STAROKRŠĆANSKA ARHEOLOGIJA

ĆIRO TRUHELKA

1. OPĆI DIO

U poganskom Rimu postojala je privatna religija (sacra privata), koja ide u kompetenciju familije i gensa i javna religija (sacra publica) koja ide u kompetenciju države. Obrede su vršili svećenički kolegiji. Po svom porijeklu državna božanstva su ili strana ili domaća. Rimski panteon, u doba careva, obuhvata gotovo sve religije tadašnjeg svijeta. U doba republike ustrojava se naročiti kolegij koji vrši nadzor nad ovim stranim kultovima. Pristaše su pojedinih stranih religija bili organizovani u zadruge, a na čelu im je svakoj bio vjerski odbor pod imenom collegium cultorum. U ovakve kolegije moglo se u Rimu organizovati i kršćanstvo, dakle postojali su neki uvjeti da se Kristova vjera širi nesmetano, ali je taj mirsni razvoj prekinuo prvi i najljući progonitelj kršćana Neron. Tajni glas naroda je šautao da je sam car dao zapaliti Rim. Neron je naime htio obnoviti Rim. Dao je načiniti novi plan, a da ga što prije provede, dao je naprosto popaliti Rim. A da se sumnjam paleža odbije od carske ličnosti, morao se naći nevini krivac. Prvo je sumnja pala na Židove koji su živjeli blizu garišta, a ovi su međutim bacili sumnju na kršćane. Kršćani su prglašeni palikućama i neprijateljima ljudskog roda. Na hiljade kršćana je podnijelo mučeničku smrt (gladijatori ih ganjali i ubijali kao zvijeri, mazali ih smolom i razapeli na kriševe te zapalili), a među njima i apostoli sv. Petar i sv. Pavao. Sv. Petra sahraniše na Vatikanu, a sv. Pavla na Ostijanskoj cesti. Međutim nakon Nerona nikla je nova, jaka generacija kršćana. Domicijan (81-96) uvodi drugo progonstvo. Jedan od najuglednijih žrtava je bio Domicijanov sukonzul Flavije Kiemens. U to doba Domicijan je nešto načuo o Isusovoj nauci o kraljevstvu nebeskom i o proročanstvu proroka, da će iz koljena Davidova izaći kralj, koji će kao Mesija zavladati svijetom. Zbog svoje sumnje, Domicijan je iz Judeje doveo neke Židove, potomke kralja Davida i ispitivao ih. Treće progonstvo pada u doba Trajana, a kasnije i za vladavine Harijanove (117-138). Jedna od najžešćih perioda perogona bila je za vlade Dioklecijanove. Mogu se razlikovati dva progona: jedno počinje 286-290 g., a drugo 303.g. 303.g. Galerijeje poslao caru Dioklecijanu pismo u kojem nalaže da se kršćani iskorijene. Car je dugo oklijevao, ali se konačno odlučio da potpiše edikt. Ovi progoni su trajali dvije godine, al su nadmašila sve ostale. Kršćanima oteše imovinu, crkve im razoriše, ni groblja nisu ostala pošteđena. Vjerenike su silovali, svete knjige palili itd. Proganstva se nastavljaju nakon Dioklecijanove smrti.

Apello – mučenik izustio riječ i spašen (samo jedan slučaj).

2. KLASIČNI MOTIVI U STAROKRŠĆANSKOJ UMJETNOSTI

Kršćanin se nije smio isticati pred ostalim Rimljanima, on je morao da se podvrgava rimskim kulturnim formama i samo da izbjegava ono pto je bilo u direktnoj opreci s njegovom vjerom. U ovom smislu, se izrađuje prvi temelj kršćanske umjetnosti na klasičnoj osnovi. Kršćanstvo stvara iz ovih motiva i svojih primitivnih elemenata svoju zasebnu umjetnost. U početku je bila jednostavna kasnije napreduje. U svojim slikama i reljefima nisu izbacili sve poganske mitološke motive, nego samo one koji su u direktnoj opreci sa kršćanskim nazorima. Zato su pridržali i sve one razne delfine, morske konje, Nereide, Sirene, Meduze itd koji u rimskoj umjetnosti imaju više dekorativni nego mitološki karakter. Neke, često mitološke motive, kao Erosa i Psihu, prikazuju starokršćanski umjetnici na svoj način: Eros predstavlja nebesku ljubav, Psiha dušu, koja teži ka raju. Npr krilata Psiha prikazana u predvorju katakombi sv Domitile. Omilio umjetnički motiv je Orfej svira okružen ovcama i drugim

životinjama. Manji je dio prikazivanja Orfeja okružen raznim zvijerima, kako to odgovara poganskoj tradiciji, a u kršćanskoj je pastir opkoljen jaganjcima. Srodan je motiv Endimion, gospodar smrti, koji vječno spava, a nikada ne umire, nasljanja se na obrnutu baklju i spava. Bliži je kršćanskom shvatanju Endimion kao pastir, okružen stadom pavaca, koza i goveda i psetom čuvarom. Jedan od najstarijih i ujedno najljepši umotvor, koji predstavlja Dobrog Pastira jest statua u lateranskom muzeju. Posve je drugačije shvaćanje tipa Dobrog Pastira na jednom mozaiku u mauzoleju Gale Placidije. Tu je božanski pastir prikazan kao nebeski kralj i glavu okružuje zlatni nimbus, odjeven je zlatnim plaštem, a preko njega je prebačena grimizna kabanica. Jedan reljef koji prikazuje Dobrog Pastira pronađen je na razvalinama katedralne bazilike Bstue kod Zenice. Sredinu kompozicije zauzima veliki krst, desno je Isus pastir i dvije ovce, koje pod zaštitom krsta traže zaštitu protiv paklenskih napasti, s lijeve strane prikazane su 4 životinje: lav, zmija, bazilika i zmaj. Stalan tip u starokršćanskoj umjetnosti jest tzv orans, tj pokojnik prikazan u stavu molitve. Već iz mlađeg željeznog doba imamo zemljane idole ovakvih oranta (Butmir, Vinča). Najstariji grški tip adoranta je brončana statua u berlinskom muzeju. Vremenom se prikazuju i biblijske ličnosti: Danijel, Noa, Abraham, Izak, Jona, Suzana. Jedan od najzanimljivijih motiva je nebeska gozba (podsjeća na posljednju večeru Isusovu). Međutim ovdje ne prisustvuje 13 muških osoba, već i muški i žene. Tu su i druge osobine starokr. Umjetnosti: nebo prikazano kao neodjevena figura sa glavom zastrtom velom, sunce i mjesec kao ljudske glave, vjetar kao trubljač koji puše u rog, a Hore (godišnja doba) kao žene sa odgovarajućim atributima u vijencima. Najstariji oblik nimbusa u kršćanskoj umjetnosti jest obična kružnica, često podvostrulena, a u V vijeku se ucrtava u nju i krst ili monogram Isusov sa slovima A i omega.

