1

Savremeni medjunarodni odnosi - skripta

By: Kegley, Wittkopf, Cooper, Šulcinger, Kaufman, Avijucki, Collins, Calvocoressi, Soroš

Nova turska vanjska politika i pitanje Bosne i Hercegovine

Turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutglu posjetio je u dva uzastopna dana, 14. i 15. januara ove godine Zagreb i Beograd. Na oba sastanka – s hrvatskim ministrom vanjskih poslova Gordanom Jandrokovićem i sa srpskim ministrom Vukom Jeremićem – sudjelovao je i bosanskohercegovački

ministar vanjskih poslova Sven Alkalaj. Radilo se o prvim sastancima dviju, za sada poluformalnih i uglavnom konsultativnih potencijalnih trilateralnih organizacija:

Turska, Hrvatska, Bosna i Hercegovina Turska, Srbija, Bosna i Hercegovina

Osnivanje triju trilaterala tog tipa, rezultat je prethodnih intenzivnih komunikacija Ankare sa Beogradom, Sarajevom i Zagrebom. Kad je riječ o bosansko-turskim odnosima, oni već duže vrijeme

imaju poseban karakter. Službena turska vanjska politika polazi od zaključka da je Bosna i Hercegovina jedna od onih zemalja koja predstavlja suštinsku zemlju od interesa u okviru turske politike medjunarodnih odnosa. Susret u Den Haagu koji se desio 10. decembra 2009. godine izmedju

Gordana Jandrokovića s američkom državnom tajnicom Hillary Clinton. Ako se usporede analize koje je su o stanju u Bosni i Hercegovini 1999. i 2009. Objavila Medjunarodna krizna grupa (ICG), vidjet će se da je 1999. Kao glavni problem Bosne i Hercegovine, kao glavni problem isticano

pitanje odnosa Srba i Hrvata, a 10 godina nakon toga Srpsko-bošnjački odnosi, te su zato podrazumjevani involviranost Ankare i Moskve, pa je politika prema Bosni i Hercegovini bila dobra prilika za Ankaru da uspostavi još jednu u nizu strateških poveznica koje bi joj osigurale alternativu u odnosu prema dosadašnjoj politici prevelikog osvajanja na Zapad. Postavljanje Bosne i Hercegovine

visoko na listi prioriteta nove turske vanjske politike jeste indikator onoga što neutralni ili kritički analitičari te politike nazivaju obnovom Neosmanizma. Ministar Davutoglu je istakao da u Turskoj živi više Bosanaca nego u samoj Bosni i Hercegovini, što je nazvao ''osmanskim naslijedjem''.

Balkan je naime dugo nazivan i Turskom u Evropi, pa se svako negativno obilježavanje Balkana nužno reflektira i na percepciju Turske. Kada je riječ o Rusiji, u posljednjih pola godine, njezini su se odnosi s Ankarom popravili i to značajno. Turska i Rusija su u oktobru 2009. Postigli dogovor o suradnji, i na

neki način podijelili interesne sfere u energetskoj politici. Sigurnost režima: Dilema nesigurnosti slabe države

Slabe države obično karakteriše institucionalna slabost, politička nestabilnost, centralizacija moći, nekonsolidarna demokratija, ekonomska kriza, vanjska ranjivost, društvene podjele, nedostatak

nacionalnog identiteta, te trajna kriza legitimiteta. Najvažnija karakteristika slabih država je njihov nedostatak monopola nad sredstvima prisile. Jedinstvena dilema nesigurnosti s kojom se suočavaju slabe države, uveliko je funkcija strukturalnih uvjeta njihovog postojanja. Slabim državama nedostaju

najosnovnija državna obilježja, odnosno učinkovite institucije, monopol nad instrumentima prisile i konsenzus o ideji države. Shodno tome, kao nedovršene ili kvazi-države, one se suočavaju s brojnim izazovima svojem autoritetu koje predstavljaju moćni unutrašnji akteri.

2

Slabe države: Thomas razlikuje dva oblika državne moći:

1. Despotska moć – (Odnosi se na državnu sposobnost prinude i primjenjivanja sile kako bi

civilima nametnula svoju vladainu)

2. Infrastrukturna moć – (Suprotno prvoj, ova moć se odnosi na učinkovitost i legitimitet državnih institucija i njenom sposobnosti da vlada putem Konsenzusa)

Države mogu biti slabe ili nepotpune u oba slučaja, ali u pravilu, jake države imaju manju potreb primjenjivati moć prinude, budući da njihova infrastrukturna moć to čini nepotrebnim. Suprotno tome, Buzan tvrdi kako se države sastoje iz 3 primarne sastavnice:

1. Fizičke osnove 2. Institucionalnog kapaciteta

3. Ideje o državi Migdal nudi suprotno stajalište objema postavljenim formulacijama. On snagu države definirau smislu

kapaciteta države tj. nesposobnosti državnih vodja da državne organe koriste kako bi ljude u državi natjerali da čine ono što oni žele da čine. Najvažnija karakteristika slabih država jeste njihova česta nesposobnost uspostavljanja i održavanja monopola nad sredstvima prisile. Istovremeno, niz

društvenih subjekata – politički rivali sa svojim vlastitim vojskama – Warlordi, kriminalne bande, lokalne organizirane milicije, naoružane i organizirane etničke i vjerske skupine i plaćenici ponekad su dovoljno moćni da se odupru državi u pokušajima njihovog prisiljavanja na pokoravanje

državi. Prijetnje slabim državama

Zbog njihovih oslabljenih strukturalnih karakteristika, slabe države se suočavaju sa nizom unutrašnjih i vanjskih sigurnosnih izazova. Iznutra - slabe države se suočavaju sa stalnom prijetnjom nasilne intervencije oružanih snaga u politiku i to su:

Državni udari

Pobune Revolt (ustanak)

Slabe države se još suočavaju i sa prijetnjama moćnika, pojedinaca ili skupina koji na temelju svojih kvalifikacija provode odredjeni stepen infrastrukturne moći, uz pomoć koje osporavaju autoritet

države. Takodjer, može se raditi i o Ugroženim manjinama koje mogu biti uključene u razne sukobe sa državom. Slično tome, možemo navesti primjer Alžira, Egipta, Indonezije, Saudijske Arabije i u novije vrijeme Tajlanda. Kada se radi o Vanjskoj prijetnji – To možemo navesti primjere gdje se

razne države miješaju u sukobe u drugm državama gdje finansiraju državni udar i na taj način utječu na političke promjene unutar te iste države. To su Irak, Iran, Somalija, Sudan itd.

Dilema nesigurnosti slabe države Kombinacija slabosti države i unutrašnjih prijetnji stvara sigurnosni izazov svojstven slabim državama.

Poseban je zato što proizlazi iz suočavanja s unutrašnjim prijetnjama vladajućem režimu a ne vanjskom prijetnjom postojanju nacionalne države. Kako bismo mogli razlikovati ovo stanje koje je orijentirano prema unutra od klasične sigurnosne dileme, korisno je to stanje posmatrati kao Dilemu

nesigurnosti - Ovo stanje je samoodrživo, budući da svaki pokušaj režima da ostvari vlastitu sigurnost silom uzrokuje jači otpor i dalje podriva institucionalnu osnovu države i sigurnost u cjelini.

3

Sigurnosne strategije u slabim državama: Sigurnosne strategije elita

Strukturalne karakteristike slabih država i jedinstvena dilema nesigurnosti u kojoj su se našle, značajno ograničavaju opseg političkih opcija koje su na raspolaganju vladajućim elitama. U biti, uvjeti vladanja

stvaraju polutrajno stanje krizne politike ili politike preživljavanja u kojoj kratkotrajne strategije sigurnosti režima zamjenjuju dugoročne politike izgradnje države. Elite slabih država obično koriste mješavinu unutrašnjih i vanjskih strategija koje su usmjerene ka opstanku režima. Uobičajeno, režimi

opoziciju pokušavaju potisnuti raširenim korištenjem mučenja i hapšenja, atentatima i sl. bez sudjenja, te nestancima i dr. U sporazumu kojim je završio rat u Sierra Leone-u, warlord Foday Sankoh, vodja Revolucionarnog ujedinjenog fronta (RUF), postao je ministar rudarstva, što je bio

očigledan slučaj kupovanja njegove odanosti. Osim takvih unutrašnjih strategija, kao sredstvo jačanja sigurnosti režima, elite slabih država pokušavaju stvoriti saveze s moćnim vanjskim subjektima. Kupovina plaćeničke ili privatne vojske i sigurnosnih preduzeća jedan je od načina sticanja moći u

takvim uslovima. Politike Warlorda

Za vrijeme Hladnog rata, mnoge slabe države održale su privid stabilnosti i integracije kroz različite oblike pogodovanja elitama i društvu. Primarno sredstvo pogodovanja bila je izgradnja

patrimonijalne ili redistributivne države – sistema pokroviteljstva u kojem su državni resursi bili distribuirani pristašama putem kompleksnih društvenih i političkih mreža. Kraj Hladnog rata označio je razdoblje duboke transformacije medjunarodnog sistema. Značajna posljedica kraja sukoba izmedju

supersila bio je prestanak vojne i ekonomske potpore mnogim slabim državama. Terorizam

Terorizam je postao važan fenomen, kao i glavno sigurnosno pitanje za mnoge države. Napadi na Svjetski trgovinski centar u New York-u i Pentagon u blizini Washingtona 11. Septembra 2011. godine pokazali su koliku štetu takvi napadi mogu prouzrokovati. Bitno je naglasiti da se NATO dan

poslije prvi put pozvao na član 5. 12.9.2001. Tokom Hladnog rata, terorističke su grupe često prodobijale potporu Sovjetskog Saveza i SAD-a. Danas nema supersila koje se natječu. Terorističke grupe su takodjer razvile veze sa kriminalnim organizacijama, pogotovo onima koje su umješane u

krijumčarenje droge. Peter Sederberg smatra da se terorizam može sagledati iz tri perspektive:

1. Percipiranje terorizma u kontekstu neprijatelja kojeg se treba poraziti u ratu – ratna analogija

pretpostavlja da upotreba vojnih metoda može biti uspješna i da je tako moguće postići pobjedu.

