UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK: Historija

FRANAČKA DRŽAVA

(Seminarski rad)

Uradio: Almir Halilović Mentor: ass. Emir Šehić

Tuzla, 2014.

I UVOD

U ovom seminarskom radu ću Vam u što kraćim, mogućim i jasnijim crtama reći nešto o nastanku Franačke države, kao i o njenom razvoj za vrijeme dinastija Merovinga i Karolinga. Franačka država nastala je poslije pada Rimskog carstva i na njegovim ostacima . Franačka država je stalno mijenjala svoju veličinu ovisno od mogućnosti vladara i prilika koje su bile za vrijeme njegove vladavine. Broj vladara je bio veliki i svako od njih zauzima određeno mjesto i određene zasluge za razvoj Franačke države.

Nastanak Franačke države bio je od velikog značaja za kasniji razvojj društvenog i političkog svijeta. Kao i većina ostalih država Franačka donosi mnogo novina i mijenja kolosijeke uobičajnog tadašnjeg života. Njena društvena struktura će se razlikovati od njenih predhodnika.

Kao i sve ostale države Franačku će potresati unutrašnji nemiri, neslaganja i manji raskoli koji će na kraju dovesti i do njenog raspada. U Franačkoj će se razviti i sistem društvene organizacije koji nazivamo feudalnim.

U izradi seminarskog rada na temu „Franačka država“ pomogli su mi radovi brojnih historičara, koji su napisali niz radova na ovu temu. Među njima je svakako i Henri Pirenne, čije je djelo „Povijest Evrope (od Seobe naroda do XVI stoljeća)“ u velikom pomoglo izradu ovog seminarskog rada, te temeljnom razumijevanju različitih procesa vezanih za Franačku državu. Pored njega važnu ulogu imaju i Miroslav Brandt, Sidni Peinter i mnogi drugi, čiji su prikupljeni podatci i djela takođe dali veliki doprinos, što će se vidjeti kroz sami rad.

2

II NASTANAK FRANAČKE DRŽAVE

Rana historija Franaka

Glavni historijski izvor o Francima je Grgur iz Tura koji u svom djelu „Historija Franaka“ obuhvata period do 594. godine. Pored njega postoje i raniji rimski izvori kao što su Amijan Marcelin i Sidonije Apolinar. Sam Grgur nije znao franački jezik i vjerovatno je imao prijatelje koji su mu prenosili suštinu franačkih epova, nije imao povjerenja u franačku tradiciju ali je bio prinuđen da je koristi.

Grgur tvrdi da su Franci živjeli u Panoniji pa su se premjestili do obala Rajne. Drugi raniji izvori napominju da su se Franci preselili od ušća Dunava do Rajne. Rimski car Julijan Otpadnik je tokom 355-358 smirio Franke u području Rajne. Rim je dodijelio Francima veliki dio Galijske Belgije te su od tog trenutka Franci postali federati carstva. Područje gdje su se najprije naselili odgovara današnjoj Flandriji i Holandiji južno od Rajne.

S ovog područja Franci se dalje šire i na kraju su zauzeli većinu Galije sjeverno od Loare i istočno od Vizgotske Akvitanije. U području Soasona i Pariza rimska vlast je postojala sve do 486., zahvaljujući savezništvu sa Francima. Grgur spominje da je prvi salijski kralj bio Hlodion, kojeg je prema franačkoj tradicije naslijedio Meroveh a njega Hilderik.

Hilderikova ličnost nam je poznatija od Hlodionove. On je bio kralj od 457. godine, te je bilo interesantno ime njegove supruge a Kodovikove majke, Basina. Prema podacima Grgura iz Tura, Hilderik i Franci su se borili kao rimski federati u velikoj bici kod Orleana 463. ili 464. godine. Za vrijeme Hilderikova života, Salijski Franci se nisu teritorijalno proširili, a umro je 481. godine.

Franci

Franci pripadaju zapadnogermanskoj skupini naroda koji prodiru na područje Rimskog carstva u vrijeme velike seobe naroda. Ime Franci pojavljuju se prvi puta tek sredinom III stoljeća.1 Oni su se sastojali od nekoliko germanskih plemena,u sjevernoj skupini najsnažnije je bilo pleme Batavaca koji će početi nositi ime Salijski Franci, druga skupina okupljala se oko Ubijaca te će dobiti naziv Ripuarijski Franci dok se treća skupina okupljala oko plemena Hata.

U drugoj polovini IV vijeka prvi zauzimaju Toksandriju (današnji sjeverni Brabant), i potučeni od cara Julijana, ostaju tu na položaju federata Rimskog Carstva.2 Franci su prvo germansko pleme koje se stalno nastanilo na području Rimskog carstva. Došli su na područje Rimskog carstva iz sadašnje Njemačke i južne Holandije i naselili su sjevernu Galiju, gdje su prihvaćeni kao federati.

1 M. Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, knjiga prva, Zagreb 1980.,str. 60.2 Udaljcov-Kosminski-Vajnštajn, Istorija srednjeg veka I, OGIZ 1941., str. 60.

3

Kao glavna osvajačka snaga među Francima razvili su se Salijci.3 Oni su već polovinom IV vijeka izborili pravo naseljavanja na rimskom teritoriju, te su iskorištavali poteškoće u Carstvu i za vrijeme kralja Klodiona su krenuli prema rijeci Sommi. Za vrijeme namjesnika Aecija, pod vodstvom kralja Meroveha sudjelovali su u bitci protiv Huna na Mauricijakovu polju.4 Rezultat tog sudjelovanja bilo je zaposjedanje cijele sjeverne galije do rijeke Somme.

3 Miroslav Brandt, Navedeno djelo, str. 60.4 Miroslav Brandt, Navedeno djelo, str 60.

4

III MEROVINZI

Ime franačke dinastije Merovinzi potiče od Meroveha koji je vladao Salijskim Francima od 447.-457. godine, posljednji merovinški kralj bio je Hilderik. Hilderik koji je vodio porijeklo iz aristokratskog franačkog roda Merovinga, bio je „kralj“ u Turneu.5 Osim toga zvali su ih još i dugokosi kraljevi, budući da su nosili duge kose nasljeđene još od Klodovikovog vremena.

Po tradiciji posljednje Merovinge nazivamo kraljevi-lijenčine; ali bilo bi bolje zvati ih nemoćnim kraljevima, jer se njihova neaktivnost ne objašnjava ni ljenošću ni njihovom apatijom, nego njihovom slabošću i njihovom nemoći.6 Merovinzi su vladali Francima od 481. do 751. godine. Merovinška dinastija je vjerovala kako vodi porijeklo od boga.7 Kraljevstvo je bilo izborno, a izbor je bio ograničen na lozu Merovinga. Kraljevstvo je smatrano ličnom svoinom kraljevske porodice, tako da je poslije Klodovikove smrti država podijeljena među njegovim sinovima.

