sanjin sorel, corinna jerkin, lorena mrvčić, maja gregorović ... sorel etc...dr. sc. goran rem...

Sanjin Sorel Hrvstsko avangardno pjesništvo

FilozofskifakultetuRijeci

e‐izdanja

SanjinSorel,CorinnaJerkin,LorenaMrvčić,MajaGregorovićiAndreaLabik

Pomaknutamjesta

Pomaknutamjestaknjigaeseja

CorinnaJerkinLorenaMrvčićMajaGregorovićAndreaLabik

Mentor/Urednik:SanjinSorel

FilozofskifakultetuRijeciRijeka,2011.

NakladnikFILOZOFSKIFAKULTETURIJECIZanakladnika:dr.sc.PredragŠustar,izv.profRecenzenti:prof.dr.sc.MiloradStojevićdr.sc.GoranRemLektorAnastazijaVlastelić,prof.ISBN978‐953‐6104‐93‐2

S Sorel, C. Jerkin, L. Mrvčić, M. Gregorović, A. Labik Pomaknutamjesta

4

Pomaknutamjesta

Kazalo

PREDGOVOR .............................................................................................................................. 5 CorinnaJerkinKnjiževnostiemocije:Problememocionalnogareagiranjanafiktivno‐pripovjednaknjiževnadjela ...................................................................................................... 7 1.Povezanostknjiževnostiiemocija................................................................................... 7

1.1. Pisac i emocije ............................................................................................................. 8

1.2. Djelo i emocije ............................................................................................................ 9

1.3. Čitatelj i emocije ....................................................................................................... 11

1.4. Povezanost književnosti i emocija: zaključna razmatranja ....................................... 14

2. Emocije ............................................................................................................................. 16 3. Paradoks fikcije ................................................................................................................ 20 4. Vrste emocija u susretu s fiktivno-pripovjednim književnim djelima ............................. 27 Literatura i prijedlozi za daljnje čitanje ................................................................................ 40

LorenaMrvčić Topos tijela u romanima Slavenke Drakulić .................................................. 43 Literatura .............................................................................................................................. 70

Izvori ................................................................................................................................ 70

Kritički osvrti ................................................................................................................... 70

Stručna literatura i časopisi .............................................................................................. 70

MajaGregorović Hrvatsko nadrealističko pjesništvo: Prodiranjeupodsvijestilisvijetpraznihznakova? .................................................................................................................... 74

Literatura ............................................................................................................................ 110 Izvori .............................................................................................................................. 110

Stručna literatura ............................................................................................................ 110

AndreaLabik Ispreplitanja – Kamov i Brezovec .................................................................. 112 Literatura ........................................................................................................................ 122


5

PREDGOVOR

JednubihmisaoTerryjaEagletonamogao iskoristitikaomjestokoheziječetirijueseja ove knjige: „Moralna je misao vratila tijelo natrag u naš diskurz“. Drugu bihpoveznicupronašaou interesimaautoricakoje skrećumimoduhavremena i vladajućihideologija trošenja svega i svačega. Treću bih, pak, vezu vidio u multidisciplinarnostipristupasvakeodautorica.Zapravo,moždaječetvrtazajedničkatočkanajvažnija–usvimesejima, u većoj ili manjoj mjeri, posve svejedno, autorice pridaju svoj obol temamaprisutnimanastručnojpozornici.

DokćeuanalizidjelaSlavenkeDrakulićonobitimjestonakojemukulturaupisujesvoje traume, toposkonstrukcije, sabiranja identiteta,dotlećeuprvomeesejutijelobitipromatranokrozsloženeodnoseizmeđufikcijeistvarnostikojimajeposrednikemocija.U oba će rada postavljeno pitanje identiteta biti logično i razumljivo: nakon strašnihdogađaja devedesetih upravo se emotivnost, tjelesnost, identitet, mimeza činemožda irudimentarnimmjestomkakozaobilaznogovoritio traumama, adapritomgovorimoodrugom – o književnosti. Pa i u pitanju odnosa nadrealizma i tzv. semantičkogkonkretizma tijelo nije zapostavljeno, nego samo drukčije, s obzirom da je riječ opjesništvu, strukturirano –materijalnost, tvarnost, put odmagije riječi pa do redukcijesvakeemotivnostiprošlojepjesništvoXX.stoljeća.Inatomsemjestuidentitetteksta,panjegovaodnosasnaijave,promatrakrozigrudiskurza.Tajćeluk,početkaikrajastoljeća,kao i u prethodnome tekstu, biti povučen u posljednjem eseju koji će signirati putformiranjanove(dramske)emotivnostinarelacijiKamov–Brezovec.

Svimjetekstovimazajedničkamisaokakolatentnisadržajioblikujuknjiževnosttestoganjihov javni,manifestni sloj vrlo često nije ništa drugodo li simulacija koja čestopreuzima formu besmislice, parodije, isprazne igre. Autorice – Corinna Jerkin, LorenaMrvčić, Maja Gregorović te Andrea Labik – pristupaju čitanju i pisanju respektirajućietičku dimenziju riječi kojom se postmoderna / postmodernizam počesto odnosi sneobavezujućomlakoćom.

Zahvaljujemautoricamanastrpljivomeradu,željidaseneodustane,hvalaimštosuimaledovoljnoupornostiivjeredaćese,makakotopatetičnozvučalo,trudisplatiti.

SanjinSorel


6

CorinnaJerkinzahvaljujeprofesorici IrisVidmarkoja jesvojuželju ispremnostdapomogneiskazalanesamopomnimiščitavanjemradatesvojimstručnimsavjetimaikomentarima, nego i izrazitom ljubaznošću, vjerom u studentičine mogućnosti ipružanjempodrške,štojeautoricudodatnomotiviralouradu.


7

CorinnaJerkinKnjiževnostiemocije:Problememocionalnogareagiranjanafiktivno‐pripovjednaknjiževnadjela

1.Povezanostknjiževnostiiemocija

U suvremenoj je zapadnoj kulturi duboko ukorijenjena ideja o bliskoj veziumjetnostiiemocija(Robinson2005:101).Kulminacijuteidejevjerojatnopredstavljajudefinicije umjetnosti kao izraza emocija, koje današnji autori uglavnom napuštaju. Tomeđutimneznačidaseoniodričuspomenuteveze.Književnostshvaćenakaoumjetnostne definira se u terminima emocija, odnosno emocije ne predstavljaju kriterij zarazlikovanje književnosti od neknjiževnosti iz više razloga: svako književno djelo neizražava niti izaziva emocije (Robinson 2004: 190), već mu može biti svojstven nekidrugiknjiževnicilj(JohniMcIvorLopes2004:165)(naprimjerprimarnamumožebitiforma ili ideja koju spoznajemo na intelektualnoj razini (Robinson 2005: 102)), te jemoguće da i tekstovi koji nemaju umjetničku vrijednost pobude u nama emocije(primjerice rastužiti nas može novinska vijest o tragičnoj pogibiji nepoznatih namosoba)1. Unatoč tome, ideja o prožimanju književnosti i emocija uvelike je prisutna usvakodnevnoj(čitateljevoj)iznanstvenoj(književnoteorijskojiestetičkoj)misli.Većinaćeautoradaklepriznativezuknjiževnostiiemocija,alirazilazitćeseumišljenjimakadasepostavipitanjeovrednovanjuknjiževnosti sobziromnaemocionalnukomponentu.SusanL.Feagin,čijemusestavupriklanjamo,smatradaupravoemocionalnoreagiranjenaknjiževnadjelačinivažandiocijenjenja(appreciation)književnosti(Feagin1996:1).Pitanje vrijednosti književnosti neće biti središnje pitanje ovoga rada, stoga i čitateljukoji ne prihvaća potonji stav mogu biti zanimljiva razmatranja o književnosti iemocijamakojaslijede.

1 Usp. potonji razlog i definiranje književnosti pomoću posebnoga pjesničkoga ili književnoga jezika. Jedan je od razloga zašto takvo što nije moguće, odnosno ispravno jer se stilska sredstva i figure poput metafore ili aliteracije pojavljuju i u drugim diskursima (Lamarque 2009: 46–47). Sve se češće, primjerice, govori o poetskoj funkciji u reklamnome diskursu, no pitanje je trebamo li stoga reklamu smatrati umjetničkim djelom. Usp. Katnić-Bakaršić 2007: 179–180 i Kolanović 2008.


8

Početćemosdokazivanjemtvrdnjedaje„književnost[...]usavezusemocijama“(Nussbaum 2005: 81). To ćemo pokušati proučavanjem odnosa emocija i svakogaelementadobropoznatetročlanestrukturepisac–djelo–čitatelj.

1.1. Pisac i emocije

Usmjerenostnapjesnika,davanjeprioritetastvaraocusvojstvenojeekspresivnimteorijamaumjetnosti(književnosti)(Abrams1953:22).Zastupnicitihteorijadržedajeumjetnost (poezija) izraz ljudskih čuvstava (Beker 1979: 9), odnosno„spontani izljevsnažnihosjećaja“(Wordsworth,uBeker1979:278).IakosuobjavomWordsworthovihLirskihbalada 1800., u čijem je predgovorupjesnik iznio navedeno shvaćanjepoezije,ekspresivne teorijepreuzeledominacijuuengleskojkritici (Abrams1953:22), začetcitihteorijasežuudaljuprošlost.UrenesansiihjezastupaoFranjoPetrić(Beker1979:9),aprvi jenanjihovfokus,umjetnika,pozornostobratioantičkiretoričarLongin2,kojiuesejuOuzvišenom „ističeda samovelik i zanesenčovjekmože stvoritiuzvišenadjela“(Isto:25)3.JedanjeodizvorauzvišenostipremaLonginuurođenasposobnostdubokogainadahnutogaosjećanja(LonginuBeker1979:85),relevantnazanašuraspravu.Dakleekspresivne teorije naglašavaju ulogu umjetnika, njegovu kreativnost, imaginaciju iemocije (Lamarque 2009: 43), čak do te mjere da su pjesniku često pridavale statusgenija4(posebiceromantičarsketeorije)(Isto).

UWordsworthovojvizijipjesnik je„čovjekkojiseobraća ljudima;čovjekkoji jeistina–obdarensnažnijomsenzibilnošću,većimžarom imekoćomduše;čovjekčije jepoznavanje ljudske prirode dublje, a duša obdarena većim razumijevanjem nego štodržimodajetoslučajuobičnihljudi;čovjekzadovoljanvlastitimstrastimaihtijenjima;čovjekkojisevišenegodrugiljudiradujedahuživotausebi,ushićenštouneprekidnomkretanjusvemirazapažasličnahtijenjaistrasti,neprekidnogonjendaihstvaragdjeoninepostoje“.Premanjemupjesnikuvećojmjeriodobičnih ljudiposjeduje„sposobnost[...] da bude dirnut minulim događajima kao da su oni još uvijek prisutni“, kao i„sposobnostduhovnogpredočivanjaemocijakoje[...]nisunimalosličneemocijamašto 2 Upitno je može li se autorstvo pripisati Longinu. Neki tvrde da je Longin živio u trećemu stoljeću naše ere (Grlić 19831: 103) pa se autora rasprave O uzvišenom naziva Pseudo-Longinom (Beker 1979: 80). 3 Usp. Longinovu tvrdnju „Uzvišeno je odjek velikoga duha“ (Longin u Beker 1979: 86). 4 O estetskome pojmu genija v. u: Grlić 19832: 192–216.


9

ih uzrokuju stvarni događaji, ali koje ipak [...] više nalikuju emocijama uzrokovanimstvarnimdogađajimanegoištaštoosjećajuusebidrugiljudiobdareniteksposobnošćumišljenja“ (Wordsworth u Beker 1979: 281). Donekle slično poimanje pjesnikapronalazimoupjesmiPjesniciA.B.Šimića:

Pjesnicisučuđenjeusvijetu

Oniiduzemljominjihoveoči

velikeinijemerastuporedstvari

Naslonivšiuho

naćutanještoihokružujeimuči

pjesnicisuvječnotreptanjeusvijetu

(A.B.Šimić2008:5)Mnijenjeoknjiževnicima iumjetnicimauopćekao(hiper)senzibilnimosobamauvelikejeprisutnoiusvijestilaika.Umjetnicisečestosmatrajudrugačijima,neshvaćenimapaičudnima. Okolina opravdanje za njihove trenutke „ludosti“ pronalazi u činjenici da suumjetnici.