2. Za suočavanje sa teroristima je potrebno oslanjanje na standardne policijske tehnike, jer

terorizam poput kriminala neće nestati, on se može samo obuzdavati. 3. Razmatranje terorizma kao bolesti, naglašavajući i simptome i osnovne uzroke.

Definicije terorizma Postoji mnoštvo definicija terorizma, djelimično zbog neslaganja medju komentatorima ili analitičarima,

a djelimično zato što neki u pokušajima definiranja isključuju grupe koje podupiru ili uključuju grupe koje žele pokazati. Radna definicija koja je relativno neutralna prepoznaje osnovnu činjenicu da je terorizam taktika koju koriste različite vrste grupa. Ona uključuje 6 glavnih elemenata:

Terorizam uključuje upotrebu nasilja ili prijetnje nasiljem od strane organizirane grupe, kako bi se postigli politički ciljevi. Nasilje je usmjereno protiv ciljane publike koja nadilazi

4

neposredne žrtve, koje su često nevini civili. Nadalje, dok država može biti počinioc nasilja

ili cilj, činom terorizma smatra se samo onaj čiji drugi subjekt nije država. Konačno, terorizam je oruže slabih (Lutz).

Dok je organizacija potrebna za bilo kakvu šansu uspješne kampanje, pojedinci mogu djelovati labavo povezani s grupom. Pojedinačni disidenti mogu primati sugestije vodja koji odražavaju udaljenost od operativaca na terenu u organizacijskom obliku koji je postao poznat kao Otpor bez vodstva.

Pojedinci koji pružaju vodstvo u ovom kontekstu, pažljivo izbjegavaju davanje izravnih naloga ili poticanje nasilja protiv tačno odredjenih pojedinaca, kako bi izbjegli kaznene ili gradjanske optužnice.

Tehnike i ciljevi Raspon tehnika koje su dostupne teroristima je raznolik, ali većina aktivnosti su varijacije standardnih

postupaka – bombardovanje, otmice, napadi, zauzimanje zgrada, aviona ili brodova, uvijek s taocima. Auto-bombe su postale sve popularnije sredstvo terorističkih grupa. Napadi su obično usmjereni na pojedince koji predstavljaju odredjenu grupu (političari, policajci, vojno osobolje, novinari

itd.). Oružja za masovno uništenje (WMD) postala su poseban sigurnosni problem za vlade. Postoji veliki strah da će neke terorističke grupe upotrijebiti biološko, hemijsko, nuklearno ili radiološko naoružanje kako bi prouzrokovali više žrtava. Do sad su zabilježena samo 3 takva napada – Japanski

kult Aum Shinrikyo je pokušao upotrijebiti nervni plin u tokijskom sistemu podzemne željeznice kako bi nastale velike žrtve, ali na sreću, u tome nisu uspjeli. Takodjer, bili su tu i napadi Antraxom u SAD-u i dr. Jedna smrtonosna tehnika koju koriste teroristi uključuje tzv. Samoubilačke napade i oni

mogu biti jako opasni i efikasni jer se takvi napadi bombama mogu dogoditi u posljednjem trenutku kada će žrtve biti maksimalne. Primjer toga jeste upravo i jedan od napada Tamilskih tigrova (LTTE) koji su bili odgovorni za vieš takvih samoubilačkih napada.

Vrste i uzroci terorizma: Kategorije Terorizam je široko rasprostranjen i ne postoji jedan jedini uzrok koji objašnjava izbijanje ove vrste

nasilja. To je kompleksan fenomen s mnogo aspekata. U vezi s uzrocima terorizma su motivacije različitih grupa upletenih u nasilje, motivacije koje pružaju oslonac osnovnim uzrocima. Vjerske skupine - Al' Qaida je danas najistaknutiji primjer organizacije čiji su napadi globalni po prirodi.

Grupe koje se definiraju po svojem etničkom ili jezičnom prepoznavanju, druga su široka kategorija. Baskijska Euzkadi ta Askatasuna (ETA) – Baski za domovinu i slobodu teži neovisnosti Španske baskijske regije zadnjih 25 godina. Tamilski tigrovi i dalje teže neovisnosti onih dijelova Šri Lanke u

kojima su Tamili većina. Turska se suočavala sa značajnim terorističkim napadima od strane Kurdskih separatističkih skupina. Oslobodilački front Aceh Sumatra u Indoneziji i dr. Druge terorističke grupe svoje su ideje pronalazile u ideologijama. Crvene brigade u Italiji. Frakcije Crvene Armije u

Njemačkoj, grupa Weathermen iz SAD-a te ksenofobične grupe tipa Ku Klux Klan (KKK). Neke je grupe teže kategorizirati. IRA u Sjevernoj Irskoj mobilizirala je potporu na temelju suprotnosti izmedju irske i britanske nacionalnosti. Irska narodna oslobodilačka armija (INLA) dijelila je irsku

etničju bazu na dva dijela. U Columbiji je bilo nekoliko istinskih marksističko-lenjinističkih terorističkih grupa koje su djelovale u zemlji, ali su ostale poput Revolucionarnih oružanih snaga Columbije (FARC). Tu imamo i Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO) koja se vezuje za borbu i

sukobe izmedju Izraelaca i Palestinaca, koji se posmatra kao vjerski sukob. PLO je u početku koristila gerilske napade protiv Izraela, ali nakon poraza arapskih armija u ratu 1967. godine, okrenula se terorizmu kao preostaloj nadi za stvaranje Palestinske domovine. Glavna frakcija unutar PLO-a

naziva se Fatah.

5

Libanon u žarištu

Kad je Naser umro 1970. godine, politikom na Bliskom Istoku (osim Irana) dominirala je bipolarna šema: Izrael/SAD protiv Egipta/SSSR-a. Za nekoliko godina situacija se znatno promjenila.

Raskinut je savez s Egiptom. Premda nisu napustile Izrael, SAD su se osjećale sve neugodnije zbog svoje zaštitiničke uloge koja je bila jedva kompatibilna s njihovom mirotvornom ulogom, do koje im je isto tko bilo stalo. Kao i Naser, Sadat se našao izložen pritisku Moskve da postigne sporazum sa

Izraelom pod pretpostavkom da je Izrael pod sličnim pritiskom Washingtona. Poslije borbi u Jordanu 1970. i Naserove smrti, Egipat, Sirija, Libija i Sudan su se dogovorili o formiranju nove Federacije Arapskih država, no Sadatova diplomacija je bila višestrana, jer je on želio poboljšati

odnose Egipta sa saudijskom i jordanskom monarhijom, kao i postići pomirenje Sirije i Jordana, koji zamalo nisu zaratili zbog Palestinaca. Naslijedivši prekid vatre i zatišje nastalo poslije augusta 1970. Sadat je u februaru 1971. ponudio otvaranje kanala za izraelske terete u zamjenu za djelimično

izraelsko povlačenje. Sljedeće godine Sadat je 2 puta otišao u Moskvu, te je ustanovio da ne može dobiti pomoć koju je tražio, te je zaključio da je Brežnjev izdao Egipat obećavši Nixonu da će smanjiti pomoć Egiptu, pa je neočekivanom smionošću rekao ruskim stručnjacima i savjetnicima u

Egiptu da napuste zemlju, što su i učinili. Rat 1973.

Sadat se te iste godine još više ohrabrio. Pošto je dovršio posao popravljanja odnosa sa Arapima i pošto su mu se nade u bilateralni sporazum izjalovile zbog povećane američke pomoći Izraelu i sve

jačeg izraelskog naseljavanja na okupiranim područjima u suprotnosti sa medjunarodnim pravom, odlučio je krenuti u ofanzivu, pa je arapski napad na dvije fronte 6. oktobra iznenadio Izrael i ostatak svijeta. Egipatske snage napale su preko kanala i probile izraelske položaje, ali je taj uspjeh poništen

kada su egipćani nastavili napredovanje bez zračne zaštite, a amerikanci su Izraelu uputili htnu zračnu pomoć svim raspoloživim svojnim i civilnim avionima. Ni Rusi nisu htjeli ostati po strani, pa su uputili hitnu pomoć Siriji, Iraku i Egiptu. Devet dana kasnije, Izraelci su krenuli u protiv-napad, te je na kraju egipatski udar tu bio osujećen. Rat na sjeveru, trajao je još kraće. Potpomognuti jordanskim,

iračkim, saudijskim i marokanskim postrojbama, Sirijci su napali Golansku visoravan, ali je njihov napad zaustavljen i poslije dva dana odbačen. Pat-poziija je odgovarala SAD-u i SSSR-u. Ubrzo zatim, Kissinger je pozvan u Moskvu, odakle je proslijedio dalje u Jerusalem. Obje države su predložili