Dok su se granice različitih kraljevstava neprekidno mijenjale, zbog različitih razloga, neprekidno su postojale i tri velike oblasti Franačke države: Austrazija, Neustrija i nekadašnje Burgundsko kraljevstvo koje je činilo treću merovinšku državu. Svaki merovinški kralj imao je uz sebe ljude koji su mu vjerno služili. Ovakav odred, koji je bio franačka verzija starogermanskih komitatusa (comitatus), zvao se trust, dok su njegovi pripadnici nazivani antrustioni.8

Merovinški kraljevi su uočili veliki značaj crkve pa su joj kao takvoj davali velika zemljišta, kako svjetovnom tako i duhovnom sveštenstvu. Ovakva politika učinila je episkope krupnim zemljoposjednicima, a bogati manastiri su se naglo uzdigli.9 Međutim, crkveni velikodostojnici nisu oduševljeno prihvatili germansko pravo koje im je bilo veoma primitivno, zbog čega su uspijeli da od kraljeva izdejstvuju sudska ovlaštenja nad sveštenstvom. Zemlja je i dalje bila podložna germanskim zakonima, ali je pokretna imovina mogla da bude zaveštena testamentom, a ovlašćenja vezana za oporuke bila su data crkvi.10

Merovinzi su samo načelno postali kršćani, te je prošlo mnogo vremena prije nego što će kršćanstvo uopće uticati na njihove običaje. Kraljevi nisu ometali crkvu da uspostavi svoju vlast nad narodom, dok je crkva njima uspijela da nametne da imaju jednu zakonitu ženu. Uprkost tome što su merovinški vladari širokom rukom darivali crkvu zemljom i privilegijama, bili su odlučni u nastojanju da je čvrsto drže pod svojom kontrolom.11 Kraljevi su čvrsto stajali iza toga da sveštenici koji dobiju njihovu saglasnost

5 Udaljcov-Kosminski-Vajnštajn, Istorija srednjeg veka I, OGIZ 1941., str 61.6 Henri Piren, Povijest Evrope (od seobe naroda do XVI stoljeća), str., 27.7 Sidni Peinter, Istorija srednjeg veka (284-1500), Glas srpski 1997., str. 76. 8 Isto, str., 77.9 Isto, str.,77.10 Isto, str., 78.11 Sidni Peinter, Navedeno djelo, str., 78.

5

mogu da budu na episkopskom prijestolju. Takođe, nijedan Meroving nije dozvoljavao zasjedanje crkvenog sabora ukoliko ga nije on sam sazvao, dok ni saborske odluke ne bi bile valjane dok ih sam kralj ne bi izdao.

Kralj, plemstvo i visoko sveštenstvo imali su velika imanja na kojima su radili poluslobodni seljaci koji nisu mogli da napuste imanje. Postojale su dvije vrste franačkih sela, prve su bile naseobine slobodnih ljudi koji su zajedno obrađivali zemlju pod upravom seoskog savjeta, dok se u drugim nalaze plemići sa svojim pratiocima.

Postojali su sitni slobodni seljaci, zatim je bilo malih zemljoposjednika, bilo je i ljudi koji su i pored činjenice da nisu imali svoje zemlje bili prilično imućni. Crkva je dodjeljivala ljudima beneficium. Beneficium je moglo biti imanje dovoljno samo da prehrani zemljoradnika i njegovu porodicu, ali i veliki zemljišni posjedi daravan zajedno sa seljacima.12

Zakon u doba Merovinga nije bio isti za sve. Za Salijske Franke postojao je Salijski zakon a za Ripuarijske Franke drugi zakon. Merovinško kraljevstvo je uvozilo svilu, mirise, vino, voće i drugo. Galija je jedva mogla da proizvede nešto što bi moglo zanimati velika tržišta Sredozemnog mora, dok ni zemljoposjednička aristokratija Franačke, a ni seosko stanovništvo nisu bili zainteresovani za trgovačko poslovanje. Zbog toga je gotovo sva daleka trgovina na tlu Franačke bila u rukama orjentalnih trgovaca.

Slabljenje trgovine se ogledalo i u nestajanju novca. Austrazijski kralj Teodebert prvi je počeo kovati zlatni novac, ali je kraljevsko kovanje novca ubrzo i prestalo, tako da od početka VIII vijeka uopšte nema zlatnog novca, a plaća se sve više u naravi(naturi) i to: stokom, kožom, oružjem i slično.

Prema najmlađim poglavljima Salijskog zakona slobodna franačka sela poznavala su samo alodijalno ili još neotuđivo posjedovanje obradive zemlje, dok se pravo posjedovanja drugih tipova zemljišta očuvalo kao zajednički posjed seoskog kolektiva. Alodijalno posjedovanje zemlje i napredak poljoprivredne tehnike doveli su u drugoj polovini VI vijeka do prevlasti mali seoski porodica u franačkim selima. Ta sela su uređena kao takozvane susjedske opštine ili marke, u kojima male porodice teže da slobodno raspolažu svojim nekretninama.

Prelomnu tačku u tom razvitku čini edikt kralja Hilperika koji je priznao pravo nasljedstva zemlje i kćerima čime je faktički ozakonjeno otuđivanje zemlje. Nedugo zatim pravo raspolaganja zemljišnim česticama pretvorilo se u slobodu poklanjanja, zalaganja i prodavanja zemlje. Time je alod poprimio obilježje potpunog vlasništva. Privatno posjedovanje obradive zemlje vodio je i do stvaranja imovinskih razlika među franačkim seljacima. Krajem VI vijeka imamo tri kategorije slobodnih seljaka: niži, viši i srednji.

Posljednji merovinški osvajač Dagobert I usmjerio je svoje napade prema Germaniji te je uspio da dođe sve do Dunava. On je uspio za vrijeme svoje vladavine (629-639)da nakratko ponovo objedini Franačko kraljevstvo- poslije njegove vladavine prestalo je širenje i počelo je opadanje franačke države. Sve do vladavine Dagoberta I merovinška država se nije odvojila od rimske tradicije. Zemlje koje su bile u carskom državnom

12 Isto, str., 80.

6

posjedu, prešle su u kraljevu vlast ali su galo-romanski veleposjednici uglavnom zadržali svoje domene. Došlo je do obnove trgovine a samim tim i kraljevska blagajna se redovno punila.

Kolodovik (481.-511.)

Klodovik je bio Merovehov unuk koji je porazio ostatke rimske vlasti i proširio franačku kontrolu do rijeke Loire, a nakon što je porazio Burgunde i Vizigote zaposjeo je cijeli teritorij između Rajne i Pirineja. U sklopu ovih sukoba krije se jedan od važnijih događaja franačke pa i europske historije, naime Klodovik je većinu problema s Burgundima riješio ženidbom s kćerkom burgundskog kralja, Klotildom koja je bila kršćanka, a nakon ženidbe i Klodovik prelazi na kršćanstvo. Krštenje je obavljeno 496.g. u crkvi u Reimsu, zbog čega su se mnogi budući francuski kraljevi krunili upravo u toj crkvi. Važnost Klodovikova katolicizma bila je u tome što je on time stekao položaj istovjernika i zaštitnika vjere galorimskog stanovništva, za razliku od Vizigota, Burgunda, Ostrogota i Vandala, koje je, uz ostale faktore, i njihovo arijanstvo dovodilo u sukobe sa starosjedilačkim stanovništvom i prvenstveno sa zemljoposjedničkom aristokracijom i crkvom.13 Klodovikovo krštenje bilo je politički akt, jedna forma učvršćivanja saveza između njega i galsko-rimskog sveštenstva.14

Klodovik je 507. godine prodro preko Loare. U presudnoj bitci kod Vujea, blizu Poatjea, Alarih II bio je poražen i ubijen, a cijela je Akvitanija pripala je Franačkoj država.15 Uskoro je Klodovik centar svoje vladavine postavio u Parizu, kako je ostalo do današnjih dana. Istočno Rimsko Carstvo je jačanje Franaka dočekalo s odobravanjem, jer ih je prije svega bilo strah povezivanja Ostrogota (Italija, Balkan) i Vizigota (Hispanija), pa zato priznaju vlast kršćanskog vladara u Franačkoj. Osim toga mislili su da će moći Francima nametnuti svoja pravila igre, tj. svoje zakonodavstvo i politički utjecaj.

