suvremena notna izdanja starije hrv. gla - ennio stipcevic

E. STIPEVI, SUVREMENA NOTNA IZDANJA STARIJE, ARMUD6 38/2 (2007) 181-216

181

SUVREMENA NOTNA IZDANJA STARIJE HRVATSKE GLAZBE (od kraja 15. do poetka 19. stoljea)

ENNIO STIPEVI Odsjek za povijest hrvatske glazbe HAZU Opatika 18, 10000 ZAGREB

UDK/UDC: 655:7814/18(497.5) Izvorni znanstveni rad/ Original Scientific Paper Primljeno/Received: 30. 5. 2007. Prihvaeno/Accepted: 14. 9. 2007.

NacrtakU ovoj studiji prikazana su i kritiki valorizirana dosadanja suvremena notna izdanja starije hrvatske glazbe. U razmatranje su ula izdanja objavljena u inozemstvu i u Hrvatskoj, a vea je pozornost posveena edicijama koje su pripremili hrvatski muzikolozi. Notni izvori za povijest hrvatske glazbe objavljivani su u proteklih stotinjak godina u nekoliko serija i privatnih inicijativa i vrlo su razliite strune kvalitete. Zajedniko je svim analiziranim edicijama od serija Spomenici hrvatske muzike prolosti, Spomenici hrvatske glazbene prolosti i izdanja Muzikolokog zavoda Muzike akademije, pa do najnovijih izdanja Muzikog informativnog centra da ne posjeduju ujednaene, precizno artikulirane urednike kriterije, niti jasno iskazane nakladnike planove. Ipak, pojedina notna izdanja idu u sam vrh paleografskih i nakladnikih postignua, a bila su i jo uvijek jesu kompatibilna suvremenim me unarodnim znanstvenim mjerilima. Ta izdanja solidan su temelj buduim nastojanjima oko strune prezentacije notnih izvora starije hrvatske glazbe. Kljune rijei: notna izdanja, starija hrvatska glazba, 16.-18. stoljee

U ovoj studiji nastojim prikazati i kritiki se osvrnuti na dosadanja suvremena notna izdanja starije hrvatske glazbe. Pod notnim izdanjima podrazumijevam ome ene knjine publikacije, notne sveske, no tako er i pojedine skladbe objavljene u sklopu lanaka i knjiga, osobito ukoliko je rije o njihovim prvim objavljivanjima; terminom starija hrvatska glazba obuhvaena je dopreporodna glazba, renesansna, barokna i klasicistika. Za ovu sam prigodu zbog manjka kompetencije prisiljen iz razmatranja izostaviti srednjovjekovnu (suvremenim notnim izdanjima ionako slabo pokrivenu) glazbu. U nekim sluajevima bit e teko razluiti i zasebno

182


prosuditi notne primjere ili notne edicije od lanaka i knjiga u koje su uklopljeni. Panju u ipak pokuati usmjeriti na tekstoloke, paleografske i redaktorske aspekte pojedinih notnih izdanja. Sve to izlazi iz tog zadanog uskog motrita bit e dotaknuto samo usput, s pripadajuim bibliografskim uputama. Dakako da u pritom biti usredotoen na stanoviti izbor, koji pak nuno podlijee subjektivnim procjenama, a iz razumljivih razloga neu prosu ivati svoje objavljene redakcije. Vie u panje posvetiti notnim izdanjima koje su pripremili hrvatski muzikolozi. Potpuniji pregled trebao bi pruiti Popis, pridodan na kraju studije.1 Valja istaknuti da u ovo razmatranje ulaze samo tiskana notna izdanja. U domaoj izvodilakoj praksi ve je desetljeima vei broj prijepisa i obradbi djela starijih hrvatskih skladatelja (Ivan ibenanin, Julije Bajamonti, Luka i Antun Sorkoevi, Amando Ivani, Ivan Jarnovi, Josip Mihovil Stratico, itd.), od kojih su mnoga snimljena na nosae zvuka. Svakako da bi te prijepise, obradbe i snimke u ire zasnovanom pregledu recepcije stare hrvatske glazbe tako er trebalo uzeti u obzir.2 Naposljetku, valja rei da ovaj prikaz donosi dodue niz historiografskih prosudbi, no napisan je ipak pro futuro, s vrstom namjerom da raisti neke dosadanje nedoumice i tako bude prilogom buduim promiljanjima o tome kako u muzikolokom smislu to uspjenije objavljivati notna izdanja hrvatske glazbene batine u vremenu koje je pred nama. Za poetak neto terminolokih i metodolokih pojanjenja. U knjizi o glazbenoj filologiji, u poglavlju posveenom nakladnikim tehnikama, Georg Feder notna izdanja dijeli na sljedee kategorije: a) faksimil (pod kojima se misli na presliku rukopisa, dakle faksimil, i presliku tiskovine, reprint), b) diplomatiko izdanje, c) popravljeno izdanje u suvremenoj notaciji, d) kritiko izdanje, e) historijsko-kritiko izdanje, f) znanstveno i praktino izdanje, g) urtext, h) poboljano izdanje prema povijesnoj predaji.3 Ima dakako drugih i recentnijih prijedloga za kategorizaciju notnih izdanja. Tako primjerice James Grier navodi, me u ostalim, i tiskane replike izvorne notacije4, praksu rairenu krajem 19. stoljea, a prisutnu, kao to e se vidjeti, i kod nas. I dok su Federov i Grierov prijedlog od pomoi da se shvati kako su nainjena pojedina stara notna izdanja, Caldwellov pred suvremena notna izdanja stare glazbe postavlja jasne zahtjeve praktine naravi. U uvodnom pasusu svoje iroko utjecajne knjige navodi: Uistinu1 Popis donosi precizne bibliografske podatke o suvremenim izdanjima starije hrvatske glazbe. U Popis su ula neka izdanja koja se izrijekom ne spominju i analiziraju u studiji. S druge strane, u studiji se navodi neka struna literatura i notna izdanja kojima nije mjesto u Popisu. 2 Popis suvremenih notnih izdanja starije hrvatske glazbe i nosaa zvuka, objavljenih do 1984. usp. kod Lovro UPANOVI: La musica croata del Settecento e dellOttocento, caratteristiche e creazioni, u: Barocco in Italia e nei paesi Slavi del sud, prir. Vittore Branca Sante Graciotti, Olschki, Firenze 1983, 275-296 (naslov je pogreno preveden, rije je u stvari o glazbi 17. i 18. st.). 3 Usp. Georg FEDER: Musikphilologie. Eine Einfhrung in die musikalische Textkritik, Hermeneutik und Editionstechnik, Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt 1987, 135-157. 4 Usp. James GRIER: The Critical Editing of Music. History, Method and Practice, Cambridge University Press, Cambridge 1996, 148-151.


183

su samo dva osnovna uvjeta za neko glazbeno izdanje: jasnoa i dosljednost. U tom smislu nema razlike izme u znanstvene i praktine edicije. Cilj obiju trebao bi biti isti: osigurati vjerodostojni glazbeni tekst, i to na nain da je glazba lako prilagodljiva oku. Suvina su znanstvena izdanja koja koriste jedva itljive oblike notacije, ili pak praktina izdanja koja ne osiguravaju dostatnu informaciju o materijalu na kojemu se neki tekst temelji.5 Federova kategorizacija, me utim, ne ograniuje se na notna izdanja starije glazbe, pa e zbog svoje sveobuhvatnosti biti od pomoi u ovoj raspravi pri snalaenju u raznovrsnosti razmatranih publikacija. A da emo biti suoeni s raznovrsnim, pa i slabo poznatim notnim izdanjima, pokazuje ve pogled na prvu ediciju, za koju se moe initi da se i ne uklapa u ovu raspravu. Henry Expert jedan je od utemeljitelja francuske muzikologije, a edicija u 23 sveska Les Matres musiciens de la Renaissance franaise (1894.-1908.) jo je danas nezaobilazan prirunik za prouavanje i izvo enje francuske renesansne glazbe. Dva voluminozna sveska donose suvremena izdanja francuskih majstora iz antologije Liber quindecim missarum (1516.), koju je uredio i tiskao Andrea Antico. Transkripcija je nainjena na diplomatiki nain, tako da grafija notnih znakova i stari kljuevi podsjeaju na izvornu tiskovinu, a uz notni tekst pridodana je u tek nekoliko reenica redaktorska napomena za izvo enje. Opsena uvodna studija prua obilje podataka o diseminaciji francuske renesansne glazbe na papinskome dvoru, te je u tom smislu istaknuta vrijednost Anticove antologije. Expertova je ekspertiza vana koliko za studij francuskih majstora zastupljenih u ovom izdanju, toliko i za povijest glazbenoga tiskarstva u Italiji. Ako se ne varam, Expertova su izdanja Anticove uvene antologije u hrvatskoj muzikologiji i glazbenoj praksi ostala nepoznata.6 Godine 1892. u Beu je odrana izloba na kojoj je, me u ostalim muzikalijama, bila izloena pjesmarica Atanazija Jurjevia Pisni za najpoglavitije, najsvetije i najveselje dni svega godia sloene: i kako se u organe s jednim glasom mogu spivati, napravljene (Be, 1635.). Odabirui tom prigodom izloke, neprouenu pjesmaricu u cijelosti je prepisao Josip Mantuani, ugledni slovenski muzikolog i autoritativni strunjak za povijest glazbe grada Bea. Svoj je prijepis Mantuani objavio tek 1915., i to na nagovor Janka Barla, glavnog urednika asopisa Sv. Cecilija.7 Nakon iscrpnih biografskih i bibliografskih biljeki donosi Mantuani diplomatiki prijepis izvornika, gotovo na nain tiskane replike izvorne notacije, prijepis koji dakle u svim pojedinostima nastoji slijediti izvornik, pa vjerno prenosi i tiskarske pogreke i nedosljednosti, koje su sve na kraju izdanja precizno navedene i komentirane. KakoJohn CALDWELL: Editing Early Music, Clarendon Press, Oxford 19872, 1. Liber quindecim missarum. BRUMEL: Missa De Beata Vergine; P. DE LA RUE: Missa Ave Maria (u seriji Les Matres musiciens de la Renaissance franaise, sv. 8), prir. M. Henry Expert, A. Leduc, Paris 1898; IO. MOUTON: Missa Alma redemptoris; FEVIN: Missa Mente tota (ibid., sv. 9), 1899. Postojanost Expertovih transkripcija potvr uje reprintno izdanje nakladnike kue Broude Brothers iz 1952. 7 Za Mantuanijevo izdanje Pisni, kao i za druga notna izdanja o kojima e ovde biti rijei, usp. Popis.6 5

184


Sl. 1: A. Jurjevi, pjesma Na blagdan Uzaastja Gospodinova iz zbirke Pisni (1635.), izvornik


185

Sl. 2: A. Jurjevi, pjesma Na blagdan Uzaastja Gospodinova iz zbirke Pisni, u diplomatikom izdanju J. Mantuanija (1915.)

