pouzdaje u svoj stari, sivi, enski bicikl. Na njega po- slae sve torbe, prebaci kišnu kabanicu i ode kroz Voin prema Zveevu. Poznavao je tata sve puteve preko Papuka i Psunja. A tih se puteva i ja sjeam kao puteva za odlaske u goste, na slave, na moje i bratove ljetne raspuste. Stavio bi tata – jednom mene, jednom brata – na paket-sic svog novog bicikla i onda pravac preko Orahovice i Duzluka do strica i moje sestre od strica, sestrice Radinke u Kutjevo. Ne znam koliko je tati bilo teško uzbrdo gurati bicikl, prtljagu i mene, ali se sjeam svoje radosti. Svaki put kad bismo ulazili u Kutjevo, a bilo bi uvijek oko podneva jer smo iz Voina kretali rano, ja bih uvjebavala neku novu pjesmicu da obradu- jem sestricu Radinku. Pjevušila bih je tati iza lea, a on je, makar ve umoran, vozio što je bre mogao, iako se meni i to inilo presporo. Kao da bih prije pješice stigla – radost mi je bila vea od brzine bicikla... A kad bismo se susrele moja sestrica i ja, grlile bi se, plakale i opipavale jedna drugu da se uvjerimo da je to stvarnost. Naši oevi ve bi naveliko priali, popili i rakiju, kafa se tada nije sluila, a nas bi dvije još uvijek sjedile na betonskim stepenicama ispred kue u Kutjevu u kojoj su oni stanovali. Sjedile i brisale male, prljave noseve. Lijepo je sjeati se, samo kad se ima ega. Moja Radinka i danas sjedi na nekim betonskim stepenicama i plae. Ne više u Kutjevu, nego u Osijeku. Sada mi je najdalja, i ona, i Osijek i njene suze. Mislim da je to sudbina, od nje nas nitko ne moe ni obraniti ni ra- staviti. Mislila sam da ni mog tatu i njegov sivi enski bicikl ne moe ništa razdvojiti, a ipak jest. Tata je i 12. decembra 1991. na bicikl potrpao sve svoje stvari i krenuo iz Voina. Negdje na putu do edovice netko ga je prepoznao, primio na traktor i tako se on prikljuio koloni izbjeglica preko Papuka. Bicikl je ostavio negdje u šancu da ga eka, da hra... On i bicikl su jedan drugoga inili onim što jesu i samo zajedno zna- ili su nešto. Prije rata, bicikl s mreom u kojoj bi bile novine i kruh satima je mogao stajati ispred trgovine ili birtije a da ga nitko ne dira
32
i da svi znaju iji je. Sjeam se, jednom, prije više od deset godina, dok je tata pio – volio je i znao popiti, što špricere, što rakiju i pivo, pa tako raspoloen zaboraviti i bicikl i mreu – ostavio je bicikl s mreom kod samoposluge. Sutradan, sve je bilo kako je ostavio, samo se kruh smrzao. Tata je bio lugar još od 1950. godine i ne samo da je poznavao taj dio Papuka, brda i potoke po imenu, nego je znao i koje drvo i gdje iznikne u proljee. Svake godine za Novu godinu rastuio bi me donosei najlošiju jelku. Govorio bi: „Ono lijepo drvo treba da se razvija u šumi, a ovo eš ti ionako za par dana baciti. Znam da nema jednu stranu, ali ti nju okreni zidu – da se ne vidi“. Sve te godine prolazio je on putem do Lisiina, Huma, Kuzme, Popovca i natrag, uglavnom pješice ili biciklom. Sve koji su prolazili, odvlaei ponešto od imovine traktorima i vodei ponešto od stoke, poznavao je, što od roenja, što sa svadba, što sa sahrana. Dok je bio mlad svirao je violinu. Ja takvog Torbakana ne pamtim, ali ga takvog znaju Lukavac, Macute, eralije, Pivnice... „Tata, nismo izrezali drva, a mogao bi pasti snijeg“, rekla sam mu jednom. Samo da ga upozorim, ne da ga naljutim. „Jesi li ti normalna, previše je i ono što sam dovezao. Ionako ih mi neemo trošiti“, odgo- vorio je nastavljajui vezivati cipele. „Jesi li dogovorio sa Savom kada emo pei rakiju, otoiti vino, poorati baštu, samljeti kukuruze?”, upitam ga za par dana. „Ja svoju rakiju nemam kome pei, a vi radite šta hoete. Kome da otaem vino? Bašu neka ore kome bude trebala, meni sigurno nee“. Tata je ishod predosjeao, kao i teta Petra, ujna Omerka i teta Marica kad bi me pitale što e biti s nama. Hoemo li se stvarno morati povlaiti? I eto, taj dan se dogodio. I onima koji su se pitali, i onima koji su se samo nijemo bojali i onima koji u to nikada nisu vjerovali.
