Nakladnik HENACOM Za nakladnika Uzeir Husković Urednik Seid Serdarevic Lektura i korektura Sibila Serdarevic Copyright © Ante Tomić, HENA COM, 2001. Ante Tomić SMOTRA FOLKLORA OM i HENACOM Zagreb 2001 r n Domovina u ložnici Velika mi je želja otići na neki pir, samo da čujem kako to zvuči hrvatska himna u aranžmanu onih strahovitih tandema što haraju po hotelskim terasama u sezoni. Znate već takve tipove: klavijature i gitara, brkovi, repici na zatiljku kojima se valjda kompenzira oskudnost vlasišta na šoferšajbi i višeznačno Que sera, sera upućeno društvu nacvrcanih Talijanki u uglu. I sada jedna takva dva slučaja gule kožu s glasovite Runjaninove skladbe, a svatovi žustro ustaju i hvataju se za prsi. Kako mi priča jedan fotograf — koji mora da je nešto gadno uprskao u prethodnom životu kada u ovome slika vjenčanja — ta je pojava postala dio nepisanoga protokola na pirevima u nas. Redom — Lijepa naša, minuta šutnje za poginule branitelje, Očenaš, potom se uzvanici skrušeno prekriže i tek im je onda dozvoljeno opustiti se i slaviti. Dakle, ako hoćeš jesti, piti, plesati, skakati, razbijati, pucati i povraćati po večernjim haljinama, dokazivati, u najkraćemu, da su unatoč pričama i Hrvati postali od majmuna, izvoli se najprije spomenuti mile nam i jedine. Sada se ja pitam: je li moj nacionalni osjećaj ispravan ako ja mislim da je to glupo? Najelegantniji odgovor, koji bi velikodušno zadovoljio i mene i one što najprije pjevaju himnu i mole, a onda ijujuču i gaze po pladnjevima pečenke, bio bi da je nacionalni osjećaj, kao i svaki drugi osjećaj, intimna stvar koju svatko od nas ima pravo proživljavati na svoj način. No, u ovome slučaju, bojim se, ovaj je argument ispao već u kvalifikacijama. Nema ti ovdje, kume, intimnoga. Vjenčanja kao vjerojatno ništa drugo u našim životima, počesto potpuno dokidaju razliku između intimnoga i javnog. S najnovijom navadom da se pjeva himna i šuti u sjećanje na palu mladež, jedan vrlo osoban čin do kraja je poprimio obilježja državne priredbe i zapravo još samo malo nedostaje da zavlada vjerovanje da se tako jednostavno moraš oženiti, jer u suprotnome nisi "naš". Nekad je bio običaj da se muškarci žene tek nakon što su "odgulili" svoj dug domovini, pa se čak i govorilo da "tko nije za vojsku, nije ni za ženidbu". Danas se ta rečenica izgovara još samo u šali, ali zapravo nije teško zamisliti društvo u kojemu upravo jedna državna institucija, kao što je regrutna komisija, mora muškarca proglasiti sposobnim za zajednički život sa ženama i vlastitu reprodukciju. Na posljetku, po čemu bi se taj običaj razlikovao od rastrubljene svadbene kolone auta gdje se kroz prozor mercedesa na čelu vijori crven-bijeli-plavi? U oba slučaja država se pojavljuje kao svjedok obreda vjenčanja, nevidljivi, ali sveprisutni treći kum koji bi valjda trebao biti najčvršći jamac vrijednosti veze koja je netom ustanovljena između mladenaca. S tim da se paradiranje barjacima još i moglo razumjeti kao potreba da se sam događaj učini većim i važnijim, da vjenčanje preraste značaj koji ima za njegove aktere i postane stvar od državnog i nacionalnog interesa. No, uvođenje himne i minute šutnje u svadbeni protokol poka- zuje da stvar definitivno izmiče kontroli. S dužnim štovanjem prema Lijepoj našoj i palim braniteljima, kakve veze imaju Lijepa naša i pali branitelji s vjenčanjem? Moglo bi se, naravno, govoriti i o skrnavljenju državnih obilježja i o sućuti koja je doista neprimjerena raskalašenom svadbenom veselju, no stvar koja je meni ovdje puno zanimljivija jest to da ja, čak i kad bih htio, ne mogu zamisliti gorega totalitarizma od onoga na koji, makar simbolično, pristaju mladenci vjenčavajući se s državnom himnom. Takvo ukidanje intimnoga u ovome slučaju dostojno je Orwela, to je upravo bolesno: to, naime, da se u bračnu ložnicu ide skupa s Domovinom, pa Domovina legne s jedne strane postelje, a izabranica vašega srca s druge. Ipak, riječ je tek o simboličnome totalitarizmu, onome idiotu kojemu je palo na pamet da pjeva Lijepu našu i moli Očenaš prije janjetine zacijelo se tek učinilo zgodnim da pir bude "ki na televiziji". Od svega, možemo mu zamjeriti-samo neimanje mjere i nepoznavanje običaja. U ovome slučaju puno je ozbiljnije to da se sama država sa svojim represivnim aparatom gdjekad zna nepristojno petljati u ta intimna pitanja. Dobro, i toga je s vremenom pomalo nestalo, ali ako se sjećate vladajuća je stranka svojedobno vrlo ozbiljno brijala po tome pa je nekakav mudrijaš u Saboru spominjao čak i porez na neženje. Ako mene pitate, živa je šteta što ta budalaština nije usvojena, bilo bi veliko veselje gledati kako se u djelo provodi jedan takav namet. Zamislite, primjera radi, da ovi iz porezne uprave banu kod

jednoga što se nije ženio zato što je grbav? Bi li mu okrpili porez ili bi mu grbu ipak priznali kao poreznu olakšicu? v Živa šteta, kažem vam. Danas se možemo još samo sa sjetom sjećati toga doba HDZ-ova zanosa kada se vlasti činilo da može kontrolirati apsolutno sve u ovoj državi, od sportskog ribolova do opreme za udavače. Poslije, kada su vidjeli da ne mogu kontrolirati čak ni Milasa, pomalo su splasnuli naboji, provodadžijska politika i pronatalitetne agitacije zagubili su se negdje na stazama revolucije. Od svih, ostao je još samo don Anto Baković kao osamljeni pronositelj svetoga ognja, pomalo rasist, pomalo šovinist, ali jedan drag, naš, domaći čovjek koji priča bedastoće. Don Anto — o čijoj nekadašnjoj važnosti svjedoči fakat da je bio jedan od potpredsjednika HDZ-a! — tužan je relikt onoga vremena kada je njegova stranka imala čvrst ideološki okvir i jasnu predodžbu kako bi trebala izgledati hrvatska država, a što se imalo ostvariti u projektu famozne, sjeća li se još tko toga, "duhovne obnove". Kako je to bio vrlo zastarjeli koncept, potpuno neprikladan suvremenim uvjetima življenja, ne treba puno očajavati za njim. Naime, imati puno djece, kako to svituje autor velebnog znanstvenog djela Ostaje li Hrvatska bez majki, osim što je vrlo nepristojno zabadanje nosa u tuđi privatni život, potpuno je besmisleno u današnje vrijeme. Mnoštvo potomaka je, dakako, vrlo razumno imati kada trebaš što više ruku da ti rade u polju, ali i vrlo nepraktično u situaciji kada ti je sin u Kristovim godinama, a nezaposlen, spava do podne, onda do večernjeg izlaska seta po stanu u pidžami i ogorčeno se poziva na svoje Ustavom zajamčeno pravo na džeparac. Osim toga, da se vratim na Bakovića, ja ne znam je li itko ikada pokušao objasniti tome svećeniku, zarobljenome u vedrim uspomenama na djetinjstvo u Podrinju, gdje neženje valjda doživljavaju čudacima, a stare cure sumnjiče na urotu s Nečastivim, kako čitava njegova teorija počiva na hipotezi vrlo sumnjive valjanosti: to, naime, da bi nam bilo ljepše da nas je puno. Otkud mu to da bi nam bilo ljepše da nas je puno!? Eno, Kineza ima k'o Kineza pa se ja isto ne bih mijenjao s njima. Na posljetku, opet vidiš da je lijepo što je don Anto ostao osamljen i da je još jedino, zapravo sasvim beznačajno petljanje države u obiteljske odnose ostalo ono kada Predsjednik bude kum nekakvome desetom ili dvanaestom djetetu. Onima koji naprave dvanaestero djece valjda i ne smeta da im Domovina malo zaviri u bračni krevet. Ono što je meni zanimljivo jest to da je Predsjednik kum upravo onomu najmlađem sirotanu koji će valjda sve do ženidbe nositi iznošenu odjeću svoje braće. Što ima značiti to Predsjednikovo kumstvo? Zar samo Hrvat u prnjama može biti dobar Hrvat? Kalašnjikov preko sindikata Na početku rata, u ono herojsko doba, naivno kako samo herojstvo može biti, svi su htjeli imati nekakvo oružje, nekakvu cijev, kako bi rekao netko tko se želi smatrati stručnjakom u tom pitanju. U slatkom uzbuđenju kako je zacijelo zgodno nekome oduzeti život, sveučilišni profesori, novinari, poštanski službenici, trbušasti poslovođe u samoposluživanjima, po svemu inače sasvim bezazlen svijet bez razmišljanja je keširao stotine maraka za pištolje i sačmarice, rumunjski kalašnjikovi bili su pravi bestselleri. Imati cijev bila je stvar prestiža po prilici usporediva s posjedovanje mobitela danas. Odvajalo se od stare devizne štednje, djedova naslijeđa, djeci od usta, šparalo na kruhu i mlijeku za te cijevi, premda je u mnoštvu slučajeva to bilo posve besmisleno. U mnoštvu slučajeva, naime, radilo se tek o građanima koji su potajno maštali kako bi bilo lijepo klep-nuti svoga privatnog Srbina, eto, recimo, Oklobdžiju sa sedmoga kata, navečer na stubištu, dok čedo u papučama iznosi smeće. Tako su oni, po načelu "svatko svojega sub-doživljavali ispunjavanje duga prema domovini. asu Onda bi se rastrijeznili, skontali kako, jebi ga, ipak ne 10 možeš nekoga, makar i Srbina, tek tako, na stubištu, i sve bi propalo. Sačmarice su ostale u špajzama, a pištolji u ladicama ispod čarapa, kako su već njihovi vlasnici bili od onih koji zbog oštećenog bubnjića, kokošjeg sljepila ili makar alergije na pelud i prašinu nisu mogli na čuke. Rat je u međuvremenu minuo, a cijevi u smočnicama i ormarima ostale su snivati neko novo krvoproliće. Koliko je toga oružja, vjerujem da nitko od nas ne bi mogao dati ni približno točan odgovor. Povremeno ga, doduše, netko i upotrijebi, nastrijeli svoju staru majku ili strica raznese bombom, no prave razmjere vatrene moći građanstva možemo samo naslutiti za Novih godina, velikih utakmica ili svadbi, kada je ushit čovjeka toliki da on to svojoj okolini može prispodobiti tek rafalom u nebesa. Svakako ste zamijetili koliko je takvih. Ja se, recimo, svake blagdane prepadnem. Ne toliko od same pucnjave, koliko od spoznaje da iza te množine ispaljenih metaka mora stajati nekakva množina ljudi, a ako ih je već toliko, onda su tu i oni s kojima se susrećem u gradskom autobusu, pokraj kojih sjedim u kafićima, s kojima kupujem u istom dućanu, koji uzimaju kasete u mojoj videoteci... To je užasno — svi oni imaju oružje! Ovo je nesigurna zemlja! Ima tako jedan negdje u mojemu kvartu, još nisam otkrio gdje točno, koji kada počne gruhati za Novu godinu, svi polegnemo na pod pa onda ležeći klopamo francusku i štipamo tučje batake. A kada treba

nešto donijeti, recimo iz kuhinje, pognuti pretrčavamo stan izbjegavajući prozore. Ko komandosi! I mene uvijek uhvati strava kad pomislim da bi taj australopitek mogao, za primjer primjera, zaspati s upaljenom cigaretom. Pa Duboki Jarak bi bio mila majka prema toj tragediji! Zapravo je najčudnije kako u tim situacijama narodnoga veselja nema pravih ubojstava. Kažem pravih,'ne onih nes- 11 retnih slučajeva kada neki imbecil dadne djetetu da i ono malo vidi kako je to pucati, nego onih istinskih ubojstava, što bi rekli, s predumišljajem. Zašto ne, kada već toliko njih gađa kumuluse, tko bi znao da ima mudrijaša što strijeljaju u meso? Recimo, u vrijeme utakmice Hrvatska — Njemačka: kada je Jarni dao gol, u onoj gužvi ste mogli sasvim lako poubijati cijelu jednu obitelj; kod Vlaovićeva gola nitko ne bi primijetio da ste ucmekali i susjede; kada je pak Suker dokrajčio Elfe, netko vičan oružju mogao je ući u neboder od dvanaest katova i sve pomalo, šetnjom, od stana do stana, ohladiti jedno dvjestotinjak ljudi zajedno s njihovim psima, mačkama, zlatnim ribicama i hrčcima. I tko bi ubojici što mogao: dok bi policija nakon cijele one strke te večeri došla na očevid, tip bi na frankfurtskoj zračnoj luci već lovio prvi avion za Buenos Aires. Pa se ti onda petljaj sa zahtjevom za izručenje. Sada dolazimo do najzanimljivijeg poglavlja u našoj priči o naoružanim civilima — svadbe! Ja mrzim svadbe, svaki put kad otvaram poštu umirem od straha da bi medu pismima mogla biti neka pozivnica za vjenčanje. Tada bih, naime, morao otići na jednu kompliciranu i iznimno rizičnu operaciju koju čuvam za slučaj da me netko pozove u svatove, koji su, po mome sudu, jedan od najužasnijih običaja u našoj civilizaciji. Protiv sprovoda, recimo, nemam ništa, sprovodi su okej, radije bih stotinu njih ispratio do posljednjeg počivališta nego nazočio početku zajedničkoga života jednog jedinog para. Dok su na sprovodima svi tako tihi i uljudni, u svatovima se svi nešto glupi-raju, skaču po stolovima, ijuijuijujuču, baljezgaju budalaštine i, što je najstrašnije — pucaju! A pucaju toliko da ja prognoziram da će u vrlo skorom vremenu svećenici početi vjenčavati s pancirnim 12 prslukom preko misnog ruha i kacigom na glavi, dok će časne za orguljama sagraditi zaklon od vreća s pijeskom. Čini se kao da roditelji svoje kćeri sada opremaju dotom u minsko-eksplozivnim napravama: umjesto krevetnine s monogramom kupuju sanduke svjetlećih metaka, umjesto ručnika strojne puške, više nitko ne mari za srebreni pribor za jelo za dvanaest osoba, nego daj da ošinemo jednu maljutku... Čuo sam priču kako je u Mostaru jedan što videoka-merom snima vjenčanja potpuno dotukao svoju konkurenciju kada je, prvi put zapravo posve slučajno, igrajući se u montaži, nakon kadra gdje nevjesta baca jabuku preko krova umontirao kadar kuće koju pogađa tenkovska granata. Ispalo je vrlo bizarno, kao da je mlada jabukom razorila kuću. I znate što? Sve snimke vjenčanja nakon te imale su taj trik, svi su, što košta da košta, htjeli imati nevjestu tipa mlada partizanka bombu bacala! 13 Štemanje ulično obično "Uvijek udari prvi", govorili su mi. "Kad je gusto, ti udari prvi — tako si u prednosti." Nikada nisam poslušao ovaj savjet. Najprije, mislio sam, što ako zviznem čovjeka, a on se, recimo, uopće nije naumio tući sa mnom? Malo je, kvragu, nezgodno: ja njega okrpio po njušci, a tip stao pa me gleda. Zamislite tu situaciju: "Zašto si to napravio?" pita me on začuđeno. I što da mu ja kažem na to, da je bila kriva procjena?! "Oprosti, prijatelju, prevario sam se u tvojim namjerama, nadam se da ovaj mali incident neće pokvariti naše tradicionalno dobre odnose..." I dok sam ja to tako zamišljao i mučio se dvojbama hoću li udariti i kakvog to uopće ima smisla, ta civilizirani smo ljudi i on i ja, valja razgovarati..., onaj drugi bi me obično bez pardona opalio. On bi udario prvi i, Bogu hvala, stekao onu poslovičnu prednost koju, pak, istaknuti humanist, to jest ja, nikada ne bi nadoknadio, već bi gotovo u pravilu izvukao takve batine da je to jedna milina. Poučak je, naravno, ako se misliš tući, ne razmišljaj. Just do it, kazali bi proizvođači sportske opreme. Udari prvi, udari dok još možeš, ili imaj pištolj sa sobom. Ali, zaludu je to čovjeku objašnjavati, dapače, ako samo 14 razmišljaš o tome, kako to mi sada radimo, nešto s tobom nije u redu. Ako, naime, to nemate u sebi, valjda već u svojoj naravi kodiran taj zvjerski nagon koji će vas u danome trenutku prenijeti na onu stranu razuma, pristojnosti, milostivosti, svih onih lijepih vrijednosti koje ste usvojili odgojem, nećete ni udariti prvi, a kamoli imati pištolj za pojasom. "Buržuj u životu ne može prijeći granicu koju ne može prijeći ni u načinu razmišljanja", napisao je jednom prilikom stari Mara. Ne nalazim ništa prikladnije i istinitije o ovoj temi, samo bih imenicu "buržuj" zamijenio imenicom "građanin". Svi smo se mi, naime, tukli kao djeca. Onda nas je društvo ubacilo u stroj za mljevenje sitnog otpada i

od malih divljaka smo postali uzorni građani. Izbjegavat ćemo tučnjavu, a kada se i potučemo, bit će to samo stoga što smo bili izazvani i pritom ćemo se zadovoljiti ako uspijemo samo onesposobiti ili prestrašiti protivnika. Utrneš svjetlo u glavi, udariš mamlaza, on padne, a ti ponovno pališ svjetlo i kažeš sam sebi: "Dobro je, sada se smiri." Za većinu nas ovo je granica koju ne možemo prijeći ni u životu ni u svojim mislima, a ako to učinimo, bit će to samo u iznimno stresnoj situaciji. To je, međutim, manje uzbudljivi dio ove priče. Pozabavimo se načas onima koje društvo nije uspjelo svladati ni strojem za mljevenje krupnog otpada, a koji će oboriti čovjeka na tlo pa ga još podariti s nekoliko dobro odmjerenih udaraca špicom cipele u trbuh ili, još slađe, u lice. Ako niste vidjeli na djelu jednoga takvog autentičnog nasilnika, ne možete ni zamisliti kakva je to bezumna strast, a ako ste ga pak i vidjeli, možete samo naslućivati kako golemo mora biti njegovo uzbuđenje kada je u stanju generirati divlju smionost da skoči na čovjeka makar bio i krupniji i jači od njega. Poznavao sam jednoga takvog, 15 bio je nizak i gotovo žgoljav, a štemao je da je iverje letjelo okolo. Nasilje se događa u glavi, da parafraziramo onu znamenitu seksološku. E, sad, što se uistinu tamo događa, to možemo samo naslućivati. Kako već huligani znaju brojiti samo do šezdeset i ne poznaju padeže, malo je vjerojatno da bi nam oni mogli govoriti o svojim psihičkim stanjima. Ja vjerujem da je to nekakva osobita transcendencija, slično vještini onih jogina što se zabulje u vlastiti pupak pa isprazne mozak. Jer, kako smo već kazali: ako se misliš tući, ne razmišljaj. Ako pogledate, što je mogao i misliti onaj zagrebački policajac dok je uhićeniku karate udarcem lomio prsnu kost? Šipak — o čemu bi taj mislio! Zamislite ga, uostalom, tog zen-majstora, kako se zaletio s drugoga kraja sobe, cijelim svojim bićem usredotočen u taj udarac, tako je predan i ponesen... Rijetkost je danas vidjeti da netko tako voli svoj posao. Uistinu, ima u nasilju nečega onostranog, nedokučivog valjda čak i onim psihijatrima što vještače ubojice. To je jedna nova stvarnost o kojoj baš previše i ne znamo. Is-točnjaci su, navodno, uspješniji u tome sa svojim karate, kung fu i šta ti ja znam kakvim sve ne tehnikama, ustanovili su škole gdje se uči kako se snaći u tom svijetu, ući u njega i bez posljedica izići, kako valjano iskoristiti tu zapretenu energiju i znati je kontrolirati, kako, u najkraćemu, isprebijati tipa a da ti se to ne osladi. Premda, da vam pravo kažem, ja u sve to ne vjerujem: na posljetku, pokraj sveg teatra kojem su ti majstori skloni, jedan s crnim pojasom mi ne izgleda ništa civiliziranije i produhovljenije od jednoga domaćeg, samoukog nasilnika, naivca iz hlebinske škole štemanja, koji po birtijama vitla šakama voden samo svojim instinktom, improvizira po sluhu i umjesto "Khaiiiii!" viče "Mamicu ti lopovsku!" 16 I u jednome i u drugom slučaju čovjek nije svoj na svome, to više nije njegov svijet i koliko god se trudio, taj mrak će ga na kraju progutati. Oni što lako planu, nakon nekog vremena će planuti još lakše, svidi im se to i ne mogu prestati, slučaj je baš kao i s heroinom. Neki su se ovisnici o heroinu, primjerice, nekada užasavali injekcije, svojedobno su se čak i onesvijestili kada su im u školskim ambulantama vadili krv. A onda su se jednom ipak počeli bosti: prešli su tu granicu, i u životu i u svojemu načinu razmišljanja. Povremeno se, dakako, nije loše potući, neki čak kažu da je to i dobro, premda ja baš ne vidim zašto bi to bilo dobro. Meni je tu simpatično i gotovo dirljivo vidjeti običnoga čovjeka kada se s nekim potuče, kucne se s nekim na parkiralištu pa izleti iz auta i pograbi ga za prsi ili uhvati dripca koji urinira na stubištu i onda se pošaketaju. Čudno je vidjeti čovjeka kako se uzruja i zapuše, a to nije od tjelesnoga napora, nego je upravo preplašen iskustvom koje mu je potpuno strano pa govori besmislice, psuje bez reda obično nesvjestan svojih riječi. Žena mu briše rasječenu arkadu, a on zabačene glave samo ponavlja: "Jebem ti, a da samo vidiš kako onaj izgleda! Uh, uh, uh, uh, pomalo, pomalo s tom rakijom!" Lijepo je samo gledati dok se drugi tuku i ako se to dogodi na ulici, možete biti sigurni da će se u minuti okupiti tridesetak znatiželjnika kojima će na kraju biti čak i krivo kada tipove razdvoje. Dobra besplatna tučnjava uživo prava je radost za oči, još da samo naleti netko s čipsom i pivom. Čak i okorjeli pacifisti poput mene će se tu zaustaviti. Ja se sam, kako ste uostalom već mogli i ustanoviti, ne volim tući, da oprostite, kukavica sam, pa ako me već zatekne stani-pani, namjestim svoje najkrvoločnije lice, napumpam svojih metar devedeset i nešto i 17 Gradska k.-.jižnica panično odašiljem mentalne valove: Majmune, gubi se... Majmune, gubi se... Majmune, gubi se... Majmune, gubi se... Ako se pak majmun ne kani izgubiti, već je krenuo prema meni, gledam kako bih ga drmnuo nogom u prepone. Znam, to mi baš ne služi na čast, ali ja mislim da je taj udarac u prepone bio upravo jedan od kamena temeljaca našoj civilizaciji. I zato volim patetično kazati kako vjerujem u udarac u prepone! Zamislite, uostalom, jedan od ključnih trenutaka u razvoju čovjeka, trenutak kada se naš prapredak uspravio: antropolozi će kazati kako je značajan taj trenutak kada se homo erectus digao na stražnje noge da bi ubrao plod s drveta. Važnije od dostupnosti plodova s

grana meni se čini to da su tom čukunčovjeku tada ostale nezaštićene genitalije. Pobjednički hod ljudske povijesti je mogao krenuti: svaka je tučnjava mogla biti okončana jednim jedinim udarcem. 18 Karate Croate Više ne znam je li u onome mraku pucketala loša filmska kopija ili statički elektricitet, tako je golemo bilo naše uzbuđenje. Matineja je bila, U zmajevu gnijezdu i mi, tucet školaraca koji su umjesto spojenih satova tehničkog odgoja uzeli kolektivni godišnji pa zdimili u kino. Mali šuvarovski mutanti sabotiraju piljenje i ljepljenje maketa rodnih kuća predsjednika Tita, očarano zureći u blistavi torzo Brucea Leeja, duguljaste vretenaste mišiće i mačkasti hod toga krasnog muškarca, zmijske reflekse, strahoviti maivashigeri koji pljuska zlikovca ristom stopala dok krv i slina pršte u slow motionu. Opizdi ga, zmaju! Zgoljavi muškić najednom skače raspamećeno, u ekstazi, kao vjerski fanatik šaketa uprazno i skviči, a iz zadnjih se redova deru: "Sidi doli!" Sidi doli, majmune!" Prošlo je dvadesetak godina otada, najmlađi su u međuvremenu otkrili skuplja i raznovrsnija zadovoljstva od pišljive karataške matineje. Junaci kompjutorskih igrica k tomu, hara Croft i ina virtualna gamad listom vladaju borilačkim vještinama pa se stvar više i ne čini osobitom: o karateu, čini se, možemo govoriti još samo u prošlom svršenom vremenu, s velikom vjerojatnošću da potom- 19 stvo baš i neće razumjeti o čemu to pričamo Uistinu, današnji trideset i nešto godišnjak mora se i sam sebi nasmijati kako su se on i njegovi šulkolege nekoć dugo nakon izlaska iz kina odbijali vratiti u svoju socijalističku i samoupravnu stvarnost u koju su tek stidljivo kročile prve adidas tenisice Khami, vikali smo i satima nakon filma, još uvijek hipnotizirani onim baletnim mansanjem, uvježbavajući, najbolje na sitnijima od sebe, sbuto sakotsu-uchikomi (duboki udarac bridom šake u ključnu kost), urak-en sbita-ucbi (niski udarac s okrenutom šakom) ili čak zloglasni kin-gen (udarac u genitalije) Nedavno me je jedan prijatelj razveselio malom školskom tekom iz toga doba Vlasnik teke s novinskom fotografijom obožavanoga Leeja na konci bio je njegov brat, a moj prijatelj joj je smio bez straha prići tek kada je braco bio otišao u vojsku i povjerio mu na čuvanje svoje blago Prije toga se za neovlašteno uznemiravanje posjeda bez pardona fasovao seiken mawashi-uchi O čemu se tu radilo? Brižljivo, premda s hlebinskim poznavanjem anatomije, brat je tu bio nacrtao sve stavove, udarce i blokade u karateu s fonetski ispisanim japanskim nazivljem, trening nunčakama bio je u prilogu Bilo je tu, na posljetku sam odustao od brojanja, više od dvije stotine crteža koji zorno upućuju u tajne cijenjene istočnjačke vještine i upravo jezovito svjedoče zašto prvi vlasnik bilježnice nikada nije završio gimnaziju Dirljivo iskustvo Baš kao što se pomama za Istokom pojavila kao opozicija anglosaksonskom modelu življenja, pa se kontemplativni mir koji nalazi zadovoljstvo u sićušnim stvarima suprotstavio razmetnom orgijastičkom potrošačkom društvu, tako valja primijetiti da i karate postaje popularan upravo u vrijeme hladnoga rata, krajem šezdesetih i počet- 20 kom sedamdesetih Podsjetimo se, čovječanstvo u to doba strepi od nuklearne katastrofe globalnih razmjera, a politički se vođe nimalo ne trude smanjiti tu ugrozu, u standard stanovanja ulazi atomsko sklonište u temeljima novogradnje, obrazovni filmovi smrtno ozbiljno poučavaju kako namjestiti zaštitnu masku i dekontaminirati vodu, što učiniti kad hidrogenska bomba grune dvije ulice dalje I tada, u tjeskobnoj spoznaji da se Rusi i Amerikanci ne prestaju napeto ciribimbiti preko satelita dok im prsti nervozno lupkaju po pucetima za aktiviranje interkontinentalnih nuklearnih glavića, pojavljuje se karate Svijet u kojemu se cijene oružja mjere milijardama dolara, počinje se oduševljavati usamljenim fajterom koji nema čak ni perorez u džepu, kojemu su sve oružje njegove ruke i noge U času kada je ratovanje postalo toliko prljavo i psihotično da je eventualni novi sukob svjetskih razmjera sasvim opravdano prijetio uništenjem cijeloga planeta, kada je čak i obožavani John Wayne postao fašistička svinja zbog filma u kojemu navija za američku intervenciju u Vijetnamu, karate je vratilo vitešku nevinost nasilju Tako da nije samo školska mladež s odobravanjem dočekala ovu pojavu, dapače, mogli ste očekivati da ce vas roditelji bez zadrške podržati ako ste odlučili skakutati i vriskati u nekakvome klubu, na mnogim su našim bagaticama uostalom i sašiveni toliki kimom, a mnogi se tata znao hvaliti prijateljima narančastim pojasom svojega potomka, kao da je mali stekao ne znam kako značajan akademski stupanj Karatisti, naime, nikada ms.u smatrani huliganima, bila je to mjera građanski prihvatljive tučnjave Stigao u paketu sa ženom, ikebanom i origam-ljem, transcendentalnom meditacijom, jin i jangom i drugim istočnjačkim đinđama i ogledalcima, karate je 21 smještan u pseudoreligijski i pseudofilozofijski kontekst koji je razvaljivanje nečijega nosa činio nekako boljim i smislenijim nego kada nekome smrskate surlu u nekoj domaćoj, staromodnoj birtijskoj tučnjavi. U svojem tobožnjem traganju za duhovnom ravnotežom karate je, primjerice, uvijek bio nadmoćan

boksu, koliko god se potonji nazivao plemenitom vještinom. Nije, naime, bilo nimalo proturječno da svoje dijete istodobno šaljete na satove klavira i karate, ali bi vas svakako u čudu pogledali kada biste izjavili kako vaš mali u jednome dijelu svojega slobodnog vremena vježba solfeggio, a u drugome aperkate. Karatisti su mogli citirati Konfucija, boksači nikada nisu spominjali Shakespearea. Oko karatea se bila isplela jedna takva intelektualistička priča da nam na posljetku nije bilo nimalo bizarno da su se borilačke vještine kroz povijest, kako kažu, razvijale u budističkim samostanima. Mislim, kad nekakav tamo korejski duhovnik nekome istjera dušu na nos maegerijem, onda je to kao okej, a da naš nekakav don Jozo ili fra Štipan nekoga zvizne nogom u tintaru, svi bi kazali da vidi divljaka, da tko je njemu dao da bude svećenik. Makar se radilo i o budalaštinama kakvo je lomljenje krovnih crjepova bridom dlana, karate je stvari prikazivao dubokoumno kao da upravo rješava problem gladi u svijetu. "Karate koji zapostavlja vježbanje lomljenja objekata nije korisniji od voćke što ne donosi ploda", stoji u knjizi Karate, ispod fotografije gdje proslavljeni majstor Masutatsu Oyama rukom drobi opeku. Mo'š mislit — kao voćka što ne donosi ploda?! Taj bi da ne nade papira u zahodu vjerojatno nujno zaključio da je zahod bez papira kao dan bez sunca. No, koliko god sve to danas smiješno izgledalo, ta tobožnja zenovska obrana golog nasilja u ono nam je vrijeme zvučala smisleno. Pa i ja sam, bilo je to 22 doduše prije nego sam stekao i malu maturu, nisam htio biti nekorisniji od voćke što ne donosi ploda. Nisam, naravno, razbijao cigle: zaključivši kako bi razumnije i primjerenije mojoj dobi bilo početi kršenjem letvica, demolirao sam nekoliko gajbi za voće. Nunčake, ako mi dopustite, najradije ne bih spominjao, te dvije palice povezane komadom lanca držim u vrlo ružnoj uspomeni. Prije negoli sam ih uopće uspio upotrijebiti u potencijalnoj tučnjavi, toliko sam se puta samoo-zlijedio tim karataškim oružjem, bezdušno sam sebe odalamio po kostima, da to i dandanas ćutim kad se mijenja vrijeme. 23 Žudnja za trokutima E, a je li se sjećate Petra Čelika? Ma, znate, onaj bilder iz Novoga Sada koji je reklame za svoje proteinske preparate objavljivao na zadnjim koricama Eks almanaha Zagor iz Fruške Gore, zalizanko u kupaćim gaćicama, za kojega nikada nisam znao je li mu ono Čelik kršteno ili umjetničko, jednom rukom zagrli plavojku, a u drugoj mu limenka nekakvog kvasca što se razmuti u mlijeku, pije dvaput dnevno i mišići, da vidiš samo, bubre kao lubenice1 U što se lijepo možete osvjedočiti na fotografiji druga Čelika razbacio se, brate, ko đubre po vinogradu Vidi mu trokuta, slinili su malci, čisto da čeljade posumnja u ispravnost njihovih spolnih preferencija Trokut, kako se kolokvijalno nazivao atletski torzo, s uskim, gotovo djevojačkim strukom što se lepezasto širi u čvrst prsni koš, bio je za žgoljave muškiće predmet upravo nepojmljive žudnje Bilo je to, dakako, puno prije negoli smo otkrili žudnju za nekim drugim trokutima Dobro, trokutići-ma "Ovim neopozivo naručujem ____ kom proteinskog preparata Slim " stajalo je u narudžbenici, ispuniti velikim štampanim slovima Ružičasti prašak putovao je s 24 kraja na kraj socijalističke Jugoslavije, osobito u svibnju, pred ljeto i sezonu godišnjih odmora Cure su bnjale noge i pazuhe, a muški se mazohistički šopali nevjerojatnom splačinom od koje se u konačnici, umjesto tvrdih mišića, obično fasovala meka stolica Krojačkim metrom mjerili smo obujam bicepsa, srkali proteine i kilavili se utezima, lmaginirajući trenutak u kojemu na žalu u nekakvoj Podgon ili Sutivanu lijeno skidamo majicu, uljem za sunčanje dokono mažemo mramorne trbušne mišiće, a nestašni kraj gaćica kažiprstom prevlačimo preko čvrste stražnice, dok obližnja ženskadija panično trči u more, eda bi sakrila vidljivo tamniji donji dio kostima Teretana sa zrcalima, brižljivo osmišljenih mučionica od kroma i umjetne kože što ih danas ima svaka palanka, tada još nije bilo ni u primisli Utezi su, ako se sjećate, bili domaće izrade- metalna poluga na krajevima utaknuta u beton izliven u dvije kante od marmelade na kojima se sretno smiješi dječak zamazanih usta Mogle su se, naravno, uzeti i limenke od motornog ulja, graška ili kiselih krastavaca Osim ako niste imali iznimno tolerantnu mamu koju ne bi smetale polupane pločice, s takvim utezima niste mogli vježbati u kupaonici Bildalo se u dvorištima jedan bi teglio betonsku marmeladu, drugi sten-juci brojao zgibove na prečki za istresanje sagova, treći na klupi ispuhivao trbušnjake, dok bi koji dokoni susjed na prozoru vikao "Pnvati se ti, sinko moj, motike, pa da vidiš mišića'" Na posljetku se nisam ni prihvatio motike, niti sam nastavio s dizanjem utega Žene se od srca nasmiju kada se razodjenem na plaži, prošle se godine jedna na Braču umalo ugušila marelicom kada me je vidjela Jedna krasna zamisao zauvijek je upropaštena A da sam bio pametan, ej, gdje bi mi kraj bio" Namlatio bih para i para nastupa- 25

jući kao striper u diskotekama. A možda bih i na kakvo prvenstvo bildera došao, pa nakvarcan i nauljen, skladno definirane mišićne mase i izbrijanih prsiju, nabijeljenih zuba režao na publiku. Primjećujete ovdje zavist frustriranog žgoljavca. Priznajem, takav sam i što ću, ne mogu pobjeći od toga da kada se sjetim bildera, meni uvijek pred oči nekako izađe slika kako oni jedan drugome pred takmičenje kolegijalno briju lopatice i ramena. Cisto se stresem od užasa pred tim prizorom. Makar on, dakako, uopće ne mora biti istinit. Valjda su i bilderi u međuvremenu otkrili fascinaciju nekim drugim trokutima? Ne znam... Kod body buildinga na djelu je čudan paradoks: premda se čovjek zapravo trudi biti što jači, opsjednutost tijelom smatra se osobinom koja je prikladnija slabijem spolu. Tako, bivajući sve snažnijim, muškarac koji samozaljubljeno motri napinjanje svojih bicepsa u zrcalu teretane, uistinu prelazi u svoju suprotnost, doimajući se sve mekoputnijim. Slično je i s bildericama, koje u posve ženstvenoj brizi za vlastito tijelo, zadobivaju osobine koje su, makar u našoj kulturi, primarno muške. Posrijedi je neobična spolna inverzija koja u konačnici može dovesti do zaključka koji se možda i ne bi svima svidio. Pa ga neću ni napisati. Ali razmislite o tome. 26 Tijelo je poruka Ono tradicionalno dvojstvo duha i tijela i iz toga, manje ili više ishitreno, izvedene opreke: dobro — zlo, čednost — razvrat, Bog — Đavo, nebesa — pakao... u glazbi se obično tumači dvojstvom melodije i ritma. Melodija je tu razum i red, ona je dobra, bogobojazna i pristojna, ne jede prstima, nožice su joj čedno stisnute. Ilustracije radi, to vam je kao u filmovima strave: zamislite ljupko, pospano predgrađe sa srdačnim susjedima što žive u bijelim prizemnicama, pomno šišaju travnjake i živice i u poslijepodnevnim satima dobacuju gumene loptice svojim iščet-kanim škotskim ovčarima — e, pa to vam je melodija. Ritam je kada se u jednoj takvoj idili pojavi masovni ubojica. Ritam je zlo, tjelesan i nagonski, životinjski razvratan, ritam bez pardona hvata za guzu. U svojoj sjajnoj zbirci pripovijedaka Bas saksofon Josif Skvoreckv primjećuje kako su i nacisti i komunisti, premda međusobno zavađena čeljad, umalo pa s jednakim argumentima zabranjivali jazz. Za jedne je, doduše, ta muzika bila crnačka, dakle nearijevska i niska, dok su drugi više grintali zbog tobožnje buržujske naravi swinga i be-bopa, no u osnovi je stajala zajednička bojazan kako bi 27 jazz svojom naglašenom ritmičnošću mogao u mladeži potaknuti nagone opasne za ideju Reicha ili revolucije. Kičasti totalitarizmi, koji svijet vole zamišljati — i samo zamišljati, u stvarnosti je, kako znamo, potpuno drukčije — kao idilična predgrađa sa srdačnim susjedima i iščetkanim škotskim ovčarima, uplašili su se toga neobuzdanog, putenog ritma iz delte Mississippija i čikaških noćnih klubova. Kako je već od građana zahtijevano da budu razumni, čedni, odani i bogobojazni — ovo potonje, naravno, shvatite u širem smislu riječi — na cijeni je bila glazba s naglašenijom melodijskom strukturom, a čulni ritam Dukea El-lingtona i Satchma Armstronga doživljavan je kao čimbenik nestabilnosti u regiji. Usudio bih se kazati — s pravom! Premda Duke i Satchmo, naravno, nikada ne bi mogli pojmiti takvo nešto i vjerojatno bi ih užasnulo, pedeset godina poslije njih plesna je muzika melodijski potpuno ogoljena, uskuhane mase na golemim se open-air feštama obeznanjuju na divlji ritam techna. Adolescenti s nakitom na jeziku i kose obojene u zeleno i djevojke nagih, išaranih grudi, bili bi zapravo vrlo prikladna ilustracija za slavno Danteovo djelo. Štoviše, kada bi gospon Alighieri danas nakanio vizitirati odaje Nečastivoga, vjerojatno bi uzeo puno upućenijega vodiča nego što je to Vergilije: nekoga D.J.-a, primjerice. U plesu se dogodila jedna strahovita emancipacija tjelesnoga. Ples je, dakako, u svojoj naravi bitno tjelesan, no ovdje imate dojam kako ti klinci što se koprcaju na sintetički ritam techna ispod hlača već imaju pripremljene, navučene kondome. Mogli bismo sada prikazati prirodan razvoj te emancipacije još od vremena kada je Elvis skandalizirao Ameriku svojim senzualno zaljuljanim kukovima, ih poći čak i još dalje u povijest, do kankana, primjerice, i veselog izlaganja podvezica pučanstvu, vr- 28 ijedno bi bilo pripomenuti kako je, kada se pojavio, čak i valcer doživljavan nećudorednim, ali onaj pravi, istinski početak ove erupcije nagona ipak je u nešto bližoj povijesti, u sedamdesetima, s pojavom diskoteka. Tlo je, kako su socijalni seizmografi već pouzdano izmjerili, počelo podrhtavati s pojavom pilule protiv začeća, što se općenito uzima početkom seksualne revolucije. Diskoteke su pak došle nekoliko godina poslije, odvažio bih se ustvrditi kako je to bio blistavi vrhunac oslobađanja puti. U halucinogenoj atmosferi žmiganja nebrojenih žarulja u svim bojama shizofrenije, uz za-glušujuću buku ritam-mašina, jedna je spolno osviještena generacija došla do toga da joj uopće više nije trebalo razgovarati kako bi ostvarila kontakt s partnerom/partnericom. Razgovor je, uostalom, bio svjesno onemogućen, za takvo što ste pod monstruozno golemim zvučnicima morali imati glasnice od kompozit-nih materijala. Ašikovanje je tako postalo disciplina u ritmičkoj gimnastici: zgoditku među plahtama smjeli su se

