SUD BOSNE I HERCEGOVINE СУД БОСНЕ И ХЕРЦЕГОВИНЕ

Kraljice Jelene br. 88, 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina, Tel: 033 707 100, Faks: 033 707 225

Краљице Јелене бр. 88, 71 000 Сарајево, Босна и Херцеговина, Тел: 033 707 100, Факс: 033 707 225

Broj: X-KR-05/42

Sarajevo, 14.12.2006.

U IME BOSNE I HERCEGOVINE

Sud Bosne i Hercegovine, u vijeću sastavljenom od sudca: Dragomira Vukoje, kao

predsjednika vijeća, Richarda Gebelein i Georgesa Reniers, kao članova vijeća, uz

sudjelovanje pravnog suradnika Manuela Eising, kao zapisničara, u kaznenom predmetu

protiv optuženog Nikole Andruna, zbog kaznenog djela Ratni zločin protiv građanskog

pučanstva i iz članaka 173. stav 1. točke c) i e) Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (KZ

BiH) odlučujući po optužnici Tužiteljstva Bosne i Hercegovine broj KT-RZ-28/05 od

21.04.2006., potvrđenoj dana 27.04.2006., izmijenjena 11.12.2006., nakon održanog

usmenog i javnog glavnog pretresa, donio je dana 14.12.2006. i u prisustvu tužiteljice

Tužiteljstva Bosne i Hercegovine Vesne Tančice, optuženog Nikole Andruna osobno i

njegovih branitelja Hamde Kulenovića i Nikice Gržića, odvjetnika iz Sarajeva, istog dana

javno objavio slijedeću

P R E S U D U

Optuženi: ANDRUN NIKOLA, sin Draga i majke Zore, rođene Nikolić, rođen 22.11.1957.

godine u mjestu..., općina..., gdje je i stalno nastanjen, JMBG..., trgovac, nezaposlen,

oženjen, otac četvoro djece, ..., državljanin ... i..., nalazi se u pritvoru od 30.11.2005.

I.

KRIV JE

Što je,

U drugoj polovici 1993., tijekom rata u Bosni i Hercegovini, u vrijeme oružanog sukoba

između HVO-a i Armije R BiH, u logoru „Gabela“ u mjestu Gabela, općina Čapljina, kao

pripadnik brigade HVO „Knez Domagoj“ u svojstvu zamjenika ravnatelja logora postupao

suprotno odredbi članka 3. stavak 1.točke a) i c) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih

osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., tako što je:

2. Neutvrđenog datuma, krajem rujna ili početkom listopada 1993., u večernjim satima,

zajedno sa isljednikom SIS-a HVO-a Marinkom Marićem, iz logora „Gabela“ izveo

zatočenika Enesa Bratića i doveo ga u Policijsku postaju Čapljina, u prostoriju u kojoj ga je

2

čekao Vlado Rajić, isljednik u ovoj postaji, koji je potom zatočenika Enesa Bratića udario

više puta nogom, obuvenom u vojničke čizme, po raznim dijelovima tijela, da bi nakon

izvjesnog vremena u istu prostoriju ušao Marinko Marić, zavrnuo mu prst na desnoj ruci,

slomivši ga, prislonio pištolj na njegova usta i repetirao ga, više puta ga udario nogama i

rukama, a pri izlasku iz prostorije Nikola Andrun je zatočenika Enesa Bratića udario nogom

u predio ispod srca, odnosno rebara.

4. Neutvrđenog datuma u mjesecu listopadu 1993., u večernjim satima, u logoru „Gabela“

nakon što je zatočenik Alija Šuta, koji se nalazio ispred hangara broj 3., odbio da izvrši

njegovu naredbu da iz hangara izvede zatočenika Aliju Čolakovića, zajedno sa jednim

pripadnikom HVO-a ušao u hangar, te nakon što je prozvao Aliju Čolakovića, istog izveo iz

hangara, da bi ga potom više nepoznatih pripadnika HVO-a u nazočnosti Nikole Andruna,

udarali nogama obuvenim u vojničke čizme i kundacima po raznim dijelovima tijela, od

kojih udaraca se isti onesvjestio, nakon čega su tijelo Alije Čolakovića odvukli u pravcu

hangara broj 2.

5. Početkom mjeseca rujna 1993., u večernjim satima, u logoru „Gabela“ iz hangara broj 2.

izveo zatočenika Mirsada Omanovića, doveo ga u jednu prostoriju u zgradi uprave, u kojoj

ga je čekao Marinko Marić, isljednik SIS-a, koji ga je nakon ispitivanja gdje mu je novac,

počeo udarati nogama obuvenim u vojničke čizme, šakama i pendrekom po raznim

dijelovima tijela, dok je Nikola Andrun cijelo vrijeme sjedio na stolu i promatrao kako

Marinko Marić zlostavlja Mirsada Omanovića, nakon čega su ga obojica odveli u hangar

broj 2., zaprijetivši mu da će sutra navečer doći ponovno po njega i ako im tada ne preda

novac da će ga ubiti, da bi potom narednu noć došao u hangar broj 2. i izveo Mirsada

Omanovića i odveo ga u jednu prostoriju u zgradi uprave, u kojoj ih je čekao Marinko

Marić, te nakon što su ga upitali da li je donio novac, dok je Nikola Andrun sjedio i

posmatrao, Marinko Marić počeo udarati istog šakama u predio lica, pendrekom po raznim

dijelovima tijela, udarivši ga i pendrekom po glavi, od kog udarca je Omanović pao i

izgubio svijest, da bi u trenutku dok je dolazio svijesti Omanović iznad sebe vidio Marića

koji ga je udario nogom obuvenom u vojničku čizmu u predio lica, naredio mu da ustane i

stane u jedan kut prostorije okrenut licem prema zidu, te počeo pucati iznad njegove glave i

u jednom trenutku rukohvatom od pištolja udario ga u glavu, od kog udarca je iz glave

šiknula krv, nakon čega su ga odveli u hangar broj 2., zaprijetivši mu da će sutra navečer

ponovno doći po njega.

9. Krajem mjeseca srpnja 1993. iz logora „Gabela“ u vojarnu u Čapljini, odveo više

zatočenika, među kojima i Topić Džemala, da kupe iglice od borova i žireve, predavši ih

nepoznatim pripadnicima HVO-a, koji su ga u jednom kupatilu u više navrata udarali

crijevom od protupožarnog aparata, dok je Nikola Andrun sjedio na klupi vidjevši kako ga

prvi put uvode u kupatilo i krvavog izvode iz kupatila, da bi nakon slijedećeg uvođenja u

kupatilo usljed udaranja crijevom protupožarnog aparata, zatočenik Džemal Topić izgubio

svijest.

11. Neutvrđenog datuma u mjesecu rujnu 1993. u logoru „Gabela“ iz hangara broj 1.,

zajedno sa Previšić Boškom, izveo više zatočenika među kojima i Kemala Balavca, te istog

predao bojovnicima HVO, Mati Brajkoviću, Miletu Nogulici i drugima, rekavši „vodite ih

danas i radite danas šta možete, a sutra ćemo vidjeti šta ćemo“, da bi ga potom dok je golim

3

rukama čupao draču, skupina ovih bojovnika više puta udarila držačem od noža i nogama

obuvenim u vojničke čizme.

12. Neutvrđenog dana u mjesecu kolovozu 1993. u logoru „Gabela“ iz hangara broj 2. izveo

zatočenika Selima Gagulu, odveo ga do kapije pored zgrade uprave, gdje se nalazila grupa

pripadnika HVO-a, sjeo na klupu i posmatrao kako ova grupa pripadnika HVO-a kundacima

pušaka udara Selima Gagulu, koji je usljed ovih udaraca izgubio svijest i u besvjesnom

stanju bio više dana.

13. U dva navrata, u mjesecu kolovozu i rujnu 1993., iz logora „Gabela“, zajedno sa

Previšić Boškom ravnateljem ovog logora, u namjeri da spriječe djelatnike Međunarodnog

komiteta Crvenog križa u vršenju svoje humanitarne uloge da popišu sve zatočenike i na taj

način omoguće njihovu razmjenu, odlazak u treće zemlje i kontakte sa njihovim obiteljima,

skupinu Bošnjaka koje su držali zatočene u zgradi uprave neposredno kod ulazne kapije,

među kojima Alaudina Veledara, Ramiza Letu, Envera Bojčića, Halila Turajlića, Bajru

Pizovića, Ahmeta Cernicu, Marić Husu, sklonili u logor „Silos“ kod Čapljine, onemogućivši

na taj način da isti budu evidentirani od strane djelatnika Međunarodnog crvenog križa.

Dakle,

za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, u vrijeme oružanog sukoba između HVO-a i Armije

R BIH, kršeći pravila međunarodnog prava, mučio i sudjelovao u mučenju zatočenih civila,

sudjelovao u povređivanju tjelesnog integriteta, nečovječno postupao prema istima i

primjenjivao mjere zastrašivanja i terora.

Čime je,

počinio kazneno djelo Ratni zločin protiv građanskog pučanstva iz članka 173. stavak 1.

točke c) i e), a u vezi sa člankom 180. stavak 1. i člankom 29. KZ BiH, pa ga Sud za isto, uz

primjenu odredbi iz članova 39, 42, 48,. i 56. KZ BiH

O S U Đ U J E

Na kaznu zatvora u trajanju od 13 (trinaest) godina u koju kaznu se optuženom uračunava

vrijeme provedeno u pritvoru, počev od 30.11.2005., pa nadalje.

4

Optuženi se u smislu članka 188. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku Bosne i

Hercegovine oslobađa obaveze da naknadi troškove kaznenog postupka i paušala koji u

cjelosti padaju na teret budžetskih sredstava Suda.

Na osnovu članka 198. stavak 1. i 2. ZKP BiH, oštećeni Mirzo Čolaković, Mirsad

Omanović i Džemal Topić upućuju se da svoje imovinsko-pravne zahtjeve u cjelini ostvare

u parničnom postupku.

II

Na temelju članka 284. točka c) ZKP BiH, optuženi Nikola Andrun

OSLOBAĐA SE OD OPTUŽBI

Da je:

1. Dana 30.09.1993. u prijepodnevnim satima, u logoru „Gabela“ u zgradi uprave logora,

zajedno sa Marinkom Marićem, isljednikom SIS-a, i stražarem Almirom Kudrom zvanim

„Hogar“ zatočenika Mirzu Čolakovića ispitivao, udaravši ga šakama i nogama obuvenim u

vojničke čizme po raznim dijelovima tijela, od kojih udaraca je isti pao, da bi potom Nikola

Andrun iz ladice stola izvadio kaiš, širine oko 10 cm, crne boje, stavio mu ga oko vrata,

provukavši ga kroz toku, napravivši na taj način omču, nakon čega se popeo na stol, te ga

tako vezanog, zajedno sa ostalima, podizao prema gore vukući kaiš koji se sve više stezao

oko vrata, usljed čega se zbog gubitka zraka Mirzo Čolaković onesvijestio, da bi ga, nakon

što je došao svijesti Marinko Marić i Almir Kudra izveli u drugu prostoriju u kojoj se

nalazio lavabo sa česmom i u kojoj ih je čekao Nikola Andun sa peškirom u rukama,

postavili ga u položaj sa glavom okrenutom prema česmi, te mu Nikola Andrun peškirom

pokrio lice, a Marinko Marić i Almir Kudra otvorili česmu i vodu usmjerili da pada na

njegove nosnice, usljed čega se zbog nemogućnosti disanja Mirzo Čolaković onesvijestio, a

kad je isti došao svijesti odveli ga u samicu, rekavši mu da će tijekom noći ponovo doći da

ga ispituju i muče.

3. Neutvrđenog datuma, u mjesecu rujnu 1993., u popodnevnim satima, u logoru „Gabela“,

nakon što ga je Pehar Nikica, stražar u logoru, izvjestio da je čuo kako je zatočenik Mirsad

Žujo rekao „ovo je koridor za Neum“, došao u hangar broj 3. prozvao zatočenika Mirsada

Žuju, zv. „Šile“, uputivši mu prijetnju „hajde, Žujo izađi, oni će nekada na onu stranu, a ti

nećeš nikada“, izveo ga iz hangara, dok su ostali zatočenici u hangaru u strahu sve to

gledali, u koji se nikada više nije vratio, da bi 1996. posmrtni ostaci Mirsada Žuje bili

ekshumirani i identifikovani, te je pregledom i obdukcijom nađen prostrel kroz lobanju sa

jasno izdiferenciranim ulaznim otvorom u lijevom zaušnom predjelu koji je prouzrokovan

dinamičkim djelovanjem zrna ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja koje je djelovalo u

predio potiljka glave i tako uzrokovana nasilna smrt.

5

6. Početkom mjeseca srpnja 1993. u logoru „Gabela“, iz hangara broj 1. izveo više

zatočenika, među kojima i Ramiza Kurtovića, autom ih odvezao u Policijsku postaju u

Čitluku, gdje su iste u njegovoj nazočnosti ispitivali nepoznati policajci, nakon čega su im

vezali ruke na leđa, da bi ih tako vezane, dok su ih u pratnji Nikole Andruna sprovodili u

vojarnu u Čitluku, okupljeni građani gađali kamenjem, udarali nogama i pljuvali, da bi istog

dana nakon povratka iz vojarne u Čitluku u logor “Gabela“, zajedno sa Previšić Boškom

ravnateljem logora „Gabela“, naredio ovoj grupi zatočenika, među kojima i Ramizu

Kurtoviću da legnu na vreo asfalt, pustivši vodu da teče iz česme koja se nalazila u blizini,

ne dozvolivši im, iako su bili žedni, da se napiju vode.

7. Neutvrđenog datuma, u mjesecu kolovozu 1993. u logoru „Gabela“ došao u hangar broj

1. i nakon što je prozvao zatočenika Hivziju Dizdara zvanog „Učo“, istog izveo iz hangara,

dok su ostali zatočenici u strahu sve to gledali, u koji hangar se više nikada nije vratio, da bi

1996. godine posmrtni ostaci bili Hivzije Dizdara ekshumirani i identifikovani, te je

pregledom tijela i obdukcijom nađen zastrel lobanje prouzrokovan dinamičkim djelovanjem

zrna ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja u predio glave i tako uzrokovana nasilna smrt.

8. U prvoj polovini mjeseca srpnja 1993. u logoru „Gabela“ iz podrumskih prostorija koje

su se nalazile u zgradi uprave, izveo zatočenika Topić Džemala, odveo ga u svoj ured u istoj

zgradi, gdje ga je zajedno sa Marinkom Marićem, isljednikom SIS-a, udarao pendrekom i

šlaufom od protupožarnog aparata.

10. Neutvrđenog datuma u mjesecu kolovozu 1993., u logoru „Gabela“ u uredu, u zgradi

uprave, nakon ispitivanja zatočenika Džemala Topića, istog udario više puta pendrekom po

glavi i golim leđima, usljed kojih udaraca je Džemal Topić zadobio rasjekotine po leđima.

Čime bi,

radnjama opisanim pod točkama 1, 6, 8. i 10. optužnice počinio djelo mučenja, pod točkama

3. i 7. optužnice djelo ubistva, koja djela su u osnovi kaznenog djela Ratni zločin protiv

građanskog pučanstva iz članka 173. stavak 1. točke c) i e) u vezi sa člankom 180. stavak 1.

i člankom 29. KZ BiH.

O b r a z l o ž e n j e

1. Optužnicom Tužiteljstva Bosne i Hercegovine broj: KT-RZ-28/05 od 21.04.2006.,

potvrđenom dana, 27.04.2006., Nikola Andrun optužen je da je radnjama činjenično pobliže

opisanim u točkama od 1. do 13., počinio kazneno djelo Ratni zločini protiv građanskog

pučanstva iz čl. 173. stav 1. točka c) i e), u svezi sa člankom 180. stavak 1. i člankom 29.

KZ BiH.

2. Poslije dovršetka dokaznog postupka zastupnica optužbe je djelimično izmijenila

činjenične navode optužnice u uvodnom dijelu činjeničnog opisa, te činjenični opis u

6

točkama 2., 10. i 11., pa je optuženiku u konačnici stavljeno na teret da je počinio kazneno

djelo koje je činjenično i pravno pobliže opisano u izreci ove presude.

3. Optuženi Nikola Andrun se izjasnio da nije kriv za kazneno djelo koje mu se optužnicom

stavlja na teret.

4. Sud je u toku dokaznog postupka proveo dokaze Tužiteljstva, obrane, kao i dokaze čije je

izvođenje naredio Sud.

5. Kao svjedoke optužbe Sud je na glavnom pretresu saslušao svjedoke Mirzu Čolakovića,

Enesa Bratića, Eldina Vujinovića, Senada Šetku, Hadžu Klarića, Kemala Balavaca, Zlatana

Zaklana, Hamzu Penava, Alaudina Veledara, Ramiza Letu, Envera Bojčića, Halila

Turajlića, Bajru Pizovića, Ahmeta Cernicu, Husu Marića, Mirsada Omanovića, Džemala

Topića, Aziza Selimovića, Hasana Tucakovića, Ramiza Kurtovića, Aliju Šuta, Selima

Gagulu i Mehu Zele. Sud je također, u svojstvu vještaka sudsko-medicinske struke, na

glavnom pretresu saslušao Dr. Ilijasa Dobraču.

6. Nadalje, u toku glavnog pretresa, je izvršen uvid u slijedeće isprave koje je Tužiteljstvo

BiH predalo kao dokaz, i to:Zapisnik o saslušanju vještaka specijaliste sudske medicine Dr.

Ilijasa Dobrače i ovjerena kopija nalaza i mišljenja od 12. i 13.11.1996., Orginal

Obdukcionog zapisnika (Reexhumatio) br. 27-196/2003, a koji je zaprimljen u

Županijskom/Kantonalnom tužiteljstvu HNŽ Mostar, Ovjerena kopija naredbe Višeg suda u

Mostaru broj: Kri. – 41/96 od 11.11.1996. kojom je naloženo vještačenje po vještaku

medicinske struke, Ovjerena kopija Zapisnika o uviđaju Višeg suda u Mostaru, broj: 341/96

od 12.11.1996., Ovjerena kopija Informacije Ministarstva unutarnjih poslova, Centra službi

bezbijednosti Mostar o toku identifikacije 26 mrtvih tijela, koja su na temelju sporazuma

između predstavnika IV Korpusa i HVO-a trebala biti isporučena radi identifikacije,

Ovjerena kopija Nalaza i mišljenja vještaka balističara Borislava Stankovića i Zijaha

Šalage, broj: 02/5-233-1058 od 12.04.1997., Ovjerena kopija Naredbe Višeg suda u

Mostaru, broj 341/96 od 13.11.1996., kojom je naloženo provođenje vještačenja po vještaku

balističaru na okolnost vrste i kalibra oružja iz kojeg je ispaljen metak, čije je zrno

pronađeno u lobanji tijela Dizdar Hivzije, Ovjerena kopija Naredbe Višeg suda u Mostaru,

broj: 341/96 od 23.04.1996. kojom je naloženo vještačenje uzoraka zemlje koji su uzeti sa

tijela, koja su isporučena dana 09.11.1996., od hrvatske strane, Ovjerena kopija Izvještaja o

istraživanjima uzoraka tla uzetih sa lešava koji su dostavljeni od hrvatske strane Zavoda za

agropedologiju Sarajevo iz mjeseca lipnja 1997., Odluka Predsjedništva Republike Bosne i

Hercegovine o proglašenju ratnog stanja (“Službeni list RBiH”, broj 7/92), Odluka

Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o ukidanju ratnog stanja („Službeni list

RBiH“, broj 50/95), Original propratni akt ICTY u Hagu, broj:OUR REF:RU20051219-02

od 16.01.2006., Odluka Vlade HR Herceg-Bosna broj: 01-I-728/93 od 22.12.1993., kojom

odlukom se stavljanju van snage odluka o utemeljenju Okružnog vojnog zatvora i Okružnog

zatvora u Gabeli, broj: 01-I-350/93 od 08.06.1993., a koja odluka je u ITCY u Hagu

evidentirana pod brojem 00570909. Autentičnost ove odluke potvrđena je pečatom i

potpisom ICTY u Hagu, Izvješće o sanitarnom nadzoru u Centru za preventivnu izolaciju i

zatočeničkom centru lokalitet Gabela, koje izvješće je sačinila Infektološko-epidemiološko-

toksikološka služba Hrvatske Republike Herceg-Bosne, HVO odjel obrane, Sektor za

zdravstvo dana 29.09.1993., a koje Izvješće je zaprimljeno u HVO-u, Odjel obrane Mostar

dana 02.10.1993. i zavedeno pod brojem: 02-1-/355/93. Ovo izvješće je u ICTY u Hagu

7

evidentirano pod brojevima: 01519982, 01519983 i 01519984. Autentičnost tri stranice

ovog izvješća potvrđena je pečatom i potpisom ovlaštene osobe ICTY u Hagu, Informacija

HVO-a, Odjel obrane, Sektor sigurnosti broj: 02-4-1-1126/93 od 17.08.1993., a koja

Informacija je u ICTY u Hagu evidentirana pod brojevima: 01505896 i 01505897.