Klodovik nije za to puno mario niti je prihvatio Carigradsko zakonodavstvo, nego je dao popisati vlastito običajno pravo koje je poznato pod nazivom Lex Salica ili Salijski zakonik i njegove odredbe dugo su imale važnost na području zapadne Europe. Nakon Klodovikove smrti državno je područje podijeljeno među njegova četiri sina, od kojih niti jedan nije imao sposobnosti svoga oca, pa se to razdoblje u franačkoj historiji naziva "doba lijenih kraljeva", kada dolazi do raspada čvrste centralne vlasti. Klodovik je umro u Parizu 511. A nakon njegove smrti državno područje je podijeljeno među četvoricom njegovih sinova. Time je postavljen temelj prakse pri nasljeđivanju kraljevske vlasti koja je franačkoj državi u budućnosti donijela mnogo teškoća.16

Salijski zakon

Najstariji rukopisi Salijskog zakona nastali su krajem V ili u početku VI stoljeća. Salijski zakon predstavlja prijelaz od rodovskog uređenja ka pretfeudalnome i po tome ima važno značenje za upoznavanje feudalnog poretka u srednjoj i zapadnoj Evropi. Društveno uređenje Franaka u prvo vrijeme poslije osvajanja možemo proučavati na

13 Miroslav Brandt, Srednjovijekovno doba povijesnog razvitka, knjiga prva, Zagreb 1980., str., 61.14 Udaljcov-Kosminski-Vajnštajn, Istorija srednjeg veka I, OGIZ 1941.,str., 61.15 Miroslav Brandt, Navedeno djelo, str., 61.16 Isto, str., 63.

7

osnovu takozvanog Salijskog zakona, zakonodavnog spomenika Salijskih Franaka, sastavljenovog na početku VI vijeka, još za Klodovikovog života.17

U Salijskom zakonu još se nigdje ne govori o neograničenom, individualnom vlasništvu nad zemljom nego samo o pravu domaćinstva na iskorištavanje zemlje u uvjetima vrhovne vlasti seoske zajednice nad cijelim zemljišnim teritorijem sela.18 Salijski zakon zaštičuje tlo na kojem stoji kuća i gospodarske zgrade takođe se zaštićuje posjedovanje oranica i vinograda te se kažnjava i sama povreda njihovih međa ako je to učinjeno bez vladareva pristanka. U doba Salijskog zakona bio je još živ i jedan drugi relikt pretklasnog društva – kolektivni zemljišni posjed.19

Zakonom je bilo određeno da svaki slobodni Franak može se odreći svake materijalne zajednice sa svojim rođacima i istupiti iz nje. Ovim istupanjem član porodice mogao se osamostaliti i formirati svoju malu porodicu koju čini bračni par sa djecom. Salijski zakon ne sadrži podatke o kupoprodaji ili nekom drugačijem otuđivanju nekretnina. Karakteristično je da se u Salijskom zakonu nigdje ne spominju pripadnici franačke rodovske aristokracije.20

U zakonu se spominju liti i robovi. Liti su bili potomci ratnih zarobljenika i imali su status poluslobodnih ljudu dok robovi nemaju osobne slobode. Liti obrađuju dio gospodareve zemlje i za to plaćaju određenu naturalnu naknadu dok su robovi bili neslobodna radna snaga u domaćinstvu svog gospodara. Klasnu raznovrsnost među Galorimljanima zakonodavstvo je definiralo trima skupinama: convivae regis (uzvanici kod kraljeva stola), possessores i tributarii.21

Merovinška država pod Klodovikovim nasljednicima

Poslije Klodovikove smrti uslijedilo je neizvjesno doba Franačke koje će se završiti propašću dinastije Merovinga i formiranjem karolinškog kraljevstva. Poslije njegove smrti franačka se država cijepa na posjede-najprije četvorice Klodovikovih sinova, zatim njegovih unuka itd;pri tome je to cijepanje bilo praćeno ogorčenom međusobnom borbom.22

Klodovikovi nasljednici bili su skloni prevarama i obmanama, ljude su žive zakopavali, mučili i kidali ih na komade. Među nasljednicima bilo je vrlo krvoločnih ličnosti o čemu svjedoči i Grgur iz Tura. Jedan franački kralj naredio je da živog spale njegovog sina sa čitavom porodicom, jedna kraljica radije pristaje da ubije svoje maloljetne sinove, nego da postanu sveštenici, druga kraljica naređuje da joj udave kćer, jer se bojala da bi mogla preotet njenog vjerenika.

Sve do vladavine Dagoberta I merovinška država se nije odvajala od rimske tradicije. Zemlje koje su bile u carskom državnom posjedu, prešle su u kraljevsku vlast, ali su galo-romanski veleposjednici uglavnom zadržali svoje domene. Zahvaljujući uspostavljanju

17 Udaljcov-Kosminski-Vajnštajn, Navedeno djelo, str., 62.18 Miroslav Brandt, Navedeno djelo, str., 64.19 Udaljcov-Kosminski-Vajnštajn, Navedeno djelo, str., 63.20 Miroslav Brandt, Navedeno djelo, str., 68.21 Isto, str., 68.22 Udaljcov-Kosminski-Vajnštajn, Navedeno djelo, str., 68.

8

mira, došlo je do obnove trgovačke djelatnosti. Takođe, zahvaljujući redovnoj trgovini, kraljevska blagajna redovno se punila i raspolagala važnim izvorima prihoda.

Slabljenje stare rimske uprave koj je kralj s velikom mukom održava, omogućuje aristokratiji velikih posjednika da nasuprot kralju zauzmu jači položaj u društvu. Važni službenici odabrani između velikaša postepeno ostvaruju nezavisnost prema vlasti, tako da grof često ubire porez samo u svoju korist. Naročito na sjeveru u Austraziji, aristokratija velikih posjednika je od VII vijeka postigla apsolutnu prevlast.

Za vladavine Dagoberta I (629.-639.) izvršen je popis zemljišta kraljevskog fiska koja su poklonjena crkvi i magnatima te je jedan dio oduzet i vraćen u fisk. Konfiskovana su i mnoga imanja privatnih lica, zaveštena crkvi.23 On se takođe morao boriti sa svojim bratom koji je želio da se proglasi samostalnim kraljem Neustrije. Iako je Dagobert vještom politikom uspio očuvati jedinstvo države, njezin se teritorij 639. godine opet raskolio za vrijeme vladavine njegove dvojice sinova.24

Majordomi

Poslije smrti kralja Dagoberta njegovi sinovi vladaju pod zaštitom majordoma. Obično je bilo tri majordoma, po jedan za svaku kraljevinu, te su bili priznate vođe magnata, branioci njihovih privilegija i predvodnici vojske. U isto vrijeme u njihovim rukama nalazilo se i ubiranje poreza.25

Naročito je u Neustriji i Burgundiji bio moćan majordom Ebroin.26 Velikaši su uspijeli da ga protjeraju u progonstvo a za kralja je 673. godine proglašen Hilderik II koji je bio vladar u Austraziji. Tako su ponovo sva tri dijela franačke države bila ujedinjena pod jednim vladarem.27 Snažan majordom u bilo kojem od tri dijela države pretvorio se u pobornika jake središnje vlasti, da je postao opasniji od legalne kraljevske vlasti koja je bila materijalno slaba.

