1

Stanko Rakita

RADOZNALI DJEČAK

NAJLJEPŠI BUKET PJESMA Nosim pjesmu, nosim pjesmu, danju, noću, uznosi me, a ne mogu da je spletem ni u riječi, ni u rime. Treperava a svijetla radost u meni se rascvjetala, lijepa kao rana mladost, čista k'o plam ideala. Nosim pjesmu, nosim pjesmu i duša mi zanos pije, nosim pjesmu, nosim pjesmu i od toga toplo mi je.

2

BAKINA PČELICA Dotrčala Verica: – Bako, ja sam pčelica! Z-zzzz, zzz, zzz! Rekao je djeda da mi dadeš meda! Bakica se nasmijala i pčelici meda dala. NA PROZORU U ramu prozora stoji mala Zora, kao lijepa slika nekog umjetnika. Divi se i sunce slici, osvrću se prolaznici... ŽUTI LEPTIR Kroz dvorište leptir žut provrluda peti put. Brojačica mala Mira nabrojala pet leptira pa se ljuti: – Svi su žuti!

3

Gdje su bijeli? Gdje crveni? Što se plavi ne pojavi? A veseli leptir žut provrluda šesti put. LJEPOTA Ljepota. Ljepota! Ljepota!? Gdje je ljepota, mama? Smješka se mama: – U nama! – Je li tu gdje srce kuca? – E baš tu gdje srce kuca nosimo svjetlost svoga sunca! – A zar i sunce u nama ima? – Ima, ima! Svijetli nam u očima! Zrači zar u osmjesima! I Tanjica zasvjetluca zracima svoga sunca! U SUNČEVOJ MREŽI Zadržao se u igri Bata,

4

ljuti se tata: – Gdje si bio? Zašto si tako okasnio? Mali se Bata za maštu hvata: – Uplelo me Sunce u svoje niti! Lijepo je u toj mreži biti! Ne bi se lako izvukao ni ti iz tih gustih mekanih niti! A tata mu se osmjehiv'o: – Dobro, dobro! Sunce je krivo! IZNAD SVIH Stari hrast šapuće: – Veći sam od kuće! Brdo tu izrasta: – Veće sam od hrasta! Ptica hitro vrda: – Ja sam iznad brda! Oblak bora lice: – Ja sam iznad ptice! Mlažnjak pjeva zrakom: – Ja sam nad oblakom! Sunce zrači osmijeh tih: – Ja sam, evo, iznad svih. PUTNIK ŠTAP

5

Šta? Šta? Šta? Šta pjeva štap? Pjeva štap: Tap, Tap, Tap, Tup, Tup, Tup, Lup, Lup, Lup... Po stoti put mjeri put i vodi djeda do susjeda. PRVA JESEN Jesen. Nebo se muti, na brezici vrabac se ljuti, rone cvrkuti: – Zašto lišće žuti? Grane se njišu, lišće se kruni, cijelim bićem vrabac se buni, teško pitanje muči ga sada: – Zašto lišće pada? Zašto pada?

6

Tako, eto, naš vrapčić sivi u prvoj jeseni nemirno živi. PREPIRKA Vera vjeruje: da je njena mama najljepša, da je njen tata najjači, da je njena baka najbolja, da je njen djeda najstariji. Tvrtko tvrdi: moja je mama najljepša! Moj je tata najjači! Moja je baka najbolja! Moj je djeda najstariji! Jutros su se mali dugo prepirali... Vera vjeruje u svoje. Tvrtko tvrdi svoje. U pravu su obadvoje! ZORANOV IZBOR Kojega bi izabr'o junaka, da te čuva u miru i u ratu? – TATU! Kojega bi izabr'o kuvara, da ti kuva hranu svakojaku? – BAKU! Kojega bi izabrao znalca, da ti lijepe bajke pripovijeda? – DJEDA!

7

A čije bi izabrao ruke, da te grle? – RUKE MAME MILE! DVA KUTKA Mala Seka u svom kutku ima lutku, ima lutku. A u kutu brace Duška stoji puška, stoji puška. Pitali smo malog Duška: – Šta će puška u tvom kutku? – Treba puška u mom kutku da Sekinu čuva lutku! PTIČJE PERCE Tuguje šareno perce u travi: – Oh, kako mi je lijepo bilo dok me je nosilo ptičje krilo, dok sam letjelo iznad sela, dok sam slijetalo u žita zrela, dok sam plesalo po vjetriću, dok sam se kupalo u potočiću, dok sam se u krošnje drveća krilo, oh, kako mi je lijepo bilo! Tuguje šareno perce u travi, oko njega trčkaju mravi, i nježno treperi krunice svijet...

