salahudin - pb 002 - bkz.rsbkz.rs/panbosnjak/pb-02.pdf · tajna ruka je zaista čuda činila na...

3PANBOŠNJAK Broj 2

PRVA RIJEČ

BALKANSKA

RUŽA VJETROVANakon prvog broja PANBOŠNJAKA, koji je, zapra-vo, trebao biti „nulti broj“, u smislu da predstavi i promovira zamisao i ambiciju lista, dobili smo vrlo opsežne, a pritom i vrlo meritorne komenta-re, primjedbe i savjete. Sve kad se sabere, a vala i oduzme, možemo konstatirati da je prvi broj PANBOŠNJAKA izazvao zapanjujući dojam kod bošnjačke inteligencije, prije svega izgledom i ambicijom. Jedan naš suradnik nam je rekao kako list „intelektulano i izgledom može da stoji, rame uz rame, sa bilo kojim svjetskim magazinom“. Pritom smo imali i neke propuste oko reklame i distribucije u BiH.S ovim brojem, kojim ćemo uistinu iskazati pravi profil nacionalnog magazina, otklonit ćemo i teh-ničke nedostatke. Upućujemo Vas na naš portal (www. panbosnjak.com) radi lakše komunikacije i suradnje sa nama,Jedan čitalac, inače dugogodišnji novinar, nas je okarakterizirao kao „list ideja“, što smatramo naj-jezgrovitijom i najdovitljivijom definicijom profila našeg lista. Uistinu, želimo promovirati i afirmirati ideje. To može biti na način sukobljavanja, „clash of ideas“, ili jednostavno kultiviranje ideja i vizija, posebno u „balkanskoj ruži vjetrova“.Radeći drugi broj, koji je pred Vama, nismo imali više dvojbe da smo se pojavili u odsutnom trenutku. Jednostavno znamo da „vrijeme ruža prispjelo je“!

Vaš urednik: Nedžad Latić

Slika sa naslovnice:

FILM O OSVAJANJU CARIGRADA:

FETH - OSVAJANJE - QONQUEST 1453

ednik: Nedededddededeeededeededededddeddeeddddddededddeedeedeeeeeddeeddeededeeeeedeeeedeedeeeedeedeeeeeeeedeedeedddeedddeeeedeeddeddddddddddddeedddžažaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaad Laaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaatitttttttttttttttt ć

4 april 2012 PANBOŠNJAK

NAJAVA

PROPAST EVROPE IUSPON EURABIJEKenan MALIK

STRATEŠKE DUBINEAhmed DAUTOGLU

OD EGIPATSKE MITOLOGIJE

DO BOSANSKOG ISLAMADanko PLEVNIK

DALEKO VAM

SUNCE!Dragoljub TODOROVIĆ

AMERIČKE MRLJE PREMA

ISLAMU I MUSLIMANIMANaomi WOLF

NOVI PAZAR - NAJMLAĐI

GRAD NA BALKANUSanela KARIŠIK

ZILKIĆ JE BIO VOJNIK

RATKA MLADIĆANedžad LATIĆ

NI DESET ALIJA NAS

IZBAVITI NEĆENedžad LATIĆ

...................................................................94...................................................................100

...................................................................104 ...................................................................66

...................................................................98 ...................................................................54

...................................................................32 ...................................................................2818

INTERVJU: BOŠNJACIMORAJU NAPRAVITI SVOJU MAPU PUTA

MARKER

5PANBOŠNJAK Broj 2

Zastrašivanje Evrope Srbima

išlo je tako daleko da se prijetilo

posljedicama historijskih događaja

poput izazivanja Prvog svjetskog

rata. Cilj je bio jasan: od Srbije

treba napraviti strašnu zvijer

„koju je bolje gladiti niz dlaku i

udovoljavati joj, nego je izazivati“.

SRPSKI LOBISTA KARL BILTZahvaljujući lobiranju Karla Bilta Srbija je od „ključa problema, postala ključ rješenja za Balkan“

Kao što je poznato, Karl Bilt je naslijedio Torvalda Stoltenberga na mjestu predstavnika EU još u vrijeme agresije na BiH. Stoltenberg, što je također poznato, nije skrivao simpatije prema Beogradu radeći skupa sa lordom Ovenom. Upravo je tadašnja britanska vlada, na čelu sa Džonom Mejdžerom, igrala ključnu ulogu u postavljanju Bilta za predstavnika EU u tadašnjoj Kontakt grupi za BiH. Nije potrebno pojašnjavati kakva su bila stajališta Mejdžera i njegove vlade po pitanju agresije na BiH.

NERVIRALA GA BOŠNJAČKA ULOGA ŽRTVE

Jedan od njegovih prvih dolazaka u BiH bio je propraćen incidentom kada je prinudno sletio helikopterom u blizini Konjica, pošto su Srbi bili zatvorili Sarajevski aerodrom. Dozvolili su mu da kopnom uđe u Sarajevo. Prilikom slijetanja helikoptera čuli su se rafali. Bilt je posumnjao da je to bila smišljena provokacija Armije BiH kako bi okrivili Srbe. Od samog početka bio je jako sumnjičav prema Bošnjacima. Nervirala ga je njihova uloga žrtve. Bilt je nastavio protežirati poraženu tezu Mejdžerove vlade da je „Srbija ključ problema, ali i ključ rješenja za Balkan“.Druga manipulacija kojom se Bilt služio da bi ojačao srpske pozicije u Evropi jeste snažna podrška Rusije. Tako je plašio Evropu i SAD kako im je bolje „prigrliti“ Srbiju i RS „inače će otići


Rusima“. Zastrašivanje Evrope Srbima išlo je tako daleko da se prijetilo posljedicama historijskih događaja poput izazivanja Prvog svjetskog rata. Cilj je bio jasan: od Srbije treba napraviti strašnu zvijer „koju je bolje gladiti niz dlaku i udovoljavati joj, nego je izazivati“.Prilikom mirovnih pregovora u Dejtonu, Bilt ponovo manipulirao i blefirao kako će Srbi, koji su bili u bezizlaznoj situaciji, odustati od pregovora; da se Milošević, navodno, neće moći živ vratiti nazad u Beograd itd.Uvidom u knjigu Bila Klintona „Moj život“ može se vidjeti kako on žali što nije ranije intervenirao u BiH i što nisu pustili Armiju BiH da napreduje prema Banjoj Luci. Svi oni znaju da su bili izmanipulirani, a Bilt je igrao veliku ulogu u tome, jer su RS dali ime, teritorije, a nisu dobili mir u BiH! Nakon Dejtona Bilt postaje prvi visoki predstavnik OHR-a. U to vrijeme njegov najveći problem je bio to što Srbi napuštaju Sarajevo, bez obzira što su palili sve za sobom. Nastupao je sa novim manipulacijama kako bez Srba Sarajevo neće biti multietničko, a iza zavjese je sijao strah kod Evropljana i SAD o tome da Sarajevo postaje dominantno „muslimanski grad“.

SA SRBIMA „SADIO TIKVE“ I U SREBRENICI

Bilt se ponovo pojavljuje na sceni kao ministar vanjskih poslova Švedske. Odmah je uzeo „pod svoje“ Havijera Solanu i Miroslava Lajčaka. Pored usluga koje je učinio Srbima, vezano za ukidanje OHR-a, Bilt se bacio na posao da se Srbiji ukinu vize, iako nije ispunila uvjete. Ponovo je manipulirao „kako Srbija ne bi trebala biti talac Mladića i da Srbe treba uvući u EU inače će otići Rusima“. I ponovo je uspio! Dalji destruktivni angažman Bilta vidi se i po tome što je on tri ili četiri dana prije dolaska

potpredsjednika Jozefa Bajdena u BiH odletio u SAD i sreo s njim da bi mu prenio poruku Solane kako je BiH „evropski problem“, kako SAD moraju surađivati sa EU i kako ne trebaju imenovati specijalnog predstavnika za Balkan, što je skoro bila gotova stvar kod Amerikanaca. I to je uvaženo u Vašingtonu. Koliko je Bilt bitan za srpsku politiku u BiH vidi se i po neopreznim izjavama samog Dodika. On je u jednom televizijskom obraćanju rekao: „Vidjet ćemo gdje ćemo biti od sada, pa za šest mjeseci do godinu dana!“ To je bio period kada je Bilt preuzimao predsjedavanje EU-om, našta je Dodik i aludirao. Nešto slično izjavio je Karadžić na kongresu SDS-a u Zetri pred samu agresiju. Tada je aludirajući na imenovanje Butrosa Galija rekao: „Danas je i Bog Srbin!“ Kolike su simpatije Srba prema Biltu govori i to što jedino protiv njega Dodik nije podigao tužbu od svih bivših visokih predstavnika. Nije ništa dobrog proizišlo ni iz Biltovog ponovnog uplitanja u pregovaračke procese prošle godine na Butmirskim pregovorima. Bio je krajnje destruktivan u Dejtonu i učinio je sve da spašava srpske interese. Naučio je kako manipulirati sa Evropljanima i Amerikancima. U prilog su mu ovaj put išle okolnosti što postoji milion problema koje zaokupljaju Evropu i SAD i da se niko ne želi ozbiljno baviti BiH. Inače, bez njega Srbiji ne bi imao ko čestitati na davanju kandidature za prijem u EU! Mnogi se pitaju zašto se Bilt tako ponaša. Svi zaključci upućuju na to da se radi o klasičnom lobiranju. Međutim, ne treba zaboraviti da je on sa Srbima „sadio tikve“, posebno kad je u pitanu Srebrenica, te da je samim tim postao njihov saveznik, htio to ili ne. Pretpostaviti je da Srbi znaju daleko više od onoga kako je on mešetario sa njima, što nije dostupno čak ni drugim vladama i što mogu vješto koristiti kod traženja daljih usluga od njega.

Već su neki istraživači koji se bave teorijama zavjere ukazali na „tajnu ruku u Bosni“ čiji otisci datiraju još od Sarajevskog atentata 1914. godine. Oni tvrde da je Gavrilo Princip, kao hronični plućni bolesnik, bio odabran da se samožrtvuje za ciljeve „Crne ruke“ čiji je bio član. Uz to je otkriveno da je to „zaneseno čobanče“, kao pripadnik organizacije „Mlada Bosna“ boravio u Francuskoj, što se vidi iz njegovog pasoša, gdje je kontaktirao pripadnike jedne masonske lože.Tokom agresije na BiH, šestokraka na vratu Kapetan Dragana ukazivala je ko bi

TA JU

Dodikovo

oponašanje

Gingirča je,

zapravo, udvaranje

moćnom

jevrejskom lobiju

s ciljem da RS

dovede u poziciju

„ruskog Izraela“

P.B.

7PANBOŠNJAK Broj 2

sve mogao biti zainteresiran za potpaljivanje ratnog plamena u Jugoslaviji. Baklju Kapetana Draga preuzela je njegova mentorica Klara Manidć, koju je lično odnijela na Pale, postajući lobistica Radovana Karadžića.Na najvišem nivou smatra se da je poslovna veza Slobodana Miloševića sa Lorensom Igelbergerom, tadašnjim potpredsjednikom SAD. Misiju, odnosno baklju Klare Mandić sa Pala u Banju Luku odnio je Arie Livne, postavši savjetnik Milorada Dodika. Retorika koju Dodik koristi nešto je drugačija od Karadžićeve, ali polučuje veći otvor i animozitete prema islamu i

Bošnjacima. On negira postojanje države BiH kroz povijest, negira jezik i postojanje bošnjačke nacije te sve Bošnjake naziva fašistima. Sličnu retoriku i ksenofobiju prema drugom narodu koristi u svijetu mnogo poznatiji i moćniji političar od Dodika Njutn Gingrič. On za Palestince kaže da nisu narod, da Palestina nikada nije bila nezavisna država itd. Dodikovo oponašanje Gingirča je, zapravo, udvaranje moćnom jevrejskom lobiju s ciljem da RS dovede u poziciju „ruskog Izraela“, čije bi akcije bile branjene pred Savjetom bezbjednosti gdje Rusija ima pravo veta. Dodik računa da su parole i

izjave međunarodne zajednice o podršci suverenitetu BiH od danas do sutra, jer on ima jasan cilj da, kao što je slučaj Bliskog istoka, stvara realnosti na terenu koje će voditi realizaciji srpskih ciljeva. A za sada OHR, kao i mogućnost vojne intervencije kroz mandat visokog predstavnika, prepreka su njegovim ciljevima. Onaj ko ne vjeruje u ovakve nakane Milorada Dodika, neka se prisjeti kako su samo u početku svi zdušno podržavali teritorijalni integritet i suverenitet Jugoslavije, da bi se sve promijenilo preko noći. Neka tajna ruka je zaista čuda činila na Balkanu!

N A R U K A B O S N I

P.B.

Ministar vanjskih poslova Avigdor Liberman posjetio je Bugarsku, pokazajući kako Izrael ulaže velike napore u razvoj odnosa sa istočnomediteranskim državama i Balkanom. Razvijanje srdačnih veza i strateških odnosa sa Grčkom, Kiprom, Bugarskom, Rumunijom, Hrvatskom, Srbijom i Albanijom postalo je jedno od centralnih vanjsko-političkih izraelskih ciljeva nakon narušavanja odnosa sa Turskom. Na primjer, premijer Benjamin Netanjahu posjetio je Kipar pretprošlog mjeseca, što je bilo prvi put da jedan izraelski premijer posjeti ovu zemlju, da bi razgovarali o energetskoj suradnji. Grci i Izraelci međusobno redovno obavljaju posjete glavnim gradovima, na nivou vlada, dok je zamjenik grčkog ministra vanjskih poslova Dimitrios Dolis posjetio Izrael samo sedmicu prije. Hrvatski predsjednik Ivo Josipović posjetio je Izrael

sredinom februara, a Izrael je nedavno obznanio da će uskoro otvoriti novu ambasadu u Tirani, glavnom gradu Albanije.Bugarska je postala jedna od država u EU koja je najviše naklonjena Izraelu. Ovo je Libermanova druga posjeta Sofiji za proteklih 15 mjeseci, a dolazi nakon Natanjahuove posjete julu prošle godine, što je, opet, bila prva posjeta jednog izraelskog premijera Bugarskoj nakon 20 godina. Osam izraleskih vladinih ministara pridružilo se njemu u Sofiji na zajedničkom sastanku vlada. Natanjahu je tokom te posjete također posjetio i Rumuniju. Neposredno prije ove posjete početkom marta, Liberman je objavio saopćenje u kojem kaže da je on pripisao „veliki značaj“ jačanju veze sa Bugarskom i da su bliski odnosi korisni za obje zemlje u mnogim sferama.

BUGARSKA POSTAJE NAJBLIŽI PARTNER

IZRAELA U EUIzrael nastavlja ulagati u odnose sa Balkanom, istočnomediteranskim državama

nakon zahlađenja odnosa sa Turskom.


Avigdor Liberman sa bugarskim kolegom

P.B.

U protekloj godini tri Bošnjaka su dobila priznanja Beograda i Banje Luke. To su Esad Hećimović – novinar Oslobođenja i Dana proglašen je novinarom godine u BiH od strane Nezavisnih novina; Aida Čorović - predsjednica NVO „Urban in“, dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za širenje iste; Rasim Ljajić - predsjednik SDPS-a i ministar u Vladi Srbije, dobitnik je Sretenjskog ordena.A da je sve bilo Dodiku na volju, još bi srpsko ordenje na reveru nosili Srđan Dizdarević - Dodikov prijatelj i bivši predsjednik Helsinškog komiteta za BiH i Mirsad Tokača - direktor parainstituta za ratne zločine u BiH. Bar tako ih je predstavljao kad se pozivao na njih u tv-duelu sa Čedomirom Jovanovićem.Zajednički imenitelj ovih troje Bošnjaka u javnom djelovanju, po čemu su prepoznati i nagrađeni, jesu njihovi javni istupi u kojima su kritizirali islamski radikalizam, vidjevši ga kroz vehabije, islamski terorizam, vidjevši neke krugove u Islamskoj zajednici kao njegove pomagače, finansijere i mentore, te napad na vodeće autoritete Islamske zajednice, reisu-l-ulemu dr. Mustafu-ef. Cerića i Muamer-ef. Zukorlića, glavnog muftiju u Srbiji.Ne čudi da ovakvi javni uposlenici budu prepoznati i nagrađeni od strane „velikih srpskih demokrata“ Dodika i Tadića, kao što može da začudi, bar nekoga, da bošnjački narod tolerira ovakve mediokritete u svojim sredinama. Kao što niko nije ni pljunuo prema kvislingu Enveru Mulaliću, koji je bio u štabu Draže Mihajlovića, pa nakon što je relativno kratko boravio u zatvoru, slobodno šetao ulicom Ferhadijom. Tako niko još nije iskazao javni prezir prema ovim srbofilima! Naprotiv, oni se predstavljaju kao „vjesnici“ srpsko-bošnjačkog dijaloga!

9PANBOŠNJAK Broj 2

TRI NAM SRBOFILAFINA BILA

U protekloj godini tri Bošnjaka su dobila pr

P.B.

Rijetki su filmovi koji imaju za cilj da promišljaju sopstvenu povijest, a da ostvare osjećaj ponosa kod onih koji su ga snimili. To bi definitivno mogao biti film „Feth 1453“ (Conquest 1453), film kojeg Turci imaju priliku gledati od prošlog mjeseca. Premijera filma je započela 16.02.2012. godine u poslijepodnevnim satima u preko 850 bioskopa diljem Turske. Gledalac od prve minute može osjetiti kako postoji nešto posebno u ovoj jedinstvenoj priči o osvajanju. To je priča o osvajanju Carigrada, ili Istanbula. Kao što većina ljudi zna, pad Carigrada značio kraj Rimskog carstva. Toga dana, 29. maja 1453., osmanski sultan Mehmed II osvojio je glavni grad Bizantskog carstva. Imao je svega 21 godinu. A uz to, sve se desilo onda kada je većina njegovih ljudi bila izgubilo svaku nadu u uspjeh same bitke, upravo stoga što je sultan bio premlad da bi donosio hrabre i pametne odluke, što se kasnije pokazalo potpuno pogrešnom procjenom. S druge strane, imao je cara Konstantina XI kao bizantskog zapovjednika. Opsada je trajala 23 dana i na kraju, zahvaljujući Mehmedovim masivnim topovima i svom umijeću komandiranja, Osmanlije su pobijedile. Jedna scena prikazuje stotine ljudi koji

FETHOSVAJANJECONQUEST1453

Tog dana, 29. maja 1453.,

osmanski sultan Mehmed II

osvojio je glavni grad Bizantskog

carstva. Imao je svega 21 godinu.

SULTAN MEHMED FATIH PRIKAZAN FILM O OSVAJANJU

CARIGRADA


pokušavaju vući velike brodove kopnom. To se događa samo nekoliko minuta u filmu, ali zahvaljujući tim brodovima tok bitke se okrenuo u korist Osmanlija. Osim toga, neke scene pokazuju kako je bilo mnogo hrabrih ljudi koji nisu žalili svoje živote za ovu pobjedu. Film će posebno fascinirati one gledaoce koji su imali uvida, ili su imali priliku bolje se upoznati sa osmanskom historijom. Oni zaista mogu razumjeti šta se dogodilo tog dana o kojem film govori.Za opću informaciju, to je najskuplji film u povijesti turske kinematografije s procijenjenim proračunom od 17 miliona dolara. Nakon prikazivanja filma uslijedile su i prve kritike, pa i prijetnje bojkotom filma. Film je naljutio kršćane u njemačkom gradu Kelnu, pa je kršćanska skupina Via Dolorosa pozvala na bojkot filma. Ovo udruženje tvrdi da bi se Turci trebali stidjeti što su učinili kršćanima u prošlosti umjesto da slave osvajanje Istanbula.„Savjetujemo svakom kršćaninu da ne gleda ovaj film. Mi ćemo distribuirati brošure ispred kina i informirati kršćane o sadržaju filma“ - rekao je njihov glasnogovornik, dodajući da je Aja Sofija pretvorena u džamiju nakon osmanskih osvajanja.Režiser filma je Faruk Aksoy. Scenario za film su napisali Atilla Engin i Irfan Saruhan. Uloge tumače: Devrim Evin (Sultan Mehmed II) i Recep Aktug (Constantine XI). Mjesto snimanja filma bila je Turska.

REŽISER FARUK AKSOY

BOSANAC ZABIJA ZASTAVU NA ISTANBULU

11PANBOŠNJAK Broj 2

P.B.

Prilikom nedavne posjete Turskoj, Bakir Izetbegović se susreo sa trojicom najmoćnijih lidera: Abdulahom Gulom, Ahmetom Davutoluom i Tajipom Erdoanom. Sudeći prema fotografijama i snimcima, bili su to srdačni susreti. Ali, Izetbegoviću je, vjerovatno, prvi put od kada pije čajeve sa turskim liderima čaj bio gorak. Iako su AK partija i SDA ideološki sestrinske stranke, te se lideri vrlo dugo poznaju, uz svu tursku milosrdnost prema „Fatih evladu“, kako od milja zovu Bošnjake, ovi razgovori su bili vrlo opori iz više razloga. Naime, Erdoan je već duže vrijeme ljut na bošnjačke lidere koji ne uvažavaju i ne priznaju dovoljno njegove napore da ispuni emanet kojeg je preuzeo od Alije Izetebegovića kada ga je posjetio na samrtnoj postelji.Uz to, turske firme u BiH su vrlo loše tretirane. Nedavno je uhapšen vlasnik Turk oil kompanije, koja je otvorila svoje predstavništvo u Sarajevu, pod optužbom da je prao novac. Ovih dana je i Turkish airlines obustavio letove svojih aviona za Sarajevo. Ubuduće će samo BH airlines svojim zastarjelim avionima saobraćati na relaciji Istanbul- Sarajevo. THY je privatizirao BH airlines i to, kako se sam hvalio u medijima, uz posredovanje Bakira Izetbegovića kod Erdoana. Erdoan je definitivno svjestan da nema s kim razgovarati u Sarajevu, kako se nedavno požalio naibu reisu hafiz Ismet-ef. Spahiću.Najava predsjednika Vijeća ministara Vjekoslava Bevande da će, sa grupom ministara, sredinom aprila posjetiti Ankaru, možda spasi ekonomske odnose BiH i Turske od debakla.

Nakon što je Čedomir Jovanović javno „sasuo u brk“ voždu Republike Šumske, Miloradu Dodiku, kako je Skender Kulenović ispjevao poemu „Majku Stojanku“ i da danas Srbima niko ne pjeva pjesme, te proglasio Srđana Aleksića, mladića iz Trebinja, kojeg su ubili Karadžićevi krvoloci, pravim srpskim herojem, Boris Tadić je, kao predsjednik Srbije, odlikovao Aleksića ordenom srpskog heroja.Da Tadić nije demantirao Čedu, na sastanku na Palama, poslije duela

TURSKE TURSKE KOMPANIJE KOMPANIJE PROPADAJU PROPADAJU U BiHU BiH

Turkish airlines obustavio

letove svojih aviona za Sarajevo

SKENDE

12 april 2012 PANBOŠNJAK12 PANBOŠNJAK

P.B.

sa Dodikom, u kojem je ustvrdio da je RS nastala na genocidu, ova Tadićeva gesta bi se i mogla razumjeti da se odriče Dodika. Međutim, pošto je Tadić ostao Dodikov, a ne Čedin istomišljenik, zbunjujuće je da je dao orden pokojnom Aleksiću. Malo, zaista malo analitičara zna da Dodik nije ključni Tadićev čovjek u BiH, već da je to vladika Grigorije, koji je donedavno službovao u Trebinju. Danas je vladikina rezidencija u Mostaru, gdje je ovih dana dobio „Večernjakov pečat“. Približavanje

hrvatske i srpske politike, kroz politiku Dragana Čovića i Milorada Dodika, može se reći da je krunisana kroz „Večernjakov pečat“. Ukoliko se još desi otvaranje predstavništva Srbije u Mostaru, što je najavljeno, uskoro bi se moglo očekivati i oficijelno proglašenje Mostara kao „stolnog grada Hrvata“. Ma šta Bošnjaci o tome mislili!Tako će ponovo naivni pjesnik Skender Kulenović, koji je ispjevao najljepšu poemu jednoj Srpkinji, biti izigran! Kad je on odlučio pisati

poemu „Stojanku“, Mladen Oljača, nikad neiskazani partizansko-srpski pisac, obećao je uzvratiti Skenderu poemom o Bošnjakinji. Za hatar tog dogovora Skender je svoju poemu, posvećenu majci, „Na put sam ti pravi izišao majko“, krio u ladici sve do svoje smrti. I tek nakon više od decenije od Skenderove dženaze ova poema je objavljena. Zar će opet trebati decenije nekim bošnjačkim piscima (političarima treba stoljeće) da shvate ko je Skender, ko Srđan, a ko Mrđan?!

R, SRĐAN I MRĐAN


P.B.

LATIĆ POPULARNIJI U TURSKOJ NEGO U BiH

Latić je jedna od najkrotroveznijih figura kod Bošnjaka u postkomunističkom vaktu. Njegova kontroverza je u presedanu da je hrabro ustao u odbranu sebe i svojih

(islamskih) ideala o kojima pjeva

Duga, duga je priča o pjesniku Džemaludinu Latiću… Uostalom, kao i o svakom istinskom pjesniku. Još kao student prvi put je nagrađen za prvu zbirku pjesama vrlo prestižnom nagradom „Slovo Gorčina“. Onda je, kao pjesnik, bačen u tamnicu, da bi komunistički, a pri tome sarajevski i bošnjački pisci tražili doživotnu robiju za njega. Uz Aliju Izetbegovića osniva SDA i tako se politički angažira. Od tada, pa do danas, Latić je najpoznatiji polemičar u Sarajevu. Njegova poezija ostala je u drugom planu u odnosu na njegov javni, publicistički i politički angažman. On je preokrenuo tradiciju da se iskaljuje mržnja na bošnjačko-muslimanskim piscima, od Edhema Mulabdića, Maka Dizdara, Meše Selimovića, Muhsina Rizvića itd., koji baš i nisu javno odgovarali na šikaniranja, posebno srpsko-komunističkih književnih kohorti. Kao što nikad niko, niti ijedna bošnjačka institucija nije stala u odbranu svojih pisaca. Latić je iznimka jer je prepoznao iskonski instinkt i poriv da se ubijaju, progone ili utamniče bošnjački pjesnici. Tako da se Latić doima kao jedna od najkrotroveznijih figura kod Bošnjaka u postkomunističkom vaktu. Zapravo, njegova kontroverza je u presedanu da je hrabro ustao u odbranu sebe i svojih (islamskih) ideala o kojima pjeva! Stoga je njegova antologijska pjesma, zapravo, nacionalna himna, „Ja sin sam tvoj“, popularnija u Turskoj nego u BiH, gdje ga usporđuju sa Mehmedom Akifom, najvećim turskim nacionalnim pjesnikom.


P.B.

Srpski mediji su napali reklamiranje Kosova kao republike na CNN-u, tvrdeći da je porijeklo novca za reklamu od hiljada dolara od prodaje ljudskih organa. To je bila prva reakcija i prvi udarac, tipičan za srpske medije kada je u pitanju međunarodni imidž Kosova kao države.Međutim, animozitet koju beogradski mediji pokazuju prema Kosovu nije ništa manji i prema CNN-u, kao pristrasnom mediju, kako tvrde, kad su u pitanju Srbi. Stoga, informacija o reklami Kosova na CNN-u je samo djelimično objavljena. Najvjerovatnije da se srpski mediji još ne ustručavaju objaviti informaciju kako Hasim Tači već duži period

radi na dovođenju CNN-a u Prištinu. Tači je posebno postao agilan u ovom naumu od kada je Al Džezira počela emitiranje programa iz Sarajeva.Naklonost Al Džezire prema srpskoj politici, posebno prema Borisu Tadiću, toliko je uočljiva da sam Tadić daje prednost novinarima ove televizije na pres-konferencima u odnosu na druge medije.Nakon što je Al Džezira emitirala jedan prilog gdje je Kosovo prikazano kao dio Srbije, reagirao je kabinet Hašima Tačija nazvavši izravno urednika Gorana Milića. Pošto Miliću ovih dana ističe mandat, Tači mu je, navodno, ponudio isti angažman na CNN-u u Prištini.

AL DŽEZIRA U SARAJEVU,

CNN U PRIŠTINI


P.B.

FOTO ODSLIK D O R I S P A K


Dok je Vijeće Evrope, uz euforiju, reklo bi se, dodjeljivalo Srbiji status kandidata za prijem u EU, tamo negdje, pred Parlamentom Vijeća Evrope, Doris Pak je govorila o vahabizmu u BiH. Kakvog li cinizma?! Vuku obukli janjeću kožu, a janjetu stavili očnjake krvoločne zvijeri!Doris Pak, demokršćanka, izvještavala je o opasnosti vehabizma među Bošnjacima. Puhajući poput hladnih snježnih vjetrova sa alpskog gorja, ovakvi (deom)kršćanski umovi sledili su duh civilizacije koja je donijala renesansu u Evropu. Pa danas, poput hokejaške loptice (pak), preko zaleđenog jezera prepucavaju s obale na obalu, bez potrebe i moći da se ikad spuste u dubinu njegovu.Tako mogu beskonačno igrati se pakom po ledu! Nikad neće shvatiti duh Bosne i Hercegovine. Niti će ikada spoznati bošnjački intelekt koji poput sokola stalno i uporno stremi ka nebeskim visinima. Šta je kriv soko što ga jejne stalno napadaju? Ništa. Njegova jedina krivica je što je soko.DE

MO(

N)KR

ŠĆAN

KA



INTERVJU R a z g ova r a o : N e d ž a d L at i ć

BOŠNJACIMORAJU NAPRAVITI SVOJU


MAPU PUTA

Ako se usporede velike vođe iz različi-tih epoha kao što su bili Husejn-kapetan Gradaščević, reisu-l-ulema Džemaluddin Čaušević, Mehmed Spaho i Alija Izetbe-gović, nekoliko zajedničkih osobina su im svojstvene. Svi su aktivno sudjelovali u kreiranju povijesti, imali su hrabrost i ka-rizmu, bili su nepotkupljivi, bili su spremni rizikovati vlastiti život, zdravlje i imetak za plemeniti cilj, svi su bili obrazovani i zna-li su se nositi sa složenošću geopolitičke i religijske stvarnosti njihovog vremena. Pogrešno je misliti da danas bošnjački na-rod nema potrebu za snažnim i odvažnim vođama poput nekih iz prošlosti.

REISU-L-ULEMA DR. MUSTAFA-EF. CERI

OOve godine navršili ste 60 godina. Kako se osjećate? Možete li nam izdvojiti najvažni-ja sjećanja iz svake od šest decenija Vašeg života? Rado bih Vas nagovorio da se pri-sjetite Vašeg djetinjstva te kad ste se i kako odlučili upisati u GHB medresu?

Reisu-l-ulema: Elhamdulillah! Dobro se osjećam. Re-kao bih bolje nego ikad. Tako je! Petog februara ove godi-ne navršilo se šest decenija mog života. Svaka od tih dece-nija je posebna. Sretan sam i zahvalan Allahu što sam se rodio u Bosni. Moj otac Ibrahim je umro 1983. god. u 58. godini života, dok sam bio na imamskoj dužnosti u Čikagu. Nisam prisustvovao njegovoj dženazi. Moja majka Dže-mila umrla je prošle godine u 91. godini života. Moj otac je bio skroman, povučen i vrijedan čovjek. Moja majka je bila veliki borac sa strašnom energijom. Imam četiri sestre i jednog brata. Azra je moja supruga, moj vjerni prijatelj i moja životna sreća. Allah nas je počastio jednim sinom, dvjema kćerkama i sa dva unuka - Nadirom i Ahmedom.

Prva decenija mog života bila je bezbrižno i sretno djetinjstvo. Sanjao sam da postanem imam, da radim u džamiji. Bio sam prvi unuk i zato me dedo Mustafa jako volio. Moj djed Huso s materine strane bio je bogati trgo-vac. Nisam ga upamtio, kao što nisam upamtio nanu ni sa babine ni sa materine strane. Nana Ćamila je umrla od-mah po rođenju moje majke. Ja sam dobio ime po dajidži Mustafi Abdukiću koji je završio šerijatsku gimnaziju, pa su ga zvali kadija.

Druga decenija mog života bila je teška i neizvjesna. Nije mi baš išla osnovna škola. Većina učitelja u mojoj školi u Velikom Čajnu kod Visokog bili su iz Srbije i Crne Gore. Najčešće nezadovoljni što svoj pripravnički učitelj-ski posao moraju odraditi u nekom bosanskom selu među muslimanima, ti srbijanski i crnogorski učitelji su svoje fru-stracije ispoljavali na nas učenike. Posebno su im smetali đaci koji su išli u mekteb. Učitelji su imali strašnu potrebu da negativno govore o vjeri. U to vrijeme škola i učitelji su bili autoriteti za selo. Ja sam bio loš đak u školi, ali do-bar u mektebu. Svu svoju ljubav sam poklanjao mektebu i sanjao o medresi. Osnovnu školu sam završio sa slabim ocjenama i zato je dajidža sugerirao mojoj majci da me upiše na zanat, jer nije bilo izgleda da bih mogao položiti prijemni ispit za bilo koju drugu srednju školu.

Pa ipak, roditelji su udovoljili mojoj želji da se prijavim na prijemni ispit u Gazi Husrev-begovoj medresi u Saraje-vu. Dajidža Mustafa je bio u pravu. Nisam prošao na prije-mnom i tako je moj prvi pokušaj da se upišem u Medresu propao. Pošto su rokovi za upis u druge škole prošli, te 1965/66. školske godine ostao sam kod kuće i posvetio se učenju Kur›ana. Nisam bio na gubitku, jer su me roditelji upisali godinu prije u osnovnu školu, pa mi je ta godina bila viška u odnosu na moje vršnjake. Iduće godine sam se ponovo prijavio na prijemni ispit u Gazi Husrev-bego-voj medresi. I ponovo nisam prošao. Bio je to jedan od najtužnijih dana u mom životu. No, ako imate iskreni nij-jet i veliku ljubav za nečim, Allah vam to omogući kad se najmanje nadate. Reisu-l-ulema Kemura je otvorio osmo-mjesečni kurs za imame, jer u to vrijeme svršenici medre-se, koji su školovani za imame, nerado su se prihvaćali

imamske dužnosti. Prijavio sam se na taj kurs za imame u haremu Careve džamije i odmah sam primljen zato što sam dobro učio Kur›an. Nakon što sam uspješno za-vršio imamski kurs upisao sam se u drugi razred Gazi Husrev-begove medrese i tako ostvario svoj san. To mi je zasigurno jedan od najsretnijih dana u mom životu.

Treća decenija mog života bila je dramatična. Peto-godišnje medresansko školovanje završio sam 1972. god. sa odličnim uspjehom i tako bio oslobođen ma-turskog ispita zajedno sa još petoricom mojih vršnja-ka. Bile su to godine štrajkova u Medresi sa zahtjevom da se u Medresu uvede više svjetovnih predmeta. Na-ravno, našim zahtjevima se nije odmah udovoljilo, ali zahvaljujući tim štrajkovima Medresa je značajno refor-mirana. Još uvijek se sanjam u Medresi i imam tremu očekujući ispit iz arapskog jezika kod rahmetli prof. hafiza Ibrahima Trebinjca, iz fikha kod rahmetli prof. Si-nanudina Sokolovića, iz akaida kod rahmetli prof. Mu-hameda Radončića, iz historije islama kod prof. Kasima Hadžića te iz opće historije kod profesorice Zehre Šoše. Imam potrebu da kažem da su prof. Trebinjac i profe-sorica Zehra na mene ostavili najsnažniji utisak u smi-slu (straho)poštovanja. Prof. Trebinjac je bio izuzetan pedagog i drag čovjek. Bio je strog, ali pravedan. Znao je naružiti, ali i pohvaliti. Ja sam uživao na njegovom času arapskog i to je bio moj omiljeni predmet. Profeso-rica Zehra je bila pravi psiholog i pedagog. Kao jedina žena među profesorima Medrese, ona je znala kako da se odnosi prema našim dječjim nestašlucima i našim mladalačkim maštarijama. Znalo se kad je Zehrin čas historije: tišina i kad nije u razredu. Dovoljno je bilo da vas pogleda i da shvatite gdje vam je mjesto. Sjećam se da nisam znao šta su plavi šljemovi, pa me je nasramila i upisala mi jedinicu u dnevnik te zapamtila da me po-novo pita to isto pitanje. Drugi puta sam, naravno, znao sve o plavim šljemovima, pa sam dobio četvorku koju nisam nikad zaboravio, jer mi je to jedna od najdražih ocjena u mom školovanju. Tada nisam ni slutio da će baš ti plavi šljemovi, zbog kojih sam dobio jedinicu pa četvorku u Medresi, doći da nas «brane», odnosno «ne odbrane» od genocida.

Nakon Medrese odslužio sam vojni rok u Brčkom i Sarajevu, a onda otišao na studije u Kairo. U Kairu sam doživio mentalni preporod. Univerzitet «Al-Azhar» je od mene napravio sigurnu i samopouzdanu osobu. Re-čeno mi je da islam ima rješenja za sva pitanja pa je, stoga, dovoljno da se ta rješenja nauče. Nije bilo veli-kog poticaja za novim istraživanjima. Za četiri godine na «Al-Azharu» stekao sam diplomu, vratio se u Bosnu i zaposlio kao imam i hatib u Gračanici. Bile su to tri lije-pe gračaničke godine u mom životu. Tu sam se oženio i doživio roditeljsku radost: Azra je rodila Aminu. Godine 1981. god. odlazim u Čikago na imamsku dužnost na-kon rahmetli imama Ćamila Avdića.

U Čikagu počinje četvrta decenija za koju mogu reći da je najproduktivniji period u mom životu. Tu sam upoznao jedan novi svijet i postao svjestan svoga po-rijekla, svoga nacionalnog imena, svog i položaja svog naroda. Za mene i moju Azru Čikago nije bio samo promjena mjesta življenja, već i promjena pogleda na mnoga životna pitanja. Uključujući i politička pitanja, naravno. Moj susret sa prof. Fazlur Rahmanom na Či-kaškom univerzitetu označio je novi početak u mom intelektualnom i duhovnom razvoju. Za razliku od «Al-Azhara», na Čikaškom univerzitetu rečeno mi je da nije-

dan problem s kojim se muslimani suočavaju nije rije-šen pa se, stoga, očekuje da ja pokušam riješiti makar jedan. Tu sam shvatio da mi je Univerzitet «Al-Azhar» dao samopouzdanje, ali Čikaški univerzitet mi je otvo-rio um i osnažio volju za novim znanjima i spoznajama u rješavanju mnogih problema ne samo za muslimane, već za sve one koji su otvoreni za nova znanja i spo-znaje. Pet godina čikaškog iskustva je za mene i moju Azru Allahov dar i blagodat. Tu su nam se rodili Kemal i Adila. Otuda smo se vratili u Zagreb puni želje da radi-mo i da se borimo za slobodu i čast svoje vjere, naroda i domovine.