1.2. Djelo i emocije

Objektivneseiliautonomneteorije,dominantneukritici20.stoljeća(Lamarque2009: 45), usredotočuju na književno djelo u izolaciji od vanjskih faktora, tj. autora ipublike(Abrams1953:26).Bekerprimjećujedajeveć„uAristotelovojknjiževnojteorijinaglasak [...] prije svega na samom djelu“ (Beker 1979: 9). Iako u sačuvanome dijeluPoetikeprvenstvenoproučavatragedijuiep,nebismoAristotelupripisalitekobjektivnu


10

orijentaciju. Razmotrimopoznatudefiniciju tragedije koju je ponudio u spomenutomečuvenome djelu koje premašuje svaku kategorizaciju i klasifikaciju: „Tragedija je [...]oponašanje ozbiljne i cjelovite radnje primjerene veličine ukrašenim govorom, i tosvakomodvrstaukrašavanjanaposeuodgovarajućimdijelovimatragedije;oponašanjesevršiljudskimdjelanjemanenaracijomionosažaljenjemistrahompostižeočišćenjetakvih osjećaja“ (Aristotel 2005: 15). Razlučivanje definicije govori nam da Aristotelpodržava imimetske teorije5, ali i da ističe učinak na publiku tezomo katarzi (Beker1999: 89). Također, filozof pažnju obraća i na pisca, štoviše prema nekiminterpretacijama „pristupa [...] književnosti pretežno sa stajališta 'proizvođača'“razumijevajući književnost vrstom proizvodnje i objašnjavajući „načela kako valja'književno proizvoditi'“ (Solar 1995: 146). Njegova je Poetika, iakomožda zamišljenaprvenstvenokaopriručnikdobrogapisanja(Isto:9),mnogovišeodtoga.

Među zastupnicima autonomnih teorija najpoznatiji su novokritičari, koje„zanimaprijesvegaanalizatekstaknjiževnogdjelaitakvaocjenaknjiževnihvrijednostikojasetemelji isključivonaknjiževnimvrijednostimazapaženimutekstu“.UnjihovimseshvaćanjimaprepoznajeutjecajT.S.Eliotakojisezalažezaimpersonalnostpjesništva(Solar 2005: 266). Osim novokritičara, na autonomiji djela ustraju strukturalisti ipoststrukturalisti(Lamarque2009:45).

U ekspresivnim teorijama središnju ulogu u shvaćanju književnosti imajuumjetnikoveemocije,dokseobjektivneteorijezanimajuzaemocijeizraženeusamomedjelu6.TakoT.S.Eliot,kojikažedaje„pjesništvo[...]bijegodemocija“(Eliot2009:219),nepriznajevažnost izvoraemocijazaknjiževnukritiku,ali smatrarelevantnimnačinenakojesuemocijeizraženeupoezijipjesničkimjezikom(Lamarque2009:98–99):

„Osobneemocije,emocijeizazvanenekimosobitimdogađajimaizživota,nisuonoštopjesnikaubilokojempogledučiniizuzetnimizanimljivim.Njegoveosobneemocijemoždasuproste,grubeilipovršne.Emocijeunjegovupjesništvubitćevrlokompleksnenaravi[...].“(Eliot2009:218).Emocija„kojaživiupjesmi“(Isto:219)ili„umjetničkaemocija“(Isto:218)impersonalnajeistogaznačajnazaknjiževnukritiku(Isto:219). 5 Mimetske teorije, suprotne ekspresivnima, umjetnost drže oponašanjem stvarnosti (Beker 1979: 8). 6 Postoji međutim i tumačenje ekspresivizma prema kojem djelo ne izražava, ne prenosi umjetnikovu emociju (nije „an expression of emotion“), već je „expressive of emotion“. Takva se interpretacija ekspresivizma odnosi na djelo i pretpostavlja da u njemu mogu biti prezentirane emocije, a ne da ono izražava nečiju emociju. Možda će ova teorija biti jasnija kada izložimo usporedbu: „oni koji pišu stihove za rođendanske [...] čestitke sastavljaju retke koji ne izražavaju njihove osjećaje, nego su reprezentacije relevantnih emocija“ (Graham 1997: 37–38).


11

DakleEliotsezalažezaproučavanjeemocijauknjiževnostinarazinidjela.Smatradasuemocijeprisutneudjeluposebnevrste,umjetničke.Složilisesnjimeiline,pravilirazliku između emocija izraženih u djelu i emocijama koje doživljavamo u stvarnomeživotu,možemorećidasenarazinidjelavezasemocijamamožepratitinavišenačina.Emocijamožebiti temaknjiževnogadjela.Umjetničkodjelomožeprikazivatiemocije iunutrašnjisvijetlika(štojeznačajkavišeproznihdjela)ilireprezentiratisamuemociju,aneosobukojajeposjeduje(štovišepriličislikamaiuopćelikovnimdjelimatelirskimpjesmama) (Tan 2000: 121). Emocionalni svijet likova obuhvatit ćemo (psihološkom)karakterizacijom likova. Proučavanje postupaka književnoga lika podrazumijevarecepcijulika(Rosandić2005:467)pasetimedotičemotrećegaelementastvaralačko‐prijamnoga neksusa, čitatelja. Naišli smo na spornu tezu o emocijama kao motivacijipostupaka književnih likova (http://www.bookrags.com/essay‐2005/11/8/21291/6360).Iakojeupitna,takvuzanimljivuidejunetrebaolakoodbaciti.M.Nussbaumzastupasnažnutezuoodnosudjelaiemocija;smatranaimedasuemocijeugrađeneusamustrukturuknjiževnogadjela(Nussbaum2005:81).

1.3. Čitatelj i emocije Književnost je djelatnost, komunikacija pisca i čitatelja (Solar 2005: 10). Noprema riječima estetičara recepcije, „istorija književnosti i umetnosti uopšte isuvišedugojebilaistorijaautoraidela.Onajepotiskivalailiprećutkivalasvoju„trećustanicu:čitaoca,slušaocailiposmatrača“(Jaus1978:29).Suprotnotome,nekiautoriuviđajudaje„učinaknapubliku,načitaocailigledaoca,prisutan[...]manjeilivišeucijelojpovijestiknjiževnih teorija“ (Beker 1979: 10), odnosno estetike (Abrams 1953: 21). Ilustracijeradi spomenimo Horacijevu („pjesnik treba da u isti čas čitaoca zabavlja i podučava“(Beker1979:23))iCiceronovutezu(„pjesmatrebazabavljati,podučavatiipotresti“)teemocionalističkaučenja18.stoljeća„pokojima jeprvenstvenizadatakpjesmedaganeslušaocailičitaoca“(Isto:10).

Zanimanjezačitateljaznačajkajepragmatičnihteorijaknjiževnosti.Pragmatičneteorije umjetnosti prihvaćaju mimetsku funkciju umjetnosti, ali ističu njezinu druguvrijednost: izazivanjeučinkaučitatelju(Lamarque2009:42).VećsuPlaton iAristotel


12

smatrali da umjetnost izaziva emocije. Dok je Platon u toj činjenici vidio slabostumjetnosti,Aristoteljesmatraodanatajnačinmožemonaučitineštooživotu(Robinson2004:174).Platon,čijisedijaloziodlikujuljepotompjesničkogajezika,tjerapjesnikeizsvojeidealnedržavejersmatradasuumjetnosti,kojedržioponašanjem,povezanesnajnižimdijelomduše7, a kao takve nemogu biti izvor znanja (Robinson 2005: 154–155). Za pjesnikestoga nemamjesta u njegovoj državi zbog učinaka koje njihova djelamogu izazvati ugrađana. Platon se, zaključimo, boji da će recipijenti preuzeti ili poprimiti nemoralprezentiranudjelu:„[...]Itakobiondapravednobilo,kadga[pjesnikaoponašatelja,op.a.]nebismoprimaliudržavu,kojahoćeimatidobrezakone,zatoštoontajprostidiodušebudi,hraniijakimčini, a uništuje razumnost. Kao što biva u državi onda, kada tko opakima daje vlast ipredaje im državu, a čestite ljude ubija: isto ćemo tako reći, da i pjesnik oponašateljmeće,svakomenapose,zlouređenjeudušu,jerugađabezumnomedijelunjezinu[...].Onstvarautvare,aodistinejeveomadaleko“(Platon2004:378).Grčki će filozof dakle „zbog progresa države“ strogo ograničiti pjesnike i dopustiti usvojojdržavisamo„didaktičkivrijednadjela“(Grlić19831:40–41):„Dakle,Glaukone,kadsenamjerišnahvaliteljeHomerove,gdjegovore,dajetajpjesnikodgojioHeladu;dajezanjegaupravljanjeiodgojljudskihprilikavrijednoponovnouzetii učiti, te sav svoj život prema tome pjesniku urediti i živjeti – treba ih ljubaznopozdravljatikaoljude,kojisupomogućnostinajbolji,itrebaimdopuštati,dajeHomernajvrsniji pjesnik i prvi od tragikâ, ali treba znati, da se u državu smije primiti samotolikopjesništva,kolikosuslavospjevizabogoveipohvalezadobre.AliakoćešprimatizaslađenuMuzuulirsko‐dramskimiliepskimpjesmama,kraljevatćetiudržavinasladaibolmjestozakonairazuma,zakojisesvagdačinilo,dajenajbolji“(Platon2004:380)8.Aristotel jepisaosuhoparnimznanstvenimstilom,ali jebionaklonjenijiumjetnostiodsvoga učitelja. Smatrao je da pomoću emocija koje u nama izaziva književno djelomožemo steći praktično znanje koje se tiče izoštravanja percepcije i boljegarazumijevanja ljudskih postupaka i njihovih motivacija (Robinson 2005: 155). Pravatragedijaoplemenjujeugledaocaprirodnodaneosjećaje,činiljudesretnijima,podržavaih u pravednosti borbe i suosjećanju s ljudskim stradanjima (Grlić 19831: 67). U 7 Platon dijeli dušu na tri dijela: razumski, srčani i požudni (Kunzmann i dr. 2001: 43). Usp. Platon 2004: 191–192. 8 Podrobnije o Platonovoj kritici umjetnosti v. u: Delija Trešćec 2005.


13

Aristotelovudjelu,kaoštosmorekli,prožimajuseusmjerenostnadjeloičitatelja,štoselijepovidiiizsljedećega:užitakkojitragedijaproizvodiurecipijentatrebapotjecatiodsažaljenja i straha posredstvom oponašanja, stoga u dramsko zbivanje trebaju bitiugrađena strašna i bolna zbivanja, kao što su ubojstva ili slični čini među članovimaobitelji (Aristotel 2005: 28). Djelo daklemože djelovati na čitatelja svojim sadržajem,odnosnofabulom.Noiizrazmožepobuditiučinakurecipijenta,štojedobroznalastararetorika: „govorništvo [...] je kao jezično sredstvo utjecaja na slušaoce i pridobijanja,odnosno odvraćanja istih od nečega staro koliko i sâm govor“. Osnovna je svrhagovorništva, osmišljenoga i ritmički oblikovanoga načina izražavanja, „uvjeravanje,pridobijanjeslušalacazaonoštosezagovara“(Višić1989:XI),odnosnokakosuvremenastilistika podučava, osnovne su funkcije retoričkoga stila persuasivna (ubjeđivačka) ikonativna(usmjerenanaprimaocaporuke)(Katnić‐Bakaršić2007:188;19).IakoseneslažemosRimljanima„dasuknjiževnostifilozofijapredmetretorike“(Beker1979:21),ističemodaznanostoknjiževnostitrebauzimatiuobzirkonativnufunkcijuknjiževnosti,akouzimauobzirčitateljakaosvojkonstitutivnielement.

Temelje pragmatičnih teorija postavio je Aristotel učenjem o katarzi, a kaonajpoznatiji predstavnici tih teorija spominju se teoretičari i estetičari recepcije tezastupnicireader‐responseteorije(Lamarque2009:43).Potonjeteorije,kojeuvažavajučitateljeve emocionalne reakcije u interpretacijama književnih djela (Robinson 2005:102), nisu popularne među filozofima književnosti jer se suočavaju s problemimaznačenja(ljudirazličitoreagirajunadjela,aakonjihoveemocionalnereakcijeodređujuznačenje djela, pitanje jemožemo li se dogovoriti koje ćemo značenje pripisati djelu;čitateljmožeprepoznatitemukojaneodgovaraautorovimnamjerama9).Sdrugestranetakvesuteorijeopćeprihvaćenemeđuučiteljimaknjiževnosti(Robinson2005:106)10.