nadati samo oni s elastičnim torzom i dobrim radom nogu. Pametnjakovići pak, koji su se ufali kako će smotati žensku zgodnim i duhovitim sentencijama i nesebičnim zalaganjem za mir u svijetu, zapravo su veliki gubitnici te raskalašene dekade. Jer, sedamdesete su bile doba čistoga, ideološki neopterećenog hedonizma. Disko-muzika i diskoteke u tome su upravo esencijalni. Najprije, kako smo već kazali, tu se ne razgovara, tijelo je poruka. Vrlo oskudna doduše, kako je već kukovima teže izraziti složeniju misao, ali izravna: u najkraćemu. "Ako si ti voljna, moji su otišli na selo." Za emitiranje tako rudimentarnoga ljubavnog zova bilo je dovoljno ući u krug plesača pa banuti pred izabranu damu i malo protresti lančić na rutavim prsima. 29 Sve je u disku bilo podređeno tomu, glazba je bila vrlo prikladno ritmična, tekstovi ne osobito mudri. Disko-muziku su mogli razumjeti čak i oni s dvojkom iz engleskoga, čemu u konačnici vjerojatno i imamo zahvaliti mahom zločinačku pojavu njemačkih, talijanskih i španjolskih disko-zvijezda. Popularna kultura tako se prvi put značajnije decentralizirala, izišla iz svojeg anglosaksonskog zabrana. Sto i ne čudi: nije bio osobit problem prevesti nešto tako izrazito tjelesno kao što je disko-kultura — čuj, kultura?! na strani jezik. Domalo se cijeli planet zaneseno tresao u sintetičkome ritmu i sintetičkoj odjeći, ne poznajući ekološko grizo-dušje. U to doba za takve se stvari nije puno hajalo, kraljeve plesnih podija zanimao je samo njihov ljubavni saldo, gdje je u nekim slučajevima ostvaren doista zapanjujuće golem "broj noćenja". Premda, za pravo reći, disko se u svoj svojoj punini nikada nije razmahao na našim prostorima. Seksualno oslobađanje u Hrvata ipak nije bilo dosegnulo onu razinu da bi mogao okončati večer s nepoznatom u krevetu, a da ova poznaje samo tvoje plesačko umijeće. Taj hendikep u našim su diskotekama nadoknađivali setom laganije, baladne muzike, u narodu poznate kao sentiši, gdje bi zagrijani mladac nevičan dus-kanju mogao ostvariti konvencionalniji kontakt s partnericom. Pokraj te, uvjetno kazano, lokalne osobenosti naših diskoteka i činjenice da se u tim ugostiteljskim destinacija-ma kod nas nešto počesto vade pištolji, sve drugo isto je kao svuda u svijetu. Kada je ta manija počela, neko su vrijeme, doduše, diskoteke bile u prostorijama mjesnih zajednica — obnoć bi mladež čagala, ujutro umirovljenici mozgali nad šahovnicama — no i to se brzo promijenilo: prave, profesionalne diskoteke uskoro su bile jednako gl- 30 amurozno opremljene kao i one u Amsterdamu, Londonu ili New Yorku. Diskoteke su postale nalik coca-coli — svuda su jednake, kugla od kvadratića zrcala jednako je moćan simbol onoga što se naziva američkim kulturnim imperijalizmom. Po svemu, to je postala jedna tako svakodnevna pojava da se više nitko ne sablažnjava, dapače, zna se dogoditi da u disku čak i predsjednici države čestitaju svojemu narodu Novu godinu. Užasnuta mladež na to je pobjegla vani, na techno partvje pod otvorenim nebom, izazivajući kerbere našega ćudoređa da grme protiv ritmova što potiču nezdrave nagone. Ako mene pitate, techno mi se doista čini malo seksualno preeksplicitnim, ali bih se u svakome slučaju prije odlučio za jedan takav hormonalni poremećaj, nego za mirišljavi totalitarizam koji potiho nude protivnici tjelesnoga. Malo me jedino smeta što vise nema sentiša, a onda se mislim, ma šta me briga, Bogu hvala, oženio sam se. 31 Na pričuvnoj adresi Kriza srednje dobi počinje pitanjem. Trebam li ]a bavnicu ih vikendicu? Za golemu većinu muškaraca to je zadnja velika odluka, zadnje opasno raskrižje A radi se o iznimno osjetljivu razdoblju na pragu četrdesetih muškarac je više ili manje uspješno definiran kao nekakav Taj i Taj čovjek i građanin, magistar, planinar, obiteljska kuća, dinners kartica, opel vectra, oženjen, djece komada dva I sada, kada mu je sve tako fino skockano, tip je pomalo umoran od uloge koju mu je život namijenio, treba mu novi izazov Ako je pustolovnije naravi, sredovječni će nezadovoljnik svoju sreću potražiti u oglasniku, pod šifrom, "gospodin s obvezom", "diskrecija zajamčena" Takvi su muškarci od onih što zaključuju kako je njihov Taj i Taj potpuno promašen, kako su zaslužili bolje i ljepše od ovoga sada Zabrinuto zatežu ovješeni podvaljak pred zrcalom u kupaonici, užasnuto se pitajući kad su prije prošle sve te godine, tako uzaludno i glupo "Šta radiš unutra toliko dugo-1" dere im se žena pred vratima "Šuti, gusko', prošapta čovjek očajno, više za sebe Muškarci iz ove kategorije ne povjeravaju se svojim gospođama Gospođe, kako je i red, uvijek zadnje sve saznaju 32 S druge strane imamo zrelost frajera koji se odlučio za vikendicu On je zadovoljan svojim prolaznim vremenom na sredini staze, ne bi mijenjao ni ženu, ni posao, ni auto i nije nesretan kada na televiziji vidi nekoga tko je s njim išao u školu Kada pred sebe stavi novi izazov, muškarac od ove vrste ziheraški će paziti da mu on ne naruši sklad što ga je dotada brižljivo gradio Štoviše, s tim će novim izazovom njegov Taj i Taj čovjek i građanin, magistar, planinar, opel vectra. dobiti punoću i sjaj

vlasnika kućice za odmor na srednjem Jadranu ili klijeti u kutjevačkom vinogorju. Vikendica je pritom posve logičan izbor" kada se osjetio umornim svojim dotadašnjim životom, muškarac iz ove druge, ziheraške kategorije je jednostavno zaključio kako mu se valja odmoriti Za njega, što je učinjeno — učinjeno je, tu se previše toga ne da mijenjati, od sada pa do smrti više se ništa spektakularno neće dogoditi Tuđe žene ovakvi gledaju još samo u filmovima za odrasle, a pustolovinom shvaćaju branje gljiva, pucanje u jarebice, obrezivanje lozja i panulavanje na pričuvnoj adresi Vrhunac njihove razuzdanosti je početi s kuhanim vinom u petak navečer, pa se probuditi tri dana poslije, s glavom koja im se čini velika i teška kao panj stoljetnog hrasta, ne sjećajući se apsolutno ničega u međuvremenu "Jesam li pravio puno pizdarija5" upitao je mnogi naš vikendaš svoju ženu u ponedjeljak ujutro "Pa nisi baš", kaže gospođa, "osim što si jučer poslije podne plačući zaključio kako ti je ovdje toliko lijepo da se više nećeš ni vraćati u smrdljivi grad pa si, da pnsnažiš svoju odluku, nožem razrezao sve četiri gume na autu j ja sada ne znam kako ćemo kuci ' "Ajoj1" zavapi nevoljni pilac 33 Kako je već vikendica njegova zadnja velika odluka, zadnje opasno križanje, čovjek je domalo počne doživljavati svojim životnim djelom pa nikada nije posve zadovoljan njome Tako da zapravo nema dovršene vikendice, ja ne znam da sam vidio ijednu koja ne bi bila kao ona glasovita Schubertova simfonija Apsurdno je ovdje da ispočetka svi krenu s pričom, ajde, hvala Bogu, nek je i potleuši-ca, samo da imamo negdje prespavati, da bi desetak godina poslije na krovu krasne trokatnice montirali satelitsku antenu I to opet nije dosta — uvijek se ima nešto prčkati oko te vikendice posijati travu, zasaditi ukiasno grmlje, sazidati roštilj, podići dvorišnu ogradu od lijevanog željeza, urediti stazice od opeka, zar nam nisu krasni oni narcisi tamo, tu na sredini smo zamislili vodoskok, iz Švicarske smo naručili krasne vrtne patuljke i tako ad infinitum. Ono što plijeni jest vikendaška strpljivost u obavljanju ovih poslova, njihova mirnoća dostojna je kakva budističkog redovnika Nema više one gladi za stjecanjem i dokazivanjem, za sve se ima vremena A to je zapravo i smisao vikendice prebacivanje života u nižu brzinu i svođenje njegova konačnog računa Jer, ako pogledate, vikendica dolazi nakon što se čovjek stambeno sredio, osigurao krov sebi i svojemu potomstvu, ona je na pola puta između obiteljskog gnijezda i obiteljske grobnice, između stalnog boravišta i vječnog počivališta Tako da vikendaši s godinama sve češće bježe u svoju pastoralnu nirvanu, sjetno se osvrću na godine iza sebe i u filozofskome miru, sa slamčicom među zubima, gledaju oblake zamišljajući kako će se jednom — ako dobri Bog bude milostiv prema njima — ispružiti na jednome od njih A s umirovljenjem mnogi se zastalno presele u svoje vikendice, u grad dolaze još samo izmjeriti tlak, Zorićeve 34 im uplatnice dolaze na novu adresu, poneki čak počnu uzgajati i kokoši ih čak svinje No, to je valjda oduvijek tako prije tisuću i sedamsto godina rimski je car Gaj Aurelije Valenje Dioklecijan sišao s prijestolja i preselio se na drugu stranu Jadrana, u svoje ladanjsko zdanje, da ne kažemo vikendicu, iz kojega će se poslije iščahuriti Split Pojava, dakle, nije osobita novost I na kraju, ono što svakako valja uočiti je vikendica kao prostor slobode Ne samo one najopćenitije shvaćene, obične ljudske slobode od susjeda koji vire u vaše prozore, slobode da parkirate auto gdje vas je volja, da vaš pas urinira u dvorištu, da hodate u poderanoj trenirci i ne bnjete se Govorimo o slobodi u političkome smislu Nitko nikada neće moći saznati kolika je zasluga vikendica u političkoj emancipaciji naroda u Istočnoj Europi, a da je ona znatna, više je nego sigurno U Češkoj je, primjerice, bila masovna pojava da svijet od radničkih savjeta i policijskih doušnika bježi u svoje vikendaške azile u planinama Njihov veliki pisac Bohumil Hrabal tako je nakon sovjetske invazije na Cehoslovačku potpuno preselio iz Praga na selo, umirući od straha da bi drugovi u kožnim kaputima mogli pokucati na njegova vrata Dobro, u nas je totalitarizam bio ponešto blaži, mi na posljetku nismo imali ruske tenkove na ulicama No, i oni najplašljiviji među nama gdjekad bi se u nekoj vikendici opustih rakijom pa stali baliti protiv države ili potiho zapjevati Vilu Velebita A, ako baš hoćete, baš u jednoj vikendici, u onoj plješivičkoj kleti gdje se okupio onaj pra-HDZ sa Stipcem i Veselicom u prvoj postavi, začela se sadašnja Hrvatska Kada iz današnje perspektive gledamo na taj slavni događaj, čini se da vino koje se te večeri točilo nije bilo osobite kvalitete 35 Domaća kuhinja Događa se često da naš svijet uloži strahoviti novac u opremanje dnevnih soba kupuju se naslonjači presvučeni kožom nebrojene teladi i regali tako golemi da bi se u njima, za nevolju, odjednom mogle

pokopati četiri odrasle osobe, pa onda oni besmisleno niski stolići sa staklenom pločom — koja je staklena valjda samo stoga da ne bi stavljati noge na nju — čupavi sagovi i teške pepeljare od bruše-nog kristala, vitke svjetiljke s bolesnožutim sjenilom, kakav Berberov ih Bottenjev grafički štanceraj visi po zidovima i čudne tapiserije što skupljaju prašinu, a nema uputstva na kojoj ih se temperaturi smije oprati Od svega ovdje meni su najdraže one gipsane replike Bašćanske ploče što se kupuju po romskim štandovima na Pazaru, a da se nitko nikada nije upitao otkud se to Romi s Pazara razumiju u uglatu glagoljicu U privatnosti stana dnevna je soba najmanje privatna Kao mjesto u kojemu se dočekuju gosti, poslovni partneri ili makar listonoše, ta je soba uređena prema slici koju domaćin i njegova supruga imaju o sebi u mjedi, iverici, staklu i sintetičkoj spužvi ovdje je opredmecen njihov društveni uspjeh To je užasno mjesto Više nego 36 išta drugo prosječna će hrvatska dnevna soba posvjedočiti kako je otužan život njezinih vlasnika i prokazati ih kao ziheraše i skorojeviće, sirot, uskogrudan, frustriran svijet O gdjekada gotovo patološkoj skrbi kojom se održava čistoća toga mjesta i mizernom ukusu što ga otkrivaju Berberi, tapiserije i Budakova Ognjišta pokraj ružičastog kompleta romana Judith Krantz mogla bi se pak napisati dobra studija o fašizmu Jer, što je drugo fašizam u svojoj biti nego upravo to strah od prljavštine i loš ukus U ovome svemu čovjeka veseli samo jedna stvar — u dnevnim se sobama, srećom, ne živi, makar ne svakodnevno Češće se eventualno tek spava poslije objeda na kauču i to je sve Čudnovata je, naime, pojava da se u dnevne sobe ulaže strahovit novac, a da se one uopće ne koriste uređujući ta mjesta prema slici koju imaju o sebi, nerijetko je slučaj da su ukućani od njih napravili nešto kao kapelice, s regalom kao masivnim oltarom, posvećene vlastitoj građanskoj egzistenciji I sad, naravno, ljudi se nekako skanjuju ući Nije zgodno, kažu, žena je malo prije usisala, nego, ajmo mi u kuhinju Ispadne da smo mi narod koji živi u kuhinjama Sto je dobro, jer to i jest naš pravi život, tu uostalom vise i sat i kalendar, tu su i svi naši računi pohranjeni u staroj kutiji od cipela u kredencu, pokraj rezervnih gumica za slavinu i francuskog ključa za odvidavanje plinske boce Kuhinje su stvarnije od dnevnih soba, a i ljepše govore o nama nikakav grafički štanceraj sa zida u salonu neće vas bolje i istinitije opisati kao čovjeka i građana od zguljene naljepnice Calimera na frižideru, i kada bi svi ljudi to shvatili i po tome se ravnali — ovo ce zvučati bedasto — na svijetu bi bilo manje gladi i rata U kuhinjama, ispod oslikanih keramičkih tanjura, suvenira sa sindikalnih izleta, vaš se otac nekada mučio log- 37 antmima i kvadratnim funkcijama iz vaše domaće zadaće, u očaju se konzultirao čak i s Općom enciklopedijom, pa se na posljetku nemoćno izderao kako ste vi jedan majmun i neradnik i, jebem ti sunce, nikad ništa od vas A mater je prala suđe, kao kakav Židov pred zidom plača, čelom naslonjena na kredencu iznad sudopera, potpuno odsutna duhom Jednom sam se zatekao u jednome društvu gdje je netko tvrdio da je njegova mama znala čak i zaspati tako naslonjena čelom na kredencu Onda je netko kazao da je to nemoguće, jer da samo konji spavaju stojeći Onda se onaj prvi naljutio što je ovaj drugi njegovu mamu nazvao konjem Bila je to jedna baš onako neugodna situacija Kuhinje, kako smo već kazali, nisu izlozi porodice, one su sićušni, intimni prostori u kojima se doista, svakodnevno živi, tu se jede i uči, tu se donose najvažnije odluke ove male zajednice, u Dalmaciji je kužina često jedina prostorija u stanu koja se zimi grije Dok se u dnevnoj sobi gleda televizija, kuhinja je carstvo radija, starog, ra-zlupanog tranzistora što stoji pokraj solnice Spikerski bariton čita prognozu vremena za srednji Jadran da ti radijski spikeri nemaju ništa osim svojega baršunastog baritona — a obično i, ruku na srce, nemaju — valja im biti zahvalan na toplini glasa koji je humanizirao krmeljava zimska jutra sa smrznutim oknima Kako ovdje manjka prostora, kuhinjski je stol s jedne strane prislonjen uza zid Taj stan stol s priprostim katngama i sjajnom bakelitnom pločom, koja se obično ne pokriva stolnjakom, poprište je mnogih nesmiljenih nadmetanja u "čovječe, ne ljuti se", divljih partija s m-farktnim završnicama kakvih nema ni u američkoj profesionalnoj košarci Naravno, ako bi partija uopće dočekala završnicu, ako je ne bi prekinulo upadanje publike u ter- 38 en, čupanje vlasišta, demonstracija karataškog umijeća i sekino cmizdrenje u kupaonici, iza zaključanih vrata, na zahodskoj školjci A kada bi se igrala briškula i treseta stol se morao odmaknuti od zida da četvrti sjedne Nema ljepšega mjesta za bnškulu i tresetu od kuhinje u leđa vas bodu prekidači štednjaka, a tako je usko da nema smisla niti pokušavati sakrivanje karata A vrata od frižidera su bila nešto kao zidne novine, službeno glasilo porodice Na starim, već požutjehm Obo-dinovim frižiderima boje zguljene na rubovima, s dvije rupice i uočljivo svjetlijim tragom na mjestu gdje je nekada stajalo drugo slovo o, stajali su rasporedi sati školske djece i poruke

pričvršćene plastičnim Mickevem Mouseom s magnetićem otraga "Dragi sine, mi smo kod strine u bolnici, a ti podgrij sarme za ručak, vatrogasci su na 93 " Te stare hladnjake iz nekoga vrlo zagonetnog razloga svi su kitili naljepnicama, u desetljećima njihove prisutnosti u kuhinjskome kutu tu se nakupilo nebrojeno oznaka sportskih klubova, nacionalnih parkova, motornih ulja, poduzeća i priredbi sličica rodne kuće Josipa Broza Tita ovdje stoji pokraj sličice Svete Obitelji koju je svećenik ostavio kada je blagoslovio stan Netko bi za tisuću godina mogao rekonstruirati političke prilike u nas samo da iskopa te Obodinove frižidere pa stane čitati naljepnice Najslađa slija koju sam ja vidio na nekome našem hladnjaku imala je natpis 'Igman - marš smrznutih partizana 75 Kao da s druge strane vrata, između uvele salate i pljesnivog komada parmezana, brkova pokrivenih injem, cvokoće glavom legendarni komandant Sava Kovačevic Žuži Jelinek je nedavno kazala kako se našla uvrijeđenom kada je netko njezinu mamu i nju, još u djetinjstvu, primio u kuhinji Staru vlaškovuličansku gospođu ta zgoda još i danas peče i valja je razumjeti No s druge strane, 39 takvi kao ona čine zapravo neznatno malen postotak stanovništva ove zemlje. U velikome dijelu mi smo ipak mala seljačka nacija koja se tek u trećoj ili čak drugoj generaciji iskobeljala iz bijede. Upravo stoga naši su saloni tako jadna, skorojevićka mjesta i upravo stoga ih zaobilazimo i odmah s vrata se upućujemo u kuhinju, medu hranu, u mirise pečenja i šufigavanja. Na dnu te navike, sudim, još uvijek reži ono čudovište gladi koje je stoljećima klalo naše pretke. Za vlastito dobro, nemojte se stidjeti toga. 40 Crni merak U svijetu gdje će vas prevariti tko god vas može prevariti, uvaliti vam komad loja pod meso, gnjilu bananu ili vodu u dizelu, kava se kupuje samo u zrnu. Čovjek je čovjeku svinja, boj se bližnjega svoga. Tako po prilici rezoniraju one naše stare tetke po selima, što ih anualno obilazimo, obično 0 Svim svetima, ne bez kutije najprostijih keksa i dvadeset deka kave u zrnu. Donesete li, naime, svojoj teti, gospođi opreznoj prema svemu što ne dolazi iz uskoga plemenskog kruga, do vlasišta prožetoj onom skepsom koja bi se ovdje na Balkanu valjda mogla nazvati atavističkom, dvadeset deka kavenoga praha "fine mješavine", kako to običava pisati na vrećici mljevene kave, dobra će se žena možda i rasplakati zbog vašeg budalastog povjerenja u trgovačku čestitost. To s "finom mješavinom" nju ne može prevariti, slatkorječivost s etikete njoj je, dapače, povod da bude osobito oprezna i posumnja kako su vam, jadnom 1 zelenom, u dvadeset deka praha fino zamiješali cikorije, zemlje, piljevine, pepela i bilo je o tome na televiziji prije neki dan, teških droga. Poslije se vi — atavizam je to! — ne možete oteti dojmu kako teta možda ima i pravo i ogadi vam se kava načisto. 41 Kako bilo, želimo li doista uživati u kavi, trebali bi je kupovati u zrnu pa još i neprženu, jer kava najljepšu aromu i okus ima dan ili dva nakon prženja i netom samljevena. Tako barem kažu. Ne meljite kave više nego što je namjeravate skuhati, savjetuju nas znalci, no tko će domalo, kada stare tete napokon sve poumru i više nitko ne bude kupovao kavu u zrnu, još uopće znati da postoji takvo nešto kao što je kućni mlin za kavu, osobito onaj mehanički ili, što bi rekli, ručni. Kod ručnih mlinova u našim su kućanstvima nekada dominirala dva modela — jedan drven, širokoga kockastog kućišta, nalik na ormarić, u kojemu se prah skupljao u malenoj ladici u dnu, i drugi metalan, pozlaćen i s ugraviranim šarama, duguljast kao minaret ili štafeta mladosti. Čini mi se da je minaret bio malo cjenjeniji od ormarića, vjerojatno čisto podsvjesno: kako se pila isključivo turska kava, ova je mlinac djelovao nekako vjerodostojnije, islamskije. Zacijelo ima i nešto u tome da je, u to sam se spreman zakleti, minaret mljeo sporije od ormarića. Njegova iznimna sporost ispunjavala je povjerenjem, jamčila da je svako kaveno zrno smrvljeno valjda do subatom-skih čestica. Bože, koji je to pakao bio, ti duguljasti mlinci nalik minaretu ili štafeti mladosti. Dođu ti gosti u kuću i ti se već preznojavaš od pitanja, posve izvjesnog i neumoljivog kao smrt: "Jeste li za kavu?" A gosti su stoka, uvijek za kavu, makar bio i slučaj da im je liječnik brani ili im je to već četrdeset i šesta toga dana, i starije dijete u kući dobiva u zadaću težak, metalni mlinac što kavu drobi nepojmljivom brzinom od dva i pol nanograma na uru. Čini mi se kako su upravo zbog tih mehaničkih mlinaca djeca u to doba bila razvijenija, krepkija, manje su pobolijevala. Moj jedan rođak, svjetski rekorder na tom polju, koji je do 42 trećega osnovne zdrobio kave u količini koja bi vjerojatno odgovarala godišnjem urodu Brazila, tako je žustro vrtio ručicu mlinca da bi to povremeno stvorilo tako strahovitu zračnu struju koja bi njega, onako lagašnog, znala i podići sa stolice i ostaviti da lebdi u kužini kao kakav jogi letač. Kava, posebno ona prva jutarnja, ima nešto diktatorsko u sebi: pijemo je da nas osvijesti i razbudi, izvede iz privatnosti sna u javnost svijeta, iz solipsizma u realizam, iz posteljne ugode u mučnu

svakodnevicu naših tvornica i ureda. Vruća crna tekuća vraća nas u krilo društva i ponovno čini radno sposobnima. "Ustaj, vojsko!" dere se crna kava tiranski, bezdušno i divlje, upozoravajući kako je život patnja i čovjek se nije rodio da bude slobodan. Coffea arabica, međutim i srećom, ima dvostruku narav. S jedne strane, kako smo već kazali, ona je budnost i marljivost, dok je s druge potpuno drukčija, lijena i merak-lijska. U malu porculansku šalicu skladno se smjestio okrutni kapitalizam i samoupravni socijalizam. Ovo drugo svakako je izražajnije, makar u našim krajevima. "Povazdan sjedi i pije kavu", kazat će se za stanovitoga ljen-guza, zauvijek ga otpisujući kao nepouzdanog i niškoris-nog bijednika. Vjerojatno ne postoji strasnije kvalifikacije od toga da netko "povazdan sjedi i pije kavu", osobito po našim selima, gdje rad podrazumijeva otvoreni prostor, obično vinograd ili krumpirište, i nekakvu krupniju alatku u rukama, pa je stoga upravo nezamisliv u sjedećem položaju. Autor ovoga napisa, primjerice, ima trajan problem da onima u svome selu objasni kako on svakodnevno sjedi, pije kavu i — radi. "Pa šta to radiš", kažu oni smijuckajući se prepredeno, "vrtiš kućarin?" Crna kava je možda najljepša slika orijenta, one begovske dokonosti, andrićevskog svijeta mračnih i zatomljenih 43 strasti, gdje divlji nagoni na dnu duše stoje kao mutni talog na dnu šalice. Upravo tome mentalitetu, koji je redovito prvoosumnjičeni za propast mnogih naših kapitalnih gospodarskih ulaganja, i dugujemo doživljaj kave kao lijene, meraklijske navike. Uistinu, kada malo bolje pogledate, fildžani na malenom zlatnom pladnju, sićušna džezva u kojoj se pomalo topi kocka šećera i pilac zgrbl-jen na niskoj sećiji: morate biti osobito besposleni i pred sobom imati sve vrijeme ovoga svijeta za jedan tako kićen obred. A kada vaša stara teta traži kavu u zrnu strahujući da bi mogla biti prevarena, u njezinu se oprezu otkriva onaj svijet levantinske prevrtljivosti, gdje će vas prevariti komu god je dana milost da vas prevari. Opisanu dvostruku narav kave najvjernije ilustrira razlika između turske kave i espressa. Kaveni talog najbit-niji je u toj priči. Kava se popije i šalica okrene, crni mulj se cijedi i suši na njezinim unutrašnjim stijenkama, a kićeni se obred sada nastavlja nečim tako osobito orijentalno mističnim kao što je gatanje. U šalicama gmižu zmije i lete gavranovi, trnovite se ruže izvijaju, kuće gore, vukovi zavijaju zapjenjenim čeljustima, a mala djeca sjede na oblacima. Hieronimus Bosch senior bio je mlaka vodica prema nekim našim gatarima, njihov imaginarij je upravo beskrajan, u uvijek nove simbole učitava se novo, obično neočekivano značenje, pa čin gatanja uvijek izmiče bilo kakvoj racionalnoj prosudbi. Tomu nasuprot stoji espresso, bez taloga, ekonomičan i racionalan u najboljoj tradiciji zapadne civilizacije koja ga je i izmislila. Espresso je kavi oduzeo dušu, sudbina kavopija ostala je zarobljena u filteru aparata, neki put zajedno sa sudbinom neznanca koji se zatekao pokraj vas za šankom, i istresena u drveni sanduk kao smeće. 44 I Meso bez pedigrea Dabogda te majka u ćevapima prepoznala (narodna) Jedu se s lukom, s ajvarom, ako ih volite i s lukom i s ajvarom, onda se kaže "sa svim", a lepinja mora biti ugr-ijana i natopljena smećkastim uljem od pečenja. Za ulje uvijek pomalo dvojite kako je, makar dijelom, marke val-voline, no o tome ne razmišljate previše da vam ne pokvari gust. Jedenje ćevapa iz kioska pored ceste inače je ekološki duboko osviješten čin, kao najčistiji i najjeftiniji poznat način uništavanja mesnih otpadaka. Za okoliš je k tomu prihvatljiv i tvrd, masan papir u koji se ćevapi zamataju, ali taj je istodobno posve neupotrebljiv za obrisati usta. Naslućuje se kako taj tvrdi papir potječe iz onih čemernih vremena, one neimaštine i gladi kada se jedači nisu ni brisali, nego bi išli okolo masne njuške, da svi vide kako su oni klopali ćevape i pocrkaju od zavisti. U tom smislu ćevapi su vrlo zahvalno jelo: ako ste ih jeli, svi će znati da ste ih jeli, kako već ova delicija, posebno ako je s lukom, ima tako izražajan bouqet, da kada podrignete svima u prostoriji bude zlo od toga. A od ćevapa ćete neizbježno podrignuti, dapače, poželjno je da vam se to dogodi: čin ispuštanja zraka iz želuca ovdje 45 je da označi sretan završetak jedne probavne pustolovine, koja ža vaš organizam nije bila ni laka ni ugodna Premda ugostitelji gdjekad, posve besplatno u meso dodaju sode bikarbone, valjda se ni naš Spasitelj onih četrdeset dana u pustinji nije napatio kao neki od nas sa ćevapima Probavljanje ćevapa, uostalom, vrlo je nalik religijskom iskustvu čovjek se kaje zbog svoje proždrljivosti i vapi za spasenjem, a onda se želudac umilostivi njegovim molitvama, odriješi ga od grijeha u činu podrigivanja i on se u tom trenu osjeti nevino i čisto i od zahvalnosti mu pođu suze na oči Neću više nikada, kune se on sam sebi, nikada vise neću jesti ćevape Ali, drek, evo ga već sutradan, guba nevirna, na kiosku uboge

pečenjarnice uz cestu kako pruža novčanicu i, gledajući gdje mu lijevaju užeglo ulje po lepinji, od uzbuđenja muca "J-j-j-još, j-j-j-još mi malo toga u-u-u-ulja stavi1 T-t-t-tako, t-t-t-tako1" Ti kiosci i kamp-kućice, ono divlje ugostiteljstvo što niče u korovu i kupini pokraj naših prometnica, limeni miljokazi na kojima dugo u noć sablasno svijetli klimava reklama "Maca gnll, ćevapi, topli sendviči, higijenski ulošci, cigarete", obično su jedini znakovi života u našim gradovima u sitne ure Parovi, umorni od večernjeg provoda, ovdje jedu u parkiranom automobilu ugašenih svjetala, ljube se i maze masnih brada, on srče pivu iz kantice, koka pije sok Dogodi se, naravno, i da u kolima pred jednim takvim grillom budu tri muškarca, pa dvojica fa-suju metak u zatiljak, a patolozi se poslije kinje razdvojiti mozak žrtve od gnjecavog zalogaja mljevenoga mesa s pecivom, no to je vec slučaj iz neke druge priče Nama je puno zanimljivija činjenica kako se visok postotak naših ćevapa prodaje na rubovima civilnog života, posve bespravno, u nezakonito postavljenim kioscima i potleuši- 46 čama bez građevinske i lokacijske dozvole. Vrhunska tajna, što se šapatom pronosi među gastronomima, kadšto je znati u kojemu se zaboravljenom kutu grada, negdje na Sirobuji ili u Cvjetnom naselju, peče najbolji ćevap Ćevapi u lepinji ovdje se pojavljuju gotovo kao simbol građanske neposlušnosti Nezakonito i daleko od osvijetljenih središta gradova, nepoželjno u elitnoj kulturi, ovo meso bez pedigrea otima se ozbiljnom i umišljenom režimu, kao što se svakodnevni život otima bezvremenim ideologijama Pođete li, na primjer, u Bosnu, na jedan od bezbrojnih švercerskih sajmova što niču diljem te zlosretne zemlje, kao jedini iskreni i stvarni izraz onoga što političan običavaju nazivati "obnovom povjerenja", uočavate kako je u infrastrukturi tih okupljanja jedna stvar upravo neizbježna — kiosk ili, češće, kamp-kućica s ćevapima Nije ih, dakako, preporučljivo konzumirati, tko zna kakvo je i odakle meso u njima, ali vam je drago da su tu. ti žilavi mesni valjušci pokazuju kako je žilav život nasuprot smrti, pa bila ona i tako masovna kako je ovdje bio slučaj Zapjenjenim zagovarateljima vjerske, nacionalne ih rasne čistoće, koji tu masovnu smrt ako već ne brane i ne prizivaju, a ono barem licemjerno drže historijski neminovnom, ti ćevapi neobično intenzivno idu na jetru Ćevapi, kao, neautentični u njihovoj kulturi, nečisti i niski, pripadaju civilizacijskome krugu koji je nama po svemu inferioran Zgodi se tako da se svake godine o fešti svetoga Duje one kućice za kampiranje s ćevapima dovuku iz predgrađa sve do Rive, iz svojih mračnih zaboravljenih kutova grada sve do njegova blistava središta, a brižni čuvan nacionalnoga identiteta popizde da kakav je to način, pokraj pravih, naših, čisto hrvatskih jela, prodavati nekakvo orijentalno smeće Ta se gospoda, sa svojim 47 mozgovima izlivenim iz jednog komada, dakako, nikada neće sjetiti zaviriti u Dalmatinsku kuhinju Dike Marjan-ović-Radice, taj spomenik nulte kategorije naše gastronomije, gdje lijepo stoji recept za "ćevapčiće originalne", a da i ne spominjemo kako je budalasto da nekome smeta orijentalnost ćevapa, a štuje svetoga Duju koji je, Bog mu duši dao, podrijetlom bio s područja današnje Sirije, dakle, nepatvoreni orijentalac. Ideologije su lijepe, razumljive i statične, plijene svojom čistoćom i jednostavnošću, no svakodnevni im, onaj divlje pulsirajući život stalno izmiče. Dovoljan je, za priliku, jedan takav mali ćevap iz bespravnog kioska u predgrađu i najednom se pokaže upitnom cijela ona veličanstvena slika o naciji, njezinome svetom tlu i povijesnim pravima, relikvijama, inkunabulama i kamenim pleterima. Jer, taj mali ćevap, taj užas zbog kojega bi se poneki nutricionist poželio ritualno spaliti ispred pečenjarnice, ovdje je u nas tako autentičan da bi smio proglasiti dotepencem čak i nekoga tko bi nedvojbeno dokazao svoje stoljetno srodstvo s knezom Mislavom. Ervin Hladnik Milharčič, Delov dopisnik s Bliskoga istoka, nedavno je tako otkrio da su čak i stari Feničani suznih očiju podrigivali poslije ćevapa. Ako pak znamo da je Fenikija dijelom na području današnje Sirije, onda je vrlo vjerojatno da je i naš Duje tu i tamo klopnuo deset komada s lukom. Tu na Mediteranu, dakle, na znanje svima koji se kunu u autentičnost, ćevapi su se pekli i onda kada su Hrvati, taj barbarski nekrst, toljagama sačekiva-li veprove negdje u Zakarpatju i valjda još ni u primisli nisu imali svoj gastarbajterski pohod na jadransku obalu. Makar i prognani u predgrađa, nepoželjni od elitnih kultura, ćevapi su ostali ovdje na Sredozemlju, u ovoj kolijevci triju velikih religija, gdje su se civilizacije stoljećima 48 miješale i krvavo potirale u ime velikih ideja, i gdje smo svi mi podjednako autentični i lažni. Sredozemno more, ako bolje pogledate, malo čak i nalikuje na ćevap. To žilavo meso opstalo je kao vrhunski simbol tolerancije i kao dokaz da je, ma koliko god to patetično zvučalo, život uvijek veći od smrti. 49 Bratstvo i svinjstvo