Iako su mi nudili da ostanem na Čikaškom univer-zitetu da budem asistent prof. Fazlur Rahmanu, koji je govorio «ovakva prilika na ovom univerzitetu se nudi jednom od pet hiljada studenata», mi smo se ipak od-mah nakon moje odbrane doktorata vratili u Zagreb u septembru 1986. god. I nismo se pokajali. Veoma sam zadovoljan učinkom mog rada i djelovanja u Zagrebač-koj džamiji. Uz veliku podršku, prije svih mog velikog životnog prijatelja rahmetli Salima Šabića, Zagrebač-ka džamija je postala prepoznatljiva po Međunarod-nom simpoziju, koji je svake godine okupljao vrhunske svjetske intelektualce poput pakistanskog nobelovca Abdu Selama, Ekmeleddina Ihsanoglua iz Turske, prof. Nedžiba Al-Attasa iz Malezije i mnogih drugih. No, ništa manje važna bila je i promocija intelektualaca iz tadaš-nje Islamske zajednice, kojima je kao nikad do tada dat prostor u printanim i elektronskim medijima u Hrvat-skoj, odnosno tadašnjoj Jugoslaviji. Susreti i upoznava-nje važnih ljudi iz svijeta na tom međunarodnom sim-poziju u Zagrebu imali su veliki značaj kasnije u odbrani naše domovine i države Bosne i Hercegovine. Nakon izlaska iz zatvora rahmetli Alija Izetbegovć je na Među-narodnom zagrebačkom simpoziju prvi put javno pro-govorio. Tada se tu u Zagrebu rodila i ideja o političkom organiziranju bošnjačkog naroda, jer je sve više bivalo jasno da dolazi kraj komunizmu.

No, po običaju, kad god sam osjetio da sam uradio najviše što sam mogao na jednom mjestu, ja sam odla-zio na drugo mjesto i tražio nove izazove. Tako je bilo i sa mojim odlaskom iz Zagreba u daleku Maleziju 1992. god., jer mi se tamo ukazala prilika da osjetim radost, ali i napor akademskog rada. Prihvatio sam prefesuru na Internacionalnom institutu za islamsku misao i civil-zaciju (ISTAC), pri Islamskom internacionalnom univer-zitetu u Kuala Lumpuru. Međutim, nije mi se dalo da tu dugo ostanem. U aprilu 1993. god. telefonom sam obaviješten da sam izabran za naibu-reisa. Nisam pret-hodno ni pitan ni moljen da prihvatim tu časnu i od-govornu dužnost. Nisam se ni ja dvoumio, niti se moja Azra tome protivila. U maju 1993. god. ostavio sam u Kuala Lumpuru i profesuru i porodicu i vratio se u Sara-jevo sa američkim «Herkulesom» do Sarajevskog aero-droma, a onda sa UNPROFOR-ovim transporterom do grada. Kako sam dočekan u Sarajevu i šta se nakon toga događalo dok sam sa hafizom Ismetom Spahićem i dru-gim saradnicima podizao Islamsku zajednicu u ratnim uvjetima, govorit ću nekom drugom prilikom. Ovom prilikom samo želim napomenuti da su peta i šesta de-cenija u mom životu najdramatičnije, najzanimljivije i najaktivnije u ratnom i postratnom okruženju u domo-vini i svijetu. O tome treba knjigu napisati. Dakle, ove godine ušao sam u sedmu deceniju koju ću, nadam se, posvetiti svojoj duši, svojoj familiji, svom narodu, svo-


joj domovini i svojoj državi na sebi svojstven način, ako Bog da.

Već sam negdje pisao kako je Gazi Husrev-begova me-dresa u Sarajevu bila najveća bošnjačka gimnazija. Velike ličnosti su u njoj predavale, a ništa manje ličnosti nisu ni izišle iz nje. Koliko biste se mogli složiti sa mnom?

Reisu-l-ulema: Dakako! Slažem se, očekujući da se i Vi složite sa mnom ako kažem da su grad Sarajevo, duh Sarajeva, univerzitet Sarajeva, biblioteka Sarajeva i to-lerancija Sarajeva nezamislivi bez Gazi Husrev-begove medrese. Tu istinu je prepoznao Miroslav Krleža. Toj isti-ni se dive ugledni stranci, koji, kad im se kaže da je Sa-rajevo već 1537. god. imalo takvu odgojno-obrazovnu instituciju, gdje se tražilo od studenta da uče sve što za-htjeva “vrijeme i mjesto”, ostanu bez teksta. Sa takvom odgojno-obrazovnom historijom ponosan bi bio svaki grad i svaka država, osim grada Sarajeva i bosanske dr-žave, odnosno Sarajevskog univerziteta, za kojeg ovih dana partija kojoj smeta vjeronauka u školama pripre-ma zakon kojim ukida mogućnost teološkim fakulteti-ma (čitaj Fakultetu islamskih nauka) da mogu biti člano-vi Sarajevskog univerziteta. Na taj način trenutni status pridruženog člana Fakulteta islamskih nauka će doći u pitanje, mada od toga statusa FIN nema nikakvu korist. Nažalost, kako izgleda, imat će samo poniženje da nam se kaže: „Niste “dostojni” našeg univezitetskog društva.“ Uporedite to sa nedavnim obilježavanjem dvjestote godišnjice Univerziteta u Oslu, koji se ponosi činjeni-com da je prije 200 godina taj univerzitet nastao na te-meljima teološkog fakulteta, pa je sasvim normalno da tim povodom pozovu mene iz Sarajeva i dr. Olav Fykse Tveita, generalnog sekretara Svjetskog vijeća crkava iz Ženeve, da govorimo o temi Religija - izvor konflikta ili put do pomirenja. Zamislite situaciju da, na primjer, Sa-rajevski univerzitet već sada počne pripreme da 2037. god. obilježi svoju petstotu godišnjicu, oslanjajući se na činjenicu da su korijeni Sarajevskog univerziteta u Gazi Husrev-begovoj medresi na isti način kao što se crkve-na škola uzima kao korijen za dvjestotu godišnjicu uni-verziteta u Oslu, koji je sada jedan od vodećih svjetskih univerziteta?! Šta mislite, da li je moguće da Sarajevski univerzitet prihvati Gazi Husrev-begovu medresu kao temelj za svoju odgojno-obrazovnu povijest?! Razmisli-te o tome! Slobodno!

Da li je nestao taj imamsko-mualimski diskurs, ili imidž

stare medrese, pa ga zamijenio novi, pomalo, menadžer-ski, dolaskom studenata sa novih studija.

Reisu-l-ulema: Gazi Husrev-begova medresa se vre-menom mijenjala, ali je sačuvala svoj originalni duh i svoj primarni cilj, a to je da čuva i razvija vjeru, znanje i moral u Bošnjaka. Medresa u Sarajevu je bosanski dra-gulj, europski biser i svjetsko neiscrpno blago. Treba uraditi sve što je u našoj moći da Gazi Husrev-begova medresa bude na povijesnoj listi europskih odgojno-obrazovnih institucija.

Prethodno pitanje je bilo postavljeno stoga što se ima dojam da Islamska zajednica ima tri nivoa diskursa u imamsko-mualimskoj metodi. Prvi, stari, patrijarhalni, mnogo hvaljeni, hrabri i čvrsti, seoski imam; zatim dolaze mlade, ambicioznije generacije u koju spadate i Vi; pa tek

sad imamo neku vrstu moderniziranih kompilatora, mu-kalida, u vjeri. Šta Vi preferirate?

Reisu-l-ulema: Nisam siguran da je ta klasifikacija adekvatna i zato nemam odgovor na to pitanje. Mislim da Medresa ima svoj utvrđeni put i pravac. Nikakvi vje-trovi ne mogu ni omesti ni umanjiti njenu misiju.

Ja Vas se sjećam kao mladog prevodioca neke strane delegacije koje je pozvao rahmetli dr. Ahmed Smajlović. Bili ste tek diplomirali na “Al Azharu”. Bili ste bliski sa dr. Samajlovićem?

Reisu-l-ulema: Da, bio sam blizak dr. Smajloviću. Zbližili smo se u Kairu, gdje me dr. Smajlović prihvatio kao svog najbližeg. Omogućio mi je da, nakon što je ra-hmetli Mesud Hafizović završio studije na “Al-Azharu”, “naslijedim” njegov stan u centru Kaira. Dr. Samajlović je bio veliki radnik sa velikim planovima za Islamsku za-jednicu i naš narod. Uživao je veliki ugled na Al-Azharu i općenito u muslimanskom svijetu. Bio je rječit i otvoren prema ljudima. Nažalost, dr. Smajlović nije ostvario sve svoje planove, ali je otvorio značajne procese u Islam-skoj zajednici, koji još uvijek traju. Osobno sam dužan dr. Smajloviću za bratsku brigu. Zahvaljujući njemu oti-šao sam u Čikago, gdje se moj život promijenio i moj akademski razvoj unaprijedio. Molim Allaha dž.š. da dr. Ahmeda Smajlovića nagradi lijepim Džennetom.

Prihvatili ste imamsku dužnost u Čikagu, gdje ste upo-

znali dvojicu velikih ljudi. Jedan je bio Vaš prethodnik Ća-mil-ef Avdić, a drugi je bio Vaš mentor dr. Fazlur Rahman. Kao da su Vas oni odredili kao osobu, islamskog mislioca i misionara?!

Reisu-l-ulema: Osobno se nisam sreo sa imamom Ćamilom Avdićem, ali znam ga iz priča njegovih rođa-ka i prijatelja u Čikagu kao vrijednog, ponosnog i po-štenog Bošnjaka. Imam Ćamil Avdić je imao begovsko držanje, ljudsku čast i intelektualni ponos. Volio je svoj narod i živio je za nezavisnu i samostalnu Bosnu. Iz nje-govih knjiga sam spoznao istinu o posebnosti bošnjač-ke nacije, jezika i kulture. U Čikagu sam prvi puta čuo da u Crnoj Gori žive muslimani koji nisu Crnogorci, već Bošnjaci. Moj susret sa profesorom Fazlur Rahmanom je Allahov blagoslov. On me naučio da mislim svojom gla-vom i pokazao mi put intelektualnog napretka. Neka mu Allah oprosti grijehe i obraduje ga Džennetom.

Jedini ste, a to Vam je bio jedan od prvih zadataka,

otišli u Kladušu s namjerom da pomirite Bošnjake. Niste uspjeli, zar ne?!

Reisu-l-ulema: Pitanje “pomirenja” u Krajini nakon krvavih sukoba nije jednopotezni čin, već dugotrajni proces u kojem treba napraviti mnogo uvjerljivih pote-za da bi taj proces bio uspješan. Moja želja je da kod lju-di u Krajini pobudim dobru volju za pomirenjem, koje niko ne može nametnuti. Vjerujem da će to pomirenje doći iz duše samih Krajišnika, koji su najpreči sami sebi.

Alija Izetbegović je za Vas rekao da ste “najobrazovani-ji reis kojeg smo imali”. Šta Vi mislite o njemu?

Reisu-l-ulema: Mnogo mi nedostaje rahmetli Alija


Izetbegović, koji je bio i ostao simbol našeg vjerskog, nacionalnog, kulturnog i državnog uzdizanja.

Vaš punac je bio mladi musliman. Čuo sam Vaš govor na dženazi hafizu Kasim-ef Mašiću iz Trvanika. Imate izra-zit antikomunistički odnos prema tom vremenu progona Bošnjaka. Zašto onda niste osudili prokazane službenike u Islamskoj zajednici koji su radili za UDB-u?

Reisu-l-ulema: “Zelena knjiga” je bio pokušaj razbi-janja Islamske zajednice po svim šavovima. Hvala Bogu pa je u Islamskoj zajednici bilo pameti i mudrosti da se prepozna ta zla namjera i tako očuva jedinstvo dīna i ummeta, što je, kao što znate, ustavna obaveza reisu-l-uleme.

Imali ste tokom cijelog Vašeg “riesovanja” napade pos-tkomunističkih, ateističko-mušričkih medija u Sarajevu. Nesumnjivo da iza njih stoje i strani diplomatski centri moći, pa i obavještajne službe. Koliko ste personalno to preživljavali i kako se osjećate danas kad su ti centri moći izgubili bitku sa Vama.

Reisu-l-ulema: Ne radi se tu o gubitnicima i pobjed-nicima, već o nedostatku kućnog odgoja u komunika-ciji sa ljudima.

Ponekad istupate sa stanovišta kako bi se u BiH moralo poštovati pravo “jedan čovjek – jedan glas”, što smatrate općecivilizacijskom tekovinom ljudskih prava. To je, ha-man, utopija sa stanovišta današnje pozicije Bošnjaka.

Reisu-l-ulema: Ne, to nije utopija. To je civilizacijska i demokratska tekovina koja nema alternativu. Samo je pitanje vremena kad će taj univerzalni princip “jedan čovjek - jedan glas” biti primijenjen na cijelu državu Bo-snu i Hercegovinu. Mislilo se da je ukidanje aparthei-da u Južnoj Africi utopija, ali nije. Zlo i nepravda mogu dugo da traju, ali ne mogu preživjeti ispit povijesti.

Nedavno ste rekli da Bošnjaci uporno govore kako žele živjeti sa svima i dijeliti životni prostor, pa i državu. Ali ste upozorili da, pošto ih se kao takve ne cijeni, mogli reći sa kime više ni oni ne žele živjeti. Šta to znači?

Reisu-l-ulema: To znači da je sve više Bošnjaka koji misle da je vrijeme da se kaže da je Bosna zemlja Boš-njaka i ostalih koji je vole i prihvaćaju kao svoju jedinu domovinu i jedinu državu te da su spremni da se bore za jedinstvenu i suverenu bosansku državu kao što su Poljaci spremni da se bore za svoju Poljsku, Mađari za svoju Mađarsku, Srbijanci za svoju Srbiju, Hrvati za svo-ju Hrvatsku, Danci za svoju Dansku itd. Ja razumijem Milorada Dodika kad kaže da ne voli (odnosno mrzi) Bo-snu zato što voli Srbiju, ali zato tražim da i on razumije mene kad kažem da ja volim Bosnu (ali ne mrzim Srbiju) te da je Bosna moj dom, moja domovina, moja država, moja sudbina, moje «biti ili ne biti» ovdje i sada. Nema potrebe nikoga prisiljavati da voli Bosnu, ali nema niko pravo ni da se ljuti što Bošnjaci vole Bosnu kao svoj jed-ni dom, svoju jedinu domovinu i svoju jedinu državu, jer oni drugog doma nemaju, oni nemaju ni «obećanu» ni «rezervnu» zemlju i državu. Bosna je država, a Her-cegovina je pokrajina kao što je Sandžak pokrajina u Srbiji, i kao što je Dalmacija pokrajina u Hrvatskoj. Ra-

Još uvijek se sanjam u Medresi i imam tremu o ekuju i ispit iz

arapskog jezika kod rahmetli prof. hafiza Ibrahima Trebinjca, iz fikha

kod rahmetli prof. Sinanudina Sokolovi a, iz akaida kod rahmetli

prof. Muhameda Radon i a, iz historije islama kod prof. Kasima Hadži a te iz op e historije kod profesorice Zehre Šoše. Imam potrebu da kažem da su prof.

Trebinjac i profesorica Zehra na mene ostavili najsnažniji utisak u

smislu (straho)poštovanja.


zumljivije je da se za Srbiju kaže «Srbija i Sandžak», a za Hrvatsku «Hrvatska i Dalmacija», nego za Bosnu «Bosna i Hercegovina» zato što su mnogo veće historijske, geo-grafske i kulturološke razlike između Srbije i Sandžaka, Hrvatske i Dalmacije, nego između Bosne i Hercegovi-ne. Pa zašto se onda samo oko bosanske države prave takve jezičke i druge podjele? Zato da se mogu praviti i druge podjele, koje idu na ruku slabljenja do uništenja bosanske države, a time i bosanskog, odnosno bošnjač-kog naroda. Jer Bosnu treba stalno predstavljati kao «ničiju zemlju» oko koje se svađaju njena dva susjeda i rade joj o glavi. Treba pokazati da Bosna nema «doma-ćina», da njena kultura nema «vlasnika», da njena vjera «nije poželjna», da je njena sloboda «opasna», a njena nezavisnost «neodrživa» te da joj treba «tutor» koji će je stalno udarati po glavi da ne bi ustala, da se ne bi osvijestila, da ne bi napredovala i da ne bi bila samo-svjesna. Pravo Bošnjaka na dom, domovinu, državu, naciju, jezik, vjeru, kulturu, slobodu i nezavisnost je bosansko pitanje «biti ili ne biti». Sadašnja generacija Bošnjaka, mislim na duhovnu, intelektualnu, akadem-sku i političku elitu, nema pravo na izdaju, nema pravo da svojim potomcima ostavlja dugove koje će plaćati genocidom. Bošnjaci su autohtoni narod koji ima pri-rodno pravo na sve što imaju i drugi narodi na Balka-nu i Europi, uključujući i nacionalnu državu. Jer, prošlo je vrijeme prisvajanja Bosne i posvajanja Bošnjaka za bilo čije nacionalne interese. Bošnjaci su danas svjesni-ji svog prava na vjeru, naciju, kulturu, dom, domovinu, državu, slobodu i nezavisnost više nego ikada. Bošnjaci su dovoljno pametni i sposobni da budu domaćini u svojoj zemlji, da budu vlasnici svoje kulture te im, sto-ga, ne treba ni nadzor nad njihovom vjerom, ni tutor nad njihovom slobodom.

Isto tako tvrdite i dajete teške ocjene o stanju Bošnja-ka u BiH, da smo ucijenjeni jednom politikom kakvu vodi Milorad Dodik, na način da ne možemo ništa slobodno odlučiti o svom narodu. Naveli ste primjer Bošnjaka sa Ko-sova koji ne mogu posjetiti svoju matičnu državu.

Reisu-l-ulema: Zar ne vidite da su jedino Bošnjaci na Balkanu “ničiji» narod! Bošnjaci su jedina nacional-na grupa o kojoj nijedna država ne vodi brigu, ni povi-jesno, ni konstitutivno, ni kulturno, ni jezički - nikako. Uporedite to sa drugim narodima kao što su Mađari u Srbiji o kojima brine Mađarska, o Hrvatima u Bosni bri-ne Hrvatska prema slovu i duhu svoga ustava, o Srbima u Albaniji brine Srbija, o Jevrejima u svijetu brine Izra-el, o pravima Roma u Bosni pobrinuo se Međunarodni sud pravde u Strazburu. Ko se brine o Bošnjacima na Kosovu, u Makedoniji, u Albaniji, u Srbiji, u Hrvatskoj, u Crnoj Gori, pa i u Turskoj? Niko! Oni su prepušteni sami sebi. Njihov status u svim tim zemljama ovisi o milosti i nemilosti svakog pojedinog režima, koji ucjenjuje Boš-njake tražeći od njih da se odreknu osnovnih ljudskih prava. Bošnjaci služe Crnoj Gori samo onoliko koliko je trebalo da dođe do svoje državne nezavisnosti. Srbija već decenijama radi na fizičkom istrebljenju Bošnjaka gdje god to može, ali se često i posluži njima za svoje nacionalne potrebe. Hrvatska nije odustala od upotre-be Bošnjaka za svoje nacionalne ciljeve i zato se protivi priznavanju bosanskog jezika, čak i u bošnjačkim vjer-skim školama. Nedavno nas je poznata bošnjačka novi-narka Nadira Avdić Vllasi upozorila na teško stanje Boš-

njaka na Kosovu, kojima država Bosna i Hercegovina krši osnovna ljudska prava zato što je talac beogradske politike, koju provodi Milorad Dodik, koji, kao što kaže Nadira, «garantuje nešto u ime Bosne koju mrzi, kao i njeno većinsko stanovništvo. A Bošnjaci je vole. Imaju samo nju, jednu i jedinu, Bosnu i Hercegovinu!... Sve zemlje Europske unije priznale su kosovska dokumen-ta (pet od njih još nije priznalo Kosovo, ali jeste putna dokumenta)... Učinile su to i sve zemlje regiona, izuzev Srbije i BiH... Zašto Valentin Inzko, u skladu sa svojim nadležnostima, odbija da se ugleda ne SVE zemlje EU i prizna kosovska dokumenta? Na ovo pitanje, tajac! Nema odgovora! Zašto li misle visoki predstavnici EU Inzko i Pieter Feith da između Kosova i Bosne ne treba omogućiti slobodno kretanje ljudi i roba? To što Dodik kaže da BiH neće nikada priznati Kosovo nema nikakve veze s tim što Inzko neće, u skladu sa svojim nadlež-nostima, da donese odluku po kojoj će Bosna priznati kosovska putna dokumenta kao što su učinile SVE, baš sve, članice Europske unije. Skoro je nezamislivo da je moguće nekoj manjini oduzeti pravo da kontaktira sa svojom matičnom državom. Pa kako da njeguje kultu-ru, jezik, kako da očuva svoj identitet ako joj je oduzeto osnovno pravo slobode kretanja, odlaska u jedinu dr-žavu u kojoj živi većina njihovih sunarodnjaka? Može li iko zamisliti da Srbima iz bilo koje zemlje u regionu nije dozvoljeno da dođu u Srbiju? Jer ona ne priznaje njihova dokumenta! Ha ha... Ili Hrvatima, ili Mađarima, ili pripadnicima bilo koje manjinske zajednice. Samo je Bošnjacima s Kosova oduzeto to osnovno ljudsko pravo. Kosovski Bošnjaci su voljom Inzka diskriminira-ni u odnosu na sve narode i manjine Europe i regiona. Oni su fizički spriječeni da kontaktiraju sa svojim su-narodnjacima, sa svojom matičnom državom BiH! Ne mogu čak ni učenici u nastavi na bosanskom sa Koso-va, iz Prizrena ili Peći, iz Bošnjačke mahale na sjeveru Mitrovice, doći u Sarajevo na ekskurziju! Zabranjeno je kosovskim Bošnjacima da posjećuju svoju rodbinu, prijatelje, da studiraju u Bosni... Zabranjeno im je da se međusobno žene, da dolaze na dženaze, na svadbe... Jer Bosna ne priznaje njihova dokumenta! Dok Srbi i Hrvati, gdje god da žive, imaju dvojna državljanstva, mogu da glasaju u svojim matičnim državama, dobija-ju pomoć... Pisali su kosovski Bošnjaci Valentinu Inzku i molili ga, zahtijevali, pitali zašto. Forum Bošnjaka Ko-sova, pa Bošnjački savjet Kosova... Uzalud! Ne može Inzko uvjeriti kosovske Bošnjake da im ne da Dodik da posjete Bosnu! Oni znaju da ih to Europska unija, koju on predstavlja, diskriminira zato što su Bošnjaci, što su muslimani... Da se ne pravimo ludi! Konkretno, Valentin Inzko i Pieter Feith, koji ne poštuju dokumenta ni onih koje predstavljaju, prave se ludi... Nikada neće povjero-vati kosovski Bošnjaci da Inzko mora da dobije Dodiko-vu dozvolu da BiH prizna kosovska dokumenta, kako su to učinile sve države EU koje on predstavlja, uključujući i onih pet koje nisu još uvijek priznale Kosovo! Znaju da Inzko može donijeti tu odluku, ali neće! A Fejt neće da ga upita zašto neće! Europski, nema šta!» Hvala Nadiri Avdić Vllasi. Čuli smo tvoj vapaj. Shvatili su Bošnjaci šta im je činiti. Nema drugog puta već se boriti i izboriti za svoja prava, najprije u Bosni i Hercegovini, ako Bog da.

Pošto govorite za list koji pretendira na panbošnjački koncept, da li biste podržali jedan svebošnjački plan or-ganiziranja Bošnjaka kakav je Svjetski jevrejski kongres?


Reisu-l-ulema: Ne samo da podržavam panbošnjač-ko buđenje, već želim aktivno sudjelovati u pokretanju, promoviranju i razvijanju tog koncepta. Dozvolite mi, stoga, da baš u ovom panbošnjačkom žurnalu, koji nas, nadam se, neće razočarati kao neki dosadašnji časopi-si, izložim svoje poglede na trenutno stanje Bošnjaka i mogući plan njihove alternativne budućnosti, odnosno plan za njihovu “sigurnu zemlju”, ako Bog da.

Prije svega želim kazati da se Bošnjaci danas nala-ze na povijesnoj razdjelnici između žaljive prošlosti i željene budućnosti. Ustvari, Bošnjaci su stalno između žala za slavnim pobjedama i žalbi zbog sramnih poraza. Vrijeme je da svoj žal za pobjedama okrenu prema bu-dućnosti, a svoje žalbe zbog poraza ostave u prošlosti. Kao što se događa svakoj civilizaciji, tako se dogodilo i bošnjačkoj da je prošla put od nastanka, uspona i pa-danja. Nije sramota ako se jednom ili dva puta padne, ali je sramota ako se nijednom ne ustane i ne ostane uspravan tako da te niko nikada više ne može oboriti na tvom putu u «sigurnu zemlju».

Upravo tako, Bošnjaci moraju vjerovati u «sigurnu zemlju», kao što drugi narodi vjeruju u «obećanu ze-mlju». Ovo su božanske poruke koje upućuju Bošnjake da vjeruju u bolju i sretniju budućnost, odnosno u «si-gurnu zemlju»: - Tako mi jutra i noći kad se utiša, - Gos-podar tvoj nije te ni napustio ni odbacio! Budućnost je, zaista, bolja za tebe nego prošlost! Gospodar tvoj će ti si-gurno dati, pa ćeš zadovoljan biti! Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio? Za pravu vjeru nisi znao, pa te je na

pravi put uputio! I siromah si bio, pa te je imućnim učinio! Zato siroče ne ucvili! Na prosjaka ne podvikni! O blagoda-tima Gospodara svog kazuj! (Kur›an, 93:1-11)

Na temelju te kur’anske upute Bošnjaci moraju na-praviti svoju mapu puta za sigurniju budućnost kao po-gled koji nije ni žalom opčaran ni žalbom zamračen, već istinskom voljom obdaren da se korača stamenim kora-cima u “sigurnu zemlju”, kao smisao bošnjačkog života i kao cilj bošnjačke kulture. Zato je važno prepoznati uzroke nastanka, razvoja i pada civilizacija i kultura, upoznati se sa povijesnim okolnostima uspona i pado-va u razvoju jednog naroda, te na temelju toga označiti bošnjački pogled i naznačiti moguće perspektive.

Svakako, jedan od važnih uzroka nastanka, razvoja i pada civilizacija je religija kao zaštitna mjera identiteta. Jer, historijski gledano, religija je neodvojiva od drevnih civilizacija. Religija može potaknuti i kreirati civilizaciju, ali i obrnuto - religija može zaustaviti razvoj sprječava-njem opravdanih promjena. Kada je riječ o Bošnjacima, religija je sačuvala bošnjački narodni identitet kroz vje-ru i moral. Islamska tradicija Bošnjaka je postavila za-štitne granice i usadila osjećaj «drugosti» kroz sjećanja i ponavljanja historije i kroz poruku da su Dobri Bošnjani autentičan narod, da imaju misiju promicanja dobra i odvraćanja od zla te da su Bošnjaci neodvojivo vezani za bosansku zemlju. Moguće pretpostavke Bošnjaka ogledaju se u pitanju kako definirati i sačuvati bošnjački identitet i tradiciju, jer to jeste i bit će još dugo vreme-

Nema potrebe nikoga prisiljavati da voli Bosnu, ali nema niko pravo ni da se ljuti što Bošnjaci vole Bosnu kao svoj jedini dom, svoju jedinu domovinu i svoju jedinu državu, jer oni drugog doma nemaju, oni nemaju ni “obe anu” ni “rezervnu” zemlju i

državu. Bosna je država, a Hercegovina je pokrajina, kao što je Sandžak pokrajina u Srbiji i kao što je Dalmacija pokrajina u Hrvatskoj. Razumljivije je da se za Srbiju kaže “Srbija i Sandžak”, a za Hrvatsku “Hrvatska i Dalmacija”, nego za Bosnu “Bosna

i Hercegovina” zato što su mnogo ve e historijske, geografske i kulturološke razlike izme u Srbije i Sandžaka, Hrvatske i Dalmacije, nego izme u Bosne i Hercegovine. Pa zašto se onda samo oko bosanske države prave takve jezi ke i druge podjele?


na najvažniji bošnjački duhovni, nacionalni i politički izazov. Očuvanje bošnjačkog identiteta u Bosni i Herce-govini - gdje nije automatski zagarantiran - kao i u boš-njačkoj dijaspori, zahtjeva različite političke inicijative. Jačanje veza između Bosne i Hercegovine i bošnjačkih zajednica u svijetu pomoć će očuvanju identiteta i jed-nim i drugim. Dakle, pitanje obnove i jačanja bošnjač-kog identiteta postaje sve više aktualno u ulemanskim, akademskim i političkim krugovima Bošnjaka.

Drugi važan uzrok je ekstra-racionalna povezanost - osjećaj zajedničke sudbine. Historijski, kulture i civiliza-cije ovise o mnogim neočekivanim i ekstra-racionalnim faktorima, odnosno emotivnim vezama. Svakako, tajna opstanka i uspjeha Bošnjaka je u njegovoj vjeri, kulturi, moralu i toleranciji. Stoga, politika Bošnjaka mora radi-ti na jačanju emotivnih ili ekstra-racionalnih veza radi osiguravanja i potpore bošnjačkog identiteta, ali mi još uvijek ne znamo kako da to uradimo ili kako da objasni-mo te veze. Oni koji donose odluke o sudbini Bošnjaka, posebno političke, moraju biti otvoreni i budni prema novim naučnim otkrićima na ovom polju.

Treći uzrok nastanka, razvoja i pada civilizacija je opća edukacija, znanost i tehnologija. Uvidom u po-vijest shvatamo da je Ibn Khaldum (14. stoljeće) vjero-vatno bio prvi veliki historičar koji je zapazio presudnu važnost edukacije, znanstvenog istraživanja i tehno-logije za sudbinu civilizacija. On je pripisao nagli pad arapske civilizacije u njegovom vremenu gubitku arap-skog naučnog istraživanja na svim poljima, posebno na polju znanosti. Stupanj edukacije je ključni pokaza-telj vrijednosti jednog društva i njegove natjecateljske sposobnosti. U modernom dobu, znanost i tehnologija su granični znakovi znanja. Narodi koji vladaju tim dis-ciplinama će, uglavnom, određivati našu budućnost.

Mi možemo kazati da su Bošnjaci među prvim na-rodima u pismenosti. Iako su njihovi razlozi religijski, edukacija im je omogućila profesionalne i ekonomske prednosti. Bošnjaci su imali pionirsku ulogu u una-pređivanju znanosti i tehnologije u Srednjem vijeku, naročito u vrijeme Osmanske carevine. To je osnažilo njihovu poziciju u srednjovjekovnom svijetu i pomoglo je Bosni da se održi unatoč velikim i brojnim neprija-teljima. Slabosti na polju edukacije, znanosti i tehnolo-gije koje se sada javljaju mogu loše utjecati na budući položaj bošnjačkog naroda u Bosni i Hercegovini. Boš-njačka politika mora ustanoviti i održati visok stupanj bošnjačkog sudjelovanja u pomijeranju granica u zna-nosti i tehnologiji. Unapređivanje stupnja opće edu-kacije u svim oblastima bošnjačkog naroda, posebno u Bosni i Hercegovini, te težnja za vodećom ulogom u znanosti i tehnologiji treba da bude politički prioritet. Mjere bosanske znanstvene politike treba da potakne mlade Bošnjake da se bave znanstvenim istraživanjima i tehnološkim inovacijama.

Četvrti uzrok ili motivacija za nastanak, razvoj i pad civilizacija je jezik i zato se mora raditi na učenju i izu-čavanju bosanskog jezika, kao osnovnog znaka prepo-znavanja Bošnjaka ma gdje bili. U svom četvrtom govo-ru naciji njemački filozof Fihte (umro 1814.) definirao je ideju nacije kao zajednicu ljudi koji «žive zajedno» i imaju «zajednički jezik» koji nastaje u stalnoj međusob-noj komunikaciji. Fichteov je stav da Nijemci prestaju biti Nijemcima kada prihvate «rimske jezike». Slično, Bošnjaci prestaju biti Bošnjacima kad prihvate «srpski ili hrvatski jezik».

Od Kulina bana (1180-1204), pa do naših dana Boš-

njaci govore svojim bosanskim jezikom. Ono što Boš-njake čini drugačijim od njihovih susjeda nije njihov jezik, već poruka koju izražavaju na svom jeziku. U vri-jeme Osmanskog carstva Bošnjaci su govorili turski, dok se ulema služila i arapskim i perzijskim, ali nisu za-boravljali svoj bosanski. U svom Ljetopisu Mula Mustafa Bašeskija (umro 1809.) kaže: “Bosanski jezik je bogatiji od arapskog jezika... U arapskom jeziku za glagol ići imaju svega tri oblika... Turski jezik je najsiromašniji, jer za glagol ići ima samo jedan izraz... U bosanskom jeziku za oblik glagola ići ima četrdeset i pet izraza...” Kao i ne-kad, Bošnjaci i danas govore više jezika. To je prednost koja ne smije postati otuđenost od maternjeg jezika, posebno u dijaspori. Jer, onaj koji izgubi maternji jezik, izgubio je maternju kulturu, a to znači izgubio je naciju i državu. “Naš jezik je naš moral i ne treba osobit trud da bismo objasnili pojam bosanski jezik. Bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpskog, ni u okrilju hrvatskog jezika, nije njihova izvedenica, već jedna od objektivnih naporednosti. Bosanski jezik je imao i svoj vlastiti tok do početka 20. vijeka, kada su političke prilike izmijeni-le njegov javni status” - Alija Isaković

Peti uzrok, i možda najvažniji, je odgovorno i savje-sno vođstvo (leadership). Svi klasični i mnogi moder-ni historičari potvrđuju da su historiju pravile velike, nekompetentne i zloćudne vođe čije odluke mogu odrediti uspon ili pad njihovih naroda. Nasuprot ovog mišljenja stoji filozofija da historijom upravljaju neo-doljive socio-ekonomske sile, ako ne i «čelične zako-nitosti». Vođe su samo amblemi tih sila. Oni te sile ne kreiraju. Otuda je prvi i najvažniji uvjet za spas i opsta-nak Bošnjaka bilo i ostalo kreativno duhovno i političko vodstvo. Bošnjaci su imali dobre i loše vođe kao i svi drugi narodi, ali Bošnjaci ne mogu podnijeti loše vođe zato što žive u takvom okruženju koje ne dozvoljava nemar, neznanje, neodlučnost, potkupljivost, pokvare-nost i neodgovornost. Više od jednog stoljeća Bošnjaci nisu imali vođe koji su mogli da im osiguraju politički i materijalni prostor za njihova duhovna ostvarenja ili njihov fizički opstanak. No, ako se usporede velike vođe iz različitih epoha kao što su bili Husejn-kapetan Grada-šćević, reisu-l-ulema Džemaluddin Čaušević, Mehmed Spaho i Alija Izetbegović, nekoliko zajedničkih osobina su im svojstvene. Svi su aktivno sudjelovali u kreiranju povijesti, imali su hrabrost i karizmu, bili su nepotku-pljivi, bili su spremni rizikovati vlastiti život, zdravlje i imetak za plemeniti cilj, svi su bili obrazovani i znali su se nositi sa složenošću geopolitičke i religijske stvar-nosti njihovog vremena. Pogrešno je misliti da danas bošnjački narod nema potrebu za snažnim i odvažnim vođama poput nekih iz prošlosti. Trenutno bošnjačko i bosansko vođstvo izaziva našu zabrinutost. Potrebno je što prije unaprijediti mehanizam političke selekcije, kao i opći kvalitet upravljanja državom te politiku od-lučivanja i politiku implementacije, i to na dugoročni period. Mnogo važnije od «nebeskog naroda» su volja i sposobnost kompetentnih i predanih vođa da dosegnu i obnašaju pozicije vlasti koja im omogućava da rade za dobrobit svog naroda. Nije bez razloga rečeno da su dvije vrste ljudi beskorisni: oni koji ne znaju zapovije-dati i oni koji ne znaju slijediti.

Nismo Vas pitali o pregovorima o Islamskoj zajednici u Srbiji. Imate li nešto novo reći od onog što je već rečeno u javnosti?


Reisu-l-ulema: Kao što sam već negdje rekao, što se tiče turske inicijative za ukidanje paraislamskog predstavljanja muslimana u Srbiji, ona je uspješna jer je otkrila mnoge nepoznanice i stvarne aktere napada na legalnu i legitimnu Islamsku zajednicu u Srbiji sa sjedištem u Novom Pazaru. Kroz proces turske inicija-tive, koji još uvijek traje, Islamska zajednica u Turskoj je dobila pravu informaciju o uzrocima i posljedicama pokušaja razbijanja Islamske zajednice u Srbiji od Be-ograda i njegovih poslušnika. A to je bio pravi cilj po-kretanja turske inicijative: da turski reisu-l-ulema šejh Mehmed Gormez dobije pravu informaciju o Islamskoj zajednici u Srbiji sa sjedištem u Novom Pazaru, što je i postignuto, pa je samim tim turska inicijativa bila korisna, jer se nakon Muftijine amnestije ljudi vraćaju autentičnoj Islamskoj zajednici, koju je Beograd bezo-brazno napao.

Kome najviše dugujete u životu?

Reisu-l-ulema: Sam sam odgovoran za svoje ne-uspjehe, ali za svoje uspjehe najviše dugujem trojici ljudi. Mom puncu Abdulazizu Ahmedbegoviću dužan sam za životne lekcije, koje se ne mogu naučiti iz knji-ga. On me naučio da život nije uvijek kako je pravo, nego kako mora da bude, jer su ljudi kvarljiva roba i zato treba biti mudar i strpljiv da bi se došlo do želje-nog cilja. Dužan sam mom dragom Salimu Šabiću za druženja i putovanje svijetom. Od njega sam naučio da u svakom čovjeku postoji neko dobro koje treba znati izvući i učiniti ga korisnim za opću stvar. I svom profe-soru Fazlur Rahmanu dužan sam za roditeljsku brigu i učiteljsku pažnju, koja mi je pomogla da prosvijetlim svoj um i otkrijem svoje intelektualne mogućnosti.

I, naravno, dužan sam svojoj Azri koja me prati i podržava na našem zajedničkom putu. Azra je moja supruga, moj prijatelj, moja utjeha i moja inspiracija. Zbog toga ostavit ću vasijjet da nam i kaburi budu je-dan pored drugog.

Šta biste poručili Sandžaku na pragu narednih izbora?

Reisu-l-ulema: Savjetujem im da se drže zajedno na čelu sa muftijom Muamerom Zukorlićem. Ovo je vrijeme bošnjačkog buđenja i slobode. Onaj koji još uvijek ima strah da se probudi, učim dovu Allahu da ga probudi kako bi shvatio da bošnjačko sunce izlazi. A onaj kojeg je strah slobode, molim Allaha da ga oslo-bodi od straha. Pitanje “sigurne zemlje” za sve Bošnja-ke odlučivat će se u Sandžaku. Zato Bošnjaci Sandžaka, budite sretni i ponosni što vam Allah daje tu čast da budete osloboditelji svih nas, ako Bog da.

Koga najviše volite, ili ste voljeli?

Reisu-l-ulema: Volim sve ljude, ali ljubav prema unucima je posebna.

Koju dovu preporučujete svom narodu?

Reisu-l-ulema: Allahu Svemogući, osnaži nas u našoj namjeri da se ujedinimo na istini i pravdi za naš narod!

Allahu Sveznajući, pouči nas da praštamo jedni dru-gima i da jedni drugima budemo na pomoći!

Allahu Milostivi, obaspi nas Tvojom milošću uvijek i na svakom mjestu! Amin!


NI DESET ALIJA NAS NI DESET ALIIZBAVITI NE EIZBAVITI N

Pogled na Izbornu skupštinu BDZ u Novom PazaruPogled na Izbornu skupštinu BDZ

FOKUS P i š e : N e d ž a d L AT I Ć


NI DESET ALIJA NAS JA NAS IZBAVITI NE EE E

Pogled na Izbornu skupštinu BDZ u Novom Pazaruu Novom Pazaru

Pod takvim dojmom, u dvorani pred

tri hiljade posjetilaca, što me je

podsjetilo na nekadašnje osnivanje

SDA u Sandžaku, izrekao sam slijedeću

ocjenu: “Bošnjaci se, generalno, danas

nalaze u skoro bezizlaznoj političkoj

situaciji. Samo dva Sulejmana su

zabrljala toliko da nam ni deset Alija

više ne može pomoći!” Još sam dodao

da nam treba još pet Rifata Burdžovića

i nekoliko Čegevara da bismo izveli

unutarbošnjaku političku revoluciju koja

bi nas vratila tamo gdje je stao rahmetli

Alija Izetbegović.