186


je primjerak Pisni koji je Mantuani drao u rukama ubrzo zagubljen i tek su posljednjih godina identificirana dva neznatno oteena primjerka koji zajedno kompletiraju izvornik (u Metropolitanskoj knjinici Zagrebake nadbiskupije i Franjevakom samostanu u Krapnju), svi koji su u me uvremenu donosili sudove o Jurjevievoj pjesmarici, upravo najstarijoj tiskanoj pjesmarici s notama na hrvatskom jeziku, bili su upueni na Mantuanijevo izdanje.8 Mantuanijev diplomatiki prijepis ostaje do danas jedno od tekstoloki najpouzdanijih izdanja starije hrvatske glazbe. Dvije posljednje pjesme iz Pisni objavio je Mantuani tako er u etveroglasnoj harmonizaciji, a izvorni akavsko-ikavski tekst potokavio je, skratio i prepjevao Ferdo Rui.9 Moemo samo naga ati to je Mantuanija i urednitvo Sv. Cecilije ponukalo harmonizirati i preraditi Jurjeviev izvornik. Ne treba zaboraviti da je Mantuani poetkom 20. st. pripadao samom vrhu europske muzikologije, a svoju je paleografsku kompetenciju potvrdio edicijom peterosveanih sabranih djela Jacoba Gallusa, u seriji Denkmler der Tonkunst in sterreich (Be, 1899.-1919.). Moda neemo pogrijeiti ako etveroglasnu verziju dviju Jurjevievih pjesama shvatimo kao svojevrsni dug cecilijanskome pokretu, kada su sline preradbe i etveroglasne harmonizacije starih partitura bile prihvaane kao dobrodole popularizacije. Tek nedavno, kad se uspjelo ui u trag spomenutim dvama primjercima Pisni, postalo je oito kako je diplomatiki prijepis slovenskoga muzikologa temeljito nainjen, praktiki bez ijedne krupnije pogreke (sl. 1, 2). Trebalo je proi punih dvadeset godina dok se nije pojavilo sljedee notno izdanje starijeg hrvatskog skladatelja. Godina 1935. ne jednom je apostrofirana kao jedna od kljunih u razvoju hrvatske muzikologije. Te je godine Dragan Plamenac na koncertu u Hrvatskom glazbenom zavodu predstavio niz dotad nepoznatih hrvatskih i baroknih skladatelja, a glazba starih hrvatskih majstora Andrije Patricija, Julija Skjavetia, Tomasa Cecchinija, Ivana Lukaia i Vinka Jelia promijenila je iz temelja poimanje starije hrvatske glazbe. Dobro pripremljen koncert i notno izdanje izazvali su ivo zanimanje glazbene i ire kulturne javnosti, a tom prigodom bilo je i tiskom objavljeno prvo suvremeno notno izdanje s djelima nekog starijeg hrvatskog skladatelja, izdanje Lukaievih odabranih moteta. 10 Predgovor sadri bitne8 Vie o zagubljenim i sauvanim primjercima Pisni usp. kod Ennio STIPEVI: Habent sua fata libelli. Pisni (Be, 1635) Atanazija Jurjevia, Arti musices, 26 (1995) 1, 65-72; pretisak u knjizi Glazba iz arhiva, Studije i zapisi o staroj hrvatskoj glazbi, Matica hrvatska, Zagreb 1997, 95-105). O pronalasku krapanjskoga primjerka usp. Miho DEMOVI: Hrvatske puke crkvene tiskane pjesmarice s napjevom, Zagreb 2001, 85-96. U pripremi je suvremeno kritiko i reprintno izdanje Pisni (prir. Josip Bratuli Ivana uul Ennio Stipevi) u nakladi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. 9 Usp. Atanasije Georgiceo (1635.): Kraljice nebesa (tekst priredio Ferdo Roi, harmonizacija Josip Mantuani), Sv. Cecilija, 9 (1915), Glazbeni prilog 4, str. 16; Majko naa (tekst priredio Ferdo Roi, harmonizacija Josip Mantuani), Sv. Cecilija, 10 (1916), Glazbeni prilog 2, str. 6. 10 Plamenevo izdanje Lukaievih moteta pobudilo je nezapamen interes strune i ire kulturne javnosti; usp. recenzije: Boidar IROLA: Ivana Lukaia Odabrani moteti (Duhovni koncerti), Hrvatska prosvjeta, 23 (1936) 1/2, 56; Antun DOBRONI: Ivan Lukai: Odabrani moteti (1620.) Obradio i s


187

informacije o Ivanu Lukaiu i njegovoj zbirci Sacrae cantiones (1620.). U drugom dijelu predgovora, naslovljenom Osobine izvornika i njegova obrada Plamenac detaljno paleografski opisuje izvornik, tumai biljeenje predznaka i znaenje continua u ranome baroku, naglaava da se Lukaievi duhovni koncerti trebaju pjevati bezuvjetno itavi u solistikom sastavu (str. 11), pojanjava da je ovo izdanje za praktinu upotrebu, i izraava nadu za skorim potpunim izdanjem (str. 7). Ta su se oekivanja tada naalost izjalovila, zbog poznatih okolnosti zagubljivanja berlinskog unikatnog primjerka Sacrae cantiones i devastacije Plameneve zagrebake privatne knjinice,11 a me u hrvatskim glazbenicima nije se desetljeima naao nitko tko bi paljivije prouio i u izvodilakoj praksi primijenio Plameneve instruktivne primjedbe o nainu izvo enja Lukaieve glazbe. Malobrojnim notnim naslovima starije hrvatske glazbe u izdanjima Hrvatskoga glazbenog zavoda pripadaju i dvije edicije posveene Ivanu Jarnoviu: iz 1939. je izdanje Dueti za dvije violine, a XII koncert u D-duru je iz 1971. Na koji je nain duete kritiki obradio Ladislav Miranov itamo u predgovoru: Ova skladba Jarnovieva nije imala u originalu ni oznake prstometa ni dovoljnih oznaka poteza gudalom. Na mnogim sam mjestima ispravio tiskarske pogreke u I. i II. violini, unio sve prstomete, a oznake poteza gudalom izjednaio u obim dionicama. Neke sam dionice olakao, a da pri tome nisam povrijedio prvobitni karakter Jarnovieve skladbe i nain njegove osebujne svirke. Prva je dionica pisana u briljantnom guslakom stilu, a podre enoj guslakoj dionici, koja je bila samo pratnja, dao sam solistiki karakter izmjenjivanjem itavih fraza s prvom violinom. Time ova dionica dobiva koncertantne znaajke i oivljava Jarnoviev guslaki stavak. Iz samog notnog izdanja nikako nije jasno to je to Miranov obradio, jer redaktorski zahvati niim nisu optiki distingvirani. Tako ovo izdanje stoji na poetku veeg broja muzikalija u kojima su notni izvori starije hrvatske glazbe objavljivani bez kritikih kriterija.12 Godine 1941. objavio je Alfred Einstein izdanje Anticove antologijske zbirke, koja je bila jedna u nizu predradnji za njegovu trosveanu monografiju o madrigalu (1949.). Nakon nekoliko studija lokalnih istarskih povjesniara s kraja 19. i poetka 20. stoljea i spomenutog Expertovog izdanja renesanskih francuskih skladatelja, Einstein je s osnaenom znanstvenom argumentacijom inaugurirao bogat i plodonosan studij Anticovih tiskovina, kojega naalost u Hrvatskoj godinama nitkohistoriko-kritikim uvodom izdao dr. Dragan Plamenac, Narodne novine, 101 (1935) 240, 3-4; Ivo HERGEI: Uz Lukaieve motete u izdanju Dragana Plamenca, Hrvatska revija, 9 (1936) 4, 214-216; Vladislav KUAN: Istraivanje stare hrvatske muzike, Hrvatska revija, 2 (1938) 11, 584-586. 11 O tome usp. Ennio STIPEVI: Hrvatska glazbena prolost u muzikolokim radovima Dragana Plamenca, u: Glazba iz arhiva, 158-180. 12 O izdanju edicije Dueti usp. Lujo AFRANEK-KAVI: Nova glazbena izdanja, Zagrebaki list, 1 (1939) 310, 8. Prvo suvremeno izdanje jedne Jarnovieve skladbe nije zaintrigiralo domau javnost na nain kako je to bilo s recepcijom izdanja Lukaievih moteta. S vremenom je struna kritika sve manje i sve slabije pratila suvremena izdanja starije hrvatske glazbe. Solidnu monografiju o Jarnoviu pruila je Vjera KATALINI: Violinski koncerti Ivana Jarnovia, glazbeni aspekti i drutveni kontekst njihova uspjeha u 18. stoljeu, HMD, Zagreb 2007.

188


nije u punoj mjeri bio svjestan.13 Einsteinovo izdanje, nainjeno kao Urtext, s bogatim biljekama i analizama pjesnikih predloaka, svakako ne pripada povijesti hrvatske muzikologije, kao uostalom niti brojna kasnija izdanja Anticovih tiskovina ponajvie amerikih i talijanskih muzikologa. Na ta sam notna izdanja, kao i na recentnije studije posveene Anticu, upozorio na drugome mjestu.14 Nema dvojbe da je jedan od razloga nezainteresiranosti hrvatske muzikologije za me unarodna postignua na planu prouavanja Anticove tiskarske, nakladnike i skladateljske djelatnosti to, to nije bilo jasno postavljeno u kojoj mjeri ostavtinu ovog znamenitog Motovunjanina treba smatrati dijelom hrvatske kulturne batine. Uostalom, i Plamenac je posvetio Anticovoj knjizi orguljskih frottola jedan bitni znanstveni doprinos, ne istiui pritom ni na koji nain Anticove istarske korijene.15 Suvremena izdanja Anticovih antologija te muzikalije u kojima su tiskari podrijetlom iz hrvatskih krajeva (Paltai, Dobrievi, Antico, Moderne) objavljivali recentni europski glazbeni repertoar ne ulaze u okvir ove rasprave.16 Valja ipak izdvojiti reprintno i dva suvremena izdanja Anticovih Frottole intabulate per sonare organi (1517.), i to ne samo jer intabulacije sadre i stanovitu skladateljsku dimenziju. Edicije su to koje donose dragocjene bibliografske podatke, a ujedno su dobro poznate u me unarodnim glazbenim krugovima. Jedno od njih uzorno je izdanje Christophera Hogwooda iz 1984., jednog od najveih dirigenata dananjice i strunjaka za ranu glazbu, izdanje koje sadri precizno i pregledno nainjen Urtext s opsenim dvojezinim (englesko-japanskim) predgovorom, gdje se osjea redaktorova superiornost u iznoenju izvodilake problematike. Za razliku od suvremenih izdanja Anticovih tiskovina, koje su kod nas uglavnom slabo poznate, Disertorijeva izdanja Bossinensisovih frottola i ricercara iz 1509. i 1511. vrlo su brzo zamijetili domai muzikolozi i glazbenici. Disertoriju pripada velika zasluga u prouavanju talijanskoga renesansnoga frottolistikog repertoara. I dok uz transkripcije etveroglasnih frottola (nainjene na diplomatiki nain i u starim kljuevima) dodaje nepotrebnu glasovirsku redukciju (guida per pianoforte), u transkripciji lutnjistikih ricercara odluio se Disertori za tzv.13 Usp. primjerice manjkavu natuknicu o Anticu u inae temeljito bibliografski obavijetenoj publikaciji Hrvatski biografski leksikon, sv. 1, JLZ, Zagreb 1983, 175-176. 14 Usp. blok studija o Anticu prevedenih i predstavljenih u asopisu Istra 30 (1993) 120/1, 5-34, i ondje priloenu bibliografiju (autori priloga su Ennio STIPEVI, Albino ZENATTI, Lovro UPANOVI, Koraljka KOS, Giuseppe RADOLE, Francesco LUISI, Howard MAYER BROWN, Martin PICKER). Posljednjih godina Francesco Luisi i Martin Picker posvetili su Anticu nekoliko bitnih studija. Usp. Francesco LUISI: Frottole di B. Tromboncino e M. Cara per cantar e col lauto. Saggio critico e scelte di trascrizioni, Torre dOrfeo, Roma 1987; The Motet Books of Andrea Antico (Monuments of Renaissance Music VIII), prir. Martin Picker, The University of Chicago Press, Chicago & London 1987. 15 Usp. Dragan PLAMENAC: The Recently Discovered Complete Copy of A. Anticos Frottole intabulate (1517), u: Aspects of Medieval and Renaissance Music: a Birthday Offering to Gustave Reese (ed. Jan La Rue), Norton, New York 1966, 683-692. 16 Usp. Ennio STIPEVI: Paltai, Dobrievi: biljeke uz najstarije hrvatsko glazbeno tiskarstvo, Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 48 (2005) 3/4, 50-59, i tu navedenu literaturu. Za suvremena brojna studijska izdanja Anticovih i Modernovih tiskovina usp. natuknice u New Grove i MGG.


