Slavko Perović: Rade Pašić, sin Nikole Pašića

DNEVNIK, 31. MART 2010. godine

Početkom marta 1961-ve godine svi najvažniji jugoslovenski listovi objavili su kako se Rade Nikolin Pašić u Londonu nagodio sa engleskom kompanijom Selection Trust Company da mu kao naknadu za neka stara, predratna potraživanja, isplati 70.000 funti sterlinga ili, u ondašnjem jugoslovenskom novcu, iznos od 137 000 000 dinara! Dobro vidite: sto trideset i sedam miliona dinara! Možete misliti koja je to suma bila u ono vrijeme!

Ko je bio Rade Pašić? Rade je bio sin jedinac Nikole Pašića poznatog kao najvećeg srpskog političara. Naravno, u Nikolinim biografijama rijetko ćete naići na istinu da je Nikola Pašić bio ne samo politički, nego i ljudski prevrtač i grabežljivac i jedan, uz kralja Aleksandra, od najvećih srpskih pljačkaša i korupcionaša. Njihovu vlast, Aleksandrovu i Nikolinu, Srbija je, ali i Jugoslavija, žestoko platila. Svojim sličnim činjenjem takvom stanju doprinio je i Rade Pašić. Trenutak je da se kaže da je Rade Pašić roñen 1892, a umro 1964.g.

Rade Pašić je doprinio rascjepu, to jeste uništenju Radikalne stranke Nikole Pašića, ali i bitnoj meñunarodnoj kompromitaciji novonastale južnoslovenske države. Bio je odgovoran za pad nekoliko jugoslovenskih vlada, a takoñe i za iznenadnu smrt sopstvenog oca. Zloupotrebljavao je poziciju i ime Nikolino, njegovu punu naklonost, ali isto tako naklonost sopstvene majke. Umro je u sedamdesetdrugoj godini života, a nikad se tokom tih proživjelih godina nije bavio bilo kojim legalnim poslom. Njegov posao bio je maheraj i prevara, a njegovu ulogu, s obzirom na položaj njegovog oca, koristili su mnogi srpski ratni profiteri koji su namicali krvave pare na račun onih koji su kosti ostavili na bojnim poljima za račun srpske slobode. Pašići su prosto bili gladni pljačke u svakom smislu te riječi i na bivšem prostoru jedne države nijesu bili sami, ali su bili vodeći. Rada su zvali Bajin sin oni najintimniji pljačkaši, Baja je bio Nikolin nadimak, a oni drugi i treći, malo dalji, zvali su ga i tatin sin.

Srbija i Jugoslavija znali su sve što rade Pašići i što radi Aleksandar i širi krug srpskih ratnih profitera i pljačkaša, o svemu je pisala ondašnja štampa. Pašića će Beogradski dnevnik (III, 300, od 9. novembra 1921-ve) nazvati parazitom, koji truje organizam čitave jedne države. Beogradska Republika, samo neki dan ranije, pisala je kako će Rade Pašić da zvrši svoju karijeru tako što će se o njemu pisati kao čovjeku od hiljadu i jedne afere Rade Pašića! Tako će ondašnje bogradske Novosti napisati i sljedeće: Svaka kompanija, koja hoće da ima kakav krupniji posao sa državom, mora imati za svog člana Radu Pašića.

Beogradska Reč (IV, 857, od 9. II 1927.) napisati će: Radi afere Rade Pašića, oboren je pokojni Nikola Pašić(…) Radi tih afera došlo je do rascepa u Radikalnoj stranci, iz nje je isključen Ljuba Jovanović i osnovan posebni radikalski klub. Istovremeno beogradsko Selo piše: Njegova (Radova, opaska S.P.) moć je basnoslovna. Jedno gospodsko dete naplaćuje ček iz državnih poverljivih kredita, zgrće milione od državnih liferacija, posreduje za državne zajmove i prima teške provizije.(…) Ono gomila bogatstva i 62 rudarske koncesije. Ono proglašuje državnu kasu za svoju babovinu. Tatin sin! Za njega nema ni suda ni zakona. (…) (Ono, to dete, opaska S.P.) zaularilo je čitav naš zemljoradnički narod i nateralo ga da mu plaća pijanke po beogradskim šantanima, da mu kupuje vile za njegove ljubavnice, da mu poručuje biserne ogrlice za njegovu ženu, da mu nabavlja dijamante za njegove strine, tetke i komšinice, da zatrpava najskupocenijim nameštajima i adiñarima njegove ortake, da mu kuje lovor venac od čistog zlata za njegovog oca… Ono, gospodsko dete, tatin sin!