Kad izvršim pregled iz Sarajeva, našeg odnosa prema Beogradu, a nakon što se vratim iz Srbije, tačnije iz Novog Pazara, gdje sam, na licu mjesta čitao, slušao, razgovarao i na sve moguće načine se upinjao razaznati srpsku politiku prema Bosni i Hercegovini, shvatim da, bar što se tiče medijske slike, Bošnjaci pojma nemaju šta se tamo dešava! To je toliko sterilan i benevolentan pristup da je bolje i ne tretirati, odnosno ne konzumirati informacije i stajališta koja nam se nude u Sarajevu. Stoga i posjeta ministra vanjskih poslova BiH, dr. Zlatka Lagumdžije, Beogradu nije mogla imati drugačiju “putanju”, pa se, stoga, ni njegove izjave ne mogu izdvojiti kao nešto novo, odnosno nešto drugačije i inventivnije od općepoznate prizme. Nije sasvim uvjerljiv Željko Komšić u obrazloženju svoje ostavke, koja nije usvojena, da je to bila reakcija na

Lagumdžijinu posjetu Beogradu. Ako Komšić i ne prizna, on će ostati politička iznimka.

KRINKA ZA ODRŽAVANJE MIRA

Šabloni i stereotipi o srbijanskim liderima i političkim opcijama određuju odnose između BiH i Srbije, a posebno Bošnjaka i Srba. To je, u najmanju ruku, konformistička politika, koja, kao takva, neće zadugo dati nikakve pomake i rezultate. Za sada, upravo takav komformistički pristup odgovara Beogradu. Jer “ne talasaj”, što je krinka za održavanje mira i uspostvaljanje regionalne suradnje, pomaže vladajućim strukturama u Beogradu da se predstave svijetu kao mirotvorci i demokrate, koristeći nadmoć srpske diplomatije, stečenu još iz vremena bivše Jugoslavije, na međunarodnom planu, gdje srpske

diplomate mogu istupati sa svojim maksimalističkim stavovima nacionalnih interesa i ciljeva. Tako, iza plašta dobrosusjedskih i međunacionalnih odnosa, Beograd, za sada, veoma uspješno ostvaruje svoje primarne nacionalne interese. To se najbolje pokazalo na nedavno usvojenom stavu Vijeća Evrope da se Srbiji odobri kandidatski status za prijem u EU. Samo jedna sitnica, a to je pitanje položaja vlaške, odnosno rumunjske nacionalne manjine, bilo je dovelo u pitanje taj diplomatski srbijanski uspjeh. I to je riješeno, zahvaljujući političkoj trgovini sa Rumunijom, koja je članica EU. Ipak, ta sitnica dobila


je najveći nivo pri rješavanju, tako da su izravno u njemu učestvovala ministarstva vanjskih poslova.Šta je sa ostalim nacionalnim manjinama u Srbiji? Posebno šta je sa Bošnjacima, koji nemaju svoju matičnu državu?! A i da je imaju, kako je podrazumijevaju, BiH nije članica EU, pa ne može tako pred predsjednika Borisa Tadića iznijeti ocjenu o stanju Bošnjaka, u Sandžaku, na primjer, i uvjetovati prijem Srbije u međunarodne organizacije ispunjenjem demokratskih evropskih standarda u Sandžaku.Ako je faktičko stanje tako, značili to da Bošnjaci iz BiH ne trebaju voditi računa o položaju Bošnjaka u Srbiji?

NOVI PAZAR KAO KOLIJEVKA MULTIKULTURE

Najbolji primjer da stanje nacionalnih manjina, pa tako ni Bošnjaka, u Srbiji nije onako kako ga predstavlja zvanična srbijanska politička elita, pa ga kao takvog i akceptira bošnjačka, sarajevska, politička elita, je nedavno održani skup Bošnjačke demokratske zajednice (BDZ), kojem je prisustvovalo još šest lidera stranaka nacionalnih manjina u Srbiji: Mađara (dvije), Slovaka, Albanaca, Makedonaca i Hrvata. Svi lideri, pozdravljajući skup BDZ-a, dali su ocjenu da oni predstavljaju “mulitetničku Evropu”, a ne Boris Tadić, koji “ne odgovara na njihova pisma”. I svi optužuju da “srbijanski režim proizvodi režimske poltrone i ikebane koji lažno predstavljaju interese nacionalnih manjina u Beogradu”. Ovih sedam stranaka činit će jedinu stvarnu multietničku koaliciju u Srbiji i zajedno izići na predstojeće izbore.Slušajući govore uvidio sam kako se svi drugi narodi u Srbiji slažu između sebe, razumiju i poštuju. Primjerice, lider Mađara gospodin Ador Čank pozdravio je skup selamom, da sam pomislio kako je Novi Pazar uistinu prava kolijevka multikulture i suživota u Srbiji. Pod takvim dojmom, u dvorani pred tri hiljade posjetilaca, što me je podsjetilo na nekadašnje osnivanje SDA u Sandžaku, izrekao sam sljedću ocjenu: “Bošnjaci se, generalno, danas nalaze u skoro bezizlaznoj političkoj situaciji. Samo dva Sulejmana su zabrljala toliko da nam ni deset Alija više ne može pomoći!” Još sam dodao da nam treba još pet Rifata Burdžovića i nekoliko Čegevara da bismo izveli unutarbošnjačku političku revoluciju koja bi nas vratila tamo gdje je stao rahmetli Alija Izetbegović.


TEME P i š e : T i m z a a n a l i t i k u P. B.

Kako Izetbegović i Tihić pomažu Dodiku da osnoju Islamsku zajednicu RS-a

ZILKI JE BIO VOJNIKZILKI JE BIO VOJNIK RATKA MLADI ARATKA MLADI A


Političke poruke i konotacije susreta

Jusufspahića mlađeg sa Dodikom

do sada su, možda, najubjedljiviji

pokazatelj da po dosadašnjim

spekulacijama Dodik „vaistinu“

želi formirati Islamsku zajednicu

RS-a. Spekulacije su počele još od

postavljenja Adema Zilkića

za reisa u Beogradu.


Za Bošnjake u Srbiji, posebno u

Sandžaku, ovo će biti odlučujući

izbori. To će biti referendumsko

izjašnjavanje između probeogradskog

bloka, kojeg čine Rasim Ljajić, kao

lider SDPS-a, Sulejman Ugljanin,

liders SDA, uz podršku Jusufspahića i

Zilkića, i lidera prosandžačkog bloka

Emira Elfića, predsjednika BDZ-a,

stranke koja prvi put izlazi na izbore, a

koju podržava muftija Zukorlić.



Zvanična posjeta Muhameda Jusufspahića, imama iz Beograda, Miloradu Dodiku, a nakon što je reisu-l-ulema dr. Mustafa-ef.

Cerić uputio pismo, zamolbu, ambasadorima islamskih zemalja da predsjednika RS-a pro-glase personom non grata, pokazuje visprenost srpske politike i zloupotrebu Islamske zajednice od strane režimskih funkcionera paravjerske tvorevine. Također, prije posjete Jusufspahića mlađeg, banjalučki muftija Edhem-ef. Čamdžić odbio je primiti odlikovanje koje mu je Dodik bio namijenio dodijeliti na dan proglašenja „Pi-jemonta srpstva“, odnosno Dan krsne slave RS-a, u Banjoj Luci.

SRBOFILSKE MEDRESE

Političke poruke i konotacije susreta Jusufspahića mlađeg sa Dodikom ni po čemu ne mogu poslužiti popravljanju srpsko-bošnjačkih odnosa jer nemaju ekumensku, već intrigantsku pozadinu. Taj susret je do sada, možda, najub-jedljiviji pokazatelj da po dosadašnjim speku-lacijama Dodik „vaistinu“ želi formirati Islamsku zajednicu RS-a. Spekulacije su počele još od postavljenja Adema Zilkića za reisa u Beogradu. Čim je inauguriran, Zilkić je sa Jusufspahićem boravio incognito dvadesetak dana u RS-u, pridobijajući imame da se priklone Beogradu. Nakon što nije naišao na razumijevanje imama, Zilkić je digao ruke od RS-a. Srbi još od kralja Pe-tra, koji je osnovao i finansirao Veliku medresu u Skoplju, imaju tradiciju da izravno školuju hodže koji će agitirati prosrpsku politiku među Bošnjacima. U vrijeme komunizma srbofile među hodžama izravno je pronalazila Državna bezbjednost (UDB-a). Otvaranjem medrese i pedagoške akademije u Beogradu, pod okriljem „beogradskog muftiluka“, a koje finansira Vlada Srbije, ima za cilj popunjavanje vjeroučitelja i imama u RS-u.Dva bošnjačka politička lidera, odnosno min-istra u Vladi Srbije, Rasim Ljajić i Sulejman Ugl-janin, stala su iza Adema Zilkića priznavši ga za reisa. Tako da je glavni muftija Islamske zajed-nice u Srbiji Muamer-ef Zukorlić ostao usamljen držeći svoju vezu sa Rijasetom Islamske zajed-nice u BiH.

BOŠNJAČKI SPARTANCI

Pošto će naredni izbori u Srbiji biti održani maja ove godine, predizborna kampanja u Sr-biji je već počela. Za Bošnjake u Srbiji, poseb-no u Sandžaku, ovo će biti odlučujući izbori. To će biti referendumsko izjašnjavanje između

probeogradskog bloka, kojeg čine Rasim Ljajić, kao lider SDPS-a, Sulejman Ugljanin, liders SDA, uz podršku Jusufspahića i Zilkića, i lidera prosandžačkog bloka Emira Elfića, predsjednika BDZ-a, stranke koja prvi put izlazi na izbore, a koju podržava muftija Zukorlić. Iako za sada sve ankete daju prednost Elfićevom BDZ-u, koji bi uz neke manje probošnjačke stranke iz Novog Paz-ara, nakon pobjede mogao i formirati lokalnu vlast u svim sandžačkim gradovima, političko rješenje za Sandžak se ne nazire. Tim prije, a to je vrlo dobar primjer, što ni pregovori o Islam-skoj zajednici, koje su vodili najviši vjerski au-toriteti, dvojica reisova, kao i državnici Turske i Srbije, nisu dali nikakve rezultate. Za sada svi srbijanski mediji, kao i državni vrh Srbije, daju maksimalnu podršku Ljajiću, Ugl-janinu i Zilkiću, protiv muftije Zukorlića. Njih trojica su, pritom, preko Sulejmana Tihića i Ba-kira Izetbegovića, osigurala i političku i medi-jsku podršku iz Sarajeva. Gledano sa tog aspe-kta, mladi Elfić ne bi imao nikakvu šansu. Ipak, postoje lokalni mediji, javne tribine i skupovi na kojima se raskrinkavaju nositelji vjerskih i političkih skupova, te općenarodno iskustvo i pamćenje svega onoga što se zbivalo u protekle dvije decenije na prostoru Sandžaka.Od nastanka SDA, kada su Sandžaklije postali „bošnjački Spartanci“, desilo se nekoliko para-doksalnih političkih obrata. Prvo su se, poput Alije i Harisa, posvađali Rasim i Suljo, da bi cijeli poratni period njihove dvije stranke, SDA i SDP, vodile krvave političke obračune. U vri-jeme sloge Ugljanina i Ljajića Sandžak je bio samoproglašena republika koja je imala vladu od 17 ministarstava, premijera i predsjednika. Izdavali su „memorandume o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak“ i pisali pisma svjetskim državnicima i međunarodnim in-stitucijama koje su potpisivali kao predsjed-nik (Ugljanin) i premijer (Ljajić). Indikativno je posebno danas da je ministar odbrane bio Alija Mahmutović, današnji lider sandžačkih vehabi-ja. Svih 17 ministara te samoproglašene repub-like je uhapšeno 1993., a i danas se vodi sudski postupak protiv nekolicine preživjelih „minista-ra“ zbog „narušavanja sigurnosti i ugrožavanja ustvanog poretka zemlje“, dok je Ugljanin, koji je pred hapšenje, što je vrlo indikativno i sumn-jivo, pobjegao u Tursku, amnestiran.

MLADIĆEV VOJNIK

Kako se desio obrat u politici bošnjačkih lidera? Oko Ljajićeve i Ugljaninove stranke razvio se „zmijski koloplet“ obavještajnog i kriminal-

nog podzemlja. U njihovom najbližem okruženju dešavala su se misteriozna ubistva, hapšenja i progoni ljudi. Ljajićev brat Kero bio je jedan od glavnih narko-bosova u Novom Pazaru, umro u lab-oratoriji droge, a brat Sulejmana Ugljanina se obje-sio. Uz to Ugljanin se sumnjiči da je pronevjerio oko 15 miliona eura samo u dva općinska mandata gdje je SDA imala skupćinsku većinu u Općini Novi Pa-zar. Kao takvi i najobičnijem svijetu su postali sum-njivi da su ih beogradske vlasti ucijenile i usmjerile da izravno izvrše napad na Mešihat Islamske zajed-nice i uz pomoć srpske žandarmerije pokušaju oku-pirati džamije i iz njih protjerati neposlušne imame. U obračunu džematlija i srpskih specijalaca, koji su gazili sedžade u čizmama, bilo je nekoliko ranjenih i povrijeđenih džematlija. Cilj napada na džamije bio je postavljanje imama lojalnih Zilkiću. Ne bi ovo mogao izvesti sam Zilkić bez izravne podrške Ugljanina, koji je tada bio u savezu sa Vojislavom Koštunicom. Ugljanina je sa Koštunicom povezao Rade Bulatović, koji je bio vojni ataše u Turskoj u vrijeme dok je bio u azilu, a zatim Koštuničin direk-tor BIA-e, koji se po tom osnovu dovodi u vezu sa ubistvom Zorana Đinđića.Ugljanin, očito po istoj preporuci, postavlja podob-nog Zilkića za reisa. Zilkić je postao podoban, po tvrdnjama svjedoka, još dok je služio JNA u Ku-manovu, 1979/80, kod Ratka Mladića. Mladić je bio komandant 3. čete pješadije u kasarni Karpoš. Prema tvrdnjama jednog niže rangiranog oficira, Zilkić je imao vrlo prisne odnose sa Mladićem, koji je još tada pokazivao svoj mazohistički karakter jer se surovo iživljavao i maltretirao vojnike. Za raz-liku od mnogih, Zilkić je bio povlašten, pa je kod Mladića ulazio u kancelariju bez kucanja. Također je viđan kako nedjeljom odlazi sa Mladićem na privatni ručak. Konačno, kao hodža, držao je političku nastavu iz marksizma za vojnike. Na-kon odsluženja vojnog roka Zilkić se zaposlio kao glavni imam u Tutinu. Uporno je simulirao teške bolesti što izazivalo sućut kod kolega. Međutim, u vrijeme najcrnjih progona Miloševićevih falangi na Sandžak, najmanje tri stotine mladića je hapšeno i pretučeno zbog optužbi za posjedovanje oružja. Među pretučenima su bili i neki imami koje je, kako su naknadno saznavali, prokazivao osobno Zilkić. Bojeći se osvete Zilkić je zatražio zaštitu od Ugljani-na, glavnog krivca za takva mučenja i maltretiranja ljudi. Ugljanin je izjavljivao kako u Turskoj regrutira vojsku od trideset hiljada mladića za oslobađanje Sandžaka, zbog čega je Milošević pokrenuo ak-ciju „Maj 92“ kojom je rukovodio oficir DB-a Vlado Čorbić. Zbog svega toga Sandžaklije strahuju da će se zaista u Srbiji održati izbori, dok će u Sandžaku to biti samo prilika za novu ofanzivu na Islamsku zajednicu, posljednji pedalj slobodnog Sandžaka.

UMUKNUO SANDŽAČKI

PIJETAONekada se Sulejman

Ugljanin smatrao najradikalnijim liderom na Balkanu. Zvali su ga

Pešterski pijetao koji traži autonomiju za

Sandžak. Ove godine, iako je kampanja

u Srbiji već počela, Ugljanin šuti. Pitajući se što je umuknuo, Pešterci ga izazivaju dosjetkom:

„Pjevni pijevče, duhni, zijveni;

Ne izduhnu čega nema!“


AHMEDIJE NA TRI PRSTA

Prije Adema Zilkića, još dva reisa su ustoličena u Beogradu. Prvi je hafiz Ibrahim-ef. Maglajlić, koji je naslijedio najčuvenijeg reisa Džemaludina Čauševića. Čaušević je posato

legendaran po otporu srpkoj hegemoniji odbivši poltronstvo srpskom monarhu rekavši: „Evo ti moja ahmedija, pa je stavi na svoju glavu!“ Nekoliko je referenci zbog kojih je srpski monarh preferirao Maglajlića za reisa. Prvo, bio je prognan u vrijeme Ustro-ugarske zbog učešća u Boju kod Banje Luke. Živio je u Čehoslovačkoj. Zatim je napravio raskol u JMO i istupio iz Spahine stranke. Kada njegova prosrpska stranka, koja je davala ovce za glasove, nije osvojila niti jedan mandat, hodžinska kurija ga 1930. bira za reisa IVZ-e Kraljevine Jugoslavije. Uz prisustvo kralja svečano je inauguriran u Bajrakli džamiji u Beogradu. Bio je na funkciji dok je sprovodio zloglasni „Srčkićev ustav“. Penzioniran je nakon usvajanja novog Ustava Islamske zajednice kada je ponovo Rijaset vraćen u Sarajevo.

U pripremi srpskih osvajanja i ratova u bivšoj Jugoslaviji srpska politika je preko obavještajnih službi (UDB-a i KOS) pokušala obezglaviti Islamsku zajednicu. Nakon pokreta imama u Sarajevu, koje je vjerovatno inicirala UDB-a, te nakon smrti Naima Hadžiabdića, za reisa je izabran major UDB-e i nosilac Partizanske spomenice, hafiz Husejn-ef. Mujić. On će biti drugi reis u historiji kome je menšura, inauguracija predata, 31. oktobra 1987., u Beogradu. Obavljao je službu reisa samo dvije godine, kada je na lični zahtjev penzioniran.


RUBRIKA P i š e : N e d ž a d L at i ć

Moj vojage u Paris

OD ALTUN


ALEM DŽAMIJE DO AJFELOVOG TORNJANiti sam više mlad, niti je Pariz tako topao i romantičan kako sam sanjario o njemu. Tako da je moj izlazak iz automobila, u sami suton dana, na Trg Konkorde (nikad nisam mogao pravilno izgovarati, pa tako ni pamtiti toponime na francuskom jeziku) bio moj pravi susret sa Parizom. Danas ga već mogu sasvim jasno opisati kao susret dva ozbiljna čovjeka u poodmaklim godinama, koji se pozdravljaju sa malo riječi i velikim naklonom u znak respekta i poštovanja!


Već sam za svoj rođendan, 10. marta ove godine, nakon što sam životu (ot)platio pola stoljeća, odlučio pi-sati dnevnik. Naime, to jutro sam sebe počastio klanjanjem ranog sabaha u Altun alem džamiji u No-vom Pazaru i učenjem ezana sa njene munare. Altun alem džami-ja u Novom Pazaru, kao duhovni temelj Bošnjaka u Sandžaku, pan-

dan je Begovoj džamiji u Sarajevu. Samo što je njena monumentalnost bezazlenija, pa je pjevljivija, poput njenog imena, dok je monumentalnost Begove dža-mije umnogome ozbiljnija i respektabilnija. Mnoge legende, predaje i mitologije, u kojima je pohranjena duhovna biografija ovih posestrima, govore da su one čuvarice gradova koji su iznikli iz njihovih temelja. Isti su likovi činili dove, polagali kamene temeljce džamija-ma i gradovima. Ni slutio nisam da ću već nakon druge subote poželjeti učiti ezan sa Ajfelovog tornja u Parizu.

STARE JAT-OVE STJUARDESE

Tamo ću stići nakon što sam prvi put poslije agre-sije na BiH stupio na tlo Beograda. Iskreno, da sam mo-gao izbjeći, izbjegao bih tu maršutu. I još iskrenije, da u mom putovanju nije bila predviđena posjeta Parizu, odustao bih od puta. Nažalost, moje Sarajevo svako-ga dana u svakom pogledu sve više stagnira i postaje inferiorno u odnosu na region. Pa tako, da bih letio za Frankfurt, moramo letjeti JAT-om u Beograd.

Na toj maršuti ništa se nije promijenilo. Isti stari “tu-povljev” avion i iste stjuardese, moje vršnjakinje, pože-ljele su mi dobradoplicu na “JAT-ov let za Beograd” kao nekad prije dvadeset i pet godina. Elem, nevoljhko sam stupio nogom na beogradsko tlo. Kao i da nisam; sve sam ignorio koliko sam mogao. Konzumirao sam kahvu i novine čekajući nastavak leta za Frankfurt.

Razlog moga putovanja je bio promoviranje lista “Pa-nBošnjak”, čiji je prvi broj izišao prvog marta. Želio sam iskoristi priliku nekoliko skupova koje je organizirala BKZ (Bošnjačka kulturna zajedenica) u dijaspori. Gost tribina i skupova u Frankfurntu bio je muftija Muamer-ef Zukorlić, što je privuklo veliki broj posjetilaca. On, očito, izrasta u jednog od najpopularnijih bošnjačkih prvaka. Samo u Luksemburgu skupu je prisustvovalo preko hiljadu ljudi, što je najveći skup u dijaspori kojem sam prisustvovao nakon 2000. godine. Davno je nesta-lo onog patriotskog zanosa, nostalgije, pa tako i entu-zijazma u bošnjačkoj dijaspori. Ovo je novi bošnjački, više sandžački ravivalizam, novi zamajac patriotizma kojeg je pokrenuo novi, više duhovni nego politički po-kret koji se pojavio u Sandžaku. To me uzbuđuje i emo-tivno vraća u mladalačke dane osobnog nacionalnog romantizma i zanosa. Dugi razgovori i sijela, uz nesani-cu u dugim vožnjama, toliko me iscrpljuju da ne smo-gnem snage za razgledanje pejsaža i gradova. S jutrom smo prešli iz Luksemburga u Francusku. Kao i svugdje u Evropi, i po Francuskoj su razastrte prekrasne oranice.

PARIZ JE DANAS VEOMA NERVOZAN GRAD

U Pariz smo ušli sa istočne strane, tako da moj susret sa Senom, dok smo prelazili most u jednom predgrađu, nije bio uopće ushićujući. Ispod mosta je tekla sasvim obična, zelenkasta, rijeka. Tribina u džamiji se odužila tako da smo tek u popodnevnim satima otišli u srce Pa-riza, odnosno centra grada, kojeg čine građevine sagra-đene na jednom od osam brda na kojima je izgrađen Pariz. Vozeći se prema centru grada primijetio sam da jedan kafić nosi ime Viktora Igoa. Tako sam očekivao de-setine kafana, restorana i kafića koja nose imena ikona Pariza, pjesnika, filozofa i umjetnika, slikara, glumaca… U meni je strepila moja mladalačka tajna koju nikad ni-kom nisam otkrio. Bio sam strastveno zaljubljen u Pariz! Nikad nikom nisam govorio, jer kao provincijalac djelo-vao bih snobovski ako bih nekome rekao koliko volim Pariz. Čitajući njegove pjesnike, pisce i filozofe stvorio sam kultnu sliku najljepšeg grada na svijetu kojeg je i moja mašta, baš zahvaljujući Žaku Preveru, jednako kao i Žan Pol Sartru, kreirala kao grad ljubavi i grad (odbljeska) sunca. Zbog kratkoće vremena, trebao sam napraviti uži izbor onoga što želim vidjeti. Nekad sam želio biti u Café de Flore i sjediti poput Sartra u njemu. Ali, sve u svoj vakat! Niti sam više mlad, niti je Pariz tako topao i romantičan kako sam sanjario o njemu. Tako da je moj izlazak iz automobila, u sami suton dana, na Trg Konkorde (nikada nisam mogao pravilno izgovarati, pa tako ni pamtiti toponime na francuskom jeziku) bio moj pravi susret sa Parizom. Danas ga već mogu sasvim jasno opisati kao susret dva ozbiljna čovjeka u pood-maklim godinama, koji se pozdravljaju sa malo riječi i velikim naklonom u znak respekta i poštovanja!

Da bi se stvarno naklonili Parizu, svaki njegov štova-telj dođe na plato ispred Ajfelovog tornja. Već iz dalji-


ne sam primijetio osvijetljen Toranj sa koje dva lasera šibaju i sijeku mrak iznad grada. Toranj se, naslonjen na obalu Sene, presija-vao u bezbroj žutih žarulja tako da su mu šipke izgledale zlatne i žute poput dukata. Ispred mene su bile fontane i vodoskoci sa salvama vode ispaljenih poput plotuna iz vodenih topova. Tamo u daljini nazirala se kupola Jelisejske palate. Teatar sa desne, muzej sa lijeve strane, mesingani konja-nik na platou…, sve je izazivalo strahopo-štovanje. Silazak na obalu Sene, po kojoj plove dugi trajekti, bez krova, puni turista, te splavovi uz obalu, bit će popraćen pa-ljenjem dodatnih svjetiljki na tornju, koji zatrepere istinski poput kandilja na muna-rama u vrijeme Bajrama. Istovremeno sa svjetlucanjem dopunskih “kandilja” uz to-ranj, mene su obuzimali srsi od uzbuđenja. Hiljade bliceva, poput svitaca, svjetlucalo je u mraku oko zidina mosta na Seni. Za us-peće na Toranj minimalno je potrebno če-kati dva sahata, pa tek onda liftom se peti na visinu od 330 metra. Ne volim godinu njegove gradnje. Građen je u vrijeme oku-pacije BiH od strane Austrougraske. Nisam zbog toga izgubio volju da proučim ezan sa njegove “šerefe”, već zbog gužve na sa-mom ulazu.

Trijumfalna kapija je tepeluk Pariza. U nju se slijeva šesnaest bulevara, sa ni-zom zgrada zašiljenih na krajevima poput brodskih pramaca. Među njima je i kultni bulevar Šanzelize. Sagrađena je na mjestu gdje je Napoleon držao govor nakon po-bjede u ratu sa Pruskom. Kafići i restorani oko kružnog toka bili su puni. U njima je ostalo nešto od romantizma starog Pari-za. Inače, grad se doima veoma nervozno. Mnogo naoružanih vojnika i policajaca šeta prekrasnim bulevarima. Možda je to zbog tragičnih vijesti koje su tog dana bile na naslovnicama novina. Ipak sam zamo-lio Haka i Hazbiju da noćimo tu u blizini Trijmfalne kapije kako bih ujutro mogao popiti kahvu u nekom od kafića u kojima sam osjećao romantizam mog zamišlje-nog Pariza. Tako samo i učinli. Bez želje da opisujem ostale znamenitosti Pariza i da se takmičim sa njegovim pjesnicima u opisi-vanju njegovih čari, uživao sam u jutarnjoj kahvi udubljen u vrijeme kad sam istinski bio fasciniran Parizom. Nije da nisam bio zahvalan sudbini na ispunjenoj želi da vi-dim Pariz, ali da bih kliktao od sreće morali smo se ranije sresti. Ovako, bio je to susret pun poštovanja, sa mnogo više žala nego ushićenja! “Au revoir Paris” - šaptao sam na ulasku u avion.



DIJASPORA P i š e : M u h a m e d Će m a n

1001 BROJPANBOŠNJAKAI

z dana u dan srce bošnjaštva sve jače otkucava, a nedavno je zakucalo punim intenzitetom u srcu Evrope te napunilo pozitivnom energijom svaku arteriju bošnjačkog bića među Bošnjacima u dijaspori. Naime, kao što je bilo i najavljeno, u subotu 17. marta održana je Promotivna skupština Bošnjačke kulturne zajednice u Luksemburgu (BKZL).

Tom prilikom okupilo se više od hiljadu Bošnjaka i Bošnjakinja, a također i zavidan broj Luksemburžana, kako bi podržali BKZ u Luksemburgu i pozdravili govornike skupa, koji su za tu priliku doputovali iz matice Bosne, Sandžaka i Kosova.

Također, značajno je navesti da su skupu prisustvovali i predstavnici Zajednice sandžačke dijaspore (ZSD) te predstavnici bošnjačkih udruženja iz Holandije, Njemačke, Francuske, Belgije, Danske i Švedske. Ali prije nego se bliže upoznamo sa detaljima sa tog skupa, ukratko ćemo se osvrnuti na interesantna dešavanja koja su mu prethodila.

POSLOVNI RUČAK I INTERVJU

Naime, prije Promotivne skupštine održan je poslovni ručak muftije Muamer-ef. Zukorlića i njegovih bliskih saradnika te uspješnih bošnjačkih privrednika u Luksemburgu, s ciljem upoznavanja, umrežavanja kroz

Promotivna skupština BKZ-a u Luksemburgu okupila preko hiljadu ljudi


Sandžak biznis asocijaciju (SABA) i Bošnjačku nacionalnu fondaciju (BNF), čiji predsjednik, gospodin Hako Duljević, također je prisustvovao skupu.

Nakon ručka, medijska sekcija BKZ-a u Luksemburgu napravila je video intervju s muftijom Zukorlićem s namjerom da isti bude preveden na njemački i francuski jezik, da bi nakon toga bio proslijeđen na sve relevantne adrese evropskih institucija i nevladinih organizacija u Luksemburgu i šire, s ciljem internacionalizacije pitanja diskriminacije Bošnjaka u Sandžaku.

GLAVNI DOGAĐAJ

Vratimo se na glavni događaj, tj. na Promotivnu skupštinu Bošnjačke kulturne zajednice u Luksemburgu. Skup je moderirao gos. Mehdija Čelebić.

Nakon učenja nekoliko ajeta iz Kur‘ana od strane Irfan-ef. Hasanovića, prisutnima se obratio gos. Faruk Ličina, predsjednik BKZ-a u Luksemburgu. „Do formiranja BKZ-a u Luksemburgu je došlo najprije iz želje da se priključimo sandžačkom pokretu, da ih podržimo na putu povratka autonomije Sandžaka kao prekogranične regije, s ciljem ostvarenja ravnopravnosti Bošnjaka u tom regionu“ – objasnio je gos. Ličina.

PROMOTIVNA SKUPŠTINA BKZ-A U LUKSEMBURGU U SKLOPU FESTIVALA MIGRACIJA, KULTURA I GRAĐANSTVA

Nakon njega prisutne je pozdravio predsjednik udruženja CLAE, gos. Furio Berardi, koji je izrazio svoje iznenađenje, ali istovremeno i oduševljenje zbog činjenice da nikada prije u svom životu i društvenom angažmanu nije bio u prilici obratiti se pred tolikim brojem ljudi.

CLAE je dugogodišnji organizator jednog od najvećih kulturoloških događaja koji se odvija jednom godišnje u Luksemburgu – Festivala migracija, kultura i građanstva, u okviru kojeg je bila upriličena Promotivna skupština BKZ-a u Luksemburgu.

BKZ U LUKSEMBURGU IZNENADILA PRISUTNE REALIZIRANIM PROJEKTIMA

Uslijedilo je obraćanje predsjednika BKZ-a i ujedno prvog domaćina skupa – gos. Jahje Fehratovića, koji je vidno uzbuđen izrazio svoju punu podršku Odboru BKZ-a u Luksemburgu te nije krio svoje iznenađenje nastalo uslijed predstavljanja dva već uspješno realizirana projekta BKZ-a u Luksemburgu, koje smo pomenuli na početku ovog izvještaja. „Pojavljivanjem BKZ-a u Luksemburgu mi samo još jednom svjedočimo snagu, veličinu i dostojanstvo bošnjačkoga naroda, kao i ono što se govori svo vrijeme, a to je da Bošnjačka kulturna zajednica promiče panbošnjački projekt i da mi kroz Bošnjačku kulturnu zajednicu zaokružujemo cjelokupnu bošnjačku naciju, kako u matici Bosni i Sandžaku, tako i ovdje u dijaspori“ – istakao je gos. Fehratović.

BOŠNJACI JUŽNOG I SJEVERNOG DIJELA SANDŽAKA JEDINSTVENI U SVOJIM ZAHTJEVIMA

Odmah nakon njega prisutnima se obratio i gos. Hazbija Kalač, u svojstvu predsjednika BKZ-a u Crnoj Gori, koji se u svom obraćanju osvrnuo na pitanje koje mu je tokom njegovog predstavljanja postavljeno od strane moderatora skupa, a koje glasi: „Gospodine Kalač, dozvolite da primijetim, Bošnjaci južnog dijela Sandžaka su na Referendumu za nezavisnost Crne Gore iznijeli njenu nezavisnost na svojim plećima. Je li to mi iz Crne Gore volimo više maćehu od majke? Jesmo li mi pošto-zašto dali te naše glasove? Hoćemo li išta, gospodine Kalač, dobiti zauzvrat?“

Nakon obraćanja gos. Kalača, priliku da se obrati dobio je i gos. Almir Muratović, predsjednik BKZ-a za Petnjicu i Berane. Tom prilikom gos. Muratović je poručio da dolazi sa Bihora, iz Sandžaka, te da je ugovor o koncesiji istog pri isteku. Također je istakao da je došao da poruči da je i među tamošnjim življem inicijativa o povratku autonomije Sandžaka živa i vrlo aktuelna. Toj tvrdnji u prilog ide i skorašnje otvaranje kancelarije Bošnjačke kulturne zajednice u Petnjici.

Zatim je uslijedilo obraćanje gos. Nedžada Latića, koji je tom prilikom poselamio prisutne u svojstvu glavnog urednika novoosnovanog bošnjačkog magazina PanBošnjak, koji je naišao na odličan prijem među Bošnjacima u dijaspori. Gos. Latić se tom prilikom, između ostalog, osvrnuo na stihove prethodno izvedene sevdalinke te poručio da se samo u jednom od tih stihova nalaze čak tri drame: „Sablja sjeknu, ljuba jeknu, čedo zaplaka.“

VLADA SRBIJE NAM NIJE NI DO KOLJENA

Nakon toga prisutne je poselamio i gos. Hako Duljević, veliki vakif i jedan od najuspješnijih sandžačkih biznismena u Bosni i Hercegovini, koji se nalazi na čelu više institucija od velikog značaja za Bošnjake. On je tom prilikom, u svom originalnom stilu, istakao više važnih činjenica, ujedno ne krijući oduševljenost organizacijom, energijom i našom mladošću. „Vlada Srbije vam nije ni do koljena“ - poručio je gos. Duljević, obraćajući se Odboru Bošnjačke kulturne zajednice u Luksemburgu.

OČUVATI BOSANSKI JEZIK

U svojstvu zamjenika ministra za dijasporu Vlade Republike Kosova, prisutnima se obratio gos. Ćerim Bajrami, koji je tom prilikom svoje izlaganje posvetio ponajviše važnosti očuvanja i učenja bosanskog jezika među Bošnjacima u dijaspori.

OBRAĆANJE MUFTIJE ZUKORLIĆA

I na kraju, najavljeno je obraćanje specijalnog gosta večeri, glavnog muftije u Srbiji, Muamer-ef. Zukorlića.

Sam njegov izlazak na govornicu predstavljao je pravi spektakl, jer je propraćen gromoglasnim tekbirima iz stotine duša i gromkim aplauzom. Muftija Zukorlić je još jednom dokazao da ga je Uzvišeni Stvoritelj obdario sažetim govorom i liderskim sposobnostima. Na svaki njegov spomen obnavljanja autonomije Sandžaka, salom bi odjeknuo žestok aplauz, što samo potvrđuje da su prisutni Bošnjaci i Bošnjakinje svjesni značaja neminovnog povratka autonomije Sandžaka. U nastavku teksta imat ćete priliku da se detaljno upoznate sa glavnim tačkama Muftijinog izlaganja.

SANDŽAK JE JEDINSTVENA REGIJA ZBOG JEDINSTVA NJEGOVIH SINOVA I KĆERI

„Želim da izrazim ponos što bošnjački narod ima ovakve sinove, a ja ću vam posvjedočiti da su ovo samo vrhovi grebena. Bošnjački narod ima mnogo vrijednih sinova i kćeri koji predstavljaju njegovu snagu i baš zbog toga sve što nam se dešavalo 100 godina nije nas uništilo“ - riječi su kojima je započeo svoje obraćanje muftija Zukorlić. Nakon toga izrazio je osjećaj ponosa zbog prisustvovanja „velikoj predstavi sandžačkoga jedinstva i demonstracije snage da se neprirodne granice pobijede, snagom duha, snagom vjere, snagom kulture, snagom razuma“.

SANDŽAK KAO MONAKO, ILI PAK KAO LUKSEMBURG

U svom daljem obraćanju Muftija je napravio paralelu između Luksemburga i Sandžaka: „Nekako mi se ovaj Luksemburg dopada. Podsjeća me na Sandžak, liči. A i kad se zaviri u historiju Luksemburga - okupirali ga jedni, pa drugi, pa dolazili, pa odlazili. Ali valjda je Luksemburg poodavno

preživio ono što mi sada preživljavamo. Valjda zato što su Nijemci i Francuzi bili pametniji od naših komšija, pas su shvatili da je veći doprinos stabilnosti da Luksemburg ne bude podijeljen, nego ovi naši što imaju onaj ugovor o kiriji o kome je govorio naš prijatelj i brat sa Bihora.“ Svoje dalje izlaganje nastavio je u istom pravcu: „Ja sam nedavno obećao, otelo mi se pa sad moram držati obećanje, ako dobijemo priliku da ćemo od Sandžaka napraviti Monako. A evo, ako ne Monako sviđa mi se i Luksemburg. Mada, ono i jedno i drugo je monarhija, pa i tu može da bude problema, ali mi nismo sitničari, naći ćemo neku formu koja će biti zadovoljavajuća. Jer evo, Luksemburg je dokaz da možete biti mala zemlja, sa malom površinom, onako ukliještena između velikih zemalja, koja nema izlaz na more, a koja je najbogatija i najuspješnija država.“

DOK JE BIHORA I PEŠTERI, BIT ĆE I SANDŽAKA

„Posebno se osjećam radosnim kada se dva prostora u Sandžaku pominju - Bihor i Pešter. To su dva prostora koji su tako visoko po nadmorskoj visini, ali toliko ponosni da im je i to malo, pa onda kažu SA Bihora i SA Pešteri, nema “iz” nego “sa”. Dakle odozgo, gore visoko. To su dva simbola Sandžaka. Eto, i to je neko htio nekom vještačkom neprirodnom granicom da dijeli. Dakle, dok je Bihora i Pešteri, bit će i Sandžaka. To su strane našega krova i vi znat, kada neko ima kuću keže se da ima krov nad glavom. To znači, kad nema krova nema ni kuće. I to je naš krov. I kroz prošlost i sadašnjost potvrđuje se da se upravo na tim visinama rađaju najjači sinovi i kćeri. Doduše, ne mogu da se smire, pa ne ostaju tako visoko, već siđu po čaršijama, pa onda ostvaraju rezultate. Nego im bude i Sandžak tijesan, pa stignu, Boga mi, i do Bosne, i do Evrope i do raznih drugih



destinacija, ali pokažu svoje prave i dubinske kvalitete“ – istakao je u vrlo emotivnom tonu muftija Zukorlić.