33
iv jesen sa sinovcima
Sve je izvan moje kontrole, ne znam ni koji je datum. Ovdje se ne gleda u kalendar. Dane ravnam po nedjelji. Tada se nešto manje radi, ali zato granatiranje poinje ranije nego radnim danom. Ona druga strana ne da nam odmora. Svaku veer zaspala bih sa strahom od novog jutra. Ujutro bi me budila tutnjava granata upuenih na dolinu moga djetinjstva. Nikad mi se nije dogodilo da prvo ujem naše granate, naše rasipae smrti. Moda zbog toga što su zvuk i put kretanja bili okrenuti od mene, a moda i zato što to potajno nisam ni eljela uti, prebacujui odgovornost na nekog drugog? Tih jutara kad se stvarao neki novi poetak – i openito i u mom ivotu – komešala su mi se sjeanja na rano djetinjstvo pomiješana sa sjeanji- ma na posljednje godine prije ovog rata. Nekako se moralo ispoetka. Morali su se izmijeniti i dosadašnji sistem, i nain ivota, i ljudi na radnim mjestima, na slavama, svadbama, na sprovodima. Morala su se promijeniti imena djece koja se raaju. Imena ulica, gradova, škola, trgovina, velikih i malih tvornica. Ali da li se baš moralo ovako, na ovaj nain? Orujem, umiranjem, krvlju. Trpljenjem. Suzama. Do rastanka je oito moralo doi, ali zar je ovo bio najispravniji nain? Svjedok sam istjerivanja s posla, hvatanja i maltretiranja Labusa, Lavrnia, Vukovia,
34
Miševia, Ostojia. Ubijanja Oljae, Gunjevia, svih televizijskih go- vora i pisanja po novinama o vjekovnoj tenji i istoti hrvatske drave. Zato se stalno pitam koliko e malo ili puno vremena biti potrebno da i moje doskorašnje komšije, kolege na poslu i poznanici ponu poricati potrebu za svim ovim. Ni tada neu moi a da ne pustim koju suzu za sve izreene istine i lai. Sad je jesen, neka mrtva jesen. Nema svadbi, nema veselja, nema ni raanja. Sve je u ovoj godini umrlo i nestalo odjednom. Stojim u dnu bašte mojih roditelja. Znam da je ovo mjesec za veselja i naše lijepe srpske obiaje. Ne mogu a da mi se ne otme sjeanje na svadbe mojih sinovaca, Jovanovu u maju, a Nešinu, Steviinu i Slobinu baš ujesen. Oj, jeseni, plodne naše jeseni! Kad se enio Stevica, bila je neka divna, topla jesen – još neoptereena nacijama. Bršljan je ve poeo gubiti boju ljeta, ali morali smo ga pro- nai dovoljno da okitimo i šator i kapiju. Posebna radost bila je kienje traktora i prikolice. U svadbenoj povorci, u prikolici sa svircima, bili smo i Nešo i ja. „E, moj strikane, ajd’ nek’ neko pogodi ko se voz’jo u utom ili crvenom autu... Ali, ko je bio u prikol’ci sa svircima – svi su vid’li“, govorio je Nešo, sretan do neba za takvu privilegiju. Po prekrasnim peškirima, po kolu, po mladosti i pjesmi „Kad su sveci uvali goveda...“, ostaje pamenje Stevici, Mileni, kumovima, baji Joci. Svima. Kod Slobodana je moralo sve biti besprijekorno. I na ulici, i u dvorištu, na automobilima i na kumovima, za stolom i u komšiluku. Dan ranije, prije svatova, ušla sam u podrum s kolaima i izbrojala etrdeset pet vrsta predivno sloenih, izrezanih i poslaganih na tacne. Svaka je svadba bila lijepa na svoj nain. Jovanova dostojanstvena, ne- kako suzdrana, sjetna, jer je bila nedugo poslije majine smrti. Puna tuge, a opet pomiješana s veseljem. Brino doekana, marljivo ispraena, bez ijednog ispada. Došli smo svi – da odamo Jovanovoj majci poast
35
obeanjem da emo se nai svi na okupu. Bilo je to posljednje proljee muzike, radosti i mira. Posljednje proljee svih nas na okupu – u selu mog djetinjstva. U svim svatovima bilo je sunca, predivnih boja svakog godišnjeg doba. Jedino je za vrijeme Nebojšine lila kiša kao iz kabla. Taj dan „ponovila“ sam se gumenim izmama, drugaije se nije moglo. Ali nam zato ni kiša, ni blato, ni mete nastao zbrkom na nebu, nije poremetio konaan naum: proveseliti se, napjevati, naigrati i napraviti posebno lijepu svadbu u predivnom velikom šatoru. Zbog ilima koji su izvaeni iz ormara i stare bakine škrinje i koji su pomalo mirisali na ustajalost i naftalin, ili zbog bogato okienih svatova, punih mladosti, vjere u budunost, a raznih nacionalnosti. Sjeam se Jovia i njegovih svjetleih metaka, aruge, Bozoka, Gecana, Ilia, društva iz Bel-ambalae. Svih pjesama koje samo pjevali. I boca vina. Glavobolja. Nitko se nije bojao. Ništa nije prijetilo još ni u pro- ljee 1990, kao ni u augustu 1991, a onda smo se morali rastati. Što je to što moramo poricati: ono što smo sada ili ono što smo bili onda? Sad kao da smo neki drugi, „oplemenjeni“ novom krvlju, novim pismom i novim obiljejima. Kad jorgovan dogodine izlista i svojom bojom otkrije ruševine Nešine, Slobine i Steviine kue, tko zna u što emo se zaklinjati? Jesen 1991. godine nema svatova, nema veselja. Hodam za sinovcem Nebojšom, ne podsjeam ni njega ni sebe na protekle jeseni, nego u tišini okreemo i kupimo sijeno. I šljive kupimo bez ijedne rijei, mu- imo svak svoju muku. Samo ponekad, po brisanju nosa i po šmrcanju, primijetio bi on da mi se otela suza. ini mi se da priroda nikad nije bila raskošnija, razgranatija, bujnija i bogatija nego ove jeseni... Mogue je da mi se sve to priinja.
