sadržaj

i ODLAZAK IZ PODRAVSKE SLATINEii O SLOBODANKI I BRANIMIRUiii CARINARNICA MOGA TATEiv JESENI SA SINOVCIMAv BORINA POSLJEDNJA JESENvi OČI SU OSTALE DA PAMTEvii DRAGAN, MIŠO, SLOBO, BUCO, DULEviii BERBA GROŽĐA U KARANOVOJ ULICIix 8. MART 1959. GODINEx BAMBUSxi VEZISTI JEDNE JESENIxii ŠTEFICAxiii MLADEN JE OTIŠAO U DECEMBRUxiv DARKOVA NOĆ BOJLER-BOMBIxv NA OSTRVO ZAJEDNOxvi NOVI RADNICI VRTIĆA „PERSE BOSANAC“xvii NEDOČEKANI DOBROVOLJCIxviii POSLJEDNJI DANI JEDNOG POSTOJANJAxix ODLAZAK IZ VOĆINA

fotografije iz voćina o autorici

9192733374149535965697377818793

103111121

127135

5

Više je razloga zašto sam pisala ovu knjigu, osnovni je da se čita o Zapadnoj Slavoniji.Ne mogu da podnesem, naprosto sam ljubomorna dok čitam zapise, knjige, feljtone, ispovijesti o Vukovaru, Sarajevu, Benkovcu, Posavini, a Zapadna Slavonija se spominje tek povremeno, silom, ne sa žaljenjem, nego nekako sramežljivo. A Zapadna Slavonija je postojala i još uvijek po-stoji, kao što postoji i moj Voćin i bol za njim. Za Podravskom Slatinom.Sve dok se ne počne pisati zašto smo pobjegli, i da li smo pobjegli, da li smo se predali ili se i to moralo dogoditi, kao riječ Božja – sve dotad želim da se o Zapadnoj Slavoniji čita onako kako sam ja znala da za-pišem. Kad se o nama prestane šaputati, nego se počne glasno govoriti i pisati, tada više neće biti bitno tko je kriv za odlazak mog naroda. Tada će se emocije stišati, zaboravićemo koliko nam je bilo hladno kad smo u decembru 1991. prelazili Papuk, Psunj i rijeku Rogoljicu dok se u prostorijama gdje je tog istog mjeseca potpisivan Vensov plan živa penjala i preko 25 stupnjeva. Morali smo otići. Na nas se zaboravilo. Bili smo predaleko od centra zbivanja, a puno se nečeg važnog, bez puno svjedoka, preko nas tre-balo zbiti i nije čudo da nam se dogodio decembar 1991. Povlačenje ili

Svima, koji su voljeli mene!Тebi, koji me najviše voliš!

p oruka čitao cu

6

bježanje? O tome neka se tek piše. Cijele knjige se mogu pisati o zbjegu. Sudbina je bilo na hiljade i neće biti lijepo ako ostanu nezapisane. A o voćinskom dijelu Zapadne Slavonije i o voćinskom dijelu rata ja sam napisala što sam znala, što se zbilo i što sam upamtila. Moje pisanje nije bilo splet slučajeva, kao što ni moj odlazak iz Po-dravske Slatine 5. septembra 1991. nije bio slučajan. Mislila sam tada da će sve trajati kratko, da smo mi više nego sila, da su JNA i SDS da-leko spremniji i snažniji, da su odlučniji i da imaju puno konkretnih ciljeva. Ipak, dogodi se sve ovako! Drugačije, ili se to meni čini? Moja očekivanja, moja nadanja i sve moje želje iznevjereni su... Ali što je to u odnosu na vječnost! Pisala sam i zato što se o mom kraju i o tim ratnim sukobima, ali i načinu stradanja mog naroda, malo pisalo. Malo se govorilo, malo je bilo izvještaja, kao da nikad nismo ni postojali. A ne može se sakriti ni da smo postojali, ni da smo se borili, ni da smo izbjegli, kao ni gdje se sada sve nalazimo i kako nam je po svijetu, bez svega što je bilo naše. Ne želim pisati zašto je do svega toga došlo, o tome će netko drugi, ja samo pišem o onomе što je prošlo kraj mene i kroz mene.Pišući, izgovarala sam svaku riječ posebno. Posebno sam je i doživjela, posebno sam je i svjesna. To je iskaz mene iznutra, dug prema mom Voćinu i svemu što je bilo moje. Voćin i Zapadna Slavonija ostaju moji onoliko koliko drugima budem dozvolila da mi ih oduzmu. A oduzi-maju mi ih, a ja ih ne dam.Pišem u Okučanima u koje sam došla 31. januara 1992. Mislila sam: tu sam bliže Voćinu, Podravskoj Slatini, tu sam na zemlji Zapadne Slavoni-je, i tome se bilo teško oduprijeti. A pričalo se da će taj dio pripasti Bosni, mijenjati se za „koridor“, za Derventu, naprosto pripasti Hrvatskoj.Sad je druga polovina aprila 1994, treći jorgovan berem u Okučanima. Nismo ni pobjegli, ni zamijenjeni, ni napadnuti. Završila sam knjigu. Malo sam tužna. Kao da više neću misliti o Voćinu, Veri, Štefici, Po-povcima, visibabama u Jovcu. Kao da se ovim pisanjem završava sve... Tako ponekad biva navečer. Ujutro idemo dalje. Iznova. Uporno!

7

Moji Srbi, kojih je po popisu iz 1991. godine bilo u općini Podravska Slatina 11.300 ili 36% (Hrvata je bilo 17.400 ili 55%, Jugoslavena 2.200 ili 7%, ostalih 600 ili 2% – ukupno 31.500 stanovnika), a u Voćinu 1.009 ili 64% (Hrvata 426 ili 27%, Jugoslavena 65 ili 4%, ostalih 69 ili 5% – ukupno 1.569 stanovnika), onomad su sanjali svoja jutra u Voćinu, Ćeralijama, Klisi, Batinjanima, Grubišnom Polju, Pakracu, Kusonjama. Sad ih pak sanjaju u Tovarniku, Šidu, Iloku, Belom Manastiru, po Kosovu i cijeloj Srbiji. Koliko su ta nova dvorišta ljepša, prostranija i sigurnija od onih koja su ostavili i koja ih još uvijek, zabranjena čekaju, znaju samo oni. Koliko su ti kreveti udobniji od onih koje su nabrzinu ostavili, a boje se zaboraviti ih, svake večeri u njih liježu i u njima se bude.Ovo sam, između ostalog, pisala sebi. Tako sam ostala normalna. Sa-čuvala razum. Sebe. Zahvaljujući pisanju ja i danas postojim.

U Okučanima, 16. aprila 1994.

9

IODL AZAK IZ P ODRAVSKE SL ATINE

Dok sam išla u medicinsku školu u Osijeku, od 1966. do 1970. godine, nisam razmišljala ni gdje ću raditi ni koliko ću zaraditi. Mučila sam muku s anatomijom, latinskim, kirurgijom i jedva čekala da maturiram. To su mi se tada činile najvećim mukama... Dalje će cijeli život sigurno biti lakši, bezbrižniji i ljepši. Te proklete knjige, ti zločesti profesori! Samo da mi se njih riješiti...Maturirala sam u četvrtak, isti dan pošla kući u Voćin i onako, reda radi, izašla iz autobusa u Našicama da vidim što se tu može uraditi oko posla. Tamo se tek otvorila nova bolnica, možda bi moglo biti nešto interesantno za mene.Nisam ni molbu znala napisati, ni radnu knjižicu nisam imala, ni diplome još nisu bile odštampane. Za mene je bilo dovoljno što sam maturirala. Tadašnji ravnatelj bolnice, dr. Raus, obavio je sa mnom razgovor i kad je ocijenio da je sve u redu dao mi je list papira, izdiktirao što treba napisati i rekao: „Vidimo se u utorak u 7 sati, ovdje u bolnici, tada ćete dobiti raspored gdje počinjete s odradom pripravničkog staža. Da li vam to odgovara?“Do Voćina sam doputovala ne znam ni kad ni kako. Prevladavala je zbunjenost što odmah počinjem raditi, a još ni knjige nisam pospremila,

10

niti se odmorila, ni proslavila. Ništa nisam, a što je ovo? Koji posao, koji bakrači?I tako, u Našicama ostadoh tri godine. Kao pripravnica sam se i udala. U istoj sam bolnici 1972. rodila i prvu kćerku. I bilo mi je lijepo te tri godine. Mlad si, imaš svoj posao, novac, slobodu.U januaru 1973. dolazim u Dom zdravlja Podravska Slatina, ali me raspoređuju na radno mjesto medicinske sestre u Voćin. Vraćam se u roditeljsku kuću, ali ne sama – već nas je troje. I to je bilo dobro. Roditelji umorni jedno od drugog, brat na fakultetu u Beogradu... a ja volim Voćin i sve se uklapa.Meni je i tu bilo lijepo. Voljela sam svoje selo, radovala se svakom jutru i odlasku na posao. Znala sam da je već od 5 sati spremačica Mitra na poslu, da je podložila vatru u svim prostorijama, da je pristavila kafu i da, dok nas još nema, ona donosi drva u nekom velikom sepetu. Ra-dovalo je nju da svima bude toplo kada dođu.Prva bi dolazila teta Marica pa onda Mile, Božo, Krle, Dušanka i ja nekako zajedno. Posljednji su dolazili liječnici.U Voćinu sam radila pune tri godine – redovno koristila godišnji odmor, slavila 8. mart, 1. maj, 29. novembar, Nove godine, Božiće, Uskrse. Sa sindikatom išla na Đerdap, na Zelengoru, Bled, Kozaru... I opet mi je bilo lijepo.U maju 1975. godine ravnatelj Doma zdravlja raspoređuje me kao medi-cinsku sestru u Podravsku Slatinu, u hitnu službu. Od drvne industrije Gaj dobivamo stan u Slatini. Saška je preko tjedna kod djeda i bake, a vikendom s nama. Nekoliko godina radila sam u ambulanti, a onda 1979. nas nekoliko sestara ostvarujemo svoje pravo, po sistematizaciji, da upišemo višu školu u Zagrebu. Višu fizioterapiju diplomiram 1983. Sve u svemu, dotad je bilo i teško i manje teško, i lijepo i manje lijepo, ali kad sam došla raditi na fizikalnu terapiju mislim da mi je bilo najljepše. Tamo je sve bilo drugačije.Teta Ružica, spremačica, i nas četiri terapeuta, Jadranka, Jasna, Štefica

11

i ja, bile smo i tim i jedna malo veća porodica. Razlika u godinama je postojala, ali ne toliko velika da o ljubavi, braku, djeci, svekrvama, spremanju zimnice, kopanju bašte i izletima ne mislimo vrlo slično. Ujesen bi drva unosili zajedno, kupili šljive kod nas, brali grožđe kod Jasne, kod Jadrankinih roditelja u Vaškoj valjali se po slami o Božiću 25. decembra.Sve četiri porodice s djecom svaku su Novu godinu čekale zajedno. Štefica je najmlađa pa nam se Marko pridružio posljednji.Zajedno smo išle na sindikalne izlete, na zabave za 8. marta, tu smo uglavnom Jadranka i ja plesale zajedno. Znale smo i što je Moravac, Užičko kolo, Taraban, Polka, Valcer. Znale smo i koja je čija omilje-na pjesma. Voljeli smo Jasnu Zlokić, Dinu Merlina, Bajagu, Gabiku, Miroslava Ilića, Lepu Brenu, Zdravka Čolića. I tako sve do 1990. Do demokratskih izbora, do pobjede HDZ-a poslije drugog kruga i okićenih bandera, do filma o Špegelju, odcjepljenja Slovenije, gužve u Splitu i ubijanja onog vojnika u tenku pred očima sveg naroda. Zapravo, svi smo svemu svjedočili, danima gledali tenk kako gura Fiću u Osijeku – sve slika do slike nove demokracije i slobode za pamćenje.Istek te 1991. nismo više dočekali zajedno. Te godine ni godišnji odmori nisu planirani, nismo u martu slavili Štefičin, u aprilu moj, u junu Markov rođendan. Ništa više nije postojalo. Išli smo na tečaj pružanja prve pomoći kod masovnog ranjavanja. Greta nas je učila kako se uvodi braunila u venu, dobivali smo tajne vojno-ratne rasporede. Na fizikalnoj terapiji uvježbavan je hitni prijem i trijaža pacijenata.U Dom zdravlja počeli su stizati neki čudni paketi – šuškalo se da su to vreće za mrtvace. Jednog jutra mi je glavna sestra Helena prenijela poruku šefice opće medicine – obavijest o zabrani sastajanja u kancelariji uprave. Tamo su radili Ljuba, Jelka, Božica i naš pravnik. U tim ružnim nacionalnim izolacijama jedino sam mogla otići do njih da malo odagnam strah, da s nekim progovorim. Nije nam bilo dozvoljeno. Bili smo preopasni, rastjerivani smo kao stoka, kao da imamo šugu. I kako se to može

12

zaboraviti? Ni nakratko! To mi je ledilo dušu, patnja i poniženje tjerali su me u ludilo.S Helenom sam jela, spavala na izletima, slušala zbog koga je patila i plakala. Četiri smo godine išle na iste roditeljske sastanke, dijelile sindi-kalne poklone. Kod nje sam bila na pokrivanju kuće i uvijek je znala da sam Srpkinja, da sam se tako rodila i da to nisam kupila na pijaci. Kako me se tada nije plašila? Zar je moguće da su je okićene bandere, drugi krug izbora i nova demokracija natjerali da se promjeni prema meni?Tih proljetnih dana uhapšeni su Rajko, Brane, Vlajko, Milan, Tejo, Mi-lovan. Vlajka su odveli od kuće, Milana iz advokatske kancelarije, Teju su uhapsili u robnoj kući, nastavnika Milovana u ulici Ive Marinkovića kad se vraćao kući u Voćin. I Vlajko i Rajko su pretučeni. Gdje i koliko, ne znam. Nikad nisam imala prilike pitati ih, a i tada se to nije smjelo. Samo se šaputalo o nekim čudnim događanjima, glasovima i kricima noću iz kuće gdje je nekad bila Elektro-Slavonija.Krajem šestog mjeseca moji prijatelji iz općine, Milorad i Mladen, ra-zriješeni su dužnosti na poslu. Moj brat koji je radio u TO Podravska Slatina isto je razriješen. Nitko od njih više nije dolazio na posao. Bili su nepoželjni, opasni Srbi.Moj suprug Savo je u drvnu industriju Gaj došao u aprilu 1971. i odu-vijek se znalo da je Srbin, ali do tog ljeta 1991. to nije bilo važno. Ili se ja varam. Trebalo se dogoditi „Hrvatsko proljeće“, okićene bandere, pobjeda HDZ-a, i time su otvarana vrata ovih događanja.Savo je bio marljiv, odan Gaju, ponekad sam mislila da ništa i nitko drugi i ne postoji u njegovom životu. Sve je nekako išlo i bilo podnošljivo do jula 1991. kad su počele provokacije i prijetnje telefonom, odvođenja na informativne razgovore i stalne provjere. Jurnjava nekih nepoznatih i naoružanih ljudi po tvorničkom krugu postala su svakodnevnom pojavom. Bilo je suludo i besmisleno čekati sljedeće, novo radno jutro i sve to ponovno doživljavati i proživljavati na istom radnom mjestu, koje više i nije bilo radno mjesto, nego mjesto iživljavanja i maltretiranja.Ništa nije bilo ni slučajno ni bezopasno. Cilj je bio poniziti nas na najgori

13

mogući način, zastrašiti i jednostavno istjerati. Tako se i desilo 27. au-gusta 1991, samo sat nakon što je Savo došao kući s posla. Otišao je ne oprostivši se s radnim prostorom, suradnicima, još ponekim prijateljem, bez radne knjižice. O odlasku iz Gaja on je mogao razmišljati samo kao o odlasku u penziju, a do toga je trebalo još podosta vremena. Ovako, otišao je bez oproštaja s portirnicom, menzom, Radničkom ulicom... Ni ja se više nisam javljala u Dom zdravlja, stavljajući im do znanja da je mom strpljenju i povjerenju došao kraj, jer svakim danom bilo je sve strašnije, sve više smo se bojali, prijetilo je sa svih strana. Noću san nije dolazio. Osluškivali smo svaki šum, pokret, zvuk. Sve mi se to brkalo u glavi, plašile su me vreće s pijeskom, naoružani mupovci i gardisti.U gradu je vladala avetinjska tišina. Ujutro, dok smo išli na posao, činilo nam se da nas je bilo dosta na ulici, nije se ni primjećivalo što se događa, ali na povratku s posla slika je bila sasvim drugačija. Ljudi kao da su s podnevom nestajali s ulica. Djece nije bilo da se igraju još od kraja školske godine. I naše kćeri su otišle baki i djedu u Voćin, kao i svakog ljeta, ne znajući da u Slatini vladaju gardisti i mupovci, da je grad zatrpan vrećama s pijeskom. Da su ispred Doma zdravlja dva šlepera trupaca, na željezničkoj stanici isto, ispred općine dva šlepera s pijeskom, na ulazu u kasarnu Nikola Miljanović Karaula ogroman bager-greder i cisterna. Te zapreke trebale su nečemu poslužiti.Provokacije telefonom posebna su priča. Ljudi bi strah koji se u njih uvlačio odgonili i prije nego li bi ga postajali i svjesni.U haustoru naše novosagrađene zgrade, u ulici Branka Radičevića 6A, stanovala je i porodica Dvojak. Uselili smo se iste godine, sretali se svakog dana nekoliko puta. Imali su dva sina. Jedan je bio učenik Škole unutrašnjih poslova u Zagrebu i tog ljeta, prije završetka školovanja, obukao je uniformu, nosio oružje... Svojoj porodici za sigurnost, nama za strah. Postalo je gotovo redovito da njih dvojica na interfon našeg stana galame: „Мi smo ustaše, sve ćemo vas pobiti!“Na pošti je tih dana, pod okriljem noći, nacrtana velika srpska zastava. Za to crtanje trebalo je više od sat vremena. Na putu za posao, gledajući

14

zastavu, pitala sam se tko je bio toliko sposoban da to neprimjećen uradi, a poštu su čuvala četiri MUP-ovca. I za sve su bili krivi samo Srbi! Kako onda ne razmišljati o odlasku iz Podravske Slatine?O ostanku je mogao razmišljati samo onaj tko je iz nekog razloga morao ostati ili nije imao kud. I mi smo ostali dosta dugo, kao da nismo vjero-vali u zlo koje dolazi. Vjerovali smo sebi, ali to tada nije bilo dovoljno. Plašili smo se i komšija, i prijatelja, i ljudi s kojima smo do tada radili. Uljuljkali smo se u vremenu u kome je bilo lijepo živjeti, putovati, ići u školu, odmah dobiti posao i redovito primati plaću. Kupovalo se, gradilo, dizali se krediti, zaposlenost je bila velika. Spavali smo mirno, išli na more, orali njive, slavili slave, rođendane, imendane. Radili su Gaj, Duhan, Šumarija, Slatinka, IPK Osijek, Graditelj, Univerzal, Frigis, Mlinovi, Maloprodaja. Prosvjeta je bila brojna, nas u Domu zdravlja bilo je oko dvjesta, a sama Podravska Slatina imala je 11.500 stanovnika.Zaboraviš misliti na bilo kakvu opasnost. Dišeš slobodno, sretno, i za sve ostale i za sebe. Tako godinama vjeruješ, ne provjeravaš, ne obraćaš pažnju i ispadne kao da je sve to došlo odjednom. Zaboraviš što je značilo kad bi sreo poznate ljude u autu pretrpanom stvarima. Ponegdje se vide i jastuci, a znaš, osjetiš da ne idu na more, na godišnji odmor. Ljudi su se bojali i bježali. Svugdje se osjećala opasnost. Šaputalo se da su ubijeni Kosić, Milutin Gunjević, dr. Ranko Mitrić, Lazo Oljača, Čiger, Garača. Nisam mogla ni htjela vjerovati u što se to pretvara život i ovi ljudi! Pamtim da sam se rodila u Hrvatskoj, da je i zrak, i željeznica, i cesta, i šuma, i voda – sve to bilo u Hrvatskoj i hrvatsko! Zašto sad to nije dovoljno? Zagreb je uvijek bio u Hrvatskoj, gledali smo TV Zagreb, uvijek je 25. 12. bio katolički, a 7. 1. pravoslavni Božić. Znalo se tko što slavi, čiji pop ulazi u koju crkvu.Kad noću ne mogu zaspati razmišljam o predizbornoj kampanji u kojoj se govorilo da se više neće ići u vojsku, da će biti veća zaposlenost i da će država biti bez poreza.A što će biti s Verinim Petrom i Štefičinim Markom?Kad sam bila kod Vere u Poreču za 29. novembar 1989, na svečanosti

15

na kojoj se njen sin Petar primao u pionire, plakala sam od neke čudne miline i radosti gledajući salu punu plavih titovki, crvenih marama, talijanskih i naših zastava, sve dok me moja prijateljica nije prenula pitanjem: „Znaš li ti da je Petar posljednji Titov pionir?“ „Šta ti to ka-žeš?“, uzvratila sam uplašeno. „Ma, ništa, ja to onako!“, odmahnula je rukom. Od te rečenice uplašena sam i danas. Štefičinog Marka, rođenog 3. juna 1987. godine, zvala sam Mala ljubav. Petra, samo Petar, a bio je veća i starija ljubav. Rođen je 22. marta 1983. S Verom i Petrom bila sam manje, bili su mi dalje, sa Šteficom i Markom puno više jer smo živjeli u istom gradu. I kad god sam bila sretna, tužna, uplašena, kad sam htjela nekog maziti, sjela bih u auto i odlazila do Marka. Tako sam jednog dana igrajući se s njim rekla: „E, moj Marko, kad ti budeš išao u vojsku teta Jelena će biti blizu šezdeset godina. Moći ću i da se veselim i da pustim koju suzu – običaj je“. Tada je Štefica rekla: „Teta Jelena, otkud ti znaš da će Marko ići u vojsku? Možda i neće!“ Ispade da samo ja nisam znala čitati događanja u za-jedničkom prostoru i vremenu.U široj porodici imam tri ujne Hrvatice: Zoricu, Mariju i Irenu. I šogori su Hrvati i to se znalo oduvijek i to je bilo u redu. Tog ljeta 1991, sin moje sestre od strica iz Osijeka igrao se, kao i obično, veći dio dana na ulici s djecom. Jednoga dana rekao je mami: „Neću danas biti pred našom kućom i neću se igrati s Draganom, igrat ću se s drugim deč-kima“. „A, zašto?“, pitala ga je mama. „Pa, on je Srbin, a to je sramno, Srbi su Cigani!“Imao je jedanaest godina i nije znao da mu je mama Ciganka, Srpkinja, znao je samo da je mama, a da je mogao birati sigurno bi izabrao tu mamu – Ciganku i Srpkinju. Eh, pitam se kakav će odgovor jednog dana dati njemu, Petru, Marku, Maji, Nini, Dodi i Mirjani njihovi roditelji kada ih budu pitali: „Zar teta Jelena nije bila Srpkinja i prije rata, zar ona više nikada neće doći u Podravsku Slatinu?“Samo da mogu to sve zaboraviti, probuditi se ujutro i stvarno povjero-vati da je sve ovo bilo samo ružan san. Dosta dug, ali san. Možda bi to

16

i mogao biti san, ali istina je da smo danas, 27. augusta 1991. Savo i ja donijeli odluku da odlazimo iz Podravske Slatine. Nisam smjela misliti ni na tetu Ružicu, tetu Bosu, Jocu, Radovana, Radu, Ljubišu, velikog i malog Dragu, Sofiju, Ivana, Maru... Brzo smo sjeli u našu Zastavu 128, bez ikakve prtljage, zatvorili vrata stana i garažu. Kao na kraju predsta-ve, gase se svjetla, ljudi napuštaju svoja sjedišta, spušta se zavjesa i sve je gotovo. Tako smo i mi upalili auto, sjeli i otišli iz Podravske Slatine. Vozila sam ja jer bilo je sumnjivije kad vozi muškarac, a i zato što sam koristila propusnicu koju sam dobila u Domu zdravlja. Ona nam je trebala za hitne posjete noću za vrijeme policijskog sata, kad je masovno ranjavanje ili kad idemo na posao... A ja sam se njome poslužila i sad.Barikade su na putu. Prva kod skretanja za Radosavce, druga u Rado-savcima, kod ovčarske farme, i treća u Mačkovcu. Nije bilo problema. Istina, detaljno su nas zagledali, obilazili auto, zavirivali u prtljažnik, ali moja propusnica odradila je svoje. Nije bilo lako gledati u sve te nepoznate i naoružane ljude, skrivati ono što osjećaš, zašto baš sad nekamo putuješ. U autu nisu našli ništa jer smo sve, baš sve ostavili u stanu, misleći kako ćemo za par dana biti opet kod kuće, na poslu i kako će ovu ludost netko prekinuti. Tko zna što smo zapravo mislili. Išli smo svojim putem – nećemo valjda ići tuđim stazama!Naš dolazak u Voćin, u Karanovu 10, bio je istovremeno i olakšanje što smo sad svi na okupu i strah od neke nove stvarnosti. Djevojčice su skakale, ljubile nas, grlile. Ponovo zajedno – može, makar i u Voćinu.Kad smo stigli, tata nije bio kod kuće. Mama je hodala tamo-amo, sretna što smo stigli, strah će dijeliti s nama. Vrijeme joj liči na ratno, na onu nesreću i strah koji još nije zaboravila iz Drugog svjetskog rata, ono strašno razdvajanje od roditelja, ubijanje, bježanje, bijedu, glad i siromaštvo.Savo je odmah morao otići od nas. Tu noć djevojčice i ja nismo spavale kod kuće. Zbog nekih mjera sigurnosti otišle smo spavati u Kometnik kod prijatelja. Tamo smo spavale po prvi put pa sam im predložila da prebrojimo ćoškove, kad već nema greda, pa će nam se ispuniti

17

zamišljene želje – tako se nekad vjerovalo.Ujutro, prije odlaska od domaćina, Saška mi reče: „E, mama, znaš šta sam sanjala? Sanjala sam da smo jako brzo morali otići od bake“. „Ma gdje?“, upitala sam tek da sakrijem ponovni strah, „ma, to ti je zato što je nova, nepoznata soba, krevet, ljudi“. Govorila sam to jer vjeruje se u istinu sna. Ni slutila nisam da za samo dva sata sve tri moramo proći isti put barikada, straha i nepoznatih ljudi.Odmah nakon povratka iz Kometnika u Voćin došao je Savo i rekao: „Ti moraš odmah natrag za Slatinu. Djecu moraš poslati autobusom za Beograd. Evo ti brojevi telefona, javi se Stevi ili Anđeliji. Reci im...“ – i tako redom. Govorio je Savo, nije me gledao. Plakao je. I glas i ruke su mu drhtale. Sve pare koje je imao dao je djeci. Pakovao je svoj ranac i žurio. Vani ga je čekao jedan šašavi šareni „stojadin“ kome nisam vjerovala. Plakali smo oboje.S djevojčicama se nije pozdravio. Valjda je želio vjerovati da je i kod njega u pitanju samo san, a kad se probudi svi ćemo biti u našem stanu, u našoj dnevnoj sobi i žuriti, one u školu, mi na posao.Ne sjećam se da li sam ga pratila dalje od kućnog praga, ali kroz prozor sam vidjela da se nekako smanjio, ostario. Da je sam i uplašen.Sve je odjednom nestalo, i sreća što smo došli, i naša vjerovanja, i mir koji je to jutro vladao. Radio je prestao svirati, ručak je ostao na stolu nedirnut, iako ga je mama rano skuhala. Do maločas plah i nečujan mamin osmijeh pretvorio se u plač, u kuknjavu. Zamjerala mi je što ih odvozim. Vjerujem da se zapravo bojala i za nas koji odlazimo i za sebe koja ostaje. Morala sam ostati sabrana, mirna, tugu sam gurala daleko od sebe. Djevojčice su pakovale svoje stvari i plakale. Na brzinu su se pozdravile s bakom, vjerujući da će ovo ludilo trajati samo nekoliko dana. Nitko nije slutio taj mrak, pakao koji ide.Na barikadama nije bilo problema. Svaki put kad bi me pitali kud idem, odgovarala sam da djecu vraćam iz Voćina kući u Slatinu jer za par dana počinje škola. Prošli smo sve tri barikade s istim pitanjem

18

i odgovorom, mada ni sad ne mislim da je netko u moje objašnjenje povjerovao. Djecu sam dovezla pred Dom zdravlja i otišla po Šteficu da se dođe pozdraviti s njima. Rekla sam joj da ih ujutro u četiri sata autobusom šaljem za Beograd. Nisam upamtila što je rekla ni meni ni njima. Kao da i nije bilo riječi. Samo neki nijemi pogledi, grljenje, poljupci i tajac. Kraj predstave!U stanu muk. Tišina. Neka tamna tišina. Krila sam od njih svoje suze, a one su pakovale, samo dragi Bog zna što i kako. Činilo mi se da su i one odjednom postale nekako manje, da im se samo oči vide. Oči pune straha, neke nepoznate jeze, tuge, nesigurnosti. Nazvala sam Stevu i Anđeliju u Beograd i rekla što im poručuje Savo. Anđelija je rekla da zna sve, da ne brinem i neka slobodno šaljem djevojčice. Tješila me. Da li sam joj vjerovala, ne znam, znala sam samo da se tamo ne puca i da nema barikada i vreća s pijeskom.Nisam se usudila spavati u našem stanu. Sve smo tri otišle prije početka policijskog sata kod jednog Feđe, koji je iz svog stana nekoliko dana ranije, iz istog straha, ispratio svoju kćer i ženu. Onako uplašene nismo mogle spavati, samo smo se u tišini gledale, grlile i plakale. Jedna drugu uvjeravale kako treba malo odspavati, ali po brisanju noseva znale smo da san neće doći. U tri i petnaest prenuo nas je sat, ali i veliko nevrijeme. Grmilo je, sijevalo, mislili smo da će vjetar počupati sva stabla. Kiša nam, kao u inat, neće dozvoliti da odemo na stanicu, a jutro je 28. augu-sta, moram ispratiti djecu na taj put. Pravoslavna Velika Gospojina je.Autobus je stigao na vrijeme. Na stanici samo mi, kiša, munje i vjetar. Djevojčice uđu u autobus, oluja pojačava. Feđa i ja se vratimo da doče-kamo sedam sati pa na posao. Čim sam došla na posao šefica opće medicine pozvala me na infor-mativni razgovor. Htjela je čuti što sam sve vidjela na putu od Slatine do Voćina.U deset sati je zazvonio telefon. Vanja iz Beograda javlja: „Mama, mi smo stigle na stanicu, ali niko nas nije sačekao“. Plače.