Jednom kada se otvorila rasprava o Radu u Narodnoj skupštini i o Radovim milionskim malverzacijama u vezi nekih šećerana, Nikola Pašič je odgovorio na kritike ovako: Ovaj, a što ćete? Dete, pa vole šećer!

A evo i kako su pljačkaši branili sebe, tako beogradska Politika 1924 piše: Radić (Stjepan, šef Hrvatske seljačke stranke, opaska S.P.) namerava, kažu radikali, da udari radikalima na čelo žig korupcije. Udarajući taj žig na čelo voñe radikala (Nikole Pašića, opaska S.P.), on ga zatim udara na čelo najveće naše stranke i time svima Srbima.

Čim je počeo rat, Nikola Pašić je svog jedinca smjestio prvo u Pariz, da ne bi dopao ni pod koju cijenu ratnog rova, a još manje juriša. Poruka je jasna: neka ginu drugi, moj sin neće! Srpski pariski predstavnici uveli su Rada Pašića u krug poznatih pariskih blaziranih dendija, potomaka balkanskih prinčeva, sijamskih i marokanskih vladara, isto tako meksičkih i kalifornijskih milionera. Rade Pašić se pokrio i ljekarskim uvjerenjem da je iscrpljen, propao fizički, sa sumnjivim srcem koje ne može podnijeti ratne napore. Kada su se Srbi zaustavili na Krfu, bio je tamo i Rade Pašić koji je pijančio, uživao u bahanalijama i ženama, a zgazio je pijan kolima i jedno krfsko dijete čiji su roditelji brzo isplaćeni državnim srpskim parama. Ponovo će se Rade vratiti u Francusku, prethodno odsjedajući u Rimu i Nici, a zatim doći u Pariz. Čitavu Francusku je Radov raspusnički život voñen i organizovan u situaciji u kojoj se nalazi njegova domovina, prosto šokirao. Njegov sekretar kojeg su u Beogradu zvali srpski Raspućin, bio je pop Vojo Janjić koji je sve činio da Rade što duže ostane prikovan za bahanalije. Kažu da mu je Vojo Janjić na Krfu našao i ženu, neku Grkinju.

Jedna od najogavnijih afera Rada Pašića bila je njegovo trgovanje platinom koju je za male pare nalazio u Francuskoj, a onda je, posredstvom srpskih diplomatskih veza isporučivao u Švajcarsku gdje su tu platinu, od strane Srba i po nesrazmjerno visokim cijenama, kupovali Njemci koristeći je dalje za izradu svojih aviona i topovske municije! Čitavi milioni su bili u pitanju. Francuzi su čak, u jednom trenutku, zatvorili sekretara srpskog poslanstva, inače Pašićevog kuma, gospodina Gluščevića koji je bio jedan od izvršilaca afere, a takoñe je bio uhapšen i Rade Pašić koji je, meñutim, ubrzo pušten, ali samo pod uslovom da odmah napusti Francusku i ode na Krf.

Nova velika Radova afera desila se nakon završetka rata, posredstvom ratnih odšteta koje je Njemačka morala platiti i Srbiji. Kako je to sve izgledalo? Evo ovako: Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca je imala da primi od Njemaca, pored para, još i 60 000 ovaca i 17 500 volova i krava kao naknadu za onu stoku koju je njemačka vojska u Srbiji otela od seljaka, poklala i pojela. Sama logika jasno poručuje da su ta goveda, u vidu ratne odštete, bila namijenjena onim seljacima koji su bez stoke ostali, ali je Rade glumio da on nema logike. Isto tako glumio je i premijer Nikola Pašić koji je sinu namjestio ovu stoku preko ministra poljoprivrede Slovenca Janeza Pucelja, jer navodno, po mišljenju Nikole Pašića, postoje neki razlozi zbog kojih je nezgodno podijeliti stoku narodu. Tako je stoka prodata Radu i pljačkašima, odnosno firmama za koje su oni radili, i to bez ikakve konkurencije. Firme koje su bile u opticaju nalazile su se u Ljubljani (Impex) i Zagrebu (Promes). U čitavoj stvari glavnu ulogu je odigrao zagrepčanin Radivoj Hafner, nekad nepismeni mesar, a u toku rata glavni liferant mesa okupacionoj austrijskoj i njemačkoj vojsci koji je tako zgrnuo strašne milione! Samo u Zagrebu Hafner je pokupovao 35 palata od tako dobijenih para. A stoka o kojoj se govori kao ogromnoj aferi, plaćena je ovako: ovca čija je cijena na tržištu bila 200 dinara, prodata je Radu Pašiću po 45 dinara, a volovi čija je cijena bila 2500 do 3000 dinara prodata je istome po 1510 dinara!