Autentičnost dvije stranice ove informacije potvrđena je pečatom i potpisom ovlaštene

osobe ICTY u Hagu, Informacija oznake „A” koju je sačininio HVO, Odjel obrane, Sektor

sigurnosti pod brojem: 02-4-1-1351/93 od 20.09.1993., a koja Informacija se odnosi na

sigurnosno stanje i uvjete smještaja uhićenika u VIS „Gabela”. Ova informacija je u ICTY u

Hagu evidentirana pod brojevima: 0150580 i 01505807. Autentičnost dvije stranice ove

informacije potvrđena je pečatom i potpisom ovlaštene osobe ICTY u Hagu, Izvješće

Sektora za SIS i Vojnu policiju u svezi rada Konačišta ratnih zarobljenika “Gabela” i

„Heliodrom”, broj: 02-4-2-93-10 od 18.11.1993., a koje izvješće je u ICTY u Hagu

evidentirano pod brojevima: 01026832, 01026833, 01026834, 01026835, 01026836,

01026837. Autentičnost svih šest stranica ovog izvješća potvrđena je pečatom i potpisom

ICTY u Hagu, Informacija o stanju u VIS „Gabela” koju je sačinio Centar SIS-a Čapljina

pod brojem 02-4/2-3-089/93 dana 07.12.1993. Ova informacija je u ICTY u Hagu

evidentirana pod brojevima: 01546110, 01546112 i 01546111. Autentičnost sve tri stranice

ove informacija svojim pečatom i potpisom ovlaštene osobe potvrdio je ICTY u Hagu,

Zapovijed Hrvatske Republike Herceg-Bosna, Ministarstva obrane, Sektora sigurnosti

Ur.broj: 02-4-1/93-143 od 13.12.1993., a koja zapovijed je u ICTY u Hagu evidentirana pod

brojem: 01550478. Autentičnost ove zapovijedi svojim pečatom i potpisom ovlaštene osobe

potvrdio je ICTY u Hagu, Izvješće HVO-a, Vojne policije Čapljina, Odjela za suzbijanje

kriminaliteta Čapljina od 15.12.1993., koje izjvešće je u ICTY u Hagu evidentirano pod

brojem: 01550477. Autentičnost ovog izvješća svojim pečatom i potpisom ovlaštene osobe

potvrdio je ICTY u Hagu, Izvješće o radu na poslovima koordinatora za ratne zatočenike na

teritoriju Hrvatske Republike Herceg-Bosna za period od 22.07.1993. do 25.12.1993., a

koje izvješće je u HZ H-B, Odjel obrane Sektor za sigurnost Mostar, zaprimljen dana

06.01.1994. Ovo izvješće je u ICTY u Hagu evidentirano pod brojem: 01566990.

Autentičnost dvije stranice ovog izvješća svojim pečatom i potpisom ovlaštene osobe

potvrdio je ICTY u Hagu, Izvješće HR H-B, Službe za razmjenu zarobljenika i drugih osoba

HR H-B ur. broj:01-IP-2049/96 od 11.11.1996., a koje izvješće je u ICTY u Hagu

evidentirano pod brojevima: 01543803 i 01543804. Autentičnost dvije stranice ovog

izvješča pečatom i potpisom ovlaštene osobe potvrdio je ICTY u Hagu, Obavjest

Ministarstva obrane BiH broj: 08-04-65-3/06 od 13.04.2006. Tužiteljstvu BiH o načinu

izrade Publikacije logori HVO-a u Hercegovini i o autorima iste, te Publikacija logori

HVO- a u Hercegovini, koja je u ICTY u Hagu evidentirana pod brojevima:02064768 do

02064790. Autentičnost dvadesettri stranice ove publikacije pečatom i potpisom ovlaštene

osobe potvrdio je ICTY u Hagu, Izvješće o uvjetima života u Centrima za preventivnu

njegu, koje je sačinio zapovjednik IET Službe GSS HR H-B prim.dr.mr.sci. Ivo Curić dana

24.11.1993., a koje izvješće je u ICTY u Hagu evidentirano pod brojem 01040293.

Autetičnost ovog dokumenta potvrđena je pečatom i potpisom ovlaštene osobe ICTY u

Hagu, Spisak koji je sačinila Služba za razmjenu zarobljenih i drugih osoba HR H-B pod

brojem: 01-IP-229/93 dana 15.12.1993., a koji spisak je u ICTY u Hagu evidentiran pod

brojevima: 01538807, 01538808, 01538809, 01538810 i 01538811. Autentičnost ovog

spiska potvrđena je pečatom i potpisom ovlaštene osobe ICTY u Hagu, Spisak koji je

sačinila općina Jablanica, Centar za obavještavanje Jablanica, broj: Sl.od 20.10.1993., a koji

spisak se odnosi na 551 logoraša, koji su stigli u Jablanicu iz logora „Gabela”. Ovaj spisak u

ICTY u Hagu evidentiran je pod brojevima: 107895, 107896, 107897, 107898, 107899,

8

107900, 107901 i 107902. Autentičnost ovog spisa potvrđena je pečatom i potpisom

ovlaštene osobe ICTY u Hagu, Izvješće Službe za razmjenu zarobljenih i drugih osoba HR

H-B broj: 01-IP-2/94 od 03.01.1994., sa tabelarnim pregledom oslobođenih zatočenika iz

zatvora HR H-B, a koje izvješće je u ICTY u Hagu evidentirano pod brojevima: 01570126,

0157027 i 01570128. Autentičnost ovog izvješća je potvrđena pečatom i potpisom ovlaštene

osobe ICTY u Hagu, Fotodokumentacija posmrtnih ostataka Dizdar Hivzije, zv. „Učo”,

broj: 226/98, identifikacioni broj 331, a koja fotodokumentacija je u ICTY u Hagu zavedena

pod brojevima: 03619069, 03619070, 03619071, 03619072, 03619073 i 03619074.

Autentičnost svih šest stranica ove fotodokumentacije je potvrđena pečatom i potpisom

ovlaštene osobe ICTY u Hagu, CD-e sa mapom, fotografijama i video snimcima logora

„Gabela“, koji je Tužiteljstvu BiH pod brojem: Ref :RU 20051219-02 dostavilo ICTY u

Hagu, Ovjerena kopija Potvrde Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK) broj:

BAZ-316361 izdate u Zagrebu dana 19.07.1994. na ime Balavac (Osmana) Kemal,

Ovjerena kopija Potvrde MKCK broj: BAZ-373591 izdate u Zagrebu dana 02.08.1994. na

ime Selimović (Muniba) Aziz, Ovjerena kopija Potvrde MKCK broj: BAZ-371406 izdate u

Zagrebu dana 11.07.1994. na ime Omanović (Ibre) Mirsad, Ovjerena kopija Potvrde MKCK

broj: BAZ-370642 izdate u Zagrebu dana 31.10.1994. na ime Zaklan (Bećira) Zlatan,

Ovjerena kopija Potvrde MKCK broj: BAZ-370539 izdate u Zagrebu dana 06.10.1994. na

ime Penava (Ibre) Hamzo, Ovjerena kopija Potvrde MKCK broj: BAZ-316319112 na ime

Turajlić Osmana, Ovjerenu kopiju osobne karte MKCK broj: ... na ime Gagula Selima,

Ovjerena kopija osobne karte MKCK broj: ... na ime Čolaković Mirze, Ovjerena kopija

Potvrde MKCK broj: BAZ-370580 izdate u Zagrebu dana 21.06.1994. na ime Šuta (Ibre)

Alija, Ovjerena kopija Potvrde MKCK broj: BAZ-369593 izdate u Zagrebu dana

07.07.1994. na Tucaković (Halila) Hasan, Ovjerena kopija Uvjerenja Saveza logoraša

Bosne i Hercegovine broj: 1798/2001 od 11.05.2001. na Alaudin Veledar, Ovjerena kopija

Potvrde MKCK broj: BAZ-370339 izdate u Zagrebu dana 22.07.1994. na ime Šetka (Halila)

Senad, Ovjerena kopija osobne karte MKCK broj: ... na ime Vujinović Eldin, Ovjerena

kopija osobne karte MKCK broj: ... na ime Cernica Ahmet, Ovjerena kopija poruke Cernica

Miradete upućene Cernica Ahmetu na adresu Gabela Čaljina putem MKCK, Ovjerena

kopija Potvrde MKCK broj: BAZ- 368263 izdate u Zagrebu dana 12.07.1994. na ime

Cernica (Huse) Ahmet, Ovjerena kopija Potvrde Državne komisije za razmjenu ratnih

zarobljenika Republike Bosne i Hercegovine broj: 05-107/94 od 07.04.1994., kojom se

potvrđuje da je Pizović (Omera) Bajro evidentiran kao zarobljenik u vremenu od

23.04.1993. do 19.03.1994., Ovjerena kopija Udruženja logoraša općine Čapljina-Hotanj u

kojoj je pod rednim brojem evidentiran Kurtović (Velije) Ramiz, Ovjerena kopija Saveza

logoraša Bosne i Hercegovine spiska logoraša općine Čapljina-Opličići, Ovjerena kopija

spiska logoraša općine Stolac, koji je sačinio Savez logoraša Bosne i Hercegovine, na kojem

spisku je Klarić (Salke) Hadže registriran kao zatočenik „Gabele“, Ovjerena kopija osobne

karte MKCK broj: ... na ime Topić Džemal, Original izvod iz Matične knjige umrlih ime

Čolaković Alija, Original izvod iz Matične knjige umrlih ime Dizdar Hivzija, Ovjerena

kopija prijave smrti na ime Dizdar Hivzija, Original izvod iz Matične knjige umrlih na ime

Žujo Mirsad, Ovjerena kopija prijave smrti na ime Žujo Mirsad, Original izvješće

Federalnog ministarstva obrane, Sektor sigurnosti i obavještajnih poslova broj: 06-01/6-4.4-

816-5/05 od dana 19.12.2005. sa kopijom izvješća sa aktom ZZFF Broj: 27-10-02-I-09-I-

12-253-5/05 od 14.12.2005. i kopijom akta Odjela za obranu Čapljina broj: 22-3-I-03-22-

15/05 od 5.12.2005., Kopija šeme lokaliteta skladište „Gabela“ u Čapljini, koju je

Tužiteljstvu BiH dana 29.12.2005., dostavilo Federalno ministarstvo obrane, Sektor

sigurnosti i obavještajnih poslova pod brojem: 06-01/6-4.4-816-4/05, Original izvod iz

9

kaznene evidencije Policijske uprave Čapljina, broj: 02-02/6-2768/05 od 12.12.2005., Akt

Tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslavija (MKSJ) u Hagu broj:

015167/GB/RR/436 od 28.11.2001., Rješenje Suda BiH, broj:X-KRN/05/42 od 26.08.2005.

o preuzimanju kaznenog predmeta, Presuda MKSJ u Hagu „Jelisić“ broj: IT-95-10 od

19.10.1999., pravomoćna 5.07.2001. – paragraf 54, Ovjerena kopija Mirovnog sporazuma

od 23.02.1994. sa anexom istog, Zapovjed glavnog stožera HVO broj: 02-2/1-01-616/93 od

17.04.1993., Proglas Armije RBiH, 4. korpus, Izvještaj Armije RBiH Slavne 41.

motorizovane brigade od 24.04.1993., Izvješće Prve brigade HVO „Knez Domagoj“ broj:

1100-11-17-93-92 od 18.07.1993., Izvješće prve brigade HVO „Knez Domagoj“ broj: 1100-

11-17-93-82 od 15.06.1993., Zapovjed Glavnog stožera HVO broj: 02-1-438/93 od

25.04.1993., Dnevno izvješće Vojne policije Čapljina broj: 02-4/3-13/3-217/93 od

5.12.1993., Dnevno izvješće Vojne policije Čapljina broj: 02-4/3-13/3-188/93 od

21.11.1993., Zapovjed zapovjednika - Nedeljko Obradović - Prva brigada HVO „Knez

Domagoj“ broj: 1100-01-01-93-521 od 28.07.1993., Prva brigada HVO „Knez Domagoj“ -

Zapovjedništvo – akt broj: 1100-01-01-93-318 od 23.04.1993., Zapovjed zapovjednika -

Nedeljko Obradović - Prva brigada HVO „Knez Domagoj“ broj: 1100-01-01-93-480 od

8.07.1993., Zapovjed zapovjednika - Nedeljko Obradović - Prva brigada HVO „Knez

Domagoj“ broj: 1100-01-01-93-497 od 6.07.1993., Sporazum o prekidu neprijateljstava u

BiH zaključen između generala Milivoja Petkovića i generala Sefera Halilovića 12.05.

1993., Zajednička izjava gospode Alije Izetbegovića i Mate Bobana od 27.01.1993. SDA,

IVZ, KDMP, MDD – Merhamet, Osnove uređenja aktuelnih političkih odnosa između

Hrvata i Muslimana, Glavni stožer OS HR H-B – Obavještenje o stanju na bojišnicama u

protekla 24 sata broj. 02-2/1-02-3183/93 od 26.10.1993., Glavni stožer OS HR H-B –

Obavještenje o stanju na bojišnicama u protekla 24 sata broj. 02-2/1-02-3168/93 od

25.10.1993., Glavni stožer OS HR H-B – Obavještenje o stanju na bojišnicama za dan

20/21.10.1993. broj. 02-2/1-02-3109/93 od 21.10.1993., Glavni stožer HVO – Izvanredno

izvješće broj: 03-485/93 od 11.06.1993., Glavni stožer HVO-a – Zapovjed broj: 02-2/1-01-

646/93 od 17.04.1993., Glavni stožer HVO – Obavještenje o stanju na bojišnicama u

protekla 24 sata broj: 02-2/1-02-2227/93 od 30.08.1993., Glavni stožer HVO – Obavještenje

o stanju na bojišnicama za dan 28/29.08.1993. broj: 02-2/1-02-2224/93 od 29.08.1993.,

Glavni stožer HVO – Obavještenje o stanju na bojišnicama u protekla 24 sata broj: 02-2/1-

02-2194/93 od 28.08.1993., Glavni stožer HVO – Obavještenje o stanju na bojišnicama u

protekla 24 sata broj: 02-2/1-02-2034/93 od 19.08.1993., Glavni stožer HVO – Obavještenje

o stanju na bojišnicama u protekla 24 sata broj: 02-2/1-02-1998/93 od 17.08.1993., Glavni

stožer HVO – Obavještenje o stanju na bojišnicama u protekla 24 sata broj: 02-2/1-02-

1930/93 od 16.08.1993., Glavni stožer HVO – Obavještenje o stanju na bojišnicama u

protekla 24 sata broj: 02-2/1-02-1862/93 od 13.08.1993., Glavni stožer HVO – Operativno

izvješće za dan 5.08.1993. broj. 01-279/93, Glavni stožer HVO – Obavještenje o stanju na

bojišnicama u protekla 24 sata broj: 02-2/1-02-1523/93 od 24.07.1993., Glavni stožer HVO

– Zbirno stanje po izvješćima broj. 02-2/1-02-1363/93 od 15.07.1993., Zapovjed načelnika

Uprave vojne policije Valentina Ćorića broj: 02-4/3-02-321793 od 14.01.1993., Službena

zabilješka Vojne policije Čapljina-Odjel za suzbijanje kriminaliteta Dretelj broj: 02-4/3-

06/2-104/93 od 19.10.1993., autentičnost potvrđena pečatom i potpisom ICTY u Hagu,

Službena bilješka o provjeri podataka za osobu Ministarstva obrane, Sigurnosno –

informativne službe broj. Ur.br. 02-08-3-344/95 od 30.05.1995., autentičnost potvrđena

pečatom i potpisom ICTY u Hagu, Podaci Policijske uprave Čapljina – Policijske stanice

Stolac iz kaznene evidencije za Dževada Paju (svjedok obrane), podaci Policijske uprave

10

Čapljina iz kaznene evidencije za Mirsada Šutu, Ramiza Torlu, Emira Šabanovića, i

Osmana Turajlića (svjedoci obrane).

7. Kao svjedoke obrane, Sud je saslušao svjedoke Lizde Rezalija, Ćamila Klepu, Ramiza

Torlo, Omera Torlo, Emira Šabanovića, Safeta Peco, Osmana Turajlića, Dževada Pajo,

Jasminka Šunjića, Boška Buntića, Mirsada Šuta, Peru Putica, Vlatka Vegu, Nikolu Pehara,

Milu Čemeraš, Darka Križanovića, Đikov Ljubu, Jusufa Elezovića, Pavu Prcea, Nikolu

Vuletića, Zvonku Jurkovića, Božu Buntića, Ivicu Bačića, Zlatka Bošnjaka, Ivana Ragužu,

Kupusija Saliha, Kemala Balavaca, Sabljić Smaila i optuženog Nikolu Andruna u svojstvu

svjedoka.

8. Tokom glavnog pretresa, čitanjem i prezentacijom sadržajno je iznesena slijedeća

dokumentacija obrane: Vojna iskaznica Herceg-Bosne izdata na ime Nikole Andruna;

Vojna iskaznica Herceg-Bosne, Hrvatskog vijeća obrane broj: 14733 izdata na ime Nikole

Andruna; Vojna iskaznica Herceg-Bosne, Hrvatskog vijeća obrane broj:AA2088, izdata na

ime Nikole Andruna; Uvjerenje Policijske uprave Čapljina broj: 02-02/6-102706 od

20.04.2006., da se Nikola Andrun sin Drage ne nalazi u evidenciji osuđivanih lica;

Uvjerenje poduzeća „Bregava“ d.d. Čapljina broj: 363/06 od 26.09.2006. da je Nikola

Andrun sin Drage bio uposlen u tom poduzeću od 1.01.1993. do 15.07.1993.; Četiri računa

o plaćanju električne energije na ime Andrun Nikola, račun za komunalne usluge na ime

Srećko Marić (Andrun) i račun za vodu na ime Srećko Marić (Nikola Andrun); Izvadak iz

matične knjige umrlih za Pavlović Lutka; Uvjerenje Uprave za obranu Mostar, Odjel za

obranu Čapljina, broj: 22-3-1-49-1-419/05-01 od 12.12.2005. da je Nikola Andrun sin

Drage bio pripadnik HVO u vremenu od 20.09.1991. do 31.03.1996., kao vojnik; Pismo

Knežević Munevere iz Njemačke; Amaterske fotografije hangara u zatvoru „Gabela”;

Optužnica Višeg suda Mostar KT-9/95 od 7.08.1995. protiv Jackije Banny, presuda Višeg

suda Mostar K9/95 od 8.09.1995. i presuda Vrhovnog suda FBiH broj KŽ 259/95 od

23.02.1996. protiv Jackije Aklof Banny; Slobodna Dalmacija od 20.08.1993.