19

IIO SLOBODANKI I BRANIMIRU

Sunce zađe. Suton se spušta. Bliži se večer. Seoska tišina. Gledam daleke planine i brda, brežuljke mog rodnog Popovca.Nikad tako tiho kao ove godine. Ni pjesme ni ljudskih glasova. A nekad se po cijeli dan čula muzika, dreka djece i galama roditelja.Popovac, malo selo nedaleko od Voćina. Ima struju, tvrdu cestu, asfal-ta nema, oko četrdesetak domaćinstava. Starosjedilaca tek par kuća, ostalo ljudi iz Bosne, doseljeni prije nekoliko godina. Selo niti s nekim posebnim značajem, niti za zanemariti.U prošlom ratu tako malo selo imalo je puno poginulih, strijeljanih, otjeranih u logore. Selo puno livada, pašnjaka, voćnjaka. Jedan takav voćnjak imali smo i mi. Bio je star svega desetak godina. Pun mladih voćaka, šljiva. Djetelinu smo posijali prije tri godine, ogradili je s tri strane, četvrtu nismo stigli, ali žica je čekala u Voćinu.U proljeće sam mislila da je najljepši, u ljeto najrodniji, u jesen najvese-liji. Ove godine u voćnjaku ostavljamo nepokupljene šljive, a bilo ih je toliko da su stabla izgledala kao da su se svi žuti leptiri svijeta spustili samo na naše voćke. Na naše žute šljive.Negdje je sitno zvonilo zvonce i lajali su veliki seoski psi zaglušujući blejanje ovaca. Mrak natkrilio nebo i zamračio selo. Posljednje zrake

20

sunca gubile se negdje daleko, prestale treperiti na žutom lišću. Nikad u ovo doba godine u našem voćnjaku nije bilo ovako tiho. Nikad se ovoliko nismo žurili, nikad ga tako rano nismo napuštali i to bez pjesme, larme i bez djece. Djeca su negdje sklonjena po domovima, hotelima ili kod rođaka.Za odlazak u voćnjak i kupljenje šljiva pripremalo bi se inače danima. Ne samo mi, članovi porodice, nego i prijatelji, rodbina, komšije. Znalo se uvijek tko trese šljive, tko nosi posude, tko veže vreće, u koliko sati stiže traktor po sve što smo pokupili, tko kuha kafu. Kad se služe kolači, a kad se ide ručati. Berača je uvijek bilo dovoljno i nikad previše. Svake godine s nama je bila cijela moja ‘fizikala’ i njihove porodice. Bez Joce i Radovana taj dan bi bio siromašan, a moji Osječani su naprosto tu pripadali. Popodne, kad bi već svi bili pomalo umorni od posla i od priče, Jasna bi rekla: „Znate da smo puno umorni kad i Radinka šuti“.Radinka, moja sestra od strica, imala je uvijek nešto zanimljivo za pri-čati pa bi nam dobar dio dana prošao u pričama, a šljive i posao koji je trebalo uraditi, ispalo je, izmišljeni su samo da bismo se mogli družiti. A Spomenka i Nikola? Oni su već postali dio našeg života. Nikola je volio dolaziti u Popovac i raditi, valjda zato što ga je taj posao podsjećao na djedovinu u Srbiji gdje su mu živjeli roditelji.Bez tete Ružice ovaj posao nije mogao proći, kao ni svaki drugi, bio on u Slatini ili Voćinu. Ona je voljela i znala raditi.Djeca su nam svake godine bila posebna zabava. Po cijeli dan bi bez-brižno hodala cestom i selom, jer saobraćaj je bio rijedak. Djetelina, treća ili četvrta u godini, poslužila bi kao ogroman, velik i debeo tepih svoj djeci, i velikoj i maloj. Gazili bi je, valjali se po njoj i uživali, a kad bi poneki sakriveni zec, probuđen iz sna iz nje iskočio, uplašeno bismo iščekivali hoće li nešto ponovo iskočiti. Jedino tada bi malo mirovali, dali odmora i sebi i djetelini.Navečer bi zaspivali neumiveni, umorni od igre i sunca.Često se pjevalo u našem voćnjaku. Uvijek se nekome nije odlazilo pa bismo uz neku otegnutu, laganu pjesmu ostajali još neko vrijeme. Već

21

dobrano u mraku, pakovali bismo stvari i radnu odjeću i kretali kući, dogovarajući se hoćemo li na večeru mami u Voćin ili ćemo kod nas u Slatinu.Ove godine od svega toga ništa! Za pjesmu nitko nije raspoložen, a razgovor i pogledi prepuni su strepnje i straha. Šljive slabo pokupljene, djetelina nedirnuta, nepovaljana. Cijeli dan su padale granate samo nekoliko kilometara dalje od nas. U Hum i Lisičine. Padale su, a mi smo ih brojali i prebrajali. Mali Srđan reče: „Tetka, ovo je sto dvadeseta!“Onda su prestale padati. Približavala se noć. Išli smo kući.Srđan, njegova sestra i majka, čika Tomo, strina Ana, moj Krle, tetka Jovanka, Mladen, Bojana, Džavid i sin im Bekim, bili su prvi put ove godine naša „rabota“. Od onih starih, redovnih – ni traga ni glasa.Netko je potražio spas, razumijevanje, prihvat u Srbiji, netko je ostao sa svojim narodom i obavezama na suprotnoj strani, a netko tamo gdje je morao. Tako je ova jesen bila nešto sasvim novo i posebno za sve nas i za sve njih.Dok smo išli kući, Srđan, najmlađi među nama, objašnjavao mi je da ako počneš brojati kad granatu ispališ, što više izbrojiš, ona padne dalje... Slušala sam ga i pitala se da li je u redu da ovako mali dječak razmišlja o tome, a ne o knjigama i igračkama, o drugovima koje je ostavio u Slatini i na Bijelom Jarcu kod bake i djeda. Kasnije se potvrdilo da su granate padale na Hum i Lisičine. Mogle su pasti i oko nas, a mi bismo vjerovali da je to slučajnost. Tada o granatama nisam znala baš ništa. Ni koliko od nje boli, ni kako pada, ni da li ubija? S koje daljine se ispaljuje, koliko vrsta ih ima? Ratnu kirurgiju polagala sam 1982. u Zagrebu, ali se ne sjećam tog gradiva. Možda sam ga samo ja zanemarila, vjerujući u budućnost i da mi to znanje neće trebati baš nikad.Tada nismo žurili u Evropu, vjerovali smo u komunizam, plakali za Titom, uređivali Spomen dom 25. maj. Jadransko more s puno turista bilo je u Jugoslaviji. Riječ izbjeglica podsjećala nas je na Drugi svjetski rat, a riječ prognanik nije ni postojala. Tako sam ja osjećala i ne znam kako se sve ovo dogodilo: da li su mi

22

prvo oduzeli pravo da se radujem 25. maju, natjerali me da 1. novembra ne radim, ili su me prije počeli uvjeravati da HDZ ni izdaleka ne liči na NDH? Pokupovali kalašnjikove i dovezli vreće s pijeskom – vaskrsnu 1941! Sve ostalo se zna. Sloboda do neba, a nebo se ne vidi iz skloništa. Nakon svega, krv je naprosto morala da se dogodi. I opet mi se čini da samo ja nisam znala da granata ubija, ranjava i da su rane od nje jako ružne.Mislila sam da se takva krv nakon Jasenovca, Kozare, Zelengore i Sutjeske više ne može dogoditi. Nikad više stotine hiljada ubijenih i poginulih Srba kao u Drugom svjetskom ratu... Spaljenih sela, žena bez muževa i djece. Logora... Prisilnog rad kao u Njemačkoj i Poljskoj. Moja baka je za taj rat govorila ovako: „Kad smo 1945. došli iz logora, iz Njemačke u Popovac, Popovac je bio sav spaljen. Muškarci pobijeni u Jasenovcu, djeca poumirala. Nigdje nikoga i nigdje ništa, a morali smo živjeti. Počeli smo ispočetka, sasvim novog početka. Zar nismo ostali čak i dovoljno normalni imajući u vidu šta smo sve proživjeli? Moralo se...“Tada nitko nije vjerovao u mogućnost ponavljanja sudbine. Bio je to ispit na kome tada mnogi nisu prošli! Da li smo ga morali ponoviti baš tako i svi?Kući smo stigli po mraku. Htjela sam pomoći mami i ostalima oko iznošenja šljiva i pripremanja večere kad je zazvonio telefon. Poziv je bio za mene. Trebalo je da dođem u stacionar – ima povrijeđenih i po-ginulih. Bila sam uzbuđena! Trebalo se sresti s nečim novim, prvi put. Slobodanka, sa svojih šesnaest godina, ležala je umotana u zavoje i vlastitu krv. Pored nje, jedna mala glava s dva djetinja, nevina oka u kojima se nazirao smisao života i budućnosti, bespomoćno je ležala na Neninom krilu. Bio je to Branimir, imao je samo šest godina. Dovoljno godina da upamti 22. septembar 1991. i svoju sestricu kako leži u dvorištu pogođena gelerom granate. Teško ih je ranila „bolesna demokracija“ ljudi bez uma. Bez sive moždane mase, plave krvi, smišljajući osvetu za sve one godine života u mraku i pod komunizmom.Tko bi mogao pomisliti da bi osveta mogla stići baš Branimira,

23

Slobodanku i njihove roditelje. Oni su najmanje znali o vjekovnoj težnji Hrvata i o tome koliko ih ugnjetavaju Srbija i Jugoslavija. O „demokraciji“ koja tek treba da rasvijetli put svima koji su živjeli u mraku komunizma.Prvi put otkako je počeo rat, otkako sam u Voćinu i radim u stacionaru, otkako se gine, trebalo je da budem pratnja povrijeđenima do bolnice u Bučju. Jako sam se bojala, ali za strah nije bilo vremena jer trebalo je sve raditi brzo i bez emocija. Sjećam se naroda koji je stajao ispred stacionara i znatiželjno gledao što su to uradili naši dotadašnji prijatelji iz Slatine nama iz Voćina. Sigurna sam da su neki od njih napustili Voćin prije samo nekoliko dana, ili još bolje – družili se s nama, a sad se gledamo preko „dalekometnog topništva“.Sjećam se, stajao je tu i jedan dosta mlad i malen čovjek u uniformi. Ne znam da li je uistinu bio malen od tuge ili sam ga ja tako doživjela. Tek kad je htio prići autu prve pomoći, pred samo zatvaranje vrata, razumjela sam da je to Branimirov tata. Plakao je, nekako tiho i za sebe. Tko zna da li je išta uspio reći svojoj ženi, jer je i ona bila ranjena i u transportu za bolnicu. Imala je povrijeđeno oko, sin bez svijesti ležao je Neni u krilu, kćerka ranjena. Nije li to i previše nesreće da se čovjek ne bi smanjio? On je tako i ostao, kršeći ruke, brišući nos i oči... Mi smo odlazili, vidjela sam da nema maramicu. Vozili smo u mrak, prestalo se pucati. Dobar dio puta išli smo kroz šumu. Bojala sam se za Branimirov i Slobodankin život, plašila sam se šume i noći. Svega! Sve je to za mene bilo prvi put, iako sam tu cestu Voćin–Bučje, kroz šumu i s puno prijevoja, prošla puno puta. Napamet sam znala kroz koja sela prolazimo i gdje je smještena bolnica, ali te noći sve je izgledalo drugačije. Šuma je prijetila cijelim putem – sela nigdje. Bolnica kao da je bježala ispred nas.U to vrijeme Voćin je imao struju, a sva sela ispod Papuka nisu. Činilo mi se da nijedno selo još nismo prošli. Kad smo stigli u Bučje mrak mi je izgledao još gušći. Struje nije bilo, okolo su padale granate, sve mi

24

je bilo nepoznato. Ljudi su hodali sa svijećama, ispred bolnice je bila straža. Strašno! Bože, pomislila sam, pa gdje smo mi to stigli? Kakva li se pomoć ovdje može pružiti? A cijelim sam putem mislila: samo da izdrže do bolnice, tamo su kirurzi, operaciona sala. Kad ono – mrak, neki dugi hodnik i velika soba. Na krevet spuštamo Slobodanku koja jauče i Branimira bez svijesti. Dok smo objašnjavali što se dogodilo, kad, kako i gdje, i što smo mi učinili, zasjalo je pravo svjetlo! Uključili su agregat i tek tada smo mogli vidjeti liječnike i sestre, ali i prostor u kome smo ostavili naše malene. Branimir je cijelim putem imao kon-vulzije zbog povrede glave na potiljku. Nije dolazio svijesti, stalno je povraćao i otimao se Neni, kao da je želio pobjeći.Dok sam stajala u dnu sobe promatrajući Branimira kako teško diše dok ga stavljaju na krevet, shvatila sam koliko je bespomoćan i ovisan o našem znanju i mogućnostima. Na smrt ne smijem misliti, ona ionako dolazi bez poziva. Branimira smo ostavili da se bori i izbori za svoj svijet. Slobodanka je bila mirna, kao da nije htjela da se brinemo ako bi se javila, jauknula, pomakla. Geleri granate povrijedili su joj obje noge, predio bubrega, desnu ruku... Na trenutke je bila bez svijesti, ličila je na sjenku, bljedilo i sklopljene oči govorile su o nesnosnoj boli. Bojala sam se: Slobodanka će otići.Cijelim putem do Bučja bila sam nepomična. Ruka mi je utrnula, nisam se htjela ni pomaknuti, samo da nešto ne poremetim. Gledala sam čas u Branimira, čas u Slobodanku, čas u nebo koje je mjestimično bilo svjetlije. Među iskidanim oblacima pomaljale su se tu i tamo zvijezde. Na povratku, cijelim sam putem plakala. Da, briga i strah za Slobodanku i Branimira, ali i što će biti sutra. Koga ću sutra pratiti ovom cestom? Kraj ovom zlu se ne da naslutiti, zato se i bojim da ću već sutra opet istom cestom, ali barem da ne bude noć. Moj mozak nije bio u stanju da shvati što se stvarno događa. U njemu je rasla i širila se samo jedna misao: djeca ni za jedan rat nisu kriva! Ona nisu glasala ni za jedno uređenje, ni za jednu vlast. Nisu punila vreće s pijeskom, njima je pijesak služio samo za igranje, a ne za zaštitu od

25

smrti koju siju granate, bombe, ljudi.Smrt jest nešto prirodno, ali samo kad tako i dođe – prirodno. Postoji li netko tko bi mogao reći kakvo je osjećanje smrt? U knjigama piše: lijepo, olakšavajuće osjećanje, savršeno stanje blaženstva. Kao raste-rećenje od svih dotadašnjih muka. Da vjerujem u to tumačenje, manje bih se plašila za sve koji su umrli i one koji još nisu. Manje bih patila za Borom, Bambusom, Mladenom, Đorđem i svima koji su otišli a nisu se vratili da kažu kakav je osjećaj smrti. Prije samo nekoliko dana nisam htjela ni vidjeti prostrijelnu ranu, misleći da mi to iskustvo nikad neće trebati. Danas, dok je smrt tu, kraj mene, osjećam stvarnost od koje se muti mozak, ledi duša, gubi pamet.Nisam mogla vjerovati da se sve ovo može i zamisliti, a kamoli da stvarno postoji. Da nije tek film ili neki daleki statistički izvještaj.Misli su mi zbrkane, uspomena kao da nema.Ljudi koji prežive nešto bolno lakše praštaju, govorio je moj narod, onaj stariji od mene. Da li ću biti sretna učine li tako Slobodanka i Branimir? Rastužio me ovaj dan, ova noć i sve sjećanje koje mi juri kroz glavu.Kad smo se vratili natrag u moje selo ispod Papuka bila je već duboka septembarska noć. Povremeno bi se s drveća otkidao pokoji list i padao, ali tako blago, kao da se spušta na tankoj svilenoj niti. Tišina. Dopire samo lajanje pasa, koje se noću u ovoj tišini razliježe kao da dolazi s neke daleke zvijezde.Dok sam tako stajala na kapiji i slušala tišinu noći nakon napornog dana, bila sam sigurna u jedno: priroda me poznaje samo ovdje. Te večeri legla sam s teškom morom u grudima.Od tada je prošlo dvadeset dana. Našla sam se u Banja Luci u pratnji staraca koji su odlazili u svijet da sačuvaju sebe, svoje postojanje, noseći sjećanje na rodni kraj.Dok smo stajali ispred bolnice, slučajno sam saznala da je Slobodanka u jednoj od soba do ulice, veoma blizu. Ustrčim uz stepenice... I stvarno: Slobodanka leži na trbuhu i čita knjigu. Bila mi je još manja, još bljeđa. Objasnila sam joj tko sam. Ničeg se nije sjećala. Još te noći helikopterom

26

su ih bili prevezli u Banjaluku. Upitala sam je hoće li sa mnom kući? Počela je jako plakati, jedva sam je razumjela kada je rekla: „Teto, ja tamo neću sve dok se puca“.Još sam jednom došla u Banja Luku, 27. decembra 1991. Tada smo već napustili naš kraj. Došla sam u bolnicu da Slobodanki predam prsten koji sam 22. septembra u Voćinu skinula s njenog prsta. Nje tamo nije bilo. Ona se oporavila, ali s obzirom da je ostala bez kuće, bez rodnog kraja, premjestili su je kao izbjeglicu na očni odjel na Paprikovac. Do daljnjeg – rekli su mi. Prsten sam ostavila jednoj sestri s odjela gdje je mala ležala, a koja je upravo kretala za Paprikovac s nekim pacijentom. Ne sumnjam da li ga je predala. To je posljednje što znam o Slobodanki. Branimir se oporavio ali je ostao s velikim motoričkim oštećenjem. O njihovim roditeljima nisam saznala ništa.

27

IIIcarinarnica mo ga tate

Voćin – ni selo, ni grad, već onako. Podravska Slatina, lijep gradić, općinsko mjesto. Industrije sasvim dovoljno, uz sve ostalo što smo imali. Htjeli smo i više, planiralo se. Sagradili smo novu školu samodoprinosom, proširili Gaj, Duhan, Dom zdravlja, IPK, sportske terene, Srednjoškolski centar... Planirali smo jedno, a dogodilo se nešto sasvim drugo. I to drugo bilo je u planu, ali ne svima i ne zajedničkim samodoprinosom.Slatina je od Voćina udaljena 24 km, ako se ide preko Lipovca, preko Mikleuša je bila nešto dalje. U oba smjera je asfaltirana cesta koja je služila i za odlazak ljudi na Zvečevo, ljeti na kupanje, zimi na skijanje... A sad za barikade, tenkove, samohotke, razne haubice i sve što ubija, razdvaja, boli.Voćin je mjesto koje je bilo manje bogato industrijom i poljoprivredom ali je zato imalo rijeku, jezero, divan park s bazenima, ribnjake, šume, plemenit narod s tradicijom i običajima. Narod širokog srca, bogatih dvorišta, štala, ambara, tavana, podruma. Znali su oni primiti, pogo-stiti, ispratiti, nikad praznih pogleda i ruku. Na to tko je koje vjere, kako se krsti, koju slavu slavi, koju zastavu iznosi na svoje prozore, nije se mnogo pazilo, jer svi smo mi tamo rođeni, tamo rasli, ženili se i

28

sahranjivali. Oduvijek se znalo tko su Gecani, Dorići, Ivankovići, Bo-žičkovići... Znalo se tko su Plavšići, Stanivukovići, Dobrojevići, Ojkići, Radoševići, Vukovići...Ne znam koliko vremena bi trebalo još da prođe da bih povjerovala da me u Voćin iz Slatine nisu otjerale one iskićene bandere, pobjeda HDZ-a i njegovo naoružavanje, nego moj hir i hir mog naroda. Pisati može tko što hoće, svijet je moguće u svašta uvjeriti, ali vrijeme koje dolazi pokazat će u što se ulagalo, što se financiralo, gdje je i tko prema kome griješio. Govorim o budućnosti u koju vjerujem, kojoj se nadam i za koju mislim da dolazi. Zato i pišem. Želim da se pamti i Voćin i njegova sela i zaseoci. Njegove staze i šume, narod i običaji, hrabrost i strah. Želim da se pamte svi oni koji su od augusta do 13. decembra 1991. ulagali svoje zdravlje i svoje strpljenje u noći, u rovo-ve, u stražarsku budnost. U vrijeme koje je trebalo pokazati naš cilj i opravdanost bježanja u šume Papuka, na Sekulinački lager, na Budim, Renačka brda, Kokoćak, Klisu, Malu i Veliku Peratovicu...A zašto nam se dogodio 13. decembar 1991. i povlačenje Bilogore, neka pravdaju svi oni koji su tome doprinijeli i koje ćemo po tome pamtiti. Meni ostaje, ne da pravdam, nego da pišem o našim odlascima, strahu i smrti. O onima koji su nas hrabrili, čuvali, branili.Jedan od takvih bio je i moj tata. Iako je imao dosta godina, bio je na stražarskom mjestu prema Lisičinama. Godine nisu bile prepreka. Tata je svoje stražarsko mjesto, svoje donedavno radno mjesto, svoju lugarnicu, zvao Carinarnica. Volio je tamo otići i zbog društva i zbog sigurnosti. Imali su tamo dobro sklonište, dobar pregled terena, a mogao je dobiti i razne informacije. Prolazili su kroz njegovu Carinarnicu svi komandanti, svi ranjenici iz Miokovićeva, Klise, sve izbjeglice iz Bilo-gore. Ponekad je one koji su prolazili hvalio, ponekad grdio, ali uvijek je bio prisutan strah. „Sporo se sve ovo odvija i ne onako kako treba“, govorio bi. Ne onako kako su mu godine, znanje i iskustvo nalagali da bi trebalo. Zato je bio nesretan, nesiguran, uplašen. Rijetko je spavao kod kuće (nismo imali podrum), a i bilo ga je sram pokazati strah i

29

bespomoćnost. Valjda su ga tako učili ili se učio sam. Imao je tata 60 godina, bio je u penziji. I dok je radio kao lugar, dolazio bi u lugarnicu uvijek prije vremena, a odlazio kad mu stigne smjena, kao i sad u Carinarnicu. Na posao se spremao polako, u torbu stavljao slaninu, kruh, barem četiri jabuke, džepnu lampu, kišnu kabanicu. Na noge tri para toplih čarapa, na leđa kožuh i još toplu bundu. Pred sam odlazak ogulio bi pet, šest jabuka. Radio je to polako, jabuke gulio na novinskom papiru i šutio. Imao je svoju misao i svoju muku. Bez šibica u džepu i bez kišne kabanice nikud. „Sve to treba, noć je duga. A i oni što puše nikad nemaju šibice. Cigarete izdramče, a za šibice baš ih briga“, ljutio bi se.Zbog lugarske torbe koju je uvijek sa sobom nosio zvali su ga Torbakan. Svaki put kad bi se vratio kući, imao bi neki novi doživljaj. S brda gdje se nalazila njegova Carinarnica vidjelo se daleko, čulo se još dalje. Znao je on s tog brda točno ocijeniti puca li se u Pakracu, Slavonskoj Požegi, Podravskoj Slatini, Kokoćaku, Velikoj Peratovici... Znao je puca li se na Voćin iz Radosavaca, Golenića ili iz Mačkovca, koliko nam je hrvatska vojska daleko i iz čega puca. Raspoložen je bio veoma rijetko, skoro nikad. Jedino se sjećam da je jednom došao kući dobre volje, s vjerom u nešto ljepše, onog jutra kad je kroz njegovu Carinarnicu za Lisičine prošao pukovnik Trbojević. „Znaš li ti Jelena šta je on po činu?“, pitao me je ushićen. Ponosio se što je pukovnik baš iz Lisičina i što je došao k nama na front. Pričao mi je o roditeljima pukovnika Trbojevića, o njemu samom, uvjeravajući i sebe i ostale da smo mnogo dobili njegovim dolaskom.„Još samo nekoliko aktivnih oficira da dođe i da vidiš šta se može“. Sve je tako govorio i mislio, a meni je trebalo dosta vremena i naše povlačenje pa da shvatim čega se on zapravo bojao i što nije htio vidjeti, a slutio je. I eto, dogodilo se baš tako.Prve izbjeglice otišle su iz Voćina 1. i 2. oktobra, samo majke s malom djecom, a iza njih, 8. i 9. oktobra, bolesni i stariji. A onda više nije bilo dana da kroz Carinarnicu i ispred Komande mjesta ne bi prolazila djeca,

30

žene, mlađi i stariji svijet, iz Miokovićeva, Klise, Grubišnog Polja... Svi su nekud odlazili... Niti su znali kuda niti do kada ostaju.Danima sam ih gledala, rijetko upitala odakle su. Nisam se sramila, nego sam se bojala da ne saznam koliko je veliki njihov strah i dokle doseže to zlo. Stajali bi oni tako satima, muvali se tamo-amo sa stvarima u rukama. Bilo je to sve što su ponijeli, kao da ono što je ostalo nikome ništa ne znači i neće im u svijetu trebati. Mirisali su na dim, čupavih glava, lica neumivenih, cipela velikih i kaljavih, pa kao da i nisu ličili na moj narod. Izgubili su ponos, povjerenje, nadu. Išli su u neizvjesnost.Zimski mjeseci bili bi mjeseci odmora i pripreme za proljetnu sjetvu. Za pletenje čarapa, džempera, šalova. Za spremanje mesa, za duga zimska druženja. Znao je sve to i volio moj narod. Nije bio bogat ali je bio vri-jedan. Ove godine od svega toga ništa. Natjerali ga muka, strah i krv u svijet. Pod tuđim krovom da potraži mir, topao kutak, noći mirnog sna.Svaki put kad bi kroz Carinarnicu prolazili svi ti nesretni ljudi tražeći negdje spas, tata je kući dolazio ljut. Ljut zbog bijede koju danima gleda, zbog zla koje je došlo i još većeg koje je dolazilo. Zbog kolona i kola koja se kotrljaju kaljava i puna naroda.Nije se on ljutio na one koji odlaze sa svojih ognjišta, napuštaju kućne pragove, nego na sudbinu koja se događa, a ide protiv nas. Kao i mi ostali, htio je on i očekivao nešto drugo, pomoć zvaničnih organa i institucija, ljudi... A ono ništa! Tata je to osjećao i bojao se. Danima ne bi govorio, a onda bi svoj transportni ranac spakovao brže nego li bi mama i ja i shvatile da je odlučio krenuti. Strpao bi u njega sve svoje lijekove, veš, obuću, dokumente, pribor za brijanje... Sklopio je nekako i sakrio i jednu lovačku pušku. Kad je Popovac gorio prvi put, 1942, imao je tata malo godina. Svi koji nisu tada pobjegli pobijeni su u jednom dvorištu. Ostali su pohvatani i otjerani u Jasenovac. Vratili se nisu. Majku mog oca otjerali su na prisilni rad u Njemačku. Ni ona ni njegov brat, tamo rođen, nisu se vratili. Eto, sve je to moj tata proživio i doživio i strah je ostao.Sad je strah još veći jer je tata stariji, slabije vidi i čuje, teže se kreće. Imam

31

osjećaj da se jedino pouzdaje u svoj stari, sivi, ženski bicikl. Na njega po-slaže sve torbe, prebaci kišnu kabanicu i ode kroz Voćin prema Zvečevu. Poznavao je tata sve puteve preko Papuka i Psunja. A tih se puteva i ja sjećam kao puteva za odlaske u goste, na slave, na moje i bratove ljetne raspuste.Stavio bi tata – jednom mene, jednom brata – na paket-sic svog novog bicikla i onda pravac preko Orahovice i Duzluka do strica i moje sestre od strica, sestrice Radinke u Kutjevo. Ne znam koliko je tati bilo teško uzbrdo gurati bicikl, prtljagu i mene, ali se sjećam svoje radosti. Svaki put kad bismo ulazili u Kutjevo, a bilo bi uvijek oko podneva jer smo iz Voćina kretali rano, ja bih uvježbavala neku novu pjesmicu da obradu-jem sestricu Radinku. Pjevušila bih je tati iza leđa, a on je, makar već umoran, vozio što je brže mogao, iako se meni i to činilo presporo. Kao da bih prije pješice stigla – radost mi je bila veća od brzine bicikla... A kad bismo se susrele moja sestrica i ja, grlile bi se, plakale i opipavale jedna drugu da se uvjerimo da je to stvarnost. Naši očevi već bi naveliko pričali, popili i rakiju, kafa se tada nije služila, a nas bi dvije još uvijek sjedile na betonskim stepenicama ispred kuće u Kutjevu u kojoj su oni stanovali. Sjedile i brisale male, prljave noseve.Lijepo je sjećati se, samo kad se ima čega. Moja Radinka i danas sjedi na nekim betonskim stepenicama i plače. Ne više u Kutjevu, nego u Osijeku. Sada mi je najdalja, i ona, i Osijek i njene suze.Mislim da je to sudbina, od nje nas nitko ne može ni obraniti ni ra-staviti. Mislila sam da ni mog tatu i njegov sivi ženski bicikl ne može ništa razdvojiti, a ipak jest. Tata je i 12. decembra 1991. na bicikl potrpao sve svoje stvari i krenuo iz Voćina. Negdje na putu do Đedovice netko ga je prepoznao, primio na traktor i tako se on priključio koloni izbjeglica preko Papuka. Bicikl je ostavio negdje u šancu da ga čeka, da hrđa... On i bicikl su jedan drugoga činili onim što jesu i samo zajedno zna-čili su nešto. Prije rata, bicikl s mrežom u kojoj bi bile novine i kruh satima je mogao stajati ispred trgovine ili birtije a da ga nitko ne dira

32

i da svi znaju čiji je. Sjećam se, jednom, prije više od deset godina, dok je tata pio – volio je i znao popiti, što špricere, što rakiju i pivo, pa tako raspoložen zaboraviti i bicikl i mrežu – ostavio je bicikl s mrežom kod samoposluge. Sutradan, sve je bilo kako je ostavio, samo se kruh smrzao. Tata je bio lugar još od 1950. godine i ne samo da je poznavao taj dio Papuka, brda i potoke po imenu, nego je znao i koje drvo i gdje iznikne u proljeće.Svake godine za Novu godinu rastužio bi me donoseći najlošiju jelku. Govorio bi: „Ono lijepo drvo treba da se razvija u šumi, a ovo ćeš ti ionako za par dana baciti. Znam da nema jednu stranu, ali ti nju okreni zidu – da se ne vidi“. Sve te godine prolazio je on putem do Lisičina, Huma, Kuzme, Popovca i natrag, uglavnom pješice ili biciklom. Sve koji su prolazili, odvlačeći ponešto od imovine traktorima i vodeći ponešto od stoke, poznavao je, što od rođenja, što sa svadba, što sa sahrana. Dok je bio mlad svirao je violinu. Ja takvog Torbakana ne pamtim, ali ga takvog znaju Lukavac, Macute, Ćeralije, Pivnice... „Tata, nismo izrezali drva, a mogao bi pasti snijeg“, rekla sam mu jednom. Samo da ga upozorim, ne da ga naljutim. „Jesi li ti normalna, previše je i ono što sam dovezao. Ionako ih mi nećemo trošiti“, odgo-vorio je nastavljajući vezivati cipele. „Jesi li dogovorio sa Savom kada ćemo peći rakiju, otočiti vino, poorati baštu, samljeti kukuruze?”, upitam ga za par dana. „Ja svoju rakiju nemam kome peći, a vi radite šta hoćete. Kome da otačem vino? Bašču neka ore kome bude trebala, meni sigurno neće“.Tata je ishod predosjećao, kao i teta Petra, ujna Omerka i teta Marica kad bi me pitale što će biti s nama. Hoćemo li se stvarno morati povlačiti? I eto, taj dan se dogodio. I onima koji su se pitali, i onima koji su se samo nijemo bojali i onima koji u to nikada nisu vjerovali.