Ova Radova afera koštala je onu kraljevinu 136 000 000 dinara! Naravno, Rade i Hafner su stoku odmah prodali u inostranstvo po deset puta većim cijenama.

Bilo je jasno da je Rade Pašić glavna poluga korupcionaškog sistema, uz svesrdnu pomoć svog oca i premijera Nikole. Stvar se morala braniti, jer je javnost sve znala, a evo kako je to radio režimski list Balkan braneći Rada Pašića: On ima dobro srce, ali hrñavu okolinu. Ne ume da izabere sebi društvo. Njegova okolina ne samo da ga eksploatiše, nego ga diskredituje i kvari. Kad bi okolina bila bolja, i on bi bio drugačiji.

Evo i primjera kako se Rade napadao: list Beogradski dnevnik od 19. marta 1921.g. u jednom velikom otvorenom pismu Radu Pašiću, izmeñu ostalog kaže: Gospodine, pitajte koga hoćete, svaki pošten grañanin u ovoj zemlji kipti od gneva prema vašoj ličnosti. Onda kad ogromna masa naroda grca u bedi, vi sa svojim pašenogom dižete desetine milina narodne muke. A Radov pašenog bio je roñeni Krfljanin. Nikola Pašić ga je za 600 drahmi postavio za čuvara groblja srpskih vojnika na Krfu, a kad je Srbija osloboñena sa Radom je pašenog došao u Beograd i brzo postao njegova okosnica u korupcionačkim poslovima.

Protiv Rada Pašića je, na primjer, u Novom Sadu demonstrirala i “Jugoslovenska napredno-nacionalna omladina”. Ništa nije pomoglo, stvari su nastavile da idu svojim tokom.

Već 1921-ve godine izbila je velika afera poznata pod nazivom Omnium Serbe. Ona je kao politički ali i kriminalni putokaz pokazala kuda i kojim putem će se kretati nova vlast čiji je vrh bio listom ratnoprofiterski. O čemu se radilo u aferi Omnium Serbe? Tadašnja beogradska Republika (tekstopisac je bio dr Dragomir Ikonić) napisala je sljedeće: …iza leña poznatih stručnih faktora, jedna razbojnička banda francusko-srpskih zelenaša, kojoj su na čelo stajali s naše strane, sin Nikole Pašića, čuveni zabušant Rade Pašić, a sa francuske markiz de Milo, uspeli su da preko “Bele ruke” (Aleksandrova obavještajna služba, opaska S.P.) proture Ministarstvu vojnom ponudu o podizanju jedne oružane fabrike, pod najstrašnijim uslovima za našu zemlju, koji se dadu zamisliti. Inače valja reći da je markiz de Milo u francuskim prilikama bio tamošnji Rade Pašić, ali mu tata nije bio francuski premijer. Suština predloga je bila da se osnuje jedna velika fabrika oružja i municije sa stranim kapitalom, ali uz puno učešće jugoslovenske države. Upravljački centar fabrike nalazio bi se van jugoslovenske države, on bi bio njen faktički gospodar. Fabrika je trebala da proizvodi: puške, municiju, topove i avione. Takav predlog je upućen Nikoli Pašiću od strane konzorcija Omnium Serbe koji je konstituisao de Milo. Kvaka je bila u sljedećem: da je kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca trebala da uloži 49% novca, a 51% de Milov konzorcijum čime bi on bio vlasnik ove fabrike. Predlog konzorcija bio je više nego skandalozan. Zato je de Milo zajedno sa Radom Pašićem otvorio kesu i počeo da kupuje narodne poslanike i novinare da bi se nečuveno skandalozan predlog podržao. Meñutim javnost je bila ogorčena i njen pritisak ogroman i toliki da je stari Nikola Pašić shvatio da ne smije da uñe u projekta svog sina Rada i francuza de Mila, tako da je predlog odbijen. Kažu da je ovo jedna od rijetkih afera Pašića oca i sina iz koje su izašli praznih džepova.