Poslije Hilderikove smrti ponovo na vlast se vraća majordom Ebroin. U međuvremenu na vlast u Austraziji dolazi Pipin Heristalski, po čijem će sinu i nova dinastija dobiti ime dinastija Karolinga i kao takva sredinom VIII vijeka doći na kraljevsko prijestolje umjesto dinastije Merovinga. Pipin Heristalski umro je 714.godine. poslije dugotrajni borbi kao majordom svih triju dijelova države afirmirao se vanbračni Pipinov sin Karlo Martel. Te time počinje i dinastija Karolinga.

23 Udaljcov-Kosminski-Vajnštajn, Navedeno djelo, str., 70.24 Miroslav Brandt, Navedeno djelo, str., 146.25 Udaljcov-Kosminski-Vanštajn, Navedeno djelo, str.,71.26 Miroslav Brandt, Navedeno djelo, str., 147.27 Isto, str., 147.

9

IV KAROLINZI

Poslije smrti Hlodoveha neprekidno postoji nekoliko oblasti Franačke države budući da je zemlja podijeljena među njegovim sinovima. Međutim, poslije smrti Dagoberta dolazi period „lijenih“ kraljeva pod kojima stvarnu vlast drže majordomi među kojima se ističu Karolinzi. Među majordomima su bili stalni sukobi kako bi se zauzela sva vlast u Franačkoj državi tj.kako bi se tri oblasti (Neustrija, Austrazija i Burgundija) ujedinile pod jednu vlast. Nakon smrti Pipina Heristalskog majordom Austrazije je uspio postati jedini majordom čitave kraljevine. Međutim nakon njegove smrti njegova djeca su bila maloljetna, a plemstvo je stvorilo haos svojim međusobnim borbama. Neustrijci predvođeni svojim majordomom upadaju u Austraziju, gdje je u ime Pipinovog unuka vlast preuzela Pipinova udovica Plektruda. Ona je u tamnicu zatvorila vanbračnog Pipinovog sina Karla smatrajući ga opasnim za svoju vlast. Pobjegavši iz tamnice i okupivši oko sebe austrazijske ljude, Karlo Martel je potukao Frize i Neustrijce, uprkos pomoći koju im je pružio Odon Akvitanski.28

Karlo Martel ( 714.-741.)

Raspadom franačke centralne vlasti dolazi do podijele Franačke na nekoliko većih oblasti. Poslije smrti Pipina Heristalskog pojedini magnati, svjetovni i duhovni, stiču gotovo potpunu političku nezavisnost; u Akvitaniji se obrazuje nezavisno vojvodstvo Odona; dižu se i vojvode pojedinih germanskih plemena.29U svakoj pojedinoj oblasti stvarna je vlast bila u rukama najmoćnijeg plemića koji se nazivao majordom.

Jedinstvo Franačkog Kraljevstva ponovno je uspio uspostaviti jedan od najmoćnijih majordomova – Karlo, koji je prisilio sve franačke oblasti da priznaju njegovu vrhovnu vlast. U međuvremenu su Arapi, pokorivši Vizigotsko Kraljevstvo u Španjolskoj, napali južnu Galiju, Karlo je sjajno reagirao, skupio veliku vojsku i u bitki kod Poitersa ili Toursa 732.g. porazio Arape, čije je osvajanje tada konačno zaustavljeno. (u stvari je bitka bila negdje između ta dva spomenuta grada) Karlo je u slavu te pobijede stekao nadimak Martell (čekić), a samo Franačko Kraljevstvo povratilo je svoj ugled i vodstvo. Pobjeda kod Poitiersa konačno je učinila Karla Martella potpunim gospodarem u kraljevstvu. 30 On je iskoristio ukazanu priliku te je prove vojnu reformu u državi da bi ojačao vojnu organizaciju. Do njega se vojska sastojala samo od slobodnih ljudi, novačenih u grofovijama u vrijeme rata.31 To je bila obična vojska pješaka, koja se opremala o svom trošku, bilo je veoma teško njeno okupljanje, a osim toga i teško se kretala. Poslije Poatjea Karlo je odlučio da po uzoru na Arape stvori konjicu. Da bi ovo ostvario bilo je potrebno stvoriti klasu ratinka. Izvršena je raspodjela zemlje najjačim vazalima upravitelja dvora, koji nije oklijevao da u tu svrhu oduzme dobar dio crkvenih imanja. Svaki naoružan čovijek bio je darovan komadom zemlje- beneficijem, a zauzvrat bio je obavezan da uzdržava konja i da vrši vojnu službu. Ove obaveze potvrdit će još jedna zakletva vijernosti. Vazal koji je prvobitno bio tek službenik postaje tako vojnik, čiji

28 Udaljcov-Kosminski-Vajnštajn, Navedeno djelo, str., 73.29 Isto, str., 73.30 Henri Pirenne, Navedeno djelo, str., 27.31 Isto, str., 27.

10

je opstanak osiguran posjedom zemlje.32S njegovom vlašću konačno se učvrstila vlast majordoma iz kuće Pipina, koji su kasnije osvoili i samu kraljevsku vlasti.33kada je 741. godine Karlo Martel umro, mjesto majordoma su nasljedila njegova dva sina, Pipin i Karloman.34

Pipin Mali i Karloman

Uoči svoje smrti (741.) Karlo Martel je svome starijem sinu Karlomanu ostavio vlast u Austraziji, a mlađem Pipinu vlast u Neustriji, Burgundiji i Provansi.35 Akvitanija i Bavarska su zadržale autonomiju ograničenu priznavanjem vazalskog odnosa. Odmah je protiv novih majordoma dignut ustanak. Pobunio se Karlov sin od druge žene – Grifon, koga su braća zaobišla prilikom podjele države.36 Braća su ugušila ustanak ali su radi učvršćivanja vlasti smatrali da treba da postave kralja, tako da su 743. godine na prijestolje doveli Hilderika III iz roda Merovinga.

U isto vrijeme braća su se postarala da regulišu svoje odnose s crkvom, zaoštrene zbog sekularizacije crkvenih zemalja pod Karlom Martelom.37 Karloman je otvoreno obećavao vraćanje crkvene zemlje koja je oduzeta za vrijeme Karla Martela. Reforme su naišle na protivljenje. Karloman se odrekao vlasti i otišao je kao monah u Italiju. Era zajedničke vladavine dvojice majordoma završila se 747. godine. Karloman se šest godina kasnije, izgleda sasvim dobrovoljno povukao u manastir, ostavljajući tako Pipina da sam bude duks svih Franaka.38

Pipin Mali ( 751.-768.)

Karolinško kraljevsto počinje u novembru 751.godine kada je Pipin Mali zbacio posljednjeg merovinškog kralja Hilderika III. Prividna vlast merovinškog kralja malo je pomagala Pipinu u njegovoj borbi; zbližavanje sa papstvom obećavalo je druge perspektive; postajalo je moguće da on uzme i sam kraljevsku vlast, legalizovanu crkvenim autoritetom.39 Pipin Mali je bio majordom i sin slavnog majordoma Karla Martela. Pipin ga je nalijedio 741.godine u službi majordoma i u upravljanju kraljevstvom. On je bio manje zauzet ratovanjem i veoma rano sklopio je dobre odnose sa Rimom.40

U to vrijeme su anglosaksonske misije pod vodstvom sv. Bonifacija počele djelovati među paganskim Germanima. Pipin je prema njemu pokazao naklonost na što su ga potakli i politički interesi. Zahvaljujući bliskim odnosima sa Pipinom, Bonifacije se našao u poziciji prirodnog posrednika između njega i pape. Pipin je ustvari već bio kralj; ali on

32 Henri Pirenne, Navedeno djelo, str., 27.33 Udaljcov-Kosminski-Vajnštajn, Navedeno djelo, str. 73.34 Sidni Peinter, Navedeno djelo, str., 84.35 Miroslav Brandt, Navedeno djelo, str. 149.36 Udaljcov-Kosminski-Vajnštajn, Navedeno djelo, str.75.37 Isto, str., 75.38 Sidni Peinter, Navedeno djelo, str., 85.39 Udaljcov-Kosminski-Vajnštajn, Navedeno djelo, str., 76.40 Henri Pirenne, Navedeno djelo, str., 28.