8

Perce se nasmiješi. I ja sam cvijet! Zablista srećno kao duga i od njega pobježe tuga. IZMEĐU DJECE I SUNCA Šarena lopta uvis poletjela, Suncu se vinuti htjela, ali brzo je izdade snaga: – Ah, neću, neću, djeca su mi draga! Lopta opet uvis zakrilati da leti, da se nikad ne vrati, no, ipak, spusti se u dvorište škole: – Vraćam se, djeca me vole! Tako šarena lopta bunca između djece i Sunca. TANJIM KORAČIĆI Cipelice poskočice nose Tanju duž ulice i pjevaju: tupa-tupa Tanju čeka školska klupa! Tupa-tupa-tupa-tupa Sunce Tanju sjajem kupa. Tupa-tupa-tupa-tupa Vjetrić Tanji mašnu čupa. Tupa-tupa-tupa-tupa Torbica joj leda lupa... Tupa-tupa-tupa-tupa,

9

Tupa-tupa-tupa-tupa, Tupa-tupa-tupa-tupa Tanju čeka školska klupa! SUNCE I PRVACI Pljuskom radoznalih svojih zraka pratilo Sunce grupu prvaka. Veselu kolonu seka i bata dopratilo do školskih vrata i smješkalo se: Đačići novi, srećni vam u školi svi časovi! Školsko zvono pustilo glas, prvaci ušli na prvi čas. Pred školom su sunčeve zrake čekale sve prvake, da iziđu, da ih pozlate, i veselo kući prate. NAJLJEPŠI BUKET Buket prvaka u učionici! Buket? Kako buket? Zar su djeca buket!? Ako je Tanja cvijet, ako je Verica cvijet, ako je Aida cvijet, ako je Biljana cvijet, ako je Duško cvijet, zar oni ne čine lijep buket!?

10

Buket prvaka u učionici najljepši dar učiteljici! ZALJUBLJENICI Zaljubio se. Zaljubio se. Ko? Ko? Zaljubio se Bukvar! U koga? U koga? Zaljubio se u Čitanku Ijepotanku! U đačkoj torbi oni su dugo jedno uz drugo, jedno uz drugo. Zaljubila se. Zaljubila se. Zaljubila se... Ko? Ko? Zaljubila se Čitanka Ijepotanka! U koga? U koga? Zaljubila se u Bukvar! U đačkoj torbi oni su dugo jedno uz drugo, jedno uz drugo.

11

I đak najveću grešku pravi ako između njih svesku stavi. DUŠKOVA UČITELJICA Doskakutao Duško iz škole, radošću zrači mu lice: – Mamice, bakice, učiteljica je danas kraj mene u klupu sjela, sva su djeca vidjela! Lijepa, dobra moja učiteljica! Pregledala mi domaći rad, stavila lijepi crveni znak i rekla: Dobar si đak! Učiteljica kraj mene u klupu sjela... Sva su djeca vidjela! SUNCE U ŠKOLI Nacrtala Svjetlana Sunce kao veliki rujni cvijet koji ljepotom nebo kruni, a latice nikad ne okruni. Nacrtala Senada Sunce kao veliki balon žuti koji pripada svoj djeci svijeta, a ne mogu ga dotaknuti. Nacrtao Ivica Sunce

12

kao veliko toplo srce koje dobrotu nosi i zrači, da svijet nikad ne pomrači. Nacrtala Biljana Sunce kao veliki orden mira koji se svečano nad Zemljom širi na svijetloplavoj bluzi svemira. Nacrtala Sunčica Sunce kao veliku toplu pogaču koja se na njivi smješka s neba da bude u svijetu dovoljno hljeba. Sunce zna: Djeca ga vole i tihim pljuskom toči zrake, smješka se nad krovom stare škole i kroz prozore gleda đake. A čas slikanja polako teče: Sunce raste na svakoj slici. Učitelj gleda, pohvalu reče: – Djeco, danas ste svi pjesnici! ĐOKINI NEMIRI Upalio Mali Đoka dvije vatrice u dva oka, a u noge i u ruke uključio nestašluke, pa bi htio svuda da virne, sve da dirne, sve da pipne, sve da štipne, sve da takne i pomakne, svuda da stigne crnim okom da namigne.

13

A kad školskog zvona glas najavi i treći čas, sve nemire Đoka skupi i opet je tih u klupi, stisnuo se sve do srži da izdrži. Učitelju, učitelju, što ne čitaš moju želju, skrati vrijeme školskog sata i otvori širom vrata! Šta ćeš ako od nemira tvoj Đokica eksplodira? SUDAR Jutros sam u školskom hodniku doživio nepriliku: Ponesen svojim dječjim veseljem sudario sam se s učiteljem. Kako mi je žao bilo! Kako se to dogodilo? Zašto se to dogodilo? A učitelj je smireno stao, pogladio mi rukom kosu, prstom me kucnuo po nosu, razlio licem osmijeh blag: – I ovaj mi je sudar drag! Ništa, ništa, đačiću živi, obadva smo pomalo krivi! Poslije toga počeo čas, slušam učiteljev topli glas, a u meni svečanost prava, srce mi stalno otkucava:

14

– Ništa, ništa, đačiću živi, obadva smo pomalo krivi! SLIKA U SNIJEGU Jutros se u snijegu Duško provaljušk'o. Ostala slika kraj staze: đačić i torbačić. Zastao jedan djeda, sliku u snijegu gleda, misli mu se roje: – Ko to, ko to, ko to, ponavlja djetinjstvo moje? DUŠKOVA TUGA Jutros je Duško nešto šutljiv. U školu je donio tihu sjetu. Ne prati riječi učitelja... Šta se to zbiva u djetetu? Nije išao u igru s djecom, nije se smijao ni jednoj šali. A do danas bio je smijač, najveseliji vragolan mali. Tiha briga muči dječaka: bolesna je njegova baka.

