Sunce pod lupom

Tatjana Kren David Whitehouse Goran ŠafarekLjubomir Majdandžić Mladen Iličković Krešimir Mišak

Mirna Šitum Robert Faber

uredio Mladen Iličković

Biblioteka Festivala prvih

Sunce pod lupom

Zagreb, ljeto, 2010.

Biblioteka Festivala prvihzbornik Sunce pod lupom

Urednik: Mladen Iličković

Urednik biblioteke: Željko Zorica

Za nakladnika: Željko Zorica

Nakladnik: Studio Artless

Izdavanje knjige potpomogli su: Ministarstvo kulture RH Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 740679.

ISBN 978-953-95208-3-8

Sunce pod lupom

Ilustracije u zborniku plod su Eko-strip radionice.Voditeljica radionice: Maja ŠurjakMentor: Krešimir Bauer, AnaraRadionica se odvijala u Dječjoj knjižnici Marina Držića u Zagrebu.Sudjelovali su: učenici 4.a razreda O.Š. Grigora Viteza iz Zagreba:

Jasmina Djedović, Josipa Gudelj, Marta Hrkalović, Emil Huzjak, Silvia Klinar, Pia Koren, Marko Livaić, Aida Dotinac, Sven Jurak, Helena To-mina, Vedrana Vrbat, Ana Vučić i Gabrijela Hankin.

4

Sadržaj

Predgovor 5

Tatjana Kren Sunčeva godina 6

David Whitehouse Putovanje iz središta Sunca 26

Goran Šafarek Sunce – vječni pokretač evolucije 50

dr. sc. Ljubomir Majdandžić Solarizacija Republike Hrvatske 58

Mladen Iličković Kome je stalo do besplatnog Sunca? 82

Krešimir Mišak Moć sunca - od antičke «helioze» do fototerapije i sintonike 90

dr. sc. Mirna Šitum Sunčajte se pametno i odgovorno! 110

Robert Faber Ipak se kreće 124

5

Predgovor

Obuzimajuća oduševljenost SuncemKad gledam svoju i drugu djecu shvaćam što mi nedostaje iz djetinjstva. Premda ne volim nostalgiju i ne bih se vraćao ni da mogu, zadivljuje me jednostavnost stvari koje djecu mogu odu-ševiti. Dobro, mislim na onu djecu koja nisu razmažena i koja iskreno viknu: „Jupiii !!!“, kad im se kaže da ćemo im pričati priču prije spavanja, šetati s njima po zoološkom vrtu, plivati po jezeru, napisati popis prijatelja i prijateljica za njihov rođendan…

Ipak ne zavidim djeci jer dio tog oduševljenja ponekad osje-ćam i sam. Recimo kad nakon nekoliko oblačnih tjedana zasja Sunce i ja sjedim na kavi sa svojom obitelji i smješkamo se onako bez nekog razloga, možda upravo zato jer predemo od topline i svjetlosti a nigdje se ne žurimo…

Dio takve obuzimajuće oduševljenosti pronaći ćete u tek-stovima ovog zbornika. Njihovi autori uz pomoć strasti za svoj posao pričaju o onome što nam je Sunce nekad značilo, kako bi izgledao put iz središta Sunca, što svjetlost znači za evoluciju, što bi ono moglo kao izvor energije, zašto se od njegove snage ipak valja zaštiti premda za nas znači i zdravlje...Nadam se da ćete dio te strasti osjetiti dok čitate ovaj zbornik i bude vam drago, onako bez nekog razloga.

Mladen Iličković

Tatjana

Kren

7

Sunčeva GodinaSunce je za nas Zemljane izvor svjetlosti koja obasjava svijet i izvor topline bez koje ne bi bilo života na Zemlji. Kalendar kojim bilježimo prolaz vremena prati Sunčevu godinu, zapravo tropsku godinu, a to je vremenski razmak između dva uzastopna prolaza središta Sunca kroz proljetnu točku, koji traje 365 dana 5 sati 48 minuta i 46 sekundi. Godina našega gregorijanskog kalendara (prema papi Grguru XIII. koji ga je uveo 1582. godine) prema tropskoj godini se razlikuje za samo 0,12 dana u 400 godina, što čini grešku od jednog dana u oko 3300 godina. Zbog svoje toč-nosti i jednostavnosti gregorijanski kalendar je danas svjetski građanski kalendar.

Ravnodnevica (ekvinocij) i suncostaj (solsticij)Gledano sa Zemlje svemirski prostor iznad nas čini nam se polu-kuglom na kojoj se događaju različite nebeske zanimljivosti. Ze-mlja se kreće ravninom ekliptike, a nama se na nebeskom svodu čini da tom ravninom oko Zemlje kruže Sunce, Mjesec i planeti. Duga stoljeća Zemljani su robovali toj predrasudi, stavljajući Ze-mlju u središte (geocentrički sustav) oko kojeg se sve kreće, sve do Nikole Kopernika (1473.-1543.) i heliocentričkog sustava, kada je postalo jasno da je Zemlja jedan od planeta koji obilaze oko Sunca. Zemlja je okrugla, zapravo nepravilna, sferoid. Tri su

8

položaja na globusu izuzetno zanimljiva: polovi, ekvator i područ-je na polovini puta između pola i ekvatora. Kad bismo se nalazili na sjevernom polu u zenitu iznad naših glava bila bi Sjevernjača, Polarnica ili polarna zvijezda. Linija obzora bila bi ujedno i linija nebeskog ekvatora. Sunce polovinu godine niti izlazi niti zalazi nego kruži na određenoj visini nad obzorom, a polovinu godine to je područje u mraku jer je Sunce ispod linije obzora. Maksi-malna visina Sunca iznad obzora je 23,5 stupnja na dan ljetnog suncostaja. Zatim su kružnice sve bliže obzoru, a točno linijom obzora Sunce će kružiti na dan jesenje ravnodnevice. Nakon toga ga šest mjeseci neće biti moguće vidjeti, a onda će se ponovo po-javiti na liniji obzora na dan proljetne ravnodnevice i tako redom. Na ekvatoru je slika potpuno drukčija. Sunce u vrijeme ljetnog suncostaja izlazi najsjevernije, a u vrijeme zimskog suncostaja najjužnije na obzoru, dok u vrijeme proljetne i jesenske ravnod-nevice izlazi točno na istoku, a zalazi točno na zapadu. Sjevernja-ču nalazimo na liniji obzora. Sunce se svakog dana prividno kreće nebeskim svodom ravninom koja je okomita na ravninu obzora pa su u ekvatorskim predjelima dani i noći jednake duljine tije-kom cijele godine. Hrvatska i zemlje starih civilizacija nalaze se na srednjim zemljopisnim širinama. Polarna zvijezda, Sjevernjača, koja nam otkriva mjesto sjevernog nebeskog pola zatvara kut od 45 stupnjeva s ravninom obzora. Sunce samo u vrijeme ravnod-nevica izlazi točno na istoku, a zalazi točno na zapadu i samo tada dan i noć traju jednako. Znademo da se dan i noć izmijenjuju stoga što se Zemlja okreće oko svoje osi (Zemljina rotacija). Uz to planet Zemlja se giba oko Sunca i obiđe ga u vremenskom

9

razdoblju od nešto više od 365 dana koje nazivamo godinom (Ze-mljina revolucija). Kada bi se naš planet u ravnini ekliptike gibao tako da je zamišljena os rotacije koja prolazi kroz Zemljin sjeverni i južni pol, okomita na tu ravninu, na Zemlji se ne bi izmijenjivala godišnja doba.

Još u Starom vijeku genijalni umovi koji su pratili nebeska kretanja preslikali su najvažnije Zemljine odrednice na nebo te na nebeskoj sferi koja se činila stvarna, a ne samo privid, odredili nebeski ekvator, nebeski pol, ravninu ekliptike i sustavno pratili gibanje Sunca, Mjeseca i planeta. Zemaljska os rotacije s okomi-com na ravninu ekliptike zatvara kut od 23 i pol stupnja. Nebeski ekvator koji je projekcija zemaljskog ekvatora na nebeski svod zbog toga s ravninom ekliptike zatvara jednaki kut od 23 i pol stupnja nazvan priklonom ekliptike. Točke u kojima ekliptika si-ječe nebeski ekvator nazivamo ravnodnevičkim ili ekvinocijskim točkama. To su proljetna i jesenska točka, presjecišta ekliptike i nebeskog ekvatora. Leže na ekliptici jedna nasuprot drugoj. Na sredini između ravnodnevičkih točaka na ekliptici se nalaze sol-sticijske točke. Kada se Sunce nađe u proljetnoj ili jesenskoj točki tog dana će na Zemlji, kako je rečeno, dan biti jednak noći. No, nakon prolaska kroz proljetnu točku Sunce će se sve više uzdizati nad obzorom i nakon proljeća nastupit će ljeto, a nakon prolaska kroz jesensku točku dani će se sve više skraćivati, Sunce će biti sve niže nad obzorom, sve do zimskog suncostaja i početka zime. Kao što na Zemlji zemljopisnu dužinu mjerimo od početnog greenwichkog nultog meridijana tako na nebeskom ekvatoru sva mjerenja u sfernom koordinatnom sustavu počinju proljetnom

10

točkom. Ovisno o godišnjem dobu razdoblje dnevne svjetlosti imalo je uvijek jednaki broj sati, ali su sati bili nejednake duljine jer su noć i dan tijekom godine različitih duljina. Takvi nejednaki sati obično se nazivaju sezonskim satima jer su vezani uz pojedi-nu sezonu, godišnje doba. Ljeti je dan trajao dulje od noći i sati su bili dulji, a zimi kraći. Tako je u Rimu za ljetnoga suncostaja sat trajao nešto više od 75 minuta, a za zimskoga suncostaja nešto više od 44 minute. Jedino na dane ravnodnevica (proljetne i je-senske), kada Sunce izlazi točno u pravcu istoka, a zalazi točno u pravcu zapada, sati su bili jednakoga trajanja od po 60 minuta.

ProljećeMnogi zemaljski narodi su početak proljeća slavili kao početak nove godine jer su time zapravo slavili uskrsavanje prirode i po-četak plodnog razdoblja. U staroj Mezopotamiji sin vrhovnoga boga En-lila (Marduka) bio je Nergal, bog ranoga proljetnog Sun-ca. On uskrsava iz zemlje u vrijeme sumerske Nove godine koja je padala u proljeće, vezana uz proljetni ekvinocij i buđenje prirode. U Rimljana je nova godina u prva vremena počinjala u mjesecu ožujku odnosno Martu koji je bio posvećen bogu rata Marsu. Od marta nizalo se dalje ukupno deset mjeseci od kojih su samo prva četiri imala imena posvećena božanstvima: prvi Marsu, drugi, Aprilius po nekima je posvećen bogu Apolonu prema njegovom nadimku aperta, a govori o otvaranju, buđenju prirode, Maius je posvećen božici Maji, majci boga Hermesa odnosno rimskog Merkura, a Junius je posvećen božici Junoni, družici glavnog boga Jupitera, Ostali mjeseci nosili su brojeve: Quintilis – peti,

11

Sextilis – šesti, September – sedmi, October – osmi, November – deveti i December – deseti te dva bezimena mrtva zimska mje-seca. Quintilis je kasnije promijenio ime u Julius, u slavu Julija Cezara, a Sextilis je postao Augustus, u slavu Oktavijana Augusta, dok je trećina godine odnosno četiri mjeseca: September, Octo-ber, November i December ostalo i dalje imenovano brojevima. Tek kada su ravnopravno u rimsku godinu dodana ona dva zim-ska mjeseca, i oni su dobili božanska imena i to Januarius, u čast boga vremena Janusa i Februarius, po bogu podzemnoga svijeta Februusu ili Plutonu. Nova godina se u ožujku slavila u Rimskom carstvu do 153. prije Krista kada je uvedena Nova godina 1. siječ-nja, u vezi sa smjenom konzula, a također i s kultom Nepobjedi-vog Sunca, zapravo Sunca zimskog suncostaja.

Proljeće počinje oko 21. ožujka i taj se dan naziva ekvinocijem, proljetnom ravnodnevicom ili istonoćjem jer su dan i noć jedna-kog trajanja: dvanaest sati dnevne svjetlosti i dvanaest sati noćne tame. Tog dana Sunce izlazi u smjeru istoka, a zalazi u smjeru zapada, a u trenutku ekvinocija Sunčeve zrake padaju okomito na Zemljin ekvator. Zemlja s Mjesecom giba se oko Sunca, kako je rečeno, u ravnini ekliptike, a u toj ravnini se, s manjim odstupanji-ma, gibaju i ostali planeti. Zbog nagnutosti Zemljine osi rotacije prema ravnini u kojoj se kreće, na Zemlji se izmijenjuju godišnja doba. Sunčev i planetni put preko nebeskog svoda, odraz Zemlji-na kretanja oko Sunca, ljudi su od davnina obilježili zviježđima. Dvanaest zodijačkih zviježđa ili zviježđa životinjskog pojasa, na-nizana uzduž kruga su: Ribe (Pisces), Ovan (Aries), Bik (Taurus), Blizanci (Gemini), Rak (Cancer), Lav (Leo), Djevica (Virgo), Vaga

12

(Libre), Škorpion ili Štipavac (Scorpius), Strijelac (Sagittarius), Ja-rac (Capricornus) te Vodenjak (Aquarius). U astrološkom smislu svakom znaku pripada 300 stupnjeva (12x30=360). Astrologija i astronomija tijekom stoljeća sve više su se razilazile pa odavno više ne postoji ni znak jednakosti između astrološkog zodijačkog znaka i astronomskog zodijačkog zviježđa. U prošlom stoljeću svjetski su astronomi, udruženi u Međunarodni astronomski sa-vez (IAU) 1922. usvojili tradicijsku podjelu nebeskog svoda na zviježđa, ali i dogovorno utvrdili njihove granice koje su često veoma nepravilne. Tako je među 12 zodijačkih zviježđa ušao i tri-naesti, Zmijonosac (Ophiuchus).

U opisu zodijaka uvijek krećemo od zviježđa Riba jer se u smje-ru zviježđa Riba nalazi proljetna točka, termin ključan za određi-vanje početka proljeća u astronomskom smislu. Ona je spome-nuto presjecište ravnine ekliptike i nebeskog ekvatora, u kojem se Sunce nalazi u trenutku proljetne ravnodnevice ili ekvinocija, kada na sjevernoj zemaljskoj polukugli počinje proljeće. Proljetna točka ujedno je i nulta točka u nebeskom koordinatnom sustavu jer kroz nju dogovorno prolazi nulti nebeski meridijan kao što na Zemlji dogovorno nulti zemaljski meridijan prolazi kroz Greenwi-ch u Engleskoj, u blizini Londona. Nebeske koordinate mjere se od proljetne točke. Naime, radi snalaženja i određivanja položaja na beskonačno udaljenoj nebeskoj sferi, na nju se projicira ze-maljska koordinatna mreža. Osnovna ravnina je ravnina Zemljina ekvatora. Prolazeći središtem Zemlje, ova ravnina prepolovljuje nebesku sferu na dva jednaka dijela. Okomito na ravninu ekvato-ra položena je Zemljina os vrtnje ili rotacijska os. Dio osi Zemljine

13

vrtnje koji prolazi sjevernim Zemljinim polom, probada nebesku sferu u točki koja se naziva sjevernim nebeskim polom. Isto vrije-di i za južni zemaljski i nebeski pol. Dio nebeske sfere sjeverno od ekvatora naziva se sjevernom nebeskom polusferom, a sve širine

slika1. Pogled ‘’izvana’’ na nebesku sferu i Zemlju i glavne oznake

14

do sjevernog nebeskog pola imaju pozitivne vrijednosti (pred-znake). Sve nebeske širine od ekvatora do južnog pola označene su negativnim vrijednostima. U astronomiji se nebeska širina na-ziva deklinacijom. Kao što na Zemlji uz zemljopisnu širinu postoji i zemljopisna duljina, ona postoji i u nebeskoj mreži. Nebeska duljina naziva se rektascenzijom. Od proljetne točke Sunce se pri-vidno uspinje tragom ravnine ekliptike do ljetnog suncostaja, a zatim se prividno počinje vraćati prema ekvatoru. Proljeće, jesen, ljeto i zima smjenjuju se na sjevernoj i južnoj zemaljskoj polutci, kako Sunce mijenja svoj položaj na nebeskoj sferi. Uz proljetnu točku vezana je zanimljiva pojava koja se stručno naziva precesi-jom. Do precesije dolazi jer Zemlja nije savršena kugla nego spljo-šteni sferoid pa je polarni promjer nešto manji od ekvatorskog. Zbog te nepravilnosti gravitacijska sila Sunca i Mjeseca uzrokuju gibanje nebeskih polova oko ekliptičkih polova, a proljetna točka se istodobno pomiče po ekliptici u suprotnom smjeru od privid-noga godišnjeg gibanja Sunca. Popularno se kaže da se Zemlja vrti poput zvrka. Jedino se ne radi o nekoliko sekundi vrtnje nego o tisućama godinama koje prolaze da bi zemaljska os opisala puni krug. Radi se o vremenu od oko 26.000 (25.920) godina.

Tu je zanimljivu pojavu otkrio slavni grčki astronom, geograf i matematičar Hiparh koji se rodio u Niceji (danas Iznik u Turskoj) oko 190. prije Krista, a umro je najvjerojatnije na otoku Rodu 127. prije Krista. Bio je vrstan astronomski motritelj i analizator Sun-čeva i Mjesečeva gibanja. Nazivaju ga ocem znanstvene astrono-mije. Pouzdano je da se koristio podacima učenjaka iz Babilona i Aleksandrije, a neki povjesničari smatraju da je boravio u Kaldeji

15

da bi na izvorištu upoznao rezultate i dostignuća kaldejske astro-nomije. Znao je da se radi o tisućljetnom sustavnom promatranju neba. U kaldejskim zapisima pronašao je da se proljetna točka nalazila u zviježđu Bika (Nebeskog bika), a u njegovo vrijeme bilo je dobro poznato da se nalazi u zviježđu Ovna i da tada počinje proljeće. To ga je potaknulo na pomisao da se proljetna točka možda pomiče. Istražujući došao je do zaključka da se proljetna točke pomiče ne manje od jednog stupnja u stoljeću. Koliko je njegov proračun bio točan pokazuje podatak da je današnja vri-jednost jedan stupanj u 72 godine. U njegovo vrijeme proljetna točka bila je označena znakom zviježđa Ovna, a ta oznaka nije mijenjana ni kada se proljetna točka pomakla u zviježđe Riba.

slika 2. Prividne visine Sunca tijekom godine

16

Pratimo li proljetnu točku zodijakom i to na način astrologije po kojem svakom zodijačkom znaku pripada idealnih 30 stupnjeva, jednostavni račun pokazuje da proljetnoj točki, da bi iz jednog znaka prešla u drugi, treba nešto više od dvije tisuće godina, točnije oko 2160 godina (25.920:12=2160). Na taj način možemo hipotetski izračunati položaj proljetne točke u prošlosti i u bu-dućnosti. Krenemo li u daleku prošlost, u znaku Jarca proljetna točka se nalazila u prapovijesno vrijeme prije više od 20.000 godi-na. Trajala je era Jarca. Iz Jarca, unatraške po ekliptici, nakon oko 2160 godina našla se prije nekih 19.000 godina u astrološkom znaku Strijelca (era Strijelca). Iz Strijelca je proljetna točka prije nekih 17.000 godina prešla u astrološki znak Škorpiona ili Štipav-ca (era Škorpiona). Prije nekih 15.000 godina proljetna točka naš-la se u znaku Vage (era Vage), a danas se u Vagi nalazi nasuprotna, jesenska točka. U astrološki znak Djevice proljetna je točka prešla prije nekih 13.000 godina (era Djevice), a prije nekih 11.000 godi-na prešla je u znak Lava (era Lava). Iz Lava proljetna točka prešla je pred oko 8.500 godina u znak Raka (era Raka), a prije kojih 6000 godina prije Krista u znak Blizanaca (era Blizanaca). Neg-dje oko 4300 godina prije Krista bila je u znaku Bika (era Bika), u vremenu stare Mezopotamije. Bikom se polako kretala oko 2160 godina te je u Biku bila negdje do 2150 godine prije Krista, a najzapaženiji je bio njen položaj u blizini otvorenog zvjezdanog skupa Vlašića (Plejade). Vjerojatno baš zato Vlašići imaju u svim narodima posebno značenje i važnost, a nalazimo ih spomenute i u Bibliji. Iz znaka Bika proljetna točka je po našem hipotetskom računu oko 2150 prije Krista prešla u znak Ovna. Za vrijeme

17

boravka proljetne točke u Ovnu trajala je era Ovna, a zatim je po-čela era Riba koja još uvijek traje.

LjetoNa sredini između ravnodnevičkih točaka na ekliptici se nalaze solsticijske točke. Kada se Sunce nađe u solsticijskoj točki, ako se radi o ljetnom suncostaju, a to će se godine 2010. dogoditi 21. lipnja u 13:28 sati po ljetnom vremenu, na Zemlji je najduži dan i najkraća noć, pojava koja je oduvijek više od svega oduševljavala ljude. Jer dan je trajao dugo i moglo se mnogo toga korisnog uraditi na dnevnoj svjetlosti. Ljetni suncostaj, gledano sa Zemlje, označuje najvišu točku nad obzorom koju Sunce dostiže tijekom godine. Što se više približava solsticijskoj točki Sunčev uspon dje-luje sve sporije, tako da se više dana prije samog suncostaja i više dana poslije čini da Sunce uopće ne mijenja svoju najveću visinu dostignutu na nebeskom svodu niti čovjek bez pomoći preciznih mjernih instrumenata zamjećuje skraćivanje dana. Sunce doista kao da stoji visoko na nebeskom svodu. U našim zemljopisnim širinama od oko 45 stupnjeva sjeverne zemljopisne širine, to raz-doblje obuhvaća kraj lipnja i mjesec srpanj, kao mjesec najvećih vrućina i najvažniji mjesec koji oblikuje i dovršava dobru plodnu ljetinu, uvjetuje obilje i blagostanje. Tek oko polovice srpnja može se govoriti o primjetnom skraćivanju dana. Skraćivanje dana po-staje dobro vidljivo tijekom kolovoza kada se Sunce sve brže spu-šta prema točki jesenske ravnodnevice.

U predkršćanskim vremenima ljudi su s radošću očekivali ljetni suncostaj i priređivali obredna slavlja u čast Sunca koje svojom

18

toplinom omogućuje sazrijevanje plodova, koje žari i pali poput vatre pa ga se treba i čuvati, ali i obilato koristiti njegove darove. Stoga su ljudi odavali počast Suncu ljetnog suncostaja paljenjem krijesova. U mitologijama svih starih naroda uz ljetni suncostaj vezani su slični simboli, a središte je uvijek vatra, oganj, krijes. U starom Rimu ljetnom suncostaju prethodio je festival Vestalija od 9. do 15. lipnja u čast rimske božice Veste, grčke Hestije. Ta djevičanska i skromna božica imala je središnje mjesto u svakom domu i u javnim zgradama, a u njenu čast gorjela je vječna va-tra. Ona je živi plamen, zaštitnica ognjišta. U okruglom svetištu podignutom u njenu čast gorjela bi vječna vatra koju se moralo čuvati da se ne ugasi. U Rimu, kao božica Vesta, dobila je još veću važnost nego je imala Hestija u staroj Grčkoj. Proglašena je zaštit-nicom Rima, a na forumu je podignut okrugli hram, u kojem su njezine svećenice, vestalke ili vestalske djevice čuvale povjerene svete predmete i održavale vječnu vatru. Vestalke su imale veliku moć i bile su i same štovane poput božica. Životinja koja je pripa-dala Vesti bio je magarac i u doba vestalija magarce bi kitili ljubi-čicama i malim slanim pogačama kruha. Kao što je i kod vestalki vidljivo, uz vatru postoji još jedan simbol koji veliča prirodu i ljet-no razdoblje, a to je cvijeće. Ljudi su od davnina pleli vijenčiće u krug koji je simbol savršenstva i vječnog kola sreće i kitili se vjen-čićima, kitili svoje drage, pa domaće životinje i svoje domove, a čini se da su vjerovali da time štite sve što je okićeno od svega zla.