37
v borina p osljednja jesen
U Macute, selo samo nekoliko kilometara udaljeno od Voina, dolazila sam uglavnom u goste o Velikoj Gospojini. Tako Macute i pamtim, jer na taj bi dan bila velika igranka, kue pune gostiju i djece, dvorišta puna automobila. Svi bili sretni i veseli. Ove godine taj je dan protekao prvi put bez dobro poznatih obiaja, mada je narod bio tu. Oni koji su morali pobjei od svojih kua i skloniti se u Macute kod rodbine ili poznanika, bili su istovremeno i gosti i domaini. Danas je 28. septembar, mjesec dana poslije Velike Gospojine. U Macu- tama sam s još mnogo svijeta. Nismo došli po dobru. Došli smo ispratiti Boru Popovia koji postade prva rtva ovog rata iz tog sela. Prvi put sam u dvorištu Borinih roditelja: kua kao mnoge druge, samo po masi naroda odjevenog u tamno razlikuje se danas od ostalih. Iz dvorišta se ispraa prvi poginuli. Svi su šokirani, zateeni istinom koja se poinje dogaati, a u koju je rijetko tko mogao povjerovati. Na sahrani su uglavnom ene, rijetki muškarci su u uniformama. Drugaija je to sahrana od svih dotad. Plae se tiše i suzdranije, kao da nije primjereno pokazati emocije i brigu. Boro je poginuo u ratu branei svoje selo, svoj narod. To je ponos i dunost – prema rodu i prema narodu. Skupe izrezbarene hrastove lijesove zamijenili su obini od jelove daske.
38
Neobojani, bez ukrasa, bez slova, bez godine roenja i smrti... Tkanina kojom bi se po našem obiaju prekrivalo pokojnika bila bi inae gotovo raskošna: bijela, izvezena, puna ipke, skupocjena... Prije nismo mogli ni zamisliti ispraanje nekog dragog i roenog bez svega toga. Bio je takav red. Govorilo bi to i o društvenom poloaju onog tko bi odlazio. A Boro je ispraen bez svega toga. Umjesto ipki i raskošnih pokrivaa, iako je Borina majka izvadila iz ormara sve najbolje što je imala, što je potajno spremila za sebe, tkala i vezla u dugim zimskim noima, skrivajui da nitko ne vidi. O tome se nije prialo, to se nije pokaziva- lo, s tim se nije hvalilo kao s ostalim tkanim peškirima, šarenicama i krparama. Samo bi se ponekad, ljeti, to iznosilo na sunce, ali opet se vodilo rauna da bude neprimjetno. Tako je mislila i Borina majka, spremajui to za sebe i mua, ali nikako za sina. Nije red da ona sahra- njuje njega, da za njega takvo rublje tka, ali sudbinu nije mogla znati. Na krstu koji e oznaavati Borino mjesto poivanja nema ni imena. Oni koji ostaju znaju. A tek cvijee? I ono govori o vremenu u kome smo. Cvijee je ubrano u selu, u Macutama. Svak je iz svoje bašte donio što je imao i sloio buket kako je znao. Vidjela se volja i elja. Nekada smo se i u tome nadmetali, sad eto, ni mašte ni imaštine. Znali smo da se moe dogoditi potres, poplava, poar... Ali rat? A ovo je izgleda samo poetak, iskušenja tek dolaze. Još se ne snalazim ni u ovim situacijama, a svi govore – tek je poetak. „Kad umirue svjetlo nestane, svijet e ostati u mraku, a oni koji vjeruju u Boga, ije misli nisu zamraene maglom grijeha, nee nikada ostati bez utjehe“. Tako piše u knjizi „Stanarka napuštene kue“. Poeljela sam da Borina majka danas misli ovako dok ispraa sina s praga svoje kue. On je otišao sa suncem koga je danas bilo puno, iako je jesen. Kao da je i ono htjelo osvijetliti i ogrijati put kojim Boro treba da proe. Boro je nagazio na minu i od posljedica ranjavanja iskrvario i umro. O tome koliko je taj dan bio teak Borinim drugovima, koji su ga sve
39
vrijeme nosili, vukli i bojali se najgoreg, mogu samo oni svjedoiti. Mogli smo ovog ljeta slutiti neko zlo, ali ovako veliko ipak ne. I ja sam do danas, do Borine sahrane, mislila da to ne postoji, da nije mogue da se smrt tek tako dogaa, da se nekog ubije samo zato što je druge vjeroispovijesti ili da ti netko podmetne minu zato što te htio ubiti. Ali, naalost, to je istina. Neka jako prljava istina. Nastojim to sagledati i prihvatiti, svoje srce i razum izdii iznad svega runog. Neu uspjeti. Strašno se bojim da e na ovom svijetu sve nestati. Uvukao se neki korov u ljude pa nam polako uzima sve i sva. Sve što nam je bilo drago, sve što je bilo naše, i zemlju i uspomene. Uzimaju nam roditelje, brau, komšije, poznanike. Jedan po jedan nestaju, ili e tek nestajati, odlaziti. Neke neemo ni ispratiti kako to red i obiaj nalau. Tako smo se i danas bojali da e nas zasuti granatama dok sve ovo bude trajalo. Zato je sve i proteklo u nekakvoj brzini i bilo neobino. Boru smo ispratili, suze obrisali i – gotovo. Boro se oprostio zauvijek od svog sela punog patnje još iz onog rata. Hoe li Borino selo ponovo nestati u pepelu kao onomad? Otišao je Boro, a tko zna kuda idemo mi. O svemu tome mislim dok se biciklom vraam sa sahrane. Idem putem koji tako dobro znam i koji me nikad do sada nije plašio. Ni nou kasno ni ujutro rano. Niti u grmljavini niti u meavi. Tim putem naprosto nisu prolazili loši ljudi. Ako jesu, kako ih nismo prepoznali? Gdje je sve nestalo i tko nas je toliko uspio razdvojiti, stalno se pitam. Kao da je danas bilo, sjeam se Borinog brata, koji mi je bio prvi komšija, kako smo sjedili na stepenicama ispred naše zgrade i pokušavali predvidjeti zlo koje bi se eventualno moglo dogoditi. I nismo uspjeli. A osjeali smo da se nešto sprema, da se mora dogoditi neki lom i nesrea. Da li mi to ubiremo plodove vlastitih grešaka ili su one puno starije od nas?