9. Sud je također iskoristio zakonsku mogućnost i oslanjajući se na članak 261. stavak 2.

točka e) ZKP BiH, 05.12.2006 izvršio uviđaj o identifikaciji lica mjesta na području općine

Čapljina-bivši logor „Gabela” prilikom kojeg je sačinjen zapisnik, a Državna agencija za

istrage i zaštitu (SIPA) sačinila video-zapis, foto-dokumentaciju skicu lica mjesta pod

brojem 17-02/8-04-1-1459/06.

10. Nakon završetka dokaznog postupka, tužiteljica je u okviru završnih riječi iznijela da

optužba smatra kao utvrđeno postojanje oružanog sukoba između HVO-a i Armije R BiH u

inkriminiranom periodu. Nadalje, povreda Ženevske konvencije i time ispunjenje

objektivnog uvjeta unutar kaznenog djela Ratnog zločina protiv građanskog pučanstva po

riječima tužiteljice nije dovedeno u pitanje. Vezano uz ovu blanketnu normu, i status

zatočenika u logoru „Gabela” je neupitan. Osvrnuvši se na praksu MKSJ-a optužba je

iznijela da u koliko su zatočenici u trenutku njihovog hapšenja nosili oružje i uniformu,

najkasnije njihovim zatvaranjem u logor isti ne učestvuju više u borbenim akcijama tako da

se moraju smatrati kao civili u periodu u kojem su počinjena kaznena djela. Prije ulaska u

detaljno obrazloženje optužbe u vezi sa pojedinačnim točkama optužnice (v. pod

pojedinačnim točkama presude), tužiteljica se u svojim završnim riječima osvrnula na

poziciju optuženog unutar sistema logora „Gabela”. Po njenim riječima bez sumnje je

utvrđeno u toku dokaznog postupka da je optuženi u logoru „Gabela” obnašao funkciju

11

zamjenika ravnatelja logora, Boka Previšića. Ovo po mišlenju Tužiteljstva proizilazi kao

prvo iz materijalnih dokaza izvođenih tokom glavnog pretresa, od kojih zastupnica optužbe

posebno akcentira izvješće sigurnosne službe Hrvatske Republike Herceg-Bosne iz 1995.

godine, sačinjeno prilikom sigurnosne provjere brata optuženog.

11. Prvi branitelj optuženog, odvjetnik Hamdo Kulenović je u završnim riječima upozorio

na princip primjene blažeg zakona, iznijevši da bi po ovom principu, utvrđenim Evropskom

konvencijom o ljudskim pravima a i ZKP-om BiH, trebalo optuženom suditi na bazi

Kaznenog zakona SFRJ. Branitelj dalje osporava tvrdnju optužbe da je optuženi u logoru

„Gabela” obnašao funkciju zamjenika ravnatelja logora navodeći da su svjedoci samo

prenijeli posredna saznanja te subjektivna mišljenja a ne činjenice na koje bi se mogao

osloniti Sud. Također, branitelj kvalificira materijalne dokaze kao nevalidne pošto po

njegovoj tvrdnji potiču od nekompetentnih ljudi, odnosno od ljudi koji nisu imali stvarnog

uvida u stanje u logoru. Branitelj je u odnosu na ovo pitanje opisao ravnatelja logora Boka

Previšića kao labilnu ličnost koja nije dozvoljavala nikome da mu se približi i koja je sve

konce držala u svojim rukama. Branitelj zaključuje da je njegov branjenik samo bio običan

stražar koji nije imao ni formalnu ni faktičnu mogućnost da spriječi zločine počinjene u

logoru ili da se suprotstavlja naređenjima.

12. Drugi branitelj optuženog, odvjetnik Nikica Gržić, se u svojim završnim riječima

također kao prvo osvrnuo na pitanje svojstva svoga branjenika unutar logora „Gabela”,

istakavši različite nazive korištene u dokazima optužbe, kao što su „pomoćnik ravnatelja” i

„zamjenik”. Branitelj Gržić dalje obraća pažnju na vremenski period do polovice srpnja

1993. do kada je optuženi po njegovim riječima bio zaposlen u firmi „Bregava” u

Domanovićima, tako da je inkriminirani rok optužnice previše širok. I u odnosu na status

Mirsada Muminovića zv. „Tadija” unutar logora, odvjetnik Gržić primjećuje da nedostaje

zadnji odgovor optužbe na pitanje u kojem vremenskim periodu je isti obnašao funkciju

koja se sada stavlja na teret njegovom branjeniku. Analizirajući sa aspekta obrane točke

optužnice, branitelj Gržić posebno ukazuje na točku 13., tvrdeći da se Međunarodni crveni

križ nije najavljivao u logoru „Gabela” nego višem zapovjedništvu HVO-a od kojeg bi onda

dobio i odobrenje za posjete, stoga branitelj zaključuje da je i naređenje premještanja

posebnih zatočenika u silose u Čapljini moralo biti dato na višoj razini, tako da se optuženi

ne može teretiti za ovo kazneno djelo.

13. Optuženi se nakon osvrta na pojedinačne točke optužbe u svojoj riječi pridružio

završnim riječima njegovih branitelja.

14. Nakon što je Sud savjesno i sadržajno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa

ostalim dokazima, koji su izvedeni na glavnom pretresu, te prethodno analizirajući navode

optužbe odnosno obrane, Sud je utvrdio činjenično stanje kao u izreci pod I i II.

Utvrđeno činjenično stanje

I - Činjenice od općeg značaja

Postojanje oružanog sukoba

12

15. Sud je uvidom u dokaze Tužiteljstva – Odluka Predsjedništva Republike Bosne i

Hercegovine (R BiH) o proglašenju ratnog stanja od 20. lipnja 1992. i u Odluku o ukidanju

ratnog stanja na teritoriji R BiH od 20. lipnja 1995., utvrdio postojanje oružanog sukoba na

teritoriji R BiH, koja činjenica, uostalom, i nije bila sporna tokom postupka u ovom

predmetu.

16. Također, za stranke u postupku a ni za ovaj Sud, nije sporno postojanje činjenice

oružanog sukoba za vrijeme rata u BiH između postrojbi Armije R BiH i HVO-a tokom

druge polovice 1993. (za koji period je, također, optužnicom Tužiteljstva Nikoli Andrunu

stavljeno na teret počinjenje kaznenopravnih radnji) na prostoru općina Čapljina i Stolac i

da je isti okončan dana 23. veljače 1994. potpisivanjem Mirovnog sporazuma i Aneksa

Mirovnog sporazuma u Zagrebu. O toj činjenici je Tužiteljstvo prezentiralo dovoljno

materijalnih dokaza (ukupno 33) navedenih u uvodnom dijelu razloga ove presude, a

također, o tom oružanom sukobu su detaljno svjedočili svjedoci optužbe, posebno u

kontekstu, kako je došlo do njihovog hapšenja od strane pripadnika HVO-a, a potom i

njihovog zatočenja, u ovom slučaju, u logoru „Gabela“.

17. Utvrđivanje ovih činjenica se pokazalo značajnim jer kazneno djelo Ratni zločin protiv

građanskog pučanstva može biti izvršeno samo za vrijeme rata, oružanog sukoba ili

okupacije.

Logor „Gabela“- fizički izgled i uvjeti koji su vladali u logoru

18. Iz dokaza Tužiteljstva - Odluke HVO-a Hrvatske zajednice Herceg-Bosna od

08.06.1993. se da vidjeti da je u objektima kasarne bivše JNA utemeljen Okružni vojni

zatvor u mjestu Gabela, općina Čapljina. Također, na osnovu materijalnih dokaza, CD sa

mapom, fotografijama i video snimcima logora „Gabela“, tj. dokaza Tužiteljstva pod

brojem 52, dostavljenih od strane ICTY u Hagu ozn. sa brojem: Ref: RU 20051219-02,

Zapisnika sa uviđaja o identifikaciji lica mjesta sa pripadajućim foto-elaboratom, crtežom

lica mjesta i CD, te međusobno saglasnih iskaza svjedoka optužbe, ali i brojnih svjedoka

obrane, uključujući i iskaz optuženog tokom njegovog svjedočenja, Sud je utvrdio činjenicu

po kojoj je navedeni vojni zatvor bio omeđen bodljikavom žicom, oko istog se nalazilo više

osmatračnica, da se na ulaznoj kapiji nalazilo stražarno mjesto, a u produžetku, unutar

kompleksa bivše kasarne, da se nalazila zgrada uprave - kako su je nazivali zatočenici - na

čijem su katu bili uredi uprave, te jedna prostorija u kojoj su bili pritvoreni uhićeni

pripadnici HVO-a, među kojima je bilo i drugih lica, pod sumnjom da su počinili kaznena

djela, dok se u prizemlju nalazila prostorija u kojoj su bili zatočeni ugledni Bošnjaci i

pripadnici Armije R BiH, te samice u kojima su bili mučeni zatočeni Bošnjaci. Unutar

kompleksa bivše kasarne, pored ostalih objekata, nalazila su se i četiri hangara identičnog

izgleda u kojima su bili smješteni zatočeni Bošnjaci. Površina jednog hangara iznosila je

oko 400-500 m2, a u svakom od njih je bilo zatočeno oko 500-600 Bošnjaka.

19. Što se tiče uvjeta zatočenja o istim najbolje govore svjedočenja lica koja su u to vrijeme

bili zatočenici i koji su bili u prilici da to najbolje osjete na svojoj koži. Iz njihovih, u

potpunosti saglasnih iskaza, kako svih svjedoka optužbe, tako i obrane, nedvojbeno

proizilazi da su uvjeti tokom njihovog zatočenja bili surovi i nezdravi uslijed prenatrpanosti,

nedostatka zraka, nepostojanja kreveta uslijed čega su ležali na podu – betonu koji je u

13

nekim slučajevima bio prekriven ćebetom, te nedostatku sanitarija unutar hangara. Dnevno

su dobijali jedan do dva obroka hrane u vidu variva koje se jedva može nazvati hranom, pa i

to, u malim količinama, sa tankom šnitom kruha, obzirom da se jedan kruh rezao na 14 do

20 kriški. Vodu su dobivali u nedovoljnim količinama, što je bio poseban problem ako se

imaju u vidu visoke temperature u Hercegovini tokom ljeta te odsusutvo dovoljne količine

svježeg zraka u hangarima. Za vršenje fizioloških potreba su zatočenici jedno vrijeme

koristili limene kante unutar hangara. Sredinom mjeseca srpnja 1993. za vrijeme borbi na

Dubravskoj visoravni između Armije R BiH i HVO-a, zatočeni Bošnjaci su držani bez

zraka, vode i hrane nekoliko dana, uslijed čega su mnogi od njih gubili svijest. O činjenici

po kojoj se situacija na bojišnici u velikoj mjeri odražavala na uvjete života kao i na

mučenje zatočenika govori uvjerljivo svjedočenje Envera Bojčića, Ahmeta Cernice, Ramiza

Kurtovića i Ramiza Leta. Svjedoci Eldin Vujinović, Senad Šetka, Kemal Balavac i Džemala

Topića ističu da su pripadnici specijalnih postrojbi HVO-a, „Ludvig Pavlović“ i „Božen

Šimović“ često dolazile u logor „Gabela“ gdje su zatvorenike podvrgavali premlaćivanju i

isticali se u okrutnom postupanju prema zatočenim Bošnjacima.

20. Iz dokaza Tužiteljstva – Odluke Vlade Hrvatske Republike Herceg – Bosne od

22.12.1993. se da vidjeti da je van snage stavljena Odluka o utemeljenju Okružnog vojnog

zatvora u Gabeli od 8.06.1993. Temeljom toga, je jedan broj zatočenika premješten u Vojno

istražni zatvor u Ljubuškom i u Vojni zatvor „Heliodrom“, drugi broj je prebačen na

teritoriju pod kontrolom Armije R BiH, a ostali dio zatočenika je otišao u treće zemlje. O

ovim činjeničnim okolnostima su se također izjasnili brojni svjedoci optužbe, uključujući tu

i svjedočenje optuženog.

21. Na osnovu ocjene navedenih dokaza, Sud je našao utvrđenom činjenicu po kojoj je

„Gabela“, bez obzira što je utemeljena kao Okružni vojni zatvor, te što su se u raznim

aktima organa vlasti i institucija provenijencije Herceg - Bosne koristili nazivi „Konačište

ratnih zatočenika“ i „Zatočenički centar“, u stvari bio logor u pravom smislu riječi, kako su

„Gabelu“ sasvim opravdano nazivali njeni raniji zatočenici u svojim svjedočenjima i u

kojem je izvršena ili bar započeta većina kaznenopravnih radnji iz činjeničnog opisa

osuđujućeg dijela presude od strane optuženog.

22. Sud je ovom prilikom svjestan da se optuženom ne stavlja na teret bilo što, što bi bilo

vezano sa utemeljenjem logora „Gabela“ i uvjetima koji su u logoru u to vrijeme vladali, ali

smatra da je razmatranje činjenica koje se odnose na ovo pitanje od značaja budući da one

strukturiraju kontekstualnu osnovu koja se proteže kroz činjenični opis izreke presude.

Status zatočenika

23. Tužiteljstvo je tokom izvođenja dokaznog postupka dokazalo izvan razumne sumnje da

su svi zatočenici logora „Gabela“, odnosno, oštećeni iz činjeničnog opisa presude bile osobe

zaštićene Ženevskom konvencijom o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 28.

kolovoza 1949. Naime, svi svjedoci optužbe koji su i sami bili zatočenici tog logora su

iskazali da su lišeni slobode kao civili, izuzev Ahmeta Cernice, Bajre Pizovića i Kemala

Balavca koji su bili pripadnici postrojbe „Bregava“ u sastavu Armije R BiH, ali koji se i

sami, kako to tumači ovaj sud, smatraju civilima budući da u momentu lišenja slobode nisu

bili uključeni u vojne aktivnosti, samim činom lišenja slobode bili su onesposobljeni za

14

borbu i tempore criminis bili su van borbenog stroja, odnosno, bili su zatočeni u logor

„Gabela“, pa slijedom tih činjenica nisu mogli ni imati status ratnih zarobljenika već su

imali status građanskih osoba, a time i dobili svojstvo pasivnog subjekta u smislu ovog

kaznenog djela. Zatočenici hanagara su, za razliku od uglednih Bošnjaka zatočenih u

ćelijama upravne zgrade, bili registrirani i imali su dokumente izdate od strane

Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK), kako se to da vidjeti iz dokaza,

specificiranih u uvodu obrazloženja.

24. Uostalom, paragrafom 54. pravomoćne presude MKSJ (ICTY) u Hagu, u predmetu

„Jelisić“, broj IT-95/10 utvrđeno je, inter alia, „[...] da poimanje civilnog pučanstva ima za

cilj da se naglasak stavi više na kolektivni aspekt kaznenog djela nego na status žrtve,

odnosno da se pod pojmom civilnog pučanstva moraju obuhvatiti sve osobe koje nose ili su

nosile oružje, ali koje nisu, striktno govoreći bile uključene u vojne aktivnosti. Pretresno

vijeće je zaključilo da pojam civila u strogom smislu, obuhvata i sve one osobe koje su bile

van borbenog stroja kada je kazneno djelo počinjeno.“

25. Utvrđene činjenice kojom su zatočenici prvo uhapšeni a zatim zatočeni u logor

„Gabela“ imali status civilnih osoba, se pokazalo bitnim imajući u vidu sadržaj članka 3.

Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. kojim

je zabranjeno, između ostalog, da se prema građanima, odnosno, osobama zaštićenim ovom

Konvencijom, primjenjuju postupci kojima se nanose povrede životnom i tjelesnom

integritetu, naročito sve vrste ubojstva, sakaćenja, svireposti, mučenja, povrede osobnog

dostojanstva, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci. Dakle, spomenuta konvencija

reguliše položaj građanskog pučanstva za vrijeme rata, odnosno oružanog sukoba, a također

i Dopunski protokol I uz Ženevsku konvenciju o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih

sukoba od 1977. godine ratifikovan 1978. godine („Službeni list SFRJ“- Međunarodni

ugovori“, broj 16/78). Pojam oružanog sukoba obuhvata ne samo međunarodni već i

unutarnji oružani sukob ukoliko su ispunjeni uvjeti iz Dopunskog protokola II iz 1977.

godine uz Ženevsku konvenciju iz 1949.

26. Povreda pravila međunarodnog prava u smislu ovog blanketnog kaznenog djela

predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti. Tokom postupka je dokazano, što će biti predmet

narednog izlaganja, da je optuženi svojim mučenjima, sudjelovanjem u mučenjima,

sudjelovanjem u povrijeđivanju tjelesnog integriteta, nečovječnim postupanjima i

primjenjivanju mjera zastrašivanja i terora, postupao suprotno pomenutoj odredbi Ženevske

konvencije i na taj način kršio pravila međunarodnog humanitarnog prava.

Razmatranje statusa optuženog Nikole Andruna u logoru „Gabela“

27. Optužba tvrdi da se uloga optuženog kao zamjenika ravnatelja logora „Gabela” treba

uzeti kao otežavajući faktor u odnosu na kazneno djelo ratnog zločina protiv građanskog

pučanstva koje je on počinio.

28. Optužba je u tom smislu, uz iskaze velikog broja svjedoka predočila i materijalne

dokaze u kojim se optuženi spominje kao zamjenik ravnatelja logora Gabela: Saopćenje

Odjela za obranu, Sektora sigurnosti Hrvatske zajednice Herceg-Bosne br. 02-4-1-1351/93

od 20. rujna 1993. godine; Izvješće Sektora SIS i Vojne policije u vezi sa radom u

15

objektima za smještaj ratnih zarobljenika „Gabela“ i „Heliodrom“ br. 02-1-II-03/93 od

18.11.1993.; Izvješće Vojne policije Čapljina, Odjel za suzbijanje kriminala od 15. prosinca

1993. godine; Izvješće o radnjama koordinatora pritvorenika i ratnih zarobljenika na

području Hrvatske zajednice Herceg-Bosne za vremenski od 22. srpnja 1993. godine do 25.

prosinca 1993. godine, sačinjeno 26.12.1993; Službenu zabilješku Vojne policije Čapljina,

Odjel za suzbijanje kriminaliteta-Dretelj br. 02-4/3-06/2-104/93 od 19.10.1993.; Službenu

bilješku o provjeri podataka za osobu Sigurnosno-informativne službe Ministarstva obrane,

Centar SIS-a Čapljina Ur.br. 02-08-3-344/95 od 30.05.1995.

