sven hassel krvavi put smrti

26
BIBLIOTEKA Ratne pri č e SVEN HASSEL krvavi put smrti

Upload: joka-joka

Post on 01-Nov-2014

422 views

Category:

Documents


63 download

DESCRIPTION

jhg

TRANSCRIPT

Page 1: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

BIBLIOTEKA

Ratne pričeSVEN HASSEL

krvavi put smrti

Page 2: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

ZAGREBAČKA NAKLADA

ZAGREB, 2005.

NASLOV IZVORNIKAThe Bloody Road to Death

Copyright © Sven Hassel, 1977.

PREVELAREBEKA TOTH

SVEN HASSELkrvavi

put smrti

Sva prava pridržana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili koristitiu bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektroničkim ili mehaničkim,

uključujući fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim informatičkimsustavom za pohranu ili obnavljanje, bez pisane dozvole izdavača.

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb

UDK 821.113.4-31=163.42=03.111

HASSEL, SvenKrvavi put smrti / Sven Hassel ; prevela Rebeka

Toth. - Zagreb : Zagrebačka naklada, 2005. - (BibliotekaRatne priče)

Prijevod djela: The bloody road to death.

ISBN 953-6996-97-9

451027208

BIBLIOTEKA

Ratne priče

Page 3: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

“Zbog razmjera naših gubitaka kod Staljingrada ikatastrofalne nestašice pričuvnih jedinica, naš Führer jeproglasio da će razdoblje trudnoće od sada nadalje bitiskraćeno s devet na šest mjeseci .”

Obergefreiter Joseph Porta, u razgovoru sObergefreiterom Wolfgangom Creutzfeldtom,

Solun, proljeće 1943. godine.

POSVEĆENO MOM ZAPOVJEDNIKUBOJNE I PRIJATELJU, SADA GENERALU

U ZAPADNONJEMAČKIM OKLOPNIM SNAGAMA,HORSTU SCHEIBERTU.

Page 4: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

SADRŽAJ

Šuma kaktusa ................................................... 9

Buhe ................................................................. 73

Pratnja ............................................................ 103

Čaj Darjeeling ................................................. 183

Demonska visoravan ...................................... 223

Komesar ......................................................... 273

Je li to bilo ubojstvo? ....................................... 329

Page 5: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

9

I.

“Ako ne budem pažljiv, onaj prokletnik Himmler će usko-ro sve moje prijatelje zatvoriti u svojim koncentracijskim lo-gorima.”

Göring generalfeldmaršalu Milchu,22. rujna 1943. godine

Pjevajući na sav glas, mornarički časnik Klaus Pohl izlaziiz bordela “Tresući krevet” u Pirgosu. U daljini čuje se bukaprepucavanja između skupine njemačkih vojnika i nekoliko pri-padnika talijanskih planinskih jedinica.

Klaus Pohl veselo se smiješi i odlučuje im se priključiti, alibrzo se predomišlja nakon što je ugledao zgodnu djevojku kojuje primijetio već ranije te večeri.

“Hej, liebling!” viče, a glas mu odjekuje utihnulom mrač-nom ulicom. “Pričekaj mornaricu! Opasno je odvojiti se od kon-voja!” Stavlja prste u usta i ispušta prodoran zvižduk, koji lo-kalne mačke tjera u bijeg.

Djevojka se osvrće i provokativno se smješka.Klaus ubrzava hod. U bordelu se razočarao. Bilo je više

mušterija no što su dame mogle podnijeti. Ponovno zviždi i toli-ko je zaokupljen djevojkom, da ne primjećuje muške likove kojisu se pojavili iz sporedne ulice i krenuli za njim.

Djevojka skreće u neku uličicu. Kad stiže do te uličice, dje-vojka kao da je isparila.

Četiri muškarca stvaraju obruč oko njega.“Koji vam je vrag!” viče, posežući rukom prema svom P-38.Omča, bačena stručno odostraga, čvrsto se omata oko

njegova vrata. Guši se i pada na koljena, mahnito mlateći ruka-ma. Njegov okrugli mornarički šešir kotrlja se niz ulicu poputodbjeglog kotača.

Page 6: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

10 11

Čizma mu se zabija u preponu, drška pištolja udara ga popotiljku.

Sljedećeg dana, mornaričkog časnika Klausa Pohla prona-laze grčki civili, koji obavještavaju policiju. Njegovo golo tijeloleži u jarku, svega nekoliko metara od njemačkog stožera. Iden-tifikacija je vrlo otežana, a identitet tijela otkriva se tek kad njego-va flotila prijavljuje nestanak Klausa Pohla.

Slučaj se smatra rutinskom istragom od malog značaja. Golileševi njemačkih vojnika pojavljuju se svakodnevno u grčkimjarcima.

Dva sata kasnije trojica grčkih zarobljenika javno su obješe-na za odmazdu.

ŠUMA KAKTUSA

Desetina se zaustavila promatrajući leševe koji su se grote-skno napuhnuli na suncu. Tijelo poručnika bilo je ispruženo prekokamenog bunara. Jezik mu je bio iščupan, a usta se pretvorila uveliki krvavi ugrušak.

“Ovo je zasigurno vraški boljelo”, rekao je Porta, pokazujućiglavom prema mrtvom časniku. “Bio bi jako tih momak – da jepreživio”, rekao je Bizon, prelazeći jezikom preko od sunca ispu-canih usana.

“Tamo preko, u onom prokletom voćnjaku, privezali su neko-liko njih za neka prepiljena stabla i pustili stabla da se sruše nizpadinu. Vraški dobra ideja, zar ne?” rekao je Maleni, tjerajućimuhe rukavom bugarske uniforme.

“Odsjeći ću im njihove jebene kurčeve”, obećao je Lubanjai isukao nož iz čizme.

“A vi prokleti dočasnici”, izrugivao se Porta. “Problem svama je što niste još vidjeli dovoljno svojih mrtvih.”

“Pa, prokletim partizanima se mora dopustiti da se i oni malozabave”, razmišljao je Maleni. “Mi prokleti Nijemci mogli smoostati kod kuće, zar ne?”

Porta je širom otvorio ukočene čeljusti mrtvog Stabszahl-meistera. Njegova su kliješta bljesnula na suncu i postao je bo-gatiji za dva zlatna zuba.

Maleni si je nabavio punu tabakeru. S mukom odglumivšinekakvog direktora, pripalio je debelu brazilsku cigaru i pomak-nuo se u sjenu prevrnutog Kubela, prije toga odgurnuvši krvavovozačevo tijelo u stranu.

“Čak i mrtvi imaju svoju namjenu tijekom rata”, rekao jePorta. “Oni zaokupljaju pozornost muha i drže ih podalje od naskoji smo još živi.”

“Koliko muha”, rekao je Gregor čudeći se, kada se teški rojuz zujanje uzdigao s tijela mrtvog vozača.

Porta je otvorio konzervu tune i nagurao njezin sadržaj uusta bajunetom. “‘Tuna je super riba!’ Piše na vanjskoj stranikonzerve.”

Iza duge zgrade pronašli smo deset telefonistica. Bile su mr-tve i polegnute uredno jedna pokraj druge. Nisu bile mrtve dužeod jedan ili dva dana, jer još uvijek nisu jako zaudarale, a pticesu iskljuvale oči samo dvjema.

“Prvo su se malo zabavili s njima”, rekao je Maleni pohot-no, podižući plavosivu vojnu suknju. “Ova je droljica ostala bezgaćica!”

“Začepi, svinjo!” ljutio se Stari Un. “Nemaš li nikakvogsažaljenja prema tim jadnicama?”

“Isuse Bože, pa ne poznajem niti jednu od njih”, protestiraoje Maleni. “Hoćeš da plačem za svakom mrtvom kurvom na kojunabasam, a ratno je doba? Ha?”

“Da sam ja bio s tim partizanima,” smijao se Bizon, a cijeloje njegovo debelo tijelo podrhtavalo, “poveo bih te cure sa so-bom i organizirao ustanovu za odmaranje, u kojoj bih se odma-rao nekoliko puta dnevno. Seks je zdrav, tako barem govore uAmerici.”

Page 7: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

1312

Prodoran vrisak natjerao nas je da skočimo i zgrabimo oružje.Neka je žena dotrčala nizbrdo, posrćući, a slijedio ju je malenidebeli čovjek koji je mahao sjekirom iznad glave.

Legionarev maurski nož sijevnuo je zrakom poput bljeskamunje i zario se čovjeku u prsa. Nastavio je trčati još nekolikokoraka, a potom je pao poput klade.

Na naše veliko iznenađenje, žena se jecajući bacila na njego-vo tijelo i viknula nekoliko psovki na bugarskom prema Legio-naru.

“Rekla je da si prokleti ubojica”, objasnio je Bizon, koji jepomalo razumio bugarski. “Samo su imali svoju uobičajenusvakodnevnu prepirku, a sjekira je bila njezin sastavni dio.”

“Svetoga mu Alaha!” protisnuo je Legionar, brišući svojmaurski nož o rukav. “Pa kome bi to moglo pasti na pamet?”

Klopoćući, kamion Krupp-Diesel pristigao je u suncem oku-pano selo. Iz njega je iskočilo nekoliko uzbuđenih pripadnikakažnjeničke jedinice.

“Poubijali su cijelu prokletu bojnu. Mi smo jedini preživjeli”,viknuo je neki Feldwebel, prašine razmazane po oznojenom licu.

“Tko to?” upitao je Stari Un ravnodušno.“Oni prokleti pogani”, povikao je Feldwebel bijesno. “Naša

je bojna došla ovamo iz Heuberga prije samo nekoliko dana, aveć u prvom sukobu upali smo u zasjedu. Povukao sam se natragsa svojom desetinom i izvukao se.”

“Pobjegli ste, drugim riječima”, iscerio se Porta sarkastič-no. “Našem Adolfu se to ne bi svidjelo. Kada bi to saznao, toč-nije rečeno.”

“Možemo li vam se pridružiti?” upitao je Feldwebel, igno-rirajući izrugivanje.

“Imate li oružje?” upitao je Stari Un odrješito.“Samo puške s po dvadeset metaka po čovjeku”, odgovorio

je Feldwebel. “Prusi nisu baš darežljivi prema kažnjenicima.”“A gorivo?” upitao je Stari Un, pokazavši glavom prema

kamionu.“Ne, ide samo nizbrdo.”

“Pa to je posve u redu”, veselo se nasmijao Porta. “Velikinjemački Wehrmacht je navikao da se stvari kreću u tom smjeru.”

“Možete ostati s nama ako želite”, slegnuo je ramenima StariUn, “ali upamtite, ja sam glavni!”

“Da vam predamo svoje vojne knjižice?” upitao je mladipripadnik kažnjeničke jedinice, pružajući svoju.

“Možeš njome obrisati svoje prokleto dupe, sinko”, predložiomu je Maleni, zauzevši nadmoćan stav.

“Mi smo poprilično u govnima”, rekao je Stari Un Feldwe-belu. “Naš kamion je izgorjela olupina, pa nam je preostalo samoda hodamo, i to preko ovih planina.”

“Poznajete ih?” upitao je Feldwebel, kiselo se osmjehujući.“Ne!” Stari Un je dao lakonski odgovor.“Priča se da je ono gore šupak svemira, a dva dana traju kao

cijeli život”, rekao je Feldwebel, zabrinuto pogledavajući prematamnim masivnim planinama. “Zmije, škorpioni, divovski mravii tko zna što još. Kaktusi s dovoljno otrova u sebi da napunecijeli jedan laboratorij!”

“Imaš li neki bolji plan?” upitao je Stari Un, odgrizavši ko-mad duhana za žvakanje.