189

polifonu interpretaciju,17 koja pak optiki vie podsjea na glasovirski ili orguljski slog. Uvid u izvornike Bossinensisovih tiskovina pruila su tek reprintna izdanja. Nakon to je Plamenac tijekom 30-ih i 40-ih godina 20. stoljea u hrvatsku muzikologiju ugradio najsuvremenije muzikoloke kriterije u prezentaciji djela starih skladatelja, dugi niz godina jedini hrvatski muzikolog koji je imao spreme za znanstveno prouavanje starijih srednjovjekovnih, renesansnih i baroknih glazbenih djela bio je Albe Vidakovi.18 Rad s kojim je 1940. dobio titulu magistra u Rimu na Papinskom institutu za crkvenu glazbu bio je tiskan na hrvatskome istom 1952., i ta je monografska studija o jednom zagrebakom srednjovjekovnom rukopisu postavila raspravu o hrvatskoj glazbenoj medijevalistici na novu razinu.19 Godine 1957. potvrdio se Vidakovi i kao prire iva notnih izdanja starije hrvatske glazbe. Te je godine objavio dva notna izdanja s glazbom Vinka Jelia, izdanja koja, premda tiskana gotovo istodobno i posveena istom skladatelju, iskazuju bitno razliite redaktorske principe. Izdanje zbirke Parnassia militia, objavljeno kao prvi svezak u novopokrenutoj seriji Spomenici hrvatske muzike prolosti Hrvatske (tada Jugoslavenske) akademije znanosti i umjetnosti, posjeduje opsenu uvodnu studiju na osamdesetak stranica dvostupanoga teksta velikog formata. U Akademijinoj seriji kao urednik je naveden Stjepan ulek, no nema urednikog kolegija, niti je uz ovaj prvi svezak u novopokrenutoj seriji najavljena kakva nakladnika koncepcija. Nastavljajui istraivanja na temelju oskudnih informacija, kojima je Plamenac prije dvadesetak godina prvi bio predstavio Jelia domaoj i inozemnoj javnosti, Vidakovi je posloio iz arhivskih vrela i svih kljunih me unarodnih leksikonskih prirunika minuciozni mozaik biografskih i bibliografskih podataka. Posebna je pozornost posveena stilistikoj i morfolokoj analizi jedine u cijelosti sauvane Jelieve zbirke Parnassia militia, nakon ega slijedi prikaz glazbenoga ivota u gradovima i sredinama kroz koje je Jelia vodio ivotni put, te precizni bibliografski opis svih tiskanih djela. Opsenu i izdanom literaturom potkrijepljenu studiju zakljuuju Napomene uz ovo izdanje (str. LXXI-LXXV). U uvodnome pasusu Napomena stoji da je izdanje objavljeno i prire eno za praktinu izvedbu, a to se pod time podrazumijeva i kako Vidakovi objanjava svoje brojne oznake za interpretaciju, kojih u izvorniku nema, itamo nekoliko redaka kasnije: Ako se usporedi samo jedna stranica izvornika s ovim naim izdanjem, vidjet e se, da je bilo potrebno mnogo toga dodati ba u pogledu znakova za interpretaciju, kako bi se Jelieva glazbena misao pribliila izvo au u to jasnijem i preglednijem obliku. Kad toga ne bi bilo, izvo a bi bio prisiljen ili da se dade na prouavanje itave stilske problematike ranoga baroka i uspore ivanjem ovoga17 Za diskusiju o strict interpretation i polyphonic interpretation talijanskih tabulatura za lutnju usp. Willi APEL: The Notation of Polyphonic Music 900-1600, The Mediaeval Academy of America, Cambridge Mass., 19535, 60-61. 18 Usp. zbornik Albe Vidakovi. ivot i djelo, prir. Lovro upanovi, HKD sv. irila i Metoda, Zagreb 1989. 19 Usp. Albe VIDAKOVI: Sakramentar MR 126 Metropolitanske knjinice u Zagrebu, Rad JAZU, 287 (1952), 53-85 (i kao posebni otisak).

190


djela s drugima iz istoga razdoblja pokua pronai neke zakonitosti, koje bi mu pruile jamstvo za ispravnu interpretaciju, ili bi se morao jednostavno prepustiti svojem glazbenom instinktu i postupati onako, kako bi mu se onaj as priinilo da je ispravno. Da bi se mimoiao i jedan i drugi put, u ovom je izdanju prire iva, nakon zrelog razmiljanja, dodao sve ono, to je drao, da e biti od koristi izvo au za primjereno stilsko i umjetniko predavanje. Nastojao je da tih znakova radije bude vie nego manje, kako bi se izbjegle velike slobode, koje bi u ovoj vrsti glazbe bile na utrb stilskoj istoi i vjernosti izvornika. To, me utim, nikako ne znai, da je interpretacija predvi ena primjenom ovih znakova jedino ispravna i mogua. Me u preslikama izvornika motet je Salve Maria. Dovoljno je usporediti te stranice izvornika s Vidakovievom transkripcijom (str. 60-63), pa da se vidi kako su Jelieve oznake u vokalnim dionicama Tardi, Allegro, Tardi u Vidakovievoj transkripciji do te mjere nakrcane redaktorskim intervencijama, da izvorni tekst postaje nepronian. Primjerice, iz Vidakovieve je transkripcije posve nejasno da izvorna dionica orguljskog continua posjeduje samo ifre i nikakve druge oznake za izvo enje. Tako je, hotei pomoi izvo au, Vidakovi zapravo zamutio pogled u izvornu notnu sliku. Postavlja se pitanje: a zato se glazbenik ne bi upustio u prouavanje itave stilske problematike ranoga baroka, ako se ve odlui da tu glazbu interpretira? (sl. 3, 4, 5) Pripremajui izdanje Parnassia militia, Vidakovi se oito naao pred izborom kao i Plamenac dvadesetak godina prije: domae je izdanje prilagodio glazbenoj sredini, slabo upuenoj u izvedbenu praksu barokne glazbe.20 Odgovor na ova retorika pitanja pruio je sam Vidakovi u izdanju est moteta iz zbirke Arion primus, objavljenih tako er 1957. godine u seriji Musik alter Meister. Ve letimian pogled pokazuje drukije redaktorske kriterije: za razliku od zagrebakog, izdanje iz Graza lieno je intervencija u notni tekst, a basso continuo realiziran je na nain da je ispisana akordska pratnja s osnovnim imitativnim figurama. Sve su nedoumice i pogreke u izvorniku ukratko pojanjene u uvodnoj biljeci, a posebnih uputa za suvremeno izvo enje uope nema. Seriju notnih izdanja Musik alter Meister zasnovao je Helmut Federhofer (i sam temeljito upuen u Jeliev skladateljski opus) kao niz historijsko-kritikih izdanja, kakva se u njemakim zemljama mogu pratiti sve do u same poetke suvremene kritike glazbenog teksta, u sredinu 19. st., u Schumannove, Mendelssohnove i Brahmsove redakcije. Kao drugi svezak Akademijine serije pojavila se 1965. ulekova redakcija Sorkoevievih simfonija. Izdanje se sastoji od predgovora, Urtexta (61 str.) i redakcije (u 7 zasebnih sveia). U predgovoru je ulek ukratko, ali ipak jasno, dao do znanja u emu se sastojao njegov rad. Toj predgovornoj biljeci, otisnutoj20 Usp. Lovro UPANOVI: Rezultati, znaajke i znaenje muzikolokog rada Albe Vidakovia, u: Albe Vidakovi, 73-92. O Vidakovievoj realizaciji continua u izdanju Parnassia militia sudi upanovi ispravno i otro (str. 87): Danas je, naime, nepodijeljeno jasno da je taj continuo, inae u takvoj vrsti posla njegov najosjetljiviji dio, rijeen u okviru mnogo kasnijih stilskih glazbenih znaajki [] taj nestilski rijeen problem podvojio je vrijednost Vidakovieva opusa o Jeliu: studija mu je zaista uzorna a continuo (glazbeniki inae dobar) nije ostvaren primjereno Jelievu vremenu.


191

Sl. 3: V. Jeli, pjevake dionice moteta Salve Maria, iz zbirke Parnassia militia (1628.), izvornik

192


Sl. 4: V. Jeli, poetak moteta Salve Maria, iz zbirke Parnassia militia u izdanju A. Vidakovia (1957.)


193

Sl. 5: V. Jeli, poetak moteta O quam gloriosum est, u izdanju Sechs Motetten aus Arion primus (1628.), A. Vidakovia (1957.)

194


na jednoj stranici i samo na hrvatskom jeziku, nije pridruen opis Sorkoevievih autografa, pa je izostala ak informacija o pohrani izvornih muzikalija u knjinici samostana Male brae u Dubrovniku. ulek je, me utim, smatrao potrebnim da razjasni zbog ega ga je zamorila njihova obradba. Prepravljao je neke izvorne trotaktne fraze, uz obrazloenje: Ako mi dozvolite malu digresiju, skoro sam siguran da je Sorkoevi u obinom govoru esto izostavljao pojedine rijei unutar reenice, odnosno da skoro nikad nije zavravao reenicu. No to je, dakako, moj lini osjeaj. Za fakturu pojedinih stavaka kae: Tu kao da je lakoumnost odavno pregazila muzikalitet, dok e za orkestraciju ustvrditi: Moram priznati, da mi vo enje Oboa unisono sa Violinama ak i u najviem registru nikako ne odgovara. ulek oito nije razumio da njegov lini osjeaj i to u kojoj mu mjeri u izvorniku neto odgovara ne bi trebao imati nikakvih implikacija na redakturu notnog teksta koji je pred njim. ulekova je revizija bila predmetom vrlo dobre analitike diplomske radnje, koja je u domaim glazbenim krugovima ostala praktiki nepoznata.21 Trebalo je ekati na argumentiranu studiju Koraljke Kos i njezino izdanje dviju Sorkoevievih simfonija pa da se vidi koji su razmjeri ulekovih zadiranja u Sorkoeviev skladateljski duktus.22 Izdanje K. Kos nainjeno je prema visokim redaktorskim standardima, tako da je ve na prvi pogled jasno to je u notnom tekstu preuzeto iz izvornika, a to je naknadna intervencija. to je najvanije, sve su Sorkoevieve izvorne nesimetrine fraze ostavljene intaktne, tek je mjestimice ure eno nekoliko lapsusa u biljeenju ritma i predznaka. Na taj su nain dvije Sorkoevieve simfonije vraene blie izvornome obliku. Utjecaj ulekovih revizija Sorkoevievih simfonija osjeao se desetljeima, ne samo na koncertnim podijima, na kojima su obile svijet u izvedbi Zagrebakih solista. ulekov uenik u kompoziciji Zoran Jurani odluio se na obradbu Sorkoevieve 8. simfonije (u stvari uverture) i u predgovoru napisao: Lativi se revizije Sorkoevieve skladbe nisam mogao, ni elio zaobii uzornu ulekovu metodologiju. Zato su i moje intervencije zadirale kako u podruje instrumentacije i zanatske uravnoteenosti, tako i u problem dotjerivanja formalnih blokova i muzikalno sumnjivih detalja. (str. 2) Podjedanko je drastino Juranievo zadiranje u izvornik gudakog kvarteta Antuna Sorkoevia. U predgovoru itamo: Navedene sam nedostatke bar djelomice pokuao otkloniti nunim kraenjima i manjim korekcijama u periodizaciji i slogu. Tako je, primjerice, prvi stavak s originalna 254 takta sveden na 219 taktova. Tu se vidi kako nepovjerenje u skladateljski izvornik moe rezultirati redaktorski sumnjivim detaljima. ulekova revizija Straticovih etiriju simfonija tako er ne donosi najosnovnijih podataka o ubikaciji izvornika, kao niti redakcijska naela i primjedbe, tako da nije mogue ocijeniti ulekove intervencije. Iscrpna Blaekovieva bio-bibliografska21 Usp. Franjo BILI: Simfonije Luke Sorkoevia. Analiza i usporedba orginalnih partitura s obradbama Stjepana uleka, diplomski rad, rukopis, D-219, Muzika akademija u Zagrebu, Zagreb 1967. 22 Usp. Koraljka KOS: Luka Sorkoevi i njegov doprinos pretklasinoj instrumentalnoj muzici. Biljeke o kompozicijskom slogu i prilog stilskoj analizi njegova djela, Arti musices, 5 (1974), 67-93.