11

je želio da to postigne i pravno.41 Da bi bez grižnje savijesti mogao izvesti državni udar, trebalo mu je da se može zaštititi visokim moralnim autoritetom. Kod pape je takođe vladala neodrživa situacija, koja je zahtijevala hitno rješenje. Naime, Langobardi su ugrožavali sam Rim.

U tu svrhu Pipin je 750. godine poslao papi Zahariji delegaciju, sa upitom treba li da kraljevski naslov nose vladari koji nemaju nikakve moći, ili je pravo da on pripada onima koji zaista mogu upravljati svojom zemljom.42 Papa je odgovorio da vlast treba da pripadne onome koji zaista vrši vrhovnu vlast, odnosno Pipinu.

Budući da se uz papinu pomoć domogao prijestolja Pipin nije oklijevao da papi učini protuuslugu. Papa Stjepan II je lično došao da zatraži pomoć protiv Langobarda.43 Na taj način Rim je prekinuo vezu sa Carigradom i povezao svoju sudbinu sa sudbinom dinastije, koju je nedavno posvetio. Sastavši se sa Pipinom (754.) papa ga je na koljenima molio za pomoć i dobio od pipina odgovarajuća obećanja.44

Do franačkog pohoda protiv Langobarda došlo je 754.godine te je završen pobjedom Franaka, a papa je dobio Rim sa područjem koje ga okružuje. Pipin 756.godine ponovo napada i poražava Langobarde te je na taj način utemeljena crkvena država. Dok je kraljevska vlast za vrijeme Merovinga bila potpuno laička, vlast za vrijeme Karolinga imala je vjerski pečat. Obred posvete koji se prvi put javio prilikom Pipinovog krunisanja pretvara vladara na neki način u svešteničku osobu.

Pipin je osim u Italiji postigao vojne i političke uspijehe i u drugim područjima. Njegova vojska je 752.godine osvoila Septimaniju, između 760 i 768.godine trajalo je pokoravanje Akvitanije kada je vojvodstvo ukinuro i teritorij pripojen neposrednoj vlasti kralja. Mnogobrojna Pipinova ratovanja primorala su ga da svoje vazale održava u vijernosti mnogim darivanjima zemlje zbog čega nije mogao da vrati crkvi imanja koja je njegov otac, Karlo Martel, oduzeo. Ali da bi crkvi dao odštetu on je 765.godine nametnuo obavezu svim stanovnicima i posjednicima da plaćaju crkvi desetinu.

Sa svoje posljedne vojne akcije u Akvitaniju Pipin se vratio bolestan. Kada je Pipin 768. godine preminuo, nasljedila su ga dvojica njegovih sinova, Karlo (768-814) i Karloman (768-771.).45 Stariji Karlo dobio je sjeverozapadne dijelove kraljevine (Austraziju, sjevernu Neustriju i veći dio Akvitanije); Karlomanu su pripali jugoistočni dijelovi kraljevine (južna Neustrija, Burgundija, Provansa, Alzas i Alemanija, Tiringija, Nesen i neke druge oblasti).46

Karlo i Karloman

Između Karla i Karlomana je dolazilo do nesloge naročito zbog langobardskog pitanja. Kada je u granicama Karlove teritorije izbio lokalni sukob, Karloman je odbio da pomogne bratu, pa je Karlo sam ugušio ustanak. Karlo je isprva usvoio stav svg djeda, Karla Martela, o savezništvu sa Langobardima, pa se čak i oženio kćerkom njihova kralja

41 Henri Pirenne, Navedeno djelo, str. 28.42 Miroslav Brandt, Navedeno djelo, str., 150.43 Henri Pirenne, Navedeno djelo, str., 29.44 Udaljcov-Kosminski-Vajnštajn, Navedeno djelo, str., 76.45 Sidni Peinter, Navedeno djelo, str., 90.46 Udaljcov-Kosminski-Vajnštajn, Navedeno djelo, str., 77.

12

Dezidera, Deziderijom.47 Karloman je smatrao da politika u Italiji treba da ostane u njegovu nadležništvu, strahovao je od Karlova saveza sa Langobardima i smatrao se zaštitnikom papskih interesa. Međutim, Karlo je uskoro shvatio da mu ovakav položaj ne odgovara te je prekinuo savez sa Deziderom.

Situacija u Franačkoj državi će se promijeniti poslije smrti Karlomana (771.) kada se većina njegovih vazala priključila Karlu i tako onemogućila prijestolje Karlomanovoj djeci. Dezider je nastojao da osigura prijestolje Karlomanovoj djeci te Karlo zauzima još oštriji stav prema Dezideru. On se još ranije razišao od Dezidera, a kada mu se papa Hadrijan I obratio za pomoć protiv Langobarda, on je krenuo protiv njih, poslije uzaludnih pokušaja da se pitanje riješi mirnim pregovorima.48

Karlo Veliki (768-814)

On je bio franački kralj, a potom od 800. godine i car Franačkog carstva. Nastavio je politiku svojih moćnih predhodnika, tj. širenje teritorija i kršćanstva, ali s puno većim uspijehom. Njegov lični biograf dvorski učenjak Ajnhard u djelu „Život Karla Velikog“ opisao ga je kao velikog i snažnog čovijeka koji je uživao u fizičkim naporima, posebno lovu, jahanju i plivanju, a napomenuo je da je bio neumjeren sa hranom i ženama. Po prirodi Karlo je bio napadan, ambiciozan i odlučan, krajnje nemilosrdan u namjeri da postigne svoj cilj.49

Ubrzo posto je Karlo Veliki stupio na presto, postalo je jasno kako ne može biti trajan poredak koji je u Italiji uspostavio Pipin.50 Karlo je iskoristio mogućnost da učvrsti svoj uticaj u samom Rimu i u proljeće 774. godine iznenada se pojavio u Rimu, gdje da je papa primio s velikim počastima, i tu svečano potvrdio sve Pipinove darove.51 Naizad, kada je ljeti 774. godine pala i Pavija, Dezider je kao zarobljenik poslan u Franačku, a Karlo je sebe proglasio kraljem Langobarda.52 Otad je nosio naziv „kralj Franaka i Langobarda i rimski Patricij“.53

Najteži i najokrutniji Karlov vojni pothvat bilo je dugotrajno ratovanje sa Sasima.54 Prve Karlove akcije protiv njih počele su 772. godine. karlo je od Saksonaca tražio da se pokrste, odnosno da prime kršćanstvo. Karlo je ponovo intervenisao 778. godine te je kod Verdena Sasima zadao odlučujući poraz. Najviše problema Karlu su zadavali Avari. Ratne operacije protiv Avara počele su 791. godine. Karlo je iz ovog rata izašao kao pobjednik, a poslije uništenja Avarske države, Karlo je ovu oblast uključio u granice svoje države kao istočnu marku.

