sasa ostojic nexus 75.76. 2013. intervju cover

U POZADINI VIJESTI ZDRAVLJE ZNANOST BUDUĆNOSTI MISTERIJE

Br. 75 I Listopad/Studeni 2013. I 5,5 € I CIJENA 24 KN H R V A T S K O I Z D A N J E

magazin

ISSN 1344-83

POLITIKA

SIRIJA, IGRE OKO PLINOVODA, OPEC I AMERIČKI DOLAR

GLOBALNO DRUŠTVO

DIGITALNI FAŠIZAM BEZ GRANICA

WI-FI TEHNOLOGIJA

NEKONTROLIRANI GLOBALNI EKSPERIMENT SA ZDRAVLJEM ČOVJEČANSTVA

NOVO DOBA

KONTAKT S IZVANZEMALJCIMA

I NADOLAZEĆI NOVI ČOVJEK

ZDRAVLJE

ISCJELJUJUĆE MOĆI VINOBOJKE

POPULARNA ZNANOST

PUTOVANJE KROZ VRIJEME I MULTISVEMIR

39w w w . t e l e d i s k . h r

in terv ju - Prof .dr.sc. Saša Ostoj ić

EPIGENETIKA– VELIKI DIRIGENT ŽIVOTAIako genetički usud jest potka naših života, način života i okružje u kojem se ostva-

rujemo jednako su važni za konačan rezultat ustroja našeg stroja, kao i njegova

funkcioniranja. Stoga bismo trebali prerasti jedan od naših najvećih strahova, du-

boko ugrađen u našem biću, a odnosi se na strepnju od nasljeđivanja “loših”, muti-

ranih gena, koji donose teške i neizlječive bolesti RazgovaRao: Božidar Kemić

Sašu Ostojića prvi sam put kon-taktirao 2011. kako bih mu izra-zio podršku za vrijedan rad na

popularizaciji znanstvenih spoznaja o misteriju života te za hrabro i otvore-no ukazivanje na promašaje konven-cionalne biomedicinske paradigme i dehumanizaciju medicine.Saša je čovjek koji život promišlja i osjeća holistički, ističući važnost osje-ćaja, u znanosti i svakodnevnom živo-tu. Naime, upravo je emocija pokretač promjena u fizičkoj sferi, na što upu-

ćuje i latinski korijen riječi e-motere - pokrenuti. Upravo prenoseći čuvstva na nestvar-nim predavanjima, Saša nastoji kod slušatelja i publike pokrenuti promje-nu u svijesti i percepciji misterija ži-vota i kritičnosti trenutka u kojem se nalazimo. Prof.dr.sc. Saša Ostojić u brojnim je prilikama integrirao za znanstvenika neuobičajeni umjetnički pristup, čime njegovi javni nastupi postaju dodat-no dojmljiviji, izraženiji i specifičniji.

Kao rezultat njegova osobna traženja novih putova u prijenosu ne samo informacija već i nesvakidašnje stva-ralačke energije nastaju predavanja koja iz godine u godinu imaju sve veći broj vjernih slušatelja, koji zajedno s autorom proživljavaju duboke uvide u istraživane teme. Prof. Ostojić strašću, prepoznatljivom predanošću i vrhun-skom profesionalnom preciznošću duboko prodire u znanstvene teme kojima se bavi. Istovremeno ne gubi iz vida široke implikacije tih spoznaja

Saša Ostojić

40 w w w . t e l e d i s k . h r

Bio- i farmakološka industrija, uredniš-tva relevantnih znanstvenih časopisa,

kao i globalna znanstvena politika ostva-rena preko znanstvenih projekata drže

nas na kratkim povodnicima, kao taoce sustava koji opasno smrdi na propast i

priziva novu znanstvenu paradigmu, te-meljenu na davno zaboravljenim katego-rijama: ljubavi umjesto mržnje, suradnji

umjesto natjecanja, altruizmu umjesto bolesnog egoizma...

na svakodnevni rad i život čovjeka te posljedice za društvo i svijet u cjelini. Popularno-znanstvene teme koje su se na taj način nametnule u njegovom opusu svakako su one s predznakom poveznica emocija, motivacije i uče-nja, kao i pogleda na današnji svijet i potragu za istinom i smislom, ne za-boravljajući teme poput (epi)genetike, starenja, kloniranja, medicinske gene-tike i bioetike.... On smatra da su inventivnost, inter-disciplinarnost i multimedijalnost pri-stupa i načina komuniciranja ključnih poruka koje proizlaze iz suvremenog znanstvenog rada i postignuća nužne za inicijalnu šok-terapiju koja bi nas sve trebala izbaciti iz ubojite ugodno-sti nemijenjanja, ne-pitanja i ne-plani-ranja naše vlastite budućnosti.Ne moramo svi vjerovati u isto, ne možemo se ni svi slagati u svemu, moguće je čak i da se sporimo oko

činjenica. No, sigurno je da razgo-vor s prof.dr.sc. Ostojićem navodi na duboko razmišljanje i postavlja-nje dubokih pitanja o nama samima i životu. Sada, više no ikad, potrebna nam je potraga za pravom istinom, intelektualni bijeg od umrežene ma-nipulacije kojoj smo izloženi.Svaku rečenicu koju prof. Ostojić iz-govori valja uzeti kao pitanje, a ne kao tvrdnju. Pitanja izrastaju u mašti, a mašta je najvažnija u osmišljavanju novih pristupa.Upravo zbog toga ovaj je razgovor te-kao vrlo neobično. Za trajanja cijelog intervjua imao sam osjećaj da smo

zamijenili uloge i da na svako moje pitanje dr. Ostojić u odgovoru otvara nova pitanja. On je umjetnik među znanstvenicima i znanstvenik među umjetnicima, veliko dijete koje se ne ustručava postavljati zabranjena pita-nja i reći „caru da je gol“, kao u onoj priči o ˝carevom novom ruhu˝. Poi-gravši se tako tijekom ovog našeg raz-govora, izrazivši svoja gledišta gotovo umjetničkim, ´ispoliranim´ stilom, potaknuvši mene da pitanja uskladim s pitanjima koja je on izbacivao u svo-jim odgovorima, iskrsnule su neobič-ne podudarnosti koje čitateljima pre-puštam da ih sami otkriju.

ODMOR NA SUSKUNEXUS: Ljeto je već poodmaklo i tražeći Vas za ovaj razgovor otkrio sam da punite ´baterije´ na otoku Susku. Kako doživljavate odmor na tom egzotičnom otoku?

S.O.: Ovih dana izmjenjujemo misli, oslikavamo trenutke, slike, sjećanja s odmora, godišnjih bjegova u besko-načnost ljeta, kao kratke podsjetnike na bivstvo, smještajući sebe u kontekst mijene. Za mene su one na relaciji dvaju mjesta koje volim, Suska i Rije-ke. U nekom drugom prostoru, na ne-koj drugoj koordinati, širini i dužini, a onda povratak onoj prvoj. Veselje koje je koncentrirano u tom kratkom vre-menu zrcali sve naše težnje za drukči-jim, novim, pa opet starim. Samo kao odmorištem do novog. Stanje apsolut-ne praznine i ništavila nemoguće je, i sve što na ovom svijetu postoji mora-

lo je postojati i prije u nekom obliku, permanentno je. A Susak je to koz-mičko mjesto gdje moja obitelj i ja već punih 40 godina napajamo unutarnja stanja svijesti. Običnim, jednostavnim suživotom s brutalno magičnom pri-rodom, u vremenu zamrznutim pro-storom ljepote. Nakon ljeta na Susku draži je povratak u zbilju.

NEXUS: Unatoč kontinuitetu o kojem govorite, ovo je i prilika za odmak u kojem - neopterećeni rutinama - mo-žete na drugi način sagledati svijet. Kakve Vam misli pritom dolaze?S.O.: Kao što pjesnik reče, “stalna na tom svijetu samo mijena jest”... Toliko žudimo za drukčijim, ali volimo zašti-tu istog, onaj smiraj samo naše luke u kojoj je sve na svom mjestu. Staru vi-trinu u kojoj pomičemo porculanske figurice da bismo obrisali prašinu, a onda žalimo jer se gubi ocrt baš onog istog mjesta na kojem stoje godina-ma. Dvojnost je zvjezdana i ponovno ćemo, ispod istog svoda tražiti novo u starom, u djetinjstvu, toplom kakau na stolu, u zagrljaj Majke i Oca, prizi-vanjem novog veseliti se znanom. Ro-đendani se zbrajaju, godine se množe, novi stari svjetovi, i mi, naposljetku sami, dok nas više ne bude, ovakvih. Bit će tada drugi, isti ili drukčiji, koji će poput nas rušiti da bi gradili, sve uokrug dok se tren naše inkarnaci-

Saša Ostojić i Basenji Cameo; snimljeno na otoku Susku, 15. kolovoza 2013. (Foto: Igor Rus)


Znanost je danas samo jedna od vr-hunskih izmišljotina kojom pronalazimo načine za stjecanje moći nad drugim ljudima. I ostavlja mrvice za opće do-bro. Da se zadovolje golubovi...

je, odjednom, ne učini bestjelesnim, vječnim. Uostalom, ono što se nalazi ispred nas u punom obliku i što naše oči „vide“ i naše uši ‘čuju’ nije “svijet”. To je samo njegova mozgovna inter-pretacija, prividnost, sličnost, projek-cija... U našoj glavi jedinstvena je slika Univerzuma. I nitko je na svijetu ne doživljava potpuno identično nama.