3. KRŠĆANSKI SIMBOLIZAM

Kršćani su se morali čuvati da vanjštinom se ne razlikuju od ostalih građana, zato im se ni grobni spomenik ni po obliku ni po stilizacija u prvo doba ne razlikuje od poganskih. Međutimum u kršćanske natpise ulaze pojedini znakovi njima razumljivi, koji grob odaju kao kršćanski. Primjer jednog grobnog spomenika iz Smirne. Natpis je bio posve jednostavan, međutim ono što se razlikovalo od poganskih je da x u prezimenu ima oblik zvijezde složene od slova x i i, a to su bila početna slova Iesus Hristos. Jedan od najrasprostranjenijih kršćanskih simbola je riba. Riba igra u religijama azijskih naroda veliku ulogu. U Indiji je spasiteljica praoca ljudstva, u Siriji je ona spaslasirsku božicu Artagatis, te je naročito poštuju u Heliopisu. U Egiptu se one smatraju svetim totemom, a svetih riba bilo je i u vrelu Aretuzi kod Halkide. Riba igra veliku ulogu u kultu Kabira i Mitre. Riba u starokršćanskoj simbolici, ima višestruko značenje. Riba, kao simbol, se upotrebaljava od II. Do IV vijeka, a poslije sve rjeđe. Nju su urezivali u geme, pečate, prstenje. Oblik ribe je raznoličan, ali se pomalo ustaljuje u oblik delfina, kao npr ona riba uklesana na rubu jedne grobne ploče sa kasnolatenskog grobišta u Jezerinama. Taj se spomenik drži da je pogansko-rimski, ali da je u istinu kršćanski, dokazuje to što pred imenom u natpisu fali obligatni praenomen. To je najstariji starokršćanski spomenik na našem teritoriju.u katakombama se prikazuje često riba s košarom hljeba i kaležem vina, te se time euharistija izjednačuje sa simboličnom ribom, dakle sa Isusom. Kasnije se riba pojavljuje i u raznim kombinacijama: sa dva goluba, koji predstavljaju vjernike, sa sidrom (nada), palminim listom (pobjeda). Među simbolima je bio najrasprostranjeniji krst kao glavni instrumenat Isusove muke. Pravi krst se pojavljuje u starokršćanskoj ikonografiji u dva oblika: sa jednakim krakovima i dužim vertikalnim krakom.onaj prvi se pojavljuje oko 150. ,a onda sve do početka V vijeka, dok ga ne potisne onaj drugi. Za maskiranje krsta služi u doba progonstva i tzv crux gammata. To je apokaliptički tetragammaton nazvan ovako jer je složen od 4 slova gamma ukrštenih u jednoj tački. To je ista svastika. U Indiji je ona simbol sunca i vatre. Primjer, grobna stela iz Zenice, gdje su prikazane 4

osobe, od kojih su trojica svastikom na tunici deklarirani kao kršćani. Tu je i kosi krst u obliku slova x kao ideogram za Isusa i zove se crux decussata. U doba Konstantina kada je kršćanstvo proglašeno vjerom, nije naravno bilo potrebe kriti krst. On postaje pače državnim grbom i okružen vijencem. Vijenac oko krsta je obično lijepo plastički izgrađen od lovorova lišća, povezana vrpcom. Uporedo sa krstom pojavljuje se i Isusov monogram. Na starokršćanskim spomenicima nalazimo i često prikazane životinje, koje imaju simbolično značenje. Golub, izaslanik Noin na vodenoj pučini jest simbol duša koji žive u vječnom pokoju i zato nosi u kljunu uljikovu grančicu. Sepulhralno značenje goluba odaju nam ne samo grobni spomenici, nego i svjetiljke koje često imaju oblik goluba. Janje simbolizira vjernog sljedbenika, jer je Isus Dobri Pastir, koji je vrhovni pastorat predao sv Petru. Orao igra veću ulogu. U grčkoj je stalni pratilac Zeusa, a Rimljanima služi kao bojni znak pojedinih legija. U kršćanskoj simbolici predstavlja carstvo-ali nebesko i Kristovu vlast. Paun, nekoć ptica Juninuna, simbol rajske ljepote i na freskama katakomba koje prikazuju raj. Lav prikazuje se često u lovu na druge zvijeri, i tu nema simboličnog značenja, ali u društvu sa zmajevima (zmijama) predstavlja paklene napasti. Što se tiče biljki i svijeća, cvatuće drvo uz suho na jednom galskom sarkofagu simbolizira vječni život poslije smrti. Vrlo običan biljni motiv je loza sa grozdovima i ptičicama.