“Ne, sada radim za vas!”“Svi vi imate iskustva u borbi?”“Samo nekolicina”, umorno se nasmiješio Feldwebel. “Ostali

su varalice i lopovi. Među njima je čak i jedan tip koji je ukraoneku djevojku!”

Stari Un je uzdahnuo i pljunuo smeđi mlaz duhanskog sokau bunar. Namjestio je svoj automat udobnije na ramenu.

“Reci svojima da krećemo uz zvuke bubnjeva!”“Bubnjeva prijekog suda, ha?” rekao je Feldwebel.“Nismo se valjda pogrešno razumjeli?” upitao je Stari Un,

bockajući ga.“Nipošto”, nasmijao se Feldwebel zlobno.“Drago mi je što se međusobno razumijemo.”“A kako bi bilo da dobijemo dva-tri automata ili laku stroj-

nicu?” upitao je Feldwebel, nudeći šteku cigareta.

Page 8: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

1514

“Misliš da si u prokletoj oružarnici?” zarežao je Stari Un,okrenuvši se na peti i šutnuvši šljem, koji je poletio zrakom iprizemljio na leš. “Gubite opremu posvuda”, prekorio ga je. “Višeuopće nema discipline! Kako dovraga jedna vojska može voditirat, a da joj je sva prokleta oprema raštrkana po cijeloj jebenojEuropi?”

“Bože, ti si doista loše raspoložen danas”, primijetio je Por-ta, otvorivši treću konzervu tune.

Stari Un nije mu ništa odgovorio, ali je zabacio automatjače na rame, pripalio svoju staru lulu sa srebrnim poklopcem iotišao do prikolice s municijom, gdje je sjedio Feldwebel s neko-liko pripadnika svoje jedinice.

“Kako ti je ime?” upitao je Stari Un nervozno.“Schmidt”, kratka stanka, nakon koje je dodao, “pješaštvo.”Stari Un polako je izvadio lulu iz usta i pljunuo u stranu.“Što to znači?”“Mislio sam da će vas zanimati.”“Nije me briga ni ako si feldmaršal!”Stari Un je došao do nas ostalih i sjeo, zahtijevajući da mu

Porta da dio tune iz konzerve.“Dovraga, što sam umoran”, zastenjao je Gregor očajnički,

brišući prašnjavo lice rukavom. “Eto nas, cvijeta Njemačke, kakodopuštamo lošijima od nas da pišaju po nama. Moj general i ja,mi nikada ne bismo dopustili da se to dogodi. Da smo imali sasobom svoj monokl, te karike koje nedostaju doista bi se imalezbog čega brinuti!”

“Ako se stvari nastave odvijati ovim tokom, Velika ProkletaNjemačka će biti izbrisana s lica zemlje”, rekao je Bizon, zlo-kobno, “a mi Nijemci ćemo ponovno postati sporedni likovi ubajkama braće Grimm.”

“Svi ćemo biti zla čudovišta kojima plaše djecu nakon štopadne mrak”, kimnuo je glavom Porta.

“Loši su nam izgledi, zar ne?” uzdahnuo je Maleni razoča-rano, pakirajući turobno metke u kutije za municiju.

Iz planina na sjeveru začula se topnička paljba.“Susjedi nam kucaju”, uzdahnuo je Porta, okrenuvši leš na

leđa, kako bi potražio zlatne zube.”“Ti preuzmi teški minobacač”, zagrmio je Barcelona jed-

nom od kažnjenika. Barcelona je bio Feldwebel, ali nije imaomnogo izgleda uspješno se pozivati na svoj čin dok je bio s nama.

“Što ćemo s onom vranom?” upitao je Heine, pokazujućisvojim automatom prema svećeniku koji je sjedio i crtao krugo-ve u prašini na cesti.

“Može ići s nama, a može i ostati ovdje gdje se trenutačnonalazi”, rekao je Stari Un nezainteresirano.

“Otjerajmo tog gada odavde”, predložio je Tango, Nijemacrođen u Rumunjskoj, koji je bio učitelj plesa u Bukureštu. Kadgod bi mu se pružila prilika, zaplesao bi tango uz glazbu nekogsvog unutrašnjeg orkestra.

“Likvidirajmo tog prokletnika”, povikao je Maleni. “Takvinesretnici samo nam donose nesreću!”

“Da, skokajmo ga. Nikada još nisam vidio vranu koja jedobila kartu u jednom smjeru”, zahihotao je Bizon, a nakupinesala tresle su se od njegova zlobnog smijeha.

“Ja ću vama reći kada budem htio da se nekoga likvidira”,rekao je Stari Un hladno.

“Svejedno ću pripaziti na njega. Duša i tijelo ne idu uvijekukorak”, rekao je Tango, kružeći oko nas plesnim koracima. “44.je jednom prigodom ubila svećenika koji nije imao jaču vezu snebesima od samog crnog vraga!”

Svi su promatrali svećenika.“Pustite me da tom prokletniku presiječem vrat!” rekao je

Maleni, dotaknuvši oštricu svog noža.Eskadrila Henkela 111 zagrmjela je iznad nas. Jedan od njih

napravio je krug i vratio se.“Samo nam još to treba, da nas zamijene za neke od ovih

pogana”, rekao je Stari Un, nervozno pogledavajući prema juri-šnom bombarderu.

Page 9: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

16 17

“Isuse, bacaju bombe!” povikao je Bizon, pojurivši izmeđukuća.

“Dolje!” upozorio nas je Stari Un, zaklonivši se iza bunara.Skočio sam za Portom u bunar. Voda je bila ledena. Gotovo

sam se utopio prije no što me uspio uhvatiti. Uhvatili smo se zavjedro.

Iznad naših glava začulo se tutnjanje i lomljava. Štektanjestrojnica. Napala nas je cijela eskadrila. Kao da je kraj svijeta.

Zrakoplovi nisu otišli sve dok nisu uspjeli razrušiti cijeloselo.

Čudno, nitko od nas nije bio ranjen. Zračni napadi su pogu-bni za živce, ali nisu doista učinkoviti. Neprecizni su.

“Sve dok se ne nalaziš baš na mjestu na koje je pala bomba,nema razloga za brigu”, iscerio se Porta, sjedeći na pijesku naistom mjestu na kojem je sjedio prije no što je počeo napad.

“A kako bi bilo da ostanemo ovdje?” predložio je Feldwe-bel Schmidt. “Divizija će doći po nas.”

“Što će učiniti divizija?” podviknuo je Porta s prezirom.“Merde alors! Imaju pune ruke posla”, uzdahnuo je Legio-

nar. “Što je njima jedna desetina?”“Ne vrijedimo im niti hrpu mačjih govana”, rekao je Male-

ni, bacivši kamen prema mački koja je sjedila umivajući se nalešu njemačkog vojnika.

“Isuse!” ljutito je viknuo Porta. “Čak i mačke ovdje okoCrnog mora su izgubile svako poštovanje prema njemačkoj voj-sci! Gdje je svemu tome kraj?”

“Na Kolymi!” iscerio se Gregor, i pogodio mačku preciznonaciljavši šljemom.

“Ta prokleta mačka je prokleta židovska mačka”, rekao jeMaleni. “Možda čak razmišlja o tome da se posere na tijelo togjadnog Nijemca.”

“Kroz što sve moramo prolaziti”, uzdahnuo je Heide ljutito.“Vojska je gotova”, rekao je Maleni, pripalivši cigaru. “Čak

i Göringovi letači seru po nama!”“Dižite se i krećemo”, zapovjedio je Stari Un, ustajući.

“Ljudsko tijelo nije stvoreno kako bi marširalo”, protesti-rao je Porta, razgibavajući svoje ukočene mišiće i jaučući odbolova.

Planine su nas deprimirale. Svaki puta kada bismo stigli dovrha nečega što smo smatrali posljednjim usponom, ugledali bi-smo sljedeću, još višu, koja nas je čekala.

Desetina nije odmakla daleko kada se Stari Un sjetio da ni-smo napunili čuturice vodom. Bez vode, šuma kaktusa je značilasigurnu smrt.

“Natrag do bunara!” zapovjedio je grubim glasom.“Jesam li vam ikada pričao o onoj prigodi kada me general

natjerao da marširam preko Dunava?” upitao je Gregor.“Nosi se, čuli smo tu priču najmanje dvadeset puta”, ljutito

ga je presjekao Barcelona.“Jesi li ikada jeo sa svojim generalom?” upitao ga je Tango

zainteresirano. Bio je slab na više činove.“Naravno”, rekao je Gregor, povlađujući mu. “Ponekada smo

čak i spavali u istom krevetu, a naš monokl se nalazio izmeđunas.”

“Je li tvoj general bio tetkica?” upitao je Porta bez imalopoštovanja.

“Pitanje poput ovoga moglo bi te izvesti pred Prijeki sudčasti”, promrmljao je Gregor uvrijeđeno.

“Dovraga”, povikao je Maleni iznenađeno. “Postoji li doi-sta takav prokleti sud?”

“Jesi li ikada dotaknuo svog generala?” upitao je Tango sastrahopoštovanjem.

“Morao sam ga svlačiti svake proklete večeri, kada bi kre-nuo na počinak kako bi bio spreman za sutrašnji ratni dan”, od-govorio je Gregor ponosno.

“Bilo bi vrijeme da sklonimo svoje proklete guzice u zaklon,ha?” upitao je Maleni, gledajući prema planinama iz kojih sezačula paljba strojnica.

Page 10: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

18 19

“Koliko kanistara imamo?” upitao je Stari Un, nagnuvši svojautomat.

“Samo pet”, smijao se Barcelona tužno.“Uskoro će biti prazni”, iscerio se Lubanja. Zazvučao je po-

put vreće sasušenih kostiju.“Voda samo izlazi iz tebe, jednako brzo kao što i ulazi”,

rekao je Maleni. “Kako dovraga čovjek može biti tako prokletomršav? Ne mogu to shvatiti.”

“Lubanja bi trebao otići u Ameriku. Ondje bi se obogatioprikazujući se žrtvom užasa njemačkih koncentracijskih logo-ra”, rekao je Porta.

“Prestanite razgovarati na trenutak”, obrecnuo se Stari Un,“i slušajte. Planine moramo prijeći s vodom ili bez nje. To namje jedina šansa.”

“Isuse Kriste!” prekinuo ga je Unteroffizier Krüger iz oklop-ne divizije. “Nemaš pojma o čemu pričaš! Ondje je šuma kaktu-sa s bodljama veličine bajuneta. Morat ćemo se probijati mače-tama, a imamo samo dvije. One nam neće dugo potrajati. A tamogore nema niti kapi vode.”

“Pa što ti onda, dovraga, predlažeš?” povikao je Stari Un uočaju.

“Idemo se lijepo spustiti dolje na cestu”, odgovorio je Krü-ger, osvrćući se oko sebe u potrazi za podrškom.

“Lud si k’o šiba”, Stari Un je s prezirom odbacio njegovprijedlog.

“Oni kojima ova zemlja po svim pravima pripada postrojenisu uz ceste s čvrstom namjerom da nas sve poubijaju!”

“Idemo ih srediti”, predložio je Maleni, okrećući opušak ci-gare usnama i grickajući ga. “Krajnje je vrijeme da ove seljačines Crnog mora saznaju tko im je to stigao u posjet.”

“Hrabar si ti čovjek, zar ne?” iscerio se Porta, ispruživširuku u potrazi za cigarom. Maleni mu je dodao jednu bez pogo-vora.

Heide mu je morao dati komad jetrene kobasice. Nitko senije usudio odbiti Portu kada bi on nešto zatražio. Za one koji suželjeli preživjeti, najpametnije je bilo da ostanu u dobrim odno-sima s njim. Imao je onaj čudan tip šestog čula, kojeg se inačemoglo pronaći samo u Židova, da je mogao nanjušiti zalihe hra-ne na nekoliko kilometara. Bilo je dovoljno ostaviti ga gologausred pustinje Gobi i on bi već pronašao put do nečega što bi semoglo popiti. Možda to ne bi bilo baš hladno pivo, ali bila bi to,u najmanju ruku, voda.

Legionar je šutnuo nogom ostatke vrećice za kruh i ogorče-no povikao:

“On les emmerde! Bojna je zasigurno negdje iza ovih plani-na!”

“Možda”, odgovorio je Stari Un lakonski. “To je ionakosmjer u kojem smo krenuli. E, sada. Nema nasumičnog pucanja.Pucajte samo u sigurne mete. Ne zaboravite da pucnjava privlačineprijatelja, a to ne želimo.”

“Plop, plop”, začulo se sa sjevera.“Osamdeset milimetarski”, rekao je Bizon znalački, is-

puhujući nos u ruku.“Tres, tres i tres!”“Pedeset milimetarski”, rekao je Porta, odbacivši razočara-

no praznu vrećicu od kruha.“Tko im daje sve to sranje?” upitao je Gregor zabrinuto.“To im prodaju talijanski i njemački izdajice”, hladno je od-

govorio Julius Heide.“Trebalo bi ih objesiti. Trebao bi postojati samo jedan oblik

kažnjavanja. Smrt! Preblagi smo. Poput žena.”“Ti i Adolf uskoro ćete biti jedini preživjeli u Njemačkoj”,

glasno se nasmijao Porta.“Bog će nam pomoći”, promrmljao je svećenik, gledajući

prema nama.“Slušajte vi ovaj stroj za moljenje kako melje”, izrugivao se

Lubanja, bacivši štap prema svećeniku. “Bog ne pomaže namabijednicima. Prije da će nas i on šutnuti u dupe!”

Page 11: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

20 21

“Isus pomaže svima koji mu se mole”, odgovorio je sveće-nik tiho i pogledao prema suncem opaljenoj pustinji, u kojoj suse uništene zgrade još uvijek dimile nakon zračnog napada.

“Ti i tvoje proklete molitve”, bijesno je povikao Maleni.“Isto kao što je pomogao jadnicima koji su mu se molili na Mo-rellenschluchtu1 prije no što su ih strijeljali!”

“Uspostavio sam vezu”, viknuo je Heide, grozničavo vrtećibrojčanik radio prijemnika.

“Tko si dovraga ti, ti ludo govno?” zarežao je u slušalicu.“Laskanje te neće nikamo dovesti. Ovo je narodna vojska.

Pomest ćemo vas njemačka govna s ceste vrlo skoro.”“Jebi se, majmune!” bjesnio je Heide.“Sad mi te dosta, žderaču kobasica! Za petnaest minuta budi

spreman da budeš samljeven!”“Glavonjo!” Heide je bijesno pljunuo u radio. “Ti si lud!”“Gotov si, ti nacistički žderonjo!”“Kakvo prokleto kopile”, povikao je Maleni, izvan sebe.

“Idemo gore za njim!”Dugi krik odjeknuo je s radija. Veza se prekinula.“Mislite da nas vide?” upitao je Lubanja nervozno.“Naravno da nas ne vide”, rekao je Maleni prezirno. “Da su

nas vidjeli, već bi nas odavno poubijali.”“To nisu obični partizani”, rekao je Stari Un zamišljeno.“Komunistička kopilad. Crveni su poput majmunskih guzi-

ca”, povikao je Maleni ljutito, prijeteći stisnutom šakom premaplaninskim vrhovima.

“Misli li možda itko od vas da je sada pravo vrijeme dausmjerimo penise u pravom smjeru i slijedimo ih?” rekao je Por-ta, sakupljajući svoju opremu.

“Vježba je dobra stvar”, smijao se Tango, napravivši neko-liko plesnih koraka na otvorenom prostoru.

Bizon se protegnuo na toplom pijesku i razmotao veliki do-kument.

“Ja i cijela moja obitelj moramo se pojaviti pred Komisijomza rasnu čistoću”, rekao je. “To je zato što sam postao vlastitidjed!”

“To je nemoguće”, rekao je Stari Un zapanjeno i odložiosvoju strojnicu.

“Ništa nije nemoguće u prokletom Trećem Reichu. Prije nošto shvatim što se događa, postat ću svojim vlastitim pradjedom.Samo kada me se ti tipovi iz rasne čistoće dočepaju. Sve je tokrivnja moje supruge, te lude kuje. Ona ima odraslu kćer za kojuse zagrijao moj otac, pa su otišli i vjenčali se.”

“Kći tvoje supruge mora biti i tvoja kći”, rekao je Stari Unozbiljna izraza lica.

“Naravno, naravno, ali ipak nije tako. Tu je kćer rodila prijeno što smo se mi vjenčali. A to znači da je moj otac postao mojzet, a moja kći je postala moja pomajka!”

“Posve razumljivo”, smijao se Porta. “Tvoja kći je suprugatvoga oca.”

“Kakav nered”, rekao je Gregor očajavajući, “samo zato štose čovjek oženio ženom koja je sa sobom dovela dijete koje imaotprije.”

“To je, sinko, samo početak”, uzdahnuo je Bizon. “Sada mno-go bolje razumijem Židove, te pametne gadove. Oni se žene samodjevicama. Dvojica ljudi iz Odjela za Poroke polupali su lončićeoko ovog slučaja, a vjerojatno nisu posljednji. Jednostavno nisumogli podnijeti zaključak da ja i moja ženica imamo sina koji ješogor moga oca.”

“To je očito”, rekao je Stari Un. “Jer je on brat supruge tvo-ga oca.”

“Da, ali on mi nije samo sin, on mi je i ujak”, zastenjao jeBizon tužno, “jer je on brat moje majke.”

“Da, jer je supruga tvoga oca zapravo kći tvoje žene”, vese-lo se nasmijao Barcelona.

“Stvari su se uistinu zakomplicirale”, tužno je stenjao Bizon,“kada je moja kći, supruga moga oca i moja pomajka, dobilasina. On je moj brat, jer je sin moga oca, ali on je također i sinmoje kćeri, zbog čega sam ja njemu djed.”

____________________1 trg u Berlinu na kojem su se vršila vojna pogubljenja (nap. prev.)

Page 12: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

22 23

“A time tvoja supruga iznenada postaje tvoja baka”, pre-vijao se od smijeha Porta.

“Da, posve luda situacija, zar ne?” promrmljao je Bizon iz-gubljeno pogledavši prema nebesima. “Ja sam suprug svoje su-pruge, ali sam istovremeno i njezin unuk, jer sam brat sina njezi-ne kćeri, a budući da je suprug nečije bake toj osobi djed”, očaj-nički je mlatio rukama, “onda je posve logično da sam ja svojvlastiti djed, a ta Komisija za rasnu čistoću jednostavno ne možepronaći način na koji se to može ozakoniti. I zbog toga sam jaoptužen za miscegenaciju, što je jedna vrsta incesta.”

“Završit ćeš u zatvoru, sinko”, prognozirao je Maleni prije-teći. “Samo se možeš nadati da Adolf nikada neće saznati za tvojslučaj.”

Snažno bombardiranje prekinulo je ovu čudnu obiteljskupripovijest. Strojnice su štektale, udarci granata odjekivali izme-đu planina.

Krenuli smo. Uhvatila nas je neugodna nervoza.“Ostanimo ovdje gdje jesmo”, rekao je Feldwebel Schmidt.

“Bilo bi ludo ići među one kaktuse. Čak se i životinje drže po-dalje.”

“C’est le bordel”, zarežao je Legionar vatreno. “Ludilo jeostati ovdje. Presjeći će nam vratove prije no što uopće shvati-mo što nam se događa. Kaktusi su naša jedina šansa!”

“Ja znam put. Vrlo loš put”, rekao je Stojko iz bugarskepukovnije. On je bio jedini preživjeli iz poljske bolnice koju suzauzeli partizani. Spasio se skrivajući se u kanti s amputiranimudovima sve dok gerilci nisu otišli.

“Koliko će nam vremena biti potrebno?” upitao je Stari Uns nadom.

“Tri, možda četiri dana”, odgovorio je Stojko nesigurno, “alimoramo biti brzi. Ne smijemo razmišljati o vodi.”

“Voda je najveći problem”, uzdahnuo je Stari Un, pripalivšilulu.

“Čuo sam priče da deve jedu kaktuse jer u njima ima soka”,rekao je Bizon.

“Nemoguće, mon ami”, odgovorio je Legionar, “okus im jegori od prokuhane majmunske mokraće.”

“Zar se ne može naviknuti na taj okus?” upitao je Porta zain-teresirano. “Radije bih pio majmunsku mokraću nego umro odžeđi!”

Cijeli je dan prošao, a mi još uvijek nismo bili u stanju do-nijeti odluku. Leševi su snažno vonjali. Stari Un nam je neko-liko puta rekao da ih zakopamo, ali pretvarali smo se da ga ni-smo čuli.

Privremeno je odustao i sjeo na kamen između Barcelone iLegionara.

“Moramo vjerovati Stojku”, tiho je rekao, promatrajući Bu-gara u njegovoj prljavoj, plavosivoj uniformi s crvenim obrubi-ma.

“On poznaje ovaj kraj”, rekao je Legionar, pripalivši zami-šljeno cigaretu. “Ovi planinski seljaci su pravi majstori u pro-bijanju kroz šumu kaktusa. A kamo mogu oni, možemo i mi.Doista bih volio vidjeti seljaka koji je bolji od nas redovitih voj-nika.”

“Jesi li ikada bio u ovakvoj divljoj prirodi?” upitao je Bar-celona podrugljivo.

“Nisam, mon ami”, odgovorio mu je Legionar. “Ali čuo sammnogo o tome i znam da je mnogo gori od hodanja pješice popaklenom ognju.”

“Ja sam bio ondje”, odgovorio je Barcelona ozbiljno, gla-deći rukom svoj automat. “To je pravi pakao. Niti sam se Đavone bi usudio ući onamo. Na to je mjesto Bog odavna zaboravio.Nakon nekoliko sati bit ćete uvjereni da je vaš život svršio. Cijeloto mjesto odiše smrću. Jedini živući organizmi su otrovni gma-zovi, koji napadaju čim nekoga ugledaju. Ako se ogrebete naneki od onih trnova, s vama je svršeno.”

“Slabe su nam šanse! Slabe!” povikao je Porta, progutavšicijelu sardinu.

“Brzo ćemo srediti te proklete zmije i te proklete kaktuse”,zarežao je Maleni, siguran u ono što govori. “Mi smo Nijemci,zar ne? Osvajači, zar ne?”

Page 13: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

2524

Kasnije tijekom poslijepodneva, blatom poprskani kamionstigao je u selo. Bojnik u maskirnoj odori s automatom u ruciskočio je iz njega i počeo vikati.

“Krajnje je vrijeme da se priberete i postavite cestovnu blo-kadu, nije li?” Lupio je nogom o tlo. “Zatvarate? Spuštate roloe,ha? Pojačanja iz divizije stići će najkasnije sutra ujutro. A ti,Feldwebelu”, okrenuo se prema Starom Unu, “platit ćeš glavomako ne zadržite ovo selo!”

“Nemamo baš mnogo municije, gospodine. Ne možemodržati ovu rupu dulje od sat vremena!”

“Ne pokušavaj učiti kokoš kako da kljuca zrnje”, zavrištaoje bojnik, postavši ljubičast u licu. “Zadržat ćete ga, ili ćete vi-sjeti!”

Okrenuo se na peti i popeo natrag u kamion, koji je velikombrzinom nestao niz cestu.

“Kreće se poput magarca s kaktusom u guzici”, nasmijao sePorta. “Misli li on doista da ćemo se potući s našim susjedimazbog ovog mjesta?”