http://slavkoperovic.wordpress.com/2010/03/31/31-mart-2010-g/

DNEVNIK, 7. APRIL 2010. godine

Vidjeli smo da je velika i temeljito pripremana pljačka poznata pod imenom Omnium Serbe doživjela slom, ali je ista grupa ljudi na čelu sa Radom Nikolinim Pašićem istovremeno započela i drugu finasijsku aferu, zapravo pljačku, poznatu pod imenom Adamstal. Ime je dobijeno po češkom mjestu Adamovo svega dvadesetak kilometara udaljenog od Brna. Adamstal je postao jednom od najvećih afera bivše kraljevine, a družina o kojoj je riječ monopolizovala je sve poslove voñene s Kraljevinom S(rba)H(rvata) i S(lovenaca), u prvom redu: naoružanje vojske, nabavku željezničkih vozila, podizanja radio stanica, pa sve do šećera za vojsku, tekstila za vojsku, čaja, i sve tamo do pendreka. Jugoslovenska vlada na čelu sa Nikolom Uzunovićem sklopila je sporazum sa Adamstalom da mu ova velika firma izvrši popravke jugoslovenskih lokomotiva i vagona. Jugoslavija (kraljevina SHS) nije mogla odmah da isplati ugovoreni novac, ali se Adamstal odlučio da pričeka. Ali čekanje se namjerno odužilo mimo svih

zakonskih normi i meñunarodnih običaja i tu je počela afera. Važno je napomenuti da je tada, te 1922-ge, ministar finasija postao Milan Stojadinović koji će izrasti u najvećeg pljačkaša jugoslovenske države kojeg je kraljevina ikad imala. Isplate milionskih anuiteta Česima nijesu jednostavno išle, uzalud su Česi angažovali poznate beogradske advokate kako bi popravili svoju situaciju.

Uskoro će u Beograd dopuvati i direktor Adamstala g. Gutt i tu mu je nabačeno da te isplate može najbolje da sredi niko drugi do Rade Pašić. A Rade i Stojadinović bili su članovi iste pljačkaške ekipe. Početni jugoslovenski dug prema Česima iznosio je 30 000 000 dinara, ali je češka kruna u meñuvremenu skočila tako da je dug došao do sume od 152 000 000 dinara! Kod Stojadinovića je Rade Pašić intervenisao, ali da bi intervencija uspjela Česi su morali da polože na sto, odnosno u džep Radu Pašiću 6 000 000 čeških kruna, odnosno 16 000 000 dinara!

Ali, treba reći da je Rade Pašić pljačkao ñe god je mogao, pa je tako pljačkao i svog oca. Jednom mu je otac Nikola pozajmio 500 000 dinara kako bi pokupovao sir u Pirotu i njegovoj okolini i izvezao ga u Grčku. Posao je uspio i Rade je masno zaradio. Otac je, od zarade, tražio da mu se vrate onih petsto hiljada, ali ih nikad nije vidio nazad. Naravno, ovaj “dogañaj” poslužio je Nikoli Pašiću da ga predstavi u odnosu na žalbe koje su stizale poput guste kiše oko Rada i koje su pljuštale sa svih strana. Navodno, on Radu ne može ništa, jer ga sin ne sluša.

Bilo kako bilo Rade Pašić je postao sinonim za “privredni” život bivše kraljevine, odnosno sinonim beskrupulozne pljačke. Rade Pašić je najistaknutiji stub čitave ekipe u kojoj su se nalazili i kralj Aleksandar i Nikola Pašić i Milan Stojadinović i brojni drugi, a kojoj je jedina ideja bila stalna i što veća pljačka. Ako ste napadali pljačkašku organizaciju, Rada i neviñene afere, optuživani ste da vi napadate Srbiju!

Naredna velika afera bila je i afera sa podizanjem radio stanice u kojoj je Rade Pašić opljačkao značajan dio. Naravno, njegovi pajtaši bili su iz Francuske, a stvar je napadnuta preko novina, tako da je novina Republika 1922 (40) iz pera Dragomira Ikonića uperila svoj kažiprst na mladog Pašića i kazala sljedeće: Zar jedan tip a la Radomir Pašić, koji sve više dobija karakter pravog društvenog polipa, može imati uticaj na poslove koji u tolikoj mjeri pogañaju interes zemlje i naroda. Uviñaju li tamo gore da se dugo ne može podnositi vršljanje ovog gotovana, okruženog jednom sumnjivom grčko-cincarskom družinom, koji svakog dana zemlji prireñuje po jedan skandal više?!

Meñutim ništa na ministra pošta nije uticalo da bi odluka bila promijenjena, a sami Rade Pašić, za učinjeno, primio je na ruke korupcionačkih 250 000 francuskih franaka.

Još jedna afera bila je jako istaknuta u rukama Rada Pašića, afera poznata pod imenom Trbovljanska afera. Trbovlje je bilo centar veoma probitačnog i uspješnog rudnika uglja. Njegovi vlasnici bili su strani Jevreji, a cijena uglja je skakala sto posto u odnosu na realnu cijenu uglja. Formirana je i državna komisija da ispita slučaj, ali ništa nije uradila i pored toga što je zainteresovana javnost bila sigurna da se radi o još jednoj bezočnoj pljački. Sve se dešavalo 1922 i trajalo, a tri godine kasnije Rade Pašić će priznati 1925-e

godine da je za pacifikaciju rada komisije dobio 4 000 000 dinara u akcijama tog rudnika. Tako je rudnik Trbovlje dobio najznačajnijeg zaštitnika u mahinacijama, a preko Rada su u rukama imali Nikolu Pašića.