Karlo je došao i u sukob sa muslimanima u Španiji. On je sa svojom vojskom krenuo 778., ali je pretrpio veliki neuspijeh u bici kod Saragose. Novu ofanzivu preuzeo je prefekt Bretonske marke Roland, čija je vojska porazila Arape u Baskiji, ali je sam Roland poginuo u bici. Posljednja etapa borbe protiv Arapa u Španiji bila je 796.g kada je Karlo

47 Miroslav Brandt, Navedeno djelo, str., 125.48 Udaljcov-Kosminski-Vajnštajn, Navedeno djelo, str. 77.49 Sidni Peinter, Navedeno djelo, str., 90.50 Isto, str., 90.51 Udaljcov-Kosminski-Vajnštajn, Navedeno djelo, str., 77.52 Miroslav Brandt, Navedeno djelo, str., 224.53 Isto, str., 22554 Isto, str.,227.

13

Veliki poveo odlučujuću ofanzivu i preuzeo vlast do rijeke Ebra, te je formirao Špansku marku.

Godine 795. za novog papu je izabran Lav III. Karlo je prvi put stupio u kontakt sa novim papom u pismu od 796. U kojem ga poziva da se drži zakonskih propisa. U Rimu je nastavljeno djelovanje opozicije protiv Lava III, čak je došlo i do fizičkog obračuna na ulicama Rima. Papa se obratio Karlu Velikom i zamolio ga za pomoć, te se Karlo pojavljuje kao arbitar i gdje je utvrđeno da je papa radio po propisima. Papa mu se zahvalio i pozvao ga u Rim. Karlo je stigao u Rim u jesen 800.godine. Na božić, 25.decembra 800.godine Karlo je došao u crkvu sv. Petra prije početka mise da se pomoli pred oltarom. U trenutku kada je Karlo završio molitvu i već namjeravao ustati, prišao mu je papa i stavio na glavu carsku krunu.

Karlo Veliki je mnogo pažnje poklanjao obrazovanju, te je tako započela i karolinška renesansa. Razvija se novo pismo Carolina Minuscula, koje je prekretnica u začecima lijepog pisanja.Želeći regulirati pitanje nasljedstva poslije svoje smrti Karlo je 806 godine objavio tekst o podjeli države među svoja tri sina, ali budući da su dvojica starijih sinova umrli prije njega, Karlo je 813 godine Ludovika okrunio za cara a Pipinova sina Bernarda imenovao kraljem Italije. Početkom 814 godine Karlo Veliki je umro.

Centar uprave Karla Velikog bio je njegov dvor u Aachenu ili Aix-la-Chapelleu, a cijelo Carstvo podijeljeno je na manje jedinice – grofovije ilimarke, u kojima su upravitelji bili markgrofovi. Prostor Italije imao je poseban položaj – Kraljevina Italija. Najveći administrativni problem za Karla je predstavljala efikasna kontrola nad velikim teritorijem i lokalnim upraviteljima, što je uspio riješiti na tri načina:

1. Sam je obilazio svoje carstvo i kontrolirao provođenje zakona i saslušavao žalbe na lokalne upravitelje

2. Imenovao je posebne putujuće inspektore – missi dominici – koji su odlazili u godišnje kontrole nekog područja. Bili su kao neka produžena ruka samog cara, što je omogućilo da se carska vlast osjeti u svakom kutku carstva. Bili su nepotkupljivi i kontrolirali su i crkvene i svjetovne osobe, a o svim negativnostima izvještavali su Karla Velikog.

3.4. Zahtijevao je od svog plemstva i svećenstva da prisustvuju godišnjim općim

skupštinama, gdje se izvještavalo cara o stanju u grofovijama i biskupijama; savjetovalo cara o mnogim pitanjima; primalo direktive od cara….

Da bi osigurao što veće jedinstvo svog carstva Karlo je dao standardizirati mjere, utege, novac…, a sam carski kult imao je važnu ulogu u jedinstvu carstva. Karlo Veliki je zbog propagande predstavljan narodu kao novi David(idealni kralj Starog Zavjeta); kao novi August (najveći nekršćanski car); kao novi Konstantin (prvak Crkve).

14

V LUDOVIK POBOŽNI I NJEGOVI NASLJEDNICI

Ludovik je bio obrazovaniji od svog oca Karla međutim, vrlo često je donosio dvosmislene odluke i djelovao je pod uticajem jačih ličnosti. On je pri stupanju na vlast izvršio mnoge promijene političkog aparata. Na čelo državne uprave u funkciji kancelara postavio je Helisahara, bivšeg kancelara Akvitanije.55

Svoju želju da provede moralizaciju uprave i društva u svojoj državi Ludovik je nastojao da ostvari uz pomoć crkve.56 Svog savjetnika, opata Benedikta Anijanskog doveo je u samostan u blizini Ahena, te mu je omogućio da postane najuticajnija osoba u Franačkoj državi,a način vladanja zemljom dobiva gotovo samostanski karakter. U isto vrijeme svećenstvu je nametnuta stroža disciplina, a do nih je ovisila i Ludovikova vladavina. Papa Paskal I od Ludovika je dobio potvrdu svih prava rimske crkve te je dobio potpuno izuzeće Rima iz jurisdikcije dvorske vlasti a samim time bilo je spriječeno svako sudjelovanje cara pri izboru i potvrđenju pape.

Politika neograničenog uticaja crkve izazvala je nezadovoljstvo među pristalicama Karla Velikog.57 Oni su uspijeli da u Italiju pošalju carevog sina Lotara koji je trebao da sredi tamošnje prilike. On će izvršiti mnoge promijene te ojačati organe upravne vlasti, dok je najveće posljedice imalo obnavljanje neposredne carske vlasti nad Rimom. A 824 godine je objavio tzv. Constitutio Romana, po kojoj papa ima pravo imenovati funkcionere u svojoj državi ali je prije njihova stupanja na dužnost morao dobiti carevo odobrenje. Novoizabrani papa je prije posvećenja morao položiti zakletvu vjernosti caru. Lotarovi uspijesi oduševili su pristalice Karla Velikog te će nagovoriti Ludovika da još za života uzdigne Lotara na carsko dostojanstvo i učini ga svojim suvladarem 825 godine.

Jedan od većih vojnih pothvata za vrijeme Ludovikove vladavine jeste pokorenje Panonske Hrvatske. Tamošnji knezovi položili su zakletvu vijernosti novom caru. Međutim, zbog nasilja franačke vrhovne vlasti u Panoniji je dignut ustanak u kojima su osim Hrvata sudjelovali i Slovenci iz susjednih oblasti te srpsko pleme Timočana dok je dalmatinskohrvatski knez Borna ostao vijeran Francima. Godine 822 hrvatski knez morao je da se povuče pred najezdom Franačke vojske i to prvo kod Timočana a zatim u Dalmatinsku Hrvatsku gdje je i ubijen 823 godine.

Obnova Franačke vlasti nad Panonskom Hrvatskom dovela je u sukob Franke sa Bugarima koji su se poslije sloma Ljudevitova Ustanka osjećali ugroženi od novog susjeda. Bugarska flota uspijela je da protjera franačke posade iz Panonske Hrvatske i podvrgla je hrvatskom knezu Ratimiru. Tek 838 godine preoteo je to područje markgrof Podunavske marke Rutbod.

