srednjovjekovna drama
DESCRIPTION
Iako je srednji vijek prozvan kao mračno razdoblje u kojem ne dolazi do velikih stvaranja, to nam je pomalo mračno i neistraženo razdoblje donijelo mnogo djela prema kojima su u daljnjim razdobljima bivali pisani veoma važna djela za povijest i književno stvaralaštvo.TRANSCRIPT
SREDNOVJEKOVNA DRAMA
1. Uvod
Naziv ''srednji vijek'' sigurno nije sretno izabrano ime za veliku književnu epohu, jer
uključuje pretpostavku da postoje samo dva velika i važna povijesna razdoblja, između kojih
se smješta i ono ''u sredini''.1 Stoga, srednji vijek nije neka ''sredina'' već je prije druga
temeljna epoha europske povijesne književnosti. Upravo tijekom toga razdoblja dolazi do
svojevrsnoga prepletanja i povezivanja antičke i biblijske mitologije, a time i stvaranja kulture
koja se s jedne strane bitno oslanja na Bibliju i kršćanstvo, dakle na religiju i religijom
prožetu kulturu nastalu na Bliskom istoku,a s druge strane na nasljeđe razvijene grčke i
rimske kulture. Srednji je vijek obilježila prevlast katoličke Crkve, te se ona u razdoblju
razvijenog srednjeg vijeka pokušava suprostaviti sve moćnijem građanstvu te zadržati prevlast
nad svjetovnim vladarima. U srednjem se vijeku događa i proces razvitka nacionalne
književnosti zahvaljujući kojem radi preplitanja različitih jezika i osobitih kulturnih tradicija
dolazi do one raznolikosti i bogatstva koje karakterizira europska književnost do današnjeg
dana. Potrebno je napomenuti kako se najčešće pišu djela povezana sa religijom što je i
očekivano jer Crkva u tom razdoblju dominira. Također, važno je i podatak da najveći dio
srednjovjekovne književnosti obilježava anonimnost. Razlog tome su dva čimbenika. Prvi je
zasigurno nedostatak podataka iz toga perioda, a drugi, mnogo značajniji, je onaj o pogledu na
ulogu autora toga vremena. Srednjovjekovni autori su mnogo češće zapisivali priče koje su
već čuli putem usmenog prenošenja, nego izmišljali nove. Imena autora su stavljana u drugi
plan jer su bila manje važna i zbog toga mnoga značajna dijela nikad nisu pripisana jednoj
osobi. Razvijaju se mnogi žanrovi. Razvija se poseban tip drame koji nastaje na osnovi
crkvenih vjerskih obreda koji se nazivaju misterijima, mirakulima i moralitetetima. U takvim
se djelima obrađuju događaji iz Kristova života ili života pojedinih svetaca i mučenika. Iz
rimske kazališne tradicije sačuvan je mim, pučka komedija naturalističkih obilježja koju
izvode putujuće družine zabavljajući puk na ulici parodirajući mitološke teme i
improvizirajući scene iz svakodnevice. Iako je u srednjem vijeku kršćanstvo zaziralo od bilo
kakvih kazališno-predstavljačkih oblika, tvrdeći da je gluma nedostojan i bogohulan čin,
drama se uspjela razviti do zavidne razine.
1 Milivoj Solar, Povijest svjetske književnosti, 94.str2
2. Povijest srednjovjekovnog kazališta
U razvitku srednjovjekovnog kazališta uveliko je utjecala i povijest toga vremena.
Zajedno s legendom o srednjem vijeku kao dobi mraka, okrutnosti i divljaštva, povjesničari su
književnosti dugo prihvaćali i legendu o nepostojanju srednjovjekovnog kazališta. Moderna
su otkrića pokazala neodrživosz te tvrdnje. Iako ne postoje srednjovjekovna kazališta kao
zgrade od kamena, zato što sjedišta prikazbi u srednjem vijeku nisu bile građevine stalno
namijenjene tom cilju, ne znači da ono nije postojalo. Dok je u stanovitim aspektima manje ili
više prolazno nastavljalo klasični teatar, u drugim neusporedivo važnijim aspektima razvija
vlastite vrlo izvorne osobine iz kojih će proisteći velik dio modernoga kazališta. Među
snagama od kojih se sastoji povijest srednjega vijeka obično se razlikuje više načela. Jedan je
barbarski elemenat: neprijatelj koje je Rim stoljećima zadržao s nepovredive granice, uspio je
provaliti i osvojiti srednju i južnu Europu. Ali na njihovu duhovnu preosvajanju i spajanju
radi drugi nezaobilazni element, a to je Crkva. Konačno između sklopa dvaju novih načela,
barbarskog i kršćanskog, djeluje i treći element. Treći element je vrlo moćan ostatak prošlosti,
uspomena na vječni Rim, na onaj Rim čiji je jezik usvojila Crkva, a klasična mu se