SUSRET S NAJVEĆOM TAJNOM UNIVERZUMANEXUS: Kako ste se odlučili za studij biomedicine, posebno za po-dručje reprodukcijske genetike? Što je bilo presudno za taj Vaš izbor? Nailazite li na podršku od strane kolega u svom nekonvencionalnom pristupu populariziranja biomedi-cinske znanosti?S.O.: U znanstvenom smislu, bavim se genetikom reprodukcije odnosno (epi)genetičkom podlogom neuspješ-nih trudnoća u ljudi, uz vrijednu i pronicljivu doktorandicu Ninu Pere-za, kao i skupinu ‘širokorazmišljaju-ćih’ suradnika. „Rastao“ sam uz men-tora, prof. Miljenka Kapovića, koji mi je posredno ‘otvorio’ vrata područja i bio mudar da mi omogući slobodu izbora. Učio sam uz prijatelje, Maj-store misli prof. Antu Simonića i Pre-draga Palea, kao i od holističkog ne-mirnika prof. Boruta Peterlina. Sliku o svijetu temeljne znanosti ogoljele

do srži, doslikao sam tijekom godi-ne dana znanstvenog usavršavanja u Parizu, u prestižnom laboratoriju velikog dječaka Gerarda Chaouata. Spoznavajući, s vremenom, zajedno s njima samo neke od karika višedi-menzionalnog fenomena trudnoće, bistrio sam sliku tog suptilnog susta-va „komunikacije“ dvaju bića kroz ži-vot trećeg, ne mogavši se, nakon broj-nih istraživanja, publikacija i vođenja projekta, nego uvijek i ispočetka, uz veliku poniznost i poštovanje, samo čuditi onom nečem... nedokučivom i lijepom. Pogled na suptilne krugove koji se dotiču i isprepliću, koje nazi-remo ali nipošto ne razumijemo, a u čijoj se međuigri krije najveća tajna Univerzuma – stvaranje novog živo-ta. Trudnoća je upravo to.Moj je profesionalni - a i širi izbor - stoga upravo takav. Gledajući unatrag, spominjem se presudnih trenutaka izbora na svojim raskrižjima života. I uvijek je pravac kretnja bio isti. Čo-vjek, čuđenje prirodnim procesima... Siguran sam da sam jednostavno „na-veden“ na poslanje kojim se bavim. Prije svega, volim život. Njegovu sve-tost. Temeljen na različju. Nismo cen-tar svemira, samo njegov manji dio. Sićušan, gotovo beznačajan. Svi smo povezani, međuovisni, ranjivi i sami. Sinkronizirani nevidljivim frekvenci-jama u tom prividu kaosa. Čitav život,

bježeći od samoće, tiho tražimo po-moć. Istovremeno, zatvoreni u svoje strahove, nismo je spremni i pružiti. Za ispunjenje sebe, rast u sebi treba se samo odvažiti... „Spasi samo jednog

čovjeka i spasio si cijeli svijet.“ No, istinski ćeš mu pomoći jedino ako ga razumiješ, njegovu bit, usud. Njegov pogled, dušu, energiju, osjećaje, inte-lekt... a tijelo je tu tek negdje po stra-ni, samo mjesto gdje duša živi... pri-vremeno, gotovo kao u iznajmljenim stanovima. Često sam, tražeći sebe u ispunjenju smisla, bio neshvaćen. Ni-sam se nalazio na tuđim putovanjima. Naposljetku, uz dužno hvala svim „svjetioničarima“, izabrao sam svoj put. Gotovo sam prestao tražiti pot-poru i razmišljati što drugi misle, biti opojen na vrtuljku igračaka u velikoj šaradi našeg ega. S tim vladarom sebe-ljublja, kraljem sjena carstva podsvije-sti, u kojem se podiže i osnažuje najve-ći dio naših misli. Želim, uz neprocje-njivu podršku obitelji, ostati slobodan dječak gotovo zaboravljenih svjetova, na teritoriju koji sam uglavnom sam zaslužio. Tek rijetki su mi pomogli da do njega dođem. I njih iskreno cije-nim. Oni i bez spominjanja njihovih imena to znaju. Drugo nije potrebno.

U DRUŠTVU „PRODAVAČA MAGLE“NEXUS: Kada i kako se pojavio ste-reotip ´ozbiljnog´, nedodirljivog znanstvenika koji provaljuje tajne Prirode i upravlja njome i komunici-ra s kolegama ´hermetičkim´, samo njima razumljivim jezikom?

Saša Ostojić i Basenji Cameo; snimljeno na otoku Susku, 15. kolovoza 2013. (Foto: Igor Rus)


Ljubav, moralnost, dobrohotnost, empatija, zaigranost, mašta ne stanuju više u hramovi-ma znanja, institutima i fakultetima. Možda

i žive, no svakako kao podstanari, nikako kao samosvjesni vlasnici koji u svoju zgradu ula-

žu i životnu energiju, ljubav, poštovanje razli-čitosti, brigu za ostale, spokoj i mir

S.O.: Blještavilo znanstvenih karijera i katedri prečesto zasljepljuju, kako oči, tako i um. Onaj koji bi umjesto opije-nosti lažnim sjajem trebao biti otvoren, širok, beskonačan i nedokučiv, poput svemirskih prostranstava. Umjesto slo-bode i strasti slobodnog leta osmislili smo brojne sustave kontrole, s brojnim urarima i satničarima, finomehaničari-ma duha, podvornicima praznih dvo-rova i čistačima slijepih ulica, „čuvaju vrata“ sprječavajući da ostanemo djeca. Naime, odrasle je lako kontrolirati. Pod krinkom izvrsnosti i probiranja “laž-nih”, izmislili su za nas scientografiju, bibliometriju i „novo božanstvo“ čim-benika odjeka (od engl. impact factor), pretvorili znanost u činovničku pro-fesiju koja dahćući, vezanih nozdrva, gotovo prestaje biti medijem zanesenih osobenjaka koji ne žele prestati biti dje-com, igrati se...Znanost se strašno uozbiljila, profe-sionalizirala, odgovarajući vojnički na pitanja poput onog u novoj prijavi europskih projekata, a koje unaprijed traži prijavu „očekivanog profita“. Po-put pilota koji u oluji spoznaja mora prizemljiti ponirući avion ideja bez goriva na nepoznati otok znanja, što će kao čelik hladni kontrolori leta do-pustiti samo ukoliko pilot unaprijed navede koliko je otok velik u kvadrat-nim centimetrima. Misao se usporava apsurdom, a mi smo trebali, uistinu, biti dva puta brži od vremena, da bi-smo preživjeli. U društvu „prodavača magle“ učena sloga i zatvorena srca.

NEXUS: Postoji poznata fotografija na kojoj ikona Albert Einstein plazi jezik. Očito time nije odaslao poru-ku ozbiljnog znanstvenika već lakr-dijaša. Nije li cijela ta fama ozbiljno-sti jedna velika lakrdija, kao i dodje-le prestižnih nagrada onima koji su čak plagirali tuđe rezultate?S.O.: Znanost svojim vojnicima do-nosi poštovanje i moć. Izmišljene zvjezdice na epoletama napredovanja. Poštenje i moral su kategorije za gubit-nike. Jer u znanosti opstaju i pobjeđu-ju samo oni s fenotipom alfa-mužjaka koji lovinu donosi u zubima. Prizivam bijes istih, jer od 1901. do 2012. godi-ne Nobelova nagrada, najprestižnije globalno priznanje kojim se možemo uresiti, dodijeljena je 863 puta. I reći ću kratko, vama na razmišljanje... la-

ureat su, od svih 863 nagrađena poni-jele samo 44 žene, a od njih svega 16 za područje znanosti. O, da, mi svepri-sutna alfa-božanstva s ipsilonom...

NEXUS: Nisu li te značajke znanosti, ili bolje rečeno ´scijentizma´ - orto-doksne znanosti - znak da oni koji je prakticiraju nisu primarno usmje-reni na ljudsku dobrobit? Može li se uopće govoriti o znanosti bez temelj-ne etike, posebno u medicinskim istraživanjima?

S.O.: Znamo li opisati „opće dobro“? „Stanuje“ li ono u Africi, u našoj glavi ili našem srcu? Znanstveni svijet kakav je sada, uz brojna dostignuća i iskrena, altruistička unaprjeđenja za sveopće dobro, ipak je pao na ispitu savjesti jer je, prije svega, odraz egoističnog uma i istovrsnih zabluda. Kao i u sveopćoj zbilji koja nas troši, i u znanstvenika postoji temeljni princip straha... od neuspjeha, neprepoznatljivosti, nena-predovanja, nerelavantnosti... strah od sustava, institucija, nadređenih, evalu-atora i recenzenata, najbližih kolega. Tako se, kroz vrijeme talože poput se-dimenta negativnosti koje osim koče-nja vrijednog napretka temeljenog na buđenju svjesnosti, ljubavi, iskrenosti i dobroti stvaraju mentalni otpad u ljudskoj psihi, sprječavajući kolektiv-no buđenje i pretvorbu patnje u unu-tarnje spokojstvo.

KAKO OTVORITI VRATA NOVE PARADIGME?NEXUS: Kako se održava ta straho-vlada i gdje Vi vidite izlaz iz toga? S.O.: Bio- i farmakološka industrija, uredništva relevantnih znanstvenih časopisa, kao i globalna znanstvena politika ostvarena preko znanstvenih projekata drže nas na kratkim povod-

nicima, kao taoce sustava koji opasno smrdi na propast i priziva novu znan-stvenu paradigmu, temeljenu na dav-no zaboravljenim kategorijama: ljuba-vi umjesto mržnje, suradnji umjesto natjecanja, altruizmu umjesto bole-snog egoizma, kao i maštanju na javi umjesto programiranih tehno-misli.Kad budemo više poštovali Univer-zum kao nadbiće umjesto egoistič-nog, beskrupuloznog gaženja ljudskih sudbina oko nas, pa i onih izgubljenih duša naših znanstvenih novaka koje

utapamo u ništavilu, u kilometrima hladnih „podzemnih“ laboratorija naših strahova, možda ćemo shvatiti način kako otvoriti vrata nove paradi-gme života. Ne samo znanstvene. Jer, znanost je danas samo jedna od vr-hunskih izmišljotina kojom pronalazi-mo načine za stjecanje moći nad dru-gim ljudima. I ostavlja mrvice za opće dobro. Da se zadovolje golubovi...