Mjesec lipanj odnosno juni u kojem ljeto počinje, do našeg vremena je zadržao ime prema božici Junoni, družici vrhovnog boga Jupitera. Rimska Junona je grčka božica Hera, družica

19

vrhovnog boga Zeusa, zaštitnica žena i božica braka. U nekih naroda tako na primjer Germana, Slavena i Kelta postojali su običaji vezani uz ljetni suncostaj, ljubav i brak. U predvečerje ljetnog suncostaja palili su vatre, krijesove, a zatim bi mladenci ili zaljubljeni parovi preskakali krijesove, vjerujući u dobru ljubavnu sreću i da time poništavaju svako zlo djelovanje zlih duhova koje bi moglo naškoditi njihovoj vezi. U nekim krajevima se održavao običaj paljenja vatri, krijesova i preskakanje krijesova ili protrča-vanje kroz vatru, za dobru sreću svakog pojedinca koji se osjećao sposobnim protrčati kroz vatru ili preskočiti krijes. Bio je to običaj u noći prije ljetnog suncostaja i obično se bučno dočekivalo zoru i izlazak Sunca na dan ljetnog suncostaja. Bukom su se plašili zli duhovi i pomagalo Suncu, slično kao i u očekivanju Božića. Isto-vrsna simbolika živjela je u različitih naroda pa se i danas vide tragovi tih starih običaja i vjerovanja. Uz Ivanje, blagdan sv. Ivana Krstitelja, i u hrvatskom narodu su vezani običaji paljenja i pre-skakanja krijesova koji se nazivaju ivanjskim krijesovima. Vrijeme u godini između sadnje i ubiranja plodova bilo je najbolje vrijeme za sklapanje brakova, ali najbolji mjesec za koji se vjerovalo da daje najbolje uvjete za sretan brak, bio je mjesec lipanj. Poseban status imao je i prvi puni Mjesec u lipnju koji su nazivali medenim Mjesecom jer se tada vadio med iz košnica. Do danas se zadržao običaj da se prvi mjesec braka zato naziva medenim mjesecom, u anglo-saksonaca Honeymoon. Kada je Europa postala kršćan-skom neki običaji vezani uz ljetni suncostaj dobili su svoje kršćan-sko značenje. Uz slavlje suncostaja na poseban je način vezan sv. Ivan Krstitelj čiji blagdan pada 24. lipnja, u dan blizak ljetnom

20

suncostaju. Ivan Krstitelj je posebna ličnost i po tome što je jedini svetac čije zemaljsko rođenje slavimo, a ne kao što je kod svetaca uobičajeno, dan smrti odnosno rođenja za vječni život. Razmak između rođenja Ivanova i Isusova je točno šest mjeseci. Blagdan rođenja Ivana Krstitelja je središte godine koja započinje Boži-ćem, što se može vrlo jednostavno provjeriti zbrajanjem dana: od 24. lipnja do Badnjaka 183 dana i od Božića do 24. lipnja 182 ili 183 dana. U srednjem vijeku ljetni suncostaj nazivali su ljetnim Božićem, a u anglo-saksonskom nazivu Midsummer, kao središtu godine, krije se upravo odnos zimskog i ljetnog suncostaja, u kr-šćanstvu Badnjaka 24. prosinca i blagdana Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja. Ljetnim suncostajem sagrađena je ‘’zgrada’’ godine, koju označuje Sunce u svom uspinjanju, u našim krajevima do najveće visine od 67 i pol stupnja nad obzorom. U mitologijama je stoga Sunce ljetnog suncostaja smatrano Suncem graditeljem. Nakon ljetnog suncostaja dani se skraćuju, a noći produljuju, sve do najtežeg dijela godine pred zimski suncostaj, kada Sunce postiže svoju najmanju visinu za vrijeme kulminacije (u podne) i tada je samo 22 i pol stupnja nad obzorom.

JesenJesen počinje oko 23. ožujka i taj dan naziva se ekvinocijem, je-senskom ravnodnevicom, istonoćjem ili ravnonoćjem jer su dan i noć jednakog trajanja: dvanaest sati dnevne svjetlosti i dvanaest sati noćne tame. Toga dana Sunce izlazi točno u pravcu istoka, a zalazi točno u pravcu zapada, kao što je slučaj i kod proljetne ravnodnevice. Nakon tog dana dani su kraći od noći i sve se više

21

skraćuju, a razdoblje tame postaje sve dulje. Sunce kasno izlazi i sve se kraće zadržava iznad obzora. Kako su stari narodi vjerovali, u tom dijelu godine sile tame su nadmoćnije, a Sunce sve slabije, sve nemoćnije.

U mitologiji starih Grka uz jesen je vezana zanimljiva priča o božici Demetri. Demetra u grčkoj božanskoj kronologiji spada među dvanaestoricu najvažnijih olimpskih božanstava. Bila je kći Krona i njegove žene Reje, božica plodnosti zemlje i poljodjelstva. Demetra je ljude naučila obrađivati zemlju i dala im zakone koje su morali poštivati. S vrhovnim bogom Zeusom Demetra je imala kći Perzefonu koja se s nimfama igrala na cvjetnim livadama Nise, kada se pod njom otvorila zemlja i ugrabio je bog podzemnog svijeta Had. Nesretna Demetra devet je dana bez jela i pila luta-la svijetom i tragala za Perzefonom, dok joj bog sunca Helij nije otkrio istinu, no kako se Had već oženio Perzefonom, Zeus ga nije mogao prisiliti da je vrati na zemlju. Ali je Demetra napustila Olimp, zatvorila se u svoj hram u Eleuzini, a na svijet je poslala strašnu nerodicu zbog koje su ljudi prestali štovati bogove i pri-nositi im žrtve. Zeus je prisilio Hada da dvije trećine godine pusti Perzefonu na zemlju, da bude s majkom, a trećinu da provede s Hadom. A cijela ta priča ima ovaj smisao: Perzefona u jeseni od-lazi u carstvo mrtvih pa makar su seljaci položili sjeme u zemlju, sjeme ništa ne rađa jer neutješna Demetra prirodi oduzima plod-nost. No, kad se Perzefona u proljeće vrati iz podzemnog svijeta, Demetra vraća prirodi raskošnu plodnost, sjeme proklije, lišće propupa, a livade se zelene, pune cvijeća. I sva ta raskoš prirode traje sve do jeseni kada Perzefona ponovo napušta zemlju i

22

odlazi u Had. Glavne svečanosti u čast Demetre počinjale su u Grka krajem rujna i trajale devet dana koliko je Demetra u očaju tražila Perzefonu. Te su svečanosti nazvane Velikim misterijama ili eleuzinskim svečanostima jer su se obavljale u Demetrinom svetištu u Eleuzini koje potječe još iz mikenskog doba (15-14 st. prije Krista). Mjesec dana prije održavanja svečanosti počinjalo je razdoblje sveopćeg mira, obvezatnog za sve grčke države jer se Demetra štovala u svim zemljama gdje su živjeli Grci.

ZimaGledano sa Zemlje u našim srednjim zemljopisnim širinama za-pažamo različitu kulminaciju odnosno najviši položaj Sunca nad obzorom pa na dane ravnodnevica Sunce u podne kulminira na polovini visine između obzora i zenita odnosno na 45 stupnjeva, najviše se nad obzorom uzdigne za ljetnog suncostaja kada dose-že visinu od 45 plus 23 i pol stupnja, znači 68 i pol stupnjeva, a za vrijeme zimskoga suncostaja kulminira na visini od 45 minus 23 i pol stupnja što znači na svega 22 i pol stupnjeva iznad obzora i bilježimo najkraći dan i najdužu noć u godini. Zimski suncostaj koji nastupa oko 21. prosinca, našim se precima činio prijelo-mnom točkom, prekretnicom njihova bivstvovanja na Zemlji. Kada su već očajavali pri pomisli što će se dogoditi ako se Sunčev pad prema obzoru nastavi i dovede do toga da se ono više uopće ne uspije izdići iz nepoznatoga i ostavi ih u mraku i bez topline, Sunce se lagano počinjalo ponovo uspinjati nad obzorom, što je za naše pretke značilo da je Sunce, svjetlost, život, ponovo pobijedilo sile tame, smrti. Taj se ciklus svake godine ponavljao i

23

trebalo ga je stoga pozorno pratiti i spremno dočekati. Pobjeda Sunca nad silama tame u našim zemljopisnim širinama nije od-mah bila povezana i s buđenjem prirode jer je ona još uvijek bila okovana snijegom i ledom, a Sunce nejako poput novorođenče-ta, ali nepobjedivo, a njegovo lagano uzdizanje navještalo je neu-mitno uskrsavanje prirode nakon trenutka kada se dan vremenski izjednači s noći odnosno trenutka ravnodnevice ili proljetnoga ekvinocija, kada nebom kroči Pobjedonosno Sunce proljetne rav-nodnevice te slijedi uskrsnuće prirode.

U predkršćanskim religijama obično nalazimo jednoga glav-nog boga Sunca koji ima više, sinova ili nižih božanstava te tako i više imena pa se pod različitim imenima javlja proljetno ili zimsko Sunce, a također i jutarnje Sunce, dnevni Sunčev vid u kulminaciji u podne i Sunce na zapadu. Poznato je da su u kasnijoj fazi posto-janja rimske civilizacije Rimljani svoje bogove i božice većinom preuzeli od Grka i dali im rimska imena, a grčku mitologiju su podešavali vlastitim ciljevima i s tom namjenom mijenjali mitove. Smatra se da je iz Sirije u Rim prenijet kult Nepobjedivog Sunca (Sol Invictus, skraćeno Sol) Sol predstavlja mlado ponovo rođeno Sunce nakon zimskog suncostaja koje su Rimljani slavili 25. pro-sinca. U vjeri u Sola bio je odgajan i rimski car Konstantin koji se obratio, a 313. godine dao slobodu kršćanskom vjeroispovjeda-nju. Postupno je u kršćanstvu prihvaćeno da se Isus Krist rodio 25. prosinca, u tom dijelu godine vezanom uz zimski suncostaj, kada Sunce, svjetlost, dobro, pobjeđuje tamu, zlo i pokazuje se nepo-bjedivim. Čovjek je zapravo slaveći zimski suncostaj slavio pobje-du svjetlosti nad tamom i nakon bdijenja, pucnjevima ili drugim

24

načinima pred zoru je na svoj način pomagao Suncu da odagna tamu koja ga je uvijek plašila.

Još i danas u nekim se mjestima u Hrvatskoj u Badnjoj noći bdije kraj plamtećih badnjaka i čeka se da Sunce ponovo «prosi-ne» te da ojača i nadvlada tamu i zimu. Živi oganj s badnjaka sim-bolički predstavlja oganj sa svetoga nebeskog drveta koje veže nebo, zemlju i pakao i koje podaje začeće ili početak života. Sma-tra se da je duša od ognja i da se vraća ognju, nebeskom Krijesu, Suncu. Do danas se u narodnom folkloru i književnosti sačuvalo mnogo običaja iz starine. Kod mladoga Boga mlade godine staro vjerovanje u Sunce, kao da se okamenilo u božićnim običajima. Badnjak koji gori cijelu noć do ogranka novorođenog Sunca, sim-bol je ukupne obitelji. Badnjakova vatra simbol je nebeske Sun-čeve vatre i ne smije se ugasiti te ju je potrebno čuvati i to obično čine muška i ženska osoba. Svete su i varnice koje izliječu iz ognja i predstavljaju Sunčeve zrake, što će ih mlado Sunce prosuti po svijetu. U slavu Boga i Božića blagovalo se, pjevalo i slavilo sedam dana sve do maloga Božića ili mlade godine odnosno početka Nove godine, a oganj na ognjištu gorio bi neprestano. Oganj je bio i svjetlost i toplina i ljubav. Svi ti običaji izrasli su na temelji-ma svetkovanja zimskoga suncostaja, prijelomnog događaja u godini kada nastupa najkraći dan i najduža noć, ali se nakon toga Sunce počinje ponovo uzdizati nad obzorom i dani se produljuju. Sunčeva se godina tako ciklički iskazuje kroz četiri različita i važna razdoblja za stanovnike Zemlje.

25

TaTjana Kren je rođena je 1949. godine u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i XV. (matematičku) gimnaziju.

Diplomirala je hrvatski jezik i književnost (jugoslavistiku) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i studirala fiziku

na Prirodoslovno–matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od gimnazijskih dana djeluje kao vanjska suradnica

Zvjezdarnice na Popovu tornju u Zagrebu. Objavila je velik broj znanstvenopopularnih članaka iz područja astronomije

i povijesti astronomije (s naglaskom na povijesti hrvatske astronomije) te više znanstvenih članaka, od kojih je većina

sabrana u objavljenim knjigama, koje se ponajprije bave poviješću hrvatske astronomije te vezama astronomije s

mitologijom, religijom i književnošću.

David

Whitehouse

Tekst je preuzet iz knjige “Sunce: Biografija” Naklada Ljevak, Zagreb, 2007.

Prijevod: Lucija Horvat

27

Putovanje iz središta Sunca

Kružeći oko Sunca, zaklonjena Merkurovim spiljama, ek spedicija Sundiver priprema se za najveličanstvenije puto vanje u povijesti – putovanje u uzavrelu jezgru Sunca. To je glavna tema izvanred-nog romana Davida Brina iz 1980. godine o misiji na Sunce, no takvo je putovanje za sada moguće samo u mašti. Jednog dana možda ćemo moći poslati sonde bez ljudske posade da skliznu golemim plazmenim lukovima koji se pružaju Sunčevom površi-nom, sakupe uzorke, izmjere gustoću plazme, temperaturu, kre-tanja i magnetsko polje. Tako bismo dobili od govore na mnoga pitanja. Istraživači Sunca vjeruju kako se mnoge velike Sunčeve tajne, poput načina zagrijavanja korone ili ubrzanja Sunčeva vje-tra, mogu dokučiti promatranjem naj manjih pojedinosti.

Sakupili smo sve podatke, upoznali sve znanstvenike, i ra-spravili mnoga promatranja pa napokon možemo krenuti na pu-tovanje iz središta Sunca.

Možda nikada nećemo moći otputovati u samo Sunčevo središte, ili, barem, za sada nam je tehnologija koja bi omogu-ćila posjet Sunčevoj jezgri, zagrijanoj na 15 milijuna Celzijevih stup njeva, nezamisliva jer uz takvu toplinu niti atomi ne mogu op stati. Ovdje, u samom središtu, na koje otpada 10% ukupne

28

Sunčeve mase, sve je plazma, a čine ju slobodni protoni, elek-troni, neutroni i helijeve jezgre zbijeni u masi 150 puta gušćoj od vode i 10 puta gušćoj od Zemljine jezgre. Čestice jure brzi nom od nekoliko stotina kilometara u sekundi, no zbog velike gustoće ne mogu putovati jako daleko i sudaraju se mnogo puta u sekundi.

U tom kaosu, ponekad se dva protona približe jedan drugo me i vidi se bljesak svjetlosti. Protoni su se spojili i nastao je je dan deuterij (izotop vodika), jedan pozitron (antimaterijska1 varijan-ta elektrona) i jedan neutrino. Tako je započela pro ton–proton reakcija. U drugom koraku spajaju se dvije jezgre deuterija, pa nastaje izotop helija s 3 neutrona i bljesak zračenja velike ener-gije, gama–zračenje. Potom se spajaju dva helija s 3 neutrona i nastaju dva protona i jedan atom helija s 4 neutrona. Ukupni re-zultat reakcije je pretvorba vodika u helij i energiju. Novonastale helijeve jezgre lakše su od slobodnih protona koji su fuzionirali, a razlika je pretvorena u energiju u obliku fotona velike energije i neutrina.

Sunce proizvodi 2·1037 neutrina i svi trenutačno nestaju. Re-akcija je vrlo snažna, no kada bismo pratili samo jedan pro ton smješten u Sunčevoj jezgri, morali bismo čekati gotovo mili jardu godina da dođe do fuzije. Pojedinačni protoni rijetko fuzioniraju, no u Sunčevoj jezgri ima strahovito mnogo proto na. Izvadimo li iz jezgre tvar koliko je stane u glavicu pribadače, ubila bi nas s

1 Oblik materije koju sačinjavaju antičestice, koje imaju naboj, magnetska i druga svojstva obrnuta od onih u običnoj materiji. Proizvode se u laboratoriji-ma, a nađene su i ukoz mičkim zrakama (nap. prev.).

29

udaljenosti od 160 kilometara. Dakle, u središtu Sunca proizvodi se energija ekvivalentna eksploziji 80 milijardi vodikovih bombi koje detoniraju svake sekunde, a pri tom se svake sekunde mi-lijun tona mase pretvara u energiju. To se događa već milijarde godina i nastavit će se još mnogo milijardi.

Postupno, fotoni izlaze iz jezgre probijajući se kroz gustu plaz-mu. Naposljetku dolazimo do područja gdje je temperatura pre-niska da bi se mogle odvijati reakcije protonskog lanca. Vanjska temperatura je oko 9 milijuna stupnjeva i iz regije pro izvodnje energije, ulazimo u radijativnu zonu.

Radijativna zona Ovo je razmjerno mirno područje, gdje energija nastala u jezgri istječe prema van. Ovdje se ništa ne mijenja, a fizičari takvo sta-nje nazivaju stanjem hidrostatske ravnoteže. Plazma je na ovoj dubini gusta kao voda i sadrži goleme količine topline, no kako je sa svih strana okružena plazmom iste temperature, niti gubi niti dobiva energiju. Energija izlazi radijativnim prijeno som, tj. zrače-njem. Kako se pomičemo prema površini Sunca, nastaje sasvim mali temperaturni gradijent, koji tjera energiju prema van. Brzina istjecanja određena je proizvodnjom u Sun čevu središtu, a ener-gija mora isteći, inače će Sunce postati nestabilno i eksplodirati. Sunce stoga mora usklađivati tempe raturnu razliku između sloje-va tako da bude upravo dovoljna za protok suvišne energije.

Fotoni se probijaju prema van nasumičnim kretanjem, što znači da se naizmjence emitiraju i apsorbiraju u okolinu. Pola gano

30

napreduju jer, da bi došao do površine, foton mora 200000 godina putovati amo–tamo i pri tome gubi energiju. Kada bi se Sunčeva jezgra sutra ugasila, mi ne bismo osjetili ni kakvu promjenu u nje-govu zračenju sljedećih nekoliko stotina tisuća godina, ali zabilje-žili bismo smanjeni protok neutrina. Zbog spomenute apsorpcije i emisije, čestice koje su iz jezgre krenule kao visokoenergizirane gama–zrake, završavaju kao fo toni svjetlosti. Iako se ukupna radi-jativna energija ne mijenja, mijenja se njezina priroda jer protoni polagano gube energiju. U istraživanjima prolaska zvučnih valova Sunčevom jezgrom je ot kriveno da radijativna zona rotira kao cjelovita masa, a ta pojava ima bitne posljedice za Sunčev ciklus. Začudo, postoje neki do kazi koji upućuju da se Sunčeva jezgra vrti malo sporije od radi jativne zone iznad nje.

Nastavljamo putovanje prema površini. Do sada smo prešli 500000 kilometara, a temperatura polagano opada. Sada smo na 2 milijuna stupnjeva, plazma je gusta kao stiropor. Pri bližavamo se fundamentalnoj granici i promjeni na Suncu, pri bližavamo se konvektivnoj zoni. No, prije toga moramo proći kroz međusloj, koji se nalazi na razmeđi radijativne i konvektiv ne zone. Ovaj je sloj posljednjih godina privukao mnogo pažnje jer je otkriveno dosta pojedinosti o njemu. Radijativna zona ro tira kao cjelina, no uzorak diferencijalne rotacije, koji se može primijetiti na površini, osjeća se kroz čitavu konvektivnu zonu, što znači da se radijativna zona u međusloju tare o konvektivnu. Ovdje je kretanje električ-ki nabijenih čestica plina i kombinaci ja rotacije, konvekcije i sila posmaka, koje stvaraju magnetska polja, glavni uzrok Sunčevih ciklusa. Promjena brzine protoka fluida kroz određen sloj može

31

rastegnuti magnetsko polje i pojačati ga. U međusloju događaju se i iznenadne promjene u kemijskom sastavu.

Konvektivna zona Konvektivna zona debela je oko 200000 kilometara, i seže go tovo do površine. Razlikujemo je jer se u njoj mijenja prozirnost plaz-me. Fotoni, koji nose energiju prema površini, odjednom više ne mogu daleko putovati i protok energije se usporava. Sunce mora nešto poduzeti jer, kao što smo vidjeli, energija mora izaći. To nije problem, Sunce je prilagodljivo: umjesto da gubi energiju prema van, u obliku zračenja, gubi je u obliku kre tanja mase. Drugim riječima, dolazi do miješanja ili konvekcije. U ovom se sloju pojav-ljuju goleme struje plazme, široke 100000 kilometara, koje se us-pinju prema površini brzinom od nekoliko centimetara u sekundi. Kada stignu do površine, ot puštaju toplinu te sada, kao hladnija plazma, teku prema unu trašnjosti, u užim mlazovima i većom br-zinom, od nekoliko metara po sekundi.

Nekoliko tisuća kilometara ispod površine, stvari se ponov no mijenjaju. Užarene uzlazne struje raspadaju se na roj malih kon-vekcijskih ćelija, poput mjehurića koji se dižu prema Sunčevoj po-vršini. Ovdje postoji dobro utemeljena hijerarhija. Supergranule su veliki oblici kretanja Sunčeve tvari (promjera oko 35000 kilo-metara), a najbolje se vide mjerenjima površin skog Dopplerova pomaka, pri čemu se svjetlost materije koja putuje prema nama pomiče prema plavim valnim duljinama, a svjetlost materije koja se udaljava od nas prema crvenim. Takve oblike nalazimo na či-tavom Suncu i neprestano se mijenjaju. Pojedine supergranule

32

opstaju dan ili dva, a brzina protoka iz nosi oko pola kilometra u sekundi. U središtu svake supergra nule istječe plin, a prema rubo-vima ponire, noseći sa sobom silnice magnetskog polja, nastale u konvektivnoj zoni, koje se koncentriraju pri rubovima supergra-nule. Tako nastaju takoz vane kromosferne mreže. Ovaj je efekt najizraženiji kod vrlo širokih i ne toliko debelih supergranula (samo nekoliko tisuća kilometara visine) i opstaju oko jedan dan te potom lako nestaju i ponovno nastaju.

Bliže površini nalaze se mezogranule. Velike su oko 5000 ki-lometara i traju samo nekoliko sati. Naposljetku, granule su naj-manje ćelije prijenosa Sunčeve tvari, velike oko 1000 kilo metara, koje prekrivaju čitavo Sunce, osim područja na kojima se nalaze Sunčeve pjege. Granule sežu do vrha konvektivne zone i sa so-bom donose užarenu plazmu iz Sunčeve unutrašnjo sti koja se na sjajnim područjima prelijeva, širi površinom, hladi te potom po-nire u unutrašnjost u tamnim područjima. Pojedine granule traju dvadesetak minuta. Obrazac granulacije nepresta no se nastavlja, nove granule kao masa mjehurića potiskuju sta re. Protok unutar granula može postići nadzvučnu brzinu od više od 7 kilometara u sekundi pa nastaju sonične bombe i slična buka koja pokreće valove na Sunčevoj površini.