“Kretao se doista brzo”, rekao je Tango. “Čovjek ne bi po-vjerovao da kamion može postići takvu brzinu.”

“Seronje s lošom savjesti”, rekao je Maleni ljutito i snažnošutnuo otrgnuto stopalo.

“Vraški tipično! Ti prokleti gadovi. Obožavaju zapovijedatiljudima da se bore ondje gdje zaudara na Valhallu i junačku smrt!”primijetio je Bizon rezignirano.

Ponovno smo sjeli. Lubanja je rukama lovio muhe. Jeo ihje. Rekao je da im je okus poput jastoga. Čak nas je natjerao daih kušamo. Nismo se složili s njim. Možda je u prethodnoj inkar-naciji bio ptica?

“Allons-y!” rekao je Legionar. “Ostati ovdje je sranje!”“A što je sa zadržavanjem sela?” rekao je Stari Un zamiš-

ljeno. “Čuo si bojnikove zapovijedi!”“Tog prokletog seronju”, povikao je Maleni. “On nema poj-

ma tko smo mi! To je jedina prokleta pozitivna stvar u cijelojovoj prokletoj vojsci. Svi mi izgledamo prokleto isto u toj prok-letoj uniformi.”

U zbrci prašine i presijavajućih sablji, jedinica Kozaka ge-nerala Vlasova ušla je u selo.

Neki stožerni narednik pomoću uzdi dotjerao je konja izme-đu nas. Konj je nervozno zanjištao i propeo se na stražnje noge.

“Koja jedinica, vi?” upitao je Rus na lošem njemačkom.“Jedinica Svetog trojstva”, odgovorio je Maleni, cereći se

od uha do uha.“Ne biti drzak, ti Obergefreiteru!” ljutito je odgovorio Ko-

zak, mahnuvši sabljom prema Malenom. “Stani pozor kada raz-govarati sa mnom!”

“Zašto, ti sine proklete kavkaške koze!” povikao je Malenis prezirom. “Misliš da će jedan građanin prokletog ‘Amburgalupiti petama zbog jednog govnara kao što si ti? I ovi tvoji će teobjesiti za koji dan. Računaj na to, sinko!”

“Feldwebelu, optužite tog čovjeka”, zavrištao je bijesno Ko-zak.

“Začepi!” prosiktao je Stari Un, okrenuvši se na peti. “Pro-nađi si neko drugo igralište!”

Kozak je podbo konja tako da se ovaj propeo na stražnjenoge.

Maleni je skočio u stranu kako bi izbjegao da bude zdrob-ljen prednjim nogama. Prestravljen, duboko je udahnuo.

“Koji se tu vrag događa? Ti sine sifilitične krmače i glupibrijaču pizda! Ja ću te naučiti”, povikao je, opalivši konja ljevi-com u gubicu. Uhvatio ga je oko vrata i pokušao oboriti na tlo.

Konj se spustio na koljena i prestravljeno njištao.Kozak je zasjekao Malenoga sabljom.“Ti ubojico, majmune”, zagrmio je Maleni, zbacivši Kozaka

s konja i opalivši ga. “Kopile jedno!”“Prestanite, odmah!” povikao je Stari Un, podigavši svoj

automat.“Misliš da ću dopustiti ovom smežuranom govnu da me

raskrvari?”Neki Obergefreiter na teškom BMW-ovom motociklu za-

kočio je na trgu i proklizao postrance prije no što se zaustavio.

Page 14: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

26 27

“Bože! Mislio sam da ste gerilci. Svi su poludjeli. Ja sam izstožera 12. grenadirske! Odsjekli su nas. Gerilci su na cesti 286,a oko Karnobata je pravi pakao na zemlji!”

“Pa kamo si onda krenuo?” upitao je Porta znatiželjno.“Bježim u Malko Šarkovo”, rekao je tajnovito, “a otamo

prema Vaysalu.”“Ali to je u Turskoj!” Heide ga je zapanjeno prekinuo.“Vraški si u pravu, jest!” iscerio se Obergefreiter, ozarena

lica. “Dosta mi je već ovog prokletog rata. Za tri dana, zabavljatću se s nekim haremom na plaži u Tekirdagu, a vi momci možeteosvajati što god želite dok svi ne izginete, što se mene tiče. Alibez mene!”

“To je dezertiranje. Ostat ćeš bez glave zbog toga!” povikaoje Heide bijesno.

“To je istina, druškane!” nasmijao se grenadir. “Ja to nazi-vam produljenjem života. Želim umrijeti u svom krevetu, kaošto umiru jebeni generali. To je demokracija.”

“Ti si izdajica!” potvrdio je Heide. “Zar ne znaš da Ustavgovori da je dužnost i pravo svakog čovjeka braniti Domovinusvojim životom?”

“Ja svoje ime nikada nisam potpisao pod taj zakon, sinko”,rekao je Obergefreiter cereći se. “Oni koji jesu, oni se mogu lijeponastaviti boriti!”

“Nisi li zahvalan svojoj zemlji?” upitao je Heide ljutito.“Nisam li što? Ja nikada nisam tražio nikakvu Domovinu, a

odjeća koju moram nositi otkad je Domovina preuzela nadležnostnad mojom prokletom garderobom nije baš onakva na kakvu samnavikao, nipošto!” Uključio je teški motocikl, namjestio se nasjedalu, popravio automat na ramenu i navukao šljem na čelo.

“Hoćete da pozdravim od vas turske djevojke i ostale jebe-ne muslimane, momci?”

“Slobodno to učini”, veselo se smijao Porta. “Reci im daostave vrata otključana, jer sam i ja na putu prema tamo.”

“Što ako te oni pošalju natrag?” upitao je Gregor skeptično.“Šveđani to rade. Zbog čega misliš da Turci nisu jednaka takvagovna?”

“To bi bila samo volja prokletog Alaha, kako se to kaže on-dje kamo sam krenuo, zar ne?” slegnuo je ramenima Obergefrei-ter. “To se može dogoditi ako netko dođe bez ikakvih darova. Jasam iz generalnog stožera, prijatelju, i imam zanimljivo strogopovjerljivo štivo za sljedbenike Proroka. Hoće li ga i netko odvas čitati s njima? Ima još mjesta na motociklu iza mene.”

“Možda netko tko ne može hodati?” upitao je Stari Un,osvrćući se oko sebe.

“Gospodine, gospodine!” stenjao je Porta, šepajući uokolo,koristeći se strojnicom kao štakom. “Gospodine, uopće više ne-mam stopalo. Morat ću se kotrljati uokolo na guzovima!”

“Odjebi, Porta!” rekao je Stari Un.Uz gromoglasno brujanje, BMW je nestao prašnjavom ce-

stom.“Misliš da će uspjeti?” Gregor je još uvijek bio skeptičan.“Ovakav tip njemačkog Obergefreitera uvijek uspije”, rekao

je Porta kategorički.“Znaš li čitati kompas?” Stari Un se ponovno okrenuo pre-

ma Stojku. “Predlažem smjer 46. Poznaješ li taj put?”“Feldwebelu, kažem da. Kompasi dobra stvar”, odgovorio

je Stojko, promatrajući instrument sa zanimanjem dok je stajaona karti. “Mi idemo Stojkovim putem i kompasovim putem. Nabojištu loši vojnici ne koriste kompas. Oni sijeku cestu, lovezmije.”

“Pokret!” povikao je Stari Un, zabacivši svoj automat narame.

Neko smo vrijeme hodali cestom prema Gulumanovu. Ondasmo skrenuli u brda i cesta je postala ne baš mnogo bolja oddvaju kotačima utabanih puteljaka.

U blizini se začula paljba iz strojnice. Kolona se na trenutakzaustavila, osluškujući. Nemoćno smo pogledali prema grmlju.Nikome od nas nije se svidjela ideja da mora marširati kroz tajlabirint trnja i suhe, čvrsto urasle vegetacije.

Mjesec je bio blijedožut i bacao je duge sjenke.

Page 15: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

2928

Mačete su fijukale dok su nam dvojica pripadnika kažnje-ničke jedinice probijala put između kaktusa.

Bili smo napeti i neprestano u iščekivanju. Mogli smo nanju-šiti opasnost i smrt. Držali smo oružje na gotovs.

“Prokleto zlokobno mjesto”, prošaputao je Bizon prestraše-no. “Radije se borim protiv Rusa. Njih bolje poznajemo!”

“C’est un bordel!” rekao je Legionar. “Ali može biti samojoš gore!”

Maleni je zastao tako naglo da sam se zabio u njega.“Netko nas promatra”, prošaputao je grubim glasom. “Neki

kurvini sinovi. Prokleti ubojice.”“Sigurno?” upitao je Stari Un nervozno. Poznavao je i po-

štovao životinjske instinkte Malenoga.“Nikada ne griješim”, rekao je Maleni. “Idemo ih pronaći i

otkinuti im njihova prokleta jaja.”“Na mene ne računajte”, promrmljao je Porta nervozno.

“Mračno je kao u unutrašnjosti pičke crnačke kurve.”“Crnačka kurva, ah, da”, rekao je Maleni. “Nešto takvo bih

mogao pronaći i tijekom zamračenja.”Tiho su nestali između sjenovitih stabljika kaktusa.“Besev”, prošaputao je Legionar, pritišćući kundak lake

strojnice o rame.Vrijeme je sporo odmicalo. Prošla su gotovo četiri sata. Smrt-

ni je krik proparao tamu.“Koji je vrag ovo bio?” prošaputao je Gregor prestravljeno.Nešto prije zore vratili su se noseći između sebe veliku di-

vlju svinju.“Ova prokletnica je jedini partizan na kojega smo nabasa-

li”, cerio se Maleni. “Bilo ju je gotovo jednako toliko strah ko-liko i nas.”

“Bila je to ljubav na prvi pogled”, povikao je Porta, razdvoji-vši guzove mrtve divlje svinje.

“A tko je vrištao?” upitao je Stari Un.“Naša prijateljica”, nasmiješio se Porta. “Nije joj se svidjelo

kada smo joj presjekli vrat.”

“A što je bilo s partizanima?” upitao je Stari Un.“Tu su negdje u blizini”, potvrdio je Porta, zureći s nelago-

dom prema gustim kaktusima. “No, ne razumijem kako se mogukretati kroz ovo, a da si ne prosijeku put.”

Topništvo se začulo u daljini. Zrak je podrhtavao od eksplo-zija.

“Udaraju žestoko, nema što!” rekao je Stari Un s nelago-dom. “Prije no što shvatimo gdje smo, poslat će nas pola u kraljev-stvo nebesko.”

Bivši poručnik iz kažnjeničke jedinice stao je ispred StarogUna.

“No, Feldwebelu! Što sada? Odustaješ? Onda ću ja preuzetizapovjedništvo. Iako su mi skinuli oznake čina, složit ćeš se daimam više iskustva od tebe u predvođenju jedinice.”

Stari Un pripalio je polako svoju lulu sa srebrnim poklopcemi promotrio bivšeg časnika, koji je stajao ispred njega, izgledajućisav važan, ljuljajući se i pokušavajući opasno zuriti u njega.

“Vojniče! Je li ti itko ikada rekao da moraš staviti pete jed-nu do druge i stajati ravno kada se obraćaš sebi nadređenom?”

Bivši je poručnik postao pomalo nervozan, ali je ostao tvr-doglav.

“Feldwebelu, prestanite s tim glupostima. Ja ću preuzeti za-povjedništvo i voditi ovu jedinicu. To je sve!”

Maleni mu je prišao.“Slušaj ovamo, sine”, zagrmio je, zgrabivši ga za ovratnik.

“Nećeš ti preuzeti nikakvo zapovjedništvo! Vrati se u svoju pro-kletu košaru i lezi dok te netko ne pozove.”

“Udari ga jednom, pa da se usere”, predložio je Bizon, obli-zujući se oko usta.