NEXUS: Kako od te ljudske izmišljo-tine pokretane bolesnim egom stići do nečeg održivog i dostojnog naše istinske biti? Kako ostvariti tu novu paradigmu u medicini?S.O.: Više no ikad potreban je kvantni skok u nemoguće...ili barem nam se takvim, zasad, čini. U trenutku kada su u otuđenom svijetu kojem pripadamo najvažnija znanja još skrivena i nisu široko dostupna, je li moguće znano-sti vratiti dušu i iskonsku začudnost i strast? Može li se izbjeći onaj toliko snažan, nagrizajući osjećaj pritiska od moranja bez unutarnjeg smisla, koji se tako nadvio nad znanost i znanstveni-ke, polako ih gušeći i mijenjajući do neprepoznatljivosti, temeljeći „znan-stvenu vidljivost“ kao jedino mjerilo vrijednosti. Upravo ta izvrsnost, znan-stvena dakako, prema općeprihvaće-


Sve ono što oštećuje naše energijsko biće, um i dušu, oslikava se, prije ili kasnije, tjelesnim znacima, imenom bolesti. Shvatimo, dvojnost smo, a naša su tije-la samo mjesta gdje privremeno živi-mo... osjećaji koje proizvode naše duše ključ su za čitanje

nim a nametnutim pravilima igre, za sobom ne povlači i onu ljudsku koja bi trebala biti temelj svakog ljudskog napretka. Ljubav, moralnost, dobro-hotnost, empatija, zaigranost, mašta ne stanuju više u hramovima znanja, institutima i fakultetima. Možda i žive, no svakako kao podstanari, nikako kao samosvjesni vlasnici koji u svoju zgradu ulažu i životnu energiju, ljubav, poštovanje različitosti, brigu za ostale, spokoj i mir. Poput protočnih bojlera, bez puno zadržavanja vode, s naglim zagrijavanjem, vrtimo uokrug “važne” karijere koje sve manje imaju smisla i sve su slabije povezane s razlogom za-što sve to uopće činimo...Imam osjećaj da ovako više ne ide. U potrazi za životnim smislom zloupo-trijebili smo i znanost koja je, uosta-lom, samo ljudska izmišljotina. Osmi-slili smo pravila i pretvorili je, većim dijelom, u l’art pour l’art tvorevinu. Metodološki okvir pucnja u prazno... A znanost je lijepa kad je metoda ču-

đenja malih pod zvijezdama, kad ego-istični gen ne pretpostavlja našu važ-nost u odnosu na neopisivo složene i lijepe prirodne principe života i smrti kao dviju krajnosti, sveprisutnih, pre-poznatljivih oblika s dušom.Treba li čekati, odgođenim rješenjima ustvari priželjkivati, da se ne događa apsolutno ništa? Živjeti život dosa-dan kao smrt... U takvoj kući ne živi lijepa znanost. Ispunjena paučinom, prašnjava, ideja pokrivenih prljavo-bijelim plahtama, kuća je statistom u filmu gdje glumci lažnog osmijeha

igraju paralelni život. Prava umjetnost odavno je pobjegla iz nje, ostavivši na životu samo nijemog, zijevajućeg ra-čunovođu ostvarenih laži.Učenje (bio)medicine trebalo bi biti učenje o ljubavi prema čovjeku. Tek tada možeš djelomice shvatiti njegovu molekulsku, genetičku podlogu. I sve složene komunikacijske putove. Ništa se ne događa bez razloga, pa razumi-jevanje čovjekove duše potpunije nas bliži spoznaji o tome što se zbiva s mjestom gdje je duši iznajmljeni dom, u tijelu. Sve ono što oštećuje naše energijsko biće, um i dušu, oslikava se, prije ili kasnije, tjelesnim znacima, imenom bolesti. Shvatimo, dvojnost smo, a naša su tijela samo mjesta gdje privremeno živimo... osjećaji koje pro-izvode naše duše ključ su za čitanje.

RIJEČ JE MOJE ORUŽJENEXUS: Opetovano naglašavate važnost osjećaja u medicinskoj prak-si i ljudskom životu općenito. Zašto

smatrate da su oni ključ za shvaćanje nas samih? Nije li to ono ´srednje´, povezujuće, ´medij´ između ´dvoj-nosti´ uma/misli i materije/tijela?S.O.: Većina mojih javnih predavanja već u naslovu dotiče osjećaje. Oni su ključni za sve što činimo i ne činimo. Vjerojatna su spona sa bolešću. I tu naša, subspecijalizirana, rascjepkana, visokosofisticirana zapadna, postge-nomska nanomedicina ne nalazi rje-šenje. Rješenje za dušu. A rak i teške kronične bolesti, bolesti su duše i posljedica neraspetljanih energijskih

čvorova prošlosti naših osjećaja. Mali su kolektivni tragovi vrijednih knjiga i misli prof. Bruce H. Liptona (“Biolo-gija vjerovanja”), dr. Nele Sršen (“Rak na duši”) i ostalih neshvaćenih koji prenose istinu. Tu nam ne pomažu niti današnji psihijatri, niti psiholozi, a ko-legij o osjećajima i energijskom tijelu, kao osnovi funkcioniranja molekul-sko-staničnog ustroja fizičkog tijela, o vezi svijesti i podsvijesti, svjesnog i nesvjesnog tijela, bio bi izbačen iz ku-rikuluma medicinskih fakulteta prije no što bi se održao prvi sat nastave. Jer je apstraktan, fluidan, holistički, sveobuhvatan, izvan granica vremena, prostora, medicinskih znanja temelje-nih na dokazima (od engl. evidence based medicine). Ja ipak, stalno i ispočetka, tiho, pa sve glasnije, zborim o tome na svojim pre-davanjima, čime nadopunjujem stan-dardni opus pripremljen za izgradnju sustava znanja iz područja stanične i molekularne biologije, kao i medi-

cinske genetike. Nadopunjujem. Pro-žimam. Tražim. Istražujem. “Igram” se riječima i mislima. Na taj način se, iako ne liječim u bolnici uz bolesničke postelje, osjećam potpunim, ostvare-nim i korisnim, istovremeno radeći na razini uzroka i učinka. Riječ je moje oružje. Njime služim dobru. Poštu-jem Hipokrata koji je davno ustvrdio: “Prvo riječ, a tek onda lijek”.

Performance u sklopu predavanja „Genetika i bioetika“ na Taiwanu 2009. godine


NEXUS: Koliko je važno da bude-mo otvoreni, da svijet promatramo s osjećajem čuđenja? Dijete postav-lja pitanja uvijek iznova, spontano. Kako to da ste - kao biomedicinski znanstvenik – uspjeli sačuvati tu dje-tinju neposrednost?S.O.: Ustvari, nikad nisam ni pre-stao biti djetetom. Volim priče. Tata i mama često su malome Saši otvarali neobične svjetove. I na tome sam im bezgranično zahvalan. Danas, na isti fluidan način svojoj znatiželjnoj djeci, ali isto tako i svojim studentima pre-dajem se pričajući priče. Biomedicin-ske činjenice, znanost, struka i druge jako ozbiljne riječi mogu se predstavi-ti na različite načine, na stolu umnih bogatstava sa kojeg biramo znanja. Žar neobičnih mentalnih spajanja, naizgled nespojivih, ponekad „nelo-gičnih“ slika, trezveno sanjarenje, po-traga za različitim putovima do istih odredišta - budi interes, a interes je zarazan. Priče hrane maštu, a bez nje nema života u punoći. Ni učenja, ni znanja, niti iskrenih čuvstava. Nema začudnosti novih svjetova. Jer učenje bez ljubavi i strasti, stalnog čuđenja samo je prazan oblik koji kratkotrajno pohranjuje činjenice, ali ne pothranju-je um i potpaljuje žižak života.

UNIVERZUM JE VELIKI UMNEXUS: Je li potraga za istinom o svijetu ujedno i potraga za istinom o Izvoru naše svijesti? Što ste misli-li kad ste stvarnost nazvali iluzijom koju kreiraju osjetila?Kako biste definirali stvarnost? Što je, po Vama, svemir? Je li svemir, čiji smo mi - kao živa inteligentna bića - integralni dio, živi entitet s inheren-tnom inteligencijom?S.O.: Gurnuti smo u orbitu neobjaš-njivih strujanja, izbačeni u život oš-trim potezom, udaramo, sudaramo se, dajemo i primamo energiju svakim doticajem ... opisujemo knjigu na ko-joj je zvjezdanom prašinom, na kori-cama, upisano samo naše ime... Ima li knjiga i već ispisana poglavlja i naslo-ve, postoji li i vremensko i prostorno kazalo zbivanja ...onih za koja vjeru-jemo da su stvarna, spontana, samo naša, nastala slučajno u trenu?Univerzum je jedno biće. Znao je to i Tesla, umirući sam, smiren uz go-lubove. Univerzum je Veliki um što

vibracijom povezuje svoju svemirsku djecu. Svi smo Jedno. To nije lirska sli-ka, snoviđenje zaigranog dječaka Saše. To je jednostavno istina. Univerzum je neopisiv, visokosofisticirani stroj, ugođen do besvijesti. Mehanizam u kojem smo predodređeni, odabrani, pogurnuti, u kojem živeći stječemo osjećaj kreacije i slobode. No ta nadin-teligencija savršenoj igri okretanja za-dala je postavljene putanje, otrgnuvši nam, ipak, onaj djelić samosvjesnosti, sebe, djelomično nam uzimajući dio nepredvidljivog. Sudbina, kao zvjez-dano predodređenje, i karma, kao naš doprinos ostvarenju sebe. Je li sve zapisano unaprijed? Znači li to da smo samo glumci svojih likova, igrajući uloge u već napisanom zvjez-danom scenariju?

NEXUS: Što je epigenetika? Da li se do sada shvatilo u kojoj mjeri i na koji način utječemo na izražaj naših gena? Budući da je energijski aspekt svemira nerazdvojiv od infor-macijskog, nije li tu ključ shvaćanja povezanosti uma i tijela, bio-infor-macijskih i bio-energijskih procesa u ljudskom biću (ne samo grubom fizičkom, biološkom tijelu)?S.O.: Našim genomom, sveukupnom DNA, gotovo smo predodređeni, svo-jevrsnim usudom naslijeđa roditeljske mješavine gena u nama. Istovreme-no, kao zalog slobode naših Tvoraca, mehanizam epigenetičke kontrole ge-noma, uz čarobnost interakcije s oko-lišem, stvara realnu mogućnost druk-čijeg čitanja istog genskog zapisa, iste partiture, stvarajući nove zvuke u sim-

KOJEGA VUKA HRANITEDozvolite mi zaigranost i bijeg od prakse... U mnoštvu Madelaine ko-lačića, onih koji su mene oblikova-li, podijelit ću s vama priču kojom su mi roditelji davno, u izgublje-nom vremenu, poklonili životnu istinu: “U nutrini svakog čovjeka vodi se bitka, kao borba između dva vuka, u nutrini svakoga od nas. Jedan vuk predstavlja zlo: bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažalje-nje, krivnju, grijeh, srdžbu, inferi-

ornost, laž, lažni ponos, egoizam. Drugi vuk predstavlja dobro: ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost, darežlji-vost, istinu, suosjećanje i vjeru.”Tada nisam shvaćao dubinu izgovo-renog, ali znam da me je zanimalo koji vuk na kraju pobijedi? Djeca na-ime vole takmičenja...pobjednike...Odgovor je, naposljetku, bio tako jednostavan...a toliko važan... “Po-bjeđuje uvijek onaj kojega hraniš.” Kojega vuka vi hranite?