15

ZABORAV Zaborav nam đake krade, prišulja se kad ne rade. Ukrao od male Vere velike i teške mjere pa nam jutros ne zna ona šta je vagon, a šta tona. Grabnuo od male Maje istorijske događaje, od Jasmine vrh planine, a od Nike tri fabrike. Uzeo od malog Rade jezera i vodopade, i od Seke ušće rijeke, i od Esme pola pjesme. Pokušao i od Sanje da pokrade tvrdo znanje, od najbolje učenice uzeo je tek sitnice. U školi je bitka prava, svi smo protiv Zaborava!

ISPRUŽENA RUČICA

16

BAKINO PROLJEĆE – Hajde, Proljeće moje, kupi u prodavnici litar mlijeka! – reče baka. I njeno Proljeće odskakuta ulicom i brzo se vrati. – Donesi mi drva, Proljeće moje! Bakino Proljeće otrča niz stepenice. Ko je to? To je njen unuk Zoran. Mlad je kao proljeće. Lijep je kao proljeće. Veseo je kao pro-

ljeće. I baka ga zove: Proljeće. Teče ljeto, jesen, teče zima, a uz baku raste i cvjeta njeno Proljeće. ISPRUŽENA RUČICA Na potoku radost. Djeca slave ljeto. Najednom je Zoran ispružio ručicu. A zašto ju je

ispružio? – Da uhvati leptira? – Ne! – Da ubere cvijet? – Ne! – Maše veseloj ptici? – Ne! Ručica gola, rumena od sunčanja, uzdignuta, maše. Prstići rašireni. Zašto li je Zoran ispružio ručicu? Otkriću vam malu tajnu ove priče: Zoran je ispružio ručicu da zaustavi Sunce. Htio

bi da svijetla rumena lopta ne zađe za planinu, da lijepi dan još traje, da radost ne proleti. Širi se ručica pred suncem i piše ljepotu. NAJLJEPŠE MJESTO ZA JABUKE Verica je vidjela rumene plodove jabuka na pijaci. Vidjela je jabuke i u kotarici na

stolu... Ali jutros je Verica vidjela jabuke na najljepšem mjestu. A gdje to? Verica je s tatom odšetala na kraj grada, do zadružnog voćnjaka. Tu je prvi put

vidjela jabuke na granama. Zadivljeno ih je gledala, širila ruke i veselo kliktala: – Ovo je najljepše mjesto za jabuke! Ko ih je objesio?

17

– Tu one rastu – objašnjavao joj je tata. – Voćar ih njeguje, sunce ih rumeni, a zemlja ih hrani i sladi.

Verica je dugo gledala rumene krupne plodove na granama. Onda je još jednom odu-ševljeno ponovila:

– Ovo je najljepše mjesto za jabuke! U ŠETNJI Tanjina ručica drži bakinu ruku. Pet prstića i pet prsta zagrlili se u lijep topao čvor.

Koraci i koračići pjevaju. Glasić i glas razgovaraju. Ko koga vodi? Da li baka vodi unučicu, ili unučica baku? Dok baka pruži jedan

korak, Tanjica izbaci dva koračića. Ipak, one idu uporedo. Iznad njih preletje ptičica i otpjeva pozdrav: – Ćiu, ći-ći! Koga je ptičica pozdravila?

U čijem je sluhu ljepše zazvonio taj pozdrav? Da li u Tanjinom ili u bakinom? Sunce ih zapljuskuje svojim sjajem i čita ljubav na njihovim licima. Ljubav i sreću.

Ulicom teče rijeka života. Topli čvor prsta i prstića se ne raspleće. DJEDOVI DŽEPOVI – Bakice, djed kaže da bi mi donio još poklona, ali mu nije moglo stati u džepove. – Vjeruj, Zorane, voli tebe djed. – Bako, ja bih tebe nešto zamolio... – Šta, unuče moje? – Prišij djedu još džepova da mi može donijeti još više poklona! – Biće ti djed ružan i smiješan ako mu kaput bude sav od džepova. – Ne brini, bako, meni je djed uvijek lijep. SMIJEH Smijeh koji je jutros zasmijao Seku i Zorana otišao je ko zna kud. Onda se opet izne-

nada vratio baš kada su oni sjeli da ručaju. I zasmijao ih: – Hi-hi-hiiiii! – Hi-hi-hiiiii! – Šta vam je, djeco? – upita majka.