195

studija nije, naalost, pobudila druga notna izdanja i daljnja istraivanja.23 Doktorska disertacija Francis Fitch Mann, posveena analizi i izdanju dviju sonata iz Straticove jedine za ivota objavljene tiskovine Sei Sonate a Violino e Violoncello o Clavicembalo (London 1763.), nema veze s nastojanjima hrvatske muzikologije oko Stratica. itav niz Straticovih instumentalnih djela, osobito kvarteta, doivio je suvremene izvedbe, ali ne i kritika izdanja. Trei svezak Akademijine serije, zasad ujedno i posljednji, u paleografskom je smislu najbolji. Izdanje etiriju Skjavetievih moteta iz 1564. nainjeno je na temelju prijepisa iz sredine 30-ih godina 20. stoljea, kada je Plamenac imao pri ruci fotokopije izvornika. Zato u izdanju, kojemu prethodi bio-bibliografska studija, nedostaju kritike biljeke o notnom tekstu, no za razliku od prethodna dva Akademijina sveska, nedostaju nametljive redaktorske intervencije. Plamenev je prijepis uredni Urtext, a u kojoj je mjeri pouzdan moglo se potvrditi tek poetkom 80-ih nakon ponovnoga pronalaska unikatne tiskovine u Krakovu. Plamenac je u predgovoru neprimjereno reagirao na upanovieve transkripcije Skjavetievih skladbi u prva dva sveska Spomenika, primjerice nepotrebno je odricao upanovieve zasluge na otkriu gregeski, jer ako su mu i bili prije 1935. poznati ti drugorazredni plodovi Skjavetieva rada (VIII, bilj. 5), ostaje injenica da o gregeskama nije bio zapisao ni retka. U talijanskom prijevodu uvodne studije u izdanje moteta Plamenac je sve invektive na upanoviev raun ipak odbacio.24 A kad se 1969. upanovi pojavio s izdanjem etiriju Lukaievih moteta koji nisu bili uvrteni u Plamenev izbor iz 1935., mogao se naslutiti istraivalaki nerv koji e znatno utjecati na poimanje starije hrvatske glazbe. upanovi je krenuo za starim podatkom, na koji je svojedobno bio upozorio Plamenac, i ponudio suvremeno izdanje lieno kritikih biljeki i namijenjeno za suvremenu izvedbu. Idue 1970. godine pokrenuta su u Zagrebu dva niza notnih izdanja starije hrvatske glazbe: seriju Spomenici hrvatske glazbene prolosti pokrenuo je Lovro upanovi, a drugi niz, neimenovanoga nadnaslova i koji nije sadravao potpis urednikog kolegija niti glavnog urednika, poeo je objavljivati Muzikoloki zavod Muzike akademije. Za oba ova niza znakovito je da ni u prvim ni kasnijim svescima nisu ponudili nakladniki plan, niti su proklamirali neka zajednika opa redaktorska naela. Prvi svezak, kojim je 1970. Muzikoloki zavod potaknuo kratkotrajno nakladnitvo nota, bila je edicija Ivan Lukai, esnaest moteta u redakciji Josipa Andreisa. Ovo je izdanje prire eno na temelju Plameneve transkripcije iz sredine 30-ih godina prolog stoljea, tako da izostaju iscrpniji podaci o izvorniku, ak oni koji su mogli biti preuzeti iz izdanja iz 1935. U zakljunom odlomku opsene23 Usp. Zdravko BLAEKOVI: Elementi za ivotopis Josipa Mihovila Stratica, Radovi Zavoda JAZU u Zadru, 32 (1990), 109-138. 24 Usp. Dragan PLAMENAC: Su Julije Skjaveti (Giulio Schiavetti) e i Motetti a cinque voci et a sei voci del 1564 (annotazioni bibliografiche), Subsidia Musica Veneta, 2 (1981), 21-38.

196


Sl. 6: I. Lukai, motet Sicut cedrus iz zbirke Sacrae santiones (1620.), dionica Cantusa, izvornik


197

Sl. 7: I. Lukai, poetak moteta Sicut cedrus iz zbirke Sacrae santiones (1620.), u izdanju J. Andreisa (1979.)

198


predgovorne studije Andreis donosi redaktorske primjedbe uz izdanje namijenjeno u prvom redu praktinim potrebama, izvo enju, dok za continuo kae da ga je namijenio klaviru, koji treba svirati preteno legato. (str. XXIX) I makar je istaknuto da izvornik ne posjeduje oznaka za tempo i agogiku, hipertrofirane redaktorske intervencije toliko zamuuju notnu sliku, da izvorni nain notiranja praktiki ostaje nepronian. (sl. 6, 7) Ciprino izdanje Sonate za klavir, violinu i violoncello Antuna Sorkoevia (1975.) srodno je ulekovim i kasnijim Juranievim skladateljskim intervencijama u izvorno glazbeno tkivo. Uz slobodnu obradu pruen je i paljivo ispisani Urtext. I Ru akovo izdanje Spadininih est sonata (1975.) odlikuje se eljom da notna slika bude im blia suvremenom notnom pismu: dodane su dinamike i agogike oznake, dodane su oznake za fraze i poteze gudala, a osobito je inventivno izvedena realizacija continua. Ru akova realizacija moe posluiti kao dobar ogledan primjer embalistikoga kasnobaroknog continua. Danas bi se, me utim, u kritikom izdanju izbjegavala realizacija continua. Jarnovieva Tri koncertanta kvarteta (1976.) u Kliminoj su redakciji nainjena razmjerno isto, no opet nije precizno opisana izvorna tiskovina, tako da je teko odrediti razmjere redakture. Me u svim izdanjima Muzikolokog zavoda filolokom se preciznou istie Muraieva redaktura Ebnerovih skladbi za klavir (1977.). U pogovornoj biljeci podrobno su opisani redaktorski postupci, tako da je potpuno razvidno to je u notnom tekstu preuzeto iz izvornika, a to ne. Svaka je pojedina greka ili dubioza iz autografa opisana i pojanjena. Redaktorski je postupak jasan ve iz prvih reenica: Ovo je izdanje u svemu vjerno originalima (autografima). Ispravci koji su izvreni zbog pogreaka pri pisanju ili zabuna u rukopisu spomenuti su u biljekama. U tim biljekama prikazan je i originalni tekst onih rijetkih mjesta gdje je redaktorska intervencija bila potrebna. Obratno, kod mjesta gdje redaktor zbog odre enih razloga samo predlae izmjenu originalnog teksta, ovaj je posljednji ostavljen u glavnom tekstu, a predloena izmjena stavljena u biljeke. (str. 39) Zajedniki nazivnik svim notnim izdanjima Muzikolokog zavoda iz 70-ih godina 20. stoljea jest u rijetkim sluajevima jasno artikulirani, no ipak prepoznatljiv kriterij praktine upotrebe. Kao da je prvi zadatak bio domaim glazbenicima pruiti notni tekst, neoptereen znanstvenom aparaturom, tekst u kojemu e se i nevjea u interpretaciji stare glazbe moi dobro snai. Manjak paleografskih muzikolokih kriterija vidljiv je i u odabiru redaktora; uglavnom su to bili profesori instrumetalisti ili skladatelji sa zagrebake Muzike akademije. Unutar tih smjernica nastalo je i instruktivno izdanje klavirskih skladbi (Skladbe starih hrvatskih skladatelja 18. stoljea iz Dubrovnika i Krka za klavir, 1975.), to ga je za Hrvatski glazbeni zavod bio priredio Ladislav aban. I to je izdanje, poput prethodnih iz Hrvatskoga glazbenog zavoda, prire eno za praktinu upotrebu, bez detaljnijih uvida u izvornike. Posebno je vrijedna i instruktivna abanova uvodna studija.


199

Znatnija se muzikoloka utemeljenost, kao uostalom i vea redaktorska dosljednost, oituje u Spomenicima Lovre upanovia.25 Svaki od sveukupno 12 svezaka Spomenika (deset sv. 1970.-1979., jedanaesti 1996., dvanaesti 2004.) iznosio je pred javnost slabo ili nimalo poznatu notnu gra u. Svi su ti notni svesci posluili u praktine svrhe, sve do danas iz tih se nota glazba izvodi i snima na nosae zvuka. Neprijeporna je ira kultoroloka vanost upanovievih Spomenika, dok je njihova muzikoloka vrijednost podlona kritikoj prosudbi. Neto od svojih redaktorskih naela spominje upanovi u uvodu u prvi svezak, navodi da se rukovodio iskljuivo kritiko-znanstvenim principima, te sve to je dodavao u smislu olakavanja tumaenja tih skladbi stavljao je u uglate zagrade kako bi to jasnije istaknuo izvorni notni tekst. Ujedno je svjesno izostavio bilo kakve sugestije interpretativne naravi (u prvom redu one tempa i dinamike), ostavljajui i tako izvo aima punu slobodu ali u duhu stilskih znaajki XVI. stoljea. (str. 33) I doista je prvi svezak Spomenika donio redaktorski iu verziju notnoga teksta negoli je to bio sluaj s veinom dotadanje domae muzikoloke produkcije. Paljivo iitavanje strune literature, entuzijazam i intuicija u arhivskim istraivanjima omoguili su upanoviu da svaki idui svezak opskrbljuje pravim otkriima. U drugome svesku nekoliko je Cecchinijevih skladbi redigirao Bojan Buji, sve ostale skladbe u ovom i buduim svescima transkribirat e sam upanovi. Kao osobito znaajna akvizicija iz drugog sveska pokazao se ibenaninov motet Lauda Jerusalem, nakon kojega je upanovi priredio za izvo enje (no ne i u tiskanom obliku) jo skladbi ovog baroknog majstora. Basso continuo realizirali su Buji i upanovi na slian nain kao u Plamenevu izdanju Lukaievih moteta iz 1935., odnosno Vidakovievim Sechs Motteten iz 1952.: sva je pratnja u najveoj moguoj mjeri ispisana za desnu ruku, dakle najee u tijesnom slogu, ukrasi se sugeriraju rijetko, tek u sklopu poneke kadencirajue formule, sve je dakle ispisano vie kao osnovna akordska skica, negoli kao konano rjeenje za svirku. Takva su naela realizacije continua pregledno i iscrpno razloena u standardnom Arnoldovom priruniku iz 1931., i kao takva bila su zadugo ope prihvaena u kritikim izdanjima.26 Od paleografske dosljednosti odustao je upanovi u izdanju est Grgievievih Pisni, gdje je pomislio da izvorniku ini uslugu na nain da ga retuira, da skrauje i prepjevava pjesniki predloak i da mu u realizaciji continua dodaje kromatizirane harmonije, kakve temeljna modalna faktura ne podrazumijeva. U svesku posveenu Anticovim frottolama upanovi se u uvodnoj studiji zauzeo za pisanje Andrija Motovunjanin, dapae Starec (a kasnije i Star ``). U tom kroatiziranju tiskareva i skladateljeva imena ostao je upanovi uglavnom osamljen. Vei je propust izdavanje frottola samo s hrvatskim tekstom, ime je25 Za dobar pregled prvih deset svezaka iz upanovieve serije Spomenici usp. Franjo BILI: Muzikoloka izdanja Drutva hrvatskih skladatelja, Arti musices, 7 (1976), 171-178; 11 (1980) 1, 103-108. 26 Usp. Frank Thomas ARNOLD: The Art of Accompaniment from a Thorough-Bass as Practised in the XVIIth & XVIIIth Centuries, 2 sv., Oxford University Press, Oxford 1931.