4. PRAVNI TEMELJ SAMRTNOG KULTA

U doba progona nalazili su kršćani jedino utočište i zaklonište na grobljima. Kršćani su se mogli slobodno sastajati na grobljima – ta su bila redovito izvan grada i tu nesmetano obavljati svoje samrtne i druge vjerske obrede. Još od starijeg republikanskog doba bile su razne privredne, socijalne i druge vjerske grupe organizovane u kolegije i soialitates, a među ovima i collegia tenuiorum, udruženja neimućnih. Tako nastaju i različita pogrebna društva za pojedine zanate. Iz natpisa poznato nam je mnogo takvih kolegija, među njima glumaca, nosača vode, kolara i drugih. Starokršćanske su sepulkralne građevine oblikom nastavak pretkršćanskih tradicija, jer oblik grobnice i grobnog spomenika ostaje mnogo vjekova isti kao i pogansko-rimski. Međutim ipak postoji jedna bitna razlika, a to je ova: Rimljani su svoje pokojnke sahranili spaljene ilinespaljene, dok ih kršćani, po judejskom običaju zakopavaju čitave i nikada ih ne spaljuju. Time otpadaju žare i ollaria za pohranjivanje pepela. Kao posljedica socijalne strukture postoji i druga razlika: u Judeji i u rimskom svijetu grobnice su obično obiteljske ili plemenske, dok kršćanska groblja postaju zajednička za pojedine općine.

5. KATAKOMBE

Kršćani se drže orijentalnog sistema sahranjivanja mrtvaca u podzemnim komorama i rovovima, dok Rimljani vole svoje pokojnike sahranjivati pod vedrim nebom. Te su podzemne grobnice u vrijeme progona radi svoje skrovnosti pružale kršćanima i neku sigurnost. Takav podzemni sistem hodnika i grobnih komora zove se imenom katakomba. Ovaj naziv se prvi put pojavljuje u IV vijeku te se tako zove dio Apijeve ceste između 2. i 3. miljokaza. Stari kršćani ne upotrebljavaju taj naziv za groblja, nego se služe nazivom coemeterium, što znači počivalište, odmaralište. Po kršćanskom mišljenju, pokojnik liježe na počinak ili u san, iz kojeg će na uskrsnuće ustati, dok Rimljani ne vjeruju u uskrsnuće, već im je smrt vječni san. Prvom vijeku pripadaju katakombe sv Priscile. To je groblje bilo nekoć vlasništvo senatora Pudensa. Drugom vijeku pripadaju katakombe sv Agneze. Pod konac II i početak III stoljeća nastaje papinsko groblje sv Kaliksta. Oko 311.g. kršćani su organizovali u posebne župe ili parahonije – tituli – a svaka je imala svoje zasebno groblje, pa kada je Konstantin kršćanima zajamčio vjerusku slobodu, te ona postaje državnom religijom, prestaje potreba da se groblja grade u katakombama, te se prave pod vedrim nebom. Običaj sahranjivati mrtvace u katakombama, prestaje

posvema tek za provale Alarihove, godine 410. Tek u doba renesanse, radi pojačane građevine djelatnosti, otkrivaju se katakombe jedna za drugom, a u zadnja tri vijeka, postaju one predmetom marljiva proučavanja. U zidove hodnika katakomba urezane su grobnice, a često i ulazi u posebne komore ili kripte. Sistemi se ovakvih hodnika redaju u više spratova i spojeni su stepenicama, a da se uvede svjetlo i svježi zrak , prokopani su na površinu mjestimice vertikalni bunari koji se zovu luminaria. Pojedina grobnica zove se sepulchrum, locus, a ima ih više vrsta: najbrojnije su loculus ili locus sepulturae, to je duguljasta pravokutna udubina u stijeni, koje širina, visina i dubina odgovara dimenzijama ljudskog tijela, acrosolium zove se grobnica u obliku polukružne udubine, odignute nešto nad zemljom, a ispod svoda je iskopana raka, zatim sepulchrum a mensa je slično konstruiran, samo udubina nad rakom nije polukružna nego duguljasto-pravokutna. Rjeđi oblik grobova je baldahin. On se obično pravi u stupovima, koji su kod većih komora potrebiti, da podupru strop. U takve četvrtaste stupove uklesan je sa svake strane po jedan luk. Kada je u pojedinim hodnicima i komorama nastala tjesnoća mjesta, kopale su se rake (formae) i pod podnicu, te bi se pokrivale pločama i zemljištvom. U nekim komorama istesane su pri dnu zida klupe, a na njih bi polagali mrtvace. Rjeđa vrsta grobnica jest slična loculusu, ali je prostor iza otvora , kao u krušne peći, znatno proširen. Veće su prostorije u katakombama komore ili cubicula. Katakombe se nisu samo isklesivale iz stijene, nego po potrebi i izidavale i providjele posebnim koridorima.

6. GROBLJA NA RAVNI

Od vremena cara Kontantina kršćani počinju graditi svoja groblja na ravnom. Glavni oblici građevina u takvim grobljima jesu rake, iskopane i kamenjem ili ciglom izidane u zemlji, sarkofazi koji su se također ukapali u zemlju, i manje sličenzgrade koje se zovu cella, memoria. Groblja se u Rimu smještaju na arejama neposredno nad katakombama. Rake su duguljaste, uske i vrlo duboke, i u njih se polagalo više lešina. Na kosom terenu grade se rake horizontalno kao komorice u zemlju. Imaju po jednu ili dvije klupe na koje se polagao pokojnik. Posebna vrsta grobnica, namijenjenih siromašnijim klasama, imaju oblik čadora, sazidana od dvije četvrtaste ploče položene koso jedna prema drugoj takoda čine krov. Po ovaj krov se polagala lešina. Takvih grobova ima oko ruševina bazilike u Zenici i kod Varvare. Za djecu služe često kao grobnice i raspolovljene i opet složene amfore ili po dvije, jedna manja druga šira. Ovakvi grobovi su pronađeni u dvorištu rimskog castruma u Mogorjelu. Sarkofag je jedna od najpraktičnijih i po sebi dosta monumentalna forma rimske grobnice, koju su kršćani preuzeli. To je kamena škrinja pravokutnog oblika, dakle duguljasti sanduk, gore pokrivena duguljastim poklopcem. Da se poklopac ne izmakne ima sa donje strane uduben žlijeb. Za veličinu sanduka mjerodavna je veličina ljudskog tijela. Sarkofag se često upotrebljavao na istoku, nego zapadu. Sarkofazi se u grobljima sub Divo zakapaju u zemlju, a u katakombama polažu se uz zid na podnicu. Najstariji starokršćanski sarkofazi pojavljaju se tek pod kraj III vijeka. Prvi pouzdano datirani jest iz 273.g. često se na pročelju sarkofaga u sredini, mjesto tabule ili nad njom, smještava poprsje pokojnika na udubini koja ima oblik okrugla štita ili ljušture školjke. Vremenom dobivaju sarkofazi i plastični figuralni ukras. Od plastičnih motiva omilio je spomenuti Dobrog Pastira. Najljepši je sarkofag ove vrste sa Via Prenestina sada u lateranskom muzeju. Figuralni motivi postaju sve bogatiji, a temelj reljefa su biblijski i kršćanski motivi. Od kršćanskih motiva je najobičniji Isus kao zakonodavac sa 12 apostola, a uz to dolaze i priuori iz života Isusa. Najbogatiji plastični ukrašeni starokršćanski sarkofag nađen 1595. Nedaleko grobnice sv Petra. To je bio sarkofag konzula Junija Basa rimskog prefekta. Poznati sarkofag na našem teritoriju je sarkofag matrone Asklepije, koja je umrla na porođaju i sahranjena u maloj bazilici sv Anastazije u Saloni. Mauzoleji kao naročite grobljanske građevine jesu orijentalnog porijekla. Od mauzoleja na našem području valja spomenut na