18

– Došao nam Smijeh. – Kakav Smijeh? – Došao nam opet onaj jutrošnji Smijeh... – Smješko, Smješko, baš si neučtiv! Došao si da mi djecu zasmijavaš za ručkom.

Odlazi, da mi djeca mirno ručaju! A Smijeh, veseljak, još više zasmijava djecu, a onda i mamu, i tatu, i baku. Poslije toga Smijeh, zadovoljan, nestade kao dah vjetrića. Ode da nađe Sekine i

Zoranove drugove. I njih mora da nasmije. RADOZNALI DJEČAK Svakog dana, poslije nastave, Zoran prolazi našom ulicom. Ulica je puna izloga. On

se najviše zadržava pred izlogom igračaka. Jednog dana je ušao u prodavnicu. Pozdravio je prodavca i počeo razgledati igračke. – Šta želiš, dječače? – upitao je prodavač. – Razgledam... – A, radoznalost te dovela! – Volim igračke... Sutradan je Zoran ponovo navratio. – Izvoli, dječače! – Razgledam... Kasnije prodavač nije više govorio: izvoli. Znao je da radoznali dječak dolazi da vidi

igračke. I da s njima, na svoj način, porazgovara. Jutros je Zoran opet ušao u prodavnicu. Ali, sad više nije bio sam. Doveo je i svoju

baku. Veselo je prišao i zamolio prodavca: – Molim vas, dajte mi onaj pištolj! I onu šarenu loptu... Baka se smješka i plaća igračke. Zoran još veseliji izlazi iz prodavnice. Njegova izviđanja nisu bila uzaludna. BAKIN PJESNIK Zoran mnogo voli svoju baku. Jutros joj je nešto iz srca povjerio: – Bako, ja ću biti pjesnik! – Pjesnik! – obradova se baka. – Znači, ti ćeš pisati pjesme. – Hoću. Pisaću pjesme i priče. Opisaću svoje djetinjstvo. I tebe ću staviti u pjesme i

priče... Hoću, bakice!

19

– Tako! Tako ti to namjeravaš – reče baka i poče razmišljati o tome kako mora biti dobra prema dječaku pjesniku. Šta li će sve napisati u pjesmama i pričama? Kako li će opisati svoje djetinjstvo? Šta li će kazati o svojoj baki?

Vjerujte mi, nije baš lako baki koja hrani, čuva i uči unuka – budućeg pjesnika. PRIJATELJI Kroz naš prozor vire dvije glavice: jedna iznutra, druga s vana. Prijateljski se gledaju

kroz čisto orošeno staklo. Čije su to glavice? Iznutra je glavica male Vere. Gleda kroz prozor, smješka se, šapuće nešto i maše

ručicom. S vana je glavica sivog vrapčića. Doletio je na prozor i pokupio mrvice koje mu je

Verica ostavila. Sada je sit i radostan, prislonio kljunić uza staklo i zahvaljuje: – Dživ, dživ! Hvala! Hvala! Vani je hladno. Tiho i gusto lepršaju sitne pahuljice. Vrabac – junak zime, vinu se u

bjelinu. – Dođi i sutra! Dovedi drugove! Bićemo prijatelji! – srećno poziva Verica. JABLAN I VRAPČE Jablan se uzdigao visoko, visoko u plavetnilo neba. Nadvisio je svo drveće u selu.

Zagledao se u daljinu, tih i miran, kao vojnik kad stoji u stavu mirno. Jedno vrapče je učilo da leti. Izvilo se i ponosno nadletjelo iznad jablana. Jablan

vidje malog letača i zašumori: – Vidi, vidi! Ja sam rastao pedeset godina dok sam ovoliko porastao. Mnogobrojne

žile i žilice sisale su za mene hranu iz zemlje. Bezbrojni zeleni listovi disali su za mene najsvježiji vazduh. Pedeset godina... A, gle, ovo vrapče, koje je tek jutros izletjelo iz gnijezda, nadvisi me. Bravo, mali letaču! Čestitam ti! Kad se umoriš, dođi na moju najvišu granu. Primiću te kao dragog gosta.

Vrapče je letjelo, krivudalo iznad sela i pjevalo. Brzo se umorilo i dolepršalo na vrh jablana. Gorostas jablan i ptić patuljčić zagrliše se u bistroj plaveti moga sela. Sunce ih zapljusnu zracima.

20

ČESTITKA Zoran slavi osmi rođendan. Od djeda je jutros dobio čestitku. Lijepo i čitko piše: "Želim da ostariš! Tvoj djeda" Zoran je razmišljao: – Kakva je ovo čestitka? Želi da ostarim. Zar da budem sijed i nemoćan? Oh, djede,

djede, kakva ti je to želja! – Djed želi da ostariš, a to znači da dugo, dugo živiš – objašnjava majka Zoranu. – Oho! Da dugo živim! Zna moj djedica šta piše! Zoran veselo otrča u dvorište, pokazuje čestitku drugovima, tumači im djedove misli. MAČEVANJE Duško drži u ruci veliku ledenicu koja blista kao mač. I Zoran drži veliku ledenicu.