Poslije trećeg ili četvrtog dana uzbune u jednomu našem gradu koji je s jeseni '91. bio blagoslovljen teškim topništvom, bez struje i vode, u onome tjeskobnom stanju kada se čovjek sam sebi čini potpuno besmislenim pred činjenicom da bi nekakva granata mogla pljesnuti njegovu mizernu egzistenciju o asfalt kao jaje kad ga razlupaš na tavi, u onoj bjesomučnoj paranoji kada te svjetlo iz baterijske svjetiljke moglo prokazati kao špijuna, u jednome neboderu iz jednoga oficirskog stana smrdjelo je po lešini. Nekakav Spasojević ili što ti ja znam, kapetan prve klase što je tu živio, zdimio čim se zakuhalo, po skloništima se pričalo da ga je netko negdje vidio s bradom, šubarom i bajunetom među zubima. I sada iz njegova stana smrdi po lešini. Zaudara za povratit. Svijet pričao da je to Spasoknindža priklao svoju ženu jer da se ona sirota, čestita Hrvatica od oca i matere katoličke vjere, nije htjela odmetnut protiv demokratski izabrane vlasti. Muškarci ogorčeno pljuvali na pod zgađeni takvom bestijalnošću, a žene se uplašeno križale i molile za patriotsku dušu. Na posljetku policija provalila u stan. I sad, što ti je za vidjeti, u ispreturanom stanu iz kojega 50 Gradska knjižnica je kapetan prve klase na brzinu strugnuo zaboravivši na gipsano poprsje Ive Lole Ribara i goblen s motivom mar-ša smrznutih partizana, nigdje nikakva lesa. Od svega što bi moglo barem izdaleka podsjećati na takvo što, tek hrpa crvljive svinjetine u zamrzivaču u smočnici. Zaustavite se, dragi čitatelji, načas na ovoj slici i pomislite samo koliko je simboličnoga u njoj. Smradno raspadanje tog mesa dogodilo se upravo u vrijeme smradnog raspadanja bivše države, a ja ne znam da bi išta bilo tako snažno obilježeno jugoslavenskim kao svinjske polovice u zam-rzivačima. Možda još samo da je to meso dobavljeno preko sindikata. Pokojni ministar Sušak u svojim je emigrantskim danima zapažen po jednome blago rečeno nelije-pom činu, kada je htio zaklati prase na kojemu je napisao "Tito". Ostavimo li po strani njegove motive, mora se kazati kako stari Gojko nije ni znao koliko je istinitoga u njegovu činu. Jer, ako su u drugoj Jugoslaviji živjeli tako različiti narodi da je njezin raspad bilo upravo povijesna neminovnost, najmanje tri stvari su nam uvijek bile zajedničke i kada bi se jednoga dana ponovno netko sjetio da nas uvali u nekakvu, što bi se reklo, "balkansku asocijaciju", najmudrije bi mu bilo da ponovno počne od te tri stvari: od zamrzivača, sindikata i svinjskih polovica. Zamrzivači su se pojavili s prvim krizama krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih i kada su jednom došli, svi su ih odmah morali imati: kućanstva su se umalo natje-cala tko će imati golemiju škrinju. Neke su bile tako goleme da je zbog njih valjalo izbijati vratnice smočnica, neke su obitelji imale zamrzivačkih kapaciteta osrednjega hotelskog poduzeća. Takve stvari, dakako, ne postoje u kućanskome inventaru u društvima obilja, u Francuskoj, Njemačkoj ili Americi uobičajeni su mali zamrzivači na vrhu frižidera, nitko ne pravi tako velike zalihe hrane. 51 Riječ je, dakle o osebujno socijalističkoj pojavi, premda u tome, čini mi se, ima i predindustrijskog ili čak atavističkog straha od gladi: oni što su trpali u svoje škrinje cijele teleće butove i desetke kilograma pilećih prsa posvema su nalik praljudima koji su njušeći prvi snijeg grozničavo trpali svoje pećine mamutovinom. Jer, kada bolje pogledate, naš se doživljaj zime u tih nekoliko tisućljeća što nas dijeli od špiljskih prapredaka zapravo i nije ozbiljnije promijenio. Svake godine iznova mi prve mra-zove dočekujemo sa zebnjom da će ljudi umirati od gladi. Pa čak i naši umni ekonomski analitičari imaju običaj kazati kako će "biti teška zima", kao da u najmanju ruku spremamo ofenzivu na Rusiju. Besmislen strah od zime iznjedrio je besmislen običaj zimnice, pojam zimnice bio je značajno proširen pojavom zamrzivača, a velika kraljica zamrzivača bila je, zna se, svinjska polovica. Zimnica je pak uvijek bila u domeni sindikata. Te organizacije radništva koje su disciplinirale kapitalizam i na koje su poslodavci na Zapadu morali pristati da im jednoga dana ne bi došao nekakav Kardelj i počeo trkeljati o samoupravljačima, ovdje u nas bile su nešto potpuno drukčije. Zahvaljujući upravo Kardelju i drugovima, temeljna djelatnost sindikata u nas bila je postavljena na tri nosiva stupa: zimnica, organiziranje ljetovanja i novogodišnji darovi za djecu uposlenika. Dobar sindikalni vođa u bivšoj Jugoslaviji nije bio tip koji je uspio izboriti povećanje plaća i bolje uvjete rada, već maher koji je negdje našao pršute za pola dinara po kilogramu pa još na otplatu na dvjesto četrdeset rata. Dok su mali Amerikanci živjeli u iluziji da Djed Mraz postoji, mi što smo odrasli u socijalizmu smo znali da on postoji: Djed Mraz je bio sindikalni povjerenik iz Norveške. 52 Nekome tko je dočekao zrelost u nekoj sretnijoj zemlji zbilja biste teško mogli opisati sve radosti odrastanja u socijalizmu. To, recimo, da današnji dvadesetogodišnjaci pate od noćnih mora u kojima uspaničena svinja bježi preko zaleđenog dvorišta, a krezubi striko u gumenim čizmama viče: "Drž' je komšija!" Jer, pokraj one, da prostite, gospode koja su odlučila čisto i bez uzrujavanja dobaviti svinjsku polovicu preko sindikata, bilo je i luka-vaca koji bi u obližnjemu selu, kod rodbine ili prijatelja, gojili pravu pravcatu svinju i po cijelu godinu skupljali ostatke hrane za svoga debelog mezimca, uzdišući od

zadovoljstva u iščekivanju Dana Republike — crveno zaokruženog na kalendaru — kada će svinjska duša rečenog mezimca otperjati svome svinjskom bogu na istinu, dok će njegovi zemni ostaci, prerađeni u kobasice, krvavice, švarglu, čvarke, hladetinu i slične delicije, izgubiti svaku šansu da na sudnji dan ustanu iz groba. U prilog svinjskome jugoslavenstvu, svakako ide i činjenica da se u nas prasad klala upravo na dan kada je u Jajcu osnovana avnojevska Jugoslavija. Kao da su znali, partizanski se vijećnici davne '43, nisu osobito žurili s definiranjem državnog ustroja, već su se puna dva dana usuglašavali, tako da se njihovim potomcima nije moglo dogoditi da su zaklali svinju, a nisu stigli istopiti mast ili napuniti krvavice. Danas je to ostao valjda najrašireniji oblik jugonostalgije: to da je ostalo zacementirano da se kolje za "dvaes'deveti". Ja bih s ovoga mjesta svakako molio hrvatsku vlast da, ako nikako drukčije, makar izmisli nekakav blagdan u ovo vrijeme, pa da i u ovome slučaju raščistimo s mračnom prošlosti. Na kraju, pokušajte zamisliti jednu ovakvu priču. Bili jednom Hrvat i Srbin, susjedi i prijatelji, pa sredinom osamdesetih skupa kupili jednu svinju i skupa je utovili u 53 nekome selu, skupa je zaklali za Dan Republike, skupa je odvukli u svoje urbane jazbine i raskomadali učinivši blagovaonice nalik salama za obdukciju, skupa je požderali jedne od onih "teških zima". I onda, došao rat, njih se dvojica, koji su nekoć pojeli svaki svoju polovicu jedne svinje, našla na suprotnim stranama, gledaju se preko nišana iz svojih glibavih rovova. Pa onda, kao u onoj pjesmi E, moj druže beogradski, Hrvat ubije Srbina, dođe do tijela svojega nekadašnjeg prijatelja, zaklopi mu oči i kaže: "Previše masne hrane, stari moj. Jeli smo previše masne hrane." 54 Kad jaganjci utihnu U mojem poduzeću svojedobno je na ulazu u direktorske odaje stajao natpis "vuci", što je bilo vrlo primjereno količini janjetine koja se tada jela. Onda smo počeli nešto lošije poslovati i kočoperna su slova maknuta. To je valjda jedina svijetla strana naše krize: da se nije prestalo s janjetinom, neki bi doista podivljali kao kurjaci. Direktorska sklonost jedenju janjetine i promjene koje na njihovoj ličnosti ta navada izaziva, tu bi stvar svakako valjalo istražiti. Bila bi to vrlo izazovna tema za golemo istraživanje jednog interdisciplinarnog skupa znanstvenika, gdje bi, da se mene pita, valjalo angažirati čak i genetičare. Jer, zamislite, za primjer, slučaj da je u jednoj obitelji direktorsko mjesto već postalo nešto kao tradicionalni obrt: jedan je direktor imao sina koji je postao direktor, pa se i sin njegova sina ukopao u kožnoj fotelji, da bi na posljetku čak i sin sina njegova sina štipao tajnicu za debelo meso. Zamislite, dakle, jedan takav slučaj — u četiri koljena sve direktor do direktora! Boga mi moga, ako se u onoga posljednjega, praunuka, ne bi, kao genetska posljedica trganja mnogih janjećih butova, pojavili izduženi oštri i snažni očnjaci. Takvi su ti direktori. Neki 55 bi od njih nanjušili i požderali čak i onoga kozlića — jer i kozlin je lip! is! — koji se u bajci sakrio u zidni sat. Premda se, naravno, ni za običan svijet ne može kazati da je ravnodušan na ovu pojavu. Dapače, vozite se tako našom magistralom i svih dvjesto osam kostiju u vašem tijelu zna da se vozite našom magistralom i proklinje ministra prometa, a onda vam golemo janje naslikano na bočnoj fasadi neke krčme bolno je nadraži očni živac i učas se pokrene složen biokemijski proces koji na svojem cilju, u kori velikoga mozga izazove paničnu, upravo neljudsku glad zbog koje se umalo ne strovalite s autom u grabu pokraj ceste. VRUĆA JANJETINA, piše preko cijeloga zida ponešto klimavim slovima, ono ETINA na kraju je u pomanjkanju prostora stisnuto kao zupci na češlju, a vi parkirate u oblaku prašine kao Steve McQeen i utrčavate u krčmu. "Je li vruća?" pitate užasnuto kao da se to "vruća" odnosi na tjelesnu temperaturu osobe koja svaki čas ima umrijeti, a gazda mirnim glasom veli: "Pričekajte petnaestak minuta, malo prije smo stavili." I vama je odjednom dosta takvoga života, i znate da će tih petnaest minuta na posljetku biti pun sat, ako ne sat i po, i tako ste očajni da biste dohvatili vilicu sa stola i zarinuli je sebi u prsi. Zanimljivo je ovdje kako svi gostioničari jednako reklamiraju svoju janjetinu: na zidnim slikarijama koje su gdjekad tako velike da dimenzije pečenke više odgovaraju odraslom nosorogu nego mladom od ovce, stoji nakošen ražanj s nabijenom životinjom. Izuzmemo li Toscanije-vu kampanju za Benetton, a ta se pak smatra vrhunskom markentinškom avangardom, to je valjda jedincati primjer na čitavu planetu gdje reklama nije lijepa. Tamo gdje bi se tankoćutniji svijet jamačno dovijao metaforama slikajući janjčiće kako pasu i umiljavaju se materi, naši su 56 ugostitelji surovo izravni. Ta propagandna što-na-umu-to-na-drumu strategija možda je još očitija kod onih limenih kućica u kojima se janjci peku, a koje su gotovo u pravilu tik do ceste i umalo da vam ne odbiju retrovizor. Proizvod uspješno reklamira sam sebe, a da nitko od onih što su nasjeli i zaustavili

se nije ni pomislio kako jede nešto što je bilo u prašini i ugljičnom monoksidu iz brojnih auspuha. Za naš dio svijeta taj je higijenski standard gotovo apsurdan. Mnogo je toga, uostalom, kod tih pečenih janjaca što je osobeno za naš dio svijeta. Kada sve zbrojite, ispada da je to vjerojatno najsnažniji i najčistiji simbol onoga načina razmišljanja i ponašanja koji se običava nazivati balkanskim. Imate najprije okrutnost. Hrana što je blagujete nimalo ne skriva činjenicu da je životinja umorena na vrlo okrutan način. Dapače, kada joj se na žeravi isuši lubanja, one njezine izbuljene oči čine se još jezivijima. Druga ovdje bitna oznaka koja je zajednička pojmu Balkana i janjetini jest primitivno. Janjac s ražnja vrlo je primitivno jelo, pri čemu ovaj pridjev ne stoji u njegovu vrijednosnom značenju, nego se odnosi na primitivnost pripremanja. Jer o čemu se tu zapravo radi: meso i sol su jedini sastojci, sam recept bio je poznat još u lovačkim društvima — baš kao i tajne službe, dometnuo bi gospodin Tuđman — a njegov pisani spomen nalazimo već u Odiseji. I napokon, treći balkanski moment kod pečenoga — kako se ustalilo nazivati janjetinu s ražnja — jest ono patrijarhalno. Pečenje janjaca, naime, jedan je od rijetkih trenutaka kada se muškarac u nas miješa u pripremanje hrane, dapače to je ekskluzivno muška stvar u kojoj je gotovo u pravilu vrhovni autoritet najstarija muška glava u obitelji. Kada imate na umu sve ovo, pa se još sjetite onoga bahatog rituala kada nakon blagovanja janjetine u gostion- 57 ici muškarci stanu psovati Gospodina i dan Gospodnji, hvatajući se za novčarke, još vas vrlo malo dijeli od zaključka da je to naoko nevino janje s ražnja zapravo jedna zloćudna pojava koja nas "gura u neke nove balkanske asocijacije". Ipak, sve ovo na posljetku upravo je ništavno pred činjenicom da je pečena janjetina izvrsna okusa. Može ona biti ne znam kakva, ali ako je tvoje srce želi, onda tu nema nikakve pomoći. Mene, recimo, strahovito živciraju oni skorojevići što će nekakve gastronomske kerefeke sa šafranom, tartufima ili zelenim paprom, samo zbog složenosti njihova pripremanja, pretpostaviti svetome trojstvu dalmatinske fešte: janjetini, kapulici i kruhu ispod peke. "Jednostavno je lijepo", uzdišem ja iznad mrsnih rebara pokrivenih hrskavom smeđom kožicom. "Manje je više", mumljam, lakomisleno trpajući u usnu šupljinu mladu kapulicu, zaneseno zaboravljajući kako je to sno-morično iskustvo za moju probavu. O, prijatelji, da vi samo znate kako se ja radujem toj janjetini, a jedem je jednom, najviše dvaput godišnje, svakako o Velikoj Gospi. Prije sam tu ugodu morao plaćati participacijom u okretanju ražnja, no sada je i toga nestalo: zahvaljujći onome neimaru koji se dosjetio upotrijebiti elektromotor stare perilice — Vidi me, Fato, vrtim bez ruku! — ostalo mi je čisto zadovoljstvo u hrani. Blagdan je, dakle, Gospina Uznesenja, Bogorodica je među anđelima, a mi sjedimo oko stola ispunjenog oglodanim kostima i sladimo se rashlađenom lubenicom. Može se nekome činiti nepriličnim, taj sveti dan i te kosti, ali ja to janje doživljavam — neka mi bude oprošteno — gotovo kao pričest. Znate uostalom kako svećenik na misi digne hostiju iznad glava vjernika i kaže: "Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta. Blago onima koji 58 su pozvani na gozbu Jaganjčevu." Tko zna, može biti da je to jedenje pečene janjadi o svecima posljedica upravo pogrešno shvaćenog sakramenta pričesti. Što, naravno, ne smeta: ako je pogrešno, svakako nije grešno. Pečena janjetina zajednička je mnogim kulturama i religijama. Janje se kod nas spominje u Evanđelju, a muslimanima ga je halal jesti, dapače u njih je o Kurban-bajra-mu običaj klati ovna. Premda bi mnogi od nas odbio jesti ovna smatrajući ga janjetom kojemu je istekao rok trajanja, još uvijek imamo jedan ekumenski simbol za koji bi se vrijedilo uhvatiti. Jer, možda bi upravo odatle trebalo početi mireći Hrvate i Bošnjake u Bosni, da stolovi s pečenom janjetinom budu prvi mostovi povjerenja među zavađenim narodima. Uostalom, onaj tko se nasiti janjetine, jedno je vrlo pomirljivo čeljade. Naravno, sve ovo vrijedi ako još ima janjadi u Bosni. Ako ih u međuvremenu već nisu požderali naši ratni poglavice, ti strašni direktori balkanskoga klanja. 59 Toalet iznad kukavičjeg gnijezda Negdje oko tri ujutro, na cesti Split-Zagreb, vozač je podižući remen objavio stanku od dvadeset minuta pa sada s kondukterom kusa grah s kranjskom ili tripice, a putništvo se, iznureno od vožnje, sneno pogledava i nitko ne zna di smo: jesmo li prošli Plitvice, je li ono malo prije bila Udbina ili Gračac, Slunj, kaže optimist neki, ma kakav Slunj, ima još ohoho do Slunja... Bože mili, misliš se, kud sam zašo, noć me stigla u tuđini. "Žuti prozori gostionice oskudno osvjetljavaju šljunkom nasuto parkiralište, šume crni borovi, a muškarci odmiču u mrak i raširenih nogu, negdje uza zid ili voćku obijeljenu vapnom otkrivaju zaboravljenu radost mokrenja u eksterijeru — žubori, reć bi, kano potočić. Iz tmine se otimaju uzdasi olakšanja, gdješto netko čak i proštenje, koja je to naslada tamo najbolje se

vidi kad izađe neki dida, sav smušen i zapisanih nogavica. Putopisac koji bi zašao u ove krajeve, pa se još zaputio domaćom autobusnom linijom, nekim divljim ćize-blize expressom, gdje se od decibela s razglasa iskrivio lim vozila, jamačno bi zapazio čudnu navadu da u stankama putovanja malo tko od muškoga svijeta u nas mokri u 60 zahodu. Domalo bi shvatio i zašto. Zahodi u našim gostionicama, osobito u nekoj vukojebini uz cestu, slobodarski se opiru svakoj definiciji toga mjesta, čak i onoj kako tu i car ide pješke. Cara, koji bi tu došao pješke, vjerojatno bi iznijeli na nosilima. Nema vode, nema papira, nema sapuna, od svega propisanog tu je tek rupa, koja doduše u ovome slučaju jest esencijalna — kako već rupe više ili manje i jesu uvijek esencijalne — ali smrdi da pomisliš kako je to otvor samoga pakla i kako će se sam đavo izmigoljiti odozdo i svojim te trozubcem bocnuti u debelo meso. Gdjekada smrdi, premda je sasvim očito da je zahod sasvim napušten od ljudi, za oči grize desetljetni vonj onih što su se davno iskrcali i otišli. Neki su od njih u međuvremenu možda i umrli, no njihov je duh još uvijek zarobljen u kanalizacijskom otvoru u gostionici uz cestu i upravo vapi: "Oslobodite me! Oslobodite me muka, dobri ljudi! Povucite vodu!" A vode, kako smo kazali, nema, vodokotlić se oglašava jadnim — klang! klang! klang! Povlačiš uzicu neko vrijeme kao zvonar jecavo, posmrtno zvono, a onda ti na posljetku nema druge nego u onu rupu ispod sebe nujno zaključiti: "Ne pitaj komu zvono zvoni. Tebi ne zvoni." Premda ne znaš što je bolje, kad nema vode ili kad je ima. Ako ima vode, onda to što su vrata podignuta desetak centimetara od tla u našim javnim zahodima dobiva sasvim osobitu svrhu i smisao. Tih desetak centimetara gdjekada vas može spasiti od sasvim izgledne smrti od utapanja. Čudna je, naime, pojava da ti vodokotlići nikada ne mogu normalno funkcionirati s nekakvom razumnom količinom vode, nego su ili posve suhi ili nalik akumu-lacijskom jezeru kakve strateške hidroelektrane. U potonjem slučaju obično se i posve svakodnevno iskustvo ve- 61 like nužde putniku namjerniku prometne u sasvim nesvakidašnju pustolovinu splavarenja na slapovima. Voda nenadano nahrupi poplavljujući i čučavac — jer u pravilu su to čučavci — i pločice oko njega s petnaestak centimetara vode, ako je netko prije vas imao malo mekšu stolicu, prizor je vrlo nalik proljetnom izlijevanju Jang Cea, Žute rijeke. Takav jedan nužnik u gostionici uz cestu, na kolodvoru ili zavučen u nekome mrtvom kutu grada liši vas svih iluzija o čovječanstvu. U tome kalu otkrivate kako su ljudi, kada ih nitko ne gleda, u anonimnosti koju omogućava ovakvo mjesto — koja je, uzgred budi rečeno, vrlo nalik anonimnosti glasačkih mjesta, a i posljedice su vrlo slične — zapravo sebična i samoživa stvorenja. Tko se tu pomokri, a ipak ostane humanist, zaslužuje Nobelovu nagradu za mir i Povelju pravednika među narodima. Osjećaj pripadnosti bilo kakvoj zajednici ovdje je na neumoljivoj kušnji. Sve ideologije ovdje padaju u vodu. Naravno, ako vode uopće ima. Primjera radi, jedinstvo Hrvata: tko bi to jedinstvo, tisućljetnu uljudbu da i ne spominjemo, mogao obraniti u nužniku na nekome našem autobusnom kolodvoru? Svako jedinstvo, naime, podrazumijeva stanovit stupanj solidarnosti, bila ona idealistička ili utemeljena na oportunom načelu "ne čini drugima ono što ne želiš da drugi tebi učine". Ova biblijska u nekim je javnim zahodima čak i eksplicitna, uobličena u natpis: "Ostavi kako bi želio zateći." Unatoč tomu, svi čine ono što ne očekuju od drugih, ergo, ostavljaju onako kako ne bi željeli zateći: Hrvat je tu sam i bespomoćan, prepušten samo svojoj sudbini. I tko bi nakon toga još mogao govoriti o jedinstvu? Šišaš ti takvo jedinstvo kada ti tvoji suplemenici neće olakšati ni da se olakšaš kao čovjek, ne možeš se na njih ni u nuždi osloniti. Osobito velikoj. 62 Sada će se jamačno naći netko tko će autoru ovoga napisa predbaciti da je tendenciozan i radi na štetu svoje domovine, jer što se uhvatio Hrvata, kada su javni zahodi svuda po svijetu manje ili više jednaki, pa je, jednakom logikom, u njima jednako teško biti i kozmopolit i nacionalist. Premda ja inače neobično volim biti tendenciozan i raditi na štetu domovine, za naglašavanje upravo hrvatskog pitanja u ovoj priči imam, makar mi se tako čini, puno čvršći motiv. Uočili ste svakako kako u našim javnim nužnicima, uz pornografske, dominiraju upravo nacionalno obojeni i češće, nacionalistički grafiti: Mi smo Hrvati, bit ćemo prvaci. Srbe na vrbe. Evo zore, evo dana. Živio Ante Pavelić... Zidovi javnih zahoda izgledaju kao da je netko prepisao transparente s predizbornog skupa kakve desničarske stranke, što je u najmanju ruku neobična pojava, to, naime, da se zahtjev za etničkom čistoćom pojavljuje na tako nečistome mjestu. Otkud to da neki Hrvati svoje nacionalno biće tako snažno doživljavaju upravo u javnome zahodu? Zar samo takvi imaju penkalu u džepu? Nose li upravo zbog toga vodootporne flomastere za pisanje po pločicama? Toliko je stvari između neba i zemlje pred kojima je smrtan čovjek posve nemoćan. Ja sam najprije mislio kako su ti zahodski izrazi nacionalizma relikt iz doba jednoumlja, kada se ono, što

bi rekli, nije smjelo reći da si Hrvat. Kum bi došao, nadrljao nešto šovinistički, a onda se, vrlo prigodno, je li, pokenjao od straha. Ali, ima medu tim natpisima i onih novijega datuma, grebanjem žbuke promptno se obilježavaju događaji i političke ličnosti iz suvremene povijesti, a to je već jedan ozbiljniji slučaj, koji bi valjda samo psihoanaliza mogla rasvijetliti. Usput, nasuprot svom tom smradu i netrpeljivosti sa zidova, one tete što gdjekad održavaju javne zahode vrlo 63 su strpljiva i pomirljiva čeljad. Sjede zaogrnute pletenim prslucima za stolom, letargično zureći preda se, smjerno kimnu kada na tanjuriću ostavite dvije kune, a tu je, na komadu kartona, i jedno drhtavo "hvala". Valja razumjeti tu bezvoljnost, kao što valja cijeniti da je netko na takvome mjestu ostao zdravoga duha. Bio je tako, kažu, u Imotskome jedan što je održavao zahod na kolodvoru pa bi, skupljajući one stare dinare i žute pare, znao kazati: "E, sad da se još jedan posere pa mogu lipo i maren-dat." Čovjek je u međuvremenu umro. Ako postoji takvo mjesto, jamačno je u raju: tko je u životu upoznao takvu niskost, tko je gledao ljude u njihovu najgorem izdanju, danas može samo sjediti zdesna Ocu. Štoviše, možda je čak i nekakav direktor ili čak predsjednik općine tamo gore. 64 I Za šaku pfeniga Čačkati uho ključem od mercedesa i razmetljivo čašća-vati dangube u gostionici bili su znakom uspjeha u selu u kojemu sam odrastao. Solidan švapski stroj parkiran pred vratima i lijenčine koje za tvoj novac piju unutra čovjeka su činili boljim i pametnijim, slobodnim da pjeva, viče, čak grdi i vrijeđa druge ili — ovo prije svega — zamorno propovijeda o tome kako je u Njemačkoj, brajo moj, sve pod konac, od salame do prometne signalizacije, pa il' se pokloni, il' se ukloni. U gostionici o Božiću, Uskrsu ili Velikoj Gospi, odslušao sam bezbroj takvih priča i bezbroj seminara o vječnoj temi kako ishoditi njemačku radnu dozvolu. U takvim prigodama svak bi šutio i slušao pa makar ga teme i ne zanimale, kako je već pristojno šutjeti kada govori onaj što ti je platio gemišt. U svemu ovome najzanimljiviji je taj hranidbeni — ili bi možda ispravnije bilo kazati pojidbeni - lanac između onih što su častili i onih što su bivali čašćeni. Jer, oni što su došli iz bijeloga svijeta i velikodušno vadili svežnjeve tvrde valute, kvalitetnih novčanica koje nisu trunule od inflacije, zapravo su i sami nekoć bili u onoj drugoj kategoriji, nikogovići koji su čekali da se pojavi netko pa da ih ponudi 65 čašom vina Tako je bilo sve dok se jednoga dana nisu postidjeli da im drugi plaćaju račune u birtiji, ih im se jednostavno više nije dalo slušati ženina zvocanja kako su nesposobni, pa bi i oni, stazama gastarbajterske revolucije, otperjali preko granice I onda — sada dolazi najljepši dio priče — kada bi se bivši seoski besposličar i ni-škonsti napokon tamo negdje u Svabiji smjestio i zaposlio, stao lijepo zarađivati i sa suzom u oku glačati i preslagi-vati novčanice kao djevojka miraz, sve što je želio s tim parama napraviti jest da se ponovno nađe u krčmi u svome selu pa da svim onim jadnicima što su ostali u domaji, i Mati, i Strpi, i Juri i Anti plati koliko mogu popit, pa da im onda svima skupa održi jednu vatrenu prodiku o tome kako je u Njemačkoj, brajo moj, sve pod konac, od salame do prometne signalizacije, pa il' se pokloni, U' se ukloni Zvuči besmisleno'' Besmisleno je i bilo Jer, ako bolje pogledamo, što je ostalo od nebrojenih gastarbajterskih pustolovina u nekoliko desetljeća ovoga fenomena među Hrvatima? Smiješne riječi, kao što su getnba, gedora, cvikcange, bormašine i šasija, mnoštvo nerazumno golemih kuća po našoj Zagori i ruzinave olupine automobila na poljima zaraslim u korov i draču I ništa više Danas, kada se granice visokorazvijenih zemalja sve čvršće zatvaraju za došljake iz pasivnih krajeva Europe, kada se sretni kse-nofobično začahuruju pred nesretnima, kada, na posljetku, možemo obznaniti da je ova pojava blaženo preminula u Gospodinu i napraviti konačni skor koliko nam je ona dobra donijela, možemo se samo užasnuti koliko je sve to bilo besmisleno Zorom se uzverati na skelu i sve do mraka rintati slušajući kako se njemački poslovođa izdire na tebe, a navečer šnaps, pivo i pevaljka u zavičajnom klubu, suha hrana i vlažne barake, sav taj jad gastarbajtere čini nalik Indijan- 66 cima kojima je bijeli čovjek prodao vatrenu vodu Pre-padnuti nerazumljivim neonskim natpisima iznad širokih ulica, oni nikada nisu postali dijelom zajednice u kojoj su se zatekli, za mnoge od njih jedini intimniji kontakt s domorocima bio je plaćeni sat s gospođicom s banbofa Počesto, naravno, njima nije bilo ni dano da postanu bliski sa svojim domaćinima getoizirani u svojim neuvjetnim radničkim naseljima, oni su bili doživljavani kao mračni Treći svijet, nedostojniji od najbjednijeg medu Nijemcima Znamo, uostalom, kako Nijemci znaju biti isključivi kada to hoće No, čak i unatoč tomu, one vrijednosti o kojima su našijenci zaneseno pričali u krčmama u svome selu, ta zadivljujuća germanska disciplina, red i rad, sve to oni su samo vidjeli i pokorili se, ali nikada doživjeli iznutra, saživjeli se s tom

promišljenom prirodom koja je, nakon svakoga izgubljenog rata, nevjerojatnom brzinom osov-ljavala zemlju na noge I sada, kada možemo povući crtu, bez imalo krzmanja možemo kazati — naši su tu utakmicu u gostima izgubili Gdje si bio — nigdje, što si radio — ništa! Gastarbajterski novac, sve te krvavo stečene marke, nestale su u bljesku varljive raskoši, u ružnim, nikada dovršenim kućama, vrlo se rijetko oplodio, a da i ne govorimo koliko je malo od toga uloženo u obrazovanje Djeca gastarbajtera, oni klinci s kojima sam odrastao, a koje pamtim po vojničkim vjetrovkama s crno-crveno-žutom zastavicom na rukavu, koji su me velikodušno častili žetonima za fliper i na tjelesni dolazili u novcijatim dresovima Bajerna iz Munchena, s lijepim kožnim bakinima koje sam i sam nabijao, danas su u istoj onoj situaciji u kojoj su bili njihovi očevi sredinom šezdesetih I oni sami mogu biti tek gastarbajteri, samo što je njima sada ta mogućnost uskraćena Bolno ih je vidjeti kako mračno šute u kutu gos- 67 tionice, uvrijeđeni kao da im je napravljena nekakva golema nepravda. U cijelom selu ne možeš naći dva jamca za kredit pa da ga okreneš naglavce. A više od svega rastužuje vas kada vidite umirovljenoga gastarbajtera. Ti krepki muškarci koje ja iz djetinjstva pamtim kao fizionomije iz narodnih pjesama, junaci koji su dizali Njemačku iz ruševina sada su sami napola ruševine, prerano ostarjeli i klimavi. Desetljeća kulučenja završila su vrlo nelijepom starosti s bauštel-skom kostoboljom, probave uništene paštetama. Tek su njihovi mercedesi ostali dobro uščuvani, i to mi se doima kao vrhunac cinizma: to da su ti solidni švapski strojevi praktično neuništivi. 68 Kupovanje tuđe nesreće Prodajem obiteljsku grobnicu — tako stoji u malom oglasu. Počnimo neozbiljno: odnosi li se pridjev obiteljski na smještajni kapacitet grobnice ili on pak znači da su mama i tata još uvijek na oglašenoj adresi? A onda, sasvim ozbiljno, zašto bi, zaboga, netko prodavao grobnicu — zar mu ona ne treba? Mislim, to je stvar koja će ti jednog dana pouzdano trebati i ja ne znam ni za koga da je sam sebe makar uvjerio u suprotno. Uključujući i neke u visokom državnom vrhu. Najrazumniji odgovor ovdje bi, naravno, bio da čovjek ima grobnicu viška. Okej, pretpostavimo, dakle, da on ima grobnicu viška, a grobnicu baš i ne možeš iskoristiti kao trap za krumpire ili kao jarak za popravljanje auta, i što ćeš drugo nego je prodati. Ali kako je uopće došlo do toga da netko ima grobnicu viška? Dopuštam da sam ja u ovoj stvari razmjerno neupućen, a i zbilja mi nije bistro kako se to događa: kupiti grob koji ti ne treba vjerojatno je najgluplje potrošen novac, a prazni grobovi ne idu ni u red stvari koje se naslijeduju iz jednostavna razloga da ih čovjek upravo po svojoj smrti počinje koristiti. Gdje je onda kvaka? Netko je možda tipu darovao grobnicu za rođendan, ne znajući da on već ima jednu?! 69 Naša tema, međutim, nisu grobnice već mah oglasi Mali oglasi jedna su od najčudnijih pojava u našoj svakodnevici, s ove strane normalnoga Osvjedočio sam se u to kad sam prije nekoliko godina, zapravo posve slučajno, iščitao svih jedanaest tisuća i nešto oglasa koje je u samo jednome svom izdanju objavio jedan zagrebački list Kad vam netko kaže da je pročitao jedanaest somova malih oglasa, pa još slučajno, zacijelo ćete svojoj djeci zabraniti da se druži s njim, ah vjerujte, kad jednom počnete čitati što sve narod prodaje, kupuje i mijenja ih kakve usluge nudi, kakvih se tu bizarnosti zna naći, u sadržaju ih barem u formi oglasa, to je tako zabavno da se ne možete odlijepiti od teksta Na kraju vam gotovo bude žao da nema još i potpuno ste sman-tani, pomiješanih osjećaja, više ne znate je li ovaj naš svijet lijep ih užasan, je h on samo šašav ih je pak toliko divlje lud da ga se treba pribojavati Kažu da je Jaroslav Hašek upravo među novinskim oglasima nalazio inspiraciju za svoje humoreske Utvrdit ćete kako to uopće ne mora biti književna legenda dohvatite li samo jedan broj neke od onih tiskovina koje besplatno objavljuju male oglase Pomislite uostalom kakav je to tip, što je to čovjeku u glavi, pokušajte odgonetnuti njegovu motivaciju da oglasi Za kožnu strunjaču dajem sok-ovnik Moultnex Ja ne znam nikoga da ima kožnu strunjaču, rečeni sokovnik upravo nikad u svom životu nisam vidio i, možda griješim, ah čini mi se da je vjerojatnost po prilici jedan naprama šesto kvadnhjuna da bi se u cijelom svemiru mogao naći parnjak za ovakav oglas, naime netko tko upravo žudi da agrume cijedi na kvalitetnom Mouhnex sokovniku, a baš bi se htio riješiti stare kožne strunjače svojega pokojnog djeda sokolaša 111, recimo, oglas Češere otvorene, velike, suhe, za aranžmane, 10 kom , 1 kn/kom Ne izmišljam, duše mi moje, 70 nudi se deset borovih šiški, vrlo prikladnih za slaganje sa sjajnim kuglicama, nekoliko crnogončnih grančica i svijećom o Božiću, a Božić je, hvala Bogu, svake godine, i što da vam pričam, mudrijašu je upala sjekira u med — zaradit će ciglih deset kuna' Drugi prodaje krasan luster od jelenskih rogova,

treći povoljno crta karikature i prevodi s češkog Djevojka, poželjno većih grudi, traži se za rad u ugostiteljskom objektu, a vlasnikom smeđe nekorištene perike možete postati za samo 150 kuna Malo dalje jedan oglašava bilježnicu s više od 200 odličnih viceva, pogodno za žurke, obiteljska okupljanja i si, cijena po dogovoru . Pokraj ovakvih bizarnosti, koje su, valja priznati, ipak razmjerno rijetke, mali vam oglasnici pružaju zapanjujuće mnogo informacija o društvu, o njegovu životu i običajima Uistinu, nekom bi obavještajnom analitičaru ovo bilo puno korisnije štivo od mnogih naših novina Oglasi mnogih agencija koje nude informacije i pomoć za dobivanje američkih i australskih viza tako svjedoče o nemalom postotku onih posustala domoljublja, mizerno jeftine kuće u istočnoj Slavoniji ilustriraju kako je u najmanju ruku nelagodno biti Srbin u Hrvatskoj, tu su i varalice i lihvari koji otvoreno nude svoje usluge, oglasi za prodaju čak i rabljenih dječjih igračaka otkrivaju kako su alarmantni razmjeri naše bijede Samo u jednom broju jednoga našeg oglasnika našao sam više od dvjesto ponuda žena pedesetih godina koje se nude raditi bilo kakav posao, čuvati djecu, čistiti, glačati, peci kolače, što god im se da Po zakonu tako velikih brojeva neke od tih žena morao sam vidjeti na televiziji s transparentom Ne damo Dwnu', neke od onih izbezumljenih gospoda koje su malo prije mirovine dobile otkaz i koje se nemaju prava nadati da će ih više itko zaposliti Ima u tim oglasima upravo ganutljivih stvari, u jednoj jedinoj rečenici gdjekad možeš vidjeti kako golemo zna 71 biti ljudsko beznađe. Gospodin bi čistio stubišta — našao sam tako jednom među oglasima. Pokušajte zamisliti čovjeka koji je to dao u novine. Imenica gospodin ovdje je vjerojatno u značenju ozbiljna, pouzdana čovjeka koji savjesno obavlja povjereni mu posao, upozorava nas kako nije riječ o nekakvoj dangubi koja će uzeti novce, a da nije nego tri puta zamahnula metlom, lako je moguće i da je taj koji se smatra gospodinom svojedobno radio puno zahtjevniji i odgovorniji posao od čišćenja stubišta, tako da mu možete bez imalo zazora povjeriti svoju zgradu. I sada takav jedan savjestan, pouzdan i naviknut na bolje, zacijelo sredovječan gospodin, nudi se da radi posao koji se smatra vrlo nedostojnim i koji je u pravilu rezerviran za žene, pa on sam nema gotovo nikakve šanse da ga netko angažira i svjestan je toga. Zamislite, dakle, koliko je taj gospodin morao u životu govana pojesti prije nego se odlučio u novine staviti oglas: Gospodin bi čistio stubišta?! Mali su oglasi za malog čovjeka, njegov zadnji trik za preživljavanje, zadnji izlaz iz jada u kojemu se zatekao. I premda zna biti onih koji redovito čitaju oglasnike, kao da bi se negdje među onim najsitnijim, najskrivenijim ponudama mogla zateći prilika za neočekivano brzu i laku zaradu, teško da tu ima išta osim jada. Ma kako to ružno zvučalo, ako tu nešto kupujete, nerijetko kupujete upravo tuđu nesreću. Među oglasima tako nećete naći što jest ili što će biti dobar biznis, ali ćete odmah shvatiti što više nije biznis. Recimo, uzgoj činčila, što je jedno vrijeme bio veliki hit među bu-dalašima koji se zanose da se bogatstvo može steći u pola godine, više se definitivno ne isplati: svi ih prodaju, nitko ih ne kupuje. Dapače, jedan je čak dao oglas da će onome tko mu nade kupca za činčile dati tisuću maraka. Baš tako stoji: Osobi koja mi nade kupca za chincille dajem 1000 DEM. Pomislite samo kakav je to užas: kako ružno 72 mora sanjati tip koji negdje ima kaveze sa stotinjak potpuno beskorisnih glodavaca koji gladni ciče i kandžicama stružu rešetke, plus toga žena već pola godine ne razgovara s njim, plus toga uvijek kada dođe u gostionicu svi ga hvataju u dir zbog tih činčila, već su mu i nadimak prisili: iza leda ga zovu Bundica. Što da on napravi? Pobiti beštije ne smije, jer tek bi to bio skandal i sprdačina, a ovako više ne može. To čovjeka zbilja može natjerati u samoubojstvo. Ako mene pitate, ja bih radije čistio ona stubišta. Pa i za manji novac. 73 Stari majstori Svakakvi se ljudi danas predstavljaju majstorima Moj prijatelj K, recimo, uređivao je stan i trebao keramičara koji će mu postaviti pločice u kupaonici Kad, što ti je za vidjeti, jedan dan bane ti njemu policija na vrata "Vi ste taj i taj, stavljate nove pločice u banju'*", pita policajac. "Jesam", kaže K u čudu, malo i uplašeno, ne opažajući kakve veze imaju služba sigurnosti i njegove talijanske pločice s ukusnim plavim uzorkom potočnica "O čemu se radi5" "Ja sam vam keramičar", pojasni policajac sramežljivo Priča kaže da su dečki 12 Službe jednako tako sa soboslikarskim ljestvama došli kod Vlatka Pavletića, no to je nama ovdje manje bitno, nego, zbilja, svakakvi se danas predstavljaju majstorima U nevolji koja ih je zatekla ljudi otkrivaju kako vladaju vještinama za koje prije nisu znali da vladaju Njihove mušterije pak takvo što nikada ne otkriju Zapravo otkriju suprotno, 1 to prekasno Trebaš, za priliku, nove škure pa ih naručiš od stolara za kojega se kasnije ispostavi da je zapravo profesor biologije koji je zbog alkoholizma već četrnaest mjeseci na bolovanju Škure, k tomu, 1

izgledaju kao djelo profesora biologije sklona rakiji, napravljene dosljedno, bez tjednoga pravog kuta 74 I Drugi put naiđe ličilac bagerist, izbjeglica iz Bosne, Jack-son Pollock ne bi ti napravio od zidova ono što je on napravio Onda upoznaš medicinskog tehničara vodoinstalatera, električara ekonomista, nezaposlenog inženjera agronomije koji lakira parkete, televizor ti servisira pukovnik u penziji Domalo, okrećeš se po stanu i, gledajući kako je sve loše, nahereno i nesolidno, psuješ to ludilo u kojemu su socijalne uloge potpuno ispremještane Sve je to, dakako, prirodna posljedica činjenice da u nas i zadnja budala može biti ministar, ali to te nimalo ne tješi Lakše je prihvatiti da budala bude ministar, nego da budala petlja s tvojim elektroinstalacijama Korijen ove nesreće, kako je danas već moderno za sve optuživati komuniste, nalazimo još u sedamdesetima, u onoj notornoj reformi školstva koja je vrlo imbecilno ukinula "škole učenika u privredi" Nestankom ovih obrazovnih ustanova u prosvjetnom melt-ing potu socijalističke Jugoslavije načinjena je šteta koja zapravo nije ništa manja od nestanka gimnazija Makar su onda svi bjesnjeli samo zbog gimnazija, a i danas se one Suvaru najviše uzimaju za grijeh, nitko nije uočavao kako tom političkom mjerom ostajemo bez solidno školovanih i uvježbanih obrtnika Apsurdno je kako se nitko nije obazirao na to, posebno u svjetlu gore navedene činjenice da je prihvatljiviji budala ministar, nego budala električar Ali, eto, ljudi su kratkovidni, razmišljaju o nesreći samo kada se njima dogodi, kada veselo uđu u netom renoviranu kuhinju, upale svjetlo, a ono frižider prestane zujati U takvoj situaciji glas o vršnome majstoru pronosi se od usta do usta kao narodna pjesma o junaku Ako ste mudri, informaciju o kvalitetnome stolaru ili vodoinstalateru šapnut ćete samo na odabrano uho Kod izbora majstora važne su dvije stvari je li dotični a) dobar i je li b) pouzdan5 Od četiri para osobina, nepouzdan — loš, 75 pouzdan — loš, nepouzdan — dobar, pouzdan — dobar, čini se da ovi posljednji uopće i ne postoje. Ili ih makar ja nikada nisam sreo. Čudnovata je pojava, naime, da su nekakvom blesavom logikom oni najbolji obično najnepouzdaniji. Odličan majstor, krasno radi, takorekuć umjetnik, ali lakše bi našao Salmana Rushdieja nego njega. Započne posao pa nestane i ne javlja se, ni žena mu ne zna gdje je, posljednji put su ga vidjeli negdje u Pakistanu... Ili je čovjek spor. Lijepi ti pločice dva tjedna kao da će kuhinju izložiti na Bijenalu male keramike. Michelangelo je kraće radio Sik-stinsku kapelu, nego što je ovaj tvoj bijelio plafon u tinelu. Orkanska bura ti propuhuje kroz stan, a majstor sitno povlači kistom po okvirima prozora i letargično, kao nekakvu mantru ponavlja: "Sa' će... sa' će..." Samo ga marenda može trgnuti iz njegova mira, a za marendu je, naravno, najfinija šunka ili mortadela, pravi parmezan, kranjske, sve ukusno aranžirano sitnim krast-avčićima i maslinama, pa onda kolačići, napolitanke, vino... Majstori, u najkraćemu, jedu ono što vi jedete samo iznimno, obično kada se nekome od vaših ukućana udjeljuje kakav sakrament. Gledate ih kako slatkohrano mljackaju i gutate pljuvačku, ali ne bunite se: vrijedno je žrtve ako je majstor zbilja dobar. Ne prosvjedujete ni kada je on neugodan ili vas čak otvoreno vrijeđa, kao što je, primjerice, bilo s jednom mojom prijateljicom i njezinim stolarom, takorekuć umjetnikom, no potpuno sumanutim tipom koji je jednom banuo u jedanaest navečer i do tri ujutro popio sav njezin viski, usput gnjaveći o — potpuno sulud čovjek, kad vam kažem — talijanskim postmodernistima! Isti majstor drugom je prijatelju radio kuhinju. Prijatelj i žena, koji su htjeli imati zelenu kuhinju, dolaze u čovjeka, dogovaraju posao, ovaj posve slučajno kaže kako samo primitivci imaju zelene kuhinje. Moj prijatelj i njegova žena slože se s njim, prigodno se gnuša- 76 jući i ismijavajući seljačine: zelena kuhinja... hi, hi, hi... kako takav užas nekome uopće može pasti na pamet. Na kraju jedna vesela pričica. Potpuno izmišljena, naravno. Takve su najbolje. Jutarnji sat bio, djeca u školi, stariji o svome poslu, u kući samo baka Jelica kojoj su vrlo precizno objasnili kako da naputi majstora, stolara što je kazao da će navratiti oko deset. Majstor Miso, inače pravnik u jednome trgovačkom poduzeću na rubu stečaja, mora pribiti policu na zid u dnevnoj sobi, a baka je dosta teška za komunikaciju jer joj pomalo odumiru živci pa treba duže, nekada i cijela minuta, dok starica shvati što su je pitali. I tako, deset-nula-nula, Miso dolazi i zvoni, zvoni drugi put, zvoni treći put, pa još malo... Napokon, kada je već naumio otići, vrata se otvaraju. Miso: "Dobar dan" Baka: ništa, napregnuto zuri u stolara. Ovome neugodno. "Došao sam postaviti policu na zid", kaže on bojažljivo. "Dobar dan", reče baka. "Dobar dan", ponovi stolar zbunjeno. Ponovno šutnja. "A vi ste za policu?", sjeti se starica. "Da". Ponovno nekoliko časaka nelagode. "Dobar dan", reče Jelica još jednom. Misi ništa nije jasno. Dvadesetak mučnih minuta poslije on se popeo na stolicu. Odmjerava i olovkom označava mjesta za tiple, a sitna bakica prekriženih ruku stoji udno njega i gleda ga zabrinuto. Stolar je uštekao bušilicu i