41
vI o i pamte
Jutro je, 9. oktobar 1991. Jesen i nije tako davno stigla, a ve po cijeli dan pada kiša, sitna i dosadna. Sve je i bez nje bilo dovoljno tmurno i nesretno. Prije deset dana iz Voina su otišle majke s djecom, a danas odlaze starci i ene. Otišli su da se sklone, da se sauvaju, da paze jedni na druge dok ne proe ova nesrea. Boe, kako je sve to tuno i jadno! Koliko e vremena proi do njihovog povratka i da li e do povratka uope doi? Puno njih nee ga doekati ak ako bude bio i brz. Isuviše su stari, nemoni, robovi navika, vezani za svoje štapove, krevete i pragove. Tamo gdje idu sigurno im nee biti ljepše samo zato što je sigurnije. Bit e usamljeni jer navikli su postojati samo ondje odakle danas odlaze. Voljela bih da mogu na trenutak ui pod koru njihovog velikog mozga, tek toliko da vidim s im se najtee opraštaju? Znam da bih bila još nesretnija, ali moda bar malo mirnija. Gledam tamne marame, otrcane šešire i istrošene štapove, gledam svoj narod kako se skuplja, eka odlazak. Ne boje se oni zime jer nisu spremili drva ili što se boje dubokog snijega, odlaze jer se krv prolivena po snijegu due pamti. Plaše se januara 1942. godine i sudbine koja bi
42
se mogla ponoviti. Sve protekle godine, od 1942. naovamo, taj narod je vjerovao da je dovoljno najmilijih ostavio u Kometniku, Jorgiima i Dobriima i da nikada više nee morati ništa dokazivati, a sad, nakon pedeset godina išekuje autobuse spasa. Jutros kao da ne dišu. Nepomini, gledaju tupo. Prebiru u mislima jesu li uzeli sve što je potrebno? Da li su ponijeli dovoljno? Jesu li ostavili previše? U što su potrošili svoj ivot? Zamislite, u jednom autobusu po tri hiljade godina ivota! Onda, u prvom zbjegu, još su se i mogli nadati povratku u svoje selo, na svoje pragove, ali danas, s ovim godinama, za to nema nade. Pogubila se ona negdje u ovoj kiši i izmaglici ranog jutra. Mislila sam: samo da odu, samo da se spasu, da se sakriju i ugriju, a o povratku emo kasnije. Ima vremena, nadu emo izmisliti, vjeru e ve netko stvoriti. Gledam ih i sjetim se stihova Branka opia:
Kad smo od kue krenuli, suze nas mnoge prate i rodne gore brino šumore: O, da l’ e da se vrate?
Kretalo se ispred Komande mjesta u Voinu. Polazak je bio dogovoren za deset sati. Svi koji su odluili ii trebali su doi nešto ranije. Ljude su popisivali nekoliko dana prije odlaska. Mislila sam da e biti malo onih koji ele otii, nisam ni znala koliko je starijeg naroda. Jutro još nije ni svanulo a prostor ispred Komande mjesta poeo se naglo puniti. Ve u osam sati inilo se da su svi došli. Bili su tu i oni koji putuju i oni koji ih prate. Nitko nije gunao, protestirao, ispitivao. Zanimalo ih je idem li i ja s njima. Kao da e uz mene bili hrabriji. Nisam mogla ni misliti ni tješiti ih, samo sam ponavljala: neka se ve jednom krene. Od puta je odustao samo ika Rade iz Kolodvorske ulice. Nakon silnih prozivanja i premještanja iz autobusa u autobus, sve zbog
43
loše organizacije, u svijet krenusmo dosta kasnije od planiranog. Kiša i suze ispratile su nas u neki novi, sasvim nepoznat ivot. Nije se moglo vidjeti na starim licima da se opraštaju sa svojim selom, stokom, dvorištem i vonjakom. Cijelim putem su bili tihi, mirni, drei svoje zaveljaje i ne skidajui kapute. Gledali su kroz prozor, vjerovali daljini. Tko zna koliko je njih prvi put prelazilo Papuk i Psunj i da li su uope znali gdje se nalaze? Vjerovali su samo u jedno: tamo gdje idu, tamo se ne puca, nije rat, tamo je sloboda. Iza tog brda, preko te velike planine, kad se prijee Sava, ive neki