33

ivjesen sa sinovcima

Sve je izvan moje kontrole, ne znam ni koji je datum. Ovdje se ne gleda u kalendar. Dane ravnam po nedjelji. Tada se nešto manje radi, ali zato granatiranje počinje ranije nego radnim danom. Ona druga strana ne da nam odmora. Svaku večer zaspala bih sa strahom od novog jutra. Ujutro bi me budila tutnjava granata upućenih na dolinu moga djetinjstva.Nikad mi se nije dogodilo da prvo čujem naše granate, naše rasipače smrti. Možda zbog toga što su zvuk i put kretanja bili okrenuti od mene, a možda i zato što to potajno nisam ni željela čuti, prebacujući odgovornost na nekog drugog?Tih jutara kad se stvarao neki novi početak – i općenito i u mom životu – komešala su mi se sjećanja na rano djetinjstvo pomiješana sa sjećanji-ma na posljednje godine prije ovog rata. Nekako se moralo ispočetka. Morali su se izmijeniti i dosadašnji sistem, i način života, i ljudi na radnim mjestima, na slavama, svadbama, na sprovodima. Morala su se promijeniti imena djece koja se rađaju. Imena ulica, gradova, škola, trgovina, velikih i malih tvornica. Ali da li se baš moralo ovako, na ovaj način? Oružjem, umiranjem, krvlju. Trpljenjem. Suzama. Do rastanka je očito moralo doći, ali zar je ovo bio najispravniji način? Svjedok sam istjerivanja s posla, hvatanja i maltretiranja Labusa, Lavrnića, Vukovića,

34

Miščevića, Ostojića. Ubijanja Oljače, Gunjevića, svih televizijskih go-vora i pisanja po novinama o vjekovnoj težnji i čistoti hrvatske države. Zato se stalno pitam koliko će malo ili puno vremena biti potrebno da i moje doskorašnje komšije, kolege na poslu i poznanici počnu poricati potrebu za svim ovim. Ni tada neću moći a da ne pustim koju suzu za sve izrečene istine i laži. Sad je jesen, neka mrtva jesen. Nema svadbi, nema veselja, nema ni rađanja. Sve je u ovoj godini umrlo i nestalo odjednom.Stojim u dnu bašte mojih roditelja. Znam da je ovo mjesec za veselja i naše lijepe srpske običaje. Ne mogu a da mi se ne otme sjećanje na svadbe mojih sinovaca, Jovanovu u maju, a Nešinu, Stevičinu i Slobinu baš ujesen.Oj, jeseni, plodne naše jeseni!Kad se ženio Stevica, bila je neka divna, topla jesen – još neopterećena nacijama. Bršljan je već počeo gubiti boju ljeta, ali morali smo ga pro-naći dovoljno da okitimo i šator i kapiju. Posebna radost bila je kićenje traktora i prikolice. U svadbenoj povorci, u prikolici sa svircima, bili smo i Nešo i ja. „E, moj strikane, ajd’ nek’ neko pogodi ko se voz’jo u žutom ili crvenom autu... Ali, ko je bio u prikol’ci sa svircima – svi su vid’li“, govorio je Nešo, sretan do neba za takvu privilegiju. Po prekrasnim peškirima, po kolu, po mladosti i pjesmi „Kad su sveci čuvali goveda...“, ostaje pamćenje Stevici, Mileni, kumovima, baji Joci. Svima.Kod Slobodana je moralo sve biti besprijekorno. I na ulici, i u dvorištu, na automobilima i na kumovima, za stolom i u komšiluku. Dan ranije, prije svatova, ušla sam u podrum s kolačima i izbrojala četrdeset pet vrsta predivno složenih, izrezanih i poslaganih na tacne.Svaka je svadba bila lijepa na svoj način. Jovanova dostojanstvena, ne-kako suzdržana, sjetna, jer je bila nedugo poslije majčine smrti. Puna tuge, a opet pomiješana s veseljem. Brižno dočekana, marljivo ispraćena, bez ijednog ispada. Došli smo svi – da odamo Jovanovoj majci počast

35

obećanjem da ćemo se naći svi na okupu. Bilo je to posljednje proljeće muzike, radosti i mira. Posljednje proljeće svih nas na okupu – u selu mog djetinjstva.U svim svatovima bilo je sunca, predivnih boja svakog godišnjeg doba. Jedino je za vrijeme Nebojšine lila kiša kao iz kabla. Taj dan „ponovila“ sam se gumenim čizmama, drugačije se nije moglo. Ali nam zato ni kiša, ni blato, ni metež nastao zbrkom na nebu, nije poremetio konačan naum: proveseliti se, napjevati, naigrati i napraviti posebno lijepu svadbu u predivnom velikom šatoru. Zbog ćilima koji su izvađeni iz ormara i stare bakine škrinje i koji su pomalo mirisali na ustajalost i naftalin, ili zbog bogato okićenih svatova, punih mladosti, vjere u budućnost, a raznih nacionalnosti. Sjećam se Jovića i njegovih svjetlećih metaka, Čaruge, Bozoka, Gecana, Ilića, društva iz Bel-ambalaže. Svih pjesama koje samo pjevali. I boca vina. Glavobolja. Nitko se nije bojao. Ništa nije prijetilo još ni u pro-ljeće 1990, kao ni u augustu 1991, a onda smo se morali rastati. Što je to što moramo poricati: ono što smo sada ili ono što smo bili onda? Sad kao da smo neki drugi, „oplemenjeni“ novom krvlju, novim pismom i novim obilježjima. Kad jorgovan dogodine izlista i svojom bojom otkrije ruševine Nešine, Slobine i Stevičine kuće, tko zna u što ćemo se zaklinjati? Jesen 1991. godine nema svatova, nema veselja. Hodam za sinovcem Nebojšom, ne podsjećam ni njega ni sebe na protekle jeseni, nego u tišini okrećemo i kupimo sijeno. I šljive kupimo bez ijedne riječi, mu-čimo svak svoju muku. Samo ponekad, po brisanju nosa i po šmrcanju, primijetio bi on da mi se otela suza. Čini mi se da priroda nikad nije bila raskošnija, razgranatija, bujnija i bogatija nego ove jeseni... Moguće je da mi se sve to pričinja.

37

vborina p osljednja jesen

U Macute, selo samo nekoliko kilometara udaljeno od Voćina, dolazila sam uglavnom u goste o Velikoj Gospojini. Tako Macute i pamtim, jer na taj bi dan bila velika igranka, kuće pune gostiju i djece, dvorišta puna automobila. Svi bili sretni i veseli.Ove godine taj je dan protekao prvi put bez dobro poznatih običaja, mada je narod bio tu. Oni koji su morali pobjeći od svojih kuća i skloniti se u Macute kod rodbine ili poznanika, bili su istovremeno i gosti i domaćini.Danas je 28. septembar, mjesec dana poslije Velike Gospojine. U Macu-tama sam s još mnogo svijeta. Nismo došli po dobru. Došli smo ispratiti Boru Popovića koji postade prva žrtva ovog rata iz tog sela. Prvi put sam u dvorištu Borinih roditelja: kuća kao mnoge druge, samo po masi naroda odjevenog u tamno razlikuje se danas od ostalih. Iz dvorišta se ispraća prvi poginuli. Svi su šokirani, zatečeni istinom koja se počinje događati, a u koju je rijetko tko mogao povjerovati. Na sahrani su uglavnom žene, rijetki muškarci su u uniformama. Drugačija je to sahrana od svih dotad. Plače se tiše i suzdržanije, kao da nije primjereno pokazati emocije i brigu. Boro je poginuo u ratu braneći svoje selo, svoj narod. To je ponos i dužnost – prema rodu i prema narodu.Skupe izrezbarene hrastove lijesove zamijenili su obični od jelove daske.

38

Neobojani, bez ukrasa, bez slova, bez godine rođenja i smrti... Tkanina kojom bi se po našem običaju prekrivalo pokojnika bila bi inače gotovo raskošna: bijela, izvezena, puna čipke, skupocjena... Prije nismo mogli ni zamisliti ispraćanje nekog dragog i rođenog bez svega toga. Bio je takav red. Govorilo bi to i o društvenom položaju onog tko bi odlazio.A Boro je ispraćen bez svega toga. Umjesto čipki i raskošnih pokrivača, iako je Borina majka izvadila iz ormara sve najbolje što je imala, što je potajno spremila za sebe, tkala i vezla u dugim zimskim noćima, skrivajući da nitko ne vidi. O tome se nije pričalo, to se nije pokaziva-lo, s tim se nije hvalilo kao s ostalim tkanim peškirima, šarenicama i krparama. Samo bi se ponekad, ljeti, to iznosilo na sunce, ali opet se vodilo računa da bude neprimjetno. Tako je mislila i Borina majka, spremajući to za sebe i muža, ali nikako za sina. Nije red da ona sahra-njuje njega, da za njega takvo rublje tka, ali sudbinu nije mogla znati. Na krstu koji će označavati Borino mjesto počivanja nema ni imena. Oni koji ostaju znaju. A tek cvijeće? I ono govori o vremenu u kome smo. Cvijeće je ubrano u selu, u Macutama. Svak je iz svoje bašte donio što je imao i složio buket kako je znao. Vidjela se volja i želja. Nekada smo se i u tome nadmetali, sad eto, ni mašte ni imaštine. Znali smo da se može dogoditi potres, poplava, požar... Ali rat? A ovo je izgleda samo početak, iskušenja tek dolaze. Još se ne snalazim ni u ovim situacijama, a svi govore – tek je početak.„Kad umiruće svjetlo nestane, svijet će ostati u mraku, a oni koji vjeruju u Boga, čije misli nisu zamračene maglom grijeha, neće nikada ostati bez utjehe“. Tako piše u knjizi „Stanarka napuštene kuće“.Poželjela sam da Borina majka danas misli ovako dok ispraća sina s praga svoje kuće.On je otišao sa suncem koga je danas bilo puno, iako je jesen. Kao da je i ono htjelo osvijetliti i ogrijati put kojim Boro treba da prođe.Boro je nagazio na minu i od posljedica ranjavanja iskrvario i umro. O tome koliko je taj dan bio težak Borinim drugovima, koji su ga sve

39

vrijeme nosili, vukli i bojali se najgoreg, mogu samo oni svjedočiti. Mogli smo ovog ljeta slutiti neko zlo, ali ovako veliko ipak ne. I ja sam do danas, do Borine sahrane, mislila da to ne postoji, da nije moguće da se smrt tek tako događa, da se nekog ubije samo zato što je druge vjeroispovijesti ili da ti netko podmetne minu zato što te htio ubiti. Ali, nažalost, to je istina. Neka jako prljava istina.Nastojim to sagledati i prihvatiti, svoje srce i razum izdići iznad svega ružnog. Neću uspjeti. Strašno se bojim da će na ovom svijetu sve nestati. Uvukao se neki korov u ljude pa nam polako uzima sve i sva. Sve što nam je bilo drago, sve što je bilo naše, i zemlju i uspomene. Uzimaju nam roditelje, braću, komšije, poznanike. Jedan po jedan nestaju, ili će tek nestajati, odlaziti. Neke nećemo ni ispratiti kako to red i običaj nalažu. Tako smo se i danas bojali da će nas zasuti granatama dok sve ovo bude trajalo. Zato je sve i proteklo u nekakvoj brzini i bilo neobično. Boru smo ispratili, suze obrisali i – gotovo. Boro se oprostio zauvijek od svog sela punog patnje još iz onog rata. Hoće li Borino selo ponovo nestati u pepelu kao onomad? Otišao je Boro, a tko zna kuda idemo mi.O svemu tome mislim dok se biciklom vraćam sa sahrane. Idem putem koji tako dobro znam i koji me nikad do sada nije plašio. Ni noću kasno ni ujutro rano. Niti u grmljavini niti u mećavi. Tim putem naprosto nisu prolazili loši ljudi. Ako jesu, kako ih nismo prepoznali? Gdje je sve nestalo i tko nas je toliko uspio razdvojiti, stalno se pitam. Kao da je danas bilo, sjećam se Borinog brata, koji mi je bio prvi komšija, kako smo sjedili na stepenicama ispred naše zgrade i pokušavali predvidjeti zlo koje bi se eventualno moglo dogoditi. I nismo uspjeli. A osjećali smo da se nešto sprema, da se mora dogoditi neki lom i nesreća. Da li mi to ubiremo plodove vlastitih grešaka ili su one puno starije od nas?

41

vIo či pamte

Jutro je, 9. oktobar 1991. Jesen i nije tako davno stigla, a već po cijeli dan pada kiša, sitna i dosadna. Sve je i bez nje bilo dovoljno tmurno i nesretno.Prije deset dana iz Voćina su otišle majke s djecom, a danas odlaze starci i žene. Otišli su da se sklone, da se sačuvaju, da paze jedni na druge dok ne prođe ova nesreća.Bože, kako je sve to tužno i jadno! Koliko će vremena proći do njihovog povratka i da li će do povratka uopće doći? Puno njih neće ga dočekati čak ako bude bio i brz. Isuviše su stari, nemoćni, robovi navika, vezani za svoje štapove, krevete i pragove. Tamo gdje idu sigurno im neće biti ljepše samo zato što je sigurnije. Bit će usamljeni jer navikli su postojati samo ondje odakle danas odlaze. Voljela bih da mogu na trenutak ući pod koru njihovog velikog mozga, tek toliko da vidim s čim se najteže opraštaju? Znam da bih bila još nesretnija, ali možda bar malo mirnija. Gledam tamne marame, otrcane šešire i istrošene štapove, gledam svoj narod kako se skuplja, čeka odlazak. Ne boje se oni zime jer nisu spremili drva ili što se boje dubokog snijega, odlaze jer se krv prolivena po snijegu duže pamti. Plaše se januara 1942. godine i sudbine koja bi

42

se mogla ponoviti. Sve protekle godine, od 1942. naovamo, taj narod je vjerovao da je dovoljno najmilijih ostavio u Kometniku, Jorgićima i Dobrićima i da nikada više neće morati ništa dokazivati, a sad, nakon pedeset godina iščekuje autobuse spasa. Jutros kao da ne dišu. Nepomični, gledaju tupo. Prebiru u mislima jesu li uzeli sve što je potrebno? Da li su ponijeli dovoljno? Jesu li ostavili previše? U što su potrošili svoj život? Zamislite, u jednom autobusu po tri hiljade godina života!Onda, u prvom zbjegu, još su se i mogli nadati povratku u svoje selo, na svoje pragove, ali danas, s ovim godinama, za to nema nade. Pogubila se ona negdje u ovoj kiši i izmaglici ranog jutra. Mislila sam: samo da odu, samo da se spasu, da se sakriju i ugriju, a o povratku ćemo kasnije. Ima vremena, nadu ćemo izmisliti, vjeru će već netko stvoriti. Gledam ih i sjetim se stihova Branka Ćopića:

Kad smo od kuće krenuli,suze nas mnoge pratei rodne gore brižno šumore:O, da l’ će da se vrate?

Kretalo se ispred Komande mjesta u Voćinu. Polazak je bio dogovoren za deset sati. Svi koji su odlučili ići trebali su doći nešto ranije. Ljude su popisivali nekoliko dana prije odlaska. Mislila sam da će biti malo onih koji žele otići, nisam ni znala koliko je starijeg naroda. Jutro još nije ni svanulo a prostor ispred Komande mjesta počeo se naglo puniti. Već u osam sati činilo se da su svi došli. Bili su tu i oni koji putuju i oni koji ih prate. Nitko nije gunđao, protestirao, ispitivao. Zanimalo ih je idem li i ja s njima. Kao da će uz mene bili hrabriji. Nisam mogla ni misliti ni tješiti ih, samo sam ponavljala: neka se već jednom krene. Od puta je odustao samo čika Rade iz Kolodvorske ulice.Nakon silnih prozivanja i premještanja iz autobusa u autobus, sve zbog

43

loše organizacije, u svijet krenusmo dosta kasnije od planiranog. Kiša i suze ispratile su nas u neki novi, sasvim nepoznat život.Nije se moglo vidjeti na starim licima da se opraštaju sa svojim selom, stokom, dvorištem i voćnjakom. Cijelim putem su bili tihi, mirni, držeći svoje zavežljaje i ne skidajući kapute. Gledali su kroz prozor, vjerovali daljini. Tko zna koliko je njih prvi put prelazilo Papuk i Psunj i da li su uopće znali gdje se nalaze? Vjerovali su samo u jedno: tamo gdje idu, tamo se ne puca, nije rat, tamo je sloboda. Iza tog brda, preko te velike planine, kad se prijeđe Sava, žive neki bolji ljudi, ljudi kojima se u ovoj nesreći može vjerovati. Zaustavili smo se samo nekoliko puta, tek da formiramo kolonu. Na pitanja da li im što treba, odgovarali su da ne trebaju ništa i da su dobro. Grčevito su držali svoje stvari u krilu bojeći se da ne pogube ono što sada jedino imaju.Nisam znala je li tko od njih ponio hranu ili vodu, mada sam putem shvatila da sad nikome i nije do toga. Pitali nisu ništa. Znali su da ni ja ne znam puno više. Mlađa sam, sličnu patnju nisam prošla pa mi je valjda i strah manji. Nisam znala za rat, glad i neimaštinu pa mi je zato i vjera možda veća, iako nam je muka ista.Od Voćina do Bučja nije bilo problema. Cijelim putem vozili smo asfaltom, ali kad smo ispred Pakračkih Kusonja ušli u šumu, počele su muke. Put je bio uzak, kamena cesta već uništena. Granate su padale, činilo nam se baš pored nas, ali prošli smo nekako.U Brusniku smo naišli na dva velika uspona, cesta blatnjava, a autobusi loši i stari. U jednom trenutku uplašila sam se da se nećemo uspeti. Vozač Gojko šuti, ne mogu procijeniti kakve su nam mogućnosti. Ali prošli smo. Šuma i loš put pratili su nas do potoka Rogoljice. Poslije je već išlo sasvim dobro, šuma i pucnjava bili su iza nas. Na Psunju sam srela komšiju Veljka, obradovala sam mu se kao doktorica Božović kada je na Sutjesci srela Savu Kovačevića. Eh, da! Zadnji put smo se vidjeli u Podravskoj Slatini, negdje počekom augusta, možda i ranije. Sad na Psunju, upitala sam ga kad ćemo kući, a on je odgovorio: „Vrlo brzo!“

44

Znao je za prolazak našeg konvoja sa starcima, zato nas je tu i sačekao. Kod kamenoloma podno Psunja.U Banja Luku smo stigli popodne. Sasvim na vrijeme i bez problema. Znalo se za naš dolazak. Onako kako smo dočekani dočekuju se samo najdraži gosti: lijepe riječi, topli napici, svježe kifle, kafa, sokovi, pala-činke, keksi i čitavo čudo cigareta. Prava raskoš i bogatstvo. Kod nas dućani nisu radili još od jula mjeseca. Za Kolo srpskih sestara samo smo čuli da postoji. O njima i njihovom radu nismo znali ništa. I oni su o nama znali malo, jer o nama se gotovo ništa nije ni pisalo ni govorilo. Bili su tu i liječnici i sva zdravstvena briga, telefoni... Mogla bi se samo o toj noći knjiga napisati, koliko smo se osjećali sigurno. Spavalo se u velikoj sportskoj dvorani Partizan. Strunjače su bile spre-mne da prime sve one hiljade godina dovezene autobusima s druge strane Papuka i Psunja. Puzali su starci po onim strunjačama, ne znajući ni za što služe, ni zašto su tako niski njihovi ležajevi. Neki se nisu ni izuli. U cipelama, čizmama i kaputima proveli su noć. Samo da prije budu spremni za novi pokret. Samo da ne dangube, da stignu, da ne ostanu. Dok sam ih gledala, čuvala i ispraćala, i sada dok pišem, pitam se koliko je njih tada znalo gdje se nalaze. Zaspivali su, budili se pa opet zaspivali, jeli po tko zna koji put te noći – hrana se služila cijelu noć. Uzimali su sve čime su bili posluženi – za svaki slučaj. Nesretan je ovaj moj narod! Zašto su im ponovo ranili dušu i njihove stare godine potjerali u zbjeg. Sve ove vrijedne stare ruke, umorne noge po cijelu noć batrljaju, nešto traže. Obećavam im – neću ih nikada zaboraviti. Oni koji su ih ispratili pamte ih samo do autobusa, ja mnogo dalje. Plašim se da mnoge od njih sad gledam posljednji put. Među njima je i baka Tonka Jorgić, zatim baka Jela Ivičić, baka Milka Bogatić i još mnogo baka, a noćas osjećam da su sve moje i da liče na moju baku u Osijeku, koja isto nekome vjeruje i netko je čuva. Sve su ove bake stare i bolesne i bojim se da upravo one nikad neće biti u koloni za povratak.

45

Baka Milka Bogatić živjela je sama u Lisičinama. Dosta je upamtila iz onog rata i nije joj za zamjeriti što se boji i što je otišla. Bolesna je. Dvaput je tražila doktora. Prošle je godine otpuštena iz osječke bolnice s dijagnozom malignog procesa u trbušnoj šupljini. Umjesto da je negdje na liječenju ili oporavku, ona je u zbjegu.Eto! O smrti ovaj put ne smijem. Zašto? Ne smijem zbog bake Milke, njenih godina i njene vjere. Ona vjeruje u susret s nekim od svoje petoro djece. Sve ih je izrodila i izvela na put onako kako je mogla i znala. Oni i ne slute što se njoj događa danas, njoj i narodu iz njenog sela. Veljko je u Virovitici i sigurno misli da ovako nije trebalo biti! Jovan je u Apatinu. Malo dalje od oka pa i od srca. U njegov grad o nama stiže malo informacija. Savo, najmlađi sin, u Njemačkoj je. Tamo je više od dvadeset godina i tko zna može li on više misliti i imalo jugoslavenski, a kamoli srpski? Tako može misliti samo onaj tko ima takvu muku i čije nebo paraju granate, a na Lisičine je palo previše granata. Ne mnogo, naprosto previše!Možda bi baki Milki bilo najlakše sa sinom Rajkom, jer s njim je ne-kada živjela, ili s kćerkom Radojkom, žensko je. Ali nema ni Rajka, ni Radojke. Umrli su, zauvijek otišli. A baka Jela Ivičić? Kako će ona sa svoja dva infarkta sve ovo preživjeti. Dok je pakovala svoje stvari, nije mislila ni na što drugo osim na svoje lijekove. Sve može zaboraviti, samo njih ne. Ne drži ih u torbi, nego u ruci, a ruka u džepu. Samo da su joj bliže kad zatrebaju. I ona se dobro sjeća prošlog rata. Krenula je sad u Srbiju, u Beograd, tamo su joj djeca, Gojko i Nada. Dok smo se pozdravljale plakala sam a ona mi je dodi-rivala ruku i govorila: „Telefon odnesi kod svoje mame, da ga netko ne odnese, i moje papuče neka uzme, nove su. Nemoj zaboraviti mlinac za kafu i mikser, uzmi i odnesi svojoj mami, trebaće poslije Gojku ili Nadi. Nisam ih još ni otpakovala. Pokupite orase. Svinje će čika Milan sebi odvesti u Bokane. Mi sigurno nećemo moći doći po njih. Neka Milan obere kukuruze i rakiju neka uzme sebi. Kuću čuvajte koliko možete, sve puno pozdravi i nemoj ništa zaboraviti“.

46

Sve sam upamtila, prenijela, zapisala. Puno sam ih voljela, plašim se da neću moći mnogo za njih učiniti.Pozdravila se sa mnom i baka Savka iz Popovaca i još jedna baka koja je s njom sjedila, ali njoj nisam znala ime. Ta baka je jako plakala, a baka Savka, kao i uvijek, i sada je trpjela. Pamtim je kao vrijednu, izdržljivu i uvijek samu. Sad kada je sve prošlo, razumijem koliko se radovala našim dolascima ujesen. Kad bismo dolazili kupiti šljive, nalazili bi je kako sjedi na pragu, kao da nas čeka. I posuda za kupljenje šljiva bila je pokraj nje. Kad sam bila mala bilo mi je teško raditi taj posao, trava me je bola u prste, koprive žarile, a šljive bile ljepljive. Uvijek mi se činilo da mi imamo najveći voćnjak i najsitnije šljive i ako nam baka Savka ne pomogne nikada nećemo biti gotovi. A ona, ne samo da je poma-gala kupiti šljive, nego bi nama djeci ispekla i pogaču, a mami skuhala kafu. Uz kafu bi one malo posjedile i divanile, a mi djeca se duže igrali. Gledala sam je, a u ušima su mi stalno zvonile riječi koje je rekla baki Dragici Ojkić, svojoj drugi u Voćinu: „Dragice, ja opet u koloni“. Ne mogu pomoći kao ona nekada meni, a zaslužila je.S nama je bila i jedna mala baka, vjerujem najmanja od svih. Baka Milka Zubić iz Kometnika. Ona se još u toku noći upoznala s novinarkom Radio Banja Luke i ispjevala pjesmu, stvorila o sebi priču. Onako, ho-dajući po dvorani, nisam ni znala da se u jednom uglu te iste dvorane snima, ali kad je baka počela recitirati, spominjati sela iz mog kraja i sama sam zastala, osluhnula i shvatila da je to program uživo.

Evo mene ja u kolo dođe, uhvatim se ja do kolovođe.Kolovođa to moj dragi bio, onda mi se srcu omilio.

Vjerujte mi da ću poluditi, il’ me mlađan mora ostaviti.U srcu sam diku zatvorila,

47

od srca sam ključe izgubila. Osta dika u srcu dovika.

Koja bi me natpjevala bola, kad sam bola od samih đavola.