29. U svojim završnim riječima, obrana je osporila valjanost ovih materijalnih dokaza i

kompetentnost autora tih dokaza, tvrdeći da ti autori nisu znali koje dužnosti je optuženi

ustvari obnašao, već da su sastavljali izvještaje na osnovu glasina. Obrana je ostala pri

tvrdnji da je Nikola Andrun bio obični stražar i da nije imao nikakvog utjecaja na događanja

u Logoru.

30. Nasuprot tvrdnjama obrane, Sud je došao do drugačijih zaključaka, cijeneći da

materijalni dokazi koje je optužba predočila potiču iz različitih izvora, da su sačinjeni u

različitim prilikama, te da nose ovjeru različitih organa vlasti Herceg-Bosne, koje u to

vrijeme nisu imale razloga da optuženog navode kao zamjenika ravnatelja logora uz ime

ravnatelja logora „Gabela”, ako je bio obični stražar. Iako, ni jedan od dokumenata

optuženog zvanično i formalno ne postavlja na poziciju zamjenika ravnatelja, sama

činjenica da i bez ovakvog formalnog postavljenja ili naređenja, pa i bez vidljivih činova ili

oznaka na uniformi optuženog, isti je od svih ovih sačinitelja dokumenata, po samom

svojem ponašanju ili što su ga poznavali, bio doživljen kao zamjenik ravnatelja, što samo

ukazuje na njegovu stvarnu poziciju unutar logora. Dakle, potpisnici tih dokumenata

prepoznaju Nikolu Andruna kao Zamjenika ravnatelja logora. Tako npr. svjedok obrane,

Boško Buntić koji je kao insider podnio Izvješće ovjereno pečatom Hrvatske zajednice

Herceg-Bosne u svojstvu voditelja Odjela za suzbijanje kriminaliteta Vojne policije u

Čapljini, u kojem izvješću navodi ime optuženog u svojstvu zamjenika ravnatelja logora, je

potvrdio tokom svog svjedočenja točnost podataka iz sadržaja tog dokumenta. Ako se uz to,

ima u vidu službena zabilješka koja se odnosi na potpunu sigurnosnu provjeru podataka za

osobu Ivicu Andruna, brata od optuženog, sačinjenu od strane SIS-a Ministarstva obrane

Hrvatske Republike Herceg-Bosne u kojoj se takođe navodi položaj optuženog kao

pomoćnika ravnatelja zatvora u Gabeli, onda je više nego jasno da su ti podaci točni

obzirom na autoritet i prirodu djelatnosti sačinitelja tog akta.

31. Sud je također cijenio iskaze svjedoka date na glavnom pretresu koji pokazuju da se

optuženi sam predstavljao u navedenom svojstvu (Hadžo Klarić, Meho Zele) i da je bio

predstavljen kao zamjenik ravnatelja (Senad Šetka, Ahmed Cernica), da se ponašao kao

zamjenik upravnika logora Gabela (Mirza Čolaković, Senad Šetka, Kemal Balavac, Zlatan

Zaklan, Hamza Penava, Alaudin Veledar, Enver Bojić, Ahmed Cernica, Huso Marić,

Džemal Topić, Aziz Selimović, Hasan Tucaković, Ramiz Kurtović, Alija Šuta, Selim

Gagula, Meho Zele), te da je imao stvarnu moć nad svojim podređenima (Zlatan Zaklan,

Alaudin Veledar, Kemal Balavac, Eldin Vujinović, Senad Šetka, Džemal Topić).

32. Na primjer, iskaz svjedoka Zlatana Zaklana ukazuje na činjenicu da je optuženi imao

ovlasti slične ravnatelju logora, rekavši da stražari nisu smjeli pustiti zatočenike vani, a da

je optuženi to mogao. Svjedok dalje ističe da se dešavalo da je optuženi u večernjim satima

16

dolazio u hangar, te je izdavao naredbe i neke od zatočenika odvodio. Isti svjedok opisuje

optuženog kao čovjeka mudrijeg od Boke Previšića, što i potvrđuje veliki broj drugih

svjedoka koji su u suštini opisali ravnatelja logora kao osobu koja je jako rano poslana u

penziju zbog mentalnih problema.

33. Tako je svjedok Senad Šetka o Boki Previšiću rekao da bi ovaj dolazio svaka 2-3 dana u

hangar, da bi zatočenicima držao predavanja, rekavši među ostalim da oni nisu više

muslimani nego da su sada Bošnjaci, te da je raspravljao o tome kako su muslimani nastali

od katolika. U odnosu na optuženog svjedok kaže iste prilike da se isti također često

pojavljivao u hangaru, te da nije držao predavanja, nego da kada bi on dolazio, „nešto

konkretno bi se događalo”. Ovaj iskaz potvrđuje i Hasan Tucaković svojim svjedočenjem

rekavši da optuženi „Nije puno pričao, bio je tih. Bilo mi je nejasno zašto je Boko

zapovjednik, jer je Andrun izgledao pribranije“.

34. Iz izloženog, Sud je zasnovao svoj zaključak da je optuženi obnašao dužnost zamjenika

ravnatelja logora „Gabela“ na iskazima navedenih svjedoka (v. para. 31.), koji su s obzirom

na svoju egzistencijalnu situaciju u svojstvu zatočenika u ovom logoru imali očuvanu

percepciju, na temelju koje su tvrdili da je optuženi bio u ovoj poziciji.

35. Dodatno, dokazi svjedoka optužbe su u znatnim dijelovima potvrđeni sa strane nekih

svjedoka obrane, tako u odnosu na vrstu oružja koje je optuženi nosio u logoru, odnosno da

nije nosio oružije kako obični stražari (Ćamil Klepo, Ramiz Torlo, Omer Torlo, Osman

Turajlić, Dževad Pajo, Boško Buntić, Pero Putica, Đikov Ljubo, Jusuf Elezović), položaja

optuženog unutar logora na mjestu kod kapije odakle je sve mogao nadzirati što je ulazilo i

izlazilo iz logora (Mirsad Šuta, Pavo Prce, Zvonko Jurković, Božo Buntić, Ivica Bačić), te

na vrstu njegovih redovnih zadataka, koji su se znatno razlikovali od dužnosti stražara

(Čamil Klepo, Dževad Pajo). Također, i iskaz samog optuženog u svojstvu svjedoka

implicitno ukazuje na njegovu eminentnu poziciju unutar logora. Naime, on sam kaže pred

Sudom na gl. pretresu od 1.12.2006.: „Više puta je mene spremio gore, upravnik Boko da

pregledam kako rade stražari...“. Također, optuženi u svom svjedočenju navodi kako je

Boki prenosio stvari koje su se u logoru dešavale; uz to, da je u više navrata iz čiste

radoznalosti pitao zatočenike koje bi se vraćali sa ispitivanja u hangar ili ćeliju što su bili

pitani od strane SIS-a pitao o čemu su ga islednici pitali, što su mu zatočenici, po

sopstvenom Andrunovom kazivanju, u 90% slučajeva i odgovorili. Značajna je činjenica

utvrđena na osnovu iskaza svjedoka optužbe, koju ni sam Andrun ne osporava, već je

naprotiv afirmira, da je viđan u zoni ulazne kapije od logora, što samo znači na mjestu koje

mu je po prirodi stvari omogućavalo da vrši uvid i efektivnu kontrolu u pogledu

sveukupnog dešavanja u logoru, što je svakako daleko viša uloga nego običnog stražara

kako to, sasvim neutemeljeno, obrana želi predstaviti. Optuženi, nadalje, vrlo precizno

opisuje raspored objekata u logoru (što je sa izvanredno očuvanom memorijom pokazao i

tokom uviđaja o identifikaciji lica mjesta), detalja oko smjene stražara i uopće, svega onog

što čini funkcioniranje logora.

36. Sa druge strane, svjedoci obrane: Lizde Rezalija, Ramiz Torlo, Omer Torlo, Safet Peco,

Dževad Pajo, Boško Buntić, Mirsad Šuta, Pero Putica, Mile Čemeraš, Jusuf Elezović i Ivica

Bočić su u svojim iskazima tvrdili da je optuženi Nikola Andrun obnašao funkciju stražara.

Cijeneći njihove iskaze za Sud je bilo indikativno da su svjedoci obrane prilikom davanja

svog iskaza nalazili za potrebu da se ograde koristeći riječi „ono što sam ja vidio“, ili

17

„koliko je meni poznato“ ili pak „ono što sam ja čuo“; tako npr. svjedok obrane Zvonko

Jurković, navodi kako nije čuo da je Andrun ikoga maltretirao i slično, što po mišljenju

Suda ukazuje, da takav rezidualan pristup svjedočenja isti u znatnoj mjeri čini manjkav i

kao takav neuvjerljiv. Drugim riječima, u percepciji navedenih svjedoka ostaju samo one

stvari koje idu u prilog optuženom, a ne i one koje bi bile na njegovu štetu, a sve to u

kontekstu psihološke ocjene njihovih iskaza. Zaista je teško dati vjeru iskazu svjedoku

obrane Mili Ćemerašu, kada tvrdi da je Andrun bio samo običan stražar, i da nije izvodio (iz

hangara) neke zarobljenike, budući da je taj svjedok i sam bio stražar u „Gabeli“ u

inkriminisano vrijeme i na taj način sebe izlagao riziku da i sam bude osumnjičen.

37. Dovodeći u međusobnu vezu dokaze Tužiteljstva, kako one materijalne, koji su iste

provenijencije kojoj je tokom rata pripadao optuženi tako i iskaze svjedoka, dajući jednim u

odnosu na druge kontrolni značaj, Sud je izvan razumne sumnje utvrdio činjenicu po kojoj

je optuženi Nikola Andrun u iskazanom periodu, osim svog pripadništva HVO-u „Knez

Domagoj“ bio i zamjenik ravnatelja logora „Gabela”.

38. Pozivanje branitelja Gržića da optužba disponira sa različitim nazivima u pogledu

dužnosti koje je optuženi obnašao u kritično vrijeme, je po nalaženju Suda, u osnovi više

terminološko nego suštinsko pitanje.

39. Ovako utvrđenu bitnu činjenicu koja se odnosi na poziciju optuženog unutar logora, Sud

je, pored ostalog, konsultirajući i sudsku praksu MKSJ-a1, mada sa aspekta kaznene

odgovornosti u nešto drukčijem kontekstu, cijenio kao otežavajuću okolnost na strani

optuženog.

Osuđujući dio presude

II – Činjenice utvrđene ocjenom dokaza u odnosu na počinjenje djela u osnovi zločina

od strane optuženog po točkama optužnice

U odnosu na djelo iz točke 2.) izreke presude

40. Izmijenjenom optužnicom u odnosu na ovu točku, navedeno je slijedeće:

Neutvrđenog datuma, krajem rujna ili početkom listopada 1993., u večernjim satima,

zajedno sa isljednikom SIS HVO-a marinkom Marićem, iz logora „Gabela“ izveo

zatočenika Enesa Bratića i doveo ga u Policijsku postaju Čapljina, ostavio ga u prostoriji u

kojoj ga je čekao Vlado rajić, isljednik u ovoj postaji, koji je potom zatočenika Enesa

Bratića udario više puta nogom, obuvenom u vojničke čizme, po raznim dijelovima tijela,

da bi nakon izvjesnog vremena u istu prostoriju ušao Marinko Marić, zavrnuo mu prst na

desnoj ruci, slomivši ga, prislonio pištolj na njegova usta i repetirao ga, više puta ga udario

snažno po glavi drškom od stolice, nakon čega je u prostoriju ušao Nikola Andrun i

zatočenika Enesa Bratića udario nogom u predio ispod srca.

41. Na ove okolnosti mučenja u Policijskoj postaji Čapljina, Sud je saslušao svjedoka Enesa

Bratića. U svome iskazu datom na glavnoj raspravi svjedok Enes Bratić je naveo da je jedne

noći policijsko auto došlo iz Čapljine i Marić Mario je ušao u hangar logora „Gabela“.

1 v. u predmetu Sikirica MKSJ, presuda Pretresnog vijeća broj: IT-95-8 od 13.11.2001., para.140

18

Nikola Andrun je stajao na vratima. Nakon što je svjedok prozvan, izašao je napolje i ušao u

auto. Vozač je bio u autu. Andrun je ušao također u auto i sjeo do njega na zadnje sjedište, a

ušao je i Mario Marić, koji je sjeo naprijed. Odveli su ga u policijsku postaju u Čapljini. U

međuvremenu, svjedok je pitao Andruna što se dešava, gdje ga vode, a ovaj mu je rekao da

će ga „izrešetati“ ako nastavi pitati. Kada je ušao u policijsku postaju Čapljina, unutra je

bilo dosta policajaca. Rekli su mu da stavi ruke uza zid i on je to uradio. Neki su ga počeli

tući i kada su prestali da ga tuku odveli su ga u ured Vlade Rajića, gdje su ga tukli Rajić i

Mario. Tukli su ga cijelu noć, čizmama, rukama, stavljali mu cijev od pištolja u usta. Marić

mu je slomio prst. Nikola je bio u istoj prostoriji i sjedio u ćošku sobe i kada je krenuo izaći

udario ga je nogama – „makazicama“ u predio rebara, a potom je Andrun izašao i nije se

više vraćao u tu prostoriju. Činjenični opis iz ove tačke izreke presude nije sasvim identičan

sa činjeničnim opisom izmijenjene optužnice, već je usklađen sa rezultatima dokaznog

postupka, iskazom svjedoka Bratića koji u svom svjedočenju nije potvrdio da je udaran

drškom od stolice. Isti svjedok je naveo i to da je Andrun cijelo vrijeme bio prisutan u

prostoriji (optužnica navodi kako je optuženi ušao u prostoriju), te da je svjedoka Andrun

udario makazicama u predio rebara, a na upit Suda, dozvolio je mogućnost - u predio ispod

srca.

42. Na dodatne upite, u pogledu identiteta Marija, odnosno Marinka Marića, Bratić je

izjavio da ne zna tačno kako mu je ime, ali da se radi o istoj osobi. Svjedok je precizirao, da

ga je Andrun udario u predjelu rebara, te da se ne sjeća da li je Andrun te prilike nosio

vojničke čizme.

43. I tokom unakrsnog ispitivanja od strane optuženog, svjedok Bratić je ostao pri svojim

predhodnim navodima, rekavši na upite optuženog da se pri dolasku u logor „Gabela“ još

pozdravio sa optuženim koji mu je bio poznanik i kojeg je onda ponovo vidio tek prilikom

odvođenja iz logora „Gabela“ u policijsku postaju u Čapljini. U odnosu na sam događaj

prilikom unakrsnog ispitivanja, svjedok je potvrdio da je kritične prilike odveden od strane

optuženog i Marinka Marića u policijsku postaju u Čapljini, gdje ga je čekao Vlado Rajić, te

da je u jutarnjim satima vraćen u logor „Gabela“.

44. Ispitan u svojstvu svjedoka, optuženi ne spori da je Enes Bratić bio zatočenik logora

„Gabela“, ali tvrdi da Enes Bratić nije iz logora „Gabela“ bio vođen na ispitivanje kako to

navodi optužnica, nego da je tek 2.10.1993., nakon privremenog puštanja iz logora prilikom

posjete logoru „Gabela“ od strane Mate Granića 23.09.1993., ponovo doveden iz policijske

postaje u logor „Gabela“, gdje je prije toga bio pretučen.

45. Cijeneći iskaz svjedoka Enesa Bratića, Sud je odlučio da mu pokloni punu vjeru. Naime,

iskaz ovog svjedoka koji je ujedno i žrtva spomenutih događaja, je detaljan, logičan i

neprotivrječan, pa ne ostavlja mjesto nikakvoj sumnji da se događaj desio i odvijao upravo

onako kao što ga je svjedok na glavnoj raspravi predstavio. Također, sama obrana u

unakrsnom ispitivanju, po mišljenju ovog vijeća, nije uspjela da ospori iskaz ovog svjedoka,

a nije dovela u pitanje ni njegov kredibilitet. Naime, optuženi ne spori da je Enes Bratić bio

zatočenik u logoru, te da je bio pretučen u policijskoj postaji, ali negira svoje učešće u

konkretnoj radnji kao i činjenicu da se ovaj zatočenik na predmetno ispitivanje vodio iz

kruga logora „Gabela“. Međutim, Sud nije prihvatio ovaj dio iskaza optuženog jer je očito

usmjeren na negiranje svoje osobne kaznene odgovornosti, dok je s druge strane, iskaz

svjedoka Enesa Bratića, uvjerljiv, detaljan u pojedinostima, a posebno je značajna činjenica

19

da je svjedok osobno poznavao optuženog i da ga je prepoznao tom prilikom, zbog čega je

njegov iskaz Sud u potpunosti prihvatio. Dodatno uporište za ovakvo zaključivanje Sud

nalazi u činjenici po kojoj je svjedok Bratić na izričit upit tužiteljice izjavio da mu nije bio

poznat status optuženog u logoru, što svakako ne bi iskazao da je imao namjeru lažno

teretiti optuženog.

46. Razlike između izjave date pred Tužiteljstvom BiH godinu dana prije davanja iskaza na

glavnoj raspravi, a koje je isticala obrana optuženog, za ovaj Sud su potpuno razumljive

zbog dužeg proteka vremena kada su te izjave davane, a i zbog dugog perioda vremena

proteklog od momenta izvršenja samog kaznenog djela, tako da se ne dovodi u pitanje

vjerodostojnost cjeline iskaza ovog svjedoka. Razlike između datih izjava u pogledu imena i

nazočnosti pojedinih izvršilaca, točnog djela tijela gdje ga je optuženi pogodio nogom ili

sredstava kojim je bio fizički zlostavljan od strane više osoba također su razumljive, a i

zanemarljive, kada se uzima u obzir i psihičko stanje svjedoka, tokom fizičkog

zlostavljanja.

47. Iz navedenih razloga Sud smatra dokazanim da je optuženi na način i vrijeme navedeno

u optužnici, zajedno sa Marinkom Marićem poduzeo radnje izvođenja zatočenika Enesa

Bratića iz hangara u logoru „Gabela“, odvezao ga u policijsku postaju u Čapljini, prepustio

policajcima koji su tu bili da ga fizički zlostavljaju, te da je prilikom njegovog mučenja

ostao nazočan, udarivši ga na kraju nogom u predio rebara. Iz cjelokupnog sklopa

navedenih radnji Sud je izveo zaključak da je optuženi nedvojbeno znao šta će se dogoditi

sa svjedokom u mjestu kuda ga vode, te da je on kao zamjenik ravnatelja logora iskoristio

svoje ovlasti da izvede svjedoka iz hangara, prisustvovao i uzeo učešća u fizičkom

zlostavljanju svjedoka, iz čega nesporno proizilazi njegov umišljaj u odnosu na navedene

radnje počinjene u saizvršilaštvu.

U odnosu na djelo iz točke 4.) izreke presude

48. Ovo djelo se odnosi na događaj vezan za Aliju Čolakovića. Sud je na osnovu

svjedočenja Eldina Vujinovića i Alije Šute utvrdio činjenicu po kojoj je optuženi zajedno sa

drugim osobama iz hangara broj 3 izveo zatočenika Aliju Čolakovića kojeg su potom više

nepoznatih pripadnika HVO-a u prisustvu optuženog tukli do besvjesti, nakon čega su ga

odvukli na nepoznato mjesto. Svjedok Eldin Vujinović na ovaj događaj je svjedočio

slijedeće: „Alija Čolaković je također bio zatvoren sa mnom. Ležao je 1,5 m udaljen od

mene. Po naredbi Nikole Andruna odveden je na prisilni rad negdje oko Popovog polja.