bolji ljudi, ljudi kojima se u ovoj nesrei moe vjerovati. Zaustavili smo se samo nekoliko puta, tek da formiramo kolonu. Na pitanja da li im što treba, odgovarali su da ne trebaju ništa i da su dobro. Grevito su drali svoje stvari u krilu bojei se da ne pogube ono što sada jedino imaju. Nisam znala je li tko od njih ponio hranu ili vodu, mada sam putem shvatila da sad nikome i nije do toga. Pitali nisu ništa. Znali su da ni ja ne znam puno više. Mlaa sam, slinu patnju nisam prošla pa mi je valjda i strah manji. Nisam znala za rat, glad i neimaštinu pa mi je zato i vjera moda vea, iako nam je muka ista. Od Voina do Buja nije bilo problema. Cijelim putem vozili smo asfaltom, ali kad smo ispred Pakrakih Kusonja ušli u šumu, poele su muke. Put je bio uzak, kamena cesta ve uništena. Granate su padale, inilo nam se baš pored nas, ali prošli smo nekako. U Brusniku smo naišli na dva velika uspona, cesta blatnjava, a autobusi loši i stari. U jednom trenutku uplašila sam se da se neemo uspeti. Voza Gojko šuti, ne mogu procijeniti kakve su nam mogunosti. Ali prošli smo. Šuma i loš put pratili su nas do potoka Rogoljice. Poslije je ve išlo sasvim dobro, šuma i pucnjava bili su iza nas. Na Psunju sam srela komšiju Veljka, obradovala sam mu se kao doktorica Boovi kada je na Sutjesci srela Savu Kovaevia. Eh, da! Zadnji put smo se vidjeli u Podravskoj Slatini, negdje poekom augusta, moda i ranije. Sad na Psunju, upitala sam ga kad emo kui, a on je odgovorio: „Vrlo brzo!“
44
Znao je za prolazak našeg konvoja sa starcima, zato nas je tu i saekao. Kod kamenoloma podno Psunja. U Banja Luku smo stigli popodne. Sasvim na vrijeme i bez problema. Znalo se za naš dolazak. Onako kako smo doekani doekuju se samo najdrai gosti: lijepe rijei, topli napici, svjee kifle, kafa, sokovi, pala- inke, keksi i itavo udo cigareta. Prava raskoš i bogatstvo. Kod nas duani nisu radili još od jula mjeseca. Za Kolo srpskih sestara samo smo uli da postoji. O njima i njihovom radu nismo znali ništa. I oni su o nama znali malo, jer o nama se gotovo ništa nije ni pisalo ni govorilo. Bili su tu i lijenici i sva zdravstvena briga, telefoni... Mogla bi se samo o toj noi knjiga napisati, koliko smo se osjeali sigurno. Spavalo se u velikoj sportskoj dvorani Partizan. Strunjae su bile spre- mne da prime sve one hiljade godina dovezene autobusima s druge strane Papuka i Psunja. Puzali su starci po onim strunjaama, ne znajui ni za što slue, ni zašto su tako niski njihovi leajevi. Neki se nisu ni izuli. U cipelama, izmama i kaputima proveli su no. Samo da prije budu spremni za novi pokret. Samo da ne dangube, da stignu, da ne ostanu. Dok sam ih gledala, uvala i ispraala, i sada dok pišem, pitam se koliko je njih tada znalo gdje se nalaze. Zaspivali su, budili se pa opet zaspivali, jeli po tko zna koji put te noi – hrana se sluila cijelu no. Uzimali su sve ime su bili poslueni – za svaki sluaj. Nesretan je ovaj moj narod! Zašto su im ponovo ranili dušu i njihove stare godine potjerali u zbjeg. Sve ove vrijedne stare ruke, umorne noge po cijelu no batrljaju, nešto trae. Obeavam im – neu ih nikada zaboraviti. Oni koji su ih ispratili pamte ih samo do autobusa, ja mnogo dalje. Plašim se da mnoge od njih sad gledam posljednji put. Meu njima je i baka Tonka Jorgi, zatim baka Jela Ivii, baka Milka Bogati i još mnogo baka, a noas osjeam da su sve moje i da lie na moju baku u Osijeku, koja isto nekome vjeruje i netko je uva. Sve su ove bake stare i bolesne i bojim se da upravo one nikad nee biti u koloni za povratak.