BOŠNJACI U CRNOJ GORI SU NJENI SUVLASNICI, A NE NJENI PODSTANARI

Tokom svog izlaganja Muftija je posebnu pažnju posvetio Bošnjacima u Crnoj Gori: „Bošnjaci u Crnoj Gori su u državnost Crne Gore uložili teritoriju, historiju, kulturu i sopstveni narod. I konačno, volju na referendumu da Crna Gora bude samostalna i nezavisna. To su četiri velike uloge. I zato su Bošnjaci u Crnoj Gori suvlasnici, ortaci Crne Gore, nikakvi podstanari, nikakvi gosti koje Crna Gora trpi. Naravno da to znači da je svim Bošnjacima njihova država Crna Gora. Oni to trebaju znati, ali i Crna Gora treba znati da su Bošnjaci njeni ravnopravni građani, koji imaju svoja individualna, ali isto tako svoja nacionalna, kolektivna prava.“

BOŠNJACI, NEMOJTE BITI „NIŠTA“

Muftija Zukorlić je također iskoristio priliku kako bi poručio Bošnjacima Luksemburga da poštuju državu u kojoj žive, ali da ne zaborave na svoje korijene i identitet: „Ova zemlja je učinila prema vama dobro, zato budite prema njoj dobri. Kako ćete biti dobri? Ne, nećete biti dobri ukoliko se odreknete svoje nacije i svoje kulture. Ne, onda ćete biti neka vještačka tvorevina. Nećete postati oni, a prestat ćete da budete vi. A to znači bit ćete ništa. A niko ne voli ništa. Jer od ništa nema fajde. I bez obzira na razne tendencije, vjerujte- ni njima ne trebate vi da postanete oni. Jer to nikada nećete uspjeti, ostat ćete na pola između vagona, a ubit će vas promaha. Zato budite u svome

vagonu. Ali sa sopstvenom islamskom kulturom i vjerom. Sa sobstvenom bošnjačkom tradicijom i identitetom.“

„PANBOŠNJAK“ I REVIJA „SANDŽAK“ MORAJU UĆI U SVAKU BOŠNJAČKU KUĆU

„I PanBošnjak je jedna od velikih pobjeda Bošnjaka, koja nam vraća samopouzdanje i dostojanstvo. PanBošnjak se ne čita na brzinu, zato smo ostavili da to bude mjesec dana. On se čita lagano i čitaju ga oni koji žele da čitaju i u redovima i između redova. Koji hoće i informaciju i suštinsku i dubinsku poruku. Zato podvlačim, ako želite od mene neki emanet, ne ostavite vaše porodice bez PanBošnjaka, ali isto tako ni bez revije Sandžak.“

BOŠNJAČKA KULTURNA ZAJEDNICA U LUKSEMBURGU - BAJRAKTAR BKZ-A ZA EVROPU

„Neka vam je mubarek olsun Bošnjačka kulturna zajednica u Luksemburgu. Bajraktar BKZ-a za Evropu je ova zajednica ovdje. Jako su me prijatno iznenadili sa svojim projektima. Prije konačne promocije imamo film i brojne druge projekte koji su već u realizaciji i koji su u najavi. Spremni smo i mi učiti od vas ovdje, bez obzira što je BKZ nastala u Sandžaku, jer zapravo i Poslanik a.s. kaže da je mudrost izgubljena stvar vjernika i uzme je gdje god je nađe. I ne postoji samo jedan pravac učenja. Uči se dobro samo kada se uči dvosmjerno, odnosno gdje se god zato ukaže prilika. I mi mnogo stvari od vas u Luksemburgu i općenito u Evropi možemo naučiti“ - istakao je na kraju muftija Zukorlić, dodajući da je dijaspora svjesnija jer je slobodnija.

LJETOPIS Pa n b o š n j a k

SARAJEVONAKON DVADESET GODINA

„Zar iko od mene bolje poznaje ovaj grad? Od mene, Bože, kome si dao da

nikad ne vidi onu koju ljubi?“

Kamo sreće da na cijelome svijetu ima grad ravan Sarajevu

Sarajevo, kao glavni grad Bosne i Hercego-vine, postao je poznat u svijetu zbog svoje tragične opsade od 1992. do 1995. godine, kada ga je srpska vojska držala u blokadi četiri godine. Oko pola miliona stanovnika bilo je izloženo granatiranju i snajperskom gađanju od strane srpskih vojnika sa okol-nih brda. Većinsko bošnjačko stanovništvo ostalo je zatočeno bez hrane, vode, elek-trične energije..., preživljavalo četiri veoma hladne zime. Hrana im je stizala humani-tranim konvojima i kroz mali tunel iskopan ispod piste Sarajevskog aerodroma.

Sarajevo je bilo u opsadi duže od Staljingrada. Stoga je ime ovo-ga grada postalo kultno i ostat će kao takvo u povijesti kao jedno do stotinjak mjesta koja će zapamtiti ljudska civilizacija.

Po svom civilizacijskom kodu Sarajevo se uspoređuje sa Jerusa-lemom, gdje se na stotinjak kvadratnih metara vide minareti i tor-njevi crkava i sinagoga, kao simboli četiri svjetske religije: islama, katoličanstva, pravoslavlja i judaizma.


Najve i bosanski vakifGazi Husref-beg je ro en u gradu Serezu u Rumeliji 1480. godine, od oca Ferhad-bega i majke Seldžuke. Otac mu je bio slavenskog porijekla, a majka princeza, k i sultana Bajazida II.

SEBILJ, BAŠ ARŠIJA, SARAJEVO

48 mart 2012 PANBOŠNJAK48 PANBOŠNJAK

Historičari Sarajevo, kao naseljeno mjesto, spominju 1379. godine kada su ovim krajevima vladali Rimljani, pod imenom Vrhbosna. Osmanlije su ovo mjesto osvo-jili 1436. god. Od tog vremena ovo pitomo mjesto, smje-šteno u polju na obalama male rijeke Miljacke, naglo se razvijalo. Tako je 1553. god. Sarajevo postalo glavnim gradom Bosne. Prvi osnivač grada pod imenom Saraje-vo bio je Isa-beg Ishaković koji je vladao ovim prostori-ma od 1440. do 1470. god. Za tih trideset godina sagra-dio je prelijepu džamiju koja se nazvala Carevom, jer ju je sagradio u čast sultana Fatiha. Uz džamiju sagradio je mostove, hanove, bezistane i konake.

NAJVEĆI BOSANSKI VAKIF

Ali Sarajevo je postalo metropola tek dolaskom naj-većeg bosanskog vakifa Gazi Husref-bega. Današnji izgled starog dijela grada u potpunosti je oblikovao ovaj čovjek. Onako kako je bio princip islamske civili-zacije nastanka gradova; da se prvo u centru sagradi džamija sa medresom i bibliotekom, zatim oko zidina njenog harema mali dućani i u pozadini trga bezista-ni i hanovi, arhitektonski je nastalo jezgro grada. Tako

i današnji dio oko glavnog trga Baščaršije sačinjavaju mali dućani, bezistani i hanovi. A Gazi Husref-begova džamija je kruna arhitektonskog izgleda grada.

Husref-beg je rođen u gradu Serezu u Rumeliji 1480. godine, od oca Ferhad-bega i majke Seldžuke. Otac mu je bio slavenskog porijekla, a majka princeza, kći sulta-na Bajazida II.

Otac mu je poginuo u bici kod Adane, kao vojskovo-đa sultana Bajazida II. Majka mu je umrla u Istanbulu gdje joj je i mezar. Njen otac sultan Bajazid II je umro poslije nje i pored njenog mezara sagrađeno mu je tur-be.

Husref-beg je imao sestru Neslišah. Nije poznato da se ikada ženio, te iza njega nije ostalo nasljednika. Svo njegovo imanje je ostalo kao vakuf.

Prije dolaska u Bosnu, Husref-beg je, kao unuk sul-tana, mnogo putovao po svijetu. Kao vojskovođa učestvovao je u ključnim bitkama na Balkanu, poput osvajanja Beograda, bitke na Mohaču i opsade Beča u vrijeme sultana Sulejmana II.

Kao političar i vojskovođa Husref-beg je ostavio ne-izbrisiv trag u historiji BiH. Iako je opjevan u pjesmama, njegovi biografi nemaju sasvim pouzdanu biografiju o



U ast sultana FatihaPrvi osniva grada pod imenom Sarajevo bio je Isa-beg

Ishakovi koji je vladao ovim prostorima od 1440. do 1470. god. Za tih trideset godina sagradio je prelijepu džamiju koja

se nazvala Carevom, jer ju je sagradio u ast sultana Fatiha. Uz džamiju sagradio je mostove, hanove, bezistane i konake.

CAREVA DŽAMIJA, SARAJEVO

Ja uzdišem kada se spomene mladina Sarajeva,mene je spržila vatra tuge za rastankom od Sarajeva.

Samo u raju može biti njegova voda i zrak.Kamo sre e da na cijelom svijetu ima grad ravan Sarajevu!

Kada do e prolje e, procvate svukud cvije e;u rajski perivoj se pretvore ruži aste baš e sarajevske.

Zar je udo ako ga raju prispodobim?Sarajevska mladina su rajski mladi i s Ridvanom.

Pomisliš da su rajske ljepotice išetale na obale Kevserakada na Bendbašu iza e sarajevska mladina.

Baci jedanput pogled po Šeheru, kada iscvate behar;Izgledat e ti da je svaki zakutak istim svjetlom ispunjen.

Vrtovi lijepi, voda lijepa i ljepotice mile, sve na jednom mjestu.Ne daj Bože nikakve mahane Sarajevu.

Neka ga Uzvišeni Bog uva od svih nesre a:nek’ bude uništen neprijatelj Sarajeva, ako ga bude bilo!

Pjesma SarajevuMEHMED MEJLIJA GURANIJA


njemu. To govori o njegovoj skromnosti i po-božnosti. Postoji zabilježen crtež sa prijema neke austrijske delegacije koja je putujući na istok proputovala kroz Bosnu. Njegov temelj-ni dokument je njegova Vakufnama iz koje se najviše saznaje o njegovoj ličnosti. Iako je Sa-rajevo nekada imalo 360 islamskih bogomolja - džamija, mekteba i dershana, Gazi Husref-be-gova medresa, stara oko pet stoljeća, preživjela je sve režime i iznjedrila hiljade imama i alima koji su klanjali u ovim džamijama.

Ti imami u Husref-begovoj džamiji svakog dana, već pet stoljeća, uče hatmu za dušu svom osnivaču Medrese. Kao što svakog Ramazana deset hafiza uči mukabelu u njoj. I to se nije prekidalo ni u vrijeme opsade grada.

Gazi Husref-beg je rijetka historijska ličnost uopće u islamskom svijetu!

LEGENDA O SARAJEVU

Postoji narodna predaja da kada je sultan Fatih došao na brdo s kojega je ugledao grad Sarajevo uzviknuo: „Baki!“ Tu je naredio da vojska logoruje i zapali velike vatre. Njegovi veziri su željeli iste noći osvojiti grad, ali on ih je zaustavio.

„Ovaj grad se mora osvojiti bez krvi, jer će islam u njemu ostati vječno“ - rekao je Fatih.

Tako je i bilo. Skoro bez borbe i bez prolijevanja krvi Osmanlije su osvojile Sarajevo.

Brdo na kojem je prenoćio Fatih kada je ugledao Saraje-vo zove se Bakije.


Svo imanje ostavio kao vakufDanašnji izgled starog dijela grada u potpunosti je

oblikovao Gazi Husref-beg. Onako kako je bio princip islamske civilizacije nastanka gradova; da se prvo u centru

sagradi džamija sa medersom i bibliotekom, zatim oko zidina njenog harema mali du ani i u pozadini trga bezistani

i hanovi, arhitektonski je nastalo jezgro grada. Tako i današnji dio oko glavnog trga Baš aršije sa injavaju mali

du ani, bezistani i hanovi. A Gazi Husref-begova džamija je kruna arhitektonskog izgleda grada.

GAZI HUSREF-BEGOVA DŽAMIJA, SARAJEVO


SARAJEVSKI RATNI TUNEL

Teško ćete naći Sarajliju koji nema svoju priču o sa-rajevskom ratnom tunelu. Naprosto, taj tunel koji je iskopan ispod aerodromske piste bio je slamka spasa 300.000 Sarajlija koji su 1.400 dana preživljavali ratnu opsadu.

Kao što je poznato, agresija na BiH, koju se izvele srpske vojne snage uz pomoć bivše Jugoslovenske na-rodne armije, koja je bila četvrta kopnena vojna sila u Evropi, svojom artiljerijom opkolila je Sarajevo 4. aprila 1992. godine, na Bajram! Sarajevo se nalazi u dolini ri-jeke Miljacke i okruženo je sa svih strana brdima i pla-ninama na koje je srpska armada izvela mnogobrojnu artiljeriju.

Tako je Sarajevo bilo pod opsadom okruženo vatre-nim prstenom. Stoga se odlučilo prokopati tunel i spo-jiti Sarajevo sa njegovim predgrađem kojeg je dijelila pista Sarajevskog aerodroma. A Sarajevski aerodrom je kontroliran od strane međunarodnih mirovnih snaga UNPROFOR-a radi dostave humanitarne pomoći.

Iskopavanje tunela započelo je 1. marta, a završeno 30. septembra 1993. godine. Kopalo ga je 200 boraca 24 sata na dan. Tunel je dug oko 750 metara. Iskopa-no je 2.800 tona zemlje. U tunelu su se nalazile male tračnice kojim se vozili mali vagoni sa točkovima poput vagončića u rudniku. Obložen je bio drvenim gredama iznad glave. Obzirom na visinu tunela od 1,5 metra i širi-nu od 2 metra, kroz tunel se moglo prolaziti samo u jed-nom smjeru i pognute glave. Stoga je Alija Izetbegović, kao predsjednik BiH, vožen u vagonu.

Tunel je korišten za prijevoz ranjenika, dostavu hrane i nužnih potrepština za preživljavanje.

Obzirom da su zime u BiH veoma oštre i hladne, naj-teže je bilo preživljavati četiri zime jer je grad bio bez struje i ogrjeva. Stanovi i kuće su bele bez prozora čija su stakla popucala uslijed detonacija granata.

Danas tunel posjećuju strani turisti. Mala kuća fami-lije Kolar pretvorena je u ratni muzej u kojem se nala-ze rekviziti kojim se tunel kopao, kao i ruksaci kojim se prenosila hrana.

Slijepac pjeva svome gradu

Minula je kiša. Sad iz kanala, sa tavana i ispod podova trošnih kuća u predgrađu bije smrad mišjih lešina. Koračam, ne tražeć’ naročit smisao u tom: slijepac sam i dato mi je da vidim samo ono što drugi ne vide. Tako biva nadoknađena moja neimaština: prepoznajem, u južnom vjetru što me dotiče, glasove onih koji su napustili ovaj grad. Kao da plaču. U blizini, evo, miriše lipa. Znam: blizu je most i drukčije po njemu zvoni korak i štap, pa više svjetla u zvuku. Zatim tu, pored moga uha, u trenu se sparuju dvije muhe. Ponovo će žega. Obilaze me tijela, vruća, s mirisom postelje, s mirisom pohote. Koračam, govoreći s Bogom, kao da i sam uza me korača: „Zar iko od mene bolje poznaje ovaj grad? Od mene, Bože, kome si dao da nikad ne vidi onu koju ljubi?“

ABDULAH SIDRAN


Sarajevski ratni tunelIskopavanje tunela zapo elo je 1. marta, a završeno 30. septembra 1993.

godine. Kopalo ga je 200 boraca 24 sata na dan. Tunel je dug oko 750 metara. Iskopano je 2.800 tona zemlje.

KU A FAMILIJE KOLAR, SARAJEVO


52 mart 2012 PANBOŠNJAK52 PANBOŠNJAKmart 20125252 PANPANBOŠNJAKBOŠNJAK52 april 2012 PANBOŠNJAK52 PANBOŠNJAK

KOLUMNA P i š e : M i r z a H u l u s i ć

„Arhitektura i rat nisu neuporedivi. Arhitektura je rat. Ja sam u ratu sa svojim vremenom, sa historijom, sa svakim autoritetom koji počiva i u strogim i u pre-plašenim formama. Ja sam jedan od miliona koji se ne uklapa, koji nema kuću, familiju, doktrinu, nijedno mje-sto da zovem svojim, nijednu ikonu i sigurnost, na svu historiju koja bi me okovala sa svim mojim mahanama, mojim sopstvenim strahovima. Znam samo trenutke i živote koji su trenuci i forme koje se učine kao besko-načna snaga, a zatim se “utope u zrak”. Ja sam arhitek-ta, graditelj svjetova, senzualista koji cijeni živo, melo-diju, siluetu naspram neba koje uzima tama. Ne mogu znati tvoje ime. Niti ti možeš znati moje. Sutra, zajedno, počinjemo izgradnju grada.“ (Manifest, Lebbeus Wo-ods – Sarajevo, 1993.)

Ovaj manifest je pročitan naglas na stepenicama iz-gorjelog Olimpijskog muzeja u Sarajevu, 26. novembra 1993., nasuprot punoj vatrenoj liniji, srpskim snajperi-ma i artiljeriji. Srećom, vatra se nije sručila na iskuplje-nu publiku u kojoj je, između ostalih, bio i autor ovog manifesta Lebbeus Woods, jedan od velikana svjetske arhitekture. Kada se čitala zadnja rečenica ovog ma-nifesta: „Sutra, zajedno, počinjemo izgradnju grada“ - jedan od glumaca, prezentatora programa, rekao je: „Zašto čekati sutra?“ Tipični sarajevski humor, blistav i pun kaprica, izrečen u lice nepostojećih izgleda.

Za prošli broj PanBošnjaka pisao sam o interdiscipli-narnom arhitekti iz Bosne, koji, iako civilizacijska poja-

Nakon 20 godina - Manifest Lebbeus Woods.

„...Ja sam arhitekta, graditelj svjetova, senzualista koji cijeni živo, melodiju, siluetu naspram neba koje uzima tama. Ne mogu znati tvoje ime. Niti ti možeš znati moje. Sutra, zajedno, počinjemo izgradnju grada.“ (Manifest, Lebbeus Woods – Sarajevo, 1993.)

ZAŠTO SMO EKALI SUTRA


va, nikada nije tretiran na našim univerzitetima. Selman Selmanagić nije ime na koje lahko naiđete u literaturi. Jedan odlazak u Dessau - Njemačka, veliko iznenađenje ispred biste posvećene njemu i mnogo truda i pomoći prijatelja potrebno je da ga u potpunosti upoznate.

Lebbeus Woods moj je slučaj, arhitekta kojeg sam prvog upoznao. Savremen, odvažan, izvanredan, senzi-bilan i revolucionaran.

On radi i djeluje naočigled svih. Njegove publikaci-je su javne i vrlo dostupne. Ali i on kao Selman dijeli sudbinu ljudi koji se nikada nisu našli na univerzitetima Bosne i Hercegovine.

Lebbeus je arhitekta čiji rad mene, bez obzira na to, svakodnevno nanovo inspirira. Ali, neobjašnjivo je moje ushićenje kada sam shvatio da sam Lebbeusu ja, mnogo prije nego on meni, bio inspiracija!

Pakao rata u BiH, kao i većina umjetnika, novinara, humanitarnih radnika i svih drugih koji su posjećivali BiH (posebno Sarajevo), on vidi kao najblistavije svjetlo civilizacije koja se odupire tami i varvarima.

Iz takve inspiracije nastalo je jedno od Woods-ovih kapitalnih dijela - prijedlog smjera u kojem bi trebala ići rekonstrukcija grada Sarajeva - grada koji bi trebao postati civilizacijski svjetionik pobjede kulture nad te-rorizmom, svjetla nad tamom.

U retrospektivi tog djela on navodi da je za vrijeme rata reagirao na hitnu situaciju u Sarajevu, BiH, grad koji je pod, on tvrdi, neprekidnim terorističkim napadima, koji su na Zapadu smatrani opsadom, kao da je ta situ-acija bila dijelom jednog „normalnog“ rata, za koji je on uvijek tvrdio da to nikako nije bio. Snajperi su u Saraje-vu pretvorili ulice u smrtonosne streljane, a tobdžije su pretvorili normalne građevine, u kojima su ljudi živjeli i radili, u zapaljive smrtne zamke. Za njega je jasno da je u takvoj situaciji i arhitektura dio problema, te da arhi-tektura mora biti i dio rješenja.

Bez pomoći arhitekata građani su izgradili privre-mene zidove kao zaklon od snajpera i snalazili se sa improviziranim popravkama na domovima i radnim mjestima. Svi ti priručni objekti, neki manje, a neki više efikasni u ispunjavanju zadatih funkcija, kreirali su de-gradirano okruženje. Degradirano okruženje koje je po definiciji i cilj rada svakog teroriste. Da prežive i isfru-striraju primitivne neprijatelje svoje prefinjene kulture, ljudi zahtijevaju osjećaj reda u svijetu, reda koji je svje-sno pravljen, ili dizajniran. Sarajlije su, on tvrdi, plemić-ki pokazivali ovu potrebu načinom oblačenja, uprkos nedostatku vode, grijanja i svjetla, neobjašnjivo uvijek u čistoj, opeglanoj odjeći, žene nagizdane, hrabro se šetkajući po dijelovima gradskog centra koji su bili za-klonjeni od snajpera, ali ne i od topova sa okolnih brda, kao likovi iz Alain Resnaisovih filmova. Inspiriran ovim, kako sam tvrdi, ali i daškom Mikelanđelovog dizajna za utvrđenja Firence, krenuo je da radi na načinu poprav-ke kuća i poslovnih zgrada, ali i na načinu da utjelovlju-je elan stanovnika i da čuva od kiše, snijega i hladnoće. Kako sam tvrdi, sva njegova dizajnerska rješenja bili su ekstremno skromni dizajni u poređenju sa duhom gra-da i građana Sarajeva.

„Namjera je bitna, čak i u najmanjem mjerilu, a moja namjera u Sarajevu je bila da uspostavim smjernice za rekonstrukciju grada, taj ogromni zadatak, koji će po-četi kada teroristi budu pobijeđeni, a građani svoju energiju usmjere u izgradnju “novog grada”, kojeg sam predvidio u svom manifestu, i novog, svjetskog svjeti-onika, civiliziranog, građanskog života.“

Zašto smo čekali sutra? Zašto nikada od rata nao-vamo nismo odgovorili na civilizacijski poziv koji nam je upućen. Da na tamu i životinjsko odgovorimo svje-tlom i ljudski - civilizacijski. Poziv na koji smo inicijalno, u ratu tako plemićki, kapriciozno i sa duhom odgovorili na način da je eho tog odgovora i dan-danas u glava-ma velikih umjetnika našeg vremena.

To sutra je bilo samo jednu noć daleko. Danas to su-tra skoro da i ne postoji, jer teroristi i životinje, koji taj gen civilizacije nisu mogli uništiti najgnusnijim zločini-ma, nisu ni sanjali da će ti isti građani grada Sarajeva, u postratnom slobodnom Sarajevu, sa nivoa likova iz Alain Resnaisovih filmova doći na nivo likova iz filmova Nemanje Kusturice.


LJETOPIS

Novi PazarNAJMLAĐI GRAD NA BALKANU

Pobratim Sarajeva, kojeg je utemeljio osnivač Sarajeva Isa-beg Ishaković

Putevi i konaci, hanovi i magaze, kal-drme i šadrvani... Sve te ispreplete-ne niti novopazarske prošlosti tiho obitavaju pod površinskim slojem ove današnje tijesne i životom vri-juće pazarske čaršije. Mnoštvo kul-tura i nacija, vjera i jezika, našlo je tokom prošlih vjekova u Novopa-zarskoj kotlini svoj komad plodnog tla da proklija tragom svog utjecaja

i napravi još jedan niz u potki koju zovemo tradicija i kultura jednog podneblja.

HISTORIJSKI RAZVOJ NOVOG PAZARA

Novi Pazar je osnovan u doba Osmanske carevine u periodu između 1455-1461. godine. Temelje grada postavio je Isa-beg Ishaković, zapovjednik Skopskog i Bosanskog krajišta, kasnije bosanski sandžakbeg, osnivač Sarajeva i Šapca. Podigao je kompleks građe-vinskih objekata kojeg su činili: džamija, karavan-sa-raj, hamam i pedeset dućana.

Uspješnom razvoju Novog Pazara doprinio je nje-gov geografski položaj. Naime, Novi Pazar je osnovan na raskrsnici velikih karavanskih puteva Balkana: Du-brovačkog, Bosanskog i Zetskog. Ti značajni putevi dalje su se račvali prema Solunu, Carigradu i Beogra-

P i š e : S a n e l a K a r i š i k



Osniva Novog Pazara

Novi Pazar je osnovan u doba Osmanske carevine u periodu izme u 1455-1461. godine. Temelje grada postavio je Isa-beg Ishakovi , zapovjednik Skopskog i Bosanskog krajišta, kasnije bosanski sandžakbeg, osniva Sarajeva i Šapca. Podigao je kompleks gra evinskih objekata kojeg su inili: džamija,

karavan-saraj, hamam i pedeset du ana.

SEBILJ, NOVI PAZAR


du. Novi Pazar se dalje izgrađivao i širio zahva-ljujući bogatim dostojanstvenicima, dobrotvo-rima koji su mijenjali njegovu urbanu strukturu putem vakufskih zadužbina. U dokumentima se spominju mnogi, od kojih izdvajamo: Ahmed-bega silahdara, Skendera subašu, Kapudži-bašu Hamzu, Iskendera Čelebiju, Sinan-bega - osni-vača Novopazarske medrese i Abdul-ganija el-Medenija, zahvaljujući kom je sagrađena Altun-alem džamija po kojoj je ovaj grad prepoznatljiv. Oni su uglavnom gradili džamije, mesdžide, trgovačke radnje, mektebe, tekije, hamame i vodenice, oko kojih su se postepeno formirale mahale. Usljed ubrzanog razvoja, Novi Pazar je po tadašnjoj otmanskoj klasifikaciji 1468-1469. evidentiran kao šeher, odnosno naselje najvišeg stepena. Godine 1485. postao je središte novoo-snovanog Novopazarskog kadiluka.

Novi Pazar je na početku imao intenzivniji razvoj od Sarajeva. Veći dio stanovništva se ba-vio trgovinom i zanatstvom, a manji poljopri-vredom. Od kraja 15. i cio 16. vijek Novi Pazar je predstavljao najjaču bazu trgovaca Srbije. Bio je glavna karavanska stanica na putu Dubrovnik-

Istanbul. Sve što je tržište zahtijevalo novopa-zarski trgovci su se trudili da nabave. Uspješno su poslovali i bili hvaljeni u mnogim gradovima.

PROBEMI U RAZVOJU NOVOG PAZARA

Kroz svoju burnu historiju Novi Pazar je ne-koliko puta bio spaljivan i razaran. Godine 1689. odred srpskih dobrovoljaca, koji je stao uz Au-striju, krenuo je prema Pazaru, napali ga, opljač-kali i spalili. Trgovina je tako bila onemogućena druži vremenski period. Poslije katastrofe Pazar se polako oporavljao.

Početkom 19. vijeka Novi Pazar se našao u no-vim ratnim neprilikama – Prvom srpskom ustan-ku. Naime, krvavi Karađorđev pohod na Novi Pazar i Sandžak 1809. godine donio je veliki broj civilnih žrtava, paljevina i razaranja. Međutim, osvojene oblasti ponovo su došle pod vlast bo-sanskog vezira.

Početak 20. vijeka donosi nove događaje i promjene, kako u Srbiji tako i u Novom Pazaru. Borbe za Novi Pazar u Prvom balkanskom ratu

56 mart 2012 PANBOŠNJAK56 PANBOŠNJAK56 april 2012 PANBOŠNJAK56 PANBOŠNJAK

vođene su između turske i srpske vojske od 19. do 23. oktobra 1912. godine. Srpska vojska je ušla u Novi Pazar i uspostavila novu vlast.

Suprotnosti u svijetu je bilo više, a dostigle su vrhu-nac već sljedeće 1914. godine početkom Prvog svjet-skog rata. Mobilizacija je vršena i u Novom Pazaru gdje je mobilizirano bošnjačko, srpsko i jevrejsko stanovništvo. Među braniocima Beograda bilo je i Bošnjaka koji su izgi-nuli na Adi Ciganliji 1915. godine. Poslije Prvog svjetskog rata, kada je nestala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, problemi nisu bili smanjeni, čak ih je bilo i više. Seobe bošnjačkog stanovništva nastavljene su u pravcu Turske i Anadolije. Od šehera koji je u 16. vijeku cvjetao, Novi Pazar je spao na stepen siromašnog grada u kome su se građani borili za golu egzistenciju.

Jedan od najtragičnijih događaja u toku Drugog svjet-skog rata bio je žestok međuetnički sukob Bošnjaka i čet-nika 1941. godine. Četnici su organizirali tri napada na Novi Pazar. Spaljena su mnoga sela, a gubitaka je bilo na obje strane. U toku napada četnika na Novi Pazar zabi-lježeni su i primjeri humanosti i požrtvovanosti. Dok su okolna bošnjačka sela gorjela, u blokiranom gradu je bilo sve opasnije po srpske porodice. Bošnjaci su nastojali da pomognu i zaštite svoje komšije i sugrađane Srbe tako što su im obezbjeđivali po jednog zaštitnika i čuvara iz svojih familija. Pod oružanom pratnjom su 420 Srba smjestili u prostorije Okružnog suda i zatvora.

U toku njemačke okupacije Novi Pazar je tri puta bom-bardiran od strane saveznika, pri čemu je doživio velika razaranja. Stanovništvo je bježalo po okolnim selima tako da je grad opustio. Zbog ratnih dešavanja jako sporo se

oporavljao. Grad je doživio odliv, ali i priliv stanovništva. Pristizale su porodice sa Pešteri i Golije, Bihora, Rogozne i Limske doline.

VRIJEME TITOIZMA

U toku socijalističke izgradnje niče i formira se novi pri-vredni centar u kome je stanovništvo relativno uspješno radilo i solidno živjelo. Izgradile su se i uspješno poslova-le razne fabrike i preduzeća: Tekstilni kombinat „Raška“, Fabrika obuće „Ras“, Drvno industrijsko preduzeće „Deže-va“, Fabrika građevinskog materijala „Sloga“, Zemljorad-nička zadruga „Vojin Popović“ i mnoge druge (obratite pažnju na nazive preduzeća).

Devedesetih godina 20. vijeka kriza je zahvatila cijelu tadašnju Jugoslaviju, pa i Novi Pazar. Raspad Jugoslavi-je, rat na tim teritorijama donijeli su novi talas ekonom-ske krize. Mnogo porodica je napustilo zemlju, naročito omladina. Građani Novog Pazara napuštali su ga masov-no tražeći bolje i bezbjednije uslove za život i rad u Nje-mačkoj, Holandiji, Francuskoj, Austriji itd.

Zbog krize na Kosovu i zaoštravanja političke situacije, te odbijanja Jugoslavije da potpiše Sporazum o Kosovu, 1999. uslijedilo je NATO bombardiranje. Veliki broj građa-na zaposlenih u novopazarskim fabrikama morao je otići na prinudni odmor, a oni koji su ostajali da rade mjese-cima, pa čak i godinama, nisu primali ionako minimalne dohotke.

Novi Pazar po ko zna koji put spašavaju trgovina i za-natstvo. Otvaraju se mnoga privatna preduzeća: obućari,


Kulturno-historijski spomenici

Bogata kulturno-historijska baština, brojni arheološki lokaliteti, kulturne i javne ustanove nastale u prošlosti pokazuju da se kulturno-historijsko blago Novog Pazara svrstava u sam vrh evropske i svjetske kulturne baštine, što nam potvr uju spomenici: Altun-alem džamija, Petrova crkva, ur evi stupovi, Hamam Gazi Isa-bega Ishakovi a, Arap-džamija, Gradska

tvr ava sa Kulom motriljom, Amir-agin han itd.

HAMAM GAZI ISA-BEGA ISHAKOVI A, NOVI PAZAR



Stambolska džadaStambolska džada ili današnja ulica Prvog maja uvijek je bila, a i danas je prometna i puna du ana. Taj stari dio novopazarske aršije je u velikoj mjeri urbanisti ki unakažen 1955. godine kada je kaldrmu zamijenio asfalt.

ARAP-DŽAMIJA, NOVI PAZAR

krojači, trgovačke radnje, fabrike namješta-ja, uslužna djelatnost i sl. Navedeni podaci pokazuju da Novi Pazar izrasta u savremeni privredni i kulturni regionalni centar. Zahva-ljujući svojoj multietničkoj i multikulturalnoj komponenti, Novi Pazar ima ulogu značajnog tranzitnog i turističkog centra.

KULTURNO-HISTORIJSKI SPOMENICI

Bogata kulturno-historijska baština, brojni arheološki lokaliteti, kulturne i javne ustano-ve nastale u prošlosti pokazuju da se kultur-no-historijsko blago Novog Pazara svrstava u sam vrh evropske i svjetske kulturne baštine, što nam potvrđuju spomenici: Altun-alem džamija, Petrova crkva, Đurđevi stupovi, Ha-

mam Gazi Isa-bega Ishakovića, Arap-džamija, Gradska tvrđava sa Kulom motriljom, Amir-agin han itd. Stambolska džada ili današnja ulica Prvog maja uvijek je bila, a i danas je prometna i puna dućana. Taj stari dio novo-pazarske čaršije je u velikoj mjeri urbanistički unakažen 1955. godine kada je kaldrmu zami-jenio asfalt.

Državna vlast je nastojala svim silama, a i dalje na tome radi, da novopazarska čarši-ja ima što manje otomanskog orijentalnog duha, njenog originalnog. Tako su sasvim besmisleno nicale pojedine zgrade bez ika-kvog urbanističkog smisla, poput Lučnih zgrada, koje nekako, reklo bi se, dijele čaršiju od onog dijela grada koji je naseljeniji srp-skim stanovništvom, a nedavno sam čula da


je bilo planirano da one okruže čaršiju kao rimski koloseum. Ti bolesni umovi koji su to planirali porušili su i mnoge vakufske objekte u samom centru ili im promijenili namjenu. Na primjer, Ejup-begova džamija u samom centru gra-da je 1963. godine porušena da bi na njenom mjestu bio izgrađen bioskop, a zgrada Islamskih ustanova, u kojoj je trenutno smješten Fakultet za islamske studije, gdje je ranije bila kupolna dža-mija Isa-bega Ishakovića, trenutno je pod sudskim sporom. Poslije rušenja, u renoviranom objektu bio je hotel „Beo-grad“, kasnije Robna kuća „Grmija“, pa robna kuća „Pazarka“. To je samo jedan od vakufa kojeg Islamska zajednica po-kušava da vrati u svoje vlasništvo shod-no zakonu, ali taj proces se godinama opstruira, kao i mnogi drugi.

NAJMLAĐI GRAD NA BALKANU

Novi Pazar je proglašen najmlađim gradom na Balkanu zbog velikog bro-ja omladine koja u njemu egzistira. U Novom Pazaru su porodice sa po troje, četvoro i petoro djece, hvala Bogu, uo-bičajena pojava. Međutim, nebriga dr-

žave za ovo područje ogleda se i u tome što se u većini novopazarskih osnovnih škola nastava izvodi u tri smjene, što je sigurno jedinstven slučaj u svijetu. Dr-žavnih vrtića je svega tri, pa se na upis djeteta čeka i po godinu ili dvije.

Sada ta omladina ima i gdje da se obrazuje čemu zahvalnost dugujemo prvenstveno Islamskoj zajednici u Srbiji koja je uspješno organizirala obrazo-vanje od jaslica do Univerziteta. Osni-vanjem Internacionalnog univerziteta ovaj kraj se počeo ponovo buditi, što je dovelo i do priliva studenata iz cijelog Sandžaka i Srbije i do osvješćenja cjelo-kupnog stanovništva koji je uskraćiva-njem obrazovanja bio ograničen samo na zanatlijski život ili odlazak u svijet.

Zahvaljujući režimskim igrama, Novi Pazar i njegovo stanovništvo su u do-broj mjeri taoci nekih političkih struja i umova koji bi i rođenu majku proda-li za fotelju i poziciju. No, kako uskoro očekujemo izbore, nadamo se da ćemo se osloboditi i tih okova i umova koji su uzurpirali i medijski i svaki javni prostor, od državnih institucija, pa tako redom, a da će na odgovorna mjesta doći oni koji će Novom Pazaru vratiti sjaj i ljepo-tu kakvu i zaslužuje.


Najve i vakifi Novog PazaraU dokumentima se spominju mnogi, od kojih izdvajamo: Ahmed-bega silahdara, Skendera subašu, Kapudži-bašu Hamzu, Iskendera elebiju, Sinan-bega - osniva a Novopazarske medrese i Abdul-ganija el-Medenija, zahvaljuju i kom je sagra ena Altun-alem džamija po

kojoj je ovaj grad prepoznatljiv.

ALTUN-ALEM DŽAMIJA, NOVI PAZAR


PUTOPIS P i š e : A z r a K a r a h o d ž i ć

Pjesnici mu ljepotu poredili sa svojom dragomSEMERKANDSEMERKAND


Jedan od najstarijih gradova u svijetuSemerkand je grad koji važi za jedan od najstarijih gradova svijeta koji traje kroz historiju da bi danas bio

najznačajniji grad Uzbekistana. Nastao je 700 g.p.n.e., a poznat po imenu AFRASIAB i MARKANDA, bio

glavni grad moćnih Sogdija koji su vladali na teritoriji antičkog Turana. Aleksandar Veliki osvaja ga 320

g.p.n.e. i tako postaje relevantan centar Puta svile između Kine i Sredozemnog mora.


Bismillahirahmanirrahim„Za ben na licu moje drageDao bih Semerkand i šeher Buharu“

Ovi poznati stihovi iranskog pjesnika ha-fiza Širazija potakli su vladara toga vak-ta, velikog Timurlenka, da ga pozove u posjetu i tom prilikom ga je upitao: „Jesi ti taj koji bi za ben svoje drage dao i Semerkand i Buharu?“

Hafiz mu je tada odgovorio: „Nemoj biti ljut, vladaru, jer zbog takve moje darežljivosti i sam vidiš u kakvom sam halu.“

Taj simpatičan susret dvojice velikih ljudi sačuvan je i prenesen do današnjih dana.

Samo pjesnici, naravno, u svojim djelima mogu sebi dati tu slobodu da takvu ljepotu jednog Semerkanda porede sa svojom dragom. A zašto ljepotu ne porediti sa ljepotom? Semerkand je grad koji važi za jedan od najstarijih gradova svijeta koji traje kroz historiju da bi danas bio najznačajniji grad Uzbekistana. Nastao je 700 g.p.n.e., a poznat po imenu AFRASIAB i MARKAN-DA, bio glavni grad moćnih Sogdija koji su vladali na teritoriji antičkog Turana. Aleksandar Veliki osvaja ga 320 g.p.n.e. i tako postaje relevantan centar Puta svi-le između Kine i Sredozemnog mora. Historičari bilje-že da je 6-13 st.n.e. bio važna politička i kulturna tačka Centralne Azije. Njega su osvajali i Perzijanci i Grci, ali tek nakon arapskog osvajanja Semerkand se razvija u metropolu islamskog svijeta, koga 1220 g. Mongoli potpuno opustoše i opljačkaju. Ali, dolaskom Timurida na vlast i njihovih nasljednika 1370-1499. god. postaje ponovo glavni grad ogromne imperije i ponovo doživ-ljava procvat. Gotovo za sve historijske znamenitosti, koje i danas možemo vidjeti i čime se ponosi, može zahvaliti Timuru i Timuridima. Za vladavine Ulugbeka postao je veliki trgovački, znanstveni i kulturni centar Srednjeg Istoka. Rusi su ga okupirali 1868. god. i priklju-čili carevini. Od 1925. do 1929. god. bio je glavni grad Uzbečke SSR.

Nakon proklamacije nezavisnosti 1991. god. dobiva značaj na mnogim poljima, a posebno u turizmu. Do danas preostala impozantna majstorska djela srednjo-azijske arhitekture stala su u red antičkih spomenika In-dije, Egipta, Grčke i Rima. Na UNESCO-voj listi svjetske baštine nalazi se od 2001. god. i pod njegovim pokrovi-teljstvom proslavljena je 2750. godišnjica grada.