Zima je dječacima darovala mačeve. Počelo je veselo mačevanje. Mačevi se ukrstiše, nastade zvek, jek i lom. Komadi se razletješe i zabodoše u

bjelinu snijega. Junaci se nasmijaše. Baciše krljetke mačeva i brzo sakriše ručice u džepove. PUŽEVA KUĆICA Topla proljećna kiša oprala je mladu travu u Dejanovom dvorištu. Blistaju čiste sitne

kapljice. Po travi se lijeno i sporo vuče puž noseći svoj kameni dvorac. Dejan ga spazi i uze u

ruku, a on se uplašeno uvuče u svoju tvrđavu. Gleda ga dječak i divi se prugama i uvojcima njegove kuće.

– Pužiću, baš ti je lijepa kućica! Imaš vrata... A gdje su ti prozori? Dejan brzo otrča u kuću, uze bojicu i pažljivo nacrta na puževoj kućici dva plava

prozora. – Eto, pužiću, sad ti je kuća mnogo ljepša! Puž odvažno širi pipke i odnese svoju ku-

ću ukrašenu Dejanovim prozorima.

21

DJETLIĆ I ZIMA Šareni djetlić je tri mjeseca prkosio zimi noseći svoje pernato odijelo boje proljetnog

cvijeća. Zima se mnogo ljutila na njega. Strogo mu je prijetila: – Sad je vladam šumom! Neću ništa što ima boje proljeća i ljeta. Skini taj šareni ka-

put! Hoću da je sve bijelo! Djetlić je ponosno nosio svoje šare. Uzlijetao je šumom i oštrim kljunom parao

ledeni vazduh. Prkosio je zimi. Zima je ljutito sipala svoje pahuljice i uspijevala za časak da ga obijeli, ali brzo bi se

pahuljice na djetliću otopile i ponovo ukazalo šareno perje. – Eno opet šarenića! – ljutila se zima i sipala nove rojeve pahulja. Tekli su tako dani. Kad je na toplom južnom vjetru došlo mlado proljeće, djetlić mu

požuri u susret, mašući šarenim krilima: – Zdravo, proljeće! Sačuvao sam tvoje boje u dugoj zimskoj bjelini. Proljeće ga zahvalno primi u svoj široki zeleni zagrljaj. PJESMA KOSOVA Kosovi veselo zvižduću u šumarku. Jutarnji svjež vazduh prima zvuke, a vjetrić ih

nosi, nosi. Čobančić Zoran voli kosove. Radostan je pa i on zvižduće baš kao i oni. Zvoni

njegov zvižduk i sliva se u pjesmu kosova. Gleda ga jedan kosić, gleda i sluša, pa brzo odletje majci.

– Fi, fi! Mamice, jedan dječak zna naš govor. Pjeva lijepo kao i ja. – Naš govor je lijep – reče majka kosića. – Od davnina djeca vole nas i naš govor... – Baš mi je drago – zazvižda kosić i vinu se u nov let. I Zoran je uveče pričao majci: – Mamice, ja učim govor kosova. Uvijek sa njima pjevam na pašnjaku. – Drago mi je, sine! Njihov govor je veoma lijep i važan. Naši hrabri borci često su

se u šumama oglašavali zviždukom kosova i tako zavaravali neprijatelje... Sutradan je Zoran sa više volje učio govor kosova. Naučio je pjevati kao i oni.

Poslije je učio govor i drugih ptica u šumarku. Veselo su mu tekli dani na pašnjacima.

22

PRVACI U našoj kući svi imaju pravo da budu prvi. Seka prva uveče zadrijema i zaspi. Mama

se prva budi i ustaje. Bato prvi ogladni i traži ručak. Baka se prva umori. A tata? I on je prvi. On je domaćin kuće i naš dobri pravedni prvak. A i ja sam prvi, jer idem u prvi razred. U našoj kući svi su prvaci. BUKETIĆ U šumi kraj pješačke staze treperile su raznobojne krunice cvijeća. Stazom su

prolazili veseli đaci noseći svoje radosti. Radoznali cvjetovi su željeli da i oni pođu u svijet, tamo kud idu djeca.

I, evo, jutros su najljepši radoznali cvjetići udružili se u buketić i zagrljeni dječijom ručicom odskakutali stazom između drveća. Buketić je preskočio bistri potočić, protrčao puteljkom između njiva, uskočio u školu i skoknuo na sto učiteljice Jelene. Sunce je zavirilo kroz otvorene prozore, obasjalo buketić i zagrlilo svaku krunicu. Kad je ušla učiteljica prijatno se iznenadila. Na njenom stolu pjevalo je cvijeće. Učenici su pozdravili svoju učiteljicu. Gledalo ju je trideset pari pametnih očica.

BAKIN DUGI DAN Ujutru su mama i tata odlazili na posao. Kod kuće su ostajali baka i unučić Duško.