Manastirinama kod Splita spomenuti mauzoleju Šipovu u dolini Plive. Cella trichora, kao temeljni oblik malih grobnih crkava omiljena je bila na orijentu.

7. BAZILIKA

Kršćani nisu uzimali za prauzro crkve rimski niti grčki hram, prvenstveno zbog 2 raloga: prvi je da su se unutar tih hramova vršili poganski obredi, a drugi , jest da ni grčki ni rimski hramovi nisu bili prisutni laicima, nego samo svećenstvu , dok je narod kod obreda prisustvovao izvan crkve, a ne unutar nje. Rimska profana arhitektura je izgradila poseban građevinski tip koji je odgovarao i potrebama kršćanske crkve, a to je bila tzv. basilica. U Rimu bazilike služe u forenzične svrhe. Tu su se obavljale sudbene rasprave, a one ujedno služe i za obavljanje trgovačkih transkacija. Sudbeni je postupak osim malo veće dvorane tražio i odignuto mjesto za sudački kolegij, a za to je najzgodnija bila polukružna tribuna u dnu dvorane, odignuta nad podnicom ostale dvorane, iz koje se razvija apsis. Dvorana je razdijeljena stupovima u lađe (navis). Glavni dijelovi bazilike su lađe, tribuna i testudo (empora). Prve starokršćanske crkve se zovu dominicum, ecelesia, conventiculum. Ime basilica prvi put upotrebljava car Konstantin 326.g. u pismu.

8. ELEMENTI BAZILIKE

APSIDA

Ime apsis je grčko, a znači svod, luk. Apsis se zvao luk u slavoluka, ali i horizontalni polukrug gledališta u rimskom kazalištu. Kao posebni građevni naziv upotrebljava se za riječ istom kod starokršćanske bazilike za onaj dio koji se prije zvao tribuna. Temeljni oblik apside je polukružan, u pročelju gore sveden lukom, koji prema oblini zida prelazi u polukupolu, to se radi slučnosti sa školjkom zove i concha. Apsida je obično nešto uža od lađe i u pročelju presvedena posebnim lukom, arcus triumphalis – koji obično počiva na dva stupa. Veza između poluoble apside i kvadrata bazilike polučivala se arhitektonski na dva načina: ili se uzidavala u baziliku te bi se vrhom svoje izbočine prislonila uz unutarnju plohu završnog zida (stariji način, nalazimo ga u bazlici Flavijevaca i u hramu Rome i Fortune u Rimu), ili se svojim čelom prizidala uz vanjski zid i tako svojom oblinom izbočila napolje.

PROTHESIS I DIACONICON

Između bočnih zidova apside i lađe nastao je sa svake strane manji četvrtasti prostor, koji za publiku nije bio zgodan, koji se zato bez štete mogao odvojiti od pobočnih lađa lukom ili zidom sa vratima. Jedan od njih upotrebljavao se kao prothesis, gdje su se na posebnom stolu priređivala oblata, vino, kruh itd, što je potrebno za misu, a drugi kao diaconicon, gdje se čuvaju instrumenta sacra, naročito crkveno odijelo i gdje će se svećenstvo preoblačiti. U bazilici Domicijanove palače, koju je poslije 69.g.započeo graditi Vespazijan, bila je sa svake strane tribune prigrađena po jedan prostorija za poslugu i druge svrhe. Isti raspored je i u Sasama kod Srebrenice u kuriji nekadašnjeg rimskog municipija Domavia. U četvrtom vijeku ove prostorije postaju sastavni dio bazilike, u V i VI vijeku ima gotovo svaka bazlika u južnoj Palestini te dvije prostorije. Pred kraj IV vijeka u Italiji se javljaju dvostruke apside, tj u vanjsku koncentrični uzidana manja apsida s oltarom, a između obje je ostao ambitus ili ophod. Takva podvostručena apsida bila je u ksenodohiju u konsignatoriju Eufrazijeve bazilike u Poreču. Polukružna apsida ima često poligonalni olbik, kao kod Vitine u Hercegovini. Apsida obično ima prozore s mramornim pločama, proviđenim rešetkastim ornamentom. To su tzv

transennae. Podnica apside je redovito odignuta nad podnicom lađe te do nje vodi jedna ili više stepenica. Sredinu apside zaprema oltar, takođe stepenicom odignut nad podnicom, a podno oblog njenog zida prizidana je često klupa, slijedeći polukrug zida. U katedralnim crkvama smještena je u sredini subselija više odignuta stolica katedra za biskupa. Apsida je bila odijeljena od lađe stepenicom, a nekad i niskom ogradom -septun koja se sastojala od kamenih stupaca – cancellij, isprava je bio raznolik, a od V vijeka dobiva stalnu formu, te se septum sastoji od vertikalno usađenih stupova. Plutei-ornamentalne ploče.