9 Autor, njegove namjere i njihova uloga u određivanju značenja djela poseban su problem kojim se bavi filozofija književnosti. Prikaz toga problema v. u: Lamarque 2009: 84–131, posebice 115–131. 10 Uključivanje učenika kao čitatelja ima didaktičko i književnoteorijsko utemeljenje. U suvremenoj didaktici učenik se smatra subjektom odgojno-obrazovnoga procesa. Nastavnik više nije prijenosnik, a učenik pasivni primatelj znanja. „U znanosti o književnosti literarna komunikacija definirana je kao proces kodiranja i dekodiranja na relaciji autor – tekst – primatelj“ (Rosandić 2005: 277; u izvornome citatu neke su riječi deblje otisnute, no za to nije bilo potrebe u našemu radu). U skladu tim spoznajama metodika književnoga odgoja dodjeljuje učeniku „status punopravnoga estetskog subjekta“ u školskoj interpretaciji umjetničkoga teksta (Isto: 215). Emocionalne se reakcije učenika uključuju u sat interpretacije u fazi objavljivanja i korekcije doživljaja (Isto: 104).


14

1.4. Povezanost književnosti i emocija: zaključna razmatranja

Književnost, u svakome segmentu, pokazuje povezanost s emocijama. Pisac,kojega veličaju ekspresivne teorije umjetnosti, može izražavati svoje emocije u djelu;književnostseshvaćakaoizraz(ekspresija)umjetnikovihosjećaja.Književnodjelomožereprezentiratiemocije.Pragmatičneteorijeknjiževnosti,usmjerenenarecipijenta,ističuučinakkojidjelomožeimatinačitateljaili,drugimriječima,čitateljevoiskustvoemocija.Stvaralačko‐prijamniseneksusprikazujenasljedećinačin:

PISAC

DJELO ČITATELJAnalogno tome možemo ponuditi grafički prikaz načina prisutnosti emocija uknjiževnosti:

IZRAZ

REPREZENTACIJA ISKUSTVO

Određenesuknjiževneteorijestavljalenaglasaknapojedinielementstvaralačko‐

prijamnoganeksusa,no„jedinouuzajamnomdjelovanjusvih[...]trijučinitelja[autora,djela ipublike,op. a.]može se razumjetiprirodaknjiževnosti“ (Solar2005:10). Stogabismo u grafikonu crte između elemenata mogli zamijeniti dvosmjernim strelicama.Ipak,nismosigurnidabi se istomogloučinitiugrafikonukoji seodnosinaemocijeuknjiževnosti. Iakonačinnakojisuemocije izraženeilireprezentiraneudjeluutječenaizazivanjeemocijaučitatelja,čitateljnemoraimatiiskustvoemocijakojejeimaopisac


15

stvarajući djelo niti djelo, kako je pokazao T. S. Eliot, mora prikazivati umjetnikoveosjećaje. Doduše isti se problem prenosi i na umjetnost. Književnost je shvaćena kaoizrazumjetnikovihosjećajanespojivasazahtjevimazastupnikaobjektivnihteorijakojeeliminiraju autora i publiku u proučavanju književnoga djela. Stoga bismo trebalizadržatielementestvaralačko‐prijamnoganeksusa,odnosnonačinepostojanjaemocijauknjiževnosti,aliimodificiratiulogekojesuimnamijenileteorijekojimasusvojstveneiuklopiti ihunovu, jedinstvenu teoriju čiji bi cilj biopotpuno razumijevanje fenomenaknjiževnosti,odnosnovezeknjiževnostiiemocija.

Kako je izgradnja takve holističke teorije presložen, ovome radu neprimjerenpothvat, usredotočit ćemo sena jedanelementknjiževnosti, čitatelja, i proučiti njegovodnospremaemocijama.Sobziromnarečeno jasno jedaposve izoliranoproučavanječitateljevih emocija nije moguće, dakle neminovno je pozivanje na ostale elementestvaralačko‐prijamnoga neksusa, no njima će se pribjeći kao pomoćnim sredstvima uosvjetljavanjuulogeemocijaučitatelja.

U svome ćemo se istraživanju ograničiti na reakcije čitatelja u susretu sfikcijsko11‐pripovjednimknjiževnimdjelima.

Usmjeravanjem na čitatelja ne želimo propagirati stav da su čitateljskeemocionalne reakcije bit književnosti. Iako smo skloni podržati tezu Susan L. Feaginprema kojoj sposobnost književnosti da proizvede emocionalne učinke u čitatelja jestjedna od njezinih vrijednosti12, emocije u ovome radu nećemo promatrati kao važanaspekt recepcije književnih djela, nego prije kao moguću reakciju čitatelja ukomunikacijisknjiževnimdjelom.

Polazimodakletekodtvrdnjedaknjiževnadjelanavodečitatelje„nastrah,žalost,samilost,gnjev,naradostiveselje“(Nussbaum2005:81),odnosnodanas„dobrepričemogunasmijati i rasplakati, pobuditi u nama strah i ljutnju, stravu i gađenje, ljubav i 11 Fikcija i književnost ukršteni su pojmovi („pojmovi kojima se opsezi djelomice poklapaju“ (Kovač 2009: 13)). Dakle “neka je književnost fikcija, ali sva fikcija nije književnost“ (New 1999: 39). Fiktivna su djela izmišljeni narativi, ona donose priču (Isto: 47). Stoga svaku lirsku pjesmu ne ubrajamo u fikciju, kao što ni svaki vic nije književnost. Filozofski misaoni eksperimenti fiktivni su, ali nisu književnost. Neko djelo u određenoj mjeri može biti fiktivno, ali sadržavati puno stvarnih činjenica (primjerice povijesni romani). Zar bi se fiktivnost djela stoga trebala određivati u stupnjevima? Autobiografija je u tome smislu problematičan žanr. Očito autor piše o stvarnim događajima, no „ne opisuje ih kakvima su mu se činile u vrijeme zbivanja, nego kako su interpretirane u udaljenome osvrtu, premještene u rečenice“ (Abrams, Donaldson 1979, prema Lamarque 2009: 91). Više o pojmu fikcije v. u: New 1999: 39–52, Lamarque 2009: 174–219 i antologiji Philosophy of Literature 2004: 107–162. 12 Takav je stav (opće)prisutan u teoriji književnosti: „Istinsko razumijevanje književnosti [...] pobuđuje osjećaje, izaziva razmišljanje i redovno djeluje poput svojevrsnog otkrića nečega novog, što ranije nismo poznavali“ (Solar 2005: 15; istakla C. J.).


16

suosjećanje,daklečitavrepetoaremocijanašekulture“(Robinson2005:105;istaklaC.J.).Netvrdimodasvakoknjiževnodjelotočini13nitidabitrebalo.

Prijenoštoseokrenemočitatelju,potrebnojedonijetikratakpregledznanstveneifilozofskemislioemocijama14.

2.Emocije „Ljudi se od davnina zanimaju za emocije“ (Oatley, Jenkins 2003: xv). Unatočprisutnosti emocija u pučkoj psihologiji pa i filozofiji od predsokratovaca (Solomon2000: 3), još se u drugoj polovici 20. stoljeća osjećala „zabrinutost zbog toga što suemocijezanemareneuakademskomsvijetu“(Oatley, Jenkins2003:26).Objašnjenjesenjihova isključivanja iz znanostimože tražiti uobilježenosti zapadnjačkekulturekojojpripadamo„dualizmom(...)duše i tijela“(Primorac2003:7).Primijenjenanakontekstnaše rasprave spomenuta se dihotomija očituje u filozofiji u vladajućemu idealu„umnogaživota“ipodređenojuloziemocija(Solomon2000:3).Tzv.„mitorazumu“,kojirazum smatra sposobnošću koja vodi do istine, a emocije segment duše koji toonemogućava (Prijić‐Samaržija, GavranMiloš 2010, u pripremi), podrazumijeva da suspomenuti dijelovi duše suprotni (Solomon 2000: 4). Međutim danas se sve češćezastupaju teorije emocija koje priznaju, pa čak i naglašavaju kognitivnu komponentuemocija.

„U novije vrijeme došlo je do poplave istraživanja“ (Oatley, Jenkins 2003: xv)emocija u psihologiji, a i filozofija se emocija u posljednja dva desetljeća intenzivnorazvija(Prijić‐Samaržija,GavranMiloš2010,upripremi).Sobziromnakratkupovijestsustavnogaproučavanjaemocija,teorijeemocijajošserazvijajuiteoretičaridanasnisuusuglašeniokonekihvažnihpitanja(Robinson2004:175). 13 Postoji tvrdnja da je došlo do promjene u književnoj modi, da su likovi i impliticitni pripovjedači suvremenih djela često emocionalno odsutni te da se stoga ni čitatelj ne može emocionalno uključiti u djelo (Robinson 2004: 190). Kao i u slučaju svake generalizacije, valja biti oprezan. Čitatelj ne treba doživljavati emocije autora ni implicitnoga pripovjedača, lika pa ni one prezentirane u djelu. Za njega upravo odsustvo emocija može biti signifikantno i proizvesti duboko emocionalno-kognitivno stanje (primjerice Mersaultovo ravnodušno pripovijedanje o majčinoj smrti u Camusovu romanu Stranac u čitatelja izaziva različite emocije, navodi ga na promišljanje...). 14 Interdisciplinaran je pristup sve češća potreba i praksa suvremene znanosti pa ovaj rad ne predstavlja iznimku. Takav pristup proizlazi iz same prirode fenomena koji razmatramo; naime problem je emocija podjednako i filozofijski i psihologijski (Solomon 2000: 4).


17

Zanašećepotrebebitidovoljnoizdvojitiodređenedijeloveizinterdisciplinarne15raspraveoemocijama.Spomenutćemoiukratkoobjasnitidvijeteorijekojesuključnezakasnije razumijevanje: kognitivnu te shvaćanje emocija kao procesa, koju zastupa J.Robinson. KorijenekognitivnogapristupaemocijamanalazimouAristotela,unjegovudjeluRetorika (Hjort, Laver 1997: 6). Filozofi empirizma i racionalizma, R. Descartes, B.Spinoza i D. Hume također su naglašavali kognitivnu komponentu emocija (Robinson2005:8),iakosenajčešćesamoSpinozinogledišteodređujekaokognitivno16.Stagiraninjemišljenjeilikognicijusmatraoključnomzaemocije(Lyons1980,premaHjort,Laver1997:6)inatomeinzistirasuvremenakognitivnateorijaemocija.Razmotrimoprimjerkojinudizastupnikkognitivneteorije:pretpostavimodavjerujemokakonamjeprijateljukraonovac,danastorazljutitedajenašaljutnjapopraćenaodgovarajućimtjelesnimstanjem (ubrzani rad srca, drhtanje ruku, crvenjenje lica). Uzrok je takvoga fizičkogastanja, smatraju kognitivisti, naše vjerovanje da nam je prijatelj ukrao novac (Carroll1997:196).KognitivnuteorijuzastupajuipoznatifilozofiR.C.Solomon,WilliamLyons,MarthaNussbaum,PeterGoldie tepsiholoziRichardLazarus(Robinson2005:9),NicoFrijda kao važniji predstavnik na čijoj teoriji počiva suvremeno kognitivno shvaćanjeemocija (Oatley 1994: 54) i drugi. Za praćenje glavnoga dijela rada dostatna je samosredišnja kognitivna ideja pa ćemo zanemariti razlike u teorijama navedenih autora iprikazatitekrelevantnetočkeFrijidineteorije.

Iznjegovaradaproizlazisljedećaradnadefinicijaemocija:„1. Emocija je obično izazvana svjesnim ili nesvjesnim vrednovanjem nekog događajakaobitnogzanekivažancilj;emocijaseosjećakaopozitivnakadseciljostvaruje,akaonegativnakadjeostvarivanjeciljazapriječeno.2. Srž emocije je spremnost na djelovanje i pravljenje planova; emocija daje prednostjednom ili više pravaca djelovanja za koje stvara osjećaj hitnosti – ona tako možeprekinuti ili senatjecati s alternativnimduševnimprocesima ili djelovanjem.Različitevrstespremnostistvarajurazličitevrsteobrisaodnosasdrugima.3.Emocijaseobičnodoživljavakaoposebantipduševnogstanja,kojekatkadprateilizanjimaslijedetjelesnepromjene,izraziipostupci“(Oatley,Jenkins2003:96).

15 Valja uočiti da brojni autori studija o emocijama uvažavaju spoznaje iz nematičnih im disciplina (usp. Oatley, Jenkins 2003, Robinson 2005 i interdisciplinarno koncipirani Handbook of Emotions). 16 Usp. Robinson 2005: 8 i Gavran-Miloš, Prijić-Samaržija 2010.