Vijeću sigurnosti UN-a Rezoluciju koja je zahtjevala prekid vatre. Provedbu Rezolucije UN-a 242/67 Egipat i Izrael su prihvatili, pa ju je Vijeće usvojilo 22. oktobra. Rat se mogao zaključiti na dva načina – konferencijom ili diplomatskom aktivnošću. Krajem 1973. godine, sazvana je u Genevi

konferencija koju su svojim prisustvom počastili Kissinger, Gromiko i glavni tajnik UN-a Kurt Waldheim, te je prvi sporazum o razdvajanju izraelskih i egiptaskih snaga postignut u januaru 1974. U sljedećem stadiju, bit problema je bio status PLO-a i njezinih zahtjeva. Izrael nije priznavao PLO,

smatrajući ga terorističkom organizacijom, isto kao što PLO nije priznavala državu Izrael. Jaser Arafat, predsjednik Izvršnog vijeća PLO-a, pošao je iz Rabata u Opću skupštinu UN-a koja ga je primila i saslušala. PLO je osnovan 1964. godine i sjedište mu je bilo u Jordanu do 1970. a u Libanonu

do 1982. i u Tunisu do 1994. godine. Rat je pružio Palestincima priliku da se probiju na medjunarodnu scenu i oporave od poraza što su ga pretrpjeli u Jordanu 1970. godine. Arapski proizvodjači nafte, okupljeni u Organizaciji arapskih država izvoznica nafte (OPEC), zaprepastili su cijeli razvijeni

sistem smanjujući isporuku nafte i povećavajući njenu cijenu. Kad je izbio rat, proizvodjači iz Zaljeva su povisili cijene nafte za 70%. OPEC je zaprijetio da će smanjivati isporuke 5% na mjesec sve dok se Izrael ne obaveže da će napustiti arapski teritorij i priznati legitimna prava Palestinaca.

6

Gradjanski rat u Libanonu

Jedna od stalnih zanačajki bliskoistočne politike od 1919. godine nadalje bio je pokušaj da se zaborave Palestinci. Od vremena kada su emir Faisal i Chaim Weizmann razgovarali na Mirovnoj

konferenciji u Parizu, ne trudeći se da ih spominju, Palestince su zanemarivali ili tretirali još gore, ali oni nisu htjeli nestati ili izgubiti svoj identitet. Već 1975. godine ih je bilo više od 3 miliona, od čega je gotovo pola živjelo u Izraelu ili pod izraelskom okupacijom. Ostali su živjeli u Jordanu (750 000),

Libanonu (400 000) i Siriiji (200 000). Poslije njihovo poraza u Jordanu, centar njihovih aktivnosti je bio Libanon. U samom Libanonu Palestinci su mogli računati na potporu, ali ne od političke i trgovačke elite, koja ih je smatrala gnjavažom, nego od drugih dijelova stanovništva koji su ih morali

priznati kao arapske sunarodnjake i suputnike. No, već 70 – tih godina Palestinci nisu bili samo gnjavaža. S početkom sukoba koji je izbio, prilike su se nudile objema stranama. Ljevičarski savez Druza i Palestinaca, spremao se preuzeti vlast u zemlji. Kad je gradjanski rat zaprijetio uništenjem

države, Sirija je morala odlučiti šta će učiniti. Libanon je bio dio Sirije (kao i Palestina) tokom Osmanske vlasti i prije, ali je ipak Sirija oklijevala intervenirati. Sirija, koja je premda bila muslimanska i ljevičarska država, bila je sklona podupiranju druzijsko-palestinske strane, jer joj je očigledno bilo

više stalo do prekida sukoba i vraćanja libanonske države na noge. Zato se Assad usredotočio na pronalaženje načina ponovne uspostave ustavnog poretka uz Moronitskog predsjednika, čak i ako bi to podrazumjevalo napad na Palestince. Assad a ne Arafat je postao dominantna snaga u državi.

Gradjanski rat u Libanonu, koji je trajao od aprila 1975. – novembra 1976. odnio je 40 000 života i izazvao golemu materijalnu štetu. Novi predsjednik Elias Hrawi nije imao autoriteta a ni vojne moći za provedbu odluka vlade. Ni libanonska vojska, uvijek bespomoćna u etničkim sukobima,

ni Privremene snage UN-a u Libanonu (UNIFIL) nisu mogle poduzeti ništa kako bi spriječile stvaranje te izraelske marionetske države.

Sadat u Jerusalemu: Camp David Izrael je svjesno poticao raspad Libanona. Južni Libanon je bio jedno od područja koje su cionistički iredentisti svojatali za Izrael, taj bi zahtjev možda bio ostao prigušen da područje tijekom

sedamdesetih nije postalo utočištem palestinskog revanšizma. Izrael je odlučno namjerio silom iskorijeniti militantni ogranak Palestinaca. Promjena vlade u Izraelu pridonijela je praktičnoj provedbi takvog razmišljanja. Premijer Yitzhak Rabin podnio je ostavku nakon što je njegova žena optužena za

devizni prekršaj, ali njegov nasljednik Shimon Peres nije preživio opće izbore, pa je 1977. Menahem Begin, dugogodišnji borac protiv Britanaca i biblijski fundamentalist, formirao prvu izraelsku vladu bez Laburističke stranke. Begin je u novembru, na opće čudjenje, pozvao Sadata u Jerusalem, a

Sadat je odmah prihvatio poziv. Bilo je mišljenja da je Sadat sam potaknuo taj poziv, možda preko Čaušeskua. Sadatu je doista trebao mir. Vodio je četverogodišnji rat sa Libijom na svom drugom boku, egipatsko gospodarstvo bilo je u rasulu, a domaće nezadovoljstvo preraslo je u nemire. Nakon

tih pregovora, počeo je proces kojim je završen rat izmedju Egipta i Izraela, no suprotno očekivanjima, nije učio ništa po pitanju Palestinaca. Medjutim, gotovo cijeli arapski svijet je žestoko napao Sadata zbog toga što mirovnu nagodbu nije uvjetovao pravednim rjeđenjem za Palestince. Sadat se prilikom

posjete Izraelu obratio Knessetu 1977. godine. Takodjer, Sadat je tada izgubio saudijske subvencije i postao je ovisan o američkoj milostinji. Pošto nije uspio ponovno aktivirati Ženevsku konferenciju, Carter je postao gorljivi pobornik te neobične izraelsko-egipatske sloge. SAD su

kasnije preuzele ulogu glavnog pregovarača s Izraelom i Egiptom, pa su na trilateralnoj konferenciji u Camp David-u u septembru 1978. uspjeli navesti Begin-a i Sadata da pristanu, ne samo na bilateralne mirovne uvjete, nego i na okvir za blisko-istočno rješenje, kako su ga opisivali.

Izrael je trebao postupno napustiti Zapadnu obalu (i Gazu), čime bi se stvorio autonomni palestinski entitet uz privremenu izraelsku prisutnost. Nešto kasnije, i Sadatu i Beginu je dodijeljena Nobelova nagrada za mir. Kasnije kada je Irak poveo rat protiv Irana 1980. Ponovno je Begin

7

upozorio na razdor izmedju izraelskih neprijatelja, jer su neke arapske države poduprle Irak, a neke

nisu. Begin je u Camp David-u kupio Egipat i to je bio rijedak diplomatski poduhvat u historiji izraelskih vojnih pobjeda. Učesnici Camp Davida 1978. su bili:

Egipat (Sadat) Izrael (Begin) pod okriljem Vašingtona (predstavnik SAD-a Jimmy Carter)

Afričke geopolitike

Kako objasniti brojne sukobe koji i danas izbijaju u Africi. Neki afrikanisti insistiraju na etničkom faktoru,a drugi ističu snažan demografski rast, koji vodi prekomjernoj eksploataciji raspoložive zemlje i željom da se dodje do komšijske njive. Neokolonijalni faktor koji se utjelovljuje kroz uplitanje afričkih

tragedija. Afrički sukobi se mogu razvrstati u tri grupe podjeljene na tri regiona:

1. Sudan – Čad

2. Zapadna Afrika (Liberija, Siera Leone i Obala Slonovače) 3. Centralna Afrika (Ruanda i Demokratska Republika Congo – DRC)

Sudan Sudan je zemlja s dvostrukom pripadnošću. Podijeljena je istovremeno izmedju arapskog svijeta i

tropske Afrike, te muslimanskog svijeta i kršćanske i animističke Afrike. U ovoj zemlji koja je 4 puta veća od Francuske, živi značajna arapska zajednica (49% stanovništva), a ostatak su razne etničke zajednice crne Afrike. U Sudanu ima više od milion izbjeglica, uglavnom iz Eritreje,

Etiopije, Čada. Zemljom dominira islamski sjever gdje se govori Arapski. Izmedju dva dijela Sudana, vodila su se dva gradjanska rata:

1. Prvi rat je trajao 70 godina (1955. – 1972.) Milion poginulih 2. Drugi rat je trajao 22 godine (1983. – 2005.) 2 miliona poginulih, 4 miliona izbjeglo u druge

zemlje.

Od 2001. je pokrenut mirovni proces pod snažnim pritiskom zapadnjačke zajednice, koji se završio zaključivanjem niza sporazuma. U januaru 2005. godine konačno je potpisan Mirovni sporazum

izmedju južnjaka i vlade u Kartumu. Nedavni sukob, onaj u Darfuru (kuća Fura na Arapskom), izbio je u Sudanu početkom 21 stoljeća. U rat je uvučen i Čad, budući da afričko stanovništvo Darfura pripada populacijama koje su bile prisutne na tlu Čada.