LAĐA

Unutarnji prostor – navis, lađa – ovaj naziv se upotrebljava i u kršć.bazilikama na prostor ispred apside, gdje je sakupljeni narod prisustvao obredima. Po svom obliku taj se prostor zove ioblongum. Taj je prostor razdijeljen občno sa dva, a koji put sa 4 reda stupova u tri odnosno pet lađa. Kod osnove starijih bazilika, srednja lađa je dva puta tako široka kao pobočna. Stupovlje je srednje lađe vezano arkadama, koje nose gornji zid te ima niz prozora za rasvjetu, a ispod njega često niz otvora sa galerije. U tim galerijama je bilo mjesta za žene, koje se na istoku odvajaju od muškaraca. Čitav taj raspored zove se empora. Prozori emporija kroz koje ulazi svjetlo u srednju lađu bili su proviđeni tranzenama, tj tankim mramornim pločama sa rešetkasto probitim otvorima. Konstruktivni dijelovi lađe su stupovi, koji su vezani lukovima-arkadama, zid nad njim i nad zidom strop i krov. Stupovi su obično obli. Kanelirani su rijetki. strop se u monumentalnih bazilika, osobito u orijentu sastoji od svodovlja, bačvasta. Krov srednje lađe redovito je sedlast i onizak, a krovovi su pobočnih u obliku pulta.

TRANSSEPTUM

U srednjoj lađi neposredno pred presbiterijem, ogradio se poseban prostor za pjevače, koji se zvao schola cantorum, a da se za svećeničku asistenciju dobije više mjesta, počeli su između apside i lađa umetati posebnu poprečnu lađu. To je tzv transseptum.

VRATA

Ulaz u baziliku nalazi se redovito u pročelju i to za svaku lađu kroz posebna vrata, a ako je crkva velika, ima srednja lađa po troja vrata.

NARTHEX

Mjesto je katehumenima bilo pred vratima, ali da se i oni zaklone od nevremena prigrađen je u pročelju bazilike otvoreni ili zatvoreni trijem pod nazivom narthex. U narthexu bi se obično skupljali katehumeni i pokajnici. Narteks je zamjena atrija kod crkava.

ATRIUM

Atrijum-predvorje, usred njega je bila obično piscinat-česma. Atrium se zasađivao cvijećem i zato se zove paradisus. Bunar se zvao cantharus. U ranom srednjem vijeku atriji služe i kao groblja. Oko atrija bi se izgradile i druge građevine, biskupski stan, škole, prodavnice. U krajevima gdje je prijetila opasnost, atrij se obično opasao kulama ili bedemima.

ZVONICI

Prvi zvonici javljaju se vrlo kasno, u V vijeku, a proizašli su možda iz kula utvrđenih crkava. Oblik im je kvadratan, poligonalan, a zapadu često okrugao. Zidaju se na više spratova s prozorima vezanim lukovima.

ORIJENTACIJA

Bazlika je čelom trebala biti okrenuta prema istoku. „jer je spas došao sa istoka, jer je raj tamo bio“. Nepravilno su orjentisane bazilike sv Sebastijana, lateranska crkva u Rimu. Crkva sv Petra je okrenuta prema zapadu.

PAVIMENT

Podloga pavimenta je bila betonski sloj od šljunka sa primjesom mljevene cigle,a na nj se polagao sloj ploča – metallum – obično od mramora.. od sitnijih kamneih kockica prave se mozaici, koji predstavljaju ornamentalne, pa i figuralne predstave. Često je njihova tema mitologijska. Omilio je motiv vinove loze. Pločama i mozaicima zaodijevaju se i zidovi bazilika pa i svodovlje. Za bogate mozaike se upotrebaljavao karistički mramor, frigijski ljubičaste, grimizne boje, keltski mramor, tesalski i oniks.

9. UNUTARNJI NAMJEŠTAJ BAZILIKA

OLTAR

Ni grčku riječ ni rimsku riječ ara ne upotrebljavaju stari kršćani za oznaku žrtvenika. Oni zovu ovaj najvažniji dio crkve latinski mensa, altare, altarium. To je stol, na kojem je Isus blagovao posljednju večeru, i u crkvama se upotrebljavaju isprva obični drveni stolovi. Uz drveni stol, ulaze kao trajniji brzo u običaj kameni stolovi, koji se sastoje od kamene ploče, koja počiva na 4 stupca, a ove opet počivaju na odgovarajućoj temeljnoj ploči. Takav oblik imaju oltari na mozajicima u S.Giovanni in Fonte, San Apollinare in Classe i San Vitale u Raveni, a slični su bili i stolovi i u načim najstarijim bazilikama na Vidoštaku u Borasima, Gornjem Turbetu itd. izuzetni su slučajevi da mensa počiva samo na jednoj nozi, kao krasna menza iz Auriola u južnoj Francuskoj. Na helenskom orijentu ima mensa često polukružan oblik, tzv. sigma ili stibadium.

CIBORIUM

Već u Konstantinovo doba postavlja se nad oltar stupovima nošeni baldahin kojemu su se interkolumniji mogli zavjesama zatvarati (Petrova i Lateranska crkva u Rimu). Ti se baldahini zovu ciborium i obično su bogato ukrašeni stupovima. Lateranski ciborij ima krov od suha srebra, a s boje strane likovi Isusa, apostola i anđela. Jednostavniji ciboriji su od drveta i ukrašeni broncom.

CATHEDRA I SUBSELLIA

U episkopalnih crkava u dnu apside smještavase biskupska katedra koja odignuto od zemlje stoji na posebnom podnošku, do koga vode 3-4 stepenice. Oblik katedre je prostrano sjedalo s ravnim zaslonom za leđa i obje ruke. Podno ostalog zida apside, lijevo i desno prizidana je niža kamena klupa za niže svećenstvo to su tzv subsellia, koja ćemo naći u manjim crkvama npr u Borasima kod Vitine. Današnja cathedra Petri u Rimu, jest starorimska sedia gestatoria, a ukrašena prizorima iz Herkulova mita. Jedna od najljepši katedri je ona nadbiskupa Maksiminijana u Raveni, načinje od drveta i sva

obložena pločama od slonove kosti s bogatijim ornamentalnim i figuralnim reljefima. Običnije se prave od kamena. Kao osobito predstavnik ove je ona u Akvileji.