Univerzum je jed-no biće. Znao je to i Tesla, umirući sam, smiren uz golubove. Univerzum je Veliki um što vibracijom povezuje svoju sve-mirsku djecu. Svi smo Jedno

foniji života. Genski smo programirani, no to ne znači i osuđeni na cjeloživotno služenje sebičnim genima. Gotovo je važnije kako oplahujemo iste gene svo-jim životom, stvarajući nove svjetove, kao svojevrsni bijeg u slobodu...Istovremeno, postoji li i mogućnost drukčijeg čitanja zvjezdane sudbine? Programirani smo i zapisom Univer-zuma, uz istovremenu mogućnost da ne ostanemo zauvijek samo slijepi put-nici planeta, koje nas prenose po zvjez-danim kućama. Snagom našeg Uma, kako je postavio i Tvorac, dopuštajući nam mala vrata za istraživanje slobo-de, možemo mijenjati sadašnjost koja svakim trenom otkida djelić unaprijed zapisane budućnosti. Konačno, nema-mo kamo drugdje pobjeći, Univerzum je naš dom zauvijek. On to zna. Zato nam je, igrajući se, dao malen pro-stor u kojem možemo biti i svoji, a ne samo onakvi kakvima nas je zamislio. Još uvijek imamo sačuvanu tu malu, skrivenu nit, u genima, i u zvijezda-ma. Jer oni su isto. Nose istovrsan kod, koji se usklađuje, ugađa u finu svirku frekvencijom titrajuće DNA moleku-le, kao našeg prijemnika i predajnika. To je njena skrivena uloga, barem za nas. Sljedovi baza A-T, G-C stoga nose brojne razine složenih funkcija, nama nepoznati Tvorčev sofisticirani ustroj pretprogramiranja jezikom drukčijim od genetičkog koda...

NEXUS: Činjenica je da nam nije u potpunosti poznato čemu služi više od 90% DNK (takozvana ˝junk DNK˝). Ima li ipak napretka u pogle-du razumijevanja punog koda života? S.O.: Tek kao djelić zvjezdane prašine, i poput Univerzuma, nosimo u sebi jednaku, mističnu tajnu o postanku i načinu složenog funkcioniranja. Danas „poznajemo“ samo oko 4% svemira, smještenih u onom, nama vidljivom njegovu dijelu. Gotovo je identičan po-stotak, čak i manji, kodirajućeg dijela našeg genoma, onog koji nosi infor-maciju za proteine našeg tijela. Nekada su znanstvenici tih oko 98% našeg ge-noma nazivali “smećem”, danas znamo znatno više, ali nipošto sve. Taj prevla-davajući dio naše sveukupne DNA ima važne, precizno programirane i sinkro-nizirane regulacijske uloge. Istovreme-no ostaju brojne nepoznanice i pitanja o tom mikrosvijetu u nama, istovrsnom

onom nebeskom. Uostalom, ustroj je svemira nevjerojatno nalik ustroju na-šega mozga, neuronskoj mreži bez kra-ja i početka. Jer mi smo zvjezdana bića. Povezana i ugođena.

ZAŠTO POSTAJEMO BOLESNI?NEXUS: Jednom ste rekli da smo mi splet energija koje usmjeravaju gene da proizvode proteine i reguliraju funkcioniranje našeg organizma. Do-dali ste da je sve u glavi/mozgu i da je naše tijelo poput vozila koje nastanju-je psihičko tijelo koje vodi fizičko tije-lo i njegove biološke funkcije (i time stanje zdravlja). Kako, u tom svjetlu, shvaćate zdravlje i bolest?S.O.: Zašto, ustvari, postajemo bo-lesni, gdje je prapočelo propadanja, možemo li radovima na fasadi kuće izliječiti stanare?

Bolesni postajemo oštećenjem ener-gijskog tijela koje se zrcali i pretače na tjelesno... Nije svejedno kako ćemo živjeti, prvenstveno dušom, koji ćemo put izabrati...Genetički determinizam, svojevrsni usud knjige naših gena, tek je dijelom mozaika života. Ravnatelj orkestra – epigenetika - povezat će sva naša unutarnja tijela s okolišem, Univer-zumom, i sinkronizirat nas u dugom vremenskom razdoblju. Onda ipak, jednom, sustav homeostaze, ravnotež-ja, lomi se razinom nataložene nega-tivnosti, prepuštajući se bolesti. Priča je to koju ne čitamo u udžbenicima, jer priče su za djecu... A medicina je jako ozbiljna, skup znanja namijenjen samo „obrazovanim glavama“. Može-mo li taj uobičajeni pogled izokrenuti i umjesto „seciranjem“ naših molekula započeti jednostavnim, životno važ-

nim pričama? Onima koje neće uma-njiti sve biotehnološko i ostalo vrijed-no znanje mnogih generacija. Radi se samo o tome s čim ćemo krenuti.

NEXUS: Nije li ulaganje u sofistici-rane medicinske tehnologije i nove lijekove promašena investicija, s ob-zirom da se takva medicina koncen-trira na negativne ishode, patologiju, na ´gašenje požara´ tj. simptoma? Pomaže li ta medicina ljudima da bolje upoznaju sebe i shvate važnu vezu između uma/mentalnih stanja i energijskih/fizioloških stanja tijela? Ne nalikuje li cijeli taj sustav zapad-ne medicine sve više jednom velikom depersonaliziranom stroju ili raču-nalu, hladnom i bezosjećajnom?S.O.: A koja su božanstva današnje, zapadne medicine? Struja i brojevi. Tok elektrona pogoni sve one stotine sofisticiranih aparata koji su poboljša-li dijagnostiku i terapiju, učinili život duljim. Preskupi, zavodljivo lijepih boja, zaobljenih oblika i linija, bešu-mni, sa zanimljivim zaslonima na ko-jima proizvode osvijetljene brojeve u koje gledamo opijeni poput djece. U ovoj depersonaliziranoj i dehumanizi-ranoj medicini gotovo više i ne treba-mo pacijenta, osim kao izvor uzoraka i materijal za pretvaranje izmjerenog u brojke. Čovjek dolazi, biva “skeniran”, obrađen, izmjeren, molekuliziran, analiziran, bez da se dotakne njego-va bit, osjećajno i energijsko tijelo. Potom, nakon odluka, biva liječen, često agresivno, upitnim lijekovima i terapijskim aparatima i napravama. Gotovo bez riječi. Ponovno nitko nije uključio čuvstva i energijsko tijelo pa-cijenta kao potrebne suputnike u lije-čenju. Barem smiješkom...Je li vas ikada, itko, kad ste bili „objek-tom“ liječenja, pozvao da sudjelujete “iznutra”, pošaljete svoju misao u žari-šte - jer misao je materijalna? Je li vas pozvao da potaknete svoj epigenetič-ki sustav u boj, da pokrenete struju elekrona između neurona, hormone, stanice imunosnog sustava, da u ko-načnici pomognete u boljem liječenju dopustivši vanjskome da pomogne saveznicima iznutra? Jeste li prišli li-ječenju s osjećajima, osim onih nega-tivnih, nastalih kao posljedica odlju-đenja unutar hladnih zidova hramova zdravlja? Struja i brojevi... I naposljet-


U ovoj depersonaliziranoj i dehumanizira-noj medicini gotovo više i ne trebamo pa-cijenta, osim kao izvor uzoraka i materijal za pretvaranje izmjerenog u brojke. Čovjek dolazi, biva “skeniran”, obrađen, izmjeren, molekuliziran, analiziran, bez da se dota-kne njegova bit, osjećajno i energijsko tijelo

ku, jeste li se zapitali kako bi moderna medicina funkcionirala i koliko bi li-ječnici imali dominantan stav u odluci što će s vama činiti da jednostavno, banalno – nestane struje na duže vri-jeme? Kako bi onda došli do brojeva i kako bi vas uopće liječili? Je li bi i tada hrabro i beskompromisno kretali u boj s nepoznatim? Tu unaprijed, go-tovo izgubljenu bitku s bolešću i spo-znajom da smo strahovito ograničeni, da smo poput izgubljenih putnika na peronima straha i da uistinu malo znamo o većini temeljnih mehaniza-ma nastanka bolesti, zaboravivši ili nikad prihvativši ključnu ulogu duše, energijskog tijela, osjećaja, međuigru svijesti i podsvijesti, i naposljetku, bo-lesnog ega - neiscrpnog neprimjetnog bića koje upravlja našim životom kad niste svjesno prisutni. A to je gotovo sve naše vrijeme.

OSJEĆAJI - POČETAK I KRAJ SVEGANEXUS: Što ste naučili na temelju svojih biomedicinskih istraživanja i promišljanjima o misteriju života? Što je najveća prepreka konvencio-nalnom biomedicinskom modelu u shvaćanju tog misterija i u shvaćanju ključa za održanje zdravlja?S.O.: Znanost je, naravno, donijela i neslućena poboljšanja u naše živote. Živimo dulje. Prividno smo zauzdali brojne bolesti. No jesmo li istovreme-no sretniji? Jesmo li samo produžili godine života, bez da smo godinama dopunili kvalitetu? Shvaćamo li uopće što su bolesti i koji je njihov uzrok? Pokušaj sagledavanja kroz atom i mole-kulu nedovoljno je dobar jer isključuje našu svijest, inteligenciju i osjećaje, kao najvažnije čimbenike stroja koji na-stanjujemo. I treba stalno ponavljati: naša su tijela samo mjesta gdje živimo. Upravo u tom “suživotu”, negdje na razmeđi duše i tijela, stvaraju se osje-ćajne gužve na raskršćima, nerazrije-šeni prometni čvorovi, koji zauvijek ostavljaju tragove u podsvijesti i našem fizičkom tijelu. Mi jesmo dobrim dije-lom genetički predodređeni. No, poput grandioznog orkestra od oko 20.000 vrhunskih umjetnika zvuka, tako je i naš genom s upravo tolikom količinom gena izgubljen bez dirigenta. Sam notni zapis, ustvari genom, slijed baza DNA molekule, kao i organiziranost izvrsnog

umjetnika, majstora na instrumentu, ustvari gena - nisu dovoljni za ljepotu ugođenog zvuka.