Helioseizmologija je znanost koja potječe iz ranih šezdese tih godina dvadesetog stoljeća, kada je Robert Leighton, fizičar na Kalifornijskom tehnološkom institutu, otkrio petominutnu osci-laciju na površini Sunca. Pomoću Sunčeva tornja od gotovo 18 metara, Leighton se poveo za prijedlogom Georgea Halea otprije mnogo godina, te promatrao učinak Sunčeva magnet skog polja

33

na spektralne linije određenih atoma. Hale je po moću Zeemano-va efekta2, uslijed kojeg se spektralne linije razdvajaju na plavu i crvenu komponentu, što odaje kretanje prema promatraču od-nosno od njega, bio odredio da su Sun čeve pjege magnetske pri-rode. Leighton i njegovi suradnici, Robert Noyes i George Simon, načinili su nekoliko spektrohe liograma »crvenog« i »plavog« pomaka specifičnih solarnih li nija za kalcij. Analizirajući podatke, primijetili su nešto neobično. Velike i male pojave na Sunčevoj površini oscilirale su periodom od 296 sekundi (otprilike 5 mi-nuta) brzinom od 500 metara u sekundi. Te su oscilacije doskora postale poznate kao Sunčev potres i znanost helioseizmologija bila je rođena.

Kasnija istraživanja pokazala su da do tih oscilacija dolazi uslijed zvučnih valova koji ostaju zarobljeni u područjima raz-ličite gustoće u Sunčevoj unutrašnjosti. Ovo bi otkriće, zajedno s drugim kasnije otkrivenim oscilacijama, moglo biti korisno pri ispitivanju Sunčeve unutrašnjosti, a možda čak i pri konstrukciji karata događaja na područjima koja ne možemo vidjeti. Tako đer smo otkrili i da je Sunčeva konvektivna zona mnogo dublja no što se prema izrađenim modelima Sunčeve unutrašnjosti pretpo-stavljalo.

Na Suncu postoji mnogo oscilacija, a njihovo širenje omo-gućuje proučavanje Sunčeve unutrašnjosti, na isti način na koji na Zemlji možemo iskoristiti udarne valove nakon potresa kako

2 Cijepanje energijskih razina i spektralnih linija uslijed promjene unutrašnje energije ato ma ili molekula koje se nalaze u magnetskom polju (nap. prev.).

34

bismo proučili njezinu unutrašnjost. Postoji skupina po imenu Gong, Global Oscillation Network Group (Skupina za mrežu glo­balnih oscilacija), a to je zapravo niz teleskopa postavljenih dil jem svijeta, koji neprestano promatraju Sunce tako da nam nikada nije izvan pogleda. Njima se detektiraju duge oscilacije, koje nije moguće pratiti na samo jednom mjestu jer bi noć pre kinula pro-matranje. Mnoge dugotrajne oscilacije prvi su put primijećene na promatranjima s Južnog pola.

No, vjerojatno najneobičnije iskorištavanje Sunčevih povr-šinskih valova je ono koje je astronomima omogućilo da gledaju kroz Sunce. Skupine istraživača u Francuskoj i Sjedinjenim Država-ma mogu predvidjeti što nam Sunce sprema koristeći dva različita načina detektiranja aktivnosti na drugoj strani Sun ca, prije no što se ona pokaže Zemlji. MDI, Michelson–Dop plerov interferometar na satelitu Soho bilježi zvučne valove na Sunčevoj površini kako bi locirao aktivne regije na suprotnoj strani Sunca. Kada se Sunce okrene prema nama, više nas neće moći iznenaditi visokoaktivnim regijama. MDI detektira prom jene zvučnih valova zbog prisutnosti Sunčevih pjega na suprot noj strani, može analizirati te promjene i procijeniti veličinu i položaj trenutačno nevidljive pjege.

To je važno jer, kao što smo vidjeli, Suncu treba otprilike četiri tjedna da se okrene oko svoje osi, no aktivne se regije mogu po-javiti i narasti u samo nekoliko sati. Iz praktičnih razlo ga astrono-mi su Sunce učinili prozirnim. Nova dalekosežna predviđanja sa suprotne strane pokazat će se osobito korisnima za sastavljanje rasporeda letova s ljudskom posadom, tijekom kojih bi astronauti mogli biti u velikoj opasnosti od Sunčevih baklji.

35

Fotosfera Stigli smo do fotosfere i možemo reći da je to vidljiva Sunčeva površina, iako, s obzirom na to da je Sunce plinovita kugla, nema površinu u pravom smislu riječi. Fotosfera je sloj debeo oko 100 kilometara i vrlo je tanak u usporedbi s ostalim Sun čevim sloje-vima. U središtu Sunca nalaze se toplija i svjetlija područja, no ovdje, u limbu, vidimo svjetlost iz gornjih, hladni jih područja. To objašnjava i rubno zatamnjenje, koje se javlja kao taman prsten uz rub Sunčeva diska. »Površina« koju vidi mo nalazi se na tempe-raturi od 6000 Celzijevih stupnjeva.

Vidjeli smo da je ključ razumijevanja mnogih Sunčevih tajni često bio magnetizam. Na dodirnom području radijativne i kon-vektivne zone složena gibanja električki nabijenih čestica stvaraju magnetska polja, a ona se oblikuju u cijevi magnetizma i uspinju prema gore, prave petlje i izbijaju na površinu. Na po dručjima vrlo velike jakosti magnetskog polja, istjecanje energi je prema van je zapriječeno, no hladnija područja dopuštaju protok pa se tamo pojavljuju petlje, vrlo često u paru. Dobro došli u Sunčevu pjegu.

Zamišljena letjelica, koja klizi kroz Sunčevu atmosferu i prolazi iznad pjege, pružila bi putnicima izvanredan pogled. Kako joj se približavate, vidjeli biste promjene u granulaciji. Granule bi vam se činile sjajnijima i malo pomaknutima, kao nekom nevidljivom silom, a kružna granulacija rasprsla bi se u potoke i vrtloge. Tamna masa, veličine omanjeg planeta, pojavi la bi se na obzoru, a kako bi se približavali rubnom području pjege, penumbri, zamijetili biste

36

neobične svijetle i tamne radi jacijske filamente koji zrače iz nje, neprestano se izmjenjujući tako da se svijetle i tamne regije ne poklapaju baš uvijek. Prema rubu umbre3, središnjeg i najtamni-jeg dijela, vidjeli biste mije šanje tvari, kao i zonu malko svjetlije materije, poput otoka svjetla koja plešu u samom središtu pjege. Pogledate li prema gore, vidjet ćete ponad sebe goleme lukove užarenog plina, po dručje koje ćemo uskoro posjetiti.

Uz pomoć Sunčevih pjega, doznali smo da Suncu treba oko 27 dana da se okrene oko svoje osi, te da je os rotacije nagnuta pod kutem od 7º u odnosu na Zemljinu orbitu. To znači da sva-koga rujna vidimo veći dio sjevernog Sunčeva pola, a svakog ožujka veći dio južnog pola. No, Sunce ne rotira jednakom brzi-nom na svim dijelovima: ekvatorijalni dio rotira brže (potrebno mu je oko 24 sata za puni krug), a polarna područja sporije (više od trideset dana za puni krug). Sunčeve pjege obično traju ne-koliko dana, iako vrlo velike mogu potrajati i nekoliko tjedana. Sunčeve pjege područja su u kojima je jakost magnetskog polja tisućama puta veća od jakosti Zemljina magnetskog polja. Pjege se često pojavljuju u skupinama od nekoliko parova. Jedan član para ima pozitivni ili sjeverni magnetski polaritet, a drugi nega-tivni ili južni, što nam je važan podatak o njihovu nastajanju. Kao što smo vidjeli, vrlo jako magnetsko polje zaustavlja protok ener-gije iz nižih slojeva, tako da se pjege čine tamnijima, iako je tama samo posljedica kontrasta. Kada bismo Sunčevu pjegu mogli vidjeti samo za sebe, sjala bi jače od najjače svjetiljke. Ma gnetsko je polje najjače u umbri, a slabije u penumbri.

3 Lat. umbra = sjena, a penumbra = polusjena (nap. prev.).

37

Najbolje slike Sunca ikada snimljene, s najviše pojedinosti, nedavno su dobivene na Kanarskom otočju, švedskim solarnim teleskopom od 1 metra. Na slikama se vide neke nove odlike Sunca te dosada nepoznate pojedinosti o Sunčevim pjegama. Zapanjujuće novo otkriće je da svijetli filamenti Sunčevih pjega imaju tamna središta. To je sasvim neočekivano otkriće i astro-nomi nisu sigurni zašto je to tako, no vjeruju kako je u pitanju jedan od fundamentalnih procesa koji se odvijaju u Sunčevoj atmosferi.

Da bi bilo moguće dobiti tako detaljne slike, cijev teleskopa mora biti evakuirana, a zrcalo mora 100 puta u sekundi podesiti oblik zrake kako bi kompenziralo atmosferske smetnje. Istra-živači su primijetili da se, kada gledaju rubove Sunčeve pjege, penumbra sastoji od tankih i dugih filamenata koje solarni tele-skopi do sada nisu bili mogli razlučiti. Znanstvenici su čak sni mili i trodimenzionalne slike okoliša unutar Sunčeve pjege, analizira-jući zvučne valove koji putuju kroz unutrašnjost Sunca.

Slika koju su dobili prikazuje vrlo brze struje užarenog, ioni-ziranog plina koji se slijeva u golemi vrtlog i ponire ispod Sun-čeve površine. Sunčeve pjege, čini se, nisu statične, već čine vrlo snažan silazni tok plazme koja putuje prema unutrašnjosti Sunca brzinom od 4800 kilometara na sat. Kako bi sastavili kartu unutrašnjosti Sunčevih pjega, znanstvenici su ponovno iskoristili MDI sa satelita Soho te ispitali veliku Sunčevu pjegu koja se po-javila 18. lipnja 1998. godine. Mjerenjem brzine solar nih zvučnih valova koji su nastali toga dana, istraživači su napra vili trodimen-zionalne prikaze područja 16000 kilometara ispod pjege.

38

Analizom je otkriveno da zvučni valovi putuju 10% sporije na površini, gdje su temperature niže, a jednako su spori i kada poči-nju ponirati i vraćati se prema Sunčevoj unutrašnjosti. Međutim, kada stignu do razine oko 4800 kilometara ispod površine Sunca, brzina zvučnih valova drastično poraste, što upućuje na to da su donja područja pjega toplija od okolice. Sunčeve pjege su dakle, hladne samo do dubine od kojih 4800 kilometara, što je relativno plitko s obzirom na to da udaljenost od površine do središta izno-si 692000 kilometara. Upravo je to zapanjujuće u ovom otkriću, plitkost Sunčevih pjega.

Fakule, ili Sunčeve fotosferne baklje, najbolje se vide u bli zini limba, no nalaze se posvuda. To su magnetska područja u kojima je magnetsko polje koncentrirano u mnogo manjim svežnjevima nego u Sunčevoj pjegi. Dok Sunce zbog pjega iz gleda tamnije, zbog fakula izgleda svjetlije. Ustvari, tijekom cik lusa Sunčevih pjega, fakule prevladavaju i zbog njih Sunce izgleda malo sjajnije (za oko 0,1%) u vrijeme maksimuma Sunčevih pjega nego u vrije-me minimuma.

Kromosfera Nakon fotosfere, ulazimo u kromosferu, nepravilan sloj gdje su temperature od 6000 do 20000 Celzijevih stupnjeva. Na tim povi-šenim temperaturama, vodik emitira crvenkastu svjetlost, koja se osobito lijepo vidi u prominencijama, ili protuberancija ma, koje se nalaze visoko iznad korone i često se mogu vidjeti ti jekom pot-pune Sunčeve pomrčine. U boji pojedinih elemenata moguće je vidjeti kromosfernu mrežu magnetskih polja, sjajna područja oko

39

Sunčevih pjega, tamne filamente i prominencije. Ta mreža okru-žuje supergranulske ćelije i nastaje zbog prisut nosti svežnjeva silnica magnetskog polja koje su tamo koncen trirane gibanjem fluida unutar supergranula.

Pogledamo li pažljivije Sunčeve pjege, oko njih možemo vi-djeti sjajne mrljice. Nazivaju se flokuli ili plage, što na francu skom znači »plaža«, a i one se najbolje vide u crvenoj vodikovoj svje-tlosti. Povezane su velikom koncentracijom magnetskog polja, i jasno je da su dio mreže. Veličanstveni su i takozvani fi lamenti, gusti i malo hladniji golemi oblaci materije koje mag netsko polje pridržava iznad Sunčeve površine. Zapravo, filamenti su isto što i prominencije ili protuberancije. Zatim, u kromosferi nalazimo i spikule, ili bodlje, male erupcije nalik mlazu, koje su vidljive u čitavoj kromosfernoj mreži. Traju samo nekoliko minuta, no one su te koje tvar s površine izbacuju u koronu brzinom od 20 do 30 kilometara u sekundi.

Prijelazni sloj Nastavljamo putovanje prema površini Sunca i stižemo do pri-jelaznog sloja, vrlo tankog i nepravilnog. On odvaja toplu koro nu od hladnije kromosfere. Ovdje temperatura naglo raste s 20000 na 1000000 ºC. Veći dio tog pojasa može se vidjeti samo iz sve-mira pa je prijelazni sloj većinom istraživan iz svemi ra, pomoću uređaja s nekolicine svemirskih letjelica, uključujući satelite Soho i TRACE (Transition Region and Coronal Explorer, Sonda za ispitivanje prijelaznog sloja i korone), koji i danas aktiv no prikuplja podatke o strukturi i dinamici tog sloja.

40

Korona Naposljetku stižemo do korone, vanjskog sloja Sunčeve atmo-sfere. Kao što smo već spominjali, možemo je vidjeti tijekom potpune pomrčine kao bijelu svjetlost oko Sunca, a kada nema pomrčine, pomoću koronografa. No, tek četrdesetih godina dva-desetog stoljeća otkriveno je koliko je užarena. U koroni na staje mnoštvo oblika, primjerice petljasti oblici, perjanice i struj nice. Ovdje je temperatura viša od milijun stupnjeva i vodik i helij nemaju elektrone. Čak i rijetki elementi, poput ugljika, dušika i kisika svedeni su na ogoljele jezgre, a samo teži elemen ti u tra-govima, poput željeza i kalcija, mogu na tolikoj toplini zadržati nekoliko elektrona. Emisijom iz ovih visokoioniziranih elemenata nastaju spektralne emisijske linije koje su astronomi ma ranijeg doba bile toliko tajanstvene.

Iz najviših slojeva korone, u svim smjerovima izbija Sunčev vje-tar, brzinom od 400 kilometara u sekundi jer je korona toliko uža-rena da je Sunčeva gravitacija ne može zadržati. Iako razu mijemo zašto nastaju, nije nam poznato kako i gdje se plinovi Sunčeva vjetra toliko ubrzaju. To je pitanje povezano s proble mom zagrija-vanja korone. Kako to da je u koroni, koja leži na sloju zagrijanom na 6000 ºC, temperatura 1000000 ºC, i dalje je tajna. Razgledamo li koronu, na polovima ćemo vidjeti koro nine perjanice, duge tan-ke strujnice koje izbijaju iz sjevernog i južnog Sunčeva pola. Svi ti oblici nastaju zbog magnetskih po dručja na Sunčevoj površini.

Koronini petljasti oblici nalaze se oko Sunčevih pjega i u ak-tivnim područjima. Povezane su sa zatvorenim silnicama

41

ma gnetskih polja koje povezuju različita magnetska područja na Sunčevoj površini. Većina petlji traje od nekoliko dana do ne koliko tjedana. Međutim, neke pripadaju Sunčevim bljeskovi-ma i vidljive su mnogo kraće. Petlje se sastoje od tvari gušće od okolišne, a njihova trodimenzionalna struktura i dinamika po-dručja su aktivnog istraživanja.

Kao što nam je prvi Skylab pokazao, koronine šupljine po-dručja su gdje je korona tamnija. Smatra se da brzi Sunčev vje-tar potječe upravo iz koroninih šupljina. Sunčev vjetar, očito, nije uvijek jednako brz. Iako uvijek »puše« u smjeru od Sunca, promjenjive je brzine i ponekad sa sobom odnosi magnetske oblake. Iznad koroninih šupljina Sunčev vjetar je brz, 800 kilo-metara u sekundi, a iznad ostatka korone je sporiji, 300 kilome-tara u sekundi. Te spore i brze struje međudjeluju i izmjenjuju se kako Sunce rotira, te dolaze do Zemlje gdje mogu poremetiti Zemljino magnetsko polje i ponekad prouzročiti magnetske oluje.

Spiralnog su oblika i izlaze iz Sunca poput golemih rotira jućih vrtnih prskalica. To su tzv. korotirajuća interaktivna po dručja, područja Sunčeva vjetra u kojima se rijeke tvari, koje se kreću različitom brzinom, sudaraju i međudjeluju. Uslijed Sun čeve rotacije, ova strujanja u Sunčevu vjetru oblikuju spiralu. No, uko-liko nakon sporog vjetra naiđe brzi, ovaj brži sustići će sporijeg i zabiti se u njega. Posljedica toga je udarni val koji može čestice ubrzati do velikih brzina. Zanimljivo je što sastav Sunčeva vjetra nije identičan Sunčevoj površini, a mijenja se i sa Sunčevom ak-tivnošću i oblicima.

42

No, spustimo se načas iz korone u niže slojeve atmosfere. Sun-čev bljesak je u nastajanju.

Sunčevi bljeskovi Iznad Sunčeve pjege nastale su arkade magnetskih cijevi sila. Kako se ispod fotosfere pojavljuje zavojito magnetsko polje, ispunjava se rijetkim, užarenim koroninim plinovima, i počinje svijetliti. Cijev sila se uzdiže, no kretanje pri dnu prisiljava je da se uvija. Zbog takvog kretanja, magnetsko polje postaje napeto i preopterećeno, izobličeno je i pojačano, sve dok se napoljetku ne slomi i preoblikuje u jednostavniju konfiguraciju kojoj je po-trebno manje energije za održavanje. No, energija koju je do sada sadržavala, mora nekamo otići: oslobađa se naglo, eksplo zivno i zagrijava okolni plin. Plazma postaje superzagrijana, iz nje izbijaju udarni valovi i mlazovi ubrzanih elektrona pršte na sve strane. Udare li u površinu, mogu pojačati sjaj Sunčeva bljeska. Elektroni se također kreću spiralno, magnetskim pol jem, emitirajući radio-valove stalne ili opadajuće frekvencije, dok klize niz silnice i oslo-bađaju energiju.

U nekoliko minuta, bljesak zagrijava tvar na nekoliko mili juna stupnjeva i oslobađa energiju ekvivalentnu milijardi mega tona trinitrotoluena. Bljeskovi nastaju u blizini Sunčevih pjega, najče-šće na magnetski neutralnom području koje razdvaja dvije pjege obrnute orijentacije magnetskih polja, i oslobađaju rendgenske i gama–zrake te protone i elektrone. Najveći bljes kovi pripadaju klasi X. Bljeskovi klase M imaju desetinu energi je bljeskova klase

43

X, a bljeskovi klase C imaju desetinu protoka rendgenskih zraka bljeskova klase M. U satima nakon Sunčevih bljeskova, iznad po-vršine Sunca mogu se vidjeti petlje.

Pogledamo li pažljivije, možemo vidjeti kako se na vrhu pet lji tvar iz užarene korone kondenzira, te se potom vraća niz bočne lukove ponovno u koronu. Unutar magnetskih spona tih petlji, tvar je donekle izolirana od korone i njezinih milijun stup njeva i može se ohladiti na mnogo niže temperature.

Čitavo vrijeme golemi izbačaji pripremaju se napustiti Sun ce. Nalik su golemim mjehurima plina prošaranim magnetskim po-ljem koje će ih izbaciti u roku nekoliko sati. Iako su ljudi tisućama godina promatrali Sunčevu koronu tijekom potpunih pomrčina Sunca, koronini izbačaji otkriveni su tek u svemirskoj eri. Prvi po-kazatelji te dinamičke pojave snimljeni su korona grafom sedmog orbitirajućeg solarnog opservatorija, OSO–7, od 1971. do 1973. godine, te su, naravno, viđeni i sa Skylaba. No, ove naoko kao-tične pojave imaju pritajen red i vrlo su važne. Koronini izbačaji često su povezani sa Sunčevim bljesko vima i prominencijama, no mogu se pojaviti i neovisno o njima. Učestalost izbačaja ovisi o ciklusu Sunčevih pjega. Kod mini muma možemo vidjeti otprilike jedan izbačaj tjedno, dok u vri jeme maksimuma možemo vidjeti dva do tri izbačaja dnevno.

Satelitom Soho koronini su izbačaji promatrani osam godi-na i pokazano je da njima komadić po komadić sa Sunca odlazi staro magnetsko polje, prvo s jednog pola, potom s ekvatora te naposljetku s drugog pola. Na neki način Sunce ljušti svoje sta-ro magnetsko polje kao što zmija ljušti kožu. Potrebno je više od

44

1000 koroninih izbačaja, svaki s milijardom tona plina s po larnih područja, da bi očistili stari magnetizam. No, kada je po sao gotov, Sunčeve magnetske silnice teku u suprotnom smjeru.

Sada napuštamo Sunce, ostavljamo njegovu užarenu, tur-bulentnu površinu. Za leđima nam je Sunčev vjetar i putujemo u carstvo međuplanetarnog prostora. Međutim, putovanje iz sredi-šta Sunca do njegovih vanjskih granica nipošto nije gotovo.

Magnetska polja Tijekom stoljeća mnogo smo naučili o svojoj zvijezdi. Prvo smo pratili njezino kretanje, zatim smo analizirali njezinu svjetlost, po-tom površinu i naposljetku ono što leži ispod površine, zvučnim valovima i neutrinima. Toliko smo toga otkrili, ali još mnogo toga valja otkriti.

Kako što smo vidjeli, Sunčev ciklus u svojoj je biti magnetski ciklus uzrokovan kruženjem Sunčevih magnetskih polja. Uspo-redbe radi, Zemljino magnetsko polje relativno je lako ob jasniti: ono nastaje kretanjem tekućeg željeza u vanjskom po dručju Zemljine jezgre. Strujanjem željeza nastaju električne struje, koje oko struja željeza induciraju magnetsko polje. Ma gnetska polja sežu daleko iznad planeta, sve do svemirskih du bina. Povreme-no Zemljino magnetsko polje nestane, ili se jako smanji, na vrlo nisku vrijednost, te se ponovno pojavi obrnutog usmjerenja. To možemo pratiti suprotno usmjerenim magnetskim strugotinama u taložnim stijenama, nastalim uslijed ob rtanja Zemljinih polova. Nije poznato zašto se Zemljino magnetsko polje tako obrće, no

45

slika 1. Tamna koronina šupljina širi se Sunčevom površinom i oslobađa Sunčeve vjetrove.

46

postoji sumnja da bi se to usko ro moglo dogoditi. Može proći mnogo milijuna godina prije no što nastupi obrtanje polova, a onda u okviru jednog milijuna go dina, može doći do četiri ili pet obrtanja. Ono što ipak znamo jest da je slabljenje Zemljinog polja započelo prije 2000 godina.