Naredna Radova afera bila je afera s praškim velesajmom koja će iznići kao rezultat afere Adamstal preko koje su poslovni ljudi u Čehoslovačkoj shvatili na koji se način u “poslovima” sa Jugoslavijom mogu zgrtati milioni. Živa meta njihovog interesa bio je Rade Pašić jer su razumjeli da preko njega drže sve u svojoj šaci. A kako je taj “posao” išao govori i tekst Dragiše Stojadinovića objavljen u Politici u kojem se navodi da je Rade Pašić primio 15 000 000 dinara nagrade, da bude zastupnik čehoslovačke industrije i trgovine u našoj zemlji. Ovu nagradu trebao je isplatiti konzorcijum Praškog velesajma unaprijed a g. R.N.Pašić za ovu sumu pismeno se obavezao da će svim svojim moćima podupirati čehoslovačke interese nasuprot interesima naše zemlje.

Ovu čuvenu aferu slijedila je afera s državnim čekovima. U bivšoj Kraljevini SHS postojali su takozvani dispozicioni fondovi u milionskim iznosima koji su stajali na raspolaganje kralju Aleksandru, premijeru Nikoli Pašiću i pojedinim ministrima, a za njihovu upotrebu oni nijesu nikome morali polagati račune. Meñutim, fondovi su služili za lično bogaćenje ovih navedenih, a oni su ih koristili za usluge prijateljima, rodbini i ljubavnicama. Nikola Pašić je sa takvim “svojim” fondom raspolagao decenijama, a o čekovima sa tih fondova nije voñeno nikakvo knjigovodstvo. Rade Pašić je i ovdje imao izvanrednu ulogu koja mu je punila džepove državnom krañom!

Takoñe, kraña se sticala i provizijama od zajmova za državu, to je bio pravi zlatni i dijamantski rudnik za oba Pašića: oca i sina.

Takoñe je poznata afera s Fondešenovim zajmom. A da bi se taj zajam od stotinu miliona dolara ostvario bila je u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS organizovana čitava grupa poslanika na čelu sa Pašićevim sekretarom popom Vojom Janjićem. Prema dokumentima provizija za Rada Pašića po tom osnovu trebala je iznositi 25 000 000 dinara, a Radova sestra Pava Pašić trebala je da dobije 70 000 dolara, dok je popu Janjiću bilo namijenjeno 15 000 000 dinara. Meñutim taj zajam nije realizovan zato što je pariska grupa Blaire, s kojom je zaključen zajam, ponudila bolju proviziju za pomenute osobe.

Osim drugih stvari teški milioner napljačkanog blaga Rade Pašić nije plaćao državi nikakav porez, ali napadi na njega doprinijeli su tome da se formira od strane Narodne skupštine anketni odbor sa jedinim ciljem da se ispitaju korupcija i pljačka te uloga Rada Pašića u tom državnom zlu. Desilo se to 1926, a Dragiša Stojadinović tada će napisati jedno otvoreno pismo u kojem, izmeñu ostalog, za Rada Pašića kaže i sljedeće: I dok mi na svakom koraku susrećemo pružene ruke za prošnju naših invalida, dok u svakom ćošku gledamo golu i bosu decu naših izginulih ratnika, gde suznih očiju mole za milostinju, dok svakodnevno čitamo gde ljudi izvršuju samoubistva pod teretom poreza, i slušamo lupu doboša kojim se prodaje i poslednje pokućstvo poštenom svetu, dotle gosp. Radomir N. Pašić za svojim stolom gomila milione i šeta bezbrižno po korzu.

Za Radu Pašića nije bilo Ustava, nije bilo zakona ili vlasti, da ga uputi da vodi računa o dužnosti prema državi… Gosp. Rade N. Pašić na očigled sveta zarañivao je basnoslovne sume, kupovao kuće, nakite, menjao automobilae i niko se nije našao da zapita odakle njemu novac, na koji način dolazi do njega i da li je radnja koju on vodi u saglasnosti sa zakonima ove zemlje (…) G. Radimir N. Pašić niti je starac, niti je vojnik, a nije ni robijaš, već sin predsednika vlade, posrednik i sopastvenik bezbrojnih rudnika i polja i bogatstva ove zemlje”.