Sukobi u Zapadnoj Africi: (Liberija, Siera Leone i Obala Slonovače) Liberija – Predstavlja izuzetak u Africi. Strogo gledano, nikad nije bila kolonizirana. Ovu zemlju je

1821. osnovalo jedno američko filantropsko društvo, American Colonisation Society, kako bi se podržao povratak oslobodjenih ili otkupljenih robova na afrički kontinent. Društvo je osnovalo budući grad – Monrovia dajući mu ime po tadašnjem američkom predsjedniku Jamesu Monrou. Samo ime

zemlje Liberija je trebalo da simbolizira oslobadjanje crnih robova, ali odlučni antikolonijalistički stav Amerikanaca, koji su doprinijeli osnivanju nezavisne zemlje u podsaharskoj Africi, ako se izuzme Etiopija. Liberijska zastava predstavlja imitaciju američke zastave, sa samo jednom zvjezdom, ali sa

istim bojama. Godine 1985. Samuel K. Dou koji se proglasio generalom, izabran je za predsjednika. Ubrzo zatim, gurnuo je zemlju u veliki gradjanski rat, ali je na kraju te ofanzive ubijen, i njega je zamjenio novi, profesor Amos Sojer. Nakon toga je ponovo izbio rat i trajao je 5 godina (1990 -

8

1995.). Žena amero-liberijskog porijekla, Elen Johnson – Sirlif, izabrana je za predsjednicu Liberije

2005. godine. Siera Leone – U gradjanski rat u Liberiji uvučena je i Siera Leone, susjedna zemlja. Unutrašnja geo-

politička situacija u ovoj zemlji slična je liberijskoj. U Siera Leone jedna kreolska grupa koja čini 10% stanovništva i živi u priobalnom dijelu, suprotstavlja se etničkim zajednicama iz unutrašnjosti, narodu Mende (29,5%) i Temne (24,7%). Britanci su 1787. osnovali koloniju u Freetown-u, s namjenom

da prihvati robove koje su regrutovali u borbi protiv američkih boraca za nezavisnost. Charles Taylor je 1991. pružio logističku pomoć RUF-u, koji je krenuo u osvajanje Freetown-a. Gradjanski rat je okončan u januaru 2002. organiziranjem predsjedničkih izbora, iako je mir nakon svih tih godina još

uvijek krhak. Obala Slonovače - Izmedju 1960. i 1993. u Obali Slonovače je vladala relativna stabilnost u vrijeme

predsjedničkog mandata Feliksa Ufue-Boanjija. Nakon njegove smrti, zemlja je ušla u fazu nestabilnosti, obilježenu borbom frakcija u vlasti. Južnjački političari. Anri Konan Bedije iz naroda Baule i Loran Gbagbo iz naroda Bete – pokušali su da udalje iz vlasti sjevernjaka Alasana Uataru,

sumnjičenog da je stranog porijekla. Konan Bedije je 1995. izabran za predsjednika Obale Slonovače, te ga je 1999. zbacio general Robert Gei. U septembru 2002. nakon pokušaja državnog udara, izbio je gradjanski rat izmedju pobunjenika sa sjevera i i snaga odanih Bagbou. Sporazum o prekidu

neprijateljstava potpisan je u Dakaru 2002. Zbog pasivnosti vlade, veliki dio francuske zajednice morao je da ode u Francusku a kriza je trajala do 2006.

Ruanda - Ruanda i Burundi, bivše belgijske kolonije, imaju sličan etnički sastav: 15% Tutsija i 85% Hutua. U prošlosti su manjinskoi Tutsi bili na čelu ruandske monarhije. Kada su Nijemci i Belgijanci stigli u region, odabrali su posredan način upravljanja, dajući prednost Tutsima. Pedesetih godina,

Hutu su počeli da osporavaju dominaciju Tutsija u Ruandi, a posljedice su bile: 300 mrtvih i 20 000 raseljenih. Hutu su zatim preuzeli vlast. Tutski su geriliskim borbama uzvratili Hutu, nakon čega se desio genocid nad Tutsima, i jednim manjim dijelom nad Hutu.

Kriza u Demokratskoj Republici Congo (bivši Zair) Drugo poglavlje ovog niza sukoba započeto je 1996. Nova vlast kojom su dominirali Tutsi, vidjela je

potencijalnu prijetnju u brojnim izbjeglicama, kojima su pomagali vojnici smješteni na granicama Ruande. Pokrenula je ofanzivu na izbjegličke kampove pomoću Tutsija, koji odavno žive u Congu (Banjamulenge). Ova kriza je izrodila jedna pokret na istoku Zaira, pod nazivom Savez

demokratskih snaga za oslobodjenje Conga, kojim je upravljao jedan zairski odmetnik Loran-Dezire Kabila. Uz pomoć Ugande, Ruande i SAD-a pripremio je veliku ofanzivu protiv režima Mobutua (predsjednika Zaira). Treće poglavlje ovog sukoba počelo je 1998. Kabila je odlučio da

se otarasi svojih ruandskih i ugandskih tutora, a za to je dobio podršku Angole i Zimbabvea. On je kasnije i ubijen, u jednom sukobu 2001. Naslijedio ga je njegov sin Žozef.

Južnoafrička Republika: Afrička sila Južnoafrička Republika ima dugu historiju obilježenu ratovima, otimačinama i žestokim unutrašnjim

suparništvom, od koji je najpoznatiji upravo onaj izmedju bijele manjine i crne većine, u režimu Apartheid-a od 1948. – 1990. Pojava današnjeg entiteta, jeste rezultat prožimanja različitih aktera: Holandskih kolonista koji su stigli u region Cape Town-a 1688. te nastanili ovaj teritorij pored raznih

drugih afričkih naroda (Hotentoti, Bušmani, Ksosa i Zulu).Što se tiče novije historije, šesdesetih godina je započeta borba izmedju crnačkog pokreta protiv Apartheid-a (ANC) i režima koje je bojkotovala većina zapadnih zemalja. Izmedju 1990. i 1994. srušena je tadašnja vlast i ANC je

9

uspostavio svoju, te je na čelo postavljen Nelson Mendela, kada je ova država doživjela totalni

preobražaj. Nelsona Mendelu je kasnije zamjenio Mbeki, koji je vodio tzv. Voluntarističku politiku. Zahvaljujući liberalnoj politici, ekonomski rast je ponovo pokrenut za vrijeme Mendeline i Mbekijeve vladavine. S obzirom na njene odnose sa Zapadom, Južnoafrička Republika je pokušavala da zauzme

mjesto posrednika izmedju Afrike i razvijenih zemalja. Tako je 2001. na Mbekijevu inicijativu osnovan NEPAD, gdje su još 3 zemlje učestvovale u ovom projektu – Alžir, Nigerija i Senegal. Riječ je o uspostavljanju novog odnosa s investitorima.

Nigerija: Stožer kontinenta

Druga podsaharska sila je najnaseljenija zemlja na kontinentu: 139 miliona stanovnika. Ovaj džin iz Zapadne Afrike ispresijecan je višestrukim etničkim i religijskim jazovima. Unutrašnji politički život je podijeljen izmedju 4 glavne etničke grupe:

1. Hausa (sjever) 2. Pel (sjever)

3. Joruba (jugozapad) 4. Ibo (jugoistok)

Narod Ibo je 1967. Pokušao da stvori nrzavisnu državu Bijafru, u kojoj se nalaze izvori nafte – glavno bogatstvo zemlje. Nigerija je prvi proizvodjač nafte, te u Africi i jedina članica OPEC-a. Posljednji demokratski period je počeo s predsjedničkim izborima 1999. Olusegun Obasandžo,

Joruba kršćanin i bivši general,izabran je za predsjednika Nigerijske Federacije. Sukobi na Srednjem Istoku: Geopolitika nafte

Srednji Istok je epicentar svjetskih napetosti. U sukobima koji su se tu odvijali, učestvovale su gotovo sve zemlje te oblasti, a mješale su se i velike sile. Naftne rezerve su predmet pohlepe zapadnih kompanija i objašnjavaju neprestano intervenisanje SAD-a na ovom regionu. Nafta je glavna dimenzija

geopolitike Srednjeg Istoka. Ovdje s enalaze dvije trećine svjetskih rezervi nafte. Povratak Rusije

Nakon dolaska Putina na vlast 2000. nostalgija za nestalim carstvom izrodila je zvaničnu ideologiju koja želi da povrati rusku moć nad bivšim sovjetskim republikama. Rusija uglavnom igra na dvije table:

Ekonomska i politička. Gasprom, TNK i Lukoil su 3 velike kompanije, uz pomoć kojih Rusija diktira politiku distribucije gasa preostalim državama u okruženju. Rusija dominira u Bjelorusiji i Ukrajini. Državni holding Gasprom je neposredni nasljednik bivšeg sovjetskog ministarstva za gas, te

njegovo ime na Ruskom znači gasna industrija. Iako je Gasprom privatiziran, država posjeduje oko 40% akcija ove kompanije. Gasprom obezbjedjuje 25% ukupnih prihoda ruske države. Gasna kriza sa Ukrajinom koja je izbila 2005. jeste rezultat monopolističkog položaja. Kada je Gasprom htio da

učetverostruči cijenu gasa koji snadbijeva ukrajinsko tržište, time je ugrozio ukrajinsku privredu. Kasnije su se ipak uspjeli dogovoriti oko cijena i kriza se uspješno riješila.