18

Emocije se shvaćaju kao proces koji obuhvaća nekoliko faza, a prikazuje se nasljedećinačin:„procjena→evaluacijasobziromnakontekst→spremnostnadjelovanje→ fiziološke promjene, izražavanje, djelovanje“ (Isto: 98). Procjena kao prvi korak uprocesuemocijapodrazumijeva„prepoznavanjenekogdogađajakaoznačajnog“17(Isto:99);drugafazatičese„misliokontekstu“,odnosnorazmišljanjaoplanovimate„kakosenositisdogađajemkoji je izazvaoemociju“(Isto:102);trećafazaključnajezaFrijdu18(Isto:105),anakoncusejavljajuposljediceemocijakojeuključuju„izražavanje,tjelesnepromjeneidjelovanje“(Isto:106)19.

Jenefer Robinson zastupa shvaćanje emocije kao procesa. Prema autoričinustajalištu „grube afektivne procjene uzrokuju fiziološke reakcije, motoričke promjene,sklonost za djelovanje, promjene u izrazu lica i glasu, i tako dalje, nakon čega slijedikognitivnopromatranje“(Robinson2005:97).Tvrdidajezaizazivanjeemocijedovoljnaafektivnaprocjena,primjericenekognitivnaafektivnaprocjenaPrijetnja!izazivauosobestrah(Isto:98). Sami smo skloniji kognitivnoj teoriji emocija, što ne znači da u svoj rad nemožemouklopiti velikdio spoznaja koje ističeRobinsonova.Radnepretendira nuditinoveteorijeniargumente,negoprvenstvenodonijetisažetiprikazproblemaiumanjojmjeriraspraveneprisutneuliteraturinahrvatskomejeziku.Suptilnoćeipakbitiprožetrazmišljanjima autorice; obrisi će se njezinih stavova moći iščitati iz potkrepaodređenimdijelovimatekstailinjimaupućenimkritikama. Dosad je bilo riječi tek o kognitivnoj komponenti emocija. Uz nju se izdvajajuponašajna, fiziološka i fenomenološka (Solomon 2000: 12), a spominje se i socijalna(Solomon 2000: 10; Prijić‐Samaržija, Gavran Miloš 2010). Razmotrit ćemo tekomponente na primjeru emocije straha. Kognitivna se komponenta odnosi navjerovanje osobe da je (neko stvarno biće) u opasnosti, ponašajna podrazumijevadispoziciju za bijeg, fiziološka se može manifestirati ubrzanim pulsom i znojnimdlanovima (New 1999: 53), dok se fenomenološka odnosi na subjektivan osjećaj,doživljaj straha. Robinsonova u skladu sa svojom teorijom negira spoznajnu

17 Usp. s prvim dijelom prve točke radne definicije. 18 Usp. s drugom točkom navedene definicije. 19 Usp. s trećom točkom radne definicije.


19

komponentu emocija20 te je zamjenjuje evaluativnom, koja se sastoji u „viđenju kao“(Robinson2004:176).Pokušavajućiobjasnitifenomenemocijeautorisuse,kaoštosmopokazali na primjeru kognitivne teorije21, usredotočili na pojedine njezine aspekte.Međutim možda je za potpuno razumijevanje emocije nužno sagledati sve aspekte,objedinitisvekomponentekoje jučine(Damasio1994,premaSolomon2000:12),kaoštosmoutvrdilidajetoslučajsknjiževnošću,aiemocijamauknjiževnosti. SpomenimovažnosvojstvoemocijakojejeuraspravuuveoDavidHume(Prijić‐Samaržija,GavranMiloš2010).Riječjeointencionalnosti,kojaseufilozofijidefinirakaobivanje „o nečemu“ (aboutness). Ljutimo se zbog nečega (Oatley, Jenkins 2003: 87),primjerice roditelj se naljuti na dijete jer se ono izderalo na njega ili jer nije ispuniloobećanje da će otići u trgovinu; zaljubljeni smounekoga, bojimo se nečega (Solomon2000:12),primjericepaukailidaćemodobitinegativnuocjenuiz ispita.Nekiautoriointencionalnosti radije govore kao o izravnoj usmjerenosti na neki objekt. „Objektemocije[...]možebitipojedinačnastvariliosoba(puding,čovjek),događajilipostupak(potres,tvojeudaranje)ilistanjestvari(mojebivanjeuzrakoplovu)“(Goldie2002:16–17). Intencionalnost jesvojstvozajedničkoemocijama ivjerovanjima(Prijić‐Samaržija,Gavran Miloš 2010) pa se ono navodi u prilog tezi da emocije posjeduju kognitivnukomponentu(Solomon2000:12).

Može se činiti da govoreći o emocijama pretpostavljamo da svi dijelimo istomišljenje o tome koje su vrste emocija. Jednim je dijelom to i točno. Naime iako nepostoji jedinstvena klasifikacija emocija, možemo ustvrditi brojna preklapanja urazličitim koncepcijama, barem što se tiče tzv. osnovnih emocija na koje uglavnom

20 Neki autori smatraju da su iracionalni strahovi protuprimjer za tvrdnju da emocije posjeduju kognitivnu komponentu, odnosno da uključuju vjerovanje. Primjer je koji navode sljedeći: Čovjek koji se boji letenja može vjerovati (na temelju statističkih podataka) da je ono sigurno kao ostale vrste prijevoza, pa i sigurnije, no kada mogu birati, nikad se ne odlučuju putovati zrakoplovom, a kada su prisiljeni letjeti, paničare unatoč svojim vjerovanjima. Iz primjera izvode zaključak da za emociju straha nije nužno vjerovati da je ono čega se bojimo opasno (New 1999: 59). Čini nam se da navedeni primjer sadrži logičku pogrešku, negaciju antecedensa. Zaključak glasi: Ako osoba vjeruje da je opasno putovati zrakoplovom, ima razloga za strah. Osoba ne vjeruje da je opasno putovati zrakoplovom. Stoga osoba nema razloga za strah. Ima oblik: p → q ¬ p

____ ¬ q što je oblik spomenute logičke pogreške. Naime osoba se može iz drugih razloga bojati vožnje zrakoplovom, primjerice možda joj nije ugodno biti u zraku jer to nije njezin prirodni ambijent. Stoga ne slijedi da emocije isključuju kognitivnu komponentu. No u određenih emocija ne moraju sve komponente biti prisutne u jednakome stupnju. 21 W. James naglašavao je tjelesnu komponentu, bihevioristi jasno ponašajnu, za njih emocija nije drugo do li izraz u ponašanju (Solomon 2000: 11). O Jamesovu pristupu v. u: Oatley, Jenkins 2003: 5–7. Usp. James 1884.


20

mislimo spominjući taj pojam22. Descartes tvrdi da postoji šest osnovnih emocija:„čuđenje, ljubav, mržnja, požuda, radost i žalost“ (Descartes 1983: 191). Suvremenapsihologijskaznanostgovorioradosti,žalosti,strahu,srdžbi,iznenađenjuigađenjukaoprimarnim emocijama (Furlan i suradnici 2005: 69). Poznati neuroznanstvenik nudipodjelu naprimarne ili univerzalne, sekundarne ili socijalne te pozadinske emocije.Uprvuskupinuubrajaradost, tugu,strah,bijes, iznenađenje igađenje,udruguneugodu,ljubomoru,krivnjuiponos,doktrećučine„osjećajdobrogazdravljailibolesti,smirenostilinapetost“(Damasio2005:59).Zaključimostogadapojmomemocijeobuhvaćamoonepriznateodrelevantnihstruka. Ukratkomepregleduemocijadotaklismosetekradne(kognitivne)definicije,nenavodećiopćeprihvaćenu.Naimetakvainepostoji,„definiratiemocijejeteško“(Oatley,Jenkins2003:97)ipodrazumijevalobipreduguraspravukojabinasudaljilaodciljevaovoga rada. Stoga smo, vođeni mišlju da predstavimo tek onaj djelić rasprave oemocijamanužandabismomoglipreispitatinjihovutjecajnačitateljaknjiževnogadjela,dalipovršan,ali,nadamose,pragmatičanprikazstavovaoemocijama.

3.Paradoksfikcije

Konstatiralismodaknjiževnadjelamogupobuditiemocijeučitatelja.Reklismoda to nije svojstvo svakoga djela. Treba dodati da u slučaju djela koje posjeduje tosvojstvonemislimoda svakinjegovdio ili aspekt to čini. Emocionalno se angažiranječitateljaobičnovezujeuz„prilikekadaautorželidanassedojmečinjeniceilidogađajikoji su važni za roman, kadmu je cilj izgraditi likove, označiti značajan razvoj fabule,izrazititemuilipoukupriče,ili–kakosečestodogađa–sveodnavedenog“(Robinson2005:108).

Filozofsko pitanje koje izvire iz spomenute tvrdnje da fiktivna pripovjednaknjiževna djelamogupobuditi emocije u čitatelja jest: Jesu li naše emocije za fiktivneosobe ili situacije razumne s obzirom da ne vjerujemo da oni postoje? To je pitanjepoznatokaoparadoksfikcije(Levinson1997:21),kojiuključujesljedećeteze:

22 Ovo se posebice odnosi na sljedeće poglavlje, dok će se u onome iza njega razmatrati određene emocije.


21

„a)Čestoimamoemocijezafiktivnelikoveisituacijezakojeznamodasuupotpunostifiktivne;b) Emocije za stvari logično pretpostavljaju vjerovanja u postojanje i mogućnost tihstvari;c)Nevjerujemoupostojanjeimogućnoststvarizakojeznamodasufiktivne“(Isto:22–23).Rješenja se paradoksa, jasno, sastoji u negiranju jedne tvrdnje kako bi se izbjeglainkonzistentnost. Autori takve tvrdnje ispravljaju, nude vlastita objašnjenja paodbacivanjeistetezenepovlačiijednakstavrazličitihautora.LevinsonusvomeraduEmotion inResponse toArt sintetiziraponuđeneodgovore,a J.RobinsonuklapanjegovsažetakusvojuknjiguDeeperThanReason:EmotionanditsRolein Literature, Music, and Art. I mi ćemo predstaviti paletu mogućih rješenja, noorganizirajućiihnadrugačijinačin23.

PočetnuizjavuoparadoksufikcijepotpisujeColinRadford.UčlankuHowCanWeBeMovedby theFateofAnnaKarenina iz1975.dolazidozaključkada je „sposobnostemocionalnogareagiranjana fiktivne likove idogađaje“ (http://www.iep.utm.edu/fict‐par/), iakougrađenauljudskuprirodu, iracionalna,pai inkoherentnai inkonzistentna(Radford2004:175).Radfordprihvaćazaključakkojiproizlaziiztrijutezakoječineparadoksfikcije.Njegovoserješenjenazivairacionalističkim(theirrationalistsolution),a,ukratko,držidačitatelji„postaju iracionalni za vrijeme čitanja emocionalno odgovarajući na objekte za kojeznajudanepostoje“ (Levinson1997:25‐26).Robinsonova smatrada je, uneku ruku,ovozapažanjeispravno(Robinson2005:152)imnogiseautorislažusnjom.Ipakmalojeonihkojinatomezaključkuostaju.Većinanastavljatragatizasretnijimrješenjem,štosugerirajubrojnimogućiodgovorikojedonosimounastavku.

Razmotrimo mogućnosti koje imaju autori koji žele riješiti problememocionalnogareagiranjana fikcijuzadržavajućičitateljevuracionalnost.Čini sedaseonemogusvrstatiutriskupine:1)zagovaranjestavadanemamoemocijezaknjiževnelikoveidogađaje,2)odbacivanjetvrdnjedasuvjerovanjaupostojanjestvarinužnadabismo za njih imali emocije te 3) poigravanje s idejom o vjeri u postojanje fiktivnihlikova. 23 Naša će klasifikacija najviše sličiti Schneiderovoj, no obuhvatit će rješenja koja navode Levinson i Robinsonova.