NEXUS: Kako pozitivne misli djelu-ju na fiziologiju? Da li misli i osje-ćaji utječu na strukturu i funkciju DNK? Kako geni uistinu funkcio-niraju u održavanju zdravlja? Kako izgleda cjelovita sprega, od uma/misli preko energije do molekular-nih procesa u stanici? S.O.: Veliki dirigent orkestra, u pri-rodi sustav epigenetike, nadgleda savršeni orkestar naših gena i tije-kom dobrog dijela života, suživotom s okolišem koji nas mijenja uspijeva sustav održati prividno uravnoteže-

nim, zdravim. U tome i jest ljepota apsolutne nepredvidljivosti, jer iako je genski zapis ispisana knjiga, epi-genetički sustav kontrole izražavanja gena, bez mijenjanja slijeda baza DNA molekule, omogućava da drukčije iščitavamo retke knjige naših života. Iako genetički usud jest potka naših života, način života i okružje u kojem se ostvarujemo jednako su važni za konačan rezultat ustroja našeg stroja, kao i njegova funkcioniranja. Stoga bismo trebali prerasti jedan od naših najvećih strahova, duboko ugrađen u našem biću, a odnosi se na strepnju od nasljeđivanja “loših”, mutiranih gena, koji donose teške i neizlječive bolesti.

NEXUS: Naglašavam, to bi značilo da nema mjesta strahovima od „lošeg genetskog materijala“ naših predaka, kroz više generacija, genetičkom bre-menu, svojevrsnom utegu koji trajno, barem podsvjesno, sputava naš ra-zvoj zebnjom o konačnom trenutku suočavanja s genetičkom sudbinom? Onom koja će ‘sigurno’ doći?

S.O.: Zapadna civilizacija genetiku doživljava kao nešto trajno, nepromje-njivo, gotovo fatalističko. Nasuprot tomu, način života u najvećoj će mjeri odrediti naše sudbine, ne geni sami po sebi. I toga se trebamo prestati plašiti. Samo 5 do 10% zloćudnih novotvo-rina ima visok rizik nasljednosti, dok su preostali oblici stečevine određenih životnih koncepata, grešaka i proma-šaja. Štetnih taloženja. Prvenstveno onih nemjerljivih brojem. Na vrhu je piramide suptilan mehanizam uga-đanja, epigenetička nadgradnja gene-tičkog zbora koja rukovodi tijelom, odnosno samo dobro organiziranom periferijom. Taj je rezonancijski, epi-genetički “glazbeni” ključ u direktnoj i

snažnoj vezi s osjećajima koji su ustva-ri početak i kraj svega. Oni vjerojat-no predstavljaju tanki jezičac na vagi što određuje smjer ravnoteže između zdravlja i bolesti.

ŠTO NISTE ZNALI O TRUDNOĆINEXUS: Spominjete da veći dio ljud-skih zametaka propada u prvih se-dam dana trudnoće. Što se to događa i da li je to genetski ‘isprogramira-no’? Znači li to da smo mi koji smo se rodili na neki način povlašteni?S.O.: Ono što bih vam želio približiti nije znanstveno izvješće naših istraži-vanja, (epi)genetički rašomon na suče-lju majke i ploda, međuigru gena oca, majke i ploda, kao i raspravljati o vje-čitoj nepoznanici - tko je od te trojke mastermind uspješne trudnoće... Go-vorio bih o nevidljivu a izlučnom pro-biru...onom koji nije pisan zakonima znanstvenika, već onom koji postavlja Univerzum...Trudnoća. To najsloženije, prirodom čudesno, neobjašnjivo, nedokučivo, sofisticirano, slojevito, kontradiktor-


no, jednostavno u složenosti, svemir-ski neopisivo fiziološko stanje visoko je selektivni proces izabiranja. Probi-ranje putnika za ugođeni Univerzum, veliki virtualni terminal na kojem se poziva na „pregled dokumenata i prt-ljage“, složeni sustav odabira tko će na-seliti fizičko tijelo, prikazati se prizna-tim oblikom osobnosti. Biti tjelesno živ. Dobiti ulogu, svoju ili nečiju tuđu, posuđenu...Uvijek razmišljam o toj temi, a raz-mišljam često, i „vidim“ sliku velikog ledenjaka, ogromnog, uronjenog do dvije trećine u more. Naime, trudnoća u ljudi neuspješna je od dvadesetak i nešto postotaka, pa sve do dvije treći-ne svih prirodnih začeća... Niste znali, nisu vam rekli...

NEXUS: Dakle, velika je vjerojat-nost da smo imali više braće i se-stara koji se nisu rodili, koji su svoj kratak biološki put završili u spon-tanim pobačajima?S.O.: Da, svatko od vas imao je nekoli-cinu neznanih braće i sestara koji nisu dosegli inkarnaciju. Nekim čudom, a radi se o pravom čudu, baš ste vi, uz rođene, izabrani da ponesete luč vid-ljive osobnosti u svojoj obitelji. Isto-

vremeno taj veliki neprimjetan broj neuspješnih trudnoća, skriven jer se događa u prvim danima od začeća, nosi programirani razlog selekcije. Meni nepoznat. Uzmimo da evolucija štiti našu vrstu od većeg broja oštećene djece... no, je li sve u tome? Je li otklon od svepri-sutnog modela sveopće izvrsnosti mana ili investiranje u različitost i slo-bodu, onu univerzalnu? U konačnici, i napredak. Je li dijete sa sindromom Down nesretno u svom svijetu? Nije. Jedini izvor nesreće po našim kriteri-jima neprilagođenost je samostalnom životu u našem. Koji smo mi samopro-glasili univerzalnim...Imali ste, dragi moji prijatelji, dvoje, petero ili više braće i sestara koji vam nikad nisu rekli i neće reći...nisu se osmjehnuli vidljivim licem, zaigrali, jer bili su s one strane velikog ledenja-ka, uronjeni... Vi ste se, u njihovo ime uspeli, ne znajući da ste izbor najbo-ljeg što su oni htjeli umjesto vas, pre-pustivši se Univerzumu kroz vas.

NEXUS: Kako Vi gledate na taj feno-men? S.O.: Govoreći svojim studentima na Medicinskom fakultetu u Rijeci, ali i

na svim mjestima po svijetu gdje sam predavao, kao i prošle godine u Kini, često sam prekidao predavanja, in-stinktivno, u jednom trenutku, posve nepredviđenom, asocijativno, zapitav-ši sebe i sve ostale... jesmo li svjesni svetosti života i spoznaje da nešto, ako ne zbog nas samih, a onda svakako zbog naše „ledenjačke“ braće i sesta-ra, nešto važno moramo poduzeti, u tim svojim malim i kratkim životima? Naša nevidljiva podrška, tiha obitelj samo uvjetno „neuspješnih“, često nam skandira, glasno nas potičući u tišini smrznute vode, ispod površine, da budemo bolji, da se ne svedemo na repetitivne izvođače praznih partitura, već da pronađemo svoj život, svoj smi-sao i ostvarimo njihov san, prepušta-jući nam da živimo umjesto njih. Sliku višedimenzionalnog života koju ćemo dopuniti i onim nečim, svojim. No, mi taj glas svoje najbliže „braće po krvi“, kao da ne čujemo... Jedino što nam oni nisu mogli dati jest sloboda, jer nemamo je, barem ne onu potpu-nu, konačnu, koju su oni imali iza-bravši nerođenje... Za svoju ćemo se, udišući, morati sami izboriti...

- nastavak u sljedećem broju -

U POZADINI VIJESTI ZDRAVLJE ZNANOST BUDUĆNOSTI MISTERIJE

Br. 76 I Prosinac 2013./Siječanj 2014. I 5,5 € I CIJENA 24 KN H R V A T S K O I Z D A N J E

magazin

ISSN 1344-83

KOLUMNA DAVIDA ICKEA

DOBA OPOREZIVANJA – GLOBALNA PODVALA I KRAĐA VAŠEG NOVCA

DIGITALNI FAŠIZAM

CARSTVO ELEKTRONIČKOG NADZORA PROTIV ZVIŽDAČA

ZABRANJENA ARHEOLOGIJA

KAKO SE NORVEŠKI BOGOVI UKLAPAJU

U ZAGONETKU O ANUNNAKIJIMA

ZDRAVLJE

EKSTRAKT MASLINOVOG

LISTA SPRJEČAVA PREHLADE I GRIPE

NOVO DOBA

RAZGOVOR S GLASNOGOVORNIKOM

IZVANZEMALJACA

NOVI SVJETSKI POREDAK

AMERIČKI SAN – URUŠAVANJE KULE OD KARATA


in terv ju - Prof .dr.sc. Saša Ostoj ić

KAKO DOSEĆIBOŽICU ISTINE

U prošlom broju Nexu-

sa, prof. Saša Ostojić

nas je oslobodio jed-

nog od naših najvećih

strahova, strepnje od

nasljeđivanja “loših”,

mutiranih gena, koji

donose teške i neizlje-

čive bolesti. U nastavku

razgovora otkriva da

smo multidimenzio-

nalna bića koja imaju

odgovornost stvaranja

novih, originalnih ho-

logramskih misli, ideja,

životnih radosti prirode

koja nisu temeljena na

pravilima koja bespo-

govorno štujemo

RazgovaRao: Božidar Kemić

DJECA UNIVERZUMA

NEXUS: Respektabilne na-grade - najviše državne kao i godišnje nagrade Grada

Rijeke koje ste dobili za doprinose popularizaciji znanosti i senzibilizi-ranju javnosti za važna egzistencijal-na pitanja - svjedoče da to što radite

nailazi na odaziv. Kako se osjećate znajući da ovo što radite može po-taknuti kod ljudi cjelovitije i dublje shvaćanje tajne života?S.O.: Sjetno. Upravo se tako osjećam kad pomislim kako živimo zaključani u svoje mikrosfere u kojima, svjesno ili nesvjesno, glumimo, u ovom stre-

lovitom, eksponencijalnom vremenu u kojem čovječanstvo stvara više po-dataka u dva dana nego u cijeloj do-nedavnoj povijesti. Predstava se zove život, scenarij prikazuje našu nesavr-šenost savršenom, priču u kojoj svo-je slabosti prikrivamo osmijehom za koji samo mi znamo koliko je iskren.

Svijetom su uvijek upravljali ljudi bez duše i pomoću moći. Brutalne, sirove sna-ge. A nama, djeci Univerzuma, treba novi pogled izrastao na pomaku u plane-tarnoj svijesti

Bivstvujemo u kutijama kojima pred-stavljamo zbilju. Malim omeđenim prostorima koji nužno žude za pro-vjetravanjem. Za novim. Drukčijim. Svjetlom. Možemo li uopće sagledati cjelovitu sliku? Žive li mašta i kreativnost još u hramu znanosti?Poštujemo li prirodne modele ili ih samo nastojimo objasniti, obuzdati, kontrolirati i njima manipulirati? Za-što su znanstvenici sve više menadžeri, a sve manje zanesenjaci? Čitav smisao onog što ljudska metodološka izmi-šljotina imenom znanost pokušava doseći sveli smo na osobno dokaziva-nje i tek poneku iskricu koja osvjetlja-va put za druge.