Englesko-američko rivalstvo u Zaljevu Velike sile su se kroz historiju nadmetale radi kontrole nad strateškim resursom. Tokom II svjetskog

rata, Velika Britanija je uspjela da sačuva ova nalazišta od nacističke Njemačke. Britanci su se u zaljevu nadmetali sa Amerikancima. Djelovali su preko posredničkih kompanija: britanske kompanije

10

Anglo-Persian i američkog naftaša Aramco (Arabian American Oil Company). Anglo-American je

1954. postao British Petroleum, dok je Aramco osnovao Standard Oil. Rivalstvo: SAD/SSSR

Nakon 1954. Velika Britanija je postepeno gubila svoje posjede na Srednjem Istoku. Dvije supersile, SAD i SSSR, prenijele su svoje globalno rivalstvo na ovaj region. To rivalstvo je već

postojalo početkom 20. stoljeća, kada je Rockefellerov Standard Oil podijelio evropsko tržište sa akcionarskim društvom Braća Nobel sa središtem u Bakuu u Rusiji. Sovjetska Rusija je nakon duge pauze ponovo počela da izvozi naftu 1955. te su ubrzo postali drugi proizvodjač u svijetu. U potrazi za

novim kupcima, Moskva je bila spremna da prodaje prirodna goriva po niskoj cijeni, što je moglo da dovede do obaranja cijena koje su utvrdile i proizvodjači, kao i naftne kompanije. Da bi to zaustavili, Saudijska Arabija, Venecuela, Kuvajt, Irak i Iran su osnovali kartel zemalja proizvodjača nafte

OPEC 1960. SSSR je 1979. okupirao Afganistan i opasno se približio zaljevu. Ovoj invaziji je prethodila islamska revolucija. Zatim je Američki predsjednik Jimmy Carter uputio upozorenje SSSR-u. Carterova doktrina, kojom je zagovarana vojna intervencija radi odbrane vitalnih interesa SAD-a,

zamjenila je Nixonovu doktrinu. Izraelsko-arapski sukob: Izraelski prostor i okupirana teritorija

Izraelsko-palestinski prostor predstavlja neuralgični centar geopolotike Srednjeg Istoka. Tako Izrael ima 6.5 miliona stanovnika, medju kojima više od milion Arapa. Stanovništvo je zgusnuto na maloj

teritoriji, koja obuhvata pojas zemlje širok 30 km sa izlaskom na Sredozemno more. Palestinska teritorija, poznata je pod imenom Okupirana teritorija, te se sastoji iz dva dijela, Gaze i Zapadne obale. Gaza je gusto naseljena, te je pojas Gaze do 1967. bio pod egipatskom kontrolom. Od 2005. u

njemu nema izraelskog prisustva. Zapadna obala (2.5 miliona stanovnika) bila je pod kontrolom Jordana do 1967. Sjedište palestinskog nacionalnog suvereniteta - Ramala, Zapadna obala. Grad Jersualem je značajan ulog u izraelsko-arapskom sukobu. Takodjer, Jerusalem je sveti grad i za kršćane, jer se u njemu nalazi mnogo crkvi. Od 1948. – 1967. Jerusalem je bio podijeljen na

dva dijela:

Zapadnio dio – pod kontrolom Izraela

Istočni dio – pod kontrolom Jordana

Prvi izraelsko-arapski rat (1948. – 1949.) - Nakon 58 godina ratova i uvijek krhkih primirja, ovaj sukob je ostavio neizbrisiv trag na svojim akterima, stvarajući neizmjerno dubok jaz izmedju

identitetskih predstava koje Izraelci i Palestinci imaju jedni o drugima. Odvijao se u 7 etapa: 5 ratova i 2 intifade. Prva etapa je bio rat za nezavisnost, započet 1948. Nakon proglašenja države Izrael na dijelu nekadašnjeg britanskog mandata Palestine. o stvaranju ove države, odlučeno je glasanajem na Generalnoj skupštini UN-a u novembru 1947. Novu državu je u maju 1948.

napalo 5 arapskih država i to: Egipat, Jordan, Sirija, Liban i Irak. Napadi su odbijeni jer su u to vrijeme bili podržani od strane SAD-a, SSSR-a i velikog broja Zapadne Evrope.

Suecki rat (1956.) – Drugi izraelsko-arapski rat, poznat kao Suecka kriza izbio je 1956. nakon nacionalizacije Sueckog kanala, sprovedene na inicijativu egipatskog predsjednika Nasera. Za vrijeme ovog rata, Izrael je zauzeo Sinaj a Francuska i Velika Britanija su iskrcale svoje trupe u zonu

kanala. SAD se suprotstavio ovoj operaciji, te su vršili snažan pritisak na London, igrajući na kartu slabljenja Funte Sterling-a. Francusko-britanski kontingent je povučen a zatim je izraelska vojska postepeno napustila Sinaj.

11

Šestodnevni rat (1967.) – Izrael i Egipat su se opet sukobili, te je Jevrejska država pokrenula rat

nakon spirale napetosti izmedju Izraela i arapskih zemalja, naglašene opštom mobilizacijom i prijetnjama invazijom, koje je naročito upućivao Egipat. Izrael je opet zauzeo Sinaj, te Pojas Gaze, Zapadnu Obalu i Golansku visoravan. Francuska je osudila Izrael i zatražila je povlačenje njihovih

trupa sa tih okupiranih teritorija. SSSR je podržao arapske države a SAD su poslale pomoć Izraelu. Upravo ta pomoć je postala dio logike hladnog rata. Jedna od posljedica ovog sukoba je bilo privremeno zatvaranje Sueckog kanala, koji je ponovo otvoren tek 1975.

Jomkipurski rat (1973.) i sporazum iz Camp David-a (1978. – 1979.)

U namjeri da povrate izgubljene teritorije, Egipat i Sirija napali su 1973. Izrael, koji je veoma brzo preuzeo inicijativu. Da bi spasila egipatskog štićenika i zaustavila napredovanje izraelskih trupa prema Kairu, Moskva je zaprijetila Izraelu nuklearnim napadima. SAD su sa svoje strane vršile pritisak na

Izrael, koji je prihvatio posredovanje UN-a. Ovaj sukob je pokrenuo niz pregovora izmedju Egipćana i Izraelaca, vodjeni pod okriljem Washintona, pregovori su završeni potpisivanjem sporazuma u Camp David-u. Egipat je uspostavio diplomatske odnose sa Izraelom, koji je u zamjenu napustio Sinaj, te je

Cairo dobbio status autonomije za Okupiranu teritoriju, te je taj status vremenom trebao da predje u nezavisnost. Ubrzo zatim, Egipat je bio isključen iz Arapske lige, jer nije podržao Palestince i njihovo pravo na teritoriju. Ovo isključenje je trajalo sve do 1989. kada su ponovo primljeni nazad u

Arapsku ligu. Rat u Libanu (1982.) i Prva intifada (1987, - 1992.)

Peti izraelsko-arapski rat odigrao se 1982. kada je Izrael zauzeo južnio dio Libana, Taj rat je dio gradjanskog rata koji je bjesnio u Libanu od 1975. – 1990. Dvije sile koje su se zanimale za Liban su

bile Francuska i SAD. Što se tiče Prve intifade, Izrael je uredio ili stabilizirao odnose sa susjednim arapskim državama, ali se od 1987. suočio s novom vrstom sukoba na Okupiranoj teritoriji, i to s civilnim stanovništvom Palestine. Taj sukob je dobiocnaziv Intifada što na Arapskom jeziku znači pobuna. Ona je počela spontano u Pojasu Gaze 1987. i brzo je preplavila cijelu Okupiranu teritoriju.

Njeni protagonisti su bili uglavnom tinejdžeri koji su kamenicama gadjali vojnike. Ovu pobunuje ubrzo preuzeo PLO ali bez rezultata sve do 1990. tek sa invazijom Sadama Huseina na Kuvajt, promjenio se odnos snaga dviju strana. Jaser Arafat je podržao Irak i time izgubio podršku Saudijske Arabije

i zapadnog svijeta. Sporazumom iz Taifa iz 1989. godine, kojim je okončan građanski rat i legaliziran privilegovan položaj Sirije u Libanonu, izjednačen broj kršćanskih i muslimanskih predstavnika u tada proširenom parlamentu i u koalicionoj vladi. Prema tom sporazumu, premijer više

nije odgovoran predsedniku republike, već parlamentu. Mirovni proces iz Osla (1993. – 2000.)

Izraelski i palestinski predstavnici počeli su trajne pregovore u Oslu, pod okriljem Norveške. Ti pregovori su se završili sporazumom Izraela i PLO-a koji je potpisan u Washingtonu 13.

septembra 1993. Ovaj izraelsko-palestinski mirovni proces je poznat kao Proces iz Osla. Po njemu je PLO morao da prizna Izrael a zauzvrat bi PLO bio jedini predstavnik palestinskog naroda. Izrael i Palestinska uprava su 28. septembra 1995. u Washingtonu potpisali novi sporazum (OSLO II) o

proširenju autonomije na Zapadnu obalu. Godina kasnije, historijsku i dugotrajnu dominaciju PLO-a postepeno su doveli u pitanje sve jači islamistički pokreti, kao što su Islamski Džihad i Hamas.

12

Druga Intifada (od 2000.)

Druga Intifada, nazvana Al Aksa počela je 2000. Dobila je ime nakon posjete budućeg izraelskog premijera Arijela Šarona kompleksu džamija 28. septembra 2000. Što je izazvalo prve pobune, dok

je pravi razlog bio odugovlačenje procesa iz Osla. Na kraju svog drugog mandata, predsjednik SAD-a Bill Clinton je pokušao da spasi pregovore. U oktobru 2000. sreo se sa Ehudom Barakom i Jaserom Arafatom u Šarm el Šeiku gdje su potpisali Deklaraciju kojom su predvidjeni prekid

nasilja i ponovni početak pregovora o konačnom statusu. Druga Intifada je bila nasilnija od prve. Zid razdvajanja – I najzad, vrhunac strategije je bio početak izgradnje zida radvajanja, čija je svrha

bilo odvajanje izraelske od Okupirane teritorije. Na terenu se trasa tog zida ne poklapa uvijek s trasom zelene linije, koja razvdaja Okupiranu teritoriju i Izrael koja tačno ide linijom prekida vatre iz 1948. Vjeruje se da je ovu granicu nametnuo Izrael i to po trasi koja ide njima u korist.