Od 1918-te godine politički život Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije, karakterisala je borba izmeñu dvije političke koncepcije: jedna je bila republikanska koju je predvodio Stjepan Radić, a druga je bila monarhistička koju je predvodio Nikola Pašić i njegova Radikalna stranka na čelu sa svojim mentorom kraljem Aleksandrom. Znamo kako se dešavalo, a znamo i to da je Rade Pašić svaki napad na njega i na oca Nikolu proglašavao napadom na državu i na Srbe, u čemu je on, Rade, obična i namjerna žrtva, što je sve rezultiralo otvaranjem hrvatskog pitanja o kojem nećemo ovdje i ovom prilikom raspravljati.

Protivnici Nikole i Rade Pašića pokrenuli su 1926-te interpelaciju pred Narodnom skupštinom da bi se brojne afere raspravile. Interpelaciju su pokrenuli demokrati Ljuba Davidovića, klerikalci Josipa Korošca, muslimani Mehmeda Spahe, zemljoradnici Jovanović-Pižona i samostalni demokrati Svetozara Pribićevića. U interepelaciji se, izmeñu ostalog, kaže: Poznata je stvar da naša država plaća skuplje sve svoje nabavke državne i vojne, nego privatna lica, za 30,100 pa i više posto. Pravi je uzrok tome što državne nabavke služe kao izvor bogaćenja čitavom nizu posrednika (…) Ti posrednici su u vezi sa političkim ljudima, i blagodareći nedozvoljenim uticajima, svršavaju poslove u korist pojedinih firmi. Ovi posrednici na taj način poskupljuju sve državne nabavke bez razlike. Može se računati da nabavke državu staju mnogobrojne milone više, no što bi bile plaćene, zbog toga što se mora dati provizija posrednicima i njihovim pomagačima (…) na čelu posrednika za nabavke stoji sin predsjednika vlade, g. Radomir N. Pašić. Vjeruje se da on ima monopoliziran položaj i da je pri svakoj većoj nabavci potrebna njegova intervencija, za koju mu se ima platiti naročiti tribut (…) Radomir N. Pašić, sa čitavim nizom nižih senzala, koji mu dostavljaju poslove za intervencije, taj svoj povlašćeni položaj eksploatiše nemilosrdno na štetu državnih interesa i državnog ugleda.

Takoñe je važno napomenuti da je Dragiša Stojadinović tužio Rada Pašića sudu, a o tom suñenju je u Politici rekao: Ja znam da sam dirnuo u osinje gnezdo, i zolje su počele da izleću, uznemirene i preplašene. Svestan sam težine borbe koju ja i sav pošteni svet ima da savlañujemo, dok se ne oslobodimo teškog režima, kojim nas je usrećio Rade N. Pašić.

Ova interpelacija, suñenje Radu Pašiću, antikorupcionaški stavovi Stjepana Radića kao ministra u Pašićevoj vladi te stanje u javnosti naveli su Pašića oca i sina da urade sve da se zasijedanje skupštine odloži i da Nikola Pašić podnese ostavku i tako obori svoju vladu iz koje je htio da istjera Stjepana Radića, što je Pašić otac i uradio. Nikad ne treba smetnuti sa uma da je Nikola Pašić skoro pedeset godina bio glavni stub vlasti, kako u Srbiji, tako i u kasnijoj Kraljevini SHS.

http://slavkoperovic.wordpress.com/2010/04/07/7-april-2010-g/

DNEVNIK, 14. APRIL 2010. godine

Zajedno sa beogradskom opozicijom i štampom, Stjepan Radić koji je bio član Pašićeve vlade bio je jedan od najžešćih kritičara otvorene pljačke i korupcije u kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca. U beogradskoj Politici (br. 6469) Radić će, u svom intervjuu, izmeñu ostalog reći da: ima interpelacija koje strahovito optužuju režim. Neophodno je, neodložno je potrebno da se javnom mnjenju pruže dokazi, da li je vlada kriva ili nije kriva. Ako je kriva, ona mora da povuče sve konsekvence. Odlaganjem odgovora na te optužbe, stiče se utisak da ona bježi od odgovornosti.