45
Baka Milka Bogati ivjela je sama u Lisiinama. Dosta je upamtila iz onog rata i nije joj za zamjeriti što se boji i što je otišla. Bolesna je. Dvaput je traila doktora. Prošle je godine otpuštena iz osjeke bolnice s dijagnozom malignog procesa u trbušnoj šupljini. Umjesto da je negdje na lijeenju ili oporavku, ona je u zbjegu. Eto! O smrti ovaj put ne smijem. Zašto? Ne smijem zbog bake Milke, njenih godina i njene vjere. Ona vjeruje u susret s nekim od svoje petoro djece. Sve ih je izrodila i izvela na put onako kako je mogla i znala. Oni i ne slute što se njoj dogaa danas, njoj i narodu iz njenog sela. Veljko je u Virovitici i sigurno misli da ovako nije trebalo biti! Jovan je u Apatinu. Malo dalje od oka pa i od srca. U njegov grad o nama stie malo informacija. Savo, najmlai sin, u Njemakoj je. Tamo je više od dvadeset godina i tko zna moe li on više misliti i imalo jugoslavenski, a kamoli srpski? Tako moe misliti samo onaj tko ima takvu muku i ije nebo paraju granate, a na Lisiine je palo previše granata. Ne mnogo, naprosto previše! Moda bi baki Milki bilo najlakše sa sinom Rajkom, jer s njim je ne- kada ivjela, ili s kerkom Radojkom, ensko je. Ali nema ni Rajka, ni Radojke. Umrli su, zauvijek otišli. A baka Jela Ivii? Kako e ona sa svoja dva infarkta sve ovo preivjeti. Dok je pakovala svoje stvari, nije mislila ni na što drugo osim na svoje lijekove. Sve moe zaboraviti, samo njih ne. Ne dri ih u torbi, nego u ruci, a ruka u depu. Samo da su joj blie kad zatrebaju. I ona se dobro sjea prošlog rata. Krenula je sad u Srbiju, u Beograd, tamo su joj djeca, Gojko i Nada. Dok smo se pozdravljale plakala sam a ona mi je dodi- rivala ruku i govorila: „Telefon odnesi kod svoje mame, da ga netko ne odnese, i moje papue neka uzme, nove su. Nemoj zaboraviti mlinac za kafu i mikser, uzmi i odnesi svojoj mami, trebae poslije Gojku ili Nadi. Nisam ih još ni otpakovala. Pokupite orase. Svinje e ika Milan sebi odvesti u Bokane. Mi sigurno neemo moi doi po njih. Neka Milan obere kukuruze i rakiju neka uzme sebi. Kuu uvajte koliko moete, sve puno pozdravi i nemoj ništa zaboraviti“.
46
Sve sam upamtila, prenijela, zapisala. Puno sam ih voljela, plašim se da neu moi mnogo za njih uiniti. Pozdravila se sa mnom i baka Savka iz Popovaca i još jedna baka koja je s njom sjedila, ali njoj nisam znala ime. Ta baka je jako plakala, a baka Savka, kao i uvijek, i sada je trpjela. Pamtim je kao vrijednu, izdrljivu i uvijek samu. Sad kada je sve prošlo, razumijem koliko se radovala našim dolascima ujesen. Kad bismo dolazili kupiti šljive, nalazili bi je kako sjedi na pragu, kao da nas eka. I posuda za kupljenje šljiva bila je pokraj nje. Kad sam bila mala bilo mi je teško raditi taj posao, trava me je bola u prste, koprive arile, a šljive bile ljepljive. Uvijek mi se inilo da mi imamo najvei vonjak i najsitnije šljive i ako nam baka Savka ne pomogne nikada neemo biti gotovi. A ona, ne samo da je poma- gala kupiti šljive, nego bi nama djeci ispekla i pogau, a mami skuhala kafu. Uz kafu bi one malo posjedile i divanile, a mi djeca se due igrali. Gledala sam je, a u ušima su mi stalno zvonile rijei koje je rekla baki Dragici Ojki, svojoj drugi u Voinu: „Dragice, ja opet u koloni“. Ne mogu pomoi kao ona nekada meni, a zasluila je. S nama je bila i jedna mala baka, vjerujem najmanja od svih. Baka Milka Zubi iz Kometnika. Ona se još u toku noi upoznala s novinarkom Radio Banja Luke i ispjevala pjesmu, stvorila o sebi priu. Onako, ho- dajui po dvorani, nisam ni znala da se u jednom uglu te iste dvorane snima, ali kad je baka poela recitirati, spominjati sela iz mog kraja i sama sam zastala, osluhnula i shvatila da je to program uivo.
Evo mene ja u kolo doe, uhvatim se ja do kolovoe. Kolovoa to moj dragi bio, onda mi se srcu omilio.
Vjerujte mi da u poluditi, il’ me mlaan mora ostaviti. U srcu sam diku zatvorila,
47
od srca sam kljue izgubila. Osta dika u srcu dovika.
Koja bi me natpjevala bola, kad sam bola od samih avola.
Pjesama je mnogo i sudbina je mnogo. I mnogo je dobrih baka... Imaju svaka svoju sudbinu, moraju imati i svaka svoj put. No je proveo kako je tko mogao. Ja nisam spavala. Stalno sam ih obi- lazila. Tako sam se i opraštala od njih. Ujutro je još uvijek padala kiša. Nije pravo ni svanulo a svi su ve poustajali, pokupili svoje zaveljaje i u kaputima koje nisu ni skidali izašli na ulicu da saekaju autobus za dalje. Ovdje su se samo odmorili, prenoili, nešto pojeli i ogrijali. Kiša sipi. Umorni smo. Vani je hladno. Starci neumiveni, upavi, ne- oešljani stoje ispred dvorane i ekaju. U rukama im sva imovina. Opet ne pitaju gdje se ide. Znaju, osjete da se ovdje ne ostaje. I otišli su dublje u Bosnu i u Srbiju. Sam Bog e znati da li e doekati slobodu? Nekima nisam znala ni ime, niti odakle su, ispratila sam ih ne znajui ni kuda ni do kada. Oi pamte! Oni su otišli u nepoznato a ja ve znanim putem, preko Psunja i Papuka kui u Voin. Ponovo me je ekala šuma, moj narod koji je još ostao u svojim dvorištima. Odavno se ohladio ruak što ga je mama skuhala. Kada smo stigli ve je bila mrkla no.