Strategija Arijela Šarona – Uprkos nasilju koje je izazvala Intifada Al Aksa, na horizontu je počelo da se pojavljuje rješenje koje je nametnuo Izrael. To rješenje je posebno povezano sa imenom

Arijela Šarona koji je jednostrano Arafatu ustupio neke dijelove Okupirane teritorije i pristupio uništavanju izraelskih kolonija u Palestini, koje su bile osnova politike velikog Izraela.

Rivalstvo: Iran – Saudijska Arabija Islamizacija Palestinske borbe tumači se regionalnim rivalstvom Saudijske Arabije i Irana, koje se

javilo nakon hladnog rata. Iračko-iranski rat je bio samo prvo poglavlje ovoh geopolitičkog rivalstva. Od tada, ove dvije sile intervenišu u palestinskom sukobu potkopavajući uticaj PLO-a na Okupiranoj teritoriji. Ako se Izrael nada da će pronaći kompromis sa Saudijcima uz pomoć SAD-a,

koje su čuvale Rijad, izgleda da je svaki dijalog sa Iranom za sada isključen, naročito otkako je na vlast u Teheranu 2005. došao Mahmud Ahmadinedžad koji je zaprijetio da će izbrisati Izrael sa karte svijeta.

Rat u Iraku: Naftna geopolitika SAD-a Ovu srednjoistčnu zemlju zadesila je neobična sudbina. Sedamdesetih godina je imala sve što treba da

postane treća sila u Zaljevu, poslije Irana i Saudijske Arabije. Irak je bio važan proizvodjač nafte: ulagao je svoje dolare od nafte u infrastrukturu i obrazovanje, je zvanično bio laička država, što je omogućilo izvjesno poboljšanje položaja žena i postepeno se počela pojavljivati obrazovana srednja

klasa, medjutim Irak ne nažalost uvučen u neprekidnu spiralu nasilja. Od 1980. ova zemlja je pored ratova pretrpjela i razoran embargo i bombardovanja od strane SAD-a i Velike Britanije 1998. Irak je učestvovao u 3 rata i to:

1. Iračko-iranski rat (1980. – 1988.) 2. Rat u Kuvajtu (1990. – 1991.)

3. Rat u Iraku (od 2003.) Uloga SAD-a je bila ključna u posljednja 2 rata, te su neki specijalisti vjerovali da se u tom mješanju

vidi želja Washingtona na kontrolira iračke naftne resurse, procjenjene na 115 milijardi dolara, dakle 10% svjetskih rezervi. Trenutni premijer Iraka je Nouri al-Maliki.

13

Korijeni prvog rata: Iračko-iranski rat (1980. – 1988.)

Iako nafta bez ikakve sumnje, predstavlja jedan od uloga u ovom nizu ratova, sve je počelo jednom regionalnom krizom. Da bi se razumjeli duboki uzroci iračkih ratova, korijene zapleta treba tražiti u nizu

dogadjaja koji su se odigrali 1979. oko Egipta, Irana i Iraka. Pobjeda Islamske revolucije u Iranu 1979. pružila je Iraku nevidjenu priliku da ojača svoj status na štetu Irana. Isključenje Egipta iz Arapske lige omogućilo je Iraku da pretenduje na vodeći položaj u arapskom svijetu. U oktobru

1978. Ajatolah Homeini, budući lider Islamske revolucije, protjeran je iz Iraka, ali se 1. marta spektakularno vratio u Teheran a 26. marta u Washingtonu je potpisan izraelsko-egiptaski sporazum. Isključenje Egipta iz Arapske lige kulminiralo je dogadjajem koji će se kasnije pokazati kao

ključni to je dolazak na vlast u Iraku Sadama Huseina. Irak je 22. septembra 1980. napao Iran, nadajući se da će brzo dobiti ovaj rat. Irak u sjedištu SSSR – SAD rivalstva: Rat u Kuvajtu

Istina je da su u to vrijeme Irak otvoreno podržavale i SAD i SSSR, pošto su obje zemlje bile zainteresirane da se otarase islamističkog revolucionarnog žarišta, koje je moglo da destabilizira ovaj

region. Homeizam je za SAD bio veliki problem i trn u oku. Krajem osamdesetih, Irak se našao u katastrofalnoj situaciji. Bagdad se zadužio kod svojih kreditora i snadbijevača oružjem, uglavnom SSSR, Brazil, Kina i Francuska, te naročito kod bratskih zemalja Kuvajta i Saudijske Arabije koji

su Iraku pomagali mjesečno sa milijardu dolara. Ukupan iznos iračkog duga se popeo na 80 milijardi dolara. U toj nemogućnosti vraćanja kredita, Irak se upleo u sukob sa Kuvajtom optuživši ga za kradju iračke nafte, te su tražili obeštećenje u iznosu od 2.4 milijarde dolara, te je Irak

zamjerio Kuvajtu što nije htio da otpiše irački dug u iznosucod 14 milijardi dolara. Sadamu Huseinu je to bilo dovoljno da 2. augusta 1980. udje u Kuvajt. SAD je indirektno dao zeleno svjetlo za ovaj napad i budući rat. Ovo je bio rat malo širih razmjera nego što se očekivalo, jer je

uključio mnoge zemlje. Kada je Kuvajt oslobodjen, Iraku je uveden embargo i morao je da se razoruža, ali brzo se nastale napetosti izmedju inspektora UN-a i iračkih vlasti. SAD je optužio Sadama Huseina da nastavlja sa razvijanjem oružja za masovno uništenje. Uprkos odbijanju UN-a da daju pristanak za vojnu intervenciju protiv Bagdada, Washington je ušao u rat sa Irakom.

Intervencija u Afganistanu (2001.): Drugi rat sa Irakom (2003.)

Nakon napada od 11. septembra 2001. američka administracija je zatražila od afganistanskih vlasti da izruče vodju Al Qaide Osamu Bin Ladena. Pošto su to odbili da učine, američke snage su oktobru 2001. počele da bombarduju talibanske položaje (Operacija Neprestana sloboda). Iza

toga, u Kabulu je oformljena nova proamerička vlada, kojom je rukovodio Hamid Karzai. Ova vlada se bori protiv talibanske gerile i pokušava da stekne kontrolu nad čitavom tertorijom Afganistana. Medjuanrodne snage pod okriljem UN-a (ISAF) stacionirane su u Afganistanu i pomažu novoj

vladi. Drugi rat sa Irakom (Operacija Sloboda za Irak) počeo je 20. marta 2003. Iračka vojska je pružila neznatan otpor a dezertera je bilo sve više kako su anglo-američke trupe napredovale. Bagdad je zauzet 8. aprila 2003. a uklanjanje statue Sadama Huseina sa jednog trga u iračkom

glavnom gradu direktno je prenošeno u cijelom svijetu. Ovaj rat je izazvao mnoge negativnosti, ponajviše one koje su se ticale popularnosti SAD-a u svijetu i dr. Što se tiče Koalicije voljnih u Iraku, u martu 2003. SAD su predvodile koaliciju 53 zemlje, od kojih je 38 naknadno poslalo svoje

ljude u Irak. Koalicija voljnih okuplja samo 5 zemalja i to:

1. Albanija

2. Azerbejdžan 3. Kuvajt 4. Uzbekistan

14

5. Turska

U Koaliciju voljnih spada i grupa Istočnih zemalja članica EU ili kandidata za prijem u EU a to su:

1. Bugarska 2. Češka 3. Estonija

4. Madjarska 5. Letonija 6. Makedonija

7. Litvanija 8. Rumunija

Zemlje protivnici rata – To su bili Njemačka, Rusija, Kina, Grčka, Belgija, te se kasnije pridružila i Španija.

Evolucija Egipta i Saudijske Arabije Zbog umješanosti saudijskih podanika u napade od 11. septembra 2001. dio američkih čelnika je

tražio reviziju specijalnih veza izmedju Washingtona i Saudjskog kraljevstva, jer se znatno osjetilo pogoršanje odnosa izmedju ove dvije države nakon 11. septembra. Tačnije rečeno, Rijad je pod snažnim pritiskom Washingtona u februaru 2005. organizirao lokalne izbore prve od 1963. U

Saudijskoj Arabiji je došlo do velike revolucije, jer su i žene dobile pravo glasa, ali ga nažalost nisu iskoristile, te je zbog toga broj birača bio beznačajno mali, jer su mladji od 21 godinu bili onemogućeni da glasaju. Ovi izbori su nazvani demokratijom u malim dozama. Budući da su

islamisti trijumfalno pobjedili. Egipat je bio druga meta američkih demokratizatora. Ova zemlja se smatra stožerom arapkog svijeta sa svojih 77,5 miliona stanoivnika i već dugo ima zatvoren politički sistem. Egipatski predsjednik Hosni Mubarak upravlja zemljom od 1981. kada je njegovog prethodnika Sadata ubio jedan islamističi komandos. Na parlamentarni izborima u novembru i

decembru 2005. Muslimanska braća su osvojila 88 od 454 mjesta u narodnoj skupštini, u kojoj je Mubarakova partija uspjela da očuva kontrolu.