NEXUS: Kako tražiti to novo i drukčije, kad se ´kormilari´ esta-blishmenta svim silama trude odr-žati status quo? A znamo da su ljudi skloni ići linijom manjeg otpora…S.O.: Interes prevladava u sve-mu. Svijetom su uvijek upravlja-li ljudi bez duše i pomoću moći. Brutalne, sirove snage. A nama, dje-ci Univerzuma, treba novi pogled izrastao na pomaku u planetarnoj svijesti. Svijet u kojem ćemo, napo-kon, jednom zauvijek, shvatiti da se istinski skokovi naprijed neće zbiti sami po sebi ukazom izvana, već se tektonske promjene moraju dogoditi u nama, našoj svijesti, kod svih živih na globalnoj razini, istovremenim buđenjem i umrežavanjem spoznaje tko smo s onu stranu naših oblika i postojećih znanja, dosežući potpunu slobodu svjesnog bića u svim, besko-načnim dimenzijama Univerzuma. Kao povezani, ugođeni umovi koji su odlučili, mimo politike, instituci-ja i sustava upravljanja, preuzeti bri-gu o sebi. Jednako tako i u znanosti. Izgubljeni na slijepim raskrižjima, tim umnim rotorima bezizlazja, svaki put kad reagiramo na isti način ostajemo zarobljeni prošlim, umjesto težnje po-tragama za nikad viđenim umnim uz-buđenjima bez granica. Pretpostavlja se da naš um pro-izvodi oko 70.000 misli dnevno. Trivijaliziravši ih do neprepoznat-ljivosti, rastačemo u prostranstvo ništavila toliko čudesne energije, jer misli su upravo to – prevrijedna esencija.

NEXUS: Što je, po Vama, ključno učiniti da se konačno izađe iz tog za-čaranog kruga?S.O.: Trebamo samo smoći hrabro-sti za buđenje svijesti u novom ruhu. Višedimenzionalna smo bića i imamo odgovornost stvaranja novih, vrtlož-nih, originalnih hologramskih misli, ideja, misaonih ditiramba, životnih radosti prirode koja nisu temeljena na pravilima koja bespogovorno štu-jemo. Onih ograničavajućih, krutih, nemaštovitih a sveprisutnih, pisa-nih za samo dvije dimenzije plošna Svijeta, zatvorenog u malu glazbenu kutijicu. Lijepu, minuciozno urešenu intarzijom, ali trajno obilježenu samo jednom melodijom. Više no ikad, tre-

ba nam nov pogled na život koji nije pogonjen potrošenim gorivom egotri-pova jednoobraznih Homo Sapiensa i Homo Fabera, već nepopravljivim „lu-dilom“ i žarom Homo Ludensa. Treba nam zraka i vizije za nove partiture, jer orkestar na palubama Titanika, na kojima se komešamo ne čineći ništa, upravo svira Marche funebre...

BITI POPUT DJETETANEXUS: Unatoč surovosti svjetskog poretka i kritičnosti trenutka do ko-jeg je taj bolesni sustav doveo, jesmo li kao vrsta dovoljno zreli da se suo-čimo sa istinom i učinimo taj ključni korak? Ima li izlaza?S.O.: Pitam se jesmo li kao vrsta sazr-jeli iskreno razmisliti o smislu, nakon više od 33.000 ratnih sukoba koje je dosad, dokumentirano, naša vrsta u povijesti vodila? Ili, kad bi nas, kao što nas zasigurno promatraju i analiziraju, neke udaljene vrste oslikavale u neko-

liko riječi, bi li istovremeno željele biti i našim prijateljima?Posrtaji prošlog ne moraju biti ponov-ljeni. Jesmo li spremni na kolektivno i osobno opraštanje, kao jedinu mo-gućnost spoznaje nestvarnosti proš-losti i stvaranja mogućnosti da ovaj trenutak bude takav kakav jest? U ovom smo ubrzanom vremenu jed-nostavno zaboravili da je život, u igri kakvu smo osmislili - neodrživ i da će konačan krah ovakvog sustava moći, nevidljivog sustava filtriranja znanja, bankarenja dušama, umrežene mani-pulacije, profita i represije, kao i lažnih centara moći - ubrzo doći. I onda će neka druga djeca, kao atavizmi “razvi-jene” a neuspjele civilizacije, jednom u nekim budućim hramovima znanja, nezainteresirano, u kratkim crticama učiti o našoj civilizaciji, kao što smo mi i naša djeca učili o nekim egzotika-ma, Sumeranima, Egipćanima...ništa više...samo bljesak u vremenu i sve po-novno, ispočetka, bez pouke temeljene na prošlim pogrešnim gledištima. Put bez povratka čitave, samo prividno napredne, a neodržive civilizacije.Najjasniji znak zrelosti je sposobnost da se bude djetetom, da se čitav život možemo nesputano igrati u ozbilje-nom svijetu mašte. Uostalom, kad ste zadnji put učinili nešto po prvi put? Koliko vas uistinu veseli lucidno pro-nalaziti višedimenzionalne spojeve iz-među nespojivog?

NEXUS: Ne vodi li to u novi para-doks? U svoj ozbiljnosti situacije biti razigran poput malog djeteta ?S.O.: Slaganje životnih kockica, igra sobom i drugima, traženje prostora u nečijim tuđim prostorima bez odu-zimanja slobode, istovremeno (ne)snalaženje u svom, (ne)shvaćenost i (ne)prihvaćanje, (ne)zadovoljstvo, za-nošenje, strah, (ne)sigurnost, privid-nost realnosti, strast, bol, razmišljanje o mislima... koliko nas toga pogoni u traženju smisla? Razgolićivanje ili skrivanje? Zašto činimo to što činimo i na način na koji činimo? Kome se dokazujemo znanjem, ili pak mislimo da je sve posve svejedno, da je višedi-menzionalnost i složenost izraza pre-tenciozna i nepotrebna i da je sve in-stinktivno, ustvari zadivljujuće dobro jer je površno i u svojoj biti vrlo jed-nostavno? Nije li sav naš ili moj Uni-


Stoga, u ovom našem kratkom zemalj-skom pojavljivanju važno je shvatiti da je

život začudna, cjelovita pojava, u kojoj osim sebe treba cijeniti i voljeti i sve oko sebe. Sve živo, prirodu kao oživotvorenu

simfoniju, djelo Univerzuma. To je ono zbog čega smo sada i ovdje

verzum carstvo Ego-kockica? Djecu tijekom odrastanja učimo najbitnijim esencijama. Kad odrastemo, sveta zna-nja jednostavno prepustimo vjetru...

VOLIM, OPROSTI, HVALA, ŽAO MI JENEXUS: Je li, dakle, egoizam najveći čovjekov problem koji će ga napo-sljetku stajati glave? S.O.: Kada i zašto činimo dobro? Je-smo li dobri i kad nitko ne svjedoči našoj dobroti? Jesmo li, u konačnici, u teatru apsurda, genski programira-ni usudom nepoznatog, a dominan-tno prisutnog gena egoizma? Naš ego, to unutarnje drugo, nije povezano s ostalim bićima i tinja okruženo stra-hovima koje neopravdano i naglašeno smatra prijetnjom, ili ih zlorabi za vla-

stite, neobjašnjive težnje, kujući rasto-pljeni čelik u nepravilne oblike. Hrani ga osjećaj lažnog nedostajanja. Pro-nicljiv je iako neučinkovit, jer najčešće ne raspliće čvorove, stvarajući nove, zapetljane niti negativnih osjećaja, suprotstavljanje, ograničenja i zapre-ke u protjecanju energije, sudjelujući s (epi)genetičkom nadgradnjom ili podgradnjom, u neravnoteži koja nas somatizacijom odvlači u stanje bolesti.

NEXUS: Shvaćam! Naš najveći pro-blem je lažni ego. On vodi autode-strukciji i planetarnoj destrukciji. Djetinjom neposrednošću, iskreno-šću i radoznalošću skidaju se maske i stvari se počinju sagledavati u svom pravom svjetlu. Kad nismo takvi ne realiziramo svoju bit. Znači li to da kad propuštamo biti takvima kršimo univerzalna pravila igre zbog kojih se mora platiti cijena u školi života? S.O.: Umjesto suočavanja s glav-nim uzrocima većina nas ne može pobjeći od fascinacije vlastitom

„dramatičnom životnom pričom“, umotvorinom našeg ega, koja postu-pno dograđuje našu osobnost, ili ne može pobjeći od „lošeg“ scenarija iz podsvijesti. Smjerno održavamo na-petost u sjenovitom dijelu sebe, isto-vremeno je rušeći s “figom u džepu”. Vođeni oboljelim egom, preziremo kraj vlastite „sapunice“, čak i po cije-nu neizlječive bolesti, jer je i ona dio „priče“ kojom se predstavljamo. Mi i bolest, jedno. Da bismo bili žaljeni, a time posredno i voljeni. Sve to, umje-sto spoznaje da smo suodgovorni za zdravlje, temeljeno na zdravom fizič-kom i psihičkom životu, zdravim i ostvarenim čuvstvima, zdravom su-životu s egom, zdravom odnosu pod-svijesti i svijesti, razrješavanju život-nih “čvorova” u realnom vremenu sa-

dašnjosti, izlasku iz slijepih raskrižja, ljubavi, poštivanju drugog, istinolju-bivosti i dijeljenju dobra s drugima. Kao što je Ma’at, Maat ili Majet, bo-žica istine, reda i pravde u egipatskoj mitologiji, održavala maat, odnosno red i harmoniju. Ako bi maat bila na-rušena sve bi se srušilo, društvo bi se raspalo, prirodne pojave bi bile po-remećene. Na konačnom sudu Ma’at je prosuđivala duši koju je Anubis doveo i vagao je. Pero, simbol boži-ce Ma’at, moralo je težiti jednako kao i srce duše. Thoth kao bog mudrosti zapisao bi rezultat. Naposljetku, Ho-rus bi dobru dušu odveo do Ozirisa, gospodara raja. Jesmo li dosegli svoj maat i težimo li mu?