AMBON

Ambon se zove nešto uzvišeni postamenat u blizini oltara sa nekoliko stepenica, na koje bi stao svećenik, da čita puku evanđelje ili da drži propovijed. Najprimitivnija forma je obična kamena kocka, kao u malom oratoriju u Borasima kod Vitine s desne strane apside ili u bazilici u Zenici sa dvije stepenice. U V vijeku ambon se izrađuje više umjetnički te ima oblik male, stupićima odignute platforme. Lijepim reljefima ukrašen je ambon u crkvi sv. Pantelejmona u Solunu.

10. DRUGE CRKVENE GRAĐEVINE

BAPTISTERIJ

Klimatske prilike u sjevernijim krajevima nisu dopuštale da se prema starijoj praksi krštenje obavlja u samoj rijeci te su počeli stoga i iz razloga praktičnosti, graditi naročite zgrade , koje služe kao krstionice ili baptisteria. Ove zgrade su bile u blizini crkve. Najstarija krstionica je bila ona, gdje je u katakombama krstio sam sv Petar. Drugi slučan baptisterij je bio u katakombama sv Poncijana. Kod nas je bio važan spomenik ove vrste u Saloni. On izvana ima oblik osmerokuta, a iznutra je okrugao. Pred ulazom je mali vestibulum tetrastylum, a unutra piscina četvrstastog oblika, do koje silaze sa tri strane stepenice. S jedne strane baptisterija prizidana je veća dvorana, koja služi kao čekaonica, i do nje u dnu mala sa subselijem.

COENOBIA I HUMANITARNE USTANOVE

Pod konac trećeg vijeka razvilo se anahoterstvo ili pustinjaštvo osobito u Egiptu. Godine 340.g. izradio je sv Pahomije naročitu organizaciju, da se pustinjaštvo posebnom regulom dovede u neki sistem, a to je opet dovelo do potrebe, da se za kaluđere grade zasebne zgrade, gdje će u zajednici provoditi, svoj asketski život. Tako nastaju prve lavre, to jest kolonije kaluđera, gdje su pojedini anahoreti živjeli u zasebnim kućicama, ali su imali zajedničku crkvu i neke zajedničke institucije, potrebne za život radionice, spremnice, blagovaonice... Iz ovakvog kompleksa zgrada razvija se coenobium ili manastir. Egipat ima najviše spomenika te vrste. Tipično za coenobium je četvrtasto dvorište, atrium, oko kojeg se nanizaše ostale građevine. Iz Egipta se šire manastiri u Palestinu, gdje su u Nebi Junusu kod Sidona nađeni ostaci juednog od najstarijih manastira. Kako je pojedinim crkvama, glasovitim radi čudotvornih grobova svetaca, sa svih strana hrlilo veliko mnoštvo hodočasnika, nastale su uz ovakve crkve i naročite zgrade za prenoćivanje putnika. To su tzv pandocheia sagrađena u velikom stilu i proviđena svim komforom tadašnjeg vremena, spavaćim sobama, blagovaonama, kuhinjama, kupaonama, štalama itd. takav pandoheion bio je nadaleko od crkve sv Šimuna Stupnika.

11. ARHITEKTONSKI UKRAS

U doba progonstva starokršćanske sakralne su građevine po mogućnosti što skromnije. Ono par oratorija iz ovog doba (Vidoštak, Borasi, Gotovuša), jesu tek skromne cele bez ikakvog ukrasa, a naročito jesu tek skromne cele bez ikakvog ukrasa, a kod naročito fali trag neke raskošnije građevne ornamentike. Uz profanu arhitekturu razvila se u to doba na istoku i kršćanska sakralna, i to ranije i intenzivnije negoli u Italiji.

KAPITEL

Od građevinskih elemenata na prvom mjestu je korintski kompozit-kapitel. Mnogi su kapiteli iz hramova premješteni u crkve zbog barbarskih invazija. Ovim kapitelima se prilagođavaju novi. Međutim pojedini dijelovi izobličuju. Volute, u uglovima degeneriraju, ehinus dobiva samovoljan oblik. U Sriji se volute kombiniraju čak i sa dorskim ehinusom, akantus se sve više udaljava od svoje klasične forme, rebra mu postaju jača. Kalatos se gore sve više proširuje, a zaodijeva ne samo akantovim nego i drugim lišćem. Ovoj se dekorativnoj plastici daje kršćanski karakter Kristovim monogramom, a osobito ovjenčanim krstom crux coronata. Jedna od bitnijih razlika između starijih i mlađih kapitela, kojima je prauzor korintski, što je do IV vijeka temeljni oblik akantusa vrsta, koja se u botanici zove imenom acanthus mollis, a ovu onda zamjenjuje vrsta acanthus spinosa s oštrim trnjem po rubu i manje zaokruženim lobima. U tzv teodizijevskim kapitelima kima se abakusa zamjenjuje vijencem akantova lišća, a ispod voluta produžuje se iz gornjeg vijenca kalatosa po jedan list daleko naprijed i podupire volutu. Naljepši predstavnici ove vrste kapitela nalaze se u bazilici sv Dimitrija u Solunu, u sv Ivanu u Carigradu, a ima ih i u Mlecima, Milanu, Brusi. Posebna vrsta predstavljaju kapiteli u kojima akantovo lišće nije verikalno nego nešto na stranu sagnuto. Najljepši primjerci ovog tipa su u Eski Džami u Solunu, u San Apollinare in Classe, pa i u bazilici u Stobima. Tu je i drugi oblik kapitela –jonski. Kasnije se pojavljuje košarasti ili kotlasti kapitel, a iz njega se razvija naborasti kapitel. Od kršćanskih simbola kojima se kapiteli ukrašavaju na prvom mjestu je crux coronata koju prvi put nalazimo u crkvi Porođenja u Betlehemu u doba Konstantina. Golub kao urez abakusa između voluta nalazi se u Menaspolisu.