22

Uprvubiseskupinutakoubrojilarješenjakojanegirajuprvutvrdnju,dačestoimamoemocijeza fiktivne likove isituacijezakojeznamodasuupotpunosti fiktivne,a tosuneintencionalno(thenon‐intentionalistsolution)irješenjeprividnosti(themake‐believe,or imaginary solution)24. Prvo se sastoji u sljedećemu: iako se doimaju poput njih,emocionalne reakcijena fikciju nisu emocije. Riječ je tek o raspoloženjima (kao što jeveselje) ili refleksima (primjerice stanje šoka). Levinson objašnjava da reakcije naknjiževnadjelanemogubitiemocijejerimnedostajekognitivnakomponentaisvojstvointencionalnosti (Levinson 1997: 23). Naša reakcija na Karenjinu nije intencionalna,stoganiemocionalna,jerAna,nakojubitrebalabitiusmjerenanašareakcijadajeriječoemociji, nepostoji. Takođerne vjerujemodapostojiAnaKarenjinapanije zadovoljennužan,zakognitivisteključan,uvjetzapostojanjeemocije.SmrtAneKarenjineneizazivaemociju tuge u čitatelja jer čitatelj ne vjeruje u postojanjeAneKarenjine o čijoj smrtičita. Robinsonova, kako smo vidjeli, sve emocionalne reakcije, pa i potaknuteknjiževnošću, smatra automatskima, refleksnima. Niječe da emocije uopćemoraju bitiintencionalneisadržavatikognitivnukomponentu(Robinson2005:149).U drugome prijedlogu Levinson vidi optimalno rješenje paradoksa. Dok prethodnorješenjenastojioslabitistatusreakcijanaknjiževnodjelo,oduzimajućiimstatusemocijaiodređujućiihkaoraspoloženja,rješenjeprividnostiidejošdalje.Onoeliminiraemocijeuodgovaranjunaknjiževnadjela.Postavkajeovogaodgovoradau„interakcijisdjelimafikcijeimamoiskustvoprividnihemocijailiimamoprividnoiskustvoemocijazafiktivnelikoveisituacije“(Levinson1997:26‐27).Stogazagovorniciovogastava,međukojimase najviše ističe K. Walton, uvode pojam kvaziemocija. Argumentacija teoretičaraprividnosti razvija se na zapažanju da reakcije na književna djela posjeduju tek jednosvojstvo, psihološki osjećaj. Reakcije na književna djela nisu emocije jer ne uključujuvjerovanjeinjemuprimjerenoponašanje(nećemonositicvijećenagrobAneKarenjine)(New1999:55).Daklekvaziemocije„razlikujuseodpravihemocijaprvenstvenoutomešto nisu izazvane vjerovanjima o postojanju [...], nego vjerovanjima 'drugoga reda' otome što je fiktivno slučaj“ (http://www.iep.utm.edu/fict‐par/). Drugim riječima ovateorija tvrdi da publika stvara vjerovanje o postojanju fiktivnoga lika. U tome djelu„fiktivno je istinito“daodređeni likpostoji,a te„fiktivneistinepropisujunačinnakoji

24 Schneider govori o teoriji pretvaranja, što je zapravo rješenje prividnosti, dok o rješenju neintencionalnosti ne raspravlja.


23

ćemo mi stvoriti vjerovanje“. Sudjelovanjem u fiktivnome svijetu, naše emocionalnereakcijepostajuprividnima,kakvojeostalounjemu(New1999:55).Zaključci teorijeprividnostimogu se činiprihvatljivimaprimijenimo li je, poputnekihautora,samo na negativne emocije. No što reći u slučaju komedije? Kada nas takvo djelonasmije,hoćeliteoretičaripoputWaltonatvrditidajenašareakcijakvazismijeh?25(Isto:60)Drugubiskupinučiniliodgovorikojisehvatajuukoštacsdrugomtvrdnjompremakojojemocijezastvarilogičnopretpostavljajuvjerovanjaupostojanjeimogućnosttihstvari.Toje,prijesvega,rješenje´neprosudbenosti´(theantijudgmentalistsolution),kojeglasi:„Emocionalnereakcijenaobjektelogičkineuključujuvjerovanjakojasetičupostojanjaili mogućnosti takvih objekata, nego tek slabije vrste kognicije, kao što je viđenje naodređeni način, shvaćanje na određeni način ili poimanje nečega kao takvoga ilionakvoga“. Ovaj odgovor, kao što smo najavili, propituje je li druga tvrdnja istinita.Prosudbivost je „gledište da svaka emocija sadrži i kognitivni element – sud ilivjerovanje“, a „primjereemocionalnih reakcija“kojipredstavljaju izazov tomegledištumoguće je podijeliti u dva tipa. U prvome se tipumentalna reprezentacija objekta nestigne formirati zbog kratkoga vremena, pa se radi o instinktivnome reagiranju(primjericegađenjekadslučajnougledamopužabalavca).Udrugomeslučaju,ukojemuje„kognicijauključenauizazivanjereakcije,predodžbakojunatajnačinstvaramoilinijesugestivna po prirodi, ili nema status prosudbe, ili oboje (primjerice panični strah odzmija podvezica)“ (Levinson 1997: 24). J. Robinson također negira istinitost drugetvrdnjenatemeljuempirijskihdokaza.Levinsonovaartikulacijaodgovorazagovarastavda emocionalne reakcije uključuju tek slabije vrste kognicije. J. Robinson ide dalje odtoga tvrdnjomda „emocionalno reagiranjeneuključuje“kogniciju.Naša sućutzaMaluSivu Zečicu, da se poslužimo autoričinim primjerom, „reakcija je na kompleksnumentalnu reprezentaciju nje i njezinih osobina“. Kognicija se, prema spomenutojautorici, javlja „u kasnijoj fazi emocionalnoga procesa“, no da bismo emocionalnoreagiralinalik,nijenužnodavjerujemokakoonpostoji(Robinson2005:151‐152)26. 25 Analogan je primjer erotske, odnosno pornografske literature. Hoćemo li čitateljevu reakciju žudnje uzrokovanu takvim djelima smatrati tek kvazižudnjom? (New 1999: 61). 26 Schneider ovaj odgovor izdvaja kao teoriju misli. Navodi kako ju je prvi eksplicitno izrazio Lamarque u članku How Can We Fear and Pity Fictions? iz 1981. Jezgru ove teorije čini tvrdnja da „iako naše emocionalne reakcije za stvarne likove i događaje mogu uključivati vjerovanja u njihovo postojanje, nema dobroga razloga držati taj pojedinačni tip emocionalne reakcije kao model za razumijevanje emocionalnih reakcija uopće. Ono


24

Naovomemjestu spomenut ćemo i jedannesvrstaniodgovor (nesvrstani stoga što gaautorirazličitotumače).Radiseo´rješenjuzamjenskogaobjekta´(thesurrogateobject‐solution) koje, premaLevinsonu,dovodiupitanjeprvu tvrdnju.Robinsonova ispravljaautora tvrdeći da se radi o odbacivanju druge tvrdnje. Bilo kako bilo, ovaj odgovorpodrazumijevadaobjektinakoje čitatelji emocionalno reagirajunisu likovi, većdrugipostojećiimogućiobjektikaoštosudjelo,zatim„opisi,slike,sudovi“izneseniudjelu,pai„stvarnipojedinciilifenomenizživotnogaiskustvasubjekta“.Trebanaglasitidaseradiorazličitimverzijamaodgovorakadasezauzimamozapojedineobjekte.Verzijakojasepriklanjapotonjemuobjektu,pravimljudima,nazivase„objektomsjene“27imogućejujeodbacitinatemeljujednostavnogazapažanjadaemocionalnoreagiramonalikove,anena što drugo (Levinson 1997: 23, Robinson 2005: 150‐151). Prisjetimo seintencionalnosti emocija. Mogli bismo reći da je u konkretnome slučaju emocionalnereakcije na lik naša emocija o tome određenome liku, a ne o čemu drugome i da jeoduzimajućijojsvojstvointencionalnostimijenjamoitovišenijeistaemocija.Netkobimogaoprigovoritidamijenjajućiobjektneoduzimamoemocijispomenutosvojstvo,nomi ustrajemo na tome da svojstvo emocije za neki lik mora biti o tome liku, usuprotnome,tonijeemocijaonjemuinetrebajerazmatratikaoreakcijunanjega.Akoseemocionalnereakcijenafiktivnapripovjednadjelamogusvestisamonareakcijena fenomene iz vlastita životnoga iskustva, to bi značilo da nemožemo emocionalnoreagirati na situacije koje nismo emocionalno iskusili u svome životu, a što se možeopovrgnutiempirijskomprovjerom.Mnogećečitatelje,akoineznajuizvlastitaiskustvaštoznačiizgubitiunuka,prožetiistinskatugaususretusPotjehovomsmrćuopisanomusljedećemuulomkuizpričeKakojePotjehtražioistinuIvaneBrlić‐Mažuranić:„Zastiđen izatečenostadePotjehsamuzazdenac,a izakamenasmijaoseonaj lakrdijaš,

onajbijes:sasvimmalen,nakazan irogatuvelikerogove.Dopalosebijesu,gdjeSvarožić

onakopostidiPotjeha,kojibijašetolikopravedan.KadsePotjehpovratioodprvezabune,

kliknuradosno:'Bržedaseumijemidapoletimdomilogastarcasvoga.'Torečeiprikuči

sezdencu,daseumije.NagnusePotjehdazahvativode,nagnuseodviše,otklizneipadneu

zdenac.Padneuzdenaciutopise.“(Brlić‐Mažuranić2010:19).

što čini emocionalne reakcije na fikciju različitima od emocionalnih reakcija za likove i događaje iz stvarnoga života je to što ih, radije nego da vjerujemo u postojanje likova i događaja o kojima govorimo, moramo 'mentalno reprezentirati' [...], 'dovesti u misli' [...] ili 'zamisliti'“ (http://www.iep.utm.edu/fict-par/). 27 Schneider govori o teoriji protuobjekta. (Isto.)


25

Čitatelj se u prethodnome dijelu priče28 mogao nadati da će se Potjeh vratitidjedu, radovati se zajedno s njima, no u ovome trenutku nastupa razočaranje i tuga.Emocionalnouključivanječitateljapostižeseipothvatimaautoricenarazinifabule,aliiizraza(uočiponavljanje„padneuzdenac“).Utomebismosmislutvrdilidačitanjemrazličitihdjelastječemoodređenoemocionalnoiskustvo (a ono je srodno sentimentalnome odgoju koji razmatra Robinsonova(Robinson2005:154–194)).Toneznačidaponekadunašuemocionalnureakcijunećebiti uključeni trenutci emocionalnoga pamćenja, no za potpuno je razumijevanje djelanužnonadićivlastitupoziciju.Pritomnetvrdimodatoujednopovlači ipostojanje tzv.estetskeemocije.Noemocionalnereakcijenaknjiževnodjelonemogusesvesti teknaprizvanenekadašnjeosobneemocijejerseradiorazličitimsituacijama.Timeneželimotvrditi da bi reakcija na književno djelo trebala biti slabija od „stvarne“, već da nemožemosvakuknjiževnusituacijuizjednačavatisproživljenom.Unekimćeslučajevimarazlikebitizanemarivepaćetobitimogućeučiniti,nonemožemouvijekočekivatitolikupodudarnost. Drugim riječima podržavamo zahtjev za emocionalnim reagiranjem nakompleksnoknjiževnodjelo,njegovelikoveisituacijeukojimaseoninalaze,aneteknaizoliraneelementetogadjela(kaoštosuopisi,slike)ilisvođenjefabuleistrukturedjelanafragmenteizosobnepovijesti,štobiznačilobanalizacijuknjiževnogadjela.Međutimto još ne znači da je proizvedena emocija posebne umjetničke prirode jer se slučajfiktivnoga djelamože prenijeti na nepoznatu osobu o čijemu nam životu netko priča.Radiseo tomedakolikobogatobilonašeživotno iskustvo,nemožemodrugeshvatitisamo iz vlastite perspektive, već se, kako kaže frazem u kojemu je sadržana narodnamudrost,moramostavitiutuđukožu.Unašemuprimjerunereagiramomisamonaopissmrti (u tome slučaju ista bi se emocija trebala javiti da je na Potjehovu mjestu biozločesti bijes29), već ona proizlazi iz kompleksnosti fabule, karaktera lika i jezičnogaizraza.Mi smo reagirali na opis Potjehove smrti, imajući na umu što to znači njegovudjeduiuviđajućinepravduučinjenicidadobarunukumire,azliostajunaživotu30.

28 Ilustracije radi citiramo ulomak, no za potpuno razumijevanje valjalo bi imati na umu cijelu priču, odnosno pročitati je. 29 Smrt bijesa možda bi proizvela sreću ili olakšanje u nama. Također isti opis smrti mogli bismo primiti ravnodušno, primjerice da nam ga prenese poznanik referirajući na svoga dalekoga staroga pretka. 30 Zamijeti kognitivnu komponentu emocija u našemu tumačenju!