Posljednjih stopedeset godina, otkada je počelo nadgleda nje, znanstvenici su izmjerili da je Zemljino magnetsko polje oslabilo za 10%, a nastavi li slabiti tom brzinom, za 1500 do 2000 godina potpuno će nestati. Područje posebno slabog po lja nalazi se na brazilskoj obali i naziva Južnoatlantskom anoma lijom. Ovdje je ekscentricitet Zemljine jezgre prouzročio pad polja, tako da je 30% slabije nego igdje drugdje. Dodatna doza zračenja stvara elektronske kvarove na satelitima i svemirskim letjelicama koji prolaze iznad njega. Naškodila je čak i Hubble ovu teleskopu.

Čini se da je u prošlosti obrtanju magnetskog polja uvijek prethodilo njegovo slabljenje, no nije svaki put oslabjelo polje pro uzročilo obrtanje. Moguće je da Zemljin nevidljivi štit s vre-menom ponovno ojača, te da nakon nekog vremena, možda za kojih 10000 godina, ponovno oslabi i da tada možda dođe do obrtanja.

Neki znanstvenici nagađaju da kada Zemljino magnetsko po-lje pred obrtanje polova počinje slabjeti, poraste tok koz mičkog zračenja iz dubina svemira. Zbog toga, kažu, poraste pozadinsko zračenje, a kao posljedica toga, poraste stopa muta cija živih bića na Zemlji, a to znači poticaj evoluciji. Zamisao je zanimljiva, no čini se da nas, kada Zemlja izgubi svoj magnetski štit, Sunce i da-lje štiti. Kada se ispitaju dubokomorski talozi iz središnjih točaka

47

oceana i pronađu tragovi pradavnog magne tizma, vjerojatno ćemo naći dokaze 171 obrtanja Zemljina ma gnetskog polja u po-sljednjih 76 milijuna godina. Još je jedno obrtanje pred nama, no možemo se utješiti time da, iako igle u kompasu neće pokazivati niti sjever niti jug, bića na Zemlji već su mnogo puta do sada pre-živjela obrtanje polova bez posljedi ca, a tako ćemo i mi, zahvalju-jući Suncu.

Sada se moramo vratiti u Sunčevu unutrašnjost, u međusloj između radijativne i konvektivne zone. Ovdje leži uzrok jeda-naestogodišnjeg ciklusa Sunčevih pjega.

48

DaviD WhiTehouse je poznati britanski astronom. Bio je od 1988. do 2006. znanstveni suradnik BBC-a.

Dobitnik je nagrade Glaxo za znanstveno novinarstvo te nagrade Arthur za novinarski rad o svemiru. Prije knjige

“Sunce: Biografija” napisao je sličnu knjigu o Mjesecu i njegovu utjecaju na život na Zemlji. Bio je suradnik nekoliko

svemirskih agencija i projekata.

Goran

Šafarek

51

Sunce – vječni pokretač evolucije

Evolucija često „napreduje“ preko „izuma“. Stručnije rečeno, nekad potpuno nova prilagodba (ili ono što će tek postati prila-godba, a trenutno služi nečem drugom) potpuno promijeni tijek povijesti. Ti se evolucijski noviteti zatim pomalo glancaju, usavr-šavaju, ali ništa se revolucionarno ne dešava. Izum čeljusti primje-rice, naglo je unaprijedio mogućnosti lova riba (koje su u to doba imale nepomičnu čeljust kao današnja paklara) i taj je događaj (u geološkoj stvarnosti zapravo dugotrajan možda i milijunima go-dina) toliko izdiferencirao ribe da su postale dominantna skupima morskih životinja. Iz riba su se pak razvili ostali kralješnjaci (vo-dozemci, gmazovi, ptice i sisavci) te dakako čovjek. Mogućnost leta u pretka šišmiša i potonje „otkriće“ eholokacije preobrazio je tu skupinu malih sisavaca u dominantne noćne letače danas. I takvih primjera ima na stotine…

Vjerojatno jedan od najvažnijih „izuma“ bilo je ukroćivanje energije sunca. Prvi mikroorganizmi nalik bakterijama su stotina-ma milijuna godina „jednostavno“ živjeli na vrućem, zagušljivom planetu prepunom metana, CO2 i ostalih sličnih plinova. Prerađivali

52

su te jednostavne organske molekule na one anorganske i pri tom uzimale malu proviziju u energiji. To im je bilo dovoljno za život u pradavnim zemljinim oceanima u njenoj mladosti, ali ne i za velike poduhvate života. Ti najjedostavniji organizmi preživjeli su danas samo u najnegostoljubivijim mjestima poput gejzira, u vrlo slanim vodama, ili primjerice na dnu dubokih oceana dna uz toplinu pod-morskih vulkana. Malo se toga zna o njima jer ih je svugdje drug-dje pomela konkurencija. I možda bi i danas svijet tako izgledao da se jedan dio tih bakterija nije „odmetnuo“ i krenuo drugim putem.

Preci modrozelenih algi (ili bakterija cijanoficeja) izumili su preteču klorofila – relativno jednostavne molekule (iako tada vje-rojatno vrlo složene) koja je zapravo žrtva svjetlosti. Kada ju udari foton, izbije joj elektron što pokrene kaskadu dešavanja, moleku-larni domino efekt ili fliper ili koja god već poredba najbolje stoji – u stvarnosti je vrlo složen slijed molekularnih reakcija. Znanost taj proces zove fotosinteza. Implikacije su sljedeće – svjetlosti ima skoro posvuda na planeti, intenzivna je u prosjeku pola dana i „besplatna“. Proces fotosinteze toliko je revolucionarizirao tadašnji svijet da su potomci tih organizama danas suvereni vladari Zemlje. Alge i biljke su direktni nasljednici tih prvih organizama i koliko god bili strukturno i fiziološki kompleksniji, još uvijek ovise o klo-rofili kao pretvaraču energije.

Jedan od nusprodukata fotosinteze je kisik. On je jednostavno primalac završnog elektrona, a potječe iz molekule vode. Poslje-dica je nakupljanje kisika u atmosferi do današnje razine od otpri-like jedne petine svih plinova. Na kisiku su se pak razvili svi ostali organizmi i svijet kakav danas znamo. Kisik je pak vrlo reaktivan i

53

mnogo lakše privlači elektrone u disanju od ostalih molekula pa je iskorištavanje organskih tvari mnogo efikasnije od tadašnjih pro-cesa oksidacije bez kisika (anaerobno disanje) poput alkoholnog vrenja. Ta transformacija planeta ne govori samo o značaj ukroći-vanja energije sunca već i daljnjim pomacima koji slijede taj prvi, revolucionarni.

Sunce i dan danas igra i druge vrlo važne uloge u živim bićima. Svjetlost je jedan od najvažnijih ekoloških faktora koji određu-je rasprostranjenost živih bića – u vremenu i prostoru. Biljke se za svjetlošću „bore“ za prostor. Rastu sve više i više, samo da bi upile što više dragocjenih fotona. Tako su nastale goleme šume a s njima i golema kompleksnost ekoloških sustava. U prizemlju džungle stoga je veliki mrak. Biljke su se penjale gore i kao epifiti, paraziti, penjačice, lijane… Druge se pak klone prejakog sunca, doduše ne zbog toga što im smeta previše svjetlosti, koliko se štite od pogubnog isušivanja. Listove su pretvorile u iglice i sma-njile površinu za isparavanje vode, dok je zelena stabljika preu-zela ulogu fotosinteze. Neke su i izgubile pigment s klorofilom, postavši pravi paraziti poput viline kose, volovoda, potajnice… Životinje su također pod velikim utjecajem svjetlosti. One ne ko-riste dakako energiju sunca, ali se hrane biljkama i u osnovi tako-đer posredno konzumiraju energiju svjetlosti. Osim toga, ona im otkriva svijet preko organa vida. Samo stalne špiljske životinje ne-maju oči ili su im zakržljale „od neupotrebe“, odnosno evolucijom su izgubile prilagodbu. Organizme koji imaju oči često dijelimo na one dnevne i noćne. Imamo dnevne i noćne leptire, dnevne i noćne sisavce... Noćne životinje se dakako značajno oslanjaju i na

54

ostala osjetila poput sluha i njuha. Sunce osim svjetlosti daruje i toplinu; sve je to zapravo isto elektromagnetsko zračenje, samo drukčije valne duljine. Toplina je možda i značajniji ekološki re-surs. Ona pokreće mnoge organizme koji su bez nje kao bez po-gonskog goriva. Zmije se sunčaju u rano proljeće, puneći baterije i tek tada kreću u lov i ostale aktivnosti. Zmije i ostali tzv. „hladno-krvni“ (bolje je reći ektotermni) organizmi ovisni su o vanjskom dotoku energije. Samo ptice i sisavci, najskoriji i najodvedeniji proizvodi evolucije imaju unutrašnje grijanje. Ti „toplokrvni or-ganizmi“ (bolje je reći endotermni) toplinu stvaraju razgradnjom hrane, odnosno „njenim“ kontroliranim sagorijevanjem pomoću kisika (oksidativna fosforilacija, tj. stanično disanje) i dobro razvi-jenim krvožilnim sustavom kao „toplinskim cijevima“. Taj sustav nije doduše savršen pa se životinje u hladnim krajevima oblače u debelo krzno, smanjuje im se veličina ušiju i ostalih tjelesnih izra-slina, samo da se onemogući izdajnički gubitak topline. Također, životinjama u vrućim i aridnim (suhim) krajevima rastu velike uši koje služe za isijavanje suvišne topline. Osim samog energetskog balansa, toplina utječe i na ponašanje životinja. Šaran se neće pariti ako temperatura vode ne dosegne barem 18-20 °C. Tempe-ratura ponekad uvjetuje i spol. Kad mama aligatorica polaže jaja u zemlju, spol još nije određen. Ako je u zemlji toplije od 34°C, nastat će muški aligatorčići. Slično se dešava u nekih kornjača. Kod račića veslonožaca nastaje mužjak od jakog ultraljubičastog zračenja i temperature veće od 23°C.

Ljudi su izumili sunčev sat, no mi ga nosimo od davnina u sebi, baš kao i većina ostalih organizama. Dužina dnevnog sunca

55

pouzdan je indikator promjene godišnjih doba te su životni ci-klusi mnogih životinja povezani s kretanjem sunca. Uzmimo srnu. Osim što očima traži dobar pup ili travku za brštenje, njene oči nesvjesno bilježe trajanje dana. Oči preko živaca šalju te podatke u unutrašnji „sat“ u mozgu, točnije suptakijastmatičnu jezgru u hi-potalamusu. Taj sat potom živcima prosljeđuje te podatke u pine-alnu žlijezdu, također smještenu u mozgu. Ta žlijezda je često zva-na treće oko, a pod utjecajem podataka iz hipotalamusa izlučuje hormon melatonin samo po noći. Kako se u proljeće dani skraću-ju, tako se smanjuje i proizvodnja melatonina. Smanjena količina tog hormona pokazuje srni da je došlo proljeće. Ravnanje po dnevnom svjetlu najbolji je pokazatelj proljeća, mnogo bolji od temperature. Temperatura je varljiva jer usred zime zna porasti na nekoliko dana, i prevariti životinju da se budi iz zimskog sna ili da se krene pariti. Druge životinje reagiraju na sličan način. Na južnoj polutci Zemlje, u udaljenoj Africi ptice selice osjete kako se dani skraćuju te da je vijeme za selidbu natrag u Hrvatsku.

I takvih priča, ovisnosti o Suncu u živom svijetu ima na tisuće… Živi je svijet znao iskoristiti sunčevu energiju koja ga je u osta-

lom potpuno transformirala tamo davno u zoru života. Koliko ćemo mi ljudi, zaboravljivi potomci tih prvih „otkrivača“ čekati na novu revoluciju u iskorištavanju energije sunca? Sve je tu, i tehno-logija i Sunce koje je i dalje isto. Daljnji pomaci su neslućeni, baš kao što ih je nekoć potaknula pojava fotosinteze! Hrvatska mora biti zemlja očuvane prirode, turizma i napredne tehnologije, a za to je iskorištavanje sunčeve energije je idealan put.

56

Goran ŠafareK je hrvatski biolog i istraživač koji je bavi ugroženim tropskim otrovnim žabama, gornjim dijelovima tropskih šuma i aktivist nevladine udruge za zaštitu prirode

Baobab. Radio je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu kao znanstveni novak – asistent. Sudjelovao

je na znanstvenom istraživanju fitoplanktona Jadranskog mora. Sudjelovao je na projektu Jadran (Hrvatski nacionalni

monitoring program Jadranskog mora). Bio je član uredništva znanstvenog časopisa Acta Botanica Croatica. 2004. godine

je sudjelovao u inventarizaciji vrsta uz rijeku Dravu pod vodstvom Svjetskog fonda za zaštitu prirode (WWF). Radio je inventarizaciju vodozemaca i gmazova, zajedno s mađarskim

biologom Tiborom Kovacsom. Godine 2008. započeo je inventarizaciju ptica i biljaka, a 2009. inventarizaciju staništa u

Posebnom zoološkom rezervatu Veliki Pažut. Na području ušća Mure u Dravu radio je ocjenu prihvatljivosti zahvata za prirodu.

Od 2009. godine radi na istraživanju filogeografije crnog daždevnjaka Salamandra atra na području Dinarida. Zabilježio

je na Velebitu, nakon pedeset godina nepojavljivanja u

57

Hrvatskoj, rijetku vrstu ptice Charadrius morinellus (Belic, M., Safarek, G. 2002. Finding of Dotterel (Charadrius morinellus)

on the Velebit Mountain. Larus, Annual of the Institute of Ornithology in Zagreb, Vol. 48). Radio je također na

znanstvenom prstenovanju ptica močvarica na rijeci Dravi kod Donjeg Miholjca, na Neretvi, na Crnoj Mlaki. Sudjelovao

je na zaštiti vodozemaca na cestama Podravine.Bori se za zaštitu hrvatskih rijeka i autor je knjiga “Drava hrvatska

Podravina”, “Ušće Mure - hrvatska Amazona”. Suradnik je časopisa Narional Geographic, Geo, Meridijani, Moj planet, Putovanja, Croatia Airlines, JET SET, Naturfoto (Njemačka),

Gloss, Priroda, Hrvatska vodoprivreda, Hrvatske šume.. Autor je tri dokumentarca od kojih će dva o Andamanskom otočju i

Sri Lanki uskoro prikazati Hrvatska televizija.

dr.sc. Ljubomir

Majdandžić

59

Solarizacija Republike Hrvatske*

Tržište solarnih kolektora u Europskoj unijiPrema izvješću Europskog udruženja industrije solarnih toplinskih kolektora (engl. European Solar Thermal Industry Federation, ESTIF) u zemljama Europske unije i Švicarskoj, 2007. godine instalirano je ukupno 2969994 m2 solarnih kolektora (pločastih i vakuumskih), a 2008. godine instalirano je oko 4762798 m2, što je porast oko 60%. Ukupna instalirana površina solarnih kolektora, pločastih i vaku-umskih, kao i rast tržišta u zemljama Europske unije i Švicarskoj od 2006. do 2008. godine prikazana je u tablici 1.

Udio pojedinih zemalja Europske unije u instaliranim solarnim kolektorima 2008. godine prikazuje slika 1. Najviše solarnih to-plinskih kolektora je instalirala Njemačka, zatim slijede Španjol-ska, Italija, Francuska, Austrija, Grčka itd. SR Njemačka sa ukupno 2100000 m2 solarnih kolektora (1900000 pločastih i 200000 vaku-umskih) ima udio od 44% u zemljama EU i Švicarskoj.

* Rad analizira stanje i perspektive korištenja Sunčeve energije u dobivanju toplinske i električne energije u Europskoj uniji s osvrtom na trenutačno stanje u Republici Hrvatskoj

60

U funkciji Novo ugrađeni Rasttržišta

2008 2006 2007 2008 2008/07Ukupnokolektorim2

Ukupnokolektorim2

Ukupnokolektorim2

Ukupnokolektorim2

Ravnipločastim2

Vakuumskikolektorim2

Ukupnokolektori

Austrija 3240330 292669 281000 347703 343617 4086 24%Belgija 268947 44464 65000 91000 82000 9000 40%Bugarska 31600 2200 2500 4000 60%Švicarska 593980 51863 65432 85000 81500 3500 30%Cipar 693200 60000 65000 68000 5%Češka 165100 20400 25000 35000 26500 8500 40%Njemačka 11094000 1500000 940000 2100000 1900000 200000 123%Danska 418280 25300 23000 33000 31000 2000 43%Estonija 1970 300 350 500 43%Španjolska 1411166 175000 275000 434000 414000 20000 58%Finska 25293 3200 4000 4800 3300 1500 20%Francuska 1624100 283500 330000 388000 372000 16000 18%Grčka 3868200 240000 283000 298000 293500 4500 5%Mađarska 25250 1000 8000 11000 8500 2500 38%Irska 74400 5000 15000 43610 31727 11883 191%Italija 1606230 186000 330000 421000 361000 60000 28%Latvija 4290 600 700 840 20%Luksemburg 22500 2500 3000 3600 2800 800 20%Litva 7150 1200 1500 1800 20%Malta 35360 4500 5500 6000 9%Nizozemska 363341 14685 19900 25000 22500 2500 26%Poljska 365676 41400 68147 129632 89820 39812 90%Portugal 318950 20000 52000 86000 80000 6000 65%Rumunjska 94300 5500 6500 8000 23%Švedska 289207 28539 25465 26813 14530 12283 5%

61

Slovenija 137300 6900 12000 16000 14000 2000 33%Slovačka 95250 8500 9000 13500 12000 1500 50%UK 385920 54000 54000 81000 47250 33750 50%EU27+CH 27261289 3079220 2969994 4762798 60%

tablica 1. Ukupna površina instaliranih solarnih kolektora u zemaljama EU i Švicarskoj

slika 1. Udio zemalja Europske unije u instaliranim solarnim kolektorima 2008. godine

62

Ukupno instaliranu površinu solarnih kolektora koji su u funk-ciji na 1000 stanovnika u zemaljama Europske unije i Švicarskoj pokazuje slika 2. Na 1000 stanovnika najveću površinu insta-liranih solarnih toplinskih kolektora ima Cipar, a zatim slijede Austrija, Grčka, Njemačka itd. Europski prosjek je 54 m2/1000 stanovnika.

U šest zemalja Europske unije, Njemačkoj, Španjolskoj, Italiji, Francuskoj, Austriji i Grčkoj, u 2008. godini instalirano je 83% so-larnih kolektora, iako te zemlje čine 54% ukupnog broja stanovni-ka i 61% bruto domaćeg proizvoda Europske unije.

slika 2. Ukupno instalirana površina solarnih kolektora na 1000 stanovnika u zemljama Europske unije

63

U 2008. godini najviše je solarnih kolektora instalirala Austrija i to 42 m2 na 1000 stanovnika, zatim slijede Grčka sa 27 m2 na 1000 stanovnika, Njemačka sa 26 m2 na 1000 stanovnika, Italija sa 7 m2 na 1000 stanovnika, Francuska sa 6 m2 na 1000 stanovnika itd. Europski prosjek je 10 m2 na 1000 stanovnika, slika 3.

slika 3. Vodeće zemlje Europske unije u instaliranim solarnim kolektorima na 1000 stanovnika u 2008. godini

64

Stanje, poticaji i promidžba solarnih toplinskih sustava u Republici Hrvatskoj

Republika Hrvatska ima daleko najmanje instaliranih solarnih kolektora po stanovniku u usporedbi sa drugim zemljama Eu-ropske unije. Znači li to, možda, da Republiku Hrvatsku Sunčeve zrake zaobilaze i padaju na Njemačku ili Austriju?

Hrvatska ima ogroman potencijal u Sunčevoj energiji tj. broju sunčanih dana te s velikom pouzdanošću, a na temelji dosadaš-njih izvedenih projekata u Republici Hrvatskoj, možemo primje-niti sve tehnologije za pretvorbu energije Sunčeva zračenja u toplinsku energiju za grijanje i pripremu potrošne tople vode.

Međutim, iako imamo neusporedivo bolje preduvjete, tre-nutačno se nalazimo na samom dnu Europe po instaliranim solarnim kolektorima. Stoga se može kazati da u Hrvatskoj nije iskorištena komparativna prednost u pogledu pretvorbe energi-je Sunčeva zračenja u toplinsku energiju. Za Republiku Hrvatsku je od iznimnog značaja korištenje Sunčeve energije, i Hrvatska mora biti aktivno zainteresirana za ovaj obnovljiv izvor energije, te ući u područje znanja i mudrosti korištenja Sunčeve energije, uostalom kao što to rade zemlje Europske unije.

Pozitivno je da je već nekoliko Županija u Hrvatskoj, u su-radnji sa Fondom za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU), objavilo javni natječaj za sufinanciranje ugradnje solarnih sustava u kućanstvima kod fizičkih osoba. Karlovačka županija za 60 kućanstava u iznosu od 40% ukupne investicije, odnosno do maksimalnog iznosa od 12.000 kn po kućanstvu.

65

Krapinsko-zagorska županija za 20 kućanstava također u iznosu od 40% ukupne investicije, odnosno do maksimalnog iznosa od 12.000 kn po kućanstvu. Zagrebačka županija za 50 kućanstava

1. – Sunčani kolektor; 2. – Solarni polazni vod; 3. – Solarni povratni vod; 4. – Kotao za dodatno grijanje; 5. – Ekspanzijska posuda 6. – Crpna stanica; 7. – Ulaz hladne vode; 8. – Spremnik potrošne tople vode; 9. – Polaz potrošne tople vode;

slika 4. Temeljna shema solarnog sustava za pripremu potrošne tople vode

66

u iznosu od 40% ukupne investicije, odnosno do maksimalnog iznosa od 11.200 kn po kućanstvu. Ovih 130 kućanstava smanjit će okolišu emisiju ugljikova dioksida preko 110 tona godišnje. Očekuje se da i druge Županije, posebno primorske Županije, objave javni natječaj za sufinanciranje tj. poticanje ugradnje so-larnih sustava čija je temeljna shema dana na slici 4.

Cijena solarnog sustava za pripremu potrošne tople vode, prikazanog na slici 4., sa ugradnjom i puštanjem u pogon, kreće se oko 30.000 kn. Takva investicija otplati se kroz razdoblje 7 do 10 godina u unutrašnjosti, a u priobalju i na otocima kroz 5 do 8 godina, u odnosu na sadašnje cijene energenata.

Međutim ako želimo „Solarizaciju Hrvatske“, u djelu ugradnje solarnih sustava za grijanje i/ili pripremu potrošne tople vode, nju nije moguće ostvariti samo dijelom poticaja, već se ostatak sredstava za investiciju mora dobiti povoljnim tzv. „Zelenim kre-ditima“, a čija kamata ne bi smjela preći 3%. Primjerice u Austriji potpora države za obiteljsku kuću u kojoj je instaliran toplinski solarni sustav za grijanje ili pripremu potrošne tople vode iznosi 100 eura po kvadratnom metru za pločaste kolektore, odnosno 140 eura za vakuumske kolektore. Osim toga austrijska vlada dodjeljuje i 1100 eura kao poticaj za kompletnu instaliciju, dok se ostatak sredstava može dobiti, bez komplicirane procedure, u veoma kratkom roku u većini austrijskih banaka.

Ako Republika Hrvatska doista prihvati sustav potpora i zele-nih kredita za ugradnju solarnih kolektora, što je već niz godina praksa u većini zemalja Europske unije, ostvarit će se novi tran-sfer tehnologija i viši oblici suradnje s razvijenim svijetom i

67

Europskom unijom, viša razina inozemnih ulaganja, a time će se otvarati i nova, prijeko potrebna, radna mjesta.