Na interpelaciju i čist i jasan Radićev stav Nikola Pašić će odgovoriti svojom ostavkom sa ciljem da Radića izigra. Godina je 1926-ta. Niko nije mogao ni naslutiti da se Nikola Pašić više nikad neće vratiti na vlast, novi mandat dobio je povjerenik i miljenik kralja Aleksandra Nikola Uzunović. Suština poteza Nikole Pašića je višestruka, ali za ovu priliku važno je napomenuti da je njegova ideja bila da se pred Narodnom skupštinom odloži rasprava o interpelaciji i da se iz vlade ukloni Stjepan Radić. Meñutim, Uzunović je dobio drugi zadatak da Radića zadrži u vladi kako Radić ne bi prešao u otvorenu opoziciju, i naravno, da zabašuri afere Rada Pašića. Meñutim, nije išlo lako i neće ići bez ubistva Stjepana Radića i još nekolicine Hrvata u sred Narodne skupštine iz ruke i pištolja Puniše Račića. Tako je Radić platio životom svoj stav Ili ćemo mi vijati korupaciju, ili će ona vijati nas. Tu nema kompromisa. Ja volim da nju vijam, nego da ona vija mene!

Pašićevi radikali su skočili i tražili da Radić napusti vladu. Ali je kao odgovor na taj zahtjev Radikala Stjepan Radić kod kralja Aleksandra poslao Pavla Radića na audijenciju u svojstvu predsjednika parlamentarnog kluba Hrvatske seljačke stranke. Nakon obavljenog susreta sa Aleksandrom, Pavle Radić je rekao novinarima (Politika 6456 od 15 aprila 1926-te) da će Radićevci, ako radikalski ministri ostanu pri svom ultimatumu, objaviti narodu jednim manifestom, da su pali na pitanju korupcije i da im se nije dalo prilike, da narod i državu izliječe od tog zla. A kakav je bio Uzunovićev stav? Evo ga: jedna od najglavnijih i najkapitalnijih smetnji… je baš temperament i način postupanja Stjepana Radića… Mi ne možemo dopustiti da se on ponaša kako se ponaša.

Uzunović će podnijeti četiri puta ostavke i dobijati novi mandat od strane kralja Aleksandra ne bi li uspio da Pašićeve afere legnu i da se Stjepan Radić, ministar prosvjete, ukloni iz vlade. Radićevci su tu namjeru komentarisali ovako: radikali neće da Stjepan Radić bude u Skupštini, kad se bude raspravljalo o interpelacijama o korupciji. A u Skupštini neće biti, ako ga uklone iz vlade.

Naravno da su afere imale uticaja i na Radićevu Hrvatsku seljačku stranku, ali mnogo gore i na same Pašićeve redikale. Tajna Pašićeva policija jurnuće na Hrvatsku seljačku stranku, oteće im neke članove, a Radikali će iz stranke izbaciti Ljuba Jovanovića,

četrdesetogodišnjeg člana stranke, što je značilo početak njenog osipanja. Jovanović je isključen 26. aprila 1926-te godine.

Meñutim, vjerovatno pod prijetnjom kralja Aleksandra, Radić će ponovo ući u vladu, ali sa drugim ministrima, a on sam neće ući, što mu je ostavilo veliki prostor za političko djelovanje. Bilo kako bilo dana 14-tog maja 1926-te Narodna skupština je, na predlog Pašićevih Radikala, donijela odluku da se formira anketni odbor koji će izvršiti parlamentarno ispitivanje afera. Meñutim, Radikali su glasali protiv takvog predloga zajedno sa opozicijom i vlada je morala pasti jer su opozicija i Radićevci imali većinu 150 : 127! Meñutim, kralj Aleksandar je odbio da primi ostavku vlade, tako da je sve ostalo po starom!

Otpor javnosti prema korupciji je rastao, opozicija će tome dati poseban impuls održavajući velike skupove širom kraljevine SHS, a Pašićevi Radikali će raditi sve da se novoformirani anketni odbor distancira od interpelacije, odnosno da se Narodna skupština odvoji od proključalog problema korupcije i pljačke voñenih kraljem Aleksandrom, Nikolom i Radom Pašićem i mnogim sljedbenicima koji su se nalazili u njihovom krugu, tako da je urañeno sve da rad formiranog anketnog odbora doživi neuspjeh. Na primjer, Svetozar Pribićević će na zboru održanom u Titelu 10. juna 1926-te direktno optužiti kralja Aleksandra da se njegove namjere kriju iza kreiranja providne uloge namijenjene skupštinskom Anketnom odboru.

