Minja Bojanić – izložba u galeriji Sue Ryder, Herceg Novi

SAV ŽIVOT JE UMJETNOST

Minja Bojanić svoju biografiju redovno ispisuje u par redaka. Rođen je u Mostaru 1950. godine. «Večernju akademiju životnih umjetnosti» završio je sedamdesetih u klasi akademika Zuka Džumhura. Ostalih škola, oko kojih se ljudi jagme, Minja se odrekao. Diše još u Herceg Novom - kaže u stihu. I živi bez adrese.

Nešto stariji čitaoci «Bosanske pošte», pretpostavljam, Minju pamte i kao novinara, koji je podugo radio u «Svijetu» i «Oslobođenju», pamte ga možda i kao «pisca opšte prakse» koji se okušao u nizu književnih žanrova (u rasponu od poezije do drame), ali, pretpostavljam, iz sasvim razumljivih razloga, najmanje su susreta imali sa Minjinim slikarstvom, iako je do danas imao sedam samostalnih izložbi.

Ona posljednja (organizovana u hercegnovskoj galeriji «Sue Ryder» pod nazivom «Ovo malo duše», iz ciklusa «Daska koja mi je nedostajala» ), u neku ruku, spaja sve njegove ljubavi i zanate. Naime, u kombinovanoj tehnici, koristeći stari grafički materijal, uglavnom drvena i olovna slova, Minja je ispričao svoju novu, šagalovski romantičnu priču, u kojoj je, uglavnom, s podjednakom pažnjom i uvažavanjem, portretirao ljude, bića i predmete koji izgledaju bitni za njegovu emotivnu i spekulativnu biografiju...

- Sticajem okolnosti – pričao mi je na «Trgu od knjige» u Herceg Novom prije otvaranja izložbe - bio sam stečajni upravnik jedne štamparije ovdje. Tu se odjednom ukazalo brdo materijala, raznih slova i ostalog. Bog zna koliko je pametnih i glupih misli tim slovima oštampano. Pokušao sam da ih spasim, da nagovorim ljude da ih smjeste u muzej, ali nije uspjelo. Tako, umjesto u muzeju, slova su završila na mojim slikama.

Neka, naravno, utisnuta su u figure. Čak i u jedan ženski torzo. Minja je i poveću žensku “lutku” erotski nijansirao - olovnim slovima. Slova je utisnuo i među uši jednog fantastično-plavog magarca. U drugom prizoru ta istrošena slova sasvim su pokrila profil sustalog, i dalje plavog bića...

Ništa čudno. Minja valjda želi saopštiti da je otvoren za sve opcije, da u njegovom poimanju slikarstva nema ni manira, ni hijerarhije, ni paragrafa...

- Za mene je sve umjetnost. Kad ti neko na neki lijep način kaže “dobar dan” i to je umjetnost. Sav život je umjetnost.

U Herceg Novom posljednja Minjina izložba dočekana je u posebnom raspoloženju koje je nosilo note ushićenja i neke čudne, rezignantne zahvalnosti. Ljudi su, stisnuti kao sardine u Sue Ryderu, odjednom osjetili potrebu da progovore. Da li zato što su njegove slike, kako je zapazio Momo Mićunović, “lijek za dušu oboljelu od uluzija”? Ili zato što te slike govore o mogućnosti povratka u onaj “najvrijedniji dio naših života, koje su tako bezdušno upropastili stoljetni ideolozi”...

Podsjećajući da su ti ideolozi svojim doktrinama iz svih nas isisali radost, Mićunović govori o jednoj emocionalnoj kompenzaciji koju novi Bojanićev ciklus donosi jer sve te slike “mirišu na ljubav najbližih”, čiste su i nevine iako “naslućuju teret nadolazećeg” a sjetne su možda baš zato što nose i “saznanje o budućem”.

Mićunović je ostavio i bilješku o Minjinom “jedinstvenom matičnom broju”, odnosno o činjenici da Minja ne slika realan, geografski jasno omeđen ili označen ambijent, nego stvarnost onakvu kakva se iskazuje u najfinijim emotivnim prelivima, mada, u nekim prizorima – i u dramatičnim prelomima. Otud, bez velikog rizika može se reći da jedno ovakvo slikarstvo zaista može da bude “snaga i oslonac u ovim pohlepnim vremenima bez duše” (Mićunović).

Minja je dugo na javnoj sceni. Duhovit, spretan, prkosan. Uz to, komotan i nepredvidljiv, iako se, u noći kad je izložba otvorena, osjećao kao stogodišnjak...

- Zaista je tako. Šezdeset godina života plus četrdeset godina novinarstva, to ti je stotinu godina. U ovom nezahvalnom poslu čovjek zbilja proživi svašta, iako, danas ne mogu reći da se osjećam ni umoran ni star, ali znam da mi se ipak nakupilo poprilično godina.

Uz godine, nataložilo se i mnogo razočarenja. Onih moralnih dotiče se i u svojim pjesmama (“kolika će nam jordan voda ogromna/ i kolika kupatila nad Neretvom/ biti nužna opet/ samo za čiste ruke/ i naše pokojne duše”).

Neretvu pominje i kad govori o otporu bez koga se danas ne može...- Da bi isplivao, da bi ti bar nos bio iznad vode, moraš biti optimist, moraš

biti čovjek koji se bori, ne smiješ se opustiti. Koliko te god matica vuče, koliko god neki virovi pokušavaju da te povuku na dno, da te potope, moraš da preplivaš neku svoju Neretvu.

Naravno, ako ti je do druge obale.A da njemu zaista jeste, dokazuje svakodnevno.Uz ostalo, i izložbom sa skulptorom Mirom Pištalom (u organizaciji

Francuskog kulturnog centra) u Mostaru, kada nije zaboravio da naglasi kako se izloženim radovima ne vraća samo u svoj rodni grad, nego se, prije svega - vraća samome sebi.

Nedjeljko MARIĆ