26

Treća se skupina sastoji od rješenja koja, koliko to čudno zvučalo, vjeruju upostojanjefiktivnihlikova.Jesulizagovorniciovogastavaizgubilirazumilise(ne)vještonastojeizvući,razmotrimounastavku.Odgovori su koji idu u ovome smjeru ´ukidanje nevjerice´ (the suspension‐of‐disbeliefsolution) i ´rješenje zamjenskoga vjerovanja´ (the surrogate‐belief solution).31Ukidanjenevjerice izvornojeColeridgeovaideja,apretpostavljadaprimateljizavrijemečitanjavjerujuupostojanjefiktivnihlikovaisituacija(Levinson1997:23).Robinsonovauviđada odgovor može zvučati smiješno te ga modificira kako bi zahvatila vjerojatniji,prvotnojidejiblizaksmisao.Radiseotome,tvrdiautorica,dačitateljkojijeusredotočenna lik „ne obraćapažnjuna činjenicuda [on] nije stvaran“.Autorica također razlikujezadatke realističkih i postmodernističkih djela s obzirom na pažnju čitatelja. Dokrealistička djela nastoje našu pažnju zadržati na likovima kao ljudima, namjera jepostmodernističkihdjelaneprestanopodsjećanječitateljadačita(Robinson2005:149‐150),drugimriječimatakvimjedjelimasvojstvenaautoreferencijalnost.Čininamsedasvojstvo autoreferencijalnosti samo po sebi ne predstavlja prepreku emocionalnimreakcijama čitatelja. Naime iako naglašeno u postmodernističkim djelima, ono jeprisutnoiudjelimaranijihrazdoblja.Takođerčitateljkojegaautornepodsjećadačitaknjiževnodjelo,nemorasmesti suma tučinjenicu.Primjericemoguće je istovremenoosjećatižalostpremaKarenjinojiodbojnostpremaveličinislova(New1999:57).Akoimožemo govoriti o zaboravljanju u tome smislu, ono se odnosi na „zaboravljanjesvakodnevnihpreokupacija“,anedasu likovi idogađajiokojimačitamofiktivni(Isto:56–57)32.U postmodernističkome romanu Ako jedne zimske noći neki putnik upravo seautoreferencijalnim postupcima postiže udubljivanje čitatelja u tekst, njegovouključivanjekojepredstavljaipreduvjetzajavljanjeemocija:„Počinješ čitatinovi roman ItalaCalvinaAko jedne zimske noći neki putnik.Opusti se.Priberise.Odbaciodsebesvakudrugumisao.Pustinekasvijetkojiteokružuje iščezneu

neodređenosti. Vrata je najbolje zatvoriti; iza njih je uvijek upaljen televizor. Reci im

odmah: 'Ne,neželimgledati televiziju.'Podigniglas,ako tene čuju: 'Čitam!Nećudame

ometate!'Moždatenisuničulikadjetamotakvabuka;reciglasnije,viči:'Počinjemčitati

31 Schneider ih obuhvaća teorijom iluzije (http://www.iep.utm.edu/fict-par/). 32 Pitanje je djece i starijih koji se do te mjere uživljavaju u djelo da zaboravljaju da je riječ o fikciji edukativno.


27

noviromanItalaCalvina!'Ili,akonećeš,nemojtoreći,nadajmosedaćetepustitinamiru.“(Calvino2004:7)33.

´Rješenje zamjenskoga vjerovanja´ također odbacuje treću tvrdnju, a premanjemu za emocionalno je reagiranje dostatno vjerovanje da likovi postoje u fikciji(Levinson1997:25,Robinson2005:152).Onosesuočavasproblemomkakoobjasnitiuzrokefiziološkihpojavaustvarnomesvijetunatemeljuvjerovanjadanetkopostojiidamuseneštodogađaufikciji(Robinson2005:152).Interakcijameđudvjemaontološkimrazinama nije opravdana. Također ovo rješenje ne zahvaća bit paradoksa, odnosnozaobilazidrugutvrdnju,premakojojemocijezastvarilogičnopretpostavljajuvjerovanjaupostojanjeimogućnosttihstvari(Levinson1997:25).

4.Vrsteemocijaususretusfiktivno‐pripovjednimknjiževnimdjelima

Dokseprethodnidioradatičeopravdanjamogućnostiemocionalnogareagiranjana fikciju, u ovome ćemo se dijelu usredotočiti na različite načine emocionalnogadoživljavanja književnosti. Drugim riječima ranije smo pokazali da je moguće imatiemocijepremaknjiževnomedjelu(liku),asadaćemovidjetinakojinačin.

Reagirajućinaknjiževnodjeločitateljidoživljavajurazličiteemocije.Taksonomijuje tih emocija načinio K. Oatley. Autor je ponudio i sljedeći shematski prikaz („ataxonomictreeoffivedifferentkindsofemotionsthatoccurinliteraryresponse“):

33 Emocionalno reagiranje na postmodernističke likove ipak može biti otežano, ali ne zbog autoreferencijalnosti, nego zato što oni „sve više gube na osobnosti“ i postaju „slučajevi bez općeg značenja“ (Solar 1997: 43). Tako nepostojanje, neprikazivanje unutarnjega svijeta lika onemogućuje naše emocionalne reakcije prema liku. Donekle je to ispravno, ali nije posve točno da naše emocionalne reakcije za Emmu Bovary ili Anu Karenjinu proizlaze samo iz toga što dobro poznajemo njihov unutarnji svijet. U slučaju da ta tvrdnja i jest točna, ona ne povlači činjenicu da ne možemo imati emocije za ljude koje ne poznajemo, odnosno za likove čiji unutarnji svijet nije izgrađen (usp. već spomenuti primjer emocionalne reakcije na pogibiju nepoznatih nam osoba). U slučaju stvarnih ljudi, doduše, možemo saznati detalje iz njihovih života ili povući analogije s vlastitim životima, dok u književnosti takvo što nije moguće jer bi predstavljalo iznevjeravanje predloška, čime se situacija komplicira.


28

EmotionsofLiteraryResponse

EXTERNAL:READERResultingfromassimilationResultingfromaccommodationCONFRONTINGTHEtoschema,e.g.,curiosityaboutofschema,fromdishabituation,TEXT whatwillhappennextnewconnection,insightsINTERNAL:READERENTERINGTHESympathyEmotionmemoriesEmotionsofidentificationWORLDOFTHETEXT

(Oatley1994:57) Iz prikaza možemo iščitati nadređeni kriterij za razlikovanje emocionalnihreakcija na književnost: položaj čitatelja u odnosunadjelo.Daljnje izdvajanje emocijaovisitćeotomeostajeličitateljizvanknjiževnogadjelailiulaziunjega.Oatleyilustriraprvi slučaj slikom osobe i objekta, knjige. Da bi nam približio drugi, autor poseže zausporedbomslikomizdječjeknjiževnosti.Čitateljulaziudjelokojejeknjiževnikstvorio„kaoštoAlisaulaziusvijetkrozzrcalo“(Isto:54).

„Izvanjske emocije tiču se užitka čitanja, zadovoljavanja znatiželje, iznenađenjazbogneuobičajenogaprikazastvari“(Isto:55).Razlikujusesobziromnatoproizlazeliizasimilacijeiliakomodacije34nashemu.Nastojiliautorpobuditičitateljevuznatiželjupozivanjem na shemu, govorimo o asimilativnim procesima. „Čitatelj se uključuje uasimilaciju novih elemenata u shemu do pojave završetka ili olakšanja“. U djelimanarativne fikcije, koja predstavljaju okvir našega razmatranja o emocijama, fabula(„plot“)najčešće„zazivashemuipotomnudielementezaasimilacijunanju“(Isto:57).Iako jeodređenakaoizvanjska,znatiželjapopitanjusljedećihdogađajauknjiževnomedjelučestosekombiniras „unutarnjim“emocijama(Isto:58).Druga izvanjskaemocijaproizlazi iz piščeve namjere za akomodacijom sheme. Potkrepu ovoj vrsti emocija uknjiževnoj teoriji pronalazimo u djelu V. Šklovskog. Taj ruski formalist protivnik jeasimilacije u književnosti: „Cilj je umjetnosti dati osjet stvari kao viđenje, a ne kaoprepoznavanje“. Po svome je zahtjevu, da umjetnički postupak treba biti „postupak'začudnosti' stvari“ (Šklovski 1999: 125), blizak akomodacijskim procesima kojiproizvodeuzbuđenjediskrepancijomočekivanogaiprezentiranoga(Oatley1994:59).

34 Asimilacija i akomodacija komponente su adaptacije u Piagetovoj teoriji razvoja. Asimilacija podrazumijeva interpretaciju „novih iskustava na osnovi postojećih spoznajnih struktura“, a „akomodacija mijenjanje postojećih spoznajnih struktura da bi se uskladile s novim iskustvima“ (Vasta, Haith, Miller 1998: 647).


29

Nasuprotizvanjskimapostojeemocijekojesepojavljujuunutarfiktivnihsvjetovadjela.Svjetoviknjiževnihdjelanalikujunašemusvijetu,alipokazuju iodređenerazlikespramnjega.Naime tvrdi autor, u fiktivnim su svjetovima „ubojstva, izdaje, nesvjesnestrasti,gubici,nemogućešaljivezagonetkemnogočešće“.Emocijekojemožemodoživjetiulaskom u spomenute svjetove u članku K. Oatleya dane su „u terminima simpatije,pamćenja i identifikacije“. Psiholog opisuje svaki proces zasebno ne isključujućimogućnost njihova preklapanja. „Simpatija doslovno znači 'osjećati s(a)'“, apodrazumijevavezučitateljaidrugeosobe,likailiimplicitnogapripovjedača(Isto:61).Tako definiranu simpatiju valja razlikovati od empatije, koja ovisi o imitaciji tuđihmentalnih stanja ili podrazumijeva stavljanje sebe u tuđu situaciju. Dakle podsimpatijom se podrazumijeva „suosjećanje s drugom osobom koje se očituje udoživljavanjuemocijasličnihiliistovrsnihemocijamateosobe“(Furlanisuradnici2005:433).Primijenjenonanašpredmetrasprave,tobiznačilodačitateljdoživljavaemocijeslične onima koje su imanentne liku. Empatija je „uživljavanje u emocionalna stanjadrugeosobe i razumijevanjenjezinapoložaja [...] na temeljupercipirane ili zamišljenesituacije u kojoj se ta osoba nalazi“ (Isto: 107). Možemo biti empatični premaknjiževnomeliku35,noempatijaseneubrajauemocijekojedoživljavamoprisusretusfikcijom,jerjeonaprvenstveno„kognitivanproces“,doduše„popraćenemocijamakoje[...] nisu istovrsne s emocijama koje doživljava osoba s kojom se empatizira“ (Isto).TeorijasimpatijenastavljasenaFrijidinuteorijuemocija,aizložiojujeTan.Uokviruteteorije čitatelj je shvaćen kao svjedok određenoga zbivanja, nemoćan da na bilo kojinačinutječenaradnju.Emocijekojeondoživljavaipaknisuposveistovjetneemocijamalikova jer za njega postoji mogućnost ironijskoga odmaka. T. S. Eliot tvrdi da „pisacstvara 'objektivne korelate', slike, nevolje kako se oni pojavljuju likovima priče“.Recipijentodgovarana tedogađajekaonaone izsvakodnevnogaživota.Svjedočimo liemocionalno značajnome događaju, primjerice početku tučnjave ili čijemu poljupcu,možemo osjetiti simpatiju za subjekte tih radnji, bili oni stvarne osobe ili književnilikovi. Našu simpatiju prema određenim likovima u djelu može pobuditi i implicitnipripovjedač (Oatley 1994: 62). Primjerice u Šenoinim romanima pripovjednim setehnikama(posebicecrno‐bijelomkarakterizacijomlikova)izazivačitateljevasimpatija

35 To je sugerirano samom mogućnošću osjećanja empatije na temelju zamišljene situacije. Ta u djelima narativne fikcije prezentirana situacija jest zamišljena, moguća.


30

premapozitivnimlikovima.Onzajednosnositeljimapozitivnihosobinapati,tugujezbognepravdekojuimnanosezlilikovi.RazmotrimoulomakizZlatarovazlata:

„TikpredMesničkimvratimastajašecrkvicaSv.Ivana.Samojedanoltarresiogole

zidine, samo mala srebrna svjetiljka treptila u tom mraku. Bilo je preko deset ura

večernjih.Sredcrkvicestajahucrnadrvenanosila,inanjihsnivalavječnisanakzlatarova

kći.Mrtvo joj tijelo bijaše pokrito bijelom koprenom, samo glavu bilo je vidjeti. Lijepo,

mirnobiješejojlice,samogdjegdjevidjelesecrnepjege.Aucrkvicimirno,mirnoigledali

drvenisvecimladupokojnicu.Zamalozaškrinuševrata.UcrkvicustupiPavao.Bio jevrlo

miran.Laganokoracaopremadjevojci,kandasebojida jeneprobudi. Inadnese senad

nju.

'Tisito?Mojaljubav,mojasreća,mojživot!Asadamrtva,sadaprah,sadaništa.U

grobćeš,Doroponijetimojživot,ajaćuostati–živmrtvac!'Ispustiusnenahladnočeloi

poljubidjevicuzadnjiput.