U toku Arapskih napadana italiju u Karolinškom carstvu se dešavala velika kriza oko podjele teritorija i vlasti u državi. Ludoviku se 823 godine iz njegovog drugog braka rodio sin Karlo Ćelavi kojem je on na saboru u Wormsu(829 godine) iz Lotarova teritorija izdvoio Alamaniju, Alzas, Reciju, dio Burguntije i namijenio ga kao baštinu Karlu Ćelavom. Protiv te odluke istupili su stariji Ludovikovi sinovi te su 830 godine izvršili vojni udar i prisilili Ludovika da poništi odliku iz 829 godine. Od tog perioda faktičnu vlast imao je Lotar dok je Ludovik živio gotovo kao zarobljenik. Međutim, ubrzo će

55 Miroslav Brandt, Navedeno djelo, str., 238.56 Isto, str., 238.57 Isto, str., 238.

15

Ludovikovi stariji sinovi Pipin Akvitanski i Ludvig Njemački omogućiti Ludoviku da se vrati na vlast. Nedugo zatim (831 godine) izvršena je nova podijela teritorija, Pipinov i Ludvigov teritorij su povećani, Karlu je dato ono što mu je otac obećao, dok je Lotaru ostavljena samo Italija.

Ovaj savez protiv Lotara ubrzo se razišao. Zamrzivši Karla, Pipin i Ludvig prešli su na stranu Lotara. Uz pomoć pape Grgura IV na saboru u Rotfeldu(833 godine) proglašeno je Ludovikovo zbacivanje i izvršena je četvrta dioba carstva, kojom je Karlo ostao bez ičega, a Lotaru je priznat položaj cara. U želji da onemogući Ludovikuvu rehabilitaciju Lotar će ga primorati da javno izvrši pokajanje zbog izvršenih krivoklestava, svetogrđa i umorstava. U isto vrijeme promijenjeno je i cjelokupno upravno osoblje, izvršena je preraspodjela zemljišta i sve to u korist Lotarovih pristalica. Sve ovo će dovesti do pojave velikog broja nezadovoljnika koji će pod vosdtvom Ludviga Njemačkog uspijeti da potisnu Lotara u Italijui oslobode Ludovika te je on 835 godine ponovno okrunjen za cara i izvršena je peta dioba državnog područja. Povećanje Kerlovi posjeda dovelo je i do šeste podijele(838 godine) a smrt Pipina Akvitanskog i do sedme diobe.

Pred samu svoju smrt Ludovik je došao do uvjerenja da će samo Lotar moći biti zaštitinik interesa njegova miljenika Karla, te će 839 godine s Lotarom sklopiti ugovor po kojem je cijeli državni teritorij predan Karlu i njemu. Nakon ove osme podjele Ludovik je 840 godine umro a Lotar je zavladao čitavim carstvom na temelju odredbe iz 817 godine koja je njemu dodjeljivala potpunu carsku nadmoć nad braćom. (ordinatio imperii)

Međutim, Lotarovi protivnici su bili vojnički jači te će u ljeto 841 godine doći do velike borbe u blizini Auxerra u kojoj je Lotar teško poražen. Želeći da ga konačno slome Ludvig Njemački i Karlo su se sastali 14. 02. 842 godine u Strasbourgu i sklopili ugovor o zajedničkoj borbi protiv Lotara. Lotar se ponovno povukao u Italiju a braća su podijelila njegove posjede u Galiji( deveta podjela 842 godine).

Sva ova ratovanja među braćom dovesti će do averzije i želje sa se sve ovo završi, a usporedo sa time i učestali napadi Normana zahtijevali su koncentraciju snaga za odbranu. U takvim okolnostima u augustu 843 godine u Verdenu došlo je do sporazuma među praćom o podjeli vlasti( deseta podjela, Verdenski ugovor). Lotaru je priznat carski naslov ali samo kao počast. Verdenski ugovor će značiti napuštanje zamisli o jedinstvenoj državi i obnovi carstva na Zapadu.

Raspad Karolinškog carstva

Svako od tri kraljevsta imalo je znatni unutrašnji i vanjski poteškoća, a ubrzo će im se pridružiti i međusobni sporovi. Najteže prilike su bile u kraljevstvu Karla Ćelavog. On je doživio neuspijeh u Bretanju, veći dio Akvitanije morao je prepustiti sinovima brata Pipina a kraljevstvo je bilo i u poasnosti od Normana. Kralj je mogao da izdrži napade samo uz pomoć vazala koje je trebalo kupovati darovima u zemljoposjedu čime je rasla moć feudalaca a sa njom i težnje za samostalnošću.

Sređeniji su bili odnosi u kraljevstvu Ludviga Njemačkog, gdje je moć feudalaca prema kralju bila manja, a sama crkva je snažnije podupirala kraljevsku vlast koja je kao svoj oslonac trebala jaku kraljevsku vlast.

16

Lotarovo kraljevstvo se borilo protiv upada Normana, Sarcena, dok su u samom Rimu sve jače papinske težnje da se oslobodi skrbništva oslabljene carske vlasti. Lotar je 850 godine prenio vlast na svog najstarijeg sina Ludovika II. Poslije očeve smrti 855 godine Ludoviku II je pripala Ialija i carski naslov dok su druga dvoica sinova Lotar II i Karlo dobili preostali dio zemlje.

Glavne borbe su se vodile oko teritorija Lotara II a nakon njegove smrti ta oblast je podijeljena između istočnog i zapadnog Franačkog kraljevstva. Nakonn toga 875 godine umire i Ludovik II kojeg je trebalo da naslijedi Ludvig Njemački međutim, u Rim prije njega dolazi Karlo Ćelavi gdje ga je papa Ivan VIII okrunio za cara (25. XII 875 godine). Nakon toga umire i Ludvig Njemački a njegovu državu dijele njegova tri sina.

U godinama koje slijede umro je i Karlo ćelavi(877 godine) a dvije godine nakon toga i njegov sin Luj II Mucavi. Grupacija velikaša pozvala je na prijestolje zapadne Franačke Ludviga II Njemačkog, sina Ludviga I. Budući da borbe ne bi donijele rješenje, 880 godine je sklopljen mir kojim je sinovima Luja II Mucavog ostala vlast u zapadnoj Franačkoj.

Smrću Luja II Mucavog okoristio se i grof od Viene, Bosan koji je izdvoio Burgundiju i Provansu i obrazovao ih kao svoje samostalno kraljevstvo, tzv Arelat (879 godine)

Rasulo u karolinškim državama dovelo je papinstvo i Italiju u veoma težak položaj, jer nije bilo nikog ko bi ih štitio od brojni opasnosti. U takvim okolnostima papa je nastojao da među karolinškim vladarima nađe ličnost koja će biti zaštitnik crkve. Njegov izbor pao je na Ludvigova mlađeg brata Karla Debelog. On dolazi u Rim gdje ga priznaju za kralja, a 881 godine su ga okrunili za cara. Poslije smrti Ludviga II Njemačkog Karlo Debeli je u svojoj vlasti sjedinio cijelu Njemačku i Italiju.

U to vrijeme zapadnu Franačku zadesio je novi val našada Normana. Usljed tih borbi umire kralj Karloman ( mlađi sin Luja II Mucavog) a franački velikaši na prijestolje pozvaše Karla Debelog (885 godine). Time je on ponovno ujedinio gotovo svo područje nekadašnjeg carstva Karla Velikog.

Međutim, Karlo Debeli nije bio dorastao da se suprostavi Normanima te je bio nezainteresiran vladar. Nezadovoljstvu u Zapadnoj Franačkoj pridružili su se i nezadovoljni njemčki velikaši. Oni krajem 887 godine za kralj aistočne Franačke biraju Amulfa Karantinskog čime je obnovljen rascjep na istočni i zapadni dio franačke države.