Baka bi spremala ručak, a Duško bi se igrao... Dani su bili lijepi. Ali jutros je bakica ostala sama. Svi su otišli na posao. Otišao je i Duško. On je pos-

tao đak. Baki je dosadno. Nema Duška – nema razgovora, nema šala i smijeha. Gleda na sat,

gleda kroz prozor. Motri na put što vodi do škole. Kad će se unučić vratiti? Sjedne, pa opet ustane. Vrijeme sporo teče. Kazaljke na satu kao da stoje, a čuje – sat kuca. Dug je i prazan dan.

Najednom Duško utrča u kuću. Donio je radost i otjerao tugu. – Bakice, učiteljica me pitala koga volim. Pričao sam joj o tebi. Rekao sam da si ti

dobra i lijepa... silna bakica! Baka zadovoljno širi ruke. I – gle – dječak je radosno uskočio u njen zagrljaj. Kazaljke na satu poletješe u svojoj igri. Dan koji je bio stao opet poteče. Bakino lice

zrači radošću.

23

POHVALE Verica radosno dotrča iz škole i reče: – Mamice, ja čitav dan primam pohvale! – Kako to, kćeri? – pita majka. – Lijepo, mamice! Kad sam pošla u školu, ti si me pohvalila što sam se sama

spremila. Na ulici me jedan čiko pitao gdje je Ulica Branka Radičevića. Ja sam mu kazala i on mi se zahvalio. Rekao je da sam pametna djevojčica. U školi sam lijepo čitala, pa me učiteljica pohvalila. Recitovala sam pjesmu i dobila peticu. Za vrijeme odmora drugarica učiteljica me je srela u hodniku i pomilovala po kosi...

Priča tako Verica, sretno blistaju njene oči i griju mamu. A ona šapuće još jednu veliku pohvalu:

– Ti si moja radost! NAJLJEPŠE IME Verica je učenica prvog razreda. Brzo je zavoljela svoju učiteljicu. Ljubav i

poštovanje rastu svakim novim danom. Mala učenica šapuće: – Moja učiteljica je mlada, lijepa, nježna. Kako prijatan osmijeh ima. Kako lijep

pogled i topal glas! I ime joj je lijepo: Jelena... Jelena. To je najljepše ime na svijetu. Jednoga dana, kad je napisala domaći zadatak, Verica je presvlačila i uređivala svoju

lutku. Najednom se nečeg dosjetila i dotrčala majci: – Mamice, ja ću od danas svoju lutku zvati Jelena. To je najljepše ime... Tako se

zove moja učiteljica. – Zovi kćeri! – reče majka veselo. – Svi ćemo je tako zvati. To je zaista lijepo ime. Učiteljica zna: vole je svi njeni učenici, slušaju je i poštuju. Ali ne zna učiteljica

Jelena za veliku skrivenu ljubav svoje učenice Verice. LJUTICE Danas se ljutila Duškova lijeva ručica. Ljutila se na Duška. A zašto? Zato što Duško desnom rukom piše i crta, desnom rukom baca loptu, desnom rukom

se rukuje sa drugovima... Lijeva ruka bi htjela da to i ona bar ponekad radi.

24

Ljutila se i Duškova lijeva nožica. A zašto se ona ljutila? Zato što Duško samo desnom nogom šuta loptu u veselim igrama. Lijeva noga je

uvrijeđena. I ona bi htjela da šuta loptu, da učestvuje u igri, da se vježba i snaži... – Duško, znaš li ti da si nepravedan prema svojoj lijevoj ruci i lijevoj nozi? –

opomenuo sam mališana. – Kako nepravedan? Kako? – čudio se dječak. Sve sam mu objasnio i on se poslije toga zamislio. Priznao mi je da je to istina i

obećao da će ljuticama ispuniti sve želje. On je to obećanje i ostvario. Sada se njegova lijeva ruka i noga ne ljute. Zadovoljne

su što ih je dječak uveo u sve svoje vesele igre. KAKO JE TANJA PORASLA Tanja je pošla u školu kada je imala šest godina. To je željela njena mama, a školski

ljekar je odobrio, jer je Tanjica bila dorasla da prihvati školske obaveze. I eto, Tanjica je bila najmlađi i najmanji prvačić u učionici. Njene radoznale plave

oči, bistre kao dva planinska jezerca, zračile su radošću. Zavoljela je školu i rad, zavoljela drugove i drugarice, zavoljela učiteljicu. Ubrzo je porasla u očima malih đaka, jer je najbolje čitala, najljepše pisala, najurednije crtala. I u veselim igrama nije zaostajala. U svemu je prednjačila.