PUT SVILE

Put svile je naročit fenomen. Ova velika trgovačka ruta povezivala je Zapad sa Starim Istokom i pružala se od „vječnog“ Rima do prastarog glavnog grada Japana - Nara. To je bilo glavno stablo džinovskog drveta Puta svile. Jedna od njenih grana imala je svoj početak u pra-starom gradu Kine Čan Gan. Odatle je išla u pravcu sje-verozapadne granice Kineskog carstva prelazeći preko gorja Tien Šana i dospijevala u dolinu Fergana, a odatle nastavljala kroz Taškent ka Semerkandu sve do Buhare. Iz Semerkanda se granala u dva pravca, i to jedan pre-ma Baktriji i Indiji, a drugi prema obalama Kaspijskog

mora. U to vrijeme svila je bila najcjenjeniji proizvod. O njenoj vrijednosti najbolje govori podatak da se za 10 manjih komada svile mogao kupiti konj. Čak i Marko Polo, koji je bio prvi Evropljanin koji je stigao do Kine, u svojim djelima i kartama ovaj put je označio kao „Svi-la“. Njemački istraživač Ferdinand Frajher Fonrihthofen u svom djelu o Kini prvi je dao ime Veliki put svile, a tu rutu su stoljećima koristili učenjaci, istraživači i putnici, a i vojske. Odakle poći u obilazak Semerkanda. Prvo do najstarijeg dijela AFROSIABA što ime dobi po legen-darnom kralju Turana. Sjeverni i istočni dio grada bio je zaštićen rijekama, a južni i zapadni dubokim klancima, a prostirao se na više od 200 hektara. Čak se spominje i u Avesti - knjizi vatropoklonika. Mnogi znanstvenici drže da je AFROSIAB bio antički glavni grad Sogdija koji je poznat po imenu MARKANDA koga je u 4. st.p.n.e. Aleksandar Veliki razorio. Ovaj, danas, goli brežuljak za-klanja ruine jedinstvenih građevina centralnoazijskog grada. Ogromni arheološki nalazi svjedoče o razvoj-nom periodu antičkog grada. Nađeni su ostaci građe-vina koji su 13 m visoki, a 80 m široki. Gradska tvrđava te epohe iskopana je pod zapadnim dijelom brežuljka, gdje vanjska fasada starog gradskog zida iz 3. st.p.n.e. sa mnogim vanjskim zidnim stubovima koji su dobro očuvani. Oko citadele su bili hram, naselje, rezervoari za vodu, tragovi kanalizacionog sistema i manje kuće gu-sto i jedna pored druge izgrađene. U blizini stambene četvrti pronađeni su čuveni zidni moleraji sa bajkovitim motivima urađeni rukom talentiranih slikara. Nažalost, ovaj stari grad je prilikom mongolskog upada potpuno razoren, a stanovnici raseljeni. Palača je otkrivena 1912. god. Na sjevernoj strani brežuljka AFROSIAB uz vodu u obližnjoj rijeci Siab je mauzolej - turbe Danijal a.s. po-dignuto u 14. stoljeću nad poslanikovim mezarom. Do turbeta vode strme stepenice uz koje su posađene ruže i sezonsko cvijeće raskošnih boja koje se još više ističu zbog smaragdno bujne, a ipak uredno podšišane trave. Cvrkut ptica u krošnjama drveća i zujanje pčela prate vas sve do petkupolnog turbeta. Oko turbeta poplo-čane staze i terase sa kojih se pruža prekrasan pogled


u dolinu kroz koju lijeno protiče rijeka uz čiju se oba-lu pod bijelom kupolom nalazi izvor neobično slatke vode. Obično posjetioci prije zijareta Danijala a.s. prvo se napiju vode, zatim abdeste, jer se za ovu vodu tvrdi da liječi kako tijelo tako i dušu.

Mnogi će se upitati otkud da ovdje bude turbe Da-nijala a.s., poslanika koji je bio u babilonskom ropstvu i koga su bacili u jamu punu gladnih lavova, koji su ga trebali rastrgati i pojesti, a Allahovom odredbom oni su ga lizali i umiljavali se oko njega!

Po jednoj predaji Timur je sa jednog od svojih osva-jačkih pohoda iz Perzije donio poslanikovo tijelo. Konj na kojem se nalazilo tijelo zaustavio se na ovoj dolini i nije htio dalje da ide. Na mjestu gdje je konj stao pro-vrio je ljekoviti izvor. Vidjevši sve to Timur je naredio da se na tom mjestu ukopa i podigne turbe. Po arhitek-tonskim istraživanjima mezar je prvobitno bio otvoren i pokriven kamenjem. Mnogo godina poslije historičari bilježe da je sarkofag iznenada počeo da raste dosti-gnuvši dužinu od 18 m, a sa njegovim rastom širilo se i turbe što upućuje da mezar pripada svetoj osobi. Zbog svoje neobičnosti ovo mjesto je meta što domaćih, što stranih posjetilaca. Prilikom posjete Semerkandu 1996. god. ruski patrijarh Aleksej II obišao je ovo mjesto i po-svetio ga.

NEKROPOLE ŠAH-I ZINDA

U kasnim popodnevnim satima pod vrelim zrakama kasno-junskog dana kroz današnji mezaristan spušta-mo se ka Šah-i Zindanu. Ovaj memorijalni kompleks nastao je u 11. st. na južnom zidu Afrosiaba. Kao cen-tralna tačka nekropole je mauzolej Kusem ibn Abbas r.a. Duž uskog sokaka redaju se mauzoleji jedan do drugog. Ovaj kompleks nije samo majstorstvo mauzo-lejske građevine Semerkanda, nego predstavlja i cijelu školu arhitekture i njen razvoj iza rijeke Amudarije. U isto vrijeme pokazuje jasnu evoluciju monumentalne

63PANBOŠNJAK Broj 1 63PANBOŠNJAK Broj 2

dekoracije primijenjene umjetnosti Centralne Azije. Duž koridora kom-pleks se može podijeliti u tri grupe, i to: donju, srednju i gornju. Ova tri dijela su međusobno povezana na nekim mjestima nadsvođenim prolaznim paviljonima sa lukom u kupolom. Najstariji dio kompleksa potiče iz 11. i 12. st. i od njega je, nažalost, vrlo malo ostalo. Sve druge građevine koju su i danas vidljive su iz 14. i 15. st. Na sjeveroistočnom dijelu nekropole je mauzolej Poslanikovog s.a.v.s. ashaba i amidžića Kusem ibn Abbasa r.a. Širokim i svijetlim hodnikom koračamo ka nje-govom turbetu. Uzbuđenje zbog skorog susreta s ashabom postepeno raste, a kako i ne bi kada je za njega naš Poslanik Muhammed s.a.v.s. rekao: „Kusem ibn Abbas je likom i ahlakom meni najsličniji.“ Ulazimo u prostoriju bogato oslikanu cvjetnom ornamentikom. Bijeli, plavi, žuti i terakot tonovi tvore prelijepu cvjetnu bašču. Kroz drvene stilizirane mušepke u susjednoj prostoriji posmatramo kabur Poslanikovog as-haba. Ljubazni čuvar ovog turbeta otključao je i otvorio mala drvena vrata i pozvao nas da uđemo u kabursku prostoriju. Ništa nam ljepše i veće nije mogao ponuditi. „Ja Rabbi, hvala Ti na ovim nimetima! Kako da Ti mi ovakvi sićušni Tvoji robovi, iz neke tako daleke male Bosne, na pravi način zahvalimo što si nam omogućio da dođemo u blizinu ova-kvog čovjeka.“ Suze same teku, kvase lice pokušavajući zamisliti tre-nutak kada je ovaj čovjek, ovaj Allahov rob, spustio u kabur mubarek tijelo Božjeg Poslanika s.a.v.s. i da su njegove ruke posljednje koje su dotakle Resulullaha a.s. Prsa se otvorila, duša se poji u ovoj džennet-skoj bašči, a dove naviru jedna za drugom. Rukom prelazimo po kabu-ru, koje je majstorsko djelo centralnoazijske keramike iz osamdesetih godina 14. st., tirkizno-kobaltne boje, ucakljeno, sjajno i selamom se opraštamo od ovog velikog Allahovog roba. Emocije se stišavaju, pa sad u povratku obilazimo čilehanu koja se nalazi pod zemljom. Ova prostorija je služila za povlačenje derviša u osamu na četrdeset dana, obično nakšibendija, na njihovom duhovnom putu. Tu se nalazi džami-ja sa prozorima poput vrata sa kojih se vide ostali mauzoleji, džamija Bibi-hanum i grad u daljini. Krećemo dalje uskom ulicom od jednog do drugog mauzoleja.

Turbe Šadi Mulk Ate (1372.) bila je prva građevina Timurida u Semer-kandu, a posvećena mladoj i lijepoj Timurovoj unuci, koji je duboko žalio njenu smrt, kao što kaže natpis: „U ovom mezaru izgubljen je dra-gocjen biser.“ Unutrašnjost je remek djelo nježne delikatnosti gdje se putem dirljive kromatske osjećajnosti, interpretira, tonom bolne har-monije i melanholičnog lirizma, patnja za voljenom osobom. Kupola se završava osmokrakom zvijezdom koja sadrži zlatni krug oko kojeg se okreće još šest krugova, čije zrake uokviruju osam medaljona u obliku suze, kao da su kapi kosmosa, a u svakoj se ponavlja centralni motiv.

Hodža Ahmetovo turbe izgrađeno je četrdesetih godina 14. st., za-tim iz 15. st. turbe Timurove žene Tuman Oke, turbe Timurove sestre Širin Bika Ake iz 1372. godine, specifično po uvođenju fundamentalne tehničke inovacije koje su uveli majstori porijeklom iz Irana, Muzaferi-da i iz Azerbejdžana. Ovaj kompleks sadrži još i medresu i džamiju, a ulazni portal dao je izgraditi sin Ulugbeka, Abdulaziz 1434-1435. god.

LEGENDA O ŠAH-I ZINDA

Po mnogim predajama, amidžić Muhammeda s.a.v.s. Kusem ibn Abbas r.a. je sa velikom vojskom krenuo ka Semerkandu radi širenja islama na ovim područjima. Sa svojih 70 ratnika poveo je borbu pro-tiv stanovnika Semerkanda i izvojevao pobjedu. Grupa odmetnika iz pravca Pendži Kent gorja napala je Semerkand i ubila sve muslimane na namazu. Kusem r.a. je pao pogođen strijelom. Po jednoj predaji, Ku-sem r.a. se spasio tako što je ušao u procjep mimbera koji se pred njim otvorio. Po drugoj predaji Kusem r.a. je utekao neprijatelju sa mnogo rana i uz pomoć hz. Hidra uronio u bunar Šaban gdje još uvijek živi. Tako je i nastalo ime ove nekropole Šah-i Zinda što znači Živi car.


Gotovo za sve historijske znamenitosti, koje i danas možemo

vidjeti i ime se ponosi, može zahvaliti Timuru i Timuridima. Za

vladavine Ulugbeka postao je veliki trgova ki, znanstveni i kulturni

centar Srednjeg Istoka. Rusi su ga okupirali 1868. god. i priklju ili

carevini. Od 1925. do 1929. god. bio je glavni grad Uzbe ke SSR.

Nakon proklamacije nezavisnosti 1991. god. dobiva zna aj na

mnogim poljima, a posebno u turizmu. Do danas preostala impozantna majstorska djela

srednjoazijske arhitekture stala su u red anti kih spomenika Indije,

Egipta, Gr ke i Rima. Na UNESCO-voj listi svjetske baštine nalazi

se od 2001. god. i pod njegovim pokroviteljstvom proslavljena je

2750. godišnjica grada.


DEMIJURG ZLA P i š e : D ra g o l j u b To d o rov i ć

D O B R I C A Ć O S I Ć66 april 2012 PANBOŠNJAK

DALEKO VAM SUNCE!

Ideolog, inicijator, inspirator, podstrekač, organizator, propagator i

realizator projekta Velika Srbija, srpski otac nacije Dobrica Ćosić, objavio je

knjigu „Bosanski rat“

z knjige „Bosanski rat“ proizlazi da se u Bosni pre početka, za

vreme trajanja i neposredno posle završetka rata ništa nije

moglo odlučiti bez znanja i odobrenja Dobrice Ćosića. Obzirom

da je u ratu u Bosni poginulo oko 100.000 ljudi, da je izvršen

genocid, prosto je neverovatno da glavni akter toga rata

Dobrica Ćosić nije izveden pred Haški tribunal.I67PANBOŠNJAK Broj 2


Glavni ideolog, inicijator, inspirator, podstrekač, organizator, propagator i realizator projekta Velika Srbija s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog veka, srpski otac nacije Dobrica Ćosić, objavio je ovih dana knjigu pod naslovom „Bosanski rat“ u kojoj je sabrao svoje zapise, sećanja, dnevničke beleške, pisma, govore, razgovore, polemike koje se odnose na bosanski rat, a koji su ranije objavljeni u njegovim knjigama. Ova Ćosićeva knjiga na nesumnjiv i, moglo bi se reći, magistralan način potvrđuje, na osnovu drugih izvora i dokaza već utvrđenu, glavnu, prvorazrednu i odlučujuću ulogu Dobrice Ćosića kada je reč o uzrocima rata na prostoru bivše Jugoslavije, početku i karakteru tog rata, kao i razlozima raspada Jugoslavije.Ova Ćosićeva knjiga odličan je povod da se analizira njegov uticaj, njegov angažman i delovanje u svim segmentima rata na prostoru bivše Jugoslavije u kojima je njegova misija najznačajnija, nezaobilazna i nezamenjiva. Razmotrićemo ulogu Dobrice Ćosića u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije sa posebnim osvrtom na pripreme i početak rata, uzroke i karakter rata.

ĆOSIĆEVA JUGOSLAVIJA POD UPRAVOM UDBE

Dok je Aleksandar Ranković bio čovek broj 2 u Jugoslaviji i glavni zagovornik unitarističke i centralističke Jugoslavije, Dobrica Ćosić je visoko kotirao u samom vrhu države uključujući i Josipa Broza sa kojim putuje brodom „Galeb“ u posetu Africi 1961. godine. Unitarističku Jugoslaviju Ćosić je tretirao kao proširenu Srbiju i zalagao se za rigidni centralizam i unitarizam pod upravom UDBE i Partije. Svoje unitarističke pozicije Ćosić je najočiglednije predstavio 1961. godine u polemici sa slovenačkim intelektualcem Dušanom Piljevcem u kojoj se zalaže za ukidanje republika pod izgovorom uspostavljanja socijalističkog jugoslovenstva, jedinstva i solidarnosti.Posle pada Rankovića, Ćosić prelazi u opoziciju, deluje u Srpskoj književnoj zadruzi (SKZ), Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (SANU) i nizu drugih ad hoc formiranih institucija, stvara vrlo uticajan i snažan paralelan centar vlasti. Takođe, piše „roman reku“ o srpskom narodu u XIX i XX veku. Ističe svoju krilaticu o tome da Srbi dobijaju u ratu, a gube u miru. Sve više insistira na konačnom rešenju srpskog nacionalnog i državnog pitanja, ne skrivajući misao i

uverenje da je srpska država svuda gde žive Srbi. Ćosić i njegovi intelektualci, kojih ima veliki broj, sve češće spominju Berlinski kongres 1878. godine kada je, po njihovom mišljenju, Srbija trebala da dobije Bosnu i Hercegovinu jer je to srpska država. Takođe, stalno kritikuju odluke AVNOJ-a iz Jajca i Ustav Jugoslavije iz 1974. godine. Dakle, teritorijalne aspiracije prema Bosni i Hercegovini Ćosića i njegovih dugogodišnjih i odanih istomišljenika, intelektualaca iz Srbije, postoje godinama pre početka rata.Polovinom osamdesetih godina, kada se već oseća propast komunizma u Evropi, kada na vlast u Srbiji dolaze mlađi ljudi, a koji su međusobno dugogodišnji saradnici i prijatelji: Ivan Stambolić, Slobodan Milošević i Buca Pavlović i kada je Ćosić uspeo da u SANU-u obezbedi skoro potpunu podršku za svoje političke i nacionalne ideje, dolazi do dogovora srpske nacionalističke inteligencije oko Ćosića i SANU da sastave neki dokument ili manifest u kome će pismeno izneti program za rešenje srpskog državnog i nacionalnog pitanja u kome se Bosna i Hercegovina tretira kao srpska zemlja.

Dok je Aleksandar Ranković bio čovek broj 2 u Jugoslaviji i glavni

zagovornik unitarističke i centralističke Jugoslavije, Dobrica Ćosić

je visoko kotirao u samom vrhu države uključujući i Josipa Broza

sa kojim putuje brodom „Galeb“ u posetu Africi 1961.


Početkom septembra 1986. godine Ćosić zakazuje sastanak sa književnikom, tada svojim prijateljem i izdavačem Vidosavom Stevanovićem, koji je školski drug sa Bucom Pavlovićem i vrlo blizak prijatelj sa Ivanom Stambolićem. Pošto su Stambolić i Pavlović uz Miloševića tri najvažnija političara u to vreme u Srbiji, Ćosić traži od Stevanovića:„Ti dobro pamtiš. Zapamtićeš ovo što ću ti ispričati. Sve što kažem prenećeš Pavloviću i Stamboliću. To je moja politička poruka njima... Država u kojoj živimo nije više Jugoslavija već brionska Jugoslavija. Tito je napravio za svoje potrebe, a protiv Srba. Federalizacija iz 1974. napravila je države od republika, a Srbi su ostali u bar tri republike. Srpsko nacionalno biće je razbijeno i podeljeno. Jugoslavija se mora menjati zbog nacionalnog pitanja, pre svega zbog našeg nacionalnog pitanja. Srpski komunisti moraju temeljno promeniti svoju politiku, ona mora biti nacionalna. Treba dovršiti nedovršeni posao i stvoriti državu u kojoj će živeti svi Srbi. Ako drugi neće s nama, u redu, neka idu, ali neka ostave ono što nama pripada. Izlazak iz Jugoslavije mora da se plati. Moja poruka Pavloviću i Stamboliću glasi: Ili će sprovoditi srpsku politiku ili će nestati sa scene, biće izdajnici kao i njihovi prethodnici. Spreman sam da razgovaram sa njima o tome. Neka me javno napadaju, ako im je to privremeno potrebno, ali treba da razgovaramo.“

TVORAC MEMORANDUMA SANU

Stevanović je preneo Ćosićevu poruku Pavloviću i Stamboliću koji su mu rekli da je to zastareo, lud i opasan predlog. Stevanović je o toj njihovoj reakciji obavestio Ćosića koji je na to rekao: „To je najveća glupost koju su učinili u svojim životima punim gluposti.“ Ubrzo posle ovog Stevanovićevog posredovanja pojavio se pisani tekst Memoranduma SANU koji predstavlja pravi poziv srpskom narodu na rat protiv ostalih naroda u Jugoslaviji i obrazloženje zbog čega srpski narod treba da se pobuni i reši svoje državno i nacionalno pitanje. Memorandum SANU je zaista akt sa kojim počinje drama naroda koju su živeli na prostoru bivše Jugoslavije. Tvorac Memoranduma i autor svih ključnih formulacija u njemu je nesumnjivo Dobrica Ćosić. To proizlazi iz njegovog položaja u SANU, činjenice da o političkim pitanjima u Akademiji nema diskusije bez Ćosićevog imprimatura. Zatim, svedočenjem Vidosava Stevanovića pouzdano se

može utvrditi da je Ćosić Stevanoviću tri nedelje pre objavljivanja Memoranduma saopštio sažetu verziju tog akta za zahtevom da o tome obavesti Stambolića i Pavlovića. U knjizi „Memorandum SANU pod udarima politike“, koju su napisali akademici Kosta Mihailović i Vasilije Krestić, objašnjava se da Ćosić nije bio član Komisije za izradu Memoranduma, ali da je održano ukupno tri sednice Komisije i na sve tri je učestvovao Ćosić sa iznošenjem svojih predloga. Dugogodišnji Ćosićev prijatelj, saradnik u paralelnom centru vlasti i politički istomišljenik Tasa Mladenović u memoarskoj knjizi „Usputne skice za portrete“ piše:„Kako je Dobrica Ćosić bio jedan od glavnih inicijatora ideje da Srpska akademija konačno izvrši celokupnu analizu položaja srpskog naroda, sama ta činjenica po sebi bila je dovoljna da se u sve uključi i dr. Jovan Rašković.“

To je još jedan dokaz da je Ćosić pravi autor Memoranduma. Na to ukazuje i tekstološka analiza Memoranduma iz koje proizlazi Ćosićev stil, retorika, njegove preokupacije, rečenički sklopovi, njegova deviza da Srbi dobijaju u ratu, a gube u miru. Dakle, autor Memoranduma SANU je, bez ikakve dileme i bilo kakve sumnje, Dobrica Ćosić.Vladajuća politička garnitura u Srbiji na čelu sa Ivanom Stambolićem oštro je osudila Memorandum SANU. Međutim, uskoro dolazi do Osme sedmice CK SKJ, smene Stambolića, dolaska na vlast Slobodana Miloševića i nacionalističkih mitinga istine i podrške Miloševiću.Ćosić pozdravlja dolazak Miloševića na vlast navodeći: „Odlika svih nacionalnih pokreta je nastajanje nacionalnih vođa. U srpskoj istoriji tako se zbiva od Karađorđa do Slobodana Miloševića. Miloševića

Ćosić i njegovi intelektualci, kojih ima veliki broj, sve češće

spominju Berlinski kongres 1878. godine kada je, po njihovom

mišljenju, Srbija trebala da dobije Bosnu i Hercegovinu jer je to

srpska država. Takođe, stalno kritikuju odluke AVNOJ-a iz Jajca i

Ustav Jugoslavije iz 1974. godine. Dakle, teritorijalne aspiracije

prema Bosni i Hercegovini Ćosića i njegovih dugogodišnjih i

odanih istomišljenika, intelektualaca iz Srbije, postoje godinama

pre početka rata.


nije stvorila srpskim vođom partija ni socijalistička ideologija; takvim su ga mogli učiniti samo nacionalne energije i državotvorstvo... Slobodan Milošević je postao političar sa svojstvima i harizmom vođe, državotvorstvom kao nacionalnim ciljem – odbrana srpstva i odbrana moderne srpske države... Milošević je hrabro, pragmatično i neskrupulozno, kako to biva u politici, izvanredno iskoristio svoju istorijsku priliku: da obnovi srpsku državu srušenu u Jugoslaviji i titoizmu i zadobije ugled i značaj kakav posle Pašića u srpskom narodu niko nije imao.“

Nema konkretnih dokaza da je Ćosić direktno doprineo smeni Stambolića i usponu Miloševića, ali svi događaji iz druge polovine osamdesetih godina, posebno Ćosićeve aktivnosti, ukazuju na to.Dobrica Ćosić je smatrao da su Srbi bili među pobednicima u Prvom i Drugom svetskom ratu, a da u miru nisu uspeli da ostvare svoju državu u kojoj bi živeli

svi Srbi, pa je zato računao da iskoristi treći veliki događaj u Evropi u XX veku – propast komunizma (prva dva su Prvi i Drugi svetski rat) da proširi Srbiju. Smatrao je da će to moći da učini jednim blickrigom, koristeći JNA koja je bila, po njegovom mišljenju, pod dominantnim uticajem Srba. Međutim, JNA se ubrzo raspala po nacionalnim šavovima tako da blickrig nije uspeo. Bez obzira na to, u Bosni rat vode vojne i policijske snage Savezne Republike Jugoslavije koje su za taj rat obezbedile oružje, oruđe, oklopna i druga vozila, avione, helikoptere, granate, municiju, starešinski kadar, finansije, logistiku, pozadinu, slobodnu teritoriju, prihvat ranjenih i bolesnih na VMA u Beogradu, dok su bosanski Srbi davali samo živu silu ili „topovsko meso“.Biograf Dobrice Ćosića i Slobodana Miloševića, Slavoljub Đukić, koji je o njima napisao više knjiga, koji ih obojicu odlično poznaje, a takođe i prilike u Srbiji, piše:„Srbi su primili Dobricu kao idejnog tvorca nacionalnog programa, a Slobodana kao izvršioca toga programa, mada među njima postoje krupne razlike, moralne i političke. Ćosić sledi svoja uverenja, a Milošević je pragmatični vođa koji ide za svojim interesima. Tako počinje njihovo približavanje u predvečerje rasturanja

Jugoslavije i straha za nacionalnu sudbinu.“Dobrica Ćosić je svojim političkim delovanjem postavio vođe srpskog naroda u Bosni i Hrvatskoj - Radovana Karadžića i Jovana Raškovića. O tome Slavoljub Đukić piše:„Dok je srpski predsednik prihvatio Karadžića kao nužno zlo, Ćosić je sačuvao prisne odnose sa predsednikom bosanskih Srba još iz vremena kada je on sebi krčio put nacionalnog vođe. Po Ćosićevom mišljenju, Karadžić je najdarovitiji srpski političar.“Karadžićeva Srpska demokratska stranka početkom novembra 1990. godine održava skup u Centru Sava u Beogradu. Dobrica Ćosić pozdravlja skup sledećim rečima:„Ovaj trenutak je istorijski: ostvaruje se oslobodilačko i demokratsko jedinstvo srpskog naroda u težnji za novom državom i novim društvenim poretkom. U Beogradu su među nama, svojima, predstavnici Srpske demokratske stranke Bosne i Hercegovine koja označava početak duhovnog i političkog preporoda srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, dojučerašnje raje Titovih vezira.“Ovo je otvorena, potpuno ogoljena i bez okolišenja izrečena pretnja Bosni i Hercegovini. Ćosić mnogo pre početka sukoba u Bosni preti da će Bosna biti srpska država, da Karadžić i njegova stranka oslobađaju Bosnu. Dakle, Ćosić poziva na osvajanje Bosne i formiranje na njenoj teritoriji srpske države. To je otvoren poziv u rat, za teritorijalno osvajanje, za konstituisanje Velike Srbije.U najznačajnijem srpskom dnevnom listu „Politika“ 26. jula 1991. godine objavljen je intervju Milorada Vučelića sa Dobricom Ćosićem u kome on govori o entičkom čišćenju bosanske teritorije:„Moguća su planska preseljenja i razmena stanovništva, što je najteže, najbolnije, ali i to je bolje od života u mržnji i međusobnom ubijanju.“U to vreme u Bosni nema nikakve mržnje, sukoba ili ubijanja. To je Ćosićevo huškanje na rat, njegova ratna propaganda i promovisanje ideja iz Memoranduma SANU.U skladu sa Ćosićevim položajem u to vreme u Srbiji i Saveznoj Republici Jugoslaviji, Slobodan Milošević ga postavlja za predsednika Savezne Republika Jugoslavije i Vrhovnog komandanta vojske koja ratuje u Bosni. Ćosić je predsednik Savezne Republike

Dobrica Ćosić je

svojim političkim

delovanjem

postavio vođe

srpskog naroda u

Bosni i Hrvatskoj

Radovana

Karadžića i Jovana

Raškovića


Jugoslavije (SRJ) u vreme najžešćeg rata u Bosni u periodu od juna 1992. do juna 1993. godine.

ČOSIĆEV SEDMI RAT

Dok je bio predsednik SRJ desila se otmica 19 Bošnjaka iz voza u stanici Štrpci koji su ubijeni. O toj otmici Ćosić je bio obavešten mesec dana unapred, ali ništa nije preduzeo da je spreči. U knjizi Miodraga Petrovića, književnog kritičara iz Niša, „Susreti sa Dobricom Ćosićem, koja je izašla 2000. godine, Petrović pita Ćosića ko je porušio tolike kuće Muslimana u okolini Višegrada pošto su zajedno bili u Višegradu. Na to pitanje Ćosić mu odgovara:„Užički korpus... Tu su se Muslimani uklinili i to njihovo uklinjavanje nadomak granica Srbije bila je njihova potajna i svesno vođena politika. Ja sam poslao Užički korpus na borbene zadatke, a posle kad su mi javljali o žrtvama san me nikako nije hteo.“Tu knjigu je Ćosić odmah po izlasku povukao iz prodaje jer se plašio Haškog tribunala koji se tada interesovao za njegovu ulogu. U vreme dok je bio Vrhovni komandant vojske koja je ratovala u Bosni, Ćosić je bio povezan i sa mnogim drugim tragičnim događajima u Bosni.Krajem juna 1993. godine Dobrica Ćosić je održao sastanak sa generalima vojske Jugoslavije u Dobanovcima gde je, izgleda, pokušavao da dobije njihovu naklonost i obezbedi podršku za vojni udar i smenu Miloševića. Međutim, Milošević je to prokljuvio i ekspresno u roku od 24 sata smenio Ćosića sa mesta predsednika.U svojoj knjizi „Bosanski rat“ Ćosić na samom početku tvrdi da su ga započeli Muslimani ubijajući Srbe, da je ubijen srpski svat na Baščaršiji, da su „zelene beretke“ krenule u džihad za nezavisnu i celovitu Bosnu i Hercegovinu, da se u Bosni odvijao verski, međunacionalni i građanski rat. Iz svega što smo naveli u ovom tekstu vrlo jasno proizlazi da se radilo o agresorskom ratu Srbije protiv Bosne i Hercegovine, o srpskom ratu za teritorije, o osvajačkom pohodu na Bosnu i Hercegovinu koja

je, po Ćosiću, srpska zemlja. A glavnu ulogu u tom agresorskom ratu za teritorije, za Veliku Srbiju, imao je Dobrica Ćosić.Navešćemo nekoliko Ćosićevih opservacija o tom ratu iz knjige „Bosanski rat“:„Kao pisac Vremena smrti i Vremena zla treba da ostanem veran vekovnom srpskom idealu: nacionalnom i državnom ujedinjenju srpskog naroda; ali i opstanku i slobodi srpskog naroda preko Drine i Save danas.“„Dva veka mi imamo jedan isti cilj, a to je borba za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda. Ovo je sedmi rat koji se vodi za ostvarenje tog cilja.“„Evo treće prilike u ovom veku da se stvori jedna nova država i da srpski narod ponovo dođe do zajedničkog krova i pretpostavki za zajednički život, nadamo se, najzad u konačnom miru.“„Stvara se srpska država preko Drine, Srbi će ostvariti svoja nacionalna i građanska prava. Veliki istorijski događaj. Drina više neće biti krvava međa. Sada treba svim snagama u mir. Sačuvati izboreno i stvoreno.“Knjiga „Bosanski rat“ potvrđuje sve relevantne i značajne knjige koje su se pojavile posle rata u Bosni da je rat u Bosni bio srpski agresorski napad na Bosnu, da je bio srpski rat za teritorije i rat za stvaranje Velike Srbije koju Srbi priželjkuju još od Berlinskog kongresa 1878. godine. Bez obzira na Ćosićeva tvrdnje da je rat u Bosni bio verski, etnički i građanski, iz same njegove knjige proizilazi suprotno.U ovom kontekstu treba citirati najboljeg poznavaoca srpske istorije u XIX i XX veku, eminentnu beogradsku istoričarku Latinku Perović, koja na jednom skupu istoričara 2003. godine govori:„Središno mesto političke misli srpskog naroda u XIX u XX veku jeste njegovo sjedinjenje. Nijedna realno postojeća srpska država nije smela da odloži ostvarenje ovog zavetnog cilja. Otuda se njenom razvitku u dubinu pretpostavlja teritorijalna ekspanzija...“Na kraju treba istaći i to da iz knjige „Bosanski rat“ proizlazi da se u Bosni pre početka, za vreme trajanja i neposredno posle završetka rata ništa nije moglo odlučiti bez znanja i odobrenja Dobrice Ćosića. Obzirom da je u ratu u Bosni poginulo oko 100.000 ljudi, da je izvršen genocid, prosto je neverovatno da glavni akter toga rata Dobrica Ćosić nije izveden pred Haški tribunal.

Knjiga „Bosanski rat“ potvrđuje sve relevantne i značajne knjige

koje su se pojavile posle rata u Bosni da je rat u Bosni bio srpski

agresorski napad na Bosnu, da je bio srpski rat za teritorije i rat

za stvaranje Velike Srbije koju Srbi priželjkuju još od Berlinskog

kongresa 1878. godine.

72 mart 2012 PANBOŠNJAK

REPORTAŽA P i š e : A l e n D u r a kov i ć

72 PANBOŠNJAK

Energetsko uništavanje Polimlja

„...Kako može da se proda ili kupi nebo i toplina zemlje? Takvo nešto sasvim nam je strano. Mi nismo vlasnici svježine vazduha i bistrine vode. Pa kako ih možemo kupiti? Svaki djelić ove zemlje svet je mom narodu. Svaka blistava borova iglica,

svako zrno pijeska na rječnom sprudu, svaki pramen izmaglice u tami šume sveti su u mislima i životu mog naroda...“ (Odgovor poglavice indijanskog plemena

Sijetl Abrahamu Linkolnu i predsjedniku Frenklinu Pirsu na zahtjev da se iseli sa svojim sunarodnicima u odgovarajući rezervat )

SANDŽAKAKAPIJA

E B IT I POTOPL JENA

Prijepolje je, realno

gledano, „Kapija

Sandžaka“. To se mnogo

puta u historiji potvrdilo,

pa i danas se to potvrđuje.

Na različite načine je

pokušano da se Prijepolje

odvoji do Sandžaka, pa je

tako i pripalo u Zlatiborski

statistički okrug. Privreda

u Prijepolju je uništena,

a stanovništvo se bori za

goli opstanak



Bilo je Prijepolje na cijeni i kod nekadašnjih Rimljana na ovim prostorima. Ostavili su oni iza sebe mnogo tragova o svom boravku i životu. Nekropola kod Kolovrata, grobnica u Divcima kod Prijepolja, mnoštvo mjesta nazvanih „Grčko groblje“ i jedno njihovo tada kapitalno djelo koje će možda nama u ovom vaktu doći glave - rudno nalazište ba-kra, olova i cinka na Čadinju pored Prijepo-lja, zatim put soli koji je išao preko Prijepolja

za Dubrovnik i još mnogo stvari, do ovih posljednjih nekoliko decenija vezanih za vojno-bezbjednosni položaj i iskorištenost istih, vojne pošte, skladišta, podzemni aerodromi i sl. Rijeka Lim je pravi dar za ovaj kraj Srbije i gotovo da se ne može zamisliti ovaj dio jugozapadne Srbije bez rijeke Lim. Naravno, i drug Tito sa proleterima je dolazio ili svraćao u Prijepolje, da se ne zabora-vi, ako je tada, ali i sada, od toga bilo nekakve koristi.

PRIJEPOLJSKI SUŽIVOT

Zanimljiva je priča koju podjedanko pričaju poneki Bošnjaci i Srbi koji žive u Prijepolju, a to je priča o multietničnosti, dobrim međuljudskim odnosima i zajedničkom suživotu. Nije da nema nešto od ovoga, ali da ima toliko koliko se priča, piše i govori, ne bih baš tako rekao. To što je Prijepolje pukum slučajem, ljudski rečeno, ostalo naizgled netaknuto u vihoru devedesetih godina sa skoro 13% raseljenih Bošnjaka, brzo se zaboravilo nakon pro-mjena 5. oktobra. Kako je to povezano sa ovom temom?

Priča od prije nekoliko godina da će se na rijeci Lim graditi



ogromne hidrocentrale koje će skoro potopiti jedno mjesto, većinski bošnjačko, začeta je od strane onih koji su bez tra-ga pobjegli 6. oktobra 2000. godine sa parama koje su deset godina iznošene i otimane od građana Srbije i skrivane po tajnim računima švicarskih i kiparskih banaka. O čemu se za-pravo radi?

Priča oko izgradnje hidrocentrala počela je 2009. godine kada se samo nezvanično govorilo o projektu izgradnje hi-drocentrala na rijeci Lim

U početku priče o izgradnji hidrocentrala postojala je samo jedna kompanija pod imenom „Reservoar capital - REV“, kompanija iz Kanade, koja je htjela graditi dvije hidro-centrale: Brodarevo 1 i Brodarevo 2 ukupne dužine jezera oko 17 km.

Kanadska firma REV registrirana na Djevičanskim ostrvima u prvoj polovini 2009. godine sa početnim kapitalom od 500 eura. Dan nakon registracije ista firma dobija energetsku do-zvolu za hidrocentrale na Limu od Ministarstva rudarstva i energetike. Zapravo, cijela priča projekta hidrocentrala pred-stavlja pokušaj vraćanja novca koji je devedesetih godina izvučen iz tadašnje države na nelegalan način i sada je po-trebno taj isti novac vratiti u opticaj i umnožavati kroz ula-ganje istog.

GDJE SU PREDVIĐENE BRANE

Brodarevo, koje se nalazi na 25 km od Prijepolja, predstav-lja gusto naseljeno mjesto sa okolnim selima koja spadaju pod geografsku oblast poznatu kao Komaran i većinsko sta-novništvo je bošnjačke nacionalnosti.

Hidrocentrala „Brodarevo 1“ bila bi 3 km uzvodno od Bro-dareva do granice sa Crnom Gorom u ukupnoj dužini jeze-ra od 7,5 km sa akumulacionom zapreminom od 7.800.000 kubnih metara vode i godišnjom proizvodnjom električne energije od 87.960 MWh.

Hidrocentrala „Brodarevo 2“, nizvodno u dužini od 9,5 km (prema dokumentima REV), bila bi smještena od mjesta Lu-čice i prostirala bi se do Brodareva. Na ovoj dionici se nalazi aktivno groblje u koje se sahranjuju porodice Rovčanin i Ćo-sović, koje je inače tu skoro stotinu godina. Islamska zejdnica u Srbiji je uputila oštar protest zbog politike Općine i države o izmještanju groblja i dala punu podršku građanima koji su za očuvanje rijeke Lim. Visina brane bila bi oko 40 metra sa dužinom od 250 metara u kruni, sa akumulacionom zapremi-nom od 16 miliona kubnih metara, sa ukupnom godišnjom proizvodnjom od 96.800 MWh.

U projekt izgradnje hidrocentrala kasnije su prispjeli i Ita-lijani koji bi da grade hidrocentrale protočnog tipa, počev od industrijske zone Kolovrata, pa uzvodno - ukupno pet malih hidrocentrala.

Zapravo, zasad je „trka“ da se dobije kompletna energet-ska dozvola koja uključuje ekološku i ekonomsku opravda-nost, a da se poslije sa tom dozvolom trguje. Nije isključeno da će neko od spomenutih aktera naše priče graditi hidro-centrale, ali isto tako vjerovatnoća je velika da će neko treći graditi brane. Inače, Ministarstvo energetike u sadašnjem sazivu Vlade pripada Socijalističkoj partiji Srbije! Kakva slu-čajnost!?



Drugi interesantan moment nekoliko decenija, pa i vjeko-va, ponovo je oživio! Riječ je o rudarskim istraživanjima nala-zišta bakra, olova i cinka, a uz njih i srebra i zlata, na lokalitetu zvanom Čadinje, na mjestu gdje su nekada Rimljani kopali i vadili rudu da bi potom zatvorili rudnik, kako se navodi, „zbog povećane smrtnosti stanovništva oko rudnika“...

„Riječ je o rudnom području zvanom Čadinje, duž brda Gradina i Ikanovac iznad Kolovrata, nadomak gradskog po-dručja Prijepolja, gdje su Rimljani ovdje vadili bakar i olovo. Bio je tu stari rudarski grad Municipijum. Nastavilo se to u Srednjem vijeku, a zapisi iz dubrovačkih arhiva svjedoče da su karavani sa olovom odavde putovali ka Jadranu.

Ukratko, veća istraživanja su rađena osamdesetih godina, koja su trajala do devedesitih i pomenuta istraživanja je ra-dila Valjaonica bakra iz Sevojna, iz Užičkog regiona, „Jugoba-kar”. Trajala su do početka devedesetih. Istražno pravo imala je sevojnička valjaonica i bila je nadomak početka eksploa-tacije, s planom da u otvaranje Čadinja tada uloži od 14 do 15 miliona maraka, ali su ratna zbivanja u okruženju i teške godine za privredu zaustavile ove namjere.