Maleni je oborio bivšeg poručnika na leđa, na svinjsku kožukoju su netom prije oderali.

Svećenik je kleknuo i pomolio se slabašnim, svećeničkim pis-kutavim glasom. Zamahnuo je raspelom kućne izrade od granči-ca ispred njega.

“Isuse, koji luđak”, smijao se Lubanja.

Page 16: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

30 31

Maleni se pridigao na lakat i pogledao prema kaktusima.“Oni gadovi nas ponovno gledaju!”Bizon je skočio na noge, i prije no što ga je itko uspio zau-

staviti, ispraznio cijeli magazin u grmlje u jednom dugom rafalu.“Jesi li lud, čovječe?” prekorio ga je Stari Un bijesno. “Na-

vući ćeš nam cijelu njihovu bojnu na vrat.”“Oni jednostavno izlude čovjeka, ti prokleti kaktusi. Neke

su nas oči promatrale”, stenjao je Bizon, a vrećice sala podrhta-vale su na njegovim obrazima.

“Oberst Divlja Svinja nikada me nije trebao udaljiti s onogposla kad sam bio šofer svog generala”, uzdahnuo je Gregor neu-tješno.

“Nikada mu to ne bi uspjelo da moj general i naš monokl ni-su bili na službenom putu u Berlinu. Bila je to taktička pogreškakoja je razdvojila nas troje.”

“Možda biste čak i dobili prokleti rat, ha?” iscerio se StariUn. “Ti i tvoj general i vaš monokl?”

“Nije nemoguće. Mi smo pripadali zajedno. Trebali ste vi-djeti kada je naš monokl namignuo šefu stožera, a mi smo povik-nuli, ‘Dođite ovamo, gospodine, i pogledajte ovu kartu bojnogpolja …’ To je bilo dovoljno da im mokraća počne kapati niz no-ge. Kada bismo skinuli kapu, zubi su im počinjali cvokotati. Ni-smo imali traga dlačica čak niti na lubanji. Pravu prusku general-sku glavu smo imali. Opskrbnik je bio mulac koji nikada nije tre-bao postati Oberstleutnantom. Kako bi se pokazao vrijednim togmjesta, morao se provesti kroz neprijateljsku topničku paljbunekoliko puta sa svojim kolima, a to mu se nikako nije sviđalo.

‘Gospodine generale’, rekao bi plaho. ‘Kako da provezemsvoje motorizirane jedinice kroz neprijateljsko bombardiranje?Mogu ići samo cestom 77.’ I budala bi je tada pokazala na karti.Kao da mi svi nismo vraški dobro znali gdje se nalazi cesta 77.

Moj general bi prešao prstom oko visokog ovratnika svojeuniforme i duboko udahnuo. Obrva podignutih gotovo na vrhglave, pogledao bi opskrbnika.

‘Ako mislite da je tako najbolje, svoje trupe možete pre-nijeti iznad tog područja u palankinima, ili možda želite da ja

riješim vaše probleme umjesto vas? Ako niste sigurni što bistetrebali raditi, predlažem da savjet zatražite od svojih vozača.’Monokl van, monokl ponovno na oko.

Taj je Oberstleutnant jecajući protisnuo nešto što je zazvuča-lo kao, ‘Vrlo dobro, gospodine generale!’ Anđeli su pjevali togadana. Pola osoblja saznalo je za njegovu junačku smrt već doposlijepodneva.

‘Stoka!’ rekao je moj general, dok smo s treskom otvaralivrata i jurili dalje, srušivši usput nekoliko nedužnih posilnih.

‘Psihološki je dobro poginuti u oblaku prašine’, objasnio jemoj general.

I stavili smo ruku u uniformu, kako bi nas cijeli svijet vidiou stavu Napoleona.

‘Sada će te budale valjda neko vrijeme imati na umu tkoovdje donosi odluke’, rekao je moj general, otpivši dobar gutljajiz svoje čaše. Uvijek smo pili konjak iz čaša za pivo. One uobi-čajene bile su nam premalene.

‘Da, gospodine generale!’ viknuo bih ja.Ja bih popio jednu čašu, ali ne više od toga. Moj general ni-

je volio da njegov vozač previše popije. Velika je odgovornostbila voziti generala, ali obično sam uspijevao popiti još dvije ilitri čašice nakon što bi on otišao u krevet. Ubrzo nakon toga do-bili smo svoju četvrtu zvjezdicu i preuzeli zapovjedništvo nadvojnom grupom, ali oni zlikovci iz prokletog kadrovskog stožeraposlali su odlikovanje i oznake čina za stožernog časnika Ober-stu Divljoj Svinji. Ako je bio stravičan kao Oberst, kao general--bojnik bio je gori no što se može zamisliti. Odlazio sam onamonekoliko dana, nadajući se da će mu dodijeliti diviziju koju bimogao odvesti u smrt i uništenje. Ali nisu. Umjesto toga, pro-movirali su ga u šefa stožera u mojoj diviziji. To je bila moja zlasreća. Moj je general odletio u Berlin kako bi im zahvalio nasvojoj novoj zvijezdi i dobio novu uniformu sada kada je postaoGeneraloberstom2. Divlja Svinja me susreo u komandnoj pro-storiji kada sam se vratio s uzletišta bez mog generala i našeg____________________2 čin u njemačkoj vojsci, između generala i feldmaršala (nap. prev.)

Page 17: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

32 33

monokla. Smiješio se poput vraga koji promatra župnike kako seprže na ugljevlju pakla. Dao mi je izbor da smjesta odem nadrugi dio bojišta, ili se pojavim pred sudom s njim na mjestusuca. Presuda je bila donesena već unaprijed. U njegovim zlob-nim očima mogao sam vidjeti krvava vješala.”

“A što si to tako strašno učinio?” upitao je Barcelona za-čuđeno.

“Kada voziš generala, lako se umiješati u stvari zbog kojihse možeš naći u neprilici. Nikada nisam niti sanjao da me prok-leta Divlja Svinja čekala. Pljusnuo me po licu dokumentima i uzstravičan smiješak, dodao na očinski način:

‘Unteroffizieru Martin, da si rođen dvadeset godina ranije ida si živio u Chicagu, Al Capone ne bi pogriješio kada bi te uzeoza svog glavnog pomoćnika. Čak i sada, bilo koji bi te sud nasvijetu, bez imalo oklijevanja, osudio na doživotnu zatvorskukaznu zbog stvari koje si učinio.’

Sljedećih me petnaest minuta besramno klevetao. Kada steUnteroffizier, jednostavno morate podnositi takve stvari kada vamih izgovara šef stožera. Obuzeli su ga svi oni primitivni vojničkiosjećaji. Hodao je gore-dolje, a svaki puta kada bi na trenutakzastao, čučnuo bi nekoliko puta, zbog čega bi mu zaškripale čiz-me. Imao je najškripavije čizme. Napravljene posebno u tu svrhu.Njegov nos bio je jedan od onih koji imaju problema s vratimana guranje i podsjećaju vas na krvavu rimsku povijest. Naočalesu mu bile poput farova na Horchu. Duboko sam udahnuo, uhva-tio se za trbuh i upitao mogu li pričekati dok se moj general i našmonokl ne vrate, kako bih mu mogao čestitati na četvrtoj zvjezdi-ci. Ne uspije to postići svaki Prus. Čin Generalobersta rezervi-ran je samo za one najbolje. Moj general često mi je govorio daje lakše ubojici ući u kraljevstvo nebesko nego čovjeku rođenomod žene postati pruskim generalom.

Morao sam dva puta pitati prije no što je Svinja shvatio štotražim. Ugurao je bradu u ovratnik i izdahnuo kroz nos poputnosoroga koji se sprema napasti.

‘Smatraš li me ti idiotom?’ bijesno je povikao.

I smatrao sam ga idiotom, ali mislio sam da ću si malo pro-duljiti život ako to zadržim za sebe. Znao je dobro što radi, tajgad. Da me pustio da pričekam kako bih se oprostio sa svojimgeneralom i našim monoklom, nikada se ništa ne bi promijenilo.Ja bih bio na istom položaju kao u vrijeme kada sam se smijaogeneralima koji su se klizali po ledu na svojim guzicama. Mojme general pokušao vratiti nekoliko puta, ali prokleti ga je Svinjazaustavio svaki put preko nekih ljudi u Berlinu. Nije li život stra-šan?” Podigao je pogled prema nebesima kao da s njih možeočekivati nekakvu pomoć.

“Jeste li ikada razmišljali o tome kako rijetko dobijete onošto želite? Baš kada vam dobro krene, iznenada se dogodi neštojako loše. Pogledajte ove ruke.” Ispružio je svoje prljave, izgre-bene, žuljevite ruke. “Ranije su bile bijele i meke kao u časnesestre. Pogledajte moje čizme. Sva govna Balkana vise s njih.Kada sam bio sa svojim generalom, bile su ulaštene poput ogle-dala.” Uzdahnuo je i obrisao suzu u oku, razmišljajući o slavnimdanima prošlosti.

“Jednostavno nisam stvoren za sve to natezanje uokolo spješaštvom.” Uzdahnuo je još jednom. “U hramu mog srca gorivelika svijeća za mog generala i naš monokl i ja znam da onmisli na mene kada klekne u svojoj noćnoj uniformi pokraj svogtvrdog ležaja i povjeri sebe Vrhovnom ratnom vođi i pomoli muse da blagoslovi naš rat.”

Marširali smo možda sat vremena kada je prema nama izanekog kaktusa zaštektala strojnica.

“Trčite, trčite!” vikao je Lubanja histerično, trčeći uskomstazom.

“Zaveži, ti blesane!” prekorio ga je Porta ljutito, bacivši ruč-nu bombu u smjeru mjesta s kojeg je dopirao zvuk strojnice.Začula se glasna eksplozija i strojnica je utihnula. Gotovo u istomtrenutku, druga je otvorila vatru nešto iza nas.

Izbila je panika. Ručna bomba eksplodirala je između nas,odnijevši noge jednom pripadniku kažnjeničke jedinice.

Page 18: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

3534

Maleni se skrio iza kaktusa. Meci su parali mesnate listoveoko njega.

Ja sam se bacio na tlo, stisnuo se čvrsto iza mravinjaka.Bizon, koji se sastojao od otprilike stotinu i pedeset kilogramamesa, šljema i automata, projurio je stazom. Pucao je iz automa-ta. U kaktusima je nastala pomutnja. Djelomično su je uzroko-vali i divlji Bizonovi krici.

“Poludio je”, rekao je Porta, pritisnuvši se čvršće uz tlo.Nešto kasnije, Bizon se pojavio iza kaktusa, vukući za so-

bom dva krvlju natopljena leša.“Koji vrag je tebe uključio?” upitao je Porta, zapanjeno pro-

matrajući Bizona dok je brisao nož u jedno od tijela.“Poludio sam. Tako sam se razljutio da sam mogao drobiti

kokosove orahe svojom prokletom guzicom”, ljutito je povikao.“Ta partizanska kopilad je dovoljno dugo srala po nama. Bilo imje potrebno nekoliko dobrih njemačkih zaušnica.”

Popili smo rashladno sredstvo iz jedne od strojnica, Maksi-ma. Bilo je odvratnoga okusa, ali ipak je to bila voda.

Sunce se pojavilo iza planina kada smo nastavili sa svojimmaršem. Sve je poprimilo prekrasan ružičast sjaj. Drhtali smo.Noći su bile hladne, ali svejedno smo uživali u njima. Za satvremena bit će vruće kao u pećnici. Počeli smo se otresati jednina druge. Do podneva smo se već zamrzili. Najviše smo mrzilisvećenika zbog njegovog neprekidnog prebiranja po zrncimakrunice i molitve:

“Bog je s nama! Bog će nam pomoći!”“Začepi!” zagrmio je Heide bijesno. “Bog je zaboravio na

nas!”“Bog je s prokletim Rusima”, otpuhnuo je Bizon, koristeći

tanji list kaktusa kao lepezu. Znojio se dvostruko više od ostalih.Dvostruko više od ostalih. Dva puta je pokušao ostaviti minoba-cač, ali Stari Un je to svaki puta primijetio i poslao ga natrag daga ponese.