NEXUS: Da, staroegipatska pre-daja o Maat vrlo je nalik Božjim zapovijedima iz biblijske preda-je. Samo tih glavnih zapovijedi je 10, dok je Maat sa svoja 42 pitanja puno zahtjevnija…

Rekli bismo da bi i ´bogovi´ teško prošli na sudu Maat. Kako ipak mo-žemo uspjeti? S.O.: Spoznaja prolaznosti, konačnog suočenja s fizičkim krajem, stalno nas i iznova treba podsjećati koliko smo sićušni dio općeg. Stoga, u ovom na-šem kratkom zemaljskom pojavljiva-nju važno je shvatiti da je život začud-na, cjelovita pojava, u kojoj osim sebe treba cijeniti i voljeti i sve oko sebe. Sve živo, prirodu kao oživotvorenu simfoniju, djelo Univerzuma. To je ono zbog čega smo sada i ovdje. Biti dijelom velikog mozaika. Surađivati, prije svega - voljeti.

NEXUS: To znači voljeti ali i oprašta-ti, zar ne?S.O.: Tijekom života ne učinimo ve-ćinu uistinu važnog. Koliko se puta samo nakratko prenemo, jer nismo, a mogli smo... zaboravimo reći, ili ba-rem osnažiti pogledom... volim, opro-sti, hvala, žao mi je... Jednostavne, pre-divne riječi, geste koje smo pohranili u antikvarijat čežnji. Koliko puta pohva-limo čovjeka kraj sebe, jer zaslužuje, jer je dobar, vrijedan, jer stvara... ili najčešće onijemimo, jer nam tuđi na-predak osvješćuje granice nečinjenja koje smo sami postavili? Potom naiđe misao, svakom od nas, koju budi unu-tarnji glas (zovu ga savjest), i boli nas, više ili manje. Većina okreće glavu, jer njegovu jeku potiskuju u tamu. No doći će trenutak, ako ne onaj posljed-nji, kad će i oni zavapiti, prisjećajući se svih onih koje su energijski oštetili, nervozno tražeći ulaznicu za nemogu-ći, užurbani karma-lifting, kupovinu boljeg sutra...Zar je to jedini treptaj u kojem nam savjest postaje toliko blaga da više ne želimo osvetu, već kraj ovoj nesreći sviju oko nas? Može li taj naš unutarnji glas živjeti u realnom vremenu? Biti boljima sada? Govoriti istinu...

SVEMIR I SVIJESTNEXUS: Upravo o tome govore lju-di koji su doživjeli stanje kliničke smrti (engl. Near Death Experience, NDE). Oni se gotovo savršeno slažu da duša može ponijeti sa sobom tek dvije stvari. Prvo su djela ljubavi, i ona najmanja, kao znak pažnje, či-jih implikacija često nismo ni svje-sni, ono dobro što smo ostavili, što


Znanost pokušava proniknuti u svo-jevrsni kod svake zagonetke koja nas okružuje u miliju-nima oblika, no ne razumije, ili mi ne razumijemo, da se ključ ne nalazi u atomima, već ne-čem mnogo većem, kompleksnijem, nadređenom, što poput velikog sata i svakom malom zup-čaniku daje smisao postojanja

je potaklo i druge da čine dobro i is-punilo im život poštovanjem prema tom velikom misteriju života. Ono drugo je cjelovita spoznaja, mu-drost o međupovezanosti svega u Svemiru, velike mreže života. Kako Vi shvaćate tu veliku međupoveza-nost, Svemir i svijest? S.O.: Možemo ustvrditi da izvan nas nema objektivnog. Naša svijest stvara svijet oko nas, kao sliku u snu. Kao san unutar sna. Uvjereni smo u po-stojanje Svemira izvan nas. Ipak, Sve-mir je zapravo u nama, u najmanjem dijelu našeg mozga. U svakoj našoj stanici. U DNA molekuli... Ono što se nalazi ispred nas u punom obliku i što naše oči “vide” i naše uši “čuju” nije “svijet”. To je samo njegova slika, sličnost, projekcija... Stoga, postoji beskonačan broj tumačenja, potpuno različitih svjetova čija zbiljnost ovi-sno o svijesti koja opaža. Tako, naša svijest pomoću osjetila bilježi titraje, prevodi ih u signale i prenosi mozgu koji tumači ples mo-lekulske energije Svemira i s njim se ugađa. Mi, svi zajedno, molekulski smo istovrsni zvjezdanoj prašini, i stoga usudom građe zvjezdanom smo djecom koja su u stalnoj potrazi za početkom, poput ostavljenih malih bića koja cijeli život traže biološke ro-ditelje. Spoj našeg ovosvjetog završa-va tamom, na čijem se kraju ukazuje blještavo svjetlo u koje se može gledati bez boli. Oni koji su se vratili iz stanja privremenog beskraja, drugog svijeta, svjedoče o nadrealnom oceanu obla-ka kojem jedre energije prošlih živo-ta, lijepom i mirnom pomicanju kroz prelijepu svjetlost. Istovremeno, svoje zvjezdano podrijetlo ne pokušavamo razumjeti s poštovanjem, određenom hijerarhijom postanka i razvijenosti, već nimalo taktično rušimo sve oko sebe, u svim ljudskim dosezima, kao i u znanosti. Siguran u postojanju, a do-sad neotkriven, dominantan gen ego-izma sputava nas u svemu dobrom što bi nam znanost mogla donijeti i čemu bi mogla doprinijeti. Ključni je problem što svemu oko nas, što vidimo, ali isto tako onome što ne vidimo, pokušavamo dati ljudske osobine, način na koji mi razmišlja-mo, uključujući čovjekov poimanje cilja, namjere, svrhe i smisla. Možda je ravnoteža svega u prirodi temeljena

na sveprožimajućim mehanizmima besmisla, barem prema našim krite-rijima.

UNIVERZALNI KOD BROJEVANEXUS: Kako doživljavate brojeve? Jesu li oni za Vas tek puke kvanti-tete ili u sebi skrivaju dublji smi-sao, poruku o Univerzumu? Zlatni rez se univerzalno očituje u živim organizmima. Tijekom intervjua upravo sam našao da magična koc-ka dimenzija 3´3´3, u koju se mogu rasporediti brojevi od 1 do 27, ima kao zbroj po recima, stupcima i di-jagonalama broj 42. A razlika između zbroja 3´3 – ma-gičnog kvadrata (s brojevima od 1 do 9) to jest broja 15 i broja 42 upra-vo je - 27! Tako broj 42 u odnosu na

broj 15 simbolizira prijelaz sa dvije dimenzije kvadrata u treću dimen-ziju kocke. S.O.: Poput znanosti, izmišljenog me-todološkog okvira potrage za postoje-ćim a nama nepoznatim, i matematika je čovjekova tvorevina u težnji da sve-mu damo mjeru, ustvari da pothrani-mo osjećaj vlasti i nadmoći nad svime.

Usporedio bih brojeve i tijela u koji-ma živimo. Univerzum, onaj u nama, i onaj iznad nas, iako naizgled kaotičan, savršeno je ugođen mehanizam koji slijedi složene obrasce i postupnike. Radi se o energiji, titrajima, primanju i davanju. Čovjek je, u strahu nemoguć-nosti suočenja s nečim mnogo većim od sebe, grandioznim, pokušao izmi-šljenim oblicima objasniti, ili zauzdati, savršeno skladnu energiju, organizira-nu u nevjerojatnim oblicima i funkci-onalnim bićima višeg reda. Na velikim ekranima strahovanja ispisujemo bro-jeve, dogovorene oblike kojima poni-remo u začudnost prirodnog, zlatnoga reza. Oni su poput naših tijela, kojima dušu, odnosno energiju, zakratko odr-žavamo na jednom mjestu. Divim se onom što se krije iza bro-jeva, pravilnim obrascima svepri-sutnog, ponavljajućeg, pulsirajućeg, prožimajućeg univerzalnog koda. Tek kad u potpunosti shvatimo da ništa ne možemo kontrolirati, pa niti sebe, biti ćemo spokojni i opušteni u stvar-nosti koja će u svakom djeliću zrcaliti ljepotu energije kojoj nećemo morati pripisati broj da bismo je razumijevali opisom, već ćemo je zatvorenih očiju osjećati dušom. Tad će dimenzije biti igra, a mi ćemo izvanosjetilno stra-stveno sinkronizirati s Univerzumom ono što oduvijek nosimo u sebi, savr-šenstvo u jednostavnosti. Bezbrojno, bezvremensko i beskonačno. Pitanje je trideset i drugo...Simbolično? Sa-vršeno? Ustvari, energijska točka koja povezuje neke od unutarnjih pravilno-sti skrojenih po nama neobjašnjivim funkcionalnim mrežama. Naposljet-ku, savršen sklad pretočen u brojeve koje moramo imati samo da bismo ne-vidljivo učinili vidljivim, ne da bismo ga i razumjeli.

O BOŽJEM UMUNEXUS: Spomenuli ste da je Uni-verzum (u širem smislu) jedno biće. Kako se ljudski um, ljudska svijest uklapa u veliku misao Uni-verzuma, u ono što bismo nazvali Božjim Umom ? S.O.: Znanost pokušava proniknuti u svojevrsni kod svake zagonetke koja nas okružuje u milijunima oblika, no ne razumije, ili mi ne razumijemo, da se ključ ne nalazi u atomima, već ne-čem mnogo većem, kompleksnijem,


nadređenom, što poput velikog sata i svakom malom zupčaniku daje smi-sao postojanja. Sliku u cijelosti može-mo vidjeti tek kad se udaljimo, nikako kad joj se približimo toliko blizu da nam postaje mutna. Mikroskopskom analizom pigmenta boje remekdjela velikih majstora ne možemo sagledati ljepotu ostvarenja kada ga promatra-mo s određene udaljenosti. I vjero-jatno, vrlo vjerojatno, jednako tako Univerzum, veliki Um koji povezuje čitav Svemir u jedno nadbiće, uključu-je i nas u grandiozni sustav, samo kao mali, osjećajni djelić svega. Zemlju i Zemljane ne možemo shvatiti ako gle-damo boju očiju samo jednog čovjeka. Tek udaljeni, sa sigurne daljine, otva-ramo mogućnost sagledavanja ugođe-nog stroja u cjelini. Veliki Tvorac, veći od Boga, Univer-zum, inteligentan je, vrlo dobro orga-niziran i smislen, na način na koji mi nikada smislenost nećemo shvatiti. Upravo je u tome problem zašto više ne prelazimo granice velikih spozna-ja. U strahu od bezizlazja znanost smo pretvorili u religiju. Bitno je da se vjeruje...