Alnajedanputzaružineštazaoltarom.Mladićseprenu.Kaodaseubraviokrenuo

ključ,kaodaseotvarajutajnavrata.Pavaozakloniseumrakzastup.Izbilja.Nadoltarom

rastvoriše se vrata tajnoga hodnika, idućega iz Gornjega grada pod brdom u crkvicu.

Plamenbakljesinuiznenadaiucrkvuspustisenizstubevisokaženaucrnozavitanoseći

zublju.

'Idi!Ostavime,Čokoline!'okrenusepremahodniku,'tvojaslužbajesvršena,plaćusi

dobio,sadmožešotićiizZagreba!'

Iopet sezatvoriševrata.Ženadođedomrtvedjevojke.Razgrnukoprenu ibaklja

osvijetliKlarinolice.Nagnuglavunadlješinu.'Moramdatevidim,suparnicemoja',šapnu

zloradim posmijehom i dignu baklju. 'Ti, ti si mi dakle otrovala život, uništila sreću?

Luđakinjo,evosad ležišovdjepredamnompobijeđena.Vrijeme ćezacijelitiranu,a ja ću

ipakdobitiPavla.'“(Šenoa2000:212–213).Lingvostilističkaanalizapokazalabidajepripovjedačnastranipozitivnihlikova.

Njegov izraz nije nepristran. Dobra Dora i u smrti je lijepa, odjevena u bijelo. Kad seprikazujePavlainju,atmosferajeblaga.Nočimsepojave,zlilikoviunosenemir.DajeKlarasuprotnostDori,sugeriraibojanjezineodjeće.Suprotnostdobrihizlihlikovanenaznačujesetekjednomudjelu,negogaprožima.Utkanajeusamupričutakodačitateljupoznajući likisvjedočećizbivanjimaunjegovuživotuistovremenorazvijamišljenjeotomeliku.Iliboljerećiprihvaćaslikulikakojumunudipripovjedač:


31

„NuDori inijetrebalotolikopažnje ibrige.Mladicapodušidobraanevidećizla,bilabiiposebinašlaputkojimpoćivaljadanezagreznešuzlo.Bijašebistra,živateseveć

zakašnjegadjetinjstvatolikouslobodiladajevećnisusmatralidjetetom,dasujedapače

svinazivali'zlatrovommudrijašicom',jersemala–anijetozaonodobašala–naučilabila

čitanjuipisanjuodvaroškogaškolnikaBlažaDragšića.Patekkadpupoljbudneružicom,

djevojčedjevicom!Divnaliokumilja!“(Isto:26)„ObatagospodinateškoseklanjahugospojiKlari.A ibilo jekomuseklanjati.Do

visoka prozora od šarena stakla, pred kojim se raspinjao bršljan poput zelene zavjese,

sjeđaše namekanoj sjedilci gospodarica.Moglo joj je biti dvadeset i više godina. Žena

visoka,punaiživa.Zlatniuvojcipadahujojnizšijuispodkapeodbijelogabisera.

Visoko,glatko čeloodavalo jeneobičnupamet,a ravni, tankinosić komu se živo

micahu ružične nosnice, sivkaste al neobične sjajne oči, bijahu znakom velike hitrine.A

srce,čuvstvo?Teško jereći.Toglako fino licečasbisezažariloplemenitimzanosom,čas

izrazilo otrovnim rugom, čas složilo u neodoljiv posmijeh, čas okamenilo hladnim

mramorom,samopune,poluotvoreneusne,samonemirnokretanjetijelapokazivaloje,da

utojženskojglaviživekrviimade.“(Isto:88).Navođenje iz konteksta izdvojenih ulomka nije dostatno da bismo dokazali

tvrdnju, no vjerujemo da nekoliko relevantnih citata može navesti čitatelja napromišljanjetezekojućevrednovatiusljedećemususretusaspomenutimdjelom. Sljedeće „unutarnje“ vrste emocionalnoga reagiranja na fikciju, utemeljene napostavkama ruskoga redatelja i glumcaK. S. Stanislavskog,dotaknuo sepsihoterapeutScheff.Razmotrimonajprije relevantnedijelove iz učenja Stanislavskoga.Riječ je prijesvega o devetome poglavlju poznatoga Sistema, naslovljenomeEmocionalnopamćenje.Umjetnik ondje savjetuje glumcima da u svome poslu krenu od sjećanja na vlastiteemocije,kojesemoguusporeditisemocijamalikovaida„koristetasjećanjakaosirovimaterijal za svoje izvedbe“. Zahtijeva od glumaca ne samo prizivanje prošlih emocija,nego i njihovo ponovno proživljavanje (Isto: 63). Riječima Stanislavskoga: „Našasopstvenapreživljavanjauzeta izstvarnosti iprenesenauulogustvarajunjenživotnapozornici“(Stanislavski1982:196).Glumac,predstavljajućidrugoganasceni,neodričese sebe. Razumljiva je stoga glumčeva preporukamlađim kolegama: „Uvek dejstvujtekaočovek‐glumac“,kao iobjašnjenjeunastavku: „Kadčoveknapozornici izgubi sebe,onda odjedanput prestaje preživljavanje i nastaje izigravanje“. Da ne bi došlo dopotonjega,svojsavjetK.S.Stanislavskipreoblikujeuzakon:„Uvek,bezikakvogizuzetka,


32

moratesekoristitisopstvenimosećanjem“(Isto:208).Naznačilismodaosjećajikojećeglumacuzetiuobzirmorajukvalitativnosličitiemocijamalikova.Međutimnijedovoljno„mislitisamonaosećanje“,većjepotrebnobrinutise„oonomeštogajepokrenulo,o[...]uslovimakojisuizazvalipreživljavanja“.Prisjetimose:glumacneprizivaemocijekojejenekadiskusio,negoihponovnoproživljava.Zahvaljujućiglumčevuprizivanjuuvjetakojisudovelidonastankaodređeneemocijeuprošlosti,prirodaće„stvoritinovoosećanjeanalognoranijepreživljenom“(Isto:217).Natajćenačinglumaczaistaponovnoiskusitiemociju kvalitativno sličnu nekadašnjoj. Vjerujemo da je kratak prikaz teorije K. S.Stanislavskog dostatan za razumijevanje njegove primjene na književnost. SpomenutipsihoterapeutobjašnjavadaosjećajiočajaičežnjekojijejavljajučitateljuRomeaiJulijeproizlazeizsjećanjanavlastituljubav.Recipijentmožeponovnoiskusitiizvornidogađaj.Razlika se između izvornoga i ponovljenoga događaja sastoji u tome što potonjiposjeduje estetsku distancu (Oatley 1994: 63). Analogno zahtjevu Stanislavskoga dapravi glumacmoravoditi „sadržajan, interesantan, lep, raznovrsanživot“ (Stanislavski1982: 224), u kontekstu ove teorije, koja se temelji na emocionalnome pamćenju,možemo zaključiti kako čitatelj mora imati bogato životno iskustvo želi li u cijelostidoživjeti neko književno djelo. Razlika je u tome što je Stanislavski usmjeren nastvaraoca,ateorijakojasetemeljinanjegovuučenjunarecipijenta.

Međutim filozof će sigurno tražiti objašnjenje pojma estetske distance. Nijedovoljno reći da nismo sami sudionici nekoga događaja jer u tome slučaju ne bismomogli emocionalno reagiratinadogađaje iz stvarnoga svijetakojima svjedočimo, a čijinismo akteri (primjerice padumladića smotocikla). Također nije dovoljno reći da jeriječoumjetničkomedjelutedaonostogaposjedujeestetskaobilježjajerjemogućenaknjiževno djelo reagirati i emocijama koje su istovrsne „stvarnima“. Slažemo se dačitateljmoraposjedovatinekuvrstu iskustvadabimogaopojmitidjelo.Nonijenužno(nimoguće)daosobaproživimnogosituacijakojećeunjojizazvatirazličiteemocijejerćeuknjigamauvijekbitiprezentiranovišeiskustavanegoštoihonamožeskupiti.Stogaje razumijevanje nekog djela u određenojmjeri omogućeno zahvaljujući čitateljskomeiskustvuipercepcijituđihsituacijaiproblemau„stvarnomesvijetu“.Jasnodasetakavstavmože(imora)preispitati.Zarrazvedenaosobanećeboljerazumjetibolknjiževnogalika koji se razvodi od sretno udane ili neudane osobe? Treba biti oprezan sgeneralizacijama. Naime neka osoba možda nije prošla kroz proces rastave, ali imaiskustvo teškoga prekida dugogodišnje veze, zna što znači i kako izgleda brak (na


33

primjeru svojih roditelja i pročitala jemnoge romane s tom tematikom). Takva osobamože intenzivnije reagirati na književno djelo od osobe koja, doduše, jest patila zasuprugom, ali više iznavikeanije tolikovoljelapartnerakaoknjiževni lik.Zahtjevdaosobamožeimatiemocijesamozaosobuuvrlosličnojsituacijinijeprihvatljiv,očemujeveć bilo riječi. Mogli bismo reći da je za emocionalno reagiranje na književni lik ilisituaciju potrebno vlastito iskustvo, ali samo kvalitativno istovjetne emocije koja nemora proizlaziti iz jednake ni vrlo slične situacije i određeni stupanj razumijevanja(pojma, koncepta, situacijekojudjelo reprezentira) akoje se stječena različitenačine(paičitanjemknjiževnihdjela).Pitanjejekriterijauslučajuuplitanjafragmenataosobnepovijestiuemocionalnomereagiranjunafiktivnaknjiževnadjelaotvorenozaraspravu.No stav koji smo nastojali ocrtati u prethodnim rečenicama pokušat ćemo opravdatiobrazlažućiemocionalnereakcijenaBeigbederovromanLjubavtrajetrigodine.RazumijevanjeemocionalnogastanjaMarcaMarronnieraovisiovlastitojemocionalnojprošlosti. Osoba koja je patila, čeznula za nekim znat će o čemu se pripovijeda usljedećemu ulomku (ironija kao postmodernistički postupak pritom ne smeta, dapačečitateljmožedijelitipripovjedačevironičankognitivnistavoljubavi,aistovremenobitizaljubljenunekuosobuitežitisvimbanalnimljubavnimradnjamaisituacijamakojeuteorijiprezire): „Bok,tosamopetja,živimrtvacizlijepihčetvrti.

Voliobihbitisamomelankoličan,tojeotmjeno;umjestotogajabalansiram

izmeđulikvefakcijeidelikvesencije.Jasamzombikojiurlasmrtidajejošnaživotu.

Jedini lijek zamojumigrenu bio bi jedan aspirin, ali nemogu ga popiti jerme

previšeboliželudac.Da sambaremdotaknuodno!Aline.Padam,neprestano sve

dublje,anikakvadnadaseodnjegaodgurnem.

Prelazimgradsjednogkrajanadrugi.Dolazimgledatizgraduukojojživišs

Antoineom.Vjerovaosamdasamtiseupucavaoizfore,aglemesadtukakosamse

ushodaotupredtvojimvratima.Ljubavjeizvorrespiratornihproblema.