prislonio svrdlo na križić na zidu. "Može ovako?", pita. Jelica opet ništa, trepće, stiska zube, guta slinu, muči se. Nešto bi, vidi se, žena rekla. A ne može. Miso je tužno gleda, čisto mu žao starice. Onda se okreće i počinje bušiti - trrrrrr - zid je malo tvrdi, naslanja se ramenom na ruku — trrrrrr! Krssss! — začu se odjednom iz zida zlokobno i sijevnu, a Miso odleti sa stolice, ispruži se po podu i stade bjesomučno trzati nožicama. "Nemojte tu", reče tada baka Jelica jednostavno, još uvijek gledajući u zid, "tu vam je žica od struje". 77 Taksimetar kvadratni Kako bi to Heraklit kazao, samo je mijena vječna ne možeš dva puta ući u isti taksi U stanovitome času na kolniku se pojavio stanoviti taksi, odvezao te do stanovite točke B i odsada pa zauvijek to je vrijeme izgubljeno za tebe, jedinstveno i neponovljivo U desetak minuta i nikada više tvoja se sudbina kucnula sa sudbinom nepoznatog taksista u noćnoj smjeni "Dobra večer Kamo5" Ti mu kažeš adresu, sjedaš, u mraku se crveno žari digitalni brojčanik taksimetra, pošli ste I onda, kada su neonske svjetiljke uz rub golemog bulevara već stale monotono promicati iznad vjetrobrana hipnotički mameći u san i tebe i njega, počinje razgovor Počinje obično bezazleno "Onda, što je novoga?" ih nekako slično Prava je lakoća početi pričati s taksistom, to valjda umiju čak i oni što imaju ozbiljnih problema u komunikaciji pa u dućanima čitaju s papirića i kad ne kupuju nego kvar-at kruha Nekako samo od sebe između putnika i vozača dogodi se živahna razmjena dojmova o klimi i Kosovu, o rabljenima automobilima, godišnjim odmorima, o njezi dojenčadi, ženskim stražnjicama i ružnim iskustvima iz bolnica I možda upravo zbog neponovljivosti situacije, 78 pomalo bivate sve intimniji s tim strancem koji se bez nekakva reda zatekao u vašemu životu i kojega vjerojatno više nikada nećete sresti ćakula koja je počela blesavim "Onda, što je novoga?", završava vašim priznanjem kako ste bili jako vezani za djeda i kako vam je bilo strašno kada je on umro Na posljetku, kada ste se već našli na točki B, nije vam jasno kad ste prije stigli i bude vam žao što nestaje jednoga od onih rijetkih trenutaka kada ste okusili pravu slast razgovora Naravno, sve ovo za prosječnoga Hrvata čista je znanstvena fantastika Baš kao što u Ujf i Petrovom Zlatnom teletu građani Arbatova zaziru od lokalnog taksista jer su sve one vucibatine koje je ovaj nekoć vozao završile u pržunu zbog pronevjere državnih para, vožnja taksijem u nas se smatra neviđenim hohštaplerajem Sad, je li stanje takvo da se taksijima nitko ne vozi zato jer su skupi ili je možda slučaj da su oni skupi jer se njima nitko ne vozi, je li stanja kokoš ili jaje, doista je teško kazati, činjenica je tek da je to zadovoljstvo nebulozno papreno Toliko da pomisliš da u nas isti ljudi baždare i taksimetre i flipere Pa ti se otkucavaju samo šesteroznamenkasti brojevi To kako vas neki taksist može okrpit po džepu, to valjda nisu u stanju ni oni mesari što uz teleću ružu stavljaju na vagu i rožnate dijelove teletova praoca No, ja bih vas svejedno svitovao da koji put sebi priuštite vožnju taksijem, a da nije nekakva panična situacija, da ne morate u bolnicu i ne kasnite na groblje, nego se jednostavno raskomotite koliko god vam to vaš tijesni proračun dopušta, ili barem na nekoliko minuta pokušajte zamisliti da vam je u krilo palo golemo nasljedstvo nepoznate pratetke iz Pittsburga Taksisti su od one vrste ljudi koju vrijedi upoznati Samo što morate paziti Ne ulazite u taksi s usisanim sicevima, gdje s retrovizora vise 79 mali kartonski borići s mirisom jagode ili vanilije, a ispred suvozača se kočoperi drsko "Hvala što ne pušite": vlasnici su antiseptični kao i njihovo vozilo. Dobar znak su ostaci marende na podu: mrvice kruha, loptica masnog papira i vrpce najlonskog crijeva s moslavačke salame, navlake moraju biti impregnirane duhanskim dimom, a vozač krmeljav i da mu se kosa od spavanja u autu na jednoj strani ulegla kao trava poslije kiše. Oni su pravi gospodari ulica, čuvari mračnih tajni grada, doajeni suvremene usmene književnosti koji bi vam mogli ispripovjediti na desetke veselih pričica o pijancima, lopovima i preljubnicima, o oficirušama što su se kurvale po motelima i raspojasanim budžovanima koje su ispraćali tamburaši. Pravi je taksist upoznao sve opačine ovoga svijeta, sedam smrtnih grijeha stoje upravo u opisu njegova radnoga mjesta i svaki će vam se potužiti da je toga toliko da bi se najradije zatvorio u nekakav pustinjački samostan, obrijao do glave pa do smrti muzao krave i pravio sir. A opet, kada vam zločesto pričaju o tim gadostima, ne možete ne nazreti dozu tople sjete u njima i shvatite kako je tu posrijedi onaj autentični cinizam na dnu kojega uvijek stoji autentično čovjekoljublje, sućutno pomirenje s činjenicom da je ljudska narav roba s greškom. U svojoj biti taksisti su zapravo prave dobrice. Ako im se baš ne ispovraćate po sicu. Za razumijevanje ljudskih slabosti u taksista zacijelo je dijelom zaslužno i to da i iza njih samih stoji nekakva grešna, mangupska mladost. Ovdje sada valja primijetiti kako je taksiranje jedan od onih poslova u kojima se čovjek u pravilu nađe slučajno, samo stoga jer ih je nekakav vrtlog sudbine tu bacio, nijedan od njih nije ni slutio da će mu to biti kruh. Mnogi od taksista što sam ih ja upoznao bili su

ostarjeli frajeri što su se tukli po plesn- 80 r jacima u ono davno doba kada je još drmao Drago Mlinarec, kojima su sirote majke cmizdrile na roditeljskim sastancima, a rodbina zabrinuto vijećala što će biti od tog malog u životu: zamijenio je dan za noć, toliko je lijen da mu priliči samo nekakav sjedeći posao, a nema nikakvu kvalifikaciju. Jedini logičan izbor bio je, naravno, taksi. Jer, što ti treba za biti taksistom? Pod jedan, moraš imati položen vozački ispit, a to je, Bogu hvala, potvrda koju posjeduje barem osamdeset posto punoljetnih građana. A razuzdani mladić o čijoj sudbini glasno razmišljaju tete i stričevi već je u petnaestoj krao ocu ključeve auta pa ih je ovaj skrivao u limenki s kavom. Pod dva, taksist bi trebao znati nešto stranog jezika. Ni to nije osobit problem, jer naš mali ima golemo iskustvo u naganjanju strankinja s ljetovanja u Crikvenici i Baskom Polju. I napokon, pod tri, taksist bi morao dobro znati sve ulice. Tete i stričevi o ovoj stavci nisu ni raspravljali. Samo su se gorko nasmiješili. Taksiranje ide u red pustolovnijih zanimanja, umalo pa bi u ženidbenim oglasima trebalo stajati "avanturisti i taksisti isključeni". Zamislite uostalom kako je ženi jednoga zagrebačkog taksista kojemu svake dvije do tri godine pukne film pa odluta u Aziju na šest mjeseci. Sjedne tip na kamion do Turske, pa u Istambulu hvata autobus do Pakistana, pa se tamo negdje popne na krov vlaka za New Delhi... Jednom sam se zatekao u njegovu automobilu, a razgovor je počeo kada sam uočio na pepeljari zalijepljenu malu sličicu Sai Babe u okruglome, zlatnome okviru od plastike. "To je moj veliki prijatel", kazao mi je ponosno. Drugi put me je vozio nekadašnji izbacivač iz diska i karataš koji je morao prekinuti s aktivnim bavljenjem 81 sportom nakon jednog ružnog udarca u glavu kojim ga je na nekakvom prvenstvu štemnuo neki Albanac. Danas mu je hobi slikanje. Već nakon pet minuta ponudio mi je da razgledam fotografije njegovih ulja na staklu pa, ako sam zainteresiran, lako ćemo se dogovoriti za cijenu. Bile su to vrlo zgodne slike. Samo što su sve imale isti motiv. Snjegovića na lopoču. Nakon petog snjegovića na lopoču pomislite kako je samo morao biti gadan onaj udarac koji je okončao umjetnikovu karatašku karijeru. 82 Gnjavimo po kućama To je jedna od mojih najgorih mora. Zvoni mi na vratima, otvaram, sredovječni muškarac u odijelu prisno se zacereka i počinje drobiti bez ikakva uvoda: "Kupili ste koncertni klavir, regal ili bačvu od petsto litara, ali kućna su vam vrata preuska da biste to unijeli..." Tu bih se ja htio pobuniti, upozoriti da ne kanim kupovati ni koncertni klavir ni regal, a kamoli bačvu od petsto litara i da su mi vrata sasvim dovoljno široka ovakva kakva jesu, no tip se ne da. "Sto sada, hoćete li svoj novi koncertni klavir, regal, ili bačvu od petsto litara ostaviti vani, na milost i nemilost atmosferskim prilikama i osobama nečasnih namjera?" pita se on retorički pa dodaje: "Ne, gospodine dragi, nećete, ni slučajno, jer danas je tu Štem-stem", podviknu on ozareno, izvadivši odnekud iluzionis-tičkim trikom nekakvu spravicu, "džepni pneumatski čekić koji će u tili čas otući zid oko vaših vrata na željenu širinu!" I, evo ga, muškarac više nije u odijelu s kravatom, već u radničkome kombinezonu, stavlja zaštitne naočari i pali onaj svoj džepni pneumatski čekić pa stade žustro štemati moj zid. Komadi žbuke i betonskih blokova frcaju uokolo, prašina nas zasipa, buka tolika da bi 83 cijela županija skočila na noge. "Ne, molim vas, ne, neee, neeeeee, neeeeeeeeeee!!!" urlam ja nemoćno. I tu se probudim. Sav u goloj vodi. Ne znam kako je s vama, dragi čitatelji, no ja pomalo počinjem žaliti za onim turobnim vremenima kada još nismo znali za čudesne lonce u kojima se istodobno mogu peći teleća prsa i iskuhavati čarape, kada su noževi tako oštri da biste s njima u dvadeset i četiri sata mogli okončati krizu na Kosovu bili samo sanak pusti, kada su sredstva za čišćenje bila nemoćna protiv mrlja na žirafama, dalmatincima i bubamarama. Svemu su krivi ovi novi, nepodnošljivo nametljivi trgovački putnici. Za tu vrstu ljudi jedan moj frend što se bavi teorijama urota tvrdi da su stvoreni u tajnim genetskim laboratorijima CIA-e, kada je nekakav John Smith greškom dobio krv pitbull terijera. Dobro, možda je pretjerano tvrditi ovakvo što, no fakat je da cijela ta stvar zna biti dosta mutna i zagonetna. Recimo, onaj gospodin što po našim novinama oglašava kako "putuje svijetom i bira za nas", taj veliki hodočasnik, prvosvećenik kulta bespotrebnih stvari, jedan i jedi- v ni Mister Džirlo! Sto vi znate o toj pojavnosti mimo one neoštre fotografije proćelava, umjereno

gojazna tipa srednjih godina i lukava smiješka?! Kako se on preziva, zove li se doista Džirlo i jesu li mu se djeca u školi rugala zbog imena, u koju je matičnu knjigu državljana on upisan, gdje je smještena središnjica njegove tvrtke, pri kojem je trgovačkom sudu registrirana i, na posljetku, je li ono na slici doista on? Ako mene pitate, to bi mogao biti bilo tko. A možda je dio poslovne strategije da je on dalek i nedohvatljiv, da mi ne znamo postoji li on i je li ikada postojao: umjesto "Putujem svijetom i biram za vas" možda bi trebalo stajati "Veliki Džirlo te gleda". 84 Doista, toliko je toga upravo isljedničkog, promišljeno psihički iznurujućeg u metodama trgovačkih putnika. Banu u nebuloznu uru na vaša vrata kao policajci pa vas satima maltretiraju, naizmjence vas pljuskajući i nudeći cigaretama, slatkorječivo se umiljavajući ili divlje prijeteći kako ćete zajamčeno već sutra Bogu na istinu ako ovaj čas od njih iznimno povoljno ne kupite set za manikiranje s kompletom umjetnih noktiju, po izboru u crnoj ili zelenoj boji. I nema teorije da vi njima objasnite da ste, recimo, stolar i da bi vam umjetni nokti samo smetali dok radite blanjom ili dlijetom. Ne, oni će vas tako izmrcvariti da na kraju ne samo da ćete kupiti njihovu budalaštinu nego biste i, već poluludi od iscrpljenosti, priznali kako ste još jesenas umorili i sve pomalo pojeli svoga susjeda, samo da su to zatražili od vas. Pričala mi je tako jedna prijateljica kako je bila na jednoj prezentaciji. Znate već kakve su te prezentacije, kada trgovački putnik okupi desetak žrtava pa ih od puta oguli, u njihovu se žargonu to zove grupnjak. Na ovome se, dakle, grupnjaku prodavao nekakav pribor za jelo, krasan, ukusno dizajniran pribor, načinjen od nekakvog materijala da ne samo da bi i vaše šukunpotomstvo moglo njime kusati nego bi i u slučaju da cijeli planet eksplodira te žlice još dugo neoštećene lutale svemirom. Te su žlice, međutim, unatoč senzacionalnom popustu — a uvijek je, naravno, nekakav senzacionalan poput — stajale šesto maraka! Okupljena se ženskadija isprva zbunjeno ogledavala, misleći kako se zacijelo radi o skrivenoj kameri. Šesto maraka! Tko kupuje pribor za jelo za šesto maraka, mislile su žene. Ni u jednom trenutku ni jedna se od njih nije prepoznala u tome dijelu populacije: nakon početna divljenja priboru, otklonile su ponudu i čekale da trgovačka putnica odvergla svoje pa da se raziđu u miru. No, pazite sad što je trgovkinja na- 85 pravila kada je čula da nitko ne želi njezinu robu. Pogledala je gotovo uvrijeđeno nezahvalne klijentice i kazala: "Molila bih da mi sada svaka od vas posebno objasni zašto ne želi kupiti ovaj pribor za jelo." Žene se stadoše meškoljiti, što da kažu zašto ne žele kupiti pribor za jelo za šesto maraka. Pa zato što nisu blesave — tko to može dati cijelu plaću za beštek! Tako su sve mislile, ali ni jedna od njih nije kazala naglas. Bilo im je neugodno, trgovkinja je cijelo vrijeme bila tako ljubazna i draga. Zaustavimo se ovdje načas na ovome osjećaju nelagode. Ako ste s trgovačkim putnikom i počinjete se osjećati nelagodno, to je pouzdan znak da ste se našli u njegovoj klopci: ako ni zbog čega drugog, ponuđenu ćete robu na posljetku kupiti samo da se oslobodite tog osjećaja. "Ljubazna i draga" gospođa dobro je znala za taj psihološki mehanizam, a njezin zahtjev da joj svaka od potencijalnih mušterija objasni svoje odbijanje njezina pribora za jelo bio je namijenjen pokretanju tog mehanizma. Žene iz naše priče to, dakako, nisu znale pa su stale neuvjerljivo vrdati, mucati kako nemaju novca, kako im autu istječe registracija, baš su prošli tjedan kupile spavaću sobu, došla im je na naplatu rata za zimnicu preko sindikata... Onda su mojoj prijateljici prvoj popustili živci pa je sramežljivo protisnula kako bi joj, eto, baš trebao pribor za jelo. U tom trenutku sve su žene na prezentaciji skočile na nju. Zanimljivo je kako je trgovačka putnica u ovome slučaju ostala mirna, gotovo se nije ni miješala u nagovaranje, a izmanipulirane žrtve sada su same uhvatile uvjeravati jednu od svojih kako joj je super taj pribor, kako će joj dobro doći i kako to nisu nekakve velike pare. Na sve strane se čulo: Kupi! Kupi! Kupi! Kupi! Kupi! Kupi! — govorile su žene, moleći zapravo moju prijateljicu da otkupi njihove duše, da ih oslobodi iz ropstva nelagode. I moja prijateljica, što će, kupi, svakog ju je u posljednja tri mjeseca to okrpilo za po petsto kuna, u više je navrata razmišljala da počini samoubojstvo nekom vilicom iz tog pribora. No, ona barem ima pribor za jelo, što bi tek kazali oni što su im trgovački putnici uvalili masažer, magnetnu narukvicu, čudotvorni visak, bubu za prisluškivanje ili nekakvu sličnu budalaštinu?! Kada vidite što se sve prodaje u nas, mora vas zadiviti drskost s kojom trgovački putnici potcjenjuju inteligenciju svojih mušterija. Meni je tako nedavno prišao jedan na štekatu kafića, pokazuje nekakvu crnu kutijicu malo veću od kutije šibica, stvarčica sa strane ima kao privjesak zakačenu uzicu. "Sto je to?" "Samo potegnite ovaj špag", kaže trgovac tajanstveno. "Ovaj ovdje?" "Da, da, tu." I ja potegnem, ona uzica iščupa maleni utikač što je bio utaknut u kutiju i sad to stade pištati: "Pi! Pi! Pi! Pi! Pi! Pi!..." Užas jedan, svi se okreću, hvataju za uši, šalica s kavom na mom stolu počinje poskakivati i primicati se rubu. "Sto je ovo?!", derem se ja. "Pisti!" pojasni trgovac učeno. "Vidim i ja da pisti, nego što je to?!"

"Ništa, samo pisti!" "Samo pisti?!" "Samo pisti!" Zgodno, mislim se ja, posebno ako voliš da ti krvari iz ušiju. "A kako se isključuje?!" pitam. "Samo vratite ovaj špag nazad", kaže frajer. Pa vrati onaj utikač u utičnicu. A ono ništa — pisti i dalje. On ga ponovno izvuče pa vrati. Ništa. Pa još jednom. Ništa... "Ej, ti!" viknu u jednome trenutku vlasnik kafića što je bio panično izletio iznutra. "Gubi se odavde!" "Molim?!" dere se trgovac. "Gubi se odavde!" I trgovac ode. Malo dalje na uglu je bacio pištalicu u kontejner i cijeli taj dan i cijelu noć je tako pištalo da cijela ulica nije mogla spavati. Pred jutro idućega dana, kada su već počele popuštati baterije, cvililo je kao da netko davi mačku. 87 Stojin na kantunu glava u računu Na vrhu Pazara svakoga jutra iznova jedan me švercer deviza podmuklih okica zatekne, još mamurna od sna, upravo filozofskim pitanjem: Triba li šta minjat? I svakog jutra iznova ja se poželim zaustaviti i skresati mu u lice: "Triba li šta minjat?! Pa kad već pitaš, prika, tribalo bi. Puno toga. Državu, recimo, ili makar porezni sustav, našu politiku u Bosni, svjećice na autu, kaput, frizuru možda, klimu, ovu bi divlju klimu svakako trebalo promijeniti, i plombu u šestici gore desno, i one ružne svijetloplave pločice u kupaonici, i one blesave urednike Dnevnika, i neljubazne službenice u bankama, i svjećice u autu... Jesam li to već rekao?... Ma znaš šta, prika moj, možda bi bilo najbolje da ja promijenim put kojim idem na posao, pa da te moje oči nikad više ne vide, majmune jedan neodgojeni!" Uistinu, sa švercerima se eventualno možete cjenkati, no ne pokušavajte se s njima prepirati o užasima svakod-nevice. Praktičan kakav jest, švercer se ne predaje tjeskobi zbog visokih poreza — on ih jednostavno ne plaća. U njegovu lopovskom umu ne postoji dvojba koliko je bilo mudro osnivanje Herceg-Bosne, sve dok je tamo dostupan jeftin marlboro. Šverceri su krasna ilustracija Darwinove teorije o selekciji vrsta, oni su od onih organizama koji će, uspješno se prilagođavajući novim uvjetima, preživjeti sve promjene. I kada bi nas nekakva dušmanska zemlja — a takvih je, sudeći po napisima u našim novinama, sve više — jednoga dana zasula nuklearnim projektilima, budite sigurni da bi oni od kojih danas kupujete triestine i espadrile već imali pune garaže plinskih maski korejske proizvodnje. Maske bi, naravno, bile s greškom. Divni su ti šverceri. Ako nisu iskemijali invalidsku mirovinu, mnogi od njih negdje nešto posve zakonito rade, negdje u nekakvu skladištu, u Školi, tvornici, pošti ili nekakvome sličnom mjestu, gdje su na zlu glasu zbog svoje lijenosti, kašnjenja ili potkradanja poslodavaca. Reklo bi se, ništa od njih. No, čim se uhvate svoje crne rabote, paraziti "udruženoga rada", pretvaraju se u manijakalne radoholičare koji spavaju samo u autobusima do Trsta ili Istambula. U zemlji u kojoj se nekada glasovite trgovačke kuće guše u dugovima, otpuštaju ljude ili ih jednostavno ne plaćaju, šverceri u neljudskim uvjetima, bez socijalnog, mirovinskog, sindikata, toplog obroka i naknade za prijevoz, pokazuju začudnu žilavost i istančani osjećaj za potrebe tržišta. Njihova je poduzetnost upravo nevjerojatna: nanjušit će jeftine majice na drugome kraju planeta, proputovati kao Aleksandar Makedonski za nekoliko kutija petardi, glumiti maloumnost pred carinicima, znojiti se i puhati više tisuća kilometara ispod šesnaest džempera, nakićeni zlatom kao ciganski kraljevi kroz suze će se kleti da im je sve to njihova baka, Bog joj duši dao, ostavila. Spominjem Rome, oni su bogovi šverca. Što sve oni ne prodaju: stolnjake, krevetninu, trenirke, navlake za auto, vjetrovke, lonce, bižuteriju, alat, ručnike, djecu! Da, 89 djecu. Ja sam isto mislio kako je ta priča napuhana, a onda mi je jedan u ciganskome naselju pokraj Đurđevca ispričao kako je prodao čak dvoje svojih potomaka: jedno u Italiju, jedno u Francusku. "Neka deca uče jezike", kazao mi je mangupski se smješkajući. Ne znam je li me zezao, meni se čini da nije. No, ako i jest, njegovo "neka deca uče jezike" poslužit će kao krasno objašnjenje zašto su Romi tako uspješni šverceri: oni su kozmopoliti, a šverc je jedna duboko kozmopolitska djelatnost. Pođite, uostalom, u Bosnu, na tržnice pokraj Stoca ili Tuzle da to vidite, kako šverceri međusobno zaraćenih naroda jedni drugima uvaljuju stoku, automobile, alkohol i bijelu tehniku. Mnogi su od njih neprekinuto trgovali i za najžešćega rata. I premda je cijelo to klanje njima savršeno odgovaralo, u cijelom tom užasu moglo se fantastično zaraditi na šleperima piva i cigareta, oni sami nisu ubijali, što se toga tiče, potpuno su bezgrešni. Ipak, možda bi ih bilo pomalo preuzetno uzeti kao model po kojemu bi se mogla provesti "obnova povjerenja". Oni, naime, jedni drugima ni prije rata nisu vjerovali. Njihovi su osmijesi lažni kao i tajlandski Levi's što ga prodaju. Mjera srdačnosti brižljivo je određena mjerom njihove praktičnosti. A ako treba, i samu ideologiju će iskoristiti u zaštitu svojega posla. Jedan od sovićkih švercera tako mi se jednom prigodom žalio da što mi Hrvati grintamo kako oni zarađuju, pa zar nismo svi mi, bez obzira na granicu, jedan narod. Onda sam ga ja upozorio da ako smo jedan narod, onda neka vrijede i jednaka pravila za sve, a ne da su njegova cedevita i ronhill umalo pa upola jeftiniji nego deset kilometara dalje, u Imotskome. Frajer se gotovo naljutio na mene, jer kako to ja mogu uspoređivati njih i nas, kada je njihova — pazi sad! — bosanska industrija potpuno opustošena u ratu. U jednoj jedi-

90 noj minuti čovjek je istodobno bio veliki Hrvat i bosanski patriot! Vjerujem da je isto tako, u jednako malo vremena, mogao biti i fanatični zagovornik Afričkog nacionalnog kongresa i navući kukuljicu Ku Klux Klana. Samo da njegov posao ne pati. Ipak, mnogo sam toga spreman oprostiti švercerima. Jednom sam vidio kako je neugodan njihov posao. Kupio sam traperice na Peristilu. Bila je to prava mora. Dođem ja, dakle, na Peristil, obratim se jednome nosatom što je na zidiću poslagao traperice, ovaj raširi jedan model preda mnom, ja ga opipam, zbilja, dobre hlače, volio bi ih oprobati. "Nema problem", kaže tip pa me vodi u Nepo-tovu. Meni ništa nije jasno. Došli mi tamo, u jedan portun, a tip meni: "Skidaj se!" "Molim?", "Bogati", kaže švercer, "skini se da provaš gaće!" "Ovdje?!" "E!" I sada se ja skidam, umirem od straha da netko ne bane. S muškarcem, u mračnoj veži, samo u mudantama, već zamišljam kako me Areni prokazuju kao manijaka. Srećom, nitko nije naišao. Ali kada sam odjenuo re-batinke što sam ih naumio kupiti, vidio sam da su mi tijesne. Vidio je to i švercer: "Jesu li ti dobre?" kaže on. "Super su!" kažem ja. "Jesi li siguran?" reče tip sumnjičavo. "Ma, rebe su prva liga, čoviče!" kažem ja veselo, sve pazeći da plitko dišem da mi botun ne bi otpao. Toliko sam, naime, bio užasnut mogućnošću da bih se još jednom morao svlačiti tu u tom portunu, da sam kupio hlače koje mi uopće nisu odgovarale i pošao kući sve poskakujući sitnim koracima kao gejša. Traperice su svejedno pukle po šavu, kući sam stigao držeći, onako bezbrižno, ruke na stražnjici. A kada me je jedan upitao gdje je neka ulica, gradio sam se gluhonijemim. 91 Taj kuni i ljubavnici Činjenicu da u državnome proračunu ni pišljiva lipa nije predviđena za suočavanje s problemom milenijskog buga neki doživljavaju kao sramni dokaz naše zaostalosti. To nas uvodi u jednu šaljivu aporiju: jesmo li mi tako informatički neosviješteni da ne vidimo pogibelj ili pak ovako informatički neosviješteni imamo pravo biti apsolutno ravnodušni prema toj pogibelji? Kako bilo, valja nam pričekati eksploziju one dvoznamenkaste bombe što tiho otkucava u našim računalima. Ako bude kako oni katas-trofičari najavljuju, na početku iduće godine čeka nas, medu ostalim, kolaps kompjutoriziranih bankarskih sustava u kojemu će milijuni ostati bez svojih plaća i ušteđevina. Sto je situacija koja Hrvate i ne mora posebno uzrujati, dapače, puno prije može biti povodom turobnog zadovoljstva tipa "eto, sada znate kako je nama". No, to je manje zanimljiva strana ove priče. Veselije je znati da ako Kutle, Gucić i slični prežive dotad, ako ostanu čitavi pokraj svih sudskih tužbi, prijetnji sindikalnih središnjica i razjarenog radništva, poslije prvoga siječnja im možete staviti soli na rep: tko će više znati je li za nešto kriv milenijski bug ili milenijska protuha? Štoviše, kada 92 nekakvome tajkunu banu u ured njegovi ojađeni uposlenici pa stanu urlati da di su njihove plaće, što će ovoga priječiti da pokaže na siroti IBM u kutu i u pravednom gnjevu zavapi: "Rođeni moji, nisam vam ja ništa kriv, nego oni, oni tamo je sve zasra!" Je li vam sada barem malo jasnije zašto milenijskog buga nema u proračunu? Ovo zvuči kao savršena teorija zavjere i pada u vodu tamo gdje sve teorije zavjere padaju u vodu — njezini protagonisti nisu tako pametni da se toga dosjete. Ipak priznajte, izazovno je zamisliti da bi jedna pogreška u kompjutoru mogla biti virtualni Spasitelj koji će otkupiti sve grijehe jednoga političkog i gospodarskog sustava sumnjiva morala. Bio bi to vrlo prikladno bizaran kraj bizarne storije o pretvorbi, toj golemoj, svenarodnoj partiji pokera na svlačenje u kojoj su mnogi ostali bez gaća. No, ako je već malo vjerojatno da bi se bekrijska avantura rasprodaje nacionalnog bogatstva mogla skončati na opisani način, posve je izvjesno da je njezin kraj vrlo blizu. I zapravo je svejedno hoće li naši junaci menadžeri u završnici čeznutljivo gledati plavo nebo iznad Lepoglave, ili će ispijati egzotične koktele u hladu kokosovih stabala na pacifičkome atolu s kojim Republika Hrvatska nema potpisan ugovor o izručenju zločinaca. Pravda, naravno, traži ono prvo, ali ja ne želim pričati o pravdi, ona nakon nekog vremena više neće ni biti važna. Nakon nekog vremena, a ja slutim vrlo skoro, svemu ćemo se tome smijati. Zvuči bešćutno, kao da se izrugujem tisućama nesretnika koji su dobili nogom u stražnjicu od onih što su voljom vlasti postali poduzetnici, ali nije — vjerujte, zbilja ćemo se smijati. Uostalom; da nas to nije udarilo po džepu, već bi sada bilo smiješno da je netko kupio poduzeće svojim novcem 93 i zadužio ga na četverostruki iznos njegove vrijednosti, a onda dugove namirio novcem iz državne blagajne. Ni u klasičnoj humorističkoj literaturi nema puno tako grandioznih mučki, da i ne govorimo kako su one rijetke u stvarnosti. Vjerojatno upravo stoga, povijest je neobično sklona hohštaplerima i varalicama, gdjekad čak i zadivljena trči-laži tipovima poput Casanove, Raspučina ili onoga

crnogorskog lažnog cara Sćepana Malog. Neki od naših tajkuna mogu bez imalo zazora stati uz bok tim historijskim ličnostima. A mi? Sto će od nas ostati? Drek! Tko još pamti onu gospodu koju je Casanova tobože liječio od želučanog katara, a zapravo im obeščašćavao supruge pa i paušalno drpio koju vrećicu dukata? Ako i pamti, onda je to samo stoga što ih je ostriglo kao ovce. Smjernost i čestitost, premda stoje u temeljima civilizacije, povijesne su čitanke uvijek pomalo prezirale. Koliko god to nepravedno bilo, ona golema većina koja je cijeloga svojega života strepila hoće li i sutra ujutro umakati svoj baškotin u bijelu kavu, sav onaj sramežljivi i tihi svijet koji se spetlja i stane mucati kad ga kontrolor u gradskome autobusu uhvati bez karte, sve su to samo statisti u megalomanskim predstavama slavnih propalica. I možete se na posljetku i politi dizelom i zapaliti zajedno s transparentom Lopovi, vratite nam naše pare!, oni što dolaze iza vas jednoga će se dana svejedno smijati kako je nekoć davno jedan — zamislite samo, hi, hi, hi... — kupio poduzeće svojim novcem i zadužio ga na četverostruki iznos njegove vrijednosti, a onda dugove namirio novcem iz državne blagajne. Narod za takve voli kazati da "kako ima obraza" — premda zapravo hoće kazati kako dotični nema obraz a — i to je dosta bitna kategorija u ovoj priči: sram! Bezbroj puta dosada napisano je kako je Hrvatska ostala bez sred- 94 njega sloja, oštro rasječena na jako bogate i sasvim osiromašene. Nitko iz toga, međutim, nije zaključio kako smo onda ostali i bez srama. Jako bogati i posve osiromašeni, naime, imaju i ponešto zajedničko: ne poznaju sram. Prvi će vam tako besramno uzeti zaradu i ulupati je u jahtu ili nešto jednako besmisleno i nepotrebno, dok će drugi na posljetku sasvim savladati nelagodu kada budu prolaznike žicali dvije kune za kruh, poslije nekog vremena više se neće uplašeno osvrtati kada budu prčkali po kontejneru. Sram je upravo jedno fino građansko, srednjostaleško čuvstvo i možda najvažnija ograda između civilizacije i džungle. Sam Bog zna kako nas skupo može stajati to obesramljivanje Hrvatske. Psihoanalitičkim rječnikom kazano, sram je Superego, bez njega društvo pada u kaljužu nagona. A kada je o nagonima riječ, pristojan ih se čovjek pomalo boji, pomalo ga sve to i golica i do svoje smrti neće napraviti ni dvadeseti dio onoga o čemu je zamišljao. Tajkuni su, nasuprot ovakvima, ljudi koji su ostvarili svoja maštanja, oni su od onih koje zadivljeno i bez daha slušamo kada divane o svojim brojnim ljubavnim pustolovinama. Nisam ih uzalud usporedio s Casanovom i Raspučinom. Neka mi bude dopušteno zaviriti u tajkunsku psihologiju, meni se čini da bi u tom njihovome šaranju po poduzećima moglo biti i pravog erotskog uzbuđenja, da oni, tako smioni i samouvjereni, upravo šaraju po zamišljenim posteljama, iskorištavaju nesretne žene i bezdušno ih odbacuju. Mi koji smo se vjenčali sa svojim poslovima i gdjekad se tek posvađamo sa svojim šefom, kao što se gdjekad posvađamo sa suprugama, izvičemo se pa sutradan ohladimo i nikomu ništa, možemo samo biti zapanjeni takvom drskošću, tim poslovnim prijapizmom. Kako đubre ima 95 obraza! Jadna žena, skanjujemo se mi, a možda bismo i sami sve to napravili, samo da nam je pobijediti vlastiti sram. No, kako rekoh, bekrijska se pustolovina primakla svojemu kraju i tajkuni će uskoro otići, naučili su izabrati kravatu i kušati vino, da smo ih još samo malo pustili, zacijelo bi skontali i da na koncertima ne treba pljeskati između stavaka. I znate što, vidjet ćete — jednoga će nam dana nedostajati ta gospoda, ti veliki hebači! 96 Sedma kila Kada bi se nekome dalo i ne bi mu se gadilo zbrojiti sve one nebulozne iznose što ih pod stavkom "pravedna naknada" naši političari navode u tužbama za nanošenje duševne boli, ispod crte bi se, vjerujem, našlo toliko znamenaka da bi jedini razuman zaključak bio kako ovu državu vodi psihički posve rastrojena vlast. Tomu bismo se možda i smijali da ne znamo koliko je ozbiljno blizu istini. No, kada k tomu znamo da golemi dio toga "duševnog" novca naši ministri i savjetnici, časni zastupnici, direktori državnih agencija i javnih poduzeća, generali i izbornici potražuju, "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Narodne banke na dan isplate", upravo od novinara, ispada da su ti novinari najzajebaniji državni neprijatelji. Makar je i sam Predsjednik nedavno slično zaključio, tomu se možete slobodno smijati. Novinar se, u golemom dijelu slučajeva, postaje u ranoj mladosti, gdjekada tako ranoj da bi neki od tih tipova umalo pa vlastitu redakciju optužili za nesretno djetinjstvo. Negdje potkraj razdoblja adolescencije pojavi se tako u nekim novinama, na preporuku kakvoga barbe ili jednostavno sam od sebe, nekakav poletarac, slavni kandidat za čir, cirozu 97 ili neko drugo profesionalno oboljenje novinara, a za kojega su bližnji kazali da je "jak na peru", tek da

bi prešutjeli kako dečko još od vrtića vuče nedovoljan iz matematike "Jak na peru" je službeni izraz, a još se kaže i kako mali "ima smisla za to" Glavni autoritet u toj osjetljivoj mladenačkoj dobi za novinarskoga je aspiranta, naravno, profesorica hrvatskog Profesorice su hrvatskog, međutim, obično cendrave stare gospođe koje znaju drek o novinarstvu, kako već dirljiv školski sastavak o jeseni u mom gradu ima malo zajedničkog sa šezdeset redaka izvještaja o trostrukom ubojstvu u tri ujutro u bifeu Suze liju plave oči No, kako bilo, mladić je tu, jak na peru, ima smisla za to, a i zatekao se u blizini kad je nekoga valjalo poslati na izbornu skupštinu nezavisnog sindikata spintista i astrologa i, dok si dlanom o dlan, evo ti već novinara i gospodina autora, masno potpisanog Zm Klj , koji moralno i materijalno odgovara za istinitost vijesti dimenzija šest puta osam centimetara, a i inače je spreman krvariti, ginuti, čak i donirati bubrege i rožnicu za sveta načela profesije Makar na onim nevinim počecima svojih karijera, misionarske su ambicije, patetična istinoljubivost i senzibilitet za društvenu pravdu kod novinara zapravo neobično česta pojava Mislim, ako imate na umu da oni što upisuju medicinu to apsolutno nikada ne čine zbog Hipokratove zakletve Gorljivi idealisti, dakako, kasnije obično odustanu od svojih principa, barem stoga jer su od sjedenja fasovali hemeroide, pa se težište njihovih interesa s gladi u Trećem svijetu premješta na higijenu onoga osjetljivog otvora Rečeni otvor, na ovaj ili onaj način, vlastiti ili tuđi, i inače zna biti vrlo bitan u ovoj profesiji, gdješto je on upravo središte novinarova svemira, a imenica "dupe" kejtvord u opisu njegova karaktera No, ostavimo još malo tu analnu fazu i vratimo 98 se ponovno na onoga ptića što izgladnjelo širi kljun na jutarnjim kolegijima To je strast, možda protuprirodna, ali svakako strast koja tu jadnu mladost tako obuzme da mnogi od njih potpuno zapuste započeto obrazovanje, što novinarstvo na posljetku, bez premca, čini zanimanjem s najvećim postotkom onih "ostalo mi je još tri ispita i diplomski" Neobjašnjivim prirodnim zakonom, najokretniji reporteri, najpronicljiviji komentatori i tankoćutni stilisti nerijetko se novače baš iz redova takvih, zbog čega će im autor ovih redaka, primjerice, gotovo i pozavidjeti na tom iskustvu akademske nedovršenosti, kao da je upravo taj fakat presudan u njihovoj darovitosti Ono što me ipak tješi jest to da barem fakultet koji sam završio, Bogu hvala, nije novinarski Jer, diplomirani je novinar, unatoč tomu što politologiju svake jeseni iznova maturanti opsjedaju kao Avari, zapravo potpuna smijurija mladac je, kao, izučio za novinara i sebe doveo u stupicu da, makar obrazovanjem, ne može biti ništa osim novinara, dok novinarima postaju čak i oni s diplomom agronomije, prometa, općenarodne obrane, zemljopisa ili pak bez ičega takvog Sreća je da svatko i svašta može postati novinar Nesreća je, međutim, da to jednako tako može biti i nitko i ništa i to je k tomu češće, makar u visokokorumpiranim društvima Siroti Edmond O'Brien, u popularnoj kulturi već slavna metafora čestitog žurnalista, koji se u For-dovome Čovjeku koji je ubio Libertj Walancea svojim smiješnim listićem suprotstavlja lokalnom nasilniku, u našoj će stvarnosti zajedno s nasilnikom prije glodati janjeća rebra i u potaji za male pare kupovati upropaštene tvornice trikotaže Novinari počesto vole mudrovati o hrabrosti i odgovornosti, praveći veliku misu od svojega posla Prava je istina, međutim, kako je riječ o običnoj građanskoj odvažnosti, 99 samo što se ona u novinama traži nešto cesce nego, za priliku, među radnicima Koteksa, što se tek jednom u nekoliko godina obraćaju javnosti, obično u mediju uličnog transparenta s natpisom "Lopovi, ajte kući!" Novine su nešto slično tim transparentima, samo što se pojavljuju svaki dan i obično nisu tako izravne, nego je na njima velikim slovima istaknuto "Više pažnje raznim problemima", "Maslina je neobrana" ili kakva slična besmislica. Da ta novinarska, tobože iznimno zahtjevna moralna pozicija doista nije ništa osobito, pokazuje i slučaj od prošle godine, gdje je jedna bankovna službenica svojom smi-onošću upravo posramila velik dio ovoga tužnog ceha. Zbilja, s iznimkom nekolicine kolega koji doista valjano i čestito obavljaju svoj posao, vjerojatno nigdje kao u novinarstvu, već stoga što ono svakodnevno zahtijeva makar trun građanske odvažnosti, nećete otkriti tako esencijalan kukavičluk. A gdjekada je to čisti Sartre i najturobniji egzistencijalizam kako mnogi novinari žive za nekakvo imaginarno sutra kada će, kao, napokon kazati sve što su dosada prešućivali. A to sutra slobode, razumije se, nikako da se ostvari, nego sve nešto "pusti, nije još vrijeme" i zatajene gluposti gnjiju u čovjeku i truju ga iznutra pa pije. Premda, naravno, mnogima za pijenje i ne treba motiv. I tako te mrcine desetljećima sjede na političkim tribinama ili za okruglim stolovima s čašom bistre tekućine za koju se pogrešno smatra da je tek aqua naturale, a javnost ih smatra novinarima i gospodom autorima i s neobičnom pomnjom iščitava njihove komentare, gradeći se da je shvatila tko je u tim budalastim metaforama s vukovima i janjcima vuk, a tko janje, premda, za pravo reći, ni sam gospodin autor nije više najsigurniji u to, nego se vadi da je on mislio na vukove u janjećoj koži. Ili čak