Pokušao je pobjeći i uhapšen je od strane jedinice HVO-a, vraćen u logor, bio je 5-6 dana u

hangaru. Izvođen je svaki dan da radi, i svaki put je bio pretučen. Jedan dan je odveden iz

hangara 3 i nikada nije vraćen. Odveo ga je Nikola Andrun.“ Svjedok Alija Šuta je o istom

događaju svjedočio iz jedne druge perspektive: „Bio sam van hangara sa Nikicom kada je

došao Andrun i stražari. Ostao sam u stražari kada su oni otišli i izveli Čolakovića. Stražara

je bila udaljena 10-15 m od hangara. Vidio sam da su ga tukli, njih nekoliko. Prema meni su

krenuli Nikola Andrun i Nikica Pehar, ostali su tukli Aliju. Nikola je otišao, a Nikica je išao

prema meni. Čolaković Alija se nikada više nije vratio.“ Isti svjedok je dalje isticao tokom

unakrsnog ispitivanja da je optuženi stajao i posmatrao mučenje Alije Čolakovića nekih 10-

15 minuta prije nego što je otišao sa toga mjesta, ali da nije osobno učestvovao u

premlaćivanju. Isti svjedok dodaje kako optuženi nije ništa poduzimao da spriječi dalje

20

udaranje Čolakovića, te da su dvojica njemu nepoznatih vojnika HVO-a odvukla niti živo

niti mrtvo tijelo Alije Čolakovića prema hangaru broj 2. Svjedok Senad Šetka potvrđuje

činjenicu da je prilikom izvođenja iz hangara Alije Čolakovića u hangaru bio prisutan Eldin

Vujinović tako da je u odnosu na njega bio udaljen 6-7 m, s tim što Šetka navodi da je

Čolakovića izveo Marinko Marić, dok je tokom dodatnog ispitivanja od strane tužiteljice

tvrdio da ga je izveo Mile Ćemeraš. Sud nije mogao uzeti kao uvjerljivo svjedočenje Šetke

iz razloga što je mijenjao svoj iskaz u odnosu na ovu bitnu činjenicu. Sličan zaključak je

Sud izveo i u pogledu svjedočenja Hamza Penave, koji u ovaj događaj opet uvodi novo lice

kada tvrdi da je Čolakovića izveo iz hangara Soldo Nikica u kojoj tvrdnji u odnosu na druge

svjedoke ostaje usamljen. Nasuprot njima Sud je ocijenio uvjerljivim iskaze Vujinovića i

Alije Šute, kao neposrednih svjedoka nalazeći da su isti detaljni i neprotivrječni.

49. Svjedočenja Eldina Vujinovića koji je događaj mogao pratiti unutar hangara i Alije Šute

koji se tom prilikom nalazio ispred hangara se u pogledu slijeda kritičnog događaja

međusobno nadopunjuju, tako da je Sud temeljem njihovih svjedočenja stekao sveobuhvatni

uvid u događanja vezana za ovu točku optužnice, zaključno sa momentom mučenja Alije

Čolakovića od strane bojovnika HVO-a.

50. Iako obrana u svojim završnim riječima pokušava diskreditirati svjedoka Aliju Šutu,

njegov iskaz u kome je naveo da je 17.07.1993. došao kao zatočenik u logor „Gabela“ gdje

je smješten u hangar broj 3, te da je tek nakon 40 dana prvi put izašao iz tog hangara, se u

odnosu na vremenski period podudara sa njegovim svjedočenjem u svezi sa ovom točkom

optužnice, prema kojoj se kazneno djelo dogodilo neutvrđenog dana u listopadu te godine.

51. Sam optuženi na ovu točku optužnice, uz opće osporavanje, ističe da je i brat žrtve Alije

Čolakovića bio zatočenik u istom hangaru, te da se čudi kako je Tužiteljstvo predložilo

svjedoke Eldina Vujinovića i Aliju Šutu da svjedoče na ovu okolnost u mjesto da ispituje

samog brata žrtve. Ovu argumentaciju Sud je ocijenio kao irelevantnu, pošto je na

Tužiteljstvu da bira svjedoke koji bi na najbolji način potkrijepili navode optužnice, a na

Sudu je samo da procijeni vjerodostojnost izjava svjedoka koji su saslušani.

52. Sud je pravnom ocjenom, u odnosu na ovu radnju, optuženog oglasio krivim za

počinjenje kaznenog djela (po točki c) članka 173. KZ BiH – povreda tjelesnog integriteta i

mučenje) u suizvršilaštvu, jer nije bilo dovoljno dokaza optužbe kojim bi se izvan razumne

sumnje utvrdilo počinjenje kaznenog djela ubistva iz iste zakonske odredbe kako to

pokušava predstaviti optužba. Za Sud nije bilo sporno da se Alija Čolaković nakon

izvođenja od strane optuženog više nije vratio u hangar, te da su njegovi posmrtni ostaci

ekshumirani 25. travnja 1998. iz masovne grobnice u Tasovčićima, da bi bili ponovo

ekshumirani 10. prosinca 2002. godine pa sahranjeni nakon identifikacije 27. listopada

2003. godine, kako to proizilazi iz naznačenih dokaza. Međutim, da bi Sud mogao izvući

čvrst i pouzdan zaključak o počinjenju ubistva Alije Čolakovića od strane optuženog u

suizvršilaštvu prilikom ispitivanja uzročnog lanca između izvođenja oštećenog od strane

optuženog kao prve, i smrti oštećenog kao finalne činjenice, u svjetlu sprovedenih dokaza,

ostalo je nedokazano uslijed čije radnje je došlo do smrtne posledice, pa čak, da li se uopšte

radi o nasilno prouzrokovanoj smrti, napose nije dokazano ni da li je smrt Čolakovića

nastala kao neposredna posledica mučenja od strane bojovnika HVO-a. O toj odlučnoj

činjenici, ne postoje materijalni niti drugi dokazi, a time se izvan razumne sumnje nije

21

mogao izvesti zaključak o počinjenu ubistva oštećenog u suizvršilaštvu od strane

optuženog.

53. To, s jedne strane, iz razloga što Sud iz izvedenih dokaza nije mogao utvrditi van

razumne sumnje da je smrt ove žrtve uslijedila kao direktna posljedica zlostavljanja od

strane bojovnika HVO-a, a kojim zlostavljanjima je optuženi bio prisutan. Tim više, što se

iz svjedočenja Alije Šute očevica događaja ne može izvući zaključak da su bojovnici HVO

na smrt pretukli Čolakovića. Taj svjedok samo navodi da su oštećenog dva bojovnika

odvukla ni živa ni mrtva. Osim toga, u pogledu uzroka smrti nedostatni rezultati sudsko-

medicinske ekspertize od strane saslušanog vještaka sudsko-medicinske struke Dr. Ilijasa

Dobrače, koji se, u odnosu na tu okolnost, izričito nije mogao izjasniti. Umjesto toga, na

osnovu činjenice da je optuženi izveo ovog zatočenika iz hangara koji je po ubjedljivom

iskazu svjedoka Eldina Vujinovića već predhodnih dana redovito bio mučen nakon

izvođenja a potom vraćan u hangar, optuženi se, i objektivno gledano, mogao nadati kako će

se i ovog puta na tome završiti. Tužiteljstvo nije izvelo apsolutno niti jedan dokaz koji bi

upućivao na zaključak da je optuženi bio svjestan da će oštećeni Čolaković biti odveden i/ili

likvidiran i da je htio nastupanje takve posledice. Sve to, imajući u vidu opći kaznenopravni

princip in dubio pro reo.

54. Polazeći od svih ovih činjeničnih okolnosti i razumni prosuditelj bi izvukao zaključak

po kome je opći stav optuženog prema izvršenom kaznenom djelu za kojeg Sud nalazi

dokazanom njegovu krivicu, bio vidljiv iz njegovog ponašanja. Stoga je Sud temeljem

navedenih iskaza svjedoka utvrdio kao nesumnjivu činjenicu po kojoj je optuženi poduzeo

realnu radnju - izvođenje oštećenog iz hangara, znajući da ga ispred čekaju bojovnici HVO-

a sa namjerom da oštećenog Čolakovića pretuku. Čolakovićevo mučenje i ozlijeda tjelesnog

integriteta se i ranije događalo, pa je temeljem toga Sud našao kao dokazan direktni umišljaj

optuženog koji je postupao konkretne prilike kao suizvršitelj samo u odnosu na povredu

tjelesnog integriteta i mučenje žrtve Alije Čolakovića, a ne i preko toga, kako to smatra

optužba.

55. Optuženi je, van razumne sumnje, bio svjestan djelovanja drugih učesnika i svog udjela

u tom djelu, bez koje minimalne veze nema suizvršiteljstva. Činjenica, po kojoj je optuženi

Andrun, u spomenutom kapacitetu, ako ne oficijelnog, a ono de facto zamjenika ravnatelja

logora, nakon što je oštećenog predao bojovnicima, jedno određeno vrijeme bio prisutan

mučenju oštećenog, i na taj način bojovnicima dao značajnu podršku, govori po sebi, kako

njegova radnja predstavlja dio neposrednog počinjenja kaznenog djela i da čini cjelinu sa

radnjama ostalih suizvršilaca. Iz činjenice da je optuženi bio prisutan mučenju oštećenog

Sud izvlači zaključak da je optuženi time demonstrirao svoju funkcionalnu vlast nad djelom

imajući u vidu da se radnja suizvršitelja ne može ograničiti samo na radnju izvršenja. Pored

ispunjenja objektivnog elementa u smislu ovog kaznenog djela, ispunjen je i elemenat djela

gledano sa subjektivne strane. Kod optuženog je, imajući u vidu cjelinu činjeničnih

okolnosti utvrđenih provedenim dokazima, među kojim i ta da je on predstavljao osobu koja

je mogla izvoditi zatočenike iz hangara kad je htjela a što obični stražari nisu mogli -

postojala očuvana svijest i volja o zajedničkom djelovanju, koja se uklapa u htijenje svakog

od suizvršitelja ponaosob da djelo mučenja i povrijeđivanja tjelesnog integriteta oštećenog

Čolakovića počine kao svoje (animus auctoris). Iz razloga što se smrt oštećenog Čolakovića

ne može dovesti u vezu sa radnjama optuženog, Sud je iz činjeničnog opisa ispustio riječi

22

navedene u optužbi vezane za ekshumaciju i reekshumaciju posmrtnih ostataka Alije

Čolakovića.

56. Sud ovom prilikom primjećuje da se ovdje ne radi o pitanju komandne odgovornosti

nego direktne, osobne odgovornosti optuženog za izvođenje i prosljeđivanje žrtve i

njegovom prisutnosti mučenju oštećenog, koje radnje se moraju posmatrati, kako je to već i

navedeno, kao značajna podrška neposrednim izvršiocima mučenja. Dakle, radi se o

aktivnoj radnji koja se optuženom stavlja na teret, kako je to našao ovaj sud, u smislu

mučenja i povrede tjelesnog integriteta počinjenih u suizvršilaštvu, a ne o propustu –

pasivnom držanju optuženog vezano za momenat kada bi mu njegova pozicija naložila

aktivno sprječavanje nedozvoljene radnje, u kom, hipotetičkom slučaju bi se moglo govoriti

o komandnoj odgovornosti.

U odnosu na djelo iz točke 5.) izreke presude

57. Da je optuženi, na način kako je to opisano točkom 5. osuđujućeg dijela presude,

počinio kazneno djelo Ratni zločin protiv građanskog pučanstva iz članka 173. stavak 1., u

ovom slučaju točke c) (mučenje i povreda tjelesnog integriteta), a u svezi sa člankom 180.

stavak 1. i člankom 29. Kaznenog zakona BiH, nesporno proizlazi iz iskaza svjedoka

Mirsada Omanovića, direktne žrtve inkriminiranih radnji optuženog, te iskaza svjedoka

Aziza Selimovića, koji je svjedočio o izvođenju iz, i vraćanju Omanovića u hangar broj 2, u

kojem su oba bili zatočeni.

58. Naime, ne dvojeći o identitetu optuženog, te ističući kako ga poznaje još od prije rata,

pritom pokazujući na optuženog u sudnici, svjedok Mirsad Omanović u potpunosti

potvrđuje navode optužnice, kazujući do u detalje kako ga je optuženi nakon povratka sa

rada van logora izvodio iz hangara, vozio autom do druge zgrade gdje je, ne poduzimajući

ništa, posmatrao mučenje kojem je svjedok bio izložen od strane Marinka Marića. Svjedok

je u svome iskazu posebno istakao: „Rekli su mi da sam donio 5000 maraka. Rekao sam da

nisam, da nemam pare. Marinko me udario. Nikola je to posmatrao. Progonili su me da sam

krao municiju i oružje od HVO-a za Armiju. Vratili su me autom u hangar. Rekli su da

navečer donesem pare jer ću inače biti likvidiran. Navečer su me prozvali Andrun i

Marinko. Odveli su me opet u istu prostoriju. Marinko me je tukao, naredio mi da se skinem

i kad je vidio da nemam novac, tukao me palicom, čizmom, pucao mi iznad glave i rekao da

je ostavio metak. Ubacio mi je pištolj u usta i pucao na prazno. Kleo sam se da nemam,

molio sam ga da me ubije. Cijelo to vrijeme Nikola je bio prisutan, sjedio je na stolu. Na

vratima hangara Nikola i Marinko su mi rekli: Ako ne doneseš pare, bit ćeš sutra navečer

ubijen. Rekao sam im nemojte čekati ubite me odmah.“ Nakon ovog drugog mučenja,

kazuje svjedok, optuženi i Marinko Marić se nisu više vraćali po njega.

59. O ovim radnjama optuženog svjedoči i Aziz Selimović, koji je također bio zatočenik u

Hangaru broj 2 jasno se sjećajući kako je optuženi u više navrata ulazio u hangar broj 2 i

izvodio neke zarobljenike, a među njima i Mirsada Omanovića, u čiji identitet nema sumnji,

obzirom da su bili u tazbinskom srodstvu. Svjedok ističe kako je Omanović vraćan u

polusvjesnom stanju, ozlijeđen i krvav, te kako mu je pričao da su ga Marić i Andrun skidali

do gola i udarali. Svjedok Selimović je izjavio da je za vrijeme njegovog boravka u logoru

„Gabela“ optuženi ulazio u hangar i da je izvodio neke zarobljenike, među njima i

23

Omanović Mirsada čijeg se imena sjeća pošto ga je inače poznavao. Ističe da je Omanović u

više navreta izvođen u toku noći i da je vraćen ozlijeđen, krvav i u polusvjesti. Svjedok

Selimović je tada pomagao ovoj žrtvi te ovom prilikom saznao od Omanovića tko ga je

mučio.

60. U odnosu na ovu točku optužnice je sam optuženi iznio da svjedoka Omanovića,

prilikom njegovog saslušanja kao svjedok prvi put svjesno vidi, te da mu nije jasno kako mu

se može staviti na teret iznuđivanje novca od jednog zatočenika koji općenito ne raspolažu

takvim sredstvima s obzirom da se nalaze u logoru. Međutim, ako se ova primjedba

optuženog dovede u vezu sa njegovim svjedočenjem i svjedočenjem svjedoka odbrane koji

su iskazivali u korist optuženog, iz kojih je vidljivo upravo suprotno, da se dogodilo da su

zatočenici u logoru posjedovali novac (v. npr. svjedoci obrane Lizde Rezalija, Ćamil Klepo

i Ramiz Trolo), onda se ovakva primjedba optuženog ne može prihvatiti. Tim prije, što iz

iskaza svjedoka Omanović Mirsada proizilazi da je svjedok kritičnog dana bio na radu u

mjestu blizu njegove kuće, da su ga policajci odveli kući gdje je uzeo neke stvari i kada se

vratio u logor „Gabela“ da je bio izveden i tražen mu je novac, pa se iz tih činjeničnih

okolnosti moglo zaključiti da su optuženi i Marinko Marić očigledno bili u ubjeđenju da je

taj svjedok tog dana donio novac od kuće.

61. Iz iskaza svjedoka koji na nedvojben način kazuju o ulozi optuženog u inkriminisanim

radnjama, jasno proizlazi da je optuženi, na način kako je to opisano, počinio navedeno

kazneno djelo. Optuženi je sa izvođenjem svjedoka Omanovića te učestvovanjem u

njegovom ispitivanju bio i suizvršitelj mučenja, jer su obojica zajednički djelovali, bez

obzira što je samo Marić tukao svjedoka, dok je optuženi bio prisutan i postavljao pitanja.

Kao prvo, samim svojim prisuststvom je osiguravao svoga suizvršitelja Marića u njegovim

djelovanju te time ohrabrivao da nastavi mučenje žrtve Omanovića. Kao drugo, iz

zajedničkog načina ispitivanja Mirsada Omanovića jasno proizilazi i postojanje umišljaja

optuženog u odnosu na mučenje – isto je bilo poduzeto konvergentnim ponašanjem od

strane oba suizvršitelja, optuženog i Marinka Marića sve u cilju da se iznudi novac od strane

žrtve Omanovića. Na ovom mjestu Sud nalazi za potrebno da se osvrne na komentar

branitelja Kulenovića iz njegove završne riječi kada je izjavio kako se optuženi po tenoru

optužnice tereti za izvršenje mučenja po devet tačaka, i koji, pozivajući se na definicije

mučenja sadržane u Konvenciji UN protiv mučenja (1984), kao i iz članka 190. KZ BiH,

navodi da se mučenje, imajući u vidu njegov opis iz spomenutih definicija za razliku od

drugih, lakših oblika zlostavljanja, razlikuje po visokom stupnju patnje koja ga prati, što se

po branitelju, nikako ne može staviti na teret optuženom obzirom da navedene

kaznenopravne radnje, onakve kakve su opisane, ne dostižu takav stupanj patnje koja bi

odgovarala mučenju. Dodatno, branitelj se pozivajući na presudu MKSJ broj: II-95-17/1, u

predmetu Furundžija Ante, opredjeluje da optuženi ako je nekad i bio prisutan činu

mučenja, nije učestvovao u svrsi mučenja niti je pomagao na bilo koji način njegovom

izvršenju, te se stoga ne može smatrati ni kaznenopravno odgovornim za isto. Ovakva

tvrdnja branioca i njegovo pozivanje na citirani judikat MKSJ jednostavno nema mjesta jer

svoje uporište ne nalazi u sprovedenim dokazima iz kojih se jasno da vidjeti da je prisutnost

optuženog mučenjima oštećenih i u onim slučajevima kada isti nije poduzimao neposrednu

izvršilačkiu radnju bila od odlučnog značaja i u tjesnoj vezi s radnjama poduzetih od drugih

lica, s njom čineći cjelinu. Dodatno, ako se ima u vidu svjedočenje samog Andruna (vezano

za njegovu znatiželju, i ne samo nju, već i za informiranje ravnatelja logora) ali i ostalih

svjedoka koji su svjedočili o njegovoj ulozi u logoru „Gabela“, očigledno je da je isti imao

24

punu svijest o događanjima u logoru. Sud primjećuje da MKSJ u predmetu Kunarac, Kovač

i Vuković, (Žalbeno vijeće), 12.06.2002, para.142., zasniva definiciju mučenja na slijedećim

konstitutivnim elementima: „(i) Nanošenje, djelom ili propustom, teške tjelesne ili duševne

boli ili patnje. (ii) Delo ili propust moraju biti namjerni. (iii) Motiv djela ili propusta mora

biti iznuđivanje informacija ili priznanja, kažnjavanje, zastrašivanje ili vršenje pritiska na

žrtvu ili treću osobu, ili diskriminacija, iz bilo kod razloga, žrtve ili treće osobe.“ Vidi

takođe Krnojelac, (Pretresno vijeće), 15.03.2002, para.179. (isto). Slično ovom, u članku

190. KZ BiH je data definicija mučenja kojom se od strane službenog ili drugog lica, nanosi

drugom fizička bol ili teška fizička ili duševna patnja, s alternativno postavljenim ciljem,

kada se inter alia to lice zastrašuje ili prisiljava bilo iz kojeg drugog razloga zasnovanog

bilo na kojoj vrsti diskriminacije. Upravo kad je riječ o cilju počinjenja kaznenopravne

radnje po ovoj točki optužnice, isti je određen traženjem novca od oštećenog koji je

bošnjačke nacionalnosti. Argumentacija branioca Kulenovića kojom nastoji dovesti u

pitanje stepen patnje oštećenog/oštećenih, a time relativizirati i učiniti upitnim

kaznenopravnu odgovornost optuženog po osnovu njegovog učešća u radnji mučenja bilo

kao neposrednog izvršitelja ili kao suizvršitelja, ne stoji, iz jednostavnog razloga što zakon

alternativno postavlja nastupanje zabranjene posledice, dakle, nanošenje drugom fizičke

boli ili teške fizičke boli, čime je ispunjen dovoljan uslov za postojanje mučenja već samom

utvrđenom činjenicom da je oštećenom Mirsadu Omanovića, i ne samo njemu, već i ostalim

oštećenim po točkama osuđujućeg dijela izreke presude, nanijeta fizička bol. Uostalom,

posledice mučenja u vidu boli više oštećenih i danas osjećaju kako su to eksplicitno izjavili

tokom svog svjedočenja.