Radna mjesta kod ugradnje solarnih sustava za grijanje i/ili pripremu potrošne tople vode mogu biti različita, od projektira-nja, montaže, nadzora, puštanja u pogon, održavanja pa do mar-ketinga i promidžbe ovih sustava. Slika 5. prikazuje uobičajenu raspodjelu troškova kod ugradnje solarnog sustava za pripremu potrošne tople vode jednog manjeg kućanstva.

Realno bi bilo u Hrvatskoj instalirati, postupno u sljedećih 10 godina, jedan kvadratni metar solarnih kolektora po stanovniku.

slika 5. Udjeli troškova ugradnje solarnog sustava za pripremu potrošne tople vode kućanstva s jednom do dvije obitelji

68

To znači da bi 2020. godine imali oko 4500000 kvadratnih meta-ra solarnih kolektora (pločastih ili vakuumskih), što bi odgovara-lo toplinskoj snazi od 3150 MWt. Tako instalirani solarni kolektori godišnje bi davali oko 2500 GWh toplinske energije, te bi go-dišnje u atmosferu smanjili emisiju ugljikova dioksida za oko 1 milijun tona.

Solarizacijom Hrvatske, odnosno ugradnjom solarnih susta-va, te zajedno s manjim tvrtkama koje bi proizvodile djelove solarnih sustava kao npr. solarne kolektore i spremnike topline, moglo bi se otvoriti oko 3000 novih radnih mjesta.

Za solarizaciju Hrvatske tj. poticanje korištenja Sunčeve energije potrebno je Zakonom o prostornom uređenju i pod-zakonskim provedbenim propisima poticati urede županijske i lokalne uprave i samouprave da lokacijskim i prostornim uvjeti-ma uvijek osiguraju optimalno korištenje Sunčeve energije, i to već u fazi prostornog planiranja za sva nova naselja. Dakle, treba predvidjeti, ne samo optimalni nagib i orijentaciju građevina, već prostor za smještaj solarnih kotlovnica i solarnih toplana, čime će se osigurati priprema potrošne tople vode, grijanje i hlađenje prostora najvećim mogućim dijelom na temelju ener-gije Sunčeva zračenja.

Zakonom o gradnji, posebice na području primorskih župa-nija, nužno je propisati minimalno prihvatljivu razinu korištenja urbanističko-arhitektonskih i građevinskih rješenja koja će osi-gurati, uz pasivno korištenje Sunčeve energije, obveznu ugrad-nju aktivnih solarnih toplinskih sustava.

69

Također, Zakonom o gradnji treba propisati maksimalno do-puštene toplinske gubitke građevine tijekom sezone grijanja, koji u priobalju i na otocima godišnje ne bi trebali biti veći od 40 kWh/m2. Obvezno u postupku za dobivanje uporabne do-zvole svih stambenih, administrativnih, proizvodnih i uslužnih objekata, svim subjektima treba propisati obvezu o dokaziva-nju energetske učinkovitosti objekta odnosno dobivanju ener-getske iskaznice, kao i optimalnog ekonomski opravdanog korištenja svih raspoloživih pasivnih i aktivnih solarnih sustava.

Dobri i jednostavni zakonski i podzakonski propisi, u po-dručju korištenja Sunčeve energije, bili bi dobar temelj so-larizaciji Republike Hrvatske. Uporište za ovu tvrdnju leži i u činjenici, da je tehnički iskoristiv potencijal energije Sunca, dakle onaj koji se danas tehničko-tehnološki može iskoristiti za pretvorbu energije Sunčeva zračenja u električnu, toplinsku ili energiju hlađenja, još uvijek veći od ukupne svjetske potrošnje energije.

Fotonaponski sustavi u Europi i svijetuTržište fotonaponskih sustava imalo je do sada snažan rast što će se sigurno nastaviti i u sljedećim godinama. Do 2008. godine u svijetu je instalirano blizu 15 GW fotonaponskih sustava, slika 6. Od svjetskih regija lider u ugradnji fotonaponskih sustava je Eu-ropa u kojoj je instalirano preko 9 GW i koja obuhvaća oko 65% ukupno instaliranih sustava, zatim slijedi Japan sa 2,1 GW (15%), SAD sa 1,2 GW (8%) i ostalo otpada na ostatak svijeta.

70

Europsko udruženje industrije fotonapona EPIA (engl. Europe­an Photovoltaic Industry Association) koje broji preko 200 tvrtki u svijetu koje se bave industrijom fotonaponske tehnologije (95% europskih tvrtki odnosno 80% svjetskih) dalo je jasnu poruku i predviđanja do 2013. godine s pogledom i do 2020. odnosno 2040. godine.

EPIA predviđa (a sve što su do sada prognozirali to se uveliko i prebacilo) da će solarna fotonaponska tehnologija do 2020. go-dine pokriti 12% u Europskoj uniji potrošnju električne energije,

slika 6. Ukupna snaga instaliranih fotonaponskih sustava u svijetu

71

a 2040. godine čak 28%. Također su iznijeli podatak da je 2008. godine u industriji fotonaponske tehnologije radilo 130000 rad-nika izravno, a 60000 neizravno. Njihova je procjena da će 2020. godine raditi oko 1,4 milijuna radnika, a 2030. godine čak 2,2 mili-juna radnika na području fotonaponskih sustava.

slika 7. Tržišni udjeli fotonaponskih sustava u svijetu 2008. godine

72

Udio Europe, na tržištu fotonaponskih sustava u 2008. godini, iznosio je 81%, zatim slijedi USA sa 6%, Južna Koreja sa 5% i Ja-pan sa 4%, dok se na ostatak svijeta odnosi preostalih 4%, slika 7.

U svijetu je 2008. godine instalirano blizu 5,6 GW fotonapon-skih sustava što je više nego duplo u odnosu na 2007. godinu kada je instalirano 2,4 GW. Ovome je znatan doprinos dalo snaž-no razvijeno europsko tržište fotonaponske tehnologije u kojem dominira Njemačka, koja je 2008. godine instalirala novih 1500 MW, što je sa ukupnih 5308 MW fotonaponskih sustava stavlja na prvo mjestu u Europi.

Zemlja Oznaka 2006 2007 2008 2009P 2010P 2011P 2012P 2013P

Belgija EPIA* 2 18 48 100 70 80 90 100EPIA** 175 125 130 140 160

Češka EPIA* 0 3 51 80 90 110 140 170EPIA** 100 160 200 220 240

Francuska EPIA* 8 11 46 250 340 600 900 1000EPIA** 300 500 850 1200 1400

Njemačka EPIA* 850 1100 1500 2000 2000 2300 2600 3000EPIA** 2500 2800 3200 3600 4000

Grčka EPIA* 1 2 11 35 100 100 100 100EPIA** 52 200 450 700 900

Italija EPIA* 13 42 258 400 600 750 950 1250EPIA** 500 800 1100 1400 1600

Portugal EPIA* 0 14 50 40 50 100 160 230EPIA** 50 80 180 350 500

Španjolska EPIA* 88 560 2511 375 500 500 550 800EPIA** 375 500 600 650 1500

73

Ostatak Europe

EPIA* 12 17 28 120 140 200 300 450EPIA** 250 325 400 525 625

Japan EPIA* 287 210 230 400 500 700 1000 1100EPIA** 500 1000 1200 1500 1700

USA EPIA* 145 207 342 340 1000 1200 1500 2000EPIA** 1200 3000 3400 3900 4500

Kina EPIA* 12 20 45 80 100 300 600 1000EPIA** 100 150 600 1200 2000

Indija EPIA* 12 20 40 50 60 80 120 300EPIA** 100 200 250 300 600

Južna Koreja EPIA* 20 43 274 100 150 220 300 400EPIA** 200 350 450 700 1000

Ostatak svijeta

EPIA* 153 125 126 250 300 300 300 350EPIA** 400 600 800 1000 1600

UKUPNO EPIA* 1603 2392 5560 4620 6000 7540 9610 12250EPIA** 6802 10790 13810 17385 22325

EPIA – European Photovoltaic Industry Association (Europsko udruženje industrije fotonapona); EPIA* – umjereni rast; EPIA** – politička potpora; 2009P – do 2013P procijenjene vrijednosti

tablica 2. Godišnji pregled tržišta fotonaponskih sustava s pogledom do 2013. godine

U Europi je 2008. godine instalirano blizu 4,5 GW fotonapon-skih sustava što je 81% od 5,56 MW koliko je ukupno instalirano u svijetu. Te 2008. godine po prvi puta je jedna zemlja više insta-lirala od Njemačke i to je napravila Španjolska, sa nevjerovatnih, do tada u jednoj godini, 2511 MW instaliranih fotonaponskih su-stava. Iza Španjolske u 2008. godini dolazi Njemačka sa 1500 MW,

74

zatim Italija sa 258 MW, Češka Republika sa 51 MW, Portugal sa 50 MW itd., tablica 2.

Također u tablici 2. dana je projekcija razvoja fotonaponske tehnologije Europskog udruženja industrije fotonapona (EPIA) od 2009. do 2013. godine sa umjerenim rastom i ubrzanim uz poli-tičku potporu parlamenata zemalja. Vidljivo je da se uz političku potporu, koja i sada postoji u većini zemalja svijeta, može očeki-vati 2013. godine ukupno instaliranih 22325 MW fotonaponskih sustava, dok bi to uz umjereni rast iznosilo 12250 MW.

U slučaju veće političke odgovornosti prema globalnom zato-pljenju i klimatskim promjenama te uz političku potporu prema tehnologijama fotonapona europsko bi tržište fotonapona zabi-lježilo rast sa 4,5 GW u 2008. godini na 11 GW u 2013. godini. Sa slike 8. je vidljivo da će europsko tržište fotonaponske tehnolo-gije u odnosu na SAD i Japan, kao i u odnosu na ostatak svijeta, u kojem dominiraju Kina i Južna Koreja, zadržati vodeću ulogu u ovim tehnologijama.

Poticaji i promidžba fotonaponskih sustava priključenih na javnu elektroenergetsku mrežu preko kućne instalacije

Obzirom da fotonaponski sustav proizvodi najviše električne ener-gije sredinom dana on, ne samo da pomaže rasterećenju mreže tijekom vršnih opterećenja, nego se takvom električnom energi-jom, proizvedenom fotonaponskim modulima, prvenstveno na-pajaju trošila, a višak se predaje javnoj elektrodistribucijskoj mreži.

75

Stoga poticanje ugradnje fotonaponskih sustava na građevine koje već imaju električni priključak i vlastitu potrošnju te tako pri-ključeni na javnu elektroenergetsku mrežu preko vlastite tzv. kuć-ne mreže mora biti prioritet dobivanja električne energije iz foto-naponskih sustava projekta „Solarizacije Hrvatske“. Ovakvi sustavi su očiti primjeri distribuirane proizvodnje električne energije koji se posebno potiču, na primjer sustavom zajamčenih tarifa, i imaju veliku promidžbu u energetskoj politici Europske unije.

Bilo bi dobro da Vlada Republike Hrvatske jednim posebnim programom, koji bi se mogao nazvati „Tisuću solarnih krovova“,

slika 8. Godišnje u svijetu instalirano fotonaponskih sustava (2009p-2013p je prognoza Europskog udruženja industrije fotonapona EPIA)

76

sufinancira postavljanje fotonaponskih modula pojedinačne snage do 10 kW na krovove građevina. Prioritet ovoga programa mogao bi biti postavlajnje fotonaponskih sustava na priobalju i

1. – Fotonaponski moduli; 2. – Spojna kutija sa zaštitnom opremom; 3. – Izmjenjivač dc/ac; 4. – Brojila predane i preuzete električne energije; 5. – Priključak na mrežu

slika 9. Fotonaponski sustav priključen na javnu mrežu preko kućne instalacije

77

otocima gdje često dolazi do prekida opskrbe električnom ener-gijom tih područja odnosno ispadanja tih područja iz elektro-ener getskog sustava.

Temeljna shema sa glavnim komponentama fotonaponskog sustava koja bi se primjenila u programu „Tisuću solarnih krovo-va“ prikazana je na slici 9. Ovim programom, koji bi mogao biti dio provedbenog programa Strategije energetskog razvitka Re-publike Hrvatske do 2020 godine, instalirala bi se snaga blizu 10 MW fotonaponskih modula sa trenutačnom cijenom oko 4.000 €/kW koju žele privatni investitori uložiti. Dakle, važno je napomenuti da ova ulaganja ne opterećuju državni proračun nego otvaraju nova radna mjesta. Ono što treba država napraviti je to da, pojednostavi proceduru priključka takvih fotonaponskih sustava na javnu elektroenergetsku mrežu do snage priključka građevine na koju se želi ugraditi fotonaponski sustav, i ta proce-dura priključka ne bi smjela trajati duže od 30 dana.

Učinci programa „Tisuću solarnih krovova“ bili bi višestruki: smanjio bi se uvoz električne energije koji je u Hrvatskoj oko 40%, elektroenergetski sustav bio bi pouzdaniji i sigurniji, smanjile bi se emisije stakleničkih plinova, otvarala nova radna mjesta itd.

Različita su radna mjesta kod ugradnje fotonaponskih sustava. To su radna mjesta na projektiranju, montaži, nadzoru, puštanju u pogon, održavanju, marketingu i promidžbi ovih sustava i još nekim drugim područjima. Raspodjela troškova manjeg fotona-ponskog sustava, snage do 10 kW, prikazana je na slici 10.

Solarizacijom Hrvatske, u djelu ugradnje fotonaponskih susta-va te tvornicama koje proizvode fotonaponske module i ostale

78

dijelove fotonaponskih sustava, moglo bi se otvoriti oko 3000 novih radnih mjesta.

Osim ovoga programa „Tisuću solarnih krovova“ u Hrvatskoj bi trebalo u sljedećih 10 godina, a prema projektu solarizacije Hrvat-ske, instalirati oko jedan kvadratni metar fotonaponskih modula po glavi stanovnika. To znači da bi imali oko 4500000 kvadratnih metara fotonaponskih modula, što bi odgovaralo snazi od 450 MW. Tako instalirani fotonaponski sustavi godišnje bi davali oko 550 GWh

slika 10. Udjeli troškova manjeg FN sustava priključenog na javnu mrežu preko kućne instalacije

79

električne energije, a godišnje bi u atmosferu smanjili emisiju ugljikova dioksida za oko 320000 tona.

1. – Fotonaponski moduli; 2. – Spojna kutija sa zaštitnom opremom; 3. – Regulator punjenja; 4. – Akumulator; 5. – Izmjenjivač dc/ac (ukoliko trošila rade na izmjeničnu struju); 6. – Trošila

slika 11. Samostalni fotonaponski sustav za trošila na izmjeničnu struju

80

Poticaji i promidžba fotonaponskih sustava koji nisu priključeni na mrežu (samostalni)

Hrvatska je zemlja raznolikog prirodnog bogatstva i ljepote, či-stog okoliša, vode i zraka te prekrasnog i čistog mora sa preko tisuću velikih i malih otoka, bisera Hrvatske. Način sigurne i po-uzdane opskrbe električnom energijom, ali na ekološki prihvatljiv način, ovih kako velikih tako i malih naseljenih otoka za Republi-ku Hrvatsku je od iznimnoga značaja.

Opskrba električnom energijom pomoću fotonaponskog su-stava građevina koje nisu priključene na mrežu (engl. off­grid) sa osnovnim komponentama prikazana je na slici 11. Ovi sustavi se često nazivaju i samostalni sustavi (engl. stand­alone systems). Općenito mogu biti sa ili bez pohrane energije, te hibridni sustavi koji mogu biti s vjetroagregatom, kogeneracijom, gorivnim član-cima ili (bio)dizel generatorom.

Glede promidžbe manjih samostalnih (izvan mreže) fotona-ponskih sustava prikazanih na slici 11. predlaže se da Vlada Repu-blike Hrvatske sufinancira na svakom većem otoku po 20 ovakvih sustava. Što bi pridonijelo boljem gospodarskom razvoju otoka, ekološkom turizmu i novim radnim mjestima, što bi pomoglo po-vratku stanovništva na otoke.

81

Dr.sc. Ljubomir majDanDžić je predsjednik Hrvatske stručne udruge za sunčevu energiju. Autor je 10 znanstvenih radova iz područja energetike (obnovljivi izvori energije i održivi razvoj)

u zemlji i inozemstvu i autor knjige Obnovljivi izvori energije. Urednik je časopisa Solarna tehnologija. Za projekt “Opskrba obiteljske kuće toplinskom i električnom energijom pomoću

sunčeve energije”, dobio je priznanje u području industrije i energetike za 2000. godinu od Ministarstva zaštite okoliša i

prostornog uređenja Republike Hrvatske. Dobitnik je nagrade »Hrvoje Požar« za 2004. godinu za područje unapređenja

kvalitete okoliša, vezano uz energetske objekte.

Mladen

Iličković

83

Kome je stalo do besplatnog Sunca?Sućut za živuće iz prošlosti

Nedavno sam u razgovoru s hrvatskim doktorom znanosti iz sek-tora solarne tehnologije doznao kako je realno očekivati za otprili-ke 5 godina proizvodnju struje iz sunčeve energije po cijeni struje iz termoelektrana na fosilno gorivo. Kome je to nerealno neka razmisli o tomu da neki dalekoistočni proizvođači fotonaponskih ploča za proizvodnju struje iz Sunca dostavljaju ploče po 1,53 eura po wattu snage u riječku luku dok je ta cijena prije par godina bila 3 do 4 puta viša. To će otprilike značiti da poticaji za takvu proi-zvodnju struje (poput onih 200 milijuna kuna koje je HEP skupio od svih nas i nije proslijedio za proizvođače iz obnovljivih izvora energije), više neće biti važni. Štoviše s nekoliko tisuća eura svatko sretan da živi na mjestu s dosta Sunca isplativo će moći trošiti stru-ju dobivenu samo iz sunčeve energije. Ti sretnici više neće strepiti koliko će poskupiti struja te hoće li nam se Rusi smilovati s jednim krakom svojeg plinovoda ili hoće li cijena nafte zbog nekog otko-panog ili novog rata podivljati.

Prema energetskim stručnjacima, koji su pisali hrvatsku energet-sku strategiju, i odredili samo 45 megawata hrvatske pro izvodnje

84

struje iz Sunca do 2020., ne shvaćajući promjene koje dolaze, može se osjećati samo sućut kao prema živućima zakopanima u prošlu eru fosilnih goriva. To su stručnjaci koji misle kako nam tre-baju 1200 MW do iste 2020. iz termoelektrana na kameni ugljen iz Južne Amerike i nuklearna elektrana pored najvećeg vinograda u Europi u jednom komadu, u Erdutu.

Nema hokus-pokus OIE tehnologijeNedavno je jedan drugi stručnjak, ovaj put Danac, veoma ozbilj-no studentima Strojarskog fakulteta u Zagrebu, objašnjavao kako je moguć energetski sustav koji bi se u potpunosti oslanjao na obnovljive izvore energije (OIE). U Danskoj to više nije predmet rasprave između političkih stranaka već je samo pitanje do koje će godine to postići. Vrlo je vjerojatno da 2050. Danska više neće koristiti fosilna goriva a već sada 20 posto potreba zadovoljava iz vjetroelektrana. Svaki se sat u Danskoj promatra što se događa, tijekom dana se kupuje i prodaje struja susjedima ovisno o cijeni koja se mijenja s rastom ili padom potrošnje. Da, dobro čujem prigovor kako Hrvatska ima dva i pol puta manji BDP od Danske. No u Registru proizvođača iz obnovljivih izvora energije na inter-netskim stranicama Ministarstva gospodarstva postoji oko 5200 megawata projekata za vjetroelektrane. Ako se i pola njih ostvari ispada da nam termoelektrane i nuklearka nisu uopće potrebni. Ako se proizvodnja vjetroelektrana također pojeftini do razine elektrana na fosilna goriva onda ni prigovori o tomu kako nismo dovoljno bogati za poticanje te proizvodnje više neće biti važni.

85

Ako strani investitori, čak njih tri-četiri za jednu lokaciju pokuša-vaju dokazati da su prvi započeli mjerenja vjetra zašto nama nije do toga stalo? Je li pritom nevažno kako Hrvatska ima svoj pro-izvod – vjetrogenerator koji može stvarati nova radna mjesta i vri-jednosti u zemlji? Spomenuti Danac, dr. Brian Vad Mathiesen tvrdi kako Hrvatska bez dodatnih troškova i hokus-pokus tehnologije može prihvatiti 400 megawata vjetra.

Lijepe zagorske fasade od ukrasne cigleNaravno sami obnovljivi izvori energije nisu dovoljan pomak. Zaokret prema njima znači i veliki zaokret u uštedama energije. Ili kako je u jednoj anegdoti primijetio jedan naivni njemački arhitekt prilikom prvog posjeta Hrvatskom zagorju: „Zanimljivo je kako sve kuće ovdje imaju fasade od ukrasne cigle, to je dobra izolacija.“ Dakle i tu bi trebalo mijenjati način razmišljanja. Trenut-no svi oni koji žele postaviti deblju izolaciju na svoje nove domo-ve kažnjeni su u Hrvatskoj većim iznosom za građevinsku dozvo-lu koja se naplaćuje po kubičnim metrima građevine. Umjesto da im netko zahvali olakšicom jer će biti manji potrošači energije, pridonijeti energetskoj efikasnosti i neovisnosti zemlje. Usto do-stupnost vlastite energije povećava konkurentnost neke zemlje. Naravno zemlje u kojoj netko iz redova političara treba reći kako je energetska efikasnost općedruštvena, javna vrijednost kojoj treba težiti ako ništa drugo onda zato jer je ulaganje u svaki ušte-đeni megawat („negawat“) sedam puta manje nego izgradnja postrojenja za neki novi megawat. Dok Europska unija svojim čla-nicama preporuča smanjenje potrošnje energije naša energetska

86

strategija kaže da će potrošnja rasti i pratiti rast BDP-a pa ekološki aktivisti s pravom upozoravaju kako trošimo više energije po jedi-nici BDP-a od Evrope.

Nađemo se 22.10. 2047. godine u 20.58 satiTada ćemo znati pjenimo li se oko energetske učinkovitosti i pod-cijenjenih obnovljivih izvora energije s pravom jer je za tu minutu evropski energetski portal www.energy.eu predvidio kraj nafte. Možda to doznamo i prije jer čak kada se oslonimo na preostale izvore, dakle skuplju naftu, polarna područja i dublje bušotine vrhunac upotrebe svega toga dosegnut će se najkasnije 2011. Godine 2047. Danska će biti tri godine do cilja – slobode od fo-silnih goriva. I to vrlo vjerojatno s malo Sunca kojeg mi imamo dovoljno. U spomenutom Registru postoji već sada preko 20 MW projekata a država za cijelu zemlju potiče proizvodnju za svega 1 MW. U zadarskom zaleđu postoje neplodna i zagađena područ-ja na kojima se može izgraditi samo u pojedinim projektima 20 MW snažne solarne elektrane. Od srpnja 2007. je svega 4 hr-vatskih malih proizvođača struje iz sunčeve energije uspjelo do-biti sve dozvole za prodaju u sustav.