na janjce u vučjoj koži, ma, uostalom, koga briga, Milice, daj nam još dva pelinkovca. 100 Davljenje sonetnim vijencem Dogodilo se jednome mom prijatelju da je ugostio jednoga pjesnika. Pjesnik, bogati, pomislio je moj frend naivno, pa se rastrčao da mu ugodi, narezao pršuta i sira, aranžirao ih rotkvicama i maslinama, natočio vina kakva nije bilo ni na kanskoj svadbi, žena mu u kuhinji hitro mijesi tijesto za njoke, može pašticada za večeru, pita on poetu servilno. A poeta gotovo ni da pipne onaj pršut, odbija pašticadu s njokima, samo za vino mari. Natače čašu za čašom i tako lucidno i naobraženo zbori o Sudbini, Bogu, Vječnosti, 'Ženi... da se njegovu domaćinu svako malo od ushita odsijeku noge. I sad, u neko doba, nestade vina, bard najednom zašuti. Ojađenome domaćinu isprva nije jasno što se događa, da nije možda nečim uvrijedio veličinu. Onda skonta da veličina požudno zuri u njegov bife. Pardon, jeste li možda za nešto žestoko? Pa može, kaže pjesnik skroman kakvim ga je Bog dao. Moj prijatelj sada mu stade točiti najskuplji i najfiniji alkohol što ga ima u kući, pa onda nešto malo manje skupo i fino, pa jednostavnu domaću rakiju, pa rakiju kojom pere prozore... a velikan naše literature sve jednako loče i sve jednako mudroslovi o Ljubavi i Duši, 101 Poeziji, Svemiru i, upravo kada se njegov domaćin uplašio da mu još samo losion za brijanje može ponuditi, poeta iskolači oči, zagleda se užasnuto nekoliko časaka u daljinu, pa stade bljuvati po sagu "To je želudac1" "Evo, pogledaj", pokazuje mi pnka mrlju vidljivo bijedu od ostatka tepiha, "to se ne da očistiti Ja ne znam šta taj jede kad je ovako izgnzio boju " "To je želudac1" prošaptao sam udivljeno I doista, pjesnici imaju želudac Ne znam kakva su u tome smislu vaša iskustva s njima, možda, ako imate sreće, uopće nemate iskustava te vrste Ja znam dvadesetak pjesnika i pod punom moralnom i materijalnom odgovornosti mogu kazati da ih znam najmanje petnaest previše Ne kažem, zna tu biti sjajnih tipova, dobrih pisaca i dobrih ljudi, no u većini slučajeva prema pjesniku čovjek treba biti oprezniji nego prema seropozi-tivnome Ilustracije radi, ima tako jedan što je početkom osamdesetih obilazio urede ravnatelja škola nudeći njihovim knjižnicama otkup njegove zbirke stihova o Titu A tko je tada smio kazati da ga ne zanimaju stihovi o Najvećem Sinu Zbilja vas ne zanimaju?1 Možete li mi to, molim vas, dati napismeno-1 Istu metodu ista persona primjenjuje i danas, ovaj put kao nakladnik zatvorskih memoara jednoga političara Vi se jamačno šalite, kaže on, podmuklo se smješkajući, ravnodušni ste na stradanja jednoga viđenog hrvatskog muža u srbočetničkim kazamatima" A jedan što je jednome pjesniku posudio pare mi plače kako njegov dužnik sada špila čuđenje u svijetu "Ja mu kažem, onako u šali Pjesmče, znaš svoj dug", jada se vjerovnik, a on se samo priglupo cereka i puši moje cigarete " Pa onda ona znamenita zgoda s onim klasikom naše literature što 102 je slušao gdje njegovi prijatelji u birtiji laprdaju protiv države pa ih otišao prijaviti u policiji Kada su ga pitali zašto je zaboga učinio tu svinjariju, svoj je postupak lakonski objasnio riječima "Dečki, pa znate da sam pizda'" Dobro, u ovome bi slučaju čovjeka možda i mogao amnestirati njegov iznimni talent, no, ako bolje pogledate, golema većina onoga što se u nas potura pod poeziju obično je književno smeće, tanke misli i banalni srokovi, zapravo ništa što ni vi sami ne biste mogli napisati, samo da nemate pametnijega posla Vještiji u strojopisu mogli bi godišnje objaviti tucet knjiga s takvim glupostima A, za pravo reći, to se i radi Ima u nas pjesnika što godišnje znaju objaviti i po pet knjiga Takvi zacijelo računaju "U prvome tromjesečju ove godine, ne računajući škart, napisao sam šest tisuća sedamsto osamdeset i pet stihova, što je sedamdeset i osam cijelih pedeset i dva posto više nego u istome razdoblju prošle godine " Takvi sknbomani upravo teroriziraju našu provinciju svojim pjesmama U provinciji je, naime, stanje u pjesništvu najgore u odsutnosti kakva drugog kulturnog sadržaja općinstvo je osuđeno na večeri poezije i obično ne zna da na svijetu ima i zabavnijih i pametnijih stvari od nemušte poezije njihove lokalne književne veličine Jednom sam bio na jednoj takvoj večeri poezije, gdje je nekakva an-oreksična glumica blajhane kose deklamirala ciklus ratne poezije barda koji se u prvome redu pijan klatio na stolici i žmirkao krmeljavim okicama Glumica se pjenila kao epileptična, škrgutala zubima i stiskala svoje male pesnice kada je bila riječ o jugoarmijskim zvijerima, ili ganutljivo spuštala glas i jecala na mjestima gdje se govorilo o užasu zapaljenih hrvatskih sela Takve stvari, naravno, nisu zaje-bancija, ali vidjevši tu kankaturalnu uzvišenost u pet- 103 paračkim rimama pjesnika koji umalo nije pao na pod od pelinkovca i koji možda nije dobro ni znao gdje se nalazi, čovjek nije mogao ne nasmijati se. Okrenuo sam se oko sebe očekujući potiho cerekanje okupljenih. Nitko se nije smijao!

Prepuna dvorana samo je skrušeno slušala tu zvizdariju gradeći se obamrlom od estetske naslade, ponegdje se moglo vidjeti kako je netko tronuto sklopio oči i zabacio glavu kao da mu u frizerskome salonu šamponiraju kosu. Onda je ona mršava plavka završila, prostorijom se prolomio pljesak od kojega su se stala tresti okna. Glumica je tada skočila na pjesnika pa ga stala ushićeno ljubiti. I svi su se prisutni poveli njezinim primjerom: cijela dvorana, a bilo je tu najmanje stotinu duša, vukla je zaslužnog umjetnika prolazom između stolica i coktala ga u obraze s ispucalim kapilarama. Ovaj se samo izgubljeno smiješio kao opatica i mrmljao nešto nesuvislo pipkajući djevojke. A kada smo već kod djevojaka, onda svakako treba upozoriti na najstrašniju stvar s tim pjesnicima. To kako su oni uvijek besmrtno zaljubljeni u nekakvu damu koja se udala za drugoga. Vi koji se oduševljavate sonetima što ih je Petrarca posvetio neprežaljenoj Lauri, jeste li ikada pomislili kakva je sve to bila muka za Laurina muža? Kako su se zlobnici iza leđa smijali i pokazivali rogove gospodinu Primicovu, za čijom je zakonitom ženom Julijom slinio slavni Prešern. Jeste li ikada pomislili kakve su to morale biti svađe u domu Primicovih: muž bijesno razbija namještaj — a tada je, znate, sve to bio bidermajer ili nešto jednako skupo! — a gospođa se stisla u kutu pa cvili da ona nema ništa s tim luđakom. "Ti si ga izazivala", grmi Primicov, "pokazala si mu gležanj, grešnice!" "Nisam!" brani se Julija. "Tako mi naše djece, nisam!" 104 Čuo sam za jedan sličan slučaj što se dogodio u nas prije nekoliko godina. U jednome malome mjestu jedan je pjesnik svoje stihove posvećivao stanovitoj Mirjani K, a Mirjana K. je, što je cijelo mjesto znalo, bila udana za mesara, I sad, hvala Bogu, mesaru sve to strahovito ide na živce, ali trpi da tamo nekakva ništarija govori o očima njegove žene kao o dva modra jezera, o njezinu bijelom vratu, vranoj kosi, bisernim zubima i sve tako to. Ali kada se svinja osilila pa počela buncati o čvrstim bokovima i krupnim prsima svoje ljubavi, uzornome je građaninu definitivno pao mrak na oči. Jedne je večeri zgrabio pjesnika za vrat, odvukao ga u svoju radnju i tamo ga ostavio sve do jutra da visi zakačen kukom u hladnjači medu telećim truplima. Pjesnik je kasnije objavio zbirku Polarna noć, kritičari je drže neobično uspjelom knjigom stihova o otuđenju i emocionalnoj hladnoći u suvremenome svijetu. 105 Znanje za plakanje Kanite li javno, u novinama, oglasiti svoju želju za zasnivanje bračne zajednice, najprije morate savladati pravila jedne osebujne jezične igre, lingvisti bi se svakako trebali pozabaviti tim slučajem. Imate, recimo, frazu "muškarac s obvezom", koja u svakodnevnom jeziku ne znači zapravo ništa, dok je u ženidbenom oglasu upravo bremenita značenjem: lola je, naime, oženjen, no zasićen bračnom rutinom pa bi negdje honorarno umočio, ali, da ne bude nismo znali, on svoju gospodu svejedno cijeni kao ženu, majku i Hrvaticu i ne misli se razvoditi i plaćati alimentaciju, pa ako imade onih koje bi ga velikodušno dijelile s njegovom glupom suprugom — "poželjna fotografija cijelog stasa". Iza naoko bezazlenih rečenica ovdje se kriju duboki ponori pakla svakidašnjice: obiteljske tragedije, usamljenost, strahovi, dosada, frustracije... "Razvedena, ne svojom krivnjom", "alkoholičari i avanturisti isključeni", "jedno dijete nije problem", "prezaposlena žena ovim putem traži..." ono što su Tolsoj i Flaubert elaborirali na tisućama stranica, u ovim je oglasima sublimirano u pedeset slovnih znakova, čisti koncentrat očaja. 106 Jedan takav izraz, koji u osobitoj semantici ženidbenih oglasa ima osobito značenje, jest i "intelektualac". Ženid-beni aspirant u ovakvim slučajevima ima nekakvu, makar i najnižu, akademsku titulu, diplomicu fakulteta ili barem više škole u kartonskoj futroli i mjedenu pločicu pokraj zvona — Tomislav ing. Merčep ili nešto tomu slično. I to se bez iznimke tako tumači: ako imaš višu ili visoku naobrazbu, onda si intelektualac. Što je, ako mene pitate, jedna vrlo zabavna pojava. Ja jako volim takve intelektualce, osobito one koji paradiraju s kožnim boršama iz kojih vire načetvero složen dnevni tisak i hrpa raznobojnih penkala. Jednom sam indiskretno ćirnio u taj statusni simbol jednoga sa završenom višom prometnom, unutra su bili masan burek, kantica piva i golemi lovački nož s indijanskim resama na koricama. Takvi su mudrijaši, naš ih narod vrlo prikladno zove drvenim filozofima, već zbog svojeg ing. ili prof. smatraju pozvanima suditi o svemu, od rezidbe voćaka do monetarne politike Europske unije, gutaju političku memoar-istiku, strastveno se upuštaju u skolastičke rasprave treba li juhu srkati ili gutati i vole riječi kao što su "nazočan" i "izočan". Pitanja jezika i inače ih neobično mnogo tište, nerijetko su zagovornici korijenskog pravopisa, a tu i tamo se čak i javljaju po novinama, gdje u rubrici pisma čitatelja dvoje je li ispravno pisati "vau-vau" ili je duhu hrvatskog jezika ipak bliže "av-av". Svijet bi bio tužniji da nema ovakvih pojava. A sada ozbiljno. Pozabavimo se onima, da tako kažemo, istinskim intelektualcima. Od Emila Zole naovamo taj pojam u europskoj tradiciji — Amerikanci ga, recimo ne poznaju — označava čovjeka

visoke, obično humanističke naobrazbe, koja čak i ne mora biti potvrđena akademskom titulom, ali se podrazumijeva da dotični bolje od 107 drugih razumije što je moralno ispravno i u tome smislu djeluje za boljitak zajednice. To je, bez obzira na ideološke različitosti, opće prihvaćen pojam, na cijelome kontinentu, od La Manchea do Urala ima valjda nekoliko stotina tisuća pisaca, sveučilišnih profesora, akademika, redatelja, slikara ili novinara koji se smatraju intelektualcima, a koji će se gorljivo otimati oko pobačaja, nuklearnog oružja, eutanazije, cenzure, nacionalizma, smrtne kazne ili bilo koje druge polemičke kosti koju bacite među njih. U biti, ovo je obično jednako ridikulozno kao i onaj slučaj s lovačkim nožem s indijanskim resama. Zapravo, bilo bi ridikulozno da stavovi intelektualaca — onih "istinskih" intelektualaca — nemaju utjecaja na našu zbilju. Kako se, međutim, njihova mišljenja doista cijene i po njima se javnost ravna, cijela bi se stvar prije mogla nazvati nakaznom. Ilustracije radi, Dorđe Balašević je u Nacionalu izjavio kako su "Šiptari" — njegov izraz! — "narod bez povijesti i bez violončelista" i kako se tako "objektivno zaostali trebaju zamisliti nad svojom zaostalošću, koja ih je dovela dotle da ne mogu živjeti s drugim narodom". Za našu priču manje je važno da je i sam gospodin Balašević, inače neosporno darovit kantautor, jedan vrlo skromno naobražen čovjek i da njegovi šarmantni songovi nerijetko svjedoče tu činjenicu. Važnije od toga je da Albanci doista imaju jako malo intelektualaca, ali da ih to definitivno nije učinilo manje snošljivima i spremnijima na suživot od njihovih Srba. Od ono malo učenih albanskih Kosovara, dalje, ne pamti se, ili barem ja ne pamtim, da je ijedan od njih otvoreno promicao vjersku i nacionalnu mržnju. S druge strane, cijelo ovo krvavo sranje što se preko Slovenije, Hrvatske i Bosne kao gruda niz snježnu padinu, bivajući sve veće i strahotnije, sada dokotrljalo i do Kosova, svoje prapoče- 108 lo ima u notornome Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti. Arkan i drugari upravo su iznikli iz toga plodnoga intelektualnoga gnoja. Može li se onda kazati da Albancima nedostaje obrazovanih ljudi ilitiga "violončelista", kako bi to kazao citirani glazbenik? Drek! Njima samo nedostaje oružja. Od onih s diplomom glazbene, njima su ovoga časa puno potrebniji oni što su završili vojnu akademiju. Ipak ne bih htio sotonizirati Srbe, ima ih uostalom koji će to spremnije i valjanije obaviti od mene. Ono što je ovdje bitno jest fakat da narodi ne padaju u šovinističku histeriju zato jer se kod njih čita malo knjiga po glavi stanovnika. Nijemci su, primjerice, vrlo prosvijećen narod, jamačno medu zadnjima za koje bi se moglo kazati kako se "trebaju zamisliti nad zaostalošću koja ih je dovela dotle da ne mogu živjeti s drugim narodom", a opet su u jednome razdoblju svoje povijesti povjerovali budalaštinama Adolfa Hitlera i smatrali moralno neupitnim to da se prema Zidovima valja odnositi onako kako se živoderi odnose prema psima bez ogrlice. Jednako tako ruši se i ideja intelektualca kao savjesti društva: Martin Heideg-ger je jedan od tri najvažnija filozofa ovog stoljeća, ali je, eto, bio nacističko smeće, D'Annunzio je bio sjajan pjesnik, no za nevolju je Mussolinija držao gala frajerom. Ako vam sve ovo nije dovoljno uvjerljivo, vratimo se ponovno na Balkan — ugasite cigarete, zavežite pojas-eve! — i pogledajmo kako su se u posljednjih osam godina krvavo osramotili neki ovdašnji intelektualci. Bez ikakvoga pretjerivanja, meni već malo daje na povraćanje od takvih tipova, akademika koji su svojim feljtonima intelektualno servisirali rat s Bošnjacima i doktora koji su s olakšanjem zaključivali kako je sva sreća da im žena nije ni Srpkinja ni Židovka. 109 Nakon svega možeš zaključiti samo da je to s intelektualcima jedna zapravo šuplja priča. Poželjno je, dakako, da čovjek bude obrazovan, ali to vas neće učiniti ni za vlas snošljivijim, boljim i, ako hoćete, mudrijim nego što ste to već po samoj svojoj naravi. Razumom svakako možete spoznati što je moralno ispravno, ali razumom se takve vrijednosti ne usvaja, baš kao što ni Descartes-ov dokaz o postojanju Boga čovjeka ne može učiniti vjernikom. Nema tako visoke škole da od svinje učini čestita čovjeka. I na kraju, nije li moralno sumnjiv i sam pojam intelektualca, to, naime, da postoji nekakva obrazovana elita koja bolje od drugih uočava razliku između dobra i zla? Je li to vama malo smrdi? 110 Zubari i grešnici Jarko svjetlo me zaslijepilo i ja sam znao da je to kraj mojega puta. "Zbogom, svijete!", uskliknuo sam svečano. "Bješe divno kročiti cvjetnim livadama, radovati se rujnim sutonima i rosom umivenim zorama, živodajnom suncu i plodonosnoj kiši, i proljeću razlistalom i zimi nevjesti u bijelo odjevenoj!... Zbogom, voljena! Zbogom, najmiliji! Zbogom, gospodine Predsjedniče! Zbogom i tebi, Ivica RopušeL." "Zar nešto nije u redu?", kazao je tada zubar zabrinuto, utrnuvši reflektor iznad stolice. Uh! Vjerujete li, dragi čitatelji, da strah od zubara može biti samrtni? Dosta dugo ja sam se upravo tako osjećao u stomatološkim — neću reći ordinacijama, jer tamo nisam ni zalazio, nego upravo —

čekaonicama. Tek što bih ugledao čekaonicu ispunjenu tjeskobom, onaj siroti svijet što je na zvuk bušilice očajno pokrivao lice rukama i umotavao se u kapute kao da ga je nekakva strahotna studen uhvatila, već bi me tu uhvatila mala snaga i poželio bih pobjeći. A još ako bi tamo iza vrata nekakav nesretnik kriknuo — adio, Mare! Poslije sam, doduše, čuo priču o zubaru iz društvenog sektora koji je sam kričao da rastjera pacijente. Gdjekada iz čiste obijesti, a gdjekada bi 111 mu se, recimo, žurilo na utakmicu i on bi uhvatio muklo stenjati, zavijati kao kurjak, lelekati i cičati, ili bi jednostavno posve ljudski zavapio: "Neeeeeeeee! Nemoj-teeeeee, doktoreeeeeee, akooooo bogaaaaaa znateeeee!..." i domalo više ni žive duše pred njegovim vratima. Mora da je lijepo kada se toliko ljudi boji tvojega posla, premda, što se da vidjeti, zubari malo uživaju u tome. Da sam ja, recimo, na njihovu mjestu, najmanje sedam od deset pacijenata bi mi se na stolici popiškilo i, zajamčeno, svaki četvrti posijedio od pretrpljene strave. Naš neuki narod valja izbezumi]ivati kad god se ukaže prilika za to. Pomislite samo na jednoga takvog prosječnog, da oprostite, Hrvata koji je došao zubaru. U nezanemarivome broju slučajeva radi se o tupanu koji se odvažio na to tek kada su zakazali svi tobožnji narodni lijekovi, kao što je, za primjer, rakija. Boli te zub — promućkaj malo rakije u ustima, govorila je moja baba. Sva sreća da nisam imao ozbiljnijih problema sa zubima, jer bih se u suprotnome danas zacijelo budio s teškim tremorom ruku i doručk-ovao obojene tekućine s proizvodne linije Badela. Drugi biser pučke stomatologije: stavi na žar cigarete malo šećera pa uvuci dim i drži ga u ustima, učinkovito je po prilici koliko i kava s limunom protiv glavobolje. Čovjek se stvarno mora zapitati komu je prvome palo na pamet da bi tako nešto moglo pomoći: cigareta sa šećerom?! Otkud mu to?! Zamislite samo mudrijaša kojemu je palo na pamet nešto tako apsurdno, kojemu je jedina logika lijeka da on mora biti nelogičan. Osjećate li u tome onaj neumrli duh mračnog čarobnjaštva, postojanog unatoč penicilinu i svom njegovom brojnom potomstvu? Poznavao sam tipa koji je mjesecima tako cukrio cigarete kao krafne. Na posljetku je bilo još gore, imao je puna usta karijesa. Sto zapravo i ne čudi: slatko, kako znamo, škodi zubima. 112 I sada se on po prilici ovako smije: pokrije usta i trese se — hu, hu, hu, hu! Čak je i brkove pustio, duge i čupave, izgleda kao alkarski momak. Ali svejedno ga ne možeš natjerati u zubara. Bez pardona će, recimo, mlatnuti nekoga u kafiću, ali zubara se, eto, boji. Užasava se boli, izluđuje ga zujanje bušilice, a nije mu zgodno ni da mu netko stavlja ruke u usta. Ovo potonje se navodno neobično često pojavljuje kao razlog nepovjerljivosti prema zubarima. Što valja i razumjeti, vrlo je intiman čin pustiti nekoga u usta, i to je nekakav otvor na tijelu, ma što gospodin Clinton kazao na to. Kako mi kaže moj zubar, za neke ljude je ta stvar tako osobna da im ni najbliži ne znaju da oni, recimo, imaju protezu. Zamislite to, gospoda u glavi ima porculana koliko je u kavenome servisu za šest osoba, a onaj s kojim dijeli dobro, zlo, postelju, roditeljsku skrb i punomoć u banci živi u vjeri da ona ima prave zube, solidan domaći kalcij, v sodelovanju z naravo. A često bude slučaj da ljudi na posljetku, čak i savladaju strah od zubara, gledaju se u zrcalu kako svakoga dana postaju sve sličniji onim kavkaskim stogodišnjacima i znaju da se tu više nema što čekati, valja im pod bušilicu. A opet ne odu — strah ih je! Naš svijet zubara doživljava pomalo kao svećenika. Karijes im dođe kao nekakav grijeh, a dolazak u stomatologa kao sakrament ispovijedi: "Oprostite mi, oče, griješio sam." Stoga je vrlo važno da je zubar sućutna osoba, da ima razumijevanja za ljudske slabosti kao psihijatar, a da je diskretan kao venerolog, a ne da vi skrušeno i uplašeno sjednete na stolicu, dvije noći niste spavali smišljajući kako bi bilo najbolje složiti priču da ste od posljednjeg posjeta zubaru, prije petnaestak godina, bili na službi u katoličkoj misiji u Nigeriji, a onda vam ovaj luđak zaviri u ždrijelo pa poviče: "Muku ti blaženu, pa šta si ti, čovječe, jeo — nuklearni otpad?!" 113 Ne ide to. "Šestica gore lijevo je u dosta lošem stanju", kaže zubar. "Vaše ili moje lijevo?", pitam ja. "Zapravo", kaže zubar malo bolje pogledavši, "i moje i vaše." Tako je otprilike izgledao moj prvi posjet zubaru poslije... samo malo... koje je ono godine bila Zimska olimpijada u Sarajevu? A taj se dobri čovjek, taj sjajni zubar, nije ni smijao niti je bio ljut, ozbiljno i savjesno je obavio svoj posao ni jednom jedinom riječju mi ne prigovorivši na nelijepo stanje u mojim ustima. Beskrajno sam mu zahvalan na tome i pun povjerenja u njegovu stručnost. Nedavno mi je otkrio da se onom bušilicom može probušiti obraz ili čak prerezati jezik, a da se ja ni na tren nisam užasnuo te činjenice. U ordinaciji se ponašam prirodno, nisam nimalo nervozan, osim što gdjekad dođem s dvije različite cipele i na kraju, kada me ovaj ponudi čašom vode za ispiranje, ja obično poželim upitati: "A imate li vi, doktore, nešto žešće?" Usput, čeljust ozbiljno načeta karijesom doista ružno izgleda, no uvjerljiva je ilustracija jednoga mentaliteta, što gdjekada može biti čak i simpatično. Meni je tu krasan primjer Marko Perković

Thompson. Sjećate se njegova prvog pojavljivanja u javnosti: nisi mogao pojmiti kako se taj ratnik, koji je na gitari imao više žica nego mu je u glavi bilo zuba, uopće nosi s vojničkim dvopekom. A bilo je to u onome zanosnom početku rata, u uzvišenom west-ernu gdje se strahovitome ratnom stroju suprotstavljalo srce golorukog naroda. Pojava jednoga takvog Marka Th-ompsona, s čeljusti koja je izgledala kao opožareni pejzaž, i njegovih Cavoglava, zapravo jedinog autentičnoga ratničkog napjeva u cijelom Domovinskom ratu, sjajno je opisivala stanje na terenu. Po prilici, gledajte kako neprijatelju pokazujemo zube, premda, za pravo reći, i nem- 114 amo što pokazati. Onda su se Thompsona dohvatili zubni protetičari i, ako mene pitate, sve je išlo u vražju mater — rat je definitivno izgubio nevinost. 115 Mala moćna muzika Kultura je naše oružje, govorilo se s jeseni '91, u onome bunilu prvih dana rata, pa su se čak i postrojavale nekakve jedinice slikara i aforističara, karikaturista i glumaca. Umjetničke satnije, kako se to zvalo, bile su sjajan izgovor da ne fasuješ geler u glavu, a da ipak položiš nekakvu "žrtvu", makar sonetić, dvije kvartine i dvije tercine, molit ću lijepo, "na oltar domovine". Stanovito smo vrijeme zbilja vjerovali da u takvim budalaštinama ima istine i da bi, što ja znam, imalo smisla da prvaci našega glumišta sokole momke u rovovima recitirajući im Ma-toša. Ili, još bolje, da im recitiraju na megafon pa da Ma-toša čuju i Srbi s druge strane, pa da shvate kako smo mi kulturni do zuba i kako se s nama nije šaliti. Onda smo se, srećom, otrijeznili, skontali kako je četnike učinkovitije gađati teškim projektilima nego Zlat-kom Vitezom, a umjetničke satnije su raspuštene. Rat su na posljetku, kako je i red, dobili oni što Glembava znaju samo kao vinjak, a na spomen Picassa zaključuju kako je zacijelo riječ o novome modelu renaulta. No, u narodu je ostalo neumrlo vjerovanje kako je kultura ono područje u kojemu smo apsolutno superiorni svojim istočnim sus- 116 jedima, šiljastim lubanjama, štono bi kazao Dodan, koji jedu prstima, hodaju u opancima, rijetko se peru i slušaju nekakvo zavijanje što ga zovu novokomponovanom narodnom muzikom. Posljednje iz ovoga paketa predrasuda bilo je možda najsnažnija potvrda teorije o razdjelnici civilizacija na Drini. Doajeni šovinističke antropologije pritom su osobito pazili da, pod jedan, s prezirom podcrtaju ono novoko-mponovana i, dva, nikada ne kažu novokompomrana. Kao da u hrvatskome jeziku ne postoji riječ za nešto tako gadno kao što je lelekanje uz dugmetaru. Srpska je novoko-mponirana narodna muzika tako dosta dugo bila obilježena kao neviđen primitivizam. Priznati da vam nije mrsko poslušati Draganu Mirković bio je gaf kao da ste na pozornici nekakve svečane akademije češali jaja. Ako vas već ne bi optužili za izdaju hrvatskih nacionalnih interesa. Cijela ta histerija na posljetku je otišla tako daleko da su i one natapirane estradne umjetnice u lasteksu s gnušanjem zborile o pevaljkama i kafanama, kao da i one same hidrogen svoj nasušni ne zarađuju tezgareći s jednakim glazbenim smećem po hrvatskim lokalima u Njemačkoj i Austriji. Ugostiteljska, kafanska — i opet, s primjerenom dozom prezira i nikada kavanska — narav ove muzike prikazivala se kao njezin najstrašniji grijeh. Oklopljenim umovima pritom je bilo uzaludno objašnjavati da je i Edith Piaf pjevala u bistroima, a Billy Holidav u honky tonk barovima čiji ugled gdjekad nije bio ništa bolji od ugleda kavane u najcrnjoj srpskoj provinciji. U govoru slijepe mržnje kafane su bile krucijalni dokaz o nevrijednosti novokomponirane narodne muzike. Kao da ona, u golemoj većini slučajeva, nije nevrijedna sama po sebi, praznoglava i banalna. Protiv narodnjačkog bofla razumni su argumenti bivali go- 117 tovo zaboravljeni, kao što uostalom šovinizam i inače nije per tu s razumom U ovome slučaju za to je postojao i poseban razlog" golema većina onoga što se naziva hrvatskom estradom, naime, jednako je praznoglava i banalna kao i hitovi iz majstorskih radionica gospođa Zmi-janac i Ražnjatović Onda su se u međuvremenu stvari stubokom promijenile Kroz otvorene prozore automobila zaustavljenih pred semaforom novokomponirani decibeli izlijeću slobodno kao kakvi, usudio bih se primijetiti, golubovi mira Narodnjaci su ponovno stekli pravo građanstva, javni ih ukus tolerira Ako znamo da je ta muzika i prije rata bila getoizirana u krčmama u predgrađu i provincijskim diskotekama, sve je zapravo kao nekada 111, ako vam se tako više sviđa, Lipe cvatu, sve je isto ko i lani Nakon svega moramo biti sretni što je vatrena moć kulture, na koju smo onomad ozbiljno računali, bila samo budalaština, jer bismo u tome slučaju rat svakako izgubili Arkan ne bi morao dolaziti sa svojim koljačima u Slavoniju, dosta bi mu bilo da je poveo sa sobom onu pjevačicu što ju je oženio Umjetnost, kažu, ne poznaje granice Meni se čini da to u još većoj mjeri vrijedi za lošu umjetnost ih neumjet-nost Loš ukus je univerzalna pojava mi, evo, ponovno slušamo srpsko glazbeno smeće, a

Srbi, Bogu hvala, od našega nikada nisu ni otpočinuli I tko se sada još usuđuje ustvrditi kako su srpski i hrvatski toliko različiti, kada vidimo kako se jedan čestiti Hrvat i katolik našao ponesen, pa čaše lomi, a ruke mu krvave, puca u strop, a žbuka ga zasipa, dok na njegovu stereokasetofbnu gospoda Ražnjatović, na jeziku kojemu ju je majka učila, cvili za svojim imaginarnim draganom3 Neugodna situacija To prije što oni što slušaju narodnjake nisu uvijek nekakvi izrodi, prodane duše, sumnjivi 118 elementi i tome slično "Ko meni išta more red31 Nema većega ustaše od mene", kazao je jednom u novinama vlasnik lokala u okolici Splita u kojemu svira isključivo novokomponirana narodna muzika Sličan takav lokal postoji i u Zagrebu i nosi slavno ime Oluja 95 Dodajmo k tomu kako su slavne Cavoglave, jedina autentična ratnička pjesma, bile autentični narodnjak koji se vrlo lako mogao prearanžirati s harmonikom Uostalom, pogledajte malo te ljude iz črjih automobila na semaforima zavijaju piratske kasete s novokompomranim hitovima ih imaju naljepnicu NDH na šasiji, ili im s retrovizora visi zastavica s Poglavnikovim likom Prije osam godina smatrali smo kako nacionalni osjećaj treba biti uzemljen u Gunduliću, Hektoroviću i Jurju Dalmatincu, a danas se suočavamo s činjenicom da visok-oosviješteni Hrvati ne samo da ne znaju za te veličine, već u dokolici konzumiraju lošu krivotvorinu srpske glazbene baštine Za našu priču manje je važno što treba biti dijelom nacionalnog osjećaja, o osjećajima se, uostalom, ne bi smjelo ni govoriti Ovdje i sada pravo je pitanje kako to da onim dvotaktnim mozgovima što funkcioniraju po principu ljuta rana — ljuta trava paše upravo muzika njihovih bioloških neprijatelja Srba? Ja ne znam što bih rekao na ovo Zapravo, mogao bih se napraviti pametan pa kazati kako svaki fašizam počiva na lošem ukusu, a loš ukus je, kako smo vec kazali, univerzalan U prilog ovome mogao bi se pozvati na notorni primjer kako je Hitler bio mizeran slikar No, čini mi se da bi ovo bio previše jednostavan odgovor, a i on sam smrdi na fašizam, tako da najbolje zaboravite da sam vam išta rekao Jer trebamo biti zadovoljni povratkom narodnjaka Takva muzika, u prvome redu, dokida vrlo nezdravo vjerova- 119 I nje o našoj kulturnoj superiornosti i demantira vrlo ružnu tvrdnju da je kultura oružje. Pod dva, glazbeni se ukus nikome ne smije nametati: čovjek ima pravo sam izabrati kakvu će muziku slušati, ma koliko njegov izbor bio imbecilan. 120 DasistWalter! Dvije me stvari zapravo najviše muče: jedna, ima li života poslije smrti i, druga, tko to izmišlja viceve? S ovim prvim je lakše: da imam pištolj i malo dobre volje da ga upotrijebim, mogao bih to doznati za manje od sekunde, a i bez toga, dvojba će na posljetku biti razriješena golom biološkom nužnosti da svi jednom moramo umrijeti. Treba se, dakle, samo malo strpjeti. Vicevi su, međutim, drugi par posto-la. Jednoga ću dana možda i skončati zaslinjen i razjapljenih čeljusti od smijeha što ga je izazvao neki vic, a pravi počinitelj tog zločina svejedno će ostati zagonetni N. N. Uistinu, kada jedan vic poput virusa gripe pohara državu — gdje je, zaboga, izvor zaraze? Sigmund Freud u svoje je vrijeme napisao jednu učenu studiju o vicevima, krasno ih uklopio u svoju teoriju psihoanalize, no ja bih o ovome fenomenu ipak radije pročitao djelo nekoga poput Arthura Clarkea. Jer, ako u cijelome svome životu niste čuli za nikoga tko je izmislio barem jedan jedini vic, pojava je u najmanju ruku jednako misteriozna kao Stonehenge, graditelji Keopsove piramide ili Atlantida. Prije sam čak znao pitati ljude: "Znaš li ti nekoga tko je izmislio neki vic?" I zbilja, jednom sam, valjda nakon deset 121 tisućitog upita, naletio na jednoga koji je kazao da kako ne, evo, on sam ih je izmislio nekoliko desetaka 'Je li", kazao sam ushićeno, "daj pričaj da vidim znam li kojega?" Onda je on počeo pričati Pričao je cijelu večer povremeno ostajući bez zraka od keserenja na te svoje šale U nekoliko je navrata veselo udarao glavom u granitnu ploču stola Jednom je čak, čini mi se, i nakratko ostao bez svijesti A mi srno stajali okamenjeni kao dvorjani u "Trnoružici", užasnuti, ispunjeni golemom nelagodom Ti njegovi vicevi, naime, bili su tako jadno neduhoviti da je neka žena u jednome trenutku počela neutješno jecati Otada više ne pitam zna li tko nekoga tko izmišlja viceve U stvari, ne, lažem, malo poslije ovoga nemilog događaja jedan me dugo uvjeravao u postojanje specijalnoga odjela za proizvodnju političkih viceva u CIA-inom sjedištu u Langlevju, Virginia U to sam stanovito vrijeme doista vjerovao, sve dok tipu koji me upoznao s mračnom teorijom zavjere glas u glavi nije obznanio da je njegova draga teta

zapravo sjevernokorejski špijun Što bismo rekli, šizofrenija nikada ne spava A ja sam na posljetku shvatio da je u ovom slučaju ispitivanje porijekla imovine posve uzaludno i pomirio se s činjenicom kako se u slučaju viceva radi o djelu onoga što se običava nazivati narodnim genijem Autori viceva valjda trebaju biti bezimeni, kao što je bezimen autor vječne melodije Jebala Mare soldata ili onaj guslar koji je u škrta hajdučka usta starine Novaka stavio umne stihove Ne stekoh pare ni dinara/ Ni zaslužih na noge opanke To s vicevima baš je kao u onome davnom filmu Haj rudina Krvavca, kada tajanstveni komunistički ilegalac s nadimkom Valter zajebava glupe Švabe kao ptica trkači-ca kojota Sjećate se toga, one antologijske scene partizanskih filmova, kada na kraju, poslije mjeseci uzaludna 122 napora da barem doznaju tko je lola, njemački časnici bespomoćno gledaju panoramu Sarajeva, pa jedan od njih, udivljen tim narodom koji se ne da porobiti — a u pozadini ide veličanstvena glazba Bojana Adamiča — patetično skonta "Das ist Walter'" E, to je pouka i ove priče o vicevima ne tražite Valtera — Valter to smo svi mi Viceve ne izmišlja nitko s imenom, prezimenom i jedinstvenim matičnim brojem, već ih je iznjedrilo bezimeno mnoštvo što se naziva narodom I baš kao što je slavni Valter sabotirao njemačke kompozicije s oružjem, vicevi sabotiraju i državu, i policiju, i sudstvo, i vjeru, i obrazovni sustav, i monetarnu politiku, i pretvorbu, i nogometnu reprezentaciju, i televizijski dnevnik, i vojsku Čineći ga smiješnim, vicevi su najčešće jedino oružje koje frustriranoj i obespravljenoj raji preostaje u borbi protiv tog golemog represivnog aparata zvanog država Naš stid što smo mucali kada nam je unfiormirana osoba zatražila osobnu iskaznicu imao je za posljedicu vic gdje tupi policajac gleda uvis kada netko kaže "Vidi, mrtav golub1" Muke s poreznim prijavama učinile su da Borislav Skegro u vicu bude ružniji od nosoroga Upravo istodobno s pojavom hercegovačkoga lobija, pojavili su se i vicevi s bijelim čarapama i mobitelima Kako već smijeh ima katarzičan učinak, čovjeku i građaninu bude lakše kada se izruga moćnijima i sretnijim od sebe Plavuše s inteligencijom mikroorganizama tako pomažu da zaboravite ružno lice i celulit one što vam kuha i pegla, a svećenici iz viceva su razvratni možda upravo stoga što oni nemaju ružno lice i celulit koji im kuha i pegla I baš kao što u svakoj bajci mora biti nekakav krvav zločin da bi se u opoziciji naglasila dobrota i plemenitost glavnog junaka, tako su i u vicevima moguće gadosti kakvih se normalan čovjek ne bi usudio ni spomenuti u 123 nekoj drugoj prilici. Uistinu, ratni su vicevi u pravilu bili bestijalniji od samih klanja, a psihijatrijske knjige valjda i ne poznaju sve one nastranosti kakvih ima u našim vicevima: sodomija, nekrofilija, nimfomanija, pedofilija, sadizam, incest, koprofagija, pederastija... Fakat, tu se nađe za svakoga ponešto. Naravno, gotovo uvijek je tu onaj posebni vicovski izričaj koji izgovaranje prostote nadomješta uzvikom, opscenim pokretom ili namigivanjem. No, i pored rečenica poput: "A on njoj skinuo gaćice i oooooo-pa, bato!" ili "Onda ona njega pita bi li on da mu ona malo... je li...", u osnovi se tu radi o vrlo ružnim stvarima. Tako ružnim da gdjekad staneš i zapitaš se kako sam uopće mogao izgovoriti takvo što, kao što valjda svaki roditelj čitajući bajku dvoji zašto djetetu čitati užasnu priču o babi koja kuha djecu. A opet, koliko sve to gadno bilo, vicevi opet idu u red onih normalnijih pojava, dapače, oni su valjda jedini društveno prihvatljiv način da se bude rasist ili Šovinist. O predrasudama iz naših viceva mogla bi se napisati cijela studija u šovinističkoj karakterologiji gdje su Bošnjaci glupi, Crnogorci lijeni, Srbi prljavi, Hercegovci bahati, Slovenci impotentni, a Albanci sve to skupa. Na kraju jednoga takvog vica o "nižim" narodima s onim olakšava-jućim, pročišavajućim smijehom, dolazi lijepi osjećaj kako smo mi sami, nasuprot njima, Bog nas, eto, takvima dao, pametni, vrijedni, čisti, skromni i spolno moćni. Zanimljivo je, primjerice, kako nacionalisti, kao desničari koji u pravilu zaziru od onoga smiješnoga i smijanja, vole viceve o narodima koje smatraju inferiornima svome narodu, neki od njih će čak budalaštinu iz vica uzeti zdravo za gotovo, kao krunski dokaz o tuđoj inferiornosti. Međutim, ta sklonost vicevima na tuđi račun kod ovakvih je tipova s druge strane kompenzirana izrazitom nesklonosti vice- 124 vima na vlastiti brk. Jedan takav ljuta-rana-ljuta-trava tip jednom mi je kazao da on vjeruje da viceve o Hercegovcima smišljaju nekakvi zlodusi i masoni kojima je u interesu razbijanje jedinstva hrvatskoga naroda. Što bi rekli, šizofrenija nikada ne spava. Jer, nema zapravo nikakve štete od viceva, čak ni država koju se tu ponajčešće izruguje ne treba ih se bojati. Vicevi su, kako smo već kazali, tiho oružje pauperiziranoga mnoštva, problemi nastupaju tek kada se raja odluči za ponešto bučnija sredstva za ostvarivanje svojih prava. Zbilja, sada ste me podsjetili kako zapravo već odavno nisam čuo neki dobar politički vic.