Pjesama je mnogo i sudbina je mnogo. I mnogo je dobrih baka... Imaju svaka svoju sudbinu, moraju imati i svaka svoj put.Noć je proveo kako je tko mogao. Ja nisam spavala. Stalno sam ih obi-lazila. Tako sam se i opraštala od njih. Ujutro je još uvijek padala kiša. Nije pravo ni svanulo a svi su već poustajali, pokupili svoje zavežljaje i u kaputima koje nisu ni skidali izašli na ulicu da sačekaju autobus za dalje. Ovdje su se samo odmorili, prenoćili, nešto pojeli i ogrijali.Kiša sipi. Umorni smo. Vani je hladno. Starci neumiveni, čupavi, ne-očešljani stoje ispred dvorane i čekaju. U rukama im sva imovina. Opet ne pitaju gdje se ide. Znaju, osjete da se ovdje ne ostaje. I otišli su dublje u Bosnu i u Srbiju. Sam Bog će znati da li će dočekati slobodu? Nekima nisam znala ni ime, niti odakle su, ispratila sam ih ne znajući ni kuda ni do kada.Oči pamte!Oni su otišli u nepoznato a ja već znanim putem, preko Psunja i Papuka kući u Voćin. Ponovo me je čekala šuma, moj narod koji je još ostao u svojim dvorištima. Odavno se ohladio ručak što ga je mama skuhala. Kada smo stigli već je bila mrkla noć.

49

VIIdragan, mišo, slobo, buco, dule

Naglo se smrkavalo i mrak je donio sa sobom sipljivu hladnu kišu. Na popovačkoj strani, uz rub šume šetao je vojnik. Samo bi ponekad stao između dva drveta, tek da odmori noge. Šeta, sluša, osmatra, misli. Puši šetajući. Ostavlja dug, sivi dim za sobom. I tako danas, i tako sutra i prekosutra opet. Samo bi ga netko drugi zamijenio da odspava. Ponekad mi se činilo da oni nemaju ni porodicu, ni svoje lične potrebe, ni neke svoje navike. Zato bi u trenucima krize, kad im sve prekipi i kad ne vide da se zlu nazire kraj, uranjali glavu među dlanove i misli usmjeravali negdje daleko za porodicom. Pogled bi im se zaustavljao na nekom stablu, željeli bi da požure vrijeme, da grmljavina, ludost i zlo što prije prođu.Čime je ispunjen život kad im je svaki dan isti? U rovu, u pripravnosti, samo katkad na kratkom odmoru. Tek da se okupa i presvuče veš. I tako već pet mjeseci teče neki novi život za Rajka, Slobu, Nešu, Duleta, Bucu, Dragana, Nenu... Vrijeme ide sporo, a kraj se ne nazire.A njihova djeca su već sigurno porasla. Jesu li zaboravila svoja dvorišta odakle su ispraćena 1. oktobra 1991. godine. Onima koji su pošli u školu, prošli su i prvi i drugi roditeljski sastanak, dok im očevi s Budima, Velikog brda, iz Popovaca šalju po zvijezdama i sunčevim zrakama

50

male nježne poljupce i milovanja ozeblih ruku. Bila sam jako tužna kad su djeca odlazila, jer dvorišta bez njih i konopci bez dječjeg veša čine život još pustijim. Skrivala sam se dok plačem i danima se nisam usudila pitati ni Nešu, ni Slobu, nikoga, ima li koja vijest od djece. Kako im je tamo u potpuno nepoznatom svijetu? Otišli su tek kad su granate počele češće padati, kad su se kiše otegle i najavljivao prvi snijeg i znam da je taj trenutak odlaska bio prava odluka. I Dragan, i Nešo, i Dule, i Buco i svi drugi tate, išli su mirnije svako jutro na svoja nova radna mjesta. Žene, majke, bake, strine, ujne i komšinice koje su ostale, zamijenile su one koje su morale otići. Plele smo čarape, sušili šinjele, prale veš, kuhale svakom ponešto što voli, šalile se kako bismo umanjili čežnju i brigu za neponesenim malim zimskim cipelama, toplim hlačama, rukavicama i bundama. Nisu ponijeli ni nove školske torbe, bilježnice, boje, patike ni papuče. Knjige su ostale razbacane po ladicama, ploče i kasete po podu i stolovima. Slike i posteri po zidovima. Sva nesreća neka se završi s ovom pustom i tihom jeseni bez školskog zvona, velikog i malog odmora. Neka se završi sve s ovom jeseni koja predivno miriše, dok sunce prlji lišće i nježne latice preostalih ruža koje se opiru hladnim jutrima i pogledima rijetkih prolaznika nekad djecom bogatog Voćina.Bilo mi je lijepo neki dan čekati Slobu i Duleta, pa Bucu i Nenu, a onda su došli i Nešo i Dragan. Brzo bih kuhala vino, iznosila sve od hrane što bi se zateklo. Kad nisu imali mnogo vremena popili bi rakiju onako s nogu i brzo negdje odjurili. Ako bi im obaveze dozvolile znali bi ostati i malo duže. Sve naše momke upoznavala sam sad na neki novi način. Bili su u uniformama, djelovali preozbiljno. S novim pričama, bez šala, smijeha, nisu ličili na momke koje sam poznavala iz svatova, s kopanja temelja, iz berbe grožđa, s klanja svinja svake godine za 29. novembar. Vozili su tada traktore, orali njive, sadijevali i plastili i sve su to radili nasmijani, vedrog duha i puni dobre energije. Svega toga je bilo, svega toga sad nema, sve ode niz neku padinu u ponor.

51

Što zbog njih, što zbog nas, uvijek bismo bili u našoj ljetnoj kuhinji kada bi oni dolazili. Obično smo nešto radili vani pa nam je tu bilo zgodnije – ne bi se morali izuvati, svi uglavnom puše, a u ljetnoj kuhinji sve je bilo dozvoljeno. Blizu ljetne kuhinje bilo je i bure s vinom i rakija. Vatra je uvijek gorjela a i na peći se znalo naći ponešto.Ta ljetna kuhinja bila je nekako dio svih nas. U njoj su obavljane sve pripreme za rođendane, svatove, berbe grožđa, kupljenje šljiva, klanje svinja. Tu su se kafe ispijale, sve dogovaralo, planiralo. Sve svađe su počinjale i završavale u ljetnoj kuhinji i oko nje.Ove jeseni moj tata nije htio rezati ni unositi drva. Nije htio ni šljive kupiti, ni grožđe brati. Radili smo to bez njega. Kad je trebalo otočiti vino, tentala sam ga i molila da to uradi. Ljutito me je upitao: „Kome to da radim u ovom zlu?“ Pa Slobi, Neši, Miši, Brani, Draganu, nama, čak i onima koji možda dođu iza nas. I oni treba da vide što ostavlja domaćin. Ošinuo me pogledom i rekao: „Za te gulanfere? Kad oni ulete, kasno je i da su čaše nalite, jer oni nemaju vremena ni življet’, a kamoli sačekat’!“ Tata je mislio kako nova rakija ni boju neće dobiti, da ni vino neće od-ležati, a mi ćemo dotad već svi biti negdje s onu stranu Papuka. Nije on pričao o tome, ali je njegov spakovani ranac dovoljno govorio o svemu što misli i osjeća.Noću se manje pucalo, a danju se dalje vidjelo. Sada mi i zvijezde nekako izgledaju skromnije, ne znam ni kad su laste otišle, ni gdje su sve one ptice koje nikad nikud ne odlaze. Ne znam ništa od toga. Ali znam da vjerujem svom nebu, zvijezdama, Slobi, Neši, Buci, Duletu, Draganu i svim putevima koji u sebi nose mirna jutra i noći mirnog sna. U rijetkim trenucima odmora, kad bi navratili k nama, znala sam ih pitati boje li se neke veće nevolje, iznenadnog i masovnog odlaska. Uvijek bi odgovarali nekako nejasno, imala sam osjećaj da su mi govorili baš ono što sam željela čuti. Mislim da me nisu htjeli još više plašiti, mada vjerujem da ništa pouzdano nisu ni mogli znati.Svako jutro zavirim u svoje srce da vidim krije li nešto novo. Boji li se, gubi li nadu.

53

VIIIberba grožđa u karanovoj ulici

Voćin, 16. oktobar 1991. Ulica: Karanova br. 10Radni zadatak: berba grožđaVrsta: domaća, necjepljena – crna boja Prisutni: tata, mama, komšinica Mara, teta Duša i čika Živko, teta Stoja, njena kći Rada i Krle – moj drugar s posla Odsutni: Nidžo, teta Ružica, teta Jela, Trbojevići Opravdano odsutni: svi koji nisu došli

Večeras, dok stojim u dvorištu, dok udišem zrak natopljen mirisom mokrog jesenjeg lišća, sjećam se i one 1958. godine kad smo se doselili u Voćin. Kako je tada kuća bila mala i kako su sve druge kuće u ulici bile male. Sjećam se mosta koji nije izgledao kao ovaj danas, sjećam se plota, zaraslog dvorišta, krušne peći i sadnje ove brajde...Zapravo, brajdu je tata sadio nekoliko godina, uvijek je pomlađivao, vadio lozu koja mu se ne dopada, odabirao najbolje, pravio neki svoj red i tako formirao brajdu kakva je sad – velika, bogata, široka. Svake godine okopavao ju je nekoliko puta, dohranjivao, obrezivao, gledao... Nikad nisam znala koliko je u tome uživao i što bi mu značilo ako bi

54

joj se jednoga dana ipak nešto desilo. Ne mogu zamisliti da ovo veliko lišće nitko ne pokupi, da nitko ne obreže suvišnu lozu, da nitko ne udiše slatkasti miris crnih boba od koga se šire pluća, razbistri mozak, poteče slina, a ruke same lete da beru. Tek kad bismo zadovoljili i želudac, i oko i nos, sjetili bismo se da nismo oprali ni ruke ni grožđe.Most i plot pravljeni su neku godinu poslije našeg dolaska u Voćin. Već su pomalo istrošeni, ostarjeli. A nije prošlo mnogo. Samo jedan život. Mogao je to tata izmijeniti, ali valjda nije htio narušiti izgled i pamćenje iz 1980. kad smo porušili borove ispred kuće, okrečili kuću i stavili brodski pod. Tata je tada bio nekoliko dana na putu i kad se vratio, umjesto svojoj, otišao je u kuću preko puta nas i upitao: „Je li, Maro, hoćeš li mi reći gdje je moja kuća, uvijek je bila preko puta tvo-je?“ Ni tada, a ni sad ne znamo da li je mislio ozbiljno ili se samo šalio.Tata se zapravo ljutio što smo porušili borove koje je on posadio, a i nije bio pristalica nekih većih poslova. Zato smo i požurili da to sve obavimo dok je na putu. Izmijenili smo barem nešto oko kuće, kad već nismo mogli tatu. Kuća je zablistala, izgledala veća. Borovi su je godinama zaklanjali, a sad, otkrivena, obojena u bijelo, naprosto je odisala svježinom i veličinom.One godine kad smo se doselili, svega ovoga nije bilo. Kuća je bila mala, samo soba, kuhinja i špajza. Sve do puta, a put kamen, prašine do neba. Po cijeli dan prozori su bili zatvoreni, a iako je promet bio slab, prašina se ne bi stigla sleći između dva vozila, najčešće zaprežnih kola. Prozori su bili mali. Zavjesa se ne sjećam. Stepenice drvene. Svjetlilo se lampom. Struja je došla kasnije. U sve tri prostorije bio je zemljani pod, stvari je bilo malo. Tata i mama su bili mladi, brat je imao tek dvije godine. Kuća mi se činila velikom, valjda jer sam ja bila mala i sretna. Sjećam se koliko puta sam stucala koljena ili palac na nozi istrčavajući na put, pokazujući se, a kobajagi izvirujući tatu iz šume ili mamu s njive. Iz te male velike kuće tata je išao u večernju školu. Jedne godine išli smo on i ja u isti razred – peti. Ja ujutro, on navečer. I nastavnici su nam bili isti. Profesorica

55

iz njemačkog jezika uvijek je uspoređivala koliko zna tata, a koliko ja.Iz te kuće mama je 1959. godine otišla na operaciju bubrega, a tata na operaciju slijepog crijeva. Brat i ja ostali smo sami. Tada sam prvi put morala sama kuhati, hraniti svinje, ložiti vatru. Mislim da sam tada postala velika i da poslije toga nisam nimalo porasla i nikad više nisam prestala brinuti o svemu.O tome razmišljam večeras dok stojim na mostu, ispred kuće. Neka tuga pritisla mi grudi, misli svezala u čvor, a suze samo što ne poteku. Stojim na mostu, ne čekam nikog, ne izvirujem ništa.S planine žure oblaci, počinje piriti hladan vjetar. Ni sutra neće biti lijep dan. Sutra je srijeda i prvi put grožđe će se brati radnim danom, kao da se baš mora. A mora se.Osvanuo je siv, kišan i hladan dan. Granate su počele padati rano. Granate uvijek negdje padnu, nekom nanesu bol. Jutro je prolazilo u nekom šašavom iščekivanju. Nisam vjerovala ni da će se razvedriti ni da će itko doći raditi. Nisam vjerovala ni u prestanak pucanja. A onda, sve se ipak izokrenulo. Oko osam je prestala pucnjava, kiša je stala, narod se okupio i posao je otpočeo.U ljetnjoj kuhinji mirišu kolači, domaća juha, peče se meso, kuha se kafa. Sve i jest kao nekad, ali i nije: tata ne prigovara što pravimo pauze za kolače, za kafu, za cigarete, ne opominje nas za ostavljeni grozd, nepokupljene bobe, za zaboravljeni nož... Svake godine on je bio glavni kontrolor, stalno nas požurivao i za nešto opominjao i grdio. Ove godine baš ništa. Besmisleno mu je sve to. Stalno vadi iz džepa tablete i guta ih, pa opet vadi i opet guta. Šuti, nosi posude s grožđem, sipa u kacu, hoda i tako stalno. „Ovoliko grožđa, i ovako kvalitetnog, bilo je samo kad se Mišo ženio“, rekao je i iznenadio sve. U dvanaest sati otišao je na svoj posao, na svoju Carinarnicu.Grožđe smo obrali već oko jedan sat. Nismo žurili pa mi se učinilo da nam je, kao u Pepeljugi, netko nevidljiv pomagao!I za vrijeme ručka isto – tišina i mir. Kao na nekom tužnom zboru. Svatko ima svoju muku, svoje strahove, planove kako biti što spokojniji

56

i stvoriti bar nekakvu ravnotežu u duši. Već i sama tišina i mir u selu i na ulici govorili su da stanje nije obično. Bolna istina i odgovornost pojačavala se noću: vidi se manje, čuje se i čega nema, a nemoćni smo da bilo što mijenjamo.Svi koji su nam pomagali u berbi nestali su nabrzinu odmah poslije ručka. Onako brzo kako su se to jutro i okupili. Mama je ostala bez pohvala za hranu, za te predivne mirise koji su ispunili i dvorište i naše stomake. Prala je suđe, ja sam se spremala na popodnevnu smjenu u stacionaru.I u stacionaru sam se nekako snalazila. Sve mi je bilo prvi put, neshvat-ljivo, za sve sam bila nepripremljeno, ali tješile su me vrijedne ruke Goge, Dade i Cece. Prale su prljavi veš, unosile mokri, sušile ga oko peći, peglale i tako redom. Kroz prozor dječjeg vrtića, sad stacionara, gledam u zreo neobran kukuruz. Lišće polako opada. Poslije ove kiše priroda kao da se umila. Sva je ustreptala od rosnih kapi i izgleda nekako svečana i čista.Na poslu je mirno, nitko nije teže ranjen. Oni lakše ranjeni nakon popodnevne vizite primili su lijekove i sad šute. Ako trpe, uče se da je i to jedna od sudbina i to je dobro. Poslije će shvatiti koliko su zbog tog iskustva bogatiji od ostalih, osnažit će i vidjeti dalje. Lakše će podnijeti poniženje, strah, gubljenje, odlaske. Svi smo mi vjerojatno sretni što ne znamo što nas čeka. Da znamo, odavno bismo odustali ili uopće ne bismo ni bili ovdje.Žrtvujem li se ja za njih ili oni za mene – sad to ne mogu razlučiti, ali ni ne treba mi, važno je da činimo dobro. Samo tako možemo vjerovati da ćemo preživjeti.Prene me zviždanje granate koja prelijeće preko krova vrtića i pada negdje u blizini kuće mojih roditelja. Ko bez glave izjurim van, čuvar viče: „Ne van. Ove padaju suviše blizu. Negdje kod vaše kuće“.Mama je sama kod kuće, neće valjda i ona kao ja izletjeti na ulicu. „Preživjeli smo mi i teže stvari pa ćemo i ovo“, govorio je čika Đuro. Na što je mislio, samo on zna. Strah starije od mene podsjeća, nas tek uči.

57

Pada peta, šesta, sedma granata. Sve u istom smjeru i ne daleko jedna od druge. Gađaju li mlin, Gaj ili baš moju kuću? Za moju kuću i nema neki poseban razlog. Kuća kao i sve druge.Pacijenti naviknuti na te zvukove kartali su i slušali muziku. Postiđena, ipak pomislim da možda nisu čuli granate. „Ne smijete se bojati, ovdje pomaže samo mir, panika ubija“, rekao je Jovan koji je ležao zbog noge. Govorio je onda nešto o granatama, činilo se da sve zna pa se valjda zato ničeg ne boji, ali tko zna da li je ikad vidio umiranje od granate, metka, bombe, od iskrvarenja.

59

ix8. mart 1959. godine

Dani teku i u svakom se nešto dogodilo. Nijedan nije bio sličan pret-hodnome. Samo se puca, gine, odlazi. Zar je stvarno moguće da je i u proteklim godinama mira zapravo rat bjesnio? Zar je moguće da su političari bili najnepošteniji, da su spremali rat za neistomišljenike? Teško mi je povjerovati da će poslije rata biti manje laži i da će sve zablude biti razotkrivene. Da se svijet može promijeniti. Da ideali ostaju ideali. Da mi, Srbi, od Svetog Save idemo krivim putem... Kako preživjeti sve što dolazi?Dok noću osluškujem gdje se puca i ne mogu spavati, pokušavam pre-ispitati svoju prošlost i dati sebi odgovor na pitanje prema kome sam i koliko griješila – i da opraštam drugima. Neću se pokajati, ne osjećam potrebu za ispovijedanjem, nego hoću da pomognem sebi. Hoću da izmijenim vrijednosti, zanemarim nebitno, pohvalim nepohvaljeno, da proslavim svaki dan koji sam odživjela. Prevrtanje misli i bavljenje sobom ponekad mi se čini besmislenim, ali tako sam zapravo spasavala sebe. Svi ožiljci koje ću nositi iz ovog rata bit će manji ako uspijem shvatiti pravi razlog njihovog nastanka. Moja životna raskrsnica je moje rano djetinjstvo. Još tada odlučilo se da ću u ovom ratu biti ovdje gdje jesam, da ću biti sigurna u svoje

60

postupke u kasnijoj životnoj dobi i da nije uzaludno biti dobar, iskren i marljiv... Iako, vedrina moje naravi znala je odaslati i krive poruku. Za sve je potrebno vrijeme, iskustvo i godine. Kao da se trebao dogoditi rat da bih shvatila zašto me je mama istukla za 8. mart 1959, zašto je Zorica Kostovska u Skopju 1980. dobila svih pet šestica dok smo igrali jamb, zašto je Vera Kufner u Podhrastovima 1979. željela otići u Bektiće, zašto mislim da sam 20. oktobra ove godine dobila paket u kome je bio cijeli jedan život. Zašto sam se tako jako bojala napustiti svoj grad odlazeći za prvomajske praznike 1991. Veri u Poreč. Zašto mislim da je trebalo da odgajam svoju djecu baš tako kako jesam. Zašto imam snažnu vjeru u svoj narod. Zašto ratom rješavamo sve što u miru nismo mogli. Zašto sve što je lijepo ima kraj.Sva ova pitanja bole me manje nego prije. Tu je vrijeme bilo lijek.Da bih se sjetila bilo koje godine ili datuma iz nižih razreda osnovne škole morala sam ulagati veliki napor, ali sam zato zapamtila sve što mi se dogodilo 8. marta 1959. Moja majka je te davne 1959. imala samo dvadeset i pet godina. Bila je i lijepa i zgodna. Ne sjećam se ni o čemu mi je pričala ni čemu me je učila. Mučila se s ocem da koliko-toliko osposobi kuću za stanovanje. U školi smo nekoliko dana prije 8. marta učili pjesmicu koju je trebalo da izrecitiramo kada dođemo kući i da nakon toga predamo majci po-klon. Pjesmicu sam naučila, izrecitirala, poklon predala i čekala da me mama pohvali, možda čak i poljubi. Ona je dugo gledala u mene poslije „nastupa“ i umjesto da me pohvali – istukla me... Eto, koliko mi je godi-na trebalo da shvatim njen strah: što ako prihvati crveni lak za nokte i parfem od ljubičice, što slijedi iza toga, što će reći tata, komšije, rodbina, iako možda bi baš bilo zgodno unijeti neku promjenu, obradovati tatu tom promjenom. On bi je možda grdio i posramio zbog njenih želja koje nisu za domaćicu i seljanku. Dane je ona provodila u štali i bašti, u gumenim čizmama, i otkud odjednom lak na noktima i neki gospodski miris, a ne miris kuhinje ili štale. Postidjela sam se i mame, i tate i sebe same. Mnogo me je povrijedila. Ja sam htjela da ona bude još ljepša,

61

meni još veličanstvenija. Uzalud sam putem pjevušila, poskakivala od neke unutrašnje sreće. Letjeti sam htjela kući, stići prije reda, plašeći se da mi 8. mart ne pobjegne. Nisam htjela usrećiti čovječanstvo, nego samo moju mamu. Nisam uspjela ni tada ni puno godina kasnije. Neki plodovi sazrijevali su puno ranije nego što je trebalo.Ne mogu se sjetiti što je dalje bilo s parfemom i lakom, mislim da sam ih morala vratiti u trgovinu. I sad se sjećam drvene police na kojoj je stajala bočica parfema.Zorica Kostovska, plavokosa, visoka, zgodna, iznad svega pametna Skopljanka, uplovila je u moj život 1979. i još uvijek nije isplovila, iako je rat i unatoč činjenici da su se naši putevi te iste godine morali razići. I nije mi važno da li je ona o tome odlučivala ili nije. Te godine Zorica je diplomirala političke nauke. Došli mi na proslavu njene diplome i između ostalog igrali i jamb. Ona je strašno poželjela svih pet šestica. Sjećam se kako je rukama izmiješala kockice, prinijela ih licu, zažmi-rila, koncentrirala se i rekla naglas: „Ja strašno želim svih pet šestica“. Dobro se toga sjećam. Uplašila sam se kad je ispustila kockice na stol a na svih pet kockica bile su šestice. Zorica je to strašno zaželjela – to joj se i ostvarilo.Vera Kufner je studirala u Sarajevu. Te davne 1979, u zimu, patila je u Podhrastovima bolesna. Napuštena od drugova, u bolnici je liječila svoja oboljela pluća. Tako bolesna i sama, vjerovala je samo jednoj muškoj nesretnoj duši koja joj je, tješeći je, mogla ponuditi samo Bektiće. „Otići ćemo jednom skupa u Bektiće“, govorio je momak nesretan koliko i Vera. Htio joj je pokazati da ima netko kome je bila potrebna. Makar to bilo samo dok su bolesni – tada je i najpotrebnije. U Bektiće su mogli otići samo tada, bolesni iz Podhrastova. A nisu otišli!Zašto mislimo da ratom možemo riješiti sve što u miru nismo mo-gli? O tome sam počela razmišljati dosta kasno. U aprilu 1990. nisam vjerovala da HDZ može pobijediti. Tog ljeta nisam vjerovala ni da se Hrvati naoružavaju. Ni u januaru 1991, poslije filma o Špegelju, nisam vjerovala da postoji stvarna mogućnost za rat. Čak i kada sam vidjela

62

naoružane MUP-ovce po gradu, ispred važnih objekata, mislila sam da je to samo da bi nas uplašili. Kako da povjerujem u otcjepljenje Hr-vatske i Slovenije? Što je bilo 1918. godine i tko se to još sjedinio osim SHS? A međunarodne granice – tko ih može izmijeniti? Pitanja je bilo isuviše... Odgovori ni sad ne ulaze u moju glavu jer u njih ne vjerujem. Pa ovaj rat, raštrkanost naroda po Srbiji, Bosni, Papuku... Kako sve to da razumijem kad sam vjerovala Kostiću, Adžiću, Kadijeviću, Lončaru, Miloševiću, Raškoviću i svim tim velikim pametnim, vodećim glavama. Samo Tuđmanu nisam vjerovala, a on me nije iznevjerio: napadao je, ubijao, zauzimao i prijetio. Obećao je čak i vola peći u Voćinu, tko zna... U sve ovo nisam vjerovala, a događa se.Godinama sam slušala majčine priče kako joj je bilo u izbjeglištvu u Za-gorju za onoga rata i kako se rastala sa svojom majkom koja je otjerana u logor u Njemačku. Najprije je pričala meni i mojim drugaricama, poslije mojoj djeci, kako se sjeća svog oca otjeranog u Jasenovac, odakle se nije vratio, kako su živjeli poslije rata od pomoći UNR-e, kako se gradilo i kako se čistila cigla. Koliko često je, dok je bila u Zagorju, sanjala svoju kuću u Popovcu. Čega se bojala, što su joj sve ružno radili, koje su pogrdne riječi govorili o njenom narodu. Dok sam je slušala mislila sam da to postoji samo na filmu, a sve se to onda dogodilo i nama. Moja djeca su u Beogradu. One pate i plaču što ih zovu izbjeglice, što im izbjeglička legitimacija otkriva tko su, što su i odakle su. Izbjeglica to nije od vlastite volje, na to si primoran, prisiljen. One to ne razumiju. Zato mi šalju duga i tužna pisma, pakete. U paketu koji mi je stigao 20. oktobra našao se cijeli moj život. Stigao je preko štaba za izbjeglice, dovezao ga je Gajev furgon. Dok sam vadila: svijeće, petrolej, toalet papir, pastu za zube, kafu, baterijske uloške, bebi-sapun, biljne kapi za mene – zadnje stvari već nisam vidjela od potoka suza koje su mi maglile mozak i dušu. Govorila sam svojoj djeci – osim onoga što možete i hoćete, vi morate znati zašto vjetar nema glavu i čija olovka piše srcem, u kom sokaku može da se sanja. Što je droga, alkohol, prostitucija. Zašto se ljudi ne

63

vole. Što je to lijenost, a što neznanje. Pričala sam im o pubertetu, trud-noći, muzici, ljubavi. Samo o mržnji, ratu i neslobodi nikada im nisam govorila. Koliki i kakav učitelj sam bila, ne znam. U ovim sumornim tjeskobnim danima, kad svi osjećaju da im mozak radi slabije nego prije – ja vjerujem. U svakom susretu s poznanicima, u razgovorima o današnjosti, patnji u kojoj smo se našli, problemima koji su zadesili djecu – ja vjerujem. Vjerujem i njima i sebi. Ovo zlo vrijeme može biti provjera i iskušenje za sve, za mene ne. U paketu su pokloni za 8. mart, Nove godine, rođendane. Hiljadu godina unaprijed. Sva ljubav, a bila je do neba, poslana je meni. A moje nebo prostrto je od Voćina do Beograda i natrag.Dani kada su stizala pisma, poruke i paketi bili su posebni. Dosta ih je stiglo, još više se izgubilo na dugom putu preko Bijeljine, Broda, Banja Luke, Psunja i Papuka. Na jednom pismu, na kome su i slike iz jula 1991, umjesto tko šalje pisalo je: “Jelena pomisli da su bar ljudi svi rođeni pod srećnim zvjezdama. Jelena, Jelena...”

65

xbambus

Nedjelja je, 27. oktobar 1991. Dan nimalo lijep. Siv. Prohladan. Nešto malo maglovit. Kaljav od posljednje kiše.Prošla su već dva mjeseca kako ovdje traje rat, a tako se ne zove. To što nam se događa zove se nekakva ratna ludost. JNA je samo tampon zona, puca se iz jednog pravca na drugi i obratno.Na vijestima sve neki nepoznati termini, pitam se kako li će se to zvati kad se bude pisala povijest. Važno je da svaki dan na radiju čujemo jasan pojam za hrvatsku i srpsku vojsku i kako su ogromni gubici u ljudstvu i tehnici i kod četnika i kod ustaša.Teško je to slušati, velik je strah nakon svakog saopćenja. Ni noćas nisam spavala. Ne mogu, ne umijem spavati dok drugi čuvaju naše puteve i drumove. Struje nema već nekoliko dana. Radio je na baterije i slušamo ga samo kada su vijesti. U kući gori lampa, na poslu svijeće. Novine nismo dobili otkako su postavljene barikade prema Slatini, TV je mislena imenica. Zadnje što sam gledala i što tako svježe pamtim je prikaz bombardiranja Banskih dvora. Bio je to čudan snimak, šteta što kamere ne snimiše i avijatičara i broj aviona. A moglo se – samo se nisu sjetili. Možda i jesu, ali to nisam vidjela zbog nestanka struje. Čulo se čak i kako od straha

66

i uzbuđenja lupa srce Borisu Buzančiću!Mnogo sumornih pitanja prolazi mi kroz glavu, nestaju i ponovo na-dolaze. Tako je i sad na poslu dok perem tepih.Samo prije tri mjeseca ova zgrada je bila vrtić „Persa Bosanac“. Male cipele su izuvane i odlagane u ormare da čekaju dok ne istekne radni dan, naticane papučice. Uglavnom su mame dolazile po djecu dok su tate bili rijetki posjetioci. Danas u ovoj zgradi sve miriše na krv, tapison je pun blata s vojničkih čizama i šinjela. Miriše na prašinu, dimi iz ne-tom montirane peći jer ni centralno grijanje ne radi. U toaletu se osjeti mokraćna kiselina, u spavaonicama dim od cigareta. Soba odgajateljica pretvorena je u sobu zdravstvenog osoblja. U kuhinji su Mira i Živana. Nisu bile ovdje prije rata, a one koje su bile, morale su kud i svi.Kakav je ovo mučan i opak dan na pomolu? Na vrata ulaze četiri momka u šarenim uniformama, uopće ne primjećuju da čistim. Opet vojničke čizme, opet blato. Peri dalje, Jelena – mislim i ribam. Traže svog dru-gara Milorada koji je jučer povrijeđen. Prostrel stopala. Donijeli mu kasetofon, lični pribor, malo se našalili s njim i otišli. Na brzinu. Kao da negdje gori i bez njih bi moglo sve da izgori. Valjda je Milorad znao kuda odoše kad je povikao za njima: „Sretno, momci!“Koliko je sati ili minuta iza toga proteklo nisam sigurna, ali čini mi se da sam još uvijek čistila tepih kad je netko povikao: „Brzo, nosila. Ima ranjenih, možda je neko i mrtav!“Ispred stacionara bio je kombi. Isti onaj kojim su oni momci došli posjetili Milorada. Nije moguće, pomislim. Pa dokle su uopće mogli stići? I još nastradali. Bili su to baš oni momci u šarenim uniformama. Jedan, plavokos, imao je prijelom natkoljenice. I to otvoreni. Nekoliko je puta gubio svijest. Kad bi se pribrao, tražio je vode. Bojala sam se za njega. Bio je dobar, strpljiv, obliven krupnim kapljicama znoja, blijed. Pružili smo mu sve što smo mogli i znali i poslali ga na Bučje.Drugi momak, crn, sav uplašen, nemiran, s dva gelera u trbuhu izgle-dao je manje ranjen. Bio je stalno pri svijesti pa smo manje oko njega brinuli. I njega smo zbrinuli i otpravili na Bučje.