Kome je stalo?EU danas proizvodi 9,2% energije iz obnovljivih izvora a 2020. želi 20%. Nije neka novost da Hrvatska zaostaje u nekim stan-dardima za Europskom Unijom. Ipak, ako se prisjetimo da smo sami sebi zacrtali da u 2007. želimo platiti 1,8 posto energije iz

87

obnovljivih izvora vjetra, Sunca, geotermalnih izvora, biomase (drvnih ostataka) i bioplina (kukuruzna silaža, stajski gnoj, klao-nički otpad, otpad iz proizvodnje biogoriva…), a trenutno proi-zvodimo manje od 1 posto, lako možemo zaključiti da strateški potezi naše zemlje jako odskaču od ciljeva zajednice država kojoj svakodnevno deklarativno težimo... A EU je sebi zadala tri dvadesetice: 20 posto proizvodnje energije iz obnovljivih izvora do 2020. godine. Hrvatska ne gleda tako daleko i do kraja 2010. je mislila da će proizvoditi 5,8 posto. No kome je to zaista stalo do dugoročnog smanjenja ovisnosti o uvozu energenata, učinkovitog korištenja energije i smanjenja utjecaja uporabe fosilnih goriva na okoliš,otvaranja novih radnih mjesta i razvoja poduzetništva u energetici,poticanja razvoja novih tehnologija i domaćeg gospodarstva u cjelini, diversifikacije proizvodnje energije i sigurnosti opskrbe, što piše u hrvatskim energetskim podzakonskim aktima? Ima li tu provizije za neki veliki energet-ski objekt? Kome je stalo do decentraliziranih obnovljivih izvora energije i besplatnog energenta poput Sunca? U političkom programu koje stranke se to nalazi kao tema za raspravu?

Koliko kroz obnovljive izvore potičemo razvoj poduzetništva u energetici, govori nesrazmjer između kapaciteta fotonapon-skih ploča od 100 MW koliko ćemo ih s tri novije hrvatske tvor-nice već sljedeće godine proizvoditi, i strateške odluke da poti-čemo ukupno samo jedan megawat struje dobivene od Sunca. Pritom smo, naravno i snalažljivi, jer ako nam netko 1. siječnja 2011. godine prigovori kako imamo manje od 5,8 posto obnov-ljivih izvora, reći ćemo kako iz velikih hidrocentrala (premda one

88

nisu obnovljivi izvor u užem smislu) već proizvodimo daleko više. Za to ćemo dobiti još jednu nagradu „Fosil dana“ kao na konferenciji o klimatskim promjenama u Kopenhagenu 2009. godine.

89

mLaDen iLičKović (Zagreb, 1970.) je okolišni novinar koji radi na Hrvatskoj Televiziji od 1998. godine. Završio je današnju Petu gimnaziju te nakon toga Filozofski fakultet u Zagrebu,

smjerove filozofije i komparativne književnosti. Radio je u Redakciji Zagrebačke panorame a kasnije za emisije „Na rubu

znanosti“ i „Normalan život“ o osobama s invaliditetom koju je jedno vrijeme i uređivao. Uređivao je ekološku emisiju

Znanstvenog programa „Plavo i zeleno” a od 2006. do danas je urednik emisije Informativnog programa „Eko zona“. Bio je 2006. jedan od osnivača portala www.h-alter.org gdje i sad povremeno piše kao i za „Eko reviju“. 2007. je snimio

film o bioraznolikosti “Who is next?” za europsku nevladinu organizaicju Women of Europe for the Common Future. Taj je

film na Sisak Eco Film Festivalu osvojio treće mjesto. Radio je kao predavač mladim novinarima u sklopu Hotspots projekta

Ureda programa Ujedinjenih naroda za razvoj Kosova. Godine 2006. dobio je nagradu Sunčica za posebni doprinos

zapošljavanju i rehabilitaciji osoba s invaliditetom, 2007. REEP specijalnu međunarodnu novinarsku nagradu za izvještavanje

o proizvodnji energije iz obnovljivih izvora energije a ove godine „Velebitsku degeniju“, godišnju nagradu Hrvatskog

novinarskog društva za najbolji novinarski rad o zaštiti okoliša.

Krešimir

Mišak

91

Moć sunca - od antičke «helioze» do fototerapije i sintonike

Znanost o svjetlosti u isto vrijeme je prastara i potpuno nova. Dugo je trebalo da opet počnemo shvaćati jednostavnu istinu - da smo dio okoliša, stvoreni da s njime izmjenjujemo energiju i da živimo od njega. Taj poredak, koji postoji od nastanka života, za-boravili smo kad smo počeli usavršavati prirodu kako bi nam bilo udobnije. U tom “redizajniranju” tehnološki smo napredovali, kreta-li smo se sve brže, sve smo lakše komunicirali, produžili smo životni vijek. No, tehnologija je počela uzimati i svoj danak, barem kad je riječ o zdravlju. Na sve složenije načine počeli smo liječiti različite simptome, stvarajući pritom druge bolesti, često zaboravljajući da je zdravlje zapravo komunikacija, a bolest odsutnost komunikacije. Naš um, tijelo i duh s okolinom komuniciraju izmjenom tvari - kroz hranu, vodu i razne vrste zračenja. A najveći dio komunikacije odvi-ja se kroz neobičan, a opet tako svakodnevni medij - svjetlost.

Svjetlost antikeStari Egipćani, Rimljani, Grci i druge velike civilizacije Staroga vijeka u velikoj su mjeri koristile svjetlo u medicini. Egipatski su

92

znanstvenici bili prvi koji su za liječenje koristili određene boje, tj. određeni dio spektra. Grci su prvi dokumentirali teoriju i prak-su solarne terapije. Heliopolis, grčki Grad sunca, bio je slavan po svojim hramovima za liječenje u kojima se sunčevo svjetlo lomilo na spektralne komponente (tj. boje), a svaka od njih korištena je za određeni medicinski problem. Ocem helioterapije smatra se Herodota, grčkog znanstvenika iz 2. stoljeća koji je zapisao da je izlaganje suncu neophodno za osobe čije zdravlje treba popraviti, kao i za one koji trebaju dobiti na težini, no izvjesno je da je spo-znaja o ljekovitim svojstvima sunčeva svjetla mnogo starija.

Stari Grci su izlaganje suncu nazvali “heliosis” - helioza, po bogu Sunca Heliosu. Grčki znanstvenik Soranus iz Efesa (oko 110.g ) preporučivao je heliozu za kronične bolesti kao što su epilepsija, paraliza, krvarenje, bolesti jednjaka, elefantiaza, bolesti mokraćnog mjehura i debljina. Kombinirao je sunčanje s različi-tim oblicima hidroterapije, kako što su kupanje u prirodnim izvo-rima ili moru. Grčki kirurg Antilus, koji je živio oko 300. godine, također je u svojim zapisima opisao terapiju suncem.

I Rimljani su vjerovali u iscjeljujuću moć sunca. Uklapala se u njihov sustav vjere u preventivnu medicinu, koji je bio raširen uglavnom zbog toga što je u Rimu manjkalo liječnika. Većina njih bili su iz Grčke ili iz Male Azije jer su se Rimljani nerado od-lučivali za tu profesiju, niti je ona bila cijenjena. Zbog toga su se oslanjali na higijenu, vježbanje i sunčanje kao preventivu. Rimski znanstvenik Plinije stariji (23.-79. g.), veliki kritičar liječnika svoga doba, opisao je sunčanje kao najbolju od svih dobrobiti koje čo-vjek može sam za sebe učiniti, te se sunčao svakoga dana, nakon

93

laganog ručka i poslije hladne kupke. Rimski filozof Kornelije Cel-zus preporučivao je izlaganje suncu slabim ljudima, kao i prede-belima ili onima koji pate od vodene bolesti. U svom radu “O medicini” Celzus kaže da suncu treba izlagati nadute dijelove, ali ne predugo u slučaju kad bolesnik dobije groznicu.

Veliki arapski znanstvenik i filozof Ibn Sina ili Avicena (980.-1037.) preporučivao je sunčanje za astmu i išijas, kao i za nadu-tost, otekline i vodenu bolest. U slavnom djelu “Kanon medicine” Ibn Sina je opisao i različite načine sunčanja na morskom pijesku. S padom Rima i usponom kršćanstva terapija suncem je nestala. U Rimu i Grčkoj bila je povezana s obožavanjem boga Sunca, a rani kršćani svim su se sredstvima borili protiv poganskih kultova Sunca i obožavanja Sunca u bilom kojem obliku. Tako je i znanje o iscjeljujućim moćima sunca nestalo iz kolektivne svijesti. Mračni Srednji vijek opravdao je svoje ime i sunčeva terapija gotovo je potpuno zaboravljena preko tisuću godina.

Ponovno otkrivanje stare znanostiTek su u 19. stoljeću brojni znanstvenici diljem svijeta opet

spoznali iscjeliteljsku moć sunca. Terapija sunčanjem koristila se u rasponu od jednostavne upale do paralize i tuberkuloze. U mo-dernoj znanstvenoj literaturi prvi zapisi o utjecaju sunčeva svjetla na čovjeka nalaze se u knjizi “Makrobiotika” koju je 1796. napisao Christoph Hufeland. On je primijetio da ljudi kojima je uskraćena sunčeva svjetlost postaju blijedi, apatični i konačno izgube svu svoju životnu energiju.

94

Do nekoliko značajnih proboja došlo je 1870-tih, kad su liječ-nici koji su u terapiji koristili direktnu sunčevu svjetlost obratili pažnju na boje kao dijelove spektra te na njihove specifične efekte. General Augustus J. Pleasanton je 1876. u knjizi “Blue and Sun-Lights” zapisao da kvaliteta, količina i veličina grožđa zna-čajno raste ako ga se uzgaja u posebnim staklenicima u kojima su se ploče plavog stakla izmjenjivale s pločama običnog stakla. Također je uočio da plava svjetlost djeluje iscjeljujuće na životinje i ljude. Ustanovio je da plava svjetlost stimulira žlijezde, živčani sustav te organe za izlučivanje, kako kod ljudi tako i kod životinja. Tijela je smatrao živim energetskim sustavima (kako ih opisuje i orijentalna medicina) koji ravnotežu održavaju pomoću sunca.

Svjetlosni eksperimentiGodine 1877. britanski znanstvenici dr. Arthur Downes i Thomas Blunt izveli su nizove eksperimenata kako bi utvrdili ima li svje-tlo ikakav utjecaj, dobar ili loš, na razvoj bakterija i drugih orga-nizama. Otkrili su da svjetlost (a pogotovo plavi i ljubičasti dio spektra) ima antibakterijski efekt. Te je godine objavljena i knjiga dr. Setha Pancoasta “Plava i crvena svjetla”. Pancoast je bio vrlo ugledni znanstvenik koji je sunčevu svjetlost propuštao kroz filtre – ploče od crvenog i plavog stakla - da bi ubrzao ili usporio živča-ni sustav i tako u tijelu stvorio ravnotežu.

Godine 1878. dr. Edwin Babbit objavio je knjigu “Principi svjetla i boje” koja je poprilično iznenadila medicinsku profesiju. Babbit ne samo da je tretirao pacijente filtriranom sunčevom

95

svjetlošću, već je razvio naprave koje su filtere u boji kombinirale s prirodnom i umjetnom svjetlošću. Jedna o njegovih naprava, zvana «Chromo Disk», koristila se posebnim filtrima, a usmjera-valo ju se na područja tijela koja se željelo tretirati. Osim toga je razvio “solarne eliksire” na način da je obasjavao vodu sunčevim svjetlom, a potom ju filtrirao kroz posebne «Chromo» leće. Po njemu, takva je voda imala značajan iscjeljujući učinak. U sklopu mnogih terapija bojom i danas se koriste solarne tinkture. Dok je Pancoast za liječenje koristio crvenu i plavu boju, Babbit je kom-binirao puno različitih nijansi i tako proširio mogućnosti liječenja. Njegove rezultate mnogi su smatrali čudnima jer je uspješno lije-čio i najupornije bolesti.

Svjetlost u prvom svjetskom ratuMeđu pionire istraživanja učinaka sunčeve svjetlosti ubraja se i dr. Oskar Bernhard (1861.-1939.), švicarski liječnik koji je otkrio da sunčeva svjetlost pomaže zacjeljivanju rana. Svojim spoznaja-ma našao je žalosnu širu primjenu na ranjenicima tijekom Prvog svjetskog rata, kad je služio u njemačkim vojnim bolnicama. Na zahtjev Odjela za zdravlje 14. njemačkog armijskog korpusa or-ganizirao je solarnu kliniku u Kindersolbadu. Potom su solarne bolnice organizirane i u Durheimu, za ranjene i bolesne vojnike iz cijele njemačke vojske. Tijekom rata učvrstio je svoju reputaciju helioterapeuta jer je od amputacije uspio sačuvati ozbiljno ozli-jeđene udove koje bi drugi kirurzi amputirali i nikad nije izgubio pacijenta zbog tetanusa ili gangrene.

96

Auguste Rollier (1874.-1954.) još je jedno veliko ime u povijesti helioterapije. On je sunčevu svjetlost počeo koristiti 1903. godi-ne, godinu dana nakon Bernharda, na svojim pacijentima u klinici u Leysinu, u Švicarskoj. Rollier je bio pionir liječenja tuberkuloze sunčanjem. Preferirao je sunčanje cijelog tijela, s namjerom da ojača obrambene moći organizma, dok je Bernhard sunčevu svje-tlost primjenjivao lokalno.

No, ponekad se događalo da nekim pacijentima nije bilo bolje, tj. slabo su napredovali na suncu u Alpama, ali zato im je napre-dak bio brz kad se sunčanje kombiniralo s kupanjem u moru i obratno. Sir Henry Gauvin (1878.-1945.) koristio je kupanje u moru u klinici na južnoj obali Engleske i pomogao organiziranju prvog kanadskog solarija za bolesnike od tuberkuloze na otoku Vancouver u Britanskoj Kolumbiji. Vjerovao je da je tretman sun-cem, posebno kod tuberkuloze, učinkovitiji kad se uvjeti stalno mijenjaju, te da je jug Engleske dobar za to zbog promjenjivog vremena i blizine mora. Ustanovio je da, iako pacijenti izlažući se suncu u unutrašnjosti tijekom ranog ljeta brzo napreduju, u jednom trenutku stignu do točke kada više nema progresa. Tada trebaju otići na morsku obalu, u drukčije uvjete. Potom je dolazilo do vidljivog i značajnog napretka. Sir Henry Gauvin je primijetio da je svaki od njegovih pacijenata drugačije reagirao na terapiju suncem, te da su, čak i individualno, postojale varijacije unutar godišnjih doba, štoviše i unutar dana. No, kasno proljeće i rano ljeto pokazali su se kao vrijeme najvećeg napretka u ozdravlji-vanju. Kao i drugi helioterapeuti, i Gauvin je smatrao da jutarnje sunce ima najveću terapeutsku vrijednost.

97

Tri su glavna uspjeha helioterapije koju su prakticirali Ber-nhard, Rollier i Gauvin: liječenje i prevencija rahitisa; liječenje izvanplućne tuberkuloze te dezinfekcija i liječenje rana. Sunce je u tome igralo važnu ulogu, ali nije bilo jedini faktor - ostali su čimbenici bili izlaganje čistom zraku, život bez magle, dima, prašine, vjetra i kiše, u kombinaciji s dobrom prehranom i dugim razdobljima odmora.

Spektro-chrome Temelje današnje znanosti fototerapije udarili su Dinsah P. Ghadi-ali i dr. Harry Riley Spitler, inspirirani radovima svojih prethodnika. Oni su razvili znanost korištenja boja za dobrobit ljudskog tijela. Dinsah je razvio sustav Spektro-Chrome kojim je tijelo izravno tretirao bojama. Dinsah, koji je rođen u Indiji, 1873. prvi se put susreo s teorijama o bojama svojih prethodnika. 23 godine je istraživao taj sustav liječenja i 1920. utemeljio Institut Spectro-Chrome u kojem je počeo primjenjivati i podučavati druge svo-jim spoznajama. Godine 1933. izdao je trotomnu enciklopediju «Spectro-Chrome Metry Encyclopedia». Smatrao je da se znanost o liječenju ne bi trebala temeljiti na principu pogodaka i pro-mašaja već na određenosti i ponovljivosti matematike. Stoga je pažnju usmjerio na temeljne kemijske elemente koji čine sva živa bića.

Poput Babbita, primijetio je da svaki kemijski element u pobu-đenom stanju i pod spektroskopom daje drugačije, točno odre-đene pojaseve svjetla, koji se zovu linijama spektralne emisije ili

98

Fraunhoferovim linijama. One su svojevrsni otisak prsta svakog elementa. Dinsah je otkrio da će element u pobuđenom stanju i izložen bijeloj svjetlosti iz svjetla apsorbirati sve frekvencije koje je prethodno emitirao. Zaključio je da bi onda i ljudsko tijelo, koje se sastoji od tih elemenata i zrači svjetlo putem aure, također apsor-biralo svjetlost. Stoga je proučavao Fraunhoferov spektar za svaki element u tijelu kako bi odredio boju koja u njemu dominira i potom tu boju povezao s određenom fiziološkom funkcijom. Tako bi određena boja mogla pomoći u aktivaciji određenog elementa u tijelu. Dinsah je razvio matematički precizan set od dvanaest fil-tara u bojama za sustav liječenja Spectro-Chrome. Tih se dvanaest filtara pomoću projektora usmjeravalo na željeni dio tijela.

SintonikaNekako u isto vrijeme dr. Harry Riley Spitler krenuo je svojim

putem. Doktorirao je 1909. i počeo proučavati rad Babbita i dru-gih, te je počeo istraživati i klinički koristiti terapiju svjetlošću u sanatoriju kojim je upravljao do 1919. Tada je počeo razmišljati da bi sve te tehnike trebalo koristiti kroz oči. Postigao je dosta pozi-tivnih rezultata pa je odlučio i detaljnije istražiti efekte energije svjetlosti na žive organizme. Tijekom 1923. i 1924. započeo je s velikim nizom eksperimenata sa zečevima. Stavljao ih je da žive pod različitim svjetlosnim uvjetima koje je stvarao pomoću filtara ispred njihovih kaveza. Svi ostali parametri, poput hrane i vode, bili su isti za sve grupe. Unutar 3 do 8 mjeseci pokazali su se zapa-njujući rezultati.

99

Na zečevima su se počele događati svakojake anomali-je - počeli su gubiti dlaku (potpuno ili djelomično), pokazivati simptome trovanja, imali su nenormalnu težinu tijela, probavne probleme, bili su sterilni, došlo je do anomalija u razvoju kostiju i sl. Uzrok tim promjenama bila je neravnoteža u autonomnom živ-čanom i endokrinom sustavu, pa je Spitler nastavio istraživati na koji način svjetlost utječe na te sustave. Došao je do zaključka da su dijelovi mozga koji kontroliraju te sustave ujedno povezani s očima, i to najkraćim, direktnim i izuzetno organiziranim živčanim putovima. To znači da se već samom promjenom boje koja ulazi u oči može narušiti ili uspostaviti ravnoteža živčanog sustava.

Godine 1927. Spitler je počeo razvijati prvi instrument za emi-tiranje svjetla u oči. Na temelju svojih sedmogodišnjih istraživa-nja Spitler je postavio temelje znanosti koju je nazvao sintonika (syntonics -od riječi syntony - “dovesti u ravnotežu”). Za razliku od svojih prethodnika, Spitler je primjenjivao liječenje svjetlošću kroz oči, a sustav je temeljio na premisi da ljudi na različite načine procesiraju i koriste svjetlo. Nisu ga toliko zanimale boje koje je koristio, već faktor snage tj. energetski sadržaj frekvencija koje određeni filtar emitira. Tako je razvio 31 kombinaciju filtara, mada je samo 22 stalno koristio. Nakon opsežnih istraživanja i kliničke prakse, koji su potvrdili učinkovitost sintonike kao terapeutskog oruđa, Spitler je 1933. utemeljio Koledž sintonične optometrije, kao istraživački i obrazovni centar za svoj rad. Svoje je teze 1941. godine objavio u knjizi “The Syntonic Principle”. Sintonika je defi-nirana kao grana okularne znanosti koja se bavi odabranim količi-nama vidljivog spektra.

100

Tako su istraživanja dr. Harryja Rileya Spitlera znanstveno do-kazala da su oči zaista “prozori duše”. Zajedno sa svojim prethod-nicima opet nas je podsjetio na zaboravljenu činjenicu - da smo svi zapravo bića svjetla.

Kako je UV-zračenje postalo neprijateljMilijunima godina život na Zemlji razvijao se pod stalnim utjeca-jem prirodne sunčeve svjetlosti. No, danas, u vrijeme vladavine umjetnih svjetala u našim domovima i uredima, to se sunce, ne-kad smatrano božanstvom, okrivljuje za mnoge zločine i smatra opasnim. Većina tih opasnosti navodno potiče od ultraljubičastog zračenja. Zato se danas štitimo od njega sve moguće načine. No-simo sunčane naočale s lećama koje blokiraju UV-zrake. Najnovije plastične leće zvane UV 400, blokiraju cjelokupno UV-zračenje. U losionima i kremama za sunčanje, faktor zaštite od sunca se s 5, 6 ili 10 danas povećao do 20 ili 30 te pruža potpunu zaštitu od tog nekadašnjeg prijatelja, a sadašnjeg neprijatelja zdravlja. U zapad-nom svijetu danas se živi u kućama bez ultraljubičastog zračenja, izvan kuća oči se skrivaju iza naočala s UV-zaštitom, no one su potrebne samo do automobila - čija stakla vrlo često imaju ugra-đenu zaštitu od UV zračenja. Njima se stiže na posao gdje se ulazi u prostore u kojima također ne postoji niti trunak UV-zračenja. Noću čitamo uz žuto svjetlo - bez UV zračenja. Nakon milijuna go-dina, konačno smo potpuno na sigurnom. Tako se bar čini na prvi pogled. No, istina jest da blokiranje UV-zraka može bitno narušiti obranu našeg tijela.

101

Tako tvrdi fotobiolog dr. John Ott na temelju jakih indikacija da UV-zračenje koje ulazi kroz oči stimulira imunološki sustav. On ne dovodi pod sumnju podatak da je UV-zračenje u velikim količinama štetno. No, u onim količinama u kojima se pojavljuje u prirodnoj svjetlosti, ono je vrlo korisno. Ovisno o frekvencijama, ultraljubičasto zračenje zaslužno je za mnogo toga u ljudskom tijelu, od stupnja tamnjenja kože, preko sinteze vitamina D i apsor-pcije kalcija i drugih minerala, a dio ultraljubičastog zračenja od 100-290 nm (to je onaj dio koji Zemljin sloj ozona većinom filtrira) ubija bakterija i viruse. No, danas se cjelokupno ultraljubičasto zra-čenje smatra štetnim.

Auguste Rollier (1874-1954), jedan od najslavnijih praktikanta terapije suncem, bio je direktor klinike za terapiju suncem u Leysi-nu, gradu visoko u švicarskim Alpama, te smatrao da se terapeutski učinak sunca uglavnom može pripisati UV-zrakama. Njegova je klinika bila na 1700 metara nadmorske visine jer je smatrao da je na tim visinama zrak čist te da sunčeve zrake kroz atmosferu pro-laze bez apsorpcije. Dr. Rollier je smatrao da će njegovi pacijenti postići najbolji napredak ako prime najveću moguću količinu UV zraka. Na taj je način u svojoj klinici postizao fantastične rezultate, koje je i objavio u knjizi «La Cure de Soleil» («Liječenje suncem»). Tuberkuloza je bila jedna od glavnih bolesti koje su se liječile sun-cem, a mnogo njegovih pacijenata je bilo potpuno izliječeno. Osim tuberkuloze, Rollier je liječio cijeli niz bolesti - od kolitisa, anemije, cistitisa, ateroskleroze, reumatičnog artritisa, ekcema, akni, herpe-sa, astme... No, ustanovio je da sunce nije pomagalo pacijentima koji su nosili sunčane naočale koje su blokirale UV-zračenje.