književnost sačuvala zaslugom redovnika i svećenika. Prirodno je dakle da kazalište srednjega
vijeka odrazuje različite utjecaje. To su prije svega utjecaji eruditskih svjetovnih struja,
učenih ljudi koji su se trudili svim silama održati kult antičke književnosti, s djelima koje po
duhu i obliku nekad sretnije a nekad manje sretno podsjećaju na grčke i latinske klasike te ih
oponašaju. Velik je također utjecaj bogatijih i važnijih struja religioznih pisaca čiji je cilj
''pomiriti'' novi religiozni duh sa starim poganskim oblicima te pišu duhovne drame u
klasičnom stilu. Kao zadnji čimbenik, no ništa manje važan, utjecaj je pučkog kazališta koji se
javlja u dva aspekata. Jedan je šaljivi aspekt mima, iz kojega je kasnije niknulo profano
srednjovjekovno kazalište, i plebejskih farsa koje se nisu prestale sviđati puku ni nakon
zabrana, progona i izopćenjima. Drugi aspekt čini golema veličina religioznog teatra koji
nakon nastanka iz kršćanskih obreda dosiže vrhunac potkraj srednjega vijeka i daje svoj
najbolji plod u djelima Shakespeara i drugih pisaca. Prvo srednjovjekovno kazalište
karakterizira eruditska struja, odnosno svjetovni sadržaji obrađivani u klasičnom duhu i
obliku. Takozvani ''patricijski gozbeni mim'' na latinskom predstavljao je sastavak koji je
među elitnim slušateljima velikih dvorskih banketa bio omiljen do 9. stoljeća. Takozvana
''komedija elegija'', također na latinskom jeziku, bila je u modi u školskim središtima. Oba
3
oblika su više bila namijenjena čitanju u ograničenom društvu, gdje je recitator, više ili manje
blijed nasljednik mima opsjenara recitirao sve uloge sam.
3. Klasični utjecaj u kršćanskoj drami grčke i latinske Crkve
Kod učenih se duhovnika osjećala težnja da stvore kršćansku dramu. Osjećala se
nostalgija za klasičnom književnošću. Grčki su stručnjaci poput Sathasa i Kotasa, pokušali
tvrditi ne samo kako grčki pisci imaju kronološku prednost, nego i kako su utjecali na
zapadne pisce. Kao argument navode jednu tragediju-Eksagoghe, koja vjerno slijedeći
biblijsku priču, prikazuje i odlazak Hebreja iz Egipta. S tom prvom biblijskom dramom htjeli
su dovesti u vezu struju iz koje je navodno potekao cijeli duhovni i kršćanski teatar. Jedina
drama iz toga doba koja je ostala potpuna i prepisuje se tom dobu bila bi Christos paschon.
Riječ je o čudnoj kompilaciji, gdje je dramatizirana Kristova muka tako što je cijelo dijelo,
uključujući i korove, složeno od stihova i polustihova grčkih tragika poput Eshila, Euripida,
Likofronta i drugih. Sad se sa sigurnošću može utvrditi kako sve to ipak nije imalo utjecaja na
Zapad, gdje svi oblici nove drame,književni i školski kao i pravi kazališni oblici, imaju
samoniklo podrijetlo.
S druge strane, zanimljive rezultate klasičnog utjecaja nalazimo u kršćanskim
dramama latinske Crkve nalazimo u glasovitim malim dramama saksonske redovnice Rozvite.
U svojih šest kratkih drama sa poučnim sadržajem, kanila je oponašati Terencija. No nije
uspjela te umjesto hladne kopije, čudesno je bilo otkriti zanimljivo novo djelo. Pokušaj
oponašanja Terencija stvorio je uglađenost spisateljičinoj latinskoj, ritmičnoj prozi ali
nasuprot tome, nije oduzelo ličnost. Njena su mala djela zapravo pohvale čistoće. Ona uvodi
tehniku koja će postati svojstvena srednjovjekovnoj drami i teatru a to je neprestane promjene
scene. Stoga pisani tekst ima značajke nekog libretta. Započela je pisati svojom prvom
dramom, Gallicanus koja je lišena jedinstva i prikazuje zaručnike koji žele ostati djevci pa
odustaju od braka. Druga drama Dulcitus, o djevicama u koje se zaljubljuje poganin sa
šaljivom poukom pred sam kraj, zaljučujese neokaljanjem svetica koje ostaju ponosne i čiste
do kraja. u drami Abraham govori se o starom pustinjaku koji da bi kćer odveo na pravi put ne
preže ni pred zatvaranjem u samicu, no ona pobjegne i počne se baviti najsramotnijem
zanatom no na kraju se ona pokaje i vraća u okrilje Boga. Drama Paphnutius obrađuje priču o
obraćanju grešnice koja se pokaje i vraća pobožnosti. Iako je Rozvita bila redovnica, pomalo
4
besramne teme obrađuje s odsutnošću i velikom distancom. Prikazuje koliko je njena vjera
jaka, ismijava griješnike a vjernike uzdiže do kraja svojih djela.