Svjetla vašeg stana upaljena su.Možda večeraš, ili gledaš telku, ili slušaš

muzikumisleći namene, ili nemisleći namene, ili pakmožda...možda vi... Ne,

milost,recimidatoneradiš.“(Beigbeder2006:82).Ove će rečenice pobuditi u recipijenta uspomene na vlastitu želju za

nedostupnom ljubavi. Osoba će, ako se dovoljno unijela u roman, prizvati tadašnjeemocije,atakvoćestanjeomogućitinjenorazumijevanjeprezentiranesituacije.Čitatelj


34

stogamožepoželjetidaseAlice,ženakoju tražiMarc,pojavinaprozoru idotrčimuuzagrljaj.Timevećzalazimounovevrsteemocijakaoreakcijanaknjiževnadjela.Prikazatćemo ih pošto zaokružimo misao o emocionalnome pamćenju. Može se činiti da jereakcija na citirani ulomak isključivo kognitivne prirode, no zapravo čitateljevemocionalniangažmandovodidopromišljanjaproblemanaintelektualnojrazini. Kakočitateljevereakcijepostojenatemeljuvlastitaiskustva,bitćemoždajasnijenaprimjerupozitivnihemocija:„Ondauzmemolovkudakažemda jevolim,da imanajdužukosuna svijetu ida semoj

životunjojutapa,iakojetebitosmiješno,tkotijekriv,njenesuočizamene,onajeja,ja

samona,ikadonavrišti,vrištimijaisveštoćuikadučinitibitćezanju,uvijek,uvijekću

jojdavatisveidokneumremnećebitijutrakadćuustatizbogbiločegadrugogosimzbog

njeidabihjojprobudioželjudamevoliidabihjojiznovaiiznovaljubiozapešća,ramena,

grudi, i onda sam shvatio da čovjek kad je zaljubljen piše rečenice koje nemaju kraja,

nemašvremenastavljatitočke,trebapisatidalje,pisati,juritibržeodsvogasrca,irečenica

se ne želi zaustaviti, ljubav nema interpunkcije, i suze strasti prokapljuju, kad voliš na

krajuuvijekpočnešpisatibeskonačnestvari,kadvolišuvijeksenakrajupočnešsmatrati

AlbertomCohenom.Alicejedošla.AlicejeostavilaAntoinea,otišlaje,napokon,napokon,i

mi smo sevinuliuvis,mentalno i fizički, sjeliuprviavion,zaRim,naravno,kamobismo

drugamo pošli, Hotel d'Inghilterra, Piazza Navona, Fontana di Trevi, vječne želje,

vozikanja na vespi, kad smo tražili kacige, iznajmljivaču skutera sve je bilo jasno,

odgovoriojeprevrućeje,ljubav,ljubavbezprekida,tri,četiri,petputanadan,kuracboli,

nikadtolikouživaliniste,sve ispočetka,višenistesami,nebo jeružičasto,beztebenisam

bioništa,napokondišem,hodamoiznadpločnika,nekolikocentimetaravišeodtla,nitkoto

nevidiosimnas,mismonazračnimjastucima,smiješimosebezrazlogaRimljanimakoji

nasdržezaMongole,članovenekesekte,sekteOnihštoseSmiješeuLevitaciji,sve jesad

postalotakolako,stavljašnoguprednoguitojesreća,ljubav,život,rajčicesmozzarellom,

pašta s parmezanom, nikako da pojedemo, prezaokupljeni gledanjem u oči,milovanjem

ruku, dizanjem,mislim da nismo spavali deset dana, desetmjeseci, deset godina, deset

stoljeća, suncenaplažiuFregeneu,okidamopolaroide kaoonaj štoga jeAnnenašlau

svojojtorbiuRiju,dovoljno jedisati igledatite,to jezauvijek,zauvijek izauvijek,to je

nevjerojatno, da se smrzneš koliko nas radost življenja guši, ja nikad to nisam doživio,

osjećašlitionoštoosjećamja?Timenenikadnećešmoćivoljetikolikojavolimtebe,neja

volimtebevišenegotimene,nejatebe,nejatebe,dobrojednako,takojepredivnopostati


35

totalnidebil,trčatipremamoru,tisibilastvorenazamene,kakoneštotakolijepoizraziti

riječima,tojekaoda,kaodaizlazišizmrklogmrakaiulazišuzasljepljujućusvjetlost,kao

euforijaodekstazijakojanikadnećeprestati,kaobolutrbuhukojanestaje,kaoprvizrak

kojiudahnešnakonštosigasusprezaopodvodom,kaojediniodgovornasvapitanja,dani

prolazekaominute,nasvezaboravljaš,rađašsesvakesekunde,nemislišninaštoružno,u

nekojsivječnoj,senzualnoj,seksualnoj,očaravajućoj,nepobjedivojsadašnjosti,ništadonas

nedopire, svjesni smoda će ta snaga ljubavi spasiti svijet,oh, sretni smo tolikoda je to

strašno,tisepenješusobu,čekajmeuholu,odmahsevraćam,akadsiušlaulift jasam

pohrliouzastube,četiripočetiri,ikadsiizašlaizliftajasambiotajkojitijeotvoriovrata,

oh imali smo suze u očima jer smo bili razdvojeni triminute, kad si slasno zagrizla u

prekrasnozrelubreskvu,voćni ti je sokkapaonapreplanulabedraohdovragaželim te

non‐stop, iznova i iznova, gledaj kako ti spermam po licu, oh Marc, oh Alice, imam

orgazam,duuugo jeto, jaaako jeto,ni jedanspomeniknismoposjetiliuovomgradu,evo

gagotovo,njuspopaoluđačkismijeh,štosamjatorekaodasetakosmiješ,takogrčevito,

takosamsilnouživao,obožavamte,ljubavimoja,kojijedanasdan?“(Isto:127–129). Prezentiranaemocijasreće,zaljubljenostiushićenostMarcaprizvatćeučitateljasjećanjenavlastitotakvostanjeiizazvatipozitivneemocije(ponajprijesreću).Čitateljsemože prepoznati u nekoj specifičnoj situaciji ili u univerzalnimmislima. No u slučajuovoga dijela teksta zanimljivo je promatrati isprepletenost emocionalnoga pamćenja isamih tekstualnih svojstava pri izazivanju učinka u čitatelja. Plan izraza odgovarasadržaju. Emocije sreće i ljubavi prezentirane su ne samo zgodama iz svakodnevice,negonanjihukazujuinepotpunerečeničnestrukture,eliptičnerečeniceukomponiraneuvećecjeline,brza izmjenamisli,ponavljanja,nabrajanja,gradacija.Velikaserečenicaprekidasamojednom,nakončegaslijedijedinarečenicaneutralnekonstrukcije:„Alicejedošla.“.Kadaonadolazi,svestaje.Notojetektrenutakjernjihovajeljubavdinamična,baškaoisamtekst.Primijetimodaautoreferencijalnost(„akojetebitosmiješno,tkotijekriv“;„ondasamshvatiodačovjekkadjezaljubljenpišerečenicekojenemajukraja,nemašvremenastavljatitočke“)nijepreprekaizazivanjuemocije. Posljednje emocije koje Oatley izdvaja izviru iz identifikacije. Prema Rječnikupsihoanalize identifikacija je rezultatprocesa identificiranja (Laplanche,Pontalis1992:116). Identificiranje se određuje kao „psihološkiproceskojim se subjektpoistovjećuje snekimvidom,osobinomilipridjevkomdrugogaipotpunoseilidjelomičnopreobražujepo


36

uzorunanj.Postupnimidentificiranjemzasnivaseiizlučujeličnost36.“(Isto:113).Oatleysmatra da ideja identifikacije u književnosti potječe od Gustavea Flauberta, čija jepoznatatvrdnja„MadameBovary,tosamja.“(Oatley1994:63).Mogućedajefrancuskiknjiževnik prvi eksplicitno izrazio ideju identifikacije u književnosti, međutim ona sekrozpovijestprovlačilauradovimarazličitihmislioca i stvaraoca.Štoviše „književnostsuoduvijekoptuživalizapoticanjemladihdasebedoživljavajukaolikoveuromanuteda na sličan način traže ispunjenje – napuštaju dom kako bi iskusili život velegrada,podržavaju vrijednosti junaka i junakinja u njihovoj pobuni protiv starijih i osjećajuodvratnost prema svijetu prije nego što su ga iskusili, ili pak od svojih života radepotraguzaljubavljupokušavajućiponovitizapleteromanailjubavnestihove“.Prethodniopis može se sažeti u tvrdnju da „književnost [...] kvari mladež mehanizmomidentifikacije“ (Culler 2001: 132). Ilustrativni su primjeri iz povijesti identificiranjerenesansnih dama sa ženskim likovima viteških romana i poistovjećivanje brojnihmladih ljudi sa stihovima JesenjinovepjesmeDoviđenja,dragi,doviđenja, slučaj koji jepoprimio društvene razmjere i doveo do tragičnih posljedica. U povijesti književnostiocrtanisuneki likovistakvimsvojstvom,međukojimaje iFlaubertovaEmmaBovary,kojaspomenutuosobinupotvrđujeurazgovorusasvojimljubavnikom: „–Mojaseženabašpunotimenebavi–rečeCharles–premda jojsepreporučujekretanje,onaradijeostajeusvojojsobiičita.

–Baškaoija–odgovoriLéon–idoista,imalištoljepšenegonavečersjeditikraj

vatreskakvomknjigomuruci,dokvjetarudarauokna,asvjetiljkagori?...

–Zarne?–rečeEmmaupirućiunjsvoješiromotvorenevelikecrneoči.

–Tadaninaštonemislite–nastaviLéon–asatoviprolaze.Šetate,nemičućise,po

zemljamazakojemislitedasupredvama,amisaovamse,udruživšisesmaštom,gubiu

pojedinostimailinazirepustolovine.Onasemiješasjunacimaizknjigepavamsečini

dapodnjihovomodjećomkucavašesrce.

– Doista!Doista!–odgovoriona.“(Flaubert2003:94,istaklaC.J.).

36 U psihoanalitičkoj književnoj teoriji pitanje je (konstrukcije) identiteta ličnosti (čitatelja) jedno od središnjih. Mi taj problem nećemo potanko razmatrati. Nećemo, naime, u središte postaviti identitet i pitati se što je utjecalo na njegov nastanak, već ćemo krenuti od procesa identificiranja i ispitati njegovu ulogu u buđenju čitateljevih emocija. „Osobnost ili jastvo ustanovljava se nizom identifikacija“ (Culler 2001: 133), a mi ćemo se usredotočiti samo na identifikaciju s književnim likovima.


37

Cullerjestavoveziknjiževnostiiidentifikacijeizrazioovako:„Pjesme37iromaniobraćaju nam se tako da zahtijevaju identifikaciju, a identifikacija stvara identitet –postajemoonoštojesmopoistovjećujućisesosobamaokojimačitamo“.Zadržimosenaprvome dijelu tvrdnje. Čini se da Culler tvrdi da postoji nešto u samome djelu štoomogućuje i izaziva identifikaciju. Da bismo ustanovili što je to, dovoljno je prizvatirečenicu koja prethodi navedenome citatu: „Književna djela potiču identifikaciju slikovima prikazujući svijet s njihove točke gledišta“ (Isto). Iako je moguće pronaćiopravdanje za takav stav, vjerujemo da je Cullerova tvrdnja ponešto simplificirana38.Realistički romani, primjerice, nastoje dati objektivan prikaz društva, svijeta izperspektive sveznajućega pripovjedača, ali unatoč tome čitatelj se identificira sodređenimlikovima39.TeorijuidentifikacijepredložiojeFreud,arazradiojujeK.Oatley.Oatleyjevaseteorijaidentifikacije u književnoj prozi temelji na mimezisu shvaćenome kao simulaciji40.Identifikacija s književnim likom predstavlja bit simulacije. Čitatelj prolazi krozpostupke lika služeći se vlastitim procesima, preuzimajući ciljeve lika i emotivnoproživljavajućisvepreprekenakojenailaziglavnijunak.„Književnasimulacijaodvijaseu umovima publike ili čitatelja kao što se računalna simulacija odvija u računalima“(Oatley1994:66).Utojseanalogijipretpostavljadaseummožeusporeditisračunalom,što je postavka kognitivne teorije na čijim se temeljima izgrađuje ponuđena teorija.Identifikacijakojasebaziranamimezisushvaćenomekaosimulacijidopuštada,unatočsimuliranojradnji,čitateljproizvodivlastiteemocije(Isto:69).

Prema Oatleyjevoj teoriji identifikacija (simulacija) je omogućena četirimakognitivnim elementima. Prisvajanje ciljeva protagonista jedan je od njih. Esencijalniužitakčitanja,tvrdipsiholog,proizlaziizpreuzimanjaciljevaiplanovanekogalika.Nudiusporedbu s igrom u kojoj preuzimamo ciljeve koje igra nudi, primjerice pobijeditisuparnika. Fabula uzrokuje prisvajanje tuđih planova u fiktivnome svijetu (Isto)41. 37 Nećemo ulaziti u načine emocionalnoga reagiranja na liriku jer smo kao okvir rada postavili pripovjednu fikciju, no svakako bi bilo zanimljivo i vrijedno proučiti i taj odnos. Lamarque tvrdi da nema potrebe za izdvajanjem filozofije poezije, filozofije romana ili drame u okviru filozofije književnosti (Lamarque 2009: 14). Iako smatramo da u okviru te grane estetike postoje opća pitanja, nisu sva takva. Drugim riječima neka se pitanja više odnose na određeni književni rod, žanr ili vrstu. 38 Razumljivo je i zašto. Naime, autor je iznosi u vrlo kratkome uvodu u književnu teoriju, koji ne dopušta dublje zalaženje u problem. 39 Drugoga dijela Cullerove tvrdnje dotaknuli smo se ranije. V. fusnotu 36. 40 Oatley odbacuje interpretaciju mimezisa kao oponašanja ili reprezentacije. 41 O ostalim elementima (zamišljenu svijetu, govornim činovima za čitatelja i mogućnosti za konstruktivnu integraciju različitih dijelova) v. u: Oatley 1994: 70–72.


38

ČitajućiBeigbederovromančitateljbipreuzeoMarcoveciljeve(kaoštojeosvo

sanjin sorel, corinna jerkin, lorena mrvčić, maja gregorović ... sorel etc...dr. sc. goran rem...

Documents