102

U isto je vrijeme profesor George Sperti sa sveučilišta Cin-cinnati izvodio čuda s podešenim UV-zrakama. Razvio je tehno-logiju kojom se UV-zrake moglo podesiti na željenu frekvenciju kako bi se stvorio D-vitamin u mlijeku, ubijali bacili... Do sredine 30-tih godina 20. stoljeća sunčanje i ultravioletna terapija postale su slavne kao najefikasnije metode za liječenje mnogih infektiv-nih bolesti. No, 1938. je otkriven penicilin i medicinska se znanost okrenula farmaceutici. Lijekovi su postali krupni biznis i našli se u prvom planu, a sunčeva terapija postala je relikt prošlosti, kojom se bavila još samo šačica ljudi. Zato je danas je većina ljudi čula za opasnosti od UV-zračenja, ali slabo su poznate dobrobiti koje ono pruža čovjeku.

Dobrobiti UV-zračenjaSintezu dobrobiti UV-zračenja napravio je dr. Jacob Liberman u knjizi “Svjetlost - lijek budućnosti”. Pa, krenimo redom.Kao prvo, UV-zračenje aktivira sintezu vitamina D koji je nužan za apsorpci-ju kalcija i drugih minerala iz prehrane. To je eksperimentom po-tvrdio Robert Neer. On je dvije grupe starih ljudi, kojima je davao jednaku dnevnu dozu vitamina, izložio različitim uvjetima svjetlo-sti. Jedni su živjeli pod svjetlom cijelog spektra (koje sadrži i UV- zračenje), a drugi su živjeli pod sobnim svjetlom bez UV zraka. Na kraju istraživanja izračunao je da je grupa koja je živjela pod UV zrakama apsorbirala 40 posto više kalija iz hrane nego ona koja je živjela bez UV-zračenja.

Potom, UV-zračenje snižava krvni tlak. To je prvi put zamijeće-no još početkom 20. stoljeća. U jednoj studiji je kod osoba koje su

103

bile izložene samo jednom tretmanu UV zraka došlo do dramatič-nog snižavanja krvnog tlaka, a efekt je trajao od 5 do 6 dana.

Također, UV-zračenje povećava efikasnost srca. To je dokazao dr. Raymond s Tulane School of Medicine izloživši 20 ljudi UV zra-kama. Kod 18 od 20 ljudi, efikasnost srca se povećala za 39 posto. Drugim riječima, srce je postalo jače i i pumpalo više krvi.

Potom, UV-zračenje poboljšava rezultate elektrokardiograma i profila krvi kod oboljelih od ateroskleroze, kao što je pokazala studija na 169 ruskih pacijenata s cerebralnom aterosklerozom koji su primali određene doze UV-zračenja. Nakon jedne godine svima se poboljšala cerebralna cirkulacija i vratili su se na posao. Slične rezultate su pokazala i druga istraživanja.

Potom, UV-zračenje smanjuje razinu kolesterola. U jednom su eksperimentu pacijenti s hipertenzijom, i s time povezanim pro-blemima cirkulacije, izloženi UV zrakama. Dva sata nakon prvog izlaganja, kod 97 posto pacijenata nivo kolesterola smanjio se za 13 posto, a kod 86 posto od njih taj se nivo zadržao 24 sata. Po-tom, UV-zračenje pomaže kod gubljenja težine. Prvo je zamijeće-no da se seoske životinje koje žive vani ne debljaju tako lako kao one koje žive unutra. Vjeruje se da do tog efekta dolazi zato jer UV-zračenje stimulira štitnjaču, koja pojačava metabolizam i tako sagorijeva kalorije. 30-tih godina 20. stoljeća švicarski liječnici koji su koristili terapiju suncem primijetili su da su njihovi pacijenti razvili mišiće i skupili vrlo malo masti, iako uopće nisu vježbali. Potom, američka Nacionalna fondacija za psorijazu izvijestila je kako se kod 80 posto ljudi koji pate od bolesti kože stanje popra-vi kad ih se izloži UV zrakama.

104

Priča je tu daleko od kraja. UV zračenje je efikasan lijek i za mnoge druge bolesti. Ono ubija infektivne bakterije, uključujući i nekoliko vrsta bakterija tuberkuloze. F. H. Krudsen je 1933. u svo-joj knjizi “Terapija svjetlom” popisao oko 165 različitih bolesti koje se mogu liječiti UV zrakama.

Konačno, UV-zračenje povećava razinu seksualnih hormona. To je potvrdila studija dr. Abrahama Myersona iz Bostonske dr-žavne bolnice. On je otkrio da ultraljubičasto zračenje podiže ra-zinu muških hormona za 120 posto, a također podiže i razinu žen-skih hormona. Drugi medicinski laboratorijski testovi pokazali su da estrogen ima oštri vrh apsorpcije kod UV-zraka u rasponu oko 290 nanometara, za koje mnogi tvrde da su opasni i nepotrebni. Pokazalo se i da je estrogen najefikasniji kad je žena izložena UV zrakama.

No, studije kojima se istražuju dobrobiti UV-zračenja ovih dana nisu u modi. Dok je velik broj znanstvenih istraživanja s početka 20. stoljeća govorio o dobrobiti sunca, velika većina takvih doku-menata iz 90-tih godina 20. stoljeća bavi se štetnim djelovanjem UV -zraka.

Dr. Ott, veliki zagovaratelj sunca kao izvora dobrobiti za čovje-ka, koji smatra da su sve valne duljine svjetla korisne i potrebne čovjeku, slaže se da previše UV-zračenja može biti štetno, no na-pominje da je određena količina neophodna za održavanje života i imunološkog sustava. U vezi sa svojom argumentacijom, on nudi nekoliko usporedbi - poput toga da nas vrućina može opeći, ali ne znači da je nećemo koristiti za grijanje kuća; ili da davanje previše kisika djetetu na porođaju može dijete oslijepiti, ali to ne

105

znači da se iz toga može zaključit kako je kisik štetan za zdravlje. Ott smatra da su nam sve valne duljine svjetlosti potrebne na isti način kao i minerali u tragovima, od kojih nam je potreban jedan djelić na milijun. Ako neke nedostaju u našoj prehrani svjetlom, suočit ćemo se s različitim bolestima. Što se i događa mnogima od nas koji puno vremena, ako ne i sve vrijeme, provodimo pod umjetnom rasvjetom lišenom UV-zračenja. Većina rasvjetnih tijela ne zrači niti malo UV-zraka što je vrlo neprirodno (zbog toga je svjetlost u većini kuća žućkasta). Dr. Ott je otkrio da valne duljine svjetla u rasponu narančasto-ružičasto-crveno - što nije daleko od valnih duljina žarulje - kod laboratorijskih životinja uzrokuju otpadanje kose, taloženje kalcija u srcima i razvijanje velikih brzo-rastućih tumora.

Sunčeva se svjetlost sastoji od izbalansiranog spektra boja, a vrhovi krivulja joj naginju prema plavo-zelenom području vid-ljivog spektra. No, plavo je upravo ona valna duljina koja najviše nedostaje žarulji.

Studije uv zračenjeUV-zračenje je, dakle, nutrijent poput vitamina ili minerala. Pa kako je onda steklo tako lošu reputaciju?

Godine 1981. na Medicall Collegeu u Richmondu, u Virginiji, provedeno je slijedeće istraživanje. Majmunima, čije su oči drža-ne otvorene, blještilo se 60 minuta u oči. Svjetlost je sadržavala visok stupanj UV-zračenja i učinila je štetu na mrežnici oka. Prove-den je i niz drugih eksperimenata u kojima su životinje izlagane

106

UV-zračenju na načine koji ne postoje u prirodi. Na temelju njih je zaključeno kako UV-zrake izazivaju oštećenja vida i rak.

No, dr. Jacob Liberman u knjizi “Svjetlost - lijek budućnosti” smatra da su te studije pokazale samo to da zloupotrebljavanje životinja na nehumane načine u takvim istraživanjima kod njih dovodi do raka, sljepila i smrti. On objašnjava kako se takvim ek-sperimentima ne može doći do punovaljanih znanstvenih zaklju-čaka, jer se oni izvode pod ekstremno neprirodnim uvjetima koji ne postoje u stvarnosti niti će ikada postojati.

Danas u svijesti mnogih ljudi postoji znak jednakosti između ultraljubičastog zračenja i raka kože. Što se tiče raka kože i UV-zračenja, dr. Jacob Liberman nabraja činjenice koje se često iznose: rak kože se češće pojavljuje na dijelovima kože koji su izloženi suncu – glava, vrat, ruke i udovi; češće se pojavljuje kod ljudi bijele kože, pogotovo kod onih koji rade na otvorenom; ek-sperimenti na životinjama su pokazali da doze UV-zračenja veće od normalnih, tijekom kraćih razdoblja vremena predstavljaju faktor u razvoju raka kože; da su bolesti kože češće na tropskim i suptropskim širinama; vjeruje se da je kronično izlaganje UV-zra-kama, uz opekotine od sunca, faktor koji u 90 posto slučajeva pri-donosi razvoju raka kože jer se, kad dođe do opekotina, na koži stvaraju slobodni radikali, koji mogu oštetiti DNA.

No, postoje i rezultati koji kazuju drugačije. 7. kolovoza 1982. britanski medicinski časopis Lancet objavio je studiju koja je u potpunosti govorila protiv općeprihvaćene teze o vezi raka kože i UV-zračenja. Istraživanje je provedeno na londonskoj Školi hi-gijene i tropske medicine te na sidnejskom Sveučilištu klinike za

107

melanome u Australiji. Istraživači su ustanovili da je mogućnost pojave malignih melanoma značajno viša kod onih koji rade u uredima nego kod onih koji se redovito izlažu suncu zbog stila života ili posla.

Dr. Helen Shaw, jedna od glavnih istraživača, otkrila je da naj-manji rizik dobivanja raka kože imaju oni kojima je glavna aktiv-nost na otvorenom. Duplo veći rizik imaju oni koji moraju raditi unutra, pod fluorescentnim svjetlima. Dr. Shaw je zaključila kako su i u Velikoj Britaniji i u Australiji stope melanoma veće kod onih koji rade u uredima, a manje kod ljudi koji rade na otvorenom. Njihove rezultat potvrdile su dvije pažljivo kontrolirane studije koje su provedene na New York University School of Medicine.

Biofizičar Dr. F. Alan Anderson smatra da fluorescentna svjetla mogu biti odgovorna za 5% ukupne tjedne doze radijacije koju svaka osoba primi. Kod osjetljivijih osoba, ova doza može biti do-voljna da uzrokuju rak kože. Tko zna, možda se krivca jednostav-no tražilo na pogrešnom mjestu?

Iz tih i drugih istraživanja može se jasno iščitati samo to da pretjerano izlaganje suncu, u kombinaciji s određenim tipovima kože, jest faktor u razvoju raka kože. Rješenje je jednostavno, umjereno i mudro izlaganje suncu daleko od toga da nije ne pre-poručljivo, već je i poželjno. Na cijelom svijetu postoje ljudi koji žive na velikim visinama ili na ekvatoru, gdje je stopa ultraljubi-častog zračenja visoka, a da u tim područjima uopće nema raka kože. Očito je da treba razmotriti i mnoge druge faktore, kao što su prehrana, stil života i slično.

108

Iz svega navedenog dr. Liberman ponudio je i nekoliko zaključaka.

Provedite bar jedan sat dnevno vani - može i u hladu. U ljet-nim danima izbjegavajte izlaganje suncu između 10 i 14 sati.

Nemojte nositi sunčane naočale niti leće.Dok ste unutra, sjedite kraj otvorenog prozora. Ako ne možete bez tamnih naočala, tad nosite neutralne sive,

koje će smanjiti intenzitet blještavila, a pritom vam uskratiti ma-nje boja nego druge naočale. Pogotovo nisu poželjne ružičaste, plave i crvene naočale.

Obojane kontaktne leće također pokušajte izbjeći.Nema potrebe za prozorima sa zaštitom od UV zračenja. Najbolje su preporuke one koje savjetuju da se čovjek po-

stepeno izlaže suncu sve više,a korištenje krema za sunčanje smanji koliko je moguće ili sačuva za ekstremne situacije. Jer šteta se odreći tako univerzalnog i besplatnog lijeka kao što je sunčeva svjetlost.

Zaista, ništa mudro. No, odlika je to mnogih najmudrijih sa-vjeta u ovo doba kad moramo pronaći pravi put do zdravlja i suradnje s okolišem, a sve to između mnogih reklama, industrij-skih proizvoda i bezgranične vjere u svaku riječ znanstvenog establišmenta.

109

KreŠimir miŠaK (Zagreb, 1972.) je hrvatski novinar znanosti, rock glazbenik i pisac znanstvene fantastike. Od 1988. radi u

Obrazovnom i dječjem programu Hrvatskoga radija, a od 2002. godine na Hrvatskoj televiziji radi emisiju Na rubu

znanosti. Piše pomalo i za razne novine, kao što su Zabavnik (nedjeljni prilog Jutarnjeg lista), Drvo znanja, Modra lasta,

Svjetlost, Nexus... Pisao je i o stripu (u Hrvatskom slovu, Kvadratu, Modroj lasti). 2005. je dobio SFERA nagradu za

najbolju SF priču. 2005. godine objavljena mu je zbirka SF-priča Zvjezdani riffovi, a u 2006. je izdao knjigu Telepatija i telekineza.

Snimio je 6 albuma sa 4 različite grupe (Fantomi, Fantomi 2, Građani, Virusi) i sudjelovao na nizu kompilacija. Danas je

vokalist, gitarist i frontmen rock grupe Hakuna Matata.Usto je suradnik-bloger Večernjeg lista

http://blog.vecernji.hr/misak.

dr. sc. Mirna

Šitum

111

Sunčajte se pametno i odgovorno!

Sunce je glavni izvor prirodnog svjetla na Zemlji i neophodan je za život svih živih bića. Omogućava sintezu vitamina D, pospje-šuje odlaganje kalcija u kostima te na taj način sprječava pojavu rahitisa u dječjoj dobi i smanjuje rizik od osteoporoze u odrasloj dobi. Osim toga, svjetlost utječe i na lučenje melatonina koji re-gulira biološki ritam i tako utječe na raspoloženje. Međutim, osim tih pozitivnih strana sunčevog zračenja postoje i negativne strane sunce koja mogu biti i po život ugrožavajuće. UV zrake potiču na-stanak prekanceroznih lezija i karcinoma kože. Njihova učestalost je u svakodnevnom porastu. Najčešći među njima je bazeocelu-larni, potom spinocelularni karcinom i na kraju maligni melanom. U posljednjih 40 godina u RH, gotovo se utrostručila pojavnost i smrtnost od melanoma. Epidemiološke studije pokazuju čvrstu povezanost između melanoma i dugotrajnog izlaganja suncu. Osim što UV zrake utječu na kancerogenezu, pospješuju i starenje kože /photoaging/. Znakovi photoaginga su bore, suha koža i ne-ravnomjerne pigmentacije. Naime, UVA i UVB zrake, osobito UVA zrake prodiru u kožu i oštećuju strukturu kolagena i elastičnih vla-kana, uzrokujući gubitak gipkosti i elastičnosti te sposobnost ve-zanja vlage. Zbog tih promjena koža postaje sve tanja, a kapilare

112

sve vidljivije. Prirodno starenje kože je neizbježno i povezano je s kronološkim starenjem, odnosno unutarnjim biološkim satom. To je relativno spor proces kojeg možemo dodatno usporiti izbjega-vajući štetne čimbenike, u prvom redu UV zrake, ali i dim, cigarete i alkohol. Naravno, u današnje vrijeme, s našim načinom života i navikama teško je potpuno izbjegavati sunce. Dermatolozi potiču na preventivno korištenja sredstava za zaštitu od ultraljubičastih (UVA i UVB zraka) što je na neki način kompromis između svakod-nevnog izlaganja suncu i sprječavanja njegovog štetnog djelova-nja na kožu. Prilikom izbora sredstva i oblika za zaštitu od sunca potrebno je znati neke osnovne značajke o sunčevom spektru, zaštitnim faktorima kako biste znali da ste izabrali sredstva koja će vam omogućiti bezbrižno uživanje na suncu.

UV zrakeSpektar UV zračenja je podijeljen na vrste zraka; UVA i UVB koje dopiru do zemljine površine te UVC, najsnažnije zračenje koje je opasno po život, ali ne prodire do površine Zemlje. UVA zrakama odgovaraju više valne duljine /320 do 400 nm/, one se dalje dijele na UVA-II od 320 do 340 nm, te UVA-I od 340 do 400 nm. UVA zrake prodiru duboko u dermalno vezivno tkivo gdje mogu prou-zročiti nepopravljive promjene, kao što je prijevremeno starenje kože. Učinci UV zraka dijele se na kratkoročne i dugoročne. Krat-koročni učinci UVA zraka su rana pigmentacija i sinteza melanina, dok su dugoročni učinci ubrzano starenje kože, ali i nastanak karcinoma kože i imunosupresija. Osim toga, UVA zrake mogu,

113

u kombinaciji s nekim lijekovima ili nekim sadržajnim tvarima u proizvodima za zaštitu od sunca ili proizvodima za njegu, iza-zvati fototoksične i fotoalergijske reakcije. Za većinu negativnih dugoročnih učinaka UVA zraka su odgovorne one iz dugog dijela spektra. Mehanizam kojim UVA zrake oštećuju stanice, odnosno staničnu DNA je posredan, stvaraju se vrlo reaktivni slobodni ra-dikali (O-) koji oštećuju stanice kože.

UVB zrake čine zrake valne duljine od 290 do 320 nm. Svaki prodor fotona iz UVB područja djeluje na oštećenje DNA u epi-dermalnim stanicama. Povrh toga, UVB zrake djeluju imunosu-presivno radi oštećenja Langerhansovih stanica koje su odgovor-ne za prezentaciju antigena u epidermisu. Kratkoročni učinci UVB zraka su crvenilo kože, a dugoročni su nastanak karcinoma kože i imunosupresija.

Međutim, bez obzira na sve ove navedene štetne učinke UV zraka, koža ima načine samoobrane. Naime, koža ima sposob-nost prilagodbe na način da se u melanocitima stvara povećana količina melanina koji reflektira UV zrake i onemogućuje njiho-vo prodiranje u dublje slojeve i time sprječava oštećenja. Osim melaninom, kože se brani i vlastitom urokanskom kiselinom, antioksidansima i “stres” proteinima (“heat shock proteini”), apop-tozom /programirana stanična smrt/, imunološkim mehanizmom uklanjanja displastičnih promijenjenih stanica. Usprkos navede-nim mehanizmima obrane, valja naglasiti da oni nisu dostatni za sprečavanje štetnih posljedica sunca, tako na primjer melanin ne sprečava prodor UVA zraka.

114

Oštećenje kože ne ovisi samo o jačini UV zraka, već i o brojnim drugim čimbenicima. Jedan od faktora je i ozonski omotač koji ne dopušta prodor UV-C zraka, a apsorbira UV-B zrake pa njihova ko-ličina ovisi o debljini omotača. Također je i važno doba dana jer je zračenje najviše ljeti u podne kada zrake prolaze najkraći put kroz atmosferu. Upravo zbog toga je potrebno od kasnog proljeća do rane jeseni izbjegavati izlaganje suncu u razdoblju od 10 do 16 sati. UV zračenje se povećava i s nadmorskom visinom pa na sva-kih 1000 m nadmorske visine raste i jačina zračenja za 6-8%. Ono na što ne treba zaboraviti je i stupanj refleksije odnosno stupanj odbijanja od površine prema natrag. UV zrake se najmanje odbi-jaju od trave, zemlje i vode, jedva 10%, međutim pijesak odbija 25% UV zračenja, a snijeg i do 85%. Dakle, na snijegu i pijesku nam ne prijeti samo direktno UV zračenje već i reflektirane zrake, a otežavajuća okolnost je što se na skijanju redovito nalazimo i na višim nadmorskim visinama.

Tipovi kožeOsim UV zraka postoje i vanjski čimbenici koji dodatno mijenjaju intenzitet zračenja. Učinak UV zračenja ne ovisi samo o njegovom intezitetu i vanjskim čimbenicima, već uvelike ovisi i o osjetljivo-sti pojedinca. Prema osjetljivosti kože na UV zračenje razlikujemo šest tipova kože po Fitzpatricku: tip I – blijeda put, plave oči, crvena kosa – uvijek izgori, nikad ne potamni;tip II – svijetla put, plava kosa – lako izgori, slabo potamni;

115

tip III – nešto tamnija svijetla put, potamni nakon početnog crvenila; tip IV – svijetlo smeđa put, minimalno pocrveni, lako potamni ;tip V – maslinasta put, lako potamni, rijetko pocrveni;tip VI – tamno smeđa ili čokoladna put – nikad ne izgori, lako potamni .

Koji SPF /Sun Protection Factor- faktor zaštite od sunca/ odabrati?

Dakle, iako je kao što smo već rekli, jedan od najsigurnijih načina zaštite od Sunca njegovo izbjegavanje, način života nam to one-mogućava pa je u tom slučaju poželjno koristiti fotoprotektivna sredstva i zaštitnu odjeću prilikom svakodnevnih aktivnosti. Koža je posebno osjetljiva na prve zrake sunca, jer melanina u proljeće ima jako malo i potrebno je određeno razdoblje da se stvori u koži. SPF faktor /Sun Protection Factor/ označava stupanj zaštite od UVB zračenja, a ovisi o količini i vrsti filtera i zaštitnih supstanci, te nam govori koliko možemo ostati na suncu a da ne izgorimo. Primjerice, ako bez zaštitnog faktora pocrvenimo za 20 min, sa SPF 15 znači da možemo ostati 5 sati, a da pritom ne zadobijemo opekline. Kreme sa SPF 15, omogućuju potpunu UVB zaštitu zdravim ljudima jer apsorbiraju ili reflektiraju više od 93% UVB zračenja, dok kreme sa SPF 30 nešto manje od 97%. Tih 4% razlike većini nije značajna. Međutim, način aplikacije kreme značajno mijena SPF. Zaštitni faktori se testiraju u labo-ratoriju i pri testiranju se nanosi 2g/cm2 kreme dok mi prilikom

116

sunčanja nanosimo znatno manji sloj i time smanjujemo stupanj zaštite. Nekoliko ispitivanja je pokazalo da većina pojedinaca aplicira oko 0.5 do 1 mg/cm2. Međutim, povećani zaštitni faktor ne znači i proporcionalno povećanje dužine sigurnog izlaganja suncu! Osim SPF oznake koji označava zaštitu od UVB zraka, kvalitetan proizvod za zaštitu od sunca treba štititi i od UVA zraka. Još ne postoji način određivanja stupnja zaštite od UVA zračenja. Kako bi se osigurala i UVA zaštita, formula bi trebala sadržavati avobenzon, oksibenzon ili anorgansku zaštitu / cink-oksid ili titanium dioksid/ kao aktivni sastojak. Proizvodi s ozna-kom „Sunblock“ sadrže fizikalni ili mineralni filter /anorganske tvari/ koji reflektiraju ili raspršuju UV zrake. Riječ je uglavnom o mineralnim pigmentima poput titan-oksida ili cink-oksida. Ne-dostatak im je velika gustoća i zbog toga se slabo razmazuju te ostavljaju bijeli trag na koži. Preporučuju se djeci, trudnicama i osobama s osjetljivom kožom. Proizvodi s oznakom „Sunscreen“ sadrže kemijske filtere /organske tvari/ koji apsorbiraju UVA i UVB zrake i djelomično ih filtriraju, pri čemu ipak manji dio UV zraka prodre u kožu. Kemijska sredstva svojim djelovanjem štite nuklearnu i mitohondrijsku DNK od štetnog učinka UV zraka formiranjem protektivnog štita. U kremama za sunčanje koje su mogu naći u svim boljim ljekarnama su najzastupljeniji kemijski filteri Mexoryl®XL i Mexoryl®SX koji štite epidermis, osobito Lan-gerhansove stanice /koje su odgovorne za imunološki odgovor kože/ od štetnog djelovanja UV zraka, a Tinosorb S i M pružaju jako široku UVA i UVB zaštitu te su kao i prethodno navedeni kemijski filter fotostabilni. Danas zahvaljujući istraživanjima i

117

ulaganjima farmaceutske industrije, kreme za sunčanje sadrže sastojke koje pružaju dodatnu vrijednost te su većina oboga-ćena vitaminom E i različitim prirodnim sastojcima koji djeluju antioksidativno i na taj način dodatno štite stanice od djelovanja slobodnih kisikovih radikala nastalih djelovanjem UV zraka. Pro-izvodi koji imaju oznaku „waterproof“ otporni su na vodu i zadr-žavaju svoje djelovanje 80 minuta nakon izlaska iz mora ili vode. „Water resistant“ označava proizvod koji je vodootporan svega 40 minuta te ga treba nanositi nakon svakog kupanja ili sportske aktivnosti kako bi zadržao svoju učinkovitost.