67

Treći, dječak, mislim da nije ni školu završio, ranjen je gelerom u pod-lakticu. Bio je povučen. Rekao nam je da je ranjen tek kad je sve prošlo, kad je netko upitao gdje je četvrti. Sve vrijeme naše jurnjave, znojenja i straha da netko ne podlegne povredama, kroz prostoriju je zujala kuknjava: „Poginuo Bambus. Joj, ode nam Bambus. Pa kud baš on. Pa kud su išli?“ Bambus, Bambus... Bambus je ležao miran, na trbuhu, izbijenog oka, dok mu je lijeva ruka visila preko nosila na pod. Nekoliko gelera ga je pogodilo direktno u srce. Bio je sav u krvi. Visok, bujne tamne kose, mlad... Premlad.Vrata u smrt Bambusu su se otvorila tog 27. oktobra 1991.. u šumi ispod sela Pušina. Nagazna mina. Malo nepažnje, žurbe i gotovo. Žurba da se pođe u smrt bila je ćud jednog trenutka, neodgovornost pretpostavljenih, neorganiziranost, ishod sudbine upisane u jutru Bambusovog rođenja. Činjenica da živimo da bismo umrli nikad me nije toliko pekla kao sad. Ovo nije obično umiranje, po redu Boga, odlaženje da bismo ponovo postojali, ovo je smrt u kojoj se gubi svaki smisao, veza s postojanjem, opravdanost rođenja.Koliko je o svemu ovome razmišljao Bambusov komandant dok je sagnute glave gledao u hladnu, tešku zemlju u koju je ispraćao svog vojnika. Koliko je znao i mogao da misli i koliko je bio pripremljen na ovakve istine. Obećaše nam pomoć JNA, obećaše nam brzi kraj rata. Govorili su o našoj pobjedi, obećali SAO Krajinu. Obećavali su nam sve osim smrti i bespomoćnosti koja mi rastura dušu dok opremamo, brišemo i obla-čimo tog nepoznatog čovjeka, vojnika, oca i sina. Sve osim istine da smo jedva dobili i uniformu. Izmolili. Nema, snađite se! Od pogrebnih običaja ništa. Ni jastuk, ni prekrivač, ni cipele, ni svijeća. Ništa osim nas: Mile, Ružice, Bože i mene. A mi nismo mogli mnogo. Skupljali smo kafu koja se rasipala iz Bambusovog desnog džepa. Brisali mu krv s lica i ruku, zamatali rupe na glavi, začešljali kosu. Trudili se popraviti što se popraviti ne može, ali to je bilo jedino i posljednje od nas. Roditelji su svoga sina ispratili ujutro.

69

xivezisti jedne jeseni

Prolazila je druga polovina oktobra. Kiše su bile česte, trajale dugo, nebo zastrto tamnim, sivim i gustim oblacima. I zrak se činio prljav od stalne grmljavine topova. Tu i tamo, zoru je pozdravljao raspjevani pijetao, lavež pasa. Samo bi poneka sanjiva ptica otegnutim zviždukom najavljivala jutro. Jedna ljubav i jedna jesen. Tako se počinjalo u pjesmi, u kolu. Ova jesen prođe bez ljubavi, bez pjesme. Ali zato će ostati priče. Bit će do neba velikih patnji i dugačkih zapisa s tužnim krajem. Jedno takvo sjećanje zapisujem mnogo ranije od ostalih, a odnosi se na veziste koje sam upoznala dok se kod nas pucalo, ginulo, sa strahom dočekivala noć.Sve do prošle godine kad sam čula da je Savo vezist, nisam znala što znači kad je netko vezist, čak sam mislila da je to neki povlašteni dio vojske. Vezist je meni bio netko tko nešto povezuje, prenosi, sluša, ali nisam ni pomišljala da se to odnosi na telefon. Naročito ne na telefon sivo-maslinaste boje. Nisam znala kako se koristi taj zeleni, vojni telefon pa sam ga se bojala. On nije zvonio, nego je šištao, glas se nije čuo kad se podigne slušalica nego se moralo pritisnuti neko dugme. Preko njega se nije pozivalo na kafu, na rođendan...

70

„Obavještavamo vas da kod haubice u Bokanama ima jedan teško ranjeni. Naša kola već su na putu k vama. Pripremite se za prijem“ – poručivao bi neki glas, neka službena osoba. Nepoznata. Uglavnom je bilo tako pa kako da se obraduješ kad čuješ pištanje. Zaboraviš i na dugme koje treba pritisnuti da bi čuo poruku, a kamoli da se raduješ.Jedini koji su se radovali tim telefonima bili su vezisti. Oni su svojim smijehom i spremnošću za igru ponekad bili ko djeca, ali rezultati koje su postizali bili su ozbiljni. Spajali su sve: Ćeralije–Voćin, Kokoćak–Vo-ćin, Lisičine, Budim i Popovac s Voćinom, Macute s Voćinom, Balince s Ćeralijama, sve haubice s komandom i tako redom. Bili su pravi junaci bez oružja. Imali su znanje i ljubav prema kablovima i paricama. Vezisti su i sličili jedan drugom. Kao da su se znali sto godina. Nisu se štedjeli. Radni dan je počinjao i završavao svima u isto vrijeme. Nisu marili za mokre noge sve dok i posljednji metar kabla ne bi bio proveden tamo gdje su zamislili. Godine im različite – cilj isti. Nikad se nisu izvlačili na visoke godine. I stari su se penjali po banderama, provlačili kroz granje, preskakali kanale, pazili da žica ne zapinje, da se preko nje ne prelazi, da nije na dohvat ruke. Kako struje nije bilo i nismo mogli gledati TV – a dnevne novine bile prava rijetkost jer su stizale samo ako bi ih netko privatno donio iz Ba-nja Luke i bile su uvijek stare nekoliko dana – nekoliko hiljada metara pristiglog kabla podiglo nam je kvalitetu života. Mislila sam da su u ratu potrebni samo kirurg, hitna služba, tenkisti i kuhari. Možda se tu moje znanje i završavalo, kad ono – prava nauka u koju ulaze Branko, Savo, Nedo, Žarko, Boško, Stevo i najmlađi Igor.Savo, najmlađe, peto dijete u porodici Radošević, rođen je u posljednje dane onog rata, svojom maštom nije uljepšavao misli o narodu s kojim je živio, radio, družio se i od kog je morao otići. Prethodni rat ne pamti, ali zato bi svako kazivanje o djetinjstvu počinjalo s velikom neimaštinom, siromaštvom i godinama do polaska u školu.„Prve ‘lače dobio sam u prvom razredu. Do tada sam nosio okrpljene. Mama je prišivala zakrpu na zakrpu. Cipela nisam imao. Umjesto

71

kruva, jela se prova. To ljeto, kad ću poć’ u školu, uginu nam jedna krava i konj. Obaveze za državu velike. Jednog jutra pred polazak u školu mama mi kaže: ‘Savo, sinko, nemoj više tražiti kruva’“. Tu bi Savo zastao, u grlu bi mu nešto zasmetalo, a oči zasjale. Svaki put kod prepričavanja ili sjećanja počinjao bi tako, a ja bih se šalila: „Pa bio je rat, šta bi ti htio“. Mislila sam da Savo tome pridaje previše važnosti, da je to nemoguće ili ako i jest tako bilo, mora biti umjereniji, jer njegova mama Smilja, u rijetkim trenucima kazivanja svoje muke, drugačije bi pričala o tom vremenu: „Kupam ja mog Savu u nekoj šeperanoj baraci pod bukvom na Bjeljevinama, kad kroz krov u njegovu kupu upa’ne gruda snijega. A on rumen, samo se malo strese, ne dreči“. Tako bi se ona sjećala, a u glasu se nisu primjećivale ni prisutne suze, ni strah od svega u čemu se zatekla.U ljeto 1983, na Đedovici smo slavili moju diplomu i ja, onako usput, šaleći se, ali i pripremajući rodbinu, izgovarajući zdravicu, predložim prisutnima da mi požele dogodine „jednog hrabrog Miloša“. Uglavnom su svi protestirali u smislu: baš ti to sada treba ili, ti si luda, imaš dvije ovako lijepe i odrasle djevojčice i baš ti sad treba da pereš pelene, pa ti si već ostarjela, šta ti je, trideset treća godina je tu... Samo je mama Smilja na kraju dodala – „Nemoj ti nji’, sinko, slušat’. Da je bilo suditi da mene Savo kruvom rani, od kada bi ja njegov kruv jela“.Sve ovo, i još puno nespomenutog, Savo je morao imati na umu kad je onako marljivo i točno provlačio svaki metar kabla i tamo gdje ni sam nije vjerovao da se može. Svoj put u Beograd stalno je odgađao zbog poslova na vezi. Pravdao je rijetko dolaženje do mojih roditelja gdje sam i ja bila: „Moramo danas u Rijence, do Haubica, sutra do Kraskovića, prekosutra...“ i tako stalno.Situacija u kojoj smo se našli izdvajala nas je iz svijeta pa je tako i Savo svoje obaveze prema vezistima izdvajao kao najpreče. Tako je radio i u Gaju, a sad je sve to prenio i među veziste. Potreba da se što prije odboluje, opravda ili razumije naš odlazak u Voćin iz Podravske Slatine tjerala ga je da radi. Preko dana nisu stizale nikakve vijesti koje bi nam

72

išle u prilog. Noći su bile jako duge. Njihovoj dužini morale su suditi misli kojima nije bilo kraja. Završavale su kablom u Ćeralijama, na Lageru, na Budimu, u Lisičinama.U proljeće 1991. Savo je proveo četiri sedmice u krevetu zbog bolova u leđima i nogama. Sad se to, gledajući ga kako u gumenim čizmama juri po terenu, nije primjećivalo. Ni sunce ni kiša, a poslije ni snijeg nisu im smetali. O poslu koji radi, Savo nije mnogo pričao, a ionako sam malo znala. Gledajući veziste i artiljerce, pješadince i one druge kojima i ne znam pripadnost, a svaki dan odlaze u rov, pitam se nećemo li izgubiti i to što smo imali, dok ne uvidimo kako postići ono što nemamo?Stevo iz Ćeralija je kroz nešto više od četrdeset svojih godina rijetko navraćao k nama pa sam ga slabo i poznavala. Kažu da je bio rođen za radio stanice i telefone. Stalno je nosio torbu s alatom preko ramena.Visoki i mršavi Žarko radio je u Graditelju u Podravskoj Slatini. Došao je iz Aleksandrovca u Voćin. Boško iz Kraskovića, PTT mehaničar. Najmlađi, Igor, najplavlji i najranjiviji. Student povijesti. Vjerujem da se pripremao za profesora. Teško da zna kako bi svojim đacima objasnio ljeto i ovu jesen koja upravo teče... Ni ja, dosta starija, ne bih znala to objasniti ni prvašićima, kao ni sebi. Tako je bilo devetog novembra i devetog decembra. Ali, trinaestog decembra izdalo nas je i vrijeme i strpljenje. Vodeći ljudi, postojeća stranka, zelene uniforme, potrgaše kablove, sve veze. Sve snove!Na asfaltu kod stanice milicije, na ulazu u Voćin i na centru ostalo je zapisano: „Ovo je Srbija – SAO Krajina“. Umjesto: „Lijepa je ova zemlja, meni najdraža. Nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva. Livade i konji nesedlani. Koliko rijeka i slapova. Dođi, prijatelju. Mi smo na Balkanu. U Jugoslaviji“ (Jure Kaštelan).

73

xIIštefica

Navire noć. Dolazi i s planina i iz voćnjaka. Bit će hladno. Vani struji hladan zrak kao da je promaja. Zamuklo je cijelo selo.Noć se spušta blago, misli naviru još tiše. I bole. Noćas nemam kome pričati pa pričam sebi, jer Štefica o kojoj noćas razmišljam ostala je u Podravskoj Slatini, a to je sad daleko. Jako daleko. Više nego što se može izmjeriti i zamisliti, a samo prije godinu dana, 3. decembra 1990, bila sam joj u duši, ona meni ispod kore velikog mozga.Sad tugujem, pišem, sjećam se. Sjećam se jer je godišnjica smrti njene majke, a svi smo tako daleko. U njenom selu se puca, vodi se rat. I Kukunjevac i Voćin i Podravska Slatina ne mogu biti pošteđeni strašnog suda bolesne ideje o jednonacionalnoj demokraciji.Štefičina majka otišla je na vrijeme. Svima koji su umrli, otišli na neku drugu planetu, lakše je, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što ih nikad i ništa više neće zaboljeti. Ne mislim na fizičku bol, na nju se može i utjecati, nego na bol duše, bol sudbine, bol saznanja da su iznevjerena očekivanja.Štefičinu majku sam upoznala kad se rodio Marko, u Podravskoj Slatini 1987. Odlazile smo često Štefičinima na selo. Pomagati. Važno je pomoći nekome i voljeti nekoga. Tamo sam brala svoje prve kukuruze, Štefica

74

me naučila, pomagala mi da ne ostanem zadnja u redu, a navečer je bila sretna što se nisam žalila da sam umorna. Svaki put kad istjeramo red i prije nego krenemo u novi, sjednemo na zemlju, popijemo sok i popušimo cigaretu. Kad se Štefičina majka razboljela, Savo i ja smo išli pomoći brati kuku-ruz. Oko podneva došla je Štefičina mama s kafom i kolačima. Pustile smo je i u jedan red kukuruza, samo kako bi joj ohrabrile nadu da nije ostala bez snage i da bude manje svjesna svoje bolesti. I tada smo znali tko je koje vjeroispovijesti po rođenju i upravo je u tome bila neka težina, važnost srpsko-hrvatskih odnosa, pomaganja i poštivanja. Ratovi, otcjepljenja i izbjeglice, bili su nešto s drugih kon-tinenata, iz Iraka ili Afrike... Ta mi smo prosvijećen i školovan narod! Kad odjednom, rat je tu, oko nas i u nama.Radimo li sad protiv sebe ili smo to radili i svih proteklih godina? Ne-slaganje s postojećim uređenjem, zastavom, himnom, predsjednikom i jednopartijskim sistemom guralo se duboko pod tepih. Ne mogu vjerovati da je Štefica sve to prevrtala po glavi za branja kukuruza, u vrijeme majčine bolesti, Markovog rođenja? Sad postavljam sebi sva ta silna pitanja dok razmišljam o dvorištu Štefičinih roditelja, o Kuku-njevcu u hiljadama rastopljenih boja. Naučila me Štefica da volim njene njive, baštu, dvorište i djetinjstvo. Sad mi se to sve strmoglavilo u neku duboku mračnu provaliju i ne uspijevam sve to izbaciti iz sjećanja. Još uvijek ne vjerujem da su nas natjerali da se razdvojimo.Ne znam kako će ona objasniti Marku gdje izbivam sve ovo vrijeme i da li je moj odlazak bio iznad njenih mogućnosti da me zaštiti? Ljubav i bol uvijek su išli skupa, zajedno su snažniji. Tako mi je bilo lakše objasniti njenu zatvorenost i potrebu za ispunjavanjem križaljke na poslu. Trebalo se opredijeliti još u aprilu 1990, a ne kao ja, u augustu 1991. odlaskom za Voćin.Nadam se da sam i ja njena slabost, kao i ona moja. Želim vjerovati da nije podlegla mislima nekih loših ljudi koji su pored svoje nekadašnje

75

dobrote, iskrenosti i prijateljstva, sad skloni govoriti ružno o mom odlasku. Želim da ona o mom odlasku misli kao i ja o njenom ostanku. Opredjeljujemo se rođenjem, a ne zaokruživanjem glasačkih listića. Klevete su za neobrazovane, neprosvijećene, a propaganda je ekonomski trik, snaga bogatijeg i lakomijeg.Nije sramota podleći istini, ali je grijeh podleći lažima, bez obzira koji bio cilj. Iz psihologije smo učile što nam je isti, a što zajednički cilj. Sve ovo nisam izmislila, sve postoji u sjećanju i kod nje i kod mene. Ne predbacujem joj, samo se prisjećam velike razlike između januara 1986. i januara 1991.1986. godine bojala sam se i za Šteficu i za bebu koju je nosila. U Pakra-cu je umro njen svekar, a ona je svekra jako voljela i cijenila. Putovala bi k njima da mu krati muke i pomogne ostalima. Zato sam jedino vjerovala njoj i sebi. Htjela sam da je čuvam i pazim poslije sahrane i predlagala joj da se vrati u Podravsku Slatinu, ali ona je znala običaje i ostala je u Pakracu.U januaru 1991, poslije filma o Špegelju, opet sam se bojala. Prijetili su sudbina i zlo vrijeme, a ona mi nije mogla vjerovati. Iznevjerena sam dva puta: i od nje i od sebe.Ujesen, 3. novembra 1990, kad je sahranjivana njena majka, jedino je meni trebalo pripasti mjesto njenog zaštitnika. Eto, koliko sam bila sebična. Vjerovala sam da mogu razumjeti njene suze, njenu nesreću, drhtavicu i strepnju. Je li mogla više pomagati majci a nije! Njeno sabi-janje u sebe sve do udaje za nekoga tko je invalid i u kolicima, do hrabre odluke da ode u drugi grad raditi i živjeti i sve rjeđe dolaziti na roditeljski prag, tama su i sivilo njenog razumijevanja potreba vlastitog života.Kad smo tog dana došli na sahranu, prvo sam ispred kuće prišla njenom tati. Plakao je i govorio: „Vidi, Štefice, ko nam je došao, Savo i Jelena“. Vodio nas je u sobu, kroz hodnik, uz stepenice, kao da ne znamo gdje se i na koji način oprašta od najrođenije duše. Da ima još vremena za njenu majku, za oca ili za mene, pitam se što bi učinila. Da li bi majci kupila novu haljinu ili bi je molila da joj vjeruje

76

da radi dobro za nečiju dušu? Da li bi ocu oprostila druženje s čašom i poneku grubost prema majci? Da li bi me zadržala da ne odem putem koji sam odabrala? Da li bi mi vjerovala da sam taj put prihvatila... Da, ja bih da izmirim dva svijeta, a unaprijed znam da je to nemoguće.Ali moje unutrašnje cijepanje, moj neokončani sukob, moja stvarnost, moja velika muka, ipak je Marko – Štefičin sin – moja „mala ljubav“. Kako da on dođe do istine koja nije naklonjena ni njoj, ni meni? Spre-mna sam, kao i sve druge istine, tako i ovu čekati dugo. Strašno dugo. Pamtim da sam željela Marka usmjeriti ka dubinama onoga što sam otkrivala zagledana u njegove male urođene sposobnosti, ali ne stigoh.Ostavila sam ga sa slikovnicama i autićima, a kad se vratim, bojim se da će on već biti čovjek. „Pogledaj ko ide! ‘Jubav!“, govorio je kad bi me ugledao na mostu. Ne znam jesam li ga voljela zato što je Štefičin, zato što ja nemam muško dijete ili što je njegova mama imala neku posebnu snagu i hrabrost.Sad ga pokušavam zamišljati kao đaka sa školskom torbom. Ne ide. Pokušavam mu zamisliti lice, oči i boju kose... Na koga liči? Opet ne ide, samo neka tamna mrlja stoji, ne miče se. Misli stanu. Ne ide ništa. Nema slike. Samo sjećanje na njegovo rođenje, krštenje, na grlobolje, na zubiće, na prohodavanje. Na Djeda Mraza i slikanje pred novogo-dišnjom jelkom. Vjerujem u budućnost, u nas. U velike i male ljubavi. U one koji su otišli i one koji su ostali.

77

XIIIml aden je otišao u decembru

Noć preteška, bez mjesečine. Zima i strah. Kiša i blato. Teško predo-sjećanje. Osjećam bol u prsima. Mrak i tuga pritisli su moja brda i moju dolinu i tako sve negdje do pred jutro. S prvim pijetlovima dođe i tišina. A onda... Sve je poludjelo. Počele su očajne borbe. Tako je bilo i jučer i prekjučer i ovog jutra. Borbe ne prestaju. Nervi popuštaju. Svako gruvanje granate i štektanje mitraljeza, sve to kida živce. Svake minute mi se čini da za sljedeću nemam snage. Borba ne jenjava. Bojim se dana što tek počinje da sviće, ne znam što sve može da donese.Pucalo se iz Levinovca na Hum i Lisičine. Poslije se napadalo na Balince i Ćeralije. Da li smo mi uzvraćali – ne znam, vjerujem da jesmo, mada mi se činilo da sve granate idu samo na nas i da se pucnjava približava Voćinu. A i dalje – prema Zvečevu. Velika neizvjesnost dolazi, mislila sam.Stigla je obavijest da se šalje sanitet s liječničkom ekipom za Ćeralije. Opet strah i neizvjesnost, čekanje. To čekanje je teže od boli jer misliš na život koji treba da traje i da se živi. Ne možeš ni predvidjeti, a kamoli znati što od života može preostati u sljedećem trenutku. Odlaze dvoja kola hitne pomoći, ostali ostaju u stacionaru čekajući posljedice ovoga dana. Dugo su se čule granate. Ne mogu razabrati gdje točno padaju.

78

Čini mi se svugdje.Prvog dana decembra, pred podne, dovezen je Mladen. Najmlađi sin porodice Bukarica. Bio je blijed, bespomoćan, nepomičan. Lijep. Imao je malo godina i ta smrt je mogla biti samo greška, slučajnost ili neka bolesna, velika istina.Imao je divnu gustu kosu, urednu bradu, jako mlade i lijepe ruke. Be-skrvne i hladne. Oči sklopljene, čini ti se da spava. A vani dan. Nijedan pokret ne postoji ali svejedno ne vjeruješ da je sve svršeno: mladost, igranke, ljubav, škola. I osmijeh, koji vjerujem da je postojao na Mlade-novom licu kada je pogođen. Može li se nekoga ubiti dok se smije, dok je mlad i nizašto kriv, osim što je imao urođenu određenost – bio je Srbin.Pogodili su ga u arteriju lijeve natkoljenice. Mladen je otišao jako brzo. Nestao. Tonuo je u neki brzi san iz koga nije mogao izaći, oteti se, vra-titi... U blizini nije bilo nikoga, iskrvario je, nakvasio zemlju svojom krvlju, sve je bilo gotovo za tren. Nije se uspio ni uplašiti, a i za bol je bilo premalo vremena. Nama ostaje da vjerujemo da se oslobodio svega, da nije patio, da mu je oprošteno što god da je bilo za oprostiti, makar bilo veliko ko zrno maka. Ako se Mladen oslobodio svega, dao sebe nama za ljubav, što je naš zalog čistoti ljubavi? Danas, dok stojim na stepenicama stacionara, dok slušam urnebes granata i pješadiju, ne mogu prestati misliti na Mladenov odlazak, na njegove godine, na ono što je mislio tog jutra, je li imao kakav predo-sjećaj, je li uopće razumio tu ludost nametnutog rat. Vjerujem da je mislio samo na bolju budućnost. Najlakše, najvrednije, najpoštenije je vjerovati običnom čovjeku kakav je bio Mladen.Mladenova majka večeras je sama negdje u zemunskom pogonu sla-tinskog Gaja – tamo se zaustavila da sačeka neko novo vrijeme, rasplet zapletene sadašnjosti. A ja u dnu duše osjećam i bojim se da ova ludost ne može imati normalan kraj.Ništa se ne nazire osim ludila i smrti. Šapuće se, govori se, priča se sve glasnije da rat tek počinje. I kod nas i u Bosni. Da li je i to misao Božja ili to vučemo neku nedovršenu priču iz prošlosti?

79

Noći dočekujemo bez svjetla pa nam se čini još tamnijom i sporijom, a san je kao najtanja nit. I dalje se jako puca. Pješadija „zengovaca“ poku-šala se probiti kod Macuta, nisu uspjeli. Još jedan pokušaj kod Lisičina i Huma, opet ništa. Kad je sve utihnulo, počela je padati lagana hladna kiša. Ispratili smo Mladena. Ružica se pomolila, prekrstila za sebe, za Mladenovu mamu i za sve nas kojima je tada molitva bila jako daleko. Mile je šuteći brisao čelo i stiskao ruke. Meni se skotrljalo nekoliko suza. Podijelili smo večeru, zatvorili vrata, sjeli i nastavili pratiti svak svoje misli, mučiti svak svoju muku. Oslonjene glave o dlanove, pognutog pogleda i umorne duše, osluškivala sam noć ne bi li čula nečiji dobro poznat hod koji bi nekom dobrom vijesti svu usporenu krv i umorne misli potjerao kroz tijelo.Ujutro sve kreće iz već dobro poznatog početka. Pucnjava, odlaženje u podrum, strah i smrt. Danas, 7. decembra, ispratili smo Peru Milnovića, trgovca iz Huma, i violinistu Đorđa Ojkića. Svirao mi je na svadbi 22. maja 1971. Sad ga nema. I on ode! Ubi ga netko sleđa, iz snajpera. Ako je to riječ Božja, znači da ima Boga i da je tako moralo biti. Ako se to vidjelo s njihove zvijezde, znači da ta istina postoji. Ako je to sudbina, onda se potvrđuje da je zemlja okrugla, a sudbina bez ćoškova.

81

xivdarkova no ć bojler-bombi

Ne znam koliko vremena treba proći da prihvatim ovakve odlaske na posao, da nikoga ne sretneš, da nikome ne poželiš dobro jutro, upitaš ga kako je, ima li što novo, kako zdravlje, hoćemo li spremati zimnicu, pošto je struja, da li je previše rodio krumpir i tako redom.Nitko se ne vraća iz dućana, ne nosi novine, ne ispraća djecu u školu, u vrtić. Samo u ponekoj kući dimi se iz dimnjaka. Osmatra se i osluškuje, skriveno iza zavjesa, s koje će strane neko veliko zlo banuti na vrata. Sad se zlo ne objavljuje u novinama, na televiziji, telegramom – to kod nas ništa ne funkcionira. Zlo dolazi cestom ili iz zraka, kao s neba. Poslano od ljudi i njihovih bolesnih umova.Daleko iza mene su jutra kad sam ulicom u Voćinu sretala tetu Maricu, Stevu, Jelu iz šumarije, Dinka, Anicu, čika Živka, sve iz Gaja. Ničeg više nema. Neki su u rovu, neki duboko u šumi. Neki su, pak, nestali zbog nacionalnih boja. Neki, skriveni, duboko šute. Pate. Sanjaju. I ja bih da sanjam, ali mi ne daju skrivene uplašene misli, za uho nečujne, na licu lako vidljive.Zima dolazi prebrzo. Ostadosmo ovdje duže nego sam mogla i zamisliti. Idem na svoj novi posao i stalno nešto korim Savu, zapravo bojim se pa ga stalno nešto ispitujem. A on ne zna, ponešto zna, ali ne otkriva,

82

svjestan je da ću ionako u svemu vidjeti samo zlo. Hoda i kao da ne čuje što mu pričam – kako se sinoć dugo pucalo, kako se pucalo juče cijeli dan. Ne čuje kako mu se žalim da se ne radujem prvom snijegu, a zna da je zima moje omiljeno godišnje doba.Noćas oko tri sata nešto je jako eksplodiralo. Dva puta i ne tako da-leko od nas. Već duže vrijeme u toku noći podmuklo, paranormalno i najprljavije, Hrvatska vojska iz poljoprivrednih aviona baca plinske boce i bojlere punjene eksplozivom. Po narudžbi – ručna izrada. Me-talna industrija Univerzal brzo se preorijentirala pa umjesto sušara za duhan i autodijelova pravi bojler-bombe, a poljoprivredni avioni umjesto gnojiva istresaju smrt. Slavna budućnost dobrih projekata. I ovog jutra razmišljam tako morbidno, žurim i ne primijećujem da smo već u centru Voćina. Tu se razdvajamo, Savo ide vezistima, a ja u stacionar povrijeđenima.Snijeg je padao tiho, lagano, plašljivo. Skrivao je nepokupljeno lišće i orahe, nepovađeni krumpir, neobrane kukuruze. Svu tu tišinu odjednom je prekinula buka iz smjera stacionarovog agregata. Otrgnula sam se Savi ispod ruke i potrčala. Lagano prekriveni tragovi auta ovojutarnjim snijegom vodili su pravo pred stacionar.Ispred zgrade je stajalo sanitetsko vozilo, nosila, deke i puno slame. Nije mi bilo jasno otkud slama i toliko nepoznatih ljudi.„Dobro jutro, je li neko ranjen?“, upitam.„Dvoje iz Kraskovića. Hrvati su jutros oko tri sata bacili dvije boj-ler-bombe. Strašno, sramota!“, govorio je nepoznati čovjek pljujući na zemlju. Uletila sam u vrtić. Tepih je pun slame, sitnih komadića drveta, ne-kakvih daščica i zemlje. Na nosilima leži i silno jauče vojnik. Mogao je imati oko 25 godina, umotan u nekoliko deka, primaknut peći koja je baš jako gorjela.„Gdje mi je lijeva noga? Ne osjećam je, pokrijte je, zebe mi!“, vikao je uplašen za nogu, stalno je primičući peći. Kraj njega je stajao Milorad i pazio da se ne primakne previše.