4. Dramske homilije i grčka Crkva
U kršćanskom se svijetu kazalište ponovno rađa iz obreda, samostalno, nekim
prirodnim razvitkom, istodobno u više zemalja, čak i u dvama svijetovima koji su naslijedili
staro propalo Carstvo, istočnome i zapadnome. Javljaju se mnoge teze. Neki smatraju da je
slavno djelo najvećeg osnivača hereze s Istoka, Arija, s naslovom Thaleia, koje je izgubljeno i
smatra se da je spaljeno od pravoslavne Crkve, upravo crkvena drama. No ta je teza upitna.
No postojao je ipak kanon carigradskoga crkvenog sabora koji od 7. stoljeća propisuje kako
prikazivati Isusov lik u Muci, izrazima koji kao da se odnose na crkvena prikazanja. Studije
su pokazale da su se crkvena prikazanja razvila iz duhovne homilije koja ima duhovnu
tendenciju i biva sastavljena u dijaloškom obliku. U tim djelima nedostaje topline, osobnosti,
pa čak i osnovnih umjetničkih značajki. Grčko kršćansko kazalište nije nikad doživjelo pravi
razvoj.
5. Latinska Crkva: od mise do liturgijske drame
Na Zapadu se kazalište rađa uz pratnju rimskog bogosjužja. Liturgija biva prihvaćena
po zapovijedi Karla Velikog koji se pokoravao papi Hadrijanu. Lako je zapaziti kako ta
liturgija ispod simbolike koja je prožimlja sadrži dramske elemente. Još i danas obredni čin
koji je u središtu cijeloga katoličkog života, žrtvu mise, Rimski župljanin tumači kao
simboličnu prikazbu života, muke, smrti i uskrsnuća Isusova. I ceremonija se barem djelomice
odvija u dijaloškom obliku između svećenika, voditelja mise, i njegovih pomoćnika. U
pjevanoj misi Velikog tjedna čitanje muke Kristove podijeljeno je između trojice služitelja
mise, od kojih je jedan povjesničar, drugi izgovara Kristove riječi, treći izgovara riječi ostalih
junaka priče. Stoga se da zaljučiti kako su se radi obreda razvijali dijalogizirani i gotovo
dramski dijelovi koji su se mogli zadržati. Postojalo je i zbiljsko prikazivanje zbivanja koja su
se evocirala ili zazivala. Prikazivali su se Oficije Groba, Oficij pastira, Oficij Uzašašća,
Bogojavljanje te Marijin plač, prizor prikazanja u Emmausu. Te najranije dramske nagovijesti
povjesničari su nazvali liturgijskom dramom. Liturgija dobiva određenu dramsku-
prikazivačku formu, a proširivanje biblijskog teksta tropima, odnosno ornamenta i komentara, 5
otvaraju se mogućnosti tematski bogatijoj scenskoj radnji. Tropi su bili: ''versiculi ante, inter
vel post alios ecclasiasticos cantus appositi''- stihovi dodani prije, između ili nakon drugih
crkvenih pjesama. Značajke liturgijske drame su da ona ostaje usko vezana za obred, na
latinskom je jeziku, izvode je isključivo službenici svetišta poput svećenika i klerika koji su i
prvotni glumci. Težilo se da se zadovolji realističan ukus naroda koji je promatrao. U svoj toj
strogoj kanonskoj i obrednoj sažetosti liturgijske drame glazba je bila jedan relativno
slobodan umjetnički elemenat.
Da bi udovoljila ljudskoj žeđi,s vremenom postajala je širokogrudnija i dopustila je
pravi razvoj liturgijske drame. Učvrstivši se, sve se više obogaćivala, humanizirala i
apsorbirajući koliko god je moguće, ne samo istinitost i proživljenost, nego i komičnost.
Počele su se uvoditi rečenice na narodnom jeziku. Jedna od takvih je jednostavna, mala drama
pod nazivom Mudrim djevicama i ludim djevicama koja pripada 11. ili 12. stoljeću u
Francuskoj, pisana latinskom grafijom i provansalskim govorom. Ona nagovješta početak
dramaturgije na narodnom jeziku. Kazalište postaje ''kazalište mase'', približava se početku
moderne drame.
6. Histrioni i značajke srednjovjekovnog kazališta
Jedini kazališni profesionalci u srednjem vijeku bili su lutajući histrioni. Oni su bili
češće komedijaši nego glumci. Razlikovali su se mnoštvom naziva poput: saltatores,
balatrones, bufones, thymelici idr. Viši stupanj zauzimali su joculatores ili jaculares. Iako su
ih vlasti često osuđivale i progonile, bili su pozdravljani kao nasljednici vrlina klasičnih
rimskih mima. Kršćanstvo ih nije moglo iskorijeniti pa su pokladni ostaci antičkih pučkih
orgija prodirali čak i u crkve. Glasovit je bio sastav histriona Cena Cypriani koji su legendu
prikazivali sa tonom satire i parodije, ponekad čak i groteske. Izvodili su i maskerata i
ismijavali biskupe i svećenike te su iz tog razloga manje cijenjeni od Crkve.