U odnosu na djelo iz točke 9.) izreke presude

62. Vezano za dokazanost radnji opisanih pod točkom 9. optužbe, Sud je na osnovu

svjedočenja Džemala Topića utvrdio činjenice po kojim je optuženi u srpnju 1993. godine

odveo više zatočenika, a među kojima i Topića u vojarnu „Grabovina“ u Čapljinu, predavši

ih nepoznatim pripadnicima HVO-a.

63. Svjedok Topić je dalje ubjedljivo svjedočio da su tom prilikom isti bojovnici HVO-a

uveli njega i skupinu drugih zatočenika jednog po jednog u kupatilo jedne zgrade unutar

vojarne, te da su ih tu udarali među ostalim i sa crijevom od protupožarnog aparata, dok je

sve to vrijeme optuženi sjedio na klupi ispred zgrade, vidjevši kako Topića uvode u zgradu,

a zatim izvode krvavog. Svjedok Topić je tokom svojeg svjedočenja potvrdio u više navrata

da je položaj optuženog tokom uvođenja i izvođenja zatočenika u zgradu u kojoj se nalazilo

kupatilo bio takav da je dobro mogao vidjeti stanje u kojem su svjedok i drugi mučeni

zatočenici napuštali zgradu.

64. Njegovo svjedočenje je u ovom djelu podupirano iskazom Kemala Balavca koji je jedne

druge prilike također bio odvođen od strane optuženog u vojarnu u Čapljini i koji je opisao

ponašanje optuženog koje točno odgovara opisu i iz ove točke optužnice, što je činjenična

okolnost koja upućuje na isti model Andrunovog ponašanja. Naime, svjedočenje Kemala

Balavca ukazuje da je isti polovicom sedmog mjeseca odveden u Čapljinu u kamionu

zajedno sa Džemalom Topićem i drugima, na rad, gdje su bili prebijani. Balavac ne

nastavlja svjedočiti o događaju koji se odnosi na dan kada je s njim bio Topić, ali ipak

potvrđuje da je isti vođen na rad u čapljinu i da su svi pri takvim prilikama bili prebijani.

25

Dalje, Balavac navodi kako mu je jednom prilikom kada je bio u grupi tokom rada u kantini

prišao jedan mladi vojnik i gasio cigaretu na ruci. To je Andrun jasno vidio sjedeći na klupi

a da to nije spriječio što se opet uklapa u identičan model njegovog ponašanja i u drugim

prilikama. Isti svjedok navodi da su drugom prilikom ekipu zatočenika udarali u kupatilu

vatrogasnim cijevima i da su isti bili potpuno nemoćni i krvavi nakon udaranja, ali dodadje,

da Andrun po njegovom zapažanju tada nije bio u vojarni. Dakle, svjedok govori o

identičnom događaju kao u ovoj tački optužnice što upućuje da je to bio uobičajen način

mučenja kojem je nekom drugom prilikom sasvim izvjesno mogao biti prisutan optuženi

Andrun a oštećeni bio Džemal Topić.

65. Zaključak Suda da se svjedoku Džemalu Topiću može vjerovati u odnosu na način

mučenja zatočenika koji je opisanim takođe točkom 9. optužnice, nalazi dodatnu potporu u

rezultatima dokaznog postupka u predmetu broj: K.9/95 koji se vodio 1995. godine pred

Višim sudom u Mostaru protiv Šveđanina Jackie Banny Arklofa, i u kojem je potvrđeno da

je došlo do mučenja zatočenika, među njima i Džemala Topića, dovedenih iz logora

„Gabela“, na način kako je to opisano optužnicom, kojom prilikom je, što se tiče modus

operandi takođe, upotrebljavano crijevo od protupožarnog aparata.

66. Obrana je svojim izlaganjem nastojala diskreditirati svjedoka Topića u odnosu na dvije

druge točke optužnice, a sam optuženi je u svome iskazu osporavao da je u logoru „Gabela“

imao ikakvog kontakta sa ovim svjedokom, što ovaj Sud nije prihvatio jer je u suprotnosti

sa iskazom svjedoka Topića koji je na uvjerljiv način opisao učešće optuženog u radnjama

navedenim u optužnici. U odnosu na ovu točku optužnice, čiji je sadržaj za razliku od

sadržaja druge dvije točke (v. točke 8. i 10.) koje se odnose na ovog svjedoka, bio dovoljno

jasno istražen i rasvjetljen od strane zastupnice optužbe, Sud je bio ubijeđen, van razumne

sumnje, da se ovaj događaj desio na način opisan u optužnici. Takvo svoje ubjeđenje Sud

zasniva, pored ostalog, što se u osnovi isti model ponašanja optuženog po ovoj tački izreke

optužbe/ presude, kako je to već bilo isticano, ponavlja u svim situacijama mučenja

zatočenika kojim je Andrun bio prisutan davajući aktivno učešće.

67. Optuženi je proslijeđivanjem Džemala Topića bojovnicima HVO-a u odlučujućem

dijelu omogućio njegovo mučenje. Iz utvrđene činjenice, koja se odnosi na nastavak

događaja, po kojoj je optuženi vidio uvođenje Džemala Topića i drugih zatočenika jednog

po jednog u kupatilo od strane bojovnika HVO-a, da je tom prilikom nedostajala bilo kakva

reakcija s njegove strane na ovaj događaj, ukazuje na umišljaj optuženog u odnosu na

mučenje Džemala Topića u ovoj prostoriji, a i činjenica da optuženi nakon izvođenja Topića

sa vidljivim znakovima zlostavljanja nije pokazao ni na koji način suosjećanje prema

mučenim ili bilo što što bi ga distanciralo od poduzete radnje bojovnika, čak što više,

optuženi se pokazao ravnodušnim, što u ukupnosti rezultira na njegovo pristajanje u

pogledu nastupanja zabranjene posljedice.

U odnosu na djelo iz točke 11.) izreke presude

68. Kaznena odgovornost optuženog u odnosu na ovu točku optužnice proizilazi iz iskaza

svjedoka Kemala Balavca, koji je i direktna žrtva ove inkriminacije. Ovaj svjedok je

najprije svjedočio kao svjedok optužbe dana 14.09.2006. godine, te kao svjedok obrane

dana 1.12.2006. godine.

26

69. Zapravo, ovaj svjedok izjavljuje kako je u više navrata u periodu od 15 dana odvođen od

strane antiterorističke grupe „Ludvig Pavlović“ na prinudni rad da čupa draču i kupine

golim rukama pri čemu nije smjeo čučnuti nego je morao biti pognut, da nije dobijao vodu,

da su ga pripadnici te grupe udarali držačem od noža, rukama i nogama, čime su god stigli.

Konkretne prilike, svjedok Balavac navodi da su po njega ponovo došli kako bi ga vodili na

rad, da je izbio sukob između Andruna i Perišića sa jedne strane i Mirsa Muminagića sa

druge strane, koji nije dozvoljavao da svjedoka vode. Tih 15 zatočenika su predati od strane

Previšića i Andruna toj antiterorističkoj grupi, govoreći, da ih danas vode i da rade šta

mogu, a da će sutra vidjeti šta će s njima. Ovaj svjedok je pri direktnom ispitivanju od

strane tužiteljice nejasno potvrdio njene navode po kojim je krtitične prilike rečeno: „Eto

vam ih radite od njih što hoćete“, dok je tokom direktnog ispitivanja na upit branitelja

Kulenovića naveo: „danas ih vodite, a sutra ćemo vidjeti šta ćemo“, dok je prilikom

unakrsnog ispitivanja od strane tužiteljice izjavio:“ Vodite ih danas i radite danas što

možete, a sutra ćemo vidjeti što ćemo“, što je izričito potvrdio na ponovni upit tužiteljice,

pa je tâ, poslednja verzija navedena u izreci presude, iako se u biti radi o suštinski istoj

stvari. Svjedok je dodao, kako je od zadobijenih udaraca zadobio posledice i to: 4 slomljena

rebra, 6 slomljenih zuba, slomljenu jagodičnu kost, i rasjekotine na osam mjesta na glavi.

Balavac za optuženog ne navodi da ga je tukao, ali ističe kako je on, dok su ga tukli, stajao

sa strane.Vijeće je saslušavši ovog svjedoka svoju odluku baziralo na oba njegova iskaza

koja je dao, jednom u svojstvu svjedoka optužbe i drugi put, u svojstvu svjedoka obrane.

Ocjenjujući cjelinu njegovog svjedočenja, Sud nalazi da su oba njegova iskaza u

odlučujućoj mjeri konzistentni jedan sa drugim i kao takvi pouzdani, te njegovo svjedočenje

sud prihvatio poklonivši mu vjeru.

70. Iskaz svjedoka Kemala Balavca potvrđuje i svjedok Hasan Tucaković koji je zajedno sa

Balavcem bio zatvoren u hangaru broj 1 i koji se u svome iskazu prisjetio događaja kada se

Balavac vratio sa krvavim rukama sa čupanja drače u taj hangar. Također i svjedok obrane

Safet Peco, koji je također bio zatočenik hangara broj 1. u svome svjedočenju pred Sudom

BiH 6.11.2006. godine potvrđuje da je Kemal Balavac često bio izvođen iz hangara i da

misli da je vani bio zlostavljan. Ova dva iskaza potkrijepljuje iskaz Kemala Balavca u

odnosu na poseban način mučenja kojem je bio izložen nakon što ga je optuženi predao

navedenoj vojnoj jedinici.

71. Optuženi u svojstvu svjedoka poriče iskaz Kemala Balavca sa argumentom da nitko nije

u stanju da golih ruku čupa 15 dana draču, te da je iskaz ovog svjedoka već iz ovog razloga

diskreditiran. Sud ovu argumentaciju nije prihvatio jer, kao prvo, iz navedenih dokaza koji

se podudaraju jasno proizilazi da je Kemal Balavac bio mučen na ovaj poseban način.

Također, u odnosu na fizičku mogućnost obavljanja ovakvog posla golim rukama, Sud

ističe, da je ovdje u pitanju jedan od navodno 15 dana kroz kojih je svjedok Balavac bio

vođen na prinudni rad, te da se u odnosu na cijeli period vođenja može zaključiti da su

poslovi koje je svjedok morao obavljati pod nadzirom bojovnika HVO-a, mogli varirati.

72. Također i argumentu optuženog da svjedok Kemal Balavac nije nikada bio zatočenik u

hangaru broj 1 nego da je cijelo vrijeme koje je morao provesti u logoru „Gabela“ bio

zatvoren sa drugim uglednim Bošnjacima u posebnoj čeliji u zgradi uprave lijevo od ulaza

logora, Sud već zbog navedenih iskaza drugih zatočenika iz hangara broj 1 nije mogao

pokloniti vjeru.

27

73. Pod ovom točkom optužnice optuženi se tereti za konkretnu radnju činjenja, tj. predaju

Kemala Balavca antiterorističkoj grupi riječima „Eto vam ih i radite od njih što hoćete“,

koje ukazuju na najmanje eventualni umišljaj optuženog i na njegovo pristajanje na sve

posljedice koje bi time mogle nastupiti iz njegove radnje. Njegova osobna kaznena

odgovornost, dakle proizilazi iz aktivne radnje predaje svjedoka Kemala Balavca

pripadnicima antiterorističke skupine „Ludvig Pavlović“.

U odnosu na djelo iz točke 12.) izreke presude

74. Ova točka optužbe je dokazana iskazima pred Sudom BiH od strane svjedoka Bajre

Pizovića, Ahmeta Cernice, oštećenog Selima Gagule, a i na osnovu samog priznanja

optuženog.

75. Optuženi je u svojstvu svjedoka izjavio da je neutvrđenog dana u kolovozu 1993. godine

izveo Selima Gagulu iz hangara broj 2. Odveo ga je autom na poligon ispred prostorija za

ispitivanje, te ga tu predao jednoj skupini od 3-4 bojovnika iz Konjica, koji su Selima

Gagulu onda tako teško zlostavljali da je bio u besvjesnom stanju više dana i da je zbog toga

po iskazima Bajre Pizovića i Ahmeta Cernice već bio predviđen za pokop. Optuženi je

nadalje priznao da je vidio to mučenje jer se nalazio na klupi samo nekoliko metara

udaljenoj od mjesta mučenja. Svjedok Gagula je u odnosu na njegovo zlostavljanje izjavio:

„Nikota Branko me udario čizmom u predjelu stomaka, pa dvaput kundakom u glavu i šta

se dalje sa mnom dešavalo, ne znam.“ Svjedok je jasan da je prije nego što je izgubio svijest

vidio optuženog koji je sjedio tako da je mogao posmatrati sve što se događalo.

76. Svjedok Bajro Pizović se na ovu okolnost izjasnio kako slijedi: „Jednog dana stražar

Nikolić me pitao hoću li odnijeti flašu vode u susjednu prostoriju. Bila je to prostorija 2,5 x

1,5 m. Tamo je bio čovjek koji je imao samo šorc na sebi, bio je gotovo crn, glava, grudni

koš, ruke, noge, oči su mu bile natekle da su se vidjele samo trepavice. Sjedio je na spužvi i

to je bilo poliveno vodom oko 15 cm. Pitao sam ga kako se zove i on je rekao Gagula Selim.

Ujutro je došao kamion. Stao je pred tu prostoriju. Četvorica su iznijeli neku vreću i stavili

je na kamion. Neko je rekao: Ovaj je živ, vrati vreću. Tako su ga vratili. Poslije sam po

izlazu iz logora saznao da je on preživio.“

77. Optuženi je već činjenicom da je svjedoka Selima Gagulu vodio do poligona gdje su

bojovnici HVO-a slavili, a ne u samu zgradu logora u kojoj se uobičajeno odvijalo

ispitivanje zatočenika od strane SIS-a, ukazao na umišljaj u odnosu na daljnje događaje.

Svojim ponašanjem nakon predaje Selima Gagule bojovnicima koji su ga odmah počeli

zlostavljati, optuženi je pokazao nedostatak svakog impulsa humanosti prema ovoj žrtvi.

Iskaz optuženog u svojstvu svjedoka da se protivio ovakvom postupanju prema

zatočenicima, na način da je najavio ravnatelju logora Boki Previšiću da neće više izvoditi

zatočenike, sve i da je istinit predstavlja post facto ponašanje koje je irelevantno za

egzistentnost ove kaznenopravne radnje.

78. Sud na ovom mjestu primjećuje da priznanje optuženog u ovoj točki optužnice ukazuje

na jedan model njegovog ponašanja koji se susreće i kroz predhodne točke osuđujućeg

dijela presude. Optuženi samo u rijetkim slučajevima neposredno preduzima radnje mučenja

28

u užem smislu, kao što je neposredno premlaćivanje zatočenika, ali on uvijek preduzima

radnje izvođenja zatočenika, dovođenja na mjesto neposrednog izvršenja mučenja, predaje

drugim osobama i u pravilu prisustvovanja mučenju, što predstavlja svojevrsnu podjelu

uloga u zajedničkom izvršenju krivično pravne radnje. Prema tome, optuženi u gore

navedenim točkama nije poduzeo radnje pomaganja, nego radnje zajedničkog izvršenja

kaznenog djela, obzirom da radnje koje je optuženi poduzeo, po ocjeni ovog Suda,

predstavljaju odlučujući doprinos radnji izvršenja ovog kaznenog djela bez kojih ne bi bilo

moguće ni djelovanje ostalih saizvršitelja (v. i para. 55).

U odnosu na djelo iz točke 13.) izreke presude

79. Sud je mišljenja da posjećivanje osoba lišenih slobode, u svezi sa ratnim sukobom,

predstavlja ključni element zaštite koju pruža Međunarodni komitet crvenog križa (MKCK),

koji je međunarodno priznato pravno tijelo, čiji rad omogućava njegova nepristrasnost i

neutralnost i kojem je međunarodna zajednica dala jasan mandat da osigura sprovođenje

detaljnih pravila Ženevskih konvencija. Suština ovih posjeta jeste ta da, obzirom da su

osobe koje su zatočene ili pritvorene tokom sukoba ili kao posljedica sukoba smatrani

neprijateljima od strane osoba koje su ih zatvorile, potrebno im je posredovanje neutralnog,

nezavisnog tijela koje će osigurati da se sa njima postupa humano te da se zatočenici drže u

pristojnim uslovima, te da im je omogućeno da razmjenjuju novosti sa svojim porodicama,

to jest, da se osigura da se sa zatočenicima postupa u skladu sa humanitarnim načelima koje

propisuju Ženevske konvencije. Sud ističe činjenicu da, shodno Ženevskim konvencijama,

posjete MKCK nemaju za cilj puštanje zatočenika na slobodu nego sprovođenje standardnih

procedura MKCK, koje su jasno predočene vlastima koje drže zatočenike prije posjete i

koje podrazumjevaju i registraciju zatočenika.

80. Stoga, prebacivanjem grupe uglednih Bošnjaka, koji su isto tako držani odvojeno od

ostalih zatočenika, iz logora „Gabela” u silose u Čapljini u najmanje dva navrata, u

kolovozu i rujnu 1993. godine, sa namjerom da se spriječi popis ovih zatočenika od strane

MKCK, je izazvalo veliki strah kod ovih zatočenika. Svjedoci Mirza Čolaković, Ramiz

Leto, Enver Bojić i Bajro Pizović koji su zajedno sa drugim zatočenicima-svjedocima

Alaudinom Veledarom, Halilom Turajlićem i Mehom Zelem, bili prebačeni u najmanje dva

navrata svojim iskazima su potvrdili da su zatočenici znali za razlog njihovog premještanja,

te da je ova činjenica uzrokovala veliki strah u njima.