83

Nisam znala kako se zove, odakle je, ima li koga da se boji za njegovu nogu, koje uplašeno srce da mu umanji strah i ublaži šok koji je doživio od bolesne hrvatske demokracije. Bio je ranjen u kičmu i pluća, imao manjih rana po rukama i nogama.U drugoj prostoriji, na internističkoj ležaljci ležao je još jedan vojnik. Još mlađi. Sav u zavojima: glava, ruka, obje noge. Ništa se nije vidjelo od zavoja kroz koje je probijala krv. Na nepovrijeđenoj ruci priključe-na je infuzija. Tu ruku mazi, miluje, ljubi, tepa joj neki isto tako mlad vojnik. Plače i govori:„Izdrži, molim te, da li te jako boli? O, Bože!“ Kraj glave povrijeđenog hoda i briše znoj i suze čovjek s kratkom bra-dom. Ni previše mlad, ni dovoljno star. Mogao bi biti otac ovoj djeci, mislila sam. Čas je dirao kosu dječaka koji kleči i plače, čas čuperak kose onog što leži zamotan.„Hoće li izdržati?“, pitao me je ne znajući da sam tek ušla i da ništa ne razumijem, da se bojim kao i on. „Hoće i mora, mlad je!“, bilo je sve od mene još pospane i zbunjene u tom ludilu. Lagani pokret glave i samo poneko slabo otvaranje očiju govorilo je da taj dječak-vojnik razumije i naše misli, a ne samo riječi. Ništa nije govorio, nije mogao. Trpio je strašne bolove.Stigao je naš sanitet, vozač, nosila... Svi su se trudili da što nježnije i bezbolnije prenesu povrijeđenog s ležaljke na nosila i da krenu put Bučja. Doktor Vasil brzo je pisao potrebne papire, Mile je pakirao sve što bi mu moglo zatrebati putem, dodavali smo još poneku deku i sve se odvijalo jako brzo. Drugi sanitet vozio je onog drugog povrijeđenog kome je bilo jako zima, iako je bio umotan u nekoliko deka. Vrata se zalupe, oni odjure. Zatvorim vrata vrtića, uzmem metlu i čistim slamu.„Teta Jelena, da li vi znate ko je bio taj momak što je sada odvezen?“, pita me Goga. „Ne“, kažem, dižem glavu, prestajem čistiti. „Pa to je Darko Vasiljević, on se druži s vašim kćerkama. Ono su mu otac i brat!“

84

Bilo je kasno da plačem, da potrčim za sanitetom, da još jednom vidim i upamtim te oči koje su jedine ostale nezamotane, ruku na kojoj je priključena infuzija, čuperak kose koji je jedini ostao nepovrijeđen. Otac je bio komandir i Darku i Davoru. Htio je obraniti kuću, šljivik, selo, ne znajući kolika ga nesreća čeka. Prošla je bila ponoć i Darko se sigurno već počeo radovati jutru i predavanju smjene, ne sanjajući da baš tada kad vani puca mraz, kad zelenkasta mjesečina viri kroz gole grane na koje slijeću prve, lagane, sramežljive pahulje snijega, da baš tada slijeće i smrt. Bojler-bomba naših prijatelja iz Podravske Slatine, ručna izrada, specijalna namjena.Darko je 9. decembra trebao napuniti 18 godina, a eto, samo koji dan ranije, 2. decembra, osjetio je što znači „Za dom spremni“ i „Srbe na vrbe“. Osjetio je hrvatsku demokraciju i snagu novodizajniranog oružja. Srednju školu, metalno ili elektro usmjerenje, pohađao je u Podravskoj Slatini. I tko zna, možda je ovaj izum od bojler bombe smislio ili izradio neki od njegovih kolega, prijatelja, komšija ili profesora, dojučerašnjih prijatelja iz kafića. Prije rata, idući na posao, gledala sam tu mladost koja je sve vrijeme, pa čak i ono predviđeno za školu, provodila po kafanama i klupama u parku i pitala se jesu li oni ikad kod svojih kuća. Mladi su pa im krevet i ne treba. Imajući mladost, mislili su da imaju sve.Gorko žalim zbog ružnih i nepoštenih misli prema toj mladosti. Ondaš-njoj bezbrižnosti, slobodi. Koliko su sad nevažni svi neopravdani sati, nepoloženi ispiti, nesavladano gradivo. Sad se uči neki novi zemljopis, nova povijest, posebno se uči prva pomoć. Uči se novi maternji jezik, nova moralna pravila, mijenjaju se vrijednost. Mane postaju vrline. Stvaramo početak početka. Nisam vjerovala Saški kad mi je ljetos govorila kako je Darku ostala negativna ocjena iz tjelesnog. Profesor tjelesnog postavio mu je uvjet: dobit će dvojku ako skoči s krova Srednjoškolskog centra – stil proi-zvoljan. Ni Saška, ni Darko, ni profesor tjelesnog nisu slutili da postoji jutro 2. decembra. Što je krov zgrade Srednjoškolskog centra u odnosu

85

na visinu s koje se spušta bojler-bomba koja razara kuće, stabla, ljude.Opraštam Darku sve, umjesto profesora iz tjelesnog i umjesto roditelja koji su se plašili da će više popiti i popušiti negoli naučiti. Opraštam mu sve propuštene školske sate. Darko jutros odlazi da se odmori od vjere u budućnost. Sudbina se poigrala. Tamo gdje ga je jutros odveo naš sanitet minuti će biti sati, dani godine, ali ja vjerujem, nadam se, strašno želim da zla sudbina ne sustigne Darka.Mislim na Darkovu majku, na jutro 9. decembra 1973. godine, na bolove koje je imala i koje je zaboravila kad su joj ga donijeli na prvi podoj. Mislila sam na postavljena tri tanjura, tri košulje, tri para cipela koje je čistila, na tri razmještena i poburana muška kreveta. Mislila sam kako je majkama pripalo da budu one koje donose, one koje podižu i one koje ispraćaju.

87

xvna ostrvo zajedno

Ne sjećam se našeg upoznavanja – kao da te znam oduvijek, kao da si u moj svijet došao mojim rođenjem. Ti si mi i prijatelj i brat, drug i drag gost. Znao si uskladiti i ljubav i patnju. Nada ti je bila jača od drugih osjećaja. Ti si moje otkriće.Ranije, u vrijeme bez rata, mogao si birati godišnje doba, dan, prostor i najpogodnije vrijeme da me posjetiš, dokazujući tako jasnoću svega, ali ovaj put je sve izostalo. Tvoje želje pobrkali su neki loši ljudi i doga-đaji. Sad si morao skrivati borbu sa sobom i od sebe i od ostalih. Zato si dolazio k meni. Pamtim da nisi kucao. Znao si kome ideš i zašto – kamo ideš možda i nisi znao. U holu su bila četiri plišana medvjedića. Ostavila su ih djeca da ih čekaju dok ne dođe vrijeme povratka. Umjesto pozdrava rekao si: „Vidi, plišane mede i plišana revolucija. Kao da je ovdje neko znao za Živojina Pavlovića!“. Tako je Živojin Pavlović u knjizi opisao vrijeme boravka na Golom otoku. Poistovećen je s plišanim medom s kojim se igraju djevojčice, a imao je plave, sasvim plave oči.Tko zna da li je itko osim tebe zapazio plišane medvjediće i da li itko misli na njih, osim malih vlasnika tih ostavljenih i zaboravljenih igra-čaka? Nisi ti bio nesretan samo zbog ostavljenih dječjih igračaka, zbog

88

promrzlih drugova, zbog loše organizacije posla, samovolje nekih vodećih ljudi, zbog nestručnosti i neznanja. Više te je nesretnim činila vlastita bespomoćnost. Znam da si htio učiniti više, ali nekim čudom – nisu ti dali! Tako su prikrivali svoju istinu koja ne smije pred narod, rodbinske povezanosti, lažnu pripadnost pokretu. Gdje je soja iz Ćera-lija? I što je sa stokom? Govorili su da za tvoje ideje nije vrijeme i kako si uvijek svemu antiprotivan. Govorio si da je suviše ljudi pušteno na odmor, da ih puno ima bolest kao nekakvo opravdanje. Tražio si objašnjenje od postojeće vlasti o nestanku četvoročlane radne grupe nestale jednog jutra u Voćinu. Protivio si se ubijanju Hrvata, iako su dobrovoljci – radikali – svakodnevno tražili baš to. Bunio si se što su radno sposobne žene, kao izbjeglice, otišle iz Voćina – one su, po tvom sudu, trebale vaditi krumpir, brati kukuruz, grijati kuću, čekati borce i tako čuvati kućni prag. Tražio si objašnjenje i zabranu onog suludog pucanja dobrovoljaca – Jovićevih – po povratku iz akcije (tako su se oni predstavljali – Jovićevci – Leteći odred Dušana Silnog). Govorio si da se u akciju treba ići organizirano, s vodičem, kako bi se izbjeglo minska polja. Govorio si da kadrovska politika kakvu imamo ne vodi rješenju problema. U tebi se sve pobunilo one noći kad je gorjela Vendelova kuća, naslućivao si nesreću koja bi mogla zadesiti sav narod... Ali kod svakog upozorenja ostajao si sam ili si bio u manjini.Onima koji su mislili drugačije prijetila je opasnost, baš kao i Hrva-tima. Tvoj savjet, tvoje uvjerenje, iskustvo i znanje, ostajalo je samo tebi. Branili su se tvojom jedinstvenošću, svoju nedoraslost pokrivali tvojom posebnošću, u stilu: ti si poseban, ti nikom ne daš ispred sebe, samo ti sve znaš... Na čijoj će strani biti strpljenje i vrijeme?Vodio si svoj rat, svoje misli, htio si voditi svoj narod. Vodile su te tvoje slutnje, tvoja ljubav. Ljubav slična vremenu jer traje, slična svjetlu jer stalno sja. Hoćeš li mi ikad ispričati svoju istinu o odlasku iz Slatine, iz Voćina, s broja jedanaest gdje si ostavio džemper, cipele, košulje i sve što si ponio

89

iz Slatine.Dok pričaš o Slatini imam osjećaj da si siguran da te sve tvoje čeka. Ne zato što to čuvaju neki posebno dobri ljudi, nego jednostavno zato što tako mora biti.Samo kad spomeneš svog psa nestvarno žutih očiju, jedinog svjedok tvoga odlaska tebi uzdrhti glas. Tebe je ispratio Zero, nije znao kuda odlaziš, ali je predosjećao. Napravio si mu prolaz kroz žicu, pustio ga s lanca. Neka se sam o sebi brine, mislio si. Dao si mu slobodu, a tebe je tvoja sloboda otjerala u rat. Djedu Juri nisi govorio ništa, zbog njegovih godina. Ujutro, kad ne bude imao s kim popiti rakiju, shvatit će.Voćin je tebi, vjerujem kao i meni, bio mjesto odakle smo razmišljali o povratku u Podravsku Slatinu. I eto. Opet je sve moguće. U Slatini si ostavio svoje ljubavi, djetinjstvo, svoju Veru, svoj krevet, ciklame i kestenik. Onako kako sam i ja ostavila sve svoje? Vjerovao si mi da će sve proći jer mora proći. Sad ti govorim da je prošao samo dio, najteži dio, ali plaši me tvoj nemir, tvoja povremena zbrkanost. Obećao si mi donijeti list hrasta s Budima da ga pošaljem mojoj djeci u svijet, u Srbiju, a nisi.Je li ti žao što je lišće pokrio snijeg i što ti nisam pokazala Verinu kuću? Što nikad nećeš vidjeti bunar na kome je bila zalijepljena slika Adamova. Što ti nisam kroz prozor pokazala stol na kome je svake godine za Božić bio bor čiji je vrh ostao u našem stanu u Slatini. Taj mi je vrh poklonila Verina bakica. Možda je i to sudbina!? Veru i Petra si upoznao. Da Veru i ne poznaješ, prepoznao bi je po mojim suzama, po sačekivanju na autobusnim i željezničkim stanicama. Ti bi to jedini znao. Ti si se radovao mom odlasku Veri, vjerujući u sreću mog odlaska. Satima si slušao priče o tome ima li Vera dovoljno para da plati struju. Koliko me Petrova mala ljubomora mogla povrijediti. Što ako se Petar razboli? Držao si ruke ispod glave, pušio, gledao me i slušao... Godinama slušao! I sad to radiš, gledaš, slušaš i jedino ti vjeruješ mojim suzama i tome da će Vera pravdati „moju četničku pripadnost“. Hvala ti za strpljivost i za ljubav, za Veru i naša proljeća!

90

Brao si sa mnom visibabe u Jovcu, prešao ih i slao Veri u svijet kao sje-ćanje na naše djetinjstvo i mene. Ove godine ni Vera neće imati kome brati bademove cvjetove, prešati ih i slati kao ranije. Mislim da si sve znao o Veri i meni, a zašto ti onda nisam pokazala njenu kuću, ne znam. Vjerovala sam da ćeš je prepoznati po mojoj priči ili sam mislila da imam vremena. Da vrijeme neće otići s nama. Ta kuća bila je savršeno obasjana vatrom, one noći, 2. decembra, kad je gorjela kuća Vendelovih. Neki loši ljudi učinili su loše stvari. Naše protivljenje i osuda ostali su bez odjeka! Bio si apsolutno bespomoćan, nesretan. Pomoći nisi mogao, a velika kiša nije došla. Samo si ti slutio i znao da poslije dolaska tih nekih ljudi, pa zvali se oni dobrovoljci Dušana Silnog ili kako god, sve kreće naopako, a natrag se nije moglo.Tvoja njegovana blagost i ljepota, pristigle iz nedalekog, izgubljenog raja, nisu mogle ostati netaknute. Tvoj topao glas, od koga se mnogima naježi koža, tada je rekao samo jedno: „Da. Ja se ograđujem od ovog. Pa, koji je ovo narod, Jelena?“ Sagnuo si glavu, otišao pravo u Komandu mjesta, a ja sam ostala da se bojim.Dolazi neko veliko zlo – mislila sam. Ovo kao da više nije moj narod? Većina nas iz ulice, već je te večeri znala da to nije učinio nitko od nas, nitko iz naše ulice, iz našeg sela. Ništa se više nije moglo ispraviti. Voćin je počeo goriti!Zapaliti Vendelovu kuću mogao je samo onaj tko nije znao čija kuća tu stoji više od pola stoljeća i koji su to ljudi koji su živjeli u njoj? Samo takav netko je mogao zapaliti tu kuću bez ičijeg znanja, tako sramno i nisko iskaliti svoju nadmoć nad bespomoćnima. Zapaliti kuću i be-sramno otići.Na koju stranu naginje naša budućnost?Hvala ti za postojanje! Zbog tebe je nebo čisto i sjajno! Moraš znati, moraš mi vjerovati da puno svjetla unosiš u ovaj mrak. Vjerujem ti, znam ti ime i molim te za pomoć: nemoj dozvoliti da živim u nekakvom praznom svjetlu. Nemoj nikome pozajmiti svoje ime, svoju snagu, energiju. Srećan kraj pripada tebi! Ti nisi moja slabost, ti si moja istina,

91

um mi nije pomućen od slabosti, nego od istine.Ne znam kako se zvao dan 1. oktobra 1991, tvoj rođendan, ali se sjećam da je padala kiša. Da je centar Voćina bio pun žena i djece. Pun suza, straha, neizvjesnosti. Odlazile su naše prve izbjeglice, ne znajući ni kuda, ni zašto, ni što znači ta riječ – izbjeglica. Mnogi su prvi put čuli za taj pojam pa im se učinio simpatičan, veoma važan za rješavanju njihovih problema.Sve je to sad prošlost, i njihova i naša. Tu noć nismo spavali. Prošli dan se nije mogao popraviti. Šutio si. Probala sam o jutru, nije išlo, probala sam o kiši, nije išlo, htjedoh o nama, ne ide. Trebalo mi je puno vremena da shvatim koliko si ti samo tada patio. Govorio si da se nema zašto braniti prazna kuća, dvorište i prag. Da očevi odlaze za porodicom. Da se prag uvijek može napraviti, ako se ne okasni.Kiša je i dalje padala, oni su odlazili unatoč suzama onih koji su ostajali i nas koji nismo mislili kao oni. Ja sam tada mislila kao i ti, ali premalo je bilo takvih misli. Tako sam mislila i onaj dan kada si otišao iz Slatine. Činilo mi se da vrijeme radi za nas. Vjerovala sam u čudo, ali se čudo nije dogodilo.Možda ne trebam pitati da li si naočale nosio da ne primijetim suze, jer suze su samo za žene. Ipak, bio si uvjerljiv na vratima dvorane za fizikalnu terapiju kada si rekao: „Idem do Milana i Save. Javiću se prije nego odem“. Mahnuo si samo jednim prstom i nestao. Nisi mahnuo meni, nego sjećanju na taj dan.Da li je „noć u kući moje majke“ bila tvoja ideja, da li si bojler popravljao zbog sebe ili zbog mene? Da li si plakao kada si dobio pismo i paket od svojih. Kad budeš htio, napiši mi odgovore na ova pitanja, ali pisma ne šalji. Sačuvaj ih. Ja ću sigurno znati da su napisani i doći ću po njih. Gdje i kad – osjetit ću. To je zbog vjere u tvoje misli, u želje, tvoje ruke i oči, ali u nekom sasvim novom prostoru i vremenu. Pamtim te kad si jednom prilikom htio preteći vrijeme zbog kiše i zbog blata, mraka i malera koji vam se dogodio. Bio si tužan i ponosan.

92

Tužan zbog toga što ste malo učinili i što niste bolje planirali. Bio si ponosan vjerujući u mladost, momke i snagu koja se da prilagoditi nastalom vremenu i potrebama. Bojala sam se da bi mogao krenuti sam u to blato i noć koja je trebalo da te odvede do Popišanog brda s kojeg se vidi tvoja kuća, spomenik naše priče, tvornica u koju si rado odlazio i koja te rado primala. Taj dan su vam pale loše karte, i tebi i drugovima. Nesmotrenost vas je dovela na dodir do smrti. Zapeo si nogom za žicu od mine.Sjećaš li se jutra kad je padala kiša? Ja sam unosila drva, a ti si došao nekako tužan i pitao me: „Je li Jelena, koliko možemo ostati ovdje uz ovoliko drva?“. Tada sam se prvi put istinski uplašila za nas, posumnjala u naš put do slobode. Htjela sam drva vratiti u drvarnicu samo da osta-nemo tu zauvijek. Drva smo uspjeli potrošiti, ali zauvijek nismo ostali.Sjećaš li se da smo sebi obećavali da ćemo otići na ostrvo?! Tamo nas čekaju Milena i Petar. Ona je njemu govorila: „Samo te molim, nemoj da mi kažeš kada ćeš da odeš. Idi kada moraš, a dotle ćuti, kao da nikada nećeš otići!“ (Dobrica Ćosić)

93

xvinovi radnici vrtića „PERSA BOSANAC“

U mom životu sve je ovo novo i drugačije, iako se to već događalo u nekim drugim okolnostima i nekim drugim ljudima. Svi koji su po-kušali mijenjati svijet ili misliti drugačije od onog što su morali, kao ja sad, znaju da zamorenost samom sobom tjera u neke stare misli pa je patnja daleko teža, vrijeme teče sporije nego inače, a sudbina se nekako raspršuje i u širinu i u dubinu pa je neizvjesnost kraja ovom ludilu još veća. Osim nekog općeg zla ništa drugo ne osjećam, na ništa drugo ne mislim.Gdje su se pogubili dobrih ljudi i dobri ciljevi? Svijet postaje sve manje dobar, vjera kao da ne postoji, izgubilo se poštovanje.Prošlo je sasvim dovoljno vremena kako sam napustila Podravsku Slatinu. Radim u stacionaru, maksimalno sam zaposlena. Plačem za prošlim vremenima i bojim se budućeg, jer sve ovo što se događa kao da vodi raspadu svijeta.Nekad sam mislila da se samo roditelji ovako oplakuju, a sad bih suze dala prvom tko naiđe, neka ih odnese što dalje, ali ne vrijedi. Nitko ne odnosi, samo se donose. Dovezoše i odvezoše prije neki dan Mladena, Jovana, Bambusa. Moje suze za njima bile su nekako roditeljske. Iako te momke ranije nisam poznavala, mi smo bili jedini u ispraćaju, jer

94

Mladenova majka je negdje u Srbiji i ne zna što su njenom sinu uradili. Jovanovi roditelji su ostali u Osijeku, za njegovu smrt tko zna kad će saznati. Bambus je poslao suprugu i djecu da se sklone. Oni koji su odlazili ranije, sa sobom su ponijeli neko drugo, mirnije sjećanje. U stacionar sam došla raditi počekom septembra, samo nekoliko dana po dolasku iz Slatine. Tek što sam pokušala izaći na kraj sa zbrkom u glavi, a moram priznati išlo mi je teško jer je svakim danom zbrka bivala sve veća, pozvao me dr. Vasil na dogovor o mom dolasku na posao. Kad sam odlučila doći u Voćin nisam imala predstavu ni što ću raditi, ni kako, ni gdje. Na fizikalnoj terapiji radila sam deset godina misleći da mi ništa drugo i neće trebati. „Neko“ će se predomisliti, neće biti rata, mi ćemo se vratiti na posao i samo nekoliko dana bit će nam neprijatno jer smo otkrili svoje loše namjere. Ali to će potrajati nekoliko dana i idemo dalje. Svi ćemo shvatiti da znamo tko smo. Da zlo, smrt i rat ne mogu zadesiti samo jednu stranu, da ćemo ipak pokušati mirom riješiti ono što se pokušava rješavati ratom. Da treba pustiti iz zatvora Rajka Lavrnića, Branka Labusa, Rajka Bosanca i zamoliti ih da oproste sve batine, posjekotine i uvrede.Tako sam mislila navečer, nadajući se da će jutro biti pametnije od večeri. Ali od toga ništa.Doktor Vasil je u centru sreo tata, pitao ga da li je istina da sam stigla u Voćin: „Recite Jeleni da dođe do mene. Trebalo bi da dođe raditi“. Prije sam već razgovarala s doktorom Borom. I on je htio da dođem odmah, ali razumio je da trebam malo vremena da sredim zbrku u glavi. Doktor Vasil se oglušio na moju molbu da malo sačeka. Bio je jako služben, ponašao se zapovjednički, želeći strogu potčinjenost. „Hajde, reci šta te muči, šta hoćeš da mi kažeš? – pitao je ne pogledavši me, a meni se činilo da zna što želim pitati pa je bježao od pogleda, jer se vidjelo da se moje pitanje odnosi na sestre Dubravku i Ružicu. Pobjegla sam od takvih kakva je bila sestra Dubravka, kako onda da dođem danas raditi, pitala sam se, ali ne naglas. Ni tada nisam bila sigurna hoću li je povrijediti jako ili malo manje.

95

Htjela sam biti fer, ne ulijetati tek tako. Ako je ostala s nama, valjda tako i misli, kao mi. Eto, ta misao pratila me je stalno, zato sam svoju neodlučnost o čistoj situaciji barem u Voćinu, ako ne u Slatini, plaćala suzama, mukom i bolom. Sestra Dubravka, visoka, mršava, tankonoga, dugih nalakiranih noktiju, mednog pogleda, i nije bila tako bezopasna kako se činilo dok je govorila i naglašavala svoju zabrinutost. Radila je samo poslove „po sistematiza-ciji“, ono što joj je bio posao kao nediplomiranoj višoj medicinskoj sestri, a nije diplomirala jer su „četnici“ zatvorili put i barikadirali joj izlazak, i nije bio red da pere plahte, zavoje, pidžame i uniforme ranjenih boraca, da nosi večeru, pere posuđe i pegla zavoje. Ali je, nekim čudom, ipak znala kako osloboditi muža od bilo kakvih obaveza, kome se obratiti i gdje izvaditi „potvrdu“ da je bolestan, znala je i tko će izdati propusnicu za njene roditelje i tko će ih prevesti do Banja Luke. Znala je kako otići najmanje primjetno. Kad smo se povlačili, prva se ugurala u autobus, došla do Banja Luke pa odmah požurila u Slatinu da što prije da izjavu o maltretiranju, masakru civila i nepodnošljivosti srpskog naroda. O sebi nije rekla ništa, ni kako ni koliko je radila, kako je prva išla u štab po pare, kako je besplatno dobivala hranu i stan i bila zaštićenija od Mile, Bože i mene. O Ružici da i ne govorim.Svojom izjavom morala je pravdati ostanak s „četnicima“.Obratila sam se dr. Vasilu, tadašnjem načelniku saniteta, i nastojala objasniti koliko je ponižavajuće sve to što Dubravka čini ili ne čini i koliko je neugodno što neće da radi, pomogne, ili što ne radi popod-nevnu smjenu (o noćnoj nije bilo ni riječi) – sve se završilo istjerivanjem iz ordinacije. Zato, ako mi se ikad bude postavljalo pitanje tko je mene maltretirao u Slatini, tko mi je prijetio, tko me izgonio s posla ili iz stana, ja ću opet biti neodlučna. Opet ću se bojati svojih misli, iskustva i istine – samo da ne sudim preoštro. Da ne uvrijedim!Mala nesreća može doći iznenada, za veliku se uveliko i spremamo.Prije nekoliko dana u stacionar je doveden Davor, Paragin borac iz Ora-hovice. U iskaznici je nosio redni broj jedan. Ranjen u lijevu nadlakticu.

96

Dječak. Imao je 18 godina. Armiju nije odslužio. Nije bio u uniformi kad su ga zarobili. Predao se, kaže. Samo je plakao. Jako se bojao. Ja sam i tada vjerovala. I njemu, i sebi, i sestri Dubravki i štabu TO. Branila sam njegove godine i njegovo neznanje iz kojeg je išla i ideja o „čistoj Hrvatskoj“, i uvjerenost da nas sve treba pobiti, istjerati s njihove zemlje, jer sve je njihovo od Drine do slovenske granice, i da nije grijeh ubijati, krasti, klati, silovati, otimati. U njihovoj crkvi dovoljno je pokajati se, dobiti oprost od svakog grijeha i idemo dalje! A koliko je onih koji se nikad nizašto neće kajati? Koliko se Davor kajao dok je plakao? Kod nas je čuvan i od samog sebe i od srpskih dobrovoljaca koji su svaki dan dolazili, samo da ga vide, da pogledaju kako izgleda ustaša. Govorili su kako bi ga tukli najprije malo, pa onda malo jače i tako redom.Sjećam se jednog popodneva kad je na vrata vrtića banulo njih četrnaest. Neobrijani, sa šubarama, grubo su ušli u hol. Od oružja nisu donijeli jedino top – sve ostalo su imali! U stacionaru smo bili Davor, nekoliko ranjenih boraca i ja. Na moje pitanje što im treba, drsko su odgovorili: „Čuli smo da ovdje leži jedan ustaša. Došli smo malo da ga seckamo, da ga braća malo pomaze“.„E, moji momci. Vi ćete morati otići do Popišanca, na naše brdo u šumi, uhvatiti tamo svak po jednog ustašu i raditi s njim šta hoćete. A šta se Davora tiče, on je momentalno u miliciji – idite tamo, oni će vam sigurno pokazati Davora“, rekla sam a da ni sama nisam znala otkuda su ispadale te riječi koje sam izgovarala.Otišli su ljuti, nezadovoljni, njurgajući. Za to vrijeme Davor je sjedio pored peći, nepomičan, blijed, samo je šutio. Bit će mi žao ako o ovome Davor nikada ne bude htio reći ni riječ, a sestra Dubravka ne bude smjela pričati, što zbog svog boravka s nama, što zbog novih demokratskih dokazivanja.Govorio je da mu je otac Musliman, majka Srpkinja, a on u Paraginoj stranci. Eto, sve je moguće. Jedne večeri, dosta kasno, milicioneri su došli i odveli ga. Nama je rečeno – na razmjenu. Od tada o Davoru ne znam ništa.