Islamska revolucija: Iranska nuklearna kriza Bjekstvo šaha i uspostavljanje teokretskog režima, proizašlog iz šiitske revolucije, za nekoliko

mjeseci je poremetilo geopolitičku raspodjelu na Srednjem Istoku. Još gore, SAD je ostao bez pouzdanog i davnašnjeg saveznika. Vodja revolucije Ajatolah Homeini, odmah je objavo rat SAD-u kojeg je nazvao velikim satanom. Na referendumu o u vodjenju islamske republike marta

1979. u korist takvog teokratskog režima izjasnilo se 90% iranskog naroda, te je Ajatolah Homeini u potpunosti uzeo vlast u svoje ruke, ostavljajući malo prostora za manevrisanje predsjedniku i parlamentu. Na izborima 1997. za predsjednika je došao reformator Mohamed

Hatami sa 70% glasova. Njega je naslijedio gradonačelnik Teherana, tihi i nepoznati islamista Mahmud Ahmadinedžad 2005.

Iran je nastavio da obogaćuje uranijum i to je uz veliku pompu obznanio u augustu 2005. što je ugrozilo krhki dijalog izmedju evropskih pregovarača (Velika Britanija, Francuska i Njemačka) i režima Ajatolaha. Pokrenuo ga je šah pedestih godina u okviru američkog programa Atom for

Peace Program. Iran je kupio dionice raznih struktura da bi se snadbdijevao uranijumom i nabavio potrebnu tehnologiju. U toku 1977. Iran je sa SAD-om sklopio sporazum o kupovini 8 reaktora kapaciteta 8000 megavata u ukupnoj vrijednosti od 15 milijardi dolara. Nešto kasnije su pokušali

15

sa Kinom da upostave kupovinu takvih reaktora, ali je SAD izvršio pritisak na Kinu, te su zatim

odustali. Iran je nakon toga pokušao da sklopi dogovor sa Moskvom, što je na kraju razljutilo SAD. Poslije Hladnog rata: Od Reagana do Clintona

Predsjednik Truman je promjenio upravno-politički aparat i omogućio vladi da na efikasniji način sprovodi politiku supersile u toku trajanja hladnog rata. Početak osamdesetih godina prošlog vijeka

obilježio je dolazak na vlast Ronalda Reagana za predsjednika SAD-a, koji je u ranim danima svoje administracije nazovao Sovjetski Savez carstvom zla, te je promovisao izgradnju raketnog štita. Ronald Reagan je 1987. rekao Mihailu Gorbachovu da sruši Berlinski zid, što se dvije godine

kasnije i desilo. Cilj hladnog rata je bio da obuzda komunizam, nakon što je oboren komunizam, SAD je morao da se uhvati u koštac sa drugim problematikama.

Od Hladnog rata do demokratskih revolucija Na dan inaguracije Ronalda Reagana, kao američkog predsjednika 1981. Iranci su oslobodili

američke taoce. Bio je to kraj jedne frustrirajuće epizode. Izbor Reagana signalizirao je povratak jake izvršne administracije koja će definisati prioritete i politiku nacije u to doba. Prema onome što je postalo poznato kao Reaganova revolucija. Reagan je svoju pažnju najviše koncetrisao na

unutrašnja pitanja i posebno na ekonomiju. Najveća zasluga za opravak američke ekonomije prije izbora za Kongres 1984. jasno pripada predsjedniku Reaganu. Kada je 1989. srušen Berlinski zid, tadašnji predsjednik George W.H. Bush kao što je to nekada i Reagan radio, pripisuje sebi tu

zaslugu. Reagan i Gorbachov aktivno su su vodili razgovore o kontroli naoružanja kao djelu zajedničke, obostrano korisne agende. Činilo se da je prvi sastanak dvojice lidera u Rejkjaviku na Islandu 1986. bio neuspješan, ipak je direktno u decembru 1987. doveo do potpisivanja

sporazuma INF koji je ograničio količinu nuklearnog oružja srednjeg dometa. Ovim sporazumom je dogovoreno uništavanje svih projektila postavljenih na kopnene rampe dometa 500 do 5500 km. Afera Iran – Kontraši

Zapad je slavio Reagana zbog doprinosa porazu komunizma, ali je odnos prema Islamskoj revoluciji u Iranu predstavljao drugačiji tip političke situacije koja je odredjivala politiku njegove administracije.

Ova afera se odnosi na veoma kompleksan set političkih odluka i praktičnih koraka koji su doveli do rasprava u Kongresu i istrage federalne komisije u Iranu. Ova afera se pokazala kao primjer ostvarivanja nadzorne uloge Kongresa nad izvršnom vlašću. Došlo je do postavljanja, i potom

razjašnjavanja nekih važnih pitanja u vezi s preuzimanjem konačne odgovornosti za kreiranje i implementaciju spoljne politike SAD-a što je u prethodnom periodu bilo nejasno. Revolucija u Nikaragvi 1980. rezultirala je zbacivanjem Somozinog režima. Konzervativni režim je zamjenila je

lijevo orijentirana vlada sandinista koju je Reagan smatrao ne samo komunističkom, već je u njoj vidio i potencijlnu prijetnju SAD-u. Zbog toga je zbacivanje vlade sandinista i podrška jedne male grupe pobunjenika koji su se nazivali Kontraši. Priče da su SAD tajno prodavale oružje Iranu, s ciljem da se

profit od prodaje pružja prebaci Kontrašima u Nikaragvi, izbile su na površinu 1986. George W.H. Bush i Novi svjetski poredak

Uprkos aferi Kontraši, Reagan je mandat završio kao veoma popularan predsjednik. Njega je zamjenio George W.H. Bush. Pošto su se medjunarodni dogadjaji brzo odvijali, predsjednik Bush je

počeo govoriti o stvaranju Novog svetskog poretka nakon pada komunizma. Ovu frazu je prvi put upotrijebio 11. septembra 1990. u svom govoru. Rat u Perzijskom zaljevu – Invazija na Kuvajt od strane Iraka 2. augusta 1990. obezbjedila je Bushovoj administraciji opravdanje za

16

angažiraanje na medjunarodnom planu. On je iskoristio UN da dobije podršku za vojni odgovor na ovaj

akt agresije. Savjet bezbjednosti usvojio je 29. novembra 1990. Rezoluciju 678 kojom se odobrava zemljama članicama da upotrijebe sva sredstva da se podrže i sprovedu sve rezolucije i da se vrati mir u to područje. Rat je trajao 43 dana i rezultirao je porazom Iraka i njegovim povlačenjem iz

Kuvajta. Ovo je ujedno i bio prvi televizijski rat jer je CNN bio prvi kojije direktno izvješatavao sa terena što je ujedno bio prvi CNN-ov rat, te je to dovelo do upotrebe termina CNN efekat.

Clintonove godine i doktrina: Somalija, Haiti, Balkan i Kosovo Kandidat Clinton se fokusirao na ekonomiju i recesiju koja je harala zemljom u nastojanju da

odgovori na sva brojnija unutrašnja pitanja koja su se pojavila u toku predsjedničke kampanje. Već na samom početku mandata svoje administracije, Clinton je pretrpio 2 političke katastrofe – na Haitiju i u Somaliji i obje su oticale na njegov pogled na spoljnu politiku. Ove situacije su direktno uticale na

razvoj situacije u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Rat u Somaliji i na Haitiju, samo je pokazalo nemoćnost regulacije situacije, te je jako puno koštao SAD, te se u narednom periodu nije na vrijeme spriječio genocid i rat u Ruandi i Bosni i Hercegovini, od straha da se ne ponovi politički neuspjeh u

Somaliji i na Haitiju, te je tako Clintonova administracija nijemo posmatrala dešavanja vezana za ove dvije države. Ipak, na kraju samog rata, Clintonova administracija se uz pomoć NATO-a umiješala u rat u BiH tako što je bombarovala srpske ciljeve. On je pokrenuo pregovore u bazi Wright

Petterson u okolini Daytona u državi Ohio pod rukovodstvom pomoćnika državnog sekretara Richarda Holbrooke-a koji je u toku pregovora ima i titulu specijalnog izaslanika SAD za Balkan u Clintonovoj administraciji. Pregovori su trajali 3 sedmice. Takodjer, bio je i bivši američki ambassador

u UN kojeg je predsjednik Obama imenovao za svog specijalnog predstavnika u Afganistanu i Pakistanu. U razgovorima su učestvovali politički lideri:

1. Srbija – Slobodan Milošević 2. Hrvatska – Franjo Tudjman 3. Bosna i Hercegovina:

Predstavnici BH Srba – Nikola Koljević, Zdravko Tolimir i Momčilo Krajišnik Predstavnici BH Hrvata – Franjo Tudjman, Gojko Šušak i Mate Granić

Predstavnici BH Muslimana - Alija Izetbegović, Haris Siladžić i Muhamed Šaćirbey (Šaćirbegović)

4. SAD – Bill Clinton, Richard Holbrooke i pregovarači (Chris Hill i Wes Clark) 5. EU – Carl Bildt

Savjetnik BH delegacije u Daytonu je bio Richard Perle koji je ujedno bio i republikanac. Daytonski mirovni Sporazum je parafiran 21. novembra 1995. a potpisan (ratificran) 14.

decembra 1995. u Parizu. William Perry je za vrijeme pregovora u Daytonu bio - državni sekretar za odbranu.

Kosovo je bilo još jedno teško političko pitanje s kojim se Clinton bio suočio. Tjekom intervencije na Kosovu, Madeleine Albright je bila Državni sekretar SAD-a. Pregovarači su Miloševiću postavili ultimatum: Povlačenje sa Kosova ili bombardovanje od strane NATO-a. Kada su pregovori propali,

NATO je bombardovao Srbiju što je kasnije rezultiralo povlačenjem Srbijanskih snaga sa Kosova.

17

Samit u Camp David-u (2000.)

Samit u Camp David-u je bio jedan u nizu neuspjelih pokušaja da se postigne bilo kakav odredjen i konkretan dogovor koji se ticao dugogodišnjeg konflikta izmedju Izraela i Palestine. Predsjednik

SAD-a Bill Clinton je najavio svoju posjetu 5. jula 2000. godine. Samit se održao u Camp David-u 11. jula 2000. godine i trajao je 14 dana, sve do 25. jula. Učesnici Camp Davida su bili:

SAD (Clinton) Izrael (premijer Barak)

Palestina (Yasser Arafat)

George H.W. Bush-ov spoljnopolitički tim George W.H. Bush je preuzeo mjesto predsjednika poslije mnogo vremena koje je proveo baveći se

spoljnom politikom. Njegov prijatelj James A. Baker III je obavljao funkciju državnog sekretara do jula 1993. Lorens A. Eagleberger je bio državni sekretar tokom posljednjih 7 mjeseci Bush-ove administracije. Brent Scowcroft je bio je bio savjetnik za nacionalnu bezbjednost još u vrijeme

predsjednika Forda, pa se i u vrieme Bush-ove administracije latio iste pozicije. Dick Cheney je obavljao poziciju sekretara za odbranu. Kako bi zaokružio svoj spoljnopolitički tim, Bush je unaprijedio generala Colina Powella na funkciju načelnika Združenog generalštaba. Koji je bio prvi

afroamerikanac na toj poziciji. Takodjer, bitno je spomenuta još dva bitna člana Bush-ovog Savjeta za nacionalnu bezbjednost: Philip D. Zelikow-a i Condoleezza Rice.

Clinton-ovo spoljnopolitički tim: Opasnosti i šanse globalizacije U prvoj Clintonovoj administraciji Madeleine Albright je bila veleposlanica SAD-a pri UN-u, Warren

Christopher – državni sekretar. Tokom 8 godina trajanja Clinton-ove administracije, funkciju državnog sekretara obavljalo je dvoje ljudi: Warren Christopher (1993. – 1997.) i Madeleine Albright (1997. – 2001.). Clinton je imao dva savjetnika za nacionalnu bezbjednost: Anthony Lake (1993. – 1997.) i Sandy R. Berger (1997. – 2001.). Ono što je bitno naglasiti za Clinton-ovu administraciju jeste da je

njegova administracija uspjela da ubjedi Kongres 1993. da ratifikuje Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA). Clinton je nastavio sa širenjem globalizacije uprkos sumnjama koje su izražavali mnogi članovi njegove stranke. Sindikati i njihove pristalice u Kongresu su vjerovali da su

SAD pomogle preobražaj 50 godina starog Općeg sporazuma o tarifama i trgovini (GATT) u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO). Clinton-ova administracija je 1997. potpisala Kjoto protokol u kojem se 150 država saglasilo da smanji ispuštanje gasova na bazi ugljenika za 5.2%.

Definicije: Dodatne informacije

Teorija dugih ciklusa – Ona se bavi usponom i padom vodećih svjetskih sila kao centralnim političkim procesom savremenog svjetskog sistema.

Demokratski mir - Liberalna teorija po kojoj trajni mir zavisi od produbljivanja liberalnih demokratskih institucija unutar država i njihovog širenja u svijetu, s obzirom na gvozdeni zakon po kome demokratije ne vode međusobne ratove.

Teorija hegemonističke stabilnosti – Skup teorija koje tvrde je uspostavljanje hegemonije za globalnu dominaciju od strane jedne jedine velike sile neophodan uslov za globalni red u privrednim

transakcijama i medjunarodnoj vojnoj bezbjednosti.

18

Hegemon – Pojedinačna izuzetno moćna država koja vrši nadmoćan uticaj na globalni sistem.

Strukturalizam – Teorija po koj se ponašanje država formira prvenstveno pod uticajem promjena

svojstava globalnog sistema umjesto djelovanjem pojedinačnih šefova država ili promjenama unutrašnjih karakteristika država.

Ravnoteža sile – Teorija po koj će se mir i stabilnost najvjerovatnije održati kada je vojna sila rasporedjena tako da nijedna sila niti blok ne mogu dominirati drugima.

Bipolarizam – Medjunarodni sistem sa dva dominantna centra moći. Multipolarnost – Raspodjela svjetske moći izmedju tri ili više centara – velikih sila, pri čemu su sve

ostale države svrstane na stranu jednog od suparnika. Unipolarnost – Stanje u kome medjunarodni sistem ima jednog dominantnog hegemona sposobnog

da dominira svim drugim zemljama. Realizam – Škola misli koja tvrdi da pošto je suparništvo medju državama prirodno, države trebaju da

se pripremaju za rat kako bi ga izbjegli. Konstruktivizam – Naučni pristup istraživanju u kome se naglašava značaj činilaca i zajedničkog

znaačenja koje oni pridaju prilikom definiranja sopstvenih identiteta, interesa i institucija – poimanja koje utiču na njihovo medjunarodno ponašanje.

Liberalna teorija – Škola misli koja zastupa tezu da je napredak u oblasti mira moguć putem institucionalnih reformi koje medjunarodnu anarhiju drže pod kontrolom. Briand-Kellogg-Pakt – Multilateralni sporazum potpisan 1928. Kojim je rat kao način za rješavanje

medjudržavnih sukoba proglašen nezakonit. Iredentizam – Nastojanje etnonacionalne grupe da silom povrati kontrolu nad teritorijom tako da

postojeće državne granice više ne dijele grupu. Fašizam – Krajnje desničarska ideologija koja se zalaže za ekstremni nacionalizam i uspostavljanje autoritarnog društva zasnovanog na jednopartijskom sistemu sa diktatorskim vodjstvom.

Machtpolitik – Njemačka realna filozofija upravljanja državom koja ekspanziju državne moći i teoritorije upotrebom oružane sile smatra za legitiman cilj.

Izolacionizam – Politika povlačenja iz aktivnog učešća sa ostalim učesnicima u svjetskim poslovima i umjesto toga orijentacija državnih napora na bavljenju unutrašnjim poslovima.

Unilateralizam – Pristup koji se oslanja na nezavisne strategije samopomoći u oblasti spoljne politike.

Biheviorizam – Pokret u metodološkim istraživanjima koji u proučavanje svjetske politike uključuje rigoroznu naučnu analizu, kako bi se zaključci o obrascima ponašanja temeljili na mjerenju, podacima i dokazima, a ne na špekulacijama i subjektivnim uvjerenjima i procjenama.

19

Konstruktivizam – Naučni pristup istraživanju u kome se naglašava značaj činilaca (ljudi i grupa) i

zajedničkog značenja koje oni pridaju prilikom definiranja sopstvenih identiteta, interesa i institucija – poimanja koje utiče na njihovo medjunarodno ponašanje.

Realizam – Teorija po kojoj se države nadmeću jedne s drugima ne bi li osvojile vlast pomoću rata i imperijalizma, zato što ihnagoni ljudska priroda koju pokreće potreba za agresijom.

Pacifizam – Liberalna idealistička škola etičkog mišljenja koja ne priznaje niti jedan razlog koji bi mogao da opravda ubijanje drugog ljudskog bića, čak ni onda kada za to postoji dozvola šefa države.

Neorealizam – Tzv. strukturalna verzija realizma kojom se ponašanje država objašnjava kao funkcija promjena u strukturi globalnog sistema.

Protekcionizam – Prepreke u spoljnoj trgovini, kao npr. carinske stope i kvote, kojima se štiti domaća industrija od konkurencije kod kupovine proizvoda koje proizvodi domaća industrija.

Konferencija na Jalti: Sastanak na najvišem nivou Winston Churchill-a, Franklin D. Roosevelt-a i Joseph Stalin-a 1945. da bi se riješila postratna teritorijalna pitanja i postupak glasanja u UN-u u cilju kolektivnog upravljanja svjetskim poretkom.

Detant (fr. Detente) – Uopće strategija nastojanja da se smanji zategnutost izmedju neprijatelja kako bi se smanjila mogućnost rata.

SALT – Razgovori o ograničenju strateškog naoružanja koji se sastojao iz dva niza sporazuma postignutih sedamdesetih godina izmedju SAD-a i SSSR-a koji uspostavljaju granice na strateške

sisteme za lansiranje nuklearnih projektila. Trumanova doktrina: Izjava predsjednika Harry-a Truman-a da će spoljna politika SAD-a pribjeći intervenciji da bi pomogla narode koji su stali na stranu SAD-a u borbi protiv spoljnog potčinjavanja.

Carterova doktrina: Izjava predsjednika Jimmy Cartera o spremnosti SAD-a da upotrijebi vojnu silu da bi zaštitila svoje interese u Perzijskom zaljevu.

Reaganova doktrina: Obaveza SAD-a da pomaže antikomunističke pobunjenike koji nastoje zbaciti režime podržavane od Strane Sovjetskog Saveza.

Bushova doktrina: Ključna strategija da se sačuva unipolarni svijet pod hegemonijom SAD-a tako što će vojna sila SAD-a održavati na nivou koji može ne ugroziti niti jedna velika sila.

Suverenitet – Pravna doktrina po kojoj države imaju vrhovnu vlast da upravljaju svojim unutrašnjim poslovima i da uspostavljaju i održavaju spoljnopolitičke odnose sa drugim državama i medjuvladinim

organizacijama. Komunistička teorija Imperijalizma: Marksističko-lenjinističko ekonomsko tumačenje

imperijalističkih ratova osvajanja po kome su oni prouzrokovani potrebom kapitalizma za nalaženjem stranih tržišta ne bi li mogao da generira kapital.

Laissez-faire ekonomija: Slobodna tržišta na kojima se roba razmjenjuje uz minimalno upravljanje države.