125 Dozvolite da se obratimo "Jesi li još štogod sagriješio?" upita svećenik opažajući da se onaj s druge strane drvene rešetke nekako meškol-ji. "Pa da, zapravo..." "Reci, sine", sokoli ga duhovnik. "Pa malo je nezgodno..." "Ništa nije nezgodno, Bog je velik." "E, pa to i jest problem", lanu ovaj, "ja u to ne vjerujem." "Sto ne vjeruješ, da je Bog velik?" "Ma, ni velik, ni mali, ni nikakav, ja mislim da ga nema. Uopće", reče čovjek rezolutno. Svećenik posuti. "Gledajte, oče", nastavi ovaj ponešto pomirljivije, "nije red da vam lažem, a ovdje se ne bi ni smjelo lagati, je li tako? Ja sam, naime, u vladajućoj stranci, direktor tvrtke, član gradske skupštine, a imam i lijepu kesu od dva nadzorna odbora i sad, kao takav, je li, ja moram ići u crkvu. I ja zbilja idem, znate i sami, vidite me, svake nedjelje sam tu. Ali mene to, kako bi vam to kazao, oče, ne dira, ja u to ne vjerujem i kvit." Svećenik samo uzdahnu. "Ne znam", reče sada tužno onaj s druge strane, "može biti da je to zbog toga jer sam nekada bio u Partiji. Dugo sam bio u Partiji, neću vam sada pričati o tome, ali, znate, nekad vam onako prije spavanja ponovno uzmem Manifest komunističke partije pa ga malo čitam. I, znate što, 126 ja mislim da je onaj kurvin sin, da oprostite, Mara to dobro napisao. Sav se naježim kada to čitam. Da je meni osjetiti deseti dio toga kad ovako dođem u vas, ali ništa..." "Ne naježiš se?" upita svećenik. "Ma kakvi!" kaže čovjek očajno... Tako, po prilici, zamišljam da bi se mogao ispovijedati jedan iz one brojne dužnosničke populacije — kolokvijalno: guzonja — što o blagdanima, u protokolom propisanim tamnim odijelima, ozbiljni i smjerni stoje u prvim redovima zagrebačke prvostolnice. Možda sam i pogodio, vjerojatnije je da nisam, kako bilo, ostat će zauvijek nepoznato ili makar ispovjednom tajnom zapečaćeno što misle i osjećaju, kakav je uopće, iza one obrazine vjerničke skruše-nosti, doživljaj Apsoluta u pozlaćenim štukaturama i tamjanu kod onih što su do jučer kao izluđene vezilje tražili crvenu nit. A dao bih, očiju mi, pet tisuća maraka za pet minuta ispovijedi jednoga takvog. Ne znam, možda nazovem svojega prijatelja Markicu Rebića, oni njegovi valjda sve te intimnosti s duhovnicima imaju na vrpcama. Kada je ono Vezuv slobode skršio Pompeje socijalizma, a partijski sekretari umalo u pidžamama bježali uokolo, znanost — psihologija, sociologija, antropologija, psihijatrija... — propustila je u cijeloj povijesti zbilja sasvim jedinstvenu priliku za istraživanje pojave obraćeništva. Makar je ona poznata još od zore kršćanstva, nikada kao u onome slučaju, kada su u strahovitom tektonskom poremećaju urušeni temelji golemog broja država na Istoku Europe, nismo mogli vidjeti da se masovno dogodio jedan takav, inače vrlo osobni misterij. Kako? Nemam pojma. Eto, recimo, Zvonimir Sep-arović, četiri banke je čovjek bio u es-ka, nemojmo se zezati, kako se on pod stare dane uspio tako ušaltati u taj posve novi doživljaj svijeta, savladati, što kažu, nagomilano gradivo, da je u stanju održati vatreni nacionalistički govor, pa 127 još u tako ustaški obilježenom mjestu kakav je Široki Brijeg, i to na Veliku Gospu, i da ga nakon svega oduševljena svjetina umalo na rukama nosi okolo?l Ako mene pitate, to je slučaj o kojemu bi National Geo-graphtc trebao napraviti reportažu na dvanaest stranica, pa da Separovića i kompaniju dođu slikati kao one rijetke guštere po amazonskim prašumama I pritom ne mislim na nekakvu jeftinu metaforu o kameleonima, nego je, zbilja, obraćeništvo jedna takva biološka zagonetka koja u sebi krije odgovor zašto je upravo čovjek najuspješniji organizam na planetu Jer, ako bolje pogledate, ima li od konvertita i njihove sposobnosti da se pnlagodavaju čak i najsićušnijim promjenama u okolišu, veličanstvenijeg dokaza kako je evolucija bila velikodušna prema homo sa-piensu Meni, recimo, za to ne treba bolje potvrde od, na primjer, Obrada Kosovca što je taj Kosovac sve preživio, pa konj bi odavno lipsao Ima kod Pascala jedna rasprava gdje se izbor između vjerovanja i nevjerovanja u Boga postavlja kao oklada Prevedeno na tržišni rječnik, Bog je ovdje kao nekakvo poduzeće, vjera je ulaganje kojemu treba procijeniti isplativost, a zagrobni život dobitak ili gubitak Ne vjerovati da Bog postoji, kaže Pascal, vrlo je rizična pa i budalasta duhovna investicija jer možeš fasovati pakao ako Boga ima, a i ako ga nema opet ništa nisi dobio, jer onda nema ni tebe pa se ne možeš radovati ispravnosti svojega izbora Nasuprot nevjerniku, vjernik se puno pametnije okladio može se nadati vječnomu blaženstvu ako Boga ima, a ako ga nema, zapravo mu dopada isto što i nevjerniku, tj ništa Treba se dakle, kaže Pascal, kladiti na Boga, kupujte dionice Svevišnjeg d o o, isplati se Govorimo li o istinskoj vjeri ovo nije ništa više od do padljive intelektualne gimnastike Stvarni vjernici, naime, 128 nisu izabrali Boga zato jer se to isplati, neke bi od njih možda i uvrijedilo da im pripišete takav motiv oni su svojega Boga prihvatili bez ikakva interesa i vole ga kao što se voli dijete Jednako tako, teško je

povjerovati da bi filozofski dokaz tjednoga ateista natjerao da zbilja promijeni stranu Primanje vjere nije djelo razuma nego srca, vrlo intimno i osobno, pa je bilo kakav argument, poput Pascalove oklade, tu posve suvišan Rečena oklada, međutim, sjajno oslikava pojave obraćenja na komunističkome Istoku, gdje je četrdeset i nešto godina bilo opće prihvaćeno da Boga nema, da bi svi najednom spoznali kako ga ipak ima Pitanje na koje sama filozofija nikada nije dala jasan odgovor i koje je naposljetku ostavljeno pojedincu da odluči sam sa sobom u tišini, razriješeno je jednostavnom logikom Boga ima, čim Predsjednik ide u crkvu Slijedom toga, javno se iz-jasniti kao ateist postalo je tek nešto manje zazorno od toga da ste se prije deset godina deklarirali kao teist tržišne okolnosti su se promijenile, valjalo se kladiti na Boga Zbiljskim vjernicima ti ce novi s razlogom ići na živce, kao građane dodatno ce ih uzrujati činjenica da oni što danas s mukom, virkajući kradom u molitvenik, prate službu Božju, to čine samo zbog svojega računa, ponekad i deviznog O svemu tome možemo nadugo razgovarati No, jedna druga stvar se meni ovdje čini daleko kobni-jom to, naime, da je ljudski kukavičluk tako golem da čovjek čak ni na tako osobno pitanje, kao što je njegova vjera, ne usuđuje sam sebi dati odgovor, nego mu za to treba državni autoritet Zbog toga je vjerojatnije da nisam pogodio u onome veselom opisu ispovijedi s početka ovoga teksta Nijedan od tih obraćenika ne bi smogao hrabrosti da bude toliko intiman s ispovjednikom, vec 129 stoga jer se on davno odrekao svoje intimnosti i tu ni Markica Rebić više ništa ne bi mogao nanjušiti. Javno je provalilo u prostor intimnog još prije četrdeset i nešto godina i ne da se otamo istjerati. Tržišne su se okolnosti možda promijenile, ali društvo nije - još smo uvijek neslobodni. 130 Hrvatska mitologija Sve počne kada vaš mali u drugome srednje ima, recimo, nedovoljan iz matematike. Profesor ga izveo pred ploču, a mali zaprepašteno bulji u razlomke kao da su došljaci iz svemira. Onda se još ustanovi da mladiću nije baš najbistrije ni što su to neparni brojevi. Pa na kraju nastavnik s užasom otkrije da šesnaestogodišnjak ne zna ni brojati do trideset, već konta da nakon dvadeset devet, sasvim logično, je li, ide dvadeset deset. Sto ćete napraviti ako se ovako nešto dogodi s vašim potomkom? Ako ste već dobar Hrvat, katolik i roditelj, zacijelo ćete zaključiti kako profesor, iz nekakva mračnog, posve nerazumljiva razloga, mrzi vaše dijete. "Nekakav luđak, bože te sačuvaj", govorit ćete stručnom savjetu rodbine i prijatelja, koje ste okupili da vam pomognu umilostiviti prosvjetno čudovište što proganja vaše nevino čedo. I sada vi sjedite oko stola i žučljivo vijećate treba li se pouzdati u poznanstvo obiteljskog automehaničara i profesorove tete — majstor, naime, ima vinograd odmah do njezine vikendice — ili valja ići odmah u glavu? S markama! Uspijete li u svojemu naumu i iskemijate dvojku od nastavnika, na bilo koji od ova dva načina, posve je svejed- 131 no, možete biti ponosni: vaš je jedinac upravo postao članom naše lopovske zajednice u kojoj je jedini pravi put obično samo sporedni put. Jer ono što počinje s nečasno stečenom dvojkom iz matematike, poslije se prirodno nastavlja s potezanjem za rukav nekakvog subjekta u regrutnoj komisiji, s namještenim natječajem za radno mjesto, sa zivkanjem zemljaka u policiji, građevinskoj inspekciji ili poreznom uredu, s plavom omotnicom što je liječniku namigujući gurate u džep ogrtača, ukratko, sa svom onom hrpom svinjarija koje je građanin sklon sažeti u pomalo egzistencijalističku parolu "provlačim se nekako". Kao da je to posve prirodno i samo po sebi razumljivo, nevoljni će se Hrvat uvijek pokušati provući kroz nekakvu rupu u sustavu. I to bez obzira na to radilo se o sustavu obrazovanja, sustavu zdravstvene zaštite ili zapošljavanja, u pravosudnom, trgovačkom, komunalnom i svakom drugom sustavu — svugdje ima dobrih ili barem podmitljivih duša. Provlačenja, dakako, ima svakakvih. Sitni će lupeži tako biti sretni s mjesec dana bolovanja na račun imaginarne kostobolje, a vrhuncem svoje karijere smatrat će to da su se poslije brojnih intriga domogli diplome kvalificiranog kuhara. Nasuprot ovakvima stoje ozbiljniji igrači koji se neće zaustaviti prije nego izmuljaju menadžerski kredit, a zahtjev banke da počnu vraćati dug doživljavaju osobnom uvredom. Kada su stvari postavljene tako da je prirodno ići mimo institucija, razlike između kuhara i menadžera nisu u njihovu obrazovanju i sposobnostima. Dapače, KV kuhar koji u životu nije pristavio čaj možda bi mogao biti i bolji menadžer od onoga menadžera kčji se samo s mukom služi džepnim kalkulatorom i pasivno vlada hrvatskim. Samo da je beskrupuloznosti: u većini 132 slučajeva to je jedina prava mjera uspjeha u Hrvata. Među bankovnim službenicima mogli biste tako

naći puno boljih urednika televizijskog dnevnika od ovih kimoglavaca što ih gledamo u devetnaest i trideset. Stvar je samo u tome što su oni za šalterima uglavnom pristojna, dobro odgojena čeljad. U Hercegovini je bio zanimljiv slučaj s jednim što je krivotvorio i prodavao diplome pa se na posljetku tako umislio da je, prije nego što bi nekome prodao uvjerenje o kvalifikaciji za stanovito zanimanje, počeo tražiti od čovjeka i da posjeduje nekakvo znanje o rečenom zanimanju. Kao u pravoj školi, kao da je pravi profesor, falsifikator se osilio pa uveo ispite za svoje klijente. Ti, kume, što bi htio biti zidar, ajde ti sada nama reci šta je to štemajzla i čemu to služi? I nema da se itko provukao bez ispita do diplome. Osim, dakako, u slučajevima kada bi kandidat platio dvostruko. Isto tako, čini mi se, i mi bismo se uskoro mogli još samo pretvarati kako imamo pravo školstvo i pravo zdravstvo, prave mehanizme financijske kontrole i pravo tržište. Jer, kada se jako dugo i jako često provlačite kroz rupe u sustavu, lako se može dogoditi da vam na kraju sustav završi u rupi. Upravo se to nama dogodilo. Spektakularnom akcijom organa sigurnosti nedavno je uhvaćena skupina liječnika koja je prodavala invalidske mirovine. Kako se već stjecanje invalidske mirovine na pragu četrdesetih smatra krunom života u društvu u kojemu je provlačenje vrhunska vrijednost, usluge su liječnika bile iznimno tražene i cijenjene. Kada se pročeprkalo što sve ti ljudi imaju od nekretnina i pokretnina u osobnom vlasništvu, ostalo je nejasno tek posjeduju li oni i taktičko nuklearno oružje. Javnost izmučena bijedom bila je očekivano ogorčena. Po novinama se javljalo ojađeno građanstvo, mnogi pravi 133 invalidi konačno su mogli ispričati kako su bili odbijeni zato jer nisu htjeli plaćati ono što im s pravom pripada No, nakon svega, to je manje zanimljiva strana ove priče Pravo je pitanje koliko je onih šutljivaca koji se nikada neće staviti na stranu lnknminiranih liječnika, premda ih intimno drže dobročiniteljima Ostavimo pravosuđe da završi s liječničkom komisijom, posvetimo se onima koji su nezasluženo stekli mirovinu Koliko je takvih? Tisuću, dvije, deset ili dvadeset tisuća' Puno, u svakome slučaju, toliko puno da ja više ne znam ima li smisla uopće govoriti o borbi protiv korupcije Jer zar bi se onaj koji je tri godine proveo na fiktivnom bolovanju usudio grintati što njegov šef svaki dan klopa janjetinu na račun poduzeća Korupcija, dakako, počinje od vrha, ona je nemoguća ako nema blagoslova odozgo, no nemojte misliti da vas to amnestira od krivice dok zovete znanca u policiji da vam pokida kaznu za pogrešno parkiranje Pomislite samo koliko je vama sličnih koji svakoga dana interveniraju zbog sličnih stvari i shvatit ćete kako je cijela ova sirota država korumpirana od vrha do dna, premrežena brojnim nepoštenim uslugama koje smo mi jedni drugima napravili, premještajući iz ruke u ruku pršute, boce viskija, bombonijere i marke, tako da nitko više nije posve Čist Toga je toliko da me zapravo ne bi začudilo da je negdje netko dobio za mito istu novčanicu kojom je nekoć davno podmitio nekog drugog Jer to je apsurdna poanta ove priče to je oduvijek bio samo naš novac, samo što smo ga mogli i časnije steci 134 Kad servilni serviraju Zacijelo ništa tako tragično ne razgolićuje poltronsku narav našega svijeta koliko ovo omasovljenje tenisa u devedesetima U velikoj mjeri zahvaljujući upravo predsjedniku države lupanje po limunastožutoj loptici gotovo da je postalo nacionalni sport Hrvata Kao da je upravo neki od naših narodnih vladara osnovao Wimbledon i suvereno skakutao ledinama s reketom u ruci još u ono slavno doba prije nego su nam Arpadovići oduzeli servis Doista, tko sve danas ne igra tenis1 Imati crveno umrljane tenisice, zakupljen termin u nekome klubu i zagrnut ručnikom oko vrata ispijati nešto gazirano u obližnjem lokalu, mudrosloviti o kvaliteti opreme vrebajući trenutak kada ćete nenametljivo upozoriti okupljene da je u vas sve to najkvalitetnije i najskuplje, postalo je biljegom uspješnosti čovjeka i građana A, kad bolje pogledate, sve te face što danas vode sko-lastičke rasprave o grafitnim vlaknima reketa pomnošcu CNN-ova analitičara za Bliski istok, svima je njima do jučer jedina rekreacija bila glodanje janjećih rebara na Bo-raji Direktori i kadrovici nekadašnjih OOUR-a, sada maskirani časnim atributom menadžera, ostali su jedna- 135 ko glupi, neodgojeni i lakomi, a jedina je promjena u njihovu životu to da svinjarije više ne rade u zadimljenim uredima komiteta Sada ih rade na čistome zraku Kilave se tako i pusu dvojica trbonja pa divane preko mreže "Kako je u tebe u poduzeću-'" pita jedan trbonja 'Nije loše", kaže drugi, "ovih bi dana trebala biti isplata plaća za veljaču prošle godine četvrtina plaće u kesu, a ostatak u spajalicama za papir A što je s tobom, imaš li još uvijek onoga prčevitog šefa sindikata?" "Pomirili smo se ", kaže prvi nemoćno gledajući jednu nedohvatljivo visoku lopticu, "potpisali smo dogovor da umjesto jubilarnih nagrada dijelimo albume sa sličicama Svjetskog prvenstva "

Istodobno, te mrcine na taj svoj tenis troše toliko da bi se u godini dana moglo kupiti solidno polovno auto Tko je to vidio da bi se na igralištu mogli pojaviti u običnoj bijeloj potkošulji ili reklamnoj majici Mesoprometa?! Jok, braco' Sve njihove maje i hlače, sokne, znojnici, sve to mora biti Adidas, Fila, Diadora, Nike ili Tacchini, reket je, Bogu hvala, profesionalni Pnnce, Wihon ili Head, a čak i ručnici i borša moraju imati logo prestižnog proizvođača sportske opreme Prosječnom čovjeku sve to može izgledati ndikulozno, no to je zapravo njegov problem dok god mu je to ndikulozno, on neće prestati biti prosječan Jer, nemojte zaboraviti, priča o tenisu je priča o uspjehu Čuo sam kako je jedan od videnijih naših tajkuna jednom cijelo poslijepodne grozničavo telefonirao znancima pokušavajući dobiti informaciju kada ce se Predsjednik, koji je prije toga poduže izbivao iz zemlje, ponovno pojaviti na tenisu A to je fakat koji ne smijemo podcjenjivati Koliko je cijela ta stvar sudbonosna i dramatična, koliko je to, štono se reče, više od igre, ja sam shvatio vid- 136 jevši kako u lokale u blizini teniskih klubova svraćaju one nakićene i blajhane gospođice u lasteksu Znate već o kojim se gospođicama radi, o onima što im je gdje kad teško objasniti da je pomfnt zapravo krumpir, što svoju životnu priliku traže među onima koji se takvima smatraju' Menadžeri srkutaju svoje bezalkoholne napitke i grizu se zbog promašenih voleja, a dame ih za susjednim stolom fiksiraju kao hipnotizen Onda i oni njih počnu gledati I vi već vidite kako otpočinje jedna besmislena veza Koja bi naskoro mogla biti okrunjena jednim besmislenim brakom Da bi za desetak godina on otkrio rulet ili kokain, ili završio u zatvoru zbog gospodarskog kriminala, ili sve to skupa, a ona se upustila u očajnu ljubavnu vezu s nekim perspektivnim juniorom Hajduka, vezu koja bi na posljetku bila okončana s nekoliko kutijica lexaunna i ispumpavanjem želuca na hitnoj pomoći pred zoru Eto, sada znate zašto ne volim zalaziti u te teniske klubove A to je samo pola mise Druga stvar koja me strahovito živcira na takvim mjestima su oni ambiciozni očevi koji u svojemu nesretnom potomstvu vide tenisačke zvijezde tn spe Njihove se ambicije gdješto znaju pretvoriti u takav horor da meni nije jasno zašto tu Umcef nešto ne napravi em je besramno dijete doživljavati kao investiciju, em tu nerijetko ima i pravoga zlostavljanja djece Vidio sam to jednom svaki put kada je malena promašila bekhend paralelu, stari bi joj zviznuo forhend pljusku Naočigled cijeloga tog mjesta, pred svjedocima je ta zvijer to radila Svjedoci su, dakako, mislili da je ćaća u pravu, jer on je "gospodar svoga djeteta', a i njegova želja da zgrne lovu na maloj činila im se posve razumljivom i ljudskom 137 Mojsije je sa Sinaja donio zapovijed "Poštuj svoje roditelje". Meni se čini da bi u preambuli trebalo stajati: "Zapovijed te ne obvezuje ako roditelji traže da igraš tenis." Ili, recimo, da tiskamo plakate: dolje slika slomljenog reketa, a gore piše Samo reci ne! Doista, bilo bi zanimljivo vidjeti koliko na jednoga Kafeljnikova i Martinu Hingis dolazi onih što su od sveg roditeljskog urlanja po teniskim terenima samo počeli mucati i mokriti u krevet. Doduše, nekada ni roditelji nisu jedini krivci za taj užas. Kakve su im bajke napričali teniski treneri, dobro da jadni ljudi nisu sami sebe prodali u roblje zbog sportske karijere svojega potomka. Teniski treneri — kakve samo tu, da prostite, gamadi ima! Dođu pa vam hvale dijete, da oni ne mogu sebi doći kakav je to talent, da oni u životu nisu vidjeli da se netko tako dobro kreće, da je eksplozivan, taj bekhend, molim vas, da vi vidite taj bekhend, pa tako siguran izlazak na mrežu, igra s osnovne linije, servis... Agassi?! Ma dajte, molim vas, gdje je Agassi za vašega Robija?! Taj vaš mali, pazite što vam kažem, gospodine, taj vaš mali će već u petnaestoj razjebat cijeli ATP tour. Oprostite mi što psujem, ali ja ne znam prikladnije riječi od razjebat. Totalno! I što biste vi napravili kada vam dođe jedan takav pa stane tako palamuditi, nego izvadili sav novac što ga imate, stavili kuću pod hipoteku, prodali auto i založili obiteljsko srebro pa mu utiskali u ruke i pitali je li to dosta. Znam za jedan takav slučaj kada je trener obrlatio jednoga tipa da je njegov mali čisti teniski genijalac. Da to svijet nije vidio kakav je njegov mali talent. I sad, čovjeku isprva sve to sumnjivo, posebno stoga jer njegovo dijete ima dioptriju od minus četiri na oba oka. No na posljetku se ipak upeca. Trener nekakav takav čovjek da 138 mu moraš vjerovati: crvenokos, bljedoput, sav pjegav, ko Šveđanin izgleda, a Šveđani su, poznata stvar, uvijek bili majstori tenisa. Počelo dijete trenirati, ujutro ga mater vozila na trening, otac poslijepodne, život im se okrenuo naglavce od tog tenisa. A što je najgore, malome se to trčanje i mlaćenje po loptici ne sviđa pa da ga ubiješ. Klinac se osamio, ušutio, smršavio, popustio u školi, od vedra i razigrana djeteta došao na ništa. Otac se zabrinuo, razmišlja da ga povuče s treninga, da dječaka oslobodi od bijede. No trener ni čut! Pa jeste li vi normalni gospodine dragi, uvjerava ga mamlaz, ovakav jedan talent da se povuče. To je zločin! Pazite što vam kažem — zločin! Potrajalo to mučenje nekih godinu, godinu i pol možda, sve do nekakvoga dječjeg turnira. Kratkovidni

talent u šest mečeva umalo pa nije gema uhvatio. A što je i mogao onako kratkovidan: lopticu ne bi ni vidio ako nije bila na dva metra od njega. Izgubio mali sve što je mogao izgubiti. No, od svega toga, od svih tih mrcvarenja, nešto je ipak dobio. Dobio je, za pravo reći, ono što je želio više od ičega. Sestricu. Crvenokosu, bljedoputu, svu pjegavu. 139 Ča će mi Copacabana Na nekome drugom mjestu takva bi pojava završila sa suzama, bijesom, posjetom bračnom savjetovalištu ili čak sudskom podjelom imovine, na plaži je to, međutim, posve prirodna stvar — vi u gaćicama ležite pokraj tuđe žene, a njezine grudi i bedra, pomalo salast stomak, carski rez, strije... sva ona intima što je u čestitije gospođe u velikom dijelu godine dostupna tek oku njezina supruga, javno je izložena na ovome komadiću javnoga pomorskog dobra. Na plaži je to, kazali smo, posve prirodna stvar i samo divljak bi takvo što mogao doživjeti kao erotski izazov, civilizirani ljudi tako ne razmišljaju. No, ako bolje pogledate, to je jedna od rijetkih stvari koja je od civilizacije tu preostala: svi ti goli ljudi što su posjedali po tlu i njihova djeca što gola trče i vrište uokolo više su nalik kakvom divljem plemenu, nego svijetu koji se ne čudi šamponu protiv peruti i konzerviranoj hrani za mačke. Još im samo bubanj presvučen kožom kakve egzotične zvijeri fali. Da bi stvar bila uvjerljivija, pojam vlasništva ovdje, baš kao i u prahistoriji, ne postoji: plaža je svačija, svatko, pa i najbjedniji među nama može prostrijeti svoj isprani ručnik 140 i skinuti cipele s izmučenih nogu. Kao da je Karl Marx upravo na jednome ovakvom mjestu, odsutno se češkajući po svojemu bijelom trbuhu, dok je tucet njegove djece u plićaku mljackalo breskve, zamišljao besklasno društvo. Spominjem djecu, jer su upravo ti mali divljaci — što bez imalo zazora posežu za tuđim kanticama, polijevača-ma i grabljicama, svim onim đindama čija vas besmislenost tako izluđuje da biste dali javno izbičevati njihove proizvođače — upravo najbitniji činitelj utopističkog ozračja na plaži. Vama je, dakako, isprva neugodno što vaše socijalno još neprilagođeno mladunče drži kako se rupa u pijesku može napraviti samo s tuđom lopaticom, no poslije se naviknete. Nitko se na plaži ne obazire na to. Da hoćete, mogli biste u desetak dana nakrasti pun tegljač tih lopatica i nitko vas ne bi uhvatio. Ponašanje na plaži svakako bi valjalo ustanoviti kao posebnu granu dječje psihologije. Recimo, to rovanje po pijesku i njegovo rastresanje u onim malim sitima, ambiciozne građevine od pijeska poput onih dvoraca s torn-jićima, bedemima i opkopima u koje se ulijeva more, a koje će u trenu, s vrlo precizno podijeljenim poslovima, mobilizirati cjelokupnu plažnu populaciju još nedoraslu za gimnaziju... Čini se kao vrhunski intelektualni izazov odgovoriti na pitanje: zašto se naša djeca na plaži doimaju kao da ih je glavom Ljubo Cesić Rojs unovačio? Ono što se može s popriličnom sigurnošću ustanoviti jest moralna podjela malih kopača: dobri grade dvorce, zločesti zatrpavaju u pijesak svoje roditelje. Premda se znade naći i odraslih koji to dopuštaju pa čak i traže od svoje djece — meni je, primjerice, jedan otac, stenjući ispod brda što ga je svojim sinovima dobrovoljno dao izgraditi, sasvim ozbiljno tvrdio da mu ta siva zrnca, obilno zasićena opušcima, rasušenim školjkama i kartončićima 141 od sladoleda, izvlače reumu1 — u golemoj većini slučajeva najmlađi to čine iz čiste obijesti I jao si ga onome roditelju koji ima takvo dijete, a dogodi mu se da zaspe na plaži njegovi će ga potomci bez pardona zatrpati čak i po glavi A uzme li se u obzir da su djeca uglavnom nesavjesna u toj raboti i nemaju naviku obilježavanja mjesta gdje su pokopali svoje najmilije, nesretniku se ni grob neće znati Ko Ivanu Goranu Kovačicu Spavanje na plaži također je fenomen kojega bi plažolozi trebali s posebnom pomnjom ispitati Pod jedan, zašto neki kada su na plaži zacore i, dva, zašto im se to uvijek dogodi prije nego su se namazali kremom za sunčanje' Jesu li umorni od plivanja, ošamućem suncem ili im je dovoljno tek leci da bi izgubili svijest' Zanimljiva je kategorija i onih pustolova koji se odvaže usnuti na luft-madracu pa ih morska struja odnese na dvije milje od njihova ručnika Mene s tim u vezi muči jedna strašna slika i svaki put se stresem od užasa kad na to pomislim blaženo sam zaspao na luft-madracu pokraj Sumartina na Braču i probudio se nekoliko sati kasnije, bez ikakvih dokumenata, pokraj Trpnja na Pelješcu, gdje me obalna straža privodi pod sumnjom da sam albanski izbjeglica, a ja im, obnevidio sunčanicom, ne umijem objasniti tko sam i što sam Opasni su ti luft-madraci A ja ih, da vam pravo kažem, ne volim i mimo toga, kao što mi smetaju sve one budalaštine koje narušavaju opisanu atavističku narav plaže, taj djelić prahistonje u ovome informatičkom dobu Ima ih, naime, medu nama koji taj prostor nasilno civiliziraju svojim suncobranima, ležaljkama, sklopivim stolovima i stolicama, luft-madracima, putnim frižiderima, tranzistorima i termosicama, maskama i perajama, frajera koji ce tu, dva metra od mora, čak i mali plastični bazen napu-

142 hati pa se brčkati odvojeno od drugoga svijeta u svojemu ekskluzivnom moru, kao da se jednostavno ne mogu pomiriti da bi ovdje trebali biti jednaki u divljaštvu, kao da hoće pokazati da se oni, eto, nisu goli rodili Bio je tako jedan što je na našu plažu svaki dan dovlačio toliko toga da smo se svi osvrtali ne bi li negdje u blizini vidjeli parkiran kamion za selidbe Što sve taj nije donosio Kako ih je bilo četvero, dvoje odraslih i dvoje djece, tu su bile četiri ležaljke, stol i četiri stolice, četiri suncobrana s onim postoljima koja se pune vodom i koje napunjene nije preporučljivo nositi bez pojasa za kilu Dalje, tu su još bila četiri luft-madraca od kojih je gospodinov bio dimenzija postelje za personu i po, a kao kruna svega — šator' Da, dragi čitatelji, mali šator oko čije je mješine prostrte u pijesku taj nesretnik i po sat vremena kao skaut trčkarao s uputstvom za sklapanje, saphcući se o nekakve špigete i odgonetavajući mjesta različitih aluminijskih sipki u šatorskoj konstrukciji Gledajući ga sa strane, imali ste dojam da čovjek napamet izračunava kvadrate šesteroznamenkastih brojeva tih sipki, čini se, nije bilo dvije iste duljine A tek napuhivanje onoga njegova luft-madraca — to je tek bilo strahotno za vidjeti1 Taj luft-madrac je trebao zraka kao jedan, neću pretjerati ako kažem — cepelin1 Frajer bi ga spojio na onu nožnu gumenu pumpicu i po onome zvizdanu satima pumpao, pumpao, pumpao, pumpao, pumpao, pumpao, pumpao, pumpao, pumpao Poletan i vedar na početku te mučne rabote, taj bi čovjek, na očigled sviju nas na plaži, propao kao da je proveo nekoliko godina u nekom nacističkom logoru smrti potišten, bez ideala, bez vjere u svome srcu, na posljetku bi samo pao po svom prokletom luft-madracu i još dugo, dugo trzao nogom kao da ne može prestati s pumpanjem 143 Onda bi se malo umirio, popio čašu kakvoga osvježavajućeg napitka, pa ispuhao madrac, srušio šator, zatvorio suncobrane, izlio more iz njihovih postolja, složio ležajeve i stolice i — otišao! A da se ni okupao nije! Gledajući ga kako se iscrpljen vuče s plaže, ljudska nam se egzistencija ukazala u svoj punini svojega besmisla. Upirući pogled u plavo nebo, mnogi se od nas toga dana na plaži upitao: Zašto? Zar je to čovjek? Neki bi sada kazali kako je trenutke na plaži učinio ugodnijim barem svojim najmilijima, ali šipak! Njegova je gospoda za cijelo vrijeme opisanoga mučenja ležala u hladovini i uvrijeđeno frktala čitajući nekakav ljubavni roman, a njegova djeca, dva sina, ti nezahvalni klipani koji su imali sve igračke za plažu što ih je čitav Treći svijet ikada napravio, koji su imali kita na napuhivanje, tako velikog kita da smo se svi prepali da je pravi i htjeli zvati Greenpeace da ga spasi, ta deriščad, dakle, došla je cmoljiti kod moga maloga da im posudi svoje musave žute grabl-jice s polomljenim zubcima. Derali su se ko da ih kolju, toptali nožicama, doslovce se gušili u suzama. A mi im nismo dali. Bilo je to jedno od onih zadovoljstava kakva čovjek upozna dva do tri puta u cijelome svome životu. 144 Pričaju žene po brijačnicama Rijetko bi se koji muškarac odlučio obrijati britvom. Ne bez prijeke potrebe i nikako bez boce krvi odgovarajuće krvne grupe. Ja sam imam jedno takvo iskustvo i očinski vas savjetujem: ako ga vi nemate, nemojte žaliti za tim. Meni se dogodilo da sam izašao iz kupaonice, a ukućani su vrišteći bježali preda mnom. Moja se mala susjeda pritom, dijete se sasvim slučajno tu zateklo, tako prestrašila da ni dandanas nije prestala mucati. Otad se brijem samo onim jednokratnim, supersigurnim britvicama, a njihovim sam proizvođačima beskrajno zahvalan što sam uspio završiti fakultet, zaposliti se, oženiti i dobiti krasnoga sina. Da sam nastavio s britvom, ničega toga ne bi bilo, moji bi najbliži sada jamačno laštili moju sličicu na porculanskom ovalu. S druge strane, te su jednokratne britvice isključivi krivac za zamiranje brijačkoga zanata. Onako kako je Pi-caferaj u Velomu mistu psovao "letriku", Meštar brijač zacijelo bi spominjao majku Gilkteu i ponavljao kako "neće Willkinsona u svoju butigu". Uostalom, s posljednjim se danom prošle godine i zatvorila ona brijačnica na Voć-nome trgu u kojoj je snimana kultna Smojina serija. Slav- 145 na radnja nalik Hajdukovoj spomen-sobi postala je suvišna u svijetu u kojemu nogomet igraju šeprtlje s dvije lijeve noge, a sami se briju mlatimudani s dvije lijeve ruke I uopće, klasične se brijačnice posvuda zatvaraju, nestaju zajedno s gramofonima, cigaretnim papirićima i džepnim satovima, a muški frizeraji, njihovi nedostojni nasljednici, uistinu su im po malo čemu slični Najprije, danas malo tko u fnzerskome salonu traži da ga obnju, a i kada naruči, personal se nađe u nemalome čudu kakva je to sad mušterija Da i ne govorimo kako jadna znade biti usluga tih dnpaca koji te sastružu bez milosti u dvije minute, a za tople ručnike nikad nisu ni čuli No, to bi se još i moglo pregrmjeti Ono što je za ovu priču daleko važnije jest da s brijačnicama iščezava posljednji muški zabran u ovome društvu Danas više ne samo da žene šišaju nego su one u značajnoj većini u tome poslu, a bome znade biti i da u salonima uslužuju mušterije obaju spolova Prije nekog vremena gledam kako ulazi jedan postariji gospodin u fnzeraj, sjeda na stolicu uza zid