Raskopima je utvrđeno da se na ležištu Čadinje vrijednost metala u rudi bakra, cinka, olova, zlata i srebra kreće oko mi-lijardu dolara. Na uskom dijelu, gdje su svi istražni radovi za-vršeni, pa je moguće kopati, ta vrijednost je oko 500 miliona dolara. To nosi 250 novih radnih mjesta, a dvadesetak godi-na se može eksploatirati. Ko zna koliko rude ima, jer smo mi bušili samo do nivoa Lima. Procjenjuje se da ovo što je spre-mno za eksploataciju čini samo oko 11 odsto ukupne povr-šine pod rudama. Inače, sadržaj bakra i plemenitih metala ovdje u rudi, govore rezultati istraživanja, veći je nego igdje drugdje u državi. Nijedan rudnik u Srbiji, izuzev Bora, nema veće potvrđene rezerve metala od Čadinja“ – objašnjava in-ženjer u penziji Ljubinko Kijanović.

Trenutno istraživanje vrši firma „Mureks rudarstvo i ge-ologija d.o.o.“ koje je u vlasništvu kompanije „Triton Metals Limited“ iz Velike Britanije. Istraživanja je ova firma proširila i na područje Velike Župe, gusto naseljenog prigradskog na-selja, pa sve do Lučica (hidrocentrala „Brodarevo 2“ počinje od Lučica).

Pomenuta firma ima dozvolu za istraživanje i trajanje te dozvole može da se produži do sedam godina, ne više. I ovu dozvolu je dalo Ministarstvo koje je pripalo Socijalističkoj partiji Srbije.

ISELITI SANDŽAK BEZ METKA

Prijepolje je, realno gledano, „Kapija Sandžaka“. To se mnogo puta u historiji potvrdilo, pa i danas se to potvrđu-je. Na različite načine je pokušano da se Prijepolje odvoji do Sandžaka, pa je tako i pripalo u Zlatiborski statistički okrug. Privreda u Prijepolju je uništena, a stanovništvo se bori za goli opstanak. Priča o izgradnji hidrocentrala i otvaranju rud-nika narodu se predstavlja kao prilika da ovaj kraj finansijski oživi, a o posljedicama se ne razmišlja. Priča i ubjeđivanje o „ispravnosti gradnje hidrocentrale i otvaranja rudnika“ ide od lobiranja, preko podmićivanja, do ucjena.“

Šta se, zapravo, sa svim navedenim hoće? Hoće da pod plaštom energetskog iskorištavanja prirod-

nih resursa rasele postojeće stanovništvo (većinom boš-njačko), promijene demografsku sliku općine, a samim tim i regije i da na „bezbolan“ način riješe pitanje kapije zvana Prijepolje. Otvaranjem rudnika, površinskog kopa, površina iskopine bi zauzela nekoliko gusto naseljenih prigradskih naselja koje bi moralo da se iseli, a ono što bi ostalo gotovo da ne bi normalno živjelo. Na jednoj strani imamo maglu i vlažnost od jezera, a na drugoj prašinu i sve što površinski kopovi nose sa sobom.

Trenutno o ovom problemu niko javno ne govori, što predstavlja idealno tlo za nastavak cijele priče i ostvarenja ideološkog cilja.

Možda će Šešeljova izjava rečena devedestih godina za skupštinskom govornicom: „Iselit ćemo Sandžak bez metka“ puni značaj dobiti u „proevropskoj“ državi Srbiji koja se svom snagom rikvercom kreće ka Evropi?

A samo oni koji razuma imaju pouku primaju!



ISLAM I ZAPAD P i š u : Te j a Fa j l e r i H a r a l d Š m i t P r i j e vo d : A l t i j a n a I s l a m , S T E R N , 2 . d e c e m b a r 2 0 0 4 .

Islam, tajanstvena vjera kojoj pripada više od milijarde ljudi

VI IMATE SVOJ,MI IMAMO SVOJ PUT76 april 2012 PANBOŠNJAK76 PANBOŠNJAK

Obe anje Poslanika


U sedmom stolje u na Arapskom poluostrvu nastala je najma a svjetska religija, koja o ituje samo Jednog Boga, Allaha. On je otkrio Svoga poslanika, Muhammeda a.s. Kur’an

je sveti spis, uputa muslimanima. Islam sadrži pravila po kojima se danas vlada više od milijarde ljudi. Ovi vjeruju u islam kao vje ni spas.

ISLAM



Sastajanje u ime BogaUronjeni u Kur’an, hodo asnici (hadžije) pohode Mekku.

Poslanik je pozvao da svi hodo aste Mekku. Nosio je bijelu haljinu (ihrame) kao i svi drugi da bi pokazao da su pred

Allahom svi ljudi jednaki.

NA BRDU AREFATU, SAUDIJSKA ARABIJA.



„Pa ko se odluči za obavljanje hadždža, neka ga ni osjećaji ni žudnja ne osporavaju.“

Sura 2:197



Allah je učinio da Kaba, Časni hram, bude preporod za ljudeSura 5:97



Vrhunac vjernikova životaMiloni ljudi putuju kao hodo asnici u Mekku, i tamo,

izme u ostalog, dodiruju najve a svetišta, kao što je crni kamen na Kabi. U džamiju je zabranjen ulazak nevjernicima.

KABA U MEKKI, SAUDIJSKA ARABIJA



Svakog dana obavljanje pet molitvi

Muslimani svoje lice prilikom obavljanja molitve okre u samo u pravcu Mekke i nikamo drugo. Milionski grad

je ure en kao ordinacija, prostor u kome se klanja odvojen je ogradom, da se ne bi ometala pobožnost

klanja a. Duboki luk klanja a ispisuje apsolute o Allahu. Islam zna i pokornost.



„Ja vjerujem da nema boga osim Allaha i vjerujem da je Muhammed Poslanik.“

SVAKODNEVNA FORMA MOLITVE


84 mart 2012 PANBOŠNJAK84 PANBOŠNJAK84 april 2012 PANBOŠNJAK84 PANBOŠNJAK84 april 2012 PANBOŠNJAK84 PANBOŠNJAK


Po ivalište za veliku ljubavTADŽ MAHAL, AGRA, INDIJA

Mongolski car šah džahan naredjuje polovinom XVII vijeka da se uspostavi mouzoleum za njegovu voljenu

suprugu. Najgrandioznija islamska gradjevina u Indiji trebala je da bude izraz za kulturnu nadmo i

ekspanzije muslimaskih gospodara, koji su potekli iz provincije današnjeg Afganistana.


Šejh nosi traperice i sportsku majicu. Is-pred njega na stolu je njegov laptop. Šta sve mlad čovjek može preuzeti samo jednim klikom na miš?! Projici-rati i postati vidljivim na zidu, jedan „bogovski“ signal i već se našlo .000 ajeta Kur’ana, Allahove vječne riječi! Kod Muhammeda Ahmeda, na njego-

voj zagušljivoj večeri u El Hussari džamiji u Kairu, sjedi 200 žena, starosne dobi do 31 godine. Istovjetno su obučene po islamskoj tradiciji. One nose mahrame i dugačke ogrtače, gdje im se vide samo lice i ruke. Šejh Ahmed uči svojim melodičnim baritonskim glasom ono što je ispisano na zidu arapskom kaligrafijom. Za njim hor žena malo tiše ponavlja iste riječi.

Riječi od Boga perfektno su izražene u umjetnosti, može ih naučiti ko god želi. Uvijek jasne su i lahko ih je razumjeti. Allah je po Svom poslaniku Muhammedu a.s. prije 1400 godina objavio Kur’an. Postoji predaja da je lijepo učiti ga u tihoj i tamnoj sobi.

Jedan pokret na tastaturi i vjeroučiteljevo istraživanje se objavljuje slušateljstvu. Žene, koje su posjetile časove Kur’ana, sada se nalaze u centru. Niko nije prisiljen doći. Niko od njih ne traži da budu prekrivene. Onda pogled na Kur’an i na njihovu čistoću. Slušateljke u El Hussari džamiji ne osjećaju se potisnute, nit smatraju da je „žena žrtva u islamu“. Ono što zapa-dni svijet često doživljava kao diskriminirajućim, kao takvo ovdje ne postoji.

„STİDLJİVOST JE DİO ŽENSTVENOSTİ“ - kaže Heba Afifi - „i muslimanske žene svoju ženstvenost ne žele izgubiti”. Abitur je u Kairu studirao egiptologiju. On go-vori engleski, poznaje svijet. Svaka njegova prijateljica nosi uske džinsice i majice. Ali je broj onih koje su prih-vatile mahramu i prigrlile Kur’an u porastu. „Video-igri-ce i džinsice ne čine te sretnim“ - kaže Heba - „zapadni materijalizam nas je razočarao.“ Samom tradicijom u religiji čovjek se ne može očistiti, potrebno je zadobiti svjesno, postojano i istrajno vjerovanje u Boga.

Riječ „musliman“ na njemačkom bi mogla značiti kao „neko sebi naklonjen“. Islam jednostavno znači „pokoravanje, odanost“. Heba kaže da se islam prihva-ta iz očiglednih formi koje su propisane u Kur’anu, kao i same spoznaje Allaha kao Jednog Sveobuhvatajućeg Boga. Govor Allaha je bio spuštan preko meleka Džibrila Poslaniku Muhammedu a.s. Objava je trajala 23 godine.

MUHAMMED A.S. JE BİO NEPİSMEN ČOVJEK. On je odabran od samog Boga. Godine 632. izabrane su prve halife, njih četvorica, koji su skupili čitavu Objavu u jed-nu cjelinu - Kur’an, koji sadrži 114 poglavlja – sura. Tako je Sveta knjiga u islamu dobila svoj hronološki slijed. Allah je Sebe, tako mnoge sure govore, iskazao kroz arapski jezik. Mnogi vjernici se pridržavaju onoga što je propisano, odnosno ne krše ono što je zabranjeno i nedopustivo, a u Kur’anu je napisano. Što se tiče maternjeg jezika, jedna četvrtina muslimana za mater-



nji jezik ima arapski. Velika većina vjernika muslimana uče svete riječi napamet, od Nigerije do Indonezije, i njih ima na stotine hiljada.

Kur’an priča priče, poput onih u Bibliji. On je jed-na zbirka hvaljenja Boga, zatim zakonskih obaveza, obećanja Gospodara koja će ispuniti ako Njegovom voljom ljudi budu bili zadovoljni. Pisan je, također, i u jednoj ritmičkoj formi, savršenih jurističkih elemena-ta, kao i elemenata koje nalazimo i u Bibliji. Ono što je zajedničko Bibliji i Kur’anu su uloge ljudi pod imenima Abraham, Mojsije, Isus i Marija. Slikanje njihovih veli-kana kod muslimana nije dozvoljeno. Allah, Njegova spoznaja je očigledna u svemu što nas okružuje, a do-kaz za to je poslanstvo kroz historiju, kao i posljednja objava Kur’ana, Muhammedu a.s.

Očitovanje spoznaje samo Boga, kao uvjeta vjere, bilo bi krivovjerje zbog toga što su se kršćani i Jevreji prema poslaniku ponašali kao prema sastavnom dijelu istine. Stoga se očitovanje i vjerovanje Boga iskazuje vjerovanjem u Boga i u Muhammeda a.s., kao Njego-vog poslanika. Prema tumačenju Kur’ana Isus nije bio sin Božji, jer u Kur’anu se kaže da Bog nije rodio niti je rođen, pa su stoga u direktnoj kontradikciji Biblija i Kur’an.

Veliki broj hadiskih zbirki imaju gotovo isti rang kao izreke Kur’ana. Iako je u mnogim slučajevima sumnjivo da li zaista potječu od Poslanika. Britanski diplomata i historičar Charles Le Gai Eaton, koji je prešao na is-lam, piše: „Ako je jedan hadis kroz stoljeća prihvaćen od pobožnih ljudi i ako je bio kamen temeljac u Božjoj strukturi islama, onda to nije podložno ljudskoj kritici.“

Mnogi uvjereni muslimani oponašaju Muhamme-da a.s. i u sitnicama koje se prenose u predajama. Pri oblačenju pantalona, sjede kao i Poslanik, stoje prili-kom stavljanja turbana i započinju rezanje noktiju sa kažiprstom desne ruke. Čak se iz 12. stoljeća prenosi da se jedan pobožni čovjek nikada nije usuđivao jesti lubenicu pošto nije mogao saznati kako ju je Poslanik jeo. Da li ju je rezao na pola? Da li ju je jeo kašikom? Halifa Ebu Bekr, direktni nasljednik Muhammeda a.s., dao je za sva vremena generalnu uputu o tome kako postupati: „Ja ne izostavljam ništa što je radio Allahov Poslanik, jer se bojim da bih zalutao ako bih izostavio nešto što je on radio.“

I Heba Afifi vidi Poslanika kao svjetionik svog načina života. Ona ne doživljava propise svoje vjere kao kavez u kojem je zatvorena, već kao kabanicu ispod koje je spokojna. Ona ne dovodi u pitanje „pet stubova isla-ma“. Po Muhammedu a.s. oni tek muslimana čine mus-limanom: očitovanje vjerovanja u Jedinog, Vječnog, Svemogućeg boga Allaha; pet dnevnih molitvi (nama-za) u pravcu Meke, gdje je Njegov Poslanik rođen; da-vanje poreza u korist siromašnih „zekat“; post mjeseca Ramazana u kojem su jelo, piće i spolni odnos dozvol-jeni tek poslije zalaska sunca; hodočašće u Meku, koje svaki musliman, bilo žensko bilo muško, mora obaviti jednom u životu, ukoliko je finansijski i zdravstveno u mogućnosti.

Cilj tih doživotnih napora je raj: blizina Allahova i


vječne radosti, koje se otamo smiješe. Nebes-ke nagrade muškarcima su u Kur’anu veoma detaljno opisane. Sežu od „rijeka pročišćenog meda“ i sa draguljima „ukrašenih prijestol-ja“ do čuvenih „ljepotica sa velikim, krasnim očima“, čije se djevičanstvo stalno obnavlja. O rajskim nasladama žena Kur’an malo govori. Ali pošto su pred Allahom muškarci i žene je-dnaki, nagrada bi im trebala biti slična.

Ne bude li se Heba držala Božjih zako-na, prijete joj nakon Posljednjeg suda, kada njen cijeli život bude poput otvorene knjige predočen Allahu, muke pakla: odjeća od vat-re, voda „poput istopljenog olova, koja prži lica“ i njihove „utrobe topi“. Patnja bez kraja: „Kad god im se koža ispeče od vatre, dajemo im drugu kožu, da bi okusili kaznu.“

ČVRSTO U VJERI kao Heba su i njene prija-teljice, sestre Noha - asistentica germanistike na Univerzitetu „Al-Azhar“ i Nahla - studenti-ca. Njihov otac radi kao specijalista, majka je laboratorijska liječnica, odjevena zapadnjački u skupe kostime. Kaže da dosad nije smogla snage da posegne za mahramom. Otac kaže da je njegova generacija protraćila previše vremena na arapski nacionalizam, umjesto da vjeruje islamu.

Starija kćerka Nahla je udata. „Kada se ja i moj muž posvađamo, onda uzmemo da čitamo Kur’an. Dosad smo tu uvijek našli rješenje za naše probleme.“ Da li muškarci u tome bolje prolaze? Ipak, u čuvenoj suri četiri stoji: „A one čijih se neposlušnosti pribojava-te, vi posavjetujte, a onda se od njih u postelji rastavite, pa ih i udarite.“ Noha protestira. Kao prvo, navodno nije sigurno, da li arapska riječ za „udariti“ u Kur’anu ne znači i „kazniti“. To bi božanski iskaz jasno ublažilo. Kao drugo, navodno, postoji dovoljno sura u Kur’anu u kojima se muškarci pozivaju na pravednost, dobrotu i ljubav prema svojim ženama. Dak-le, u uobičajenim okolnostima nijedan čestit čovjek neće doći na ideju da udari svoju ženu, mišljenja je Noha. Na selu, kod zaostalih ljudi, to je možda drugačije. „To ne odgovara duhu islama.“ A četiri supruge koje Muhammed a.s. dopušta svakom vjerniku? To je koncesi-ja predmuslimanskim običajima, kaže Noha. I ravnoteža višku žena u ranom ratnom vre-menima islama. Takvu poligamiju je danas, navodno, moguće naći samo još kod naftnih prinčeva i opskurnih sultana, pošto Kur’an propisuje da se muškarac mora podjednako dobro brinuti o sve četiri žene.

Zbog nakićenih haremskih fantazija, islam je na Zapadu dugo vremena važio kao krajnje lascivna vjera. Danas se zbog propisa kao što je obaveza nošenja mahrame, prisilni brak ili kamenovanje preljubnika doima utočištem

Najveća islamska nacija na svijetu ne leži u Arabiji, već u Aziji, otok Indone-zija. Tamo 212 mili-

ona stanovnika pripada islams-koj vjeroispovijesti. Na kraju 13. stoljeća islam su na ove pros-tore donijeli arapski trgovci. Do 18. stoljeća islam će postati elitna religija, dok je dotad na-rod prakticirao jednu mješavinu mističkih, hinduističkih lokal-nih običaja. Iako je islam jačao, politički utjecaj je ipak bio veli-ki. Indonezija je sekularistička država.

Danas 40 miliona pristalica vode porijeklo iz organizacije „Nahadatul-ulma“, koja je ujed-no i najveća muslimanska orga-nizacija i imaju veći utjecaj od lokanog stanovništva, te žive u jednom tolerantnom islamu. Imaju svoju suprotnu grupu, koja je ujedno i druga najbroj-nija muslimanska organizacija - „Muhammedijjah“. Ona broji 30 miliona pristalica, te živi pod parolom „čist, bezgrješan i mo-ralan islam“. Sila i teror - oboje imaju svoje upravljače, svoju or-ganizaciju koju ovdje osuđuju.

Uticajna grupa „Net liberal-ni islam“ je skup intelektualki. Ova grupa interpretira učenje

o jednom društvenom i suvre-menom kontekstu, gdje se stav-lja naglasak na religijsko učenje koje ženi daje slobodu mišljenja i ravnopravnost. Žene mus-limanke u Indoneziji su, upr-kos nepovoljnom političkom položaju u patrijarhalnom sis-temu, veoma aktivne. Mnogo borbi je bilo protiv fundamen-talizma, poligamije i nasilja, „Mi imamo ovdje rasprostranjeno višeženstvo, koje je dozvoljeno zakonom, za razliku od drugih islamskih zemalja“ - konstatirao je Fitirani Kurniash.

Fundamentalistička grupa je značila malu skupinu ljudi koja je bila zatvorena za druge. Često se ova islamska grupa fi-nansirala iz inozemstva. Nakon terorističkog napada na Bali u jesen 2002. članovi radikalne is-lamske organizacije „Jamaa-Isla-miya“, njih preko 100, uhapšeno je. Grupe na otoku Molukken su nekoliko godina imale konflikte između muslimana i kršćana. Takođe, 2004. ponovo počinju svakodnevne borbe između grupa, gdje je 34 ljudi strada-lo i oko 200 građevina srušeno unutar jednog kršćanskog uni-verziteta i jedne crkve.

Tina Schott

ZEMLJE SA NAJVE IM BROJEM MUSLIMANSKIOG STANOVNIŠTVA

LIBERALI SU IZUZETAKRadikalna tradicionalna manjina obla i se vizijom samosvjesnosti žene koje su

intelektualno otvorene i okrenute ka svijetu


puritanstva i neprijateljstva prema tijelu. U stvar-nosti je islam od početka pozdravljao tjelesnu ljubav između muškarca i žene kao Božji dar. Ali ju je striktno ograničio na brak. Sam Muhammed a.s. je vodio izrazi-to živahan seksualni život, sa brojnim suprugama. „Mi smo običavali govoriti da je Poslaniku bila data poten-cija 30 muškaraca“ - preneseno je od njegovog suborca Enesa. Muhammed je lično učio da u raju ima nagrada za svako sjedinjenje muškarca i njegove žene.

TAKAV HEDONİSTİČKİ POGLED je krajnja supro-tnost obrezivanju klitorisa u pojedinim dijelovima muslimanskog svijeta. Na Kur’an se ovaj barbarski čin ne može pozvati. Nigdje se u Svetoj knjizi ne može naći ni aluzija na to. Čini se da je sakaćenje djevojaka strašna afrikansko-bliskoistočna baština koja egzisti-ra i u drugim religijama na tom prostoru. Kod musli-mana uobičajeno obrezivanje prepucija muške djece, također, nema podloge u Kur’anu, ali se dovodi u vezu sa Abrahamom.

Pošto seksualnost doživljava kao veličanstveni Božji dar, musliman „smatra da je gotovo nemoguće da muškarci i žene odole iskušenju ako mu budu izloženi. Odatle propisi o rastavljanju spolova i o ženskoj nošnji“ - kaže Charles Le Gai Eaton. „U pojedinim se zajednica-ma smatra sasvim izvjesnim da će se muškarac i žena, kada budu ostavljeni nasamo, sastati u nedoličnom činu, kao što magnet privlači željeznu piljevinu.“ Apso-lutna zabrana vanbračnog ljubavnog života u Kur’an treba da kanališe iskonski nagon. U praksi često dovodi do zatočavanja žene u kuću i do dugotrajnih seksual-nih frustracija kod mladih nevjenčanih ljudi.

Renesansa je započela, a prosvjetiteljstvo i prirodne nauke su korak po korak dovršile demontažu dotad ne-taknutog autoriteta kršćanske crkve, a religiju znatno potisnuli iz javnog života i učinili je privatnom stvari. Sličan proces se u islamskom svijetu nije nikada dogo-dio. S rijetkim izuzecima, kao na primjer Turskom, koju je reformirao Kemal Ataturk poslije završetka Prvog sv-jetskog rata, nema niti odvajanja privatnog od javnog, niti ovozemaljskog od zagrobnog života. Allahova je riječ važeća i za Nebo i za Zemlju.

Sada već gotovo 1400 godina stara božanska nadahnuća Muhammeda a.s. otvaraju vjerniku ne samo kapije raja. Ona određuju, isto tako, posve sv-jetovno (ovosvjetski) da mora izbjegavati svinjetinu i alkohol, kao i da mora ubiti preljubnike (ako prekršaj posvjedoče četiri svjedoka).

Pošto je Bog na Nebu beskrajno Velik i daleko izvan naših spoznajnih sposobnosti, najbolji način da čovjek robuje svome Gospodaru je da se baš ovdje na Zem-lji najtačnije pridržava Božjih zapovijedi. Takav je stav muslimana, koji je sličan stavu Jevreja naspram propisa Tore. Božje zapovijedi su bezvremenske, vječne i neo-pozive, kao i On Sam. A prema islamskom poimanju, one ni u kojem slučaju ne proturječe saznanjima mo-derne nauke.

KRŠĆANSTVO NA ČELU SA KATOLİČKİM KLEROM stoljećima se borilo protiv saznanja prirodnih nauka koja su opovrgavala centralne teze Crkve, kakav je, na

primjer, stav da je Zemlja u centru kosmosa. Ono je iz-gubilo bitku i time odstupilo i kao univerzalni autoritet. Sa islamom nije tako. On ne mora voditi takve sukobe. Zato što kur’anske teze gotovo nikad nisu oprečne nau-ci. Prikaz stvaranja svijeta, na primjer, je tako općenit da ne kolidira sa modernim saznanjima. To važi i za druge događaje, koji se spominju i u Kur’anu i u Bibliji, kao što je potop. U Starom zavjetu se Noa zajedno sa svojom porodicom ukrcava na brod, koji je sam napravio, pri-je nego što ostatak svijeta pogine u uzburkanoj vodi. I u Kur’anu se Noa spašava ukrcavanjem na Arku. Ali se utapa samo nekolicina nevjernika. Čovječanstvo u ovoj verziji ne biva izbrisano. To odgovara povijesnim saz-nanjima. Budući da su u vremenu u kojem je Noa, pre-ma Bibliji, živio postojale visokorazvijene kulture poput staroegipatskog i starokineskog carstva, koja nisu pro-pala u katastrofi.

ISLAMSKİ TEOLOZİ su uvjereni da njihova Sveta knjiga otkriva dostignuća koja su u danima Poslanika bila nezamisliva. Oni to ocjenjuju kao dokaz za bezv-remensku valjanost i izvanzemaljsko porijeklo Kur’ana.


U slijedećem stihu (ajetu), na primjer, islamski učenjaci vide ukaz na svemirski let koji se dogodio tek 1300 go-dina kasnije: „O družine džina i ljudi, ako možete da pre-ko granica nebesa i Zemlje prodrete, prodrite, moći ćete prodrijeti jedino uz veliku moć!“ (Sura 55: 33)

Nauka i religija u islamu nisu uopće suprotnost, kaže liječnica dr Azza Badr. Muhammed je, navodno, potragu za znanjem izričito naredio. Ona smatra da je zbog toga Allah ljudima dao intelekt. Liječnica, koja nosi mahra-mu, citira velikog arapskog učenjaka Ibn Rušda, na ok-cidentu poznatog kao Averroes: „Ko studira povećava svoju vjeru u svemoć i jednoću Allaha.“

Važi li i danas ova rečenica, koja je u Srednjem vije-ku arapsku astronomiju, matematiku i medicinu učinila vodećom u tada poznatom svijetu? Naravno, kaže dr Badr. Ona stoji u svom laboratoriju u Kairu ispred mo-derne, superbrze centrifuge. Na zidu vise tri kur’anske izreke, slika vođe Hamasa, šejha Jasina, koga je ubila izraelska vojska i grafički prikaz o hormonima u ljuds-kome tijelu.

Ispod centrifuge nalazi se čisto smotan molitveni prostirač, na kojem liječnica obavlja molitve Allahu. Za-ostatak muslimanskog svijeta u modernoj istraživačkoj nauci ona vidi kao posljedicu korupcije i duhovne neprilagodljivosti u stoljećima turske vladavine i kao odbrambenu reakciju na evropske kolonijalne vladare. „Tako da su se muslimani udaljili od pravog puta, puta znanja.“

Dva sata vožnje automobilom južno od Kaira nalazi se selo Mesheref između palmi datula i polja patlidžana. Ovdje nas, u svojoj kući, dočekuje Shahat Mohamma-di Mohammad, uposlenik Hemijskog instituta na Uni-verzitetu „Al-Azhar“. Iz kasetofona dopire melodiočno pjevušenje (učenje) Kur’ana. Ono će pratiti čitavu goz-bu, koju je porodica priredila.

Shahatova porodica ima petero djece: tri kćerke i dva sina. Muhammed, mlađi sin, želi postati pilot. Ah-med, stariji sin, studira kur’anske nauke. Besplatni studij traje četiri godine. Kada Ahmed završi moći će vjero-vatno izabrati džamiju. Imame, vjeroučitelje u Egiptu država mizerno plaća, zbog čega nedostaje podmlat-ka. Islam ne poznaje insitucionaliziranu hijerarhiju koja stoji iznad laika i ovo je paralela judaizmu. Duhovni učitelji i savjetnici vjernika zbog toga nikada nisu bili u mogućnosti da izgrade lukrativni sistem unosnih službi, kao na primjer katoličko svećenstvo. Ipak su se, uvijek iznova, u povijesti vjerske zajednice, preko vjerskih fon-dacija skupljala pozamašna bogatstva koja su im osigu-ravala odgovarajući politički utjecaj.

Ahmed trenutačno radi na svom magistarskom radu, kur’anskoj interpretaciji: „Kako djeca trebaju da se odnose prema svojim roditeljima.“ Naravno da tre-baju da se ophode fino prema njima, prije svega prema majkama. Muhammed je to često naglašavao. Posebno inovativnom se tema, dakle, ne doima nakon više od hiljadu godina tumačenja Kur’ana. Da li možda njegov studij obuhvata nešto drugo osim nauke o Svetoj knji-zi? Ahmed oklijeva. Bavljenje Pismom nad pismima je, navodno, posao koji oduzima mnogo vremena.

Podrazumijeva li traganje za znanjem u islamu, pot-ragu za znanjem sa svakog izvora i u svim pravcima? Ili je takvo istraživanje beskorisno zbog toga što samo odvlači pažnju od studija Kur’ana, u kojem sve što je bitno za muslimana već stoji? Legije mladih ljudi koje u školama Kur’ana od Mauritanije do Indonezije sjede pognuti nad Svetom knjigom mogli bi izazvati takav utisak. Skoro svaki peti čovjek na Zemlji danas iskazuje pripadnost islamu. Ali je samo svaki stoti naučnik mus-liman.

Dok Ahmed navlači tradicionalnu, dugu, bijelu košulju za podnevnu molitvu u džamiji, počinjemo raz-govarati o tome šta danas Zapadu toliko smeta u isla-mu: bombaši samoubice, teroristički napadi, sveti rat. „Ako Bin Laden stoji iza napada od 11. septembra, onda to sa pravim islamom nema nikakve veze“ - kaže budući imam neodređeno. To je jedno mišljenje koje s njim di-jeli veliki dio muslimanskog svijeta.

Rukovodstvo kairskog Univerziteta „Al-Azhar“, jed-nog od najuglednijih vjerskih autoriteta islama, kons-tatiralo je 2002. godine: „Mi se ne slažemo s tim da se neko među nedužnim ljudima digne u zrak.“ I u široko rasprostranjenoj brošuri „Zašto islam“, koju je objavila jedna vjerska izdavačka kuća u Kairu, kaže se: „Ako fun-damentalizam podrazumijeva ekstremizam, terorizam ili ugnjetavanje, onda on nema mjesta u islamu, koji je


religija mira i pokornosti zakonima Allaha.“ Ali samo jedan odlomak iznad toga piše: „Sila se

može upotrijebiti kao sredstvo odbrane ili da bi se Božjim zakonima pribavilo priznanje.“ Samoubistvo je prema Kur’anu zabranjeno, nepravedni ratovi također. Mučenicima se, međutim, smiješi raj sa njegovim ra-dostima. A i braniti islam od njegovih neprijatelja je je-dna od osnovnih dužnosti svakog muslimana. Ali gdje prestaje samoubica, a počinje mučenik? Kada od nep-ravednog rata postaje pravedni – džihad?

Islam za razliku od kršćanstva ne poznaje vrhovni vjerski autoritet, vrhovnog pastira, koji jednim apso-lutiziranim sudom ili jednom enciklikom (poslanicom) objašnjava šta je ispravno. Postoje samo vjerske prav-ne škole kao što je Univerzitet „Al-Azhar“ u Kairu, čiji učenjaci izdaju tzv. fetvu, pravno mišljenje. Ali te izjave nisu obavezujuće. Različiti učenjaci daju često potpuno suprotne odgovore.

U Kur’anu se mogu naći jasne riječi – za i protiv jed-nog agresivnog islama. „O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali.“ Ali i: „Ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte i na svakome prolazu dočekujte.“ Ovi citati su izvađeni iz konteksta, kaže na svoj blagi način egiptologinja Heba Afifi. Oni reflektiraju jednu specifičnu historijsku situaciju, kada

je vojska Poslanika bila upletena u borbu na život i smrt sa okolnim narodima. Ona smatra da je islam načelno religija tolerancije, kao što je to u toku historije pokaza-lo ophođenje prema kršćanima i Jevrejima.

„Vi imate svoj put, mi imamo svoj“ - ubacuje Ah-med - „mi nemamo mržnje prema Zapadu, mi se samo okrećemo protiv američke agresije u Iraku i Palestini“. Džihad je, navodno, mnogo više od „svetog rata“, kao što se permanentno pogrešno prevodi. Bukvalno znači „napor, trud“. Džihad je, prema tome, u prvoj liniji bor-ba protiv unutrašnje razuzdanosti. Tačnije rečeno: „Kon-centrirano nastojanje ega da svoju dušu održi čistom, dakle da kontrolira vlastitu volju, suzbija oholost i od-vikava od loših djela i osobina“ - piše islamski učenjak turskog porijekla. Kemaleddin Senocak.

Sjedimo još jednom kod šejha Mohammeda Hame-da u El Hussari džamiji. Pred njim na stolu su dva mobi-tela koji gotovo neprestano zvone. To pomalo rascjep-kuje naš razgovor o demokratiji i islamu. Naravno da se Kur’an i demokratija mogu uskladiti. Na kraju krajeva, islam je egalitaran, smatra šejh. Ali koju vrstu demokra-


Sveti rat u EvropiPod vojvodom Karlom V od Lotringena carske trupe 1683. u bici na Kahlenbergu osloba aju Be od najezde vojske

muslimanskih Turaka

POBJEDA NAD TURCIMA KOD BE A


tije priznaje Kur’an? Liberalnu zapadnu, u kojoj na primjer ateisti mogu javno izjaviti da nema Boga, u kojoj se homo-seksualci ne moraju skrivati i u kojoj žene i muškarci mogu spavati s kim žele ukoliko im to njihova savjest dopušta? Ili društvo sa Kur’anom kao nepromjenjivim temeljnim za-konom, koje prema propisima Šerijata za krađu predviđa amputaciju ruke (iako samo u teškim slučajevima) i u kojem javno otpadništvo od vjere dovodi najmanje do građanskog prezira. Odgovor na to šejh Mohammed Ha-med ostaje dužan.

Zagovarači čistog učenja su jasni. Fundamentalista Se-nocak kaže: „Državni sistem izvan principa islamske religije je despotizam i kao takav se ne može proglasiti zakonitim. Politika koja ne slijedi pravnu regulativu religije pretvorit će se u barbarstvo.“ Čak i jedan liberalni musliman kao što je iranski univerzitetski docent koji živi u SAD-u Ali R. Abo-otalebi konstatira: „Jedna islamska demokratija neće preu-zeti sve sekularne vrijednosti koje važe na Zapadu.“

Ateistima će vjerovatno biti teško u svakoj islamskoj naciji. Tako je prema jednoj anketi iz 2003. godine ipak 90 posto Egipćana i Iranaca za slobodne izbore. Ali u obje države 80 posto smatra „da su svi političari koji ne vjeruju u Boga za javnu službu nepodobni“. A tek je nezamislivo da bi, na primjer, homoseksualci mogli tamo nesmetano živjeti kao u Evropi ili u SAD-u. Recimo, 99 posto Egipćana, 94 posto Iranaca i 84 posto stanovnika Bangladeša smatra-ju homoseksualnost „apsolutno neprihvatljivom“.

Ankete ove vrste bi u kršćanskom okcidentu u epohi, u kojoj je Katolička crkva imala glavnu riječ, vjerovatno dovele do istih rezultata. Bile su potrebne ideje prosvjeti-teljstva i građanski ustanak protiv apsolutističkih vladara kao u Francuskoj revoluciji. Tek nakon toga su crkvene za-povjedi kao obavezujući propisi stavljeni van snage, a na njihovo mjesto su došli liberalni zakoni. Ali tamo gdje je islam preovladavajuća religija takvog preokreta nije bilo.

U islamu važe Božje norme u društvu i u svijesti ljudi još uvijek kao obavezujući. One su i duhovni temelj islamskih država. Niko danas ne uspijeva odgovoriti na pitanje da li će islam ikada dozvoliti toliko slobode, tako da i tamo sva-ko smije sreću tražiti na svoj način.


Pregled IslamaŠIRENJE, STANOVNIŠTVO, U ENJE, SVAKODNEVNI ŽIVOT

Nema je. Po islamskom vjerovanju, Mu-hammed je posljednji i istinski poslanik svim ljudima od Allaha, dosljedan i nadljudskih osobina. Tako je bilo u islamu i ostaje, po Bož-joj zapovijedi.

POLURELIGIOZNOST

Allah je potpis, ime za Boga kod muslimana. On je Jedan, Vje an, Sveobuhvatan. Toliko je Velik da ovjek svojim umom, duhom ne može Ga sebi predstaviti. Zbog toga je, tako er, za-branjena svaka vrsta slikovnog predstavljanja.

BOG

Nema je. Po islamskom u enju nema posrednika izme u ovjeka i Boga, odnosno svaki ovjek je za sebe posrednik.

RELIGIOZNA POSREDOVANOST

Nema ga. Imami i mualime (vjerou itelji) su znanstveni tuma i Kur’ana. Njihova kazivanja nisu izmišljena, ali se obi no slijede.

UZDIZANJE

DOGA AJI KROZ HISTORIJU ISLAMA

Allah, im

e Boga

napi-

sano n

a jednoj

ploi

Islam zna i doslovno pokornost. Ko Allaha spozna, kako je opisano u Kur’anu i Sunnetu opisano, taj e u i u raj (Džennet), sa svojim bližnjima i prijateljima, te uživati vje ne nagrade.

U ENJE

Kur’an, Božja objava Muhammedu, u 114 dijelova (sura) spuštena. Za muslimane je tako er važan i Sunnet, put Po-slanika, sakupljen u pisanom obliku u jednu zbirku pod na-zivom „Hadisi“ (koja sadrži ono što je Muhammed iskazao u toku svog života kao Poslanik).

SVETO PISMO

570. GODINA NAKON KRISTA Ro en Poslanik Muhammed u gradu Mekki

634-649 GODINE NAKON KRISTA Hlifa Omer, ashab Muhammedov, osvaja Arapski poluotok, poslije Izrael, Siriju, Perziju i Egipat

OD 610. GODINE NAKON KRISTA Muhammed po inje primati Objavu od meleka Džibrila

U 660. GODINI NAKON KRISTA Po inje podjela muslimana na sunnite i šiite

632. GODINE NAKON KRISTA Muhammed izbjegao u Medinu

U 750. GODINI NAKON KRISTA Po inje širenje islama u svijetu sjeverne Afrike i na podru je Španije

DO 650. GODINE NAKON KRISTA U potpunosti završeno slanje Objave

9-13. STOLJE EIslamsko u enje i spoznaja dobivaju svjetske dimenzije, muslimanski svijet postaje obrazovan u medicini, astronomiji, matematici, filozofiji

Francuska Njema ka V. Britanija

NizozemskaBelgijaGr ka

Austrija

MUSLIMANI U EVROP

6.000.000 3.200.000 2.000.000

900.000380.000 380.000 340.000

IrakAfganistan

MarokoEtiopija

AlžirEgipat

NigerijaIran

PakistanIndonezija

NAJVE E MUSLIMANSKE ZEMLJ

23 miliona 27, 4 miliona 29,4 miliona30,4 miliona31, 3 miliona56, 4 miliona59,8 miliona64,9 miliona144,9 miliona184 miliona



Nema. Koliko je poznato, svako ko vjeruje u Allaha i pridržava se u enja i Muhammedovog sunneta musliman je. Izlaz iz islama nije mogu , jer je prethodno stajao vjeruju i u smrtnu kaznu. Vjeruju da je obrezivanje muške djece i muškaraca uobi ajeno, ali ne i da je religiozno.

PREUZIMANJE OBREDAPet je stubova o itovanja islama: vjerovanje da je samo Allah Bog, Sveobuhvatan; da je Muhammed Njegov Poslanik; obavljanje pet dnevnih namaza; postiti mjesec Ramazan; davati zekat i bar jednom u životu posjetiti Mekku. Nakon toga dolazi da vjernik ide u džihad, u borbu protiv nevjernika, dužnost je svakog punoljetnog i zrelog ovjeka u islamu.

PONUDE ZA UVJERENJA

Svaki umrli mora pro i pokop. Tijelo umrlog se umotava u bijele aršafe, vodi se na groblje i lice mu se okre e prema smjeru Mekke i biva odmah pokopan. Pokopni kov ezi nisu uobi ajeni, niti skupi nakiti.

OBREDI ZA MRTVE

Kroz pet dnevnih molitvi, post u toku mjeseca Ramazana, u enje Kur’ana, hodo aš e.

DUHOVNO UZDIZANJE

Kod Allaha su muškarci i žene jednaki. U osnovi, žena ima svoje podru je, a to je ku a, ovjeka mora poštovati, biti mu pokorna, tako da je on ne mora kažnjavati batinama. Propisa o obrezivanju žena nema. Svjedo enje žene prema zakonu Kur’ana u sudnici ima pola vrijednosti iskaza u odno-su na muškarca, dok je nasljedstvo dijeli na jednake dijelove sa mužem.