97

Jedan Ivan iz Pančeva, visok, mršav dobrovoljac, ležao je kod nas zbog žutice. Kad je ušao u sobu, upoznavajući ga s prisutnima, upoznala sam ga i s Davorom. Bili su istih godina, na suprotnim stranama, a u istoj sobi. Jedan veliki Hrvat, drugi veliki Srbin, ali svjesni da krajnja sudbina obojici može biti ista. Valjda su baš zbog toga zajedno i jeli i kartali se. Kada se išlo na spavanje, bojala sam se samo prvih večeri, jer tamo se svima sve moglo dogoditi.Otišla sam iz stacionara, ne znajući da ću otići i iz Voćina, a da kolegici Dubravki nisam naglasila da nakon ovog vremena dolazi neko novo vrijeme, s novim istinama i pravilima, i da postoji mogućnost ponovnog susreta i novog straha u očima. U januaru sljedeće godine saznala sam kako je opravdala svoj boravak s nama. Netko njoj sasvim suprotan, pravi vjernik, katolik, zdravstveni radnik, žena, prijatelj, netko od pomoći, bila je Ružica. Moja druga, a prava kolegica. Starija od mene, uvijek spremna pomoći. Vjerovala je u Boga i u svoj narod, da će doći po nju. Tako kako je vjerovala i željela, neka je i dočekala. Stalno je plakala da je pred penzijom, da tko će joj pomoći da dovrši kuću, kratiti joj muke u starosti. Ružica je unosila drva, ložila vatru, iskuhavala veš, peglala zavoje, kuhala čaj, dijelila terapiju. Žalila je Davora, Jovana, Bambusa, sebe i mene, ne iskupljujući dušu suzama i radom. Nije je zanimala ni Krajina, ali ni dokle treba da se proteže Hrvatska. Htjela je svoj mir, svoju penziju, nedjeljni odlazak u crkvu. Bila je spora na poslu, ne zbog godina, nego je i tu imala svoj stav da baš tako polako treba raditi, brinuti se, prati krv s ruku, nogu, leđa. Zato je često dr. Vasilu služila kao predmet pražnjenja i emocija, i neznanja i vlastite nesigurnosti. Bilo je puno lakše posumnjati da baš Ružica ima radio stanicu i da baš ona svojom brigom i dužim zadržavanjem oko bolesnika saznaje položaje naših boraca i raznorazne tajne. Na taj način on je potvrđivao odanost pokretu, a svjesno ali sebično prikrivao upravo druge osobe, bili oni iz iste ulice gdje stanuje Ružica ili iz nekog drugog sokaka.Ako i kad već nisu sve one koji nisu bili za nas razotkrili zaposlenici

98

ili radikali, srpski dobrovoljci, oni su se razotkrili sami – našim po-vlačenjem. Sve to s Ružicom nije imalo veze. Ona je sa mnom plakala i za mojom djecom i dok sam joj pričala o Veri, Petru, Štefici, Marku, fizikalnoj terapiji, o mom odlasku iz Slatine, o svemu čega se bojim i koliko je sve što se dešava izvan pameti običnog naroda.Ružica je živjela sama, nije je imao tko štititi, dočekivati, tješiti. Spavala je ponekad s nama u dežurstvu, samo da joj noć prođe prije i s manje neprospavanih sati. Često bi joj zbog toga bilo neugodno pa je usta-jala prva, prije dolaska jutra, i nestajala kao da je tu i nije bilo. Njena skromnost i strepnja od objašnjavanja svoje nacionalnosti nisu joj dozvoljavali niti da traži propusnicu, niti rasterećenje od nekog posla, a kad su se isplaćivale „dnevnice“, bilo joj je neugodno i otići po njih, samo da je netko ne povrijedi. Bojala se. U augustu, kad su Voćin počeli kontrolirati vojska i milicija Krajine, svim Hrvatima je ponuđeno da odu iz Voćina. Ona je ostala. Zbog sebe, zbog svog naroda koji je ostao. Koliko ih je otišlo – ne znam, ali Ružica je ostala, ne da bude špijun, radio-vezist ili nešto drugo. Ona je pripadala Voćinu naprosto takva kakvu su je znali. Tako je poslije našeg povlačenja, skrivena u voćnjaku dočekala svoju vojsku i svoju policiju. Koliko im se obradovala, to samo ona zna, a sve eventualne loše misli idu na njenu dušu. Ona se ionako bojala svih vojski i milicija. Nije pošla s nama kad smo se povlačili preko Papuka i Psunja da ne bi zauzela nekom mjesto. Nije joj bilo do pokazivanja da razumije našu patnju, neorganiziranost, strah, a da u Banja Luci onda izvadi kartu za prvi autobus koji će je odvesti do Slatine, gdje će onda trebati popljuvati i sebe i svoju licemjernost da je „morala“ trpjeti zlostavljanja, iživljavanja, maltretiranja Srba iz Voćina.Ona je nama vjerovala onoliko koliko je sama sebi dozvolila. Njoj do-voljno, meni dosta da joj mogu oprostiti noć čekanja u voćnjaku i sve što je radila, govorila, što je strepila dok smo bile zajedno.Mile-Rođo, tako sam ga zvala od milja, prateći me za Srbiju 9. decembra, pomalo zabrinut kako se sve odvija i što i ja odlazim, upita me: „Je li, mala, kada ćeš se ti vratiti?“

99

„Vratiću se kad olista granje, naše bašte, kada bukne sve“, šalila sam se držeći mu glavu među dlanovima. Mile je bio stariji od mene, ali svoje godine i iskustvo nije stavljao ni ispred godina, ni ispred poslova. Ra-dio je puno, brinuo se za sve. Bio je ekonom, zubar i doktor, moj radni kolega. Cijepao je drva, pravio šupu, nabavljao gorivo za agregat, išao u vizitu, na teren, probijao rupe u zidu za „rore“, unosio drva, oblačio i kupao poginule. Znao je i kafu skuhati, zasjesti i zaboraviti na vrije-me. Kad bi bio malo više tužan, recitirao bi „Kerušu“, „Pismo majci“ i „Slap“. Ponekad se jako bojao, ne znajući objasniti zašto. Pričao je malo, veoma brižno pratio sve vijesti. Znao je stajati ispred stacionara kad god bi tutnjava topova i haubica dopirala do nas, rukom pokazivao gdje su Miokovićevo, Klisa, Daruvar i Pakrac, Požega i Slatina, ocjenjivao odakle dopire jača tutnjava i koliko prijeti nama.„E, moja Jelena, mi smo ti ovdje kao u kotlu. Kada nas pritisnu s ove tri strane, ima da nestanemo zauvijek. Potušiće nas ko zečeve“, govorio bi i bojao se moj Mile-Rođo.Naviknuta na pucnjavu, trudila sam se da čitam s njegovog lica brine li se jače i osjeća li nešto nenagoviješteno. Stajao bi on dugo ispred zgrade s rukama u džepovima mantila opraštajući se sa svim oko sebe i u sebi. Po zaprljanom mantilu moglo se znati da je radeći bježao od istine. „Pa ti si opet uprljao mantil, ne previjajući nekoga, nego čisteći peć“, korila sam ga, a zapravo hvalila. „Opet nema Rade pa sam i peć i dimnjak očistio. A mantil? Nema ni Mitre, naše spremačice, dakle...“Milorada, najstarijeg od nas, zvali smo Krle. Oduvijek mi se činilo da ga znam od rođenja. Mene je volio kao kćer, kao kolegicu i kao ratnog druga. Sin i on bili su s nama, uz nas, naš narod, našu muku, nepravdu i istinu. Žena i kćerka otišle su da stvore novi prag, da griju kuću, sa-kupljaju drva i čekaju ratnike, oca i brata. Kad god su slale paket bio je pun kolača, pletenih čarapa i rukavica za sina. Baš tako sam zamišljala i pakete što se šalju na front, borcima kao što je bio Krletov sin: lijep, školovan, obrazovan, kulturan, pouzdan, hrabar, miran. Imao je moj

100

Krle i zašto plakati, radovati se i ne spavati. Plašio se za sina najviše noću. Najveći je grijeh zlo činiti noću. Krletu nije bilo teško pješice, popodne ili jutrom rano krenuti za Vrhovce, samo da vidi sina ili čuje za njega ako je na položaju. Nosio bi mu košulje, džempere, kolače od majke i suze putem isplakane, a tamo, pred njim duboko skrivene.Samo se jednom vratio raspoložen.„Ješo, dođi kod Krleta da ti ispričam gdje sam bio. U Vrhovcima kod sina. Nije sam. Ima jedna lijepa Rada, naše dijete. Znam da ženska ruka može biti i maler, ali ovaj put neće. Bolje će se čuvati dok su sku-pa“. Govorio je tako Krle, čarkao vatru, a zapravo opet skrivao suze i uzdrhtale ruke. Imao je dušu za pjesmu, za žene i za društvo. Lov mu je bio druga ljubav, ali potiskivao ju je. Sasvim odsutan, pogledom kroz naočale, bez pozdrava, ispratio me je Krle 9. decembra. Da je tada mogao znati da ćemo se vidjeti u januaru sljedeće godine u Dobanovcima, ali tada već kao izbjeglice, možda bi me zaustavio, vjerujući da će nam muka biti manja ako smo zajedno. Da li je doktor Boro otišao iz stacionara, iz ambulante i iz stana svojom vlastitom greškom ili greškom pomahnitale sulude civilne i vojne vlasti, koja se nije snalazila u svem tom košmaru – ostaje na budućnosti da odgovori, ali jedno je sasvim sigurno – nije bilo fer prema njemu. Ako je netko u Voćinu bio od početka, onda je to bio on. Oni koji se žele baviti politikom, neka to i čine, oni koji žele raditi u zdravstvu, neka tu rade onako kako treba da se tu radi. Prema svo-joj svijesti i savjesti. Svi smo mi bili jedni drugima potrebni, tako da je odlazak dr. Bore na Bučje najteže pao onima kojima je najviše bio potreban: ranjenicima, starcima, običnim ljudima, kao i mladom doktoru, pripravniku Željku, koji je preuzeo njegov i druge poslove i odgovornosti. Knjige su mu ostale u gradu gdje je studirao, diploma još neodštampana, iskustvo malo, skoro nikakvo. Sve je to stvaralo zbrku, lom... Ali nije se imalo kud.Svaka noć dežuranja bila je njegova, svako naše buđenje budilo je i njega. U viziti je bio obavezan, u ambulanti svaki dan, tako sve do kraja, a

101

kraj se dogodio 13. decembra 1991. Otišli su i sanjari, i idealisti i realisti. I vojne, i civilne i milicijske vlasti. Ostali su Hrvati, misleći da su oni koji dolaze poslani od Boga kao dar.Moram spomenuti spremačicu Mitru, Gogu, Miru, Dadu, Svjetlanu, pa Božu i vozače Stevu i Jovana, Darka. Naročito laboranta Jovana i Sokicu. Jovan je došao raditi u Voćin još prije sedamnaest godina. Prije ras-položen i nasmijan, sad je bio sabijen u svoju laboratoriju i svoje misli. Samo je pratio vijesti i nadao se da će njegovo troje djece, barem na dan-dva, doći u staro dvorište da se poigraju, da raspakuju krevete na kat, da vide školske torbe koje je tata kupio dok su oni bili kod bake na ferju... A onda ga je dočekao decembar 1991. Sokica je čekala penziju i mir u kome će plesti džempere, haljinice i suknjice. Njeno veliko srce, vrijedne ruke i mašta nisu znali za umor. Radni dan u zubnoj ambulanti, odmor uz pletivo. Nije ni slutila da će napustiti sve samo par dana nakon mog odlaska.

103

xviined o čekani d obrovoljci

Nevjerojatno, ali Voćin već danima izgleda ružno. Mnogo ružno. Sumorno, možda čak i tužno. Ostao je nekako sam. Otišla su djeca, njihove majke, bake i djedovi. Ostali su očevi. Ostali da brane naše staze, voćnjake, dvorišta i uspomene. Popodne je. Sivo, puno izmaglice i lišća. Lišće je po trotoarima, u šancu, na cesti. Vidi se da ne smeta nikom. Niko ga ne kupi, ne odnosi, ne gazi. Potamnilo od samoće i tišine koju jedino pucnjava narušava. Idem u pekaru po kruh. Peče se po cijeli dan i nekako je najmanja gužva predvečer. Na ulici nema nikoga. Samo ispred Šumarije, sad komande mjesta, neki autobusi. Velikim slovima i ćirilicom piše: „Lasta“. Zanimljivo, koliko dugo nisam vidjela tako nešto. Stižu iz Beograda. Prilazim im. Ne poznajem nikoga. Bože, ovo je neki novi narod? Duge kose, velike brade. Na glavi šubare s nerazumljivim obilježjem. Ništa ne razumijem. Na jednom autobusu piše: „Beli orlovi“. Na sljedećem: „Leteći odred Dušana Silnog“. Zastava mi nepoznata. Okrenem se da vidim naše zastave na Stanici milicije i vidim veliku jugoslavensku i jednu srpsku s petokrakom. Tu je i srpska s četiri „S“, ali ovakve kao što je na autobusu nema.Nešto mi hladno prošlo niz leđa. Bojim se. Da nisu ustaše? Ma nisu, oni nemaju Dušana Silnog, a i ne mogu doći iz Beograda. Svašta sa

104

mnom, pomislim i postidim se. Dobro da se ništa ne vidi na mom licu od mraka koji dolazi.Autobusima prilazi mnogo ljudi. Ogledaju, osluškuju. I njima je nejasno, vidim. Prepoznajem čika Dušana, prilazim mu i pitam zna li tko su ovi? „Naši dobrovoljci iz Srbije. Braća. Došli su da pomognu. Četnici.“ Govori i kao da plače. Tepa im u sebi, pokatkad naglas.Hvala Bogu da je bar netko došao pomoći i nama – pomislim. Možda se uzdigne vrijednost življenja ovdje poslije dolaska ovih boraca.Ne sjećam se kako sam otišla do pekare, ni kako sam uzela kruh, a jesam, ni kako sam se vratila na posao. Moje misli sramile su se straha koji sam osjećala kada sam ih vidjela. A moram priznati prvo sebi, pa ostalima, da sam ja zapravo tada prvi put vidjela četnike. I još ne dovoljno, samo kroz prozor. Htjela sam pitati štošta, čuti dosta toga, ali morala sam u stacionar. Još nije završio radni dan. Sutradan smo imali puno više informacija o dobrovoljcima i njihovim pravilima igre. Komandant, vojvoda Radovan Novačić iz Loznice, došao je lično u stacionar da obiđe pristigle borce koji su se već prvi dan nešto požalili na zdravlje.Bio je ozbiljan, godina tridesetih, s dosta lijepim očima i bradom. Gledao je u pod dok je govorio. Iznio je svoj stav oko bolesnih dobrovoljaca. Dosta strogo. Sve mora biti pod njegovom kontrolom – uz našu saradnju.Kod nas se nije dugo zadržao. Kada smo ga ispratili ostali smo zado-voljni ozbiljnošću četničkog vojvode i povjerovali u neke bolje dane.Ali, potraja to veoma kratko. Prebrzo se proširila vijest da je on Hrvat, da dosta dobrovoljaca stiže iz kojekakvih zatvora, iz popravnih domova, i da su oni izvan okvira i izvan komande JNA.Prilično nevjerojatno, pomislim, ali vidjet ćemo. Na Zvečevu je stacio-niran naš komandant Trbojević, pukovnik JNA, koji je upravo preuzeo tu komandu, brigu i odgovornost. Kako za one koji nas brane tako i za nas koji smo ostali da bez oružja nekako pomognemo.Baš tih dana posjetio nas je i komandant Veljko, predsjednik Narodne

105

skupštine Autonomne oblasti Zapadna Slavonija, do tada komandant Glavnog štaba Teritorijalne odbrane Zapadne Slavonije. Njegova uloga nije bila nimalo zanemariva u svem tom strahu i neznanju. Često putuje za Beograd, zna sve. Jedino što me koleba je saznanje da nije u Srpskoj demokratskoj stranci, a koliko razumijem, trebalo bi da je. Zbog toga sam malo nesigurna, ali vidjet ćemo, mislim. Ima vremena.Sve te visokokomandujuće uloge baš i nisam razumjela. Znam da nije iz Voćina, ali odavde on brani svoje rodno selo, istu ulicu u kojoj smo u Podravskoj Slatini stanovali, istu školu u koju idu naša djeca i istu prugu kojom se odlazi u svijet.Kod kapetana Rajka provjeravam svoje sumnje. On me uvjerava da strahu nema mjesta. Malo mi je neprijatno, ali nema veze. Važno je vjerovati. Pomoć je stigla. Noćas mogu mirnije spavati.Navečer dolazi Savo i priča o svemu što ja već znam, ali i kroz njegov divan otklanjam sumnje. On, njegovi vezisti i svi ostali morali su biti raspoređeni po Voćinu, Ćeralijama i još kojekuda, kako bi četnički vojvoda Radovan imao pun pregled i kontrolu svoje vojske. Na Seku-linačkom lageru to je bilo najizvodljivije.U sve sam povjerovala i zaspala mirno, kao da su svi u mom dvorištu i čuvaju samo moj san.Dva dana nakon toga idem s posla, sama. Razmišljam kako se bojim svega što je nepoznato i što je prvi put. Pada neka sitna kiša, piri vjetar i čerupa je. Na trotoaru vidim tetu Petru. Nekoga čeka, izviruje. Znam, ne mene. Možda svog Sretu? Svejedno. Kad sam joj prišla obradovala se. „Ti sa posla? Ima l’ puno ranjenih? Čujem kod Četekovca...“ Ona priča, ja je gledam, ali ne slušam. Promijenila se dosta. Od straha ostarila. Svaki put kad smo se sretale uvijek bi me pitala hoćemo li bježati? Ili, hoćemo li se seliti? Jedno je uvijek bilo isto: ne ostati ovdje. Ovaj put o tome ništa. Puna je priča o četnicima. „Bila sam s popom Stankom i još nekim ženama. Četnici nam jako zamjerili što ih nismo dočekali pred crkvom. Trebalo je ispeći pogaču, donijeti rakiju, sol i šta ti ja znam što još. Danas su bili u crkvi. Služila se služba za njih. Primili su Božji

106

blagoslov – valjda se to sve tako zove i radi?“ Ljutila se ona na sebe što ne razumije to nešto novo što dolazi, nama nepoznato. „U crkvi nije bilo ni naroda“ – veli i opet kori sebe. „Pa ko da bude u crkvi? Muški su po rovovima, žene i djeca otišli, mi ostali ne znamo ni da su došli, ni što treba raditi. Zašto nas nisu obavijestili, podučili onom što ne znamo. Vidjela sam i ja autobuse preksinoć, ali ništa nam nije rečeno o njihovom dolasku i običajima“.Nije dobro krenulo, mislila sam, ali ništa nisam govorila ionako već nesigurnoj i uplašenoj teti Petri. Još smo malo popričale i ja produžim kući, a ona ostane da čeka, iako se na putu nije nazirao nitko.Od dolaska četničkih dobrovoljaca prošao je već cijeli tjedan. Došlo ih je još, ne sjećam se koliko, ali sad su bili dočekivani valjda onako kako treba. I žene su došle u crkvu. Prisustvovale obredu, vidjele nešto stvarno prvi put. Ljubila se zastava, krstili se i vojnici, i pop i žene. Sve je mirisalo na tamjan, sve puno duge masne kose i velikih brada. I vojničke uniforme su tu i marame žena i snajki koje to gledaju nekako sanjivo, ne od tamjana, nego opet od nečeg nepoznatog što kruži i prijeti. I to je prošlo. Ispravila se greška. Valjda će sad biti dobro, mislila sam.Sjedili smo jedno popodne u ljetnoj kuhinji mojih roditelja. Mama i ja smo nešto razgovarale. Bio je običan dan, obično popodne. Tu obič-nost prekine lupa po vratima. Otvorim, kad tamo sedam muškaraca s puškama, neki u uniformi, neki u džemperu i vojničkim čizmama, ali svi sa šubarama i istaknutim velikim kokardama. Sjetih se tko su.„Pomoz’ Bog!“, rekoše. Ne odgovorim ništa. „Bog vam pomog’o!“, veli mama, „uđite!“. „Je li ovo srpska kuća?“, pitaju. „Jeste, jeste momci, srpska kuća“, odgovori majka iznenađena i pitanjem i tonom, ali i strogošću koja ne liči na narav dobrog gosta.„Služi li se u ovoj kući kafa i rakija?“, pitaju. Ne sjedaju, samo su puške odložili. „Rakija može, a kafa ako ste donijeli“, velim ja. „Kako snajka, kažeš nema kafe? Znaš li ti ko smo mi?“, pita jedan. „Znam, srpski dobrovoljci, četnici, Jovićevi“, odgovorim plaho. „Da bismo skuvali kafu, morali biste je donijeti. Mi već tri mjeseca živimo bez trgovine

107

i svega iz nje. Može čaj od lipe, kamilica“. Nudim im i kuvanu rakiju.Prestali su razgovarati s nama, pili su stojeći, dosta glasno, vulgarno, razgovarali između sebe psujući neke svoje ljude, organizaciju dolaska na položaje... Ružno pričali o svemu. O sebi ne.Otišli su isto tako bučno i nekulturno kako su i došli.Nakon tog događaja poklani su neki ljudi na Prevendi. Hrvati. Stariji svijet.Izgorjela je kuća Vendelovih dok su bili na Prevendi kod djece. Nisu imali mušku djecu, samo tri kćeri. Jedna je ostala s nama u Voćinu – za ostale ne znam.Nestala je četvoročlana radna grupa. Četiri muškarca, Hrvata: Bon, Salać, Supan i Ivan Ković.Javljali su se svako jutro u Komandu mjesta, dobivali radne zadatke i svako popodne uredno predavali raport. To jutro, trećeg decembra, izgledalo je kao svako drugo tih dana... Sve do podneva, dok se nije shvatilo da nitko nije primio raport radne grupe o obavljenom poslu. Uzalud nas je četnički komandant Radovan Novačić uvjeravao da ra-zloga za strah nema, da su oni došli da nam pomognu, da će se svi koji su otišli na radne zadatke vratit svojim kućama. Nisam mu vjerovala i moje sumnje su se potvrdile. Nisu se vratili ni Ivan, ni Bon, ni Supan ni Goran. O njima ništa ni sljedećeg jutra, ni nakon tri dana, nikad... Samo su suze i strah mame Mare bile redovne svakog dana pred Komandom mjesta i ispred stacionara. Dolazila je i k nama jer smo se poznavale – njen sin Goran išao je četiri godine zajedno u školu s mojom starijom kćerkom. Sirota je žena mislila da joj nekako možemo pomoći u njenoj strepnji. Pred očima mi je slika njenog Gorana s priredbe primanja u pionire. Goran je stajao u prvom redu, bio je tih, miran, plav... Sad, da mogu gledati u tu sliku, sigurno bih vidjela auru straha oko njega. Majka je svaki dan i odlazila plačući. Njen plač pretvarao se u jeku: „Ja, danas kad postajem pionir...“ I tako svaki dan, čuo se plač za nečijim pionirom, omladincem, bor-cem, sinom...

108

Idem popodne na posao, svraćam do tete Marice. Plaču i ona i baka. Sinoć su k njima navratili i četnici. Bili su doduše pristojni. Tražili su piće i večeru. „Sve sam im dala – i što nisu tražili“, govori, jeca teta Marica i ljubi me. Rekoh joj da ih se i sama bojim. Razlika je samo što sam Srpkinja. Znam da je nisam utješila, ali nisam je mogla ni lagati.Kako razumjeti to suludo, bezrazložno ubijanje, to hodanje uz put i niz put s puškama u ruci, a ne na ramenu? Već njihovo prisustvo u vidnom polju izazivalo je strah ili bar ledenu zebnju, kao da smo hiljadu me-tara ispod vode pa nas guši, pritiska i razdire beskrajna, hladna tama. Kakvu poruku životna mudrost i iskustvo šalju u ovom trenutku u koji se miješa i strah koji sam ponijela iz Slatine? Uvijek sam mislila da se mrak nekako prebrzo spušta, dolazi prerano. Danu sam više vjerovala, makar za mrvicu bila mirnija. Tako je bilo i te večeri kad smo u stacionar nosili večeru našim ranjenim drugovima. Kao iz vedra neba, u centru je počela pucnjava. Samo iz pušaka. Pomi-slili smo da nas je opkolila hrvatska vojska, da smo izdani, da je opet nečemu došao kraj.Nije trajalo dugo, tek nekoliko minuta, a onda je uletio Milorad-Krle, uzbuđen, kipteći od ljutnje: „Čujete li vi ovu ludu pucnjavu napolju? Ovo stvarno nije normalno. Vratili se četnici iz prve akcije i pucaju. Kao znak uspješnog povratka. Svašta!“.Ali to nije bio kraj pucnjavi te večeri. Pucalo se i dalje. Cijelu večer. Na koga? Zašto? Na mrak, na zvijezde, na Boga! Pucalo se kod škole i ispred Motela gdje su bili smješteni srpski dobrovoljci – četnici.Daleko nam Srbija pa su nam i običaji još dalji. Kao da i nisu naši – mislila sam.Primicalo se jedanaest sati, trebalo je poći kući, ali kako? Sama sam, a vani je mrak i luđački se puca. Odlučim ići do milicije. Nije mi daleko, a milicija je milicija. Neka me zaštite, otprate kući... Tamo tri mlada, lijepa momka u potpuno novim, šarenim uniformama. Dvojica stoje vani, onaj unutra, dežurni, digao noge na stol, čizme mu još neukaljane, na ušima slušalice. Trešti muzika, pucaju zidovi. Na stolu napola prazna flaša,

109

pepeljara prepuna opušaka. Nazvah „dobro veče!“. Ponovim glasnije. Ne vrijedi. Iščupam iz zida utikač. Nagla tišina uplaši i mene i dežurnog. „Dobro veče!“, ponovim. „Dobro veče.“„Pa, dobro, majku mu, jesi li ti u disku ili u ratu, moj Milorade? Čuješ li ti tu ludost vani? Šta možeš učiniti za moj i za strah ostalih? I za sigurnost onih budala što tako pucaju i troše municiju kao da je kraj... Kraj će biti na kraju, a ne sad?“Kao s tribine, spušta Milorad noge na pod, pogleda flašu. Tek sad on čuje pucnjavu. Uplašen, postiđen, zatečen u nepoštenom poslu pita: „Šta to, teta Jelena, treba uraditi za vas?“ „Plaši me ovo ludilo vani, a moram kući. Došla sam po vašu pratnju. Tražim da me odvezete kući“. „Evo, odmah idem!“, diže se, popravlja uniformu, pali auto. Kod kuće mojih roditelja staje. Zna gdje stanujem, poznaje i moje roditelje i moje kćeri. Nisu vršnjaci, Milorad je dvije godine stariji od Saške. Izlazim, zahvaljujem, on se ne izvinjava, ni on se ne snalazi u svemu ovome. Ne razumijemo ništa, ni noćas, ni tko zna koliko još narednih noći. Taj bokal, pehar, počeo se sad puniti, ne vidi se kraj ni kako će se ispi-ti... Neka ide kako je krenulo... Loše. Neka stigne, ne gdje treba, nego gdje mora!