Po dvojica pripadnika kažnjeničke jedinice predvodila suput mačetama. Smjenjivali su se na tom mjestu svakih pola sata.Probijanje kroz kaktuse bilo je uistinu naporan posao.

U podne Stari Un zapovjedio nam je da stanemo. Svi smobili iscrpljeni. Jedan iz kažnjeničke bojne umro je u strašnimgrčevima. U njegovoj su čizmi pronašli malenu zelenu zmiju.Porta ju je ubio i bacio na Heidea, koji se toliko prestravio da seonesvijestio. Prvo su pomislili da je umro od srčanog udara, alikada je došao k svijesti u njemu je bilo više života no što sesvidjelo Porti. Dvojica su ga morala držati dok mu je treći vezi-vao ruke.

Nakon sat vremena Stari Un je zapovjedio da krenemo dalje,ali napredovali smo sporo. Do zalaska sunca prešli smo svegajoš nekoliko kilometara. Bez pomisli na hranu bacili smo se natlo i ostali bez svijesti. Cijeli sljedeći dan ostali smo na tom mjestu.Mrak je pao prije no što smo se probudili.

“Idemo popiti kavu i pokušati se malo pribrati”, predložioje Porta, skinuvši poklopac s jedne od svojih pet čuturica.

Maleni je sjedio nasred puta sa svojim smiješnim cilindromna glavi. Prebacivao je veliku cigaru iz jednog kuta usana u drugi.

“Treba izvući ono najbolje iz svega”, izjavio je. “Ovi kaktu-si između kojih se provlačimo nisu ni približno tako loši kao štobi bilo smrzavanje do smrti, kao komad prokletog mesa, u nekojprokletoj rupi pokraj jednog od jebenih bacača plamena. Ovdjese bunite zbog vrućine, ali jeste li baš svi zaboravili kada smobili u Kolymi, gdje bi nam otpadali penisi kada bismo izišli vanpišati? I što su ti prokleti mravi u usporedbi s jebenim sibirskimvukovima čija omiljena hrana su Nijemci? Kada se samo togasjetim, ovo je u usporedbi s time najobičniji izlet.”

“Ti si preglup da bi shvatio koliko je strašno ovo mjesto”,rekao je Bizon, koji se znojio kao da je u sauni.

Maleni je nastavio pušiti, nosa dignuta uvis. Pepeo s cigareotresao je elegantnom gestom kakvu je vidio na filmu kod ame-ričkih biznismena.

“Glup? Možda jesam, možda nisam! Vojnička služba me,prijatelju, naučila da je potrebno zdravo tijelo ako namjeravašpreživjeti. Mozak ionako sam naraste, sinko. Ako imaš previše

Page 19: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

3736

sive tvari u početku, poludiš čim shvatiš gdje si. Ti prokleti pa-metnjakovići to jednostavno ne mogu podnijeti.”

Preko puta protrčao je škorpion. Lubanja ga je zdrobio kun-dakom puške.

Teško tutnjanje topništva se nastavilo.Roj Štuka pojavio se iznad planina. Bombe su bile jasno

vidljive ispod njihovih krila.“Gdjegod ispuste taj teret, uzrokovat će strku”, rekao je Feld-

webel Schmidt, napunivši magazin svog automata.Stari Un izderao se na bivšeg poručnika koji je odbacio dvije

rezervne cijevi za strojnicu.“Sljedeći čovjek kojeg uhvatim da ostavlja oružje, bit će

ubijen”, bijesno je povikao Stari Un.“Pitam se hoće li ikada izmisliti Njemačku u kojoj će biti

ugodno živjeti?” upitao je Bizon zamišljeno, zdrobivši dugogzelenog kukca petom čizme.

“Svagdje je zanimljivo”, rekao je Porta, ne obrativši se niko-me posebno – a većina onih koji su se nalazili oko njega nisu gani čuli. “Sjećam se kada sam bio uhićen u garnizonu u Münche-nu – samo zato što sam se htio krizmati u crkvi. Mislili su da mekažnjavaju kada su me zatvorili, ali nisu bili u pravu. To su bilineki od najljepših trenutaka u mom životu. Trenuci kojih ću seuvijek rado sjećati. Neko vrijeme u zatvoru je nužno ako želiteizvući ono najbolje od života.”

“Sad si baš rekao”, rekao je Maleni, okrećući cigaru u usti-ma. “Čak niti u ovom prokletom ratu u kojega smo ušli čovjekunikada nije dosadno.”

“Nećeš nam valjda reći da ti se ovo sviđa?” povikao je Lu-banja zaprepašteno.

“Zašto ne?” upitao je Maleni s veselim izrazom lica. “Ne-mam vremena za trošiti ga kako bih žalio sam sebe. Ja uživam uratu. Kako ja mogu znati kako će izgledati taj prokleti mir? Nekigovore da će biti još gore no što je u ratu. Moj stari djed, koji jeodgulio osam godina u Moabittu, jer se zaprijetio da će caru od-sjeći guzove, rekao mi je da se čak i u Moabittu može dobroprovesti.”

“Misliš da mravi uživaju?” upitao je Barcelona, raskopavšimravinjak cijevi svog automata.

“Niti jedno živo biće ne može postojati, a da se ne zaba-vlja”, odgovorio je Porta. “Čak i kolibrići ponekada prasnu usmijeh.”

“Vidio sam istražitelja Nassa da se jednom smijao”, povikaoje Maleni, “a to bi trebalo biti praktički nemoguće. Ocat je poputsoka u usporedbi s tim kiselišem od čovjeka.”

“Dolje!” povikao je Porta, pognuvši se brzinom munje izateške strojnice.

Začuo se zvuk poput grmljavine, a tragovi svjetlećih meta-ka probijali su se između kaktusa. Bacao sam ručne bombe. Au-tomat je zapucao iza kaktusa. Tu buku prekidali su vrisci, a potomse smrtna tišina spustila na suncem opaljen krajolik. Cvrčci sunastavili svoju svirku.

Ostali smo u zaklonima, čekajući.Heide je naslonio bacač plamena na kamen i ispalio mlaz

plamena između kaktusa. Vonj spaljene nafte visio je u vrućemzraku. Dvije žive baklje istrčale su iz šume kaktusa i bacile se uagoniji na tlo. Polako su izgorjeli.

“Što je, za ime Božje, to bilo?” zapanjeno je upitao Bizon.“Partizani”, smijao se Porta. “Odbljesak sunca odbio se od

nečeg metalnog. Da nije, bili bismo gotovi, sinko.” Još uvijeknas prati nekakva vraška sreća. Među mrtvim partizanima su i tribugarska vojnika.

“Čini se da nas naši balkanski prijatelji napuštaju”, rekao jeStari Un, gurkajući tijela pomoću cijevi svog automata.

“Presjeći ću ti uskoro taj prokleti vrat. Hoću, ti crna prokle-ta vrano”, zagrmio je Maleni, koji se posvađao sa svećenikom.Odgurnuo ga je dovoljno jako da je ovaj pao na leđa i udario gla-vom o kamen.

“Moraš li napadati čovjeka koji se ne može braniti?” preko-rio ga je Stari Un.

“A zašto ne?” odgovorio je Maleni, pljunuvši svećenika.“Tko me to naučio, pitam ja tebe! Prokleta vojska, zar ne? Jesi li

Page 20: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

38 39

ikada vidio prokletog vojnika da svoj bijes iskaljuje na jačem odsebe, na nekom časniku? Jesi li?”

“To je jeftina isprika”, rekao je Heide poučno, iznenada usta-vši u obranu svećenika. “Wolfgang Creutzfeldt, ti si stvarno ga-dan momak. Uvijek okrutan, uvijek grub. Nisi u skladu s duhomnaše nove Njemačke.”

“Slušaj, ti gade jedan”, zarežao je Maleni, šutnuvši nogomza svećenikom. “Misliš da želim završiti karijeru kao natporuč-nik u prokletoj Vojsci spasa?”

“Što kaže kompas?” upitao je Stari Un Stojka.“Četrdeset i šest, kao što si rekao, Feldwebelu. Ti se ne lju-

titi kada ja kažem da mi moramo brzo nastaviti.”“Idemo dalje”, odlučio je Stari Un nervozno. “Stojko na

čelu.”“Isuse Kriste, pokreni svoju guzicu prema čelu kolone, mom-

če!” povikao je Maleni, koji je slijedio Stojka u stopu.Spuštali smo se dugom padinom. Čak i kažnjenici su se sada

bolje snalazili s mačetama. Padina je bila tako strma da smo semorali ukopavati petama pri svakom koraku.

Došli smo do komada stijene koji je bio od škriljevca, pa smomorali koristiti Gregorovo uže za penjanje. Stari Un nije namdopustio da se odmaramo sve dok nije pala noć. Prozivka je po-kazala da dvojica nedostaju.

Stari Un je pobjesnio, tražeći dragovoljce koji će se vratiti ipotražiti ih. Nitko se nije javio. Daleko iza sebe ugledali smosignalne rakete, a između nas i raketa posve sigurno bilo je par-tizana.

Svećenik je ustao i ponudio se da će se vratiti sam po njih.“Ne!” Stari Un je grubo odbio njegovu ponudu. “Partizani

bi te uhvatili prije no što bi daleko stigao, a ne moram ti posebnopričati što rade sa svećenicima.”

“Bog će mi pomoći. Ne bojim se”, odgovorio je svećeniktiho.

“Bog, Bog, Bog”, prezirno je govorio Maleni. “Bolje bi ti bi-lo da svoje povjerenje ukažeš jednoj od ovih ljepotica.” Pogladio

je svoje oružje. “Partizani ih nimalo ne vole. Bolje MG-42 u rucinego Bog na nebu!”

“Da ih ipak odem potražiti?” upitao je svećenik, ignorirajućiMalenog.

“Rekao sam, ne!” odlučio je Stari Un. “Ne želim biti odgo-voran za to što ćeš ti biti raznesen na komadiće.” Pokazao jeprema Unteroffizieru Krügeru iz oklopne divizije. “Uzmi dvoji-cu kažnjenika sa sobom. Potražite ih. Vratite se u roku dva sata snjima ili bez njih.”

“Što nas briga za te zatvorske ptičice?” povikao je Krüger,sa strahom na licu. “Zašto bismo mi riskirali svoje živote zbognjih? Možda su dezertirali partizanima. Ta govna bez činova uči-nila bi bilo što.”

“Začepi”, prekinuo ga je Stari Un, “i kreni.”Krüger je odabrao dvojicu kažnjenika. Kuhao je od bijesa.“Idite na čelo”, zapovjedio im je zlobno. “Kao nekadašnji

časnici navikli ste na to. I pazite se. Svrbi me prst na okidaču.”“Što smo ti mi ikada učinili nažao?” protestirao je jedan od

njih slabašno.“Samo pokušajte nešto učiniti”, zagrmio je Krüger bijesno.Još dugo nakon što smo ih izgubili iz vida, mogli smo čuti

njegov glas.Maleni je otišao između kaktusa i vratio se s tri bugarske

gamaše i ruskim kalašnjikovom.“Gdje si to pronašao?” upitao ga je Stari Un.“Osvojio sam ih na tomboli”, iscerio se Maleni, bacivši se

potrbuške. Nastavio se smijati, ne mogavši prestati. Izgleda dase smatrao iznimno duhovitim.

Zapalili smo vatru. Drvo je bilo potpuno suho, tako da nijebilo izdajničkog dima.