49
VII dragan, mišo, slobo, buco, dule
Naglo se smrkavalo i mrak je donio sa sobom sipljivu hladnu kišu. Na popovakoj strani, uz rub šume šetao je vojnik. Samo bi ponekad stao izmeu dva drveta, tek da odmori noge. Šeta, sluša, osmatra, misli. Puši šetajui. Ostavlja dug, sivi dim za sobom. I tako danas, i tako sutra i prekosutra opet. Samo bi ga netko drugi zamijenio da odspava. Ponekad mi se inilo da oni nemaju ni porodicu, ni svoje line potrebe, ni neke svoje navike. Zato bi u trenucima krize, kad im sve prekipi i kad ne vide da se zlu nazire kraj, uranjali glavu meu dlanove i misli usmjeravali negdje daleko za porodicom. Pogled bi im se zaustavljao na nekom stablu, eljeli bi da poure vrijeme, da grmljavina, ludost i zlo što prije prou. ime je ispunjen ivot kad im je svaki dan isti? U rovu, u pripravnosti, samo katkad na kratkom odmoru. Tek da se okupa i presvue veš. I tako ve pet mjeseci tee neki novi ivot za Rajka, Slobu, Nešu, Duleta, Bucu, Dragana, Nenu... Vrijeme ide sporo, a kraj se ne nazire. A njihova djeca su ve sigurno porasla. Jesu li zaboravila svoja dvorišta odakle su ispraena 1. oktobra 1991. godine. Onima koji su pošli u školu, prošli su i prvi i drugi roditeljski sastanak, dok im oevi s Budima, Velikog brda, iz Popovaca šalju po zvijezdama i sunevim zrakama
50
male njene poljupce i milovanja ozeblih ruku. Bila sam jako tuna kad su djeca odlazila, jer dvorišta bez njih i konopci bez djejeg veša ine ivot još pustijim. Skrivala sam se dok plaem i danima se nisam usudila pitati ni Nešu, ni Slobu, nikoga, ima li koja vijest od djece. Kako im je tamo u potpuno nepoznatom svijetu? Otišli su tek kad su granate poele eše padati, kad su se kiše otegle i najavljivao prvi snijeg i znam da je taj trenutak odlaska bio prava odluka. I Dragan, i Nešo, i Dule, i Buco i svi drugi tate, išli su mirnije svako jutro na svoja nova radna mjesta. ene, majke, bake, strine, ujne i komšinice koje su ostale, zamijenile su one koje su morale otii. Plele smo arape, sušili šinjele, prale veš, kuhale svakom ponešto što voli, šalile se kako bismo umanjili enju i brigu za neponesenim malim zimskim cipelama, toplim hlaama, rukavicama i bundama. Nisu ponijeli ni nove školske torbe, biljenice, boje, patike ni papue. Knjige su ostale razbacane po ladicama, ploe i kasete po podu i stolovima. Slike i posteri po zidovima. Sva nesrea neka se završi s ovom pustom i tihom jeseni bez školskog zvona, velikog i malog odmora. Neka se završi sve s ovom jeseni koja predivno miriše, dok sunce prlji liše i njene latice preostalih rua koje se opiru hladnim jutrima i pogledima rijetkih prolaznika nekad djecom bogatog Voina. Bilo mi je lijepo neki dan ekati Slobu i Duleta, pa Bucu i Nenu, a onda su došli i Nešo i Dragan. Brzo bih kuhala vino, iznosila sve od hrane što bi se zateklo. Kad nisu imali mnogo vremena popili bi rakiju onako s nogu i brzo negdje odjurili. Ako bi im obaveze dozvolile znali bi ostati i malo due. Sve naše momke upoznavala sam sad na neki novi nain. Bili su u uniformama, djelovali preozbiljno. S novim priama, bez šala, smijeha, nisu liili na momke koje sam poznavala iz svatova, s kopanja temelja, iz berbe groa, s klanja svinja svake godine za 29. novembar. Vozili su tada traktore, orali njive, sadijevali i plastili i sve su to radili nasmijani, vedrog duha i puni dobre energije. Svega toga je bilo, svega toga sad nema, sve ode niz neku padinu u ponor.
51
Što zbog njih, što zbog nas, uvijek bismo bili u našoj ljetnoj kuhinji kada bi oni dolazili. Obino smo nešto radili vani pa nam je tu bilo zgodnije – ne bi se morali izuvati, svi uglavnom puše, a u ljetnoj kuhinji sve je bilo dozvoljeno. Blizu ljetne kuhinje bilo je i bure s vinom i rakija. Vatra je uvijek gorjela a i na pei se znalo nai ponešto. Ta ljetna kuhinja bila je nekako dio svih nas. U njoj su obavljane sve pripreme za roendane, svatove, berbe groa, kupljenje šljiva, klanje svinja. Tu su se kafe ispijale, sve dogovaralo, planiralo. Sve svae su poinjale i završavale u ljetnoj kuhinji i oko nje. Ove jeseni moj tata nije htio rezati ni unositi drva. Nije htio ni šljive kupiti, ni groe brati. Radili smo to bez njega. Kad je trebalo otoiti vino, tentala sam ga i molila da to uradi. Ljutito me je upitao: „Kome to da radim u ovom zlu?“ Pa Slobi, Neši, Miši, Brani, Draganu, nama, ak i onima koji moda dou iza nas. I oni treba da vide što ostavlja domain. Ošinuo me pogledom i rekao: „Za te gulanfere? Kad oni ulete, kasno je i da su aše nalite, jer oni nemaju vremena ni ivljet’, a kamoli saekat’!“ Tata je mislio kako nova rakija ni boju nee dobiti, da ni vino nee od- leati, a mi emo dotad ve svi biti negdje s onu stranu Papuka. Nije on priao o tome, ali je njegov spakovani ranac dovoljno govorio o svemu što misli i osjea. Nou se manje pucalo, a danju se dalje vidjelo. Sada mi i zvijezde nekako izgledaju skromnije, ne znam ni kad su laste otišle, ni gdje su sve one ptice koje nikad nikud ne odlaze. Ne znam ništa od toga. Ali znam da vjerujem svom nebu, zvijezdama, Slobi, Neši, Buci, Duletu, Draganu i svim putevima koji u sebi nose mirna jutra i noi mirnog sna. U rijetkim trenucima odmora, kad bi navratili k nama, znala sam ih pitati boje li se neke vee nevolje, iznenadnog i masovnog odlaska. Uvijek bi odgovarali nekako nejasno, imala sam osjeaj da su mi govorili baš ono što sam eljela uti. Mislim da me nisu htjeli još više plašiti, mada vjerujem da ništa pouzdano nisu ni mogli znati. Svako jutro zavirim u svoje srce da vidim krije li nešto novo. Boji li se, gubi li nadu.