Bilo kako bilo Anketni odbor je, a o čemu je obavijestila beogradska Politika 8-mog okotobra 1926-te, ipak saslušala Rada Pašića koji je glatko odbio sve optužbe. Važno je podvući da je Nikola Pašić digao glas protiv saslušanja sopstvenog sina tako da je taj čin Radovog saslušanja predstavio kao ličnu uvrijeñenost. Naravno, Pašićevo ponačanje je shvaćeno kao taktičko, kao pokušaj pripreme terena za njegovo vraćanje na čelo vlade. Meñutim, mora se reći da Pašićev pokušaj o ponovnom zauzimanju mjesta predsjednika vlade nije prošao, ali takoñe Anketni odbor nije uradio svoj posao, pa je, u tom smislu, Nikola Pašić uspio zvanično da zemete tragove. Ali, na primjer, sve se je viñelo. Tako je Milan Grol, jedan od članova odbora, za beogradsku Politiku, (6688 od 6-tog decembra 1926-te) izjavio sljedeće: Ništa dobro ne može se nazidati na laži. Strahota je predpostaviti da se ljudi mogu nagoniti da kažu za belo da je crno, a za crno da je belo; ili da svoj izveštaj mogu zaključiti u smislu poznatog saslušanja Rade N. Pašića, koji je na odreñeno pitanje: je li primio 4 000 000 od “Živnostenske banke” odgovorio: Ne znam… Ne sećam se.”

Ovom sinovljevom cinizmu otac Nikola daje svoju potporu tako što je izjavio: U pitanju je moja čast… Ili sam pošten, ili nepošten!”

Bez obzira na izvještaj Anketnog odbora Nikola Pašić je uradio sve da se rasprava o njemu i sinu odloži i prolongira što duže. On je doveo u situaciju Nikolu Uzunovića, inače poznatog pukog piona kralja Aleksandra, da podnese ostavku čitave vlade. Cilj tog Pašićevog postupka bili su Radićevci u vladi, njihovo eliminisanje, te dolazak Nikole Pašića ponovo za premijera. Meñutim, kralj Aleksandar je ponovo dao mandat Uzunoviću za sastav nove vlade. Ovo je izazvalo otpor Nikole Pašića, pa je Uzunović

primoran od strane Radikala da odmah vrati Aleksandru mandat. Pašić se nadao da mu se tako kod Aleksandra otvara novi prostor da mandat bude povjeren njemu, Nikoli.

Nikola Pašić će biti pozvan kod kralja Aleksandra, ali je taj susret bio za Pašića koban, njegovo zdravlje je popuštilo u pokušaju da spasi i sebe i svojeg sina, naglo je doživio fizički slom i njega je udarila smrtonosna kap. Meñutim, Pašićeva smrt uticala je da napadi na njegovog sina Rada ipak popušte kod svih, osim kod Stjepana Radića. Dakle tako kobno se završila po Pašića lično, posljednja velika trka da stari bard Nikola Pašić prevari Aleksandra.

Uzunović će ponovo formirati vladu i to ponovo sa Radićevcima. Ponovo će naći način da odloži raspravu na Skupštini o radu Anketnog odbora, a ovu vladu će obaliti odmah u januaru 1927-me Stjepan Radić. Ponovo će Uzunović formirati svoju četvrtu vladu, ovoga puta bez i jednog Radićevca ili uopšte nekog Hrvata koji je bio protiv Radića.

9-tog februara 1927-me održana je sjednica Anketnog odbora koja je prihvatila stav da se čitava stvar zbog koje je odbor formiran, stavi ad acta, pa je tako formalno ispalo da je pokraden državi ogroman novac, ali da za to niko nije kriv: ni Nikola ni Rade Pašić, a o kralju Aleksandru da ne govorimo.

Poslije Nikoline smrti Rade prestaje da bude centar korupcionaških i pljačkačkih “poslova” u kraljevini SHS, preko njega se više nije mogla doseći meta zvana Nikola Pašić, on je bio mrtav i neupotrebljiv, ali milioni koje je Rade pokrao omogućiće Radu da živi na najvišoj nozi.

Poslije smrti Nikola Pašić je sahranjen u Aleji velikana u Beogradu. Dio grobnog kompleksa bila je monumentalna bista Nikole Pašića izrañena u bijelom mermeru, rad tada jednog od najvećih svjetskih skulptora Ivana Meštrovića. Meñutim, jednog dana se kod Rada Pašića pojavio jedan Italijan koji je u svojoj zbirci želio da ima neko Meštrovićevo djelo. Što je uradio Rade? Skinuo je Nikolinu bistu sa Nikolinog groba i prodao je Italijanu. Za ovo nečuveno djelo, Radove setre Pava i Dara tužile su Rada sudu i sud je donio presudu kojom nareñuje Radu Pašiću da na očev grob mora postaviti bronzani odliv prodate biste, što je Rade i učinio, a ta bronzana bista može se vidjeti i danas.

Ova kratka, ali jeziva priča o sudbini biste Nikole Pašića, završava isto takvu priču o Radu Pašiću, ali i o Nikoli Pašiću, kralju Aleksandru i o čitavom jednom vremenu.

http://slavkoperovic.wordpress.com/2010/04/14/14-april-2010/