200


praktiki onemogueno izvo enje na jeziku izvornika (bez obzira na preslike izvornika na talijanskome, pridodane s lijeve strane). upanovi, koji je Andriju Motovunjanina prezentirao kao prvog potvr enog hrvatskog skladatelja XVI. stoljea, krajem 60-ih nije mogao imati uvid u disertaciju Chapmanove i nije sumjao u ono ega su Jurevini, Radole i Puppis, prire ivai edicije Le frottole di Andrea Antico da Montona, nakon nemalog broja u me uvremenu objavljenih studija, morali i te kako biti svjesni. Nije naime uope sigurno da je Andrea Antico i Andrea de Antiquis jedna te ista osoba, dakle nije sigurno da je Motovunjanin autor svih 17 frottola. No ovim potonjim prire ivaima ionako nije bilo do znanstvene korektnosti, prire eno izdanje jalovi je plod politikantskih inspiracija.27 Svezak Varadinski skladateljski krug s kraja XVIII. stoljea uveo je u izvodilau praksu Wernera, Vanhala i Ebnera, skladatelje koji su dotad u hrvatskoj muzikologiji figurirali samo kao bibliografske injenice. upanovi je sve redaktorske sugestije oznaavao uglatim zagradama, a u njima je navodio i sve sugestije koje se odnose na izvo enje pojedinih djela. (str. XXI) K tome su sitnim notama oznaene nune dopune u orguljskoj dionici Wernerova Benedictusa, kao i Ebnerova oratorija. Djela je varadinskih skladatelja prire iva [] obradio prema principima koje je izloio u dosadanjim svescima Spomenika, to znai s najveom mjerom potivanja izvornog predloka i interveniranja samo u sluajevima oitih greaka ili previda tehnike naravi skladatelja (nav. mj.), i u ovom su svesku ti principi doista dosljedno i pedantno sprovedeni. Postavlja se pitanje ne bi li notna slika bila jasnija bez mnotva redaktorskih uglatih zagrada i sitnih nota, te nije li se barem dio tih sugestija mogao naelno objasniti u predgovornoj biljeci, no i ovako nema dvojbi gdje su i kako dodane redaktorske intervencije. A to je pak odlika koja je u to doba resila tek rijetka notna izdanja stare hrvatske glazbe. S druge strane, ovaj etvrti svezak u seriji Spomenici tiskan je tako da je donesena preslika upanovieva rukopisa, jer naprosto nije bilo financijskih mogunosti za angairanje notografa. Do kraja desetog sveska, nakon ega je nastupila viegodinja pauza u izdavanju Spomenika, nisu vie bile koritene usluge notografa, notna su izdanja u tehnikom smislu izgledala sve slabije, ak su i prijevodi predgovornih studija postali nedopustivo loi. Znatno je posustala i distribucija, tako da su danas pojedini svesci pravi rariteti. S vremenom e sve te okolnosti nagnati upanovia da prekine s radom na objavljivanju svojih redaktura, makar da je i dalje marljivo opskrbljivao koncertne podije, naroito Varadinske barokne veeri, svojim transkripcijama starih hrvatskih skladatelja. Za razliku od prethodnih svezaka koji su mahom bili usredotoeni na nepoznata ili manje poznata glazbena djela, peti, osmi i deveti svezak posveeni su Vinku Jeliu, skladatelju poznatom iz Plamenevih studija i Vidakovievih notnih izdanja. Osamnaest moteta iz zbirke Arion primus donose izbor iz ove nepotpuno27 Usp. Catherine Weeks CHAPMAN: Andrea Antico, PhD Harvard University, 1964, 440-443, te lanke Martina Pickera o Anticu i de Antiquisu u New Grove i MGG. O izdanju Le frottole usp. moju recenziju Provincijalne metrije, Etide za lijevu ruku, Znanje, Zagreb 2000, 34-38.


201

sauvane zbirke, i to na nain da je deset monodijskih moteta i dueta objavljeno kao potpuno sauvane skladbe, dva terceta su bez unutranje dionice, kao nedopunjene nepotpuno sauvane skladbe i terceta i kvarteta kojima je nadopisana po jedna manjkava dionica, dakle kao Dopunjene nepotpuno sauvane skladbe. I svezak Arion secundus temelji se na rukopisnoj Vidakovievoj ostavtini, i ovdje je opet upanovi nadopisivao neke nedostajue dionice, dodavao je me utim i gregorijanske me ustavke (za koje ne postoji nikakva indicija kod Jelia). Dobra strana tih svezaka jest continuo, u realizaciji kojega se upanovi izrijekom poziva na Vidakovieve Sechs Motteten. Izdanje Vesperae beatae Mariae Virginis plod je upanovievih prire ivakih domiljaja. Jeli, naime, djelo pod tim naslovom nikada nije objavio, nego je tu rije o upanovievoj rekonstrukciji iz pojedinih moteta u zbirkama Arion primus i Arion secundus. Dodao je k tome niz gregorijanskih umetaka, orkestriranih interludija i velikih zborskih odlomaka, te tako priredio Vesperae koje odudaraju od ranobaroknog zvuka. upanovi je za potrebe Varadinskih baroknih veeri nainio jo nekoliko neobjavljenih rekonstrukcija, me u kojima 1997. godine Cecchinijeve (tako er nikad napisane) Vesperae de pluribus martyribus za sola, mjeoviti zbor i orkestar, to je zapravo kompilacija nainjena iz nekoliko autorovih zbirki. Dva sveska koja sadre 11 Ivanievih simfonija (uz jo jednu, objavljenu u 2. sv.) dosljedno provode ve ustaljene urednike principe, to su kritika izdanja s jasno naznaenim i ne pretjerano brojnim redaktorskim intervenciijama. Tim svescima Amando Ivani je promoviran u jednog od najznaajnijih simfoniara klasicizma hrvatskog podrijetla. Uz jo nekoliko skladbi, koje je kao spomenike slovenske stare glazbe objavio Danilo Pokorn, dvosveani izbor simfonija ostao je do danas sve to je dostupno u suvremenim izdanjima. teta to upanovi nije uspio objaviti svoju (sudei po sauvanim snimkama, solidno nainjenu) redakturu jo kojeg Ivanieva djela, kao to su Misa u D-duru i Oratorium nr. 4, koja su bila praizvedena na Varadinskim baroknim veerima 1979. i 1980. godine. I svezak Iz baroka u romantiku donosi niz skladbi, poznatih bibliografski samo iz strune literature. Sve su redaktorske intervencije u notni tekst oznaene uglatim zagradama, teta je samo to nisu prueni precizniji podaci o rukopisnim i autografskim izvornicima. upanovieva redaktorska upuenost rasla je iz jednog sveska Spomenika u drugi. Posljednja dva sveska, posveena vokalnim skladbama Julija Skjavetia, pojavila su se nakon viegodinje stanke, i vrhunac su upanovieva transkriptorskog i redaktorskog rada. Oba su sveska popraena opsenim predgovornim studijama, jasno su eksplicirani uredniki kriteriji, redaktura je opet oznaena uglatim zagradama, a vie je negoli u prethodnim svescima iz serije posveeno analizi pjesnikih predloaka. Osobito Skjavetievi moteti, bliski nizozemskoj polifonoj koli, pred redaktora postavljaju zahtjevne zadatke, koje je upanovi sve uspjeno razrijeio. U posljednjem svesku Spomenika poduhvatio se upanovi nadopisivanja dionica basa i quinta u Skjavetievoj nepotpuno sauvanoj zbirci madrigala iz 1563., te s tim u vezi u predgovoru zapisao: Svjestan da je posao

202


dopisivanja manjkajuih dionica, u ovom sluaju ak i temeljne, osjetljiv i riskantan, dopisivatelj preputa strunoj javnosti da izrekne sud o tome kako ga je obavio. Me utim, on smatra nunim dodati da mu je priao nakon temeljnog prouavanja i onih potpuno sauvanih Skjavetievih skladbi i njihovih moteta. (str. XXIV) Za razliku od izdanja moteta, u izdanju svjetovnih skladbi susreemo legato lukove (i to zapisane na ak tri naina: obino, u uglatim zagradama i iscrtkano) koji nepotrebno optiki optereuju notnu sliku. to se pak riskantnoga nadopisivanja dionica tie, mogue je zamijetiti moda odvie uestale tonalitetne kadencne formule. Voluminozno izdanje Bajamontijeva oratorija upanovi nije pribrojio seriji Spomenici.28 Bajamontijev La translazione di S. Doimo prire en je prema Klobuarovoj transkripciji iz 1969. nepotpuno sauvanog autografa, a upanovi naalost ne razjanjava koje su to bile sretne okolnosti koje su mu nakon tri desetljea omoguile uvid u kopiju izvornika (str. 294).29 Iz Klobuareve verzije ostale su pridodane viole, makar se za takav postupak nigdje ne nudi pojanjenje, jer u gudakim ansamblima iz sredine 18. st. ta dionica, osobito kod glazbenoscenskih oblika, nije bila zapisivana nego se podrazumijevalo da viola svira za oktavu vie od basa (kao primjerice u Sorkoevievoj Drugoj simfoniji). Kao bitni novum pridodana je prije u pojedinim stavcima zagubljena dionica continua. Notna slika je uredna (zahvaljujui notografiji Felixa Spillera), no velika je teta to izvornik nije precizno opisan, a niti ubiciran, dok je upanovi nepotrebno zakomplicirao s genolokim odre enjem ovog svetakog oratorija.30 Izdanje etiri skladbe J. K. Wisnera von Morgensterna iz 1983. plod je studentskih seminarskih radnji u upanovievoj klasi muzikologije na Muzioj akademiji. U redakciji se osjea sigurna mentorova ruka, prepoznatljiv upanoviev princip transkribiranja u kojemu je uglatim zagradama jasno naznaeno gdje su i kakve intervencije u izvornik. Demovieva knjiga o glazbi u Dubrovakoj Republici, objavljena 1981. u ak tri izdanja, jedno na hrvatskome i dva na njemakom jeziku, u domaoj je muzikolokoj sredini doivjela bezrezervne pohvalne recenzije.31 I doista je uloeni trud oko skupljanja i pokuaja sustavne prezentacije raznovrsne dokumentacije za svaku pohvalu, taj i idui svezak iz 1989. dosad su najopsenija i najambicioznija muzikoloka monografija o nekom hrvatskom gradu. Ipak, u ovom znanstvenom prvijencu, kao i u kasnijim studijama, razvidno je Demovievo u filolokom smisluUsp. Ennio STIPEVI: Novi Bajamontijev oratorij, Vijenac, 7 (23. rujna 1999.) 145, 33. U ostavtini Lovre upanovia, pohranjenoj u Hrvatskom glazbenom zavodu, prona en je izvornik autografa Bajamontijeva oratorija. 30 Usp. Koraljka KOS: Dva prijenosa sv. Dujma Julija Bajamontija, u: Religijske teme u glazbi, ur. Marijan Steiner, Filozofsko-teoloki institut Drube Isusove, Zagreb 2003, 87-107. 31 Usp. Miho DEMOVI: Musik und Musiker in der Republik Dubrovnik vom Anfgang des 11. Jahrhuderts bis zur Mitte des 17. Jahrhunderts, Gustav Bosse Verlag, Regensburg 1981 (isto u MIC, Zagreb 1981); IDEM: Glazba i glazbenici u Dubrovakoj republici od poetka XI. do polovine XVII. stoljea, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1981.29 28