ULOGA ŽENE

Oni koji e biti nagra eni od Allaha dolaze u raj (Džennet), a oni koji su bili nevjernici odlaze u pakao (Džehenem). U raju je trajno stanje blagostanja, sastajanja sa prijateljima, uži-vanja u raznom vo u nevi enog na svijetu. Pakao je mjesto vje ne patnje i vatre.

ŽIVOT POSLIJE SMRTI

Seks u braku je Božja naredba. Seks prije braka je strogo za-branjen. U islamu ovjek ima pravo na višeženstvo, odnosno pravo da ženi etiri žene, ako e biti ravnopravan. Žene se mogu me usobno družiti. Žena ima pravo na jednog muža. Muškarci se u politi kim službama favoriziraju, nepravedno. Za žene nije zabranjen politi ki angažman, ali nije uobi ajen.

BRAK I SEKS

Zabranjeno je svinjsko meso. Životinje moraju biti žive, cjelo-vite, prije klanja. Alkohol je zabranjen. Tradicionalno se daje prednost desnoj strani u odnosu na lijevu. Desnom rukom se jede.

PROPISI O JELU

Mjesec i zvijezda

Kur’an, kapica i tespih.

SIMBOL

Svake sedmice se petkom obavlja molitva sa posebnim imenom džuma. Ide se u džamiju, obi no muškarci, i obave-zan im je odlazak. Proslava blagdana je na karaju mjeseca Ramazana - Bajram. U mjesecu zul-hidždže, ko je u mogu -nosti, ide posjetiti Mekku. Bitniji datumi proslava u islamu su još ro enje Muhammeda.

PETAK

Mekka: rodno mjesto Muhammeda, kod Kabe, najstarije molitvene ku e u islamu.Medina: mjesto ukopa Muhammeda.Jerusalem: arapski El Quds, sveto mjesto uzdizanja Mu-hammeda.

TUMA SVETIH MJESTA

U nošenju odje e nema dvojbe - muškarci moraju nositi odje u koja prekriva podru je od pupka do koljena. Za žene je propisano u Kur’anu da moraju biti pokrivene i nositi halji-ne gdje je dozvoljeno da se vidi lice i šake. To danas mnogi osu uju. Burka (u Afganistanu) i ador (u Iranu) je reiligiozna osobenost.

PROPISI O ODIJEVANJU

1099. GODINE NAKON KRISTA Pobjeda Jerusalema u prvom križarskom ratu protiv muslimana

OD 1526. GODINE NAKON KRISTA Muslimanski Mogul-Kaseri osvajaju gotovo cijelu Indiju

1921. GODINE NAKON KRISTA Posljednji krš ani protjerani iz palestinskog kruga

1492. GODINE NAKON KRISTA Kraj islamske mo i u Španiji

OD 1300. GODINE NAKON KRISTA Porast Turaka u islamu

1683. GODINE NAKON KRISTA Osvajanje Turaka staje kod Be a

1453. GODINE NAKON KRISTAMuhammed II osvaja Konstantinopolis

1979. GODINE NAKON KRISTAU Iranu nastaju prve vizije teokratije



PROPAST EVROPE IUSPON EURABIJE

94 PANBOŠNJAK

ESEJ P i š e : Ke n a n M a l i k

Na kraju Srednjeg vijeka i početkom modernog doba islam nije uspio oružjem osvojiti Evropu. Kršćani su ih tada pobijedili. Danas, kada se borba završava sa duhovnim oružjem koje nedostaje Evropi, a kojim su muslimani potpuno naoružani, pad Evrope je na pomolu.

Iz izvitoperenog uma Anders Behring Breivi-ka, iz njegovog ubilačkog divljanja u Oslu i Utoyi, odapeti su prvi hici u ratu za odbranu kršćanske Evrope. Ali kulturnog, ne vjerskog rata! Breivik je priznao da nije religiozan, ali je u svom manifestu u sekciji pod nazivom „Razlikovanje između kulturnog i religio-znog kršćanstva“ zapisao: „Ja, kao i mnogi drugi poput mene, ne moramo nužno imati lični odnos sa Isusom Kristom i Bogom. Mi ipak vjerujemo u kršćanstvo kao kulturološ-ki, društveni identitet i moralnu platformu, što nas i čini kršćanima.“

april 2012

Tvrdnja da kršćanstvo utjelovljuje „temeljne vrijednosti zapadne civilizacije“ i da slabljenje kršćanstva neizbježno predstavlja i slabljenje vrijednosti liberalne demokratije, je dječje shvatanje kako samo povijesti tako i etike.


Nekolicina, uglavnom, psihopata imaju razumije-vanja za Breivikov ubilački bijes. Većina kršćana je od-bacila Breivikovu tvrdnju da je on jedan od njih. Ipak, ideja da je kršćanstvo „kulturološki, društveni identitet i moralna platforma“ koja pruža potporu „zapadne civili-zacije“ i to da je „kršćanska Evropa“ u opasnosti, raspro-stranjena je u masi. Uzbune o muslimanskoj imigraciji, usponu „Eurabije“ i kolapsu judeo-kršćanske tradicije od strane Marka Steyna, Christophera Caldwella, Me-lanie Philips, Martin Amisa i ostalih, su mnogobrojne.

U središtu argumenta stoje dvije tvrdnje. Prva, da kršćanstvo i judeo-kršćanska tradicija podupiru poli-tičke ideale i etičke vrijednosti „zapadne civilizacije“. I druga, da je ova jedinstvena i esencijalna tradicija u opasnosti od strane islama, s jedne strane, i marksista i „liberalne inteligencije“ s druge. Erozija kršćanstva u ovoj priči neizbježno vodi do erozije Zapadne civiliza-cije i kraja moderne, liberalne demokratije.

Mnogi pisci (uključujući i mene) osporili su argu-ment o „muslimanskom preuzimanju“ Evrope i razvoju „Eurabije“. Ideja o kršćanstvu kao kulturološkom i mo-ralnom temelju zapadne civilizacije je, međutim, opće-prihvaćena stvar. „Evropa se“ - kako je nedavno ustvr-dio kardinal Miloslav Vlk, nadbiskup Praga – „odrekla svojih kršćanskih korijena od kojih je sazdana i koji bi joj mogli dati snagu da se odbrani od muslimanske opasnosti, što se, ustvari, postepeno dešava“.

Na kraju srednjeg vijeka i početkom modernog doba, islam nije uspio oružjem osvojiti Evropu. Kršćani su ih tada pobijedili. Danas, kada se borba završava sa duhovnim oružjem koje nedostaje Evropi, a kojim su muslimani potpuno naoružani, pad Evrope je na po-molu.

Nisu samo vjernici zabrinuti da Evropa „poriče svoje kršćanske korijene“. To je argument kojeg sve više ko-riste i nevjernici, kao i oni koji nisu kršćani. Oriana Fa-llaci, talijanska spisateljica koja je možda i najviše pro-micala ideju „Eurabije“, opisala je sebe kao „kršćansku ateistkinju“, insistirajući da su jedino kršćani zabrinuti i motivirani da postave kulturološki i intelektualni be-dem oko Evrope od najezde islama. Britanski historičar Niall Ferguson, koji sebe naziva „neizlječivim ateistom“, ne dopušta „bilo kakvo idealiziranje kršćanstva“, a kri-tičan je i prema tezama o „sukobu civilizacija“. Ipak je uznemiren zbog izhlapljelog kršćanstva iz temelja

Evrope, jer to vodi ka svijetu u kojem „nema... nikakvog vjerskog otpora“ radikalnom islamu. Erozija kršćanstva još više otežava „prijenos... etičkih vrijednosti među ge-neracijama“. Melanie Philips, Židovka koja nije vjernica, u svojoj knjizi The World Turned Upside Down, tvrdi da je „kršćanstvo neprestano pod izravnim kulturološkim pritiskom od strane onih koji žele uništiti temeljne vri-jednosti ‘zapadne civilizacije’“.

Kršćanstvo je zasigurno bilo teško iskušenje u ko-jem su se razvile intelektualne i političke kulture Za-padne Evrope u protekla dva milenijuma. Ali tvrdnja da kršćanstvo utjelovljuje „emeljne vrijednosti zapadne civilizacije“ i da slabljenje kršćanstva neizbježno pred-stavlja i slabljenje vrijednosti liberalne demokratije, dječje je poimanje kako same povijesti, tako i etike. To uveliko pojednostavljuje i historiju kršćanstva i korije-ne modernih demokratskih vrijednosti, a da ne spomi-njem zakulisne igre koje često izazivaju napetosti izme-đu „kršćanskih“ i „liberalnih“ vrijednosti. Evo nekoliko osnovnih promišljanja o nekim mitovima i pogrešnim shvatanjima o historiji „kršćanske Evrope“ i kršćanske tradicije, misli koje ću, nadam se, uskoro pretvoriti u konkretne teze.

1.

Kršćanstvo je možda sačinilo posebnu etičku tradi-ciju, ali je ključne ideje, kao i kod većine religija, preu-zelo od kultura iz kojih se razvilo. Rano kršćanstvo je za-pravo brak Atene i Jerusalema, stapanje antičke grčke tradicije i judaizma. Upravo takve su neke ideje koje su često smatrane kao jedinstvene za kršćanstvo. Uzmite, na primjer, Govor na Gori, možda i najutjecajniji od svih kršćanskih etičkih diskursa. Moralni pejzaž kojeg je Isus skicirao u propovijedi je već bio poznat. Proširenja Moj-sijevog zakona, na kojima je Isus insistirao, već su bila dio židovske tradicije. Zlatno pravilo „Činite drugima ono što biste htjeli da drugi čine vama“ ima dugu hi-storiju - ideja nagoviještena u babilonskim i egipatskim vjerskim kodeksima, prije punog procvata u grčkom i židovskom pismu (koja se već bila neovisno pojavila i u konfučijanizmu).

Na sličan način, pojam univerzalizma, često viđen

Priredio: Sabit Grabus, avgust 2011.)

kao ključni kršćanski ideal, izvučen je iz stoicizma. U svojim poznatim Elementima etike, stoički filozof Hie-rocles zamišlja pojedinca kako stoji u centru niza kon-centričnih krugova. Prvi krug je um, slijedeći je najuža porodica, nakon njega šira porodica, lokalna zajedni-ca, zajednica susjednih gradova, država i na kraju cijela ljudska rasa. Da bi bio moralan, sugerirao je Hierocles, potrebno je nacrtati krugove skupa, konstantno pre-nositi ljude iz vanjskih u unutrašnje krugove, tretirati strance kao rođake, a rođake kao braću i sestre, čineći sve ljude dijelom našeg interesa. Ili, kao što je to po-stavio drugi stoički filozof Epictetus: „Na pitanje kojoj zemlji pripadaš, nikad ne odgovaraj da si Atinjanin ili Korinćanin, već odgovori da si stanovnik svijeta.“

To je svjetska vizija koja bi i danas bila potresna, a kamoli prije dvije hiljade godina. Hierocles i Epictetus su živjeli u vremenu kada je kršćanstvo samo sebe ci-jepalo u naučnim konfliktima, kada su heretici ubijani i nekršćani tretirani s prezirom. U jednom periodu kr-šćanstvo je, kao i ostale monoteističke religije, pomo-glo razvitku nekih stoičkih ideja o univerzalnosti čo-vječanstva. Porijeklo ovih ideja, ipak, stoji u paganskoj filozofiji. I svoj potpuni razvitak dočekale su u periodu prosvjetiteljstva i svjetovnih filozofija.

2.

Možda najviše originalan i temeljan doprinos kr-šćanstva „zapadnoj“ tradiciji je također i najopasniji: doktrina iskonskog grijeha, vjerovanje da je na sve ljude prenesena Adamova i Evina neposlušnost Bogu kada su pojeli voćku sa Drveta spoznaje. Ta doktrina vodila je do turobnog pogleda na ljudsku prirodu; u kršćanskoj tradiciji je nemoguće da ljudi rade dobro na svoj vlastiti račun, jer je grijeh degradirao i njihovu moralnu sposobnost i snagu volje.

Priča o Adamu i Evi i o zmiji u Rajskom vrtu je, na-ravno, izvorno židovska. Ali Židovi tu priču pripovije-daju drugačije od kršćana. U judaizmu, kao i u islamu, prekršaj Adama i Eve čini grijeh protiv njihovih vlasti-tih duša, ali ne osuđuje čovječanstvo u cijelosti, niti fundamentalno mijenja ljudsku prirodu ili vezu ljud-skih bića sa Bogom.

96 mart 2012 PANBOŠNJAK96 PANBOŠNJAKapril 2012

Neumitna je činjenica da je zlatno doba islamskog mišljenja pomoglo polaganju temelja za evropsku renesansu i znanstveni preporod. Bez muslimanskog svijeta, izvjesno je, da se sve to ne bi moglo dogoditi.

U kršćanskoj tradiciji, Bog je stvorio čovječanstvo kao besmrtno. Kada su pojeli jabuku, Adam i Eva su sebi donijeli smrtnost. Židovi su uvijek smatrali ljude smrtnim bićima. Adam i Eva su kao djeca bili u Vrtu. Uzevši plodove sa Drveta spoznaje dobra i zla morali su preuzeti odgovornost zbog svojih odluka i zbog svog ponašanja. Na to se ne gleda kao na „grešku“, nego na „dar“ – dar slobodne volje. Kao što Hertz Chumash, kla-sično izdanje hebrejsko-engleskog izdanja Pentateuha i Haftarah, opaža: „Umjesto čovjekovog grijeha (u smi-slu čovječanstva u cjelokupnosti), židovstvo propovije-da uzdignuće čovjeka i umjesto iskonskog grijeha na-glašava izvornu vrlinu, dobrotvorni, naslijeđeni utjecaj pravednih predaka na njihove potomke.“

Priča o Adamu i Evi u početku je bila priča o stica-nju slobodne volje i prihvatanju moralne odgovorno-sti. Postala je pripovijetka o korupciji slobodne volje i ograničenja moralne odgovornosti. Možda je upravo u ovoj promjeni Adamovog i Evinog grijeha kršćanstvo obezbijedilo svoj najveći utjecaj, turobni opis ljudske prirode koji je dominirao zapadnim etičkim mišljenjem da je kršćanstvo postalo teško iskušenje u kojem je bilo zastupljeno to mišljenje. Sve do prosvjetiteljstva ta tu-robnost gledišta na ljudsku prirodu nije se dovodila u pitanje.

3.

Ono što mi danas smatramo židovsko-kršćanskom tradicijom nastalo je, uprkos naporima Kršćanske cr-kve, dakako zbog njih. Zapadna Evropa je ponijela ta-kozvano „tamno doba“ između gašenja konačnih iskri helenizma u petom stoljeću i ponovnog paljenja kul-turnog života u renesansi, gotovo vjekovima kasnije. To se često vidi kao razdoblje najezde barbara u četvrtom i petom vijeku, koji su doveli do pada Rimskog carstva. Tako je, ustvari, intelektualno mračnjaštvo, ušlo i u po-litiku same Crkve.

Propast institucija Rimske imperije pod težinom teš-kih invazija ostavilo je Crkvu kao gotovo jedino tijelo osposobljeno za održavanje nekog privida društvenog poretka u Zapadnoj Evropi. To je, također, ostavilo sve-ćenstvo kao jedinu pismenu klasu u zapadnom svijetu i Crkvu kao usamljenog zaštitnika znanja i umjetnosti. Stoga što je Crkva sačuvala elemente nauke, kulture, crkvene vođe su, osobito u Zapadnoj Evropi, bile dvo-smislene o osnovanosti poganskog znanja. „Što je bilo zajedničko između Atene i Jeruzalema“ - upitao je Ter-tulijan, prvi značajni teolog koji je pisao na latinskom jeziku. Tako zaokupljenim pobožnim kršćanima činilo se perverznim proučavati prirodu, povijest ili filozofiju radi sebe. „Bolje je da kršćani u jednostavnosti naše vje-re pokažu ljudske razloge“ - insistirao je bosiljak Ceza-reje, utjecajni teolog i redovnik iz četvrtog stoljeća. „Zar trebamo potrošiti više vremena na istraživanje o suštini stvari, negoli služiti izgradnji Crkve ?!“ Augustin sa To-mom Akvinskim, koji spadaju u red najvećih kršćanskih filozofa, u svojim Ispovijedima došli su do spoznaje da je nesputana znatiželja zlo, osuđujući je kao „bolest“ če-žnje da se otkriju „skrivene sile prirode... od kojih nema koristi“.

Najznačajniji žrtva kršćanskog učenja bio je Aristo-

telov empirijski, ovozemaljski pristup znanju, koji je većinom bio u sukobu s diktatima religije. Aristotel, po riječima historičara Charlesa Freemana, „jedno vrijeme bio je prognan iz zapadnog svijeta, da bi se njegova dje-la ponovno pojavila u trinaestom stoljeću, zahvaljujući očuvanju njegove misli preko arapskih prevodilaca“.

4.

Kršćanska Zapadna Evropa otkrila je grčko naslijeđe, osobito Aristotela, u trinaestom stoljeću, ponovnim ot-krivanjem koje joj je pomoglo transformirati evropsku intelektualnu kulturu. To je nadahnulo Tomu Akvin-skog, možda najvećog od svih kršćanskih teologa, da stavi razum u središte pozornosti evropske filozofije.

No, kako su to teolozi i znanstvenici u Zapadnoj Evropi pronašli svoj put natrag ka grčkoj misli? Prven-stveno kroz muslimansko carstvo. Dok je kršćanska Evropa proživljavala svoje „mračno doba“, u islamskoj svijetu je cvala intelektualna tradicija kakva je bila u drevnoj Ateni prije nego li je i nastala renesansna Firen-ca. Sa prvim sjedištem u Bagdadu, a onda u Kordobi, u muslimanskoj Iberiji, arapska filozofija i znanost odi-grali su ključnu ulogu, ne samo u očuvanju i prijenosu baštine od Grka, već i u proširenju granica znanja, kako u filozofiji tako i u znanosti.

Arapski učenjaci su otkrili revolucionarne izume u astronomiji, izmislili su algebru, pomogli razviti moder-ni decimalni sistem brojeva, udarili su temelje astro-logije i uspostavili temeljna pravila o kriptografiji. No, možda je najvažnija znanost bila filozofija. I to ona fi-lozofija iz tradicije racionalističke islamske misli, koja je kulminirala u djelima Ibn Sina’a i Ibn Rushda, čija imena jedva da se i spominju danas na Zapadu. Ipak, teško je osporiti njihov značaj i utjecaj, ne samo na „judeo-kr-šćansku“ tradiciju. Ibn Rushd posebno, najveći musli-manski tumač Aristotela, izvršio je daleko veći utjecaj na judaizam i kršćanstvo nego što ga je imao u islamu. Njegovi komentari oblikovali su um galaksije mislilaca iz Maimonides - Akvinskog lično.

Kršćani tog vremena su prepoznali važnost musli-manskih filozofa. U Božanstvenoj komediji, Dante Ibn Rushdu daje mjesto velikog paganskog filozofa čiji du-hovi žive, ne u paklu, već u Limbu – „mjestu koje pri-pada slavnima“. Jedna od najpoznatijih slika Rafaela, freska na zidovima u Apostolskoj palači u Vatikanu, pri-kazuje školu u Ateni sa najvećim filozofima svijeta. Na panteonu slavnih grčkih filozofa, uz Aristotela, Platona, Sokrata, Pitagoru i Diogena, stoji i Ibn Rushd.

Danas, međutim, ta zadužbina je gotovo potpuno zaboravljena. Ipak, neumitna je činjenica da je zlatno doba islamskog mišljenja pomoglo polaganju temelja za evropsku renesansu i znanstveni preporod. Bez mu-slimanskog svijeta, izvjesno je, da se sve to ne bi moglo dogoditi.

Ono što je sada često nazivaju i „zapadne vrijedno-sti“ - demokratija, jednakost, tolerancija, sloboda govo-ra itd. - proizvodi su, uglavnom, prosvjetiteljstva, kao i post-prosvjetiteljskog doba. Te vrijednosti, naravno, nisu samo „zapadne“ u bilo kom smislu. One su bitno univerzalne. A „zapadne“ su postale samo nezgodom geografije i povijesti. (…)



AMERI KE MRLJE PREMA ISLAMU I MUSLIMANIMA98 PANBOŠNJAK

KOLUMNA P i š e : N a o m i Wo l f

Heinrich Heine, osvrćući se na Špansku inkviziciju, koja je također spaljivala Kur’an, zapisao je: „Tamo gdje oni spaljuju knjige neće proći dugo, a počet će spaljivati ljude!“

New York (29. februar) - U povodu spaljivanja Kur’ana, što su ga poči-nili američki vojnici u zračnoj bazi „Bagram“ u Afganistanu, protesti nastavljaju da se šire ovom zemljom uzimajući sve veći broj mrtvih. U tim zbivanjima, Sjedinjene Države su očigledno počinile tri mrlje, koje

sada nastoje prikriti.Prvu mrlju su počinili američki mediji, čije je pokriva-

nje ovog događaja bilo tako samozatajno da se iz njih uopće ne može saznati šta je to što je izazvalo ove pro-teste u Afganistanu. Profesionalna dužnost svakog no-vinara je da odgovori na pet pitanja: ko, šta, gdje, zašto i kako. Međutim, čitajući izvještaje o ovom događaju, npr. u The Associated Pressu, The New York Timesu ili The Washington Postu, ja nisam mogla shvatiti šta se to

april 2012


zaista dogodilo u vezi sa Kur’anom u Afganistanu. Niti se moglo saznati o kakvom konfliktu je riječ, ni ko je ovdje šta učinio, ni zašto, ni kako.

Da li je Kur’an zapaljen – ako je vjerovati jednom američkom izvještaču – omaškom američkih oficira? Ili se to desilo – kako govori drugi izvještaj – tako što su neki vojnici unijeli „ekstremističku literaturu,“ a Afga-nistanci radnici u toj bazi alarmirali druge o prirodi te literature?

Ovi zakulisni računi – sa nejasnim akterima (The New York Times se, nevjerovatno, nije udostojio ni da opiše ovo spaljivanje) – bacaju svjetlo na slučaj kada tako važne vijesti filtrira nevidljiva ruka iz Pentagona.

Druga američka mrlja je politizacija ove užasne uvrjede. Republikanski predsjednički kandidat Newt Gingrich Obamino izvinjenje je nazvao „kapitulacijom“, dok je njegov republikanski takmac Rick Santorum izvrijeđao sve one koji smatraju da Sjedinjene Države snose bilo kakvu krivicu u ovom slučaju.

Ovo odsustvo uvida otkriva kulturalnu ignoranciju koja recentnu američku stranu intervenciju okreće u političku katastrofu. Ja, također, dolazim iz abraham-ske religije, judaizma, koji ima čvrste veze sa islamom. U obje vjere, sveti tekstovi se tretiraju kao da su osjet-ljiva, živa bića. Kada postanu suviše stari, Jevreji im pri-ređuju „sahrane“ i u tim ritualima tretiraju ih kao živa bića koristeći se srebrenim štapićima kada ih dodiruju kako bi izbjegli da to čine profanim ljudskim rukama, oblače ih u baršunaste omote i ljube ih sve dok ih ne stave u grob.

Spaljivati svete tekstove osvojenih naroda – to šalje vrlo pogrešnu poruku, a ta je: Možeš učiniti šta god ho-ćeš tome narodu! Heinrich Heine, osvrćući se na Špan-sku inkviziciju, koja je također spaljivala Kur’an, zapisao je: „Tamo gdje oni spaljuju knjige neće proći dugo, a po-čet će spaljivati ljude!“ Jevreji dobro znaju tu lekciju: od Inkvizicije do Kristallnacht-a agresori su uništavali Toru kao logičnu i vrlo jasnu najavu uništavanja Jevreja!

Treća mrlja je krajnje bolna za one kojima je upuće-na – čime se to, u humanoj interpretaciji, može objasni-ti nešto što nijedan vodeći američki medij nije učinio, naime, da se spaljivanje Kur’ana nije dogodilo na ulica-ma Kabula, nego u Bagramu. Dakle – Kur’an je spaljen u američkom objektu koji, po definiciji, nije ništa drugo do koncentracioni kamp.

Godine 2009. Spiegel Online je nekako prokrijumča-rio pravi portret Bagrama u svome tekstu pod naslo-vom „America’s Torture Chamber (Američka komora za torturu)“. U ovom „zaboravljenom Guantánamu“ drži se 600 ljudi bez ikakvog sudskog postupka! Svi oni se tretiraju kao „neprijateljski vojnici“ koji - prema isklju-čivo američkom tumačenju - nemaju pravo da budu zaštićeni Ženevskom konvencijom. A jedan vojni tuži-lac je rekao da je, u usporedbi sa Bagramom, baza u Guantánamu „jedan lijepi hotel“.

Khalid Sheikh Mohammad, u Americi neprikosnove-no označen kao „samoproglašeni arhitekt 11. septem-bra“, kazao je za Crveni krst da je u Bagramu bio ve-zan u lancima i podvrgnut seksualnom napastovanju. „Ležao sam na podu. U čmar su mi uvlačili tubu i livali u nju vodu.“ Drugi zatvorenik, Raymond Azar, svjedoči

da ga je kidnapovalo deset FBI agenata, da su mu po-kazivali slike članova njegove porodice i govorili da ih nikada neće vidjeti ukoliko ne bude „kooperativan“.

BBC je objavio svjedočenja iz 2010. god. od deve-torice zatvorenika koji su potvrdili da se u Bagramu kontinuirano krše ljudska prava. Zatvorenici su, neza-visno jedan od drugog, kazali da unutar ovog zatvora postoji „jedan tajni zatvor“ nazvan „Crni hol“. U njemu su zatvorenici bili podvrgavani mučenju smrzavanjem na niskim temperaturama, nesanicom i „drugim vrsta-ma ponižavanja“. Jedan od njih je svjedočio kako mu je američki vojnik puškom razbio zube te da je bio pri-moravan da igra dok je Amerikanac puštao muziku kad god bi išao na kupanje.

Druga istraga potvrđuje navode slične onima iz 2010., a u prošlome mjesecu BBC je objavio da se broj zatvorenika u Bagramu popeo na 3.000, dok je komisija afganistanske Vlade pronašla i neke druge oblike mu-čenja osim smrzavanja i seksualnog zlostavljanja.

Naravno, pošto američka vojska u Afganistanu može da uhapsi koga god hoće, da muškarce i žene ove ze-mlje zauvijek drži u ovakvim kampovima bez ikakvog suda i suđenja, cijela zemlja živi u sjeni torture u Ba-gramu. Spaljivanja Kur’ana su snažni simbol ovog siste-matskog sijanja straha.

I tako, dok se Obama izvinjava zbog spaljivanja Kur’ana, mi moramo shvatiti da je afganistanski gnjev odgovor na ovu svježu duboku ranu. Obama se mora izviniti za kidnapiranje Afganistanaca; za održavanje Bagrama u kome se Afganistanci drže bez suda i zako-na; za držanje zatvorenika u kafezima u koje stane po 30 ljudi; za sprječavanje Crvenoga krsta/Crvenog polu-mjeseca da posjeti ovaj kamp; za ilegalnu konfiskaciju porodičnih pisama; za mučenje i seksualno zlostavlja-nje zatvorenika; za širenje straha diljem zemlje.

Kur’an zabranjuje svaku vrstu nepravde i okrutnosti. Kao i Biblija.

Autorica je poznati američki intelektualac koji ima vodeću ulogu u tzv. „Trećem talasu“ feminizma i koji zagovara „snagu feminističkog pokreta“.


PERISKOP

Premda je prošlo više od še-snaest godina od potpisiva-nja Dejtonskog sporazuma, država Bosna i Hercegovina još nije uspostavila potpu-nu unutrašnju integraciju unutar svog graničnog su-vereniteta. Temeljni razlog ovakvom stanju je statusna nejednakost među stra-nama koju je umnogome prouzročio Dejtonski spora-zum. Optuženik za etničko čišćenje - Srbi u periodu od aprila 1992. do Dejtonskog

sporazuma legitimizirani su kao „bosanski Srbi“, da bi kasnije, definiranjem Republike Srpske u Bosni, bili pri-znati kao državotvorni elementi. S jedne strane, dok su se Srbi konsolidirali sa definiranjem Republike Srpske u Bosni, na drugoj strani, bošnjačko-hrvatska strana je suočena sa federacijom i svim njenim suprotnostima. I dok su na ovaj način Srbi sebi osigurali potpuno auto-noman status na prostoru koji im je pripao, diplomat-ska i vojna pozicija Bošnjaka je stavljena pod nadzor sa hrvatskim faktorom. Godinama nakon Dejtonskog sporazuma vidjelo se koliko Sporazum ima slabih tača-ka nakon napetosti između Bošnjaka i Hrvata, posebno u Mostaru.

Mogu nost da Bosna i Hercegovina stekne geopoliti ki održivu strategijsku dubinu, mimo statusa sli nih Dejtonskom sporazumu koji se oslanja na me unarodne garancije, ovisi od uspostavljanja etiri važna strategijska uvjeta. Prvi uvjet je da strategijska linija od srednje Bosne preko Mostara do mora, kao jedna od temeljnih okosnica integriteta

zemlje, postane važno sredstvo za ekonomsku i politi ku integraciju.

STRATEŠKE DUBINEKriza u Bosni i Dejtonski sporazum - ne smiju se patnje jednoga naroda

žrtvovati za strategijske računice drugih naroda

P i š e : D r. A h m e t D av u to g l uP r i j e vo d s t u r s ko g j ez i k a :

Ve d a d H u s e j n s p a h i ć


NEODREĐENI STATUS MOSTARA

Razvoji događaja prije i poslije Dejtonskog sporazuma učinili su da Hrvati žele Mostar načiniti svojim stolnim gradom (svoju centralnu bazu) nakon što su Bošnjaci učvrstili svoju kontrolu u važnim gradovima Sarajevu i Tuzli, a Srbi u Banjaluci. Iako se za vrijeme rata činilo sve da se prekinu sve logističke veze i satjeraju u unu-trašnje dijelove Bosne, Bošnjaci su bili svjesni činjenice da je Mostar ključna pozicija za pomorsku vezu i logistič-ku pomoć. Potpuno prepuštanje Mostara pod hrvatsku kontrolu značilo bi dati Hrvatima u ruke žilu kucavicu bošnjačko-hrvatske federacije. Ovaj još neodređeni sta-tus Mostara čini ga jednim od temeljnih uzroka tenzija između Bošnjaka i Hrvata. Premda nisu provedene sve tačke odredbi predviđenih Sporazumom, kao što su slo-boda kretanja, povratak izbjeglica na svoja ognjišta, ne-posredno glasanje u mjestima prijeratnog prebivališta te kažnjavanje ratnih zločinaca, u predviđenom obimu, ipak je ovaj Sporazum na snazi više zahvaljujući među-narodnim garancijama nego što stvara stabilnu sredinu za reformiranje političke strukture zemlje. Održavanjem izbora bez provođenja ovih uvjeta znači neposredno pri-znanje političkog i demografskog statusa prouzrokova-nog etničkim čišćenjem u Bosni.

U gradu Srebrenici i njenoj okolini danas živi veoma mali broj Bošnjaka. U ovom, prije rata skoro stopostot-nom bošnjačkom gradiću, naočigled predstavnika UN-a, izvršen je najbrutalniji genocid u historiji, što ponovo otvara raspravu o legitimitetu statusa predviđenog Dej-tonom.

Registriranje regije istočne Bosne, oblasti pod bošnjač-kom vlašću uz rijeku Drinu i gradova kao što su Višegrad, Srebrenica, Zvornik i Foča, gdje je izvršeno najintenziv-nije etničko čisćenje, kao zemlja autonomne Republike Srpske, tipičan je pokazatelj etičko-realpolitičkog deba-lansa Dejtonskog sporazuma.

Uprkos svim raspoloživim dokazima o počinjenim rat-nim zločinima, ustupanje Srbima sigurnosnih zona Sre-brenice i Žepe, enklava u kojima su pod nadzorom UN-a počinjeni masovni zločini, ne može se dovesti u korelaci-ju ni sa jednom vrijednosti međunarodnog prava.

Osnovni motiv koji je ohrabrio Srbe da, nakon Bosne, provedu novu politiku genocida i na Kosovu, upravo je ovaj etičko-realpolitički debalans Dejtonskog sporazu-ma.

Sa ovom svojom stranom Dejtonski sporazum više nosi diplomatske tragove realpolitike nego univerzalne ljudske vrijednosti i međunarodnog prava i kao takav predstavlja konjunkturni sporazum kojeg su iznjedrili međunarodni sistemski balansi.

ODLOŽENI KONAČNI OBRAČUN

Izgleda da je konjunkturna anksioznost u Sporazumu otvorila put dominaciji nejasnih izraza kojima se poku-šavaju zadovoljiti sve strane. To sa sobom nosi i rezultat da potpisnici na Sporazum ne gledaju kao na oblik ko-načnog rješenja, već kao taktički korak kojim je odložen konačni obračun. Ovim Sporazumom Srbi su uspjeli da u očima javnog mnijenja skinu psihološki pritisak zbog tereta za genocid, a Hrvati su dobili mogućnost da od-

Apsolutno prepuštanje isto ne Bosne Srbima izuzetno je opasno,

ne samo za Bosnu ve i za ravnotežu na cijelom Balkanu.

Prekidanje veza Sandžaka i Kosova sa Bosnom zna ilo bi prepuštanje

Bošnjaka pod hrvatsku, a Sandžaka i Kosova pod potpunu srpsku domenu. Hrabrost Srba za širenje krize na Kosovo nakon Dejtonskog sporazuma malo je i

zbog slabljenja ovog strategijskog pojasa.


govarajućom konjunkturom, koja omogućava unutrašnju konsolidaciju Hrvatske, još više ojačaju sa ravnopravnim statusom Hrvata u Bosni. Što se tiče Bošnjaka, oni su uprkos svim nemogućnostima nastavili svoju borbu za opstanak i prihvatili Dejton kao tekst koji omogućuje jednom umornom narodu, koji je preživio sav teret genocida, da se oporavi i barem nominalno, sa aspekta međunarodnog prava, potvrdi unutrašnji integritet zemlje. Upravo zbog toga strategijske senzitivnosti u postdej-tonskoj Bosni nalaze stvarno stanje budnosti, koje će na duži period osigurati stalni mir, a ne letargičnost koju su donijele međunarodne ga-rancije.

Nesklad između strategijskih sigurnosnih linija i političke podjele koju je prouzročio Dejtonski sporazum stvara drugu važnu slabu tačku statusa koji je trenutno na snazi u Bosni i Hercegovini. Ovakva situacija je od velike važnosti, naročito za Bošnjake. Sa aspekta linija strategijske sigurnosti Srbi i Hrvati posjeduju ozbiljnu dubinu, jer procjenjuju da je njihova sigurnost u integraciji sa Hrvatskom, odnosno Srbijom. Nasu-prot tome, Bošnjaci, koji su koncentrirani u srednjoj Bosni, sa aspekta pomorske veze okruženi su Hrvatima, a kopnenom dubinom i strate-gijskim pojasom na vodenom putu Drine okruženi su Srbima. Moguć-nost da Bosna i Hercegovina stekne geopolitički održivu strategijsku dubinu, mimo statusa sličnih Dejtonskom sporazumu koji se oslanja na međunarodne garancije, ovisi od uspostavljanja četiri važna strate-gijska uvjeta. Prvi uvjet je da strategijska linija od srednje Bosne preko Mostara do mora, kao jedna od temeljnih okosnica integriteta zemlje, postane važno sredstvo za ekonomsku i političku integraciju. Ekonom-ska fluidnost i polje zajedničkog interesa, koji bi se ostvarili na ovoj liniji, činili bi jednu od najozbiljnijih oslonaca bošnjačko-hrvatske federacije.

OSMANLIJSKA ZAOSTVAŠTINA

U suprotnom, eventulni konflikt na ovoj liniji nosi sa sobom rizik prvo pucanja bošnjačko-hrvatske federacije, a zatim i disolucije države Bo-sne i Hercegovine.

Drugi uvjet je održavanje veze srednje i istočne Bosne preko Drinske linije, na kojoj su Srbi najintenzivnije činili operacije etničkog čišćenja. Region sa najvećom strategijskom važnošću za slobodu kretanja pred-viđenim Dejtonskim sporazumom nalazi se upravo na ovoj liniji. Mora se ojačati jedini oslonac na ovoj liniji, veza Sarajevo-Goražde i planirati postepeno pomicanje prema Zvorniku i Foči. Ova linija ima veliki zna-čaj kako za smanjenje prijetnje Srbije prema državi Bosni i Hercegovini, tako i za nastavak veze muslimana Bošnjaka srednje Bosne sa Sandža-kom i Kosovom sa kojima dijeli istu sudbinu. Posmatrajući sa ugla borbe za opstanak elemenata osmanlijske zaostavštine, Drinska linija i istočna Bosna čine jedan od najosjetljivijih pojaseva geopolitike Balkana. Ovo je i osnovni razlog zašto su Srbi u svojim projektima za genocid dali te-žište baš ovom prostoru. U procesu tranzicije sa Dejtonskog sporazuma na konačni status, zvaničnici Bosne i Hercegovine moraju postepeno aktivirati projekte za integriranje ove regije sa centrom zemlje.

Apsolutno prepuštanje istočne Bosne Srbima izuzetno je opasno, ne samo za Bosnu već i za ravnotežu na cijelom Balkanu. Prekidanje veza Sandžaka i Kosova sa Bosnom značilo bi prepuštanje Bošnjaka pod hrvatsku, a Sandžaka i Kosova pod potpunu srpsku domenu. Hrabrost Srba za širenje krize na Kosovo nakon Dejtonskog sporazuma malo je i zbog slabljenja ovog strategijskog pojasa. S tog aspekta, izuzetno je važno da se ne dozvoli doslovno presijecanje veze Bosne sa Drinskom linijom. U najmanju ruku to se može ostvariti držanjem mostobrana na Drini posredstvom Goražda. Treća geopolitička nužnost u obezbjeđiva-nju sigurnosti Bosne i Hercegovine kao održive države leži u ojačavanju dominacije na liniji počevši od Sarajeva, preko Prijedora i Doboja, do Brčkog i linije sjever-jug koja doslovce nadvoje razdvaja područja pod srpskom kontrolom. Svaka slabost na ovoj liniji može ponovo otvoriti put za podjelu zemlje i biti razlogom ponovnom dolasku na dnevni red ideala o Velikoj Srbiji, koji ima za cilj da se preko Drinsko-savske linije otvori ka Jadranu.


SLADOLED DIPLOMATIJA U BIH

Četvrta vrlo važna nužnost za unutrašnji integritet bošnjačkog stanov-ništva u Bosni i Hercegovini je postavljanje veze između srednje Bosne i Bihaća na jake temelje. Koliko god je ovo važno sa aspekta sprječavanja potpunog getoiziranja Bihaća, baš kao za vrijeme rata, toliko je bitno i da srednja Bosna stekne dubinu na nekim pravcima. Druga slaba strana boš-njačko-hrvatske federacije je mogućnost doživljavanja sukoba unutraš-njeg nadzora.

Kako god su za vrijeme rata ove linije bile poprište najozbiljnijih sukoba, one i u miru sačinjavanju minimalne elemente za osiguravanje integriteta zemlje. Ove linije imaju bitnu ulogu za razvijanje mogućnosti transporta i ekonomskih veza koje bi omogućile unutrašnju integraciju za bošnjačko stanovništvo, koje svoju budućnost vidi u opstanku države Bosne i Herce-govine.

Dejtonski sporazum, kako se čini, daleko je od realizacije geopolitičkih uvjeta održivosti i omogućavanja državi Bosni i Hercegovini da usposta-vi vlastiti unutrašnji integritet. Gledajući sa ustavnog okvira ili aspekta vojne i strategijske situacije, on u sebi sadrži ozbiljne praznine. Spominje se granični integritet države Bosne, međutim, niti je precizirana struktura koju bi štitila bosanska armija, niti su naznačene sankcije za jednostranu odluku prema Srbima kojima je priznat status Republike. Jedina garancija za provođenje Sporazuma su međunarodne snage, uglavnom iz zemalja NATO-a.