IMPOST

Između kapitela i podnožja arhivolta posebna članak se umetnuo u formi gore proširene, dolje sužene kocke ili bolje u formi piramide. Tako je nastao umetak ili impost, koga Talijani zovu pulvino (jastuk). Pročelja imposta se ukrašavaju raznim simbolima: krstom, ovjenčanim krstom, Kristovim monogramom, golubovima, ovcama, paunovima itd. bogato su ornamentisani imposti u sv Dimitriju u Solunu, alijepih predstabnika iz V vijeka ima S Stefano Rotondo, S Loenzo, S Vitale u Raveni, a u Solunu Eski Džumi. Impost kod nas je pronađen u Blagaju kod Mostara. U isto doba je pronađen impost iz male bazilike u Šipragi na Vrbanji kod Kotorvaroša, te treći komad iz crkve SV Stjepana u Dubrovniku.

STUP

Obligantna kanelura grčkih stilova napušta se već u rimsko doba. Kanelura se opet uvodi, ali nije više vertikalna nego koso spiralna, često puta konveksna, i stup dobiva izgled tordirana užeta. To biva već u IV vijeku kako to dokazuje sarkofag prefekta Bassusa i drugi savremeni u crkvi sv Franje u Raveni, u južnoj Francuskoj, pa i kod nas sarkofag sa likom Dobrog Pastira. Stupovlje ciborija oživljava se često figuralnim skulpturama, poredanim u zone. Najljepši predstavnici ove vrste su u crkvi sv Marka u Mlecima. Među znamenite spomenike idu i dva ulomka stupa u grobnoj crkvi sv Petronile u Rimu, na kojima se prikazuje mučeništvo sv Ahileja.

ORNAMENAT

Uz akantus ulazi od klasičnih motiva u starokršćansku umjetnost i palmeta. Akantus ponkead prema potrebi mijenja svoj oblik: čas se lapezasto proširuje u palmin list, čas se prilagođuje palmeti. I sama

se plameta akantizira. Akantiziranje vijuge počelo je već u prvo doba carstva. Motivi starijeg porijekla jesu meandar, zupci, jajasti kima i pletena vrpca. Tu su i orjentalni motivi. U semitskim zemljama naročito u Arabiji, razvio se geometrijski ornament. Pojedini stari orijentalni simboli, kao sunčano kolo u obliku kolom opasana krsta, virovita rozeta, sa svojim zavojitim laticama i šestokraka zvijezda Istare. Starom mezopotamskom pletenicom opletenom na razne načine uokviruju se naročito dovratnici. Umečući u kružnice cvjetove ili isptuštajući pravilnim redom pojedine dijelove, moguće je stvarati od istog motiva bezbroj kombinacija. Uz čitavu kružnicu dodavana je i polukružnica. K tomu pridolaze razni linearni likovi: trokuti, četverokuti, rombi i poligoni. Tu su biljni ornamneti, kao npr. loza iz koje na zgodnim mjestima niču listovi, cjetovi, plodovi, vitice. Tu je vinova loza, a uz nju mješoviti tipovi sa palmetama.. Među najljepše prednjoazijske spomenike ove dekorativne umjetnosti idu dva četvrtasta stupa.

II SPECIJALNI DIO

1. PERIODA

OD POJAVE KRŠĆANSTVA DO PROVALE GOTA

VIDOŠTAK

Jedan od najstarijih crkvenih spomenika ovog doba je mali oratorij, iskopan usred rimskih podora blizu Vidoštaka na sjevero-zapadnom rubu Stolačkog polja. (dug 7,80m, a širok 3,80m). To je mala cella duguljastvo-četv.oblika, ozidana masivnim zidom, izgrađenim dobrom rimskom tehnikom, a krov je valjda bio sedlast, kako to dokazuje veliki broj crepova, na rimski način pokriven nizovima zarubljenih pljosnatih crijepova (tegulae). U dnu je uzidana kvadratna, u pročelju eksedra, a u njenu podnicu usađena je kvadratna kamena ploča, na kojoj je nekoć stajao još uglovne udubine oltar. Taj oltar nije bio od kamena, nego od drveta te je davno istrunio. Eksedra je bila nešto odignuta od podnice. Lađa ispred cele je bila u gornjoj trećeni sa dva izbočena pilastra razdijeljena u dva dijela, a možda između njih bila drvena pregrada. Možemo zaključiti da je cela i eksedra bila presvođena bačvastim svodom. Da je ovo kršćanski oratorij, to nam dokazuje ne samo oltar, razdioba unutarnje prostorije na tri dijela, lađu, presbiterij i sanktuarij, nego i ulomak jednog kamenog reljefa, koji prikazuje ženu s nimbusom oko glave, koja drži dijete na krilu. Smatra se da je oratorij nasilno razoren.

BORASI

Drugi sličan oratorij otkopan je prilikom iskapanja rimske naseobine kod Vitine kod mjesta Borasi u dolini Trebižata u Hercegovini. T je bio mali oratorij s celom, izvana dugom 6.50 m i širokom 5.70m, a u dnu polukružnom apsidom s otvorom širokim 3.40m. dva nova elementa: pornađena je kamena klupa, koja je prizidana uz oblinu apside i iz koje će se poslije razviti subsellium starokršćanskih bazilika, kao i počasno mjesto za svećenstvo. U sredini klupe sjedalo je bilo nešto doignuto, a to bi bio skromni početak iz kojeg se kasnije razvija katedra. Pronađena je velika kamena kocka od 95cm širine i dužine. To je nesumljivo ambon u najprimitivnijoj formi, s koga se sabranim vjernicima čitalo i tumačilo evanđelje. Od oltara se sačuvala ploča, duga 0.90, a široka 0.60m. nađen je i jedan oltarni stupac, četvrtasta oblika, duguljasta proreza, ukrašen na pročelju. Kapitel je duguljasti kalathos na pročelju ukrašen sa dvije listićima pokićene rašljaste grančice. Najbliži primjer za oltarne temeljne

ploče bila bi crkvica u Klapavici u Dalmaciji. Dok su vrata u Vidoštaku smještena u pročelju zgrade, u ovome se nalaze u desnom počnom zidu tik do ambona.