čekajući da dođe na red pa se sve vrpolji i zbunjeno osvrće prema vratima Napokon, frizerka otpravi jednu mušteriju, poz-va didu da sjedne, a on zbunjeno pita da zar danas ne radi nekakav štatijaznam koji Cura kaže da je taj umro prije dva tjedna A stari ništa ne reče, premda se vidi da ga je to pogodilo, zagleda se zaprepašteno u zrcalo preko puta kao da ga otamo gleda njegova vlastita smrt, ustade i izađe bez riječi Ako se sjećate, u cijelome svome radnome vijeku Meštar iz Veloga mista ošišao je jednu jedinu ženu, a i to samo stoga što je bila riječ o sasvim osobitom slučaju došao je bio malo popraviti frizuru sirote Violete, koju su partizani unakazili zato jer je mrski okupator znao svraćati u njezinu plesnu školu Mimo ovoga slučaja stan majstor 146 nije imao posla s drugim spolom, a ni drugi spol nije trebao njegovih usluga Kako su već brijačnice dobile ime po brijanju, a brijanje je isključivo muška potreba, ova su mjesta bila isključivo muška i tu se nije pričalo ni o ručnome radu ni o njezi dojenčadi, već o politici i nogometu, gdje se igrao nogomet U brijačnicama na američkome Jugu zacijelo su više pričali o bejzbolu i segregaciji, ali to su već nijanse Obrat se dogodio kada su brijačnice dobile politički korektno ime fnzerski salon i kad su žene i u ovome segmentu javnoga života dobile pravo građanstva Govorim bez ikakva pretjerivanja o političkoj korektnosti i pravu građanstva, zato što mi se čini da su upravo u frizerskim salonima, ma koliko vam se gdjekad oni činili blesavim mjestima, žene dobile jednu strašno značajnu bitku u ratu za vlastitu emancipaciju Prije pojave ovih mjesta one su uglavnom sjedile kod kuće, bavile se djecom, kuhale i prale i tek u dokolici, štono bi rekla narodna pjesma, 'uplitale svoje ruse kose" Nisu se šišale, uvijače, blajhanje i trajnu ondulaciju da i ne spominjemo Zaposlena pak žena, baš kao ona što presjeda iz aviona u avion u reklami za tro-vremenski taft, sebi ne može dopustiti luksuz da se satima raščešljava, njoj treba netko drugi tko ce se baviti njezinom kosom, a sama frizura mora biti praktična A vjerojatno ništa ne može muškarca učiniti tako jadnim kao kada njegova suđena govori o praktičnoj frizuri Muževi, naime, možda i u nesvjesnome žalu za iščezlim vremenom vlastite dominacije, ne žele da njihova žena bude praktična oni bi da njihove žene budu lijepe, pa makar i nepraktične, da se satima češljaju, da im je kosa "kao slap", kako bi to pjesnik kazao, rasuta na jastuku Kaže se da se muškarcima sviđa da žena ima velike grudi, ali to nije potpuna istina Potpuna je istina da se muškarcima, svima do 147 jednoga, sviđa kada žena ima dugu kosu. I kada bi od njih tražili da vam opišu kako zamišljaju feministicu, oni bi vjerojatno zamislili nekakvu svadljivu rospiju s ravnim grudima i dječačkom frizurom, kojoj bi na posljetku oprostili i jezičavost i daskastost, ali im nikako ne bi moglo ući u glavu što je ova napravila od kose. Otuda možda i ono partizansko šišanje nesretnica koje nisu imale rodoljubnog zazora pa su se družile s Talijanima i Nijemcima. Časna povijest ratovanja, doduše, bilježi i užasnije stvari, no to je već tema za specijalizirane časopise udruga psihijatara. Ovdje govorimo o postupcima normalnoga svijeta u normalnim zemljama kakva je, primjerice, Francuska, gdje je gnjevno građanstvo također šišalo kolaboracionistice nakon Drugoga svjetskog rata. Ako se dobro sjećam, to se i čuvenoj Coco Chanel dogodilo. Osveta je bila u tome da se ženu ponizi oduzimanjem onoga najljepšeg na njoj. I ako mene pitate, zbilja je zvjerski čin tako unakaziti ženu. Dakako, govorimo o "normalnim" ljudima. No, danas to više, izgleda, ne vrijedi. Danas se žene same tako šišaju. "Kako mi stoji?" hvali mi se nedavno kolegica gladeći svježe izbrijani zatiljak. "Sta ti je muž kazao?" pitam. "Poludio je", kaže ona veselo, "jedva sam ga umirila." Muškarcu je nekada teško zamisliti većeg neprijatelja od frizerke njegove žene, gdjekad jednostavno ne možete zamisliti ništa drugo nego da vas ta žena, naime frizerka, iz nepoznata razloga mrzi kao psa. Zašto vam ona radi te svinjarije, pitate se, što sam joj nažao učinio, pa mi se gotovo i ne poznajemo... Užasno je to. Jednom kada mi se žena vratila "sa frizure", ja sam, svega mi, razmišljao da pošaljem policiju u salon pa da pohapsi tu bandu tamo. A najstrašnije je kada je žena nezadovoljna sama sobom, kada je u depresiji i ne razgovara ni s kim, kada bi nešto 148 promijenila u svome životu pa, u nastupu iracionalnoga gnjeva, počne s promjenama na svojoj kosi. Ostriže se nakratko kao da samu sebe želi zbog nečega kazniti. To je, ako bolje pogledate, dosta raširena pojava i jao si ga onome muškarcu koji mora s tim živjeti. Psiholozi bi svakako trebali ispitati tu pojavu. Meni je ona tako grozna da o njoj ne želim ni razmišljati. 149 Kokice u mraku Sjeo si u vlažnome mraku jer mrak je u našim kinematografima uvijek pomalo vlažan, osvrneš li se prije gašenja svjetala, mjestimice ceš uočiti plijesan i gnjile cijevi u zidu, koje izdaje nabrekla žbuka što

se prhko rascvjeta-va i truni po podu Sjeo si, dakle u vlažnome mraku, "Hvala što ne pušite1", debeljko pokraj tebe vec se zasipa kokicama, savjetovao bih mu da drugi put dođe s ral-lcom za snijeg, a mulanja negdje otraga raskalašeno ciči Iznad tvoje glave tada sune — tristo tisuća metara u sekundi, to valjda znaš još iz osnovne škole — srebrna zraka stvarajući blistavi most između projekcijske sobe na jednom i filmskog platna na drugome kraju dvorane Pogledaš li da sva čarolija filma stoji tu gore pod stropom, u toj gredi svjetla u kojoj igraju čestice prašine, shvatiš kako je evolucija bila velikodušna prema čovjeku i podarila mu mnoga znanja koja je uskratila njegovu pretku majmunu Onda se, dakako, neki mudrijaš od čistog veselja stane nadvinvati nad prozor projekcijske sobe, na platnu se ukaže silueta njegove cijenjene ćiverice, a ti pomisliš kako evolucija možda i nije bila baš tako velikodušna 150 Odlazak u kino nekada je bio gotovo ntualiziran, određena društva odlazila su tamo samo određenim danom i gotovo uvijek u istu dvoranu Vec prema afinitetima, birali ste svoju destinaciju velika i udobna kina u središtu bila su za blockbustere, manja, nešto sporednija, prikazivala su jeftinije, manje ambiciozne naslove, a uvijek je tu, dakako, bilo i nekakvo sasvim malo kino za pretenci-oznije filmove ili one iz europskih kinematografija, gdje su dolazili tipovi s bradicama i njihove eterične cure u indijskim sanjima Kako biste išli prema periferiji, kina su bila sve zapuštenija i neudobnija, s repertoarom gdje su na matinejama neizbježno bili karate i kung fu filmovi što su ih dolazila gledati školska djeca i slastičarski po-mocnici albanske nacionalnosti, sa skorenim tijestom od krafni na rukama Mali slastičari obično nisu bili puno stariji od školaraca koji su tu pobjegli s nastave Navečer se tu, dakako, za vojsku, šljakere i manijake u kišnim ogrtačima, davao meki pornic Neko venenčno oboljenje, čini mi se, mogli ste fasovati samo od sjedenja na tim projekcijama U pomoru kinematografa ove su periferijske rupe prve stradale, a da nitko nije stigao snimiti film koji bi žanrovski objedinio perjanice njihova repertoara, kung fu i porno Zamislite film u kojem biste imali i jedno i drugo žestoku koreografiranu šoru i mahnitu ko-reografiranu ševu Ako nekome padne na pamet snimiti takvo što, moj prijatelj Ivica vec ima spreman naslov Šest Šveđanki u hramu Saohna Ali, drek, da to netko i snimi, film posve izvjesno ne bi ni igrao u kinima, nego bi ga direktno zveknuli na kasete i distribuirali po videotekama, pa tko voli Videotekama je posve svejedno, one nemaju svoju publiku, naslovi stoje na odjelima kao u robnoj kuci U kinima srecete ljude koji dijele vaš filmski ukus, u videotekama one s kojima 151 dijelite tek ulaz u neboderu. I zato je kino nekako ljepše i plemenitije. No, ajde ti to objasni narodu. Neki od njih zadnji su put u kinu bili valjda kada su sa školom gledali Bitku na Neretvi. Kina stoje napuštena, makar tko kupi kokice, dobiva i besplatan sok. Jednom sam se umalo ulovio na ovaj propagandni trik i vidio da za jedan obični dvojni ce sa slamčicom treba kupiti pune naćve kokica. Ušao sam bez kokica i sjeo u polupraznu dvoranu. Nekolicina je sjedila otraga, ispred mene nije bilo nikoga. Osjetio sam se na časak kao drug Tito, kojemu su nekada ovako, samo za njegov gust, puštali filmove. Stari je, kažu, osobito volio kaubojske s Johnom Wayneom. Kažite o njemu što hoćete, ali imao je dobar filmski ukus. Vrlo skoro, čini se, sasvim će odumrijeti zajedničko iskustvo gledanja filmova. Ili će makar, baš kao i teatar, kino postati povlastica velikih urbanih središta. Provincijske škole na ekskurziji vodit će djecu u kina kao u muzeje. Već sada, uostalom, u njihovim rodnim gradovima ki-nodvorane se koriste još samo za godišnje skupštine sindikata i svečane akademije kulturno-umjetničkih društava, a u razbijenim plakatnim ormarićima se još nade samo pokoja osmrtnica ili oglas škole plesa. Zatekao sam se tako jednom na jednom našem otoku, obavio ono zbog čega sam došao, pa besposleno lutao, nakon što sam proveo po četiri sata u svakome od tri tamošnja kafića, a nije mi se vraćalo u pustu hotelsku sobu s novinama rask-upusanim na podu, kad me iza jednoga ugla bubnuo natpis kinematografa. Od bezvoljne gospode kupio sam kartu, četiri starija mještana sjedila su na drvenoj klupi u predvorju gdje su zidovi negdje do visine prsa bili obojeni masnom svijetloplavom bojom, ja sam bio peti, za projekciju nam je nedostajao šesti. Bez šestog nema filma. Čekao se stanoviti Spiro. Spiro je reka doć. —Je li reka? — 152 Je, ja san ga danas vidija, reka mi je da će sto posto doć, znaš i sam kako on voli ić u kino. Međutim, već je pet minuta do početka projekcije, a ni š od Spira, već smo svi malo zabrinuti. Psuje se Spiro izdajica. Na posljetku ja kupujem još jednu ulaznicu: boduli se, kako su široke ruke, sami nikada ne bi sjetili tako ingenioznog čina. Gledali smo, sjećam se, Klub sretnih žena. Sutradan na trajektu, stojeći za šankom, čuo sam da dvojica pričaju kako je neki Spiro iznenada umro prskajući čokote modrom galicom. Kina, trebam li vam to reći, na otoku više nema. 153 Šaljivi kućni video

Kupiti cipele, ošišati se, odnijeti na razvijanje film iz fotoaparata ili promijeniti ulje u motoru može se i na drugome kraju grada, no kafić, mini market, kiosk s novinama i videoteka moraju biti dovoljno blizu da ne presvlačite umrljanu majicu i stare hlače. Ove četiri točke čine infrastrukturu svake gradske četvrti: uvijek je tu nekakav a) kafić u kojemu lokalna spadala vrebaju da im netko plati pelinkovac i svi su odreda potajno zaljubljeni u zgodniju od dviju prodavačica u b) mini marketu, koje u vrijeme najveće gužve uvijek čitaju Milu, a Mila je samo posuđena na c) kiosku gdje radi napirlitana ženska kod koje neobično često svraća jedan pozornik, koji u d) videoteci uvijek uzima kung-fu filmove. Nas ovdje zanima d). Jeste li opazili kako neki govore moja videoteka? Netko vam priča nekakav film, vi ga pitate gdje ga je gledao, a on kaže: "Uzeo sam ga u svojoj videoteci." Zar to nije čudno? Ljudi obično nemaju ni svoga zubara, a listom imaju svoju videoteku, toliko su postali intimni s tim mjestom u svojim vikendaškim trovanjima filmskim smećem. A tu je dosta smeća, pogotovu ako — što uopće nije rijetkost — čovjek svakoga petka poslije podne uzima po pet 154 kaseta. Faca dođe i štipne od svega pomalo: vestern, tinejdžersku komediju, akcijski triler, povijesni spektakl, ljubić, horor... Onda ga u ponedjeljak ujutro pitate što je gledao. "Ništa posebno", kaže on, zureći u vas zakrvavljenih očiju, "nekakva ljubavna priča: ona predaje psihologiju na jednom koledžu, a on je gladijator." Zapravo je zapanjujuće kako je jedna mlada kultura, kao što je video, postala toliko važna u našim životima. Teško je povjerovati da je prošlo samo petnaestak godina od pojave prvih videorekordera. I nije se dogodilo kao s televizijom šezdesetih da u cijeloj županiji ima samo jedan jedini videouređaj pa da se ponosnom vlasniku cijela županija sa stolicama pod rukama nabije u tinel i gorljivo navija za progonjenoga pravednika s ekrana, već su u malo vremena svi bili opremljeni tom tehničkom novotarijom. Sjećate se kako je sve to počelo, kada su u garažama i šupama otvarane prve videoteke, nicale kao korov u državi koja je zakonskim aparatom bila potpuno nespremna na njih. Danas, kada su se hijene iz ministarstava domislile kako uzeti glavninu zarade i u ovoj djelatnosti, imati videoteku više nije osobito unosan posao, no onda se bogatstvo na piratskim kopijama američkih hitova moglo zaraditi gotovo preko noći. Ispočetka, naravno, nitko nije mogao znati da će tu biti takva ispaša. Upecali su se samo pustolovi i lijenčine, oni jedinci što su studirali ekonomiju dvanaest godina, pa onda otvorili cvjećarnicu, pa onda malo prali mrtvace, pa maštali o naftnim platformama na Sjevernom moru sve dok nisu počeli prodavati kozmetiku po poduzećima, da bi uskoro upisali trenersku školu, žicali vizu u australskom veleposlanstvu, švercali zlato iz Turske... Takvi su jednoga dana došli svojim očajnim roditeljima s novom "morskom" idejom, tata je razbijao po kući, mama se 155 zatvorila u zahod i plakala, a rodbina je bila pomalo sućutna, a pomalo zlurado slutila novu propast. Onda je razmetni sin u samo godinu dana zaradio toliko da je mogao nabaviti taktičko nuklearno oružje. U međuvremenu su videoteke počeli otvarati ozbiljniji i poslovniji, vjetropiri iz pionirskih vremena sada drže butike s indijskim sarijima. Ako se nisu uhvatili uzgoja činčila. No, ja ću zauvijek žaliti za onim dobom nevinosti kada smo gledali kopijine kopije kopija, kada je slika bila zelena kao da smo televizor stavili u akvarij, ili su boje titrale kao na impresionističkim slikama, ili su se pak razlijevale kao na satelitskim snimkama oblaka na vremenskoj prognozi, kada nismo ni znali da je Denzel Washing-ton zapravo crnac. U to slavno doba tri čovjeka bi gledala neku komediju, a dvojica slabovidnijih bi se smijala samo kada bi se smijao onaj treći. A ni taj treći nije bio baš najsigurniji da je u pravu. Kopije su tada bile užasne, filmovi očajno prevedeni, titlovi puni pravopisnih i gramatičkih pogrešaka. Gdjekad je zabavnije od filma bilo gledati što su sve neuki videotekari u stanju napraviti od njega. Jedan moj frend tako je gledao srpski pirat Casablanke i urlao od smijeha kako su napravili dorćolskog mangupa od Humphrevja Bogarta. Gotovo je pao na pod kada je Ingrid Bergman upitala za zdravlje onoga glasovitog crnog pijanista iz bara, a on kazao: "Krečana, gospojice." A jedan drugi frend mi se kune da je jednom naišao na piratsku kopiju Easy Ridera s naslovom Soferi zezadžije! Sada je sve to, naravno, puno uljudnije, čovjek se može nasmijati još samo onim gospodičnama što izdaju filmove. Gotovo u pravilu one su potpuno nekompetentne da vam preporuče koji film uzeti i, gotovo u pravilu, one neće propustiti da to učine: "Ovo van je jedan krasan film", 156 govori meni svaki put iznova cura u mojoj videoteci, "ona njega voli, a on nju ne šljivi, pa on nju zavoli, a ona umre od leukemije, pa se onda on ubije bušilicom." Tko zna, da mi nije ispričala kraj, možda bih se i upecao. A najluđa stvar koja se meni dogodila s videom bila je u jednome autobusu. Znate već kako danas svaki bolji autobus ima video. E, pa jednom sam putovao jednim takvim, a ekran iznad sjedala bio je

ugašen. Ja pitam konduktera da pusti da nešto gledamo, a on se nagnuo do mene pa mi povjerljivo šapnu: "Znaš, nije zgodno, ima male diče!" Imate tri puta da pogodite kakva je to nezgodna i za djecu nepodobna kaseta čučala u njegovu plaveru. Naravno — pornić! Jedna od najznačajnijih spoznaja koju nam je video podario jest ona koliko raznovrstan može biti spolni život homo sapiensa. A, bogami, i šire. U otkrivanju te raznovrsnosti neki od nas nisu ni pomislili da ima i drugih kaseta osim onih pornografskih. Za dobar dio našega svijeta video je zapravo istoznačnica za porno. Jedan od takvih jednom je bio došao u mene. Razgovaramo mi, a on pilji u kasete pokraj mojega videa. "Sta ti je ono?" bubnu on znatiželjno u jednome času pokazujući na jednu kasetu. "Vještice iz Easttvicka", kažem ja nedužno. "Opa, vještice gledamo", kaže on veselo pa mi zavjerenički namignu. "A šta ti je ono tamo?" "Moja Afrika", kažem. ''Moja Afrika?!", začudi se on. "To ti je jedan sa životinjama", kažem sada ja zavjerenički. "Sa životinjama?!" zapanji se tip. 157 "Afričkim životinjama", govorim ja, "lavovima, tigrovima, slonovima..." "Slonovima!?" "... Zirafama..." "Muške ili ženske žirafe!?" "Razne", rekoh ja ravnodušno. Čovjek se gotovo onesvijestio od uzbuđenja. 158 Vlada u sjeni Tih nekoliko stolova na ulici vrlo su prikladni za scene bijega u akcijskim spektaklima: junak na motociklu, progonjen gangsterima u automobilu, iznenada i, kako to obično biva u ovim filmovima, sasvim nemotivirano skreće s kolnika na nogostup pa krši plastične stolice i suncobrane, uokolo praska staklo, gosti se panično bacaju ustranu, a kamera se strelovito primiče dvogodišnjem djetetu koje užasnuto vrišti zaboravljeno na brisanom prostoru. Tako je to na filmovima. U stvarnosti, međutim — pokušavam si predočiti taj prizor — klijentela na štekatu, oni suncem i pelinkovcem omamljeni jogini što ispražnjena mozga flegmatično zure u obzorje, pred raspomamljenim bi prometalima vjerojatno samo gledali da spase svoju čašu: '"Ebi mate', šporka si mi gaće", rekao bi gnjevni Splićanin i, lijeno podižući sunčane naočale put tjemena, tek prezrivo odmjerio onoga Stevea McQuee-na koji je sebi dozvolio drskost da ga uznemiruje u njegovoj štekatskoj meditaciji, baš kada se on duboko zamislio nad dužinom svojih noktiju. Štekat vrlo lijepo ilustrira onaj način života što ga nazivamo mediteranskim. Sjediš u okamenjenom vremenu 159 škiljeći u blagoslovljeno sunce, i najednom više nema onoga jučer, niti će biti onoga sutra, i domalo se osjetiš poput staroga Parmenida koji je onomad u staroj Grčkoj, ispod istoga ovoga sunca, stotinama godina prije tebe, mudrovao kako vrijeme zapravo ne postoji, nego je bitak jedan, vječan i nepokretan. Dok se kockica leda topi u žutoj travarici, a glasovi sa susjednih stolova u nerazumljiv žamor, tvoj se život kravi u melasasti osjećaj da si besciljan i beskoristan, upravo posve beznačajna pojava kojoj Onaj gore, iz posve neobjašnjiva razloga, pruža bezgraničnu milost motrenja ženskih bedara sapetih oskudnim minicama. "E, vidi onu!" "Koju?" "Ma onu!" "A onu?" "E." "Pa dobra je." "Je 1' da je dobra?" "Je, baš je dobra." "Uh!" Tako se, po prilici, konverzira na štekatima, dokono, banalno i sasvim elementarno, jezikom u kojemu je tri do pet imenica i jedanko toliko pridjeva. Netko nevičan tome rudimentarnom izrazu štekata čisto bi se začudio koliko se toga može njime izraziti, kako, na primjer, jedno naizgled maloumno "Oooooooo!" ponekad može zvučati udivljeno, ponekad uvredljivo, a ponekad neodređeno lebdi između oba ta značenja pa se osoba kojoj je upućeno u neprilici samo kiselo smiješi i ovoliko joj fali da potrči i od neugode se sakrije iza ugla. Stekat je prirodno stanište zajebanata, po prilici kao Kopački rit za rode ili Kenija za slonove. Vjerojatno nigdje kao na štekatu ugostiteljskih objekata, na stolovima pred kakvom kavanom, nećete otkriti onaj osebujni humor mediteranskog podneblja, humor koji je teroristička disciplina, podjednako nesmiljen i prema duševnim bolesnicima i prema ministrima, prema Ciganki prosjakinji, rediku-lu što je umislio da je estradna veličina ili gradonačelniku crvena nosa, sve nas ovdje čeka isto, kao na Posljednjem 160

sudu, pred licem Gospodina našega. Nema, za pravo reći, iako učenog čovjeka kojega veterani štekata ne bi znali učiniti kretenom koji se ne umije samostalno služiti zahodskom školjkom. Jednom bi netko valjda trebao napraviti ozbiljnu sociološku studiju o utjecaju klime na svjetonazor. Dvjesto pedeset sunčanih dana koji građanstvu iz ovih krajeva pružaju ugodu da kavu piju pod otvorenim nebom, da izađu na ulicu i suoče se jedni s drugima u prilici koja je na kontinentu puno privatnija, umnogome, čini mi se, ima zahvaliti onome bučnom i nametljivom svjetonazoru Mediterana, gdje je štošta tako okrutno javno, izloženo pogledu i kritici. Ulica i štekat na njoj omogućili su slobodniji protok ljudi i ideja i oblikovali jedan pametniji svijet, sumnjičav i zajedljiv, osjetljiv za svaku glupost, podrugljiv prema umišljenim autoritetima. Taj svijet je, ako bolje pogledate, uvijek isti, kod Smoje, Cervantesa ili Fellinija, u svim zemljama oko onoga mora za koje su nekada smatrali da je u središtu Zemlje. Gnijezdeći se u pletenim stolicama pod palmama, lijeno gledajući život koji kuha pokraj njega, onaj na štekatu ipak je ponešto izdvojen od ulice. On je tek statični promatrač koji, u svojemu okamenjenom vremenu, u kojemu ne postoji ni jučer ni sutra, pomalo prozire besmislenost svake akcije. Posrijedi je mudrost skeptika koji zna samo da se pod milim bogom nikada ništa nije promijenilo i da je već prema tome taj uskuhani svijet dostojan samo uvrede, prezira koji, već prema nadahnutosti društva za stolom pokraj betonskog pitara, ponekad zna biti podjednako i okrutan i šarmantan, ali nikada nije doista buntovan i usmjeren na bilo kakav konkretan čin. Ulica, to gibanje koje se u jeziku ustalilo kao metafora socijalnog bunta, zapravo ne dotiče štekat. Neki sindikalni 161 pravednik od pilaca za stolovima pod suncobranima ne može očekivati nikakvu podršku osim verbalne, a najbolje mu je da ih ništa i ne pita, jer bi ga lako mogli — makar i sasvim nemotivirano, zašto ne — ismijati. Sitno podjeba-vanje ovdje se uvijek više cijenilo od krupnih parola. A kada bi se zbilja dogodili ulični neredi, pravi socijalni pičvajz s razbijenim staklima i glavama, suncem i pelinkovcem omamljeni jogini sa štekata vjerojatno bi najprije gledali da spase svoju čašu. I znate što, gledati da spasiš svoju čašu obično je najpametnije što čovjek može napraviti. 162 Idiotska noć Pođete li se jednoga od ovih predblagdanskih dana ošišati, lako vam se može dogoditi da vas nema tko uslužiti. Mlađa djelatnica salona, naime, baš je sada uhvatila frizirati ovu stariju, onda će, Bogu hvala, starija uzvratiti istom mjerom na vlasištu mlađe kolegice, a vi čekate kao da vam ne kažem sada što. Bezvoljno posežete za rasku-pusanim ženskim štivom na stoliću i onda vas uhvate turobne misli o užasnome kraju u koji srlja naša civilizacija dok čitate da se trogodišnji irski seter prvakinje našega glumišta zove Almodovar, da su i ministrice, ma koliko to apsurdno zvučalo, nečije mame te da proslavljene estradne umjetnice čak i kuhaju u crnim kožnim kompletima. Na posljetku, kada ste vi već zbrojili bodove anonimne ženske osobe koja je rješavala seriozan psihotest s naslovom Jeste li skloni preljubu? i zaključili kako bi damu svakako vrijedilo upoznati, gospođica s uvijačima vas poziva na prijestolje pred zrcalom, veže vam krpu oko šije i, upravo neizbježno, glasom punim treperave žudnje za pustolovinom pita: "Gdje ćete za Novu godinu?" Takvim se svinjarijama, čini mi se, mogu radovati još samo frizerske pripravnice. Za mnoge od nas pitanje 163 "Gdje ćete za Novu godinu?" stoji pri samome vrhu ljestvice najtjeskobnijih pitanja, negdje između "Što biste napravili da vaša malodobna kci ostane trudna?" i 'Što biste napravili da vaša malodobna kći ostane trudna s Bonslavom Škegrom?" U ovo nesretno vrijeme kada svatko od nas pomalo postaje filozof i pušeći na terasi gleda zvjezdani svod dvojeći što je to čovjek i čemu se on smije nadati, kada se pesimisti i optimisti razlikuju samo po tome hoće li se u travnju ih možda već u siječnju dogoditi strahovit gospodarski slom čiji ishod sam Nečastivi zna, komu je još do notornog vlakića oznojenih tjelesa u svečanoj dvorani nekog hotela, do pucanja šampanjskih čepova i konfeta-' Možda tek gricnemo malo uha pečene svinje i gucnemo koji decilitar rizlinga iz paketa namirnica koji je upravo drugi dio naše plaće za ožujak, a kojim je neka trgovačka kuća, u skladu s prahistorijskom trampom koja je zaživjela u hrvatskom gospodarstvu, kompenzirala svoj dug našem poduzeću, i rezignirano parafrazirajući onu srpsku pjesnikinju uzdahnemo "Nova godina je lijepa samo dok se čeka " Prethodnih su godina lokalne vlasti naših gradova, malo zbog iskrenog altruzima i vjere u bratstvo medu ljudima, a malo sigurno i stoga što je gradonačelniku rajcalo taštinu da svojim sugrađanima s pozornice onako paušalno poželi sretnu Novu, organizirale javne dočeke na trgovima Ove godine, barem zasad, nema glasova da bi se to moglo ponoviti i na Silvestrovo 1998 Što je i razumljivo Malo je nezgodno u ovakvo vrijeme okupiti masu na trgu ako ništa drugo, to bi mogla biti barem generalna proba socijalnih nemira

Tako ja mislim No, valja mi priznati, čak i da nije toga, sve da hrvatski stočari putrom tove svoju živinu, a hrvatski umirovljenici mušičavim zahtjevima tjeraju na 164 samoubojstvo konobare na jahtama što krstare po južnom Pacifiku, da prosjaci u nas plaćaju zlatnim karticama, da je ovo, u najkraćemu, najbolje mjesto za život u cijelome svemiru, i to još od vremena kada se ovaj počeo širiti, upit "Gdje ćete za Novu godinu5" smatrao bih jednako neumjesnim Kada nekoga tako nešto pitate, to nije kao da ste ga pitali kolika mu je plaća ili za koga je glasovao To je gore Kada, naime, pitate tipa gdje on i s kime misli dočekati dolazak novoga ljeta, vi ste dirnuli u čovjekovu intimu, a tko zna kakav se pakao tamo krije Onako kako godišnjice matura služe da bi se uspješni mogli podičiti svojim uspjehom — jer neuspješni uglavnom izbjegavaju takve prigode — Nove godine služe da potvrde čovjekovo mjesto u zajednici, da mu pokažu koliko je omiljen u obitelji i medu prijateljima, da ga promoviraju kao ugodna sugovornika i vrsna plesača A kako mnogi ne znaju ni lijepo govoriti, niti su osobito okretni kada počnu tročetvrins-ki ritmovi, jer čovjek zna biti i jedna zamorna i svadljiva osobnost pretjerano sklona alkoholu koju nikome ne pada na pamet zvati na tulum, u blagdansko je vrijeme više nego ikada u općinstvu prisutan osjećaj osamljenosti i ništavnosti Upoznali ste, naravno, onaj strah da vas nitko neće zvati na proslavu Nove godine Ako niste, lažete Svi znamo kakav je to jad u duši Poželiš se, recimo, spustiti do dućana u kvartu i razbiti izlog pa da te pokupe u istražni zatvor, samo da bi imao nekakav uvjerljiv razlog zašto se nisi urnebesno proveo na dočeku A neki od nas bogme nisu uspjeli čak ni preživjeti tu činjenicu Evo, upravo sada, dok vi birate kuglice za jelu i razvodite po zidovima kilometre raznobojnih žaruljica koji ce vašoj nastambi dati vrlo ugodan, psihodelični ugođaj koji ce svakako potak- 165 nuti pijane goste na dočeku da povraćaju po sagu, neki se sirotan popeo na zgradu pa zuri dolje na ulicu i još dvoji bi li napustio svijet, kada je već svijet njega okrutno napustio. Između Božića i sretne Nove samoubojstva su češća nego i u jednome drugom dijelu godine. A, Što je najluđe, kada vas na kraju netko i pozove na doček, više ne znaš je li vam učinio uslugu. O Novim godinama moglo bi se snimiti bezbroj filmova strave i užasa, zabranjeno za mlađe od osamnaest godina. Sto je društvo veće, veći je, naravno, i rizik da vam netko razbije staklenu ploču stola u dnevnoj sobi, da se netko potuče, da vam pištoljem propucaju regal, da se nečija žena kra-domice povuče s nečijim mužem u kupaonicu, da se netko napije pa počne baljezgati... Popis strahota je valjda beskrajan. Kada razgovaram s ljudima, svaki put otkrijem neku novu, tako da sam na posljetku sasvim odustao od zamisli da bih ja s nekim tko mi nije sasvim osobito blizak mogao odbrojavati u ponoć. Ne mora se na posljetku dogoditi nikakva zvizdarija. Dosta je da se, recimo, služi loše vino i hrana, da netko sluša muziku koju vi smatrate smećem ili da se među vama čak nađe onih koji bi gledali televiziju. Eto, recimo, taj novogodišnji televizijski program, ja to ne mogu razumjeti: kako netko može napraviti nešto takvo, a nije mu dijagnosticiran težak poremećaj ličnosti? A ima čak i onih kojima se ta papazjanija sviđa, kojemu je super kada mu Nela Eržišnik priča viceve svoje mladosti, a onda uleti Martin Sagner grleći se s mužikašima i Branko Uvodić šarmantan koliko i vrećica kokica? Pa da ja s takvima provodim Novu godinu?! Koješta! Za dočeka Nove godine svi smo malo osjetljivi i sebični. Stvari moraju biti onakve kakve mi želimo da one budu, nama se mora ugađati, to je vrlo posebna, štono bismo 166 kazali, luda noć. Na kraju nije ni čudno da su tolikima očekivanja iznevjerena, da su zajednički dočeci razvrgli toliko prijateljstava. Jer, sve jednostavno ne može onako kako bismo mi htjeli. Ako je jednome lijepo, drugi će svakako proklinjati svoju sudbinu. Nove godine su upravo krasan primjer kako je nepravedan ovaj svijet: dok jedni žderu i tancaju, drugi im sjeckaju povrće za francusku salatu. Sretna vam Nova godina, dragi čitatelji! Pamet u glavu! 167 Igle, lokomotive i slično Sjećam se jednoga zločinačkog nauma što sam ga gajio u djetinjstvu (jednoga od, valja istaknuti, mnogih zločinačkih nauma iz toga doba): sakriti se negdje u robnoj kući pa po završetku radnoga vremena izaći iz svojega skrovišta i lunjati uokolo kao Pale sam na svijetu. Na odjelu slatkiša odmotao bih stotinjak čokolada i od svake uzeo samo po jedan griz. Na odjelu s namještajem pronašao bih najljepši kauč i po njemu skakao dok ne bi izvirile opruge. Među sportskom opremom izabrao bih lijepu kožnu loptu, a onda malo svratio do odjela s lusterima. Nakon toga... ne znam, vjerojatno bih zaključio kako mi je hladno pa na odjelu s posteljinom zapalio logorsku vatru od sintetičkih deka. Eh, djeca... Splitska Prima otvorena je u prosincu '66. Sićušna vijest o tome događaju u Slobodnoj iz tih dana stoji

pokraj golemih novinskih plahti o definitivnom slomu Rankovićeve "birokratsko-etatističke klike". Savezno vijeće Savezne skupštine usvaja izvještaj SIV-a o "zloupotrebama u nekim organima Službe državne sigurnosti": "Ni mitovi ni grupe ne mogu zaustaviti hod progresivnih snaga", is- 168 tiče se u ekspozeu Avde Hume. Drug Humo, dakako, pod progresom je smatrao nešto posve ino, ali, iz današnje perspektive, to su bile, između ostaloga, upravo robne kuće. Pojava ovih golemih trgovačkih superorganizama sredinom šezdesetih, baš u vrijeme Brijunskoga plenuma i micanja Rankovića und Jaranen, označila je kraj rigid-nog razdoblja sovjetskog tipa socijalizma, razmakla "željeznu zavjesu" i uvela nas u veseli hohštapleraj zrelog doba Titove Jugoslavije, onaj konzumizam-komunizam gdje su samoupravljači klasnu svijest stjecali čibučenjem li-cencnih cigareta i cugajući viski, u lažnoj kineskoj svili s Ponte Rossa. Česi, Poljaci, Rumunji i Mađari tih su se godina morali gadno pomučiti da bi sebi predočili svijetlu budućnost o kojoj su im njihovi komesari trubili, no mi smo bili načisto: mi smo u svijetlu budućnost odlazili pokretnim stepenicama robnih kuća. Kao bogovi smo bili na tim skalama što bešumno klize negdje gore, gospodari svemira, aristotelovski nepokretni pokretači kojima se pred očima pomalo otvara neonom osvijetljena raskoš plodova udruženog rada, dok se odnekud, sasvim diskretno, razliježe uspješnica Splitskog festivala: Arsen Dedić, Kuća pored mora, po prilici, to je bilo tih godina. Prodavačice u svijetloplavim (kasnije ljubičastim) kutama, kao vile u ovoj mitološkoj dolini obilja, razgrću hrpe šarenih ručnika, brišu težak brušeni kristal ili tek dokono ćakulaju na uglovima, s polica nam se sretno smiješe Braco i Seka s Kanditovih čokolada, a na odjelu s gramofonskim pločama neodgovorna mladost krade sin-glice. Bio je to provod za cijelu obitelj i mnogi su, zbilja, odlazili u robne kuće kao u kino ili restoran, u misnome ruhu hodočastili u ova potrošačka svetišta. Majka bi zaglavila kod kozmetike ili se mazila s novim modelom Bag- 169 atovog šivaćeg stroja, otac bi, kao žabac, paralizirano zurio u sjajne, kromirane koloturnike štapova za ribolov, stariji sin spreman je vjenčati se s trkaćim biciklom, a mladi se vozikao stepenicama gore-dolje pa se napokon izgubio i cmizdri, jedna ga prodavačica na odjelu s poljo-privrednim alatkama i sadnicama pita: "Čiji si ti, mali?" Onda mali kaže kako mu se zovu mama i tata pa ojađene roditelje zovu preko razglasa. Nazivi robnih kuća lijepo ilustriraju onaj osebujni bas-tardni socijalizam toga vremena: dopadljivi akronimi s pomalo stranim, kapitalističkim prizvukom kao Nama, Prima, Dalma, Vama, Ima, Roma... skrivaju "klasna" i politički ispravna, no sasvim neprivlačna imena kao što su Narodni, Primorski ili Dalmatinski magazin. Unatoč tome, bili su to ipak samo magazini, bio je to ipak samo socijalizam i upravo u tome može se iščitati sreća i nesreća toga svijeta: on nije imao nikakve ekonomske logike, kako već ekstenzivna privreda samoupravnog socijalizma nikada nije imala snage generirati pravo potrošačko društvo. Bio je to goli privid. Ali lijep privid! Imati sve na jednome mjestu, "od igle do lokomotive", kako bi se reklo u narodu, osjećajući kako je sve na svijetu tako skladno učinjeno da ide tebi naruku, kupuješ ne pitajući za cijenu. Taj nam se privid, međutim, nešto kasnije razbio o glavu, kada smo u tvrdoj tržišnoj igri pomalo gubili pare i dostojanstvo i postajali bezlična i bezvoljna masa koju ekonomska znanost obično zove stečajnom. Robne su se kuće, mislim, u takvoj situaciji najbrže urušavale: u devedesetima prodavačice su stajale pokraj avetinjski praznih polica ili bi u toj pustoši aranžirale nekoliko preostalih kutija piškota, dok bi u izlozima sve golije lutke ravnodušno zurile u gnjevne natpise kontra Vlade ili oktroiranoga većinskog vlasnika. 170 Robne kuće, otkrilo se kasnije, bile su trgovački dino-sauri sasvim nesposobni za preživljavanje: dnevno su proizvodili gubitke, imali znatan višak zaposlenih i pospanu upravu. Potom im se dogodio Kutle ili nekakav slični poslovni divljak, došao samo da za nečiji račun obere skorup i rasproda nekretnine, potpuno bešćutan za sudbinu poduzeća i zaposlenih, djecu potonjih da i ne spominjemo. Robne kuće su, jedna za drugom, zatvarane, ili je pak njihov prostor podijeljen i dan u najam sitnijim trgovcima. Doline obilja su iščezle, ostale daleko iza nas, u jednome drugom, sretnijem životu. Kuriozum je da se u međuvremenu, baš kao i sredinom šezdesetih, dogodio skandal sa zloupotrebom obavještajnih službi, samo što Tuđman nije imao hrabrosti obračunati se sa svojim Rankovićem. Ali nije to ono što sam vam htio pričati, fućka mi se ovoga časa i za Rankovića i za njegov ortački ugovor. Žalim samo za onim dječjim snom da se sakrijem negdje u robnoj kući pa po završetku radnoga vremena izađem iz svojega skrovišta i lunjam uokolo kao Pale sam na svijetu. K vragu, da takvo što danas napravim, em bih se našao među praznim policama, em bi me nekakva štrajkaška straža prebila ko vola u kupusu. I čemu da se onda čovjek raduje? 171