81. Vezano za premještanje uglednih Bošnjaka iz dijela civilnog zatvora koji se nalazio u

zgradi Uprave smještenog sa lijeve strane gledano od kapije kojom se ulazi u logor, u Silos

u Čapljini, svjedok Ahmet Cernica je izjavio da je sa grupom od 50 ljudi prije nego što su

trebali doći predstavnici MKCK odveden i da su u toku dva navrata skrivani u silos u

Čapljini, da su ih izvodili stražari i jedna interventna grupa, a da to stražari nisu mogli raditi

bez odluke Uprave logora. Posvjedočio je i to kako je čuo od jednog stražara da je Andrun

dolazio u silos u posjetu, te da ga je jednom tamo i vidio. Svjedok Huso Marić izjavljuje da

je u dva navrata vođen u silos i da je prilikom jednog odvođenja vidio Andruna dok ga

drugom prilikom nije vidio. Kemal Balavac svjedoči da je u dva navrata skrivan od strane

predstavnika Crvenog križa zajedno sa drugima, da su prebacivani u Silos u Čapljini i da su

naredbu za sakrivanje izdali Boko Previšić i Andrun. Svjedok Alija Šuta je izjavio da je čuo

od nekog Penave da su zatočenici sklanjani od Crvenog križa da ne bi bili popisani i nakon

29

toga je rekao kako je Penavi „jednom“ Andrun skinuo naočale i rekao mu što ima pričati. U

odnosu na istu okolnost svjedok Osman Penava navodi da je davao izjave Crvenom križu za

neke zatočenike i da je Andrun htio da sazna što je govorio pa ga je blago udario zbog čega

su mu pale naočale. Kada se ovi svjedočki iskazi dovedu u međusobnu vezu, Sud je našao

dokazanim psotojanje direktnog umišljaja na strani optuženog u odnosu na skrivanje

zatočenika od djelatnika MK CK, a time i u odnosu na konkretne akcije premještanja

zatočenika iz „Gabele“ u Silos u Čapljini. Uostalom, svjedoci optužbe apostrofiraju Upravu

logora kao odgovornu za njihovo premještanje uoči posjeta predstavnika MK CK, a ta

Uprava je za ovaj Sud bila personoficirana u ličnosti ravnatelja Previšića i njegovog

zamjenika Andruna o čemu je već bilo riječi.

82. Usprkos tvrdnjama optuženog da nije na bilo koji način bio uključen u ove akcije,

njegovo ponašanje prema jednome zatočeniku prilikom posjete MKCK u logoru „Gabela”

ukazuje na suprotan zaključak. Iz iskaza Senada Šetke i Alije Šute proizilazi, da je optuženi

nakon što je zatočenik Osman Penava u hangaru broj 3 obavijestio pripadnike MKCK-a o

skrivanju zatočenika u silosima u Čapljini, istome prišao upitavši ga šta je tu govorio, pa

udarivši ga slomio mu na ovaj način naočale. Svjedoci Hamza Penava i Eldin Vujinović

svojim iskazima potvrđuju ovaj incident. Tako svjedok Hamza Penava navodi kako je

Osman Penava davao izjave Crvenom krstu za neke zatvorenike, da je Andrun želio da

sazna što je Osman govorio, te ga je blago udario uslijed čega su ovome pale naočale, da mu

je tad Andrun rekao: „Neka znaš da ti je ustaša slomio naočale.“ Enver Bojčić navodi da su

ih skrivali od predstavnika Crvenog krsta u Silos da ih ovi ne bi popisali, što je kod

zatočenika izazivalo strah iz razloga što bi ih mogao ubiti tko hoće pošto nisu bili

evidentirani. On, istina, za Andruna navodi da ga nikad nije udario niti mučio, ali dodaje,

kako je Andrun bio zamjenik upravitelja logora u kojem je svjedok bio „pod ključem“ tj. da

je bio zatočenik u logoru. Na upit odakle mu je to poznato, svjedok je naveo da je to saznao

od ostalih zatočenika kad bi se vraćali u hangar ali i iz komunikacije sa stražarima koji su

mu potvrdili da se Andrun „pita“, možda i više nego Boko. Svjedok se u konačnom

određuje da premještanje zatočenika, među kojima i njega, nije moglo biti bez znanja

Uprave logora. Sud je poklonio vjeru iskazu ovog svjedoka nalazeći da je isti detaljan, da se

radi o svjedoku koji je bio predsjednik suda, odnosno sudija, jedno vrijeme i u periodu

postojanja Herceg-Bosne, pa da se već i iz tih profesionalnih i edukativnih sposobnosti, radi

o licu koje je imalo mogućnost ne samo točnog opažanja već i proniciljivog i logičkog

zaključivanja. Dodatno, Sud nalazi da ovaj svjedok ničim nije pokazao razloge kojim bi se

radilo o pristrasnom svjedoku jer je rezolutan u tvrdnji da ga Andrun nikad nije fizički

kontaktirao. To što svjedok Andruna nije vidio jedne od datih prilika pred Silosom, ne znači

da on tamo nije bio druge prilike, pa sve i za slučaj da tamo nije bio (iako o suprotnom

postoji već navedeno svjedočenje) njegovo fizičko prisustvo pred Silosom nije nužno

obzirom da je zajedno sa Bokom Previšićem mogao izdavati naredbe stražarima da

premještaju zatočenike.Ti dokazi, kako neposredni tako i posredni, po mišljenju Suda,

ukazuju na umišljajno postupanje optuženog u odnosu na skrivanje zatočenika od

predstavnika MKCK, pa također, i u odnosu na konkretne akcije premještanja iz logora u

silose. Uostalom, svjedoci optužbe u odnosu na ove događaje navode Upravu logora koja je

bila odgovorna za njihovo izmještanje uoči posjete delegacije MKCK. Ta uprava je za ovaj

sud bila personificirana u ličnosti upravitelja Boke Previšića i njegovog zamjenika Nikole

Andruna o čemu je već bilo riječi.

30

83. Time što je optuženi namjerno učestvovao u sakrivanju zatočenika od predstavnika

MKCK-a i time što je na ovaj način spriječen njihov popis, optuženi je uskratio položaj

zatočenika, a tako i svih prava koja iz tog položaja proizilaze prema Ženevskim

konvencijama. To iz već spomenutog razloga što bi njihova sudbina kao zatočenika samo

kroz ovakav popis bila poznata vanjskom svijetu i na ovaj način predstavljala jedan stupanj

sigurnosti u ovako teškom položaju u kojem su se nalazili kao logoraši. Sud je mišljenja da

je spoznaja da su namjerno sakriveni od predstavnika MKCK nanijela tešku psihičku patnju

tim zatočenicima, koji su mogli opravdano strahovati za svoje živote, što je bila utvrđena

činjenična osnova da Sud ovakve postupke optuženog podvede pod nehumano postupanje,

prema članku 173., stavak 1., točka c) KZ-a BiH.

Oslobađajući dio presude

U odnosu na djelo iz točke 1.) izreke presude

84. Sud nije optuženog proglasio krivim po ovoj točki optužnice, jer tužitelj nije izvan

razumne sumnje dokazao činjenice koje se odnose na događaj ispitivanja i mučenja

zatočenika Mirze Čolakovića od strane optuženog, djelujući opisane prilike zajedno sa

Marinkom Marićem i Almirom Kudrom zv. „Hogar“.

85. To iz razloga što se i nakon uviđaja Suda na licu mjesta u bivšem logoru i sadašnjoj

vojarni u Gabeli nije moglo sa sigurnošću utvrditi gdje se kazneno djelo opisano ovom

točkom optužnice dogodilo, pošto u zgradi lijevo od kapije logora, koja u odnosu na

unutrašnji opis kao jedina odgovara iskazima svjedoka, nisu postojale stepenice pri ulazu u

tu zgradu. Pošto svjedok u svome iskazu u više navrata spominje činjeničnu okolnost

postojanja ovih stepenica u bitnim dijelovima svjedočenja, i to prilikom ulaska u zgradu,

prilikom izlaska iz zgrade nakon mučenja, kada je trebao biti doveden od strane Marinka

Marića i Almira Kudre, pošto nije više sam mogao savladati ove stepenice, da bi onda i

primijetio da je optuženi, stojeći na ovim stepenicama davao upute Marinku Mariću.

86. Jedini svjedok koji potvrđuje svjedočenje Mirze Čolakovića je Alaudin Veledar koji u

svome iskazu naveo da je jedan dan čuo kako tuku nekog momka, da je prepoznao glas

optuženog. Svjedok dalje istiće da je kasnije saznao od Mirze Čolakovića da je tom

prilikom bio tučen od strane optuženog. Pošto je svjedok Alaudin Veledar u spornom

periodu bio smješten u podrumskom zatvoru gore navedene zgrade čiji nacrt se ne podudara

sa svjedočenjem žrtve Čolakovića, Sud nije van razumne sumnje mogao utvrditi kaznenu

odgovornost optuženog po ovoj točki optužnice.

87. Također, svjedočenje Mirze Čolakovića pred Sudom BiH djelomično je u nesaglasnosti

sa prethodnim iskazom datim Tužiteljstvu u toku istrage, dana 9.11.2005. godine. Time je

došlo do nejasnoće tko od suizvršitelja je točno izveo svjedoka iz hangara broj 4. Ova

nesuglasnost sama po sebi ne bi dovela u pitanje svjedočenje Mirze Čolakovića, ali gledano

u kontekstu sa gore navedenim stvara daljnju nejasnoću u svezi sa ovom točkom optužnice.

88. Iz ovih razloga, Sud je u odnosu na ovu točku optužbe ocijenio izvedeni dokaz optužbe

insuficijentnim da bi Sud zasnovao uvjerenje izvan razumne sumnje o dokazanosti

31

činjeničnih navoda po ovoj točki optužbe (članak 173. stavak 1. točka c) KZ BiH – povreda

tjelesnog integriteta i mučenje).

U odnosu na djelo iz točke 3.) i 7.) izreke presude

89. Točka 3. optužnice se odnosi na događaj iz mjeseca rujna 1993. u kojem je izvršeno

prozivanje a potom upućivanje prijetnje i izvođenje iz hangara broj 3. zatočenika Žujo

Mirsada zv. „Šile“ od strane optuženog nakon čega se Žujo u hangara nikad više nije vratio,

da bi njegovi posmrtni ostaci bili ekshumirani i identificirani 1996.

90. Točkom 7. optužnice se optuženom stavlja na teret da je u događaju iz mjeseca kolovoza

iste godine, došao u hangar broj 1. u logoru „Gabela“ kojom prilikom je prozvao i iz

hangara izveo zatočenika Dizdar Hivziju zv. „Učo“, koji se u hangar više nikad nije vratio

da bi njegovi posmrtni ostaci bili ekshumirani i identificirani 1996.

91. U oba ova izolirana događaja nisu sporne činjenice da je kod oštećenih uzrokovana

nasilna smrt nastala dinamičkim djelovanjem zrna ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja koje

je djelovalo u predjelu potiljka glave oštećenog Žuja odnosno nanošenjem zastrela u

predjelu lobanje kod oštećenog Dizdara. Uostalom, te činjenice su na nesumnjiv način

utvrđene na osnovu objektivnih dokaza vezanih za ekshumaciju i identifikaciju posmrtnih

ostataka koji su pripadali dvojici oštećenih, te na osnovu svjedočenja sudsko-medicinskog

vještaka dr Dobrača Ilijasa, koje je u svim elementima kao stručno bilo prihvatljivo za ovaj

Sud, i koje od nikog tokom postupka nije dovedeno u pitanje.

92. Sud je ocjenom iskaza svjedoka optužbe koji su svjedočili na ove okolnosti našao

utvrđenim činjenice i okolnosti koje se odnose na izvođenje oštećenog Žuje iz hangara broj

3. i oštećenog Dizdara iz hangara broj 1. od strane optuženog.

93. Tako, u odnosu na događaj pobliže činjenično opisan pod točkom 3. izreke presude Sud

je cijenio iskaze, u ovom slučaju, neposrednih svjedoka, koji su na upečatljiv način opisali

izvođenje Mirsada Žuje iz hangara broj 3, i to: Eldina Vujinovića, Senada Šetke, Hadže

Klarića, Zlatana Zaklana, Kemala Balavca i Džemala Topića. Navedeni svjedoci, budući da

su se i sami kritične prilike zatekli u navedenom hangaru, u svojim iskazima u osnovi

suglasno potvrđuju činjenicu po kojoj je oštećeni od strane optuženog izveden iz hangara

broj 3. u koji se nakon toga nikad više nije vratio. Tako npr. svjedok Senad Šetka navodi

kako je Mirsada Žuju poznavao cijeli život, da su hangaru sjedili jedan do drugog na 10- tak

metara od ulaza, da je u večernjim satima vidio ulazak optuženog Andruna u hangar, da su u

to vrijeme zatočenici pravili prolaze između sebe budući da su očekivali dolazak

predstavnika MCK, da je tom prilikom Žujo rekao: „Evo dobili smo koridor za Neum“, da

ga je stražar čuo i da su tražili onog ko je to rekao, te da isti izađe. Na to je jedan od

zatočenika rekao „Mirsade, ti si“ i Mirsad je izašao, a zatim se nakon toga vratio i kazao da

ga je stražar dva puta udario, da ga je Nikica ponovo pozvao da izađe, da se nakon 15-tak

minuta vratio u hangar, sav krvav, izudaran od Nikice i još nekih, da je tom prilikom Mirsad

rekao: „Ovo sa mnom neće biti dobro“. Kada je treći put bio prozvan Mirsad je svjedoku

rekao da njegovoj majci prenese poruku, a kada se Andrun pojavio reako je: „Hajde Žujo

izađi, oni će nekada na vašu stranu, ti nećeš nikada“. Izvođenje Žuja je vidio jer je bila

mjesečina a vrata od hangara su bila otvorena. Kada ga je Andrun izveo svjedok Šetka je

32

mislio da će ga ponovo tući. U odnosu na navedene svjedoke ostaje usamljeno svjedočenje

Hamza Penave koji je tvrdio kako je Nikica izveo Žuju koji se više nije vratio. Moguće

pojašnjenje za iskaz ovog svjedoka Sud nalazi u tome što je isti iz svoje percepcije

jednostavno ispustio odvođenje Žuja od strane Andruna i registrovao samo odvođenje Žuja

od strane Nikice koje se prethodno dogodilo.

94. Vezano za ubistvo Hivzije Dizdara, zv. „Učo“, pobliže opisano pod točkom 7. izreke

presude, Sud je također, utvrdio činjenicu da je slijedom svjedočenja svjedoka optužbe

Džemala Topića i Kemala Balavca da je optuženi iz hangara broj 1. izveo zatočenika

Dizdara koji se nakon toga više nikad nije vratio.

95. Iz oba ova slučaja optužba na osnovu činjenice izvođenja oštećenih iz hangara i

činjenica da su nakon rata pronađeni njihovi posmrtni ostaci gradi tezu da je njihovo

ubojstvo počinio niko drugi do optuženi Nikola Andrun. Međutim, Sud nalazi da ovakav

automatizam u zaključivanju uspostavljanjem proste korelacije između činjenica izvođenja

oštećenih od strane optuženog i činjenice njihove nedvojbeno utvrđene nasilne smrti, trpi

ozbiljne manjkavosti u kontekstu dokazanosti tvrdnji zastupnika optužbe da bi upravo

optuženi izvan razumne sumnje neposredno počinio njihovo ubojstvo. Drugim riječima,

takva teza od strane tužitelja ne nalazi podlogu u sprovedenim dokazima, čak šta više, u

potpunosti izostaju dokazi kojim bi se ona potkrijepila.

96. Nesumnjivo je da za utvrđivanje kaznene odgovornosti, govoreći uopće, treba

posmatrati sve elemente kaznenog djela u jedinstvu, ali pri proučavanju ispunjenosti

pojedinih elemenata djela iste moramo odvajati i zasebno razmatrati. Za postojanje

kauzalnog neksusa (nexus causalis), kao objektivne veze u ova oba događaja u smislu ovog

kaznenog djela nedostaje činjenični opis posljedične radnje optuženog, koja bi uz to, bila

oplemenjena njegovom svijesti i voljom za produkciju zabranjenih posledica, smrti

oštećenih. Tužitelj nije ponudio niti jedan neposredni dokaz kojim bi se dokazala činjenica

kojom bi Sud izvan razumne sumnje povukao zaključak da je optuženi počinio

kaznenopravnu radnju ubojstva u osnovi zločina koja bi se interpolirala u toj uzročnoj vezi.

Ostalo je, u svjetlu sprovedenih dokaza, van saznanja Suda, u čemu bi se to konkretno

sastojala radnja izvršenja ubojstva, jednako u oba ova slučaja, na koji način (modus

operandi), uz upotrebu kojeg sredstva, te u pogledu vremena izvršenja djela.

97. Niti jedan od saslušanih svjedoka ne navodi da je vidio kako optuženi ubija bilo kog od

ova dva oštećena.

98. U odnosu na Mirsada Žuju, dodatna zabrinutost Suda u pogledu afirmacije tužiteljičine

tvrdnje proizilazi iz bitnih razlika u iskazima svjedoka vezanih za daljnje odvijanje

događaja nakon izvođenja zatočenika Žuja iz hangara, svjedok Senad Šetka ostao

nekonzistentan u svom svjedočenju u pogledu okolnosti nakon odvođenja Žuja iz hangara a

to se odnosi na bitne činjenice, budući da je kod tužiteljice prvo rekao da je nakon izvođenja

Žuje čuo pucanj iz ručnog vatrenog oružja ispred hangara, da bi na glavnom pretresu izjavio

suprotno, odnosno da je umjesto pucnja čuo zvuk auta. Svjedoci Hamza Penava i Zlatan

Zaklan, koji navodi da nije vidio ko je odveo Žuja ali je siguran da je čuo Andrunov glas, i

koji svjedoci su bili unutar hangara, kao i svjedok Šetka, nisu čuli ni jedno ni drugo, dok se

o ovim činjenicama drugi svjedoci nisu izjašnjavali. Iz ovih razloga svjedočenje Šetke za

33

Sud ostaje krajnje upitnim i kao takvo neuvjerljivo u odnosu na odsjek događaja koji se

odnosi nakon izvođenja Žuja iz hangara.

99. Do takvog ključnog zaključka je došao Sud i u slučaju ubistva Hivzije Dizdara, zv.

„Učo“, vezano za događaj opisan pod točkom 7. izreke presude. Sud je cijenio činjenicu po

kojoj su svjedoci optužbe potvrdili kako je optuženi iz hangara broj 1. izveo zatočenika

Dizdara, iako je istovremeno imao u vidu da postoje značajne razlike u njihovim iskazima,

poput vremena kada je oštećeni izveden iz hangara u koji se više nije vratio. Tako svjedok

Džemal Topić, koji jedini direktno dovodi u vezu optuženog sa ubistvom Dizdara, tvrdi da

se radilo o večernjim satima prvog mraka, što se ne uklapa u iskaze svjedoka Kemala

Balavca i Ramiza Kurtovića koji u svojim svjedočenjima određuju to vrijeme između 24.00

i 2.00 sata u noći, kao period u kojem je Dizdar izveden iz hangara.