Gledano sa realne pozicije, ovim Sporazumom su na području bivše Ju-goslavije, Hrvatska i Srbija uspjele konsolidirati svoju moć u svom regionu, dok je Bosna i Hercegovina zadržala sve unutrašnje proturječnosti bivše Jugoslavije i dovedena u stanje polja konflikta otvorenog za nove krize. Velika je vjerovatnoća da ishod sladoled diplomatije u Bosni i Hercegovini bude učvršćivanje moći ove dvije države preko Bosne i Hercegovine i na-stanak krize. Dok je Srbima u Bosni priznat status Republike, žalosni ishodi prepuštanja Bošnjaka Sandžaka i Kosova na milost i nemilost srbijanskom režimu pokazali su se na Kosovu, tri godine nakon Dejtona.

ŠTA ĆE ODREDITI STRATEGIJSKI UTJECAJ

Tokom pregovora u Dejtonu, Turska i islamski svijet morali su biti upor-niji po pitanju organiziranja konferencije za čitavu bivšu Jugoslaviju i krizu u Bosni. Davanjem specijalnog statusa Republike Srbima u Bosni bez do-bivanja potrebnih garancija za bošnjačke zajednice u Srbiji, umnogome je oslabilo poziciju Bošnjaka. Provođenje skoro istih metoda na Kosovu, kratko vremena nakon realiziranja genocida u Bosni, očit je pokazatelj ove slabosti.

Dok su Srbija i Hrvatska ojačale svoje unitarne pozicije, budućnost Bo-sne i Hercegovine je vezana za mir koji će donijeti jedan Sporazum sa ne-jasnim sadržajem. Uopće, ovakva situacija sadrži nove elemente prijetnje za balkanske muslimane, a naročito za Bošnjake.

Umjesto što se elementi osmanlijske zaostavštine na Balkanu oslanjaju u optimističnu atmosferu mirovnih govora, oni moraju više nego ranije biti na oprezu, dostići vojnu moć koja će odrediti nejasni sadržaj ovog Sporazuma, strategijski utjecaj i diplomatsku nadmoć.

Tužna iskustva tokom rata u Bosni pokazala su da je, mimo svih me-đunarodnih napora i mirovnih pregovora, najvažniji element za očuvanje Bosne volja Bošnjaka za nezavisnošću i iskazivanje ove volje na vojnom planu kao stvarnu moć. Tokom historije nijedan narod nije mogao za-garantirati svoju nezavisnost milošću i zaštitom drugog naroda. Uprkos tolikoj patnji, Bošnjaci su pokazali izvanredan otpor i volju koja treba da se reflektira na konačni status ove zemlje i kao što se vidjelo na bezbroj primjera, ne smiju se patnje jednoga naroda žrtvovati za strategijske raču-nice drugih naroda.

Mora se oja ati jedini oslonac na ovoj liniji, veza Sarajevo-Goražde, i planirati postepeno pomicanje prema Zvorniku i Fo i. Ova linija

ima veliki zna aj kako za smanjenje prijetnje Srbije prema državi Bosni i Hercegovini, tako i za nastavak

veze muslimana Bošnjaka Srednje Bosne sa Sandžakom i Kosovom

sa kojima dijeli istu sudbinu. Posmatraju i sa ugla borbe za

opstanak elemenata Osmanlijske zaostavštine, Drinska linija i isto na Bosna ine jedan od najosjetljivijih pojaseva geopolitike Balkana. Ovo je i osnovni razlog zašto su Srbi u svojim projektima za genocid dali

težište baš ovom prostoru.

PRIKAZI P i š e : D a n ko P L E V N I K


OD EGIPATSKE MITOLOGIJE DO BOSANSKOG ISLAMA

Prikaz romana Nedžada Ibrišimovića

El Hidrova knjiga



Prošlog sam mjeseca bio u Sevilji i posjetio znamenitu La Giraldu, zvonik koji je 1184. godine na rimskim temeljima bio podignut kao munara, na čiji je vrh mujezin stizao jašući konja. Jedan topos, a toliko različitih civilizacijskih duhova. Kako mi uspinjanje baš i ne ide, ne samo radi toga što po prirodi nisam karijerist, nego i što sve teže skrivam uspuhanost, zastajkivao sam svako malo do 36-te etaže, hrabreći se Vječnikom i El-Hidrovom knjigom akademika Nedžada Ibrišimovića, misleći na raznovrsne mogućnosti konceptualiziranja vječnog, na Ibn Ružda koji je 1169. u ovom gradu postao kadija, a kome su u rodnoj Kordobi, kako svjedoče Ibišimovićevi svjedoci u El-Hidrovoj knjizi, knjige palili i muslimani i kršćani.

POLIHISTORIJSKA ERUDICIJA

Mada je u Andaluziji izvršena najveća anihilacija i protjerivanje muslimana u Europi, njihova se prisutnost još itekako osjeća, možda i kao potvrda Ibn Ruždove teze o kolektivnoj besmrtnosti. Osjeća se, ne samo u estetici i arhitekturi, koje odražavaju ideju neuništivosti jedne veličanstvene kulture, već i u izgledu stanovnika. Jer, kako piše u El-Hidrovoj knjizi, „već odavno znam da je ljudsko lice cio čovjek, a ne samo lice, ne vidi se lice po licu!“ DNK nalikuje na tu besmrtnu dušu, za kojom od egipatske mitologije do bosanskog islama pomno traga Ibrišimović, budući da u nukleotidima utjelovljuje suštinu života koja preživljava smrt, prenoseći se iz tijela u tijelo, iz naraštaja u naraštaj. U čovjekovom životu postoje dva najvažnija pitanja. Prvo - može li naš vlastiti život imati smisla i drugo - kako da takav život učinimo vječnim? Na ta pitanja, posebice ovo drugo, strasnije je pokušavao odgovoriti europski roman negoli europska filozofija. Dapače, ona ga je, ignorirajući njegove humane korijene, gurala u sferu religije i teologije. Sretna je koincidencija da je Ibrišimović po obrazovanju i vokaciji filozof, pa je uz nesvakidašnji dar za siže napisao ovaj izuzetan roman El-Hidrovu knjigu.Kao galerija naših vlastitih antropoloških potencijala roman je pogodan humus za razvoj mišljenja o nezamislivom, o tome kako je to moguće biti vječan ili vječnik. Roman je oblik duhovne akumulacije i tim se njegovim svojstvima Ibrišimović obilato služi,

strukturalno potpomognut svojom polihistorijskom erudicijom. Za razliku od pikarskih, realističkih, naturalističkih, socijalnih, psiholoških i drugih romana, ovaj roman po spoznajnim intencijama ide uz bok Mjesečara Hermana Brocha kao značajni gnoseološki roman. Jer tjera na spoznaju drugačije epistemološke realnosti i u shvaćanje života uvodi neke nove momente. Premda je svojim sadržajem većinom naslonjen na islamsku kulturu, on zbog toga nije više orijentalan negoli okcidentalan roman, upravo po toj osvješćenoj volji za shvaćanjem neshvatljivog. Edmund Husserl je definirao europsku duhovnost kao „strast spoznavanja“. Po tom je obilježju El-Hidrova knjiga prvoklasni europski roman, koji se u svojoj genezi narativnog može povezati s ocem europskog romana Cervantesom i njegovim traganjem za izvrstnijim životom kroz lik Don Quijotea. Ili, zavirimo malo u ovu knjigu, kada Ibrišimović piše da „I je koplje, O vojnički štit“, onda nam u europsko književno pamćenje dolaze Rimbaudovi stihovi o samoglasnicima, gdje „I je rujno, O je plavo“.

Budući da je El-Hidrova knjiga stvar književna, da doprinosi tematskom razvoju književnosti

uopće, da nije puka stvar samo jednog naroda i njegova duhovnog folklora, mora je se

učiti gledati u okviru velikog konteksta i povijesti svjetske književnosti. To je književnost za

književnike, književnost ostvarena kao duhovna potraga, a ne zabavljanje dokonih.


NADŽIVJETI DRUGE ZNAČI NADČITATI IH

Zbog toga se značaj ovog djela nikako ne može reducirati samo na ulogu koju bi zbog piščeva porijekla i jezika trebao igrati i imati u Bosni i Hercegovini, a što bi Milan Kundera nazvao „terorizam malog konteksta“, pa niti ga svoditi na srednji, regionalni, bilo balkanski, bilo bliskoistočni kontekst. Budući da je El-Hidrova knjiga stvar književna, da doprinosi tematskom razvoju književnosti uopće, da nije puka stvar samo jednog naroda i njegova duhovnog folklora, mora je se učiti gledati u okviru velikog konteksta i povijesti svjetske književnosti. To je književnost za književnike, književnost ostvarena kao duhovna potraga, a ne zabavljanje dokonih. Židovi, koji su zajedno s Arapima protjerani iz Španjolske (dio tih Sefarda završio je i u Sarajevu), prvi su vizionarski zamislili Europu kao kulturu, o čemu je potom razmišljao i otac Europske unije multikulturalni Robert Schuman, a ne kao teritorij. Moglo bi se kazati da veliki kontekst ili Europu na sličan način shvaćaju i Bošnjaci. Zbog toga je tom egipatskom Bošnjaku, glavnom liku El-Hidrove knjige, Abdullahu Misriju možda lakše trpjeti besmrtnost i bitisati kao duhovni panpatrid. Ovo je roman koji je zamišljen da bi ga se mislilo, a čitalo da bi ga se živjelo. Ta duhovna fantastika ovog sarajevskog Borgesa - Nedžada Ibrišimovića savršeno je započeta kaskadom slova, koja su zapravo njen tajni glavni junak. El-Hidrova knjiga nastavak je Vječnika i možda prethodnik nekog budućeg romana jer vjerujem da će njegovo literariziranje vječnosti, kao i Brochovi Mjesečari, završiti kao trilogija. Poput svakog živog bića i vječni čovjek se razvija, što je odmak od platonizma, odakle dolazi uvjerenje, preuzeto kasnije i od monoteističkih religija, da kakvom ste osobom postali do smrti, takvom ćete osobom ostati kroz čitavu vječnost. Supstancija ovog oprezno odmatanog djela ne izgleda definitivno profilirana, budući da Ibrišimovićeva imaginacija vječnog, iz romana u roman, dobiva sve veću jezičnu snagu i sve profinjeniji, da se poslužim sintagmom Friedricha Schleiermachera, „ukus za beskonačno““. Sve što je Ibrišimović zamislio, učinio je svojim pisanjem realnim, tako da se ponekad čini da čitamo povijesni roman. Ali on odbija puko opisivati prošlost, već je nastoji posadašnjiti te pomoću vječnosti doseći cjelinu života. Intelektualno je izazovna i njegova metafora o knjizi kao rodnoj kući, parabola o riječima koje valja uzimati kao da su ljudi, oda osvješćenog panletrizma, hommage slovima, pomoću kojih se ulazi iza slova, njihovom pretvaranju iz arapskih u demotska pismena, njihovoj raznovrsnosti, prošlosti i jestivosti, te alegorija življenja od sjećanja piščeva lika, čijom smrću vječni život prelazi na čitaoca. „Jer“ - kako

tvrdi Milan Kundera – „život prolazi, čitanje ostaje.“ Ibrišimović je svoj roman pisao na nekoliko razina što je polifonijska odlika svakog dobrog romana, a jedna od njih je da se on može iščitavati upravo i kao nenadmašna apologija smisla knjige i perspektive čitanja. Nadživjeti druge znači nadčitati ih. Po Stépahaneu Mallarméu svijet postoji da bi se završio jednom knjigom. Možda El-Hidrovom knjigom? Ili sličnom nadknjigom?

LJUBAV NE ŽIVI OD LAŽI

Vječnost Abdullaha Misrija zasnovana je na etičkom odnosu prema budućnosti, na bježanju od zla, pa bi se moglo zaključiti: koliko možemo biti dobri, toliko ćemo biti besmrtni. U toj se poanti ovaj roman razlikuje od drame Karla Čapeka Makropulosova stvar iz 1922., nastale kao polemička protuteža drami Natrag k Metuzalemu Georgea Bernarda Shawa iz 1921. Naime, Čapekova vječnica Elina Makropulos, koja kasnije postaje Emilija Marty, pa Ellian MacGregor, uvijek zadržavajući ove inicijale EM, postaje besmrtna na jedan umjetan način, pomoću eliksira koji je izumio njezin otac, dvorski liječnik jednog europskog kralja u 16. stoljeću. U dobi od svega 342 godine, njen joj je život postao zamorno dosadan, indiferentan i hladan, pa odbija ponovno uzeti eliksir vječnosti, čime je uništena i formula besmrtnosti. Vrlina Misrijeve besmrtnosti ne dolazi iz epruvete niti s neba, već od etike zadovoljstva svojim životom nakon svake epizode starenja. Misriju je svako njegovo ponovno postojanje praemia vitae, nagrada života, koju si sam dodjeljuje.Ibrišimovićev prethodnik, engleski romanopisac David Herbert Lawrence, je u eseju „Dobar čovjek“ ustanovio da je neprilika s tim dobrim čovjekom to što je on samo stoti dio čovjeka. Ipak, čitav Ibrišimovićev opus jest nastojanje da se taj postotak dobroga u čovjeku, barem kao čitaocu, poveća „jer ljubav ne živi od laži“, kako je napisao u El-Hidrovoj knjizi. Iako kao književnik nesumnjivo pripada velikom kontekstu, što je vidljivo i iz ovako velikog broja poveznica s književno-povijesnim, kulturološkim i duhovnim predšasnicima i ostvarenjima, Ibrišimović piše jezikom male nacije što je po mom mišljenju jedan od glavnih razloga da za ovo svoje nesvakidašnje metafizičko romansijerstvo, koje se u harmonizirajućoj tišini promišljanja obraća onom posebnom, a univerzalnom u svakom čovjeku, što je tako pomirujuće i ujedinjujuće daleko iznad svake nacije, svakog podneblja i svake kulture, nije dobio Nobelovu nagradu. Ali bosanski je jezik mnogo trajnija i veća nagrada za pisca koji želi biti vječan svojim slovima.

PRILOG A u to r : N e d ž a d L at i ć

B O Š N J A Č K I S TA N A K

UVOD

U Biseru, listu za širenje islamske prosvjete, br. 5 i 6, koji je izišao 19. rebi’ul-ahira 1336./1–15. marta 1918., na naslovnoj stranici objavljen je redakcijski uvodnik pod naslovom Akcija za osnivanje Matice muslimanske. U tom se tekstu ističe kako su veliki prijatelji i vođe pojedinih kulturnih naroda uviđali moć štampe i kako su, sa tom spoznajom i svjesni da su sile svakog pojedinca male da bi ostvarile veće nacionalne ciljeve, osnivali razne kulturne ustanove. Pisci ovog članka nabrajaju takve ustanove kod naših susjeda Srba: Maticu srpsku, Srpsku književnu zadrugu, Srpsku kraljevsku akademiju znanosti i umjetnosti..., a kod Hrvata: Maticu hrvatsku, Jugoslavensku akademiju, Sveto jeronimsko društvo, Društvo hrvatskih književnika i dr., pa u nastavku kažu: „I kod nas bosansko-hercegovačkih muslimana bilo je tu i tamo požrtvovanih ljudi i narodnih prijatelja koji su pokušavali da naš muslimanski narod prosvijetle i podignu na stepen drugih kulturnih naroda“, te nabrajaju Adem-agu

N A C I O N A L N A B O Š NJ A Č K


Mešića, našeg velikog nestora Mirzu (dr. Safvet-bega Bašagića) i sadašnjeg reisu-l-ulemu Džemaludina Čauševića.Biser je u tom broju najavio vlastitu akciju nazvanu Liga Hiljada u kojoj se svi imućni muslimani (što će reći: njih hiljadu) pozivaju da uplate po sto kruna kako bi se organizirala skupština koja bi izabrala Upravni odbor Matice muslimanske. Akciju je lično podržao i reis hadži Mehmed Džemaludin Čaušević te vođa muslimanske najjače političke stranke u zemlji u to vrijeme, Šerif Arnautović.Inspirirani ovim događajem, a uslijed nedostatka bošnjačke matice, kao krovne nacionalne institucije, sve stranke koje okupljaju bošnjačko glasačko tijelo, kao i kulturne nacionalne organizacije koje djeluju u BiH, regionu i dijaspori, a uz podršku Islamske zajednice, trebaju formirati BOŠNJAČKI STANAK po ugledu na slične organizacije drugih naroda.

MISIJA

- Misija Bošnjačkog stanka bila bi da potiče jedinstvo i zastupa interese bošnjačkog naroda, kako bi se osigurao kontinuitet i razvoj njegove vjerske, duhovne, kulturne i društvene baštine.Bošnjački stanak se treba zalagati, između ostalog, za:- Poboljšanje solidarnosti među bošnjačkim zajednicama širom svijeta i, priznajući matičnu državu Bosnu i Hercegovinu za izvorište suvremenog bošnjačkog identiteta, jačati veze među bošnjačkim zajednicama u dijaspori s Bosnom i Hercegovinom;- osiguranje prava, status i interese Bošnjaka i bošnjačke zajednice, te braniti ista gdje god su uskraćena, povrijeđena ili ugrožena;- podsticanje i pomaganje kreativnih bošnjačkih društvenih, vjerskih i kulturnih vrijednosti života u cijelom svijetu, kako bi se podržalo obrazovanje i razvoj bošnjačkih vrijednosti, te osigurao kontinuitet

i prijenos emaneta bošnjačkog nasljeđa s jedne na drugu generaciju;- pomaganje bošnjačkim zajednicama u jačanju bošnjačkog identiteta u suočavanju s problemima iz političke, pravne, socijalne, vjerske, kulturne ili ekonomske sfere;- zastupanje i djelovanje, u ime članica zajednica i bošnjačkog naroda u cjelini, vis-a-vis vlasti, državnih vlasti, međunarodnih i međuvladinih organizacija i vlada, nevladinih organizacija, među vjerskim skupinama, drugim vjerama i građanskim tijelima;- čuvanje sjećanja na genocid nad hiljadama Bošnjaka i bezbroj bošnjačkih familija uništenih tokom agresije na BiH, te zagovaranje pravde u ime svih žrtava i njihovih porodica;- borbu protiv islamofobije u svim njenim pojavnim oblicima, te podizanje svijesti javnosti, ukazujući na opasnosti poticanja na vjersku i rasnu mržnju, etničku netoleranciju, ugnjetavanje ili progon;- aktivno poticanje i promoviranje sudjelovanja mladih Bošnjaka u bošnjačkim institucijama i organizacijama, istodobno promičući ravnopravnost spolova;- poticanje, podržavanje i sudjelovanje u međuvjerskom dijalogu;- ostvarivanje suradnje s vladama, nacijama, organizacijama i pojedincima, kako bi ostvarili gore navedene ciljeve u duhu mira, slobode, jednakosti i pravednosti;- iniciranje osnivanja Svjetskog bošnjačkog narodnog saveza (kao Bošnjačke matice) koji bi bio politička nestranačka organizacija, te kao takav predstavljao pluralitet bošnjačkog naroda. - Pored postojećih bošnjačkih organizacija u tom Savezu bi participirale i zajednice Bošnjaka Zapadne Evrope, Australije i BiH, kao i autohtoni Bošnjaci porijeklom iz: Srbije i Sandžaka, Crne Gore, Makedonije, Hrvatske, Slovenije, Kosova i

A P O L I T I Č K A D O K T R I N A



turske državljane bošnjačkog porijekla, koji prihvate program i ciljeve djelovanja SBNS i svojim potpisom postanu jedan od učesnika u realizaciji ove historijske ideje.

DELEGITIMIZACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

Pravo na postojanje

- Pravo BiH kao suverene i nezavisne države da egzistira u miru, sigurnosti, stabilnosti i prosperitetu je sine-qua non za cijelu svjetsku populaciju, jer za Bošnjake diljem svijeta država BiH ima posebno mjesto. BiH je u središtu bošnjačkog života i stoga je smatramo matičnom državom Bošnjaka.- Bošnjaci diljem svijeta su ponosni na bosansko-hercegovačka postignuća tokom posljednjih 20 godina, što se ogleda kroz podršku onima koji nastavljaju graditi i braniti BiH.

- Bošnjački narodni savez mora, u skladu sa međunarodnim pravom, priznati i podržavati teritorijalni integritet i suverenitet svih država nastalih raspadom Jugoslavije, pa i Kosova. - Kao i sve druge legitimne i priznate države, BiH ima pravo braniti se od bilo kog oblika agresije kojom se ugrožavaju njeni građani.- BNS, kao jedinstvena bošnjačka zajednica, mora pokušati aktivirati sve potencijale u području odnosa s javnošću kako bi se suprotstavili negativnom imidžu BiH i njenih ljudi u medijima, na internetu i artikuliralo glasnogovornike onih koji je napadaju.- U međunarodnim odnosima, Bosna i Hercegovina se mora tretirati kao bilo koja druga država. BiH ne bi trebala biti izuzeta od kritike u skladu s načelima demokratije, ljudskih prava i vladavine prava.- Bosnu i Hercegovinu treba zastupati i tražiti pošten tretman u međunarodnim organizacijama, posebno

Bosanski ćilim


u tijelima Ujedinjenih naroda, kao što su Vijeće za ljudska prava.- Sve zemlje trebaju priznati pravo BiH na postojanje i biti otvorene za razvoj diplomatskih odnosa s BiH, posebno tamo gdje su nastanjene bošnjačke zajednice.

DEKLARACIJA ZA TRAJAN I STABILAN MIR U

BIH I NA BALKANU

Politička kriza u Bosni i Hercegovini sve više zabrinjava, izazivajući psihozu neizvjesnosti u kojoj se produbljuje međunacionalno nepovjerenje, a politički sukobi nagovještavaju dalju eskalaciju. U javnosti se sve češće nagađa o obnavljanju oružanih sukoba, što nanosi štetu težnjama i rezultatima za stabilizaciju mira i sigurnosti u Bosni i Hercegovini i šire u regionu. Polazeći od političke odgovornosti za očuvanjem mira, ističemo potrebu da se eliminiraju uzroci krize koji su sadržani u Dejtonskom sporazumu. Anomalije i nedostaci Dejtonskog sporazuma generiraju krizu. Pitanje eliminiranja anomalija i nedostataka Dejtonskog sporazuma pitanje je eliminiranja uzroka teške i složene krize u Bosni i Hercegovini i šire u regionu. To je esencijalno pitanje mira i sigurnosti. Cijenimo da je interes svih građana i naroda da iz faze rovitog pređu u fazu stabilnog mira i sigurnosti.Dejtonski sporazum je prepun kontraverzi koje su neodržive i sramotne za čitavo savremeno čovječanstvo. Najsramotnija kontraverza je u činjenici što se u sadržaju Dejtonskog sporazuma ističe da je zaštita ljudskih prava i sloboda najvažniji aspekt mira i sigurnosti, a istovremeno u njegovom sadržaju ostavljaju ogromni i sramotni prostori za ugrožavanje ljudskih prava i sloboda. Otklanjanjem takvih apsurda, odnosno, anomalija Dejtonskog sporazuma, bitno bi se unaprijedili uslovi izgradnje međunacionalnog povjerenja kao najvažnijeg elementa mira i sigurnosti. Dejtonski sporazum za mir u Bosni i Hercegovini je, umjesto instrumenta zaštite, afirmiran kao instrument ugrožavanja ljudskih prava i sloboda. Betoniranju dejtonskog ustava teže političke snage koje su odgovorne za praksu ugrožavanja ljudskih prava i sloboda. Pozitivnim izmjenama dejtonskog

ustava teže demokratske snage i građani koji trpe poniženja zbog toga što su im ugrožena elementarna ljudska prava i slobode.

Pozivamo sve napredne snage u Bosni i Hercegovini i odgovorne činioce međunarodne zajednice, kao i cjelokupnu demokratsku javnost svijeta, da se odredi o anomalijama koje Dejtonskom sporazumu daju karakter moćnog instrumenta za ugrožavanje ljudskih prava i sloboda.

U Bosni i Hercegovini je, tokom proteklih godina mira, pronađeno više stotina masovnih grobnica za koje se zna da su jasan dokaz zločina izvršenih od strane institucija „Republike Srpske“. Zabrinjavajuće je što se niko u svijetu ne osvrće na tu činjenicu.

Zahtijevamo od svih političkih faktora u svim državama Evropske unije da se decidno izjasne kako treba tretirati takve činjenice u kontekstu napora da se politička i sigurnosna situacija u Bosni i Hercegovini normalizira prema općeprihvaćenim kriterijima pravde i univerzalnim ljudskim vrijednostima. Sramotno je ako o moralnom i političkom značenju stotina masovnih grobnica budu govorili isključivo pripadnici stradalničkog bošnjačkog naroda. Ta sramota je tim veća što su Bošnjaci narod koji je nakon Jevreja najviše stradao u Drugom svjetskom ratu, kada je svaki osmi Bošnjak ubijen.

Decenijama se šuti o tim zločinima, pa je opravdana bojazan da će međunarodna zajednica na sličan način tretirati stotine pronađenih masovnih grobnica iz kojih se svakodnevno ekshumiraju kosti zvjerski ubijenih Bošnjaka. Zabrinutost u tom pogledu je pojačana nakon što je uslijedila presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu po tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore, jer bošnjačke žrtve genocida nisu dobile satisfakciju, što je ohrabrenje za zločinačku politiku koja i dalje predstavlja prijetnju sigurnosti i miru.

Pitanje sigurnosti i mira u Bosni i Hercegovini je, ustvari, pitanje odnosa prema najvrjednijim dostignućima civilizacije. Naše je stajalište da kroz historiju potvrđena pozitivna praksa susretanja i suživota različitih civilizacija - pravoslavlja, katoličanstva, islama i judeizma oblikovala je novu zajedničku civilizacijsku vrijednost ne samo za građane i narode u Bosni i Hercegovini nego i za cijelo čovječanstvo. U tom smislu, tu i takvu vrijednost


Bosne i Hercegovine tretiramo kao čovječanstvo u malom. Radi toga zahtijevamo da se međunarodna zajednica organizira u zaštiti i odbrani tih vrijednosti. Smatramo da civilizacijske vrijednosti zajedničkog života u Bosni i Hercegovini zaslužuju organiziranu zaštitu koja će imati i formalne i suštinske dimenzije. Kako god OUN putem UNESKO-a stavlja pod svoju zaštitu materijalne civilizacijske vrijednosti, još organiziranije i bolje treba institucionalno postaviti zaštitu nematerijalnih civilizacijskih vrijednosti koje su nastale u historijskom susretanju i suživotu raznih civilizacija na relativno malom prostoru u Bosni i Hercegovini.U vezi s tim ističemo da pitanja lokalne, regionalne i svjetske sigurnosti sve više treba tretirati sa kulturno-civilizacijskog stajališta, ne dozvoljavajući da u tome dominiraju politička stajališta, pa iako su to stajališta najmoćnijih političkih subjekata savremenog svijeta.Od bošnjačkih političkih faktora i svakog Bošnjaka pojedinačno zahtijevamo da svoje praktično ponašanje usklade sa interesima očuvanja i afirmacije svojih kulturnih vrijednosti, ali da istovremeno iskazuju puno poštovanje i toleranciju prema pripadnicima ostalih civilizacija prisutnih u Bosni i Hercegovini. Svaki građanin bošnjačke nacionalnosti treba svoje praktično ponašanje uskladiti sa općeprihvaćenim političkim deklaracijama i interesima o skladnom zajedničkom životu ljudi koji pripadaju različitim kulturama u Bosni i Hercegovini. Negativne razlike između deklarativnog i stvarnog praktičnog ponašanja služe kao argumentacija za uspješnije djelovanje antibosanskih nacionalističkih snaga. Apelujemo da Srbi, Hrvati, Jevreji i ostali, kojih ima u Bosni i Hercegovini, takve principe primjenjuju u svojim odnosima prema bošnjačkom narodu i međusobno. Široka je lepeza pitanja po kojima je bošnjački narod izložen nepravdi. Jedno od takvih pitanja je nepravedni zakon o državljanstvu kojim se prognanim Bošnjacima oduzima pravo da ostanu građani i državljani svoje domovine. U vezi naprijed navedenih uvjeta, problema i principa, treba istaći:- Bošnjački narodni savez se protivi vulgarnom tumačenju Dejtonskog sporazuma kojeg antibosanske

politike koriste kao alibi za legaliziranje rezultata izvršenog genocida nad Bošnjacima, sprječavajući ustavne reforme i normaliziranje uslova života radi stabiliziranja mira i sigurnosti.- Bošnjaci ni po koju cijenu ne mogu i neće ispod krajnje granice tolerancije davati ustupke antibosanskim snagama.- Država Bosna i Hercegovina treba biti članica Evropske unije i NATO-a, kao i članica Organizacije islamske konferencije.- Državi Bosni i Hercegovini je najprimarnija nužnost mir i sigurnost, jer bilo kakvo dovođenje u pitanje njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta rizično vodi u sukobe sa katastrofalnim posljedicama, o čemu, nažalost, imamo gorka iskustva.- Bošnjaci žele građanski ustav, kojim će se onemogućiti separatistički jednako kao i unitaristički koncept državnog ustrojstva. - Unutarnje uređenje države Bosne i Hercegovine treba se normalizirati otklanjanjem anomalija, apsurda i nedostataka dejtonskog Ustava Bosne i Hercegovine.- Bosnu i Hercegovinu treba urediti na visokim standardima lokalne samouprave i visokim standardima funkcionalnosti državnih institucija.- Središnji nivo vlasti u Bosni i Hercegovini trebaju biti multicivilizacijske regije, čiji broj mora biti veći od tri i dogovoren konsenzusom legitimnih predstavnika konstitutivnih naroda.- U prvom koraku ustavnih reformi treba unaprijediti lokalnu samoupravu i normalizirati državnu organizaciju Bosne i Hercegovine.- Treba po osnovu reciprociteta, a na principima pune jednakopravnosti naroda BiH, i Bošnjacima omogućiti uspostavljanje specijalnih odnosa iz svih država nastalih iz bivše Jugoslavije, pa i Republike Kosova, a koji imaju status nacionalnih manjina, sa matičnom državom BiH, te dvojnih državljanstava, našto sve imaju pravo Srbi i Hrvati u BiH. - Pretpostavlja se da u svijetu živi 10-tak miliona Bošnjaka, od kojih ogromna većina nema pasoš njihove matične države BiH.- Bošnjaci trebaju provesti referendum o ukidanju entiteta, odnosno statusa RS-a kao mini-države unutar granica BiH, jer na to stiču pravo po osnovu


neispunjenja obaveza od strane vlasti RS preuzetih Dejtonskim mirovnim sporazumom, te potvrđenih presuda za genocid i udruženi zločinačkih poduhvat protiv oficira bivše JNA i VRS, odnosno, srpskih političkih lidera. - Bošnjaci u Sandžaku su autohton narod što predstavlja osnov za status konstitutivnosti u Srbiji i Crnoj Gori. Stoga, Sandžaku treba omogućiti da u skladu sa Evropskim konvencijama i standardima dobije status autonomne regije.

ANTIISLAMIZAM

Borba protiv islamofobije

- Prema izvještajima nekih referentnih instituta, kao i nevladinih organizacija, došlo je do porasta antiislamističkih incidenata širom svijeta. Štaviše, položaj muslimana u Evropi se poistovjećuje sa položajem i stanjem Jevreja iz 1930. godine.- Islamofobija je još uvijek duboko ukorijenjena pojava u mnogim liberalnim demokratijama, unatoč naporima vlada i nezavisnih organizacija da se uhvate u koštac s njom. Nasljeđe inkvizitorske mržnje prema muslimanima je i danas ukorijenjeno u mnogim kršćanskim zemljama Evrope, pa i Balkana.- Treba zauzeti energičan stav protiv antiislamizma u svim njegovim oblicima, a vlade i civilno društvo moraju poduzeti odlučne akcije.- Od osobite važnosti je uloga medija u edukaciji mladih, kao i akcija policije i pravosuđa u privođenju počinitelja antiislamističkih zlodjela pred lice pravde.- Potrebno je da vlade i međunarodne organizacije osiguraju adekvatne resurse za borbu protiv mržnje poboljšanjem obrazovanja, odnosno, davanjem podrške radi sigurnosti bošnjačkih zajednica u kršćanskim zemljama.- Treba usvojiti zakone protiv islamofobije i drugih oblika rasizma i šovinizma i adekvatno ih provoditi u svakoj zemlji.- Svi oblici ispoljavanja antiisilamizma, ksenofobije i netolerancije su neprihvatljivi i moraju biti osuđeni.- Treba primijeniti punu snagu zakona prema onima koji su opasnost za demokratiju i slobodu bošnjačkih zajednica.- Marševe ekstremista, antiislamističkim i

neonacističkim skupinama trebalo bi zabraniti, gdje nacionalni zakoni predviđaju takvu mogućnost. Tamo gdje takvi zakoni ne postoje, politički lideri bi trebali nedvosmisleno i javno ustati protiv takvih grupa i osuditi njihovo djelovanje.- Unutar sopstvene zajednice, kako u BiH tako i izvan nje, Bošnjaci se moraju jasnije i otvorenije suprotstaviti zloupotrebi islama kojom se propagira mržnja i nasilje prema drugim religijama i kulturama. Restitucija i denacionalizacija

- Pitanje povraćaja imovine još uvijek neke zemlje u tranziciji, među kojima i Bosna i Hercegovina, nisu adekvatno riješile.- Restitucija i naknada ratne štete su, u prvom redu, izraz pravde, a ne samo materijalna naknada. - Treba usvojiti zakone o denacionalizaciji, te derogirati zakone o katastru i upravljanju nepokretnom imovinom tamo gdje je bilo izvršeno etničko čišćenje, te se ljudi nisu uspjeli vratiti na svoja ognjišta.- Treba formirati agenciju za uvakufljenje napuštene nepokretne imovine u područjima gdje je izvršeno etničko čišćenje Bošnjaka.

Genocid nad Bošnjacima - spomen i obrazovanje

- Neke zemlje još uvijek neadekvatno obilježavaju ratna događaja u BiH od 1992. do 1995. U mnogim zemljama znanje o genocidu u BiH je nedovoljno i/ili netačno.- Treba pokrenuti inicijative prema međunarodnim organizacijama, vladama, nevladinim organizacijama, kao i privatnim licima za organiziranjem prigodnih obilježavanja genocida u BiH.- Politički lideri i poznate ličnosti trebaju poticati sudjelovanje u takvim događajima, kako bi poslužili kao važan podsjetnik današnjim generacijama.- Obrazovanje o genocidu u BiH treba biti uključeno u sve nastavne planove i programe u svim zemljama. Pružanjem adekvatnog obrazovanja i informacija o genocidu i holokaustu postaje još važnije, jer uskoro više neće biti živih da ispričaju svoju priču.- Poricanje ili trivijalizacija genocida u BiH postaju sve prisutniji.


- Negiranje genocida u BiH je odvratan čin. Time se omalovažava sjećanje na one koji su patili i umrli od ruku zločinaca.- Negiranje genocida u BiH je postalo političko oružje antiislamista u nekim zemljama u okruženju.- Treba podsticati osnivanje instituta za ratne zločine počinjene nad Bošnjacima sa prostora bivše Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, te u vrijeme komunističke represije koju je obilježila vladavina Aleksandra Rankovića.

INTERRELIGIJSKI DIJALOG

- Međuvjerski dijalog u Bosni Hercegovini dao je određene rezultate. Odnos Islamske zajednice s Katoličkom crkvom je pozitivan, zahvaljujući dijalogu i suživotu koji traje stoljećima. Tako su odnosi i Vatikana prema Bosni i Hercegovini relativno dobri i korektni. Njih treba poboljšavati, prije svega, dijalogom. - Dijalog s drugim kršćanskim crkvama, kao i Jevrejskom zajednicom, važan je mehanizam za povećanje razumijevanja među vjerama i za povećanje međusobnog teološkog upoznavanja.- Dijalog mora biti zasnovan na uzajamnom poštivanju vrijednosti svake vjere.- Dijalog je najbolji način rješavanja konfliktnih pitanja, kao i za poboljšanje suradnje na pitanjima od zajedničkog interesa, poput tema o vjerskom

identitetu, sprječavanju netrpeljivosti, antiislamizma i ksenofobije uopće.

- Dijalog među predstavnicima islama jedan je od najvažnijih izazova zbog aktuelnih pitanja u suvremenim islamskim društvima i državama.

- Rasprava i debata između braće čiji je zajednički korijen i koji dijele iste ideale, težnje i vrijednosti trebala bi premostiti sve razlike koje mogu postojati među njima.

- Dijalog se ne bi trebao ograničiti samo na teološku raspravu, već bi trebao obuhvatiti i razmjenu mišljenja o sociološkim, kulturnim i političkim pitanjima.

- Sve religije, a posebno tri abrahamske vjere, mogu raditi zajedno da bi odgovorile izazovima koje predstavlja razvoj modernog društva, posebice kako bi razmotrili i promicali zajedničke vrijednosti.

- Suradnja između religijskih organizacija u lokalnim zajednicama može odgovoriti na izazove koje predstavljaju promjene u svijetu (okoliš, globalizacija, nasilje, terorizam, pad vrijednosti itd.)

- Dijalog sa predstavnicima svih vjera je važan u izgradnji mostova razumijevanja i uzajamnog poštovanja.

- Ali, najvažniji je unutarbošnjački dijalog koji afirmira unutarbošnjačku toleranciju. Stoga je naš poziv svim Bošnjacima: BUDIMO STVARNO BRAĆA!


POZIV NA SURADNJU

Kao svebošnjački mjesečni list bavit ćemo se društvenim

i političkim temama, te geopolitičkim i strategijskim

istraživanjima.

Pozivamo autore i istraživače, kao i prevodioce na

suradnju; da objvalju svoje autorske radove, kao i

prijvode, u formi analitike, kolimne, reportaže, intervjua...

Čiatoce pozivamo da kandidiraju i podrže naše prijekte,

akcije i ideje.

Adresa (Sandžak):

Gradska 1, 36300 Novi Pazar, Srbija

Tel/Fax: +381/20/322-181

Adresa (BiH):

Ljubljanska 18b, 71 000 Sarajevo, BiH

Tel/fax: +387/33/ 263 720

Web:www.panBosnjak.com

www.panBosnjak.ba

www.panBosnjak.me

www.panBosnjak.net

www.panBosnjak.rs

E-mail adresa:[email protected]

POZIV NA PREPLATU

Pozivamo čitaoce i intitucije da se pretplate na naš list

piutem naših kontakt adresa u Naovom Pazaru i Saraje vu.

Urednik:Nedžad Latić

Pomoćnik urednika i sekretar:Jahja Fehratović

Savjet:Muftija Muamer-ef. Zukorlić

dr. Ferid Muhić

dr. Džemaludin Latić

Alija Džogović

dr. Hasnija Muratagić-Tuna

Tehnički urednik:Salahudin Fetić

Lektura:Samir Škrijelj

Prijelom:Ifet Aličković

Senad Redžepović

Dizajn:Ifet Aličković

Uređivački kolegij:dr. Džemil Bektović

Fatmir Baći

Emir Ramić

Hazbija Kalač

Mirza Hulusić

Indira Kučuk-Sorguč

dr. Admir Muratović

dr. Bisera Boškailo

Muhamed Ćeman

Vedad Huseinspahić

IMPRESUM

www.panBosnjak.com

www.panBosnjak.ba

www.panBosnjak.me

www.panBosnjak.net

www.panBosnjak.rs

salahudin - pb 002 - bkz.rsbkz.rs/panbosnjak/pb-02.pdf · tajna ruka je zaista čuda činila na...

Documents