203

vrlo slobodno itanje arhivskih tekstova i notnih zapisa. Nepreciznost transkripcija moda se najbolje ogleda u odlomku posveenome skladateljstvu Lamberta Courtoysa st., u odsjeku kojim zavrava novim informacijama bogato poglavlje Kneeva kapela (str. 69-141). Raspravljajui o Courtoysovim skladbama, kao jedinim sauvanim polifonim glazbenim spomenicima dubrovake renesanse, Demovi posebno analizira sauvane skladbe, dakle esterodijelni duhovni madrigal iz antologijske zbirke Musica spirituale (1563.), te etveroglasnu instrumentalnu canzonu Petit Jacquet (1577.) (str. 117-126). Da neto s transkripcijama nije u redu jasno je ve na prvi pogled, svi su naime notni primjeri doneseni s predznacima i u modusima (tj. tonalitetima kao to su h-mol, f-mol, g-mol) koje vokalna renesansna glazba ne poznaje (u ispravnom je modusu prenesena jedino Petit Jacquet, no dodani su teko objanjivi lukovi). Demovi je, bez upozorenja itateljima, transponirao izvorni notni tekst, to baca sjenu na cjelokupnu diskusiju o modusima i harmonijama. Uope u toj analizi Courtoysovih skladbi ima dosta nepreciznosti, pa je tako netono prenesen sastav duhovnih madrigala: nisu, naime, svi madrigali peteroglasni, a posljednji je esteroglasan, nego sastav ove ciklike skladbe (za 5, 4, 3, 4, 5 i 6 glasova) jasno upuuje na zrcalnu simetriju. Kad je dolo do toga da je nakon vie godina Demovi 1995. objavio Courtoysove duhovne madrigale i instrumentalnu canzonu, razrijeio je dodue poneko krivo itanje, ali je dosta slobodnih interpretacija notnog teksta i dalje ostalo. Nedavno se pojavilo nekoliko transkripcija Courtoysovih skladbi, kojima je omoguen neto potpuniji uvid u skladateljsku ostavtinu ovog renesansnog majstora. Tekstoloki je precizno i muzikoloki utemeljeno izdanje kompletne zbirke Musica spirituale (2001.), to ga je priredila Katherine Powers, tako da je i Courtoyseva esterodijelna canzona napokon uzorno predstavljena, s vrijednim redaktorskim analizama pjesnikih predloaka. Uz Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti i Hrvatsko drutvo skladatelja, koji su inicirali dva zasebna niza Spomenika, te uz Muzikoloki zavod Muzike akademije, koji je imao svoj neimenovani niz notnih izdanja stare glazbe, povremeno se izdanjima starih hratskih majstora bavio i Muziki informativni centar. Godine 1984. pokrenuo je MIC seriju Batina / Heritage i prvi svezak u tom nizu bio je naalost ujedno i posljednji. Bojan Buji, nakon to je tijekom 70-ih u nekoliko studija poloio temelje ozbiljnijem komparatistikom studiju skladateljskog opusa Tomasa Cecchinija,32 nainio je redakturu Cecchinijevih Osam sonata. Predgovor je koncizan i akribian, a natuknice o izvo akoj praksi (str. 14-19) moda su ponajbolje dotad napisane na hrvatskom (i engleskom) jeziku o baroknoj instrumentalnoj izvedbenoj praksi u Hrvatskoj. U tumaenju Cecchinijeve biljeke namijenjene sviraima Bujiu se, me utim, potkrala krupna pogreka. Nakon to je donio tekst te biljeke na talijanskome i u uzornu prijevodu, ponudio je posve neoekivano objanjenje.

32 Usp. Bojan BUJI: Cecchinijeve mise iz godine 1617., Arti musices, 1 (1969), 105-114; IDEM: Jedan zanemareni izvor Cecchinijevih moteta, Zvuk, (1971) 115/116, 316-321.

204


Pogledajmo najprije Cecchinijevu uputu glazbenicima u Bujievu prijevodu: Sve sopranske dionice Sonata iz ovog djela mogu se izvoditi na violini ili kornetu uz pratnju orgulja i bez drugog basovog instrumenta, ako se tako eli, osim posljednje Sonate, koju treba izvoditi na dvije violine ili na violini i kornetu. (str. 15) A onda i Bujiev komentar: Implicitno se ovdje hoe rei da na prvi pogled izvo a moe ove sonate uzeti za instrumentalne duete bez orguljskog continua Eksplicitno je ipak reeno neto posve drugo, tj. da se sonate mogu izvoditi bez drugog basovog instrumenta, a ne bez continua. Do nesporazuma je dolo jer, ini se, da Bujiu nije bilo jasno da u rukama dri mikrofilm nepotpunoga primjerka izvorne tiskovine. Plamenac je u svojoj studiji iz 1938. ponudio analizu Cecchinijevih sonata, koja nije ostavljala mjesta dvojbi o tome da izvornik posjeduje dvije instrumentalne dionice (sopransku i basovsku), te continuo.33 tovie, Plamenac je jo 1971. upozorio da od dva prijeratna kompletna primjerka Cecchinijeve tiskovine jedan nije sauvan (onaj iz Berlina), a drugi (iz Breslaua / Wroclawa) jest sauvan, ali u osakaenom obliku.34 Uostalom, i najpotpunija bibliografija starih glazbenih tiskovina RISM biljei wroclawski primjerak kao nepotpun, tj. da mu nedostaje dionica Tenore II. Koji god bili razlozi nesporazumu, Bujievo izdanje donosi transkripciju wroclawskog nepotpunog primjerka, dakle bez instrumentalnog basa koji je izvorno tiskan u dionici Tenore II. Da bi paradoks bio vei, Cecchini je za basovsku instrumentalnu dionicu, koju continuo u veoj mjeri ponavlja, bio predvidio da se moe izostaviti. Kao to je eksplicirao u spomenutoj biljeci, upuenoj glazbenicima! Poetak 90-ih godina 20. stoljea i prve godine 21. stoljea obiljeeni su pojavom nekoliko manjih nakladnika, koji su dio svoje djelatnosti posvetili izdanjima starih majstora. Izdanje Ljerke Oi i Stanka Arnolda (2001.) okrenuto je popularizaciji. Nasuprot tomu, visokom razinom kvalitete notografskih usluga, koja je s vremenom prerasla u privatnu nakladniku djelatnost s ve respektabilnim brojem naslova knjiga i notnih izdanja, posljednjih se godina nametnuo Felix Spiller. Od brojnih naslova uglavnom suvremenijih skladatelja izdvojio bih Spillerovu redakturu u paleografskom smislu zahtjevne Haibelove Mise solemnis (2003.), koja je nainjena ne samo akribinou iskusnoga transkriptora, nego respektira i recentne muzikoloke redaktorske kriterije. Ovo voluminozno izdanje sadri partituru i dionice, a opskrbljeno je i faksimilom autografa. Tijekom 90-ih Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti objavila je dvije kapitalne edicije: dvosveano izdanje Pavlinskog zbornika (faksimilni pretisak te transkripcija i komentari) i tako er dvosveano izdanje Cithare octochorde (faksimilni pretisak te komentari i studije). Muzikoloku dionicu u izdanju33 Usp. Dragan PLAMENAC: Toma Cecchini, kapelnik stolnih crkava u Splitu i Hvaru u prvoj polovici XVII stoljea: bio-bibliografska studija, Rad JAZU, 262 (1938), 96-97 (sada i u Plamenevoj knjizi Glazba 16. i 17. stoljea u Dalmaciji. Osam studija, Muziki informativni centar Koncertne direkcije Zagreb Knjievni krug Split, Zagreb Split, 1998.). 34 IDEM: Ispravci i dopune bibliografiji djela Tome Cecchinija, Ati musices, 2 (1971), 50 (i u Glazba 16. i 17. stoljea, 197-198).


205

Pavlinskog zbornika obradila je K. Kos. Uzorna transkripcija u paleografskom smislu sloenog rukopisa popraena je opsenom studijom Napjevi Pavlinskog zbornika (II, str. 337-414). Ova studija, plod viegodinjih autoriinih istraivanja, temeljna je monografija o problematici hrvatskih baroknih pjesmarica. Vieautorska interdisciplinarna ekipa bila je angairana i oko izdanja Cithare octochorde. Svezak s komentarima i studijama donosi pregrt novih spoznaja i otvara mnoga dosad neuoena pitanja. Vjerojatno zbog dugotrajnog (preko dvadesetogodinjeg!) pripremanja ovog izdanja svi autorski prilozi nisu ujednaeni u smislu transliteracije teksta i transkripcije nota. Jedno od posljednjih objavljenih notnih izdanja starije hrvatske glazbe posveeno je simfonijama Luke Sorkoevia. Urednitvo je preputeno Wolfgangu Brunneru, voditelju ansambla Salzburger Hofmusik, koji je 2003. godine objavio nosa zvuka sa Sorkoevievim simfonijama. Brunner se ukratko u jednoj fusnoti osvre na prijanja izdanja. Za ulekovo navodi da je u vrlo romantinoj tradiciji, a za ono K. Kos kae da je verzija vjernija tekstu, koja, me utim, tako er nije bila slobodna od tenje da korigira Sorkoevia, posebice u djelomice stilski romantino obojenim interpretacijskim pokuajima u vezi s lukovima za fraziranje i artikulacijama. (str. IX) I dok kritika ulekova izdanja ne udi, dotle je procjena izdanja K. Kos promaena. Pridodani lukovi za fraziranje svugdje su precizno oznaeni kao neobvezni prijedlog za interpretaciju, a koliko je itanje K. Kos uistinu djelomice stilski romantino najbolje pokazuje usporedba s Brunnerovim itanjem: u interpretacijama glazbenih fraza, predudara i ukrasa nema niti jedne bitne razlike. udi tako er da se u predgovoru ne spominje jedna ranija snimka sedam Sorkoevievih simfonija, tako er oslobo ena ulekovih retua, snimka naime koju je 1998. objavio ansambl Zagrebaki solisti.35 Za tu snimku Solisti su iznova dali prepisati izvornik i teta je to taj notni materijal nije jo tada bio objavljen. Brunnerovo svjesno odustajanje od ujednaavanja razlika u Sorkoevievu manuskriptu, razlika koje se tiu instrumentacije, fraziranja, artikulacije i dinamike, moda je najvrednije u ovom izdanju. (sl. 8, 9, 10) Naposljetku, nakon ovog skicoznog kritikog pogleda na notna izdanja starije hrvatske glazbe namee se nekoliko misli. Prvo to udara u oi jest da velik broj transkribiranih i redigiranih muzikalija, iz kojih su nainjene snimke i iz kojih se muzicira ak i desetljeima, nije nikada bio javno objavljen. Drugo, niti jedna pokrenuta serija ili privatna inicijativa ne posjeduje ujednaene, precizno artikulirane urednike kriterije, niti iskazane nakladnike planove. Prouavanje i poznavanje notnih izvora dospjelo je na tu razinu, da se postavlja zadatak reaktiviranja svih muzikolokih i nakladnikih potencijala oko pokretanja jedne sredinje, na najrecentnijim spoznajama i me unarodnim strunim mjerilima utemeljene serije kritikih notnih izdanja starije hrvatske glazbe. Nadam se da ova studija moe pomoi u tom smislu.35

Usp. Ennio STIPEVI: Simfonije vraene Luki Sorkoeviu, Etide, 86-90.