Europu je ujedinilo kršćanstvo i kazalište. Mješa se barbarska primitivnost i religiozna
težnja. S jedne strane je oštrina i okrutnost, a s druge želja za milosrđe i nada u otkupljenje.
Također, postoji razlika između religioznog i profanog kazališta, koji ismijava, zgražava ili je
često razuzdano. No ta razlika nije toliko velika jer i u religiozni teatar ulaze elementi
komedijaške šale radi razvoja realističnih pojedinosti. Nerijetko dolazi i do nepristojnosti, no
religiozne težnje su u tome da se to etički opravda. Srednjovjekovna pozornica ne predstavlja 6
jedno mjesto, predstavlja cijeli svijet. Puna sloboda lutanja u vremenu i prostoru puštala je
srednjovjekovnom piscu mogućnost da pokaže sve što hoće, da gledaocima predoči sva
zbivanja, jednom riječju da stvori ne toliko pričano koliko stvarno događano kazalište. U
velikim cikličnim misterijama glumilo je po stotinu i pedeset. Glumili su samo muškarci, žene
u kazalištu nisu imale pristupa glumi. Ismijavali su neprijatelja vjere i vragove.
7. Srednjovjekovno kazalište u Francuskoj
Najstariji europski sastavci religioznog značaja koji su nam se sačuvali u vulgarnom
(pučkom) jeziku jesu sastavci u govorima različitih francuskih teritorija, a mogu se smjestiti
između kraja 12. i početka 13. stoljeća. Sačuvani su dijelovi anonimne i krnje Resurrection
koja je pisana kiticama osmeraca s uzastopnim srokom i opisuju skidanje s križa i stražu na
Kristovu grobu. Tekst se drži evanđeoske priče a uz to ima i poneki iskreni izraz boli.
Anonimno je i prikazanje o Adamu, čije su didaskalije na latinskoma cijela je drama na
pučkom jeziku i ima živahan tok, kao slobodna narodna predstava. Sadrži dragocjene podatke
o mizansceni. Scenu moraju ukrašavati stabla i plodovi koji pružaju sliku zemaljskoga raja:
raj je smješten odozgo i zatvoren je svilenim zastorima; Bog otac nazvan Figurom, odjeven je
u dalmatiku, Adam je u crvenom plaštu, Eva u bijelu ruhu i gornjoj ženskoj haljinia Lucifer u
obliku mehaničke zmije artificiose compositum koja se mora savijati oko stabla. Kad se
poslije počinjena grijeha vrag pojavi u svom pravom sotonskom obliku, s četvoricom
podvragova, mora se čuti buka paklenih lonaca i kotlova. Od dviju prvih crkvenih drama
kojima se zna autor jedna je Jeu de Sant Nicolas od truvera Jeana Bodela, a iznosi pustolovnu
radnju o križarima u muslimanskoj zemlji. Druga je Le Miracle de Theophille drugog
znamenitog truvera, Rutebeufa, o nepromišljenom mladiću kojeg spašava Djevica Marija od
vraga. To djevičino posredovanje na kraju nagovješta drugi niz crkvenih drama 14. stoljeća
koje su se pronašle prije stotinu godina u Narodnoj knjižnici u Parizu, a nazvane se Miracles
de Notre Dame jer sve na kraju razrješava pojava Djevice Marije, kao što je nekad deux ex
machina razrešavao Euripidove tragedije. Na Miracles se nadovezuju sve obilnije i složenije
crkvene drame koje su bile nazivane Misteres. Predstava je mogla trajati cio dan jer se radnja
odvijala u ''cikličnim misterijama''. Nastajale su Passiones, koje se duguju nekom Eustacheu
Mercadeu koje obilježava pretežito opominjajući i govornički tonovi i nedostaje neke
unutrašnje topline. 1452. godine Arnoul Greban napisao je jednu simfonijsku, kompozicijski
složenu, karakternu i zbudljivu summu srednjovjekovnih drama te je ona vrijedna divljenja.
7
Taj je bogoslov napisao više od 40 tisuća stihova podijeljenih na 87 slika i na četiri dana.
Crpio je građu iz religioznih legendi ali i iz klasičnih i profanih priča kao naprimjer priču o
Edipu, priču o Judinu životu i mnoge druge. Nakon te zbirke, zajedno sa bratom napisao je
sastavak opsega koji dotad nije bio postavljan na scenu. To je Mystere des Actes des Apotres,
koji se sastoji od 60 tusuća stihova. U njemu su se nalazile brojne priče o apostolima, o
svetom Petru i o kralju Neronu. Osjećaju se groteskni elementi, koji proizlaze iz spoja obične
ljudske satire sa nadljudskim elementima. Također, hvale vrijedne su i Passions Jeana
Michela koje su prvi put prikazane u Angersu 1486. godine i doživjele su veliki uspjeh. Prva
drama povijesnog sadržaja, sastavljena kao misterij vrlo je važna. Najvažnije i najopširnija je
Siege d'Orleans od 20 tisuća stihova i govori o povijesnoj junakinji Ivani Orleanskoj.
Razvijala se i komična drama. Komične prizore na dvorovima i na ulici izvodili su jongleurs,
razni lakrdijaši i svirači te trubaduri ili truveri. Pravi glumci nazivali su se joueurs de
personnages. Dva najstarija komična tekst iz faze francuskog kazališta napisao je truver Adam
de la Halle. Jedan od njih je Jeu de Robin et de Marion a drugi mnogo važniji i zanimljiviji je
Jeu de la feuilee u kojem je glavni lik upravo sam pjesnik. U tekstu se spominje Adam,
kleveće se žena, govori se o bolestima tijela i duše i svetim moćima redovnika. Na kraju djelo
završava opijanjem a plaćanje se vrši s redovnikovim svetim moćima. U Francuskoj se
razvijaju Moralites koje na kraju imaju vjersku pouku. Farce nisu težile moralnom cilju već
se željele zabaviti žestokom karikaturom smiješnih osobnih slučaja. Pretjerivale su s
protačkim doskočicama, najneotesanijim su sredstvima ismijavale narod i građane,
insinuirajući na trima puku vječno dragim stvarima; tjelesna ljubav, pohlepa za materijalnim i
ljubomora zbog žene. Najglasovitija farsa iz toga vremena bila je Maitre Pathelin o prevarama
i prevarantima koji se nikada ne mijenjaju.
8. Srednjovjekovno kazalište u Italiji
Duhovno glumište u Italji, kolijevki rimske liturgije bilo je drukčije nego u
Francuskoj. Jedna od originalnih pojava je pojava lauda. Laude se pjevaju nekome u čast. To
je najčešće bilo vezano za Bogorodicu. Tada nastaje družina Discipliniranih, koja je počela
obilaziti krajeve Umbrije i bičujući se do krvi, propovjedati mir i pokajanje. Najljepša je lauda
ona Jacoponea iz Todija a naziva se Gospin plač. U priprostim i snažnim crtama te kratke
laude, urezani su čudesnom snagom svi bitniji stadiji Kristove muke; od objave Mariji o
Isusovom uhićenju, pa do razapeća pa sve do njenog plača. Važno je spomenuti Zlatnu
8
legendu gdje je atmosfera zanesena, gdje je priroda sva nadahnuta nadprirodnim, utonula u
čudesno. Talijanskim dramama ne manjka dramskog gradiva, odsutna je kompozicija.
Također, svoj kniževni najelegantniji izraz crkvena je drama našla u onom tipu predstave koji
je nazvan sacra reppresentazione u Firenzi gdje su djelovale družine poput Compagnie del
Vangelista, Compagnia del Freccione, Compagnia della Scala i druge. Pozornica je obično
bila podizana na trgu. Njom upravlja takozvani festajolo koji je i redatelj, i scenarist, i šaptač,
a često i proslov. Drama je pisana vulgarnim, pučkim jezikom, a ponekad radi komične svrhe
i latinskim jezikom. U Toscani se rabo oktava koja i drugdje kasnije postaje omiljenim
metrom. Događaji koji se prikazuju obično se uzimaju iz crkvene povijesti, iz zbirke legendi i
života svetaca, no junaci ne nose kostime iz toga dalekog vremena. Preuzimaju se odjeci
aktualnog trenutka, pojedinosti i prizori iz suvremene stvarnosti. Omiljena su u 15. stoljeću u
Firenzi bila nijema prikazanja koja su bila obilježena velikim plastičnim kompozicijama ili
kompozicijama s nepomičnim ljudskim bićima. Također, počinje se razvijati i scena. Mjenja
se scena, glume se plamenovi, divlje životinje, zmajevi i maskiranje likovima poput vragova,
anđela, Boga, Duše, Prirode, Mira, Istine, Karnevala, Korizme. U dramama kao što je Sveta
Uliva prikazuje se lov, viteška igra, a u Svetom Ivanu i Pavlu Lorenza Meducejskog čak je na
scenu postavljena bitka. Uvode se između pojedinih epizoda i intermezzi ili intromesse,
plesovi i koreografske slike koje su malo poalo gubile svaku vezu s temom djela ali su služili
za odmor gledatelja.
U drugoj polovici 15. stoljeća firentinski književnici koji su se skupljali na dvoru
Lorenza Veličanstvenog, preuzeli su zadatak da crkvenom prikazanju daju pravi umjetnički
oblik. Freo Belcari autor je djela Abraham i Izak i Nagovještenje svetog Ivana, koji prikazuju
tragove primitivnih pobožnosti. Nedostaje mu dramske snage u bilo kakvog mističnog zanosa.
Castellano de Castellani napisao je Večeru i Muku te legende o svecima, Svetog Tomu, Svetu
Uršulu, Svetog Unufrija gdje se radnja odvija između siromašnih seljaka, pučana, trgovaca i
razbojnika. Bernardo Pulci obradio je priču o Jozafatu, obraćenju na kršćanski život jednog
kneza koji se nakon što je vidio slijepca i gubavca pokrstio, odreknuo se ljubavi i sklonio u
pustinju. Više ljupskosti i svježine ima u anonimnim prikazanjima. Uspjelih kratkih prikaza
ima u neobično svježim stihovima Mirakul o trima hodočasnicima, o mladoj krčmarici koja
nakon što biva odbijena, optužuje svoga odabranika na krađu te pošto bijaše razotkrivena,
spale je na lomači. Osobito je izvrsna jedna interpretacija iz Firenze 1935. godine u
9
dražesnom Prikazanju o Svetoj Ulivi, tobožnjoj svetici. Pomalo naivna radnja koja bizarnom
ljupkošću odaje glasove renesanse.
9. Srednjovjekovno kazalište u Engleskoj
Crkvena drama u Engleskoj dobija raznolike nazive: mystery kao obrađuje biblijski
sadržaj, miracle kad prikazuje čudesan događaj iz života svetaca, morality kao na kraju dolazi
do poučne i duhovne pouke. O mysteries saznajemo već u 12. stoljeću, imale su religiozni cilj
i izvodile su se na trgu. Nekad su se također izvodile na ulici, u samostanima pa čak i na
groblju. Engleske se drame ne razlikuju puno od onih izvođenih i pisanih u Francuskoj ili
Italiji ali imaju opreku između naivne religiozne čežnje i surova i nezgrapna divljaštva.
Svojstvena je tom primitivnom kazalištu, koje su uz narod gledali gospoda, dvor i krlj, jedna
osobina koja će kasnije postati tipičnom za englesku dramu, slikanje značajeva. Već se u tim
biblijskim junacima i legendarnim likovima mogu pod časnim imenima pronaći crte engleskih
plemića, s manama i vrlinama vladajućih klasa pa i samog naroda koji je najčešće ocrtan u
likovima pastira uz Jaslice, pobožnih žena koje su prikazane kao vrijedne a i komične kume.
Prikazuje se i lik svetog Josipa koji se tumači kao dobroćudan i prost radnik.
Druga značajka toga kazališta je užitak, koji je još jači među latinskim narodima, u
satirama protiv klera i samog pape. U misterijama o Posljednom sudu prvi je osuđenik uvijek
papa; u misterijama Towneleyeve zbirke Irud je toliko zadovoljan jednim svojim podllim
savjetnikom da mu kaže: ''Izvrsno, učinit ću te papom''. Ta izjava najavljuje anglikansku
reformu koja će jednog dana odvojiti britansku Crkvu od omrznutog Rima. Što se tiče
moralities tj. moraliteta, poznat je osobit smisao cijeloga srednjeg vijeka za alegorije, pa i za
propovijedanje alegorije koju posebno voli narod nordijskih zemalja. Moralities su bili
scenska djela u kojima su osobe Smrt, Poroci, Krepost, a i ljudski tipovi, vodili dijalog nekad
na teško razumljiv način i uvijek propovijedajući moral. Zbog njih su kazalištem zavladale
rasprave, propovijed, a i filozofija i znanost. Jedna od drama imenom Marriage of Wit and
Science iznosi zapreke koje Duh, sin Prirodin, mora prevladati da bi se oženio Znanošću,
kćeri Razuma i Iskustva, kojoj zavidi njezin veliki neprijatelj Dosada. I međuigra s naslovom
The Nature of the Four Elements ima didaskaličnu i znanstvenu temu. Smatra se da zemlja
visi usred neba i objašnjava se kiša, grmljavina, snijeg, meteori. Najglasovitiji moralitet ima
10
naslov Everyman (Svatko), a to je engleska prerada nizozemskog Elckerlijk, kojemu su
podrijetlo vidjeli u evanđeonskoj paraboli o bogatom Epulonu. To je priča o Čovjeku koji
uživa u zemaljskim užicima i uživa u materijalnom ali kad ga susretne smrt svi ga oni
napuštaju: i Ljubavnica, i Prijatelj, i Bogatstva. Samo ga Dobra djela nisu izdala te se pomoću
Vjere on spašava. Uspijeh te male drame nije zapažen samo u Engleskoj već i u cijeloj
Europi. Život engleske crkvene drame u svim svojim oblicima traje dugo, možda pet stoljeća.
Istraživači su zaključili kako on ai nebi zamrla da nije bilo zabrana kojim su se na nju oborile
nove političke i religiozne vlasti.
Svjetovne predstave pridruživale su se crkvenim,a ponekad su se i spajale sa njima.
Engleski srednji vijek, posebno u posljednjim stoljećima, prožet je surovostima i oštrim
bitkama, jako traži i želi svečanosti, sjaj, vesele zborove. Za njima žude gospoda a još više
dame zatvorene u dosadi svojih dvoraca. Za njima čezne i narod, koji želi bar u mislima
pobjeći iz truda i bijede svoga života. Dobro su bili dočekivani u boravištu feudalnog
gospodara, kao i na pučkim trgovima opsjenari, pjevači-pjesnici, lakrdijaši, fools, koji su u
svojim kratkim predstavama nudili i začetke scenskih igara i grotesknih farsi. Tipične
predstave engleskog srednjeg vijeka bili su takozvani pageants. U početku su se tom riječju
označivale slike crkvenih drama, no kasnije su ih zamijenili temama sličnim talijanskim
alegoričnim i mitološkim ''trijumfima''. Pageans su se sve više udomaćivali prigodom javnih
svečanosti u povodu kraljevske svadbe, nekih svečanih nastupa i sličnoga. Te žive slike i
nijema prikazivanja povijesnih, ili mitskih, ili alegoričnih zbivanja mogli su prilikom
zadržavanja na trgovima poprimiti značajke pantomime, a i razviti se u kratke dijalogizirane
susrete. Druga vrsta priredbe talijanskog podrijetla bile su masks, mitološke maskerade koje
su na početku 14. stoljeća imale značajke alegorične i bizarne pantomime, samo u zatvorenim
mjestima, dvoranama palača i dvoraca a posebice na dvoru, gdje su glumci dolazili u
raskošnoj povorci uz pomoć glazbe i plesa. No njihov razvoj u pravi kazališni komad, dogodit
će se zaslugom pjesnika i redatelja tek u renesansi. Konačno, i Engleska je imala farce, prost i
iskren grohotan smijeh, bez estetskog, etičkog i poučnog cilja, sastavak shvaćen samo kao
užitak u smijehu.
10.Kazalište u Njemačkoj
11
I u Njemačkoj postoji podjela između crkvenog kazališta i komičnog kazališta.
Crkvena drama vuče podrijetlo iz crkvene liturgije u danima Velikog tjedna, Božića,
Bogojavljanja i sličnih. Među najstarijim tropima, kratkim dijaloškim dodacima obredu
spominju se oni u samostanu Svetog Gala u Švicarskoj iz 11. stoljeća. U 12. stoljeću imamo
latinske drame s temama iz crkvene povijesti, gdje se na događaje iz Starog zavjeta, prema
krščanskom običaju, neprestance pozivaju događaji iz Novog zavjeta. Iz 1160. postoji Ludus
de Antichristo, u kojemu jedan pjesnik vjeran Fridriku Barbarosi prikazuje konac svijeta pod
gospodstvom njemačkog cara. Slavno je prikazanje o anđelima, Luciferu, Stvaranju i
istočnom grijehu izvođeno u Regensburgu 1194. godine. Vizualna prikazba je više nego
drugdje imala praktičan cilj jer je narodu pomagala da razumije latinski tekst koji mu je prije
nego u drugim zemljama postao neshvatljivim. Ubrzo se i u Engleskoj prešlo na narodni jezik.
U 15. stoljeću imamo crkvene drame potpuno pisane i prikazivane na njemačkom. Takva je
Muka koja potječe iz Frankfurta na Majni, otprilike iz 1350. godine. U međuvremenu se iz
procesija na blagdan Tijelova koji je u cijelom katoličkom svijetu uveden godine 1264.,
raširio običaj s kostimiranim skupinama i nijemim, pjevanim ili govorenim prizorima, koji su
prikazivali slike ili radnje iz Biblije. Tim je putem s vremenom došlo do širokog dramskog
razvoja, većinom priprosto insceniranog. Važno je napomenuti kako veličanstvenost crkvenih
prikazanja u Njemačkoj započinje tek krajem 14. i početkom 15. stoljeća. Znamenito je
golemo prikazanje u Kimzelsauu koje prikazuje cijelu povijest čovječanstva, od stvaranja
svijeta do sudnjeg dana. Dugo se smatralo kako se komična drama naslanja na religioznu.
Nečesto šale i groteske odlaze na račun svetog Josipa, raznih svečenika koji primjerice u
drami Jutta bivaju ismijavani kao i papinska vlast. Prava se komična drama razvila na djelima
članova ''Meistersingera'' koji su prenosili glazbenu predaju preko manje-više pedantnih
pravila i formula, pisali su također crkvene drame i farse, nastale mimo bilo kakvih
oponašanja, zahvaljujući naivnu nadahnuću. Drugi su izvor komičnom kazalištu bile pokladne
svečenosti u kojima su zakrabuljeni obrtnici pjevajući i plešući, u stihovima osvjetljavali
značenje i značaj vlastita preoblačenja, bilo u monolozima, bilo u dijalozima i kontrastima.
11.Kazalište u Španjolskoj
U Španjolskoj su se očuvale najtrajniji i najdublji tragovi religioznih podrijetla. No
ipak, od srednjovjekovnih kazališta ono nije bilo najpoznatije. Smatra se da je to možda radi
12
nedostajanja opsežnog organskog djela o predmetu. Izvodila su se crkvena prikazanja. Dokaz
o tome daje nam zakonik kralja Alfonsa Mudrog iz 1260., s naslovom Siete partidas koja ima
obilježja satiričke i lakrdijaške farse. Najstarija crkvena drma koja je ostala sačuvana je Auto
de los reyes magos ili Misterij o svetim trima kraljevima, fragmenat sa 147 stihova, koji je
zapravo dramatiziran ili bolje rečeno dijalogiziran ulomak evanđelja te nosi značajke naivne
vjernosti životu. Tu su otkriveni francuski utjecaji, ali i utjecaji iz drugih zemalja tadašnje
Europe. Iz 14. stoljeća je i kratka Representacion del Nacimiento de Nuestro Senor od 180
osmeraca, prva kojoj se zna autor, plemić iz Castille-Gomez de Manrique. U posljednja se 2
stoljeća događa procvat crkvenih rodova: moralidades, ''božanske'' komedije, autosi i autos
sacramentales. U Španjolskoj je od početka postojao i svjetovni teatar, u lakrdijaškom i
književnom obliku. Čitanju a ne scenskoj praksi bio je namjenjen dijalogizirani roman pod
naslovom La comedia de Castilo y Melibea, podijeljen na 21 čin i na više slika. Važno je i
djelo Celestina koje je bilo zabranjeno jer govori o grijehu i o njegovim kobnim posljedicama.
Celestina nije samo rudnik španjolskog kazališta barem dva iduća stoljeća, ona po
mnogoćemu može biti uzor mnogim talijanskim komedijama 16. stoljeća kao i mnogim
elizabetinskim dramama. Bogat je raspon motiva koje sadrže sklonosti Celestinina lika,
Calisto, mladi vitez, prikazan je kao lik koji može primamiti sve one romantičke zaljubljenike
zbog kojeg se pročulo glumište 19. stoljeća. Zajedno sa budućom španjolskom i
elizabetinskom dramom, Celestina zauzima prvorazredno mjesto u novom,
protuklasicističkom, romanesknom i bizarnom teatru kojemu podrijetlo treba tražiti u
srednjovjekovnom kazalištu.
13
12.Zaključak
Iako je srednji vijek prozvan kao mračno razdoblje u kojem ne dolazi do velikih
stvaranja, to nam je pomalo mračno i neistraženo razdoblje donijelo mnogo djela prema
kojima su u daljnjim razdobljima bivali pisani veoma važna djela za povijest i književno
stvaralaštvo. Drama se ne može posve uključiti kretanju između tradicije i utopije jer
srednjovjekovlje ne može izravno nastaviti tradiciju antičke tragedije i komedije budući da je
u njemu jedina stvarna ljudska drama ona koja je objavljena u Evanđeljima, a to je drama
muke i smrti Boga koji je postajući čovjekom iskusio svu ljudsku patnju da bi spasio
čovječanstvo. U okvirima općepriznate objave, drama tako ''seli'' u sakralni prostor crkve, pa
nastakr nova dramska književna vrsta-crkvena drama koja obuhvaća crkvena prikazanja. Ona
se igraju pred crkvama i u crkvama a teme su joj prije svega Isusova drama, smrt i uskrsnuće,
a tek kasnije se to počinje povezivati i sa životima svetaca. Tako se tek preko tematike života
svetaca srednjovjekovna drama može shvatiti i u okvirima književnosti za koju je
reprezentativna vrsta legenda. Razvijaju se i moraliteti i misteriji i pasijske igre. Također,
događa se i procvat komične drame, farse, maskerate kojima se groteskno i s dozom
podsmijeha ismijavaju tipovi likova., izvođeni od raznih pjevača, žonglera a pisani od
anonimnih autora ali i poznatih pjesnika. Jezik je latinski no kasnije se u dramu interferira i
narodni jezik. Bila drama religiozna ili komična, imala je ulogu učenja i zabavljanja
stanovništva jer bili oni plemići ili pučani, svi su imali potrebu za zabavom i bijegom od
mračne i dosadne svakodnevice. Srednjovjekovna je drama važna za razvoj drugih vrsta, ona
je zahvalna za razvoj kazališta sljedećih razdoblja i nezaobilazna je za shvaćanje teatra
kakvog imamo i danas.
14
13.Literatura
1. D' Amico, Povijest dramskog teatra, Zagreb, 1972.2. Zaneta Sambunjak, Heretičko bogoslovlje, Naklada Demetra, Zagreb, 2007.3. Milivoj Solar, Povijest svjetske književnosti, Golden marketing, Zagreb, 2003.4. Zdenko Škreb i Ante Stamać, Uvod u književnost, naklada Globus, Zagreb, 1998.
15