100. Na osnovu svjedočenja Topića Sud nije mogao izvan razumne sumnje utvrditi

činjenicu kojom bi optuženi direktno počinio ili bar učestvovao u radnji izvršenja kojom bi

Dizdar bio lišen života. Kao prvo, iz razloga uočene divergencije u pogledu vremena

izvođenja Dizdara, a zatim što je svjedok izveo hipotetički zaključak da je to mogao učiniti

samo optuženi na osnovu vlastitog logiciranja a ne na osnovu onog što je čulima opazio i

čuo. Nije dovoljno reći kako je optuženog vidio zajedno sa Dizdarom ispred hangara broj 1

i da je nakon 2-3 minuta čuo pucanj iz vatrenog oružja, da u momentu kada je prolazio

pored njih nikog drugog nije vidio u blizini, pa da se nakon toga izvede kategorički

zaključak da je ubistvo oštećenog počinio optuženi Ove činjenice mogu imati eventualno

značaj samo indicijalnih što je insuficijentno za utvrđivanje krivnje optuženog po ovoj točki

jer se istim ne može nadomjestiti postojanje neposrednih dokaza o izvršenju kaznenopravne

radnje ubojstva od strane optuženog kako se to tvrdi optužbom. Objektivno, sve i da se

prihvati tvrdnja svjedoka Topića o proteku 2-3 minuta nakon čega je čuo pucanj, u taj

protek vremena makar tako kratak, ali ipak dovoljan, se mogao interpolirati kakav drugi

događaj ili akter kojim bi se uzrokovalo lišenje života oštećenog.

101. Razmatranju ovog pitanja je Sud pristupio sa punim oprezom imajući u vidu i dio za

Sud prihvatljivog svjedočenja Mirze Čolakovića vezano za događaj kada je optuženi

isledniku Marinku Mariću rekao da tog svjedoka ne batina pred zgradom, dakle, na mjestu

gdje se to može vidjeti od drugih, pa se otud povlači logičan zaključak da ako nije dozvolio

da se batinanje tog svjedoka čini javno zašto bi optuženi rizikovao da počini javno mnogo

težu radnju – likvidaciju Dizdara ispred hangara. Dodatno, imajući u vidu svjedočenja

svjedoka optužbe koji su se bavili ulogom i karakterom optuženog, posebno njegovim

intelektom, tako nešto se ne bi uklapalo u psihološki profil njegove ličnosti. Vještak sudsko-

medicinske struke Dr. Dobrača Ilijas je na osnovu pregleda i obdukcije posmrtnih ostataka

Dizdara Hivzije našao zastrel na lobanji promjera 7 mm, da je neoboriv dokaz njegove

nasilne smrti pronalazak zrna u lobanji malog kalibra – 6,35 mm koje upućuje da je

upotrebljeno ručno vatreno oružje kal. 6,35 mm. Optuženi u svom svjedočenju tvrdi kako

Dizdar nije ubijen u „Gabeli“, te da je on posjedovao pištolj kal. 7,65 mm. Iz činjenica da su

imenovani svjedoci optužbe potvrdili da je optuženi bio naoružan pištoljem (što opet ne

znači da je imao pištolj i te kritične prilike, niti je pištolj kod optuženog tada ko vidio –

napomena Suda), da je svjedok Topić čuo pucanj iz vatrenog oružja nakon par minuta pošto

je optuženog vidio sa Dizdarom, optužba je pokušala sastaviti indicijalni lanac u prilog

vlastite teze o Dizdarovom ubistvu od strane Andruna. Na stranu, što pored svega onog što

je već navedeno, optužba nije predložila niti jedan materijalni dokaz u prilog te tvrdnje. Iz

34

zakonske formulacije (točka c) članka 284. ZKP BiH) se vidi da je Sud dužan donijeti

oslobađajuću presudu kako onda kad je sa sigurnošću utvrđeno, tj. dokazano da optuženi

nije izvršio kazneno djelo za koje se optužuje, tako i onda kad Sud ostane u sumnji da li je

optuženi počnio kazneno djelo. Takođe, sve činjenice koje su in peius optuženog moraju se

sa sigurnošću utvrditi, tj. dokazati, a ako se to ne postigne uzima se da one ne postoje. Sud

je prethodno, na glavnom pretresu proveo sve dokaze koji su bili od važnosti za ovakvu

odluku.

102. Iz ovih razloga Sud je našao da od strane optužbe nije dokazano van razumne sumnje

da bi optuženi neposredno izvršio ubistva Mirsada Žuje i Hivzije Dizdara, dakle djela pod

točkom c) članak 173. stavak 1. KZ BiH koje se optuženom stavlja na teret.

U odnosu na djelo iz točke 6.) izreke presude

103. U pogledu činjeničnog opisa po točkom 6. optužnice, a koji se odnosi na odvođenje

više zatočenika, među kojima i Ramiza Kurtovića iz hangara broj 1 u policijsku postaju u

Čitluku, a nakon toga u pratnji optuženog su sprovođeni vezani u vojarnu u Čitluku, kojom

prilikom su bili izloženi udaranju i vrijeđanju od strane građana, da bi nakon povratka u

logor „Gabela“ optuženi zajedno sa ravnateljom logora Boškom Previšićem mučio

zatvorenike žeđu, Sud nije mogao utvrditi kaznenu odgovornost optuženog po ovoj točki

optužnice.

104. To iz razloga što se Sud nije mogao osloniti van razumne sumnje na jedan pojedinačni

iskaz svjedoka, koji se nesporno već prije rata nalazio u ozbiljnom sukobu sa optuženim.

Rezerviran stav Suda prema opterečujućim izjavama ovog svjedoka proizilazi iz činjenice

da je u svome svjedočenju ukazao na postojanje spora koji se odnosio na postupanje

optuženog prema obitelji svjedoka, zbog kojeg je svjedok prema svojoj izjavi čak tražio

fizički obračun sa optuženim.

105. Prilikom razmatranja ove tačke optužbe, da se primjetiti kako se vezano za ovaj

događaj od strane optužbe uopće ne navode ostali oštećeni, niti se oni pojavljuju kao

svjedoci, iako se optužba u činjeničnom opisu izražava u pluralu, već se sve svodi na jednog

oštećenog koji je i jedini svjedok, mada se jedna od radnji koje se ovom tačkom optužnice

stavlja na teret optuženom Andrunu događa u krugu logora „Gabela“, dakle, na mjestu, na

kojem se taj događaj s obzirom na veliki broj zatočenika mogao opaziti, ako ne od svih a

ono od nekolicine. Osim toga, svjedok Kurtović jedino tereti optuženog za učešće u ubistvu

Muja Obradovića tako što navodi da je Andrun uzeo pušku sa ramena stražara i dodao je

Boki Previšiću koji je pucao. Sve to u ukupnosti čini da se iskaz ovog svjedoka po

navedenoj tački optužnice ne može uzeti kao pouzdan, a time ni dokazanost izvan razumne

sumnje događaja pod točkom 6. izreke optužnice.

U odnosu na djelo iz točke 8.) izreke presude

106. Sud nije mogao na pouzdan način prihvatiti svjedočenje zatočenika Džemala Topića

vezano za njegovo mučenje od strane Marinka Marića i optuženog u upravnoj zgradi

zatvora. To iz razloga, što njegovo svjedočenje u pogledu ove točke optužbe nije ubjedljivo,

35

a iz razloga nepodudarnosti vremenskog perioda, vezano za prisutnost optuženog u logoru

„Gabela“.

107. Naime, iz iskaza Džemala Topića proizilazi da je dana 13.06.1993. godine doveden u

logor „Gabela” i da je toga dana od strane optuženog vođen u jednu prostoriju, gdje bi ga

isti zajedno sa istražiteljem SIS-a Marinkom Marićem ispitivao oko posjedovanja oružja, te

maltretirao koristeći palicu i šlauf protupožarnog aparata. Ovaj iskaz, gledano sa jedne

strane, se ne podudara sa navodima optužnice po kojima se kazneno djelo dogodilo u prvoj

polovici srpnja 1993. Sa druge strane, ovaj iskaz svjedoka se ne uklapa u vremenski period

za koje je Sud mogao utvrditi prisutnost optuženog u logoru Gabela i koji je obuhvaćen

općim okvirom optužnice.

108. Iz ovog razloga Sud nije mogao utvrditi kaznenu odgovornost optuženog u odnosu na

ovu točku optužnice.

U odnosu na djelo iz točke 10.) izreke presude

109. Također nedvojben zaključak u pogledu tvrdnje optužbe, po kojoj je Nikola Andrun u

više navrata udario pendrekom po glavi i golim leđima Džemala Topića, Sud nije mogao

zasnovati na osnovu Topićevog svjedočenja pošto ga je cijenio nedostatnim.

110. To, iz razloga što svjedočenje Džemala Topića o ovom incidentu, nije potkrijepljeno

iskazima ostalih zatočenika iz hangara broj 2., među kojim bi svakako neko od njih, s

obzirom na njihovu brojnost, registrirao odvođenje ili dovođenje ovog svjedoka u taj

hangar. Ova činjenica, zajedno sa nejasnoćom oko svojstva koje je Mirsad Muminović, zv.

„Tadija“, u mjesecu kolovozu imao u logoru „Gabela“, za razliku od njegove pozicije

prilikom prethodnog događaja pod točkom 8, gdje je po svjedočenju Džemala Topića

također bio pasivan promatrač na vratima prostorije, je pridonijela tome da Sud nije mogao

utvrditi van razumne sumnje kaznenu odgovornost optuženog po ovoj točki optužnice.

Ocjena ostalih dokaza

111. U odnosu na činjenice koji su in favorem optuženog svjedočilo je više svjedoka tokom

postupka. Tako je svjedok Lizde Rezalija naveo kako je optuženog Nikolu zamolio da mu

se vrate dokumenta koja su mu bila oduzeta, što je ovaj i učinio. Ćamil Klepo svjedoči kako

ga je Andrun jedne prilike upitao da li puši, ima li novca, trebali mu išta, da mu je ponudio

novac ali da je od Andruna uzeo samo cigaretu. Druge prilike je optuženom dao novac da

mu kupi kafe i čokolade da ponese ženi i djeci, što je Andrun i učinio s tim što mu je vratio

usitnjene pare, pa i više nego što je trebalo sa riječima: „To je tvoje, a ovo je od mene“.

Ramiz Torlo navodi da mu je Andrun donio u logor novac koji mu je dugovala druga osoba,

dok je svjedok Omer Torlo ustvrdio da ga je jedne prilike Andrun spasio. O njegovom

dobrom postupanju prema zatočenicima je svjedočio i Safet Peco navodeći koji je čuo od

drugih kako je Andrun pomagao ljudima. Mirsad Šuta dodaje kako je optuženi puštao

njegovu sestričinu da mu donosi hranu. Jusuf Elezović pak navodi kako mu je Andrun jedne

zgode dao cigaretu. Sud nije imao razloga da ne vjeruje ovim svjedocima u pogledu

istaknutih okolnosti. Analizirajući istaknute dokaze Sud nalazi da su isti od značaja za

36

odmjeravanje kazne prema optuženom. Sa druge strane, Sud primjećuje, da ovakvi postupci

optuženog, u ovim slučajevima pozitivni prema zatočenicima, u stvari upućuju na

ispravnost zaključaka do kojih je Sud došao prilikom razmatranja pitanja vezanog za status

optuženog. Ako je optuženi bio u poziciji da zatočenicima pomaže kako su to oni svjedočili,

onda je logično da je time demonstrirao stvarnu moć koja proizilazi iz njegovog statusa

zamjenika ravnatelja time i zajedno za ravnateljem Previšićem personificirao Upravu

logora.

112. Kad su u pitanju ostali provedeni dokazi Sud je iste cijenio, ali kod toga nalazi, da isti

nisu bili od odlučnog značaja kojim bi uticali na odlučivanje.

Primjena materijalnog zakona

113. U pogledu pitanja materijalnog zakona koji treba primijeniti, obzirom na vrijeme

izvršenja kaznenog djela, Sud je prihvatio pravnu kvalifikaciju optužbe, te optuženog

osudio zbog kaznenog djela Ratni zločin protiv građanskog pučanstva iz članka 173. stavak

1. točke c) i e) KZ BiH. Navedeno kazneno djelo je optuženi počinio sa umišlajjem, jer iz

dokaza provedenih u postupku, proizilazi da je optuženi u momentu izvršenja kaznenog

djela bio svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava i očigledno je da

je svojim radnjama koje su u osnovi zločina želio ili je u najmanju ruku pristao na

prouzrokovanje zabranjene posledice kako je to već specificirano po točkama osuđujućeg

dijela presude.

114. S obzirom na vrijeme izvršenja kaznenog djela i materijalnog zakona na snazi u to

vrijeme, Sud smatra relevantim dva zakonska načela: načelo zakonitosti i načelo

vremenskog važenja kaznenog zakona:

115. Članak 3. KZ BiH propisuje načelo zakonitosti, prema kojem nikome ne može biti

izrečena kazna ili druga kaznenopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno,

nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao kazneno djelo i za koje

zakonom nije bila propisana kazna. Članak 4. KZ BiH (vremensko važenje kaznenog

zakona) propisuje da se na učinioca kaznenog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u

vrijeme učinjenja kaznenog djela, a ako se poslije učinjenja kaznenog djela jednom ili više

puta izmijeni zakon, primjenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.

116. Načelo zakonitosti propisano je člankom 7. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim

pravima i osnovnim slobodama (u daljem tekstu: EKLJP) koja ima prioritet nad svim

ostalim zakonima u BiH (članak 2.2. Ustava BiH). Prema navedenom članku EKLJP „Nitko

ne može biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno činom ili propustom koji, u času

počinjenja, po domaćem ili po međunarodnom pravu nisu bili predviđeni kao kazneno djelo.

Isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je

kazneno djelo počinjeno.” Dakle, zabranjeno je izricanje teže kazne od one koja je bila

primjenjiva u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Ova odredba prema tome, propisuje

zabranu izricanja teže kazne, neutvrđujući obaveznu primjenu blažeg zakona za učinioca, u

odnosu na kaznu koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Stavkom 2.

članka 7. EKLJP određeno je da „Ovaj članak ne spriječava suđenje ili kažnjavanje bilo

37

koje osobe za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao kazneno djelo u

skladu s općim načelima prava priznatim od civiliziranih naroda”.

117. Članak 15. stavak 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u

daljem tekstu: MPGPP) propisuje: „Niko se neće smatrati krivim za kazneno djelo

počinjeno činom ili propustom, koji, u vrijeme počinjenja, nisu predstavljali kazneno delo

prema domaćem ili međunarodnom pravu. Isto tako, neće se izreći teža kazna od one koja je

bila primjenjiva u času kada je kazneno delo bilo izvršeno. Ako se, nakon što je djelo

počinjeno, zakonskom odredbom predvidi izricanje blaže kazne, to će ići na korist

počinioca”.

118. Stavkom 2. članka 15. MPGPP određeno je da „ništa u ovom članku ne spriječava

suđenje i kažnjavanje bilo koje osobe za neki čin ili propust koji je u vrijeme počinjenja

predstavljao kazneno djelo prema općim pravnim načelima koja priznaje međunarodna

zajednica”.

119. Konačno, člankom 4a) KZ BiH propisano je da članci 3. i 4. KZ BiH ne spriječavaju

suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme

kada je počinjeno predstavljalo kazneno djelo u skladu sa općim načelima međunarodnog

prava, čime je faktički preuzeta odredba članka 7. stavka 2. EKLJP i čime je omogućeno

izuzetno odstupanje od principa iz članka 4. KZBiH, kao i odstupanje od obavezne primjene

blažeg zakona u postupcima koji predstavljaju kaznena djela prema međunarodnom pravu,

kakav jeste i postupak protiv optuženog, jer se upravo radi o inkriminaciji koja uključuje

kršenje pravila međunarodnog prava. Ovakav stav zauzet je presudom Odjela I Apelacionog

odjeljenja Suda BiH u presudi izrečenoj protiv Abduladhima Maktoufa, broj KPŽ 32/05 od

4.04.2006. godine

Odluka o kazni

120. S obzirom da su radnje optuženog iz točke I osuđujućeg dijela presude stekle sva bitna

obilježja kaznenog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. točka

c) i e) to ga je ovaj sud temeljem citiranog zakonskog propisa u izreci presude za isto i

oglasio krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina.

121. Odlučujući o primjeni vrste i visine kaznene sankcije prema optuženom, Sud je

polazeći od opće svrhe kaznenih sankcija, svrhe kažnjavanja i granica kazne propisanih

zakonom za kazneno djelo za koje je optuženi oglašen krivim imao u vidu sve okolnosti iz

člana 48. KZ BiH koje su od uticaja da kazna u konkretnom slučaju bude veća ili manja.

Naime, Sud je optuženom od olakšavajućih okolnosti cijenio činjenicu da se optuženi

korektno držao pred Sudom, da do sada nije kazneno odgovarao, te da je porodičan čovjek,

otac četvoro djece, da je u odnosu na jednu točku optužbe priznao počinjenje

kaznenopravne radnje za što je izrazio kajanje koje je Sud cijenio kao iskreno, da je u nekim

slučajevima pomagao zatočenim licima bošnjačke nacionalnosti, a od otežavajućih

okolnosti je Sud našao svojstvo optuženog kao zamjenika ravnatelja logora „Gabela“

(posebno obrazloženo u vezi sa činjenicama od općeg značaja, v. para. 27-39), brojnost

kaznenopravnih radnji kojih je optuženi počinio, težinu počinjenog kaznenog djela,

postojanje visokog stupnja kaznene odgovornosti na strani optuženog, te je imao u vidu i

38

težinu posledica nastalih izvršenjem kaznenog djela koje oštećeni, koji su prema optuženom

tražili nadoknadu štete, i danas osjećaju. Stoga, Sud smatra da se ovako odmjerena kazna

zatvora, po svojoj visini, pokazuje neophodna za ostvarenje svrhe kažnjavanja predviđene

člankom 39. KZ BiH, tj. da se, pored razloga generalne i individualne prevencije, izrazi

društvena osuda učinjenog kaznenog djela i utiče na svijest građana o pogibeljnosti

kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinilaca. Stoga, ne kazniti postupke

Nikole Andruna značilo bi usvojiti niske kriterije moralnosti i izbjegavanje ispunjenja

pravde prema žrtvama.

122. Na osnovu članka 56. KZ BiH, optuženom će se u izrečenu kaznu zatvora uračunati

vrijeme koje je od 30.11.2005. godine pa nadalje proveo u pritvoru, a na osnovu članka 188.

stavak 4. ZKP BiH optuženi je oslobođen dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka,

jer je nezaposlen, pa po ocjeni Suda optuženi nema sredstava iz kojih bi troškove namirio.

123. Odlučujući o imovinskopravnim zahtjevima oštećenih, Sud je na osnovu odredbe

članka 198. stavak 1. i 2. ZKP BiH, oštećene Mirzo Čolaković, Mirsad Omanović i Džemal

Topić sa imovinskopravnim zahtjevom, uputio na parnicu, obzirom da bi utvrđivanje

činjenica u pogledu visine imovinskopravnog zahtjeva iziskivalo duže vrijeme, što bi samim

tim produžilo i ovaj postupak.

Zapisničar Predsjednik vijeća

Pravni suradnik Sudac

Manuel Eising Dragomir Vukoje

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba Apelacionom odjeljenju Odjela I Suda Bosne i

Hercegovine u Sarajevu u roku od 15 (petnaest) dana po prijemu pismenog otpravka iste.

Žalba se u dovoljnom broju primjeraka predaje ovom sudu – za Apelaciono odjeljenje –

neposredno ili putem pošte preporučeno.