Tekstura krema sa zaštitnim faktorimaOsim važnosti poznavanja oznaka na fotoprotektivnim kremama važno je izabrati i teksturu sredstva. Najčešće korištene podloge su losioni i kreme. Većina sredstava je dvokomponentno; odno-sno kombinacija emulzija, voda u ulju ili ulje u vodi, a neki sadrža-vaju čak i od 20 do 40% uljne faze i zbog toga stvaraju okluzivni, masni sloj nakon nanošenja. Upravo zbog toga, danas su na tržištu dostupni i suhi losioni koji su manje masni i namijenjeni su sportašima te različiti gelovi, stikovi i sprejevi. Gelovi sadrže alkoholne ili vodene podloge pa su stoga i manje masni prilikom nanošenja, ali i zbog svojih sastojaka uzrokuju nešto više iritacije. Stikovi su većinom namijenjeni za zaštitu ograničenih poručja, tipa usnice, nos ili područje oko očiju i većinom su im dodani vo-skovi i petrolej te se nešto teže nanose. Sprejevi su jednostavni za nanošenje, osobito djeci, ali ih je teško ravnomjerno nanijeti.

118

U današnje vrijeme zaštitni faktori nisu samo rezervirani za kreme za zaštitu od sunca već se nalaze i u svakodnevnoj kozme-tici, primjerice u puderima i dnevnim hidratantnim kremama. Pu-deri bez zaštitnih sredstava, sami po sebi, zbog gustoće pigmenta imaju otprilike faktor 3 ili 4, a dodatkom cink oksida ili titanium dioksida imaju relativno visoki zaštitni faktor širokog spektra bez potreba za dodatkom kemijskih filtra. Kemijski faktori se jedino dodaju stikovima za usne kako bi se dodatno povećao zaštiti fak-tor zbog visoke osjetljivosti tog područja.

Osim u kremama za zaštitu od sunca i u dnevnoj kozmetici, na tržištu su također dostupna fotoprotektivna sredstva namije-njena koži sklonoj aknama. Iako je uvriježeno mišljenje da sunce pogoduje takvoj koži, istina je u potpunosti drugačija. Iako koža isprva potamni i ten zbog toga izgleda bolje, akne se s vreme-nom pogoršaju. Koža koja je redovito izložena sunčevom zrače-nju postaje deblja, a time je i izlučivanje loja prema površini još teže. Ljeti je rad lojnih žlijezda pojačan, što također dovodi do po-goršanja na licu i leđima. Ukratko, na početku ljeta akne se suše i manje su vidljive, da bi potkraj ljeta upala postala još izražajnija, a akne nerijetko i brojnije.

Zaštitna sredstva za djecuOsim za određeni tip kože i određena stanja kože, postoje na tržištu i posebna fotoprotektivna sredstva za najmlađe. Najčešće se radi mineralnim ili fizikalnim filterima „sunblock“ koji gotovo u cijelosti onemogućuju prodiranje UV zraka u kožu. Poznato je

119

da je oštećenje kože kumulativno i započinje s prvim izlaganjem suncu pa zato nikad nije dovoljno rano započeti štititi dijete. Ako uzmemo u obzir da 50-80% ukupne količine UV zračenja dobi-jemo do 18. godine i uzimajući u obzir produženi boravak djece na otvorenome, zaštita od rane životne dobi može smanjiti rizik razvoja karcinoma kože i malignog melanoma u odrasloj dobi. Uz korištenje fotoprotektivnih sredstava, poželjno je ne izlagati djecu suncu od 10-16 sati. Kao i kod odraslih, potrebno je nani-jeti kremu pola sata prije izlaganja i ponovno je nanijeti nakon dva sata pa čak i u sjeni zbog spomenutog reflektiranja UV zraka od pijeska i betona. Ne zaboraviti nanijeti kremu na usnice jer im nedostaje melanin što ih čini osjetljivijima te na uške i stražnji dio vrata. Potrebno je obavezno staviti kapu ili šešir i nositi laga-nu i svijetlu odjeću.

I na kraju, iako kreme za sunčanje, osiguravaju odličnu UVB za-štitu, UVA zaštita je ipak možda nedovoljna. S povećanom dostupnošću sredstava za zaštitu od sunca s viso-kim SPF, te posljedičnim dužim boravkom na suncu bez promje-na na koži, postavlja se pitanje o količini primljenog UVA zračenja. Ako se pojedinac samo osloni na kreme sa zaštitnim sredstvima, vrlo vjerojatno će primiti veću kumulativnu dozu zračenja, osobi-to UVA te se time povećava rizik nastanka karcinoma kože.

Ne postoji idealna zaštitna krema, ali ono čemu farmaceutske kompanije teže je krema s učinkovitom apsorpcijom, maksimal-nom zaštitom od UVA i UVB, fotostabilna krema, kozmetski pri-hvatljiva, otporna na vodu, znojenje, te da je iznad svega sigurna.

120

Ljeto je pred vama, uživajte u svim blagodatima koje ono pruža, ali ne zaboravite na loše posljedice koje sunčevo zračenje može imati, osobito na rizik razvoja karcinoma kože ili malignog melanoma. Povećan rizik razvoja malignog melanoma imaju osobe koje među srodnicima imaju oboljelog od melanoma, zatim osobe s velikim brojem madeža, osobe svijetle puti, plave kose ili očiju te osobe koje su dugotrajno izložene sunčevom zračenju bilo prirodnom ili arteficijalnom. Osobito je važno redo-vito raditi samopreglede kako biste na vrijeme uočili promjene na već postojećim madežima ili novonastale madeže te jednom godišnje pregled kod dermatologa, a osobe s velikim brojem madeža i češće.

Ovo ljeto pametno i odgovorno uživajte u Suncu!

121

122

123

Dr. sc. mirna ŠiTum je rođena 1962. g. u Cisti Provo. Na MF Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je 1985. g. Od 1996. g. specijalist

je dermatologije i venerologije, do 2000. g. zaposlena u Klinici za kožne i spolne bolesti KBC-a i MF-a Sveučilišta u Zagrebu u kojoj

je vodila ambulante za pigmentne tumorske promjene kože i male kirurške zahvate. Od 2000. g. predstojnica je Klinike za kožne

i spolne bolesti KB Sestre milosrdnice; i pročelnica Katedre za dermatovenerologiju na Stomatološkom fakultetu Sveučilišta u

Zagrebu. Od 2004. g. specijalist je uže specijalnosti dermatološke onkologije i pročelnica Katedre za dermatovenerologiju na

Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, BiH. Bila je i na stručnom usavršavanju u Klinikama za kožne i spolne bolesti

Sveučilišta Heinrich; Heine u Düsseldorfu i Sveučilišta u Grazu.Članica je Hrvatskog liječničkog zbora, predsjednica Hrvatskog

dermatovenerološkog društva HLZ-a, predsjednica sekcije za dermatološku onkologiju Hrvatskog onkološkog društva HLZ-a,

članica je Europske akademije za dermatologiju i još brojnih stručnih društava u zemlji i inozemstvu. Članica je uredništva

SCI indeksiranih časopisa Acta Dermatovenerologica Croatica, Acta Clinica Croatica te je bila članica uredništva i Croatian Medical Journal, indeksiranog u Current Contents. Članica je Odbora za onkogene i faktore rasta Hrvatske akademije

znanosti i umjetnosti. Dobitnica je Nagrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

u 2005. g. za područje medicinskih znanosti.

Robert

Faber

125

Ipak se krećeSigurno ste svi čuli barem za poneku od dogmi u koje su ljudi bezrezervno vjerovali tijekom određenog, a vrlo često i dugog razdoblja svoje prošlosti. Jedna od takvih dogmi bio je geocen-trični model svemira kojeg je osmislio astronom i matematičar Ptolomej oko 150-te godine nove ere. Osnova tog modela bile su pretpostavke da je Zemlja nepomična i smještena u centar svemira te da zvijezde, planeti i Sunce kruže oko nje po putanja-ma koje predstavljaju pravilne kružnice. Njegov model svemira temeljio se na dotadašnjim opažanjima i razmišljanjima njegovih prethodnika poput filozofa iz stare grčke koji su Zemlju smještali u centar svemira iako je već u to vrijeme bilo drugačijih razmišlja-nja o izgledu svemira i kretanjima nebeskih tijela. Uočene pojave poput približavanja i udaljavanja drugih planeta od Zemlje, koje se nisu uklapale u pretpostavljenu kružnu putanju rješavale su se ucrtavanjem dodatnih kružnih putanja planetima na njihove glavne kružne putanje.

U stoljećima koja slijede ljudi su sve više promatrali kretanje Sunca, zvijezda i planeta te stvarali sve kompliciranije teorije i modele njihovoga kretanja kako bi teoriju uskladili s uočenim po-javama. Iako ti modeli nisu davali zadovoljavajuće rezultate, nika-ko nisu htjeli odustati od svoje glavne pogrešne pretpostavke da se Zemlja nalazi u centru svemira. Tek Nikola Kopernik

126

(1473.-1543.) poljski liječnik, matematičar i astronom, radeći go-dinama svoje studije počinje shvaćati da je svemir puno jedno-stavniji od onoga kakvim ga prikazuju tadašnji modeli, ali sustav treba postaviti tako da je u njegovom središtu Sunce oko kojeg kruže planeti. Njegov tekst koji je obrađivao tu temu završen je 1530. godine, ali je zbog neodobravanja takve teorije od strane Katoličke crkve objavljen tek nakon njegove smrti. Kopernikovu teoriju, kasnije podržavaju Giordano Bruno (1548.-1600.) te u svojim radovima Galileo Galilei (1564.-1642.). Johannes Kepler (1571.-1630.) analizirajući podatke o kretanju nebeskih tijela koje je prikupio njegov mentor Tycho Brahe skicira putanju Zemlje oko Sunca kao elipsu te između 1609. i 1619. godine objavljuje svoje zakone o kretanju planeta. Usprkos tome što je Giordano Bruno zbog svojih uvjerenje završio na lomači kao heretik, a Papa 1616. godine zabranio kopernikanizam te je 1933. i Galileo Galilei pod prijetnjom inkvizicije bio prisiljen odreći se svojih uvjerenja, istina o tome da se Sunce nalazi u središtu našeg sustava više se nije mogla skrivati i pobijati silom ili kompliciranim tumačenjima.

Kada čitamo, slušamo ili nas nešto podsjeti na sada već davno prevladane dogme i crne rupe u ljudskom razmišljanju, u nama to izaziva cijeli niz različitih misli i osjećaja. Obično je to podsmjeh i nevjerica da ljudi tada nisu mogli uvidjeti koliko se njihova uvje-renja i slika o svijetu koji ih okružuje razlikuju od stvarnosti, iako su se dokazi da nešto ne štima s takvim načinom razmišljanja sami nametali na svakom koraku. Osim toga, poneko bi se potiho zapitao ili zabrinuo da li možda i danas također vjerujemo u neke dogme te nismo svjesni nekih naših velikih pogrešaka u poimanju

127

svijeta, naše civilizacije i funkcioniranja prirode koja nas okružuje. Nažalost, oni koji si postavljaju takva pitanja doista to mogu raditi s razlogom, jer živimo u svijetu u kojem su novo stvorene dogme sve manje uzrokovane nedostatkom znanja ili informacija, a sve više postaju produkt ljudske pohlepe i onoga što pristojno nazi-vamo propaganda, marketing, odnosi s javnošću ili slično.

Zanimljivo je da u jednoj od najraširenijih dogmi današnjice koja se tiče energetske budućnosti svijeta, Sunce biva ponovo postavljeno na krivo mjesto. Nažalost i danas kada postaje sve očitije da rezerve neobnovljivih energenata, koji su postavljeni u centar današnje svjetske energetike, ubrzano nestaju, u nekim zemljama poput Hrvatske, snažni lobiji zastarjelih energetičara i dalje žele otkloniti bilo kakvu pomisao kod ljudi da je središte bu-duće održive energetike upravo Sunce, koje osim za izravno do-bivanje topline i električne energije predstavlja pokretačku snagu mnogih za upotrebu sve popularnijih obnovljivih izvora energije, kao što su hidroenergija, vjetar, valovi, biomasa i slično.

Kratki pregled energetskih izvora koji trenutno namiruju energetske potrebe svijeta najbolje ukazuju na tu široko raspro-stranjenu dogmu. Od ukupnih svjetskih potreba za energijom, neobnovljivi (iscrpivi) izvori energije namiruju oko 82 posto ukupne potrošnje. Najveći udio ima nafta s 32 posto, nakon koje slijedi ugljen s 26 posto, plin s 21 posto i nuklearna energije s 3 posto. Obnovljivi izvori energije namiruju preostalih 18 posto energetskih potreba od čega na tradicionalnu biomasu otpada oko 13 posto, velike hidroelektrane 3 posto, a na nove obnovlji-ve izvore energije 2,4 posto ukupne potrošnje. Skoro sav porast

128

potrošnje u zadnjem desetljeću ostvaren je rastom potrošnje neobnovljivih energenata, a istovremeno sa pričama o naporima koji se ulažu u smanjenje emisija stakleničkih plinova i hitnoj po-trebi da se te emisije smanje od 50 do čak 80 posto, najviše raste potrošnja ugljena.

Očigledni dokaz neodrživosti te dogme današnje energetike su ograničene zalihe neobnovljivih energenata, pa već uz sa-dašnju razinu potrošnje neki od njih neće biti dostupni kroz par desetljeća. Procjene trajanja dokazanih zaliha nafte su oko 40 godina, plina oko 60 godina, urana oko 70 godina i ugljena oko 120 godina. Ali ni to nije pravi pokazatelj koliko nam je vremena preostalo za održavanje ove dogme, jer vrhunac njihove proi-zvodnje, nakon kojeg slijedi njen neizbježni pad, može se očeki-vati puno prije isteka samih zaliha. Uz daljnje povećanje njihove potrošnje ti rokovi se naravno skraćuju.

Srećom i ta dogma se počinje raspadati te sve više stručnjaka i laika dolazi do saznanja da ukoliko u centar našeg energetskog sustava postavimo Sunce, tada sustav postaje puno jednostav-niji i održivi, jer sva druga tumačenje nisu održiva bez obzira na kompliciranost tumačenja kojima ih se pokušava uporno braniti.

Usprkos sve bržem urušavanju dogme o neobnovljivim ener-gentima kao centru energetskog sustava naše civilizacije, oko nuklearne energije zasnovane na fisiji urana nastoji se plasira-njem velikog broja sitnih dezinformacija stvoriti nova dogma koja bi izbjegla sudbinu dogme o ostala tri neobnovljiva ener-genta iako su mogućnosti opskrbe tim energentom podvrgnute istim zakonitostima uz, da stvar bude zanimljivija, bitno manji

129

ukupni iskoristivi korisni energetski potencijal. Iako nuklearna energija propagandnim trikovima nuklearnog lobija želi me-tastazirati u novi centar oko kojeg bi se vrtjela energetika naše civilizacije i ponovo istisnuti Sunce iz njenog prirodnog mjesta u tom sustavu, praksa primjene nuklearne energije koja ukazuje na već preko pedeset godina ekonomskih i ekoloških neuspje-ha, očigledno ne prihvaća olako stvaranje te novo upakirane dogme. Tako je primjerice u Europi 2009. godine povećanje instalirane snage samo za proizvodnju električne energije iz ob-novljivih izvora energije iza kojih kao pokretačka snaga, izravno ili neizravno stoji Sunce iznosila preko 15.400 MW, dok je istovre-meno ukupna instalirana snaga za nuklearnu energiju smanjena za 954 MW.

Moglo bi se nabrajati još puno toga, ali najvažnije je da ne smijemo gubiti vrijeme pokušavajući održati stare dogme, jer što duže čekamo sa odbacivanjem svojih pogrešnih vjerovanja i nada vezanih uz neobnovljive izvore energije, prihvaćanje stvar-nog energetskog sustava gdje je sunce u njegovom središtu te prelazak na obnovljive izvore energije i uspostavljanje održivog društva će biti teži.

130

roberT faber je rođen 1964. godine u Zagrebu. Interes za tematiku zaštite okoliša i utjecaja tehnologija na okoliš i ljudsko zdravlje jedan je od razloga što se već tijekom

srednjoškolskog obrazovanja usmjerava na obrazovanje vezano uz tehnike mjerenja, a kasnije biomedicine. Diplomira

na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, i zapošljava se u tvrtki Rade Končar gdje radi na poslovima razvoja

mikroprocesorske zaštite dalekovoda. Nakon toga prelazi na Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu,

gdje najvećim dijelom radi na poslovima vezanim uz eksperimentalnu psihologiju i biomedicinska istraživanja.

Stupanj magistra znanosti iz područja tehničkih znanosti, polja elektrotehnike, stječe na Fakultetu elektrotehnike i računarstva

u Zagrebu. Jedan je od rijetkih hrvatskih intelektualaca koji otvoreno zagovara obnovljve izvore energije i upozorava na

nedostatke nuklearnih elektrana.

132

Zbornik Sunce pod lupom ostvaren je suradnjom Udruge Terrabona i Studija Artless.

133

Umjetnička organizacija STUDIO ARTLESS organizira i producira umjetnička događanja, festivale, filmove, kazališne predstave, izložbe u području suvremene umjetnosti i teorije.

Djelovanje Studija Artless ima i akcijski karakter jer pokreće događanja i producira umjetnička događanja od vitalnog značenja za javni interes.

Dosadašnji projekti i projekti u tijeku :

2003. 1. Festival prvih - tema Reklamokracija

2004. 2. Festival prvih - tema GMO i biotehnologije

2005. 3. Festival prvih - tema Dominacije

2006. 4. Festival prvih - tema Mine

2007. 5. Festival prvih – tema Društvena odgovornost kapitala

2008. 6.Festival prvih – tema Mediji i prava djeteta

2009. 7. Festival prvih – tema Besplatno obrazovanje

2010. 8. Festival prvih – tema Poslovi sa suncem

2004. – 2006. Carmen, socijalna akcija/ Grand Prix 40. Zagrebačkog salona/primijenjena umjetnost i dizajn/Sinergije

2005. – 2006. Carmen – dokumentarni film, produkcija HTV i Studio Artless

2005. objavljivanje prve knjige iz biblioteke Festival prvih: Dora Bilić i Tina Muller, Izvor snova, predgovor Krešimir Bagić; Nagrada Hrvatskog dizajnerskog društva za najbolji grafički dizajn na Godišnjoj izložbi hrvatskoga dizajna 040506, Rovinj 2006.; ICOGRADA Excellence Award, Rovinj 2006.

134

2005. Postavljanje spomen ploče dr.H.C. Zabludovskom i A.G. Matošu u Parizu

2005. Postavljanje spomen ploče na kompleks Badel-Gorica, u sklopu akcije Operacija grad

2006. Festival prvih predstavlja se u projektu [prologue] 2 Performativna i (trans)rodna politika & migratorna tijela, u organizaciji ESC, u Grazu, instalacijom, performansom i video radom Ivane Percl (Hrvatska) i Harisa Rekanovića (BiH) U vlastitoj (o)sobi.

2006. FemFest, feministički festival, Studentski centar, Zagreb instalacija, performans i video rad Ivane Percl (Hrvatska) i Harisa Rekanovića (BiH) U vlastitoj (o)sobi.

2007. izložba/performans Foto natječaj BERNARD ČOVIĆ za najbolju fotografiju 2007., Galerija VN, Zagreb

2006 – 2007. Work in progress Sponzor, izložba , predavanje

2007. Postavljanje spomen ploče dr.H.C. Zabludovskom, I.G.Kovačiću i V.Nazoru u okviru Queer festivala

2007. Biciklistički performans: Fantastični bestijarij Hrvatske i Europe, Bernard Čović, Jesper Hedegaard Petersen

2007. Dokumentacijska izložba Fantastični bestijarij Hrvatske i Europe, Galerija ULUPUH, Bernard Čović, Jesper Hedegaard Petersen

2008. Dokumentacijska izložba Fantastični bestijarij Hrvatske i Europe, Križevci, Bernard Čović, Jesper Hedegaard Petersen

2008. Scenografija predstave U agoniji, Teatar ITD

2009. Dokumentarni film Moja Tramuntana, produkcija Studio Artless

135

2009. Dokumentacijska izložba Fantastični bestijarij Hrvatske i Europe, Danska, Bernard Čović, Jesper Hedegaard Petersen

2009. Scenografija predstave Knjiga mrtvih, grafičko oblikovanje, animacija na arhivskom materijalu ( film Mekani brodovi iz 1979.),Teatar ITD

136

Udruga za kvalitetu življenja, zaštitu okoliša, boljitak prirode i održivi razvoj.

Zagreb, Mesnička 2

137

Udruga Terrabona osnovana je i registrirana 2009. godine, u Za-grebu. Nastala je na inicijativu grupe građana čija su težnja zajedničke potrebe i interesi u promicanju i ostvarivanju zaštite prirode i okoliša, uporabe obnovljivih izvora energije, održivog razvoja, energetske učin-kovitosti te suživota u skladu sa prirodom, kako danas tako i za genera-cije koje dolaze.

Udruga podržava sve aktivnosti i ponašanje pojedinca i zajednice u cilju smanjenja stakleničkih plinova, brige o klimatskim promjenama i podizanja svijesti i informiranosti svih subjekata društva o potrebi dje-lovanja i sudjelovanja u općoj svjetskoj težnji za očuvanjem Planeta.

Udruga svoje ciljeve realizira konkretnim javnim djelovanjem kroz projekte osmišljene kako bi izravno ili posredno senzibilizirali, informi-rali ili potaknuli na djelovanje građane, institucije, struku, predstavnike vlasti , zakonodavna tijela, poduzetnike i najširu javnost prema ostvare-nju ideje Hrvatske kao zemlje čistog i zdravog okoliša, očuvane prirode, sa što većim udjelom obnovljivih i ekološki prihvatljivih izvora energije uz učinkovito i racionalno korištenje energije.

138

139

Sponzori i medijski pokrovitelji

Biblioteka festivala prvihZbornik Sunce pod lupom

Urednik: Mladen Iličković

Urednik biblioteke: Željko Zorica

Oblikovanje i prijelom: Davor Milašinčić

Koncept naslovnice: Željko Zorica

Za nakladnika: Željko Zorica

Nakladnik: Studio Artless, Prilaz Sv. Josipa Radnika 16, 10000 Zagreb e-mail: zeljko.zorica@zg.htnet.hr

Tisak: Grafita usluge d.o.o.

Naklada: 300 primjerakaZagreb, 2010.

Sunce pod lupom

Sunce pod lupom

Tatjana Kren David Whitehouse Goran ŠafarekLjubomir Majdandžić Mladen Iličković Krešimir Mišak

Mirna Šitum Robert Faber

uredio Mladen Iličković