Tanjica je tiho, tiho željela da poraste, da ne bude najmanja. Tu željicu je nosila i u snove... Nosila tiho, nosila. I gle, jutros je Tanjica čudno porasla u učionici. Sjedila je na svom mjestu, sjedila i gledala učiteljicu, a glavicom je nadvisila svoju drugaricu u klupi. To je vidjela učiteljica, čudila se i prošaputala:

– Gle, porasla mi Tanjica! Je li to moguće!? Učiteljica je prošetala učionicom pregledajući domaće zadaće svojih učenika i

vidjela je Tanjinu dosjetku. Saznala je kako je Tanjica porasla i srećno se osmijehnula. A šta je to Tanjica uradila? Ona je jutros na svoju školsku stolicu stavila tašnicu prepunu knjiga i teka, pa sjela

na nju. I eto, tako je ona na času porasla. Lijepo porasla! Veselo porasla! ZORAN CRTA TATU Zoran crta tatu. Prišla mu je majka, pogledala crtež i upitala: – Koga to crtaš, Zorane?

25

– Crtam tatu! – Nacrtao si mu suviše veliku glavu! – I treba da bude velika! Kako ću inače na njoj nacrtati tatine krupne vesele oči, koje

me uvijek miluju svojim pogledom. – I usta si mu nacrtao velika. – I to, mamice, treba. Znaš da su me ona mnogo puta poljubila i mnogo mi priča

ispričala! – A zašto si mu nacrtao velike ruke? – I to treba... Tatine ruke su velike i snažne. One rade za mene i uvijek su spremne da

me brane... I grudi ću mu velike nacrtati. – A zašto, sine? – Zato što je u njima veliko i dobro tatino srce. ZORANOVA RUKA Zoran jutros u školi krije ruku. – Je li mu prljava? – Nije. – Je li nešto razbila? – Nije. – Je li nekog dirala? – Nije. – Pa zašto je Zoran krije? Nije naučio domaći zadatak i njegova ruka nema hrabrosti da se pojavi. Zato, eto, mala, čista, dobra ručica ćuti skrivena pod klupom. JESAM LI DOBAR? Zoran je postao đak. Polako se privikava na školski red i rad. Upoznao se sa novim

drugovima i drugaricama i zavolio učiteljicu. Veselo teku prvi školski dani. Kad se iz škole vrati kući, mama ga radosno dočekuje: – Jesi li bio dobar? – Jesam – odgovara Zoran. Sutradan opet mama pita: – Jesi li bio miran? – Jesam, mama!

26

– Jesi li sve znao? – Jesam... Zoran je rekao mami da je dobar, da je miran. A da li je to tačno? To ni on ne zna.

Dugo je o tome razmišljao. Kad je danas učiteljica pustila đake kući, Zoran ostade kraj njenog stola. – Izvoli, Zorane! – Molim, drugarice učiteljice, jesam li ja dobar đak? – Jesi, dobar si, vrlo dobar! – smješka se učiteljica. – A jesam li miran? – Jesi, Zorane, i dobar, i miran, i lijep! – Hvala! Do viđenja! – reče Zoran sretan što je mami govorio istinu. GOLUB NA ČASU Bijeli golubovi su stanari stare seoske škole. Oni složno dijele tavan školske zgrade.

Igraju se na krovu, dočekuju i ispraćaju đake. Svi ih volimo. Jednog dana, dok su đaci bili na času, kroz prozor je uletio najhrabriji bijeli goluban.

Radoznalo je prolepršao iznad dječijih glava. Onda je sletio na školsku tablu, koja na tri ukošene noge stoji u uglu učionice. Njegova posjeta je razveselila djecu.

I učitelj se osmijehnuo i pozdravio bijelog gosta: – Jesi li ti, radoznalče, doletio da vidiš kako moji đaci uče? Golub je klimnuo glavom. – E, onda, izvoli, ostani na času! Ovo su dobra djeca! Slušaju me i dobro uče. Ponesi

pjesmu o mojim vrijednim i veselim učenicima! Djeca su se zadovoljno smješkala. Otvoren prozor izmamio je goluba. Odletio je i odnio u selo novu pjesmu o slozi,

ljepoti i ljubavi. BAKIN VOJNIK Mali Zoran voli vojnike. Zna dječak da oni čuvaju granicu i da bdiju nad svima

nama. Kad na ulici susretne vojnike, radoznalo ih zagleda i osmijehom pozdravlja. Mališan tiho i potajno priželjkuje da poraste, da bude veliki.

Zoranova baka sve zna. Zna i unukove tajne želje. Dječak druguje s bakom. I jutros je radoznalo raspitivao:

– Od čega se, bakice, raste?

27

– Raste se od mlijeka, od voća, od povrća... Zoran je slatko ručao i baka je bila zadovoljna. – A sada napiši domaće zadatke. U radu ćeš naći zadovoljstvo, a i od toga se raste! Kad je sve uradio, baka mu šapnu: – Sad idi u igru, veliki moj dječače! I u igri se raste. Uveče je Zoran rano legao u krevet. Baka mu pomilova crnu kosiću: – Sada spavaj i dobro se naspavaj! I od spavanja se raste. Eto tako raste bakin vojnik. U igri nosi drvenu pušku, koju mu je napravio djeda. A

jutros je uskočio u kolonu vojnika i skupa s njima stupao. Poslije toga je dotrčao baki: – Bakice, napravi mi kolača! I od njih se raste! – Tako je! – zapljusnu baku radost i zadovoljno poče mijesiti kolače budućem

vojniku. DRUGARICE Plavokosa Verica i crnooka Ljiljana sjedile su u jednoj klupi i bile dobre drugarice.