206


Sl. 8. L. Sorkoevi, poetak 1. stavka 7. simfonije u izdanju S. uleka (1965.)


207

Sl. 9. L. Sorkoevi, poetak 1. stavka 7. simfonije u izdanju K. Kos (1984.)

208


Sl. 10. L. Sorkoevi, poetak 1. stavka 7. simfonije u izdanju W. Brunnera (2006.)


209

DODATAK Zbog potpunosti studije urednitvo objavljuje ovaj dodatak. Na kraju valja pridodati nekoliko rijei o redakcijama starije hrvatske glazbe Ennija Stipevia. Uglavnom je rije o izdanjima notnih izvora hrvatske barokne glazbe. Cjelovito izdanje Lukaievih moteta (1986.) kritiko je izdanje. Od redaktorskih intervencija jedino je iznad nota oznaena musica ficta, a orguljski continuo izra en je po uzoru na Arnoldove preporuke, dakle stilski blisko Plamenevu continuu u izdanju odabranih Lukaievih moteta iz 1935., odnosno Vidakovievim realizacijama iz 1957. u izdanju Jelievih Sechs Motteten. U novijim Stipevievim izdanjima zamjetno je nastojanje da se u skladu s recentnim uzusima redakture starije glazbe notni tekst objavi s im manje prire ivaevih dodataka, a da se sva diskutabilna mjesta prokomentiraju u uvodnoj studiji i kritikim redaktorskim biljekama. U seriji Monumenta Artis Musicae Sloveniae objavili su B. Buji i E. Stipevi svjetovne madrigale Gabriella Pulitija (2003.), a opsene uvodne studije pruile su neke svjee poglede na ranobarokni madrigalistiki korpus. Godine 2006. MIC je objavio tri Stipevieva notna izdanja, Cecchinijevu treu knjigu madrigala, Usperovu Messa concertata, te Nembrijevu zbirku Brevis et facilis psalmorum. Ovo posljednje izdanje posveeno je uspomeni na D. Plamenca. U uvodu je prenesena Plameneva studija o Veernjim psalmima Damjana Nembrija iz 1982., to je bilo njegovo zadnje otkrie i studija. Tako se pokazuje da i najnovija notna izdanja starije hrvatske glazbe mogu plodonosno batiniti istraivanja hrvatske muzikologije.

PRILOG Popis suvremenih izdanja starije hrvatske glazbe (od kraja 15. do poetka 19. stoljea) Tuma kratica SHMP = Spomenici hrvatske muzike prolosti; SHGP = Spomenici hrvatske glazbene prolosti; HGZ = Hrvatski glazbeni zavod; JAZU = Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti; MZMA = Muzikoloki zavod Muzike akademije; MIC = Muziki informativni centar Koncertne direkcije Zagreb

Popis Magyar gregorianum. Cantus gregorianus ex Hungaria, prir. Janka Szendrei Laszlo Dobszay Benjamin Rajeczky, Editio Musica Budapest, Budapest 1981 (uvrtena, me u ostalim, tri rukopisa zagrebake provenijencije: Pavlinski antifonar MR 8, 15. st., Antifonar Oswalda Thuza MR 10, kraj 15. st., Missale notatum, 13. st., Gssing).

210


RENESANSA Hrvatski skladatelji XVI. stoljea: Bosanac, Motovunjanin, Patricij, Skjaveti, prir. Lovro upanovi (SHGP 1), Udruenje kompozitora Hrvatske, Zagreb 1970. Iz renesanse u barok: Skjaveti, Cecchini, Grgievi, ibenanin, Ivani, prir. Lovro upanovi (SHGP 2), Udruenje kompozitora Hrvatske, Zagreb 1971. Miho DEMOVI: Glazba i glazbenici u Dubrovakoj republici od poetka XI. do polovine XVII. stoljea, JAZU, Zagreb 1981. Miho DEMOVI: Rano srednjovjekovno vieglasje u Hrvatskoj, Bainski glasi, 3 (1994), 261-338 (preneseno u autorovoj knjizi Rasprave i prilozi iz stare hrvatske glazbene prolosti s biobibliografijom, prir. Marko Babi, Glas Koncila, Zagreb 2007, 257-288, 694-726).

Antico Canzoni sonetti strambotti et frottole, libro tertio (Andrea Antico, 1517), prir. Alfred Einstein, Smith College, Northampton Massachusets 1941. Andrea ANTICO: Frottole intabulate per sonare organi, prir. Giuseppe Radole, Forni, Bologna 1970 (pretisak). Suvremena su izdanja priredili Christopher HOGWOOD (ZenOn-Press, Tokyo 1984) i Peter STERZINGER (Doblinger, Wien-Mnchen 1987). Andrija MOTOVUNJANIN (Andrea ANTICO de Montona): Sedamnaest frottola (SHGP 3), prir. Lovro upanovi, Drutvo hrvatskih skladatelja, Zagreb 1972. Francesco LUISI: Frottole di B. Tromboncino e M. Cara per cantar e col lauto. Saggio critico e scelte di trascrizioni, Torre dOrfeo, Roma 1987. Le frottole di Andrea Antico da Montona, prir. Boris Jurevini Giuseppe Radole Sergio Puppis, Istituto regionale per la cultura istriana, Universit popolare di Trieste, Comunit Italiana di Montona, Famiglia Montonese di Trieste, Trieste Motovun 1996.

Bossinensis Benvenuto DISERTORI: Ricercari da sonar nel lauto, trascritti in notazione moderna e interpretati per pianoforte, Ricordi, Milano 1954. Benvenuto DISERTORI: Le frottole per canto e liuto intabulate da Francesco Bossinensis, Ricordi, Milano 1964. Tenori e contrabassi intabulati col sopran in canto figurato per cantar e sonar col lauto Libro primo Francisci Bossinensis Opus, Minkoff, Genve 1977; Tenori e contrabassi intabulati col sopran in canto figurato per cantar e sonar col lauto Libro Secundo Francisci Bossinensis Opus, Minkoff, Genve 1982 (pretisci).

Courtoys Miho DEMOVI: Lambert Courtoys stariji est duhovnih madrigala i instrumentalna skladba Petit Jacquet, Bainski glasi, 4 (1995), 165-237 (transkripcije prenesene u autorovoj knjizi Rasprave i prilozi iz stare hrvatske glazbene prolosti s biobibliografijom, prir. Marko Babi, Glas Koncila, Zagreb 2007, 727-762).


211

Lambert COURTOYS: Petit Jacquet, prir. Helena Novak Kristina Lui (Renesansna i barokna glazba u Hrvatskoj), HUOKU, Zagreb 1998. Musica spirituale, libro primo (Venice, 1563), prir. Katherine Powers (Recent Researches in the Music of the Renaissance 127), A-R Editions, Middleton, Visconsin 2001.

Skjaveti Julije SKJAVETI (Giulio SCHIAVETTI): etiri moteta, prir. Dragan Plamenac (SHMP III), JAZU, Zagreb 1974. Julije SKJAVETI (Giulio SCHIAVETTI [SCHIAVETTO]): Vokalne skladbe I. Duhovne. Moteti u pet i est glasova (1564), prir. Lovro upanovi (SHGP 11), MIC, Zagreb 1996. Julije SKJAVETI (Giulio SCHIAVETTI [SCHIAVETTO]): Vokalne skladbe II. Svjetovne. Nepotpune (te dopunjene) i potpuno sauvane. Madrigali i gregeske u etiri i pet glasova (1562., 1563., 1564.), prir. Lovro upanovi (SHGP 12), Cantus HDS, Zagreb 2004.

BAROK Glazbeni barok u Hrvatskoj I Barokna monodija u Hrvatskoj s poetka 17. stoljea, prir. Ennio Stipevi, Osorske glazbene veeri, Osor 1986. Pavlinski zbornik 1644, 2 sv. (1: faksimilni pretisak; 2: transkripcija i komentari), prir. Koraljka Kos Antun ojat Vladimir Zagorac, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Globus, Nakladni zavod, Zagreb 1991. Kajkavske popijevke Cithare octochorde, prir. Jeronim Korner Miho Demovi, Kor Prvostolne crkve zagrebake, Zagreb 1997. Cithara octochorda, Zagreb 1757/3, 2 sv. (1: faksimilni pretisak; 2: komentari i studije), prir. Izak pralja Lovro upanovi, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Institut za crkvenu glazbu Albe Vidakovi KBF Sveuilita u Zagrebu Hrvatsko drutvo crkvenih glazbenika, Zagreb 1998. Barokna monodija (Renesansna i barokna glazba u Hrvatskoj / Renaissance and Baroque Music in Croatia), prir. Ennio Stipevi, HOUKU, Zagreb1999.

Cecchini Tomaso CECCHINI: Osam sonata / Eight Sonatas (Batina / The Heritage 1), prir. Bojan Buji, MIC, Zagreb 1984. Tomaso CECCHINI: Amorosi concetti, il terzo libro demadrigali a una, et due voci 1616, prir. Ennio Stipevi, MIC, Zagreb 2006.

Jeli Vinko Jeli (1596-1636?) i njegova zbirka duhovnih koncerata i ricercara Parnassia militia (1622), prir. Albe Vidakovi (SHMP 1), JAZU, Zagreb 1957.

212


Vincentius JELICH: Sechs Motetten aus Arion primus (1628), prir. Albe Vidakovi (Musik Alter Meister 5), Akademische Druck- u. Verlagsanstalt, Graz 1957. Vinko JELI: Osamnaest moteta iz zbirke Arion primus, 1628., prir. Lovro upanovi (SHGP 5), Drutvo hrvatskih skladatelja, Zagreb 1974. Vinko JELI: Arion secundus (1628) (iz muzikoloke ostavtine A. Vidakovia), prir. Lovro upanovi (SHGP 8), Drutvo muzikih radnika Hrvatske Croatia Concert, Zagreb 1977. Vinko JELI: Vesperae Beatae Mariae Virginis [Veernja blaene djevice Marije] [1628], za sole, zbor i orkestar, prir. Lovro upanovi (SHGP 10), Drutvo muzikih radnika Hrvatske Croatia Concert, Zagreb 1979. Jurjevi Josip MANTUANI: Hrvatska crkvena pjesmarica iz god. 1635, Sv. Cecilija, 9 (1915) 4, 73-79; 5, 98-102; 6, 121-128. Lukai Ivan LUKAI: Odabrani moteti (1620), prir. Dragan Plamenac, HGZ, Zagreb 1935 (pretisak 1975). Lovro UPANOVI: etiri moteta Ivana Lukaia iz zbirke Promptuarium musicum Johanna Donfrida, Zvuk, (1969) 91, 32-37 (+1-16). Ivan LUKAI: esnaest moteta iz zbirke Sacrae cantiones (1620), prir. Josip Andreis, MZMA, Zagreb 1970. Ivan LUKAI OFMConv. (c.1585-1648): Sacrae cantiones, Venezia 1620, Mottetti a 1-5 voci, prir. Ennio Stipevi, Messaggero, Padova 1986. Ioannis Lvcacih de Sebenico: Sacrae Cantiones Unis Binis Ternis Quaternis Quinisque vocibus Concinendae, Venetiis 1620 (Hereditas musicae 1), prir. Ennio Stipevi, MIC Gradska knjinica Juraj igori, Zagreb ibenik 1998 (pretisak). Nembri Damjan NEMBRI: Brevis et facilis psalmorum quattuor vocibus modulatio. Venetiis 1641, MIC, Zagreb 2006. Puliti Armonici accenti voce sola per cantar nel chitarrone & in altri strumenti musicali di Gabriello Puliti, op. 24, Venetia 1621, prir. Ennio Stipevi, Muzika omladina Hrvatske, Zagreb 1989. Gabriello PULITI: Baci ardenti (1609), Armonici accenti (1621), prir. Bojan Buji Ennio Stipevi (Monumenta Artis Musicae Sloveniae XLIV), Slovenska akademija znanosti in umetnosti, Ljubljana 2003. Gabriello PULITI: Ghirlanda odorifera (1612), prir. Ivano Cavallini (Monumenta Artis Musicae Sloveniae XLVI), Slovenska akademija znanosti in umetnosti, Ljubljana 2004.


213

Usper F. Francesco USPER: Ricercari et arie francesi a quattro voci (Venice, 1595), prir. James Ladewig (Italian Instrumental Music of the Sixteenth and Early Seventeenth Centuries), Garland Publisher, New York London 1990. Francesco USPER: Sinfonia prima a 8 (1619) (Renesansna i barokna glazba u Hrvatskoj / Renaissance and Baroque Music in Croatia), prir. Ennio Stipevi, HOUKU, Zagreb 1998; Canzon prima a 8 (1619), ibidem 1999; Sinfonia seconda a 8 (1619), ibidem 1999. Francescoo USPER: Forse vien fuor lAurora, madrigal za 5 glasova; Ave Maria, motet za 6 glasova i b.c.; Expectans expectavi, motet za 3 glasa, 2 violine i b.c., prir. Ennio Stipevi, MIC, Zagreb 2001. Francesco USPER: Messa concertata del secondo tuono a 5 (Messa e salmi da concertarsi nelorgano, Venetia, 1614), prir. Ennio Stipevi, MIC, Zagreb 2006.

Usper G. Tre musicisti istriani: Francesco e Gabriele Spongia da Rovigno al tempo di Claudio Monteverdi, Antonio Tarsia da Capodistria a 350 anni della morte, prir. Giuseppe Radole Cladia Salata Marco Sofianopulo, Trieste 1993. Gabriel USPER: Sonata con doi violini e doi fagotti (1619), prir. Ennio Stipevi (Renesansna i barokna glazba u Hrvatskoj / Renaissance and Baroque Music in Croatia), HOUKU, Zagreb 1998; Sonata a 3 (1619), ibidem 1998; Sinfonia a doi violini (1614), ibidem 1999.

KLASICIZAM Varadinski skladateljski krug s kraja XVIII. stoljea: Werner, Vanhal, Ebner, prir. Lovro upanovi (SHGP 4), Udruenje kompozitora Hrvatske, Zagreb 1973. Skladbe starih hrvatskih skladatelja 18. stoljea iz Dubrovnika i Krka za klavir, prir. Ladislav aban, HGZ, Zagreb 1975. Iz baroka u romantiku: I. ibenanin, J. Bajamonti, A. Sorkoevi-Sorgo, L. I. Ebner, J. K. Wisner von Morgenstern, F. Wiesner-Livadi, prir. Lovro upanovi (SHGP 9), Drutvo muzikih radnika Hrvatske Croatia Concert, Zagreb 1978. Barona in klasicistina orgelska glasba iz Slovenije in Hrvake, prir. Milko Bizjak, Edition Bizjak, Ljubljana 1987. Glasba za embalo iz Slovenije in Hrvake, prir. Milko Bizjak, Edition Bizjak, Ljubljana 1989. Zbirka skladbi nepoznatih hrvatskih skladatelja, prir. Ljerka Oi Stanko Arnold, Drutvo za promicanje orguljske glazbene umjetnosti Franjo Dugan, Zagreb 2001.

Bajamonti Julije (Giulio) BAJAMONTI: One Symphony, prir. Lovro upanovi (The Symphony 1720-1840, F/VIII), Garland, New York 1984.

214


Jakob Franiek ZUPAN Bennone MAYER Julije BAJAMONTI ANONIMUS: Orgelske skladbe, prir. Milko Bizjak (Musica Organistica Slovenica 10), Knjiica Cerkvenega glasbenika, Ljubljana 1984 (tri Bajamontijeve Sonate per Organo, 25-32). Julije BAJAMONTI (Giulio Bajamonti): La traslazione di s. Doimo / Prijenos sv. Duje. [Opera-] Oratorij u dva dijela, partitura, Split 1770, prir. Lovro upanovi, VBV HUOKU, Varadin Zagreb 1999. Giulio BAJAMONTI: Sonate per organo e clavicembalo, prir. Maurizio Machella (Antiquae musicae magistri 145), Armelin Musica, Padova 1999.

Ebner Leopold EBNER: Izbor iz skladbi za klavir, prir. Jurica Murai, MZMA, Zagreb 1977.

Haibel Johann Petrus Jacob HAIBEL: Missa solemnis in C, prir. Felix Spiller, HUOKU, Zagreb 2003.

Ivani Amando IVANI: Simfonije I-V, prir. Lovro upanovi (SHGK 6), Drutvo muzikih radnika Hrvatske Croatia Concert, Zagreb 1975. Amando IVANI: Simfonije VI-XI, prir. Lovro upanovi (SHGK 7), Drutvo muzikih radnika Hrvatske Croatia Concert, Zagreb 1976. Amandus IVANI: Sonate a tre, prir. Danilo Pokorn, continuo Pavel ivic (Monumenta Artis Musicae Sloveniae I), Slovenska akademija znanosti in umetnosti, Ljubljana 1983. Amando IVANI: Two Symphonies, prir. Danilo Pokorn (The Symphony 1720-1840, B/XIV), Garland, New York 1985.

Jarnovi Ivan Mane JARNOVI: Dueti za dvije violine, prir. Ladislav Miranov, HGZ, Zagreb 1939 (1956, 2. izd.). Ivan Mane JARNOVI: XII koncert u D-duru za violinu i klavir, prir. Fran Lhotka, HGZ, Zagreb 1971. Ivan M. JARNOVI: Tri koncertantna kvarteta, prir. Josip Klima Kreimir Fribec, MZMA, Zagreb 1976. Ivan Mane JARNOVI: Sonata za harfu, obradila Sophia Dussek, prir. Rajka DobroniMazzoni, Azur journal, Zagreb 1993. Giovanni Mane GIORNOVICHI: Concerto No. 1 A Major, prir. Hal Leonard, Schott, Mainz.


215

Sorkoevi A. Milo CIPRA Antun Luka SORKOEVI: Sonata za klavir, violinu i violoncello, slobodna obrada, MZMA, Zagreb 1975. Antun SORKOEVI: Gudaki kvartet u C-duru u obradi Zorana Jurania, MIC, 1992.

Sorkoevi L. Luka SORKOEVI: Simfonije (br. 1 br. 7), izvorna izdanja i revizije Stjepana uleka (SHMP 2), JAZU, Zagreb 1965 (ponovljeno izdanje, ali bez Urtexta: Luka SORKOEVI: Sedam simfonija u obradi Stjepana uleka, JAZU MIC, Zagreb 1990). Luka SORKOEVI: Two Symphonies, prir. Koraljka Kos (The Sympony 1720-1840, F/ VIII), Garland, New York 1984. Luka SORKOEVI: Simfonija br. 8 u G-duru u obradbi Zorana Jurania, MIC, Zagreb 1992. Luka SORKOEVI: Sedam simfonija, prir. Wolfgang Brunner, MIC, Zagreb 2006.

Spadina Stjepan N. SPADINA: est sonata za violinu i basso continuo, prir. Vladimir Rudjak, MZMA, Zagreb 1975.

Stratico Josip Mihovil STRATICO: Simfonije (Simfonija u c-molu, Simfonija u D-duru, 1. simfonija u C-duru, 2. simfonija u C-duru), prir. Stjepan ulek, MIC Osorske glazbene veeri, Zagreb 1980. Francis Fitch MANN: Michele Stratico: The Opus 1, Sei Sonate, and an Edition of Sonatas No. 2 and No. 6 (Volumes I and II). University of Nebraska, 1992.

Wisner von Morgenstern Juraj Karlo WISNER VON MORGENSTERN: etiri skladbe (Koncertantni solo za violu i gudaki kvartet, prir. Tatjana Ljetak; Andante con espressione [stavak za gudaki kvintet], prir. Svanibor Pettan; Quartetto Quatuor brillant [stavak za klarinet i gudaki trio], prir. Diana Drljaa; Quatuor [stavak za gudaki kvartet], prir. Sanja Vukasovi), Drutvo skladatelja Hrvatske, Zagreb 1983.

216


Summary RECENT MUSIC EDITIONS OF EARLY CROATIAN MUSIC (FROM THE END OF THE 15TH CENTURY TO THE BEGINNING OF THE 19TH CENTURY) Past music editions of early Croatian music are presented and critically evaluated in the study. Consideration is given to the editions published abroad as well as in Croatia, and major attention is paid to the editions prepared by Croatian musicologists. Music sources for Croatian music history have been published over about the last hundred years in several publishers series and under private initiatives, and they are very diverse and uneven in quality. Editions of selected masses from Anticos anthology Liber quindecim missarum edited by Henry Expert (1898) to the latest edition of symphonies by Luka Sorkoevi (2006) are highlighted here. All the analysed editions from the Spomenici hrvatske muzike prolosti, Spomenici hrvatske glazbene prolosti [Monuments of Croatian Musical Past] series and the editions of the Institute of Musicology of the Zagreb Music Academy to the latest editions of the Music Information Centre have in common that do not have precisely articulated editing criteria or expressed publishing plans. Still, certain music editions (the Plamenac edition of Lukais motets from 1935, Vidakovis edition of Jelis motets in the Arion primus collection from 1957, K. Kos editing of two Sorkoevis symphonies from 1984, upanovis transcription of Skjavetis motets from 1996) attain the peak of paleographic and publishing achievement, and are compatible with recent international scholarly standards. Those editions provide a reliable foundation for future endeavours in the professional presentation of note sources of early Croatian music.

suvremena notna izdanja starije hrv. gla - ennio stipcevic

Documents