Kolodvorske lude Zamislite ovakvu priču. Doznao, za priliku, čovjek da ga žena vara i naumio se ubiti. Bila srijeda, šesnaesti srpnja, krasan ljetni dan, tip se odvezao autom izvan grada i sjeo na tračnice. I sjedi on sada na tračnicama pa čeka da ga brzi za šta ti ja znam gdje skaši u neraspoznatljivu hrpu kostiju, mesa, nesvarenog objeda i tkanina od prirodnih materijala. Iz grmlja pjevaju kosovi, žuti leptiri šaraju po zraku, sunce upeklo. Samoubojica u potenciji misli kako bi mu sada baš legla jedna piva. E, da se sjetio kupiti nekoliko limenki u nekom dućanu usput. Ali, sad je kasno. Kasno je za sve, jer on se krenuo ubiti i ništa ga više ne može zaustaviti. A sunce upeklo i vlak kasni: po njegovome računu trebao je biti tu već prije pola sata. Jebemti, misli tip, ti naši vlakovi, koji je to javašluk, a baš bi mu pasala jedna hladna. Uto samoubojica ugleda nekakve novine bačene pokraj pruge, žute, raskupusane i smežurane, s datumom od prije mjesec dana. Ajde, makar nešto, kaže on u sebi, pa stade čitati horoskop, crnu kroniku, sport... vlaka sve jednako nema... oglase, kulturu, gradsku rubriku... Iz grmlja pokraj pruge cvrkuću kosovi, žuti leptiri šaraju, a samoubojica otvara vijesti iz zemlje 172 i u oči mu upada naslov na petoj stranici gore lijevo: sindikat željezničara za srijedu šesnaestog srpnja najavljuje jednodnevni štrajk upozorenja. Uvijek se zaprepastim i strahopoštovanjem me ispuni činjenica da je neki samoubojica u nas skončao pod kotačima vlaka. Oni što režu vene ili gutaju pilule, vješaju se za remen, pucaju u usta, pa čak i oni što skaču s krova, sve je to Zuckenvasser za jednoga što je poleđuške dočekao dizelsku lokomotivu. Pomislite samo, pokraj tih naših vlakova što mile da bi im valjda i vjeverice na dvjesto metara mogle dati sto metara fore, pa ono njihovo nepojmljivo kašnjenje da se već sasvim izglednim čini da bi brzi iz Zagreba jednom mogao doći točno u minutu, ali da to bude brzi iz Zagreba od jučer, pomislite, dakle, da je netko, unatoč svemu, bio tako redovnički strpljiv i sabran i dočekao da ga pregazi. Ako znamo da su samoubojice obično prijeka i ishitrena čeljad, kod ovih što završavaju pod željezničkim kompozicijama otkrivamo začudnu promišljenost, potpunu riješenost i strahovitu želju za smrću. Makar kada je o našim vlakovima riječ: njihova sporost gdješto je besmislenija od suicida samog. Kažu da je na glasovitoj Reri svojedobno stajao natpis: "U vrijeme vožnje zabranjeno je brati cvijeće!" Što se čini dosta nevjerojatnim. Za liniju koja je prometovala između Sinja i Splita prije bismo očekivali da putnici skaču iz vagona i po vrtovima kradu raštiku ili brste tuđe trešnje. Sama brzina vlaka ne čudi: onda, kao i danas, ostala je gotovo ista. Prije četiri godine, primjerice, spretniji su putnici iz Marjan-expressa tako hvatali krave što su nakon Oluje bezglavo lutale ličkim ledinama. Sjećate se toga vremena kada je, nakon oslobađanja Krajine, Marjan-express ponovno počeo prometovati, za 173 umirovljenike besplatno. Uđeš u vlak i sve puno starčadi što ispred tebe sitno koracaju hodnicima, a usko pa ih ne možeš zaobići. Nakon pola sata, odnosno šest metara hodnika, već bi ih od bijesa bacao kroz prozore. Valjda nije bilo Hrvatice i Hrvata koji je ostvario pravo na mirovinu, a koji se tih dana nije zaputio do našega glavnog grada i natrag. Poneki od njih, kako mi reče jedan ogorčeni kondukter, i po nekoliko desetaka puta, navozali se, gdjekad i bez kune u džepu, između sjevera i juga domovine koliko Mate Granić nije na pet kontinenata, njihovi kod kuće možda nisu ni znali gdje je baka i kako se ona silno špan-cira. "Zagreb?" upitao me je, sjećam se, tada jedan Amerikanac, što se naivan zatekao u vlaku, pokazujući na skupinu kuća. "No", kažem, "Kopilica." A on zinuo. Navikao čovo ući u vlak i na četristo kilometara popiti kraću kavu, a onda se našao u jednome takvom zenbudističkom prometalu kakav je naš Marjan-express, gdje se vožnja i vremenski i po njezinoj kaloričnoj vrijednosti — pohanim šniclama, pečenim kokama, tirolskoj salami, tvrdo kuhanim jajima, panceti... množi s deset. Izašao je uvrijeđeno i bez pozdrava već u Kninu, a da u usta, na naš golemi užas, nije stavio ni zalogaja od svih onih delicija što su se prostrle na kartonskim kutijama između sjedišta. "Neće on još dugo: ubit će ga sekirancija", zaključio je proročanski, gledajući ga kroz prozor gdje uzrujano seta po kninskom kolodvoru, jedan barba grickajući kapulicu. Naši vlakovi, s onim neobično socijalizirajućim kupeima s nasuprotnim sjedištima, gdje i najsramežljiviji počinju razgovor jednostavno stoga jer je neprirodno gledati čovjeka u lice i ne razgovarati s njim, po svemu pripadaju jednome drugom vremenu, stoljećima udaljenom od onih japanskih prometnih čuda što te dovedu na odredište dok 174 si kazao "to šiba". Okrenuti jedni drugima sjedimo ovdje kao oko kakvoga simboličkog ognjišta, divaneći dokono i bez reda, studentarija i umirovljenici, sve nekakav svijet što nema pametnijeg posla i kojemu se nikuda ne žuri. Još su najposlovnije od svih one žene iz sela po Zagori, što se u rano jutro ukrcavaju s vrećama povrća za splitski Pazar, pa drijemaju na mokrom zelju pokraj vrata vagona, sve

u strahu da ih netko ne bi okrao. Naši su vlakovi danas gotovo sablasna mjesta, zarobljeni još u onome dobu kada su obitelji putovale uz popust ovjeren u poduzećima, famozni K-15, kada su putne karte bile dimenzija pločica domina, smećkasti, crveni ili plavi kartončići što bi ih kondukter, šeretski namigujući gos-pođicama, suvereno deflorirao bušilicom, kada su na zrcalima iznad glava putnika stajale crno-bijele fotografije graditeljske baštine bivše države — zidine Dubrovnika, manastir Studenica, bijeli minaret džamije u Počitelju... — kada bi se na Unskoj pruzi, negdje oko Bihaća, nedjeljom navečer vagon natiskao sirotim bosanskim šljakeri-ma koji su sutradan ujutro morali osvanuti na nekom slovenskom gradilištu... Po svemu, možda bi se moglo čak i kazati kako je željeznica u nas socijalisitčki relikt. Sjećate se, uostalom, kako je bivši politički sustav držao do njih, smatrao ih prestižnim, opjevavao dionice pruge i tjerao mladost da se lopata između Samca i Sarajeva, Brčkog i Banovića, Beograda i Bara... Vlakovi i pruge, u svojoj determiniranosti između točke A i točke B, bili su prava ilustracija toga sustava koji je grabio, ili makar smatrao da grabi, iz nečega u nešto, iz mračne prošlosti u svijetlu budućnost, svijet je imao cilj utjelovljen u cvjetnom slavoluku ispod kojega bi savezni guzonja u tamnome odijelu svečano prerezao vrpcu pa poljubio pionirku što mu je donijela kitu crvenih karanfila. 175 Bio je to, naravno, neslobodan svijet, kako je već teško oćutjeti slobodu ako si determiniran između toče A i točke B, no bilo je to dobro vrijeme za željeznice koje danas više ne funkcioniraju čak ni kao metafora. Željezničari štrajkaju? Pa što onda. Darko Rundek bi kazao: Bolje je da odete, prilike su nove, Ulozi u povijesti došao je kraj. U pola četiri ujutro sa perona pet Radnička klasa odlazi u raj. 176 Rajska ptica starosti Bio je nekoć u Japanu, gledao sam to u jednome filmu, običaj da starce, kad ovi više nisu za motike, njihovi potomci nose na planinu da tamo umru od gladi i studeni. Sinovi skontaju, ili ih pak njihove žene upozore na to, da je šaka riže što je starina svaki dan pohlepno pojede upravo bačena hrana, domundavaju se u po glasa neko vrijeme u kutu mračno gledajući svoju promašenu investiciju kako senilno klima glavom, ajmo, dida, obuvaj gojzerice! Dida se, naravno, toliko mu je pameti još ostalo, otima, glumi da nije još vrijeme, još bi on mogao potegnuti, evo, gledajte ga, skinuo se u atletsku maju pa radi sklekove, nacijepao drva, donio vode, zove unuke da mu dođu pipnuti mišiće. Ali, nema tu pomoći: kad ti je jednom došao dan za obuvanje gojzerica, neće te više dragi bog spasiti. "Idemo, djedice", kaže jedan od nezahvalnih sinova smijuckajući se lukavo, "idemo se u planinu malo prošetati... Malo na visinske pripreme... He, he, he... Ko nogometaši..." I uhvati on oca krkećki, začudi se kad se stari — mamu mu njegovu lupešku! — toliko udebljao, pa ga sve stenjući i sopćući odnese uzbrdo, gore ga ostavi pod nekakvim kamenom pravdajući se da ide malo dalje 177 isprazniti mjehur, a onda stade bježati cereći se isprva potiho, da bi, kada je već odmakao dovoljno da ga otac više ne može čuti, prasnuo u grohotan, oslobađajući kikot Dida ostade u planini, smrzutih brkova, nujno gledajući krupne pahulje Pomislite kako je nečovječno bilo društvo koje se tako odnosilo prema svojim najstarijim članovima i kako smo samo sretni što smo se rodili koju stotinicu ljeta poslije Život nam je lak, od kolijevke pa do groba više i ne znaš koje bi doba izdvojio kao najljepše Bože sačuvaj da bi danas netko nosio djeda u planinu tu su država i Mirovinski fond da se pobrinu za starca Imate li problema, samo nazovite Damira Zonća Ne skanjujte se, on stalno telefonira u samo godinu dana ovi iz Mirovinskog fonda nabili su pola milijuna kuna računa samo na mobitelima "Alo, debeli", kažite mu prisno "Slušaj, možeš li skočiti ovih dana do mene-' Moja baba je u pitanju Kako šta ćeš ti s mojom babom' Pa to je tvoj posao, čovječe1 Uprti je na leđa i nosi na Velebit'" Doista, kada vidite umirovljenike kako umotani u rite čeznutljivo pilje u izloge sa suhomesnatom robom, čini vam se da bi ih država mogla još samo potrpati u autobuse pa odnijeti na Velebit i poslagati u snijegu oko televizijskog repetitora na Ćelavcu Ih da legaliziramo eutanaziju pa ponudimo azil i državljanstvo kontroverz-nome Jacku Kevorkianu, 'doktoru smrti' To je valjda jedini logičan završetak ovoga sramnog trenda u kojemu su mirovine iz mjeseca u mjesec sve neredovitije i miz-ernije, u državi koja zavlači te jadne ljude unatoč odluci Ustavnoga suda, gdje voditelji televizijskog dnevnika, koji su od svih uvjeta koje moraju ispuniti za svoj posao naučili tek se uredno obrijati, samu isplatu mirovina doživljavaju kao prvorazrednu vijest Nedavno je Zlatko Mateša iz- 178 javio da Vlada nije prekršila zakon, jer da u zakonu ne stoji točan datum kada bi se mirovine morale isplaćivati Zdrav cinizam na to bi mu vjerojatno odgovorio da u zakonu jednako tako ne stoji ni to da bi prvi čovjek Vlade trebao biti idiot No, komu je još do cinizma Civilizacija se u stručnoj literaturi različito definira, za nas ovdje bitno je ono zdravorazumsko,

svakodnevno tumačenje koje civiliziranim naziva to da se u čamce za spašavanje prvi ukrcavaju žene i djeca, a da u sredstvima javnoga prometa valja ustupiti mjesto trudnicama i invalidima Mjera civiliziranosti jednoga društva, dakle, mjeri se prema njegovoj spremnosti da zaštiti nemoćne civilizirani su sućutni i s tuljanima, a necivilizirane nije briga ni za paraplegičare Kada iz ove optike procjenjujete hrvatsku vlast i kada vidite što je ona u stanju napraviti umirovljenicima, počnete ozbiljno dvojiti da bi neki od tih subjekata bih u stanju pod okriljem noći dočekati nekoga bez noge u portunu i izlemati ga njegovom vlastitom štakom To je jedna strana ove priče Druga je, naravno, ona množina umirovljenika svih dobi koji su Republiku Hrvatsku učinili zemljom s valjda najvećim postotkom radno pasivnog stanovništva u cijelome svemiru Kako su već menadžerske kredite dobivali oni sa četiri razreda pučke, mudrijaši kojima je vrhunac poslovne okretnosti bio za kikiriki rasprodati imovinu poduzeća, a njihove radnike velikodušno poslati u invalidsku mirovinu makar s dijagnozom alergije na mačju dlaku, najezda novopečenih umirovljenika u nas mogla bi se usporediti tek sa starozavjetnim prizorima najezdi skakavaca i žaba Nedavno sam čuo da umirovljenika ima čak i medu aktivnim nogometašima u jednome drugohgašu iz Dalmatinske zagore, primjerice, nastupaju dvojica što su radi- 179 la na nekoć golemom poljoprivrednom dobru koje je u međuvremenu, čarolijom pretvorbe, postalo drek na šibici. Zamislite, sada, molim vas, taj par, de facto invalida, kako se pod stare dane — obojici je trideset i neka! — mora sramotiti u kratkim hlačicama i štucnama. Kako od njih očekivati da pruže dobru partiju, ako im nije došlo sto kuna dodatka? Kako je to neugodno kada se s tribina čuje: "Aaaaaajmo, didaaaa!" Pa se onda u Hrvatskom nogo-metnome savezu čude da svijet više ne dolazi na utakmice. Užasno je sve to. Kada pomislite da je cijela jedna generacija hrvatskog radništva, ljudi koji su još u snazi, koji bi još barem dvadeset godina mogli davati najbolje od sebe, nepromišljeno i bespovratno upropaštena izmišljenim mirovinama. Tko će te ljude sutra vratiti u tvorničke hale i na traktore i tko od njih može očekivati da ponovno rade od sedam do tri čak i kada bi ih uspio vratiti?! Ako mene pitate, to je najčvršći jamac naše jadne budućnosti ma tko sutra došao na vlast. Bog jokin nas neće spasit! Jer, čemu se mi imamo prava nadati i kao narod, i kao država, i kao tisućljetna uljudba, i kao gospodarsko čudo, i kao predziđe kršćanstva, i kao čimbenik sigurnosti u regiji i u svakome drugom smislu, kada se uopće ne drži ponižavajućim, dapače, društveno je apsolutno prihvatljivo imati četrdeset godina, dvije ruke, dvije noge i trideset i dva zuba u glavi, a povazdan ležati na kauču i čekati poštara s mirovinom. Neki će od korica do korica iščitati cijele tomove medicinskih enciklopedija u potrazi za prikladnom bolesti samo da im se takvo što dogodi. Jer, čovjek se uglavnom ne buni kada ga proglase invalidom, njemu je to super, to što su ga nepotrebno učinili radno nesposobnim on doživljava činom osobite 180 državne milosti, dobivanje papira o umirovljenju smatra blistavim vrhuncem svoje prepredenosti. Sada će se on već snaći, malo će švercati cigarete ili postavljati na crno pločice u kupaonicama, oni s "trajnim oštećenjem liga-menata" istovarivat će vreće cementa, uglavnom nezainteresirani za sve što se događa u društvu, ravnodušni i na pravdu i na krivdu. Kako su, uostalom, oni u mirovini, od njih se očekuje da budu kuš i oni se toga drže. To je, valjda, jedino zajedničko objema kategorijama umirovljenika, i onima koji su to postali nakon četrdeset godina radnoga staža i onima koji su to kupili nakon jedva toliko godina života: to da su oni ucijenjeni, stavljeni pred svršen čin. Starima se to dogodilo jer se njihov život sam približava svome svršenome činu, a ovi mlađi su sami sebi zakuhali. I pravo im bilo. 181 Ure i nevere Ako već niste amiš koji upreže konje, kuha na drva i svečeri sriče psalme na žišku čađave petrolejke, možete samo nemoćno gledati kako u jednolikom ubrzanom gibanju potrošačke civilizacije stvari sve brže stare i gomilaju se na smeću. Ne stignete ih ni upoznati, a kamoli se intimizi-rati s njima, a one već vire iz kontejnera na dnu ulice, nepotrebne i zaboravljene, zanimljive još samo onim šašavim penzionerima što skupljaju vijke i vade gumice iz starih slavina, uvjereni kako je cijeli svijet poludio od obijesti. Što vjerojatno i jest. Pomislite, uostalom, kako će jednoga dana vašem djetetu biti čudesno otkriće da su se svojedobno satovi navijali, kišobrani popravljali, upaljači punili, a muškarci cijeli život brijali jednom britvom. No, to je manje zanimljiv dio ove priče, puno ozbiljnije i sudbonosnije u ovome jest to da ako se stvari tako brzo odbacuju i zaboravalju, što će na posljetku ostati i od nas samih? Ako je već sve vaše završilo u kontejneru, kao potomstvo smatra nepotrebnim i suvišnim predmete koje ste vi nekoć koristili i oko kojih još uvijek svijetli aura vašega života, po čemu se onda smijete nadati da će vas zadržati u vedro] uspomeni? U ono doba kada su se stvari

182 manje habale i svijet bio sporiji, bilo je lako. Ostaviš, na primjer, sat svome sinu, pa ga onda ovaj jednom svečano uruči svome sinu, potom sat naslijedi sin sina tvoga sina i sve tako do ne znam kojega koljena, ura s ugraviranom lokomotivom na srebrnom poklopcu sitno otkucava i javno i privatno, u kontinuitetu našega zajedničkog vremena i jedne sasvim intimne obiteljske tradicije. Ručni je sat nekada bio jedan za cijeli život, pa već prema tome vrlo osoban predmet, obično najvrjednije što je čovjek imao od pokretnina. Pomno se navijao i u kupaonici pažljivo odlagao na porculanskoj ladici ispod zrcala kada bi se prale ruke: "Pričuvaj mi sat", upozorili bi nekoga, samo iznimnog bliskog i povjerljivog, na plaži, a isti je slučaj bio i kod uličnih ili birtijskih tučnjava. Prije nego bi tipa razvalili krošeom, džentlmenski je bilo pričekati da ovaj skine uru sa zapešća i pohrani je kod sekundanta: ako se već i spremate napraviti totalku na nečijoj njušci, vi, dakako, ne želite oštetiti njegova malodobnog, ni krivog ni dužnog, sina, koji će jednom naslijediti očevu omegu. Spominjanje sinova i samo sinova u ovome, naravno, nije mogući patrijarhalni nazor i sklonost spolnoj diskriminaciji kod autora ovog napisa, već je bilo posve isključeno da bi kći mogla naslijediti očev sat, kako je već, usudio bih se kazati, u poretku toga svijeta bilo ugrađeno da se ručni satovi dijele na velike i razmetljive muške i sićušne diskretne urice dimenzija malo većeg madeža na gracilnim ženskim zapešćima. Muška dominacija očitovala se tako i u urarskoj industriji i modi. Bilo je u tome nekoga reda, zacmizdrio bi ovdje netko konzervativniji, baš kao što se nekada znao i red s navijanjem satova. Uvijek u isto doba, obično u pidžami pred počinak, sjedeći na postelji, kao posljednja stvar koju ćeš učiniti prije nego se ispružiš pod jor-gan-planinom, u svečanom građanskom ritualu obilježavao 183 se završetak jednoga dana i čovjek se pripremao za onaj sutrašnji, kao da produžavanjem rada satnog mehanizma želi produžiti i vlastiti život, i kao da bi umro u snu da se u noći zaustave kazaljke njegove ure. Jedan... dva... tri... četiri... brojao bi gospodin sneno vrteći kotačić, a već na pet... šest... sedam... osam... na jastuku bi sklopljenih očiju brojao ovce. Tiho kuckajući na kantunalu sat s posvetom radničkog savjeta bdio bi nad njegovim mirom. Sat je u to vrijeme bio nekako nemoćniji, upućen na onoga tko ga nosi koliko i čovjek na njega. Današnje baterijske, vodootporne ure su više ili manje nezavisne od vas, da vas pokopaju s takvim jednim satom, on bi još dugo kuckao iz lakirane jelove kasete, fluorescentne kazaljke možda bi još mjesecima, dolje u mraku i vlazi, plašile crve kojima je dopalo recikliranje vašega štovanog lesa. Stari ručni sat na navijanje, međutim, odano bi se zaustavio, kao oni psi što skapaju na grobu svojega gospodara, razlabavljene opruge, malo za vama. Naravno, ako ga u međuvremenu ne bi počeo navijati vaš sin. Kako su se izmjenjivale godine i generacije ti satovi izgre-banih stakalaca pomalo bi počinjali kasniti, ili žuriti, naizmjence i žuriti i kasniti, postajali bi mušičavi baš kao starija čeljad, a vlasnici bi se, obzirni prema njihovoj dobi, usklađivali s njima i tek bi dnevno, kod navijanja, izvukli kotačić i kazaljke ponovno namjestili na onaj naš zajednički i općeprihvaćeni, srednjoeuropski standard. Toga ima još i danas, premda rjeđe. Zaustavite, na primjer, nekoga penzionera na ulici da ga upitate koja je ura, a on pogleda na sat i reče: "Tri i dvadeset", makar se na satu lijepo vidi kako je dva manje pet. "Ali, kako...?" čudite se vi pokazujući na kazaljke, a stari odmahuje rukom. "Pusti ti njega", kaže stari, kao da je ura na izlizanom remenu upravo njegova senilna gospođa s kojom još samo on može izaći na kraj. 184 Satovi su u međuvremenu prestali biti osobni pa čak i spolno obilježeni, u životu ćete ih promijeniti najmanje deset. Makar se sada tako čini, jer nas ne bi začudilo da će, dvadeset godina kasnije, kada se potrošačka histerija još bješnje zahukta, broj satova po ljudskom vijeku porasti i do pedeset. Sve ih, dakako, ne možete ostaviti potomstvu, osim ako baš niste dobrostojeći građanin Ujedinjenih Arapskih Emirata pa sa svakom od svojih sedamnaest žena imate po troje djece. Osim toga, što će vašim nasljednicima ti vaši satovi, pa i oni će do svoje dvadesete promijeniti tucet tih jeftinih plastičnih ura, bezobzirno ih odbacujući i kupujući nove, a da se nisu ni upoznali, a kamoli srodili s onim starima. A najluđe je kako su današnji satovi točni, tako uniformno točni da domalo više nitko neće razumjeti zašto je Lee Marvin dvanaestorici žigosanih rekao: "Da uskladimo satove." Barem se meni tako čini, jer više i ne pamtim da sam čuo gdje nekome sat žuri ili kasni tri ili pet minuta. Štoviše, dogodi mi se povremeno i da naletim na kakvoga fanatika koji mi prije Dnevnika usplahireno pokazuje i viče "Gledaj! Gledaj!" kako je njegova sekundar-ka skladna s onom televizijskom. Sretan čovjek, Mirjana Hrga mu ne može pobjeći. I više nitko ne zaokružuje vrijeme, odoka ti, recimo, u sedam i sedamnaest kaže sedam i kvarat. Ne, on će uvijek kazati sedam i sedamnaest i to će doista uvijek biti sedam i sedamnaest, premda vi već pomalo priželjkujete da je pogriješio, da se napokon otkrije nekakva napuklina u toj okrutnoj civilizaciji

koja jednoliko ubrzano odbacuje i zaboravlja stvari. Ide vam to više na živce i baš ste se uželjeli onoga vremena kada svijet nije tako žurio i kada su i satovi, čini se, malo sporije otkucavali. 185 Smeće moje, i ja bih te brala Postoje one kante za smeće s pedalom kao kod glasovira dolje pritisneš, gore poskoči poklopac Prava je šteta što je ostalo neupamćeno cijenjeno ime vizionara koji je tim sjajnim izumom zadužio čovječanstvo Ako mene pitate, neimar koji je ljude oslobodio ropskoga saginjanja u činu bacanja škovaca svakako zaslužuje enciklopedijsku jedinicu, poprsje u parku, spomen-ploču na rodnoj kući, ako ne i biografski film s naslovom Gospodo, moje su ruke ciste Premda, za pravo reći, te papučice nikada ne funkcioniraju Gdjekad se uz rub kante nakupi neobično ljepljiva smjesa od svih onih masti i ugljikohidrata iz otpada pa se poklopac teško odvaja No to se događa samo iznimno rijetko Neotvaranje ovih kanti s pedalama, naime, obično je potpuna misterija na izgled sve štima, ali glupi poklopac, pa da ga rodom rođenim kumiš, ne mrda Čovjek gazi i gazi po papučici, oznojio se kao desetobojac i proklinje, ali kanta čvrsto drži linije obrane i ne uzvraća na provokacije neprijatelja Iskajuci pomoć, jednom sam zgodom sve to ispnpovjedio znancu stručnjaku, tip je znanstveni asistent na kolegiju mehanike na jednome tehničkom fakultetu A on me je vrlo pomno saslušao pa bez riječi 186 poveo na balkon do svoje kante "Isti slučaj", kazao je rezignirano pokazujući na čudovište s pedalom Nakon svega, gotovo da sam sklon povjerovati da nas kanta za otpatke u ovakvim prilikama želi upozoriti Kao da u svemu tome postoji nekakva viša inteligencija koja te poziva da razmisliš prije negoli se zauvijek odrekneš neke stvari, baš kao kompjutori kada vas nakon zapovjedi delete upravo očinski zabrinuto pitaju Are you sure you want to send 'krptna doć to the Recjde Bin ? Možda će vam to ipak, tko zna zašto, još zatrebati5 Doista, koliko smo se samo puta pokajali zbog svoje temeljitosti u pražnjenju ormara i ladica Baciš, a da i ne promisliš, sve što ti dođe pod ruku dijamantni prsten, lutrijski listić, krštenicu, ortački ugovor, Orden zasluga za narod sa srebrnim vijencem, partijsku knjižicu, kontaktne leće, periku i još se nisi ni snašao, a stvar se već kotrlja u smetlarskom kamionu na putu u pakao Karepovca U ovim stvarima možda je najmudrije poslušati stariji svijet Znate već one djedove što rastavljaju neispravne tranzistore, iz odbačenih slavina vade gumice i još uvijek čuvaju sve svoje žilete još od vremena Bnjunskog plenuma, ih one bakice koje po ćoškovima gomilaju staklenu ambalažu i prazne kutijice od lijekova Vjerojatno ni u čemu drugome nije tako očito nerazumijevanje između generacija u jednome kućanstvu kao u onim svađama oko toga što jest ili nije smeće Vi biste bacili i Panasomcov video s četiri glave, a djedica ne da ni crno-bijeli Ei-Niš televizor, žena bi se riješila lanjskih cipela, a baba zaključava svoju vjenčanicu I to je jedan strahoviti sraz volja koji se, od slučaja do slučaja, različito okončava Katkad potomstvo po danu baca, a starčad pod okriljem noći obilazi kontejnere, skuplja stvari i vraća ih u kuću, a katkad se bome, ako je dida strog, onako zajeban tip, i mlađi 187 moraju skrivati pa jedno drugome poslije večere zavjerenički namiguju sve iščekujući kada će začuti hrkanje iz roditeljske spavaonice. Znam tako za jedan mlađi bračni par koji je sve do ponoći čekao da baka odgleda Motrišta, pa se iskrao da baci stari usisivač, pa naišla policijska patrola, a oni bez ikakvih dokumenata, i sve do jutra morali objašnjavati kako nisu narkomani što rasprodaju stvari iz kuće. Lako je razumjeti zašto stariji čuvaju očito nepotrebno: oni zapravo čuvaju svoj način života i svoj, usudio bih se kazati, svjetonazor, u stvarima koje bismo mi hit-nuli u otpad i oni su sami ugrađeni dijelom svoje egzistencije, pa ako je suvišan oronuli kauč, njegov se prvi vlasnik ima pravo naći osobno uvrijeđenim da vi zapravo i njega samoga smatrate suvišnim. No, to mi se čini nekako prelakim odgovorom na zagonetku glodarskog instinkta naših praotaca. Ono što se meni ovdje čini puno bit-nijim jest primijetiti kako je za nas smeće zapravo, ma kako to čudno zvučalo, pojava novijega datuma. Škovace su, naime, u prvome redu urbani fenomen. Plastičnu dvoli-trenku, primjerice, u gradu možete samo baciti, na selu ona još uvijek služi za vino ili mlijeko, kore lubenica u gradu su niškoristi, na selima ih veselo grickaju praščići, kredenac iz kužine ovdje se pomlađuje u konobi, istanjenom dekom makar ćeš zagrnuti mlado tele, dok stara perilica nekome u Splitu stvara muku, u Muću se na njezinu elektromotoru još dugo vrte janjci. Smeće je možda najsnažnije obilježje urbanog, potrošačkog društva, razmetnoga obilja koje proizvodi još samo otpad. A takav način života nas je iznenada snašao, smeće koje se odjednom stalo gomilati uokolo zateklo nas je nespremne. Ne znam, možda bi u nas sve bilo jednako kao da socijalizma nikada nije ni bilo, da društvo nije 188 panično, gdjekad i nasilno urbanizirano, ali je fakat da smo malko prebrzo shvatili da nije smrtni grijeh baciti komad kruha. Moja će baka, recimo, cmoknuti svaki komad koji baci, a bacit će ga suznoga oka

i tek kad je upozorimo: "Pomalo, baba, udavit ćeš se tolikim kruhom." Kako smo se već našli zatečeni smećem, nismo uspjeli ni izgraditi nekakav normalan odnos s njim. Sto je valjda najočitije kada se zaputite našom Magistralom: najljepše more na svijetu oplakuje obalu zatrpanu milijunima tona građevinskog otpada sporadično načičkanog starim štednjacima i frižiderima. O nekakvome prikladnijem, higijenskijem rješavanju odlagališta otpada mi smo počeli razmišljati — i samo razmišljati! — već kada su se ona maligno proširila sve do predgrađa, a spalionicama smeća na posljetku će nas valjda donirati gosti iz svemira. A valja imati zdrav i odgovoran odnos prema smeću i ne možete ga samo izbaciti na ulicu: koliko se god stidjeli toga, vi ste to napravili i morate priznati očinstvo i sve što s tim ide. Kante koje se otvaraju pritiskom na pedalu kako bi ruke bile slobodne smišljene su da biste se što manje petljali sa škovacama. U novogradnjama postoje čak i otvori na stubištima koji vam omogućavaju da čak s dvanaestog kata bacite svoju crnu vreću pa da ona niz cijev klizne do kontejnera u prizemlju. Smetlarski kamioni kruže gradom u zoru, kada većina nas još spava snom pravednika. Ne bih znao ni jedan razuman razlog zašto se to događa baš u zoru, a ne, primjerice, u jedan poslije podne. Jedino što je ovdje logično i uvjerljivo jest to da je cijela ta stvar s otpadom tako fino uređena da vi i ne znate što se s njim događa, nego on tiho i netragom nestane iz vaših života kao nekakva zla savjest. Što je, naravno, pogrešno. Možda najvrjednija tekovina ekologije, tog posljednjeg velikog sustava ideja, jest to da je osvijestila čovjeka u 189 tom čudnom odnosu, natjerala ga da malo protrese kantu i sama sebe zapita je li se možda prebrzo odrekao nečega, zar je već došlo vrijeme da se neka stvar baci i zaboravi. Jer valja se suočiti s tim smećem, sa svakim smećem: od staklenke kiselih krastavaca do Ahmića. Što bi rekla ona djeca što pišu Modroj lasti: nadam se da ovo moje pismo neće završiti u košu. 190 Premijere s groblja Premda je to bilo razmjerno rijetko, gdjekad bi me ipak istukli, pače i isprebijali kao vola u kupusu. Jedne od epo-halnijih dječjih batina koje sam fasovao vjerojatno su bile onda kada sam svojega mlađeg bracu umalo usmrtio indijanskom kamenom sjekirom domaće izrade. Kako možete i naslutiti, nisam baš bio pohvaljen zbog valjano načinjenog tomahaivka, upravo suprotno, Bik Koji Sjedi neko vrijeme nije sjedio, veliki poglavica iz trećeg a zauvijek će pamtiti dan kada se barem njegova stražnjica smjela smatrati stražnjicom jednoga ponosnog crveno-košca. Uistinu, ako vam otac baš nije bio alkoholičar ili nekakav patološki tip koji vas je zlostavljao, batine obično idu u red vedrijih uspomena iz djetinjstva. Nalemaju vas, potjeraju u postelju i vi se zavučete pod pokrivače i cmizdrite. I to je prekrasan doživljaj, neizmjerno uživate u svakoj suzi i poželite da nikada ne prestanu teći, a kada napokon prestanu, čak se i trudite produžiti tu divotu pa neko vrijeme jecate uprazno, sve dok ne shvatite da to ipak nije to. Za trajanje te krasne tuge nevini će dječji um valjda neizbježno poželjeti vlastitu srnrt. Svi smo to radili u djet- 191 injstvu zbog nečega su vas kaznili i uplakali, a vi im se osvećujete u svojoj mašti zamišljajući kako ste umrli Neka će djeca pritom do posljednjeg detalja zamisliti vlastiti sprovod s vijencima i svijećama, uplakanom rodbinom, limenom glazbom, svećenikom i ministrantima I kako su već roditelji kaznili njih, oni kažnjavaju svoje roditelje maštajući kako starci cmizdre na njihovu odru, pjene i grcaju, onesvješćuju se od tuge i ruše po bijelom sanduku s njihovim malim, beživotnim tijelom "Oprosti mi, sine", vapi tata kroz jecaje, "oprosti mi što sam te nalemao zat'o što si brata umalo dokrajčio tomabaivkom1" I taj je prizor tako dirljiv da i vi koji ga zamišljate počinjete plakati zajedno sa svojim ocem — premda vam, naravno, ne pada na pamet da mu date oprost za one batine — i na posljetku vam bude žao što ste umrli i što sve to ne možete vidjeti To je točka u kojoj se ova igra prekida kada spoznate paradoks da ne možete biti na vlastitome sprovodu, vaša se tuga pomalo počinje gasiti i vi se vraćate u stvarnost Neko ćete vrijeme možda pokušati nastaviti i jecati uprazno, ali, kako smo već kazali, to više nije to, doviđenja do idućeg umiranja Onda jednoga dana stasate za prednji sic u autu i pomalo prestanete s tim, ta vam stvar postane smiješna, čak se i zastidite kako ste zamišljali vlastitu smrt Normalan, odrastao čovjek ne misli o takvim budalaštinama zašto bi sam sebe razveseljavao prizorima vlastita sprovoda kod toliko privlačnijih i opipljivijih zadovoljstava, kod žena i dobre hrane, biljara, prijateljstva, buđenja pored svojega djeteta I tako vi guštate u tim novim radostima već pomalo zaboravivši onu davnu radost plakanja ispod pokrivača Ali vrijeme ide skok na skok, štono bi kazao stan Senoa, i vec ste u trećoj životnoj dobi, žene su vam sve nedostup-

192 I nije, a na dobru hranu stavljen je liječnički veto, prijatelji pobolijevaju i umiru, smrt postaje sve neumitnija I tada vam se stara navada pomalo vraća, počinjete gnjaviti najbliže svojim umiranjem Najbolje da ja umrem, nikome više ne trebam, kažu starci kada ih uvrijedite u namjeri da vas kazne, da u vas izazovu grižnju savjesti što niste bih dobri prema njima, što je zapravo obrambeni mehanizam jednak onome u djeteta koje je fasovalo batine Hedonistički je krug života tako zatvoren, čovjeku je ostala jedino radost zamišljanja smrti, samo što se kod djeteta ona javlja zato jer ono za druge radosti još ne zna, dok stariji svijet shvaća da je za neka drukčija veselja već prekasno U oba slučaja pozivanje na vlastitu smrt i sprovod zapravo je oružje nemoćnih, sam život je jedino čime vas mala djeca i jako stan ljudi mogu ucijeniti, ma koliko to vama neozbiljno zvučalo Dobro, mala djeca tu nisu osobitno bitna, ali svakako saslušajte svoga didu kada se počne groziti takvim stvarima, a ako doista volite svoju baku, ispunite sve njezine želje, sve scenografske, kostimografske i re-kviziterske zahtjeve koje traži njezin sprovod, ta glamurozna kazališna predstava što se izvodi samo prem-ljerno Gdjekad je to najviše što možete napraviti za staroga čovjeka, pa ako on hoće limenu glazbu, vi napravite međunarodnu smotru orkestara limene glazbe, ako bi želio veliki lijepi spomenik, vi dajte sagraditi tako golem da bi svijet mogao pomisliti da je meteor pao na groblje Neki starci toliko pričaju o tome da im potomstvo vec strahuje da bi im u slučaju da, ne dao Bog, nekako zeznu stvar u ukopu, tatin duh mogao dolaziti u snove i grintati da kako si mogao, kopile jedno nezahvalno, kupiti onaj ružni crni sanduk bez zlatnih ukrasa, pa ona ovohcna osmrtnica bez slike u novinama, pa oni vijenci, one vijence si sigurno dobio po staroj cijeni 193 No, i mimo ovoga, mimo interesa koje za njih pokazuju njihovi glavni akteri, sprovodi su od iznimna značenja za cijelu zajednicu. Ima ih medu nama koji bi radije propustili janjetinu nego sprovod, pa makar se radilo o čovjeku s kojim su bili samo na dobar dan. Za njih je to prvorazredan društveni događaj, koračaju dostojanstveno u povorci i sa susjedom šaptom divane o automobilima, obrezivanju lozja ili tuđim porocima sve se osvrćući koliko se svijeta skupilo. Pa ako ih je mnogo u žalobnoj povorci, onda kažu kako je bio lijep sprovod. Prošle subote bio jedan baš lip sprovod, kažu, umro jedan mladi čovik, došla mu čila županija. Zvuči apsurdno, upravo morbidno apsurdno sve ovo, ali tako je samo na prvi pogled: svijet u stvari ima pravo, sprovodi su lijepi, oni su, za pravo reći, najčovječnija pojava na svijetu. Nikada nitko od nas neće biti tako drag i plemenit kao onda kada već bude pokojni. Nekakvoga mafijaša, primjerice, usmrte s nekoliko dobro usmjerenih i za društvo svakako korisnih hitaca, a njegova mu obitelj i prijatelji daju po novinama osmrtnice gdje se ljiljan bijeli rimuje sa život cijeli. A to što je lirska dušica običavala za doručak namjernicima razvaljivati lubanje drškom pištolja, to nikomu ništa, o mrtvima sve najbolje, makar pritom i krivotvorili njihov lik i djelo. Kod sprovoda sve mora biti lijepo i veličajno, sprovod je uvijek veći od života. Andy Warhol svojedobno je kazao da će u budućnosti svi imati svojih pet minuta slave, no za to uopće ne trebamo čekati budućnost. Još od osvita civilizacija za to je potrebno samo umrijeti, jer svi smo mi zvijezde na polaganju vlastitog lijesa u četvrtastu rupu od ilovače. Zapravo najprikladnija definicija ove pojave jest kult ličnosti: ono što se predsjednicima država za rođendane događa na stadionima ili u kazališnim 194 dvoranama, običnom se čovjeku dogodi samo kada <><l.i| ne. Kada nas pokapaju, svaki je od nas i Hajle Sehi.sijt Kim II Sung, i Josif Visanonović Staljin, i Juan Pcion i Mao i Franco. Što zapravo i nije nekakva velika šteta tip je umro i nema straha da bi se mogao umisliti takvim pretjerivanjem pa skromno predložiti da, eto, zašto ne l>i obnovili njegovu rodnu kuću, obilježili je spomen-plounu pa organizirali posjete pionira i omladine.

Kabriolet iza ugla pogovor I Dokle god Čovjek živi, postoje barem matematički izgledi da će jednom, recimo, voziti crveni kabriolet, stanovati u luksuznoj vili s bazenom, vlastitim jetom obilaziti egzotične predjele, spavati u hotelima s pet-šest zvjezdica, i to, naravno, ne sam nego u društvu raspusne blondinke Šanse za takav rasplet iznimno su male, pravo za reći - gotovo nikakve, ali u teoriji postoje Jer, čuda se ne događaju samo u Lourdesu, Fatimi, Međugorju i Holly-woodu Sjetite se, uostalom, Loto Lothara, onoga njemačkog sirotana koji je prije nekoliko godina poharao nacionalnu lutrijsku blagajnu i preko noći postao milijuner Čovjek koji je svoju crijevnu floru desetljećima uništavao obilnim porcijama bratwursta, sauerkrauta und kartoffla te cisternama piva i schnapsa, nastavio je to činiti i nakon što je dospio na popis najbogatijih Nijemaca, ali se tada počeo prežderavati i oblokavati u kudikamo skupljim restoranima Ucviljenu suprugu nadomjestio je desecima ljepotica u nježnoj dobi, olovno nebo zavičaja sunčanim kanpskim svodom a lumpenproleterske

navade razmetljivim gestama kakve priliče pijanom parajhji Nestašni Lothar brzo je platio danak vlastitoj neumjer-enosti becar odjeven u prestižne dizajnerske krpice do pustio je da mu se jetra pretvori u bezoblični dronjak No 197 tragični epilog priče o njemačkom tranzicijskom čudu ne može dovesti u pitanje ocjenu kako svi mi, baš poput Lothara, ipak imamo šansu da jednom, možda, uhvatimo Boga za bradu Ako u nadi nema spasa, barem ima utjehe Crveni kabriolet možda nas čeka iza prvog ugla Nema, međutim, toga bolida koji bi nas mogao vratiti u mladost Pred nama možda stoji blistava budućnost, ali prošlost, ma kako šugava ona bila, više nam nitko ne može vratiti Ta spoznaja rađa u čovjeku potrebu da pokuša konzervirati varljivo sjećanje na minula vremena i događaje Običan svijet koji za olovkom poseže nerado i rijetko, uspomene će nastojati sačuvati pripovijedajući bližnjima anegdote iz daleke prošlosti Spisateljska pak čeljad vlastiti će perfekt pokušati oživjeti sukladno boljim običajima svojega zanata ispisujući svezak-dva memoara ili makar zbirku sentimentalnih feljtona Takav pogled u retrovizor pisci obično bacaju na pragu jeseni života ih još kasnije Svijet oko nas mora se temeljito promijeniti da bi pisanje o prošlosti imalo bilo kakvog smisla Na posljetku, i mi sami moramo pretrpjeti štošta, da bismo se s čežnjom prisjećali prohujalih vremena Zanimljivo je, međutim, da tu vrstu spisateljskog svrbeža u nas sve više osjećaju posve mladi autori Vidiš momčinu, tek je navršio tridesetu, puca od zdravlja, bilježi - štono bi se reklo - rekordan broj močenja i ne pada mu na pamet kapitulirati pred oltarom, a već je udario kukati za rajskom pticom mladosti Tomu se, međutim, ipak nije čuditi Na ovim prostorima vrijeme se već odavna ne mjeri po ritmu što ga udara Geofizički zavod, ono teče malo brže, pa valjda i ljudi brže sazrijevaju i stare U minulih desetak godina malo je koji datum utekao časti da ga kakav zanesenjak ne proglasi povijesnim Prilična je gnjavaža svakoga jutra buditi se s mišlju kako će, eto, i danas, najkasnije do podneva, nešto sudbonosno i važno potresti zemlju Stvari bivaju još i gore kada shvatite da ćete možda i do odlaska na onaj svijet uživati u privilegiji da vam se važna poglavlja povijesti zapliću i 198 rasplicu ispod prozora Od siline tih dramatičnih preokreta čovjeku se može zavrtjeti u glavi, on mora pronaći kakav-takav oslonac, uhvatiti se za nešto čvrsto, pa makar to bila i olovka Pokušavajući sačuvati vlastitu ravnotežu, Ante Tomić i nama je pomogao da ostanemo na zemlji Istini za volju, sentimentalne ispovijedi i nostalgične bilješke zapremaju tek manji dio Smotre folklora Teško se, međutim, oteti dojmu kako upravo ti dijelovi knjige u presudnoj mjeri određuju njezin duh Čak i oni feljtoni koji se bave fenomenima novijega datuma, koji opisuju nedavna zbivanja i mladodemokratske rituale, svoj puni smisao dobivaju u opreci s tekstovima koji nas vraćaju unatrag, u dane mraka, odnosno dane ponosa i slave - svejedno Smotra folklora i jest dragocjena zato što prokazuje svu besmislenost napora da se ritam naše svakod-nevice ugodi po taktu ove ih one ideologije Folklor, pisan s navodnicima ili bez njih, tvrdoglavo preživljava i najveće društvene potrese i kada se čini da je posvojio nove vrijednosti, on tek preoblikuje stare III, da parafraziramo onaj glasoviti bosanski poučak, vi možete istjerati Hrvata iz ćevabdžinice, ali ćevabdžinicu iz Hrvata - nikada S tom se činjenicom Tomić odavna pomirio Da bi s nekim podijelio terapeutske blagodati toga otkrića, napisao je ovu knjigu Kada je sklopite, i vi ćete, zacijelo, ponoviti onaj njegov programatski usklik iz naslova jedne kratke priče Život ima smisla' Zato ne gubite vrijeme, izađite van, jer možda vas crveni kabriolet čeka iza prvog ugla Ivica Ivanišević 199

Sadržaj Domovina u ložnici Kalasnjikov preko sindikata Stemanje ulično obično Karate Croate Žudnja za trokutima Tijelo je poruka Na pričuvnoj adresi Domaća kuhinja Crni merak Meso bez pedigrea Bratstvo i svinjstvo Kad jaganjci utihnu Toalet iznad kukavičjeg gnijezda Za Jaku pfemga Kupovanje tuđe nesreće

Stan majstori Taksimetar kvadratni Gnjavimo po kućama Stojin na kantunt glava u računu Tajkuni i ljubavnici Sedma kila Davljenje sonetnim vijencem IO I Znanje za plakanje I (Ni Zubari i gresnici ............................................................... 111 Mala moćna muzika ..........................................................116 Das ist Walter ............................................................... 121 Dozvolite da se obratimo......................................................126 Hrvatska mitologija ...........................................................131 Kad servilni serviraju..........................................................135 Ča će mi Copacabana ........................................................ 140 Pričaju žene po brijačnicama ...............................................145 Kokice u mraku.................................................................. 150 Šaljivi kućni video .............................................................154 Vlada u sjeni..................................................................... 159 Idiotska noć........................................................................163 Igle, lokomotive i slično........................................................ 168 Kolodvorske lude..................................................................172 Rajska ptica starosti............................................................177 Ure i nevere........................................................................ 182 Smeće moje, i ja bih te brala................................................ 186 Premijere s groblja............................................................... 191 Pogovor Ivica lvanišević........................................................197