53
VIII berba groa u karanovoj ulici
Voin, 16. oktobar 1991. Ulica: Karanova br. 10 Radni zadatak: berba groa Vrsta: domaa, necjepljena – crna boja Prisutni: tata, mama, komšinica Mara, teta Duša i ika ivko, teta Stoja, njena ki Rada i Krle – moj drugar s posla Odsutni: Nido, teta Ruica, teta Jela, Trbojevii Opravdano odsutni: svi koji nisu došli
Veeras, dok stojim u dvorištu, dok udišem zrak natopljen mirisom mokrog jesenjeg liša, sjeam se i one 1958. godine kad smo se doselili u Voin. Kako je tada kua bila mala i kako su sve druge kue u ulici bile male. Sjeam se mosta koji nije izgledao kao ovaj danas, sjeam se plota, zaraslog dvorišta, krušne pei i sadnje ove brajde... Zapravo, brajdu je tata sadio nekoliko godina, uvijek je pomlaivao, vadio lozu koja mu se ne dopada, odabirao najbolje, pravio neki svoj red i tako formirao brajdu kakva je sad – velika, bogata, široka. Svake godine okopavao ju je nekoliko puta, dohranjivao, obrezivao, gledao... Nikad nisam znala koliko je u tome uivao i što bi mu znailo ako bi
54
joj se jednoga dana ipak nešto desilo. Ne mogu zamisliti da ovo veliko liše nitko ne pokupi, da nitko ne obree suvišnu lozu, da nitko ne udiše slatkasti miris crnih boba od koga se šire plua, razbistri mozak, potee slina, a ruke same lete da beru. Tek kad bismo zadovoljili i eludac, i oko i nos, sjetili bismo se da nismo oprali ni ruke ni groe. Most i plot pravljeni su neku godinu poslije našeg dolaska u Voin. Ve su pomalo istrošeni, ostarjeli. A nije prošlo mnogo. Samo jedan ivot. Mogao je to tata izmijeniti, ali valjda nije htio narušiti izgled i pamenje iz 1980. kad smo porušili borove ispred kue, okreili kuu i stavili brodski pod. Tata je tada bio nekoliko dana na putu i kad se vratio, umjesto svojoj, otišao je u kuu preko puta nas i upitao: „Je li, Maro, hoeš li mi rei gdje je moja kua, uvijek je bila preko puta tvo- je?“ Ni tada, a ni sad ne znamo da li je mislio ozbiljno ili se samo šalio. Tata se zapravo ljutio što smo porušili borove koje je on posadio, a i nije bio pristalica nekih veih poslova. Zato smo i pourili da to sve obavimo dok je na putu. Izmijenili smo barem nešto oko kue, kad ve nismo mogli tatu. Kua je zablistala, izgledala vea. Borovi su je godinama zaklanjali, a sad, otkrivena, obojena u bijelo, naprosto je odisala svjeinom i veliinom. One godine kad smo se doselili, svega ovoga nije bilo. Kua je bila mala, samo soba, kuhinja i špajza. Sve do puta, a put kamen, prašine do neba. Po cijeli dan prozori su bili zatvoreni, a iako je promet bio slab, prašina se ne bi stigla slei izmeu dva vozila, naješe zaprenih kola. Prozori su bili mali. Zavjesa se ne sjeam. Stepenice drvene. Svjetlilo se lampom. Struja je došla kasnije. U sve tri prostorije bio je zemljani pod, stvari je bilo malo. Tata i mama su bili mladi, brat je imao tek dvije godine. Kua mi se inila velikom, valjda jer sam ja bila mala i sretna. Sjeam se koliko puta sam stucala koljena ili palac na nozi istravajui na put, pokazujui se, a kobajagi izvirujui tatu iz šume ili mamu s njive. Iz te male velike kue tata je išao u veernju školu. Jedne godine išli smo on i ja u isti razred – peti. Ja ujutro, on naveer. I nastavnici su nam bili isti. Profesorica
55
iz njemakog jezika uvijek je usporeivala koliko zna tata, a koliko ja. Iz te kue mama je 1959. godine otišla na operaciju bubrega, a tata na operaciju slijepog crijeva. Brat i ja ostali smo sami. Tada sam prvi put morala sama kuhati, hraniti svinje, loiti vatru. Mislim da sam tada postala velika i da poslije toga nisam nimalo porasla i nikad više nisam prestala brinuti o svemu. O tome razmišljam veeras dok stojim na mostu, ispred kue. Neka tuga pritisla mi grudi, misli svezala u vor, a suze sam