Pazile su se kao dvije sestrice. Jutros, kad je počeo čas, njihova klupa bila je prazna. Učitelj je to vidio i upitao: – Gdje su nam danas Verica i Ljiljana? Niko nije znao da odgovori na to pitanje.

Pred kraj časa neko je zakucao na vrata. Polako je ušla Verica, a za njom i Ljiljana. Lica su im bila rumena od trčanja,

rumena od stida. Prišle su učitelju. – Zašto ste zakasnile? – pitao je učitelj. – Druže učitelju, ja sam ostala sama kod kuće, pa sam čekala da se mama vrati iz

grada – reče Ljiljana. – Dobro, dobro! A ti Verice, zašto si ti zakasnila? – Ja sam, ovaj... ja sam Ljiljanina drugarica. Ja sam čekala Ljiljanu – prošaputa zbu-

njeno Verica. – A tako! – osmijehnu se učitelj. – Idite na svoje mjesto! Klupa je za vama tugovala. Verica i Ljiljana su sjele u svoju klupu i zahvalno gledale učitelja. Njihovo

drugarstvo zračilo je učionicom. Svima je bilo toplo. BIJELI JUNAK U veseloj zimskoj igri djeca su nasred sela napravila velikog Snješka. Ozbiljno su

mu darovali odabranu drvenu pušku.

28

– Eto, Snješko, čuvaj stražu! Budi naš Bijeli junak! I zaista, Snješko je ostao na straži kao pravi junak. Širio je grudi i uporno stajao u

stavu mirno ne tražeći zamjenu. Pravi veliki junak. Hladna zimska noć zagrlila je selo svojim ledenim rukama. Snješko je stražario ozbiljno. Zvijezde su u gustom spletu kitile nebo iznad njegove glave. Mjesec je s njim drugovao. Duga zimska noć polako je prolazila pored neumornog Bijelog junaka.

Sutradan su vesela djeca Snješku čestitala i u njegovu bijelu ruku stavili žutog zrnevlja kukuruza.

– Snješko, Snješko, pozovi vrapce na doručak! Vrapci su doletjeli na Snješkovu ruku i užurbano kljucali zrnevlje. Gostili su se i

zadovoljno čavrljali: – Dživ, dživ! Kako je dobar ovaj bijeli djeda! Naš djeda! – Dživ! Dživ! Dživ! Tekli su tako zimski dani. Snješko je ponosno vršio dužnost stražara i hranitelja

ptica. Uljepšao je selo i veselio se sa djecom. A kada je jedne vjetrovite martovske noći Snješka nestalo, ožalošćeni vrapci su ga dugo tražili, raspitivali za njega i tugovali, tugovali.

HIGIJENIČAR Aco je danas donio iz škole još jednu novost. Pohvalio se mami i tati: – Ja sam higijeničar u našem odjeljenju! – Higijeničar! – obradova se mama. – Izabrali su me svi drugovi i drugarice, a učitelj mi je objasnio šta je moj zadatak –

hvali se dječak ponosan na zaduženje koje mu je povjereno. – A šta je tvoj zadatak? – raspituje tata. – Brinuću se o čistoći učionice, o čuvanju namještaja, takmičićemo se ko će biti

uredniji, ko će najbolje očuvati svoje knjige... – Ti si dobio ozbiljan zadatak – šapuće mama. – Vrlo ozbiljan, majko! Mi smo mali, ali kad radimo svi smo ozbiljni. Majka sluša razdraganog Acu. Gleda ga i lice joj se prelijeva materinskom radošću. – Ja ću i kod kuće biti higijeničar! – obećava dječak i poče u sobi spremati svoj

kutak.

29

BILJEŠKA O PISCU Stanko Rakita, pisac ovih divnih pjesama i pričica, rođen je 10. aprila 1930. godine u

selu Grbavica kod Šipova. Osnovnu školu je završio u zavičaju, a učiteljsku školu u Bihaću.

Već punih četrdeset godina Rakita je istinski, pravi prijatelj djece i djetinjstva. Brojne generacije prvačića naučio je da čitaju i pišu. Ali, ne samo to. Rakita je i sam za njih napisao veliki broj pjesama i pričica. Te njegove pjesme i pričice štampane su u mnogim listovima i časopisima za djecu i mnogim čitankama širom Jugoslavije. Jedan broj je objavio i u zbirkama "Nigdje kraja svijetu" i "Bijeli let", koje je štampao banjalučki izdavač "Glas", prvu 1976. a drugu 1982. godine.

Za svoj prosvjetno-pedagoški rad i za svoje literarno djelo Rakita je dobio više priznanja i nagrada, a među njima i veoma značajne nagrade koje nose imena poznatih revolucionara – "Hasan Kikić" i "Veselin Masleša".

Stanko Rakita živi i radi u Banjaluci.