Porta je htio skuhati kavu, ali tek nakon duge svađe StariUn mu je dopustio da za to upotrijebi dragocjenu vodu. Kava jeimala divan miris. Sjedili smo slušajući cvrčke i udaljene zvuko-ve rata.

Page 21: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

40 41

“Kada si žedan, pomaže ti ako sišeš kamen”, rekao nam jeLegionar.

“Prokleto je lijepo sjediti ovdje i gledati u noć”, rekao jeMaleni sanjivo. “Kao da smo prokleti izviđači. Uvijek sam htiobiti u izviđačima.”

“Bit će gadno!” rekao je Tango proročki, lašteći svoj piš-tolj.

“Crna ptica smrti dolazi po nas”, prošaputao je Gregor zlo-kobno, dok smo slušali odjeke eksplozija od kojih su se treslabrda.

Porta je tiho svirao na svojoj flauti. Maleni je izvadio izdžepa usnu harmoniku. Tango je zaplesao, s karabinom umjestoplesne partnerice.

“Hoćeš li spavati sa mnom večeras?” tiho je prošaputaooružju.

Napao nas je roj nekih čudnih kukaca. Ruke i noge straho-vito su nam naticale nakon svakog uboda. Porta i Maleni pokrilisu glave i vratove svojim kacigama koje su koristili uz bacačeplamena, ali mi ostali nismo se imali čime zaštititi. Lica su namuskoro postala neprepoznatljiva.

Žeđ je postajala sve gora.“Bon, mes amis! Sve dok se možete znojiti, nećete umrijeti

od žeđi”, rekao je Legionar tiho. “Kada se prestanete znojiti, toznači da ste u opasnosti.”

Vode smo imali dovoljno samo još za četiri dana, čak i uzminimalnu potrošnju koju nam je zapovjedio Stari Un. Tango jesmatrao da će nam biti potrebno dva tjedna da se probijemo.Kretali smo se jako sporo. Neki su pokušali sisati vodu iz kaktu-sa, od čega su se stravično razboljeli. Trbusi su im se doslovceokrenuli iznutra van u napadajima povraćanja.

Krüger se vratio, ne pronašavši nestale ljude.“Jesi li ih uopće tražio?” sumnjičavo je upitao Stari Un.“Tražili smo posvuda, gospodine Feldwebelu”, odgovorio

je bivši poručnik ljutito.“Jeste li, Unteroffizieru Krüger?” upitao je Stari Un oštrim

glasom.

“Zavirili smo ispod svakog kamena. Samo smo još trebaliupitati mrave jesu li možda pojeli naše ljude!” povikao je Krü-ger bijesno.

“Prešli su na neprijateljsku stranu”, rekao je bivši poručnikiz pješaštva.

“Zaveži dok te nitko ništa nije pitao!” povikao je Stari Unljutito.

“Jesu li to oni kurviši najebali?” upitao je Maleni, cereći seod uha do uha.

“Ako misliš na mene”, povikao je jedan od kažnjenika izsjene, “ja sam još uvijek ovdje!”

Spavali smo tek nekoliko sati kada su nas stražari probudili.Kolona partizana prošla je u mraku, a da nas nisu primijetili.

Sa strahom smo napinjali sluh i osluškivali tamu. Dva suhica odjeknula nedaleko od nas.

“Pripremite se za pokret”, prošaputao je Stari Un, zabacivšisvoju opremu na rame.

Bio sam na začelju. Bilo je tako mračno da nisam mogaovidjeti prst pred nosom. Iznenada sam se našao posve sam. Oprez-no sam uključio baterijsku svjetiljku. Samo kaktusi i kukci. Na-peto sam osluškivao. Niti zvuka. Svi kao da su propali u zemlju.

Pokušavaju se našaliti sa mnom, pomislio sam. Toliko suludi da bi to učinili u ovako ozbiljnoj situaciji.

Ponovno sam oslušnuo. Samo tišina. Nisu se čuli čak niticvrčci. Napravio sam nekoliko opreznih koraka prema naprijed.Skrili su se. Samo kako bi uživali u mom strahu.

“Dovraga, pokažite se!” rekao sam napola glasno. “Ovo nijesmiješno!” Ništa se nije pomaknulo. Jesam li se izgubio?

“Stari Un!” tiho sam ga pozvao. Kapljice znoja potekle sumi niz lice od straha. Sam na partizanskom teritoriju usred oveužasne šume kaktusa.

“Porta! Pojavi se, proklet bio!”Odgovora nije bilo. No, ipak? Nije li ono bio nečiji glas?

Ponovno sam ih pozvao i osluškivao. Ništa. Vjetar? S vremenana vrijeme osjetio sam dašak vjetra na obrazima. Iznenada sam

Page 22: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

42 43

prestravljen shvatio da sam posve sam. Sam kao pas! Izgubiosam svoju jedinicu. Nisu primijetili da sam zaostao. Možda jošnisu niti primijetili da me nema. No, vratit će se kada primijete.Stari Un neće me samo tako ostaviti. Vratili bi se čak i po Krü-gera.

Stajao sam posve mirno, osluškujući zvukove noći. Čuli suse samo neravnomjerni dašci vjetra, kretanje mrava i zujanje kuka-ca. Često sam bio sam ranije tijekom rata, ali nikada se nisamtako osjećao. Uvijek sam znao gdje se nalazi neprijatelj i u kojemsu smjeru naše linije. U ovoj strašnoj šumi kaktusa neprijatelj jemogao biti bilo gdje. Nemilosrdan neprijatelj. Naše linije bile sujako daleko. Nisam čak znao niti gdje. Koliko sam ja znao, mo-gle su biti i probijene, a Južna je armija možda upravo bila ubijegu prema Njemačkoj. Morao sam pokušati pronaći jedinicu.U najgorem slučaju, morao bih se snaći sam. Pripremio sam au-tomat i ručnu bombu. Samo ostani hladne glave, govorio sam si.Nemoj baciti bombu na svoje!

Nisu mogli samo tako nestati. S jedinicom Starog Una tadasam bio već četiri godine, i toliko smo toga prošli zajedno. Četirigodine, dan za danom, na svim mogućim bojištima. Dobro, bilismo ponekada razdvojeni u bolnicama, ali ne zadugo. Ta je jedi-nica moj dom! S njima se osjećam sigurno. Čak i kada ležiteudobno smješteni u bolničkom krevetu, možete osjetiti nostal-giju za svojim domom. Za svojom jedinicom koja je negdje naprvim linijama bojišta. Kada vas otpuste i pošalju natrag s tricrvene crte preko vaših dokumenata – koje označavaju lakšedužnosti i promjenu zavoja svaki dan – sve vaše boli nestajukada ugledate dobro poznata lica. I odmarširate sa svojom jedi-nicom prema prvoj liniji. Čak vas i ozljede pluća, koje su vasskoro ugušile u bolnici, sada uopće više ne zabrinjavaju. Ponov-no ste kod kuće. Ništa drugo nije važno. Vaši se prijatelji brinuza vas. Stave vas na tešku strojnicu ili vas zaduže da se brineteza radio. To se možda obavljati i uz nezacijeljenu ozljedu pluća.

Neću dopustiti da se te veze prekinu samo zato što sam seizgubio u prokletoj šumi kaktusa! Potražit će me čim primijete

da me nema. Tango će se okrenuti i vidjeti da sam nestao i uzbu-niti ostale. Tango je hodao ispred mene.

Bilo bi ludo nastaviti pravcem kojim smo se kretali. Lakobismo se mogli mimoići. Radije ću sjesti i pričekati zoru. Nasunčevu svjetlu stvari uvijek izgledaju drugačije.

Nisam dugo sjedio kada me iznenada uhvatila panika. Ustaosam i počeo polako hodati naprijed. Cijelo vrijeme mi se činiloda čujem glasove. Ali bio je to samo vjetar. Borbeni instinkti ša-putali su upozorenja. Više nisam bio sam. Tiho sam se skrio po-kraj kaktusa. Automat mi je bio spreman. Tišina. Ništa osim tiši-ne. I mrkle tmine koja kao da me gušila.

Nikada neću saznati koliko dugo sam stajao ondje spremanza akciju. Odlučio sam krenuti dalje. Iz tame se začulo zveckanječelika. Greblo me po mojim nategnutim živcima poput hitaca.Tiho sam se spustio dolje i izvadio ručnu bombu iz čizme.

“Šuti, ti strašljivče jedan!” prošaputao je Porta svojim prekra-snim glasom iz tame.

“Nisam to učinio namjerno, ti glupane!” Odjeknuo je glasMalenoga kroz šumu.

Netko se nasmijao. To je zasigurno bio Barcelona.U sebi sam vikao osjetivši olakšanje, ali u grlu kao da mi se

zaustavila knedla i nisam mogao pustiti niti glasa.Pažljivo sam krenuo naprijed.“Stoj ili pucam”, zarežao je Porta iz tame.“To sam ja!” povikao sam.Ponovno sam kod kuće. Stari Un je s njima.“Gdje si ti dovraga bio?” upitao me Porta s prijekorom u

glasu. “Sljedeći put se nećemo vraćati po tebe.”“Hvatao si neke ženske, zar ne?” upitao me Maleni, hihoćući.

“Nema ih ovdje baš previše. Možda si pojebao mravinjak! Malote poškakljalo po onoj stvari!”

Objasnio sam im što se dogodilo.“Preživjet ćeš ti to”, rekao je Porta. “Mislio sam da smo te

se konačno riješili ovaj put.”

Page 23: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

4544

“Bit će on s nama kad dobijemo svoje dokumente”, cerio seGregor.

Nešto prije zore nastavili smo marš. Jedan od ranjenika jeumro. Otišao je tiho, dok smo ga nosili. Stari Un zatražio je odnas da ga zakopamo.

“Polegnimo ga na ono, i nestat će ga prije no što se okrene-mo”, rekao je Maleni praktično, pokazujući prema divovskommravinjaku. “Ovi crveni mravi mogli bi se riješiti slona dok japojedem tvrdo kuhano jaje.”

Ali Stari Un bio je tvrdoglav. Ustrajao je na tome da poko-pamo mrtvog vojnika.

Svećenik mu je napravio križ od dvije stabljike kaktusa.Bijesni, iskopali smo rupu i skotrljali njegovo tijelo u nju.

Grob nije bio dovoljno velik, pa smo ga morali svinuti i nagazitina njega kako bismo ga ugurali u zemlju.

Svećenik je održao kratki govor i izrecitirao nadgrobnu mo-litvu nad njim. Naposljetku smo nogama nabili zemlju prekonjega.

Bizon je bacio šljem na grob. Izudarani, ulubljeni, limenišljem koji je bio u ratu od samog njegova početka.

“La merde aux yeux”, podrugljivo je rekao Legionar. “Nebude baš svaki poilu ispraćen ovako lijepo, s molitvama i ba-canjem zemlje na njega.”

“Zahvala nije baš nešto po čemu se vojska ističe”, rekao jePorta otrovno.

“Držite vojsku podalje od toga!” povikao je Heide ogor-čeno.

“Nije me uopće briga za tvoju vojsku”, odgovorio mu jePorta ljutito. “Nije učinila ništa drugo osim što me mučila odprvog dana kada smo se sreli!”

“Moja vojska, kako je ti nazivaš, će tebe već srediti”, obećaoje Heide. Prijeteći je podigao šaku. “I veći govnari od tebe sumislili da se mogu posrati na nju i proći nekažnjeno.”

Cijeli niz tijela – bugarskih vojnika – ležao je duž puta. Ko-sturi i rastrgane uniforme. Mravi su odnijeli ostalo.

Porta je naslonio jednog od kostura na kaktus i okrenuo mujednu ruku tako da pokazuje prema jugu.

“Preplašit će na smrt sljedećeg usamljenog junaka koji pro-đe ovuda, bogami”, smijao se Maleni. Stavio je opušak cigare uusta.

Ostalo nam je još samo nekoliko kapljica vode. S teškommukom borili smo se da nastavimo dalje kroz taj blještavi pakao.

Svećenikove misli počele su lutati. Mislio je da je biskup, ada su kaktusi njegova kongregacija. Hodao je pokraj kolone,pjevušeći psalme grubim, ispucanim glasom, plašeći strvinare.

Stari Un to više nije mogao podnositi. Pljusnuo ga je neko-liko puta po licu.

Svećenik je sjeo na tlo i zaplakao poput djeteta.“Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” povikao je pre-

ma nebesima.“Likvidirajmo ga”, predložio je Julius Heide hladno. “Te

crne svinje samo donose nesreću. Führer nam je rekao da su tiBožji sluge na zemlji nepotrebni. Bog se može brinuti za nas ibez njih.”

“Je li Adolf rekao i to?” upitao je Maleni začuđeno. “Što lisve taj maleni prokletnik nije rekao?”

Vukli smo svećenika za sobom. On nas je blagoslivljao ijamčio nam vječni život.

“Možeš se jebati s time, župniče”, povikao je Porta, zamah-nuvši automatom iznad glave. “Umjesto toga, pomozi nam da sezadržimo na ovom životu što dulje možemo.”

“Kako bi bilo da nekoliko Božjih munja pogodi glave onihpartizanskih prokletnika koji su iza nas?” upitao je Maleni, uvijekpraktičan.

Tada smo već svi sisali kamenčiće. Oni su nam zveckali pozubima dok smo davali sve od sebe kako bismo izvukli i po-sljednju kapljicu sline iz naših presušenih žlijezda. Bili smo blizuludila.

Stari Un zakleo se da će ubiti prvog čovjeka koji otpije gu-tljaj iz svoje čuturice.

Page 24: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

46 47

U podne sljedećeg dana Porta je uhvatio FeldwebelaSchmidta kako potajno pije vodu i odvukao ga Starom Unu. Ovajmu je zapovjedio da nosi teški minobacač. Osim toga, ostao jebez četiri sljedeća sljedovanja vode. Koja je zapravo činio pojedan gutljaj za svakoga, ali ti su nam gutljaji bili dragocjeniji odbisera.

Schmidt je, međutim, uspio ponovno ukrasti vodu. Bio jeprvo pretučen, a da Stari Un nije intervenirao, ubili bi ga. Nakontoga morao je trčati krugove na suncu, dok smo se mi ostali od-marali.

Nakon tridesetak minuta trčanja, počeo je vrištati i bacio sena tlo. Odbijao je ustati. Legionar ga je podigao na noge pomoćuudaraca kundakom, pa je ovaj ponovno počeo trčati. Schmidt jeuskoro puzao oko nas na rukama i koljenima.

Legionar ga je udario u rebra i zabio mu lice u prašnjavotlo.

“Umrijet će”, rekao je Gregor.“Točno”, odgovorio je Lubanja nezainteresirano. “To je

njegova vlastita krivnja, zar ne?”Nitko od nas ga nije žalio. Stari Un povjerio mu je zalihu

vode, a kao Feldwebel znao je koja je bila cijena krađe vode. Sta-ri Un nije imao nikakva izbora u toj stvari. Da je pustio Schmidtada prođe nekažnjeno, mi ostali ubrzo bismo se međusobno po-klali zbog vode. Nije uvijek zabavno zapovijedati jedinicom, anije niti dužnost Starog Una da promatra čovjeka kako si kopagrob. Ali ako samo ubije Schmidta, mi ćemo to jedva primijetiti.Vidjeli smo već previše ubijenih ljudi. To nam je postala svako-dnevna stvar. Prvi puta kad smo vidjeli čovjeka upucanog u po-tiljak bilo nam je mučno. Svima nama. Pucanje u potiljak vjerojat-no je najružniji način na koji se nekoga može ubiti. Cijev pišto-lja postavlja se u udubinu na vratu, usmjerena prema gore. Zbogtrzaja, glava se gotovo posve okreće. Mozak se prosipa po licu.Tijelo se koči i pada poput klade. Lice se često u potpunostiokrene na leđa.

Sada možemo promatrati kako netko biva upucan u potiljakbez uznemiravanja. Ponekada to čak može biti i zabavno. Ne

zbog toga što bismo bili posebno okrutni. Nego zbog toga štonas je rat promijenio. Da nije, već bismo odavno bili pacijentimajedne od vojnih ludnica. Mnogi su završili ondje.

Schmidt je pao. Minobacač ga je udario u potiljak. Objekutije s granatama ispale su mu iz ruku.

“Bęte! Nosi se!” povikao je Legionar u napadu bijesa. Boc-nuo je Schmidta bajunetom, ali nije bilo nikakve reakcije.

“Kopile! Usrano slabašno kopile!” povikao je Tango s pre-zirom.

“Gurnimo mu kaktus u guzicu”, predložio je Bizon. “To biga trebalo zadovoljiti!”

Legionar je ponovno podigao Schmidta na noge.“Škola Legije”, trijumfalno se nasmijao. Ubrzo nakon toga,

Schmidt je bio mrtav. Pao je poput lista papira nakon što se vjetarkoji ga je nosio stiša.

Njegovo tijelo ostavili su na mravinjaku. Ubrzo je bilo gu-sto prekriveno ogromnim crvenim mravima.

Stari Un zapovjedio je da odmah nastavimo dalje.Sljedećeg dana prešli smo ravnicu punu kamenja i škriljevca.

Ondje nisu rasli čak niti kaktusi. Jezici su nam otekli u ustimapoput velikih komada sasušene kože. Vode nam je ostalo još samopo gutljaj za svakoga od nas. A onda će čuturice biti prazne.

Dvojica iz kažnjeničke bojne umrli su bez ikakva zvuka.Čak se nisu niti zgrčili kao što je obično bio slučaj. Smrt od žeđije posve drugačija.

“Zašto ti gadovi nisu umrli prije no što su progutali svojukoličinu vode?” požalio se Tango.

“O Bože, sjećate li se vremena kada smo jebali one Mon-golke pod onim slapom?” doviknuo je Porta.

“Ubit ću prvog čovjeka koji progovori ijednu rečenicu ovodi”, grubim je glasom povikao Heide.

Lubanja je otkrio da je svećenik imao mješinu punu vodekoju je skrivao pod haljom.

“Daj ovamo tu vodu, svećeniče!” zatražio je Stari Un oštro,zgrabivši ga.

Page 25: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

48 49

“To je sveta voda”, blesavo se nasmiješio svećenik. “Mora-mo oprati noge u njoj prije no što uđemo u Hram.”

Smiješnim skokom popeo se na kamen. Podigao je mješinuvisoko iznad glave.

“Neće on ničije noge oprati u toj prokletoj vodi”, bijesno jevikao Bizon.

Napravili smo obruč oko svećenika. Obruč koji se sve višestezao oko njega, prijeteći.

“To je sveta voda”, zarežao je, “sveta voda iz Dimitrovgra-da!”

“Jebe nam se i ako je to pišalo samog Velikog svećenika izJeruzalema!” zagrmio je Maleni. “Daj to ovamo, ti prokleti ma-nijače!”

“On nam donosi lošu sreću”, povikao je Barcelona bijesno.“Dok sam bio s planinskom bojnom, morali smo jednog gadakakav je on vući sa sobom. Stabla mahagonija padala su po nama.Pokvario nam se transporter. Ušli smo ravno u minsko polje kojenas je stajalo ljudi. Kod rijeke Drut planina se srušila na nas. Toje trajalo cijeli mjesec! Jedan ruski dezerter – komesar – napo-sljetku nas je uvjerio da je sve to krivnja tog jebenog svećenika.Ali znate kakvi su ti momci iz planinske – sve sami poštenjači-ne. Pjevali su psalme iznad poginulih i nitko nije ubio tog sveće-nika. Rus je to učinio umjesto nas. Bio je odgojen tako da nemanikakvih skrupula ubiti svećenika. Prikrao mu se dok je ovaj jeonekakvo zgrušano gruzijsko vrhnje. Bang! I svećenikov se mo-zak pomiješao s vrhnjem. Iste te večeri, momci, sreća nam sevratila.

Sve je bilo kao u snu sve dok nismo stigli do Elbrusa, gdjenas je čekao novi svećenik. I tako smo opet ostali bez sreće.Osam dana nakon što je stigao, cijela je prokleta bojna preselilau Valhallu.”

Brzinom mačka, Stari Un se našao pokraj svećenika, istrg-nuo mu mješinu iz ruku i dobacio je Porti.

“Ti mi odgovaraš za njezin sadržaj!”

“Dobro, dobro!” povikao je Porta dubokim glasom. “Tolikopovjerenja imaš u mene? Čak niti moj otac mi toliko ne bi vjero-vao. Barem ne otkada me uhvatio dok sam pio iz njegove osobneboce šljivovice.”

Marširali smo strminom uzbrdo i ponovno naišli na kaktu-se. Maleni se nadvio poput kuće iznad mene. Jezik mu je gotovoplav. Kada je stao, zabio sam se u njega. On je nosio strojnicu, stronošcem i svime, pričvršćenu remenjem za leđa. Doimao seneumornim. Njegov je jedan korak bio kao moja tri. Bio je ogro-man. Mišići su mu napinjali tijesnu uniformu. Njegova snagabila je nadljudska. Mogao je ramenom razvaliti zid. Lomljenjecigli jednim udarcem ruke za njega je bilo dječja igra.

Porta je vjerovao da je pra-pra-pradjed Malenoga bio gorilakoji je pobjegao iz Hagenbecka i silovao njegovu pra-pra-pra-baku. Ona je u to vrijeme, prema Portinoj priči, upravo okopava-la grašak pokraj zoološkog vrta. Maleni je bio jako ponosan naovu anegdotu.

Zapetljao sam se između iglica kaktusa. Sagnuo sam se kakobih se oslobodio i jedna me grana ošinula po licu, rasjekavši ga.Krv mi je šiknula niz lice. Posrnuo sam i dugi su mi se trnoviprobili kroz uniformu i zabili u meso poput bajuneta.

Porta mi je pomogao da se izvučem. Jedinica se odmaraladok mi je bolničar vadio otrovno trnje i vidao rane. Do poslijepo-dneva sam sav otekao i dobio vrućicu. Srećom, bolničar je imaozalihu protuotrova. Zario je iglu u mene ravno kroz uniformu imaskirnu jaknu. Osjećao sam kao da mi ju je zario ravno u pluća.Bijesno sam ga udario automatom. Igla je pukla kada je onodskočio na sigurno.

“Ti glupi majmune”, povikao je, izvukavši svoj P-38. “Naučitću te da ne stavljaš svoje prljave ruke na medicinsko osoblje!”

Njegov pištolj je dva puta opalio prije no što su ostali došlido njega i istrgnuli mu ga iz ruke. Trebalo mu je mnogo vremenada se smiri, a čak i tada me više nije htio dotaknuti.

Kažnjenik koji je bio medicinski obrazovan izvadio je slom-ljenu iglicu iz mojih leđa.

Page 26: Sven Hassel Krvavi Put Smrti

346 347

SVEN HASSELkrvavi put smrti

IZDAVAČZagrebačka naklada

ZA IZDAVAČAZdenko Vlainić

UREDNIKKrešimir Maligec

SLIKA NA NASLOVNICIŽeljko Pahek

KOMPJUTORSKA OBRADA NASLOVNICEDario Bajurin

GRAFIČKA PRIPREMAMachala d.o.o.

TISAKDe Ve De, Zagreb

Copyright © ZAGREBAČKA NAKLADA 2005.www.zg-naklada.hr

[email protected]