NEXUS: Unatoč svim sofisticirano-stima što su nam racionalistička zna-nost i službene teologije propustile reći o Univerzumu? S.O.: Dnevno nestajanje pijeska života kroz onaj mali otvor vremena, za koji su nas učili da ne pitamo o njemu. Sve smijemo znati, osim zašto smo ovdje i sada... ustvari, tko smo... neprocjenji-vo važni spomenici u vremenu ili be-značajni prolaznici, tihe magle koje se provuku kroz jedan neobičan dan. Po-nekad smo sasvim sigurni da sjedimo za upravljačem svog stroja, ma kako ga zvali, u nekom drugom vremenu besciljno smo udarani o hridi, olujom koja nas trga. Priznali mi to ili ne, pa ni sebi, postoji onaj dio nas koji pri-ziva demonski ples natprirodnih bića, hod po žeravici, svjesno prepuštanje nesvjesnom...koji je igra anđela s ljud-skim kćerima...

NEXUS: Ako je, dakle, Univerzum veliki Um, u kakvom je odnosu ljud-ski um s tim Umom?S.O.: Probudite li se noću i uhvati-te misli koje nestaju, poput stranca u noći?

Ona začudnost... jesu li misli kre-nule trenom buđenja ili smo usnulu podsvijest uhvatili na djelu. Kratko-trajna zbunjenost... sanjam ili sam u javi... Odjednom, misli s ruba sna bježe, poput vode koja vrtložno ne-staje iz umivaonika. Zar netko ili nešto paralelno misli u nama? Pomislih, san je vrijeme sin-kronizacije naših dnevnih, novona-stalih zapisa, engrama, s globalnim umom, našim Tvorcem, Univerzu-mom... poput prijenosnih računala koje usklađujemo s digitalnim bazama naših podataka, čuvajući ih tako od uništenja i trajnog zaborava. Pohranjuje li se sve što smo ikada do-živjeli osjetilima i prenijeli neuron-skim valovima u naš mozak, u kolek-tivnoj memoriji velikog Univerzuma? Je li cijena mogućnosti privremenog naseljavanja fizičkog tijela, našeg živo-ta, ugovor koji “potpisujemo” s našim Tvorcem, nudeći mu zauzvrat sve naše doživljaje? Oni nisu ukradeni, samo su kopirani... Naše misli, osjećaji, mental-ne slike, jedinstvene su samo do kraja

dana. Trenutak ulaska u san omoguća-va centralnom Tvorčevom procesoru preuzimanje svih naših podataka, po-stajući najvrednijom Vansvemirskom baštinom svih doživljaja, ne samo ljudskih. Tvorčevi programi, poput računalnih, procesuiraju modele i obrasce reakcija, znanja, osjećaja, in-teligencija, ljubavi i razuma. Možda „On“, napredan i nedokučiv, baš to nema. Ili usavršava. Time se možda hrani, baš takvim bogatim visokovri-jednim fluidom, esencijom ljepote, znanja i ljubavi. „On“ ne treba stvara-ti umjetnost da ljepotom nadomjesti svijet. „On“ naprosto uzima misaoni nektar, koncentrat svega, pročišćen, dragocjeniji u zbroju od bilo čega što poznajemo i cijenimo pojedinačno.

NEXUS: Ovo je vrlo zanimljiva ide-ja. Poznato je da je prijelazno stanje svijesti iz sna u budnost posebno po-godno za pristup novim kreativnim idejama i vizijama. Tako su nastala neka značajna znanstvena otkrića, ali i umjetnička djela. Znači li to da

PREDAVANJE U KINIProf. dr. sc. Saša Ostojić održao je zapažena predavanja o bioetičkom aspektu moderne medicinske gene-tike kao i karizmatično predavanje Last Exit 2 Utopia koje je imalo za cilj jednoj od kolijevki civilizacija sažeti pogled na današnji svijet, uz prizi-vanje mudrosti koju ista ta civiliza-cija baštini već gotovo 5000 godina,

kontinuirano. Predavanja su održana na poziv prof. dr. sc. Ante Simonića, hrvatskog veleposlanika u NR Kini. Predavanja su održana za studente, kolege, nastavnike i znanstvenike iz Kine i Singapura, kao i brojne vele-poslanike raznih zemalja. Posljednja velika javna predavanja na međuna-rodnoj razini prof. Ostojić održao je krajem travnja 2012.


Um Univerzuma hrani se esencijom koju proizvode naše duše. Mi ustvari jesmo on, dio za-jedničke svemirske prašine, inferiorniji samo time što no-simo pojedinačno životno iskustvo, za razliku od Tvorca koji je svoju “svi-jest” obogatio jedin-stvenim doživljaji-ma svih ljudi koji su ikada živjeli... i ne samo ljudi...

tijekom Tvorčeva ´downloada´ (i/ili ´uploada´?) naših mentalnih i čuv-stvenih zapisa imamo priliku ´zavi-riti´ u tu veliku multidimenzionalnu kozmičku ´bazu podataka´? Jesmo li mi, ljudska bića, svojevrsni ´medij´ razvoja kozmičke svijesti? Posreduju li u tome više inteligencije?S.O.: Problem nastaje kad smatramo da smo mjera svemu. Naime, Svemir nije baždaren prema nama. Jedino što Svemir posuđuje od nas jest koncen-trat osjećaja. Zato i jesmo pušteni da evoluiramo u vremenu i prostoru, kao medij razvijajućih, što tankoćutnijih i suptilnijih osjećaja. To je ono što ne-dostaje logičkoj, multidimenzional-noj, holografskoj logici napredne vrste koja nas je kreirala. Um Univerzuma hrani se esencijom koju proizvode naše duše. Mi ustvari jesmo on, dio zajedničke svemirske prašine, inferi-orniji samo time što nosimo pojedi-načno životno iskustvo, za razliku od Tvorca koji je svoju “svijest” obogatio jedinstvenim doživljajima svih ljudi koji su ikada živjeli... i ne samo ljudi...Naposljetku, u tom prijenosu svega vrijednog ponekad se dogodi trenutak kad se prenemo u snu i osjetimo, vrlo kratko, misli koje rade nešto mimo nas, kao da smo netom prije bili pri-ključeni na bazu koja se, kopirajući nas, nadogradila za još jedan, i naš dan. Svakodnevnim buđenjem i po-dizanjem svjesnosti Tvorčev procesor odvaja se od našeg, da ne postanemo svjesni prijenosa podataka. Spoznaja o tome bi možda, u nas kakvi jesmo, dovela da namjernog potiskivanja osjećaja, da doprinos Tvorčevom uni-verzalnom - bude oskudniji. „On“ to nipošto ne želi…

PORUKA ZA KRAJNEXUS: Koja je Vaša poruka za kraj čitateljima Svjetlosti?S.O.: U toj nevjerojatnoj igri parafrazi-rat ću superračunalo „Duboka misao“ koje je u “Vodiču kroz galaksiju za au-tostopere” opisao Douglas Adams. Na “konačno pitanje života, Svemira i sve-ga ostalog”, inteligentno računalo „Du-boka misao“ je, nakon sedam i pol mi-lijuna godina, objavilo odgovor za koji je upozorilo ljude da im se neće svidjeti: četrdeset i dva“. Da, samo 42. I to je to.U nedavnom sam si vremenu, dubo-ko se prožimajući mislima, pokušao

ponovno i ispočetka objasniti smisao svega što znam i osjećam, predmnije-vajući da konačnog odgovora nema. Ustvari, bit ću, kao i uvijek, jednosta-van i iskren, razmišljati srcem. Ovaj ću kratak svemirski trenutak, kao spomen, posvetiti nevjerojatno jed-nostavnom, toplom i dobrom, osjećaj-nom energijskom biću koje mi je, uz Oca, otvorilo vrata vječnog traženja, utkajući zarana i trajno u moju bit pravi smisao ljubavi, osjećaja, istine i dobrote. Bez tog tkanja ne bi bilo ovog razgovora. Bio bih drukčiji, na nekom drugom putovanju. Na ovom me je ne-davno napustila moja Majka. Negdje daleko, ponosna je što sam ostao svoj, slobodan, u zajedničkom smjeru...Svijet o kojem govorim u ovom raz-govoru možda i ne postoji izvan mog uma. Ipak, volim ga. Takvim. Možete

li, barem na tren, ne podsmjehujući se, ne prizivajući mi utjecaj halucinogena, šamanskog snoviđenja, jednostavnog ludila, pretencioznosti ili samoljublja, zamisliti takvu njegovu sliku i takve mogućnosti? Možete li se poigrati mi-slima o Tvorčevom domu, ne podcje-njujući moj zdrav razum?

Univerzum... jedno biće, zajednička energija, iskrena čuvstva i pitanja bez konca... Naposljetku, i vi ćete učiniti ono što morate. Poput mene. Svatko na svom putu, ipak zajedno. Na kraju, sjetite se svog početka. Mi smo zvjezdana bića...I ne zaboravite, misli se materijalizira-ju. Stvarne su. Uvijek povezane s Uni-verzumom.Dobro razmislite u kojem ćete ih prav-cu odvesti...

O SAŠI OSTOJIĆU:Prof.dr.sc. Saša Ostojić, dr.med. ro-đen je igrom slučaja 19. veljače 1966. u Koprivnici. Od iste godine živi u Ri-jeci, u kojoj se i školovao. Izvanredni je profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci i znanstveni savjet-nik, koji se tijekom stručnog i znan-

stvenog usavršavanja školovao u više domaćih i inozemnih ustanova. Jedan je od najpoznatijih promotora znanosti u Hrvatskoj. Od 2006. go-dine održao je više od 25 domaćih i međunarodnih javnih nastupa, od kojih je posljednji održan na Medi-cinskom fakultetu u Pekingu (2012.). Zbog svog rada na popularizaciji i promidžbi znanosti laureat je Dr-žavne nagrade za znanost (2010.) u kategoriji biomedicinskih znanosti, kao i godišnje Nagrade Grada Rijeke (2011.) za izniman doprinos spozna-ji, promociji, popularizaciji i unapre-đenju biomedicinskih znanosti. Nov i po mnogočemu jedinstven pristup prof.dr.sc. Ostojića trebao bi biti pri-mjer kako uspješno povezati znanost, obrazovno-odgojni proces i emocio-nalnu inteligenciju.

Saša Ostojić i Basenji Cameo; snimljeno na oto-ku Susku, 15. kolovoza 2013. (Snimio: Igor Rus)

sasa ostojic nexus 75.76. 2013. intervju cover

Documents