Godine 888 umire car Karlo Debeli a za kralja je izabran Eudesa (Oda) koji je bio grof od Pariza i vojvoda Francije. Njegova vlast nije obuhvatala Akvitaniju (gdje je vladao vojvoda Amulf), sjevernu Burgundiju ( kojom vlada vovjvoda Rudolf), južnu Burgundiju sa Provansom ( gdje je vladao Luj od Provanse unuk cara Ludovika II). U isto vrijeme u italiji se za vlast bore vojvoda Vido od Spoleta i furlanski markgrof Berengur.

Tako se karolinško carstvo raspalo na pet kraljevstva( Francusku, Njemačku, Sjevernu Burgundiju, Italiju i Arelat) i još dva kaktično nezavisna vojvodstva (Akvitanija i Bretanja).

17

VI KAROLINŠKA RENESANSA

Dinastija Karolinga, osim što je teritorijalno i politički jačala Franačku i širila kršćanstvo među barbarske narode, snažno je djelovala i kao promotor obrazovanja, što je rezultiralo povećanjem pismenosti, a time i kulture uopće. Visoka razina kulture u jedinstvenom Rimskom Carstvu prekinuta je prodorom barbarskih naroda koji su se tek trebali naučiti kulturi i civilizaciji. Još tijekom VI i VII st. europski kontinent bio je podijeljen na mnoštvo malih kraljevstava, a sva ta područja razvila su vlastite  stilove pisanja – merovingika, beneventana, gotica… Latinska gramatika klasičnog Rima potpuno jeiskrivljena, jer je na svakom području "obogaćena" mnoštvom lokalnih specifičnosti. Tako se događalo da pismeni čovjek u jednom dijelu Europe ima priličnih problema sa dešifriranjem teksta s nekog drugog kraja Europe iako je u pitanju isti latinski jezik. Pismenih ljudi i inače je sve manje, što počinje predstavljati problem i za vlast i za Crkvu. Karlo Veliki potrudio se okupiti brojne učene ljude iz cijele Europe na svom dvoru, a glavni cilj bio je razvitak standardiziranog nastavnog programa, baziranog na istim tekstovima pisanih istim standardiziranim pismom. Da bi osigurao što veći broj pismenih i obrazovanih, Karlo je naredio svim samostanima ibiskupijama da se potrude oko osnivanja škola za obrazovanje dječaka, i sam je Karlo, da bi bio primjer, utemeljio školu na svom dvoru koju su pohađali sinovi njegovih dvorjana.

Jedno od većih postignuća karolinške renesanse bilo je reformirano pismo, koje jedjelo redovnika iz Toursa, a naziva seKarolinška minuskula. Glavna joj je karakteristika pisanje malim latiničnim slovima, dok se dotada pisalo velikim slovima. Reforma je olakšala čitanje, omogućila je jeftinije pisanje (više teksta na istom prostoru), pa se novi rukopis ubrzo raširio Europom.

Veliko postignuće bilo je reformiranje latinskog jezika (srednjovjekovni latinski jezik), koji je postao jezik učenih i obrazovanih ljudi, a to je oslobodilo prostor razvitku narodnih jezika kod običnog stanovništva na temeljima iskvarenog latinskog (npr. starofrancuski). Jedan od najučenijih ljudi tog vremena koji je bio na Karlovom dvoru bio je AnglosasAlquin, koji je u Karlovoj vladi imao ulogu neke vrste ministra kulture. On je priredio novo izdanje Jeronimove "Vulgate" (prvi prijevod Biblije na latinski jezik), a to izdanje postalo je važeći biblijski tekst za cijelu zapadnu Crkvu. Alquin je zaslužan za standardiziranje školskog programa koji se temeljio na "septem artes liberales" (sedam slobodnih umijeća):

1. trivium ili govorna umijeća – gramatika, retorika, logika2.  quadrivium ili matematička umijeća – aritmetika, astronomija, geometrija, glazba

Karolinška renesansa svojim je pionirskim reformama u pismu, jeziku i obrazovanju omogućila sve kasnije renesanse u povijesti zapadne misli i kulture

18

VII ZAKLJUČAK:

Feudalizam je nastao iz odnosa lične zavisnosti koje diktiraju nesigurne prilike prvih stoljeća srednjeg vijeka. O tome Mark Blok-najveći historičar feudalizma, koji će korijene ove društvene organizacije potražiti u Franačkoj državi kaže:“ U svim vremenima postojala je težnja da ljudi sebi traže zaštitnika ili su ipak sklonosti da nekog zaštićuju. Ali iz toga su se rađale orginalne pravne ustanove gotovo samo u onim civilizacijama gdje su drugi društveni okviri popustili.“

Takav slučaj bio je i u Galiji poslije propasti Rimskog carstva. Zamislimo zaista društvo merovinškog doba. Ni država ni rod nisu pružali dovoljnu zaštitu. Seoska zajednica je imala snage samo za unutrašnji nadzor. Gradska zajednica je jedva uopšte postojala. Svuda je slabiji osjećao potrebu da se skloni pod okrilje jačega.

Ja kažem da su pojmovi slabosti i snage uvijek relevantni, u mnogo slučajeva se dešavalo da jedan isti čovijek u isto vrijeme postoja zavisan od nekog jačeg od sebe a zaštitnik slabijih i nižih od sebe. Razrađivanjem Franačke počeo je da se izgrađuje širok sistem ličnih odnosa.

Takođe iz priloženih podataka, kroz ovaj rad spoznajemo djelovanje Franaka i njihov uticaj na okolne prostore kroz razne sfere od društvene preraspodjele i organizacije, kulture do umjetnosti, što je u konačnici činilo temelj i podlogu za razvijanje i napredovanje svih društvenih aspekata. Još od nastanka Franačke države dolaze dokazi o bogastvu njene kulture i tradicije koja je uvijek bila raznovrsna, zahvaljujući njenom velikom prostranstvu i njenim odnosima sa susjedima.

Smještena u jezgri Evrope bila je most peko kojeg su vodili mnogi putevi, tako da se puno stvari koje su prelazile tim putevima zadržavalo upravo u njoj i na manji ili veći način doprinijelo njenom razvitku. Stoga je svaki historičar dužan poznavati njenu historiju, a u tom pogledu i formiranje njenog društva od korjena pa do danas.

19

VIII LITERATURA:

1. Henri Pirenne, Povijest Evrope (od Seobe naroda do XVI stoljeća)2. Miroslav Brandt, Srednjovijekovno doba povijesnog razvitka, knjiga prva,

Zagreb 1980.3. Miroslav Brandt, Opća povijst Srednjeg vijeka, knjiga prva, Zagreb 1980.4. Sidni Peinter, Istorija srednjeg veka (284-1500), Glas srpski, 1997.5. Udaljcov-Kosminski-Vanštajn, Istorija srednjeg veka I, OGIZ, 1941.

20

SADRŽAJ:

I UVOD 2II NASTANAK FRANAČKE DRŽAVE 3

Rana historija Franaka 3Franci 3

III MEROVINZI 5Klodovik 7Salijski zakon 7Merovinška država pod Klodovikovim nasljednicima 8Majordomi 9

IV KAROLINZI 10Karlo Martel 10Pipin Mali i Karloman 11Pipin Mali 11Karlo i Karloman 12Karlo Veliki 13

V LUDVIG POBOŽNI I NJEGOVI NASLJEDNICI 15Raspad Karolinškog carstva 16

VI KAROLINŠKA RENESANSA 18VII ZAKLJUČAK 19VIII LITERATURA 20

21