GOTOVUŠA

Nešto neobičan oblik ima mali oratorij, što ga je otkopao general Langer kod sela Gotovuše blizu Pljevlja. Oratorij je u dimenzijama ima 7.76m dužinu, a širinu 4,79m. sastojao se od duguljasto četvrtaste cele i u dnu smještene apside. Što ga razlikuje od drugih sličnih građevina je što nema vrata u pročelju, ali ima širok otvor. Ova cela u Gotovuši je bila cemeterijalna cela.

BASILICA CONSTANTINIANA U SALONI

Salona, u rimsko doba sjedište salonskog konventa, gdje je car Dioklecijan sagradio sjajnu palaču. U Dioklecijanovo doba postajala biskupija, prvi buskup bio sv Dujmo (učenik apostola Petra). U doba provale Gota ide nesumljivo tzv basilica Constantiana u Saloni, jedina dosada kod nas poznata bazilika sa tri lađe,njeno postojanja se može tačno datirati. Sagrađena poslije progona, dakle iza milanskog edikta,a razorena za provale Gota i Avara, dakle koncem IV ili prvih godina V vijeka. Na njenom podoru je Honorije II dao sagraditi katedralnu baziliku. Crkva koja zaprema prostor u obliku paralelograma, iznutra je duga nekih 41,50m a široka 26m, razdijeljena sa dva reda po 8stupova u tri lađe. Od stupova su se sačuvali samo podzemni stilobati, a da su oni bili vezani arkadama svjedoče dva masivna potporna zida. Još jedna druga partija u rasporedu ove bazilike je samo prčelje njeno. Tu se razabire oko 6m udaljen od njega paralelni red stupova, predstavljeni kao neki otvoreni trijem ili portikus.

VAL MADONA

Bazilika na otočiću Brioni u mjesto Val Madona. Tu je postojala velika dvorana, očito bazilika, razdijeljena sa dva reda po 7 stupova u tri lađe, dok apsida fali. Da se stvori odvojen prostor za sanktuarij, pomaknut je drugi par stuupova u pozadini nešto prema osi srednje lađe i zamijenjen krstolikim pilastrima. Na taj način nastala četvrtasta eksedra, u kojoj je smješten olatr. U kasnije dvorane zidom prezidanim isred drugog para stupova odvojen poseban prostor, koji je služio kao narthex .

II PERIOD

OD PROVALE GOTA DO DOLASKA HRVATA U NOVU POSTOJBINU

SKELANI

Pronađene dvije crkve. Jedan je obična cela duga 13m, a široka 6.60m sa slabo oduljenom apsidom. Sjeverni zid je od apisde bio pojačan postepeno. Uz južni zid prizidana duguljasta prostorija. Uz ovo predvorje prizidana je prostrana nepravilno četvrtasta soba, a iza nje i između južne dvorane zatvoreni trijem. U SZ uglu prizidina četvrtasta prostorija koja je mogla služiti kao diaconicon i prothesis zajedno. Nešto prostranija i pravilnije osnovana je bila i druga crkva u Skelanima. Ona se sastoji od oratorija s apsidom, i uza nj prizidanih 5 raznih prostorija. U pročelju lađe prizidan je narthex, u donjjem lijevom uglu nalazi se mala prostorija, koja je jamačno služila kao prothesis i diaconicon.

ŠIPRAGA

Na tzv Crkvini kod sela Šiprage na Vrbanji nedaleko Kotorvaroša otkopani su temelji 1891.jedne bazilike. Sastoji se od dosta posmatrane lađe, 8.30m, a duge 12.38m s prostranom polukružnom apsidom u dnu. Iz predvorja vode jedna veća vrata u oratorij, a druga u pobočnu sobu,dok još jedna vrata vode napolje. I ova crkva je sagrađena na rimskim ruševinamate su se upotrebaljavali ulomci kamena i ciglana. U apsidi je nađen jedan impost tj kameni umetak između kapitela i greda. Na oba su duže strane uklesana dva žlijeba, u koje su bile usađene drvene veze, a na užim kosim pročeljima uklesan s jedne strane krst, a sa druge 6 latica, dakle zvijezda Astarte.

VAROŠLUK KOD GORNJEG TURBETA

Crkva u Varošluku kraj Travnika. Oratorij crkve je četvrtasta dvorana duga 14.30m, a široka 8.40m. pred njom je bio nazidan narthex, s lijeve strane prizidane 4 široke prostorije, od kojih ona do apside ima u dnu manju apsidu i do nje vrata. U pročelju ovog kompleksa je dvorana. Ulaz se nalazi postrance ove dvorane u uglu, a iz nje vode jedan šira vrata u narthex, a jedna uža u pobočne prostorije. Apsida u zadnjoj prostoriji je služila kao protezis. U njoj je bila drvena mensa, na kojoj se spremala oblata, a komora je služila kao repozitorij za crkveno suđe i odjeću itd. ostale prostorije možemo shvatiti kao pastophorium u komu je stanovao svećenik. Nađeno je više ostataka oltara. Prije svega u dnu apside je bila masivna četvrtasta temeljna ploča, koja je oltaru služila kao podnožje. Stupovi su bili od bijelog kristaliničnog mramora, vrlo vitko izrađeni, bazu predstavljaju dva torusa, a kapitel ima oblik kalatosa zaodjeta sa 4 glatka izvedena lista. Pronađena je i jedan bijela mramorna ploča. Zanimljiv komad crkvenog ornamenta jest mala čaša sa krugljastim dnom, po površini urešena protuberancama. I uz ovu baziliku bilo je groblje.

MAJDAN KOD VARCAR VAKUFA