111

xviIIp osljednji dani jedno g p ostojanja

Jutro 5. septembra 1991. kao da je uranilo, s puno sunca i neke sumnjive tišine, noseći sa sobom nešto potpuno nepoznato, nešto što je plaši-lo – odlazak iz Podravske Slatine. Hoće li on biti konačan, zauvijek, vječan. Da mi se odlaskom iz ovog grada, iz ulice Branka Radičevića 6A, ugase sve intimne tajne što ih ostavljam ispod zvijezda koje gledam sedamnaest godina i čiji raspored znam i uvečer, i u ponoć i pred jutro. Ovim jutrom prelama se moja sudbina. Odlazim sama, prije lastavica, strepeći hoću li stići negdje gdje se nisam uputila.Svi koje volim i koji misle kao ja, koji su osjetili što i ja, već su otišli. Nama preostalim, ovo odlaženje bilo je prvo. Ja sam ostala još toliko koliko mi je trebalo da budem sigurna u odluku koju donosim. Bu-dućnost neka bude plaća za prošlost.Noć sam provela u nekom suludom bunilu, ni sličnom snu. Cijelu noć se pucalo. Posljednja noć u gradu bez rijeke i bez parkova, koji me je oblikovao, ostvario, prisilio da ga zavolim. Trebalo je proteći nekoliko godina da ga prihvatim i u njega se ugnijezdim intimno. Tu su odrastala moja djeca, tu se išlo, na folklor, na nogometne utakmice. Rađala se i sa-hranjivala rodbina. Svi su bili zaposleni i dobivali stanove od svojih

112

poduzeća. Gradilo se, putovalo, slavilo i družilo. Izgledali smo svi sretni i zadovoljni. Dirigirani mentalni kaos dogodilo se jučer, 4. septembra 1991. ujutro. Moja glavna sestra Helena, doktorica Vesna, Greta, Josip, Jozo, Anica, Ivan i još mnogi drugi opisali su to kao „napad četnika iz Voćina na Četekovac!“„Ima mnogo mrtvih, preko sto“, govorila je Greta Heleni gledajući u mene dok je prolazila. Strašno uplašena upitam je što to govori. „To što čuješ. Tek kad se kukuruzi poberu znat će se koliko ih je izginulo“, odgovori mi ona prilično drsko i oštro.Ništa nisam razumjela, mada sam vidjela i koliko je Greta ljuta i koliko su svi zabrinuti, u iščekivanju. Cijelo jutro smo svi iz Doma zdravlja, hitna, administracija, zubna i ostali radnici, vani čekali povrijeđene. Oko 13 h došao je prvi, s prostrijelnom ranom šake, i još jedan s povre-dom natkoljenice. Ali i dalje nisam ništa shvaćala, a i kako bih kad se govorilo da sve vrijeme padaju granate na Četekovac i Mikleuš, a mi primili samo dva povrijeđena.Na fizikalnoj medicini sve je bilo prilagođeno i pripremljeno za prijem puno povrijeđenih. Jedan od te dvojice govori uzbuđenim glasom: „Cijeli moj vod je upao u klopku, svi su izginuli“. Opet ništa ne razumijem. Ni gdje su ti povrijeđeni, ni zašto ih ne dovoze, gdje su izginuli, gdje se to puca cijeli dan, a ništa se ne čuje? Taj strah, euforija i strka, panika i ludnica, opominjali su me da se bliži čas moje odluke o odlasku. Jesam pomislila da je sve to možda samo propaganda, možda svi lažu, a ipak, možda je i moguće da u Četekovcu padaju granate. Možda rat stvarno počinje... Nije bila propaganda kad se Slovenija proglasila nezavisnom, niti je propaganda bio jun 1991. i hrvatsko „razdruživanje“, ono silno oružje, ukopavanje, grudobrani, šarene uniforme, maltretiranje Srba, otkazi na poslu, parole po gradu. Taj dan za mene je završio u 21,30, kad smo se razišli ispred Doma zdravlja. Tada sam znala da ujutro odlazim. Više ni u što nisam bila si-gurna. U ljude koje ostavljam, u one u mojoj zgradi, u one sa sindikalnih

113

putovanja, u one koji su me učili živjeti i raditi. Strah i loše misli stvarale su i loše predosjećanje.Razmišljala sam kako otići, a da najmanje boli. Ništa nisam smislila. Već je bio debeli mrak kada sam otišla do svog tek imenovanog direktora Ivana s molbom za godišnji odmor, slobodne dane, neplaćeni godišnji, bilo što a da to opravda moj izostanak s posla nekoliko dana. „Ne mo-žete, Jelena, dobiti ni godišnji odmor ni slobodne dane“, rekao je netko tko je donedavno stajao u gornjoj ladici mojih vrijednosti, netko kome sam vjerovala, za koga sam bila uvjerena da ima dušu, jednostavno, bio drugačiji. Drugačiji je bio i te večeri dok je govorio da ništa ne mogu dobiti. Nisu bili uvjerljivi ni njegov pogled, ni glas. Kao da je znao da ću doći pa je unaprijed smislio odgovor na moje pitanje. Nije bilo prav-danja, uvjeravanja, objašnjavanja. Jednostavno, ništa ne mogu dobiti.„Dobro, ja sutra neću doći na posao, odlazim – a ako se meni nešto dogodi...“ Ne sjećam se da li sam uspjela dovršiti rečenicu – na vrata je ušla kontrola, moja glavna sestra. Zatvorila sam vrata i otišla. Otišla da u novom smjeru navijam sat, da čekam suprotni vjetar, da obnovim misli u svojoj glavi, da stvaram novi svijet, da berem nove visibabe, da vjerujem nekim novim, možda i lošijim ljudima.Da li je stvarno moguće da su se rodili neki novi ljudi, s potpuno novim ciljem, istinom, vjerom i nacijom? Ako jesu, onda su svi rođeni tek prošlog proljeća, a ipak su različitih godina. Bila sam sama, potpuno sama, najsamija. Od 27. augusta, kad je Savo otišao i kad sam ispratila djecu za Beograd, sve dane sam preplakala. Kako nisam isplakala i boju u očima i kako nisam oslijepila – kako sam uopće ostala normalna? Sad sam znala samo da moram otići i samo u tome sam vidjela izlaz. Neka jutro što prije dođe.Ustala sam ranije nego obično. Zatvaram plin, vodu, isključujem sve iz struje, televizor, mašinu za veš, skupim veš s balkona i složim ga, bacam smeće, zalijevam cvijeće, spuštam rolete. Ispod jastuka ostavljam Savinu i moju pidžamu, kao da se večeras vraćamo. Mijenjam vodu lijepim

114

katama u vazi na stolu. Postere „Crvene zvezde“, slike i pjesme sa zidova u sobi mojih djevoj-čica samo sam spustila na vrh ladice. Kad neki loši ljudi budu rovali po našim stvarima i po stanu neka obilježja istjeranih nađu što prije.Dnevnike i pisma ostavljam gdje inače stoje – na polici. Kad krenu da ih čitaju tražeći neke svjetske tajne, neka vide, neka uče kako se piše. Već sam izašla iz dječje sobe, zastala na pragu, ne mogu se sjetiti što su kćerke ponijele od fotografija. Jesu li ih uopće ponijele, naročito one iz nižih razreda kad je Saška išla u Voćin u školu. Stojim i mislim – ako nestanu slike, kako ću se sjetiti Rade i Mike iz 1979. Neću ih znati prepoznati, a uvijek sam plakala dok mi je Saška pričala o njihovom prvom razredu i kako su onako maleni, slabo obučeni i u gumenim čizmama, svako jutro sami dolazili iz Popovaca u Voćin u školu. Samo tri kilometra su Popovci udaljeni od Voćina, i nije to neka udaljenost, ali oni su bili mali, a i snijeg su nekad prtili sami. Saška je govorila: „Mama, drugarica Radmila dogura klupu do kaljeve peći, zagradi je svojim stolom, oni se izuju, sjednu tamo i dok mi pišemo ili čitamo, oni zaspu i spavaju na klupama, a ja ljubomorna što oni ne moraju ništa raditi. Pitala bi njih drugarica ponešto, ali ne kao nas. Tako bi došao i zadnji sat, idemo kući, oni se obuvaju, drugarica nešto s njima ćućori, mi odjurimo svako svojim putem i nikada mi nije padalo na pamet kojim putem i što su oni prolazili svake zime i koliko su se bojali, a znam i put, i šumu, i da ih na povratku niko ne čeka“. Nitko osim velike šume i snijega, koji je trebalo preći s gumenim čizmama na nogama. Na stolu su ostavljene olovke, flomasteri, gumice, zemljopisna karta. Muzička linija, kasete od Brene, Nede, Miroslava, Miše Kovača, Fosila, Zdravka Čolića, Tajči i tko će sve nabrojati kada sam već pola zabora-vila. Na ogledalu zalijepljen plišani medo, i njemu sam zaboravila ime, a sjećam se da me je Vanja danima tjerala da ga kupim, jer joj je bilo zgodno što se kači vakumskim kvačicama. Bio je plišan, mek, toplih boja, predivan, i ostao je tako zalijepljen na ogledalu da nas čeka, da čuva sobu jedne Vanje i Saške iz ulice Branka Radičevića 6A.

115

U ormaru ostavljam sve: od male robe koja se čuva za sjećanje, do one koju su skinule 28. augusta, kada su odlazile. Sve heklane stolnjake, novu, neraspakovanu posteljinu, komplete, vezene peškire čuvane za svatove mojih kćeri. Svake godine sam ih slagala, ponovo prala, štirkala i peglala, jer to je posebno obilježje srpskih svatova. Ostavljam složene knjige Dobrice Ćosića, Vuka Draškovića, Koče Po-povića, Miroslava Antića, Vesne Krmpotić, Lujze Hej, Danka Popovića, dr Košičeka, Vladimira Dedijera, Ive Andrića i svih onih velikana iz čijih smo stranica učili život. Čak sam i prašinu obrisala s njih prije odlaska. Možda sam htjela postidjeti ljude koji budu obijali naš stan, vjerujući unaprijed da knjige neće nitko odnijeti. Njih će pobacati u prvi kontejner ili zapaliti. U dnevnoj sobi, u elementu iznad bifea sve diplome, u ladici dokumenti složeni po fasciklima, štedne knjižice, pasoši. Ne mogu ponijeti sve, a odabrati ne znam. Ni predvidjeti ne mogu što bi mi moglo zatrebati i koliko me dugo neće biti.U kuhinji ugaona klupa i trpezarijski sto. Nema Save, a ja se ne mogu sjetiti da li smo je otplatili prošli ili pretprošli mjesec? Na donjim kuhinj-skim elementima dva mala bureta od 12 litara sa Savinim inicijalima, ručna izrada, godina 1986, puni lanjske rakije. Na zidu svi ključevi: od šupe, garaže, stana, rezervni od auta.U špajzu nisam ulazila jer bih se pokolebala treba li uzeti staklenu teglu od 720 grama i sve što sam u nju stavila? A, ostavila sam sve naše zlato: prstenje, narukvice, ogrlice koje sam dobila kao poklon kada se rodila prva pa druga kći, njihove naušnice, lančiće, privjeske i dva dukata. Bože, kako ću saznati koliko su se obradovali ljudi koji su ušli u naš stan i umjesto pekmeza u tegli našli zlato? Gledam goblenske slike Ifigenije, makova, starog mosta. Mogao bi ih netko odnijeti. Predivne su. Dok sam zaključavala ulazna vrata, pogledam u pločicu na kojoj piše: stan broj 12, Radošević. Bila sam uvjerena da ću se vratiti, sjećam se da sam pomislila i kad, 1. novembra te godine, ali eto, bila je to samo misao.

116

Od stvari nisam uzela ništa osim torbice – crne, sportske. Na sebi sam imala Savine farmerke i košulju, na nogama Saškine visoke crne cipele koje nisam uspjela ni otplatiti Jadranki. Njenoj Mirjani bile su malene pa ih je prepustila Saški. Javila sam se telefonom samo Anđeliji u Beograd – ženi koja je preuzela brigu o mojim djevojčicama. Nisam je ni poznavala, a ona me tješila da se ne brinem za djecu, samo neka se mi čuvamo, neka pozdravim Savu. Bila je uvjerljiva, govorila da se ponosi našim odlaskom i odlu-kom. Zamolila sam je da prenese pozdrave djevojčicama, da ih nastavi uvjeravati u nužnost našeg odlaska, u ljudska prava, obaveze, vrline našeg naroda i sve još nedokazane patnje. Plakala sam, prestajala pri-čati, htjela nestati, ali Anđelija je bila prisebnija, bez mnogo emocija uvjeravala me, objašnjavala, hrabrila.Na ulici, dok sam istjerivala auto iz garaže, vidjela sam svoju doktoricu Maru. Morala sam joj reći da odlazim. I gdje, i kako i zašto. Ona je iz mog naroda, radile smo zajedno, ista nas muka pritisla, a i posljednja je koju sam jutros vidjela i nije red da se ne javim. Nijemo me je pro-matrala, poželjela mi sretan put i zatvorila prozor na autu. Ona je otišla na posao, sasvim mirno poslije onog sinoć, a ne kao ja, na put koji tko zna gdje me vodi?U garaži su ostale motike, lopate, kose, srpovi, plastične ploče za krov na šupi u Popovcima, saonice, bicikli. U šupi je ostala zimnica, ljetne stolice, poljski kreveti, vikend-stol, četiri nova bureta puna rakije, oprane flaše i opet – tko zna što sve ne. Svi koje sam srela to jutro nisu ni slutili zašto ne idem u smjeru Doma zdravlja, nego suprotno. Nisam razmišljala o tome kud oni idu, nisu me ni zanimali. Mislila sam na fizikalu, na Šteficu, Jasnu, Jadranku, teta Ružicu, što će misliti. Zašto kasnim na posao, jesam li zaspala? A nikad nisam zaspala, nikad zakasnila.Vjerujem da je i kafa, ona jutarnja, koja se već nekoliko mjeseci pije u tišini, već skuhana, stavljena na moje mjesto, ohlađena. Tek kad se popije kafa, kad istekne neko vrijeme, kad odmisli svaka svoje pospane misli,

117

shvatit će da sam sinoć, pred Domom zdravlja, dok smo čekali povri-jeđene i poginule, tiho najavila svoj odlazak bez pozdrava, rastanak... Svoje misli i svoj stav, svoju dušu, vozim u našoj bijeloj 128-ci. S Mi-ladinom putujem preko Lukavca, Martin potoka i Macuta roditeljima u Voćin. Dok smo se u tišini provlačili, kroz zarasle šumske puteve osluški-vali smo vlastito srce, strepili od nečeg pretećeg. Sjetila sam se filma: „Moje pjesme, moji snovi“ i porodice Trapp koja prelazi iz Austrije u Švicarsku. Bježe od istog straha, od fašizma koji se rađa, od uniformi, od rata. Uvijek sam mislila da je to samo umjetnost snimanja i pisanja. Da je to odmaštano i da se to nama nikako ne može dogoditi. Ali, eto! Baš kad smo stali pred kapiju, mama je prelazila dvorište prema ljetnoj kuhinji. Sagnuta, zabrinuta, umorna a jutro je. Uplakana, s maramom na glavi i u onim starim cipelama u kojima se poslije kiše ide u baštu po crveni luk, salatu. Nije ni pogled podigla na zvuk automobila, nije ni zastala. Tek kad se čula škripa ulaznih vrata, shvatila je da se ulazi u njeno dvorište, da netko dolazi k njima. Provirivala je iz ljetne ku-hinje, tek onako, reda radi... A onda joj nije bilo dovoljno ono što vidi kroz naočale, nego nas je i preko njih pogledala. „Hvala Bogu da si došla“ – bilo je sve od nje. Poljubile smo se, sjele na stepenice i počele plakati. Miladin je tražio šibice, samo da prekine trenutak. Tata nam nije prilazio. Otišao je u baštu samo da ne pokaže ono što osjeća, ono čega se boji. Da ne saznamo što misli. S Miladinom se nisu poznavali, ali nije bilo teško shvatiti da mu se može vjerovati. Samo je on mogao prijeći put kojim smo mi prošli, dovesti me i razumjeti sve to. Mama je u jednoj rečenici htjela pitati i za naš povratak iz Voćina preko Mačkovca, kada sam ispratila djevojčice, i kako su putovale za Beograd, i tko ih je dočekao, i gdje su sad? Pitala se naglas i kako su njeni roditelji u Osijeku, i kako je bilo meni samoj u stanu tih dana, i kako smo Miladin i ja došli, i još puno toga, ali meni se žurilo da vidim ostale koji su strepili za mene, slali mi poruke, čekali me. „Vidim da si pripremila flaše da pereš, jel to zimnicu spremaš?“, pitam

118

mamu i zapravo samo hoću prekinuti trenutak, a ne znam bolje. „Ništa mi se nije mililo raditi, samo sam plakala, fala Bogu da si došla, da su djeca dobro, sad mogu i raditi.“ Pomislim: tu sam na sigurnom, samo neka sam došla, pobjegla, spasila se. Lager u Sekulincima, selu ispod Papuka, poznat po partizanskoj bolnici Gudnoga iz Drugog svjetskog rata, poslije po omladinskim radnim akcijama, a sad kao mjesto gdje se srpski narod osjećao sigurno i za-štićeno. Tamo je i ovaj put bila naša Teritorijalna odbrana iz Podravske Slatine, Voćina i okolnih sela. O izgledu Lagera i ne mogu puno pisati jer to je bio vojni objekt, posebno čuvan, pa nije bilo moje da zagledam, osmatram, ispitujem. I ranije sam tamo odlazila, znala sam gdje se što nalazi, gdje su spavaone, kuhinja, upravna zgrada. Uvijek su tamo bile uniforme: lugari, vojska na obuci ili izviđači. I sad su tu bile uniforme, ali razlog je bio drugačiji.Kad smo došli upravo je bio poslužen doručak. Prvi koga sam ugleda-la, tko mi se obradovao, bio je Milorad-Krle, zatim Savo, pa Mladen, Dušanka, Milan, Jovan, Boro, Momčilo. Mislim – svi.„Ješo, jesi li stigla živa?“, pita Krle i plače. Sjećao se svog odlaska iz iste ustanove odakle dolazim i ja i istih ljudi. Krle je bio moj radni kolega u Voćinu, Gornjim Meljanima i Slatini, i evo, ponovo u Voćinu. Znam ga još od 1969, kad sam poslije drugog razreda medicinske škole došla u Voćin, u tadašnju ambulantu, na mjesec dana obavezne prakse. On je bio mladi bolničar u Gornjim Meljanima, oženjen lijepom Neven-kom. Kad god bih došla u Gornje Meljane igrali bismo odbojku, a o Duhovima – tamo se taj svetac slavio – pamtim Milorada iz kola, s igranke, ispred sviraca. Savu sam primijetila na izlazu iz kuhinje. Izašao je, malo zastao, okre-nuo se prema šumi, pogledao Lager i kao da je tražio mjesto gdje može provesti neko vrijeme, gdje bi jutro imalo smisao. Hodao je polako, besciljno. Onda je spazio mene. Požurio je, zadrhtao i pitao me sve odjednom: i kako sam stigla, i kako sam putovala natrag za Slatinu onog 28. augusta, i jesam li poslala djecu za Beograd i da li sam se čula

119

s njima poslije odlaska, i što ima u Slatini...Mladen me je vidio na izlasku iz kuhinje i kao da me je očekivao, rekao: „Neka si stigla, lijepo od tebe. Nisam nikada sumnjao u tebe“.

121

xiXodl azak iz vo ćina

Ponedjeljak, 9. decembar 1991. Pao je i prvi snijeg ove godine. Putujemo a snijeg pada. Auto nije registriran. Ni zimsku opremu nemamo, a put dalek. Nikad nam se prije nije moglo dogoditi da tako nespremni kre-nemo na put. Nosio nas je veliki motiv i želja. Djecu nismo vidjeli još od augusta. I kad već možeš zaboraviti što te sve boli, što si izgubio, a ipak ne smiješ plakati nad tim, onda su snijeg i zima, ali i daleki put nevažni. Zatvarajući vrata automobila nadali smo se da ćemo se zatvoriti i ogra-diti i od svih mogućih problema. U svijet, u Srbiju, htjeli smo ponijeti samo sebe i poklone za najmilije.„Koliko je sati?“, pita Savo. „Deset i četrdeset pet“, odgovorim. „Piši jedanaest. Za četiri sata smo u Banja Luci. Ako je po jutru slutiti, dan i sve ostalo biće u najboljem redu.“Za četiri sata smo u Banja Luci, ponavljala sam u sebi i pokušavala se sjetiti tog grada, njegovih ulica, pjesama o njemu. Malo sam se čega sjetila, tek ponešto iz oktobra ove godine. Padala je kiša a ja sam dopratila prve izbjeglice iz mog kraja. Nakon dosta neveselih dana prvi put sam čula pjesmu, utješne riječi, vidjela ljude koji su nam se obradovali, pružili ruku dobrodošlice. Tamo se nije pucalo, nitko nije prijetio. Banja Luka

122

mi se činila kao centar svijeta, ljubavi i mira. Osjećala sam se sigurna i svoja. To sam i sad očekivala od ovog grada.Imala sam strašnu tremu zbog ovog puta. Tada to nisam razumjela i nisam znala dati ime tom osjećaju. Bio je to strah odlaska iz moje ulice.Naše djevojčice ne znaju da mi jutros polazimo, da žurimo u susret jednoj Aleksandri i Vanji iz ulice Branka Radičevića 6A, gdje je ostala vedra, vesela dječja soba puna narančaste boje, uredno složenih knjiga, kaseta, igračaka i postera. Ostavljenih uspomena. Ništa od toga ne nosimo, ostavili smo da nas čeka. Eto, misli me čas odvode u Slatinu, čas djevojčicama u Beograd, čas u Banja Luku, a ja sam zapravo u automobilu koji juri.Ispred nas je vozio bijeli Jugo, zbunjivao svojom brzom vožnjom, kao da je htio letjeti. Njegovi točkovi kovitlaju snijeg kao da je netko rasparao veliki pernati jastuk. Bijeli Jugo nije se dao zbuniti u svojoj čežnji – i dalje je brzinom htio preskočiti prostor i vrijeme, zaobići sve što ga zadržava, usporava. Kad smo stigli u Banja Luku spuštao se mrak. Ulice su prepune djece, đaka. Stariji ljudi šetaju i razgovaraju. U jednoj sporednoj uličici razgo-varaju dvije mlađe žene, a samo nekoliko metara dalje dvije djevojčice stoje sa školskim torbama na leđima i nogama tapkaju po zaleđenoj barici vode. Tapkaju, a kad probiju led i pojavi se voda one se uplaše, trgnu unatrag, bježeći od vode koja bi ih mogla poprskati. Njihove škol-ske torbe govore da su na povratku iz škole, a mame koje su ih dočekale očito razgovaraju o nečem vrlo važnom jer ne vide što djevojčice rade.Zastala sam i gledala u njih kao da prvi put u životu vidim tu sliku, bojeći se da će mame vidjeti što njih dvije rade pa će viknuti i nestaće idila i kod djevojčica i kod mene. I djevojčice i ja željele smo da to igra-nje potraje – one zato što su djeca, a ja zato što ove jeseni nisam vidjela školsku djecu, nisam čula školsko zvono, niti se u našoj ulici čula cika, vriska i galama. Kad su mame završile priču slika je nestala, one se raziđoše a ja požurim za Savom. Otišao je parkirati auto pa ćemo do hotela, prespavati i ujutro nastaviti za Beograd.

123

Ulazak u hol hotela, hotelska soba, struja, topla voda, restoran iz kog miriše kafa – sve je nalikovalo na film. Kao da ja tako nisam živjela do ovog ljeta! Muzika lagano svira, narod ulazi, izlazi, a mi kao da smo došli iz neke druge dimenzije. Savo je bio u uniformi, meni se činilo da ni ja nisam odjevena kako treba.Dok smo tako sjedili i nakon dugo vremena uživali u kafi koju nam je konobar donio, prišao nam je prof. Mićo – rezervni kapetan iz Voćina. I on je u uniformi, došao je prije neki dan. Imao je zdravstvenih proble-ma, a kod nas je liječenje bilo prilagođeno ratnim uvjetima. Smješten je u istom hotelu. Ostavila sam ih da razgovaraju i otišla do pošte da nazovem kćeri i njihovu paziteljicu Anđeliju, kojoj sam ih poslala 28. augusta iz Slatine. Htjela sam čuti njihove glasove, radost kad saznaju da smo na pola puta do njih.„O, Jelena, vi ste, a odakle se javljate?“, iznenađeno je pitala Anđelija. „Iz Banja Luke, na putu smo k vama. Mogu li dobiti Sašku i Vanju, ili su možda u školi?“ Jako mi se žurilo da ih čujem. „Znate, Jelena, kad dođete, sve ću vam objasniti. One su sad kod vašeg brata u Pančevu. Vi se dugo niste javljali, ja sam se uplašila, šta ako se vama nešto dogodi...?“Zavrtilo mi se u glavi, stislo me u stomaku, postalo zagušljivo u kabini iz koje sam telefonirala... Prevrćem po torbi, tražim bratov broj. Zovem Pančevo. Javlja se moja snaha, iznenađena, obradovana, sve odjednom. Pitam za djecu, objašnjavam da smo na putu za Srbiju, da sam zvala Anđeliju i da mi je rekla da su kćeri kod njih. Kažem joj da ćemo prespavati u Banja Luci i ujutro rano nastaviti za Beograd. „Saška i Vanja su u školi, jako će se radovati kad čuju da dolazite“. „Reci im da ću zvati kasnije. Moram im čuti glas“. Mnogo mi se žurilo, sve sam htjela čuti i reći odjednom, čekanje je predugo trajalo. Nisam baš odmah mogla razumjeti Anđeliju, mada je normalno da se uplašila, a brat je brat, kako god okrenuli. Vratila sam se u hotel da skratim vrijeme do ponovnog odlaska u poštu. Savi nisam ništa govorila, a nisam ni osjetila neku posebnu zabrinutost.

124

Željela sam vidjeti kćeri, pomaziti se, otići u školu da vidim kako su se uklopile, a kad se vratimo u Voćin sve će biti iza nas.U pošti više nije bilo gužve i čim sam okrenula brojeve telefona javile su se obje zajedno. Od radosti su vrištale, pričale uglas, plakale. Nisam mogla ništa razumjeti. Kad su se emocije malo stišale, pokušala sam ih umiriti i ponavljala im da ćemo već sutra biti zajedno. Tako je i bilo, mada mi se put odužio i sve vrijeme sam prevrtala po glavi kako li je izgledao njihov odlazak od Anđelije, iz škole, kako će snaha izaći na kraj s njih dvije i s još dvoje svoje djece, a brat nije bio kod kuće.Pozvonili smo snahi odozdo i brzo vadili torbe, meso, kolače, vino i sve što smo donijeli. Odjednom primijetimo da iza nas stoje dvije uplakane djevojke. O, Bože dragi, pa to su naše djevojčice! Pa one su porasle, na licima im se vidi koliko su se uozbiljile, promijenile. Grlili smo se, plakali, zagledali i tko zna do kada bi to trajalo da nas snaha nije prekinula. Pojavila se s dva mala dječaka koja, da sam ih srela na ulici, ne bih prepoznala. Opet grljenje, ljubljenje, ali manje plača. Kao da smo se postidjeli.Svako je uzeo ponešto da ponese u stan, sve što je baka Nevenka spremila u Voćinu. Iznijeli smo sve, dijeleći na ulici što ostavljamo njima, a što ćemo ipak odnijeti Anđeliji, iako nas je novonastala situacija poprilično zatekla. Ta radost, razgovori, prepričavanja kako je u Voćinu, tko je poginuo, tko otišao, trajali su dugo u noć. Snahu su zanimali mnogi detalji jer je i ona s porodicom bila istjerana iz Slatine. Moju djecu su zanimali njihovi drugari, što će biti s našim stanom, koliko smo dobili paketa koje su nam iz Beograda slali Gajevim furgonom, koji je bio uvijek na relaciji Srbija–Voćin. Pričali smo i opet plakali. Otišli smo tih dana i u školu da vidimo što kažu učitelji za Vanju. Saška je bila student prve godine Filološkog fakulteta i nije bilo potrebe ići na razgovor. Onda smo dane provodili u kupovini odjeće, obuće i svega što sam imala na spisku iz Voćina: za tetu Maricu P, tetu Maricu B, teta Eržu, čika Štimca, za Anicu, za nas...Sve što smo pokupovale, spakirale smo, napisale imena na vrećice i

125

stavile u auto da čekaju naš povratak.Bilo je peto jutro od našeg dolaska. Djeca su bila u školi a Savo, snaha i ja pili kafu, prepričavajući stalno istu muku, ponavljajući kako je bilo biti u Voćinu i kako rat zapravo izgleda. Iz Voćina nisu stizale nikakve vijesti, izvještaja nije bilo, ni snimaka, nitko se nije usudio s kamerom prelaziti Papuk, Psunj, ići kroz opasnu šumu. U tom trenu zazvonio je telefon. Javila se snaha i rekla: „Za tebe, Jelena“. Uplašila sam se i pomislila tko bi to pronašao mene u Pančevu? Dok sam išla do telefona sjetila sam se da smo prof. Mići J. dali broj i po-mislila – sigurno je obavio liječničke preglede pa provjerava kad se vraćamo. Tako smo se bili dogovorili. Uzimam slušalicu, javljam se i čujem da netko plače.„Ko je?“, upitam. „Mićo je, poludjeću – pa mi se povlačimo! Banja Luka je puna naših izbjeglica, zar ne gledate televiziju, sve prenose?“, plače. Spuštam slušalicu, palim TV. Novinari ispituju narod. Ne prepoznajem nikog. Mislim da to nije i ne može biti nitko iz Voćina. Gledamo zbu-njeno, svi nekoga tražimo, opet zvoni telefon. I opet netko traži mene. Javljam se. Zove Mile, moj kolega iz stacionara. „Halo, Jelena, sad sam dobio ovaj broj pa ti javljam: Voćina više nema, svi smo u koloni, i tvoja mama, djever Marko, svekrva Smilja i...“ Dalje se ne sjećam. Već smo na televiziji vidjeli neke poznate. Popodne se mama javila iz Zvornika. Ide za Pančevo. Tata je došao sutradan. On je krenuo 12. decembra na svom ženskom biciklu put Zvečeva pa dokle stigne. Netko ga je prepoznao, primio u auto. Javio se od ujaka s Petlovog brda. Jako je plakao, od stida, od straha, od sjećanja na zimu 1942. i od stalnog bježanja od smrti. Bio je petak, 13. decembar 1991, zima, snijeg, led, temperatura -17° C.

foto grafije iz vo ćina

128

Dječji vrtić Persa Bosanac, 1991. godine pretvoren u ambulantu

129

Voćinka – rijeka u Voćinu

130

Kastel – ostaci turskog grada na temeljima srednjovjekovne utvrde

131

Spomenik VI KORPUSU NOR-a palim za oslobođenje Voćina u mjesnom parku

132

Spomen obilježje strijeljanim seljacima sela Kometnik

133

Most na Voćinki u centru Voćina

135

Jelena Radošević rođena je 10. aprila 1951. godine u Popovcu kod Voćina, u porodici Radojević. Otac Milan Radojević bio je lugar, majka Nevenka Stojanović domaćica. Osnovnu školu završila je u Voćinu, Srednju me-dicinsku u Osijeku a Višu školu za fizioterapeute u Zagrebu.Do ljeta 1991. radila je u Domu zdravlja Podravska Slatina. Od februara 1992. do maja 1995. godine radi u Ambulanti u Okučanima, u Republici Srpskoj Krajini, dijelu Hrvatske koji je bio pod zaštitom UN.Od tada njen identitet ima sasvim drugi put. Pripada svemiru i svima koji je vole. Živi u Slatini.

o au torici

impresum

Izdavač Srpsko narodno vijećeZa izdavača Milorad PupovacUrednici Snježana Živković i Milan ŠaracGrafičko oblikovanje Negra NigoevićTisak Ispis, Međimurska 21Tiraža 400

ISBN 978-953-7442-28-6

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000927342. Podrška Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske