SVEN HASSEL

RAZORITE PARIZ

NASLOV IZVORNIKA Liquidate Pariš

prevela Rebeka Toth

BIBLIOTEKA RabteMfo

IZDAVAČ:

Zagrebačka naklada

10000 ZAGREB

ZA IZDAVAČA Zdenko Vlainić

UREDNIK Krešimir Maligec

SLIKA NA NASLOVNICI Zdenko Vlainić

KOMPJUTORSKA OBRADA NASLOVNICE Dario Bajurin

GRAFIČKA PRIPREMA:

Spomik d.o.o.

10000 ZAGREB

TISAK:

Studio Moderna

10000 ZAGREB

Copyright © Sven Hassel, 1971.

Copyright © ZAGREBAČKA NAKLADA 2004.

Sva prava pridržana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili koristiti

u bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektroničkim ili mehaničkim,

uključujući fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim informatičkim

sustavom za pohranu ili obnavljanje, bez pisane dozvole izdavača.

SADRŽAJ

Bez milosti u Sektoru 91 .........................

Posljednji sat...........................................

Golgota....................................................

U potrazi za smještajem..........................

U Hemingwayevu stilu.............................

Izgubljena strojnica..................................

Otkriće američkog skladišta....................

General von Choltitz posjećuje Himmlera...

Može li Pariz biti spašen?.......................

Stražarnica u hotelu Meurice..................

Bijeg iz zatvora u Fresnesu.....................

S Redcoatom na Montmartreu................

Noćno putovanje Parizom.......................

Kapitulacija Gestapa................................

Večeru Parizu..........................................

Odbijanje izvršavanja naredbi..................

PRVO POGLAVLJE

"Pitam se", rekao je Maleni, zaklanjajući oči rukom dok je gledao prema obzoru, "bi li se moglo stići do Engleske plivajući?"

"Vjerojatno", odgovorio je Legionar, dosađujući se.

"Da si riba ", dodao je Stari Un.

"I imaš sa sobom zalihu hrane -"

"Znaš, to bi moglo potrajati. "

"A-ha."

Maleni je ponovno pogledao preko mora, mršteći se i če-šući se po glavi.

"To je već netko napravio?" naposljetku je upitao.

"Da, ali nije krenuo odavde. Ne kreću odavde. "

"Kamo bi stigao da kreneš odavde? " bio je uporan Maleni, koji je doista znao biti dosadan kada bi se dohvatio neke teme.

Legionar je slegnuo ramenima.

"Proklet bio ako znam... možda u Dover. "

"Sranje ", rekao je Heide. "Mi smo točno nasuprot Brigh-tona. Nismo niti blizu Doveru. "

"Što misliš, koliko je daleko? "ponovno se javio Maleni.

"Hm... trideset kilometara. Osamdeset kilometara. Daleko je, u svakom slučaju. "

"Zašto ne pokušamo? "

Stari Un se nasmijao.

"Zato što bi se utopili prije no što dođete na pola puta. "

"Želiš se kladiti? "

"Zašto ne? To je posve izvjesno!"

"Naravno ", promrmljao je Barcelona, "uvijek postoji neko drugo mjesto. I ako skreneš s puta, što će se vrlo vjerojatno dogoditi, jerjedan komad mora izgleda točno poput bilo kojeg drugog komada mora, pa nikako ne možeš znati gdje ćeš završiti. Možda ćeš bitidovoljno sretan da naletiš na obalu Irske, ali ako prodeš pokraj nje, onda ćeš morati nastaviti sve do Grenlanda."

"Ipak bih pokušao ", rekao je Maleni. "Radije bih plivao beskrajnim oceanom do kraja života, no što bih se nastavio boriti u ovomprokletom ratu. "

Da bi stvari bile još apsurdnije, doista smo počeli vježbati preplivavanje. Svakoga dana otplivali bismo malo dalje no prethodnog,uvijek se iscrpivši do krajnjih granica, uz pravilo da najslabiji mora držati tempo s najjačim. Osobno sam napustio ideju plivanja doGrenlanda onoga dana kada sam se zamalo utopio zbog grča. Da nije bilo Gregora, rat bi za mene bio završen. Ali nekolicina ostalihnastavila je s vježbama. Vraćali su se u ponoć nakon posljednje vježbe, svi potpuno iscrpljeni, ali ustrajni u tvrdnji da su vidjelienglesku obalu na obzoru.

"Još samo nekoliko tjedana", rekao je Maleni, "i mislim da ćemo uspjeti. "

Nikada nisu dobili priliku za to. Iz nekog nama nepoznatog razloga, straže duž obale su bile udvostručene, a prije no što su Maleni injegova ekipa plivača preko Kanala smislili način kako da ih izbjegnu, povijest je ugasila njihove ambicije u obliku iskrcavanja uNormandiji. Rat se još jednom umiješao.

BEZ MILOSTI U SEKTORU 91

Ispaljivali su granate na nas. Bunker je već bio izravno pogođen, pa se pijano naginjao na stranu, jednom stranom ukopan duboko upijesak, a drugom izdignutom uvis. Krov je bio uleknut u sredini.

Po mom mišljenju, granate su još strasnije od bombi. One se još okrutnije poigravaju sa živcima. Stvaraju paklensku buku, i padajuonamo gdje se to najmanje očekuje. Kod bombe se barem može izračunati mjesto na koje će vjerojatno udariti.

Još jedna eksplozija. Bunker je primio svoj drugi izravni pogodak. Ovoga se puta krov urušio, pijesak i zemlja prosipali su se ponama, zasuli su nas komadi betona, a sva su se svjetla iznenada ugasila. Oni koji su uspjeli, izišli su van. Bojnik Hinka bio je izbačenvan naglavce i prizemljio je na hrpu otpada. Oprezno je ustao. Krv mu je oblila lice, uniforma mu je bila razderana na komadiće,batrljak njegove desne ruke groteskno je provirivao kroz razderotinu na rukavu - prošlo je dvije godine otkako je izgubio ruku, abatrljak mu još uvijek nije zarastao kako treba.

Horda skičećih štakora iskočila je iz ruševina bunkera. Jedan je u panici pojurio prema bojniku. Uhvatio mu se za prsa, rastvorivšisvoja ružna usta i pokazavši red oštrih žutih zubi. Maleni je nadlanicom udario beštiju i odbacio je na tlo, gdje su je istoga trenutkanapali njezini prijatelji i raskidali na komadiće.

Iz daljine, topništvo marinaca je neprestano pucalo po nama, polako uništavajući čvrste betonske zidove na koje smo se oslanjali zazaštitu. Novopridošle jedinice pješaštva napredovale su prema nama, pa smo ih odbijali ručnim bombama što smo bolje mogli.Maleni je nemarno udario bombom dok je pomagao izvući nekog preživjelog iz ruševina bunkera. Promatrao sam ga užasnut: igla jebila napola izvučena, a on nije davao nikakve znakove daje to primijetio. No, Maleni je znao što radi kada su bombe bile u pitanju.On i ja smo bili, na neki način, prvaci naše desetine. Maleni ih je mogao baciti na udaljenost

118 metara, a ja na 110. Do sada, nitko nije nadmašio naše rekorde.

U međuvremenu, zabava se nastavljala. Već je trajala nekoliko sati i nama je postala poprilično dosadna. Osjećali smo se kao dasjedimo u velikom bubnju po kojem bubnja milijun manijaka. Nakon nekog vremena osjetila bi vam otupila, i prihvaćali biste to kaoobičnu pozadinsku buku.

Porta je predložio partiju ajnca, no tko bi se mogao usredotočiti na karte? Živci su nam bili posve tanki, a uši osjetljive i na najmanjupromjenu zvuka pakla koji je bjesnio svuda oko nas. Trenutno je to bila samo dječja igra u usporedbi s onim što nas je tek čekalo.Prije ili kasnije, pokrenut će sveopći napad s ciljem da nas dokrajče. Bože, samo da ne upotrijebe bacače plamena! Bit ćemoizgubljeni ako to učine, a znali smo da oni nisu ni tražili niti pružali nimalo milosti. Potrudili su se upozoriti nas da je predaja jedinošto nam preostaje, jer su se u suprotnome odlučili boriti sve dok ne istrijebe i posljednjega od nas. Samo propaganda, naravno. I misami smo objavljivali takve gluposti. Kada bi doista došlo do toga, s bacačima plamena ili bez njih, mi bismo se svejedno borili dokne bismo pali, leđima okrenuti zidu, bez ikakve pomisli o predaji u našim dobro izvježbanim umovima.

Stari Un stajao je sam i napušten u kutu, polako se njišući s jedne na drugu stranu i zureći u svoj šljem kojega je objema rukamadržao ispred sebe. Nije znao da ga promatram, a na njegovim obrazima vidio sam dva tanka potočića suza kako teku preko slojadima i prljavštine. Pretpostavio sam kako on neće još dugo moći podnositi odvratne prizore, zvukove i mirise rata.

Bombardiranje se nastavilo. Posve iznenada, bez ikakva upozorenja, krov našeg novog skloništa se urušio na nas. Na trenutak jenastala panika i zbrka. Glavom mi je prostrujala misao: dakle takav je osjećaj biti živ zakopan. Dakle takav je osjećaj biti živzakopan. Dakle takav je - A tada sam se iznenada našao kako uspravno stojim pokraj Malenoga, i kako se obojica naprežemo kakobismo podnijeli težinu teške grede i

spriječili još jedno klizanje. Maleni nije ništa govorio; samo je stajao, znojio se i stiskao zube. Činilo mi se da mi svaka kost u tijelupuca od napora. Na neki način sam želio da Maleni odustane od neravnopravne borbe, a tada bih i ja, bez gubitka časti, mogaoispustiti svoj dio tereta i mirno potonuti u smrt ispod ruševina. No, Maleni je čvrsto stajao, i prije no što sam se stigao osramotiti,pojavio se Gregor s teškim čekićem i nekoliko potporanja. Još nismo bili živi zakopani, ali ovaj put je bilo blizu.

Jedan dio skloništa još je uvijek bio neosiguran, pa smo se u tišini okupili i dijelili cigarete i bocu calvadosa bez riječi. Jedini zvuk,osim zvukova bitke koji su dopirali izvana, bilo je žalosno stenjanje ozlijeđenih. Mladić star sedamnaest ili osamnaest godina vrištaoje na sav glas u agoniji, ležeći u kutu s obje noge zdrobljene gotovo u kašu ispod teškog topa. Izvukli su ga ispod topa i napunili gamorfijem, ali nisam mu davao baš prevelike izglede. A bilo je izvjesno da više nikada neće hodati.

Porta je puzao uokolo, ljudima između nogu, u potrazi za svojim špilom karata, koje je razbacao udar. Legionar je smireno odmotaomalenu zelenu prostirku i počeo se kockati, lijevom rukom protiv desne. Mi ostali smo stajali ili sjedili, ili se okupili zajedno uatmosferi napetoj poput luka. Dosegli smo onu razinu straha i napetosti koja je u sebi skrivala ludilo, kada je svaka slučajnaprimjedba ili trivijalni incident mogla gurnuti ljude preko granice i pretvoriti ih u divlje zvijeri koje grebu i udaraju jedne druge.Nastalo je olakšanje kada se pojavila još jedna skupina štakora: to nam je dalo legitimnu ispriku za divljačko ponašanje, i vjerojatnoje spriječilo manju katastrofu.

Sati su prolazili: polako, jednolično, jedan za drugim u umornom redu, vukući se prema novom danu, ili novoj noći, više nismo bilisigurni koliko je sati ili koliko dugo smo bili ondje. Samo smo sjedili i čekali. Nije bilo ničega drugoga što bismo mogli raditi. Nekiod nas su pušili, neki su razgovarali, neki spavali. Većina nas je samo sjedila i zurila. Legionar je odavno smotao svoju zelenuprostirku, ali Maleni je izvadio

harmoniku i neprestano nam svirao istih pet melodija. Nekoliko nas ga je psovalo, ali većina je samo patila u tišini. Vojska te naučistrpljenju, ako već ne nečemu drugome.

Vani se nije moglo raspoznati je li dan ili noć. Gusti oblak dima visio je poput mrtvačkog pokrova između neba i zemlje. Činilo senevjerojatnim da bi itko - ili išta - moglo preživjeti taj pokolj.

U jednom trenutku, Porta je izvukao četrdeset i devet karata koje je uspio spasiti i počeo ih dijeliti ljudima koji su mu bili najbliže, aličak je i njegov entuzijazam izblijedio u našoj posvemašnjoj letargiji. Kao prvo, bilo je gotovo nemoguće vidjeti karte bezneprestanog paljenja žigica, a kao drugo, tko je uopće, dovraga, mario gubi li ili dobiva?

"Dovraga, čak više ne vrijedi niti varati", promrmljao je Porta, pokupivŠi karte i ljutito ih promiješavši.

Nitko se nije trudio poreći to. Samo smo nastavili sa svojim zamarajućim čekanjem.

"Mogli bismo barem nešto pojesti kad već sjedite na svojim prokletim guzicama i ništa ne radite!"

Porta nas je sumorno pogledao. Nitko nije pomaknuo niti mišić. Indiferentno slegnuvši ramenima, izvukao je svoje željezne zalihe ipočeo ih konzumirati. Zurili smo tupim pogledima. Čak niti bojnik Hinka nije ništa rekao, iako je otvaranje željeznih zaliha, a da nespominjemo jedenje istih, bilo strogo zabranjeno sve dok to ne naredi zapovjednik. Porta je neometano jeo, koristeći vršak bajuneteumjesto vilice. Kada je dokrajčio svoje zalihe, popio je vodu koja se upotrebljavala za rashladivanje strojnica. Nitko nije protestirao.Nikome nije bilo stalo. Tko bi uopće htio rashlađivati strojnice, kada je u svakom trenutku bio u opasnosti da ga neprijatelj raznese ukomadiće? Porta, koji time očito nije bio dirnut, završio je svoj obrok otiranjem svog jedinog preostalog zuba komadićem nauljenekrpe koju smo koristili za čišćenje pušaka. Potom se izvalio na leda, s rukama iza glave i zadovoljnim smiješkom na usnama, kaonetko tko je konzumirao obrok sastavljen od tri jela i bocu vina.

Bombardiranje je na posljetku pokazalo znakove jenja-vanja. Oprezno smo izišli, pokupili svoje puške, odgurnuli s vrata armiranuoplatu, namjestili strojnicu na položaj. Da je itko još preživio u onom paklu vani, bilo bi to pravo čudo. Krajolik se promijenio doneprepoznatljivosti otkada smo ga posljednji put pogledali. Olupine su ležale kilometrima uokolo. Prepreke od bodljikave žice kojeje Rommel s ljubavlju nadzirao potpuno su nestale. Bojnik Hinka nekoliko je puta očajnički pokušao kontaktirati bazu poljskim

telefonom, no bez uspjeha. Nije bilo moguće uspostaviti vezu: nije bilo baze. Svi položaji koje smo držali bili su razorenibombardiranjem.

A sada je neprijatelj izlazio iz desantnih čamaca i tisuće njih preplavile su plaže. Val za valom vojnika odjevenih u kaki uniforme;nisu niti pomišljali da će ih dočekati nekakav otpor. Tko bi mogao preživjeti onakav pokolj i još biti u stanju pružiti nekakav otpor?

A tada, iznenada, minobacači su počeli izbacivati neprekinutu salvu granata u sredinu kaki hordi. Pješaštvo je na trenutak oklijevalo,povuklo se, očito prestravljeno ovakvim neočekivanim dočekom. Njihovi časnici nisu im dali predaha. Izvikivali su naredbe sa svihstrana i poticali ljude da se kreću prema naprijed nestrpljivim pokretima ruku i trzajima glave. Strojnice su se usmjerile na njihoveredove koji su se približavali, koseći po nekoliko desetaka njih istovremeno. Portin bacač plamena poslao je svoje palucajuće jezikeizmeđu njih, pogodivši nekoliko ljudi. Ustali smo iz svoje rupe i gledali ih kako umiru. Sada je bio naš red da uzrokujemo potpunouništenje. Likovi u kaki uniformama padali su jedni preko drugih, spoticali se preko svojih palih suboraca, posrtali i teturali, ali iusprkos tomu su napredovali. Vidio sam kako se jedan vojnik spotaknuo o hrpu ruševina i pao na nekakvu skrivenu bodljikavu žicu.Njegovi vrisci bili su užasavajući čak i za moje razdragane uši. Osjetio sam olakšanje kada je bio uhvaćen u vatru strojnica ipresječen gotovo na pola. To je barem utišalo njegove vriskove.

Bojnik Hinka iznenada je skočio na noge i izjurio na otvoreno, vičući prema nama da ga slijedimo. Pojurili smo za

njim, s Malenim i Legionarem na čelu. Vukao sam strojnicu sa sobom, ovješenu oko vrata. Slobodnom rukom izvlačio sam bombe spojasa i bacao ih između neprijatelja. Posvuda oko nas ljudi su vrištali, vikali, pucali, uplitali se u bodljikavu žicu i umirali na naftomnatopljenom tlu. Točno ispred sebe ugledao sam vojnika u kaki uniformi. Izgubio je šljem. Zabio sam mu svoje koljeno u trbuh,udario ga kundakom puške, ostavio ga da leži ondje i otrčao. Iznenada sam postao svjestan daje Barcelona pokraj mene. Nastavilismo dalje zajedno, a teške čizme šljapkale su morem krvi i tijela.

Sada se neprijatelj povlačio. U početku polako, a potom postupno ubrzavajući, sve dok se to nije pretvorilo u ludi trk prema moru,odbacujući oružje, plinske maske i šljemove dok su trčali. Došao je i red na nas, i mi smo trijumfirali. Ali kako i zašto, za koga i izkojega razloga? Za Domovinu? Za Fiihrera? Za čast, za slavu, za odlikovanja i unapređenja? Uopće ne. Ništa od navedenoga. Borilismo se instinktivno. Kako bismo pod svaku cijenu spasili svoje dragocjene živote. A svaka minuta bila je poput noćne more.Jednoga trenutka borili biste se pokraj prijatelja; već u sljedećem trenutku slučajno biste okrenuli glavu i vidjeli da ono što je nekadabilo ljudsko biće sada nije ništa više osim krvave hrpe mesa i zdrobljenih kostiju. To vas slomi na neko vrijeme, osjetite kako segušite u suzama, udarate se kundakom puške o glavu, osjećate da ćete poludjeti, i kako ne možete to više podnositi. A potom,nekoliko sekundi kasnije, ponovno ste u žaru borbe, borite se svim snagama, mrzite sve i svakoga; borite se kako bi ubijali, a ubijateiz zadovoljstva.

Čim je nastupilo zatišje, Portine misli ponovno su se okrenule hrani. Nisam upoznao niti jednu drugu osobu koja je jela toliko mnogoi tako često kao on. A dok je on sjedio i pretr-pavao se, Maleni je krenuo na svoj uobičajeni izopačeni zadatak potrage za zlatnimzubima u ustima poginulih, koje bi pažljivo izvadio i ubacio u malenu vrećicu od koje se nikada nije odvajao. Stari Un običavao jedizati galamu i prijetiti da će ga odvući pred vojni sud, ali niti jedna od do sada smišljenih prijetnji nije imala niti najmanjeg učinka naMalenoga.

Većina nas ispružila se na tlu iza betonskog zaklona i promatrala Portu kako otvara svoj plijen limenki s hranom koje je negdjeukrao. Ispostavilo se daje prva limenka puna maziva za oružje. Isto je bilo i s drugom. I trećom, i četvrtom. Taj je kreten očitoopljačkao skladište oružja. Bio je jedini kojemu to nije bilo zabavno, i doista je počeo prijetiti kako će nekome otkinuti glavu, svedok ga Legionar nije odvratio predloživši da privežemo te limenke za ručnu bombu, a sve to za štapin fosforne bombe i bacimoprema neprijateljskim redovima. Da nije bilo Starog Una koji je sve to prekinuo, Porta bi, bez sumnje, iskušao novo oružje na licumjesta.

Napad je ponovno započeo. Strojnice su se usijale. Barcelona je rukovao velikim minobacačem, a čelične rukavice raskidale su muse na komadiće. Nije bilo odmora, vremena za predah, vremena za razmišljanje. Bilo je samo ubij ili budi ubijen, a i mi i neprijateljigacali smo u krvi do gležnjeva. Komadić pješčanog tla koji nas je razdvajao, nekada tako gladak i srebrnast, sada je bio pretvoren uljepljivu hrđavo-smeđu masu.

U daljini, na pučini se vidjela prava šuma jarbola. U pojasu između mora i plaže, mnoštvo desantnih čamaca iskrcavalo je još likovau kaki uniformama. Mnogi od njih pali su i prije no što su stupili na suho tlo. Mnogi su prešli svega nekoliko metara plažom prije nošto su se srušili. Ali napad se i dalje nastavljao. Cijela vojska bila je uključena u napad na plaže Normandije. Ako im taj pokušaj neuspije, zasigurno će proći mnogo godina prije no što okupe dovoljno snaga da pokušaju ponovno.

Svi mi smo tada već bili napola izludeni od žeđi, pa nismo bili tako izbirljivi kao ranije, te smo slijedili Portin primjer i napajali sevodom koja je bila korištena za rashladivanje strojnica. Bila je topla i masna, i nevjerojatno je smrdjela, ali ni sam šampanjac ne bibio više dobrodošao. Kad bolje razmislim, ni mi sami nismo baš prekrasno mirisali.

Skupina nas je stajala i nezainteresirano promatrala kako je neki nepoznati vojnik izgorio u moru jarkoplavog plamena. Bio je tonovi tip bombe koju su koristili neprijatelji. Sadržavala je fosfor i žestoko gorjela u dodiru sa zrakom.

Zvižduci iz zviždaljke ponovno su nas poslali u akciju. Pojurili smo naprijed, nestrpljivo odgurujući umiruće i ozlijeđene u stranu,dok su nas oni hvatali za stopala, pužući prema nama po natopljenom pijesku. To je bio protunapad; nije bilo ni mjesta ni vremenažaljenju. Jurili smo naprijed, dok su nam bombe zujale pokraj ušiju, eksplodirajući oko nas. Trčali smo bez razmišljanja, slijepopoput robota. Onaj tko bi zastao bio je izgubljen.

Još brodova, još čamaca, još desantnih čamaca. Činilo se kao da nema kraja tim likovima u kaki boji koji su izranjali iz vode i trčaliplažom. No, većina njih bila su samo djeca. Sve što su znali naučili su kod kuće, u vojarni, na manevrima, u predavaonicama. To jebilo njihovo vatreno krštenje i trčali su kao da su poludjeli točno prema cijevima našeg oružja.

Polako smo se povukli. Englezi su nas progonili. Naveli smo ih da nas slijede, sve dok se na posljetku nisu našli ondje gdje smo mihtjeli, točno ispred nas i u dometu naših bacača plamena. Bacili su se na tlo, potraživši zaklon iza kamenja na plaži. Mi smo sesklonili u betonskim ruševinama bunkera, uguravši se u kratere i rupe od granata. Bili smo prljavi, bili smo iscrpljeni i smrdili smo. Uto nije bilo sumnje. Shvatio sam kako želim da u sadašnjem stanju budemo uspoređeni s hrabrim ratnicima iz Niirmberga, odanimaPartiji, koji su marširali gore-dolje poput igračaka s mehanizmom na svojim beskrajnim paradama, sa svom onom pompom isjajećim, izribanim licima, lupajući u bubnjeve i pušući u trube i mašući zrakom svojim lijepim bijelim zastavicama. Mi smo ležaliprljavi, krvavi i puni ušiju u svojim rupama, ali nekako sam osjetio da bi pokraj nas one lutke iz Nurmberga izgledale popriličnoglupo.

Ležerno sam pogledao svog suborca s lijeve strane. Pokazao mi je zube grimasom koja bi se mogla nazvati smiješkom, i u tom mi jetrenutku palo na pamet da on više nije bio ljudsko biće, nego divlja zvijer. Svi smo mi bili divlje zvijeri, svi mi koji smo se borili uovom šugavom ratu. Jecaj bijesa i straha gotovo me ugušio, tijelo mi se počelo tresti a zubi cvokotati.

Čvrsto sam zagrizao kundak svoje puške, vikao sam i vrištao, dozivajući majku kao i svi ostali kada bi im živci iznenada popustili.To je bila uobičajena boljka na prvoj crti bojišta. Prije ili kasnije, svima bi nam se to dogodilo. A kada jest, samo bi jedna misao bilavažna: pobjeći što dalje odavde! Ustati i otrčati! Dovraga i njihovi vojni sudovi, dovraga i njihovi zatvori, njihovi Torgaui, dovragasvi oni zajedno...

Bio sam zaustavljen snažnim udarcem koljena u križa. Velika šaka uhvatila me za kosu. Druga velika šaka nabila mi je šljem natragna glavu. Podigao sam pogled i ugledao Malenog.

"Samo duboko udahni i saberi se", rekao je, prilično osjećajno za njega. "Proći će, staro moje momče, proći će... Nema potrebe zapanikom, sve dok ti je glava na ramenima."

Nasmiješio mi se ohrabrujući me, ali nije bilo koristi: živci su mi posve otišli, a s njima i sva samokontrola. Već sam ranije vidiokako se to događalo drugima; i vidjet ću to još mnogo puta u budućnosti kako se događa drugima. Porti možda, a možda i samomMalenome. Stari Un je već jednom bio blizu toga, Legionar je to prošao nekoliko puta, a on je bio veteran s četrnaest godinaiskustva. Ali u ovom trenutku je bio red na meni da patim, pa sam stajao dršćući u medvjeđem stisku Malenoga. Obrisao mi je znojsa čela nekakvom prljavom krpom, gurnuo me natrag u ostatke bunkera, i zabio mi cigaretu između usana. U izmaglici, bio samsvjestan kako Stari Un puzi prema nama.

"Što je? Nije ti baš dobro? Duboko udahni i pokušaj se opustiti. Samo se skrij ovdje dok to ne prođe. Nema potrebe paničariti, nećese ništa dogoditi još neko vrijeme."

Smireno je izvukao zamotuljak flastera, otkinuo komad i prekrio njime dugu posjekotinu na mom čelu. Nisam se mogao sjetiti kakoniti kada sam je zaradio. Moje se jecanje nastavilo, ali cigareta je imala smirujući učinak. A stoje bilo važnije od svega ostaloga, višenisam bio sam. Bio sam u društvu svojih prijatelja; prijatelja kojima je bilo stalo, koji su razumjeli. Bio sam siguran da bi oni riskiralisvoje živote za mene i podijelili sa mnom svoju posljednju koricu kruha. To je možda jedina utjeha

u ratu, ovo veličanstveno i nesebično prijateljstvo koje postoji između ljudi koji su prisiljeni živjeti i boriti se zajedno dan za danom,tjedan za tjednom, tijekom nekog neodređenog vremena.

Postupno sam postao smireniji. Kriza je prošla, i znao sam da barem na trenutak mogu nastaviti. Bit će još napada, to je bilo gotovosigurno. A oni će se pojaviti iznenadno, bez upozorenja. No, bilo je uzaludno razmišljati o tome, jer je to vodilo ludilu.

Stari Un predložio je partiju karata, pa smo se smjestili u svojoj betonskoj pukotini, i oni su mi puštali da pobijedim, i ja sam znao dami puštaju, i oni su znali da ja znam, ali koga briga, pa bili smo prijatelji. I posve iznenada, bez ikakvoga razloga, počeli smo sesmijati, i iako nam život nije bio posve ružičast, nije više bio niti takav pakao kao prije.

Dan D plus 1. Dan poslije... Sukob s neprijateljem je bio prekinut. Gubici na objema stranama bili su stravični. Niti jedno selo uokolici nije ostalo pošteđeno. Većina ih je bila sravnjena sa zemljom. Porta je samo nastavio jesti. Vjerujem daje mogao pojesti cijelukravu, a da mu se ne pokažu nikakve nus-pojave. Visok, mršav i koščat, s mršavim obrazima i upalim očima, jeo je, podrigivao,prdio, ponovno jeo, ponovno podrigivao, i uvijek se Činilo da je na rubu gladi. No, ipak, ostao je slikom lošega zdravlja. Ratnamašinerija očito se gadno poigrala s njegovim metabolizmom.

Ovaj put, gostio se grahom. Kada je ponestalo limenki s mazivom za oružje, pronašao je zalihe prave argentinske konzerviranegovedine. Zdrobili smo je u kašu i ugrijali je u šljemovima iznad grijala na špirit. Porta je svoju porciju nježno miješao vrškombajunete, Maleni je u svoju dodao malo ruma kojega je negdje pokupio. Čak je i bojnik Hinka pristao pridružiti se našem objedu.Bio je to najbolji obrok kojega smo pojeli unatrag mnogo vremena.

Stražario sam u blizini strojnice. Neugodan zadatak, jer se činilo kako se gusta magla izdiže iz svakog kratera i guši zemlju poputpokrova. Povremeno bi se kroz izmaglicu probila granata ili trag svjetlećeg zrna. Moji su suborci spavali,

ležeći smotani na tlu poput pasa. Padala je slaba kišica, a vjetar je zavijao negdje iznad izmaglice. Bio sam sam, i bilo je vraškihladno. Omotao sam se čvršće svojim kaputom, povukao šljem preko ušiju, a kiša je svejedno pronalazila svoj put i u hladnimpotocima slijevala mi se niz leda.

Provjeri strojnicu. Provjeri mehanizam za ispaljivanje, provjeri izbacivač čahura, provjeri pojas s municijom. Bio je to zamoranposao, ali naši bi životi mogli ovisiti o tome.

Odnekud iza mjesta na kojem sam proračunao da bi se neprijatelj mogao nalaziti, začuo se tihi zvuk. Zloslutan i če-ličan. Što li sunam sada pripremali? Osluškivao sam pomno nekoliko minuta, ali ništa se nije dogodilo.

S moje desne strane je maslačak, svijetlo žut i posve sam u ovoj divljini. Jedini cvijet koji raste kilometrima uokolo. Kakav je ovo biokrajolik prije no što je došao rat i uništio ga? Stabla, polja i goveda. Zlatice i tratinčice. Sočna zelena trava, bogata zemlja, uredneživice i vijugavi puteljci. A kakav je sada? Izobličen i krvav. Pitam se kamo su nestali ljudi, jesu li još uvijek živi, hoće li se ikadavratiti.

Sa sjevera se začuje paljba teškog topništva. Nebo iznenada postaje grimizno. To je zasigurno Omaha, na koju se iskrcavajuAmerikanci. Okrećem se prema jugu i pogledom slijedim granate koje paraju noć, uništavajući sve oblike života gdjegod padnu nazemlju.

Porta nešto razgovara sam sa sobom u snu. Prvo osluškujem, ne bih li čuo nešto zanimljivo, ali nakon nekog vremena mi dosadi.Njegovi noćni monolozi su uvijek, predvidljivo, na istu temu: hrana. Tiho, Legionar se uspravlja iz svog ležećeg položaja i odlazi do

mračnog kutka. Zvuči poput slapa. Teško je shvatiti kako itko može prespavati takvu galamu, ali njima to iznenađujuće uspijeva.Legionar tetura natrag i ruši se s uzdahom na tlo između Malenog i Gregora. Maleni se počinje ritati u snu. Gregor se okreće na ledai počinje hrkati.

Noć se polako vuče dalje. Uskoro otkrivam da sanjam, a sanje tako živopisan da mi se čini kao da se to doista događa.

Ponovno mi je petnaest godina. U Kopenhagenu sam. Vidim ulice, mokre i skliske od kiše. Noć je poput one kada su uhitili Alexa.Samo smo besciljno lutali, poput svih drugih nezaposlenih momaka u Kopenhagenu, kada su nas zaskočili; njih četvorica protiv nasdvojice. Ali dobro smo se borili i uspjeli smo pobjeći; nismo prestali trčati sve dok nismo stigli do Havnegade. Šutnuo sam jednogaod njih u trbuh. Zbog toga mi je bilo posebno drago. Mrzili smo murjake, Alex i ja. Bilo je pitanje ponosa uzvratiti jednakommjerom.

Ali tada, sljedeće večeri, uzalud sam čekao ispred restorana Wivel u blizini kolodvora, jer Alex se nije pojavio. Dogovorili smo sekako ćemo se ondje naći kako bismo mogli biti u blizini kuhinja. Ponekad bi kuhar s nosom poput ka-ramele otvorio stražnja vrata iizciojanostatke s tanjura bogatu željne ruke onemoćalih i nezaposTemR. Ali Aiexse nije pojavio. Nikada ga više nisam vidio.Kasnije sam saznao da su ga pokupili tijekom jednog od njihovih "povremenih čišćenja", zajedno s nekim mladim ŠveđaninomKojega je vraga on radio u Kopenhagenu? Trebao je biti pametniji i poslali ih obojicu u istražni zatvor u Jutlandu. Alex je bježaonekoliko puta, ali uvijek bi ga ponovno uhvatili. Jednog sam dana vidio njegovu sliku u novinama. Pobjegao je na parobrodu Odin, iutopio se kada je ovaj potonuo. Nisam posve siguran, bilo je to davno, ali mislim kako sam plakao kada sam to pročitao. Alex je biomoj prijatelj. Moj jedini prijatelj. Nakon što je umro, nikada se nisam posve pomirio s mišlju da sam ostao posve sam na svijetu.

Rukom sam prijeteći mazio cijev strojnice. Bilo je dovoljno da samo gurnem sigurnosnu kočnicu i ona će biti spremna zauništavanje... Bože, kako sam prezirao te njihove takozvane demokracije s njihovim licemjernim tiradama i neprestanim lažima!Tako je lako sjediti i davati savjete kada ste unutra na sigurnome s punim trbuhom i toplim nogama. A što je s275.QQ0_nezaposlenih u Kopenhagenu? Samo u Kopenhagenu? Zašto ih Jednostavno"ne poubijati! završiti s njima? To bi imriješilo nekoliko njihovih demokratskih problema.

Taj posljednji Božić u Kopenhagenu... kako sam pamtio taj posljednji Božić! Sjećao sam se kako sam se vucarao ulicama s rukamabez rukavica u poderanim džepovima, vukući noge po snijegu u svojim izlizanim cipelama, gledajući blještave lampice na jelki usredRadhuspladsena. Mrzio sam tu jelku. Bila je simbol samodopadnosti i sigurnosti. Njihove sigurnosti, ne naše. Otišao sam do nje ipomokrio se po njoj, koliko god sam visoko mogao, a tada sam se okrenuo ostavivši u prhkom snijegu žutu mrlju koja se dimila.

Lutao sam sam niz Vesterbrogade. Kroz svaki prozor vidjela se jelka, ili sićušne svjetiljke ili lijepe ukrasne sitnice od prapora. SretanBožić! Sretan Božić svima! Poštapalica na svačijim usnama. Sretan Božić, čestit Božić. Samo poštapalica, ništa više. To nije imalonikakvog značenja. Samo pokušaj pokucati na nečija vrata i zamoliti komad božične pečene guske, i naći ćeš se u jarku prije no štoshvatiš o čemu je riječ. A povrh svega, bilo je to razdoblje dobrohotnosti i oni su bili zadovoljni sobom i pomireni sa svijetom.

Dan poslije Božića, kasno poslije podne, sreo sam se s momkom kojega sam poznavao i koji se zvao Paul. Većina ljudi žurila jeprema kinematografu, jer to je bio dan kada su se programi mijenjali i prikazivani su novi filmovi. Sjećam se da je bilo mnogofilmova o ratu, i jedan o smrti Al Caponea. Svi su bili puni krvoprolića i prikladni za to doba godine. Paul i ja sjeli smo u kavanu ipodijelili jednu šalicu kave i kroasan. Nešto dalje niz ulicu bila je smještena policijska postaja, pa niti jedan od nas nije uspio bitiposve opušten.

"Što kažeš na posao?" rekao je Paul nakon nekog vremena.

Vrlo ležerno, kao da su poslovne ponude svakodnevna pojava.

Samo sam ga pogledao i skeptično podigao obrvu.

"Pravi posao s pravom plaćom svakoga petka", rekao je ležerno kao i obično.

"Gubi se!" odgovorio sam.

"Ozbiljan sam."

Nastupila je tišina. Pogledao sam ga izazivački, ne vjerujući mu niti riječi, izazivajući ga da nastavi i obveze se. Nakon nekolikotrenutka slegnuo je ramenima.

"Mislio sam da će te zanimati... Dobio sam jednu adresu u Njemačkoj. Ondje zapravo imaju manjak radne snage, ako to uopćemožeš zamisliti... Voljni su naučiti te poslu i još ti platiti. To je neka vrsta tvornice... Rekli su mi da bi do kraja godine mogaouštedjeti lijepu svotu."

Na trenutak sam sjedio u zapanjenoj tišini. Posao... plaća... hrana u trbuhu i odjeća na tebi i pravi krevet u kojem se može spavati...Čak i sada se teško usuđujem povjerovati u istinitost toga. Prije no što sam ga mogao upitati za nekoliko detalja, vlasnik kavanenašao se pokraj nas, ljutito gestikulirajući prema vratima: postojalo je vremensko ograničenje koliko su sjedenja i razgovora dopuštaliuz jednu šalicu kave i jedan kroasan.

Petnaest dana kasnije, Paul i ja stigli smo u Berlin, prešavši put kao slijepi putnici u teretnom vlaku. Ubrzo nakon toga, Paul jepoginuo u nesreći u tvornici, a ja sam se kao rezultat toga prijavio u vojsku.

Po prvi puta nakon više godina no što sam se mogao sjetiti, jeo sam tri obroka dnevno i noću spavao u krevetu. Posao je bio težak,ali posao u tvornici je bio teži. Polako sam dobivao na težini, upali obrazi su mi se popunili, razvili su mi se mišići. Moje trule ipolomljene zube liječio je vojni zubar, i sve to besplatno. Dobio sam elegantnu uniformu, a jednom tjedno uživao sam u čistomdonjem rublju. Iznenada sam postao ljudsko biće. Iznenada sam shvatio što je sreća.

A tada je došao rat, a s njime i prekid moje novopronade-ne životne sreće. Prijatelji s kojima sam živio otkad sam se prijavio uvojsku bili su ubijeni, obogaljeni ili premješteni u druge jedinice. Kao vojnici, više nismo bili tretirani poput ljudskih bića, nego kaoneophodna ratna roba. Bili smo nužni, ako se mislilo nastaviti igru, ali isto tako su bili nužni i tenkovi i na-gazne mine. Dani čistogarublja i zubarskih tretmana bili su gotovi. Postali smo odrpani i prljavi, neoprani i puni parazita. Elegantne sivozelene uniforme nakoje smo nekada bili toliko

ponosni, izblijedile su sve dok nisu postale istih boja i čvrstoće kao stare krpe za posude. Pukovnija je izgubila svoj identitetpomiješavši se s ostatkom ratnoga stroja. I činilo se kao da smo neprestano na maršu. Marširali smo po kiši, marširali smo po suncu;marširali smo po ekstremnoj vrućini i po ekstremnoj hladnoći; kroz maglu i snijeg i led i blato. Žed smo utaživali iz pjenomprekrivenih lokvi smrdljive vode. Stopala smo omo-tavali krpama kada bi nam se čizme izlizale. I čemu smo se imali veseliti, kakobismo na životu održali bilo kakav tračak nade? Za bilo koga od nas postojale su samo tri različite budućnosti: ili ćeš biti tako jakoranjen da će te otpustiti kao beskorisnoga; ili će te zarobiti, pa ćeš prosjediti rat u logoru za ratne zarobljenike; ili ćeš - što je bilonajvjerojatnije - završiti ispod usamljene ploče pokraj neke nepoznate ceste.

Moje sanjarenje prekinula je zasljepljujuća svjetlost baklje koja je izgorila na noćnom nebu. Instinktivno sam se bacio na tlo iotpuzao do zaklona. Nije bilo potrebe buditi ostale: njihove su reakcije bile jednako brze kao i moja. Što se događalo, ondje naničijoj zemlji? Otpustio sam sigurnosnu kočnicu na strojnici. Stari Un ispalio je svjetleću raketu i tlo ispred nas bilo je osvijetljenonjezinom svjetlošću. Zadržali smo dah i osluškivali. Iz daljine začulo se stenjanje teških motora i povremeno štektanje strojnice.

"Tenkovi", prošaputao je Gregor, prilično nervozno.

"Idu prema nama", složio se Porta.

Stari Un ispalio je još jednu raketu. Tišina. Vani u tami iza osvijetljenog područja ništa se nije micalo, no mi smo ipak znali dajenešto ondje. Stajali smo ukočeno, naćuljenih ušiju i izbuljenih očiju. Prazni rukav bojnika Hinke lepetao je napri-jed-natrag na vjetru.Raketa se ugasila, i nakon toga smo ponovno začuli klepetanje lanaca koje je dopiralo iz tame. Tenkovi su stizali. Istoga trenutkakrenuli smo u akciju, pripremivši protutenkovsko naoružanje.

Tenkova je bila cijela vojska. Tlo se treslo i tutnjilo pod njima. Sada smo već mogli vidjeti prvi tenk kako polako napreduje vrhomlitice, kao dio duge sive kolone pretpovijesnih čudovišta.

Pod unakrsnom vatrom teških strojnica ispuzali smo na ničiju zemlju kako bismo postavili protutenkovski top Pak. Nije nam trebalomnogo vremena da ga osposobimo, te da projektili ispaljeni iz njega počnu pronalaziti svoje ciljeve. Začuo se zvuk poputgrmljavine, a potom je pruga žarkocrvene svjetlosti zasjala na nebu. Churchill na čelu kolone je bio pogođen granatom točno ispodkupole, i ono stoje svega nekoliko trenutaka ranije bilo prijeteća čelična tvrđava koja je pohlepno napredovala prema svom plijenu,sada je naglo pretvoreno u veliku lomaču.

Udaljen pedesetak metara, s desne nam se strane približavao jedan Cromwell. Maleni se okrenuo, smireno oslonio bazuku o rame,naciljao žmireći na jedno oko i pritisnuo prst na okidaču. Dugi plameni jezik pojurio je iz nje. Cromwellova je sudbina bila ista kaoChurchillova.

Taj se prizor ponavljao, s malenim razlikama, mnogo puta. Mnogo je tenkova završilo u plamenu, mnogo je ljudi živo izgorjelo, nouvijek su dolazili novi koji bi zauzeli njihovo mjesto. Ljudi i tenkovi dolazili su prema nama u neprekinutim bujicama. Pak je biouništen, a neprijateljsko se topništvo zabavljalo na naš račun. Zrak je bio pun letećih komada otpada, nešto od toga i ljudskogpodrijetla. Jedak dim ispunjavao nam je pluća, nagrizao grla i oči. U ušima su nam bolno odjekivale neprestane eksplozije. Ležaosam stisnut uz tlo, stisnutih šaka, glave napola ukopane u pijesak. Sada sam shvaćao zašto su je ljudi nazivali Majkom zemljom iobožavali je. Ma koliko prljava i umrljana krvlju bila, baš kao u ovim trenucima, ipak je pružala veliku utjehu.

Nekoliko metara od sebe ugledao sam engleskog vojnika, koji je ležao priljubljen uz tlo baš kao i ja. U istom trenutku on je ugledaomene. I u istom trenutku, usuđujem se tvrditi, pripremali smo se ubiti jedan drugoga. Nisam želio ubiti, nisam gajio nikakvo osobnoneprijateljstvo prema njemu, no s druge strane, nisam htio biti taj koji će umrijeti. Vrlo vjerojatno je i on osjećao isto. Zakoni bitkegovorili su da je jedan od nas morao umrijeti, a nije bilo dovoljno vremena za sjesti i razmišljati jesu

li ti zakoni bili mudri i dobri. Da biste preživjeli, morali ste ubiti onoga drugoga.

Imao sam bombu u ruci. Bez sumnje, imao ju je i engleski vojnik. Zubima sam izvadio osigurač. Ležao sam i brojao. Dvadeset ijedan, dvadeset i dva, dvadeset i tri, dvadeset i četiri... Bomba je prozujala zrakom prema Englezu. Na svom putu susrela se sbombom koja je zujala zrakom prema meni. Bacio ju je u točno istom trenutku. No, nije bilo nikakve štete. Očito imamo istereakcije, pa smo se obojica otkotrljali izvan njihova dometa na vrijeme da bi spasili žive glave. Skočio sam prema strojnici igrozničavo ispalio nekoliko metaka. Eksplodirala je i druga bomba. Ovoga me puta gotovo pogodio. Bljesnulo je ispred mene; mojaglava, na sigurnome u šljemu, osjetila je to kao da puca po šavovima. Na trenutak sam osjetio strah, a tada, gotovo istoga trena,obuzeo me mahniti bijes. Sve do tog trenutka nisam osobno mrzio svoga neprijatelja. Bilo je nužno ubiti ga. Sada je to postalonekakvo perverzno zadovoljstvo. Nisam imao namjeru umrijeti na blatnjavim poljima Francuske.

Bacili smo se jedan na drugoga. Bila je to žestoka borba za opstanak, bez ikakvih pravila. Udarali smo jedan drugoga kundacima,šutali se međusobno teškim čizmama, rezali se i borili bajunetama. Englez me posjekao po listu i osjetio sam žestoku bol. Skočio samna njega obnovljenim žarom. Nije imao sreće što mu je pao šljem. Dobio je rupu na čelu, gotovo dovoljno duboku da bi u nju stalaljudska šaka.

Bio sam previše iscrpljen da bih nastavio borbu. Na trenutak to nije bilo potrebno, jer je ležao ispred mojih nogu. Promatrao sam ga soprezom, poželjevši da umre, pa da svemu bude kraj. Mogao sam to i sam dovršiti, ali isto tako kako se pojavila, moja je želja zakrvlju nestala. Zurio je u mene prazna pogleda, brzo i bolno udišući. Krv mu se slijevala niz lice, kapajući iz kuta njegovih usana.Osjećao sam se slabim i ranjivim. Noga me boljela, a da me itko od njegovih suboraca pronašao ondje, ne bih se mogao nadatimilosti. Okrenuo sam se da pođem, ali hroptavi udisaji čovjeka kojega sam pokušao

ubiti su me zaustavili. Nestrpljivo sam kleknuo pokraj njega, povezao mu čelo što sam bolje mogao i pružio mu svoju čuturicu svodom.

"Pij", rekao sam kratko.

Nastavio je zuriti u mene, ali nije se pomaknuo kako bi uzeo vodu. Što je ta budala čekala? Da mu je prinesem usnama i izložim se

opasnosti da mi zabije nož medu rebra? Ostavio sam vodu tako daje može dohvatiti i potrčao što sam brže mogao prema skrovistu nasvojoj strani, ne mareći za opasnost letećih krhotina i zalutalih granata. Našao sam Legionara koji je čučao ispod goreće olupineChurchilla, i ispaljivao kratke salve iz svoje lake strojnice. Nedaleko od njega ugledao sam Malenog, čije je plamenom obasjano liceizgledalo gotovo sotonski. Izvukao sam rupčić iz džepa i čvrsto ga svezao oko noge.

Neprijatelj je bio odbijen - na trenutak. Dobili smo priliku da se odmorimo, ali to je moglo biti kratko, pa smo je odlučili iskoristitinajbolje moguće. Porta je bučno proždirao svoju petu limenku govedine, Barcelona nam je dodavao bocu džina, Stari Un se lijenopoigravao špilom karata. Iza nas gorio je Formignv. Teški bombarderi Wellington bili su u zraku iznad Caena, i plamen se dizaovisoko u nebo. Tlo se pod nama treslo i podrhtavalo, kao u očekivanju nekakve katastrofe.

U napuštenom džipu, Porta je pronašao stari gramofon i nekoliko ploča. Slušali smo ih jednu za drugom, opijeni iznenadnimzvukom glazbe nakon užasnih i poznatih zvukova bitke, a kada smo došli do posljednje, počeli smo ponovno iz početka.Preslušavali smo ih po treći put, kada nam je prišla skupina vojnika iz mutne svjetlosti. Doimali su se nenaoružanima. Nosili suzastavu ukrašenu velikim crvenim križem, a na šljemovima su imali tu istu oznaku. Maleni je zgrabio pušku, ali prije no stoje stigaozapucati, Stari Un mu ju je ljutito izbio iz ruke.

"Koji je tebi vrag?"

Maleni se ljutito okrenuo prema njemu.

"Zašto se oni brinu samo za svoje ranjene? Što fali našima?"

"Svatko tko bude zapucao na Crveni križ", rekao je Stari Un ljutito, "dobit će od mene metak točno između očiju. Je li to jasno?"

Nastupio je trenutak nelagodne tišine, a potom se Porta nasmijao.

"Ti si u krivom ratu, Stari Un! Trebao bi se pridružiti Vojsci spasa, postao bi generalom za čas!"

Okrenuo se i pljunuo, ali Stari Un mudro je ostao pribran. Nitko nije pokazivao želju da uzme pušku.

Pokupljeni su i posljednji ranjenici, pa su se i posljednja nosila našla na putu natrag prema neprijateljskim linijama. Sve je bilo mirno.A tada iznenada, nešto dalje u rovu, mladi je poručnik glasno povikao i pao u blato. Metak nekog snajperista pronašao je svoju metu.Još je jedan zazviždao prema nama, i za nekoliko sekundi čitava je prokleta borba ponovno započela. Tri strojnice zaštektale su uodgovoru, i nekoliko ljudi koji su nosili nosila su pali. Legionar je bio na nogama prije nas ostalih i trčao je prema naprijed, vičući daga slijedimo, kao što je to učinio i mnogo puta prije, u smrznutim ruskim stepama, na obroncima Monte Cassina.

U žestokom sukobu koji je uslijedio, uništeni su gotovo svi s nosilima i ranjenici koje su pokupili. Tlo je još jednom bilo poprskanotijelima s obaju strana. Bilo je potrebno poslati novu skupinu s nosilima kako bi pokupili nove ranjenike. Napad, protunapad. Smrt jebila specijalitet dana.

Nije bilo milosti u Sektoru 91.

DRUGO POGLAVLJE

Porta je nešto prtljao oko radija, vrteći gumbe ovamo i onamo, pokušavajući izolirati zvonak glas BBC-a od svih drugih divljihkrckanja i pucketanja koja su se mogla čuti.

"Ti si lud", rekao je Heide, zgađen. "Ako te uhvate u toj igri, poslat će te u kamenolom bez ikakvih pitanja... Koja je tome svrha,svejedno? Ne možeš im povjerovati niti riječi čak i kada ih uloviš."

Porta je ispružio ruku.

"Začepi, za ime Božje! Sad ga dobro čujem."

Zvuk kako netko udara u teški gong; vrlo odlučno i prijeteći. A potom hladan, konzervativan glas BBC-a:

"Ici Londres, ici Londres. BBCpour la France..."

Naravno, tada nismo shvaćali daje gotovo cijeli francuski pokret otpora također slušao ovo emitiranje.

"Ici Londres, ici Londres... Molimo vašu pozornost. Evo nekoliko privatnih poruka: "Les sanglots longs des violons de I "automne."Ponovit ću ovo: "Les sanglots longs des violons de l"automne."Dugi jecaji jesenjih violina."

Bio je to prvi redak Verlainove pjesme "La Chanson d "automne". Poruka koju su.mnogi očekivali već tjednima. Oberleut-nantMeyer, u stožeru XV armije, čiji je zadatak bio nadgledati sva emitiranja BBC-a, uzbuđeno je i pomalo žurno izvijestio vojnogguvernera Francuske, kao i zapovjednike u Nizozemskoj i Belgiji. Prema njemu su se ponijeli s prezirom za kojega su smatrali dajebio zaslužen. Važne poruke, baš! Samo gomila gluposti o jeseni. Taj je čovjek očito bio budala. Oberleutnant Meyer slegnuo jeramenima i nastavio slušati.

"Ici Londres, ici Londres. Nastavljamo s emitiranjem privatnih poruka: "Les fleurs sont d"un rouge sombre. Les fleurs sont d"unrouge sombre" Cvjetovi su tamnocrveni. "

To je bio znak pokretu otpora u Normandiji.

""Heleene epouse Joe. Heleene epouse Joe" Helen se udaje za Joea."

To je bio znak za cijelo područje Caena. Pokrenuo je cijeli niz pokušaja sabotaže, od kojih su mnogi bili uspješni: mostovi su sesrušili, željezničke pruge su bile podignute u zrak, telefonske veze bile su prekinute. U stožeru XV. armije sada je bilo općenitoprihvaćeno daje nešto, negdje, pošlo posve po zlu.

"Zar ne možeš dešifrirati ništa od toga, Mever? " nervozno je upitao general von Salmuth.

Meyer je samo slegnuo ramenima i nastavio slušati.

Tri dana je bila tišina, a potom su poruke ponovno krenule, s obnovljenom snagom i inventivnošću.

"Ici Londres, ici Londres... "Les des sontjetes" Kocka je bačena. Ponavljam: "Les des sontjetes.

Kao rezultat toga, mnogi su neoprezni njemački stražari ostali bez glava, dobivši nož u leđa, a tijela su im bila bačena u rijeke ilimočvare.

""Jean pense r Rita""John misli na Ritu. ""Jean pense r Rita" "

Govornik je izgovarao riječi polako i pažljivo, zastavši između svake.

Porta se veselo smijao.

"Kakva gomila gluposti! Jean misli na jebenu Ritu... Mislim da taj momak ne radi ništa takvoga. Tko su oni, dovraga? Tko su ti Jeani Rita? Sve mi to zvuči poput priče za malu djecu. "

"To je šifra ", objasnio je Heide, koji je uvijek tvrdio da sve zna. "Nekoć sam bio radiooperater. Ovakve se poruke stalno koriste."

""Le dimanche les enfants s"impatientent"" U nedjelju djeca postaju nestrpljiva. " "Le dimanche les enfants s "impa-tientent""

Ovo je bilo namijenjeno članovima pokreta otpora koji su čekali dolazak padobranaca u Normandiju.

"Ici Londres. Poslat ćemo još poruka za sat vremena. "

POSLJEDNJI SAT

Umotali smo mrtve u platna prije no što smo ih ukopali, a pokraj svakog tijela ostavili smo praznu limenku piva u kojoj su bilinjegovi osobni dokumenti. Mislili smo kako će, prije ili kasnije, možda kada rat bude gotov, netko htjeti napraviti prava groblja, spravim grobovima i redovima bijelih križeva, a kada to vrijeme dođe, i počnu iskapati raspadajuća tijela iz jaraka i kukuruzišta, bit ćenajbolje da im je identitet svakog od njih odmah poznat. Zbog toga te limenke i dokumenti u njima.

Smatrali smo potrebnim da svaka strana napravi pristojna groblja puna mrtvih junaka. U suprotnome, što će moći pokazivati ubudućnosti kako bi zadivili nove mlade regrute?

"Dečki, ovo su grobovi naših slavnih žrtava koje su pale za svoju domovinu u posljednjem ratu... Ispod ovog križa leži PaulSchultze, skroman vojnik kojemu je granata odnijela obje noge, ali koji je usprkos tomu ostao na svom položaju i zadržaoneprijatelja. Ovaj skromni vojnik spasio je cijelu pukovniju. Umro je na rukama svog zapovjednika, s domoljubnom pjesmom nausnama."

Bilo je toliko tijela koja su čekala ukop da nismo imali dovoljno limenki od piva za sve njih. Nakon cijelojutarnjeg mukotrpnog poslakopanja grobova, bilo nam je dozvoljeno da jedemo pola sata, a potom smo bili poslani na ekspediciju otkrivanja mina.

To je bilo mnogo gore od kopanja grobova. Život svakoga tko bi radio na raščišćavanju mina bio je prihvaćen kao prokleto kratak inimalo lijep. Mine su bile magnetizirane i podešene da eksplodiraju čim im se približi i najbeznačajniji komadić metala. Stoga smoostavili sve metalne predmete koje smo imali po sebi, skinuvši čak i gumbe i zamijenivši ih komadićima drveta. Nismo dobili čizme sgumenim potplatima, pa smo se većim dijelom morali snalaziti s nogama omotanima u krpe, ali Porta, naš plahi lešinar, bio je te srećeda se dokopao para pravih američkih čizama od žute gume.

Bilo je nemoguće osloniti se na napravu za detektirane mina: ona nije reagirala samo na mine, nego i na najmanje komadiće metala,pa bismo na kraju, već prema osobnim sklonostima, poludjeli od straha ili postali apatični zbog prečestih lažnih uzbuna. U svakomslučaju, nevolja je stalno kucala na vrata. Kako biste imali i najmanje izglede da ćete preživjeti kada ste radili s minama, morali steneprestano biti na oprezu, imati čelične živce, uvijek djelovati s najvećim oprezom i imati najmirnije ruke. Ono što se doimalonajsigurnijim, moglo je zapravo predstavljati najveću opasnost.

Naravno, Rommel je bio taj koji je bio prvi u postavljanju takvih naizgled nevinih smrtonosnih klopki, i usavršio ih je donevjerojatnog stupnja. Vrata koja se otvaraju i eksplodiraju vam u lice; tačke koje vam zakrčuju prolaz, tako da korak na stranuizaziva otvaranje zemlje ispod vas; vrata kuhinjskog ormara koja su otvorena, i oslobađaju takav bijes kada se zatvore da cijeli nizkuća odleti u nebo. Tu su još i gotovo nevidljive žice, lukavo skrivene ispod lišća: predvodnik skupine staje na njih i pola satnijenestaje u djeliću sekunde.

Naučili smo mnogo toga o minama, i što smo više znali o njima, to su nam se manje sviđale. Susreli smo se s minama P2,umreženima zajedno, koje bi pokrenule cijelu lančanu reakciju eksplozija. A te su mine morale biti uništene njihovim detoniranjem.A tek one - možda i najgore od svih - koje se moraju pažljivo rastaviti na komadiće, komad po komad, sve dok ne dođete dodetonatora, napravljenog od najtanjeg mogućeg stakla... Ako ste bili željni smrti i imali onakvu vrstu uma koja može posve sretnoprovesti čitav sat tražeći jedan jedini komadić slagalice, tada ste bili u redu, mogli ste uživati u svom poslu. Ali ako ste bili imalopoput mene, znojili se od straha i uz to imali goleme šake, tada biste bez sumnje bili poput slona u trgovini porculanom. Napredovalismo polako, jedan za drugim, ispitujući tlo prije svakog koraka, ne posve opušteni čak niti na začelju kolone, kada ste mogliočekivati da budete relativno sigurni. Svakih deset minuta mijenjali smo predvodnika i gumene čizme. Na taj način, život samo

jednoga čovjeka je

bio u opasnosti u određenom trenutku, i svaki je čovjek znao da je njegovo razdoblje rizika bilo vremenski ograničeno. Držali smosiguran razmak, i svatko bi stajao točno u tragove čovjeka ispred sebe. Na nekoliko trenutaka sve je u redu, srce vam usporava nanormalan ritam, žlijezde znojnice rade malo lakšim tempom - a tada, uz krik koji vam ledi krv u žilama, čovjek na čeku kolonemahnito maše rukama i zaustavlja nas. Detektor se ponovno oglasio...

Svi smo se zaustavili. Onaj tko je dovoljno nesretan da trenutno ima gumene čizme pruža detektor prema naprijed, na stranu,unatrag. Određuje točku koja je izvor nevolja, neodlučno se spušta u čučanj pokraj nje i počinje plaho odguravati rukama gornji slojtla. Prolazi pet minuta. Pet minuta znojenja i straha. A sve što je on iskopao samo je jedna krhotina granate ili šrapnel. Uvijek istapriča. Ili gotovo uvijek.

Svoju napetost oslobađamo ispadima lošeg raspoloženja ili prostačkim jezikom usmjerenim prema zarobljeniku koji je rekao dajeovo područje gusto minirano, prema Obavještajnoj službi koja nam je prenijela tu vijest i time postala odgovorna što smo se mi ovdjenašli. Posve očito zarobljenik laže, a Obavještajnu službu čini gomila lakovjernih budala.

Krećemo nešto bržim korakom, ljutimo se i gunđamo. Iznenadna eksplozija nas sve zaustavlja. Jadnik koji je bio na čelu kolone letiu nebo i pada natrag na zemlju u tisuću neras-poznatljivih komada. Dakle, zarobljenik ipak nije lagao, a Obavještajna služba nijekrcata lakovjernim budalama nego viso-kointeligentnim ljudima koji odrađuju lavovski dio posla... i prilikom toga nas osuđuju nasmrt. Možda je to T-mina, načinjena posebno za tenkove. Ako je tako, onda su izgledi slabi: gotovo nitko ne preživljava T-minu.Ako je S-mina, s druge strane, tada izgledi nisu tako slabi: može se preživjeti uz gubitak nogu. No, to u ovim ratnim danima i nijenekakva velika tragedija. Dobijete prilično dobar par umjetnih udova, a ako niste baš službeno registrirani kao kreten, vjerojatno ćetebiti prihvaćeni za tečaj uvježbavanja dočasnika. Danas ima mnogo beznogih ljudi na tim tečajevima. Moglo je biti i gore. Možete

potpisati na trideset i šest godina, očekivati da ćete biti promovirani u Feldwebela nakon možda petnaest do osamnaest godina, iumiroviti se u šezdeset i petoj uz dobru mirovinu.

Sve u svemu, dok nismo bili na terenu i bavili se njima, smatrali smo mine srećom u nesreći. S jedne strane, mogli ste izgubiti život; sdruge strane, mogli ste izgubiti samo noge - uz ogromnu prednost odlaska s prvih linija jednom zauvijek. Ali, da ne dođe donesporazuma: nije bilo od nikakve koristi izgubiti samo jednu nogu ili jednu ruku. Moralo je biti obje ili ništa. Bilo je mnogo ljudi nabojištu koji su imali jednu nogu, dok je onih s jednom rukom bilo toliko da smo ih smatrali posve normalnim, sposobnim ljudskimbićima. Bojnik Hinka, primjerice, je ostao bez desne ruke prije nekoliko godina, ali je još uvijek na najtežim položajima.

Upravo u ovom trenutku ja predvodim kolonu, ja imam čizme, ja riskiram svoj život i udove. S napregnutim živcima iščekujem inajmanji znak opasnosti, oprezno se saginjem i rukom izravnavam busen guste trave. Nešto je tamo... nešto metalno? Točno izamene, Porta i Legionar zastaju. Osjećam jak poriv da se okrenem i počnem trčati. Nažalost, to je nemoguće. Polako se saginjem iprislanjam uho uz tlo. Čujem li ja to slabašno kuckanje ili je to samo moja kukavička mašta? Je li to magnetizirana mina ili ona sazadrškom? Natopljen sam znojem, zubi mi cvokoću, a koljena podrhtavaju. To je mina, nema sumnje. U ovom trenutku tiha, alinimalo manje opasna zbog toga. I kobre bi se trebalo manje bojati. Vršcima prstiju opipavam oblik nevidljivih antena, okrugli gornjidio, tanku staklenu ploču. To je klasična T-mina.

Kucnuo je i taj trenutak. Saberi se, pobijedi svoj strah ako želiš nastaviti živjeti. Sjeti se svega što su te učili... dva prsta ispodkupolastog dijela, dva okreta ulijevo... ali polako, polako... ako razbiješ staklo, to je tvoj kraj, momče! Moli se Bogu da nemanikakve skrivene žice, da nije povezana s drugim minama. Vrlo su lukavi ti gadovi koji postavljaju ove smrtne zamke... Dva okreta.To je dobro učinjeno. Sada - podići dva milimetra, tri okreta udesno... ne miče se! Kopile se ne miče! Što

bi to dovraga trebalo značiti? Nova vrsta mine? Neka koju nam nisu spomenuli? Bože sveti, daj mi da se izvučem odavde! Dovragas njihovim vojnim sudovima i njihovim optužbama za kukavičluk! Želim živjeti! Uz malo sreće, rat će biti gotov prije no što mebudu imali vremena osuditi.

Um mi govori da se okrenem i pobjegnem. Hladno i odlučno, moje tijelo ostaje na istom mjestu. U redu, još sam uvijek ovdje. Štotrebam sljedeće učiniti? Izvaditi van tu prokletu napravu prije no što sam je deaktivirao? Zašto ne, pa to je ravno samoubojstvu?

Samo sjedim i ništa ne radim, a prokleta mina samodopadno leži u zemlji. I zuri u mene. Izruguje mi se. A tada mi se javlja nova istravična pomisao: možda je to jedna od onih sa zadrškom? Još uvijek stežući kupolu desnom rukom, lijevom klizim ispod tijelamine. Zubima otkidam busenove trave s obaju strana. Zašto ne uvježbaju proklete majmune da obavljaju taj posao? Oni bi mogli isvoja stopala upotrijebiti kao ruke. I vjerojatno biti bolji u tome, jer se ne bi morali boriti cijelo vrijeme sa strahom. Zašto se nitkotoga do sada nije sjetio? Već koriste golubove i pse, konje i svinje, pa zašto ne bi i majmune? Koristili smo svinje u Poljskoj. Tjeralismo ih preko minskih polja kako bi nam očistile put. Problem je bio u tome što su svinje postale vrijedne svoje težine u zlatu, pa jena posljetku bilo odlučeno da su ljudi manje važni.

Izludujućom sporošću, povlačim minu prema sebi. Teža je no što sam očekivao, ali evo je napokon vani, u svoj svojoj stravičnosti.Velika ružna stvar. Želio sam je snažno šutnuti da odleti što dalje, ali to sam zadovoljstvo morao odgoditi dok je ne deaktiviram.

Pozvao sam ostale da mi priđu. Porta i Legionar dopuzali su do mene. Porta, koji nije imao formalnog obrazovanja o toj temi, bio jegenijalac za tehniku, i nakon samo jednog kratkog pogleda prema mini, prezirno me pogledao.

"Prokleti idiote! Okrenuo si tu prokletu stvar na krivu prokletu stranu! To nije uobičajeni francuski vijak, mislio sam da bi to čak i timorao primijetiti." Okrenuo se i mahnuo Malenome.

I

"Donesi nam švedski ključ!"

Ključ je polako stigao. Porta je neko vrijeme proučavao minu.

"OK, sad je ponovno zatvori."

Poslušno sam to učinio. Legionar je obrisao znoj s ruku o hlače. Porta je uhvatio ključ.

"OK, glupani! Pognite glave i zabijte si prste u guzicu!"

Pognuo se iznad mine, pjevušeći nešto sebi u bradu:

"Što će biti s nama, moja draga? Hoćemo li biti sretni ili tužni? Kako ćemo završit, moja draga? Hoće li nam biti žao ili drago?"

Ukočeni poput kipova, Legionar i ja sjedili smo i promatrali ga. Bezbrižno je podigao minu objema rukama.

"Izvolite!" Nasmijao nam se. "Bezopasna poput neizleg-nutog pileta."

Okrenuo se i oteturao do ostalih, noseći minu ispod ruke poput lopte. Iznenada ju je bacio prema Gregoru.

"Evo! Ti pokušaj! Jaje ne mogu svladati!"

Gregor je prestravljeno vrisnuo i bacio se na tlo. Porta je stajao iznad njega, podignuvši obrvu.

"Stoje, momčiću? Nešto te uplašilo?"

"Ti glupa budalo!" Gregor je šutnuo Portu po nogama. "Ti prokleto glupo kopile!"

"Smirite se", rekao je Stari Un umorno. "Nisam raspoložen za zabavu i igrice. Pokušajte se sjetiti da smo do sada izgubili šestoriculjudi na ovom zadatku."

"Srce mi se slama", rekao je Porta. "Hajde, Sven, daj mi gumenjake. Moj je red da budem junak."

Uzeo je čizme i pošao prema svom mjestu na čelu kolone, no prešao je svega nekoliko metara kada je zastao, pognuo se, pregledao

tlo i dao znak rukom Legionaru i meni, koji smo išli odmah iza njega. Pogledali smo jedan drugoga. Znali smo što se dogodilo: Portaje naišao na minu koja je bila povezana s

drugom, pa mu je trebao netko tko bi mu pomogao. Koji od nas dvojice će biti taj? Na trenutak sam oklijevao, a tada je Legionarslegnuo ramenima i krenuo naprijed. Moj će red biti sljedeći puta, i istoga sam trenutka poželio da sam mu sada pomogao i riješio setoga.

Porta i Legionar puzali su po tlu, slijedeći žicu. Prije se moglo samo presjeći tu vražju stvar i dovršiti s time, ali neprijatelj seopametio. Sada bi presvukli žicu tankim slojem bakra. Čim biste je dotakli nečim metalnim, struja bi prošla kroz nju i detoniralaminu. Trebalo nam je neko vrijeme kako bismo otkrili taj novi trik. Neprijatelj je bio dovoljno pažljiv i nije ostavio upute za upotrebupokraj njih, pa smo izgubili nekoliko ljudi prije no što smo joj doskočili.

Ovaj maleni komadić sreće bio je privezan za stablo i povezan s tri mine od 105 milimetara. Porta je ljutito povikao preko ramena.

"Dođi, za ime Boga! Ovo nije crkveni izlet!"

Shvatio sam, uz naglu promjenu pulsa, da je moj posao bio da odem onamo s potrebnim alatkama i skinem prokleti detonator. Nijeto bio lak zadatak. Mnogo je dobrih ljudi loše završilo dok su skidali detonatore, a uvijek je postojao i dodatni rizik da je neprijateljpripremio nekakvo novo iznenađenje.

Porta je, popevši se na stablo, držao četiri žice koje su vodile od mine. Vukao sam se prema njemu, čvrsto držeći alatke. Bila je to T-mina. Detonator nije bio veći od kutije cigareta, ali i to mije bilo dovoljno veliko. Na jednu od mina, neki šaljivči-na je napisaoporuku: "Idite dovraga, prokleti Švabe". Bila je potpisana sa Isaac. Doista, moglo se poistovjetiti s tim nepoznatim Isaacom. Nitko stakvim imenom nije imao nekog posebnog razloga zbog kojega nas je trebao voljeti.

Nekim čudom, imali smo sreće. Riješili smo se T-mine i njezinih zamki i ugrabili nekoliko trenutaka odmora na rubu groba. Sjedilismo na tlu stisnuti u polukrug i pušili cigarete, što je bila razbibriga koja je u ovakvim okolnostima bila strogo zabranjena.

"Reći ću vam nešto", rekao je Porta iznenada. "Kladim se da stari Adolf ne bi bio tako drzak da dođe ovamo na pola sata

raditi u minskom polju... Osim toga, ne bi toliko zapeo voditi ovaj prokleti rat!"

Ova jednostavna misao sve nas je oraspoložila. Sjedili smo ondje i neumjereno se smijali, sve dok ostatak grupe, predvođenporučnikom Brandtom koji je bio zadužen za tu operaciju, nije došao da nam se pridruži. Brandt je bio s nama još od početka. Svremena na vrijeme nestao bi na nekakav tečaj, ali uvijek bi nam se vraćao, pa smo ga počeli smatrati jednim od nas, a ne časnikom,čak do te mjere da smo mu se počeli obraćati njegovim imenom i ponašati se prema njemu s nama svojstvenom vulgarnošću. Bio jepravi časnik s prve crte bojišta i jedan od svega nekoliko ljudi koji je imao naše poštovanje.

"Proklete mine", promrmljao je. "Još nekoliko ovakvih stvari i završit ćemo zajedno igrajući se naranči i limuna u ludnici."

"Sanjat ćemo te proklete mine", rekao je Porta, "kada se vratimo kući i počnemo kopati u vrtu. Pokušavat ćemo detoni-rati prokletekrumpire."

Porta je uvijek upotrebljavao kada, a nikada ako. Zapravo, mislim da smo svi razmišljali o kada, iako je većina nas bila previšeoprezna da bi to izgovorila na glas. Ali nekako se nismo mogli natjerati da razmišljamo o tome kako će jednog dana možda biti i našred da završimo u jarku s praznom limenkom piva u kojoj su osobni dokumenti. Često bismo razmišljali o smrti i oblili se hladnimznojem, ali u dubini duše nismo mogli vjerovati kako se to može doista dogoditi i nama. Dosta često, prije velikih napada, pomagalibismo iskopati zajedničku grobnicu, obložiti je sijenom i zabiti pokraj nje malene drvene križeve. I nikada ne bismo zamišljali kakonaša vlastita tijela padaju u nju zajedno s drugima, iako je smrt bila svakodnevno iskustvo. Koliko bismo puta dnevno čuli oštarzvižduk granate, tupi udarac kada bi pala, potom eksploziju, potom bolne krikove, potom bismo shvatili da čovjek koji je stajao ublizini prije svega nekoliko sekundi više nije ondje... Koliko se puta dogodilo daje pola desetine bilo ubijeno, da su posvuda okotebe ležali mrtvi ili umirući ljudi, i da si samo ti ostao neozlijeđen?

Znali smo da sreća ne može trajati zauvijek, a ipak smo instinktivno osjećali daje vlastita sreća nepotrošiva.

Porta je opet jeo. Ovoga puta bio je to ananas u limenkama kojega je pronašao u napuštenom američkom džipu.

"Smiješno je to kako nikada baš nisam volio ananas", mrmljao je punih usta. "Prvo što ću učiniti kada rat završi bit će da odem uneki restoran i najedem se tako da mi hrana počne izlaziti na uši."

Ovo je naravno bio uvod u jednu od njegovih omiljenih zabava za prekraćivanje vremena: igru "kada rat bude gotov..." Svakogbismo se puta uključili u nju s obnovljenim žarom, i ona nikada nije izgubila svoju privlačnost, iako je od svih nas jedino Heidesigurno znao što želi raditi nakon rata. Već je bio dočasnik, i odavno je odlučio da će se prijaviti u školu za časnike. Stoga je diosvakog dana, bez obzira gdje smo se trenutno nalazili ili što smo radili, posvećivao učenju deset stranica iz Priručnika za vojnepohode. Nemilosrdno smo ga zadirkivali, no ipak smo mu možda pomalo i zavidjeli na njegovoj odlučnosti da uspije. Svi smo znali,iako nitko od nas to nije htio priznati, da smo bili vojnici predugo vremena, a da bismo se vratili životima običnih civila. Stari Un jeizjavio kako će jedino zemljoradnici moći sretno nastaviti sa svojim predratnim aktivnostima, i vjerojatno je bio u pravu. Meni suzemljoradnici bili posebna rasa. Samo im pokaži polje krumpira ili red stabala jabuke, i vrlo će se vjerojatno posve raspametiti.Mnogi su zemljoradnici dezertirali zbog jabukovih stabala u punom cvatu. Gotovo svi su bili uhvaćeni dva ili tri dana kasnije iizvedeni pred vojni sud grozničavo mumljajući o svinjama ili stablima šljiva. Na njihovu nesreću, niti jedan vojni sud za kojega samikad čuo nije mogao shvatiti iznenadan poriv koji bi se pojavio u tim ljudima kada bi se susreli s djelićem netaknute prirode, a ishodje neizbježno bio streljački vod.

Sada je već prošlo deset sati otkako smo pošli raščistiti put kroz minsko polje. Deset sati napetosti; deset sati hodanja, doslovcestazom smrti; deset sati bez gotovo ikakvog odmora,

jer što je pokoja dvadesetominutna pauza kada ste svjesni da posao nije ni napola dovršen?

Ali, napokon se naš posao približio kraju. Upravo smo postavili posljednju bijelu oznaku koja je označavala siguran prolaz zatenkove, i uskoro smo se trebali početi opuštati. Upravo sam zabijao posljednji kolac s oznakom kada sam krajičkom oka neštougledao. Zastao sam i podigao pogled. Ostali su stajali mirno poput kipova, širom rastvorenih usta i razrogačenih očiju. Svi sugledali u smjeru poručnika Brandta. On je stajao nešto dalje od skupine ostalih, raširenih nogu i ruku udaljenih od tijela ... Osjetiosam kako mi se ježi koža na rukama i nogama. Dobro sam znao što označava taj čudni položaj: Klaus je stajao na mini. I najmanjipokret će je detonirati. Mogao sam vidjeti žice koje su stršile iz nje. Klaus je, kao i mi ostali, znao kako mu je kucnuo posljednjitrenutak.

Oni koji su se nalazili najbliže njemu počeli su polako uzmicati natrag, gazeći korak po korak u svoje stope. I oni su bili u ozbiljnojopasnosti. Iz toga što su iz mine virile žice bilo je očigledno da je bila povezana s drugima. Samo je jedna osoba pokazala želju dapojuri naprijed u junačkom, ali bez sumnje samoubilačkom pokušaju da pomogne poručniku, a to je bio Maleni. Jedva smo gasputali, i trebalo nas je trojica da to učinimo. Tek smo uspjeli smiriti Malenog, kada je Barcelonu uhvatilo ludilo, pa je on počeopolako puziti prema Klausu, još uvijek raskrečenom iznad svoje smrtonosne zamke. "Uhvatite to glupo kopile!" povikao je Porta.PoruČnikovo lice bilo je užasno blijedo. Bio je jedan od najhrabrijih ljudi koje sam poznavao, ali čak je i njima dopušteno popustitikada stoje na mini. Već smo pripremali špricu punu morfija, raširivali gaze i zavoje. Ako bi nekim čudom preživio, trebat će mu svidostupni zavoji. Legionar je izvukao svoj revolver. Namjera mu je bila očita: ma što se dogodilo, Klaus neće patiti dulje no što budeapsolutno nužno. Nazovite to ubojstvom ako želite, ali bio je s nama šest godina, boreći se zajedno s ljudima koji su mu bilipodčinjeni u nekima od najgorih ratnih sukoba. Kada nekoga poznajete, volite i poštujete

kao što smo mi Klausa, tada vam nije previše stalo što će osjećati ostatak svijeta, samo učinite ono što mora biti učinjeno.

Biti uhvaćen na takav način, relativno jednostavnom minom, smještenom na vidljivom mjestu, bila je jedna od nevjerojatnih ironijarata koje je tako teško podnijeti. A ipak, pretpostavljam, bilo je gotovo neizbježno da se dogodi nešto takvo. Nakon deset satinapornoga rada usred minskog polja nije baš čudno ako nekome popusti koncentracija na trenutak ili dva. Na nesreću, gubitakpozornosti čak i na djelić sekunde često je poguban u takvim okolnostima.

Porta je iznenada povikao Klausu.

"Skoči! To ti je jedina prilika!"

Klaus je oklijevao - i tko bi ga mogao za to kriviti? Bilo je lako reći da ti je to jedina prilika; a natjerati se da skočite i riskirate bila jeposve druga stvar.

U međuvremenu smo čekali. Čekala je i smrt, nimalo manje strpljivo, svoj gotovo izvjestan plijen.

Nakon nekog vremena - deset minuta? Pola sata? Dana, tjedana, mjeseci? Činilo se poput vječnosti - Klaus je podigao ruku premanama u oproštajnoj gesti, savio koljena, pripremio se na rizik...

Rukama sam pritisnuo uši. Klaus je ostao na istom mjestu, poput trkača koji čeka zvuk startnog pištolja. Pretpostavljam da smo svidijelili agoniju njegovih posljednjih misli. Sve dok ostane stajati na istom mjestu, bit će živ čovjek; istog trenutka kada se pomakne,vjerojatno će biti vrlo mrtav čovjek.

Vrške prstiju pritisnuo je u zemlju, pripremajući se za trenutak kada će morati iskoristiti svoju priliku. A tada se iznenada ponovnouspravio.

"Dobacite mi svoje jakne!"

Deset jakni istoga je trenutka poletjelo prema njemu. Samo su tri doprle do njega. Maleni je ponovno krenuo, ali Porta gaje istogtrenutka smirio udarcem pijuka. Srušio se stenjući.

"Zahvalite mu se u moje ime", rekao je Klaus ozbiljno.

Omotao je tri jakne oko trupa, zaštitivši trbuh i prsa što je bolje mogao. Tada je još jednom podigao ruku na pozdrav.

"Skoči! Za ime Božje, skoči!"

Čuo sam samoga sebe kako brzo izgovaram tu zapovijed, ali taj je zvuk bio prigušen iznenadnom istovremenom zvonjavom zvonapo cijelom kraju. Zvona koja su zvonila za oslobođenje Francuske. Vjetar nam je donosio zvuk veselih povika kako je Francuskaslobodna. Ljudi su zaboravili užase rata, pakao iskrcavanja u Normandiji, uništene zgrade, razoreni okoliš. Znali su samo da suponovno slobodni narod. Na ulicama, američki su vojnici plesali s francuskim djevojkama. Viva la France! Mort aux Allemands!

Poručnik Brandt napeo je mišiće. I skočio. A eksplozija koja je uništavala bubnjiće zaglušila je zvonjavu zvona. Pla-meni jezik...Skočili smo prema njemu. Obje su mu noge bila odsječene. Jedna je uredno ležala pokraj njega; druga je bila Bog zna gdje. Cijelomu je tijelo bilo prekriveno opekotinama, no još je uvijek bio pri svijesti.

Stari Un istoga se trenutka bacio na posao s morfijem. Porta i ja povezali smo zavoje oko dva krvava batrljka nogu. Uniforma mu jebila raskidana na komadiće, osjetio se zadah sprženoga mesa. Klaus je stiskao zube dok god je mogao, ali tada su njegove patnjedoista počele, pa su počeli odzvanjati njegovi bolni krici i miješati se s veselim povicima.

"Još morfija!" zagrmio je Maleni, koji je došao svijesti nakon Portinog udarca pijukom.

"Nemamo više", rekao je Stari Un tiho.

Maleni se okomio na njega.

"Kako to dovraga misliš, nemamo ga više?"

Stanka.

"Baš kao što sam rekao", rekao je Stari Un, odbacivši injekciju s gađenjem. "Nemamo više morfija."

Što smo drugo mogli učiniti? Ništa posebno. Samo sjediti pokraj poručnika i proživljavati njegovu agoniju s njim. Netko mu je

stavio cigaretu između usana koje su već postajale plave.

"Bit će sve u redu -"

"Lijep provod u bolnici -"

"Nećeš umrijeti, rat je gotov -"

"Bit ćeš OK kada te vratimo u bazu -"

"Jel" čuješ zvona? Rat je gotov!"

Rat je gotov, a uskoro je bio gotov i život našeg poručnika. Umro je za nekoliko trenutaka, a mi smo se vratili svojim stopama krozminsko polje, između bijelih oznaka koje je i on pomagao postaviti, noseći ga na ramenima; pogrebna povorka koju je pratilatrijumfalna zvonjava. Maleni je hodao na čelu povorke. Porta je išao posljednji, svirajući na flauti melankoličnu melodiju Putovanjedivljih labudova; bila je to jedna od omiljenih Klausovih melodija.

TREĆE POGLAVLJE

Rus, poručnik Koranin iz 439. istočne bojne, zajedno sa svojom tatarskom satnijom, došao je do zapanjujućeg otkrića: u američkomdesantnom čamcu, pokraj trojice mrtvih časnika, nalazio se sanduk pun papira. Koranin je istoga trenutka uzeo sanduk sdokumentima i odjurio s njime do zapovjednika svoje satnije, koji je s jednakom revnošću odlučio daje to problem kojega trebariješiti general Marcks, zapovjednik 84. armije. U skladu s time, njih su dvojica pošla na put zajedno s dragocjenim sandukom.

General je istoga trenutka shvatio vrijednost Koraninova otkrića i, ne gubivši vrijeme, prenio vijest 8. armiji. Ona mu se, na njegovoiznenađenje, nasmijala u lice i obavijestila ga da priča gluposti. Na neko vrijeme, general Marcks je bio previše obuzet ljutnjom kakobi mogao raditi bilo što drugo osim sjediti i ljutiti se, dok je njegov pobočnik taktično stajao pokraj njega i sam čitao sadržaj papira izsanduka. Obojica su čvrsto vjerovala da ti papiri nisu krivotvoreni.

"Mislite li možda, gospodine, da bi Tajna služba...?"

General je upravo tako mislio. Tajna služba bi trebala biti obaviještena istoga trenutka. Nema sumnje, ti su papiri bili od najvećegaznačaja. Sljedeći korak bio je kontaktirati Gene-ralfeldmarschalla von Rundstedta i reći mu da on, general Marcks ima u svomposjedu strogo tajne planove Saveznika vezane za invaziju u Normandiji. Planovi su jasno pokazivali istinitost onoga što je do tadabilo tek predmetom pukog nagađanja: da su nedavna iskrcavanja bila samo preludij za posvemašnju invaziju koju su svi očekivaliprošle četiri godine.

"Gluposti!" povikao je von Rundstedt, i zalupio telefonsku slušalicu.

Ostao je odlučan. Planovi su bili lažni. Namjerna zamka. Bili su podmetnuti ondje kako bi na njih nasjele takve lakovjerne budalepoput generala Marcksa. Osim toga, i sama iskrcavanja bila su izvedena s namjerom da nas navedu na krivi

trag. Von Rundstedt je imao svoje mišljenje o toj temi. Saveznici su sigurno planirali invaziju, svaka budala je to znala, aliiskrcavanja u Normandiji nisu bila preludij u nju. Ona su bila vrlo razrađena, ali su bila samo mamac.

"Razriješite generala Marcksa njegove dužnosti!" naredio je von Rundstedt Ijutito. "Taj je čovjek budala i sanjar i nema pravozapovijedati vojskom. Riješite ga se!"

GOLGOTA

Bila je noć. Vraćali smo se duž glavne ceste, u tri kolone, prema položaju 112. Vlažna izmaglica sa Sjevernoga mora visjela je uzraku i probijala se ispod naše odjeće i kože, niz naše vratove i u samu srž naših kostiju. Marširali smo u zadnjem dijelu jedne odkolona. Čelo kolone odavno je nestalo u izmaglici. Već je prošlo neko vrijeme otkada smo ih posljednji put vidjeli, pa smo njihovunazočnost na čelu kolone morali prepustiti povjerenju.

Konačno, Porta jednom nije pričao o hrani. Vratio se drugoj mogućoj temi svojih razgovora i prepričavao jednu od svojih beskrajnihpriča o kurvama. Stari Un je išao na začelju, marširajući naprijed glave utonule između ramena, s neizbježnom lulom u ustima išljemom koji mu je visio ovješen o pušku. Uvijek smo ga zvali, baš uvijek, Stari Un. Od samoga početka. On je zapravo bioFeldwebel Willie Beier, voda naše desetine. Nije baš izgledao poput savršenog vojnika prema vojnim kriterijima, gegajući se unekoliko brojeva prevelikim crnim čizmama, pohabanoj uniformi i s tjedan dana starom bradom, no on je bio najbolji desetnikkojega sam ikada upoznao.

Skrenuli smo s ceste i marširali kroz nešto što je, pretpostavljam, prije nekoliko dana bila relativno gusta šuma. Ali sada su stabla bilasravnjena sa zemljom, a tlo izrovano prolaskom niza tenkova; ostaci izgorenih olupina, napuštenih džipova,

prevrnutih kamiona poput gustog pokrova prebivali su cijelo područje. Nimalo tanji nije bio pokrov načinjen od ljudskih tijela.

"Isuse, ova gomila je dobila svoje!" promrmljao je Maleni, jednom u životu zazvučavši gotovo zapanjeno.

Porta je milostivo na jednu sekundu prekinuo svoju dramatičnu priču o kurvama.

"Teške bombe", rekao je.

"To je novi tip minobacačke granate", suprotstavio mu se Heide, uvijek u tijeku s najnovijim informacijama. "One ispare na uniformii spale te."

"Ah, prekrasno, prekrasno!" rekao je Porta, zapljeskavši rukama. "Ne mogu dočekati da jednu isprobam!"

Spaljena tijela ležala su ispod naših nogu u debelom sloju. A bilo je i drugih prekrasnih prizora. Naslonjeno na stablo bilo je golotijelo kojem su nedostajale noge. Rasparenih udova bilo je na pretek. Maleni je naišao na otkinutu glavu, još uvijek zaštićenušljemom, i snažno je šutnuo kao da je riječ o nogometnoj lopti. Legionar, kojega inače nije bilo lako impresionirati, stavio je rukupreko usta i okrenuo se na drugu stranu.

"Postoje neke stvari", rekao nam je, "koje mi jednostavno izokrenu želudac. A pogled na ljudske glave koje skakuću uokolo sameod sebe je izgleda jedna od njih."

"Ovdje je kao u mesnici", primijetio je Gregor, u rijetkom poletu mašte. "Hrpe mesa vise posvuda."

"Više je kao u paklenoj kuhinji ako se mene pita", rekao je Porta. "Kladimo se da ovdje ima dovoljno prženog mesa da se polanjemačke vojske hrani tjedan dana."

"Začepite svoja prljava usta!" iznenada se obrecnuo Stari Un.

Utihnuli smo s nelagodom. Porta se upravo počeo pitati "je li nam ikada ispričao onu o -" kada se zemlja zatresla i zatutnjala podnašim nogama i začula se gromoglasna eksplozija. Instinktivno, bacili smo se na koljena kao jedan.

"Rasprši se!"

Žurno smo se raspršili. Plameni jezik pojurio je prema nebu iznad naših glava. Zasigurno je dolazio iz Dora baterija, raketnih baterijas dvanaest topova.

U koloni po jedan, na rukama i nogama, otpuzali smo u zaklon jednog suhozida kojima je ovaj dio zemlje obilovao. Neprijatelj namje otežavao život više no što je bilo nužno potrebno time što je mijenjao svoj položaj nakon svake ispaljene salve, vrijedno vukućitopove na novo mjesto i pucajući na nas s neke neočekivane točke.

"Pomaknite se; brže malo!" prosiktao je Stari Un. "Još uvijek nam se približavaju. Bit će nam za vratom za nekoliko sekundi."

Njegova je primjedba bila posve opravdana: neposredno iza nas pojavio se oblak gustog dima ispresijecan poskakuju-ćim grimiznimplamenim jezicima. Sudeći prema odvratnim kricima i urlicima koji su dopirali do nas s druge strane oblaka, činilo se da su mnogijadnici dobili svoje.

Šćućurili smo se pokraj zida. Zaštita koju je on pružao bila je više psihološka no stvarna, ali na sreću, tada nismo imali vremenarazmišljati o tome. Promatrač s prednje crte, neki poručnik iz topništva, iznenada je provirio iz rupe i ljutito se sukobio s nama. Bio jeprekriven blatom i krvlju i imao otvorenu ranu na čelu.

"Što se to, dovraga, ovdje događa?" upitao je. "Tko je zadužen za ovu gomilu kretena?"

Obeiieutnant L6we, koji je zamijenio našeg pokojnog poručnika Brandta, tresao se od ljutnje.

"Koga to nazivaš gomilom kretena?"

Poručnik je podigao obje ruke u očajničkoj gesti.

"Tvoju prokletu satniju, naravno! Zar se ne možete maknuti odavde, privlačite neprijateljsku vatru na nas!"

Pognuti iza svog suhozida, pratili smo ovaj razgovor s uobičajenim zanimanjem.

"On očigledno želi dobar šut u guzicu", izjavio je Porta glasno. "Pa što on misli da mi ovdje radimo? Igramo se prokletog skrivača?"

Raketna baterija bila je smještena nekoliko stotina metara dalje, s druge strane ceste. Projektili su stizali do nas jedan za drugim ukratkim intervalima, i vatreni kišobran obasjao je magloviti zrak kilometrima uokolo.

Ostali smo u lažnoj sigurnosti zida, okupljeni zajedno i čvrsto stisnuti uz svoje suborce. Plamenovi sada nisu bili daleko od nas. Nasuprotnoj strani ceste nagomilavali su snage i bez sumnje će uskoro nagrnuti preko i preplaviti nas. Poručnik Lo-we proširio je vijestda ćemo ponovno krenuti, u koloni po jedan; čime je naglasio da je mislio jedan po jedan, a ne u nediscipliniranoj utrci za mjesta načelu.

Poslušno smo krenuli naprijed. Nismo daleko došli kada sam, osvrnuvši se unatrag, ugledao plamene jezike kako se kotrljaju prekoceste i zamku podno zida koji nam je bio skloništem. Na trenutak lik čovjeka ocrtavao se ispred plamena; tada je polako odbaciooružje i pao u plamen. Bio je to onaj arogantni poručnik iz topništva. Da nije izgubio toliko vremena pokušavajući spustiti poručnikaL6wea na njegovo mjesto, možda bi još uvijek bio živ. Ali, tako to ide, kao što me Porta veselo podsjetio.

Prisjetio sam se jedne druge prilike kada su stvari pošle dobro po nas, a loše po nekoga drugoga, najobičnijom slučajnošću, i Porta jeto prokomentirao na isti način. Naša se grupa skrivala u šumi, zajedno s nekim ljudima iz jedne od inženje-rijskih jedinica. Lijevalaje kiša, i nakon nekog vremena bili smo mokri kao da smo bili na otvorenome. A Maleni je, kao i obično, postao nestrpljiv zbogdulje neaktivnosti.

"Dosta mije ovoga!" izjavio je. "Zar ne možemo krenuti?"

I tako smo krenuli dalje, i prije no što smo prošli pedeset metara začula se glasna eksplozija i stabla i inženjerci su bili razneseni nakomadiće.

Sjetio sam se i druge prilike, kada smo se smjestili u nekoj napuštenoj kući u nekom selu, zaboravio sam kojem, i kartali sa skupinomiz protutenkovske. Samo je puka sreća nagnala Portu da baci pogled prema udaljenom kutu prostorije u kojem su se mogle vidjetidvije žice postavljene uz podnu letvicu oko donjeg dijela zida.

"Čekajte", rekao je. "Što je ono tamo?"

Budući da smo i zbog svoje prirode, a i zbog iskustva, bili sumnjičava gomila, istoga smo trenutka spustili karte i počeli

slijediti putanju žica. Momci iz protutenkovske ostali su sjediti na svojim mjestima, proklinjući nas što smo prekinuli igru. Nekolikotrenutka kasnije izišli smo za žicama van kroz stražnja vrata; a nekoliko trenutka poslije toga, prije no što smo ih uspjeli slijediti doizvora, cijela je kuća poletjela u zrak u moru plamena.

Ali tako to ide.

Napokon smo stigli do položaja 112 i preuzeli ga od satnije koju smo trebali smijeniti. Oni su bili iz SS-a, i pripadali divizijiHitlerove mladeži, 12. diviziji oklopnih grenadira. Niti jednom od njih, osim časnicima, nije bilo više od sedamnaest godina, ali uposljednja tri dana ovi su tihi ukočeni momci postali stari, stari ljudi, naboranih lica, pogrbljenih ramena, zamagljenih i utonulihočiju. Više od pola njihove satnije palo je u borbi.

Po našem dolasku, bez riječi su skupili svoje stvari i stajali čekajući znak za polazak. Čak su očistili područje od svojih potrošenihčahura. Bili su model savršenosti, a ovo je bio najtužniji prizor na svijetu. Promatrali smo ih dok su odlazili i upitno odmahivaliglavama. Jedino je Heide bio pozitivno iznenađen.

"To je prava disciplina!" rekao je s divljenjem. "Kakvi su ova djeca vojnici! Kažem vam, oni bi trebali biti časnici, oni... Jeste lividjeli ovo? Svi imaju željezne križeve prve klase, svaki svakcati od njih... Bože, što bih ja sve dao da mogu biti desetnik ovakveskupine!"

"Dobrodošao si", rekao je Porta lakonski. "To je posve nezamislivo, ako mene pitaš."

"Dovraga s prokletim junacima", dodao je Maleni kako bi se i njega čulo.

Stajali smo i zurili za njima dok je ta kolona staraca odlazila, dvojica po dvojica, preko brda i izvan našeg vidokruga. Uniforme su imbile besprijekorne, držanje vojničko, oprema im je blistala i sjajila kroz izmaglicu - i sve to nakon tri dana teških borbi! Svima nama,osim Heideu, taj je prizor izgledao gotovo nepodnošljivo patetično. Heideu je to predstavljalo samo savršenstvo. Oči su mu sjajile odžara i činilo se da on nije u stanju shvatiti kako smo se mi ostali osjećali.

"Ma, idi i vuci se za njima, ako je to ono što želiš", pro-gundao je Porta. "Tko će te dovraga zaustaviti, ti prokleti ratni huškaču?"

Portine riječi nisu dirnule Heidea. Najvjerojatnije ih nije niti čuo. Bio je izgubljen u svojim snovima o slavi. U svojoj mašti je već biočasnikom koji zapovijeda savršenom pukovnijom. Vidio sam kako rukom poseže prema vratu, nesumnjivo u potrazi za Croix deChevalier koji će ga jednog dana krasiti. Maleni je s gađenjem odmahnuo glavom. Nestrpljivo je otkinuo dvije grančice i od njihnačinio oblik križa.

"Evo ti! Probaj ovoga da vidiš jel" ti odgovara veličina!"

Heide je zurio u njega praznim pogledom i uputio mu lijep, ali potpuno prazan osmjeh. Maleni se okrenuo i pljunuo.

Počelo je kišiti i hladne kapi nepopustljivo su kapale s naših šljemova i klizile nam niz leda. U ovom dijelu zemlje, klima je bilaužasna! Magla, kiša, vjetar, blato - posebice blato. Niste se mogli pomaknuti, a da ne budete prekriveni njime. Bila je to gusta,

ljepljiva, crvena glina, koja je tvrdoglavo prianjala za uniforme i opremu i ostavljala grimizni pokrov na svemu.

Nedugo prije zore, neprijatelj je napao. Nisu bili svjesni da su jedinice SS-a koje su držale taj položaj protekla tri dana bilesmijenjene, a mi im nismo dopustili da nam priđu dovoljno blizu kako bi to saznali. I mi smo bili čvrsto disciplinirani kada smo bilipod vatrom, kojoj smo se gorko naučili na ruskom bojištu.

Činilo se kako su se protivničke jedinice sastojale uglavnom od kanadske pukovnije. Posebno smo prezirali Kanadane i njihovesadističke okrutnosti. Čuli smo priče da svoje zarobljenike vežu bodljikavom žicom i pričvršćuju ih za tenkove, a znali smo daje, akoim padnete šaka, najbolje čemu se možete nadati metak u potiljak.

Nakon nekog vremena, Kanadanima su se pridružili Gor-donovi Highlanderi, ali nismo imali ništa posebno protiv Škota. Čak smootišli tako daleko da smo spasili trojicu njihovih ranjenika koji su se zapleli u našu bodljikavu žicu. Ti su jadnici

bili prestravljeni i očito su mislili kako ćemo ih ubiti na licu mjesta. Sam Bog zna odakle im takva informacija. Pretpostavljam daje zato bila kriva propaganda. Glasine su širili zlonamjerni novinari, koji bi, daje po mome, bili ubijani na licu mjesta bez pitanja.

Cijeli je dan prošao pod teškom vatrom. Britanci su pokrenuli zračni napad na Caen i nebo je bilo puno bombardera, šrapnela iletećih projektila.

"Iskreno se nadam da nas ne misli poslati onamo", promrmljao je Porta, glavom pokazavši u smjeru Caena. "Sjećate se kako je bilou Kijevu, s Rusima na samo dva koraka iza nas cijelo vrijeme? Prokletstvo! Ne mogu podnijeti boravak u gradovima!"

"A što je s Rimom?" izazivao ga je Maleni. "Prokleto si se dobro proveo u Rimu, ako se točno sjećam. Čudi me što te nisupromovirali u kardinala!"

"Rim je bio drugačiji", rekao je Porta.

Neprijateljska strojnica izbušila je tlo ispred nas nizom metaka. Barcelonin šljem bio je pogođen i otkotrljao se na dno rova, a on jebijesno urlao dok se saginjao kako bi ga podigao.

"Hrpa škotske kopiladi! Dođite ovamo da vam nešto pokažem!"

Nastalo je iznenadno zatišje u bijesu pokolja. Raširili smo kišne kabanice preko blata na dnu rova i smjestili se da odigramo jednupartiju karata. Portine malene svijetle oči sjajile su ispod njegovih čupavih obrva, streljajući pogledom uokolo i pokušavajući vidjetikarte ostalih. Uvijek nepovjerljivi Heide, držao je karte blizu prsa i čudno škiljio dolje prema njima. Vjerojatno je to bila mudra mjeraopreza: Porta je bio poznati varalica, a oči su mu bile poput rengenskih zraka. Iz izraza na Gregorovu licu vidio sam daje smišljaonekakav trik. Okrenuo sam se kako bih pogledao Malenog, ali on je bio daleko, nas-lonivši se i stavivši svoja smrdljiva stopala nanečiju kutiju s plinskom maskom, jezikom čisteći zube. Bože, kako su njegova stopala smrdila! Zasigurno su prošli tjedni od njihovaposljednjeg susreta s vodom, a samo Bog zna kada su posljednji puta vidjela sapun.

Barcelona je kratko pogledao svoje karte, izjavio "Hom-bre! Povlačim se!" ljutitim tonom i bacio karte na pod. Barcelona je ovihdana rabio španjolski više no ikada. Uvijek je sanjario o godinama koje je proveo u Španjolskoj, boreći se u Građanskom ratu. Čakje u svome džepu nosio sasušenu naranču kao podsjetnik.

"Ravno iz Valencije", s ljubavlju bi nam rekao.

Legionar je podigao svoje karte i promotrio ih bez emocija. Nikada se ništa nije moglo saznati proučavanjem njegova lica. Godineprovedene u francuskoj Legiji stranaca ostavile su traga na njemu i sive su mu oči uvijek bile mirne i hladne, usta uvijek stisnuta ujednu tanku crtu. Teško mi se sjetiti jesam li ga ikada vidio kako se smije. Sve u svemu, mislio sam kako najvjerojatnije nisam, jer bise nečega takvoga sigurno sjećao.

Stari Un pročistio je grlo i odbacio karte, potraživši utjehu u svojoj voljenoj luli. Stari Un bi me nekako uvijek podsjećao na KataEricha Marie Remarquea. On je bio taj koji nas je naučio prepoznavati različite bombe po njihovom zvuku, baš kao što je Kat naučio

svoju desetinu. Stari Un je bio taj koji je neke od nas naučio svemu što sada znamo, a sam Bog zna da mnogi od nas danas ne bi biliživi da nije bilo njega. On je izvukao desetinu iz mnogih teških situacija. A bilo je mnogo novih mladih časnika, svježih iz vojneškole za časnike u Potsdamu, koji su bili bačeni u borbu napola spremni, koji su mu imali razloga biti zahvalni. A nikada nećuzaboraviti jednog SS-ovog Obersturmfuhrera koji nanije bio poslan da odradi svoju kaznu. Nije mu bilo potrebno više od pola satada bi izgubio cijelu satniju, koju su Rusi u tišini okružili njemu pred nosom. Taj Obersturmfuhrer bio je jedan od svega nekoliko kojisu se uspjeli probiti iz okruženja i preživjeti, i da nije bilo popustljivosti bojnika Hinke, bez sumnje bi bio izveden pred vojni sud.Ovako je iznenada postao vrlo ponizan i jedan od najboljih učenika Starog Una.

Jednom sam načuo razgovor Starog Una s jednim od medicinskih časnika koji su bili dodijeljeni glavnom stožeru, koji je upornotvrdio da ćemo mi pobijediti u ratu jer smo bolji od svojih neprijatelja.

"Na nesreću," rekao je Stari Un poprilično hladno, "nije uvijek najbolja strana ona koja pobjeđuje."

"Ma dobro", rekao je liječnik, "možda ste u pravu. Ne razumijem se ja u ta vojna pitanja... Ali, recite mi, što mislite, kada ćemodobiti to novo oružje koje nam toliko dugo obećavaju?"

"Novo oružje?" Stari Un počešao je stražnji dio uha lulom i nasmijao se za sebe. "Ne oslanjam se previše na to mitsko novo oružje,znate. Voljan sam nastaviti boriti se i sa starim..."

Potom se okrenuo i pokazao prema nama. Prema Porti, s njegovim dugim, mršavim vratom i koščatim koljenima; prema Malenome,čovjeku veličine vola s velikim srcem i malenim mozgom; Barceloni, koji je imao žalosno ravna stopala; meni, sa slabim očima kojenisu mogle podnijeti svjetlost; Gregoru, koji je izgubio pola nosa, i bojniku Hinki, koji je izgubio desnu ruku.

"Žalosna hrpica, ako to želite tako promotriti", priznao je Stari Un, kada je bojnik bio dovoljno daleko da ga nije mogao čuti. "Ali,vjerujte mi, radije bih da su pokraj mene oni nego bilo koje novo oružje. Ljudi poput ovih su ti koji drže neprijatelja na odstojanju, ane nekakve rakete ili leteće bombe."

Liječnik je uzdahnuo.

"No dobro", rekao je ponovno, a ovog puta je to bio pozitivan uzdah očajanja, "možda ste i u pravu. Ne razumijem seja u ta vojnapitanja ..."

Dva dana kasnije čuli smo da si je ispalio metak u glavu. Često sam se pitao jesu li izjave Starog Una možda bile previše za njega.Na prvi pogled i nismo bili skupina koja bi nekom ulijevala mnogo povjerenja. Zasigurno ga je snažno potreslo kada je shvatio daishod rata umnogome ovisi o ljudima poput nas.

Oglasila se uzbuna, glasno i stvarajući nervozu. Napokon su počeli pristizati. Horde vojnika odjevenih u kaki uniforme, koji supreskakali preko bodljikavih žica, zasipali nas granatama kojima su prethodili kotrljajući valovi vatre. Njihove bajunete presijavale suse kroz plamen. Cilj im je bio zauzeti položaj

112. Naređenje generala Montgomervja, koji je bio odlučan osvojiti Caen pod svaku cijenu, čak i ako je to značilo izgubiti cijeluškotsku diviziju. Položaj 112 uskoro je postao druga Golgota.

Škoti su pristigli na čelu napada. Na svakom krilu bile su oklopne divizije. Gregor je rukovao minobacačem kalibra 81 mm, kojegaje koristio poput strojnice. Izgubio je šljem, a lice mu je bilo pocrnjelo od dima i mjestimično ispresijecano potocima znoja. BojnikHinka, s praznim rukavom uguranim u džep, preuzeo je tešku strojnicu i ispaljivao salve metaka prema nadolazećoj gomili pješaka.Pomagao mu je jedan od bolničara. Nitko nije rekao niti riječ; usta su im bila čvrsto zatvorena, a uniforme umrljane blatom.

Maleni je pripremao dvije ručne bombe istovremeno. Obje su eksplodirale u istom trenutku kada su stigle do svog cilja. Maleninikada nije podbacio kada su ručne bombe bile u pitanju. S druge strane, ja sam se mučio sa svojom strojnicom. Bila je modelakojega posebno nisam volio. U dosadašnjem iskustvu, više sam vremena proveo popravljajući tu prokletu stvar nego pucajući iz nje.I ovoga puta, kao i mnogo puta do tada, metak mi se zaglavio u mehanizmu za punjenje. Uz psovku sam skinuo bajunetu s puške ipočeo njome udarati po zaglavljenom metku: međutim, to nije imalo nikakva učinka osim što sam ga gurnuo dublje unutra. Na sreću,

u pomoć mi je pritekao Porta.

"Miči se s puta, ti blesavi glupane!"

Laktom me gurnuo u stranu, i nekoliko trenutaka kasnije pozvao me da pridem natrag oružju koje je sada bilo u savršenom stanju.Tijekom tih nekoliko sekundi, Škoti samoubojice su uznapredovali i sada su bili niz boja ispred nas. Crvena, plava, zelena, žuta...tako lijepe, a tako opasne! Svi su urlali poput manijaka, bacajući se naprijed preko bodljikave žice, ne obazirući se na bombe i vatruiz strojnica. Montgomerv je očito očajnički želio Caen. Na stotine Škota umiralo je na bodljikavoj žici. Oklopne divizije bile sužrtvovane u svojim gorućim tenkovima. No, ipak su i dalje nadirali, jer je Caen morao biti osvojen.

Desetina koja je držala položaj desno od nas bila je u opasnosti da bude posve izbrisana. U obližnjim rovovima ljudi su se borili prsao prsa. Naši susjedi vodili su očajničku bitku za gole živote bajunetama, kundacima pušaka i noževima, a znali smo da smo misljedeći ako oni popuste. Bojnik Hinka na trenutak se odvojio od svoje strojnice. Mahnuo je zapovjednički rukom i povikao neštošto se izgubilo u općoj buci. Znali smo što se traži od nas. Nije se morao ponavljati. Barcelona je okrenuo svoju cijev premarovovima i ispalio izboj vatre u sredinu gomile koja se borila. I prijatelji i neprijatelji bili su pogubljeni. Na Golgoti nije bilo mjesta zaosjećaje. Nešto dalje uz liniju bojišta vidjeli smo kako se uzdiže bijela zastava: bila je to stara siva potkošulja koja je nesigurno visilas puške. Vidjeli smo kako joj se približava skupina Kanadana. Vidjeli smo kako pokretima objašnjavaju Nijemcima koji su se htjelipredati da iziđu iz svog zaklona i postroje se duž rova, odlože oružje i stave ruke iza leda. Čuli smo kako su izdali naređenje zapaljbu. Neki je narednik podigao svoju pušku i ljudi u sivom pali su na tlo jedan preko drugoga.

"Kopilad!" povikao je Legionar na sav glas.

Kratkim pokretom glave prema Porti i Malenome pozvao ih je na kratak i očigledno odlučan razgovor. U sljedećem trenutku, Portaje svukao rastrganu potkošulju s najbližeg mrtvaca, privezao je za pušku i polako ispuzao u ničiju zemlju prema skupini Kanadana,koji su se sada pobjedonosno sklonili u rovu svojih žrtava. Iza Porte puzili su Maleni i Legionar i za sobom vukli bacač plamena.Porta je zamahao svojom sivom zastavom i povikao prema Kanadanima. Vidio sam onog narednika kako se uspravio u rovu,smijuljeći se. Vidio sam kako se pripremao da zapuca. Prije no što je stigao prstom pritisnuti obarač, dva su se događaja zbila gotovoistovremeno; bacač plamena se aktivirao, a Porta je bacio ručnu bombu u rov. Kanađani su bili izbrisani za nekoliko sekundi.

"To će tu kopilad naučiti pameti", promrmljao je Legionar kada se vratio pokraj mene. "Taj trik neće tako skoro ponovno pokušati."

Nisam imao vremena čestitati mu: neprijateljski tenkovi su se okomili na nas. Zbijena formacija Churchilla i Crom-wella, koji su seveć probili kroz našu liniju bojišta. Učinili smo sve što smo mogli s protutenkovskim oružjem, ali posvuda oko nas ljudi su napuštalisvoje položaje i raspršivali se pred nadolazećim tenkovima. Bojnik Hinka doviknuo nam je da upotrijebimo Golijate. To je bila vrstamini tenka, kojom se moglo upravljati pomoću radija. Svaki od njih nosio je stotinu kilograma eksploziva. Rado smo poslali tekorisne komade naoružanja medu naše neprijatelje. Očigledno se s njima još nisu bili susreli. Prva dva Golijata, naoko malena ibezopasna, zaustavila su se ispred skupine vojnika koja je napredovala. Zasigurno im se učinilo kako ne mogu dalje zbog nekakvetehničke pogreške. Neprijatelji su bili očigledno zbunjeni. U početku su se prema njima odnosili s oprezom, a tada, pošto se ništa nijedogodilo, ohrabrili su se i počeli im se približavati. Netko je izvukao fotoaparat i fotografirao; netko drugi, vrlo smion, ispružio jeruku i dotaknuo, nije prošlo mnogo i neka je samouvjerena budala zamahnula nogom i snažno šutnula jednoga od Golijata. Nekolikoljudi istoga se trenutka bacilo u zaklon, ali službena luda satnije sjela je točno na poklopac drugog mini tenka i glasno zapjevalarefren "Tipperarv"... U tom je trenutku Barcelona pritisnuo gumb. Golijat je eksplodirao u snažnom plamenu, gromoglasnopoletjevši uvis, sa sobom po-nijevši nekoliko ljudi.

"Glupi seronje", promrmljao je Legionar. "Poput gomile klinaca, moraju baš sve dirati... Nikada ne dirajte nepoznate objekte...Čovjek bi pomislio daje to nekakvo osnovno znanje, zar ne?"

Uništili smo sveukupno sedamdeset neprijateljskih tenkova. A sedamdeset tenkovskih posada pretvoreno je u pepeo. Ali Caen jemorao biti osvojen, i uvijek je bilo novih tenkova u rezervi. Borbe su se nastavile osamnaest sati, s uobičajenim stravičnim gubicimana obje strane. A po isteku toga vremena, nitko od nas nije znao niti gaje bilo briga što se događalo s Caenom. Je li izdržao, ili jepao?

"Boli me ona stvar", rekao je Barcelona.

"A komu je, dovraga, uopće i stalo do njega?" požalio se Porta. "Meni sigurno nije!"

Nekoliko sekundi nakon toga razgovora, obojica su se srušila na tlo i čvrsto zaspala. Mi ostali složili smo se pokraj njih poput kuleod karata. Kome je, dovraga, bilo stalo do Caena? Porti nije. Nije niti meni. Samo ga je Montgomerv htio, kako se meni činilo. A štose mene u tom trenutku ticalo, mogao gaje i uzeti.

ČETVRTO POGLAVLJE

Mnogo neznanih Francuza, članova Pokreta otpora, pružilo je podršku savezničkim snagama, a točan broj onih koji su izgubiliživote nikada nije utvrđen.

Nešto prije početka invazije, London je poprilično hladno zahtijevao odcaenskog vode pokreta otpora, inženjera imenom Meslin, daim dostavi detaljne podatke o njemačkim utvrdama na tom području. Bili su posve svjesni težine, gotovo bi se moglo rećinemogućnosti obavljanja tog zadatka, ali svejedno su očekivali da im dostavi prave odgovore. Meslin je u tišini saslušao njihovezahtjeve; samo je rukama pokrio glavu i upitao se kako će, dovraga, izvesti to čudo. Svaka cesta, malena ili velika, svaki puteljak istaza koji su vodili do obale bili su dobro čuvani i pod neprekidnim nadzorom. Svatko dovoljno budalast da bude uhvaćen ondje bezslužbene propusnice bio je ubijen na licu mjesta.

Što je više Meslin razmišljao oko načina i sredstava koji su mu bili na raspolaganju, postajalo mu je jasnije da su oni doistaograničeni. Nepostojeći, gotovo je rekao. Čak i kada bi mogao raditi u organizaciji Todt, mogao bi vidjeti samo maleni komadićplaže. A obala se protezala u dužini od 160 kilometara. Očito, bilo bi potrebno nekoliko stotina, ako ne i nekoliko tisuća agenatakako bi pokrili to područje.

Taj je zadatak bio očigledno besmislen. Meslin je sagledao situaciju iz svakog mogućeg ugla i odlučio poslati tu obavijest Londonu.Nije im mogao mnogo reći o njemačkim utvrdama, ali mogao im je reći što da ubuduće naprave sa svojim luđačkim zahtjevima.

U tom trenutku se umiješala slučajnost i došlo je do promjene plana. Jedan od pripadnika pokreta bio je slikar i dekorater, ReneDuchez, zvan "Hladnokrvni". Šetao je ulicama Caena, razmišljajući o istom problemu kao i Meslin, kada je krajičkom oka primijetiooglas prikucan na vratima policijske postaje:

"Organizacija Todt traži iskusnoga slikara. "

Nekoliko je trenutaka Duchez stajao i zurio, u sebi važući razloge za i protiv, te je na posljetku donio pozitivnu odluku. Okrenuo se iotišao do ureda organizacije Todt, odakle ga je stražar grubo odgurnuo i prije no stoje imao vremena progovoriti. Duchez je bioustrajan i zahtijevao je da ga odvedu na razgovor s časnikom. Stražar, koji nije znao francuski, također je bio ustrajan, i tako sustajali mrko zurea"jedan u drugoga, sve dok nije došao neki dočasnik kako bi riješio problem. Njegovo je znanje francuskog bilominimalno, ali je poslužilo svrsi, pa je Duchez bio propušten pokraj stražarskog mjesta i uveden u ured s natpisom "Kontrolorcivilnih objekata i radova ". Kontrolor je zapisao njegovo ime i adresu i obećao da će mu u roku od osam dana javiti hoće liOrganizacija prihvatiti njegovu ponudu. Duchez je bio vrlo dobro svjestan čemu onih osam dana: tijekom toga vremena Gestapo ćeprotresti sve pojedinosti njegova života, prošlog i sadašnjeg, kroz sito sa sitnim rupicama. I najmanji upitni detalj, sve što bi moglonaznačiti njegovu povezanost sa Pokretom otpora, značilo bi ne samo odbijanje njegove ponude, nego bi u pitanje dovelo i njegovživot.

Međutim, sve je prošlo u najboljem redu. Osmoga dana Duchez je došao na posao s nizom uzoraka, i bio je uveden uOberbaufuhrerov ured. Proveo je ondje svega nekoliko sekundi kada su se vrata otvorila i u prostoriju ušao jedan od inženjera.Pozdravio je Ducheza i Oberbaufuhrera s ugodno nepristranim "Heil Hitler!" i bacio smotak nacrta na stol.

"Ne sada, zaboga!" Oberbaufuhrer je nestrpljivo odmahnuo rukom. "Vrati se kasnije, sada sam previše zaposlen kako bi se timebavio. "

"Kako god vam odgovara. Meni se ne žuri. "

Inženjer je nezainteresirano slegnuo ramenima i napustio prostoriju. Nacrti su ostali na stolu. Oberbaufuhrer ih je raz-motaogunđajući, a Duchez je iza njega ispružio vrat kako bi ih bolje promotrio. Jedva je mogao povjerovati vlastitim očima: nacrti su biliupravo oni dragocjeni planovi za kojima je

žudio London, planovi njemačkih fortifikacija duž cijelog atlantskog zida od Honfleura do Cherbourga.

Činilo se kako Oberbaufuhrera nisu zanimale fortifikacije. I samo prisustvo nacrta bilo je dovoljno da ga razbjesni. Ponovno ih jesmotao i odbacio u kut, a potom se okrenuo prema Duchezu i vratio pitanju koju boju i tapete će ovaj upotrijebiti. Svega nekolikotrenutaka kasnije bili su ponovno prekinuti, ovoga puta je to bio neki arogantni časnik koji je zanemario sve druge Oberbaufuhreroveposlove i naredio mu da ode u drugu prostoriju na razgovor o "povjerljivim pitanjima ".

Duchez, ostavši sam u prostoriji, istoga je trenutka refleksnom kretnjom zgrabio nacrte. Tek kada su mu se našli u rukama zastao jekako bi razmislio što s njima učiniti. Bilo je beskorisno pokušavati ih sakriti negdje kod sebe. Njegov uspaničeni pogled na trenutakse zaustavio na velikom Hitlerovom portretu koji je visio na zidu iza Oberbaufuhrerovog radnog stola. Činilo mu se priličnonevjerojatnim da će ta slika ikada biti pomaknuta, a isto tako nije bilo razloga da netko pogleda iza nje. Grozničavo je naguraosmotak nacrta između portreta i zida i vratio se svojoj hrpi boja i tapeta netom prije no što se Oberbaufuhrer vratio.

"Idioti! Svi su oni idioti! Oko mene su sami idioti!" Pogledao je Ducheza pogledom koji mu je davao do znanja da se ne morasmatrati izuzetim od te optužbe. "Neka je budala pomiješala šećer sa cementom. I što da ja sada učinim u vezi toga? Da ga iskopamvan noktima?" S gađenjem je pročistio grlo. "Hajmo ponovno pogledati te tvoje uzorke. "

Boja i tapete bili su odabrani. Duchezu je rekao da se javi na posao u osam sati u ponedjeljak ujutro, te da će njegov zadatak bitipreuređenje ureda Organizacije. Duchez je otišao nakon gorljivog pozdrava i konspirativnog smješka upućenog Fuhrerovomportretu.

To je bilo u petak. Cijeli je vikend proveo u uzbuđenom stanju, iznenada zapanjen budalastom stvari koju je učinio, očekujući da seGestapo okomi na njega u svakom trenutku. Sada, kada je hladno razmislio o svemu, učinilo mu se očitim

da će netko početi tražiti te nacrte najdalje za dvanaest sati, i da će Oberbaufuhrer krivicu svaliti na njega. Ne samo da je bioFrancuz, a samim time i prirodni sumnjivac, nego je bez ikakve dvojbe proveo nekoliko ključnih trenutaka sam u prostoriji sprokletim nacrtima. Osjećao se kao daje već mrtav.

Nije mogao spavati. Hodao je svojim stanom od zida do zida, dok je njegova žena hrčući spavala u blaženom neznanju. Strah,znojni strah od neizvjesnoga, gotovo gaje izludio. Proklinjao je samoga sebe, i proklinjao je Engleze, lukavce sa svoga otoka s drugestrane Kanala. Topot teških čizama na pločniku natjerao ga je da se trzavim koracima primakne prozoru. Policijska patrola,naoružana lakim strojnicama. Svjetlost snažne džepne svjetiljke obasjala je unutrašnjost njegova stana, pa se uvukao u tamu izazastora. Patrola je nastavila svojim putem. Duchez je zgrabio bocu i ostatak noći proveo u pijanoj izmaglici, isprekidanoj noćnimmorama o Gestapu.

Ali Gestapo se nije pojavio. U svakom slučaju, do ponedjeljka ujutro, Duchez se gotovo pomirio sa svojom sudbinom. Pošao jeprema Organizaciji sa svojim bojama i kistovima i shvatio da se naviknuo na strah, te da ga on više nije toliko mučio. Pokazao jesvoju propusnicu, stražar ga je pretražio i propustio. Oberbaufuhrer je tijekom vikenda bio prebačen na drugo radno mjesto. Izgledada nitko drugi nije imao ni najmanjeg pojma što se događalo, pa je Duchez bio dočekan razjapljenim ustima i podignutim obrvamakada se pojavio, zviždeći, u prvoj prostoriji koja je trebala biti preuređena. Na posljetku su pronašli nekog Stabsbaufuhrera koji jepriznao da se kroz maglu sjeća daje čuo za taj projekt. Međutim, taj je Stabsbaufuhrer u tom trenutku bio uposlen oko teškogtopništva i skloništa, koja je smatrao mnogo zanimljivijima od preuređenja ureda.

"Samo ti nastavi i obavi posao kao stoje bilo dogovoreno ", rekao je nezainteresirano. "Nemoj mi stalno dolaziti s nekakvimpitanjima. Imam drugih stvari na pameti, i ne može me se ometati sitnicama takve prirode. "

Dva dana je Duchez marljivo radio na svom uređenju. Ljudi su se navikli viđati ga u zgradi i većim su ga dijelom

ignorirali. Tek poslije podne trećeg dana se usudio pogledati iza Fuhrerova portreta. Nacrti su još uvijek bili ondje. To nije očekivao,pa ga je pogled na njih ponovno bacio u stanje panike. Odlučio je ostaviti ih ondje, ali ih je u posljednjem trenutku zgrabio i skrio uroli tapeta.

Na izlazu iz zgrade zaustavio gaje stražar. Bio je to neki novi čovjek, kojega nije ranije vidio: taj ga nije poznavao, niti mu vjerovao.Duchezu je iznenada pozlilo. Stražar mu je prepi-pao džepove i pogledao u njegovu platnenu torbu.

"U redu, možeš ići. "

Duchez je prošao kroz vrata ograde.

"Čekaj malo! Što imaš u tim kantama?"

"Ljepilo", rekao je Duchez pokorno.

"Ljepilo?"

"Za tapete."

Duchez je glavom pokazao prema tapetama, koje je u smotuljku nosio ispod ruke, s nacrtima skrivenima u sredini.

"A-ha? " Stražar je sumnjičavo promiješao gustu masu u kantama vrškom svoje bajunete. "OK, samo sam htio biti siguran. Nažalost, ne može se uvijek vjerovati Francuzima."

Duchez se neveselo nasmiješio i otišao na klimavim nogama. Stoje prije mogao pojavio se u Cafe des Touristes, u kojem se nalaziostožer Pokreta otpora za to područje, i predao tapete i nacrte. Bilo mu je drago što se riješio i jednih i drugih: činilo mu se kako suveć i same tapete postale inkriminirajuće.

Iz Caena, nacrti su prokrijumčareni u Pariz, bojniku Tou-myju u Champs-Elvsees. Kada je bojnik Toumy shvatio značenje togpothvata, izjavio je kako je zaprepašten i zapanjen. Odmah potom je izjavo kako to nije dobro opisao, ali kako se to jednostavno nemože opisati riječima.

"Fantastično! Genijalno!" izjavio je kada mu se vratio dar govora. Potapšao je nacrte nervozno prstom, kao da bi se mogli pretvoritiu prašinu. "Taj čovjek, kako mu je ime? Duchez? - taj je čovjek izveo najveličanstveniji poduhvat u cijelom ratu... A to se",zamišljeno je dodao, "također ne može opisati riječima."

U POTRAZI ZA SMJEŠTAJEM

Maleno amfibijsko VW vozilo projurilo je pokraj prvih nekoliko raštrkanih kuća koje su naznačivale početak sela, i Gregor gajezaustavio uz neugodnu škripu kočnica. Sa strojnicama na gotovs, provirili smo na napuštenu ulicu. Bili smo potpuno spremnizapucati i na najmanji znak nekog sumnjivog "poTtfHalT Bili smo zvijeri

u lovu na plijen. Nismo si mogli priuštiti nikakav rizik. Prečesto bi se takve situacije znale preokrenuti, pa bi iznenada mi postaliplijenom, a oni nepoznati lovcima.

Tišina je bila teška i neprirodna. Visjela je iznad nas poput teškog pokrivača. Porta je prvi izišao iz vozila, a slijedili smo ga Stari Uni ja. Gregor je ostao za volanom, puške naslonjene na prednje staklo, s prstom na okidaču.

Cesta je bila neravna i krivudava, vijugala je kroz selo između tužnih sivih kuća i uništenih vrtova, da bi konačno nestala u daljiniizmeđu polja i šuma. Samo selo je bilo jedva nešto više od malene skupine nastambi, naznačeno samo na kartama s najmanjimmjerilom. Tridesetak kilometara dalje, svega je nekoliko ljudi čulo za njega.

S puškama na gotovs, okomili smo se na najbliže kuće. Iz iskustva smo znali da će ljudi protestirati, ponekad čak i popriličnonasilno, protiv tih neprestanih zahtjeva za udomljavanje njemačkih snaga. Suosjećali smo s njima, ali nismo si mogli priuštiti dagubimo vrijeme svađajući se ili objašnjavajući: naš je posao bio da pronađemo smještaj za satnije koje su već bile na putu premaselu, a ako posao ne bi bio gotov do njihova dolaska, i časnici i vojnici bi bili jako ljuti na nas.

Polagano, uz streljanje očima i prigušene korake, selo se vraćalo u život. Vrata su se otvarala, zavjese razmicale. Išli smo od kuće dokuće, provjeravajući sobe i odlučujući koliko se ljudi može kamo smjestiti. Sve u svemu, selo je preživjelo rat gotovo neoštećeno.Konvoji su razrovali cestu i uništili vrtove, ali osim toga nije bilo štete: niti jedna granata nije pala onamo.

Dok smo izlazili iz jedne kuće i pripremali se prijeći cestu do sljedeće, neka je malena djevojčica, stara možda sedam ili osamgodina, pojurila prema nama i rukama obgrlila Starog Una oko struka.

"Tata! Vratio si se! Znala sam da ćeš se vratiti! Rekla sam da ćeš se vratiti!"

Stisnula se uz njega, a on je samo stajao, nespretan i bespomoćan.

"Helene!" Začuo se grub ženski glas iz kolibe. "Što je? Kamo si nestala?"

"To je tata! Vratio se! Dođi i vidi, bako, vratio se!"

Postarija koščata žena, s crnom kosom svezanom na potiljku i očima usađenima duboko u očne duplje, pojavila se na vratima kolibe.Kratko je pogledala Starog Una.

"Ne budi blesava, Heleene. To nije tvoj otac. Vrati se unutra."

"Ma jest! To je on! Ovoga puta je to doista on!"

Uz po mom mišljenju nepotrebnu okrutnost, žena je ispružila mršavu ruku, otrgnula djevojčicu od Starog Una i bacila je kroz vratakolibe. Primijetio sam daje na sebi imala crninu, poput mnogih francuskih žena onoga vremena. Govorila je ukočeno i neuljudno.

"Oprostite joj. Mentalno je neuravnotežena. Otac joj je poginuo u Lieegeu 1940., ali ona i dalje misli kako je on živ. I majka joj jemrtva. Poginula je u bombardiranju. Nije mi lako nositi se s njom."

"Naravno da nije", promrmljao je Stari Un. Plaho je izvukao komad krede kojim smo obilježavali kuće. "Moram odlučiti o smještajuvojnika... Smeta li vam to? Napisat ću na vrata... 1. desetina, 3. skupina..."

"Radite što god želite", rekla je žena grubo. "Uvijek tako i bude, zar ne?"

U susjednoj kolibi ponudili su nas vinom. Gazdarica je bila odjevena u dugu svilenu haljinu koja je bila u modi prije pola stoljeća.Prostor je snažno vonjao po naftalinu. Domaćin nam je stalno bio za petama, nadopunjujući nam čaše nakon

svakog gutljaja i neprestano ponavljajući kako smo dobrodošli, uvijek dobrodošli, vrlo dobrodošli, čitavo vrijeme maničnimpogledom promatrajući naše uniforme. Bile su to obične crne uniforme tenkovskih snaga, s mrtvačkim glavama na ovratnicima.

"Vidim da ste vi iz Gestapa", primijetio je na posljetku. "Postoje neke stvari koje bih vam trebao reći o ovome selu. Ovdje sedogađaju doista čudne stvari. Na primjer i za početak, krcato je komunistima. Članovima Pokreta otpora... Nazovite ih kako vamdrago, svi su oni jednaki." Pognuo se, potapšao me po ramenu i kroz prozor pokazao prema susjednoj kući. "Ondje, vidite li? Bašondje. Tamo je ubijeno pet vaših Gestapovaca. Ubijeno! Shvaćate li me? Učinili su to hladnokrvno." Uspravio se. "Samo sam misliokako biste to trebali znati."

Neki čovjek u radnom odijelu polako se provezao na biciklu. Na poprečnoj cijevi visila je zaklana kokoš. Naš je domaćin uzbuđenoupro prstom u njega.

"Vidite li ovog čovjeka? To je Jacques. Brat mu je u policiji. Jacques je u Pokretu otpora. To sa sigurnošću tvrdim. Ne samo to, onje i odgovoran za sve zločine koji su ikada bili počinjeni u ovom mjestu... Ne bi me to toliko iznenađivalo da nije u dobrim odnosimas bratom. Zapravo sam poprilično siguran u to." Ponovno nam je dopunio čaše. "Netko vas je morao upozoriti na to. Samopokušavam biti od pomoći."

Njegova supruga je snažno kimnula glavom, a njezine žilicama prošarane blijede oči su iznenada zadovoljno zasjale. Spustili smočaše i otišli. "1. desetina, 4. skupina", napisali smo na vrata.

"Ljigavi gadovi", zarežao je Porta. "Sve bi učinili samo da spase vlastitu kožu."

"To nije naša briga", odlučio je Stari Un. "Nije nas Gestapo poslao ovamo. Nije me briga i ako su ih ubili deset!"

Nešto dalje u selu susreli smo Pierrea, brata optuženog Jacquesa. Na glavi je imao prljavi kepi i čim nas je ugledao, skočio je nanoge, gotovo zelen od straha. Kepi mu je pao s glave, a bocu calvadosa prevrnuo je na pod. Podigao ju je i ponizno nas ponudiocalvadosom. Sam je nekoliko puta otpio

gutljaje u naše zdravlje, s entuzijazmom izviknuo nekoliko Heil Hitlera i počeo sipati pravu poplavu besmislica.

"Njemački vojnici su najbolji na svijetu, dajte da vam napunim čaše, gospodo, uvijek sam to govorio, a osim toga, to je i dokazano,svatko to zna, i vi ćete dobiti rat." U tom trenutku je nervozno zahihotao, potapšao Starog Una po ramenu, ispustio još nekoliko HeilHitlera kako bi si dao oduška i pokazao nam fotografiju svoje supruge i obitelji. "Popijte još koju... u vaše zdravlje, gospodo! Vi ćetepobijediti u ratu. Cijeli taj rat su smislili Zidovi. Evo -" Izvukao je komad papira i pružio ga pred nas, "Ovo je popis svih onih kojesam uhitio. Da se mene pitalo, cijela bi zemlja bila očišćena od Židova. Oni nam samo stvaraju probleme. Pogledajte Drevfusa!"

"Drevfus je bio nevin", protestirao je Stari Un. "Bila je to pravna pogreška."

"Da, ali to ne mijenja činjenicu daje bio smrdljivi Židov!"

"Ili barem Židov", promrmljao sam.

Porta je iznenada u njega uperio svoju pušku na način koji je prestravio čak i mene. JPierre je zurio u njega raskolačenih očiju.

"Rekli su nam", rekao je Porta prijeteći, "da radiš za Pokret otpora i da se mnoge čudne stvari događaju u selu. Što nam imaš za rećio tome?"

"Reći? Reći?" divljački je povikao Pierre. "Što bih trebao reći? To je gomila prljavih laži! Za Nijemce sam od samoga početka i tosvi znaju!"

"Oni tamo dolje ne znaju", rekao je Porta, pokazavši prstom prema kući iz koje smo nedavno otišli. "Da sam ja na tvom mjestu,prijatelju, pripazio bih na njih. Čini mi se da te ne vole baš previše."

"Ali ta žena je moja sestrična!"

"I sestrične mogu biti osvetoljubive kao i svi ostali."

Ostavili smo Pierrea da grize nokte i na vrata napisali "2. desetina, 1. skupina". Veselo sam se nasmijao i upitao sam sebe hoće liPierre i dalje tako voljeti Nijemce nakon susreta s Malenim. Pierre je vidio kako se smijem i prišao je vratima

kako bi nam obećao najbolju hranu i piće za ljude koji će biti smješteni kod njega. Osvrnuli smo se na odlasku i vidjeli kako ispijacalvados gotovo nezamislivom brzinom.

"Gotovo se usrao od straha", primijetio je Porta s gađenjem. "Prokleti junaci od papira, svi oni!"

"Nije tako jednostavno", promrmljao je Stari Un, "živjeti u okupiranoj zemlji."

U sljedećoj kući ledeno nas je dočekao stari seljak s Croix de Guerre na prsima. Dok smo razgledali kuću, mogli smo na sebi osjetitizloban pogled njegovih hladnih očiju.

"A-ha! Kupelj!"

Porta je uz klopotanje izvukao svoje otkriće na sred sobe. Stara limena kupelj, ali svejedno je mogla poslužiti. Bilo kakve kupelji bilesu rijetke u manjim selima.

"Bolje pribilježi ovo za neke od časnika", savjetovao je Porta. "Oni mi se čine najovisnijima o vodi."

Krenuli smo dalje u posjet gradonačelniku, okruglom čovjeku s velikim gustim brkovima. On nas je srdačno pozdravio i istoga nastrenutka obavijestio daje član Partije.

"Dobro", rekao je Porta. "Dajmo mu Hauptfeldwebela HofF-manna. Sumnjam da itko može ostati u Partiji nakon susreta s njim."

Dalje uz ulicu, na padini udaljenoj od ostatka sela, nalazila se malena kuća koja nam se na prvi pogled učinila napuštenom. Opreznosmo joj se približili, ali nitko nije odgovarao na naše lupanje po vratima, pa smo je na kraju napustili i nastavili dalje potragu zakonačištima.

Kasnije tijekom poslijepodneva stigla je bojna sa svojom uobičajenom bukom, gužvom i oblacima prašine. Uspjeli smo pronaćismještaj za sve, no na sreću, bavili smo se time dovoljno dugo i nismo očekivali nimalo zahvalnosti. Sva sreća, jer nitko nam niti nijebio zahvalan, osim Malenog, kojega je dočekao vrlo srdačni Pierre i dobro napunjen podrum.

Napustivši ostale, vratio sam se kako bih ponovno pogledao onu napuštenu kuću na vrhu osamljene padine. Imao sam nekakavčudan predosjećaj u vezi te kuće, pa sam joj se približio oprezno, ne sprijeda stazom, nego kroz rupu u gustoj živici, iza

kuće. Vrt je izgledao kao daje začaran. Cvijeće je raslo u nerazdvojivim hrpama, crveno, plavo, zlatno i ljubičasto; jarko-zelena travaje bila duboka do gležnja, nešto tamnija ispod stabala jabuka. Do pola obrastao u mahovinu i bršljan, u dvorištu se nalazio stari bunars prevrnutim vjedrom i pokidanim lancem. Nekoliko sam trenutaka stajao kao začaran.

"Što tražiš ovdje?"

Na zvuk glasa, koji mi se zapovjedničkim tonom obratio iz cvjetnih dubina vrta, instinktivno sam izvukao revolver i skrio se uzaklon iza obližnjeg stabla. Bila je to automatska reakcija, ali glas je bio ženski i nije zvučao neprijateljski. Dolazio je iz udaljenijegkutka vrta, u kojem sam ugledao mladu djevojku, staru oko dvadeset i pet godina, koja je ležala u mreži koja je bila privezana za dvajabukova stabla. Oslonila se na lakat i zurila u mene sumnjičavim bademastim očima.

"Što tražiš?"

"Ništa", odgovorio sam, pošavši prema njoj, još uvijek s revolverom u ruci. "Mislio sam da je ova kuća napuštena. Bili smo ovdjejutros i nitko nam nije odgovorio... tražili smo smještaj za naše jedinice po selu."

"Razumijem."

Djevojka je gracioznim pokretom spustila noge iz mreže. Na sebi je imala haljinu u kineskom stilu, koja je bila zakopčana visoko navratu i imala dva proreza koji su otkrivali lijepo oblikovana bedra.

"Baš se spremam popiti kavu. Hoćeš li mi se pridružiti?"

"Ovdje živiš?" upitao sam.

Doista glupo pitanje. No u tom sam trenutku bio van pameti od pogleda na njezine noge, pa nisam mogao smisliti ništa pametnije štobih rekao. Polako mi se nasmijala, kao daje shvaćala moju zbunjenost.

"Ponekada živim ovdje. Ponekad živim u Parizu... Poznaješ li Pariz?"

"Ne još. Nadam se kako ću ga uskoro upoznati!" nasmijao sam se, i tada pomislio kako sam možda netaktičan. "Jesi li udana?"upitao sam nespretno.

"Na neki način. Moj je suprug u japanskom zarobljeničkom logoru negdje u Indokini. Posljednji put mi se javio prije tri godine."

"Žao mi je", promrmljao sam.

Slegnula je ramenima.

"Čemu žaliti? Gdje drugdje čovjek može biti ovih dana? Ili iza bodljikave žice ili iza strojnice. Nema puno izbora, zar ne?"

Nisam joj odgovorio. Ono stoje rekla bilo je tako očito da nije imalo nikakvog smisla izražavati slaganje s njezinim mišljenjem.

"Što misliš," iznenada je upitala, "hoće li rat uskoro završiti?"

Apatično sam slegnuo ramenima. Naravno da mislim kako će rat uskoro završiti. To mislim već nekoliko godina. Još otkad je počeo.To je jedini način kako sam uspio sačuvati zdrav razum.

"Prekrasno je ovdje gore", rekla mi je, "Gotovo možeš zaboraviti što se događa u ostatku svijeta. No ovo mjesto me u isto vrijemeplaši. Tako je izolirano od ljudi. Tako je odsječeno od stvarnosti... Sutra se vraćam u Pariz. Ondje je bolje. Uvjeti su lošiji, ali nisamtako usamljena... Što misliš, hoće li Pariz proglasiti otvorenim gradom, kao Rim?"

Nisam imao pojma o tome. Nisam čak niti bio svjestan da je Rim otvoreni grad. Nama u vojsci nitko nije ništa govorio. Bili smosamo vojnici; strojevi koji su izvršavali naredbe. Zašto bi se nama govorilo što se događa?

Djevojka mi se približila. Jedna od njezinih ruku dodirnu-la je moju. Bila je meka i nježna, i drhtaj uzbuđenja prošao je kroz menekada su se izgubljeni osjećaji ponovno probudili. Podignula je drugu ruku i skinula moje tamne naočale, ali svjetlost je bila za menetako očigledno bolna da mi ih je brzo vratila na lice.

"Žao mi je." Nasmijala mi se, nesigurno i u znak isprike. "Nisam znala... Mislila sam da ih nosiš samo kao ukras. Kako bi izgledaozanimljivije -"

"Volio bih da je tako", ogorčeno sam rekao. "Proveo sam četiri mjeseca ležeći u krevetu slijep poput šišmiša, smišljajući načine kakoda se ubijem."

"Gdje si -" Odmahnula je rukom. "Kako se to dogodilo?"

"Pogodila me fosforna bomba dok sam iskakao iz zapaljenog tenka. Pretpostavljam da sam imao mnogo više sreće no neki. Natisuće ljudi je sada kod svojih kuća, jer su oslijepili u ratu. Ja barem nisam izgubio vid. Samo ne mogu podnijeti nikakvu svjetlost uočima."

"Nisam mislila da će i dalje od tebe tražiti da se boriš!" nasmijala se u protestu. "To je odvratno!"

"Jedna ruka, jedna noga, jedno oko... to je sve što ti treba za ovaj rat", rekao sam.

Pogledala me na trenutak.

"Koliko dugo će tvoji vojnici ostati ovdje?"

"Otkud ja znam? Nekoliko sati, nekoliko dana... samo časnici znaju takve stvari."

"Naravno", rekla je, kao da je to tek sada prvi put shvatila, "ti nisi časnik, zar ne? Nikada ne primjećujem takve stvari ... Iz kojega simjesta u Njemačkoj?"

"Iz vojarne u Paderbornu... zapravo sam iz Danske."

"Dakle, ti nisi Nijemac?"

"Sada jesam. Da još uvijek imam dansko državljanstvo, služio bih u Waffen SS. To je neka vrsta Legije stranaca."

Naslonila se na stablo, pomno me promatrajući.

"Pa zašto si se prijavio u vojsku?"

"Da si zaradim dnevne obroke i krov nad glavom, jskreno. U ono vrijeme nije bilo nikakvog drugog načina da to ostvarim - a osimtoga, Na zapadu ništa novo je bila moja omiljena knjiga dok sam bio dječak. Mislio sam kako je njemački vojnik najromantičnijebiće na cijelom svijetu. Nikada nisam posve prešao preko toga."

"Stvarno? Ali uvijek sam mislila kako je ta knjiga bila protiv svih tih stvari!"

"Možda i jest. Ali pokušaj to reći nekom dječaku! Nitko ga nikada neće uvjeriti daje mir uzbudljiviji od rata, ili da čovjek bezuniforme može biti jednak junak kao čovjek u uniformi s puškom na ramenu i šljemom na glavi... osim toga, ne može se pobjeći odčinjenice da u vojsci vlada veliko prijateljstvo. Znaš

što želim reći? Svi su u tome zajedno, u miru ili ratu; osjećate kao da nečemu pripadate, kao da ste dio nečega."

"Ali zašto baš njemačka vojska?" ustrajala je. "Zašto ne danska vojska?"

Nasmijao sam se.

"Zato što je gotovo nije niti bilo! A vojnici nisu bili popularni u Danskoj. Ljudi su ih pljuvali na ulicama. Na obične vojnike i načasnike. Čak se i policija pretvarala da to ne vidi."

"Pretpostavljam daje iz tog razloga Danska tako brzo pala 1940.?"

"Nisu mogli ništa učiniti. Njemačka ima najjaču vojnu silu u cijeloj Europi. Čak niti francuska vojska nije dugo izdržala."

Bademaste su se oči suzile.

"Francuska još uvijek nije odustala od borbe, ne brini! Sve dok je Engleske mi ćemo se nastaviti boriti. A Engleska neće pasti, u tose možeš pouzdati; a neće nas niti napustiti!"

Nasmijao sam se, iskreno zabavljen njezinom naivnošću.

"Želiš li znati za koga se Engleska bori? Bori se za sebe i isključivo za sebe. Nije je briga za Francusku. Već vas je jednomiznevjerila. Sjećaš li se Dunkerquea? Sjećaš li se što se ondje dogodilo?" Odmahnuo sam glavom. "Nacije nikada ne čine nešto zadruge nacije. Samo za sebe."

"To možda i jest istina", rekla je, "ali znaš dobro da će Njemačka sasvim sigurno izgubiti rat. Zašto se ne izvučeš iz toga dok jošimaš priliku?"

"Želiš reći dezertiram?"

"Zašto ne? I drugi su to činili. Članovi Pokreta otpora će se brinuti za tebe ako budeš ovdje radio za njih."

"Ne mogu dezertirati. Možda se i borim za već izgubljenu stvar, ali to sada nije važno. Ako odustanem sada, iznevjerio bih prijateljekoje bih ostavio za sobom. Oni računaju na mene, baš kao što i ja računam na njih. Nitko od nas ne bi mogao samo tako dezertirati.Predugo smo već zajedno."

Postajući sve poletniji, stavio sam obje ruke na stablo, po jednu sa svake strane djevojčinih ramena, naslanjajući se prema njoj igledajući dolje dok sam govorio.

"Nas petorica, zajedno smo prošli kroz pakao... u rovovima, u tenkovima, pod paljbom... Kada zajedno proživite tako nešto, nemožete ljude samo tako ostaviti."

"Ali rat je izgubljen!"

Nestrpljivo sam pućnuo jezikom.

"Naravno da jest! Znamo to već mjesecima. Saznali smo to mnogo ranije od političara."

"Pa zašto onda svi ne dezertirate? Svi u isto vrijeme?"

Kako je to jednostavno zvučalo iz njezinih usta! Slegnuo sam ramenima.

"Zašto nisu dezertirali oni u Prvom svjetskom ratu? Pretpostavljam da to ima nekakve veze s prijateljstvom. Čak i kada bismo svidezertirali, izgubili bismo taj osjećaj pripadnosti. Bili bismo prepušteni sami sebi. Ne mogu to baš dobro objasniti... Remarque tomnogo bolje objašnjava u svojoj knjizi. Pokušaj je ponovno pročitati, pa ćeš možda nešto bolje to shvatiti, iako je teško to osjetitikada ne znaš kako izgleda biti posve sam na svijetu."

Ispružila je ruke i ovila ih oko moga vrata.

"Ja sam sama na svijetu", rekla je. "Znam kako se osjećaš."

"Sumnjam", promrmljao sam.

Zagrlio sam je i dugo smo tako stajali, naslanjajući se jedno na drugo, ljubeći se pohlepno i slijepo kao da umiremo od gladi. Stojemožda, na neki način bilo i istina. Prošlo je mnogo vremena otkada me željela žena takvih kvaliteta; mnogo vremena otkako mi sepružila bilo kakva prilika. Njezino me ohrabrivanje opijalo poput boce vina ispijene na prazan želudac.

Zemlja se zatresla pod težinom kolone tenkova koja je stizala u selo ispod nas. Osjetili smo vreli dah iz njihovih auspuha na svojimobrazima, i s rukom u ruci pošli smo prema kući na obećanu šalicu kave. Prave kave! Već sam zaboravio njezin okus. Pijuckao samje polako, željno iščekujući zadovoljstva koja će tek uslijediti, ali ne htijući protratiti niti kapi dragocjene tekućine, a da ne uživam u

potpunosti u njezinu okusu.

"Kakav si ti čovjek?" upitala je. "Hoću reći, inače?"

"Samo sam običan vojnik", rekao sam. "Je li to doista važno?"

Nasmijala se i odmahnula glavom. Polako me zagrlila. Polako, zavodljivo, počela je svlačiti odjeću, pojavivši se vitka i lijepa kao izkukuljice.

"Pogledaj me", rekao sam potišteno. "Pogledaj moju odjeću - samo naslage nafte i blata! Kažem ti, samo sam običan vojnik.Izvježban da ubija i ništa drugo. Ponekada se gadim čak i sam sebi."

"Kada bi mogao birati, što bi htio biti?"

Slegnuo sam ramenima. Pitanje takvoga izbora nikada mi nije bilo postavljeno, vjerojatno nikada niti neće biti.

"Teško je reći. Predugo sam već vojnik da bih razmišljao

0 sebi. Toliko sam naviknut izvršavati naredbe, toliko naviknut na strogu disciplinu i da drugi ljudi upravljaju mojim životom, dasumnjam da bih mogao živjeti na nekakav drugačiji način."

"Sigurna sam da bi mogao kada bi to doista htio", rekla je

1 povukla me na krevet.

I tako sam na neko vrijeme živio drugačije. Rat se nastavio bez mene, i nismo nedostajali jedan drugome. Tenkovi su se kotrljaliispod prozora, a ja ih nisam niti primjećivao. Moji prijatelji dolje u selu su pili, psovali i kockali se, a ja nisam niti pomislio na njih.Kava se hladila u lončiću, sve dok se konačno nije i ohladila.

Koliko smo sati, pitao sam se, uspjeli ukrasti užasnoj igri smrti i razaranja? Jedan, možda dva. Zasigurno ne više. No dovoljno daosjetim život drugačiji od onoga kojeg sam bio prisiljen živjeti; dovoljno da bih postao pun prezira kada su nas probudili iz slatkogpolusna lupanjem šakama i čizmama po vratima. Postao sam svjestan da je cesta koja je vodila iz sela bila puna zvukova, dok je prijebila tiha i mirna. Čuo sam povike i psovke, škripu kočnica i klopotanje tenkovskih gusjenica, bat teških čizama po šljunku, grubeglasove koji su izvikivali naredbe.

Sjeli smo, i ona mije dobacila košulju, a sama se pokrila plahtom do brade. Onaj tko je bio na vratima umorio se od lupanja. Začuose zvuk lomljenja vrata, a potom teški koraci u hodniku. Porta nas je zatekao, crven u licu i bijesan.

"Dakle, tu si bio! Koji ti vrag pada na pamet? Posvuda te tražim, ti glupane!"

"Odjebi", rekao sam. "Gubi se odavde, izlazi, nestani! Ne trebamo te. Idi i nadi si nekoga drugoga s kim ćeš se poigravati."

Porta je zakoračio naprijed, podigao moju odjeću s poda i dobacio mi je.

"Uvlači se u te krpe, i bolje požuri! Nisam ovdje kako bi se poigravao, prijatelju - ne kada su Jenkiji na putu ovamo!"

Probijao sam se kroz hrpu hlača i ostale odjeće i zurio u njega.

"Odakle dolaze?"

"Sam Bog zna! A koga uopće briga? Jednostavno dolaze, zar ti to nije dovoljno? Oni dolaze, a mi odlazimo..."

Okrenuo se djevojci i poklonio joj svoju grotesknu parodiju šarmantnog osmijeha, usana razvučenih preko desni, sja-jećeg zubapoput očnjaka jednozubog vampira.

"Morat ćeš mi oprostiti, draga. Mrzim kvariti provod bilo kome, ali kao što sam rekao, Jenkiji dolaze. Ako dobro odigraš karte,uskoro ćeš naći zamjenu za njega."

Okrenuo se prema stolu, podigao lonac s kavom i zario svoj veliki nos duboko u njega. Izvirio je nosnica širom rastvorenih oduzbuđenja.

"Kava!" rekao je prigušenim glasom.

Izlio ju je niz grlo, onako hladnu, i pucnuo prstima prema meni.

"Ako uskoro ne kreneš, prijatelju, optužit će te za dezerterstvo. Gotovo svi su već krenuli. Mi smo posljednji koji kreću... Maleni jepijan kao bukva, usput budi rečeno, ostavio sam ga da patrolira selom... Poručnika Schmidta su izvukli s bolesničke postelje izaprijetili mu vojnim sudom ako se odmah ne oporavi, a Feldwebel Mann - znaš Feldwebela Manna? - prvo što je učinio kada sesmjestio bilo je da zaključa vrata zahoda iza sebe i ubije se... da, da i Obergefreiter Gert je zbrisao. Nije iznenađujuće. Uvijek je bioglup. Već ga traže, uhvatit će ga za nekoliko sati - ma, neće proći niti toliko, mislim -"

Tijekom Portine neiscrpne navale riječi žurno sam navlačio svoju odjeću. Djevojka se iznenada bacila preko kreveta na mene ipočela jecati usred posljednje od Portinih ključnih obavijesti.

"Sven! Ne idi! Ludo je nastaviti se boriti. Svi znamo da ste izgubili rat... Ostani ovdje i ja ću te sakriti! Molim te, Sven!"

"Ne mogu", rekao sam. "Već sam ti jednom to objasnio. Ne škodi sanjariti tu i tamo, ali snove se ne smije pomiješati sa stvarnošću."

"Stvarnošću? Stoje stvarnost?" upitala je, dok su joj suze tekle niz obraze. "Krv i blato i okrutnosti, i smrt zbog ideja u koje nevjeruješ?"

"Čini se daje tako", rekao sam.

Porta, koji je iskopavao vosak iz ušiju užim krajem žlice, sada je bacio žlicu na stol i pogledao me doista bijesno.

"Zašto ona hoće isplakati svoje očne jabučice? Pa još uvijek ima kuću koja je u jednom komadu, zar ne? I dovoljno hrane da napunitrbuh, i dovoljno novca da nabavi kavu s crnog tržišta?" Pljunuo je s prezirom. "Zlo mi je od toga", rekao je. "Pomislio bih da će bitizadovoljna s onim što ima, zar ne?"

"Ušuti ili izlazi van!" kratko sam mu rekao.

Okrenuo sam se prema djevojci, no ona se odbijala oprostiti. Otišao sam bez osvrtanja, poželjevši da snovi ponekada mogu imatisretniji kraj, no ipak nespreman da zbog toga prolijevam suze.

Satnija se već okupila na gradskom trgu, i bilo mi je nemoguće ušuljati se na svoje mjesto neprimijećen. Bojnik Mercedes istog metrenutka primijetio.

"Gdje si, dovraga, ti bio? Misliš da ćemo svi zadržati rat i čekati samo tebe?"

"Nemojte se toliko otresati na njega", molio je Porta. "Da ste prošli to što je on prošao -"

Glasan i prostački uzvik začuo se iz smjera okupljenih vojnika. Osmjehnuo sam se poput Don Juana, a bojnik se bijesno okomio nasve prisutne.

"Prestanite s tom prokletom galamom! Što mislite, što je ovo, prokleti igrokaz? Prokleta predstava s lanternama? Ti -"

Ponovno se okrenuo prema meni. "Ti si uhićen! Vraćaj se u vrstu i nemoj da vidim tvoje glupo lice sve dok te ne pozovem...Oberleutnante! Vodite ih odavde, trkom!"

Bojnik je sjeo u svoj automobil, vrata su se zalupila, i nestao je u oblaku prašine. Oberleutnant L6we gurnuo je šljem na potiljak ikimnuo mi.

"U vrstu, ti prljavi kurvin sine... Satnijo! Pozor! Satnijo, na desno!"

Na trenutak je stajao i kritički nas promatrao dok smo stajali ukočeni u vrsti. Već sljedeće sekunde jedva se održavao na nogama dokse stotinu i osamdeset ljudi u divljem neredu bacilo prema tenkovima koji su čekali u blizini. Morali smo se vraški potruditi kakobismo namamili Malenoga s nama unutra. Radije se popeo sa strane na tenk i puzio po njemu vičući, pa je bilo potrebno trojica naskako bismo ga naglavce nagurali kroz otvor. Kada se našao unutra, na našu sreću se onesvijestio, pa smo ga mogli šutnuti u kut izaboraviti na njega.

Uz grmljavinu kao da se približava nevrijeme, dvadeset i pet Tigrova napustilo je selo.

"Ravno naprijed", rekao je Stari Un. "Samo naprijed dok ne stignemo do glavne ceste. Napunite topove. Provjerite sve sustave."

Zapanjujuće naglo, našao sam se preplavljen oštrim bolom nostalgije za onim svijetom iz snova iz kojega sam bio tako gruboodstranjen. Bezvoljno sam počeo izvršavati naredbe Starog Una, pritiskati gumbe, provjeravati opremu. Misli su mi bile prepunecivilizacije. Žena, kuća, toplih kupki i prave kave. Kreveta i vrtova, soli za kupanje i šećera. Mekog ružičastog mesa i mirisa ruža -

"To je moje oko, ti glupo prokleto kopile!"

"Oprosti", rekao sam i maknuo prst iz Portinog oka i njime čvrsto pritisnuo gumb kojega sam bio tražio.

Zurio sam u mračnu unutrašnjost tenka. Zaudarala je na naftu, usijani metal, ljudski znoj i loš zadah. Ovo je bila stvarnost. Svidjelose to meni ili ne, ovo jest bila stvarnost. Slatki snovi o bilo kakvom drugačijem načinu života posve bi vas sigurno izludjeli.

Maleni je otvorio upaljeno oko, ugledao me, i povjerljivo se nagnuo prema meni. Podrignuo je, a pare ustajalog pića podigle su se igotovo me ugušile.

"Hej, Sven!" Iscerio se i prstom me prostački podbo u prepone. "Čuo sam s kime si se zabavljao! Kakva je, ha?"

Primaknuo sam lice bliže njegovom.

"Odjebi!" rekao sam.

Kada smo došli do točke gdje je seoska cesta nastavljala ravno, a od nje se odvajao puteljak za kuću, nisam se pokušavao spriječitida gledam prema njezinoj promatračnici. Bilo mi je drago što sam je posljednji put pogledao. Jacqueline je bila ondje, stajala jepokraj živice i mahala dok smo prolazili.

Selo je još uvijek bilo na vidiku, kada nam je dojavljeno da se na 700 metara od nas nalazi neprijateljski tenk na položaju dva sata.Pojurili smo u akciju, i ja sam bio odbačen unatrag uz bolan udarac koji me povratio u stvarnost. Bila je to, kako smo kasnijeustanovili, lažna uzbuna - izgorena olupina pokraj ceste, s dva spržena tijela ispod - no jednom zauvijek, to je prekinulo mojesanjarenje.

Uskoro je pala noć, nebo je bilo osvijetljeno blijedom mjesečinom. Tenkovi su se kretali naprijed, tresući kuće do temelja. Dužcijeloga puta, ljude je budila buka, zastori su se odmicali u stranu, pojavljivale bi se nervozne oči, sjajeći na mjesečini, kako bipromatrale naš prolazak, otkrile tko smo -jer od sada nadalje, tko zna? Mogao je to biti neprijatelj, baš kao i prijatelj; Nijemci iliAmerikanci.

Tri bojne teških tenkova probile su se kroz tamu kako bi iznenadile Britance. Teški Tigrovi koji su bili rašireni cijelom širinom ceste.Jarki plamenovi, metar dugi, izlazili su iz auspuha. Zvuk motora tutnjio je u tišini noći, i nekoliko kuća izgubilo je prozore dok smoprolazili. Neke građevine su imale još manje sreće: stajale su nam izravno na putu, pa smo ih jednostavno uništili i ostavili za sobomkao hrpe otpada.

"Dođi, smrti slatka", pjevušio je Legionar veselo iza svog periskopa.

Maleni je zadrhtao i okrenuo se prema Porti.

"Hvata me drhtavica", požalio se. "Imaš li išta cuge kod sebe?"

Porta mu je poslušno dodao bocu najbolje rakije, koju je ukrao prije nekog vremena iz depoa sa zalihama. Rakija je zapravo bilarekvirirana za zapovjednika divizije, ali na njegovu nesreću, Porta je ondje stigao prvi. Prema Portinoj priči, mogao je nanjušitialkohol na udaljenosti od nekoliko kilometara, i slijediti njegov trag.

Maleni, napavši rakiju kao što je običavao napasti i sve ostalo, punim kapacitetom i uživanjem, izlio je niz grlo pola boce. Potom jepodrignuo, pljunuo kroz prorez za promatranje uz vjetar i dobio sve to natrag u lice, nakon čega je užasno opsovao i obrisao sekomadom naftom zamrljane krpe. Takva sitna uzbuđenja obično su nam uljepšavala putovanja.

Nastavili smo dalje, sat za satom, prema neprijateljskim linijama. Cesta je sada bila zakrčenija ostacima rata. Izgoreni automobili,olupine drugih tenkova, engleskih i njemačkih, izgorjeli ostaci ljudskih bića opruženi preko, ispred i ispod njih. Cijela kolonapješaštva ležala je razbacana pokraj ceste u grotesknim pozama smrti.

"Jaboi", rekao je Porta bez emocija.

Pokolji nas ne bi više pretjerano uzbuđivali; vidjeli smo ih toliko puta prije.

"Sjećate li se one stare tenkovske pjesme koju su puštali na radiju?" upitao je Barcelona, iznenada i bez nekakvog očiglednograzloga.

Okrenuo se prema nama ostalima i počeo tiho pjevušiti pjesmu koju smo tako često slušali 1940. Riječi se više nisu činileprikladnima:

"Daleko iza Maasa, Schelde i Rajne,

Prema Frankfurtu, stotinu tenkova!

Stotinu njemačkih tenkova i Fuhrerovih Crnih Husara,

krenuše pokoriti Francusku, praćeni glasnim povicima!

Sa stotinu teških motora, stotinu snažnih gusjenica,

Stotinu njemačkih tenkova kotrlja se preko ravnica!"

Banalna pjesma u dobrim vremenima, sada se činila posve apsurdnom. Začula se provala podrugljivog smijeha, iz našeg tenka i izostalih u koloni: ostavili smo uključen radio, i cijela je satnija imala čast uživati u Barceloninom trenutku nostalgije.

"Sredite se!" začuo se Heideov bijesni glas preko radija. "Što je s vama, glupim budalama? Nije vrijeme za ovakve stvari!"

Jadni Heide! Doista mu je teško padao ovakav razvoj rata. Mi ostali smijali smo se sve dok nam nije pozlilo. Stotinu njemačkihtenkova i Ftihrerovi Crni Husari više se ne kotrljaju trijumfalno preko bilo kojih ravnica, nego se očajnički bore povlačeći se prednadolazećim neprijateljem.

Naš smijeh je bio prekinut kada smo ugledali jednu čudnu skupinu pokraj ceste. U početku ih nisam mogao razabrati. Zarobljenici,možda? Ne, zarobljenike ne bi čuvale časne sestre, i ja sam iznenada shvatio kako su ti likovi koji podsjećaju na šišmiše, i trčali gore-dolje, bile članice nekog sestrinskog reda koje su uzalud pokušavale uspostaviti red u svojoj skupini - čega? Zaškiljio sam iza svojihtamnih naočala.

"Luđaci!" prosiktao je Maleni meni u uho. "Prokleti luđaci iz ludnice, eto što su!"

Bio je posve u pravu: umobolnica u blizini Caena je bila evakuirana, a dolazak naše duge kolone tenkova izazvao je paniku unjihovim ionako zbunjenim redovima. Pojurili su uokolo u svim smjerovima, neki plješćući rukama i cereći se, a drugi grakćući irežeći poput divljih zvijeri. Neki su samo tupo stajali nasred ceste, lijeno okrećući glavama, ovješenih ruku. Jedan jadni idiot bacio sepod tenk i bio je zgažen. Časne sestre su ih očajnički dozvale i pružale ruke u zrak, ali Činilo se da se dementna horda odlučilauništiti. Iznenada, iz tame, prema nama je prijeteći pojurio čovjek u bijeloj liječničkoj kuti.

"Stoj!" povikao je Stari Un, predosjećajući katastrofu. "Stanite, za ime Božje!"

Radio je još uvijek bio uključen. Tri bojne su čule tu naredbu, i polako se zaustavila cijela kolona tenkova. Gotovo

istoga trenutka, automobil bojnika Mercedesa projurio je pokraj nas, jureći naprijed punom brzinom i tjerajući pred sobom časnesestre i luđake u jarke pokraj ceste. Glas mu je bijesno krčao preko radija.

"Koji je kreten izdao naredbu da stanete? Tkogod on bio, može očekivati da će biti izveden pred vojni sud zbog proklete glupavosti!Krenite ponovno, ne stajemo ni zbog koga!"

Uz glasno stenjanje, teški su se tenkovi ponovno pokrenuli. Jedan od njih zaorao je ravno kroz skupinu luđaka. Vozač se očiglednouspaničio i izgubio kontrolu, pa se vozilo zaustavilo nasred ceste, još jednom zaustavivši sve nas. Tijela su ležala zgažena s objestrane tog tenka. Jedna stara časna sestra bijesno je krenula prema njemu i počela divlje udarati po metalu stisnutim pesnicama.

"Ubojice! Niste ništa drugo nego ubojice, svi vi!"

Nitko je nije primjećivao. Bojnikov je automobil projurio uz zlokobno škripanje kočnica, i bojnikova se glava pojavila na njegovuprozoru, ružna u svom bijesu. Crni se povez ocrtavao na njegovu oku.

"Taj idiot nije sposoban voziti autić igračku, a ne prokleti tenk! Dajte nekom drugome taj posao, zaboga! A što se tebe tiče" -pogledao je nesretnog poručnika koji se nervozno pojavio na otvoru - "za tebe ćemo se pobrinuti kasnije! Od svih glupih stvari kojesi mogao napraviti -" Na sreću, ostao je bez riječi. Okrenuo se prema nama ostalima i mahnuo koloni da krene. "Krenite i nastavitenaprijed! Nije me briga niti ako vidite Krista kako korača cestom, ne stajemo zbog nikoga - i to i mislim kada kažem nikoga! Je livam to jasno? Svatko tko nam stane na put, gotov je. Naučite ga da ne bude tako prokleto nepažljiv u budućnosti."

U tom trenutku, prije no što je bojnik imao vremena da ponovno krene, skupina vozila obilježena crvenim križevima pokušala nas jebezuspješno zaobići. Usprkos njihovim zahtjevima da prođu, stajali smo na mjestima, i pustili da upadnu u jarak pokraj c"este.Tigrovi se nisu zaustavljali zbog nikoga; Tigrovi nisu nikome dozvoljavali da prođe.

Pješački poručnik projurio je pješice pokraj nas, za njim je slijedio jedan časnik iz Feldgendarmerie, a njegova se oznaka u oblikupolumjeseca zlokobno presijavala kroz tamu. Izvukao je svoj revolver i činilo se kako nije raspoložen za civilizirane oblikerazgovora. Čuo sam kako viče dok je prolazio.

"Ovo je sabotaža! Netko će nastradati zbog ovoga! Tko je budala koja zapovijeda ovom gomilom kretena?"

Bio je vrlo siguran u sebe. Pripadnici Feldgendarmerie se, uglavnom, nisu strašili niti jednog čovjeka, niti samoga vraga; kad boljerazmislim, nisu se bojali niti samog Fiihrera. Obični bojnik bio im je mačji kašalj. Na sreću, bojnik Mercedes nije bio običan bojnik.Niti on nije previše mario za ljude i vraga, a ne vjerujem i da je Fiihrer budio u njemu osjećaje strahopoštovanja.

"Tigrovi!" Glas mu je zazvonio duž kolone, kotrljajući se i odjekujući s jedne strane ceste na drugu. "Izdao sam vam naredbu:Krenite! Ne stajemo ni zbog koga! A što se vas tiče, gospodine" - okrenuo se prema njima dvojici, odgurnuvši Feldgendarmea s putai obrativši se izravno poručniku - "savjetujem vam da maknete svoja jadna invalidska kolica s ceste ako ne želite da ih zdrobimo. Jabih na vašem mjestu", dodao je naknadno, "nastavio natrag jarkom. Ondje će vam biti mnogo sigurnije."

Tigrovi su krenuli naprijed. Uspjeli smo prijeći nešto puta prije no što smo naletili na još jednu kolonu ljudi, gotovo jednako bizarnukao što su bili oni luđaci iz Caena. Za početak, iako je kolona na sebi imala uniforme njemačke vojske, bila je sastavljena od polaeuropskih naroda. Bilo je Rusa, Ukrajinaca i Kozaka; Bosanaca iz muslimanske divizije, Bavaraca, Alzašana; Mađara, Poljaka,

Talijana. I ne samo to, cijela ta kolona na svom je multinacionalnom umu imala samo jednu misao, a to je bio bijeg. Išli su cestomravno prema nama, ta čudna mješavina panike i odlučnosti, na toj čudnoj mješavini lica. Glasno smo klicali dok su te horde u bijeguprolazile pokraj nas.

"Njemačka vojska!" povikao je Porta odlučno. "Bog ih blagoslovio! Kada bi samo Adolf bio ovdje da ih vidi..." Pokazao je

prema brzo krećućim ljudima iz padobranske pukovnije. "Kada bi samo Herman bio ovdje da ih vidi!"

"Je li moguće", rekao je Barcelona vrlo ozbiljno, "da mi to gubimo rat?"

"Nikada!" povikao je Porta.

Naš je smijeh snažno odjeknuo u unutrašnjosti tenka.

"Halo!" rekao je Stari Un, ponovno provirivši van. "Stoje ova gomila koja dolazi?"

Bila je to konjanička jedinica. Približavali su nam se mahnitim galopom, sijekući sabljama horde u bijegu, raširivši se u obliku lepezekako bi obuhvatili sve njih. Prepoznali smo ih po crvenim ovratnicima kao Kozake generala Vlasova, specijaliste za ovakav posao.Jahali su poput demona, stojeći uspravno u stremenima, dok je pjena izlazila na nosnice njihovih prgavih malenih konja. Grubezapovijedi bile su izvikivane na ruskom; sablje su blještale i presijavale se. Za svega nekoliko minuta, okružili su cijelu kolonu iopkolili ih, cijelo vrijeme urlajući poput divljaka. Neki od njih sišli su s konja i zakoračili usred mase tijela, režući i sijekući nasumce,sve dok su se još mogle vidjeti rijeke krvi s naše udaljenosti. Nitko im se nije odupro. Vjerojatno su bili previše uplašeni, ili suostavili oružje u prvotnoj zbrci kada im se pružila prilika za bijeg.

Bilo je nemoguće da se Tigrovi nastave kretati. Promatrali smo taj prizor, ispunjeni gađenjem i mržnjom. Takva okrutnost je bilajedino što se moglo očekivati od Kozaka. Sto se nas ticalo, njemačka vojska je mogla i bez njihove pomoći. Vidjeli smo kako ječasnik Feldgendarmerie uhvatio ruskog satnika za rame, očigledno mu čestitavši na dobro obavljenom poslu, i naš je bijes postaonesavladiv. Mnogo Rusa odvelo je konje do obližnjeg potoka i sada su ležali na trbusima, pijući vodu jedni pokraj drugih. Taj prizornije bio previše iznenađujući: u ko-začkoj pukovniji čovjek i konj bili su jednaki.

Tenkove je nužda bila primorala da se privremeno zaustave. Kozaci su sada krenuli prema nama, malene crne oči mahnito su imsjale, ruska crvena zvijezda blistala im je na krznenim kapama. Čvrsti desetnik, koji je zaudarao na votku, zaustavio

se pokraj našeg Tigra. Sablja mu je bila prebačena preko tijela, a u jednoj je ruci nosio nagajku, koju su obožavali svi Kozaci.

"Salut, gospodin!"

Pogledao nas je i nasmijao se. Mogao sam osjetiti kako ostali pokraj mene kuhaju od mržnje.

"Hej, tovariš!" Porta se iznenada nagnuo prema tom čovjeku. "Je li ti itko ikada proricao budućnost?"

"Nije. Zašto pitaš?"

"Jer je ja proričem, eto zašto! Hoćeš da ti proreknem budućnost?"

"Zašto?"

Porta je slegnuo ramenima.

"Moglo bi biti zanimljivo."

"Zašto?" bio je uporan Rus.

"Bojiš se?" obrecnuo se Porta. "To mene bi iznenadilo. Mnogo se ljudi boji. Nemaju muda da se suoče s istinom, u slučaju da se

pokaže neugodnom."

Kozak se iscerio. Iskoračio je prema naprijed i ispružio širok i nabijen dlan.

"Ne bojim se. Ali nije uvijek dobro znati budućnost."

"Pokušaj, pa ćemo vidjeti."

Porta je zgrabio ruku prije no što ju je ovaj uspio povući, a lice mu je poprimilo izraz koji mi se učinio poput obične prazneimbecilnosti. Činilo se da je očarao priprostog desetnika, no on nije poznavao Portu tako dobro kao ja.

"Hm... hm... mm... da! Shvatio sam sliku!" Porta je zamišljeno sisao svoj zub. "Ti si bio desetnik kod ujaka Staljina, zar ne? Nosio sišljem sa crvenim križem. Točno? I bio si stacioniran u vojarni u... Majkofu. Jesam li u pravu?"

Čovjek je kimnuo glavom, a usta su mu se širom otvorila. Svatko tko se borio na ruskom bojištu i susreo se s onoliko Kozaka kolikosmo mi imali u njemačkoj vojsci mogao je jednako dobro pogoditi, no Portin početni uspjeh prizvao je nekoliko zurećih vojnika,začuđenih lica i blago ustrašena pogleda u očima.

"Dakle! U pravu sam!" rekao je Porta pobjedonosno.

Čovjek se prekrižio i načinio pokret kao da će izmaknuti ruku, ali Porta ju je zadržao.

"Čekaj! Reći ću ti što vidim za budućnost... Vidim dugu prašnjavu cestu, koja vodi nikamo, i nastavlja se bez kraja... bez mačoraka,bez vode, bez hrane... Dugu kolonu muškaraca, svi su u istoj uniformi kao ti sada... Svi oni pripadaju pukovniji generala Vlasova.Evo jedne slučajnosti sada! Jesi li dovoljno jak da čuješ istinu?" Pogledao je čovjeka i nastavio brbljati prije no što gaje ovaj stigaoprekinuti. "Vidim mnogo američkih generala kako sjede za stolom s mnogo ruskih generala. Piju viski... i votku... puše velike debelecigare... sada potpisuju papire i rukuju se." Porta je zatvorio oči kao da osjeća strašnu bol. "Vidim još nešto! Adolf je pao i sveKozake odvode natrag u njihovu domovinu... vidim - vidim..." Porta je zajaukao u agoniji. "Tovariš! Čuo si za Dalstroj, naravno?Pa" Kimnuo je zadovoljno glavom. "Tovariš, to je ono što vidim! Nije baš bajno, ha?"

Kozak je trgnuo svoju ruku i odskočio unatrag, lica rastrganog bijesom i sumnjom. Divljački je siktao nešto na ruskom što je biloprebrzo za mene, ali u trenutku Maleni je iskočio iz tenka i našao se na njemu. Zgrabio ga je jednom od svojih šapa i snažno njimemlatio naprijed-natrag.

"Prljava ruska seljačino, radije vrlo brzo promijeni svoj ton, ili ću te sam odbaciti na pola puta do Dalstroj a, a da bi to učinioupotrijebit ću i tvoju nagajku!"

Još jedna bujica na ruskom. Očigledno psovke, gotovo sigurno opscene. Nema jezika kao što je ruski kada je na redu psovanje.Samo iz toga razloga vrijedilo bi ga naučiti.

Maleni se samo nasmijao i odbacio ga prezirno od sebe. Kozak je pojurio prema svom konju, skočio u sedlo i odgalopi-rao za svojimprijateljima, koji su mudro nestali na prvi spomen riječi Dalstroj. Okrenuo se kako bi podigao sablju u prijeteći položaj i kako bi namuputio još nekoliko psovki, ali to nije imalo nikakvog utjecaja na Malenog.

"Gubite se, prljavi seljaci!" zagrmio je.

Pukovnija Kozaka, tjerajući samoproglašene dezertere ispred

sebe, polako je izblijedila u daljini, a poručnik L6we prišao je našem tenku s negodovanjem ispisanim na cijelom licu.

"Obergefreiteru Porta, neću dopustiti ljudima pod mojom nadležnosti da prave budale od naših saveznika... posebice kada su todragovoljni saveznici! Jedan od njihovih prokletih časnika mi se upravo požalio na vas."

"Oprostite, gospodine", rekao je Porta tiho. "Taj je čovjek htio da mu proreknem budućnost, pa sam to i učinio, i to je sve."

"Oh? Nisam znao da si obdaren vidovitošću? Što si mu rekao?"

"Samo istinu", rekao je Porta povrijeđeno.

"A to je?"

"Rekao sam mu da će svoj život dovršiti kod kuće s ujakom Staljinom, kuhajući se u Dalstroju. Svaka budala bi to mogla proreci."

"Ah, kad bi samo jednom uspio držati svoja velika usta zatvorenima!" ljutito se obrecnuo L6we. "I sam ćeš završiti u Dalstroju akone budeš pažljiv!"

"Ah, lako moguće", složio se Porta s uzdahom.

Poručnik je odšetao dalje, očito nezadovoljan. Kolona je ponovno krenula, a pratilo ju je hukanje sova u obližnjoj šumi. Noć sepolako povlačila i počela se u izmaglici stapati s danom. U tenku, pripremili smo svojevrstan doručak, skuhavši instant kavu iznadšpiritne grijalice, uz ozbiljan rizik da se zapalimo i raznesemo Tigar. Odrezali smo si kriške kruha, od one čvrste gumene mase kojusu u vojsci nazivali kruhom, a kako bismo ga načinili ukusnijim no što je obično bio, premazali smo ga s nekoliko centimetaradebelim slojem nekakvog džema od cikle kojega je Porta ležerno pokupio isto kada i rakiju.

Dan je napokon stigao, siv i neugodan. Kolona se opet privremeno zaustavila. Odnekud se pojavila pukovnija grenadira, koji su svibili posve neraspoloženi i psovali na sva usta. Postavili su jedan flak. Porta je još dodatno pogoršao stvari izmgujući im se kako onine bi mogli pogoditi niti fofmaciju

bombardera udaljenu od njih pet metara. Na sreću, prije no stoje izbio otvoreni sukob, bilo nam je ponovno naređeno da krenemo.

Teški Tigrovi krenuli su odrješito naprijed, gotovo dodirujući one ispred sebe. Nekoliko neprijateljskih zrakoplova poja-; vilo se nadnašim glavama, izbacilo nasumce nekoliko bombi ,■ duž kolone i ponovno odletjelo, posve neoštećeni, usprkos žestokom odgovoruiz flakova.

Napokon smo stigli do položaja koji su bili naš cilj. Dan je znak za napad. Tigrovi su se posložili u formaciju, ponovno u ubojitomraspoloženju. Ispod svakog kamena, iza svakog grma, svakog stabla, svakog uleknuća u krajoliku, smrt je čekala u zasjedi oneneoprezne u obliku tenkova i bazuka, topova, magnetiziranih bombi i bacača plamena. Uspjeli smo razaznati neprijateljske položajekroz periskop. Za pješaštvo, ovakav sveopći napad tenkovima bio je čisto zvjerstvo, a neprijateljski promatrači bacili su oko na nasjoš davno prije. Granate su već padale po nama, no napredovali smo dalje brzinom od četrdeset kilometara na sat i ništa nije moglozaustaviti napad.

"Pričvrstite otvore", naredio je Stari Un. "Kupola na dva sata. Udaljenost sedamsto metara. Pak, dobro skriven."

Crte i kvadratići plesali su mi pred očima u izmaglici. Stari Un potapšao me po ramenu.

"Imaš ga?"

"Ne još. Vidim samo nekoliko grmova i gomilu ruševina."

"Ondje je", rekao je Stari Un ozbiljno.

Iznenadni bljesak iz topa otkrio nam je skrivene protutenkovske topove. Granata nas je promašila za svega nekoliko centimetara.Žurno sam se bacio natrag na posao i brojevi su titrali i skakutali: 600, 650... točke su se spojile, leća se razbistrila.

"Daj to malo brže", rekao je Stari Un nervozno.

Otpucao sam. Pritisak zraka pogodio nas je poput šake, a usijana čahura pala je na pod. Uz škljocaj, top je bio ponovno spreman.No, u ovom nam trenutku nije bio potreban: iz otpada koji se vinuo u zrak mogli smo razaznati da smo pogodili svoju metu.Protutenkovski top bio je izbačen iz akcije, a ono što je moglo ostati od njega uskoro je bilo zgaženo našim gusjenicama.

"Kupolu na dva sata! Udaljenost petsto metara. Ravno ispred nas."

Motor je zapreo, kupola se okrenula, i istoga sam trenutka ugledao mete: Churchilli, koje je uvijek bilo lako prepoznati s njihovimdugim trupovima i niskim kupolama. Bilo ih je šest, stajali su jedan iza drugoga.

Zaustavili smo se. Samo oni neiskusni pucaju dok se kreću, no element brzine bio je važan ako smo htjeli u potpunosti iskoristiti ovusituaciju. Tenk koji se ne kreće je, moglo bi se reći, sigurna meta. Maleni je otvorio jednu od bočnih ploha kako bi promatraozabavu, a Stari Un mu se istog trenutka našao za vratom.

"Zatvori tu prokletu rupu!"

"Nema potrebe paničariti", rekao je Maleni ravnodušno. "I sjeti se, ja sam Obergefreiter i okosnica njemačke vojske."

Stari Un je opsovao i okrenuo se prema meni, koji sam bio mnogo poslušniji.

"Prvo gađaj zadnjeg gada u nizu, a potom predvodnika. OK? Pali!"

Dugi top poskočio je u mojim rukama. Jezik plamena izletio je iz njega i imao sam dovoljno vremena da vidim kako se Churchillzatresao pod udarcem prije no što se kupola okrenula i ja zapucao na predvodnički tenk. Ovoga puta sam imao zadovoljstvopromatrati kako meta u potpunosti nestaje i leti u nebo u kovitlacu metala.

"Promijeni položaj!"

Porta nas je vratio u nekakvu udubinu u tlu, a ja sam promatrao četiri preostala Churchilla kroz periskop. Odabrao sam jednoga,nanišanio i opalio. Ovoga puta nisam imao toliko sreće, jer se hitac samo očešao o kupolu. Zasigurno su ovi u njoj proveli nekolikogadnih sekundi, no već su otvarali otvore i iskakali van. Heide je istoga trenutka zapucao iz strojnice, a kao odgovor dobili smosalvu bombi. Na sreću, nisu dobro naciljali, no to je bilo dovoljno da Maleni uskoči natrag u tenk dok mu se znoj slijevao niz čelo.

Usredotočio sam se na sljedećeg Churchilla. Duga granata poletjela je brzo i sigurno prema svom cilju, no tenk je ostao

na mjestu. Na trenutak sam ostao zbunjen, a tada smo ugledali tanki, spiralni stup dima koji je izlazio iz pogođenog vozila. Nekolikosekundi kasnije začula se eksplozija. Plamenovi su se vinuli iz tenka, snažno poletjevši uvis u potrazi za bilo čim zapaljivim.

"Promijeni položaj! Tamo pokraj ruševina. Kupola na dva sata. Udaljenost tristo metara... Pali!"

Preostala dva Churchilla bila su nam lak plijen. Maleni je inzistirao na tome da iskoči na licu mjesta iz tenka i docrta na kupolu šestpobjedničkih prstenova. Srdžbu Starog Una bilo je teško podnijeti, ali Maleni nije imao osjećaj za posluh, pa su prijetnje bile pukotrošenje glasnica. On i Porta su zasigurno držali rekord u neposlušnom ponašanju.

Iza nas, zapucalo je topništvo, pa smo se našli pod zaštitnom paljbom. Neprijatelj je čistio cijelu Plažu 109, a kanadski pješaci borilisu se poput fanatika svime čega su se mogli dočepati. Jedan narednik, u nedostatku nekog smrtonosnijeg oružja, čak je počeo bacatikamenje na nas.

Kao i obično, izgubili smo svaki osjećaj za vrijeme. Možda smo u bitci bili sat vremena, a možda i dvanaest. Uvijek nam se činilokako nikada neće završiti. No, konačno je i to prošlo, Tigrovi su se zaustavili, a nekakva čudna tišina sve nas je ovila. Pucketanjeplamena bilo je jedino što se moglo čuti.

Ukočeno smo iskočili iz tenka, grla i pluća su nas boljeli od neprestanog udisanja dima. Porta, čije je lice bilo crno poput ugljena,gotovo je istoga trenutka opazio obećavajuću ruševinu u blizini. Možda je još toga istog jutra to bila naseljena kuća: sada je na tommjestu ostala još samo hrpa slomljenih cigli i nagorjelog drveta. No Porta je krenuo prema njoj uz toliko oduševljenje kao daje upitanju hotel Ritz - i, kao i obično, njegova su očekivanja bila opravdana. Portini instinkti nikada nisu podbacili kada su u pitanju bilihrana i piće: nekoliko minuta kasnije vratio se punih ruku piva u limenkama. Ispustio je limenke uz zveket ispred naših nogu, i bezzastajkivanja da povrati dah, okrenuo se i ponovno krenuo, vičući istovremeno.

"Toga ima cijeli sanduk ondje! To je pivo Victorv, i možete mi vjerovati na riječ kada kažem daje to vraški dobro pivo... Već sam

progutao nekoliko limenki!"

Maleni je trijumfalno zaurlao i potrčao za Portom. Vratili su se noseći sanduk između sebe, no prije no što smo stigli nauživati senjihova plijena, otkrili smo da se neka raspucana budala poigrava orući mecima iz strojnice tlo pred našim nogama.

"Kopilad!" povikao je Maleni dok smo se bacali u zaklone.

Heide je izvukao osigurač iz bombe i bacio je preko ruba prema nepoznatom napadaču. Gotovo neposredno nakon eksplozije, lik ukaki uniformi pojavio se na rubu našeg zaklona, zastao na trenutak, a potom se skotrljao dolje prema nama u plamenu. Bio je mrtavkada je stigao do nas, i činilo se da je bio sam, tako da nismo imali više problema. Na nesreću, prije no stoje umro, načinio jemaksimalnu štetu: sve naše nenadoknadive limenke piva bile su probušene mecima, i dragocjena se tekućina izlijevala u tlo dok smomi nemoćno promatrali. Porta je snažno šutnuo sanduk.

"Eto što ti je prokleti rat!" zaurlao je.

PETO POGLAVLJE

Članovi Pokreta otpora u Caenu dobili su naređenje da izvrše atentat na šefa policije Luciena Brieerea, koji je, osim što je radio uizravnoj vezi s njemačkom policijom, imao drskosti da bude osobni prijatelj šefa Gestapa za to područje, Helmutha Bernharda.Brieereje bio odgovoran za pogubljenje velikog broja Francuza.

Čovjek imenom Arseene dragovoljno se javio da izvrši atentat. Uz trojicu pomagača, uspio je ući u Brieereovu kuću i ured u Ulicides Fosses-du-Chateau i baciti nekoliko bombi u stambeni dio zgrade. Na nesreću, taj pokušaj nije napravio nikakvu ozbiljnu štetu,no sva četvorica su uspjela pobjeći a da nisu bila prepoznata. Od tada nadalje, kuću su danonoćno čuvali pripadnici Waffen SS, timeučinivši sve daljnje pokušaje da se izvrši atentat na Brieerea u njegovoj vlastitoj kući gotovo nemogućima.

U međuvremenu, Pokret otpora je ostao pri svojoj zamisli, neprestano razmatrajući i odbijajući nove načine izvršavanja misije, svedok na posljetku Arseene nije postao nestrpljiv i objavio kako će sam obaviti posao. Kada su ga upitali koju metodu namjeravaupotrijebiti, samo je slegnuo ramenima i rekao kako će sve prepustiti sreći.

U svakom slučaju, ubio je Brieerea na najjednostavniji mogući način, prišavši mu na ulici i pucavši mu dva puta u glavu. Brieere jeočito naslutio opasnost u trenutku kada je ugledao kako mu prilazi Arseene, no Arseene nije imao namjeru promašiti i drugi puta, paje pucao iako se ovaj okrenuo i počeo bježati. U tom trenutku ulica je bila gotovo prazna. Oni prolaznici koji su vidjeli atentat mudrosu se stopili sa sjenama. Većina onih koji su to vidjeli s prozora svojih soba, vjerojatno gaje i podržavala. U svakom slučaju, Arseeneje imao dovoljno vremena izvaditi fotoaparat i mirno fotografirati mrtvog čovjeka prije no stoje odšetao pokrajnjom ulicom i nestao spoprišta.

Tri dana kasnije, Brieerea su uz sve počasti pokopali njegovi prijatelji iz Gestapa. Cijeli Caen izišao je na ulice kako bi se veselio,klicao i pjevao Marseljezu. Arseene, iako anoniman, bio je junak dana.

U HEMINGWAYEVU STILU

U Normandiji nije bilo neprekinute linije bojišta. Moglo se ići u izvidnicu i ne ugledati niti tračka neprijatelju i po nekoliko sati. Idalje se moglo, čak i u toj fazi rata, naići na netaknuta sela u kojima mještani gotovo nisu bili svjesni da su samo nekoliko kilometaradalje žestoke borbe izbrisale cijelu zajednicu i pola vojske.

Kada smo stigli u selo Montaudin bila je noć. Približili smo se oprezno, jer nikada nismo mogli znati ulazimo li u zasjeduneprijateljskih jedinica, no glavna ulica bila je mračna i napuštena i nije bilo traga nikome, niti seljanima, niti vojnicima.

"Hej, pogledajte, gostionica!" prosiktao je Porta, uzbuđeno pokazujući naprijed prema jedinoj osvijetljenoj zgradi u ulici. "Stanimo iprovjerimo ima li što zanimljivo za pojesti. Tako sam gladan da mi se želudac svezao u čvor."

Porta je bio poprilično uvjerljiv kada se radilo o hrani, a osim toga, bili smo preumorni kako bismo raspravljali s njim. Parkirali smoPumu usred seoskog trga, poput bilo kojih mirnodopskih turista, a potom smo umorni, prljavi i nevjerojatno loše raspoloženi,protegnuli svoje ukočene ruke i noge i istetu-rali na svježi noćni zrak. Bili smo u izviđanju dva dana, a to je bio iscrpljujuć i zamoranposao.

"Prebijen sam", promrmljao je Heide. Otvorio je usta uz glasan zijev, potom se okrenuo i šutnuo jednu od Puminih teških guma."Taj prokleti automobil će me prokleto izluditi."

"Gdje smo?" upitao sam. "Jesmo li iza linija?"

"Kojih linija?" rekao je Porta podrugljivo. "Naših ili njihovih?"

"Svejedno čijih, što se mene tiče."

Stari Un počešao se po leđima, potom zamišljeno prešao prstom preko nosa.

"Nisam siguran isto kao ni ti, ali za svaki slučaj, najbolje bi bilo da ostavimo svoje kape u automobilu. One bi nas jedine mogleodati."

"Ja ću ponijeti svoju Nagu", objavio je Maleni, zaljubljeno podižući teški ruski revolver kojega je tajanstveno nabavio tijekom rata."Ljudi danas više nisu prijazni."

"Najbolje da se svi naoružamo", predložio sam.

Napunili smo bočne džepove ručnim bombama i ugurali revolvere u džepove na prsima, a potom je Legionar, s pištoljem u ruci,nogom otvorio vrata krčme i poveo nas unutra. Jedna prigušena lampa je bila upaljena, visoko na stropu, a krčma se doimalanapuštenom baš kao i ulica.

"Salut, gazda!" povikao je Legionar, svojim najboljim francuskim. "Ya des clients!"

Iznenada sam postao svjestan kako mi Heide steže ruku i pokazuje naprijed drhtavim prstom. Slijedio sam njegov pogled i prigušenokriknuo od straha. Kroz tamu, razaznao sam obrise krupnog lika naslonjenog na šank, s jednom ispruženom rukom i glavomoslonjenom o prevrnutu bocu viskija. Bez sumnje, bio je to neki Amerikanac. Pijan k"o klada, ali svejedno Amerikanac. Heideovi

prsti nervozno su mi se ovili oko podlaktice.

"Bjež"mo odavde!" prosiktao je.

"Malo sutra!" rekao je Porta dovoljno glasno da bi probudio i mrtvaca.

"Ali to je Jenki -"

"Baš me briga i ako je sam prokleti Eisenhovver, ja ne odlazim odavde dok nešto ne pojedem!"

"Ali mi smo iza neprijateljskih linija -"

"Kako to znaš?" ljutito je upitao Porta. "Kako ti znaš da ova debela hrpa sala nije iza naših linija?" Zgrabio je Heidea i protresao gatako da su mu zubi zazveckali: Porta je znao biti vrlo osjetljiv kada je smatrao daje ugroženo njegovo prehranjivanje.

"Postoje izgledi daje on zalutao, a ne mi."

Promotrili smo Amerikanca. Naše vikanje i komešanje ga je uznemirilo, pa je sada hrkao širom otvorenih usta.

"Sad ću nešto pojesti", rekao je Porta vrlo odlučno.

Legionar je kimnuo i još jednom pozvao gazdu. Škripa stepenica s naše desne strane objavila je silazak gazde iz svoga kreveta.Pojavio se čvrst, sredovječan čovjek, crvenih očiju s masnim ogrtačem prebačenim preko ramena. Kratko nas je pogledao i podigaopogled prema nebesima u molbi.

"Još Amerikanaca! Bože daj mi strpljenja!"

"Gazda," rekao je Legionar tečno, "excusez le dejange-ment, mais est-ce qu-on pourrait avoir une soupe genre bouil-labaisse? Sivous manquez de personnel, on est le pour le coup de main." Oprostite na smetnji, ali imate li išta hrane? Možda nekakvu gustujuhu, nešto poput bouillabaissel Ako nemate osoblja, mi ćemo vam rado pomoći.

Čovjek je zurio u njega otvorenih usta.

"Vi ste Francuzi? Mislio sam da ste i vi prokleti Jenkiji."

"Ja sam Francuz", hladno je slagao Legionar. "Moji prijatelji su njemački pripadnici Legije stranaca. Mi smo en route za Pariz."

Gazda je ugurao stopala u par iznošenih papuča i dotap-kao do nas niz škripavo stepenište razdraganoga lica.

"Via des Francais!" povikao je onima na katu iznad. "Živjela Francuska! Siđite, svi!"

Brzim pokretima profesionalnog šankera, gazda je izvukao niz prašinom prekrivenih boca. Instinktivno, Amerikanac koji je spavao,otvorio je jedno oko i pogledao uokolo, očigledno nanjušivši još pića. Brkovi su mu bili uronjeni u viski, a da smo bacili pripaljenužigicu na njegovu uniformu nestao bi u plamenu brže od rezervoara s gorivom. Spazio nas je i podigao mlohavu ruku.

"Hej, Mac! Imaš još viskija?"

Nije pričekao naš odgovor; samo nam se šarmantno nasmiješio i pao natrag u lokvu viskija.

"Potpuno pijan", rekao je gazda ravnodušno. "Proveo je

cijelo poslijepodne i pola večeri pijući s nekoliko svojih prijatelja. Stigli su ovamo jučer ujutro i mislim da nisu uopće prestali piti."

"Odvratno", rekao je Legionar. "A... što se dogodilo s njegovim prijateljima?"

"Otišli su. Ušli su u džip i otišli bez njega. Ovaj je mrtav pijan još otada."

Svi smo pomno promatrali Amerikanca. Ležao je stenjući i hrčući poput morža, no naša posvemašnja galama očigledno je na krajudoprla do njegovoga zbrkanoga mozga. Otvorio je oči. Oba su mu bila podlivena krvlju i bilo ih je strašno gledati. Vrlo polagano, iuz nevjerojatno dostojanstvo, osovio se na noge i počeo udarati po šanku.

"Gazda! Gdje je taj prokleti viski koji sam naručio?"

Gazda je slegnuo ramenima.

"Što sam vam rekao? Mislim da su svi Amerikanci alkoholičari."

"To je odvratno", rekao je Legionar ponovno.

Svi smo se cinično složili. Amerikanac se poput lutke počeo naginjati prema Barceloni.

"Znaš što, Mac? Imaš stvarno ružnu facu... izgleda mi poput njemačke face. Znaš to? Izgledaš poput šugavog Švabe."

Nasmijao se dubokim smijehom i pao na tlo, gdje se prevrnuo na leda i počeo pjevati "Moj stari dom u Kentuckyju". Gazda nas jepozvao da prodemo pokraj njega prema šanku.

"Pravi slučaj delirium tremensa, i ne čudim se. On je ratni dopisnik. Oni su uvijek najgori. U svakom slučaju" - tmurno se nasmijao -"neko vrijeme više neće izvještavati. Razbio je pisaći stroj nakon što je iskapio drugu bocu viskija. Rekao je da stroj ne zna pisati,zamislite! Rekao je da njegov stroj ne zna pisati... A takvi strojevi koštaju, znate. Pokušao sam ga ponovno sastaviti, ali on je vrlo jaki temeljito gaje razbio, to mogu reći."

Bio je doista krupan. Gotovo velik kao Maleni. Osobno ga ne bih volio razljutiti, pa sam se ljubazno nasmijao dok je on sjedao imahao prema nama.

"Popij nešto, prijatelju! Popij deset pića! Na moj račun... Reci mi, Mac, znaš li tko sam ja?" Okrenuo se prema Starom Unu. "Neodajem nikakve tajne, znaš, ali poprilično sam važan momak... samo sam vrlo važan, to je sve, i moram stići u Pariz prije no što ratdođe svom ušljivom kraju..." Je li te itko ikada pitao, prijatelju, je li teško umrijeti?" Ponovno je pogledao u mom smjeru svojimcrvenim očima. Odmahnuo sam glavom, zapanjen. "Pa, ja ću ti reći, jer sam razmišljao o tome mnogo ovih zadnjih nekoliko dana, imislim da sam pronašao odgovor." Nagnuo se naprijed povjerljivo. "Odgovor je jednostavno: ne. Samo ne. Što misliš o tome?Mnogo je teže živjeti nego umrijeti, je li ti to ikada palo na pamet? Mogu se kladiti da nije, jer ja sam jedini momak koji ovdjerazmišlja... Hej, ti tamo!

Veliki!"

Brzo je pokazao prema Malenome, a Maleni je stajao i zurio, prstima dodirujući svoju Nagu i bez sumnje se pitajući bi li bila dobraideja ovom dosadnom Jenkiju dati po glavi i svršiti s time.

"Dođi ovamo, pa ću ti odati jednu tajnu... "Odi, kad ti kažem! Poznajem čovjeka iz Alabame kada ga vidim i nemoj mi pokušavatireći da nisi iz Alabame jer ti to neću povjerovati... dođi ovamo i poklonit ću ti svoje povjerenje." Maleni se pomaknuo nekolikokoraka prema njemu, držeći ruku u džepu. "Jesi li ikada pojeo crnčugu za večeru?" upitao je Amerikanac. "Kladim se da jesi, ti starimrzitelju crnaca! Sada me samo slušaj i ja ću ti reći gdje možeš nabaviti prave stvari." Spustio je glas do glasnog šapta. "Iza šanka,treća polica na lijevo od zrcala."

Maleni je poskočio kao podboden, iznenada skočio preko šanka i širokom šapom pomeo boce s treće police.

"Viski!" povikao je kao daje otkrio rudnik zlata. "Dovoljno da u njemu porinemo bojni brod!"

"Ostavimo sada piće", progundao je Porta. "Što je s mojom hranom?"

Nekoliko nezadovoljnih žena pojavilo se na stepeništu. Gazda ih je pozvao i pokazao prema kuhinji.

"Tamo. Dođi i reci mi što želiš."

Porta je odjurio u kuhinju poput hica, a nakon kratkog oklijevanja pojurio sam za njim, s namjerom da promatram spravljale togfamoznog bouillabaissea o kojemu je uvijek pričao.

"Da vidimo što imate", rekao je kratko.

Gazda je zasjao.

"Jastoga", rekao je. "Nekoliko limenki. Dobio sam ih" -mahnuo je debelom rukom - "od Amerikanaca. Čekali smo na Jenkije još odpočetka rata, a sada kad su konačno ovdje, što rade? Napijaju se u svim gradovima i selima od Caena do Pariza. To nazivate ratom?Ja to nazivam -"

Kako on to naziva nikada nismo saznali, jer gaje prekinuo divljački krik sa šanka i zvuk razbijenog stakla.

"Sto mu gromova!" Gazda je zgrabio gumenu palicu s kuhinjskog stola i zamahnuo njom iznad glave. "Svi ste isti, vi vojnici! Ništaosim pića i tučnjave!"

Pojurili smo natrag u drugu prostoriju, ostavivši Portu da se zabavlja s otvaračem limenki. Pronašli smo Malenog i Hei-dea na poduu smrtonosnom stisku. Stari Un je rezignirano pio viski u uglu; Barcelona i Amerikanac su sjedili pokraj borilišta i navijali. Legionarse, kao i obično držao podalje. Dva precizna udarca palicom, točno između očiju, bila su dovoljna kako bi rastavila dvojicu boraca.Pali su nauznak bez svijesti, a gledatelji su glasno pljeskali.

"To je dosta dobro", rekao sam s divljenjem. "No, ne bih se našao Malenom na putu nakon što se probudi."

"Sranje!" rekao je gazda i ljutito odmarširao u kuhinju. Slijedio sam ga u stopu.

Porta, s kuharskom kapom na glavi i pregačom, pogledao nas je i mahnuo nam rukom.

"Što se to dogodilo?"

Gazda je ispalio niz francuskih riječi, a Porta i ja smo izmijenili upitne poglede.

"Pretpostavljam da ne govorite njemački?" upitao je Porta ležerno. "Moj francuski baš i nije sjajan."

"Što?" Čovjek ga je pogledao, iznenada postavši sumnjičav. "Koliko ste dugo u Legiji?"

"Nekoliko godina, ali nemam dar za jezike. Osim toga, svatko se drži svog jezika. Ne učimo mnogo od tuđih jezika."

"Pa, valjda vas zbog toga i nazivaju Legijom stranaca", složio se gazda češući se po glavi. "Svejedno, ipak mi se to nekako činičudnim -"

"Vrlo čudnim", rekao je Porta kratko, "no sada se ne mogu zamarati takvim sitnicama. Mnogo me više zanima sprav-ljanje togbouillabaissea. Povrće, molim!"

Gazda mije odsutno počeo dodavati povrće. Rajčice, mrkve, crveni luk, krumpiri. Dodavao sam ih Porti koji je bio u novoj ulozikuhara. Vrlo je očito uživao u njoj.

"Trebat će mi i majčina dušica i lovorov list. A potom limun i peršin, ako ih imate."

Dok smo gazda, ja i dvije nezadovoljne žene trčali po kuhinji, dodajući i noseći, režući i strugajući, Porta je veselo miješao stvari uširokoj posudi i pjevao stranim jezikom iz pet-nih žila.

"Mađarska mornarska pjesma", objasnio je, uočivši naše posvemašnje nezadovoljstvo njegovim pjevanjem. "Oni u Mađarskoj su

posve ludi za bouillabaisseom. Ondje sam i dobio recept, prije mnogo godina."

"Kakve veza s tim ima prokleta mornarska pjesma?" kiselo sam primijetio.

Ogrebao sam prst na ribež ribajući muškatni oraščić i odrezao si pola prsta nožem, pa mi je polako dojadila moja uloga pomoćnika.

Pet minuta kasnije, gazda je osjetio potrebu da razdvoji nas dvojicu svojom gumenom palicom.

"Gospodo, molim vas! Zar nećemo nastaviti praviti bouil-labaisseT

"Posve ste u pravu", rekao je Porta. "To je pitanje od najveće važnosti. Potrebni su mir i tišina i majstorska vještina... Ili se prestaniuplitati, Sven, ili se vrati u gostionicu i napij se... gazda, daj mi malo bijelog vina! Najmanje dvije boce!"

Ne samo da je htio vina, jastoga i škampe, povrće, začine i limun, nego su mu trebali šafran, cimet, riba i rum. Jedino što

je još više iznenađivalo bilo je to što ih je doista i dobio.

Petnaest minuta kasnije, bijesno ključajući i smrdeći do samog neba, mješavina je bila proglašena spremnom za konzumaciju. Prošaosam prije nje kroz vrata i ugledao sve prisutne kako sjede za šankom poput reda školske djece koja čekaju obrok. Maleni i Heide sudošli svijesti. Čak se i naš pijani Amerikanac uspio dovući na barsku stolicu i potruditi se da na njoj i ostane. Nosnice su mu sepohlepno širile dok je Porta započinjao posluživati svoj bouillabaisse.

"Neka sam proklet ako ovo nije najbolja prokleta stvar koja mi se dogodila otkad sam stigao u ovu zemlju." Polako nam se i lukavonasmiješio. "No, momci, moram vam nešto reći: Promatrao sam vas pozorno i mislim da sam vas prokužio... Legija stranaca, za imeBožje!"

Ljuljao se i grohotom smijao na svojoj stolici i vjerojatno nije imao pojma koliko je bio blizu smrti. Vidio sam Malenoga kako rukomopipava džep i kako se Barcelona pridiže sa svog mjesta.

"Što želiš reći tom primjedbom?" hladno je upitao Legionar.

Amerikanac se vrtio u krug na svojoj barskoj stolici i znalački kimnuo glavom.

"Pročitao sam te, Mac... pročitao sam te!"

Nastala je napeta tišina. A potom je Porta, vrlo ležerno, izvukao svoj P.38 i ispalio dva hica u strop. Gazda je zavrištao i bijesnolupio šakom po šanku.

"Nema nikakve štete", rekao je Porta, umočivši prst u svoj bouillabaisse. "Samo upozorenje, to je sve."

"Vidio sam vas", nastavio je Amerikanac, glupavom upornošću pijane osobe.

"Ostavi se toga!" obrecnuo se Heide. "Pijan si."

"Pijan, oblokan, kao deva, dovraga, svejedno sam vas sku-žio. Zaključio sam da ste vi skupina tetki... ne znate kako se napiti, to jevaš problem."

Legionar je hladno podigao obrvu. Maleni je ustao uz glasan urlik bijesa. Mi ostali, koji smo shvaćali kako je Amerikanac

zapravo bio previše pijan kako bi mogao biti razuman i kako uopće nije sumnjao u naš stvarni identitet, vratili smo se uz olakšanjebouillabaisseu.

"Tko to mene naziva tetkom?" povikao je Maleni, stisnutih šaka navalivši na bespomoćnog Amerikanca.

"Ah, za ime Božje!" obrecnuo se Porta.

Zgrabivši praznu bocu viskija, udario je Malenoga po glavi, pa se on po drugi puta te iste večeri našao u nesvijesti. Na trenutak jezavladao mir, pa smo mirno jeli smrdljivi gulaš, koji je ipak imao nešto bolji okus no miris i dovršavali gazdinu zalihu viskija. StariUn je tiho povraćao kroz prozor, Barcelona i Amerikanac ležali su oslonjeni jedan na drugoga, a Legionar je imao blaženi izraz lica.Očigledno su dobrano popili dok smo mi spravljali hranu u kuhinji, no niti ja nisam mnogo zaostajao za njima. Porta je uskoroizgubio tlo pod nogama, iznenađen nenadanim pojavljivanjem manje stare od dvaju nezadovoljnih žena. Posjeo ju je na svojekoljeno i počeo pokusno kliziti rukom ispod njezine suknje. Izraz njegova lica iznenada se promijenio u izraz ugodnog iznenađenja.

"Hej, pa ona na sebi nema gaćice!" povikao je.

Amerikanac se probudio i ispružio praznu čašu.

"Živjele žene koje ne nose donje rublje! Živjela Amerika! Živio rat! Živjeli mrtvi Švabe i neka ih bude na tisuće! Živjeli -"

Bio je prekinut bijesnim urlikom Malenoga, koji je ponovno došao svijesti.

"Koja me budala udarila?"

"Živjeli žabari! Živjeli Britanci!"

Porta se stisnuo sa svojom osvojenom damom. Barcelona je povraćao po leđima gazdi, koji je i sam bio previše pijan da bi toprimijetio. Heide je spustio glavu u lonac s hranom i gotovo se utopio prije no što gaje Legionar uspio izvući van. Amerikanac sepun nade okrenuo prema meni.

"Reci mi, Mac, jel" vi dečki možda idete prema Parizu?"

"Jesi li ikada čuo za putovanje po Francuskoj koje nije završilo u Parizu?" odvratio sam mu.

"Moram stići onamo prije no što ovaj šugavi rat završi",

rekao mije, hropćući i izdišući mi alkoholne pare u lice. "Moram se pobrinuti da oni prokleti Švabe ne raznesu Ritz bar. Bio bih vamzahvalan kada bi me vi dečki poveli sa sobom."

Na sreću, njegovu je pozornost privukao Maleni koji je sipao mješavinu ruma, viskija i konjaka u lonac, i na nekoliko trenutaka samse zapitao hoće li itko od nas preživjeti do jutra: taj je napitak žario niz grlo poput plamenog jezika i ključao u želudcu poputusijanog ugljevlja. Maleni je zgrabio sifon sa sodom i poprskao se njome, a gazda je jecajući i vrišteći pao iza šanka. Samo seAmerikanac doimao kao da mu je napitak prijao. Razdražen, vratio se na temu Pariza.

"Ako itko od vas ima džip kojega bi htio prodati -"

"Imamo oklopno vozilo", rekao je Porta, iznenada se umo-rivši od ženskoga društva i odgurnuvši svoju neželjenu ljubavnicu na pod."Vani je, parkirano na trgu."

"Parkirano na trrrrgu?" Amerikanac se podigao na noge iznenađujućom poletnošću i krenuo prema vratima. "Isuse, samo se nadamda je još uvijek ondje. Lokalni žandar je vrlo strog što se tiče prometnih prekršaja. Dok kažeš keks, već će ga dati odvući."

Slijedili smo ga na ulicu. Puma je još uvijek bila ondje i Amerikanac ju je očarano promatrao. Trebalo mu je dosta vremena daprimijeti ono što je meni istog trena upalo u oči.

"Recite mi, zastoje na njemu naslikan ovaj prokleti švap-ski križ?"

Sve su se oči okrenule prema inkriminirajućoj svastici.

"Mora da se netko našalio", rekao je Porta ogorčeno. "Možda će te to iznenaditi, Jenki, ali ne sviđa se baš svima ovdje pomisao daće ih osloboditi Amerikanci."

"Ma, dovraga s time, bolje bi nam bilo da nabavimo bijele boje i nekako ga sredimo. Ne mogu se voziti uokolo izgledajući kao

prokleti Švabo."

Gazdu smo pronašli iza šanka i naredili mu da nam nabavi bijele boje. To je i učinio. Porta i Amerikanac svečano su pre-bojaliomraženu svastiku, a potom sjeli jedan pokraj drugoga u jarak, pušeći cigarete i lukavo promatrajući svoj uradak.

"OK", rekao je Amerikanac. "To je riješeno: povest ćete me u Pariz sa sobom. U trenutku kad stignemo onamo, poslat ću izvješćesvojim novinama. Znaš koji mi naslov pada na pamet?" Podigao je desnu ruku i ispisao riječi u zraku: "Ratni izvjestitelj i vozačoklopnjaka oslobađaju Pariz: Milijun Švaba se predalo. Kako ti se to čini? Znaš li fotografirati, brate?"

"Naravno", rekao je Porta hvalisavo.

"Dobro. U tom slučaju, postrojit ćemo sve švapske generale i snimiti ih u Ritzu prije no što ih naglavce izbacimo van na ulicu."Ajmo, djeco, vrijeme je za pokret!"

Skočio je na noge, napravio dva koraka prema Pumi, a potom se srušio nasred trga. Njegov kapacitet za alkohol zaslužio je svačijepoštovanje, no čak su i Amerikanci, činilo se, imali svoje granice. Ostavili smo ga da ondje leži i teškom se mukom popeli uoklopnjak. Porta nas je nekakvom luđačkom vijugavom rutom prevezao preko trga i uz seosku ulicu. Nisam bio posve siguran je liproblem bio u meni, ili je cesta doista poskakivala gore-dolje; jesu li točkice pred mojim očima bile iluzije ili nova vrstaneprijateljskog oružja. Barcelona je hrkao glave naslonjene na Legionarevo koljeno; Stari Un je rukama pritiskao sljepoočnice, aMaleni je naizmjenično podrigivao i pjevao. Mislio sam kako je i Heide pokušavao pjevati, iako nije bio osoba koja je voljelapjevati, i tek kada smo izišli iz sela i kada sam ugledao kako se on srušio na pod rukama držeći jednu stranu trbuha, počeo samsumnjati.

"Što je s njim?" nestrpljivo je upitao Porta.

Heide je nekoliko puta zastenjao, a potom glasno izbacio svu hranu i piće koje je konzumirao te večeri na pod oklopnjaka.

"To je onaj prokleti američki viski", progundao je.

Smrad je bio tako stravičan da suosjećanje s njim nije dolazilo u obzir. Okomili smo se na njega uz psovke, a Heide se smotao uoblik lopte i nekoliko puta zaurlao.

"Ignorirajte ga", savjetovao nas je Maleni.

Dali smo sve od sebe, no on je bio uporan, a teško je ignorirati nekoga tko vam vrišti u lijevo uho svakih nekoliko sekundi.

"Ne mislite valjda da je doista bolestan?" odvažio sam se upitati.

Svi su se okrenuli i kritički promotrili skutrenu figuru.

"Zaustavi nas", rekao je Stari Un. "Da ga bolje pogledamo."

Porta nas je zaustavio u zaklonu nekoliko stabala pokraj ceste, i bilo nas je potrebno četvorica kako bismo izvukli van vrištećegHeidea i polegli ga na travu.

"Ispali mu metak u glavu", predložio je Maleni. "Riješi ga njegovih muka. Gledano dugoročno, to je mnogo jednostavnije."

"Začepi", rekao je Stari Un. "Pomozite mi da mu svučem odjeću."

Skinuli smo mu jaknu, svukli hlače. Stari Un je oprezno pipkao njegov trup, a Heide je bolno zavrištao i počeo koristiti nepristojneizraze.

"Upala slijepog crijeva", rekao je Stari Un kratko. "Potrebna mu je hitna operacija ako ne želimo da mu prsne... Jedini je problem tajšto je jedino mjesto na kojem ga mogu operirati iza američkih linija. Što vi mislite o tome?"

"Riskirati da dobijem metak zbog ovog govna?" upitao je Porta prestravljeno. "Nema proklete šanse! Nek" se nosi to njegovo slijepocrijevo!"

Legionar je odmahnuo glavom.

"Naivno je pomisliti da bi se Amerikanci potrudili operirati njemačkog vojnika. Oni su previše zaposleni dobivanjem rata, ne moguza to odvojiti ljude niti vrijeme. Najvjerojatnije bi nas sve poubijali."

"Skrati mu muke", ustrajao je Maleni.

Zurili smo u Heidea koji se trzao na tlu. Porta je pronašao cigaretu marihuane u jednom od svojih džepova i stavio je između plavihusana. Maleni se poigravao svojom Nagom, Barcelona je izgledao kao da mu je nelagodno. Stari Un se Češao po nosu, što je biosiguran znak da je zabrinut. Heide je počeo grozničavo mrmljati sam sa sobom, a samo smo jednom ili dvaput razabrali riječ "Bog".

"Pomalo je kasno da počne razmišljati o njemu", rekao je Porta okrutno.

Stari Un donio je odluku.

"Pokušat ćemo stupiti u radio vezu s nekom od naših jedinica. Neka se zasigurno nalazi u blizini, iako sam Bog zna gdje. Pokušavatćemo sve dok nam se netko ne javi."

Legionar je slegnuo ramenima, uzeo slušalice i počeo okretati gumbe na radio prijamniku. Niz pucketanja i šumova, a potom sezačuo glas:

"Halo, halo. Ovdje Betty Grable."

"Nisam baš siguran", rekao je Legionar.

Pokušao je ponovno. Novi je glas rekao:

"Ovdje Hella 27. Ovdje Hella 27. Hitno traži liječnika. Hella 27, Hella 27."

Još netko u neprilici, no nije bilo utjehe bolom rastrganom Heideu.

"Nastavi pokušavati", rekao je Stari Un tmurno.

Trebalo nam je oko pet minuta da stupimo u kontakt s nekime s naše strane.

"Divlja mačka 133. Slušamo vas."

"Trebamo kirurga", rekao je Legionar kratko. "Imamo slučaj upale slijepog crijeva."

"U redu, ostanite na vezi. Gdje ste?"

Legionar je opsovao.

"Za što me vi smatrate? Gledajte svoja posla i pronađite tog kirurga!"

Na drugoj strani, govornik se zakašljao.

"U redu, smirite se. Evo vam liječnik. Sretno, kolega!"

Nastala je stanka, a potom se začuo novi glas.

"Ovdje pukovnik Eicken. Kako znate daje slijepo crijevo?"

Legionar je brzo odverglao listu Heideovih simptoma.

"Bit će dovoljno, vjerojatno ste u pravu. Ne znam gdje ste, no u svakom slučaju, ne mogu doći do vas, pa ćete se morati sami snaći.Dat ću vam upute korak po korak, a vi ih morate slijediti - i ne smijete raditi po svome jer ćete imati leš u rukama. Je li to jasno?"

Legionar je kratko pogledao Starog Una i kimnuo.

"OK, spremni smo."

"Dobro. Prvo operite ruke u alkoholu. Zatim, namažite pacijentov abdomen jodom i pobrinite se da bude dobro privezan."

Na zaprepaštenje Malenog, Porta je istoga trenutka počeo polijevati Heidea viskijem. Nije bilo joda u našoj kutiji prve pomoći, aviski se činio posve dobrom zamjenom.

"Kada ste to obavili, sterilizirajte instrumente u alkoholu. Trebali biste ga imati litru."

"Imamo", rekao je Barcelona iznenađeno. "Da sam ja to znao, sigurno ga više ne bi bilo ondje!"

"Sada pripremite pamučne jastučiće za upijanje krvi. Držite skalpel čvrsto, ali lagano. Načinite dijagonalni rez, duljine oko desetcentimetara."

Glas je nastavio davati hladne, precizne upute gdje rez treba biti napravljen. Stari Un dao je sve od sebe kako bi što pomnije slijedioupute. Primijetio sam da mu je ruka bila iznenađujuće mirna, iako mu je čelo bilo okupano znojem. Bilo je nemoguće anestetiziratipacijenta, i Heideovi demonski urlici pilili su mi glavu poput zubarske brusilice. Privezali smo ga vrpcama sa svojih plinskih maski,no i dalje je bilo potrebno nas četvorica kako bismo ga držali na mjestu.

"Ima strašno mnogo krvi", izvijestio je Legionar, koji je pratio operaciju sa svog mjesta za radiom.

"Ne brinite za krv. Upotrijebite pamučne jastučiće i nas-tojte držati radno područje čistim. Pridržite kožu sa svake strane rezapriloženim hvataljkama. Sada zarežite nešto dublje, no dobro pripazite da mu ne zasiječete crijeva. Kako pacijent diše?"

"Dovoljno dobro da može vrištati", rekao je Legionar.

"Dobro, imajte u pripremi gumenu masku i kisik u slučaju da vam zatreba. Možete li već vidjeti crvuljak? Otprilike je veličine vašegmalog prsta, pomalo izvijen."

Stari Un je kimnuo. Heide je i dalje urlikao, a Maleni je zatvorio oči pred prizorom krvi koja je neprestano navirala. Stari Un obrisaoje znoj s lica i odmahnuo glavom.

"Morat ćete ga nekako ušutkati, ne mogu to više podnositi."

Maleni je otvorio oči i podigao svoju golemu pesnicu.

"Morat ćeš mi oprostiti, Julius, radim to za tvoje dobro, u ovome nema ničeg osobnog."

Dva su udarca bila dovoljna. Vrisci koji su nam kidali živce su utihnuli, i mi smo stavili masku s kisikom preko njegovog lica.

"Anestetizirali smo pacijenta"; izvijestio je Legionar.

"Kako?"

"Udarili smo ga."

Nastupila je tišina.

"Diše li još? Kakav mu je puls?"

"Poprilično brz."

"U redu. Jedan od vas neka pripazi na to i javite mi istog trenutka kad nešto pode krivo. Jeste li pronašli crvuljak?"

"Da, imamo ga."

"Kako izgleda?"

Zainteresirani usprkos gađenju, svi smo se nadvili iznad i provirili u Heideov otvoreni abdomen.

"Velik i upaljen", rekao je Stari Un.

"Velik i upaljen", prenio je Legionar.

"Vrlo dobro. Izvadite dugi, zakrivljeni instrument iz kutije prve pomoći. Odmaknite crijeva i odrežite crvuljak pri dnu. Samo polakoi nemojte paničariti. Pazite da ne prerežete crijevo. Kada odstranite crvuljak, batrljak natrljajte alkoholom."

Stari Un kasnije je rekao kako je njemu osobno Heideova apendektomija bila najgori trenutak cijeloga rata. Vjerujem mu. Akonikada prije niste vidjeli ničiju unutrašnjost, poprilično se teško snaći, i do dana današnjega nismo sigurni da je ono što je Stari Un naposljetku odrezao doista i bio crvuljak. No, nešto je odrezao, pa je zašio ranu kako mu je liječnik rekao, sa šest vrlo urednih šavova,koji su se znatno razlikovali veličinom, no bili su privezani čvrstim čvorovima, nakon čega je to područje namazao sulfonamidom uprahu i omotao pacijenta zavojima. Čudo je bilo što je ovaj na kraju svega bio još uvijek živ.

"Morat ćete ostati na mjestu još sljedećih nekoliko sati, jer ne smijete micati pacijenta. Ako se išta dogodi, išta što bi vas zabrinulo,potražite me na istoj valnoj duljini i javite mi. Bit ću

ovdje cijelo vrijeme, ali bolje prekinite vezu prije no što se neprijatelj previše zainteresira za nas. Po isteku dva sata, pokušajte sevratiti u bazu i odvesti pacijenta u bolnicu što je prije moguće. Želim vam sreću - i štogod radili, nemojte ga ponovno pokušavatianestezirati!"

Legionar je skinuo svoje slušalice. Utješni glas autoriteta više nije bio s nama, pa smo se osjećali napuštenima i bespomoćnimapokraj Heideove mumificirane figure. Učinili smo sve što smo mogli kako bi mu bilo udobno, skrili oklopnjak i napeto sjeli soružjem na gotovs. Heide se polako vraćao svijesti, bijelog lica i jedva osjetnog pulsa.

"Jel" umirem?" promrmljao je.

"Nisi ti te sreće", rekao je Porta ohrabrujuće. "Ako si preživio ovo mesarenje, onda možeš sve preživjeti... Pogledaj što smo izvadiliiz tebe!"

Heide je pogledao i istog se trena ponovno onesvijestio. Barcelona se okrenuo s prstom na usnama.

"Neprijateljski konvoj dolazi cestom."

Iz našeg zaklona koji se sastojao od rijetkog grmlja, ugledali smo procesiju oklopnih vozila krcatu američkim pješacima. U istovrijeme, tri Jaboa su se obrušila s neba, tako nisko da smo mogli vidjeti bombe ispod njihovih trbuha.

"Ako nas ova gomila ugleda, svi ćemo umrijeti", progun-dao je Porta.

Kolona je prošla, Jaboi su odletjeli. Sat smo vremena bili ostavljeni na miru, a potom je naišla nova rijeka prometa koja nas jeuznemirila. Uočili smo ih dok su bili još dosta udaljeni, nekoliko Shermana s njihovim uočljivim bijelim zvijezdama na čelu kolonedžipova i oklopnih vozila. Dok su prolazili mimo nas, njihove su posade virile iz kupola, pjevajući i vičući, posve nesvjesni da su udometu naše Pume, koja bi ih lako, da smo mi osjetili agresivni poriv, zdrobila poput ljuski jajeta.

"Zašto ih ne napadnemo?" upitao je Maleni, koji je gotovo uvijek bio agresivno raspoložen. "Kladim se da su im usta puna zlatnihzuba."

"Ne isplati se", rekao je Porta. "Previše ih je."

Maleni je sa žaljenjem promatrao kako je kraj kolone nestajao u daljini. Isteklo je naših dva sata, i bilo je vrijeme da pretvorimoPumu u bolnička kola za Heidea. Izbacili smo prednje sjedište i uz nadljudske napore i mnogo stenjanja polu-svjesnog pacijentauspjeli smo ga ugurati kroz otvor.

"Prestani kukati!" prasnuo je Porta. "Više nisi bolestan, izvadili smo ti dio koji se pokvario. Samo praviš frku oko ničega, zato boljezačepi!"

Izbjegavali smo glavnu cestu, na njoj je bilo previše prometa, i umjesto nje smo prolazili mnogim vijugavim pokrajnjim cestama,koje su Amerikanci izbjegavali.

Nešto prije noći stigli smo natrag u bazu i Heide je bio prebačen u poljsku bolnicu. Mi ostali smo bili pozvani pred liječnika koji namje održao bukvicu o manjkavostima naše operacije. Ispalo je da smo izgubili ne samo jod, nego i cijelu rolu samoljepljivih flastera idvije stezaljke.

"Osim ako ih nismo zašili u Juliusa?" upitao se Barcelona.

To je zauvijek ostalo tajna.

ŠESTO POGLAVLJE

Stanoviti Robineau, član Pokreta otpora iz mreže Port-en-Bessin, imao je tu nesreću da padne u ruke Feldgendarmerie, koja nijenimalo oklijevala podvrgnuti ga torturi koju su čuvali za one njegove vrste. Tukli su ga, palili, napola ga utopili; slomili mu ruke nanekoliko mjesta i naučili ga kako polizati vlastitu bljuvotinu. Na kraju je priznao daje čovjek koji mu je izdavao naredbe dr.Sustendal iz Luc-sur-Mera.

Liječnika su pozvali na nešto što su eufemistički nazvali "ispitivanjem ". Na početku, žestoko je poricao sve optužbe, što je za onekoji su ga ispitivali bilo pravo zadovoljstvo: što dulje bi osumnjičeni izdržao, to je zabavnije postajalo. Podvrgli su ga istom tretmanukao i Robineaua, no liječnik je i dalje izdržavao. Na posljetku su odlučili suočiti ga s isprebijanim i gotovo neprepoznatljivimRobineauom i procijeniti mu krivnju iz njegove reakcije.

Stoga su suočili dvije žrtve. Liječnik je na početku ostao miran: taj puzeći predmet s licem otečenim poput punog mjeseca, njegovaizgrebana i krezuba širom otvorena usta, njegove beskorisne ovješene ruke i krvlju umrljano tijelo nisu nimalo sličili čovjeku kojegaje on poznavao kao Robineaua. Robineau je bio gord mladić na pragu života, širokih ramena, uspravnih leda, nikome podložan. Nanesreću, jadnije Robineau prepoznao liječnika. Pao je jecajući njemu pred noge, moleći ga za oprost glasom slabim poput dječjega. Iu tom se trenutku liječnik slomio. Osobno je mučenje mogao podnijeti, no nije mogao podnijeti pomisao da je ova slomljena hrpaljudskosti onaj prkosni Robineau od prije nekoliko tjedana. Priznao je sve i bio je osuđen na smrt.

Sljedećeg dana, Robineau je ponovno postao ljudsko biće i uspio se objesiti u zatvorskoj ćeliji.

IZGUBLJENA STROJNICA

Naša borbena skupina, zajedno s Oberleutnantom L6we-om, bila je smještena u velikoj kući koja se nalazila pokraj ulaza u selo.Stanovnici kuće su bili stari bračni par, koji su jedva uspjeli shvatiti daje rat u tijeku, a gotovo je sigurno da uopće nisu imali pojmazbog čega se on vodi. Tijekom cijelog razdoblja okupacije do sada, kod njih je stanovao njemački Časnik - časnik iz stare škole, kojije još uvijek vjerovao da služi svome caru. Prije odlaska priredio je veličanstvenu večeru za sve uglednike sela, civilne i vojne, odkojih je najuvaženi-ji bio aristokrat von Holzendorf koji je stalno prezirno aludirao na Hitlera kao na "malenog češkog kaplara".

Dakle, prema iskustvu gospodina i gospode Chaumont, njemački su časnici bili neka vrsta nadljudi, koji su posjedovali ogromnueleganciju, rafinirane manire, ekstravagantan ukus i najbolje veze. Njihova zbunjenost kada su se suočili s Oberleutnantom L6weombila je zabava koju se nije smjelo propustiti. Je li taj stvor ružnog izgleda sa svojom prljavom uniformom i prašnjavim čizmamadoista mogao biti pravi pruski časnik? Prema izrazima njihovih lica, shvatio sam da sumnjaju u to.

L6we je kratko salutirao i rekao im kako je njihova kuća rekvirirana.

"Molim lijepo, gospodine?" rekao je stari razdraženo.

L6we je podigao obrvu.

"Rekao sam kako je ova kuća rekvirirana za upotrebu vojske... žao mije ako vam to smeta, ali rat je, znate."

Gospodin Chaumont ljutito se ispružio i zaštitnički raširio obje ruke preko svog praga.

"Predlažem vam, gospodine, da mi pokažete nalog za rekviriranje!"

Oberleutnant L6we zapanjeno je zurio u tog čovjeka. Iza mene netko se zasmijuljio, a iza gospodina Chaumonta, njegova je ženaraskolačila oči u strahu i nevjerici ugledavši Portu s jednim očnjakom i izgledom zlikovca.

"Ovo je nečuveno!" rekla je - a potom je ugledala Malenog kako se uspinje stazom naručja punog telefonskih žica i opreme, pa mise na trenutak učinilo kako je na rubu napadaja.

Naravno, Maleni baš i nije bio prizor koji ulijeva hrabrost jednoj starijoj dami.

"Što je to?" upitala je, pokazujući prema njemu.

L6we je gledao uokolo.

"Jedan od mojih ljudi koji izvršava svoje naredbe", kratko je odgovorio. "Ponavljam, gospodo, žao mije ako vas uznemi-ravamo, nosvi se mi moramo prilagoditi nastaloj situaciji."

Maleni je mirno nastavio svojim putem, prema stražnjem dijelu kuće. Slijedio gaje Heide, koji je ponovno bio zdrav nakon onogtraumatičnog iskustva kada je završio pod nožem, marljivo odmatajući žicu. Slijedili su upute i pripremali se postaviti središnjutelefonsku postaju u kuhinji.

"Doista se moram usprotiviti, gospodine", rekao je Chaumont, kojemu su se tresli svi udovi. "Naš posljednji časnik bio je vrlo fin

gospodin, on se nikada ne bi tako ponašao. Upozoravam vas, ako budete uporni u nametanju svoje volje, ja ću podnijeti svoju žalbuosobi na vrlo visokom položaju!"

"Samo izvolite", rekao je L6we srdačno. "Mogu li vam predložiti da stupite u vezu osobno s von Rundstedtom? Ako vas on nezadovolji, siguran sam da će vam general Eisenhower rado pomoći."

Stari se povukao, zbunjen i ušutkan, no kada je došlo do postavljanja strojnice na krov, ponovno je iz njega izbila nova bujicaprotesta.

"Vi sebe nazivate časnikom, gospodine? Ja sam zapanjen! Grof se nikada ne bi ponio na takav neotesan način. On je bio pravigospodin u svakom smislu te riječi, bilo je pravo zadovoljstvo imati ga ovdje. Bio je gost u našoj kući, bio je -"

U tom trenutku Maleni se glasno nasmijao. Oberleutnant L6we, sada posve iscrpljen, ljutito se okrenuo prema njemu, no prije nostoje stigao progovoriti, s ulice je upao Gregor Martin i bacio se, posve blatan, na kauč.

"Neprijateljske jedinice", protisnuo je boreći se za dah. "Nekoliko kolona - približavaju se selu."

L6we je zgrabio svoj dalekozor i jurnuo prema prozoru.

"Moramo upozoriti pukovniju... Gdje je Holzer? Ta budala nikada nije u blizini kada ga čovjek treba!"

"Znam gdje je", rekao je Maleni utješno. "Dovest ću vam ga."

Vratio se za pet minuta - bez Holzera, no noseći nekoliko boca calvadosa.

"Prekasno", rekao je tužno. "Otišao je - pa sam umjesto njega donio cugu."

L6we je nestrpljivo zakrkljao i razdraženo se okrenuo Starom Unu.

"Feldwebelu Beier, ostavljam vas nadležnim ovdje. Zadržite položaj pod svaku cijenu. Vas dvojica" - okrenuo se prema Barceloni imeni - "vi idete sa mnom. Moramo nekako prenijeti tu poruku."

Slijedili smo ga iz kuće, uz glavnu ulicu i preko otvorenih polja. Neprijateljske jedinice već su napadale selo, pa smo moraliizbjegavati neprestanu kišu granata i svjetlećih metaka.

Glavni stožer bio je smješten u dvorcu, i prvi prizor koji nam se pojavio pred očima bio je topnički časnik koji se op-ružio uelegantnom naslonjaču i pio šampanjac. Veselo nas je pozdravio.

"Poručnice L6we, pa to je prekrasno! Nemate leda sa sobom, slučajno? Čini se nemogućim dokopati se imalo leda na ovom mjestu,šampanjac mi je gotovo usijan... No, osim te jedne, ne baš neznatne smetnje, ovdje je relativno podnošljivo. Jeste li vidjeli zavjese?Prekrasne su, zar ne? Francuzi doista imaju dobar ukus, to sam uvijek tvrdio."

"Dovraga s tim!" izderao se L6we. "Gdje je zapovjednik?"

Dok je to govorio, bojnik Hinka ušao je u prostoriju. Bio je odjeven u košulju i hlače i također imao sa sobom bocu šampanjca.

"L6we! Što te dovodi ovamo? Nešto se dogodilo?"

"Itekako!" L6we je izvukao zgužvanu kartu iz džepa i raširio je na stolu. "Neprijatelj se približava selu, gospodine. Ovo

su položaji: mi smo ovdje - Englezi su otprilike ondje. Oni napadaju svom snagom i trebat ću još jedinica ako ih želim zadržati."

Topnički je časnik dovršio svoju bocu šampanjca, izabrao drugu i započeo prostu napitnicu uz nju. L6we gaje ljutito pogledao.

"On će baš biti od koristi u slučaju nužde!"

Bojnik Hinka ispustio je svoju bocu šampanjca. Pripalio je cigaru i zamišljeno se nagnuo nad kartu.

"U redu, poručnice. Nema potrebe za paniku. Ukopajte se ondje, iza brda, i držite položaj. Na posljetku, što je šačica engleskihvojnika? Smatrajte se sretnima što to nije ruska kopilad!"

Veselo je zahihotao i otpuhnuo gust oblak dima iz cigare. Topnički časnik zabacio je noge preko naslona stolice. Vidio sam dajeL6we na najboljem putu da izgubi živce, i posve sam suosjećao s njime. Doista, stoje bila šačica engleskih vojnika kada ste bili nasigurnome, udobno smješteni, zatvoreni u dvorcu sa zalihom šampanjca i debelih cigara? L6we se ukočio.

"I dalje bih volio barem jednu satniju tenkova kao podršku, gospodine. Mislim kako je to najmanje što će mi trebati."

"Dragi moj poručnice", rekao je Hinka uz teški sarkazam, "prihvaćam da su vaša mudrost i iskustvo možda mnogo veći od mojih -volio bih daje u mojoj moći da vas unaprijedim na licu mjesta da postanete zapovjednikom cijele pukovnije. Tada bih seja mogaopovući u Koln, kao što odavna želim. Bez sumnje bi nam svima bilo daleko bolje. Na nesreću, to nije u mojoj moći, i obojica semoramo povinovati višem autoritetu i ispuniti ono što se od nas traži. Stoga predlažem da se ograničite na zapovijedanje 5. satnijom iispunite naredbe koje ste dobili. Prepustite ostalo meni."

L6we je podigao ruku na razočarani pozdrav.

"Kako kažete, gospodine."

"U redu, L6we, u redu, nemoj sada biti osjetljiv! Usuđujem se reći kako smo obojica pomalo na rubu. Problem je u tome što se sveokreće protiv nas, i nema mnogo toga što bismo mi mogli učiniti."

"Mi još uvijek imamo najbolju vojsku na svijetu!" rekao je L6we brzo.

"Tome ne proturječim. No s čime se oni mogu boriti? Golim šakama i lukovima i strijelama!" Bojnik Hinka odmahnuo je glavom."To je stvarno teška situacija. Jedini koji još imaju oružje su visoka komanda Wehrmachta."

Nastupila je tišina. Čak se doimalo kako je i topnički časnik izgubio ponešto od svog životnog elana. Bojnik je uzdahnuo.

"Držite položaj što dulje budete mogli, poručnice. U 21:15 mi ćemo se povući odavde i pregrupirati petnaest kilometara zapadnije."Okrenuo se prema karti i zabio prst u nju. "Na ovom mjestu ovdje. Doista nemamo nikakvog izbora... U 22:30 vi ćete se takođerizvući sa svojih položaja. Ostavit ćete jednu desetinu da vas pokriva, najbolje ljude koje imate."

"To je desetina Feldwebela Beiera, gospodine."

"Prepustit ću to vama. Pobrinite se da most bude izvan upotrebe prije no što odete. Ako padne u neprijateljske ruke --■ netaknut,netko će gadno nadrapati."

"Da, gospodine."

L6we je zvučao potišteno, i mi smo nagađali o čemu razmišlja: ostatak satnije će se povući na račun desetine Starog Una. BojnikHinka zacijelo je pročitao njegove misli. Spustio je ruku na L6weovo rame.

"Bez iskazivanja prijateljstva, poručnice. Nećete spasiti samo svoju kožu, upamtite, spasit ćete cijelu pukovniju, diviziju, možda čak icijeli sektor. Znam daje teško, ali ne moram vam govoriti da smo u ratu, mislim kako smo to sada već svi shvatili... Ne možete sipriuštiti da se brinete za jednu jedinu desetinu, isto kao što si ni ja ne mogu priuštiti da se brinem za jednu satniju. Ono stoje važnojest ukupna slika."

Topnički časnik iznenada je prasnuo u smijeh.

"Trebali biste se ponositi, poručnice! Cijela će vam se domovina baciti oko vrata u zahvalnosti, kao što je Fiihrer obećao."

Ovoga puta L6we se nije mogao suzdržati. Otišao je do časnika i izbio mu bocu šampanjca iz ruke.

"Jednog od ovih dana ću pustiti Malenog na tebe!" rekao je prijeteći.

"Kako god želiš, momče, kako god želiš."

Umiješao se bojnik Hinka, uskladivši svoj sat s L6weovim.

"Dobro... želim vam sreću, poručnice. Upamtite daje budućnost cijele divizije u vašim rukama."

Dok smo napuštajući dvorac prolazili ispod prozora prostorije iz koje smo izišli, čuo sam kako se visoki glas topničkog časnikapodigao u protestu, pa sam nesvjesno zastao, mahnuv-ši Barceloni da začepi.

"Dobra je to satnija, ta 5. Pitam se shvaćaju li da ih bacamo lavovima?"

"Znaš," rekao je bojnik kratko, "počinješ mi pomalo ići na živce. Taj neprestani cinizam -"

"Mislim kako je to jedan oblik samoobrane, gospodine. Moja obitelj je već žrtvovala petnaest svojih sinova i kćeri za domovinu. Jaću biti posljednji. Nakon mene -" Zastao je. "Jednostavno rečeno, nakon mene ih neće baš mnogo ostati. I počinjem se pitati što bihtrebao staviti na obiteljsku grobnicu, orla ili željezni križ... Nikada nisam bio previše religiozan, i ne mogu reći da se zanosim onimBog s nama forama. Ne čini mi se daje Bog-"

"Natporučniče", rekao je bojnik Hinka, "žalim što vas moram prekinuti, ali imam važnijih briga od razmatranja obilježja na vašojobiteljskoj grobnici! Ispričajte me, molim vas."

Slegnuo sam ramenima i otrčao za ostalom dvojicom. To što će nas baciti lavovima nije mi bila nikakva novost. Svi smo to shvaćaliod samog početka, a osim toga, bili smo im bacani već mnogo puta i uspjeli smo preživjeti.

Sitna, hladna normandijska kišica počela je padati mnogo prije no što smo se ukopali za noćenje iza nekakvog brda. Dok je paomrak svi smo već bili mokri do kože i potpuno nezadovoljni. Čuli smo zvuke kopanja koji su dopirali s druge strane brda.

"Neka ti gadovi samo dođu!" zagrmio je Maleni. "Spreman sam za njih!" Jednom se rukom poigravao sa strojnicom,

a drugom me bocnuo u rebra. "Bolje se pripremi, momče. Mogli bi stići svakog trenutka."

Uzrujano sam ga odgurnuo od strojnice. Bilo je to moje oružje, ja sam bio zadužen za nj. Maleni je bio odgovoran samo za punjenje.Bio sam najbolji strojničar u satniji i Maleni mi nije mogao reći ništa što ja već nisam znao. Provjerio sam mehanizme za punjenje iispaljivanje, iako sam znao da su oba u savršenom stanju, jer sam ih već provjerio tri puta u posljednjih pola sata. No, strojnice supoprilično osjetljive, potrebno im je mnogo maženja ako želite iz njih izvući ono najbolje.

Neprijatelj nas je napao u zoru, punom snagom. Porta je baš skuhao kavu - pravu kavu. Nije mi padalo na pamet gdje ju je nabavio, inisam mogao ne sjetiti se one djevojke Jacqueline i upitati se nije li malo lovio u mutnom dok je bio ondje. Sve u svemu, bila je toprava kava i povjetarac je nosio njezin miris od kojega su zasigurno sline potekle mnogima udaljenima i na kilometre. Maleni jeuvijek psovao kako je zasigurno miris kave bio taj koji je tako precizno usmjerio Škote preko grebena prema nama.

Promatrali smo ih kako napreduju, diveći se njihovoj preciznosti kao iz udžbenika. Trčali bi deset metara, pa se bacili na tlo; podiglise uz entuzijazam koji nas je uništavao, pretrčali još deset metara, ponovno se bacili na tlo. Gotovo kao da su bili na vježbama. Biloih je prekrasno vidjeti, no posve idiotski u ovoj situaciji. Maleni je počeo glasno klicati, a Gregor je kimnuo kada se namjestio izateške strojnice.

"Novaci", rekao je. "Ne bi nam trebali zadati previše muke."

"Nikada ne podcjenjuj neprijatelja", rekao je Heide, koji je iskreno vjerovao u to. "Ne bi oni bili tako glupi i poslali na nas pukovnijuguštera. Imaju oni neki gadan trik u rukavu, ne brinite."

Desnim palcem sam otkočio pušku i čvrsto je uhvatio, istovremeno se poduprijevši stopalima o veliki kamen. To je bilo nužno kada

ste pucali iz kalibra .42: trzaj je bio tako snažan da ne biste mogli održati ravnotežu ako niste čvrsto poduprti.

Škoti su se nalazili oko 200 metara od nas i približavali se području koje smo minirali tijekom noći. Napeto smo iščekivali.

Zrak se uskoro ispunio vriscima i stenjanjem ranjenih, i prvi se val napada povukao u rasulu. Vrlo je loše za živce, da se blagoizrazim, kada se nađete na rubu minskog polja, a posvuda oko vas leži pola vaših suboraca bez udova. Čuli smo one proklete budalečasnike kako viču ljudima da idu naprijed. Maleni me lagano gurnuo i pokazao glavom u smjeni jednog od njih. Trčao je premanašem rovu, a kilt mu je vijorio oko nogu. Bio je to pitoreskan, no budalast prizor. Taj je čovjek očito bio jedan od onih slijepihjunaka koji ne razmišljaju, nego odbacuju svoj život jer su previše uzbuđeni i izvan kontrole i još za sobom povedu stotine drugihjadnih ovaca. Čekao sam dok nije prišao na oko 150 metara. Prst mi se ovio oko okidača. Načinio sam pokret kao da ću zapucati - iiznenada postao žrtvom osjećaja kojega sam osjetio već nekoliko puta ranije. Činilo mi se kao da sam iznenada paraliziran. Primijetiosam da drhtim i znojim se; osjetio sam mučninu od straha, prsti su mi se odbijali pomaknuti. Znao sam da ću promašiti ako zapucam.Maleni me snažno šutnuo u leda.

"Pucaj, ti kopile!"

Zapucao sam. Hitac je bio prekratak, baš kao što sam i mislio. Samo je prvi hitac tako utjecao na mene. Događalo mi se to i prije,nikada nisam shvatio zašto. Taj je trenutak sada prošao, i ponovno sam posve vladao situacijom. Poručnik L6-we dojurio je domene.

"Kakve to šale zbijaš? Saberi se ili možeš očekivati prijeki sud!"

Prošli su minsko polje, oni na čelu bili su udaljeni samo stotinjak metara. U svakom trenutku će ručne bombe poletjeti prema nama.Moje desno oko, koje je bilo jače ozlijeđeno onom fosfornom bombom, počelo je titrati, peći i svrbjeti me i zadavati mi paklenemuke. Čvrsto sam se stisnuo uz strojnicu, usredotočivši se na stotine nogu koje su trčale prema nama. Mišići su mi se napeli.Strojnica je počela izbacivati svoju salvu metaka gotovo po vlastitom nahođenju. Ljudi su ispred nje padali kao muhe. Trenutakslabosti je prošao, bio sam ponovno u sedlu, osjećajući se dijelom strojnice. L6we je prošao iza mene i s odobravanjem me potapšaopo ramenu.

Maleni je dodavao pojas za pojasom. Strojnica je postala vrlo vrućom, pluća su mi bila ispunjena zagušujućim dimom. Sav je strahodavno nestao, obavljao sam dobro poznat, rutinski posao, i jedva sam bio svjestan toka bitke. Počela je padati slaba kišica, no sadaje bila dobrodošla jer nas je osvježavala.

Prvi je napad bio odbijen. Pitao sam se jesu li ti idioti uopće svjesni da vam je potrebno topništvo kako bi izbrisali stroj-ničkognijezdo, a ne samo ljudi s puškama i ručnim bombama. Bili su tvrdoglaviji i uporniji od Rusa, ti ludi Škoti, no imali smo jednosatnipredah prije no što su nas ponovno napali.

"Zašto ne pošalju ovamo bombardere?" upitao je Maleni.

"Nemam pojma", rekao sam. "Možda žele dobiti Viktori-jine križeve? Žele svu slavu za sebe?"

"Tko želi slavu?" obrecnuo se Maleni.

Na sat H, počeli smo se povlačiti u tišini, prema uputama bojnika Hinke. Srećom, nastupilo je primirje dok se neprijatelj pritajio ilizao rane, a mi smo se pobrinuli da ne saznaju za naše pokrete. Posljednje što nam je u tom trenutku trebao bila je horda bijesnihŠkota za vratom koja bi nas uhvatila u trenutku kada smo bili posebno ranjivi i gotovo bespomoćni. Nestrpljiva skupina inženjeraćačekala nas je kod mosta.

"Vi ste posljednji?" upitao je neki Oberfekhvebel.

"Kao i obično", potvrdio je Maleni.

Čovjek je kimnuo i okrenuo se prema svojoj skupini koja je čekala. U trenutku kada most odleti u zrak, oni će moći pobjeći, i to je

bilo jedino za što su marili. Nije ih bilo briga za ono stoje bilo prije niti za ono što će se tek dogoditi. Skrili smo se između stabalapokraj ceste i Oberfeldwebel se posljednji put osvrnuo oko sebe.

"OK, dignite ga!"

Njegovi ljudi bacili su se prema parkiranom automobilu nešto dalje uz cestu. Oberfeldwebel je pritisnuo ručicu detonatora. Začula segromoglasna eksplozija i most se srušio u vodu ispod sebe. Oberfeldwebel je nestao poput munje i samo smo još vidjeli automobilkako juri cestom.

"Pričekajte malo", rekao je Legionar. "Ovo će ih natjerati u trk... dajem im dvije minute da se pojave ovdje."

Bio je točan gotovo u sekundu. Prije no što smo dovršili postavljanje strojnice prve su se neprijateljske snage pojavile na suprotnojstrani rijeke. Oni impulzivniji medu njima bacili su se u vodu i počeli plivati prijeko. Maleni je strpljivo čekao dok nisu stigli doobale, a tada je bacio niz bombi između njih.

"OK, to je dovoljno!" povikao je Stari Un. "Idemo odavde."

Uspeli smo se natrag na cestu, vukući za sobom tešku opremu. Stigli smo upravo na vrijeme kako bismo vidjeli kako posljednji odnaših kamiona nestaju u oblacima prašine, poskakujući i zanoseći se na neravnoj površini.

"Kopilad!" zagrmio je Porta, bacivši za njima kamen.

Već su počeli stizati Jaboi, leteći nisko iznad kolone kamiona. Kako se ispostavilo, vjerojatno smo svoje živote dugovali tome što suotišli bez nas. Cesta je bila zakrčena gorućim vozilima i ranjenicima, i kada su se Jaboi vratili kako bi po drugi puta napali, čuli smokako poručnik L6we dovikuje svima da se sklone što prije mogu, što je značilo da za sobom ostave i ranjene.

"Englezi će se pobrinuti za njih!" L6we je snažno mahnuo rukom prema nama, pokazujući nam da krenemo naprijed. "Važnije je dastignemo do zbornog mjesta, ne mogu si priuštiti da izgubim cijelu vražju satniju!"

Zauzeli smo nove položaje u izbombardiranom selu nekoliko kilometara dalje. Tkogod uništio to mjesto, bili to Britanci, Amerikanciili Nijemci, ili što je bilo vjerojatnije, svi oni zajedno, učinio je to vrlo temeljito. Ulice su bile meka masa kišom ispunjenih rupa ikratera. Niti jedna nastamba nije ostala čitava. Posvuda samo ruševine. Hrpe otpada i nagorjelog drveta; hrpe smrdljivog smeća,uništenih motornih vozila, zije-vajuće rupe gdje su nekada bile ulice. Više nije ostalo ništa što se moglo uništiti. Sve je već bilouništeno; sve što je moglo gorjeti je izgorjelo. A iznad cijelog tog razrušenog mjesta nadvio se slatkasti vonj smrti i rojevi zujećihmuha, napuhnutih od žderanja trulog ljudskog mesa, koje je bilo neizbježno na takvim mjestima.

Naša desetina se smjestila u hrpi otpada koja je nekada bila dijelom seoske škole. S dvije smo strane bili zaklonjeni ostacima zidovaod cigle; ispred i iza nas nalazile su se velike hrpe otpada, krovnih greda, željeznih držača, razbijenog stakla, cigli, žbuke i gipsa. Iljudi. Najvećim dijelom, hvala Bogu, bili su zatrpani ispod otpada. Mogli smo samo nagađati gdje. No, napola istrunuo leš malenogdjeteta bio je jasno vidljiv, i samo je Porta bio dovoljno hladnokrvan kako bi ga odmaknuo. Bacio gaje na ulicu, i nesvjesno sam seokrenuo u drugu stranu i povratio kada sam vidio kako je jedna noga otpala od ostatka tijela. Gotovo u istom trenutku, ofucani žutipas iskrao se iz sjene, zgrabio otpali ud i pobjegao s njim. Stari Un bio je uzru-janiji od nas ostalih. Povukao se u sebe i nije s nikimprogovorio sljedećih četrdeset minuta. U vojsci se moglo naviknuti gotovo na sve, u ratno doba, ali većina nas još je uvijek imalabarem jednu slabu točku koja nikako nije mogla otvrdnuti. Kod Starog Una bila su to djeca. Sam Bog zna da smo vidjeli mnogo njihosakaćenih ili ubijenih tijekom prošlih nekoliko godina, i mi ostali smo to prihvatili uz nekakvo ostajanje na distanci, no kod StarogUna to je bilo posve drugačije. Znali smo kako se osjećao u vezi toga i poštovali smo njegove osjećaje, pa smo ga ostavili na mirudok nije došao k sebi.

Iznenađenje, iznenađenje, dobili smo poštu oko podneva. Većina je bila stara nekoliko tjedana, ali sama novost da dobivamo poštubila je dovoljna da izazove val uzbuđenja medu vojnicima. Barcelona je dobio veliku smeđu omotnicu koja je sadržavala dokumentevezane uz njegov razvod. Odvjetnik mu je pisao da ga obavijesti kako je njegova žena dobila staratelj-stvo nad djecom.

"Nevjera", pročitao je Heide na glas, izvirujući preko Bar-celonina ramena. "Alkoholizam... tko bi to od tebe očekivao?"

Porta je pljunuo s gađenjem.

"Svatko je alkoholičar u ovom prokletom ratu, baš kao što je svatko jebeno nevjeran. To ne bi trebalo biti dozvoljeno kao razlog zarazvod braka u ratnim vremenima. Prema tome bi ga mogla dobiti cijela prokleta vojska!"

"Starateljstvo nad djecom iz braka dodijeljeno je supruzi", nastavio je Heide, "jer je procijenjeno da suprug nije u stanju propisno ihodgojiti."

"Isuse Bože, to je malo prokleto previše!" izderao se Porta, kao daje sam Heide bio odgovoran za tu odredbu. Ogorčeno se okrenuoprema Barceloni, koji je zurio pred sebe tupim pogledom. "Pitam te ja! Borio si se posvuda od prokletog Ebra do prokletogStaljingrada, i što si za to dobio? Šakom u proklete zube, eto što!"

"I metak u glavu", dodao je Maleni, pomažući mu.

"I metak u glavu", složio se Porta, prisjetivši se prigode kada nam je Barcelona gotovo poginuo. "Čak imaš i ožiljak kojim to možešdokazati, i kakve ti proklete koristi od toga! Nisi sposoban da podižeš svoja vlastita prokleta derišta! A tko to kaže? Ja ću ti reći tkoto kaže! Neki usrani stari mulac koji ne razlikuje ručnu bombu od tek izlegnutog jajeta!"

Svi smo se okrenuli kako bismo pogledali Barcelonu i ustanovili kako se drži. Slegnuo je ramenima, očito rezigniran i previšeuzrujan da bi mu bilo stalo.

"A što se može?" rekao je. "Ne možete kriviti nju, zar ne? . Problem je, dođeš kući na petnaestodnevni dopust i to ti odmah ■ lupi uprokletu glavu. Prije no što shvatiš gdje si, već piješ pivo sa svakom budalom iz susjedstva. Ostaviš staru kod kuće s djecom - "Idemsamo do birtije da vidim dečke, neću se zadržati dulje od sat vremena" - i to doista i misliš, to doista misliš! Samo šest sati kasnije, tisi još uvijek tamo, pijan kao zemlja i pričaš svima kako si pomogao da pobijedimo u ratu. U tome je problem", rekao je Barcelonazamišljeno, "oni te jebeno ohrabruju. Kupuju ti pića, ponašaju se prema tebi kao prema prokletom junaku, ne znaš gdje ti je dupe, agdje glava... A tu su i koke", rekao je, ružnog izraza lica. "Sve te djevojke koje se motaju uokolo i samo čekaju da ih netko obori snogu. Vide vojnika u uniformi i raspamete se... to nikada nije bilo tako lako prije rata. Prije rata se ono jednostavno nije moglo dobitiza ljubav ili novac. To ih jednostavno nije zanimalo... Ali sada odeš kući na dopust i šećeš ulicom u uniformi, i one su tvoje,

samo ih trebaš pitati. I tako ih naravno", jednostavno je rekao, "i uzmeš. Tko ne bi?"

Nitko od nas, u svakom slučaju. Kimnuli smo, posve suosjećajući i razumijevajući ga.

"A te djevojke", nastavio je Barcelona, "su mlade i neudane, njih nije briga, ti se prokleto dobro zabaviš i zaboraviš na staru kravukoja te čeka kod kuće s uvijačima u kosi, upozoravajući te da zašutiš ili ćeš probuditi djecu, gnjaveći te jer si popio, ne želi ti dati jerkaže da smrdiš, napada te jer misli kako si se ševio s nekom drugom..." Tužno je uzdahnuo. "Ne možeš je doista kriviti, zar ne? Čaki ako je stara krava... Ali, vjerujte mi, dok ona svrši s vama, drago vam je što se ponovno vraćate u prokleti rat!"

Sjedili smo u tišini i posvetili se svatko svojim mislima.

"Ono što je istina", rekao je Maleni zamišljeno, "jest da nas kod kuće ne razumiju. Predugo smo bili odsutni, mislim."

Legionar je otvorio usta kako bi dodao svoje mišljenje, no što je htio reći nikada nismo saznali: iznenadna glasna eksplozija negdje urazorenom selu sve nas je natjerala u zaklon. Kratko za njom uslijedilo je još nekoliko eksplozija. Dva preostala zida našeg skrovištapretvorila su se u hrpu otpada i prašine. Ispred nas, tlo je bilo razrovano, i poletjelo je u vis poput gejzira blata. Neprijatelj nas jeočigledno locirao. Bila je to baražna vatra velikih razmjera i nije prestala dva sata. U trenutku kada je nešto popustila, ispuzali smo izsvojih skrovišta i počeli grozničavo pripremati ručne bombe i strojnice. Baražna vatra bi obično bila uspostavljana preliminarno: sadasmo mogli očekivati napad.

Naravno, i počeo je. Osam Churchilla krenulo je prema ruševinama, a slijedili su ih rojevi pješaka. Vidio sam kako Gregor iBarcelona trče preko ulice noseći bazuke. Barcelona je smireno kleknuo iza hrpe cigala i naciljao: najbliži Churchill se zanjihao,zaustavio i eksplodirao. Gregor je pogodio kupolu sljedećeg. Tenk je ostao čitav, ali sumnjam daje itko od njegove posade preživio.

Nešto dalje u ulici zaustavio se još jedan Churchill. Heide je hladno i brzo otišao do njega, zalijepio na

njegovu kupolu magnetnu minu i bacio se u sigurnost rupe od granate trenutak prije no što je eksplodirala. Strojnicama smo pokrivalinjegov povratak.

Preostali Churchilli doimali su se neodlučnima. Polukružno su se okrenuli i počeli vraćati istim putem kojim su došli, a Maleni jepotrčao za njima bacajući bombe uz krikove bijesa. Jedan Churchill eksplodirao je pred našim očima. To je bio dvadeset i devetitenk kojega je Maleni osobno uništio ili ručnim bombama ili Molotovljevim koktelima - zapanjujući rekord. Općenito govoreći, to jebio glupo hrabar poduhvat, i većina ljudi smatrala bi se sretnima da su uništili jednog, najviše tri tenka i ostali živi. Maleni je imaosreću samog vraga, iako je to osobno pripisivao amajliji koju je nosio oko vrata. Bila je to koža mačke koju je uhvatio u Varšavi ipretvorio je u poprilično ukusan gulaš, a povjerenje koje je imao u nju bilo je takvo da vjerujem kako bi se, u slučaju da je izgubi,ispružio na tlo i umro, samo kako bi dokazao svoje stajalište.

Nastala je još jedna stanka, a potom je naišao novi val pješaštva. Englezi su izgleda bili odlučni da se dokopaju sela, iako je ono bilosamo hrpa otpada. Na samom početku, tri su naše strojnice bile izbačene iz akcije, no Maleni je pokraj sebe imao hrpu ručnih bombi,a strojnica mu je bila skrivena na sigurnom i još uvijek u savršenom stanju.

"Obustavite vatru", promrmljao je Legionar. "Pustite ih da se malo približe."

Tiho, ispod daha, počeo je pjevušiti poznatu legionarsku pjesmu: "Dođi, slatka smrti..." A neprijatelj je stizao sve bliže i bliže, jošbliže, sve dok ih nismo prepoznali kao jednu od poznatih pukovnija generala Montgomervja, 9. grenadirsku.

"Čekaj, čekaj", dahtao je Legionar, položivši mi ruku na podlakticu kako bi me zadržao. "Sve u svoje vrijeme... Čekaj dok ne dođutočno ispred nas."

Čekali smo. Čuli smo ih kako se smiju i dozivaju jedan drugoga dok su se probijali kroz ruševine. Doimali su se vrlo sigurnima usebe.

"Hrpe mrtvih Švaba posvuda!" čuo sam jednoga od njih kako viče. "Mislim kako su svi oni koji su još mogli hodati sada većpobjegli!"

"To ti misliš", promrmljao sam, a prst mi se nestrpljivo ovio oko okidača strojnice.

Čvrsto sam pritisnuo rame o nju. Legionarevi čelični prsti još su uvijek bili stegnuti oko mog zapešća. Pokraj nas, Maleni jepripremio hrpu ručnih bombi, povezavši ih dvije po dvije. Prvi neprijateljski vojnici nisu bili udaljeni više od trideset metara.

"Pali!" prosiktao je Legionar.

Sam se pakao otvorio na zemlji pokraj njihovih ušiju. Oni koji su preživjeli prvu salvu, raspršili su se po rupama i iza hrpa cigala ipočeli nam mahnito uzvraćati. Strojnica je štekću-ći izbacivala neprekidne nizove metaka, i pomislio sam kako ćemo se loše provestiako se ona iznenada odluči pobuniti.

Na ulici tijela su se nagomilavala, jedna na druga. Većinom su to bili mladi momci, zeleni novaci bez iskustva u borbi poput ove.Jedini koji bi preživjeli ovakvu vrstu ratovanja bili su iskusni vojnici poput nas; oni koji su naučili automatski i istovremeno koristitisva svoja osjetila, koji su mogli osjetiti opasnost prije no što bi se ona pojavila, koji su mogli pročitati misli neprijatelja i predvidjetinjegov sljedeći potez. Bila je to igra okrutnosti i lukavosti, i nije bila za neiskusne. Kosili smo ih iako smo ih zapravo žalili.

Neprestani trzaji teške strojnice izgrebli su mi rame toliko da me neprestano boljelo. Pokušao sam ugurati kapu ispod uniforme, nonije baš ublažila udarce. Oči su me pekle i suzile, svaki put kada bih progutao, osjećao bih kao da mi je grlo izrezano nožem.Najgore od svega, municije nam je preostalo još opasno malo.

Trenutak odmora se minutu po minutu nevjerojatno produljivao, sve dok se nije protegnuo na cijeli sat. A tada su ponovno došli,ovoga puta sa svom snagom. Počelo je s avionima koji su nam grmjeli iznad glava i bacali napalm bombe. Odmah iza njih napalo

nas je topništvo, koje je slijedilo još tenkova. Maleni je zgrabio T-minu i pojurio s njom prema Churchillu u

naletu. Ovoga puta nije imao toliko sreće. Mina je eksplodirala ne nanijevši tenku nikakvu štetu, a on je bio oboren s nogu od udara.Bijesno se uspravio i pogledao uokolo. Churchill je još uvijek bio ondje, netaknut, meljući sve pred sobom u svom prolasku niz ulicupreko hrpe leševa. Uz luđački vrisak, Maleni je skočio za njim, bacio se na kupolu i ispalio cijeli okvir iz svoje strojnice kroz otvorna njoj. Ne posve zadovoljen time, bacio je unutra i nekoliko ručnih bombi prije no što je skočio na cestu i otkotrljao se u najbližikrater od bombe. Teški Churchill s mukom se okrenuo oko svoje osi, poletio u zrak, polukružno se okrenuo, pri tome zdrobivšinekoliko pješaka svojim gusjenicama, zario se u nekoliko hrastova i na posljetku završio na nosu iz kojega je izlazilo zapaljenogorivo.

Poručnik L6we, lica oblivenog krvlju, izviknuo je naredbu da se povučemo. U malenim skupinama, satnija se izvukla. Došao je inaš red, pa sam u svom uzbuđenju i zbunjenosti počeo pucati u trku, posve zaboravivši da se to ne može s .42. Barcelona i Porta zadlaku su izbjegli smrti, a ja sam bio odbačen na tlo od žestokoga trzaja. Strojnica je pala nedaleko od nas, mahnito sama pucajući, aja sam se našao u apsurdnoj situaciji da sam se morao sklanjati u zaklon pred vlastitim oružjem. Na nesreću, jedan od metaka jeprobušio rupu u listu Malenoga. Od svih ljudi, moralo se to dogoditi baš njemu. Maleni je bio čovjek koji je takve stvari shvaćaoosobno i nije ih mogao zaboraviti. Bijesno se okrenuo, snažno šutnuo strojnicu, ozlijedio i nožni palac, glasno zaurlao i iznenadaposve poludio.

"Ti glupi ubojico, platit ćeš mi za ovo!"

Obraćao se meni, a ne strojnici. Kao potvrdu svog obećanja, bacio je svoju posljednju ručnu bombu prema meni, za kojom je slijedioniz pucnjeva iz njegove Nage. Vjerujte mi, kada bi ta nerazumna gomila mišića i kostiju izgubila živce, ne biste stali da se s njomraspravite. Okrenuo sam se i potrčao, no okliznuo sam se na lokvu nafte i pao nauznak. Maleni se u trenutku našao na meni, mogaosam osjetiti njegov uzavreo dah na svome licu i njegove ogromne šake kako se stežu oko moga

vrata. Nisam se mogao mjeriti s njim po snazi ili veličini, no sam je strah izvukao moje tijelo ispod njegovog. Uganuo sam gležanj urupi od granate, spotaknuo se o hrpu cigli, nekako je četveronoške prešao i našao se ispred Churchilla koji se zaustavio pokrajdvojice ranjenih vojnika. Za petama mi je bila razjarena masa Malenog. Lud od straha, izvukao sam svoj revolver i ispalio dvanasumična hica koja su bezopasno odjeknula prazninom. Zakoračio sam naprijed i pao naglavce u jarak pun blatnjave vode. Negdjeu blizini čuo sam glas poručnika L6wea kako mahnito izvikuje naredbe, no nisam u tom trenutku mogao mariti za njega. Ne bi mezaustavio niti feld-maršal. Isteturao sam iz jarka dok je s mene kapalo, pojurio preko polja i dašćući se sagnuo iza nekakvog grmlja.

Neprijateljski vojnici počeli su se pojavljivati niotkuda, trčeći poput zečeva pokraj grmlja u kojem sam se skrio. U usporedbi sMalenim, oni su bili bezopasni poput djece. Pitao sam se kamo je on, dovraga, nestao, promatra li me iza nekog stabla, pa sam sepočeo grozničavo moliti da mu bomba odrubi glavu.

Iznenada sam ga ugledao sa svoje desne strane, kako baulja kroz grmlje s bacačem plamena u rukama. Uz prestravljeni vrisak baciosam se u najbliži jarak i potrčao njime, izišavši van oko pola kilometra dalje, preskočivši preko neke ograde na sporednu cestu inašavši se licem u lice s poručnikom L6weom i ostatkom desetine. Sve u svemu, nisu bili baš prijateljski raspoloženi prema meni.

"Dat ću te na vojni sud, tako mi Boga!" povikao je poručnik.

Ostali su stajali sa strane, dureći se, dok mi je on otkidao oznake čina s rukava. Pokušao sam im objasniti o Malenom i njegovojžudnji za krvlju, no to se nije nikoga dojmilo.

"Bilo bi nam drago da te dohvati!" izderao se Lowe bezosjećajno.

Heide me odmjerio pogledom i prezirno napućio usne.

"Gdje je strojnica?" upitao je.

"Da, gdje je strojnica?" složio se L6we, shvativši novonastali problem.

i "Ja - ah, ja sam je izgubio", rekao sam.

"Izgubio je?" ponovio je Lowe u nevjerici. "Kako to misliš, izgubio je? Nitko ne gubi strojnice u ovoj postrojbi! Sad se vrati natrag idonesi je i ne dolazi mi na oči dok je ne pronađeš!"

"Ali ja -"

"Neću nikakve uzaludne isprike, čovječe! Donijeti ćeš tu strojnicu natrag, čak i ako to znači da ćeš je osobno zatražiti odMontgomervja!"

"Glupa budalo", zasiktao je Heide. "Skoro si poubijao cijelu prokletu satniju!"

Porta je uputio prezriv hračak u mom smjeru. Kao da je to bio znak neprijatelju da ponovno napadne, granate su počele pljuštati ponama i ostatak satnije bacio se u zaklon. Nije mi se činilo taktičnim pridružiti im se. Skočio sam natrag preko ograde i ponovno sesklonio u onom jarku. Kada sam se sljedeći put usudio podignuti glavu, oni su svi nestali, prepustivši me mojoj sudbini. Čuo samzvuke teških čizama i glasove Engleza i zaustavio dah. Prošli su tako blizu mene da sam mogao nanjušiti miris njihovih novih kožnihpojaseva, i prošlo je još deset minuta prije no što sam uspio natjerati samoga sebe da izidem na otvoreno.

Uskoro sam se ponovno našao na mjestu na kojem se Churchill zaustavio pokraj dvojice ranjenika. Churchill je otišao, a umeđuvremenu, jedan od dvojice ljudi je umro. Drugi je zurio u mene tupim pogledom. Izgledao je preslabo da bi mi mogao učinitinešto nažao, no oprezno sam ga zaobišao, držeći nož u ruci, spreman da ga dokrajčim na najmanji znak nevolje.

"Vode!" promrmljao je kratko.

Još uvijek sam ga sumnjičavo promatrao, no bio je previše ozbiljno ranjen, a da bi bio opasan. Pola trbuha mu je bilo otkinuto, što jenajvjerojatnije bilo djelo granate ili bombe, i krv mu je tekla iz usta i niz bradu. Pružio sam ruku prema njemu, zaboravivši da u njojstežem nož, pa je on nemoćno ustuknuo, očito misleći da ću mu prerezati vrat. Zataknuo sam nož natrag za pojas, obrisao krv snjegovih usana i pružio mu svoj paket prve pomoći kao znak da mu ne želim nauditi. Pažljivo sam mu

rastvorio uniformu, čiji je jedan dio bio u otvorenoj rani. Realno, nisam mu nikako mogao pomoći. Povio sam ga najbolje što sammogao, bila je to više gesta no bilo što drugo, a kada mije ponestalo zavoja, otkinuo sam komad košulje i omotao ga oko njegovogtrbuha. Još uvijek je slabašnim glasom tražio vodu. Nisam mu smio dati vode, jer je bio ranjen u trbuh, no bilo je očigledno da je nasamrti, pa sam mu jednom rukom podupro glavu, a drugom prinio svoju čuturicu njegovim usnama. Nisam imao cigareta da gaponudim, samo nešto čokolade. Strpao sam mu jedan ili dva komadića u usta, a on ih je pojeo s očitim zadovoljstvom i pokušao senasmiješiti. Da sam mogao biti siguran da će umrijeti za nekoliko minuta, bio bih ostao s njim, no moglo se dogoditi da izdrži jošpola sata, a ona izgubljena strojnica nije mi izlazila iz misli. Nije mi bilo potrebno naglašavati da je strojnica mnogo važnija odramena. Mogao sam časno izgubiti život, ali ne i strojnicu.

Stavio sam plinsku masku preko čovjekova lica, u tlo pokraj njega zabio pušku sa šljemom okačenim na nju kako bi ga ovi snosilima lakše primijetili kad dođu počistiti nakon što pokolj završi. Što sam drugo mogao napraviti? Ne baš mnogo toga. Samo muostaviti ostatak čokolade i staviti mu u ruku fotografiju žene i djeteta koju sam pronašao u njegovom džepu. Barem na taj način nećebiti sam kada umre.

Tri neprijateljska jurišna bombardera projurila su tik uz tlo. Čekao sam da nestanu, a potom se oprezno vratio svojim tragom krozsrušeno selo. Začudo, strojnica je ležala ondje gdje sam je ispustio. U olakšanju sam zaboravio poduzeti nužnu mjeru opreza i ispitatiokoliš. Potrčao sam ravno prema njoj i istoga se trenutka našao ispod tijela dvaju engleskih vojnika. Nisam se upitao odakle su sestvorili, a u svakom slučaju, ovdje je bilo dovoljno rupa da se u njima skrije cijela vojska. Instinktivno sam reagirao, kao što smonaučili tijekom obuke, a što sam primijenio mnogo puta otada: sagnuo sam se, zabio koljeno u prepone jednog od mojih napadača, adrugoga brzo udario u vrat. Hvala Bogu što nisu bili veterani, jer bi bili spremni na to. Bio sam u prevelikoj žurbi kako bih se daljebavio njima,

samo sam uzeo strojnicu i potrčao natrag cestom, preko brda i u polje.

Ranjeni vojnik umro je dok mene nije bilo. Odmah sam uočio da je mrtav, no nisam imao vremena pobliže pogledati. Kiša metakadizala je prašinu pod mojim nogama. Okrenuvši se, ugledao sam skupinu engleskih vojnika, predvođenu nabijenim narednikom

kako se pentra na brdo za mnom. Okrenuo sam se i potrčao, zatim namjestio strojnicu dok su meci fijukali oko moje glave. Uspjelaje proraditi upravo na vrijeme. Vidio sam kako narednik pada, a ostali se povlače. No sada sam imao vrlo malo municije: dva pojasaza strojnicu i tri ručne bombe. Zgrabio sam strojnicu i pognut potrčao preko polja, sve dok nisam stigao do svog starog prijateljajarka. Meci su me slijedili cijelim putem, bušeći zemlju, kao i moje čizme. S jedne mi je bio otkinut cijeli potplat, pa sam sespotaknuo na njega i pao naglavce u blatnjavu vodu. Uspuhan i drhtav, izvukao sam osigurač iz bombe i bacio je premanadolazećim Englezima. Jedan od njih ju je zgrabio, no prije no što ju je uspio vratiti, eksplodirala mu je u lice. Bacio sam drugedvije za njom i ponovno se dao u luđački trk. Nikako nisam bio siguran u kojem se smjeru krećem. Trčao sam naslijepo, udaljujućise od jedne opasnosti i srljajući naglavce u drugu.

Iza zavoja na cesti ponovno sam se našao licem u lice s neprijateljem. No ovoga puta samo s jednim od njih. S malenim tamnoputimčovjekom koji je oko glave imao omotan sivi turban. Bio je to jedan od čuvenih Gurka, kojih su se svi bojali. Prema glasinama kojesu kolale, oni bi vam odsjekli uši čim bi vas pogledali. Bilo je teško reći tko se više uplašio, on ili ja. Bacili smo se jedan na drugoga,boreći se poput divljih zvijeri. Brzo sam ga udario u vrat, od čega je pao, no poput munje se osovio na noge, u ruci držeći opasannož. Podigao je ruku, a ja sam se bacio na njega; pali smo na tlo, okretali se i okretali uhvaćeni ukoštac, grizući, grebući, udarajući. Smalajskim bodežom u lijevoj ruci udario me povrh glave, istovremeno me šutnuvši, čime me odbacio od sebe. Potom se bacio zamnom, pa sam instinktivno spustio glavu i udario ga u trbuh poput

razbješnjelog jarca. Zateturao je unatrag. Uhvatio sam ga za oba uha i počeo snažno udarati njegovom glavom o hrpu kamenja svedok se nije pretvorio u nerazumnu hrpu mesa i krvi, a moje ruke postale crvene i ljepljive. Čak i tada sam bio prestravljen i nisam gahtio pustiti da umre u miru: podigao sam njegov malajski bodež i zabio mu ga u prsa, za svaki slučaj.

Zastavši samo toliko da dođem do daha, podigao sam strojnicu i oteturao s njom na drhtavim nogama. Bilo je to vraško putovanje,preko polja, kroz šume, preko potoka, skrivajući se u kanalima do kasno u noć, sve dok na posljetku nisam nabasao na desetinunaših inženjeraca i pomislio kako bih se mogao opustiti. No, nisam imao sreće: njihov se zapovjednik prema meni ponašao sprezirom kojega sam bez sumnje zaslužio.

"Nemoj mi reći! Ma nemoj mi reći! Izgubio si svoju desetinu i ne znaš kako bi im se vratio... Pa, sve što ti ja mogu reći jest da se nitijedan pravi vojnik ne bi doveo u takvu ponižavajuću situaciju! Da se mene pita, bio bi izveden pred prijeki sud zbog dezertiranja!"Pogledom me obuhvatio nekoliko puta, kao da sam posebno gadan primjerak svježe izvađen iz formalina. "U redu, da čujem. Kojapukovnija?"

"Dvadeset i sedma oklopna, 5. satnija, gospodine."

Bili su na položaju u jednom zaselku oko četiri kilometra zapadno. Moj je dolazak izazvao sveopće izrugivanje i mijau-kanje, notada mi više nije bilo niti stalo. Umorno sam došao pred poručnika L6wea, koji je razgovarao s Hauptfeldvvebelom Hoffmannom.

"Fahnenjunker Hassel, gospodine, vraća se s izgubljenom strojnicom .42."

"Već je bilo i vrijeme", rekao je Lowe; i na tome je i ostalo.

Odvukao sam se do svoje desetine i pronašao Malenog u izvrsnom raspoloženju.

"Imao si vraške sreće što te se nisam dočepao! Podsjeti me da ti izvadim zube i nabijem ti ih u grlo jednog dana kad budem za toraspoložen."

"Ono što me više zanima", rekao je Stari Un kiselo, "jest gdje si, dovraga, bio sve ovo vrijeme?"

Slegnuo sam ramenima i nisam ništa odgovorio. Samo sam se spustio na tlo i počeo mehanički čistiti tu prokletu strojnicu koja je bilauzrokom svih mojih neprilika. Porta je istog trenutka sjeo pokraj mene i udario me - veselo, ali i bolno - u rebra.

"Dakle? Kakva je bila?" upitao je. "Zastoje nisi doveo sa sobom daje svi isprobamo?"

"Daj se smiri", rekao sam. "Hoćeš li?"

Nekoliko trenutaka kasnije, odjekivao je zvižduk iz zviždaljke, a poručnik L6we je zaurlao na nas da se ustanemo, jer smo ponovnokretali. Prišao nam je bojnik Hinka kako bi nas provjerio, i dok mu je L6we salutirao, po prvi put sam primijetio da ima zavoj okočela.

"Peta satnija spremna za pokret, gospodine. Izgubili smo jednog časnika, tri dočasnika i šezdeset ljudi. Jedan dočasnik i četrnaestljudi je hospitalizirano. Četiri nestala... Ah, da! Ijedna izgubljena i ponovno pronađena strojnica."

Hinka, naočigled ravnodušan, odvratio je pozdrav L6weu i bacio pogled na nas.

"Hvala vam, poručnice."

Polako je prolazio pokraj nas, promatrajući svakog čovjeka posebno. Nije primijetio ništa što bi izazvalo njegovu srdžbu ili divljenjesve dok nije došao do mene i gotovo dobio napadaj.

"Poručnice L6we, zastoje ovaj čovjek u ovako jadnim stanju? Zakopčaj jaknu, uguraj košulju u hlače! Daj da vidim tu strojnicu!"

Na sreću, barem je strojnica bila čista. Bojnik je zagundao i gurnuo je natrag prema meni.

"Pribilježite ovog čovjeka, poručnice. Neću tolerirati neurednost!"

L6we je rezignirano kimnuo i dao znak Hauptfeldwebelu Hoffmanu, koji je istog trenutka izvadio svoju bilježnicu i službenovelikim slovima ispisao moje ime na praznu stranicu.

Satnija je krenula cestom, a bat čizama odjekivao je asfaltom. Netko je započeo pjesmu, a ostali su mu se brzo pridružili.

"Weit ist der Weg zuriick ins Heimatland

so weit, so weit!

Die Wolken ziehen dahin daher

Sie ziehen wohl iibers Meer

Der Mensch lebt nur einmal

Und dann nicht mehr... "

"Pjevaj!" nagovarao me Maleni, koji je hodao meni slijeva.

"Mrtav sam", rekao sam razdražljivo. "Odjebi i ostavi me na miru!"

Bio sam preumoran za marširanje, preumoran za pjevanje. Preumoran za bilo što osim da legnem i umrem. Kapci su mi se samispuštali, i osjetio sam kako se ljuljam na nogama.

"Pjevaj, proklet bio!" zasiktao je Maleni. "Izvoli otvori usta i pjevaj ili ću ti nabiti zube u grlo!"

"Dug je put kući, duga je cesta do mora,

A oblaci na nebu su nemirni i divlji

Vode me daleko od doma, od mjesta za kojim čeznem.

A čovjek ima samo jedan život

I kada on prođe,

On nestaje zauvijek -

Jedan život, samo jedan... "

U početku oklijevajući, a potom sve glasnije kako sam jačao duhom, pjevao sam s ostalima.

SEDMO POGLAVLJE

Na sjeveru i na jugu, na istoku i zapadu, njemački su vojnici umirali junački; u domovini, njemačke su majke zahvaljivale Bogu sasuzama u očima i tugovale visoko uzdignutih glava i s ponosnim osmijesima na usnama... Naposljetku, tako je pisao VolkischerBeobachter.

Povijest se ponavljala. Činilo se daje njemačkoj mladosti bilo suđeno uvijek riskirati svoj život za neki razlog, i ona nikada nijeumirala bez nekakvog domoljubnog slogana na usnama. Živio car, živjela domovina, ili jednostavno Heil Hitler. Ljudi su ginuli kaomuhe na sve četiri strane svijeta, a zvuk bubnjeva i truba samo im je davao takt; i niti jedna majka, niti jedna supruga, niti sestra ilizaručnica ne bi se osramotile sjedeći i plačući za svojim izgubljenim junakom. Njemačke žene bile su ponosne što su dale svojesinove domovini kada je to bilo potrebno.

Takve su bile zamke rata. Nitko nikada nije govorio o gruboj stvarnosti. Njemačke žene nikada nisu smjele čuti priče o muškarcimakoji su vrištali u agoniji kada bi ostali bez nogu, ili koji su visili u hrpama izgorenog i smrdljivog mesa iz kupola njihovih gorućihtenkova, ili slijepo puzali preko bojnog polja s raspuklim lubanjama i izloženim mozgovima. Nitko nika- da nije govorio o takvimstvarima osim izdajica ili luđaka. Svi njemački vojnici umirali su junačkom smrću, a junaci nikada ne bi umrli na način tako odvratani lišen svakog ljudskog dostojanstva.

Njemački junaci iz povijesnih knjiga bili su ljudi u sjajnim uniformama, prsa punih odličja; pjevali su dok su marširali, uz zvuketrube i bubnja od kojih se ledila krv u žilama, hrabro su mahali zastavama dok su odlazili u rat, a milijun njemačkih majki bilo jeodjeveno u crno i hodalo visoko uzdignutih glava.

Junaci nikada nisu živjeli u blatu i prljavštini rovova; junaci nikada nisu govorili o porazu ili proklinjali one na vrhu koji su smislilirat; junaci nikada nisu umirali plačući poput

male djece za svojim majkama, niti pokušavali gurnuti svoju rastrganu utrobu natrag u trbuh... No takav je bio rat kojega je većinanas poznavala, a pretpostavljam da sam ga upoznao jednako dobro kao i ostali.

OTKRIĆE AMERIČKOG SKLADIŠTA

Duž cijele ceste, u duljini od gotovo kilometra, ljudi su se panično bacali u jarke ili se u strahu stiskali uz živice. Kao da ih jeogromna ruka iznenada raskopčala, točno po sredini, ostavivši zijevajucu rupu gdje su se nekada nalazili ljudi. Ironija je bila u tomešto su Nijemci bježali da bi spasili živote pred drugim Nijemcima. Nadolazeća kolona automobila i kamiona kretala se opasno brzo,nestrpljivo trubeći i dajući do znanja kako se ne namjeravaju zaustaviti ni zbog koga, bio to prijatelj ili neprijatelj.

"Netko se vraški žuri kako bi stigao kući!" progundao je Porta, bacivši se u jarak pokraj mene.

"Svi ti veliki junaci bježe odavde dok još ima vremena", rekao sam podrugljivo.

Približile su nam se dvije velike Mercedesove limuzine, u čijoj su pratnji bili pripadnici Feldgendarmerie na motociklima, koji su imraščišćivali prolaz posredstvom sile i same brzine. S prozora Mercedesa, uredno počešljani časnici s dugim nosovima i tankimusnama i mnogo zlatnih pletera promatrali su nas pomalo zgađeni. Pokraj njih su sjedile njihove ljubavnice ili kurve, ili kako godželite, debele i mršave i ponosno zurile pred sebe. Jedna je bila dovoljno glupa da pogleda u našem smjeru. Porta je istoga trenutkaprostački gestikulirao i ona se zbunjeno okrenula, crvena do korijena kose. Glasno smo i razdragano klicali, kao da smo postigliosobnu pobjedu nad nekim koga smo mrzili. Nekoliko trenutaka kasnije našli smo se prekriveni prašinom kada je nekoliko teškihtransportera

projurilo pokraj nas, a njihove signalne zastavice prkosno su vijorile.

"Neka se svi oni nose", rekao je Heide, koji je proživljavao agoniju zbog oka punog prašine. "Prokleti junaci iz zakutka koji sjede nasvojim prokletim guzicama dok se mi borimo za njih! Oni se uvijek prvi povlače kada postane opasno, i tko mari za sve ostale!"

"To nije ništa novo", rekao je Porta kiselo.

Izvukli smo se iz jarka i kivno se vukli iza kolone motora koja je polako nestajala u daljini. Počeli smo dostizati one koji su biliispred nas, i polako smo shvatili zašto je njihovo napredovanje bilo tako hirovito i nesigurno: svi su bili ili hromi ili slijepi, neki odnjih bili su ozbiljno ranjeni. Činilo se da se cijela posada bolničkih kola iznenada uspaničila i pobjegla bez njih, ostavivši ih da sebore sami za sebe. Ti su se jadnici sada kretali cestom poput stada ovaca, tako sigurni u smrt da su prešli u stanje duboke,neprevladive apatije. Dvojica sa zavojima preko očiju nosili su jednoga koji je vidio ali nije mogao hodati; kolona od šest slijepacateturala je držeći se rukama za ramena svojih prethodnika, a njihov je voda šepao na štakama; trojica slijepaca i jedan jednorukičovjek nosili su nosila na kojima je ležala ukočena, mumificirana figura, u zavojima od glave do pete. Nisu imali pojma koliko suveć prešli. Nekoliko kilometara, prema jednome od njih, a sudeći po jadnom stanju u kojem su bili, vjerojatno je taj bio u pravu.Prošli su ih deseci vozila, dupkom punih, ali ne vojnika, nego časnika i njihovih dama. Svi do jednoga su ignorirali tu kolonuranjenika. Kada je to čuo, poručnik L6we je gotovo posve poludio. Mislio sam kako sam ga vidio u svim mogućim stadijimanjegove ljutnje, od teškog sarkazma do mahnitog bijesa, no ovo je vjerojatno bio i njegov vrhunac, i mislim kako nas je sveiznenadio. Pojurio je na sredinu ceste i bijesno mahao rukama prema nadolazećoj koloni vozila. Na moje iznenađenje, oni su se uzškripu kočnica doista i nevoljko zaustavili. Ljutiti pukovnik progurao je glavu iz prvog automobila i zaprijetio pesnicom premaL6weu.

"Što se, dovraga, ovdje događa? Mičite mi se s puta prije no što vas dam na prijeki sud!"

Bojnik iz Feldgendarmerie je skočio sa svog motocikla i potrčao prema L6weu, izvukavši revolver iz korica.

"Raščisti cestu, ti prljavo smeće! U žurbi smo!"

Mahnuo je rukom iznad glave, pucnuvši prstima u zraku kao znak vozaču prvog vozila da ponovno krene. Lowe je jedva imaodovoljno vremena da odskoči natrag u jarak prije no što je kolona jurnula naprijed. Jedan od ranjenika nije bio tako pokretljiv. Dobioje snažan udarac u glavu i zasigurno je umro gotovo istog trenutka. L6we je razvukao usne u tanku, odlučnu liniju, i okrenuo seprema Starom Unu.

"Feldwebelu Beier, razmjestite svoje ljude sa svake strane ceste, uz strojnice nekoliko metara više. Narednice Kalb, pobrinite se zabazuke. Feldwebelu Blom, zaustavite prvo vozilo koje naiđe. Ako se odbije zaustaviti," - pogledao je prema nama, znakovito - "navama je da to ostvarite."

Porta je radosno zaklicao i pljunuo u ruke. Mislim kako smo svi dijelili njegove osjećaje.

Zauzeli smo dodijeljene nam položaje. Skupina ranjenika skutrila se u sigurnosti jarka, a Barcelona je stao na sred ceste. Legionar jepažljivo maknuo leš. Čekali smo svega nekoliko minuta prije no što se sivi Horsch pojavio u daljini, jureći svom snagom kao da muje cijela britanska vojska za petama. Barcelona se razmahao rukama. Horsch se zaustavio uz škripu kočnica kada je bio već gotovona njemu i neki je pukovnik iskočio iz njega.

"Što ti pada na pamet, Feldwebelu? Zašto, dovraga, stojiš na sred ceste i igraš se semafora?"

Poručnik L6we izvukao se iz jarka i prišao pukovniku, sa strojnicom uperenom točno u njegova odličjima ispunjena prsa.

"Imam naredbu da rekviriram transportno sredstvo koje mije potrebno da odvezem svoje ranjenike do najbliže bolnice. Kao što isami vidite, nemam vlastiti prijevoz, jer bih ga očigledno upotrijebio. Stoga vas moram zamoliti da mi date svoje vozilo."

Pukovnik se napuhao poput balona i nastavio se napuhivati, sve dok nisam pomislio da će mu se uniforma raspasti.

"Jeste li vi svjesni mog čina, poručnice?"

"Savršeno, gospodine. No mislim kako ćete se složiti sa mnom da ozbiljni ranjenici moraju imati prednost pred običnim vojnicima."L6we je pogledom prešao pukovnikovo vozilo. "Ako biste bili dobri i zamolili ovu trojicu momaka da iziđu - oni svoje putovanjemogu nastaviti pješice, izgledaju mi dovoljno mlado i zdravo. Najbolje bi bilo da sa sobom ponesu i svoju opremu, jer će nam trebatišto više prostora. Neki od mojih ljudi moraju ležati."

"Jeste li poludjeli?" zagrmio je pukovnik. "Imam važan dogovor kojeg moram održati!"

"Uz sve dužno poštovanje prema vašem činu, gospodine", rekao je L6we vrlo ljubazno, "neću ustrajati na tome da nam se pridružitena putu. Pretpostavljam da ste sposobni i sami voziti? Ako je tako, možete reći svom vozaču da iziđe i zauzeti njegovo mjesto. Samose pobrinite da moji ljudi dobiju pravu njegu i tada ćete biti posve slobodni održati svoj važan dogovor."

L6we se nasmiješio i pokazao glavom prema dvojici naj-ratobornijih kolega, Malenom i Porti.

"Izvedite sve iz automobila i vidite koliko će ranjenika u njega stati."

Maleni i Porta veselo su se bacili na posao, a mi ostali smo ih pokrivali. Vozač i tri žene izišli su na cestu natmurenih lica, no bezikakva otpora, i desetorica ranjenika smještena su u stražnji dio vozila. Samo je pukovnik nastavio svoje uzaludne proteste.

"Dat ću vas na sud zbog ovoga, poručnice! Ne možete se s time izvući, znate!"

Krenuo je rukom prema svom revolveru, no brzinom munje Barcelona je iskoračio naprijed i oteo mu ga iz ruke. L6we je sažaljenjem odmahnuo glavom.

"Žao mije što to tako teško podnosite, gospodine. Nisam znao daje duh vojske tako jako propao. Naravno" - nasmiješio sepukovniku - "čovjeku se može dogoditi da izgubi kompas

kada je stalno na prvoj liniji. Međutim, znam da postoji jedna stvar koja se nije promijenila, i možda biste voljeli da vas netkopodsjeti na to: prema odredbama samog Fuhrera, zapovjednik jedinice koja se bori je onaj koji određuje što će se dogoditi unjegovom sektoru. Mislim da ćete otkriti daje to još uvijek na snazi... Imam svako pravo da vas ubijem ako mi pokušate zaprijetiti."

"To ćemo još vidjeti, gospodine!" rekao je pukovnik.

Tiho i ljutito namjestio se na vozačkom mjestu. L6we je kimnuo.

"Još samo jedno posljednje upozorenje, samo da se zna: poslat ću obavijest svom zapovjedniku u kojoj ću mu objasniti situaciju.Također sam zabilježio vaš broj i osobno ću provjeriti jesu li moji ljudi sigurno stigli."

Horsch je krenuo dalje cestom. Zahvalni povici ranjenika još su nam odzvanjali u ušima kada smo začuli tutnjavu motocikala koji suse približavali i vidjeli Mercedes kako juri prema nama s uobičajenom prethodnicom koja je žurila ispred njega i vikala na nas da semaknemo s puta.

"Zaustavite taj automobil!" povikao je L6we.

Barcelona se ležerno smjestio na sredini ceste, no ovoga puta vozač je išao ravno prema njemu i u zadnjem je trenutku morao skočitina sigurno.

"Zaustavite taj automobil!" zavrištao je L6we mahnito.

Začuo se nekoliko pucnjeva iz strojnice negdje uz cestu. Veliki je Mercedes zakočio, okrenuo se polukružno i zaustavio se. Zurilismo trijumfalno u onoga tko je sjedio na stražnjem sjedištu: general-bojnik u svoj njegovoj raskoši, sa zlatnim pleterom, crvenimsvilenim rojtama, ulaštenim srebrnim puceti-ma i odlikovanjima svih duginih boja.

"Ovoga puta smo uhvatili veliku zvjerku", šapnuo mi je Porta u uho.

Vrlo polako, vrlo impozantno, general-bojnik je izišao iz automobila, uz pomoć dvojice poniznih Feldwebela. Njegove kožne čizmesjajile su i škripale. Prema načinu na koji su obuhvaćale njegove listove pretpostavio sam da su bile izrađene po

mjeri. Arogantno je prišao poručniku L6weu, i tada je, na naše veliko oduševljenje, stavio monokl u lijevo oko.

"Dakle, poručnice!"

Glas mu je bio dubok i varljivo blag. Zastao je nešto dalje od L6wea i govorio s autoritetom.

"Moram pretpostaviti, u vašu vlastitu obranu, da u trenutku kada ste počinili ovu nečuvenu stvar niste bili svjesni tko je osoba skojom ćete se morati suočiti?"

L6we mu je elegantno prišao i salutirao s dva prsta.

"Vrlo mi je žao zbog ovih nelagodnosti, gospodine. Naravno, da je vaš čovjek zaustavio automobil odmah, ne bismo imali potrebupucati."

"Nadam se da imate dobar razlog za ovo vrijeđanje?"

"Da, gospodine, mislim da ćete se složiti da je to dobar razlog kada vam objasnim kakva je situacija. Imam velik broj ozbiljnihranjenika sa sobom, a nemam prijevoz za sve njih. Oni nisu u stanju hodati, a neki od njih će gotovo sigurno umrijeti ako hitno nedobiju liječničku pomoć."

"To nije moja briga, poručnice."

"Oprostite mi, gospodine, ali to vaše vozilo je dovoljno veliko da u njega posve udobno smjestimo nekoliko mojih ljudi."

General-bojnik je ponovno namjestio monokl.

"Zasigurno ste sišli s uma, poručnice. Bit ću dovoljno milostiv i pripisati to stanju vaših živaca, ali čini mi se da i sami hitno trebatemedicinsku pomoć. Smatrajte se vrlo sretnim što sam spreman zaboraviti taj incident."

Pošao je natrag, ali L6we mu je još jednom prišao.

"Gospodine! Ponavljam da će neki od tih ljudi zasigurno umrijeti ako im se hitno ne pruži pomoć."

"Ovo je rat, poručnice. Na tisuće ljudi gine svaki dan. Doista si ne mogu priuštiti da mi se vozilo zakrči krvavim tijelima.Omogućavanje prijevoza za ranjene nije moja dužnost. U svakom slučaju, upravo sam na putu kako bih se pridružio svojoj diviziji.Imam mnogo važnijih poslova od besplatnog pre-voženja relativno nebitnih vojnika." Pročistio je grlo. "Mislim reći, nebitnih za općirazvoj događaja."

"Smijem li pitati koja je vaša divizija, gospodine?"

"Ne, ne smijete! Molim vas, sklonite mi se s puta prije no što budem prisiljen izdati naredbu svojim ljudima da zapucaju."

Vidio sam kako je L6we jako problijedio. Molio sam se da ne odustane u ovom trenutku. Kada bi on odustao, Porta i Maleni bipreuzeli stvar u svoje ruke, no L6we je znao biti vrlo tvrdoglav kada su u pitanju bili principi.

"Hoćete li ili nećete povesti moje ranjenike sa sobom?" upitao je glasom kojega čak niti jedan general-bojnik ne bi upotrijebio zaobraćanje drugom general-bojniku.

Nastala je stanka. Vidio sam kako dvojica Feldwebela izmjenjuju poglede, i instinktivno sam se pripremio za obračun. Međutim,prije no stoje ijedan hitac bio ispaljen, novo se vozilo pojavilo na sceni, lagani oklopni prevožnjak za ljudstvo. Zaustavio se u blizinii ugledali smo, na sjedalu pokraj vozačevog, brigadira iz SS. On se lijeno izvukao iz kabine i krenuo prema L6weu. Bio je vrlo visoki vitak, i imao široka ramena i mršavo, markantno lice. Uniforma mu je bila stara i izblijedjela, prekrivena prašinom s ceste, bezvidljivih obilježja na ovratniku. Bez obzira na to, prepoznali smo ga kao zapovjednika 12. tenkovske divizije. Bio je to "Oklopnik"Meyer, najmlađi brigadir u njemačkoj vojsci.

"Što se ovdje događa, poručnice?"

L6we gaje ukratko uputio u događanja. Sive su mu se oči suzile, a čvrsta čeljust se agresivno ukočila.

"Odbija prevesti vaše ranjenike?" upitao je.

"Odbija prevesti naše ranjenike", potvrdio je L6we, još uvijek vrlo blijed. "Prema njegovim vlastitim riječima, general-bojnik si nemože priuštiti da se njegovo vozilo zakrči krvavim tijelima."

Oklopnik Meyer svrnuo je svoj hladan, bistar pogled na general-bojnika, koji se sada s nelagodom trzao.

"Upravo sam na putu prema svojoj diviziji", rekao je brzo. "Ova budala od poručnika me, uz to što je oštetila moj automobilpucnjevima iz strojnice, zadržala uvredljivim primjedbama prošlih petnaest minuta."

"Kojoj se diviziji trebate priključiti, general-bojniče?"

"21. oklopnoj diviziji."

"Doista?" Oklopnik Meyer napućio je usne i zamišljeno podigao obrvu. "Čudno što ste to rekli. Upravo sam se ovoga trenutkarastao s generalom Baverlingom, koji je, kao što vi zasigurno znate, zapovjednik 21. oklopne. Sve što vam mogu reći, general-bojniče, jest to da ste se uputili u posve krivom smjeru ako vam je namjera priključiti se diviziji."

General-bojnik nervozno je grickao monokl.

"Optužujete li me to za dezerterstvo, gospodine?"

"Da, čini se da vas optužujem", promrmljao je Meyer, kao da mu je to tek sada palo na pamet. Kimnuo je prema L6weu. "Pobrini seza njega. Znaš što ti je činiti."

L6we je glavom pokazao prema Malenome, kojemu nije trebao poseban poziv. Pred očima dvaju zapanjenih Feldwe-bela, general-bojnika su odveli prema telegrafskom stupu pokraj ceste i pričvrstili ga za njega njegovim vlastitim ulaštenim kožnim remenom.L6we je pogledao prema Oklopniku Meye-ru, no on je samo neznatno slegnuo ramenima i okrenuo se.

General-bojnik umro je stravičnom smrću. Nestala je sva arogancija, vrišteći je molio za milost još u trenutku dok su hici iz NageMalenoga ulazili u njegovo srce i privodili mu život kraju. Njegova dvojica Feldwebela napustila su ga u prvom zgodnom trenutku,no pustili smo ih da odu i posvetili se smještaju ostalih ranjenika u udobni Mercedes. Kolona je krenula, a Oklopnik Meyer zadržaose samo kako bi se još rukovao s L6weom, a potom je otišao i on, nestavši u oblaku prašine na cesti.

Krenuli smo za njima pješice, iznenada se osjetivši klonuli duhom nakon naše početne radosti. Nismo dugo bili sami. Cestom jedošao motocikl koji se zaustavio pokraj nas. Bio je to Werner Krum, jedan od kurira. Donio nam je novosti da su neprijateljskitenkovi bili opaženi, te naređenje da držimo cestu do posljednjeg čovjeka i posljednjeg redenika municije. Poručnik L6we popravioje zavoj oko čela i promrmljao nešto za sebe.

"Druga desetina, u redu po jedan za mnom", zapovjedio je Stari Un, zabacivši svoju strojnicu na rame.

Stigli smo do malenog zaseoka, koji se sastojao od svega nekoliko razbacanih kućica. Prvi prizor koji nas je dočekao bilo jeraspadajuće tijelo dječaka. Uniforma mu je još uvijek bila nova i relativno čitava, ali meso mu je trunulo na kostima.

"Hajdemo ga pokopati", predložio je Stari Un. "Ne mogu živjeti ovdje dok me to gleda."

Bilo je lako iskopati grob u tom bogatom, mekom tlu. Na obližnjem polju vidjeli smo kako rastu cikla i cvjetača, i taj me prizor tolikoočarao da sam ostao ondje i zurio još dugo nakon što su ostali nabacali zemlju preko mladog lesa i nestali. Kada sam napokon stigaonatrag, pronašao sam ih u stanju uzbuđenja pomiješanog sa zabrinutošću zbog aktivnosti dvojice SS-ovaca koji su nam bilidodijeljeni. Činilo se kako oni nešto kuhaju u velikom loncu, no nisam mogao razabrati što. Stavili su poklopac tako da je lonac biogotovo hermetički zatvoren, i dok sam mu se približavao, ugledao sam Heidea kako čuči iza kola za sijeno i oprezno izviruje prekonjih.

"Što ti je?" upitao sam ga.

"Ništa. Samo sam razumniji od nekih!" rekao mije ljutito.

"Zašto? Što se ondje kuha? Dinamit?"

Heide je napućio usne.

"Kada to sve eksplodira, više ti neće biti tako smiješno!"

Otišao sam do Barcelone, koji se motao oko lonca.

"Što je ondje?" upitao sam ga.

"Piće", kratko mije odgovorio.

"Piće?" rekao sam. "Zastoje u loncu?"

"Kuha se. Bazgove bobice i šećer, u stanju fermentacije... Čekamo da eksplodira."

"Hej!" povikao je Maleni iznenada. "Zašto imate pričvršćen termometar?"

Ljudi iz SS-a ravnodušno su ga pogledali.

"Ako temperatura prijeđe iznad crvene oznake," objasnio je jedan od njih, "moguće je da će eksplodirati."

"Vi ste prokleto ludi!" povikao je Maleni, bacivši se u zaklon

zajedno s nama ostalima. "Već je iznad te oznake posljednjih deset minuta!"

Čovjek je samo slegnuo ramenima.

"Vrlo vjerojatno, ali nemamo baš mnogo vremena. Zar ne želite nešto popiti prije no što naiđu Jenkiji?"

Željeli smo, ali ne po cijenu da nam glave odlete s ramena. Mudro smo ostali u zaklonu sve dok opasnost nije prošla, a mješavinabila proglašena spremnom za konzumiranje. S obzirom na naše ponašanje, mislim da je to što su nam dvojica kuhara dopustili da jekušamo bilo poprilično velikodušno od njih. No, pustili su nam i daje dovršimo s njima. Kada je mješavine nestalo, svi smo bilisavršeno voljni riskirati glave da skuhamo drugu turu, tijekom čega smo bili prekinuti. Maleni je iznenada pokazao prema poljucikle.

"Evo osloboditelja! Jenkiji zasigurno imaju dobar nos za cugu!"

Panično smo se pripremili za borbu, no bilo ih je samo dvojica, bezbrižno su se probijali kroz blato, posve nesvjesni naše prisutnosti.

"Morat ćemo ih srediti", rekao je Stari Un.

"Šališ se!" protestirao je Porta. "Kome se da početi raditi nakon ovog što smo popili?"

Nitko nije htio, no kako bi nas se uvijek neka budala sjetila podsjetiti, bio je rat. Puni pića i poprilično nesigurni na nogama, skrilismo se u guštari i promatrali Amerikance koji su nam se približavali, ništa ne sumnjajući. Jedan od njih je bio desetnik, a drugiobičan vojnik. Prišli su nam smijući se i razgovarajući i uskočili u rov kojega smo si ranije iskopali. Nonšalantno smo izišli iz svogaskrovišta i stali ispred njih.

"Uhićeni ste!" povikao je Heide.

Iskočili su iz rova kao da ih je izbacio udar granate.

"Koga vraga ovdje radite?" upitao je desetnik.

"Udišemo zrak", odgovorio je Porta. "Imate li što protiv?"

"Naravno da imam. Rekli su nam da u ovom području nema prokletih Švaba!"

"Rekli bi ti oni bilo što ako imaju neke koristi od toga."

"Sjednite i osjećajte se kao kod kuće", predložio je Barcelona. "Imamo nekakve cuge na vatri."

Dvojica SS-ovaca, koji su posve izgubili zanimanje za ono što se događalo, već su pristavila sljedeću turu bazgove mješavine.Ovoga smo puta promatrali termometar, navijajući glasnim povicima svaki puta kada bi se živa u njemu pomakla za stupanj.

"Tvoji prijatelji", rekao je Heide, "su sigurno daleko odavde?"

"Prijatelji!" povikao je desetnik, iznenada obuzet bijesom. "Nemoj mi nikada više spomenuti tu hrpu govana!"

Nikada nismo saznali gdje su bili, niti kakav su prekršaj počinili. Činilo se kako je to bilo vezano, na neki čudan i nezamisliv način,za mjesta rođenja. Razabrali smo da su desetnik i vojnik bili iz Georgie, dok su njihovi nekadašnji prijatelji bili Njujorčani.

"A ja više volim i zadnjega Švabu od prokletog Njujorča-nina!" povikao je vojnik.

Srdačno smo mu zahvalili i bili poprilično prijateljski raspoloženi prema njemu.

"Prokleti Njujorčani su prokleti kreteni!" povikao je.

Do trenutka kada je naša mješavina od bazgovih bobica bila dovršena, svi smo se lijepo slagali. Dva sata kasnije, sjedili smo jednidrugima u krilu i ulagivali se.

"Kamo-kamo ste išli-kada-smo vas zaskočili?" upitao je Porta, okruglih očiju poput sove uz veliki trud koji je morao uložiti uizgovaranje svake riječi.

Desetnik je pogledom potražio vojnikovu podršku.

"Kud smo išli?"

Vojnik je slegnuo ramenima.

"Nemam pojma. Nisam znao da smo ikud išli."

"U pravu si. Mi nismo nikud išli." Okrenuo se natrag Porti. "Mi nismo nikud išli. Izgubili smo se."

Porta je sućutno podrignuo.

"Čovjek se mora izgubiti u ovoj prokletoj zemlji. Svaka prokleta cesta isto izgleda."

"Te proklete živice me najviše zbunjuju. Kako bismo, dovraga,

trebali razlikovati jednu prokletu živicu od druge proklete živice?"

"Hej!" povikao je vojnik iznenada. "Kako to da ja i ti još uvijek nismo mrtvi?"

Desetnik se počešao po glavi.

"Ne znam. Uvijek su nam govorili da prokleti Švabe ne uzimaju zarobljenike."

"Nama su uvijek govorili kako ta kopilad Jenkiji to ne rade", odvratio mu je Barcelona.

"To je prljava, prokleta laž!"

"Znate što smo vidjeli jednom?" izazivački je upitao Barcelona. "Jednoga od vaših Churchilla s njemačkim vojnikom koji je bioprivezan za kupolu bodljikavom žicom. Jebi me ako je to uzimanje zarobljenika!"

"I ja ću tebi nešto reći", rekao je desetnik žustro. "Voljan sam okladiti se u bilo koji iznos koji želiš da je posada tog tenka bilaskupina ušljivih pervertita iz New Yorka!"

Iznenada sam začuo korake koji su nam se približavali: poručnik L6we. Žurno sam dao znak Porti, koji je bez ikakve pompeodgurnuo dvojicu Amerikanaca s puta na dno rova. Stari Un uspravio se na noge, pomalo se zaljuljao i ostao u uspravnom položajuuz očito tešku muku.

"Ništa za prijaviti, gospodine."

Glas mu je odzvanjao iskrenošću; lice mu je bilo mirno.

"Smjestite svoju desetinu u selu", zapovjedio je L6we. "Jedan čovjek neka ostane vani sa strojnicom, i to bi trebalo biti dovoljno štose tiče stražarenja. Savjetujem vama ostalima da nadoknadite san i-" L6we je ušutio, a nosnice su mu se širile. "Feldwebelu Beier,osjećam alkohol!"

Jedan od ljudi iz SS-a, bez sumnje s najboljom namjerom, pojavio se pokraj L6wea s posudom punom pića.

"Hoćete li kušati, gospodine? To je bazgovo vino."

"Bazgovo vino?" rekao je L6we, zureći u ljepljivu crnu mješavinu u posudi: "Više mi nalikuje na motorno ulje."

"No, ima dobar okus, gospodine."

Lowe je sumnjičavo pogledao čovjeka.

"Pijan si!" Pogledao je i nas ostale. "Svi ste pijani! Ovog se trenutka dižite na noge... Druga satnijo, pokaži oružje!"

Nema potrebe naglašavati kako je taj zadatak bio previše za nas. Jadno smo se osovili na noge, međusobno se podupirući, nestabilnipoput kule od karata. Gregor je bio u alkoholnoj komi i nije čak mogao niti otvoriti oči.

Poručnik Lowe bio je bijesan. Pretpostavljam kako je to, u biti, bilo opravdano.

"Vi ste gomila pijanih imbecila! Pogledajte se - tako ste pijani da ne možete niti stajati na nogama! Ne može vas se ostaviti same nitina dva sata, a da ne napravite budale od sebe! Isuse Kriste, trebalo bi vas zatvoriti u dom za poremećene zločince, sve vas pijanebudale!"

Prišao je Gregoru i lagano ga udario u prsa. Gregor je istog trenutka pao na tlo i ostao ležati poput lesa, s ukočeno ispruženimnogama.

"Pogledajte to!" zagrmio je L6we, postavši previše uzbuđen sada, kad je dokazao svoje stajalište. "Kojeg bi vraga napravili kada binas neprijatelj iznenada napao?"

"Ubili bi ih?" rekao je Maleni upitno.

"Jezik za zube, Creutzfeld! Ono što me više brine jest što bi vi rekli u svoju obranu kada bi bojnik Hinka iznenada odlučio doći ukontrolu?"

"Dobar dan!" rekao je Maleni.

Ne vjerujem da je namjeravao biti smiješan. Bio je tako pijan da mu se to bez sumnje činilo dosjetljivom primjedbom, kojom bipozdravio nadređenog časnika kada bi ovaj došao u kontrolu. L6we je to, međutim, interpretirao kao čistu drskost. Krenuo je bijesnoprema Malenom, a ovaj je, sada potpuno zbunjen, ispustio svoju pušku na tlo.

"Bože na nebesima!" zavrištao je Lowe, koji se tresao od bijesa. Mahnito se okrenuo prema Starom Unu. "Feldvvebelu Beier, ovo jenajnediscipliniranija desetina u cijeloj satniji i ja vas za to smatram osobno odgovornim! Odmah otrijeznite te ljude. Nije me brigakako ćete to učiniti, nije me briga niti ako ćete trčati kroz ovo polje cikle cijelu noć, ali ako ja otkrijem

ijednog čovjeka iz ove desetine kako pati od posljedica konzumiranja alkohola kroz pola sata, sve ću vas dati na prokleti prijekisud!"

Odšetao je ponosno uzdignute glave. Maleni je čeznutlji- vo uzdahnuo.

"Nekako imam osjećaj kako nas više ne voli", rekao je.

"Tko ga za to može kriviti?" kiselo je odgovorio Stari Un.

Sagnuo se nad Gregora koji nije bio pri svijesti i počeo ga šamarati po obrazima i okretati mu glavu s jedne strane na drugu. Porta,koji je tiho nestao tijekom poručnikove tirade, sada se pojavio iz sjene obližnje kuće trijumfalno mašući bendžom i harmonikom.

"Pronašao sam orkestar!" povikao je.

"Možeš ga lijepo pospremiti natrag!" otresao se Stari Un. "Ako počneš svirati na tome, Čut će nas i pedeset kilometara daleko. Iupozoravam te, samo još neki problem s ovom desetinom, i svi ćemo se naći na tri dana u reštu kada se vratimo."

"Ako se vratimo", rekao je Porta, ne previše smeten.

Amerikanci su oprezno ispuzali iz rova i upitno zurili za likom poručnika L6wea koji se udaljavao.

"Ti bokca, oni su stvarno grubi prema vama, dečki", rekao je desetnik suosjećajno.

Uzeo je bendžo od Porte i odsvirao nekoliko akorda na njemu. Barcelona je istog trenutka zgrabio harmoniku, Porta je izvukaosvoju flautu, a Maleni usnu harmoniku.

"Isuse", rekao je Stari Un. "Zar se vi nikada nećete opametiti?"

"Prestari smo da sada stvaramo neke nove navike", rekao je Porta. "Hajdemo pokušati s Tri ljiljana. Spremni? Je"n, dva, tri -"

"Drei Lilien, drei Lilien glasno, smo pjevali Die pflanzt ich auf mein Grab... Tri ljiljana, tri ljiljana, posadit ću na svoj grob..."

J

Negdje u daljini zapucalo je topništvo, kao da odgovara na našu pjesmu. Slijedili smo pogledom blještave tragove granata, koje sunesumnjivo krenule prema Caenu. Nekoliko sekundi kasnije začuli smo eksplozije. A nekoliko sekundi nakon toga, cijelo je nebobilo osvijetljeno, a zrak je bio pun krhotina. Porta, s flautom na usnama, veselo je plesao oko rova poput nekog mitskog bića kojeslavi ljetni solsticij. Mi ostali smo bili pametniji od njega i potražili smo zaklon. Američki vojnik se bacio nauznak, Barcelonanaglavce u hrpu stajskog gnojiva, Winther, jedan od SS-ovaca, pokušao se skloniti u kokošinjac, pa se zaglavio u njegovimvratašcima, pola vani, a pola unutra. Oslobodio ga je Maleni, povukavši ga za nogu i tako srušivši cijelu tu klimavu konstrukciju okonjega. Kokoši su histerično poletjele na sve strane.

"Što se, dovraga, ovdje sada događa?"

Bio je to ponovno poručnik L6we. Dršćući sam se zgurio ispod hrpe praznih vreća i molio se da postanem nevidljiv. Porta je jošuvijek plesao i svirao svoju flautu, i sada su mu se Amerikanac i Maleni pridružili, s bendžom i usnom harmonikom, sva trojicaluđački skačući oko rova.

"Što ovaj Jenki traži ovdje?" upitao je poručnik.

Počeo si je probijati put prema naprijed kroz jato poludjelih kokoši, no prije no što je uspio proći, situacija se naglo i nevjerojatnopromijenila. Glasni pucnji iz strojnice proparali su noć. Osjetio sam kako meci kidaju vreće kojima sam bio pokriven, i u panici sampojurio naprijed prema ruševini koko-šinjca. Dok sam trčao, desetnik Amerikanac je glasno kriknuo, okrenuo se oko svoje osi isrušio na dno rova. Na obzoru su se odražavali likovi ljudi koji su trčali, i s užasom shvatio da su nam Englezi gotovo za vratom.Vidio sam njihove bajunete kako se presijavaju i njihove ruke već podignute kako bi nas počele zasipavati bombama. Nije bilokoristi od traženja zaklona, svatko se morao snaći sam u borbi prsa o prsa.

Branili smo se svim raspoloživim oružjima; noževima, vilama, lopatama, golim rukama. Bilo je teško u toj zbrci vidjeti bilo kakvudrugu svrhu osim preživljavanja, no na posljetku

sam uspio izboriti svoj put do mjesta gdje smo skrili strojnicu. Maleni mi se pridružio, pa smo je zajedno postavili. Nekoliko korakaispred sebe ugledali smo kako se Winther saginje kako bi uzeo bombu koja se nevino kotrljala prema nama. Prije no što ju je uspiobaciti natrag prema neprijatelju, eksplodirala mu je u lice. U sljedećem trenutku prema nama se više nije kotrljala bomba negoWintherova otkinuta glava. Barcelona je lijevim plućnim krilom zaustavio metak, a Gregor gaje, dašćući i krvareći poput svinje izrane na glavi, odvukao u relativnu sigurnost iza strojnice. Iako smo bili zabrinuti zbog Barcelone, nismo imali vremena zastati iprovjeriti u kakvom je stanju. Njegov i naši životi, i životi cijele desetine, sada su ovisili o toj strojnici.

Čim je bila spremna, Maleni mi je doviknuo da počnem pucati. Ovoga me puta nije trebalo dodatno poticati. Englezi su pobjeđivali, iznali su to, no tada su se počeli povlačiti pred pucnjevima iz strojnice, pa smo se mi mogli izvući, uz velike gubitke ljudstva iopreme, prešavši otvoreno polje zaklonjeni prokletim živicama kako bi ih nazvao poginuli Amerikanac. Zauzeli smo novi položaj unekim ruševinama nekoliko kilometara dalje. Barcelona je bio živ, ali u lošem stanju. Bilo je očito da mu je trebala hitna medicinskapomoć, i dok se pripremao prijevoz, okupili smo se oko njegovih nosila i počeli ga natrpavati svim cigaretama i novcem koje smoimali kod sebe.

t Barcelona je mrzovoljno jecao, slab zbog gubitka krvi i kukao

; da ga ne šaljemo od sebe.

1 "Što vi mislite da sam ja?" stenjao je. "Prokleta beba?"

"U svakom slučaju, upravo se tako ponašaš", rekao je L6-we strogo. Stavio je ruku Barceloni na rame. "Savršeno dobro znaš da jebolnica jedino mjesto za tebe. Zašto se ne zahvališ svojoj sretnoj zvijezdi što si još uvijek živ i što se možeš veseliti lijepom dugomodmoru? Mnogi od nas bili bi presretni da su sada na tvom mjestu."

"Rat će već biti gotov kad se ja vratim", požalio se slabašnim glasom.

"Nisi ti te sreće", prokomentirao je Maleni.

L6we se nasmijao.

"Ne budi smiješan, rat se ne može završiti bez tebe! Reći ću ti nešto, vratit ćeš se ti nama za mjesec dana. Evo ti -" Pretražio je svojedžepove, pronašao prazan paketić cigareta i svoj zlatni upaljač. Junački, pružio mu je upaljač. "Uzmi ovo. To ti je za sreću. Sve ćeproći u redu."

Jedini dostupni prijevoz bio je motocikl. Umotali smo ga u pokrivače i plahtu i namjestili ga što smo udobnije mogli u prikolicu sastrane, sa strojnicom na koljenima, u slučaju da mu zatreba, a potom stali i tužno mu mahali dok je odlazio u tamu.

"U redu", rekao je L6we umorno. "Postrojite se da vidimo kakvi su nam gubici."

Zapovjednici svake desetine izvršili su prebrojavanje i prijavili broj mrtvih i nestalih. Potom je kurir bio poslan u stožer pukovnije.Pet minuta kasnije, neprijatelj nam je ponovno bio za vratom. U tom je trenutku Porta imao dalekozor na očima. Metak mu ga jeizbio iz ruke, a on je zapanjeno promatrao komadiće stakla. Da nije bilo tog dalekozora, Porta bi zasigurno bio mrtav čovjek.

Neprijateljske jedinice nadirale su prema nama iz dva smjera odjednom. Ponovno smo bili prisiljeni povući se. Posrtao sam zaostatkom desetine, a strojnica je davala sve od sebe kako bih se ja sapleo o nju. Bilo je trenutaka kada sam želio da nisam najboljistrojničar u satniji. Bilo je trenutaka kada sam želio da netko drugi vuče tu prokletu stvar sa sobom usred neprijateljske vatre. Ručnabomba dokotrljala se prema meni. Divljački sam je šutnuo s puta i imao sam zadovoljstvo vidjeti kako je eksplodirala ispred dvojicevojnika u kaki uniformama. Tako im i treba, kopilad jedna! Oni se nisu morali mučiti vukući tešku strojnicu.

Dostigao sam ostale i ostao zaklonjen uzvišenim tlom. Poručnik L6we je ponovno galamio zbog nekakvog prekršaja. Prijetio im jevjerojatno već tisućiti put u prošlih tjedan dana kako će ih sve otjerati pred vojni sud. Činilo se daje Maleni nestao, i da nitko nijevidio daje poginuo, i daje L6we, poznavajući

Malenog, bio sklon mišljenju daje on zanemario naređenje da se povuče.

"Bio je ovdje malo prije", rekao je Stari Un u njegovu obranu.

"Nije me briga gdje je bio malo prije! Zanima me gdje je sada! Zar nemate nikakvu kontrolu nad svojom desetinom, Feld-webeluBeier?"

"Nad nekima od njih", rekao je Stari Un. Uputio je oštar pogled u Portinom smjeru. "Nad nekima i ne."

"Imam ozbiljnu namjeru sve vas dati na sud!"

Legionar je nemarno slegnuo ramenima.

"Ako vas to zabavlja", rekao je i okrenuo se u suprotnu stranu.

"Što si rekao?" povikao je L6we. "Usuđuješ se tako obraćati jednom časniku, ti - ti francuski štakore!"

Legionar mu se nadmoćno osmjehnuo.

"Oprostite mi, gospodine", skrušeno sam rekao.

Okrenuo se prema meni.

"Da? Što je sad, Hassel?"

"Samo sam mislio kako će vam biti drago saznati da još uvijek imam strojnicu sa sobom, gospodine."

"Za ime božje!"

Poručnik je u očaju podigao stisnutu šaku i ponovno odjurio. Ostatak noći proveli smo relativno mirno, nisu nam smetali nineprijatelji niti časnici.

Pred jutro, pojavio se i Maleni. Došao je preko brda, zviž-dućući, nimalo zabrinut, baš kao da je planinar u ranojutarnjoj šetnji. Ispodsvake ruke nosio je po jednu veliku limenku džema. Sjeli smo i zurili u njega, širom razjapljenih usta. Počeo je vikati prema nama jošiz daljine.

"Zašto ste svi tako zdimili? Trebali ste malo pričekati. Na kraju sam ostao posve sam na tom mjestu... Nabavio sam trideset i jedanzlatni zub! Bio je jedan narednik, imao je cijelu čeljust napravljenu od zlata... Trebali ste biti ondje, bio je to pravi prizor!"

"Dijelimo na pola?" upitao je Porta, pohlepno promatrajući dvije krcate vrećice koje su visjele Malenom o pojasu.

"Crkni!" rekao je Maleni, zakopčavši jaknu.

Imali smo jedva dovoljno vremena da popijemo kavu i pojedemo nešto kruha s putrom, nakon čega je stigao niz novih naredbi:druga desetina ide u izvidnicu prema sjeverozapadu, prema šumi kod Cerisa. Pukovnija je morala saznati nalazi li se uneprijateljskim rukama.

Konačno jednom nije kišilo. Sunce se bilo uzdiglo visoko iznad nas prije no što smo bili na terenu sat vremena, i sve u svemu,mislim kako sam ipak trebao poželjeti uobičajene pljuskove. Odjeća koja vam se lijepi za leda od znoja još je strasnija od odjeće kojavam se lijepi za leda od kiše. Stari Un, koji je odlučio biti strog prema nama, odbio je čak i petomi-nutnu pauzu sve dok ne ispunimosvoj zadatak.

Ušli smo u šumu i počeli se oprezno kretati kroz nju, s oružjem spremnim da odgovori i na najmanji znak neprilika. Iznenada, s našedesne strane, začuli su se zvuči ljudske aktivnosti. Stari Un podigao je ruku. Osluškivali smo, no nismo mogli razabrati što sedogađa. Tiho smo krenuli naprijed - i zapanjeno stali pred prizorom koji nam se našao pred očima. Bilo je to pravo selo od ljepenkeusred šume. Vidjeli smo šestoricu ljudi u američkim uniformama kako nešto marljivo rade između bačvi s gorivom i velikih hrpabombi. Četiri kamiona stajala su spremna, a za svaki je bila prikvačena prikolica visoko nakrcana kutijama municije.

"Dovraga!" rekao je Porta. "To je skladište oružja!"

"Što ćemo sad?" prosiktao sam.

"Čekati i vidjeti što će se dogoditi. Ne znamo koliko ih je ovdje."

"Ako su samo ova šestorica, mislim da bismo ih odmah trebali pokušati napasti", predložio je Porta, naslonivši strojnicu na rame.

"Nije me briga niti ako ih ima šezdeset i šest", rekao je Maleni, sa svojom uobičajenom žudnjom za krvlju.

"Ostavi to", otresao se Legionar, gurnuvši ruku Malenog kada je vidio kako poseže za revolverom.

Jedan od Amerikanaca udaljio se od svojih suboraca i počeo

hodati prema nama. Činilo se kako nas nije primijetio, i očigledno je krenuo prema stablima iz nekog svog razloga. Pokraj sebe,osjetio sam kako Legionar napinje mišiće, spreman za akciju. Čovjek nije imao vremena niti pisnuti, a Legionar mu je na način kakoje to naučio u Legiji stranaca jednom rukom obuhvatio vrat, a drugom zabio nož u leda.

Preostala petorica marljivo su utovarivala bačve goriva u jednu od prikolica. Stari Un pokazao je glavom prema nama. Tiho smootpuzali naprijed, kradomice prešavši čistinu, brižljivo spuštajući stopala na tlo, kako nas je to naučio Legionar. Jedan od njihokrenuo je glavu u posljednjem trenutku. Drugi su bili uhvaćeni na prepad. Skočili smo naprijed poput pantera i utišali ih vjerojatno iprije no što su shvatili što se događa. Bila je to vještina koju smo svladali iz nužde dok smo se borili u Rusiji.

Stari Un pogledao je oko sebe i upro prstom prema dugoj, niskoj montažnoj zgradi. Prikrali smo joj se i oprezno provirili krozprozore. Unutra, ljudi su sjedili za dva velika stola i do-ručkovali. Vani su bez sumnje bili stražari koji su čuvali ulaz unutra.Legionar i Maleni krenuli su u suprotnim smjerovima kako bi se pozabavili njima. Mi ostali smo izvukli ručne bombe.

Niz eksplozija. Ljudi koji su sjedili za stolovima poletjeli su u zrak, pali naprijed nosovima u svoje porcije. Vidjeli smo kako Maleni iLegionar upadaju kroz vrata na suprotnoj strani, i kako prestravljena skupina ljudi istrčava iz tuš kabina, stežući vlažne ručnike okogolih tijela. Pali su pokošeni Legionarevom strojnicom, i na znak Starog Una, skočili smo i ušli unutra kroz prozore.

"U redu, obustavite vatru! Previše goriva je na podu."

"Hej, pogledajte ovo!" povikao je Maleni, koji je otvorio još jedna vrata i iza njih pronašao provizorni kuhinjski ormar.

"Hrana!" povikao je Porta, skočivši prema njemu.

Stari Un ga je pokušao zadržati, no bilo je prekasno. Maleni je već bio otvorio prvu bocu viskija; Porta je već zario bajunetu u prvulimenku ananasa.

"Ostavite to na miru!" zagrmio je Stari Un.

"Imaj srca", rekao je Gregor. "Nisam vidio toliko hrane otkad je počeo rat." Požurio je kako bi se pridružio dvojici pobunjenika iveselo uzviknuo: "Šampanjac!"

Doista, bilo je to previše. Pojurio sam naprijed s ostalima i zgrabio bocu. Pod je uskoro bio mokar, a čepovi su veselo plovili moremšampanjca. Dok smo mi ostali pili, Porta je grozničavo trpao u veliki lonac svaki komad hrane kojega se mogao dočepati;konzerviranu govedinu, mesne okruglice, krumpire, rajčice, slaninu, jaja, maslac, sir...

"Zašto nisam rođen kao Jenki?" uzdahnuo je, blaženo miješajući sadržaj lonca drvenom kutlačom.

Stari Un ljutito je zarežao, no činilo se kako Maleni dijeli Portino mišljenje. Uzeo je američki gornji dio uniforme s naslona stolice iugurao se u njega, poderavši pri tome sve šavove. Čep s boce šampanjca pogodio gaje točno u potiljak.

"Mrtav si, mrtav si!" zapjevušio je Heide, pijano se prisjećajući dana svoje mladosti.

Glupo je zahihotao kada je Maleni bacio praznu bocu prema njemu. Zrak je uskoro bio pun letećih projektila.

"Prestanite se glupirati i dođite jesti", povikao je Porta kako bi nadglasao buku.

Bilo je to poput sna o bakanalijama. Samo za divno čudo, bilo je to stvarno.

"Prava je šteta što će stari Blesavko ovo propustiti", promrmljao sam, misleći na ranjenog Barcelonu i odsutno si nasi-pao šampanjacu uho umjesto usta.

"Upozoravam vas", rekao je Stari Un ozbiljno. "Odričem se svake odgovornosti za ovu orgiju. Otvoreno ste mi se suprotstavili soružjem u rukama." Podrignuo je i pokušao se pretvarati da nije. "Upozoravam vas", ponovio je. "Sve sam zapisao u svojuknjižicu."

"To se da lako riješiti", rekao je Porta. Zgrabio je knjižicu i temeljito je namočio u lonac. "Popij još malo šampanjca, to će ti pomoćida malo manje razmišljaš."

Maleni se veselo smiješio svima. Lice mu je sjalo od masti i dobre volje.

"Adolf nikada nikoga nije ovako počastio", rekao je. "Pisat ću gospodinu Eisenhoweru i pitati jel" se mogu pridružiti njegovojbandi."

Gozba se nastavljala. Stari Un se nevoljko pridružio. Heide je pronašao bačvicu konjaka, pa smo je cijelu popili. Nakon toga smopočeli igrati igre. Bedaste, dječje igre popraćene smijehom i gmbim šalama. Uspentrao sam se na drvo pretvarajući se - i bez sumnjevjerujući u to - da sam majmun. Jedini plodovi koje sam uspio pronaći bile su ručne bombe, pa sam ih nasumce bacao na tlo ispodsebe. Nekim čudom, nitko nije poginuo. Maleni i Porta zapalili su bačvu goriva i počeli preskakati plamen, sve dok Maleni nije paoposred njega i gotovo izgorio. Pojurili smo prema njemu s aparatom za gašenje i na-špricali ga od glave do pete, nakon čega jeizgledao poput ogromnog snjegovića. Legionar je, na svoj usamljenički način, ozbiljno miješao svaku moguću kombinaciju pića;ruma, konjaka i viskija, brendija i votke, mentol likera, a Gregor je trčao uokolo lajući poput psa i spotičući ljude.

Iznenada se iza stabala začuo dobro poznati glas. Vrlo ljutit.

"Ovoga ste puta doista pretjerali! Gdje je Feldvvebel Beier?"

Prestali smo s bakanalijama i stajali zijevajući, kada se poručnik L6we pojavio poput crnog oblaka između nas, a ostatak satnije izanjega.

"Gdje je?" ljutito je ponovio.

Duga potraga pronašla je Starog Una izvaljenog na leđima, hrčući poput svinje, s ručnom bombom u svakoj ruci.

"Pokušao nas je zaustaviti", rekao sam sa slabašnim i zbunjenim osjećajem odanosti prema Starom Unu. "Suprotstavili smo mu se -otvoreno smo mu se suprotstavili - s oružjem u rukama."

"Upisao je sve u svoju knjižicu", dodao je Heide.

"Knjižica mu je u loncu!"

Gregor je zavrištao od smijeha i ponovno počeo lajati poput psa. Poručnik L6we je zarikao. Samo je otvorio usta i zari-kao. Riječinisu bile potrebne.

"Pst!" upozorio je Stari Un, na posljetku otvorivši oči. "Dovest ćete neprijatelja točno na nas."

"Evo vam jedan specijalitet iz Legije stranaca", ponudio je Maleni poručnika.

Pružio mu je čašu koja je sadržavala bog zna kakvu mješavinu pića. Poručnik mu je nezahvalno izbio čašu iz ruke i tekućina serazlila po njegovoj uniformi.

"Pogledajte što ste učinili", rekao je Maleni.

Iz džepa je izvukao prljavi komad tkanine. Nagnuo se naprijed kako bi obrisao poručnikovu uniformu, pijano zateturao i ispružio

obje ruke kako bi uhvatio ravnotežu. On i L6we pali su na tlo, zagrljeni, no ne baš ljubavno. L6we, koji je bio trijezan, bio je prvikoji se podigao. Maleni se držao za njegovu nogu, pokušavajući uspraviti svoje golemo tijelo, a Lowe gaje šutnuo i ponovnoodbacio na tlo.

"Naopačke je obukao gaće", rekao mi je Gregor važno. "Loše je raspoložen."

"Prije bih rekao da ima lošu narav."

Maleni se uspravio na noge, ponovno pao na poručnika, i ponovno su se obrušili prema tlu u obliku letećeg klupka s rukama inogama.

"Pogledaj ovo!" rekao je Heide prijekorno. "Časnik koji se spušta tako nisko da se valja s jednim od svojih vojnika. Volio bih čutišto bi o tome rekao vojni sud."

Dok su se poručnik i Maleni kotrljali po tlu jedan drugom u zagrljaju, ostatak satnije se, uz glasne urlike oduševljenja, bacio naostatke koji su ostali iza nas. Čuli smo poznati i omiljeni zvuk otvaranja boca šampanjca; čuli smo kako se razbijaju boce, čuli smozveckanje noževa i vilica. Bilo je jasno da naši suborci nisu imali namjeru propustiti gozbu. Vidio sam kako je jedan od njih zapucaoiz svog revolvera u bačvu ruma i počeo ga gutati dok je šikljao van. Limenka govedine izletjela je kroz prozor, a slijedila ju je praznaboca votke. Treća desetina bombardirala je četvrtu jajima. Osjetio sam gotovo sažaljenje dok sam razmišljao o poručniku L6weu,koji je nemoćno stajao usred svega toga. Nisam mu zamjerio što se razbjesnio na nas.

"Ne zamjeram vam, gospodine", rekao sam ljubazno. "To što ste se naljutili na nas, hoću reći. Razumijem kako se osjećate."

Pogled koji mi je uputio odisao je čistom mržnjom. Bio sam pomalo zbunjen, priznajem, ali ipak sam ustrajao.

"Kad biste samo malo i vi popili, gospodine, možda biste se osjećali malo bolje."

L6we je podigao obje šake iznad glve.

"Visjet ćeš zbog ovoga!" rekao je. "Svi vi, svi ćete visjeti zbog ovoga!"

Gregor je istog trenutka otrčao do najbližeg stabla i ovje-sio se za granu, podižući i spuštajući noge i kreveljeći se poput majmuna.Maleni gaje spremno počeo gađati kamenjem, a ja, pomalo ljubomoran jer sam ipak bio prvi koji se sjetio igrati majmuna, sam sebacio prema njegovim nogama i pokušao ga zbaciti sa stabla. Uskoro smo se sva trojica našli u hrpi na tlu i zaboravili da poručnikL6we uopće i postoji.

Vjerojatno je Porta bio onaj koji nam je zadao konačni udarac u glave. Porta je sigurno bio onaj tko je poludio za upravljačembuldožera i uzrokovao rušenje cijele montažne zgrade. Čuo sam kako poručnik L6we vrišti negdje i samo sam razabrao riječi"pljačka i krađa", i čuo sam Portu kako reve poput magarca i izjavljuje kako je od sada pripadnik američke vojske i kako ima razlogaza vjerovati kako su Švabe u logoru. Nakon toga mi se lice našlo na putanji nečije čizme, i ništa više nisam čuo, sve dok me nijeprobudila razorna eksplozija, nakon čega sam ugledao cijeli logor oko sebe u plamenu.

S obzirom na to daje najmanje 99 posto pripadnika naše satnije bilo gotovo posve ludo od alkohola, može se pohvalno izjasniti ovojnoj obuci, jer nije bio izgubljen niti jedan život, niti je itko bio ozlijeđen, osim šljiva na očima i slomljenih zuba, koji suneizbježna posljedica svake pijanke.

"Nije bila loša gozba", rekao je Maleni dok smo marširali natrag u bazu. "Moramo to jednom ponoviti." ,

OSMO POGLAVLJE

U uredima Gestapa u Aveniji Foch, komesar Helmuth Bernhard, desetina IV2A, ispitivao je novinara Pierrea Bro-ssolettea.Brossolette je bio pokupljen na plaži u Normandiji, dok je pokušavao prebjeći u Englesku i ondje otkriti planove za ustanak uParizu. Helmuth Bernhard bio je tek posljednji u dugom nizu ispitivača.

Gestapo je bio posve svjestan Brossoletteovih namjera da ode u Englesku. Ono što su htjeli znati bila su imena njegovih suradnika, ioni su taj cilj pokušavali ostvariti uz svu uobičajenu okrutnost.

Sam Bernhard imao je mnogo suptilnije metode od svojih prethodnika, i u svakom slučaju, kada je Brossolette došao pod njegovunadležnost, bilo je posve jasno da će ga bilo kakvo daljnje fizičko mučenje vjerojatno ubiti prije no što oni išta od njega saznaju. Većsu mu slomili noge na nekoliko mjesta, tako da se sada mogao samo vući uz bolove po podu na rukama i taktovima. Bernhard, kojiga je izvježbanim okom promatrao, odlučio je daje došao trenutak za rafiniraniji oblik uvjeravanja. Uz pravi tretman, uskoro će seslomiti.

Na nesreću za Bernharda, Brossolette je i sam bio svjestan da se bliži kraju svojih snaga. Stoga se, u posljednjem naletu otpora,uspio baciti s prozora na najvišem katu u jednom trenutku nepažnje njegovih čuvara. Njegov pad bio je prekinut na pola putakamenim balkonom. Gestapovci su izjurili van točno na vrijeme da bi ga vidjeli kako se odbija od balkona i pada na tlo ispod. Bio jemrtav prije no što su uspjeli stići do njega. Te je noći osam talaca za odmazdu bilo ubijeno.

GENERAL VON CHOLTITZ POSJEĆUJE HIMMLERA

SS-ov Reichsfuhrer Heinrich Himmler smjestio je sebe i svoje osoblje u dvorac nedaleko od Salzburga. Visoki, natmureni SS-ovcičuvali su stražu danju i noću oko cijelog dvorca. Bili su to ljudi iz Himmlerove vlastite posebne SS-ove satnije, fanatični oklopnici izTotenkopf divizije - jedine SS-ove divizije koja je nosila svilom izvezene mrtvačke glave na ovratnicima.

Sada su postojali već deset godina, i tijekom tog vremena, četvorica zapovjednika, koji su postali neprijateljima Reichs-fuhrera,nestala su bez traga. "T" divizija primala je sve zapovijedi izravno od Himmlera, i samo od njega, i nisu morali polagati računenikome drugome. Hitler ih je mrzio i nije im vjerovao.

Tri velika vozila zaustavila su se pred ulazom u dvorac. General iz pješačke divizije polako se i teško uspinjao stubama, a nanjihovom vrhu dočekao gaje Sturmbannfuhrer iz SS-a i hitro mu uzeo aktovku.

"Oprostite zbog ovoga, gospodine", rekao je čovjek iz SS-a službeno. "Nove naredbe, na snazi od 20. srpnja... I samReichsmarschall bi ih se morao pridržavati!"

"Možda ćete mi oduzeti i revolver?" kiselo je rekao general.

"Ne, njega možete zadržati, gospodine... Izvolite za mnom."

Posjetitelj je bio uveden u veliki ured Reichsfuhrera, i njih dvojica su se pozdravili u skladu s novim propisom, na snazi također od20. srpnja.

"General Dietrich von Choltitz, gospodine", najavio gaje Sturmbannfuhrer. "Ovdje je kako bi podnio izvješće."

"Oh, da." Himmler je ustao iz naslonjača i pružio mu ruku. "Želim vam dobrodošlicu, generale. Drago mije što smo se upoznali...Smijem li vam čestitati na unaprjeđenju? Od pukovnika do generala za tri godine! To nije loše. Uopće nije

loše. Čak niti naši časnici u SS-u obično ne napreduju tom brzinom!"

General von Choltitz blijedo se nasmiješio pohvali Reichsfuhrera. Himmler gaje povjerljivo uhvatio za ruku.

"Dakle, recite mi, kako stvari stoje u Parizu? Uspijevate li održati Francuze na njihovom mjestu?"

"Uspijevam", rekao je von Choltitz tmurno.

"Težak je to posao." Himmler je ohrabrujuće kimnuo glavom, a potom pokazao prstom prema križu kojega je von Choltitz imao okovrata. "Suvenir iz Rotterdama, pretpostavljam?"

"Suvenir iz Rotterdama, da."

Himmler se nasmijao.

"Osamnaesti svibnja 1940.!"

"Imate izvanredno pamćenje, Reichsfuhreru."

"Upravo tako. I moram ga imati u svom poslu." Himmler se odvojio od generala i otišao do svog radnog stola, koji je bio zatrpanhrpama papira, kuverti i dokumenata. "Kao što vidite, imam dovoljno umne prakse! Hrpa se povećava svakog dana. Tako je jošotkad sam se počeo baviti unutrašnjim poslovima... Okruženi smo neprijateljima i izdajicama! Neprijateljima i izdajicama! Što vimislite o ovome?"

Gurnuo je nekakav dokument prema von Choltitzu, koji gaje mirno prihvatio i pročitao bez ikakvog odavanja osjećaja.

"U ime njemačkog naroda, gospoda Elfriede Scholtz, djevojački Remarque, je optužena kako slijedi:

Daje tijekom nekoliko mjeseci imala defetističke stavove, zahtijevajući smjenjivanje Ftihrera, izjavljujući kako su naši vojnici tektopovsko meso, itd. Da je provodila fanatičnu propagandnu kampanju protiv Trećeg Reicha. Osoba koja ju je pro-kazala, i koja jezapravo njezina bivša stanodavka, dodala je obavijest da gospoda Scholtz nikada nije vjerovala u konačnu pobjedu i to je mnogoputa govorila. Rečeno je da je gospoda Scholtz bila pod snažnim utjecajem poznatog romana kojega je napisao njezin brat, ErichMaria Remarque, Na zapadu ništa novo. Međutim, ovo se teško može priznati kao olakšavajuća okolnost,

jer prema vlastitom iskazu, optužena nije vidjela svoga brata trinaest godina."

General von Choltitz je u tišini, bez ikakva komentara, vratio dokument natrag Reichsfuhreru. Himmler gaje bijesno odbacio na stol.

"Smrt je gotovo previše dobra za ovakve ljude!"

Potražio je medu svojim papirima još neki primjer kojega bi mogao pokazati generalu, no za oko mu je zapeo dokument označen sa"stroga tajna", pa gaje namršteno podigao, i kratko pregledao. Bio je to detaljan popis svih satova, narukvica, na-liv-pera, naočala,prstenja, satova s lancem itd., koji su bili "pokupljeni" u deportacijskim logorima. Himmler je pročistio grlo, pažljivo presložiodokument tri puta i skrio ga s pogleda znatiželjnicima. Ovo je bio podatak kojega ne bi pokazao von Choltitzu, bez obzira kolikometeorski bio njegov uspon od čina pukovnika.

"Generale" - iznenada se okrenuo prema njemu - "kako vam je Fiihrer već rekao u Wolfsschanzeu, on želi da Pariz bude sravnjen sazemljom. Pozvao sam vas ovamo kako bih vas upitao zašto niste još počeli provoditi ovu naredbu... Moji agenti su mi rekli kakoživot u Parizu teče svojim uobičajenim tijekom, s izuzetkom jedne ili dvaju malenih - epizoda, hoćemo li ih tako nazvati? - koje semogu povezati s takozvanim Pokretom otpora."

Von Choltitz gotovo je neprimjetno slegnuo ramenima.

"Reichsfuhreru, nemam ni dovoljno ljudi, niti dovoljno oružja. Topovi nikako da stignu, nitko ne zna gdje su... I ne samo to, nisamdobio niti nove jedinice koje su mi bile obećane."

"Dobit ćete sve što vam je potrebno", rekao je Himmler teatralno. "Upravo u ovom trenutku pregrupiram dvije pukovnije naoružaneraketnim baterijama. Tor i Gama su na putu, a ja sam već izdao naređenja Modelu da vam pošalje kažnjenič-ku pukovniju tenkova -oni su stvarno tvrdi orasi, to vam mogu obećati! Oni će napraviti što god želite, ići kamo god želite... Oslanjam se na vas, Choltitz,sto posto, i malo je drugih časnika

kojima bih to mogao reći. Nadam se da ću vas uskoro vidjeti u uniformi SS-ovog Obergruppenfuhrera!"

Na večeri te noći, von Choltitz je bio posjednut Himmleru zdesna. Prekrasni srebrni pribor za jelo stigao je izravno s rumunjskogadvora, no sam obrok je bio relativno spartanski, a lica okupljenih časnika jasno su odražavala što su oni mislili o tome. Sam jeHimmler odlučio koji će se gosti moći poslužiti još jednom. Krupni konjički general, kojemu je bila dozvoljena samo jedna bijednaporcija, bio je primijećen kako se mrmljajući žali stoje bio odvučen od svoje bogate trpeze zbog nesumnjive časti, no neštosumnjivijeg zadovoljstva biti Himm-lerovim gostom. Jedan je bojnik izvadio cigaru iz džepa i s uživanjem je provukao ispodnosnica, no oštar pogled prestravljenog domaćina natjerao ga je da je istoga trenutka spremi. Himmler je mrzio duhan. Kava instantje bila poslužena u susjednoj prostoriji. Po jedna šalica za svakoga, a samo su privilegirani mogli dobiti i čašicu konjaka. Kada su seustali od stola nakon večere, Reichsfuhrer je dao znak da želi razmijeniti nekoliko riječi s generalom koji je dobio zadatak boriti seprotiv partizanskog pokreta u Jugoslaviji.

"Oberfuhreru Strauch, čuo sam kako ste nedavno odgodili izvršenje smaknuća skupine neprijateljskih članova pokreta otpora. Ovoje drugi puta da se to dogodilo otkada ste postavljeni na svoje mjesto. Ovo je već drugi dokaz vaše neoprostive slabosti... Zašto?"

"Reichsfuhreru, skupina o kojoj pričamo sastojala se od šest žena i dva dvanaestogodišnja dječaka -"

"Dragi moj Strauch, oduzimate mi dah! Šest žena i dva dvanaestogodišnja dječaka! Pa nisu li žene i dječaci jednako sposobni izvršitisabotažu kao i odrasli muškarci? Posebice ako znaju da bi se mogli izvući? Doista se morate riješiti te apsurdne osjećajnosti! Nije mebriga tko je u pitanju, muškarac, žena ili dijete, časna sestra ili svećenik, ili malene bebe s oružjem - ako se usude podići i jedan prstprotiv nas, zavrnite im vratove! Shvaćate li me?"

Nastala je tišina.

"Koliko zatvorenika imate trenutačno u Beogradu?" upitao je Himmler iznenada.

Izmučeni Strauch spustio je pogled.

"Dvije tisuće i devetsto, Reichsfuhreru."

"Loše ste obaviješteni", rekao je Himmler kratko. "Čini se da ja znam više o vašim poslovima od vas... U Beogradu ima točno 3.218zatvorenika. Vaši sudovi obrade samo pedeset slučajeva dnevno. To nije dovoljno. Morat ćete barem udvostručiti tu brojku."

Strauch je otvorio usta kako bi protestirao, no Himmler ga je prekinuo.

"Ako vam manjka sudaca, tada ih zaposlite još! Dovucite ih s ulica ako je potrebno... Zaboga, pa ne moraju biti kvalificirani! Samoupamtite, dragi moj Strauch, daje određena količina grubosti neophodna ako mislimo dobiti ovaj rat. A dobit ćemo ga, u to nesumnjajte. No u međuvremenu, naš je opstanak u pitanju. Saveznici neće imati milosti, i to ne pokušavaju tajiti. Samo upamtite tokada u budućnosti padnete u iskušenje da budete sentimentalni prema ženama i djeci."

Kada su se kasnije Himmler i von Choltitz vratili u veliku konferencijsku dvoranu, pojavio se jedan topnički časnik s velikim planomPariza, kojega je raširio ispred njih na stolu. Njih su se dvojica nagnuli nad njega.

"Prema mojim stručnjacima," rekao je Himmler, "cijeli bi grad mogao biti paraliziran kada bi se uništili mostovi. Uspjeli smo sedokopati starog izvješća koje govori o različitim depoima municije na koje su svi zaboravili. Otkrili smo nekoliko njih i očito će namposlužiti, ali prije no što išta doista možemo učiniti, nužno je da slomimo Pokret otpora... Nužno, čujete li me? Nakon Židova,Francuzi su naši najgori neprijatelji. To su bili stoljećima."

Himmler se uspravio i ostao stajati pokraj stola, promatrajući von Choltitza.

"Znamo da u Parizu postoje dvije organizacije Pokreta otpora. Jedna je komunistička, a vodi je sanjar koji se odijeva u uniformu istavlja odlikovanja na koja nema pravo. Moji su ga

ljudi susreli nekoliko puta. Usput, komunisti su daleko opasniji od one druge skupine... Drugom zapovijeda skupina intelektualacakoji tvrde da rade za de Gaullea. Naš cilj mora biti okrenuti te dvije skupine jednu protiv druge, natjerati ih da se unište i poštede nastoga posla. Shvaćate li me?"

"Savršeno."

"Dobro... Zapravo, komunisti su već na najboljem putu. Ne mogu podnijeti intelektualce i neće ih trebati mnogo poticati da obave tajposao za nas. Koristit ćemo ih dok nam budu bili potrebni, a potom ih se riješiti."

"Kakve će mi jedinice biti na raspolaganju?" izravno je upitao von Choltitz.

Himmler ga je pogledao.

"Ahj da ... vaše jedinice ... Dat ću vam 19. SS-ovu oklopnu diviziju Letland i 20. SS-ovu oklopnu diviziju Estland. Obje sutrenutačno u Danskoj. Osim toga, možete dobiti dvije pukovnije Feldgendarmerie iz Poljske i 35. SS-ovu policijsku gre-nadir-diviziju... Moji stručnjaci su procijenili da će vam trebati otprilike dvanaest dana kako biste minirali grad. Za taj posao ću vam dati912. inženjerijsku i kažnjeničku 27. oklopnu. Kako vam to odgovara?"

"Vrlo dobro doista, Reichsfuhreru... ako doista i stignu. Ako ne dođu, tada će moj zadatak, na žalost, biti nemoguće obaviti."

"Generale von Choltitz, ne govorite mi o onome što je nemoguće! Već ste dva puta u ovom ratu učinili nemoguće - u Rotterdamu iSevastopolju. Ono što ste jednom učinili, možete i ponoviti. Zapamtite, oslanjam se na vas sto posto."

Von Choltitz se okrenuo i diskretno stavio tabletu za smirenje u usta. Njegovi prijašnji poduhvati visjeli su mu za vratom poputkamenja. Mogao je predvidjeti da će ako itko dobije manje ljudi, to biti upravo on, jer je bio dokazani čudotvorac, a ono što je učiniojednom, zasigurno može ponovno.

U svibnju 1940. von Choltitz je bio pukovnik, koji je zapovijedao 3. bojnom 16. pješačke pukovnije koja je imala svoje transportnezrakoplove, JU 52, u močvarnim zabačenim predjelima Nizozemske. Preuzeo je zapovjedništvo nad nekoliko

borbenih jedinica i 2. Luftland divizijom i počeo borbe u regiji Woolhaven-Rotterdam. Ceste i željeznički mostovi koji su vodili doRotterdama su zauzeti istog trenutka, iako uz velike gubitke ljudstva: za svakih osvojenih nekoliko metara bila je prolivena rijekakrvi. Šezdeset i sedam posto časnika je bilo izgubljeno. Kada je, nakon pet dana teških borbi, bitka konačno došla svom kraju,sedamdeset i pet posto divizije bilo je mrtvo. Kod Nizozemaca je zasigurno bilo slično stanje, možda čak i gore, no general Lehmanntvrdoglavo je odbijao i pomisliti na predaju. Bilo mu je dano tri sata da se bezuvjetno preda, i po isteku tog vremena, kada nije dobioodgovor na svoju poruku, von Choltitz je znao da je jedini način da dođe do svog cilja bombardiranje Rotterdama.

Dvije tisuće i četiristo bombi i zapaljivih bombi bilo je bačeno na grad. Trideset tisuća civila izgubilo je živote. Kada jebombardiranje prestalo, bilo je točno 15:05 sati, i iz gorućih ruševina ostaci nizozemske vojske izišli su trčeći, s isukanimbajunetama, kako bi se osvetili neprijatelju koji je uništio njihov grad. Bio je to veličanstven, ali i posve neočekivan otpor; iznenadansuludi izboj junaštva ne jednog čovjeka, već stotina njih. Nijemci su bili iznenađeni. Mladi nizozemski poručnik, smrtno ranjen,uspio je izbrisati cijelu borbenu skupinu prije no što se i sam srušio i umro. Mladi novak, star možda osamnaest godina, pomahnitaoje s bacačem plamena i stvorio paniku medu vojnicima koji su imali dva puta više iskustva. Iz razrušenih ulica pojavile su se tamneoplate nizozemskih tenkova, koji su veličanstveno napredovali preko ruševina. Nijemce je uhvatila panika. Počeli su oklijevati ipovukli se, i tada se pukovnik von Choltitz, bez svojih časnika i polovice ljudi, i sam bacio u srce kaosa i hrabro počeo podizatimoral svojih jedinica. Ljudi koji su bili na rubu bijega bili su natjerani natrag u bitku. Ostalima se borbeno raspoloženje podiglo čimsu vidjeli časnika. Svojim vlastitim rukama von Choltitz je pomogao postaviti strojnicu i ostao je dovoljno dugo kako bi vidio da je snjom sve u redu prije no što je otišao pomoći na neku drugu stranu. Metar po metar išao je naprijed, vukući svoje

ljude sa sobom. Vidjeli su kako je sam izbrisao neprijateljsko strojničko gnijezdo ručnim bombama, i dok god je bio medu njima,ljudima je bilo sramotno okrenuti se i pobjeći.

Točno dva sata nakon svršetka bombardiranja, general Lehmann predao se "kako bi izbjegao daljnji nepotreban gubitak života". U17:00 preko radija je izdano naređenje vojsci da se prestane boriti, i u tom trenutku je nizozemski pukovnik Scharoo došao kpukovniku von Choltitzu u njegov privremeni stožer u Willemsbrucku. Von Choltitz je bio hladan i nepristupačan. Kada je, nakonnekih pet minuta razgovora, pukovnik Scharoo pružio ruku, Nijemac ju nije htio prihvatiti: prema njegovom mišljenju časnik koji sepredao više nije bio vrijedan da se prema njemu drugi odnose kao prema časniku.

Na čelu svojih pobjedničkih jedinica, von Choltitz je ušao u Rotterdam i prihvatio bezuvjetnu predaju grada. Bio je prvi njemačkiguverner Rotterdama, i vrlo strog vladar. 18 svibnja 1940. primio je željezni križ iz ruku samog Fuhrera.

I drugi hitni zadaci našli su se na putu ovog hrabrog časnika, i sve ih je obavio na svoj hladnokrvan, mira način. Na čelu 2. pješačkedivizije, njegove stare jedinice iz Oldenbourga, pokrenuo je napad na Krim i bio zaustavljen tek strašnim topovima Sevastopolja. NoFiihrer je poznavao svog čovjeka. Osvajač Rotterdama sada je dobio sredstva uz pomoć kojih će postati i osvajačem Sevastopolja;600 mm minobacač Thor, koji je težio preko 120 tona; 430 mm Gamu, koja je težila 140 tona; i cijelu bateriju Dora, 80 mm topova

od 55 tona.

Još prije no stoje bitka počela, Hitler je maknuo jednu od crvenih zastavica s karte u svom uredu, dajući na znanje cijelom svijetudaje von Choltitz već osvojio tadašnju najmoćniju tvrđavu na svijetu. Von Choltitz je to ozbiljno shvatio. I grad i tvrđava pali su unjegove ruke nakon što su bili izloženi bombardiranju kojemu zasigurno nije bilo ravno niti jedno drugo bombardiranje u povijestiratovanja.

Von Choltitz primio je Fiihrerovu osobnu zahvalu, a njemački je radio spominjao njegovo ime danju i noću zahvalnim zemljacima.Himmler mu je ponudio visoku poziciju u SS-u,

no von Choltitz je bio Prus i više je volio vojsku. Himmler je skrio svoju srdžbu šarmantnim smiješkom žaljenja, a von Choltitz jepojurio naprijed strelovitom brzinom, pretekavši čak i Rommela na njegovom putu prema slavi.

Himmler je okrenuo leda planu Pariza i von Choltitzu. Za razliku od svoga posjetitelja bio je nenaoružan, no nije se plašio da ćegeneral iznenada poludjeti i pokušati mu oduzeti život. General je na neki način bio nacionalni junak. Himmler je podigao svojkonjak i mirno stajao držeći čašu ispod nosa, uživajući u njegovom mirisu. Zaključani u njegovom radnom stolu nalazili su se papirikoji su odobravali imenovanje generala u čin Obergruppenfuhrera Waffen SS-a. To je trebala biti njegova nagrada koju će dobitinakon što potpuno sravni Pariz sa zemljom, a ovoga puta neće ga nitko pitati hoće li radije ostati u vojsci.

"Von Choltitz," rekao je Himmler polako se okrećući prema njemu, "vjerujem da ne sumnjate u našu konačnu pobjedu? Jer akoimate takvih sumnji, uvjeravam vas da su one neosnovane. Potrebno nam je samo još dvije godine. Samo da izdržimo još to vrijeme- a vi znate jednako dobro kao i ja da smo sposobni za to - i kunem vam se da će pobjeda biti naša... Ova posljednja vratolomijaSaveznika, ta invazija na Normandiju -" Prezirno je odmahnuo rukom. "To su posljednji trzaji umirućeg čovjeka! Vjerujte mi,Choltitz, stvarno su morali zagrepsti po dnu bačve kako bi izveli taj trik. Samo im se moramo oduprijeti, i oni se jednostavno nećeimati kamo povući. Potrošili su sve svoje resurse, sve su uložili u uvjerenje da ćemo mi propasti - što se, naravno, neće dogoditi. No,u međuvremenu, generale, dok čekamo, moramo biti čvrsti; moramo biti okrutni. Ako je potrebno, moramo biti i nehumani...uništenje Pariza biti će demonstracija naše moći i psihološki udarac od kojega se neprijatelj nikada neće oporaviti... Pratite li me?"

General von Choltitz polako je i duboko udahnuo prije no što mu je odgovorio.

"Reichsfuhreru, morate mi dopustiti da istaknem kako Pariz nije Rotterdam... Pariz nije ni Sevastopolj. Cijeli će se svijet

podići na noge ako ga uništimo - a Bog neka nam je na pomoći ako izgubimo rat!"

Mračni osmijeh zadovoljstva pojavio se na Himmlerovom licu.

"Neron je svirao dok je Rim gorio. I cijeli svijet još uvijek priča o tome... Jednoga dana, dragi moj generale, svijet će govoriti o vamai meni. Za tisuću godina, još će uvijek pričati o nama. Nadmašit ćemo i Cezara i Atilu! A ako, suprotno svim mojim očekivanjima,izgubimo bitku - barem ćemo je izgubiti u plamenu slave." Zabacio je glavu i glasno se i oduševljeno nasmijao. "Svijet će se zatrestiu svojim cipelama na sam spomen naših imena! Himmler i Choltitz! Djeca će plakati, a žene vrištati i najjači muškarci ćeproblijedjeti!"

Himmlerov glas bjesnio je dalje u opisima iščekivane slave. Von Choltitz popio je još jedan sedativ i dvama prstima prošao pounutrašnjosti svog visokog pruskog ovratnika. Hrabro je prekinuo Reichsfuhrera.

"A što ako Pattonove oklopne divizije stignu u Pariz prije no što ja budem imao priliku uništiti grad?"

"Ah! Samo mislite na svoju obitelj! Znao sam da vas nešto muči!" Himmler je srdačno pružio ruku i uhvatio von Chol-titza ispodlakta. "Ne bojte se za njihovu sigurnost, ja vam to osobno jamčim. Ostanite u vezi s Modelom i Hausserom. Nemojte se zamarati svon Rundstedtom. On je jedna stara baba, možete ga zaboraviti. A što se tiče Speidela, on je već jednom nogom u Germersheimu."

"U Germersheimu? General Speidel?"

Von Choltitz brzim je pokretom zapanjeno podigao glavu, a Himmler se tajanstveno nasmiješio.

"Moji doušnici su uvijek u tijeku, uvjeravam vas... Udarit ćemo kada za to dođe vrijeme."

"Ali Speidel -!"

Himmler se zasmijuljio. Von Choltitz je smeten izvukao cigaretu i pripalio je, i omraženi dim se uzdigao prema Himm-lerovu licu.

"Možete se osloniti na mene, naravno", rekao je von Choltitz. "Uništenje Pariza će biti izvršeno čim dobijem jedinice i

oružje koje mi je obećano, no u ovom trenutku čak ni nemam dovoljno ljudi kako bih branio hotel Meurice... Rečeno mi je da ćudobiti pukovniju teških tenkova. Jedini problem je taj što više nemaju dovoljno tenkova niti da svaka satnija dobije samo po jednoga.Točan broj je, vjerujem, sedam Panzera, svi u žaljenja vrijednom stanju i nesposobni za sudjelovanje u borbi, i nekoliko Tigrova.Osim toga, imaju municije koliko im je dovoljno za otprilike dvadeset minuta borbe. U ovom trenutku, tenkovske posadejednostavno lutaju po selima pješice s puškama na ramenima... Ne želim završiti u Germersheimu ili biti obješen u Plotenzee poputnajobičnijeg zločinca, shvatite Reichs-fuhreru, ali ako ne dobijem potrebne jedinice i naoružanje, doista vam ne mogu jamčiti da ćumoći izvršiti svoje naredbe u potpunosti."

Himmler je ozbiljno kimnuo, jednom rukom prekrivajući usta zbog dima cigarete.

"Dobit ćete sve što je potrebno", rekao je. "Sada se vratimo planu grada i pogledajmo točno što sve treba biti uništeno."

Telefoni su zvonili po cijelom Trećem Reichu. Na Jutlan-du, gdje je bila smještena 19. SS-ova oklopna grenadirska divizija Letland,zvonili su kako bi se ona okupila. Stotine teških vozila napuštale su vojni kamp Boris. U Flensborgu i Neu-rminsteru okupilo se šeststotina oklopnih vozila svih opisa. Inženjerci su probijali ceste preko noći. Zapovjednici su se brinuli i požurivali ljude da krenu.Pokret oklopnih divizija nije bio unaprijed najavljen, što je rezultiralo ogromnim čepom u prometu. Jutland je postao jedan velikivojni logor.

Usred tog kaosa, 20. SS-ova oklopna divizija Estland, koja je tek bila poslana u Jutland, dobila je novo naređenje da se okrene i vratinatrag. Obergruppenfuhrer Wengler je istog trenutka vrlo upečatljivo odglumio epileptični napadaj. Ljudi su ga s divljenjem gledalidok je on izvodio svoj trik i iščekivali vrijeđanje koje će zasigurno uslijediti.

"Koji kratkoguzi kreten je smislio tu glupost?" zagrmio je, u tmurnu kišnu noć. "Kako da se ja sada okrenem na ovim prljavimprokletim cestama?"

"Ne znam kako, ali što se tiče onoga tko", odgovorio je časnik za vezu, sjedeći na svom motociklu i smijući se dok mu je kiša kapalas crne pelerine, "vaš kratkoguzi kreten je bio Reichsfuhrer glavom i bradom."

Wengler je pljunuo i opsovao, a potom pljunuo još jednom dok je časnik za vezu odlazio blatnom cestom u oblaku crnih kapljica.

"U redu! Naredbe svim zapovjednicima: ponovno se vratiti u smjeru Neumiinstera. Točno odredište još nije poznato. I nemojte sesada vući cijeli dan!"

Časnici su se istog trenutka razmilili posvuda, izvikujući naredbe. Wengler je u tišini stajao i promatrao. Bio je jedan od najstrožihčasnika koji su zapovijedali oklopnim divizijama, i nije imao strpljenja u situacijama koje ga nisu smještale na prednju crtu bojišta.

Dok je promatrao, prizor se zapanjujućom brzinom raspadao u stanje posvemašnje zbrke. Vozila su se naslijepo okretala,međusobno se sudarajući, upadajući u kanale, sudarajući se sa stablima i ogradama. Nekoliko ih se pokvarilo pa je nastala blokadanasred ceste. Ljudi su posvuda vikali i psovali. Netko je izustio riječ "sabotaža", i ta se ideja sada čvrsto smjestila u glavama većineljudi kao dokazana činjenica.

Polako, vrlo polako i vrlo nesigurno, ogromna je kolona krenula naprijed u smjeru juga. Vozila na čelu došla su do raskrižja cesta zaHaderslev i Tender prije no što su se stvari nepovratno pogoršale. Neki se nevini Oberstabszahlmeister približio sa svojom kolonom

koja je prevozila municiju prema teškim topničkim baterijama na obali. Njegovo je maleno vozilo jedva izbjeglo izravan sudar stenkom. Automobil je vješto skrenuo s puta, no tenk se zabio u svog susjeda, začulo se ružno škripanje i škrgutanje gusjenica, udarmetala o metal, i oba su se tenka zaustavila. Povici o sabotaži, koji još nisu u potpunosti izblijedjeli, sada su se ponovno začuli, idostigli pravo mahnitanje, koje je poprimilo takve razmjere da je nesretni Oberstabszahlmeister bio izvučen iz automobila, privezanza stablo i po kratkom postupku ubijen. Bilo je gotovo sigurno da

je taj siroti čovjek samo zalutao na svom putu, no skupo je platio svoju pogrešku. Kolona s municijom nikada nije stigla do baterijana obali. Municija je umjesto toga bila poslana pješačkoj diviziji koja je bila u rezervi u Fioniji, a nekoliko tjedana kasnije došlo je dovelike konfuzije kada je bilo otkriveno da granate kalibra 210 mm nikako ne mogu biti ugurane u topove kalibra 105 mm. Suprotnotome, topničke baterije na obalnim stijenama bile su oduševljene kada su njihovi topovi od 210 mm počeli izbacivati granate od 105mm.

"Sabotaža!" povikali su stožerni časnici.

"Opet taj prokleti Pokret otpora!" povikao je pukovnik, izgledajući kao da će dobiti srčani udar.

Čisto iz formalnosti, nekoliko je jadnih talaca bilo pogubljeno. Na kraju, netko je ipak morao platiti kaznu.

Bila je zora kada su prva vozila iz 20. oklopne divizije ušla u Neumiinster. Sada su već saznali da im je odredište bio Pariz, i dajestvar krajnje hitna. Stoga ih je iznenadilo kada su u Neumunsteru otkrili da je jedini oblik prijevoza koji ih je čekao na željezničkojstanici bio tucet francuskih teretnih vagona, vrlo stare proizvodnje. Ceste su bile blokirane kilometrima uokolo 19. tenkovskomdivizijom, koja je također bila na putu za Neumiinster. S istoka je snažno nadirala 233. oklopna divizija. Svaka cesta u Jutlandu bilaje zakrčena tenkovima, vojnicima i oklopnim vozilima. Svi su bili na putu za Neumiin-ster, svi su bili potrebni u Parizu, a bilo jesamo tucet francuskih teretnih vagona kojima bi trebali onamo stići.

"Sabotaža!" povikali su Reichfiihrerovi bijesni kuriri.

Još je talaca bilo pogubljeno. Čelnici odgovorni za vođenje neumiinsterske željezničke stanice bili su pogubljeni. Reichs-fuhrer jebio privremeno umiren, no problem nije bio riješen. Dvije oklopne divizije, 14 000 vozila s pripadajućim ljudstvom, bile suzaglavljene na Jutlandu s dvanaest francuskih teretnih vagona!

DEVETO POGLAVLJE

Tri je tjedna dvanaestogodišnji dječak, koji je bio osuđen na smrt, bio zatvoren u zatvoru u Fresnesu i čekao izvršenje svoje kazne.Zločin zbog kojega se našao ondje možda i nije bio ništa više od dječačke šale. S druge strane, mogao je to biti smišljeni čin otporaneprijatelju. Naravno, Nijemci su željeli vjerovati u ovo drugo. Dječak je ukrao revolver od njemačkog vojnika na uglu BulevaraSaint-Michel i Place de la Sorbonne, i zbog toga je morao umrijeti.

Unezvjerena majka pokušala je sve što je mogla kako bi kazna bila opozvana, i na posljetku je došla i pred najveći autoritet od svih:generala von Choltitza. Naravno, nije joj bilo dozvoljeno da sama uznemirava generala. Časnik za vezu, dr. Schwanz, iznio mu jenjezin slučaj. Nije imao više uspjeha no što se moglo očekivati.

"Zašto dolazite pred mene s takvim trivijalnim pitanjima? " povikao je osvajač Rotterdama i Sevastopolja, Ijutito odgurnuvšidokumente natrag preko stola. "Postoje uobičajeni kanali kojima se takve stvari rješavaju: upotrijebite ih! Vjerojatno postoji dobarrazlog zbog kojega je taj dječak osuđen na smrt. U svakom slučaju, imam mnogo važnijih stvari kojima se moram pozabaviti. Nositeto i nemojte mi oduzimati vrijeme!"

Nije bilo nikoga drugoga kome se ta žena mogla obratiti, pa je sljedećeg dana dječak star dvanaest godina umro ispred streljačkogvoda u Vicennesu. Zašto bi se čovjek takvog ugleda kao stoje bio von Choltitz zamarao sudbinom jednog običnog djeteta? To nijebio put prema slavi. Sljedeći naraštaji se neće sjećati generala koji je spasio dijete od streljačkog voda. Naprotiv, sjećat će se generalakoji je uništio jedan od najljepših gradova na svijetu ...

MOŽE LI PARIZ BITI SPAŠEN?

General von Choltitz vratio se u Pariz. Grad je bio tmuran i tih; ispod glatke površine života osjetio se miris nadolazeće katastrofe.Broj dezertera iz njemačke vojske poprimio je katastrofalne razmjere. U skladu s time, povećanje i broj odmazdi. Samo jedne večeripreko četrdeset ljudi za koje se sumnjalo da rade za Pokret otpora bilo je postrojeno ispred streljačkog voda. Komunisti su bili prvina redu.

Jednog jutra u zoru, dvojica časnika s prve crte predstavila su se von Choititzu. Jedan je bio general-bojnik, koji je imao povez prekooka i crnu uniformu tenkovskih jedinica; drugi je bio mladi natporučnik iz inženjerije koji je bio stručnjak za postavljanje mina.Obojica su bili stručnjaci za uništavanje. Čim su ušli u generalove prostorije, na vrata je bio ovješen natpis ispisan velikim slovima:ULAZ STROGO ZABRANJEN. Iza tih vrata bilo je odlučivano o budućnosti Pariza.

U isto vrijeme dok se održavao ovaj vrlo tajni sastanak, održavao se i drugi, još tajniji, u stanu na Aveniji Victora Hugoa. Na njemusu bili prisutni stanoviti Hauptmann Bauer, časnik u službi admirala Canarisa, i jedan diplomat koji se predstavljao pseudonimomFarin. Hauptmann Bauer je diplomata upućivao u stanje stvari kako ih je on vidio, a diplomat je pažljivo slušao.

"Gospodine Farin," rekao je časnik, govoreći vrlo tiho i vrlo brzo," cijeli ovaj grad će nestati u dimu i od njega će ostati samoruševine ako se ne dogodi nešto posve neočekivano što će to zaustaviti. Apsolutno je nužno da se vi susretnete s von Choltitzomprije no što bude prekasno."

Diplomat je obrisao nekoliko sitnih kapljica znoja s čela. Popio je dvije čaše konjaka prije no stoje išta odgovorio.

"Tko je taj general von Choltitz? Odakle je on došao? Zašto nisam nikada čuo za njega?"

"Čuli ste za njega - samo niste upamtili njegovo ime. Čuli ste za Rotterdam, pretpostavljam? Čuli ste za Sevastopolj?

Dakle" - Hauptmann Bauer je kratko kimnuo glavom - "to je general von Choltitz!"

"Hoćete reći -"

"Hoću reći daje on umjetnik razaranja! Što mislite, zašto su ga izabrali za taj posao? Pripada istoj školi kao i Gene-ralfeldmarschallModel: slijepa poslušnost, bez obzira na okolnosti. Dajte mu sjekiru i recite da si odsiječe desnu ruku, i on će to i učiniti, ako vaš činnadilazi njegov."

Diplomat je nekoliko puta pročistio grlo.

"A što - što o tome kažu ovi iz Bendelstrasse?"

"Ništa, uglavnom."

"Pa zašto onda... zašto smo mi - zašto ste vi -"

Hauptmannove oči sjale su iza tamnih naočala.

"Jedini razlog zbog kojega ništa ne govore je zato što su oni rijetki koji su ostali previše uplašeni da bi otvorili usta! Ostali su otišli."

"Otišli? Kamo su otišli?"

"Na isto mjesto kamo ćemo i vi i ja ako ne budemo vrlo pažljivi - u Plotenzee."

Diplomat je širom otvorio usta.

"Obješeni su?" rekao je grubim glasom.

"Naravno da su obješeni! Sada me slušajte, gospodine Farin, i recite mi što mislite o ovome: nova tenkovska pukovnija je upravostigla u Pariz. Smješteni su u vojarni Princa Eu-gena u Versaillesu. Njihov zapovjednik je čovjek koji je upravo onakvog tipa skojima ćemo se morati pozabaviti: general-bojnik, dva puta degradiran, na čelu najjačih tenkova na svijetu. Ne govorim ovo olako.Mogu vam obećati da kada bi do Berlina došla vijest da su na putu, admiral Canaris bi nestao tako brzo da ga se ne bi vidjelo odprašine. Ne bi čak stao niti povesti vlastitu baku, onu..."

"Dakle, što vi predlažete?" upitao je diplomat nervozno. "Što ja mogu učiniti u vezi toga? I zašto su dovedeni ovamo?"

Bauer je slegnuo ramenima.

"Što bi moglo biti destruktivnije od tenka? Posebno tenka iz 27. kažnjeničke... Dopustite da vam kažem još ponešto o njima.

Pukovnija se sastoji od šest bojni pod zapovjedništvom gene-ral-bojnika Mercedesa. On je sam, kao što sam vam ranije rekao, imaorazloga biti degradiran dva puta u svojoj karijeri. Svi koji mu služe su, u vremenu otkada su u vojsci, odslužili zatvorske kazne.Silovanje, pljačke, provale - samo navedite zločin, i oni su ga počinili. Oni su, da se blago izrazim, krajnje nedisciplinirana skupinagrubijana... Možete li zamisliti kako bi izgledalo kada bi ih se pustilo da divljaju ulicama Pariza?"

"Da."

"Potpuni masakr -"

"Da."

Farin je polako prišao prozoru, s još jednom čašom konjaka u ruci. Stajao je ondje nekoliko trenutaka, tiho zureći na ulicu.

"Krvava orgija", rekao je na posljetku. "U pravu ste, naravno. Nešto se mora učiniti kako bismo to spriječili."

"Drago mi je što se slažete."

"Kako bi bilo da -" Farin je oklijevao. "Kako bi bilo da organiziramo policijske barikade? Pogledajte ondje, Haupt-mannu Bauer."Pokazao je kroz prozor prema policijskom naredniku koji je šetao ulicom. "Obrana Pariza - a zašto ne? Policija, kojoj bi pomogličlanovi Pokreta otpora... to bi se dalo srediti."

"Siguran sam da bi moglo, gospodine Farin. No istovremeno me strah da bismo time mogli ići Hitleru na ruku. Slučajno znam da uovom trenutku jedna bojna Dirlewangerove brigade kreće prema Parizu. Svaki čovjek iz te sile je pomilovani zločinac - pomilovanne zbog toga stoje njegov slučaj razmotren u drugom svjetlu, nego zato što je Fiihrer iznenada odlučio da čak i zločinci mogu imatisvoju svrhu. Podaci kojima ja baratam govore da su oni poslani ovamo upravo u svrhu provociranja akcije slične onoj koju steupravo spomenuli." Bauer je sa žaljenjem odmahnuo glavom. "Policija i Pokret otpora... To je privlačna zamisao, no koliko bi dugooni mogli izdržati protiv silne njemačke vojske? Koliko bi im se oni mogli odupirati? Bojim se, ne dovoljno. Ne dovoljno."

"Pa što vi predlažete, Hauptmanne?"

"Prema mom mišljenju, postoje samo dva načina na koje možemo djelovati. Jedan je zadržavati stoje dulje moguće ljude i vozilakoja von Choltitz čeka; a drugi je dovesti američke oklopne divizije u Pariz stoje prije moguće."

Farin je uzdahnuo.

"Volio bih da sam sada u Londonu!"

"Vjerujem vam", složio se Bauer uz kratak smiješak. "Pariz baš i nije najugodniji grad na svijetu, ha? Upozoravam vas, ni uNjemačkoj ne cvatu ruže. Admiral je već spalio sve svoje dokumente. A znate tko je postavljen na mjesto Oberbefehls-habera zazapad? Generalfeldmarschall Walter Model! Nitko drugi. To je čovjek koji može nanjušiti prevaru na stotinu kilometara. Vjerujemda niti sam Hitler baš ne voli previše tog momka."

"Taj je čovjek necivilizirani tiranin", rekao je Farin zamišljeno. "Čuli ste priču o von Rundstedtovom šampanjcu, naravno? Modeloviuhode otkrili su da ima šezdeset sanduka šampanjca u podrumu. Pet minuta kasnije - pet minuta, pazite! - sve je bilo izliveno uodvod. Kakav gubitak! Kako nepotrebno!"

"Govore da on spava s primjerkom Mein Kampfa ispod jastuka. Zvuči mi vjerojatno. On i von Choltitz nisu ljudi nego vojničkiroboti."

Dvojica suučesnika su stajala i bavila se vlastitim mislima, i tada je na posljetku diplomat iskapio konjak i uzeo kaput i aktovku snovom odlučnošću.

"Moramo vidjeti što se može učiniti. Pariz mora biti spašen pod svaku cijenu. Posjetit ću von Choltitza odmah i pokušati prosuditikakvi su nam izgledi s njim. Pomoglo bi nam kada bismo našli nešto protiv njega - nešto čime bismo ga mogli ucijeniti - nešto što bimoglo zanimati prijatelja Modela."

"Sumnjam da ćemo išta pronaći. On je pravo oličenje savršenstva. No, želim vam svu sreću." Bauer je ispružio ruku a drugi ju ječvrsto stisnuo. "Ostat ćemo u vezi uobičajenim putem, naravno - pod pretpostavkom da sam ovdje."

"Nadam se da ćete biti."

Farin je stajao i osluškivao na vratima nekoliko trenutaka prije no što ih je otvorio.

"Mislim da je najpametnije da se raziđemo odvojeno. I sami pločnici imaju uši ovih dana... Do viđenja, Hauptmanne!"

"Do viđenja."

DESETO POGLAVLJE

Normandija je postala drugim Staljingradom. Pedeset tisuća ljudi je bilo zarobljeno; četrdeset tisuća je izgubilo živote. 27. oklopnapukovnija bila je svedena na jednu petinu početne snage, i ta preostala petina bila je poslana u Pariz iz razloga koji im još nisu biliotkriveni.

U sumornom raspoloženju koje se nije trudio skrivati, Generalfeldmarschall von Rundstedt izvijestio je kako se u Normandijiiskrcalo 1 800 000 savezničkih vojnika; te da se nasuprot tih I 800 000 nalazi svega 200 000 Nijemaca. Niti jedna oklopna divizijanije imala više od deset tenkova; bilo ih je mnogo koje su imale samo pet; neke su imale i manje. Pukovnije su se smanjile naveličinu satnija. Stanje je bilo očajno, kao što je von Rundstedt često isticao svojim kolegama.

No stanje je nastavilo biti očajno, pa je čak i stari von Rundstedt na kraju izgubio strpljenje.

"Kakve koristi od toga što me nazivate četrdeset puta dnevno?" urlao je u telefonsku slušalicu. "Ne mogu vam reći što da radite! Nemogu izvući jedinice iz šešira! Ne mogu napraviti tenkove od komada kartona! Jedino razumno bi bilo da se predamo, rekao sam toveć stotinu puta, no ovi kreteni u Berlinu ne žele ni čuti za to! Trebalo bi ih zatvoriti, sve njih prokletnike! Kažem vam, naši vode sugomila trećerazrednih budala!"

Zalupio je slušalicu na njezino mjesto. Telefon je pao na pod. Von Rundstedt je samo frknuo, zgrabio svoj gornji dio uniforme iizjurio iz prostorije. Na uniformi nije imao odlikovanja, poput najnižeg vojnika, no bio je najodlikovaniji čovjek u cijeloj Njemačkoj.Zbog neke svoje mušice, Generalfeldmarschall von Rundstedt nikada nije nosio svoja odlikovanja, osim ako mu to nije bilo izričitonaređeno. Nagurao je šljem na glavu, izišao kroz prednji ured i kratko salutirao.

"Pozdravljam vas, gospodo... sutra u ovo doba zapovije-dat će vam novi časnik. Imam osjećaj da ću biti uklonjen!"

STRAMMICA U HOTELU MEURICE

Dvojica civila u kožnim kaputima i sa šeširima naručenima preko očiju sjedila su u stražarnici u hotelu Meurice. Nisu imali nikakvaposebna posla ondje, no svejedno su se udobno smjestili. Jedan se izvalio u naslonjaču, s rukama u džepovima, ispruženih noguprekriženih u gležnjevima. Drugi je svoje noge u prljavim cipelama stavio na stol, a sive su mu oči promatrale prostoriju, kratkozastajuci na svakom predmetu kao daje njegovo vlasništvo. Čovjeka koji je stražario veći su dio vremena ignorirali.

"Hej, Heinrich, znaš što?"

Čovjek izvaljen u naslonjaču malo se pomaknuo i kimnuo glavom prema svom prijatelju, koji je samo nešto progundao i podigaojednu obrvu.

"Što?"

"Sit sam ovog mjesta. Ovaj mi je grad dosadan."

"M-hm."

"Dosadan mi je. Doista mi je dosadan. Bilo nam je bolje u Lembergu. U Poljskoj je stvarno bilo događanja, ha?"

"M-hm."

"Sjećaš se one koke Tamare u Brest-Litovsku? Kakva žena!" Pokroviteljski se okrenuo prema čovjeku koji je obavljao stražarskudužnost. "Znaš što? Taje djevojka zapovijedala cijelom bojnom partizana! Ubila je dvojicu naših generala vlastitim rukama! Kakvadjevojka, ha?" Odmahnuo je glavom. "Bilo ju je gotovo šteta ubiti."

"U Moskvi", rekao je onaj sivih očiju iznenada, "ti isperu mozak. Pretvore te u drugačiju osobu i kažu ti da si izliječen. To je gorenego da te ubiju."

"Znaš što?" rekao je njegov prijatelj, po treći put. "Ako izgubimo ovaj prokleti rat, imam namjeru priključiti se crvenima. Doistaimam. Kada se sve svede na osnove, njihov se program gotovo ne razlikuje od našeg. Doista mislim kako bih trebao postatikomunist. Imam nos za takve stvari. Zbog toga

sam uspio sačuvati glavu na ramenima sve ove godine. Bio sam u Dirlewangerovoj, znaš. Bio sam -"

"Ne zanima me gdje si bio prije. Sada si u Parizu, to je sve što znam, pa prestani kukati i provedi se što bolje možeš." Heinrich jeiznenada spustio noge sa stola i optužujući se okrenuo prema stražaru, Oberfeldwebelu iz topništva. "Nadam se da shvaćaš kako susvi razgovori koji se ovdje vode najstroža tajna?"

Oberfekhvebel je nezainteresirano slegnuo ramenima. Nikada nije čuo za kinesku poslovicu "ništa ne vidim, ništa ne čujem, ništa neznam", no svejedno je to bilo načelo kojega se instinktivno pridržavao - i kojemu je dodao "ne razmišljaj ništa". Za svaki slučaj.Često je bilo bolje ne razmišljati kada ste bili u vojsci. Razmišljanje je moglo biti neugodno, a moglo je dovesti čovjeka i u neprilike.Posebice sada, kada ste se, ne svojom krivnjom, našli s nekoliko ušljivih Gestapovaca koji su lako mogli postati okrutni iz nekogobičnog razloga poput toga da im se ne sviđa vaše lice.

Oberfeldwebel je uzdahnuo i nesvjesno pogledao prema satu. Uz malo sreće, smjena će mu doći za nekoliko minuta. Počeo jemarljivo pisati svoje izvješće. Kakva zla sreća je bilo biti rođen u Njemačkoj baš na vrijeme za rat! Stoje njega bilo briga zaLebensraum i slične stvari? Što se njega ticalo, imao je posve dovoljno životnog prostora kod kuće u Dortmundu. Ondje možda inije bilo vrlo uzbudljivo, no nije tražio ništa bolje od toga. Zašto je baš on bio tako zle sreće - Naglo je prekinuo svoje razmišljanje iposlušno ispraznio svoje misli. Razmišljanje je bilo opasno. Bilo je bolje ne poticati ga.

Vrata su se iznenada otvorila uz štropot. Oberfeldwebel i Gestapovci su panično pogledali prema njima, no bio je to samo dolazak -pomalo neuobičajen - nove straže. Dvanaest vojnika iz tenkovske pukovnije bučno je upalo u prostoriju.

"Halo, halo, halo!" zagrmio je prvi od njih, Obergefreiter Porta, glasom od kojega su se zatresli i sami zidovi. "Što imamo ovdje?"

Pokazao je prstom prema Gestapovcima, koji su ostali u svojim naslonjačima, uvredljivo zureći u njega. Iza Porte ušao

je i Maleni. Istog trenutka je sjeo na stol, uz svoje uobičajeno zanemarivanje discipline.

"OK", rekao je veselo. "Stigli smo. Možete im reći da smo ovdje i tada ste slobodni."

"Kako se usuđuješ?" pitao je Oberfeldwebel ljutito. Možda i nije mnogo razmišljao, no vjerovao je u disciplinu. "Ustani i salutiraj ipropisno se najavi! Što misliš, gdje se nalaziš? U pivnici? Ovo je pruska stražarnica, kad te već moram podsjećati!"

"Daj, gubi se", rekao je Porta otežući.

"Ako ste ovdje kako bi smijenili stražara, zašto onda to ne napravite?"

Svi su se polako okrenuli kako bi promotrili Gestapovca. Budući komunist, Peter, bio je taj koji je progovorio.

"Tko su oni?" upitao je Porta.

"Nemam pojma", rekao je Oberfeldwebel hladno.

"U tom slučaju, bilo bi najbolje da nestanu odavde! Mi ne trebamo civile u svojoj stražarnici. Naravno, osim ako -" - ta mu jepomisao iznenada pala na pamet - "osim, naravno, ako su uhićeni?"

"Obergefreiteru!" zagrmio je Peter, ljutito skočivši na noge. "Ja sam Untersturmfuhrer!"

"Doista?" upitao je Porta, dosađujući se. "Zašto mi to govoriš? Siguran sam da ti je teško, prijatelju, jako mi je žao, ali što očekuješod mene? Ja sam Obergefreiter, kao što si rekao, i sljedećih dvadeset i četiri sata sam ovdje na straži kako bih bauke držao podalje odstarog generala s gornjeg kata. To je sve što znam, i ne mogu dopustiti da civili sve zakrče."

Heinrich je iznenada zijevnuo, izvukao ruku iz džepa, i pružio ispravu.

"Tajna policija", rekao je umornim glasom.

Porta nije bio nimalo impresioniran tom spoznajom.

"Nije me briga jeste li iz tajne policije ili iz tajnih čistača ulica", rekao je Heinrichu. "Svejedno nam ne smijete zakrčiva-ti prostor ustražarnici. Propisi su propisi, čak i za Gestapo."

"Je li ti palo na pamet", ljutito je upitao Heinrich, "da smo možda ovdje kako bismo uhitili upravo tebe?"

"Iskreno rečeno, nije", rekao je Porta. "To mi se čini posve nevjerojatnim." Porta je trijumfalno stavio ruku u džep i izvukao bijelutraku za rukav na kojoj je pisalo "Kažnjenička pukovnija." "Jesi li ikada čuo za nas?" promrmljao je.

Dvojica Gestapovaca pogledala su traku, a potom jedan drugoga.

"Kojeg vraga vi radite u Parizu?" upitao je Peter.

Porta je potapšao jednu stranu svog velikog nosa i nije ništa rekao. Vrata su se ponovno s treskom otvorila. Ovaj put bio je toBarcelona. Odmarširao je do Oberfeldwebela i elegantno lupio petama.

"Felchvebel Blom, 27. oklopna, 5. satnija, javlja se na stra-žarsku dužnost."

Oberfekhvebel je uzvratio pozdrav, osjetivši olakšanje što se pojavio netko tko je poštovao propise, pa makar i površno.

"Oberfeldwebel Steinmache, 109. topnička pukovnija, predaje stražu."

Barcelona se opustio iz propisnog ukočenog položaja.

"Što je s njima?" upitao je, pokazavši palcem prema Pe-teru i Heinrichu. "S kakvim se pravom dvojica civila nalaze u stražarnici?Što oni rade ovdje?"

Ovoga puta Oberfeldwebel je izgubio strpljenje.

"Pitaj njih, a ne mene! Ako ti se ne sviđa kako izgledaju, šutni ih van! Ti sada ovdje zapovijedaš, a ne ja, hvala Bogu!"

Zgrabio je svoj šljem, još jednom kratko salutirao i napustio prostoriju.

"Shvaćam", rekao je Barcelona, zamišljeno.

Sjeo je na Oberfeldwebelovu stolicu i razgledao prostoriju. Pogled mu se na posljetku zaustavio na Peteru, kojem je postajalo sveneugodnije nakon razgovora s Portom. Ili je to bilo samo od Barcelonina ulaska? No, zbog nečega je bio vrlo nesretan. Kimnuo jeglavom prema Heinrichu.

"Idemo. Tko želi ostati negdje gdje nije dobrodošao?"

Navukao je šešir na oči i zakopčao svoj kožni kaput sve do brade. Heinrich se namrštio.

"Čemu žurba? Otići ću kad budem spreman za to."

"Ja sam spreman", rekao je Peter.

Krenuo je prema vratima, a istoga trenutka, s instinktivnim oprezom koji je karakterizirao brojne njihove akcije, Maleni i Portakrenuli su za njim i prvi stigli do vrata.

"Pričekaj trenutak!"

Barcelona je sjedio škiljeći, noktom se kvrcajući po zubima, zureći u Petera. Iznenada je lupio rukom po stolu.

"Sefior Gomez, pa to je prekrasno! Nakon svog ovog vremena! Svijet je doista malen - ili je to već netko rekao? Nema veze, reći ćuto ponovno... Vidi, vidi!" tiho je zazviždao. "Moram priznati, novo ti odijelo dobro pristaje, druže!"

Peter se arogantno okrenuo prema vratima.

"Lijepo vas molim da me pustite da prođem."

Maleni i Porta se nisu micali. Na trenutak su njih trojica tvorila smrznutu sliku, a potom se Heinrich, očito naslutivši opasnost,pridružio svom prijatelju pokraj vrata.

"Moglo bi biti problema", rekao je, "ako stavite ruke na pripadnika Gestapa."

"Otvorite ta vrata!" zahtijevao je Peter, zvučeći pomalo histerično.

Vrlo polako, Porta je ispružio ruku, okrenuo ga prema ostatku prostorije i pokazao prema Barceloni.

"Možda nisi shvatio da se gospodin obraća tebi?" upitao je. "Možda bi htio da ti to sve ponovi?"

"Zahtijevam da otvorite ta vrata!" zaurlao je Peter.

"Ne zahtijevaš ti ništa", usprotivio mu se Porta sa širokim smiješkom na licu. "Samo se stišaj, i radi ono što ti kažemo."

"Osim ako, naravno -"

Maleni je ostavio rečenicu nedovršenom; samo je izvukao nož zlokobnoga izgleda i počeo se poigravati njime. Barcelona jepoprimio zamišljen izraz lica.

"Dvadeset i drugog lipnja 1938.", promrmljao je. "Ram-bla de la Flores u Barceloni... Sjećam se da si nas častio pićima u svomapartmanu u Ritzu... Sjećaš se toga, druže? Ja se sjećam. Dobro se toga sjećam. Samo" - Barcelona je suzio oči dok je promatraotoga čovjeka - "u onim danima, kako se sjećam,

bio si odan komunističkoj stranci. Što se dogodilo s crvenim zvijezdama, druže? Oči su ti bile ispunjene njima!"

"Ti si lud!" Peter se još jednom pokušao oteti iz Portine krupne i snažne ruke. "Ti bulazniš! Zar ne vidiš da sam Un-tersturmfuhrer utajnoj policiji? Imaš oči u glavi, zar ne? Pretpostavljam da si već vidio Untersturmfuhrera u životu?"

"Oh, mnogo puta", složio se Barcelona glatko. "Alija mislim da ćeš priznati kako nije lako nekom tko te poznavao pod imenom drugGomez da te sada odjednom počne nazivati Un-tersturmfuhrerom... Koji je bio tvoj čin u Španjolskoj, Gomez? Satnik, zar ne? Ilibojnik? Čovječe! Još uvijek se sjećam onog lijepog govora kojeg si nam održao u svom apartmanu u hotelu Ritz! Sjećaš se toggovora, Gomez? Prava stvar!"

Barcelona je nagnuo natrag svoju stolicu, stavio noge na stol, prekrižio ruke na prsima i zurio u strop kao u transu.

"Drugovi, vrijeme za govore je došlo i prošlo! Sada je došlo vrijeme za djelovanje! Djelovanje, drugovi, za opće dobro! Zato samovdje - kako bih vas savjetovao, kako bih vas ohrabrio, kako bih vam pomogao kako god znam, kako god mogu... Budite sigurni uto da vas podupiremo, sada i zauvijek!"

Nastala je tišina. Peter se počeo nervozno trzati. Heinrich je zurio u njega s čuđenjem u očima. Barcelona je iznenada spustio nogena tlo i nasmijao se,

"Bila je to najveća prevara svih vremena, zar ne? Ili si se iznenada predomislio?" Pogledao je prema nama ostalima. "Nakon što nasje sve gurnuo u nešto iz čega nije bilo povratka, taj se lopov jednostavno pokupio i ostavio nas... istoga dana! Čak nije bio tolikodostojanstven da se nastavi pretvarati još barem dvadeset i četiri sata! A kamo je otišao?" Barcelona je pogledao prema Peteru koji jedrhturio. "Kamo si otišao, ha? Reći ću ti, u slučaju da si zaboravio i to! Otišao si sav lukav i siguran na brodu s ostalimkomunističkim gadovima! I samo da bi nas još više uvrijedio, proveo si cijelu noć pijući i kurvajući se i prežderavajući se hranomkakvu mi ostali nismo vidjeli godinama! Kako se zvao onaj ruski general? Onaj koji je sve to organizirao, kao nagradu za to što stebili dobre male marionete

i nagovarali druge ljude da se bore za njihovu Partiju? Kako se zvao? Malinovskv? Je li tako? Ili ti je draže Manolito? Mislim da siga tako nazivao onih dana, zar ne? Ili se ne možeš sjetiti čak niti toga?"

Peter je iznenada skinuo svoj šešir, obrisao čelo rukom i mlitavo se spustio u najbliži naslonjač.

"Da, da", rekao je, poprilično iscrpljeno. "Sjećam se... kada si ušao u prostoriju, učinio si mi se poznatim, samo nisam bio posvesiguran."

"Ali sada jesi?"

Peter je kimnuo.

"Mislim da jesam." Pogledao je Barcelonu i nesiguran smiješak mu se pojavio na usnama. "Da, sada se sjećam. Ti si bio izvrstanstrijelac, zar ne? Jesi li još uvijek tako spretan s revolverom?"

Barcelona nije uzvratio smiješkom. Porta je stajao poput skulpture pokraj Petera, a Maleni je još uvijek čuvao izlaz. Mi ostali smonaćulili uši i s novim zanimanjem promatrali ovog pripadnika Gestapa koji je bio član komunističke partije u Španjolskoj. Ovo jedoista bio rijedak fenomen!

"Smatraju me jednako spretnim kao što sam uvijek i bio", rekao je Barcelona polako. "Neki kažu da sam čak i spretniji... Puno samvježbao otkada smo se posljednji puta sreli, druže! Prava je šteta što ti ne mogu pokazati, ali mislim kako se to ne bi baš previšesvidjelo našem generalu gore."

"Ne brini", rekao je Peter žurno. "Povjerovat ću ti i bez demonstracije."

"I bolje ti je."

"A što se tiče onoga u Španjolskoj" - nemarno je slegnuo ramenima - "to je odavno zaboravljeno. Već sam bio prošao svoje borbekada sam se bio susreo s vama. Bio sam ranjiviji no što ste primijetili. Znate što bi mi se. dogodilo da me se Falanga ikadadočepala?"

"Dvanaest metaka u potiljak", rekao je Barcelona jednostavno. "I još uvijek mi padaju na pamet ljudi koji bi ti rado to učinili...uključujući i mene samoga!"

Peter je panično ustao. Porta gaje brzo gurnuo natrag u naslonjač i zadržao u njemu. Barcelona je odmahnuo rukom.

"Zaboravi to na trenutak. Možda se tome još vratimo kasnije. No, prije toga ti moram postaviti jedno pitanje. Jesi li ti ubio Conchitu?Pronašli smo je u jarku u nekoj uličici iza Ronda de san Pedro. Vrat joj je bio prerezan... Paco je gotovo poludio. Uvijek se zaklinjaoda si to ti učinio."

Peter se ugrizao za usnu.

"Bila je kurva. Zaslužila je da joj se prereze vrat."

"Samo zato što je bila kurva?"

"Bila je dvostruka agentica. Radila je za nas nekoliko mjeseci i iznenada smo otkrili da je špijunirala i za drugu stranu."

"Pa ste joj prerezali vrat?" Barcelona je prešao preko prostorije i stajao gledajući dolje prema problijedjelom Peteru. "Samo tako?"

"Bila je dvostruki agent, kažem ti -"

"To ti kažeš! Nitko drugi mi to nije rekao. A čak i da je bila, trebala je biti izvedena pred sud u Calle Lavetani, a ne bačena u jarakodrezane glave."

Zapanjeno smo zurili u Barcelonu. Obično je bio sentimentalan kada se radilo o Španjolskoj; čak i kada se radilo o tamošnjemgrađanskom ratu. Bila je to zemlja sunca i nasada naranči i neprestanih siesta, a građanski rat je bio epizoda mladalačkogromantizma, vrijeme ideala i smionosti. Nikada prije nismo vidjeli Barcelonu tako turobnog i ogorčenog.

"Ako te Paco ikada dohvati", obavijestio je Petera, "dobit ćeš nož u leda prije no što shvatiš što te snašlo."

"Ta je žena bila dvostruka agentica", protestirao je Peter po treći put. "Uostalom, samo sam izvršavao naređenja."

"Sranje! Ubio si Conchitu iz samo jednog razloga: jer je više voljela Pača od tebe. Jer je odbila spavati s tobom."

Peter je ispružio obje ruke u nemoćnoj gesti.

"Sada je dosta, Blom! Hajdemo završiti za danas, može? Zašto toliko kopati po prošlosti? Svi smo radili stvari koje bismo radijezaboravili - uključujući i tebe, prijatelju! Znam

nekoliko događaja za koje bi radije da ih ne spominjem. A iako imaš izvrsno pamćenje, nije se uvijek mudro prisjećati previše stvariiz prošlosti. Obojica smo sada na istoj strani, pa bi bilo bolje da zakopamo ratnu sjekiru."

Barcelona je sumnjičavo podigao obrvu. Peter je ustao i položio ruku na njegovo rame.

"Slušaj, Blom. Dobar sam prijatelj Obergruppenfuhrera Bergera i poprilično sam uspješan. Neke su se stvari dogodile u Poljskoj iUkrajini... samo stoje to stroga tajna, i ne mogu ti više pričati o tome. Morat ćeš mi vjerovati na riječ -"

"Kamo vodi sve ovo ulagivanje?" upitao je Barcelona.

"Samo mi je palo na pamet da bi ti kožni kaput pristajao možda jednako tako dobro kao i meni. Što misliš o tome?"

"Misliš da se pridružim tvojima?"

"Mogao bi proći i gore."

Barcelona je odmahnuo glavom i nasmijao se.

"Ne hvala! Poslušao sam tvoj savjet 1938. i još uvijek zbog toga žalim. Neću dva puta nasjesti na isti štos... a osim toga, nikada bašnisam volio kožu."

Maleni se iznenada odmaknuo s vrata.

"Sredite se, netko dolazi."

Brzo smo stali u stav pozor kada su se vrata otvorila i na njima pojavio natporučnik iz inženjerijske pukovnije. Ušao je u prostoriju.Bio je vrlo sitan i dotjeran; uniforma mu je pristajala poput druge kože, čizme su mu se sjajile poput dragog kamenja. Iz tog ječovjeka isijavao veći autoritet nego iz tuceta generala. Čak su i Gestapovci bili vidno zadivljeni.

Pogledom je hladno prešao stražarnicom. Lice mu je, iako je bio mlad, bilo grubo i naborano, s visokim jagodicama i snažnomčeljusti. Izazivao je poštovanje i prije no što bi otvorio usta. Bio je tip prekaljen u ratu. Čvrst poput dijamanta, genijalan, precizan ivrlo djelotvoran. Niste ga morali poznavati osobno da biste znali kakav je.

"Gospodine!" Barcelona je salutirao takvom žustrinom da mu je ruka izgledala kao daje na opruzi. "Fekhvebel Blom, gospodine. Nastražarskoj dužnosti u hotelu Meurice s tri dočasnika

i dvanaest ljudi." Zastao je. "Dvojica civila nalaze se u stra-žarnici na ispitivanju", dodao je.

Krajičkom oka ugledao sam Peterovu adamovu jabučicu kako se mahnito miče gore-dolje, no ni on niti Heinrich nisu ništakomentirali. Časnik je kimnuo glavom.

"Nešto za prijaviti?"

"Ne, gospodine."

Čekali smo naređenje da stanemo na mjestu voljno, no ono nije došlo. Držao nas je u stavu pozor dok je njegov ledeni pogled lutaoprostorijom, upijajući svaki detalj.

"Jesu li ova dva civila ispitana?"

"Da, gospodine."

"Ima li kakvih optužbi?"

"Nema, gospodine. Mogu ići."

"Pa kojeg vraga onda još uvijek traže ovdje? Izlazite van, prije no što netko smisli nekakvu pritužbu na vas!"

Žustro se okrenuo prema Heinrichu i Peteru, koji su napustili prostoriju takvom brzinom da su se gotovo mogli vidjeti oblaci prašinekoji su se za njima podigli. Sa zadovoljstvom sam primijetio da se nisu pokušavali pozivati na svoja gestapovska prava kada su sesusreli s čovjekom ovakva kalibra. Sada je usmjerio svoj ledeni pogled prema Barceloni.

"Što se dogodilo s tvojom uniformom, Feldwebelu?"

Barcelona se kratko pogledao i žurno zakopčao dva gumba na gornjem dijelu uniforme. Natporučnik je kimnuo.

"Da te nikada više nisam vidio u takvom stanju. Nemar u odijevanju vodi do nemara u drugim stvarima. Sada molim te lijepo, najavimoj dolazak."

"Da, gospodine. Koje ime da najavim, gospodine?"

"Natporučnik Ebersbach. Očekuje me."

Barcelona je nestao. Mi smo nastavili stajati u stavu pozor dok njega nije bilo, sve dok se konačno nije pojavio s mladim poručnikomkoji je ustrašeno galopirao za njim.

"Natporučniče Ebersbach! General vas očekuje. Budite ljubazni i pođite za mnom -"

Bio je ljubazan, hvala Bogu, i u trenutku kada je otišao, opustili smo se s pretjeranom naglašenošću. Nekoliko sekundi kasnije,ponovno smo bili prekinuti. Bili su to ponovno Peter i Heinrich. Oprezno su provirili kroz vrata.

"Pssst! Jel stari varalica otišao? Donijeli smo vam poklon. Upravo smo bili u kuhinji i pronašli ga u ormaru. Mislili smo da bi vam semogao svidjeti."

"Mislili smo kako bismo ga mogli podijeliti", dodao je Heinrich, zatvarajući vrata za sobom.

Poklon kojega su "pronašli" u kuhinjskom ormaru bila je boca konjaka. Bilo je dobro znati da se čak i Gestapo poneka-da moželjudski ponašati.

"Svi ćemo dobiti pet godina u Torgau ako nas uhvate kako pijemo u stražarnici", protestirao je Barcelona, željno otvarajući bocu iprinoseći je usnama.

"Ja sam voljan riskirati", rekao je Maleni. Nije potrebno naglašavati kako smo svi riskirali. Kada pred sobom imate priliku neštopopiti, a s druge strane mogućnost petogodišnje zatvorske kazne, tada razuman čovjek doista nema izbora. Boca je išla iz ruke uruku, od usta do usta, dok je jedan od nas držao uho na ključanici u slučaju da nam se netko pokuša približiti.

"Proklet bio ako znam zašto su nas poslali na ovo mjesto", požalio se Porta. "Ovdje ne rade ništa osim što po cijele dane pričaju oeksplozivima."

"Pa što onda?" upitao je Peter, otvarajući paketić američkih žvakaćih guma i trudeći se da izgleda što američkije. "To o čemu pričajunije vaša briga, zar ne? Svejedno biste ih morali čuvati, nije li tako?"

"Mi se ne razumijemo u eksplozive", rekao je Porta. "Ako planiraju dići cijeli prokleti grad u zrak, volio bih da to učine bez nas. Odmina me hvata jeza."

"Neće uništiti Pariz", rekao je Maleni. "Pariz sigurno neće." "Zašto ne?" upitao je Peter izazivački. Naslonio se u svom naslonjaču, akožni mu se kaput rastvorio. Palčeve je zataknuo ispod pazuha. Prije no stoje Maleni

uspio iznijeti bilo kakav uvjerljiv razlog za očuvanje Pariza, Porta se sagnuo naprijed i zgrabio jedan od revolvera koje je Peter imaospremljene u futrolama.

"Jednostavno neće", ponovio je Maleni sumnjičavo.

"To ti misliš! Kad sam bio u Katyi -"

Heinrich je iznenada vrisnuo.

"Prestani govoriti o tome kako je bilo kada si bio u Katyi. Ne mogu to više podnijeti, dosadniji si od zubobolje!"

"Ali njima nisam ništa pričao o tome -"

"Ali meni jesi!"

"Što se dogodilo u Katyi?" upitao je Maleni, dosadno uporan.

Na sreću, prije no što se Peter upustio u dugu i vjerojatno vrlo dosadnu priču, Porta mu je odvukao pozornost mašući mu njegovimrevolverom ispred nosa.

"Hej, druže! Hoćeš se mijenjati za Glicenti?"

"Mogao bih", rekao je Peter oprezno. "Daj da ga pogledam."

Uzeo je pokazanog Glicentija, pregledao ga, razmotrio i konačno pristao. Razmjena se odigrala svečano. Pitao sam se je li Petershvatio da će, iako je sada bio vlasnikom jednoga od najboljih revolvera na svijetu, imati najvećih zamislivih problema upronalaženju bilo kakvih metaka za njega. Gotovo sam mu to rekao, no na vrijeme sam se sjetio da mi Porta baš i ne bi zahvalio natome.

"Još nisam čuo priču o Katyi", požalio se Maleni.

"Kasnije", rekao je Heinrich. "Sada moramo krenuti."

"Ne, ne moramo", rekao je Peter.

Još smo jednom bili spašeni, ovoga puta dolaskom Juliusa Heidea, koji je upao u prostoriju na svoj uobičajeno učinkovit način, auniforma mu je, kao i uvijek, bila prema propisima do najsitnijeg detalja, lice svjesno i na oprezu i besprijekorno izbrijano.

"Tko je ovo prekrasno biće?" upitao je Peter, pogledom prateći Heidea prostorijom.

"To je naš živući Propis", objasnio je Barcelona, kao da Heide nije bio osobno prisutan kako bi govorio sam za sebe.

"On je na vježbama za vojnog sveca. Svaka dlaka na njegovu tijelu naučena je stati u stav pozor."

Heide je oštro pogledao Barcelonu i počastio Petera i Heinricha jednim od svojih najprezirnijih pogleda. Iz njihovih kožnih kaputa iopćenitog mrkog držanja zasigurno je pogodio njihov identitet, no ničime nije odavao daje impresioniran njima. Umjesto toga,njegove su oči bljesnule u smjeru boce konjaka koja je kružila uokolo, pa se nezadovoljno okrenuo Barceloni.

"Savršeno dobro znaš daje zabranjeno piti na stražarskoj

dužnosti!"

"Zašto ne daš svojoj guzici priliku da progovori?" predložio je Barcelona ljubazno.

"Još malo pa ćeš se naći u Torgauu!" odbrusio mu je Heide.

"Da? A tko će me strpati tamo?"

Heide je napuhao grudi poput gumene splavi za spašavanje.

"Možda će te zanimati da je novi zapovjednik moj osobni prijatelj. Bili smo zajedno u Rotterdamu. Vi pijana gomilo im-becilavjerojatno niste svjesni činjenice da sam počeo svoju karijeru u vojsci kao desetnik u padobranskoj jedinici. Imam mnogo utjecajnihpoznanika."

"Vidi, vidi", rekao je Porta, diveći se; i uništi taj dojam dodavši grubim tonom: "Kakvo sranje!"

Posve hladno, Heide se okrenuo na peti i pogledao Portu. Oči su mu bile ledene a čeljust ukočena. Oduvijek sam znao da je Juliuspredodređen za visok uspon na vojnoj hijerarhijskoj ljestvici, ali nikada do tog trenutka nisam shvaćao kako visoko. Gledajući ga,doživio sam iznenadnu viziju čovjeka u uniformi pukovnika, i s nekom čudnom sigurnošću sam znao da to nije tek sanjarenje, većjasna vizija njegove budućnosti.

"Obergefreiteru Porta," rekao je hladnim autoritativnim tonom, "možda smo trenutačno kolege po oružju, no obećajem ti da ću sijednoga dana staviti u zadatak da te optužim i izve-dem pred vojni sud."

Iznenadan smijeh koji se začuo iza njega natjerao ga je da se oštro okrene prema Malenom, koji se cerio cijelim svojim

ružnim licem i podizao jednu majmunoliku ruku kao da će njome nekoga udariti.

"Samo položi prst na mene i bit ćeš u gadnoj neprilici!" zaprijetio je Heide, izvukavši svoj revolver. "Samo jedan mali prst i vidjetćeš što će ti se dogoditi... to je kažnjiv prekršaj, pokušaj fizičkog napada na dočasnika. Znaš to, zar ne? Vi ste potrošna roba, vivojnici: ja nisam! Nadalje, ja namjeravam preživjeti ovaj rat. Iskreno sumnjam da ćete i vi."

Uz hvalisavo kokodakanje, Maleni je izbio revolver iz Heideovog stiska i zgrabio ga objema ogromnim rukama oko vrata.

"Kolege po oružju!" izrugivao se Heinrich. "Kakav dirljiv prizor!"

Maleni je protresao Heidea nekoliko puta naprijed-natrag.

"Dakle, maleni čovječe? Što sada imaš za reći u svoju obranu?"

"Puštaj me", prosiktao je Heide, i neuspješno pokušao udariti Malenoga u goljenicu. "Hoćeš me udaviti, ti prokleta budalo? Hoćešzavršiti u Torgauu zajedno s Barcelonom?"

"Zašto ne?" složio se Maleni, okomivši se na svoju žrtvu. "Umrijeti zbog toga moglo bi biti pravo zadovoljstvo."

Heideovo lice počelo je oticati i postajati ljubičasto.

"Daj, pusti to kopile na miru", rekao je Porta s gađenjem. "Već će doći njegovo vrijeme, ne brini... No kada dođe, pošteno ćemoobaviti posao, i to prema propisima, baš kao što bi on volio."

Maleni je nemarno odbacio Heidea na tlo. Heinrich je pristojno zapljeskao.

Izvana se začuo dobrodošli zvuk teških čizama u hodniku, i znali smo da ćemo biti zamijenjeni novim stražarima.

"Kasnite prokletih deset minuta", progundao je Barcelona, dovršavajući konjak i bacivši praznu bocu na Heidea.

JEDANAESTO POGLAVLJE

Krvav i polomljen, padobranac Robert Piper bio je odveden u postaju Feldgendarmerie u Ulici Saint-Amand.

"Imaš dvanaest sati da progovoriš", kratko ga je obavijestio Oberleutnant Bruhner.

Sto će se dogoditi po isteku dvanaest sati, ako odluči ne progovoriti, nije mu bilo otkriveno. Vjerojatno to nisu znali niti oni koji suga zarobili. Vjerojatno im nije palo na pamet da bi do toga moglo doći. Na kraju, svakoga se moglo natjerati da progovori zadvanaest sati. SS-ov Untersturmfuhrer Steinbauer, agent Gestapa, tako se veselo smijao u iščekivanju, da mu se lice gotovoprepolovilo. Dvanaest sati! Bila je to dječja igra.

S prezirom je pogledao poderanog i slomljenog padobran-ca. Taj neće izdržati niti trideset minuta! Ako i toliko. Neki od njih slomilibi se nakon prvih dvadeset; gotovo svi bi bili slomljeni nakon ledenih kupki koje bi uslijedile. Do tada čovjek ne bi bio ništa više odobične hrpe mesa, izudarane, krvave i nerazumne. No samo povremeno, kada bi oni tvrdoglavo htjeli nastaviti s farsom, mozak biostao aktivan. U tom trenutku su uvijek mogli pribjeći dobrom starom bičevanju, ili ako su se osjećali punima energije, tada bi semoglo uputit nekoliko dobro naciljanih šutova u prepone ili trbuh. Jedini problem s tom metodom bio je taj što je onaj koji ju jeprovodio morao biti stručnjak kako pacijent ne bi umro prije no što otkrije svoje informacije. Sve u svemu, omiljenija razbibriga bilobi korištenje vodenog mlaza pod punim pritiskom. To je bilo zabavno, i uvijek djelotvorno.

Dvanaest sati! Mačji kašalj! Untersturmfuhrer je protrljao ruke i bacio se na posao svojim uobičajenim žarom.

Izmučeni padobranac slomio se nakon dvadeset i sedam minuta. Dao im je popis s trideset i jednim imenom i adresama, i tijekomnoći, trideset i osam ljudi je bilo uhićeno.

General von Choltitz mirno je potpisao trideset i osam smrtnih naloga.

BIJEG IZ ZATVORA U FRESNESl

Činilo se kako je vojarna princa Eugena neprestano u zbrci: povici, vriskovi i kletve ispunjavali su zrak; ljudi su trčali uokolo ukrugovima, časnici su vikali sve dok ne bi promuk-nuli, izvikujući nizove kontradiktornih zapovijedi. No, ta je prividna zbrkaskrivala red koji je bio strog; disciplinu koja nikada nije dolazila u pitanje. Posvuda su se nalazile oči koje su gledale i uši koje suslušale. Stražari koji su ljenčarili na suncu, na prvi pogled su spavali, no zapravo su bili vrlo budni i spremni za djelovanje i nanajmanji znak problema.

Na trenutak, vojarna je utihnula. Činilo se daje napola napuštena. Izmaglica nastala zbog vrućine visila je nad dvorištem, a iz jednogkuta začulo se prigušen zvuk vojne glazbe, bubnjeva i truba koje su letargično odzvanjali sveopćom tišinom. Na suprotnoj stranidvorišta satnija oznojenih novaka vježbala je pod nadzorom ljutitog dočasnika. Uglavnom se držao pravila koje kaže da što glasnije iduže čovjek viče, to je vjerojatnije da će postići nekakve rezultate. No danas je bilo prevruće, i on je vježbe provodio u turobnojtišini.

Sve u svemu, usprkos strogoj disciplini, bila je to dosta udobna vojarna. Dužnosti nisu bile previše naporne, a što se tiče pogubljenja,kojima smo bili dužni prisustvovati svaka tri dana - pa, čovjek se nakon nekog vremena na sve navikne. Nakon što je sve već biloučinjeno, i nije bilo toliko razlike između povlačenja okidača u svojstvu pripadnika streljačkog voda i povlačenja okidača kada stebili član tenkovske posade. U svakom je slučaju to značilo smrt nekom jadniku.

"To je rat", rekao je Legionar svaki puta kad bi se to odvijalo.

Toga poslijepodneva bili smo na stražarskoj dužnosti ispred sudnice. Oni koji su bili dovoljno nesretni da se nadu na suđenju, moralisu formirati red i čekati, kao da idu u kino. Neizbježno bi nekoliko njih molilo da im damo cigarete, i mi bismo im ih neizbježnodavali.

"Izvoli, stari."

Porta je dao nekome cijeli paket ijedan se čovjek iz SD-a okrenuo kako bi ga oštro pogledao.

"Nemojte ništa davati tom gadu! Ubio je jednog od naših momaka!"

I on je sam bio samo dječak. Porta, iznenada pogođen akutnom gluhoćom, pružio mu je upaljač i prijateljski se nasmiješio. Čovjek izSD-a je pocrvenio.

"Samo uživaj", rekao je kroz zube. "Sutra u ovo vrijeme više nećeš biti živ kako bi u njima uživao."

Dječak je arogantno nezainteresirano slegnuo ramenima.

"Vrlo si ponosan", rekao je Gregor kimnuvši glavom. "Veliki brodovi noću, sine... postaju malene brodice od papira ujutro, ha?"

"Misliš da me briga? Svi se vi možete nositi dovraga!"

"Zašto mi?" upitao je Porta sa smiješkom. "Zašto ne tvoja vesela crvena braća u Moskvi? Iskreno, ne znam što dijete poput tebe vidiu njima!"

"Ja sam komunist", rekao je momak vrlo ukočeno. "Sloboda za radnike je jedino što me zanima."

"Da, sigurno", rekao je Porta tješeći ga. "A sutra ćeš biti mrtav, i što ćeš imati od toga? Osim kamena nad glavom, ako ti je to nekautjeha... A cijelo vrijeme dok budeš ležao dva metra pod zemljom, oni će i dalje proganjati jadne proklete radnike. Misliš daje imalobolje u prokletoj Moskvi?" Porta se okrenuo i pljunuo. "Nemoj me nasmijavati! Samo otiđi onamo i vidi, prijatelju. Promijenit ćešmišljenje za samo nekoliko dana."

"I? JeF bolje u nacističkoj Njemačkoj?"

"Jesam li ikada rekao da jest?"

"Dakle, je li?"

"Naravno da nije! No ovdje u Francuskoj jest, i to bi vidio kada bi stao i razmislio o tome. Želiš se izjašnjavati protiv vlasti - točno?To i radiš - točno? Zato što si u Francuskoj, a ovdje možeš raditi takve stvari. Pokušaj to učiniti u Moskvi, i ja ne bih uložio nitinekoliko bijednih kopjejki na tvoj uspjeh."

"Nije sada riječ o tome. Ja se borim protiv fašizma."

"Daj se saberi!" rekao je Porta. "Fašizam, malo sutra! Znaš što si učinio, zar ne? Otišao si i ubio jednoga od svojih jadnih prokletihradnika koje toliko želiš spasiti! Možda i jest bio Nijemac, no svejedno je bio radnik. Prije rata, bio je radnik. A ti si ga jednostavnoubio. Zbog čega?"

"Zbog Francuske! Ja se borim za Francusku poput svakog dobrog Francuza!"

"No, daj se odluči", rekao je Porta, zgađen.

"Ti samo vidi kamo te to vodi, u svakom slučaju" dodao je Legionar. "To se dogodi kada izvršavaš naređenja koja su ti izdaliEnglezi. Oni ti kažu da odeš i ubiješ nekoga ili razneseš most, ili ubiješ sam sebe, i svi vi trčite uokolo i blejite poput stada ovaca,zaplićući se jedni preko drugih kako bi što prije izvršili što su vam rekli."

"To nije istina! Ja se borim za slobodu!"

"Slobodu? Ili komunizam?"

"To dvoje je jedno te isto!"

"Malo sutra", rekao je Legionar. "Zašto ne središ da te pošalju u Rusiju kao njemačkog špijuna? Time bi ubio dvije muhe jednimudarcem. Spasio se od streljačkog voda i naučio nešto o životu."

Momak se nadureno okrenuo od njega. Negdje iz reda melankoličan glas je upitao.

"Zašto me optužuju?" mršav čovjek u radnom odijelu francuskih željeznica upitno je raširio ruke. "Nisam ništa učinio!"

"Za ime božje", upozorio gaje Gregor. "Što god im rekao kada uđeš unutra nemoj samo ponavljati kako nisi ništa učinio. Neće tipovjerovati i samo ćeš ih razbjesnjeti."

"Alija nisam ništa učinio!"

"Možda i nisi, ali na ovom svijetu nema mjesta nevinima, vjeruj mi... Priznaj Što god ti oni kažu da priznaš. Reci im bilo što, samoako će te to udaljiti od streljačkog voda."

"Ali što da priznam? Nisam ništa učinio! Sve je to samo pogreška!"

Jedan od stražara iz SD dao mu je dobar savjet.

"Izmisli nešto - nešto sitno, nešto u što će povjerovati. Ali moraš biti siguran da to nije nešto što je kažnjivo smrću. Na primjer,vatreno oružje. Tu temu nemoj niti spominjati. Poludjet će ako pomisle da si švercao oružje. Bit ćeš istog trenutka osuđen ako samo inaslute takvo što."

"Ali što sam učinio?" zablejao je taj melankolični čovjek.

"Ah" - stražar je napravio grimasu - "udario si vojnika po glavi željeznom šipkom?"

"Zašto?" rekao je čovjek očajno.

"Pa zaboga, kako bih ja to mogao znati? Zato što ti se to prohtjelo, pretpostavljam!"

"Ali ja ne bih - mislim - ja ne bih mogao -"

Pomogao mu je drugi zarobljenik.

"Moja skupina ukrala je kamion. Ne znam može li ti to nekako koristiti. Možeš nam se pridružiti u tome ako želiš... No, postoji jedanproblem, oni će to sigurno provjeriti. Uvijek to učine. U tome je cijeli problem, previše su prokleto temeljiti!"

"A što je sa crnim tržištem?" predložio je Porta. "To je uvijek dobro."

"Ali ne znam nikoga - nikoga tko se time bavi -"

"Naravno da ne znaš nikoga!" složio se čovjek iz SD. "To je jedno od osnovnih pravila igre: nikada ne smiješ priznati da nekogapoznaješ, jer će te držati u zatvoru dok ne istruneš."

"I pokušavati izvući iz tebe imena i adrese", objasnio je Porta. "Najbolje bi bilo da kažeš da si radio sam."

Bespomoćno, čovjek je odmahnuo glavom. Promatrali smo kako je ušao u sudnicu, i nismo mu davali previše izgleda. Ponovno sepojavio deset minuta kasnije. Na naše veliko zaprepaštenje, smijao se od uha do uha.

"Uspio sam! Povjerovali su mi!"

"Što si uspio?" rekao je Gregor.

"Što su ti povjerovali?" upitao je Porta.

"Ja prodajem na crnom tržištu", rekao je čovjek veselo. "Tri mjeseca u zatvoru!"

Otišao je odslužiti svoju nezarađenu kaznu sa suzama zahvalnicama u očima. Razgovarali smo o tom fenomenu nekoliko

minuta, sve dok jedan od ljudi iz SD nije ponovno započeo, bocnuvši mladog komunistu u rebra i dajući sve od sebe kako bi garazljutio.

"Da se mene pita, ja bih te objesio! Sve bih vas objesio! Prokleti crveni! Ubili ste mi oca 1933. - reći ćeš da si premlad kako bi setoga sjećao, pretpostavljam, ali jednako si kriv kao i ostali! Svi ste vi prokleti komunisti, zar ne?"

"Ostavi ga na miru", zarežao je Porta. "Preostalo mu je samo još nekoliko sati, zaboga! Ostavi ga malo na miru!"

"On je Židov", rekao je čovjek iz SD ljutito. "Mogu ih namirisati na kilometre... Ti si prokleti Židov, zar ne, maleni crveni brate?"

Momak je pognuo glavu.

"Židov sam", priznao je.

"Dobro! To je dobro! Sutra u ovo vrijeme iskopat će ti oči, a ja ću biti tamo i pomagati im!"

Nekoliko trenutaka kasnije, momak je bio pozvan u sudnicu. Nije iz nje izišao punih pola sata, a kada je na posljetku izišao, nije seimao razloga smijati: bio je osuđen na smrt, kao što smo i predvidjeli. Čak su dodali kako nema pravo na žalbu.

"Vidiš", rekao je Porta tužno dok smo pratili momka natrag u Fresnes u zatvorskom kombiju. "Nema nikakve koristi od prevelikogponosa. Zašto si se, dovraga, upetljao u sav taj posao s komunistima? Vjerojatno si mislio dobro, no ljudi poput tebe neće skratiti rat- čak niti za jednu prokletu minutu. A to jednostavno nije vrijedno toga."

"Koliko ti je godina, momče?" upitao ga je Stari Un ljubazno.

"Sutra ću napuniti osamnaest." Ispravio se. "Sutra bih napunio osamnaest. Možda i hoću. Ovisi o tome kada će me ubiti."

"Premlad si da umreš", progundao je Porta. "Zašto netko nije prebacio ovog mladog idiota preko koljena i utuvio mu pamet u glavudok je još bilo izgleda?"

"Osamnaest?" rekao je Stari Un zamišljeno. Okrenuo se prema Heideu. "Tko je na stražarskoj dužnosti, Julius? Jesi li ti?"

"A-ha." Heide je kimnuo glavom, a misli su mu bile negdje drugdje. "Ja sam na straži. Dvadeset i četiri sata proklete dosade..."Iznenada je okrenuo glavu i pogledao Starog Una. Sumnja mu se pojavila u očima. "Zašto? Što tebe briga tko je na stražarskojdužnosti? Slušaj, Stari Un" - ozbiljno se nagnuo naprijed - "ne pokušavaj se uplitati u ovo. Ne trebaju nam nikakve neprilike."

Stari Un ostao je tih; samo je prstom nekoliko puta protr-ljao nos, ništa ne govoreći.

U 18:00 smijenili smo stražare u Bloku 4. U to doba dana, gužva je u zatvoru najveća. Poslužuje se večernji obrok, zatvorenike trebapratiti u i iz blagovaonica, ćelija i zahoda. Hauptfeldwebel je obavio svoju uobičajenu večernju inspekciju, teški ključevi okrenuli suse u bravama, šarke su zaškripale, vrata su se zalupila. Cijeli je zatvor vrvio od aktivnosti.

Nalazio sam se iza velikih vrata na kraju glavnog hodnika, i virio kroz rešetkasti otvor na vratima. U blizini, Barcelona je dovršavaopartiju karata u ćeliji trojice osuđenika, a na nekom drugom mjestu u zatvoru, pod krinkom sveopće predve-černje aktivnosti, Malenije ugrabio priliku i ilegalno ušao u ured Hauptfeldwebela.

Ugurao je Portu sa sobom u prostoriju i zatvorio vrata za njima, nakon čega je Porta, vrlo smiren i ležeran, sjeo za Hauptfeldwebelovradni stol i njegovim perom potpisao Haupt-feldwebela na izlaznu dozvolu za mladog Židova koji je bio osuđen na smrt. Izlaz mu jebio dopušten na temelju "daljnjeg ispitivanja koje treba provesti Gestapo u 19:00."

"Zvuči dobro?" upitao je Porta.

"Meni zvuči odlično", rekao je Maleni.

Kao provalnički i krivotvoriteljski tim, Maleni i Porta nisu imali konkurencije u njemačkoj vojsci. Još nije bila otkrivena brava kojuMaleni nije mogao provaliti; nije bio napisan potpis kojega Porta nije mogao oponašati. Hauptfeldwebel je kasnije instinktivnoustvrdio kako je taj uspravni, siguran potpis na dnu izlazne dozvole njegov vlastiti. Tek je procesom dedukcije kasnije otkriven kaočista krivotvorina.

Porta je bacio komad papira Barceloni, koji je stigao kako bi nadgledao tu operaciju, i naslonio se, stavivši noge na ulašteni stol.

"Nikada mi nije palo na pamet da je ovako udobno biti Hauptfeldwebel... Kako udobno ova kopilad živi! Pogledajte ovo!"

Pritiskao je tapeciranu sjedalicu uredske stolice koja se mogla okretati, no Malenoga je više zanimao kauč, a Barcelona je nervoznostajao pokraj vrata dok mu se znoj slijevao niz lice.

"Za ime Boga! Imate više živaca od dva prokleta vola! Di-žite svoje debele guzice i bježimo odavde!"

"Čemu tolika žurba?" protestirao je Maleni. "Samo izvršavamo naređenja, zar ne?"

"To je ono što ga smeta", rekao je Porta, lijeno otvorivši ladicu i provirivši u nju. "On nam je izdao naređenja... Provalite uHauptfeldwebelov ured i krivotvorite njegov potpis na komadu papira, rekao je. A kad to učinite, on se ustrtari. Neki ljudijednostavno nikada nisu zadovoljni."

"Nisam vam rekao da ljenčarite u njegovoj prokletoj stolici i pljačkate mu radni stol!" zarežao je Barcelona.

Polako i s izluđujućom preciznošću, Maleni i Porta su se šetali uredom, uklanjajući sve moguće otiske prstiju, dok je Barcelonastajao i promatrao namrgođen. Na sreću, bio je prezaposlen promatranjem kako Porta briše Hauptfeldwebelo-vo naliv-pero svojimrupčićem i nije primijetio kako je Maleni gurnuo šaku cigara u džep.

"Hajde, zaboga, dostaje bilo!"

Barcelona im je žustro pokazao put glavom i širom otvorio vrata. Porta je neodlučno ostavio pero i slijedio ga na hodnik. Maleni jeizišao posljednji. Zatvorio je vrata za sobom i pažljivo gurnuo komad slomljene žigice u bravu.

"Kojeg vraga sad radiš?" prosiktao je Barcelona.

"Spašavam tvoju prokletu glavu!" odvratio je Maleni. "Nikada ne otvaraj vrata prije no što proučiš bravu, razumiješ? To sam učiniosamo jednom u životu i to me koštalo devet

mjeseci u zatvoru: kopile čija su to. vrata bila gurnuo je komad drveta u bravu, a ja to nisam primijetio. Tako da sada uvijek bacimpogled prije no što se latim posla. Možeš se kladiti životom, da se Hauptfeldwebel vratio i otkrio da nedostaje taj komadić žigice,bilo bi vraga. Ovako neće imati pojma što se dogodilo, zar ne?"

Barcelona je odmahnuo glavom, oklijevajući s pohvalom.

"U redu, pobijedio si! Znaš što radiš. To ti priznajem."

On i Maleni udaljili su se različitim putovima. Porta mije prišao i rekao daje sve prošlo u redu, pa smo zajedno posjetili mladogŽidova u njegovoj ćeliji.

"Evo ti." Porta mu je bacio kaput. "Obuci to i pođi s nama."

"Zašto?" Momak je skočio na noge, blijeda lica. "Mislio sam da će to biti tek sutra."

"Što će biti sutra?"

"Pogubljenje."

"Odgođeno je na neodređeno vrijeme", rekao sam.

"Na vjerujem! Zašto bi to učinili?"

"Isuse Bože", rekao je Porta. "Daj kreni već jednom! Došli smo da te izvučemo odavde, nemamo vremena za čavrljanje. Barem bimogao surađivati."

"Ali -"

"Ali ništa! Saberi se i slušaj! Reći ću ti ovo samo jednom, pa se potrudi da sve upamtiš. Čim mi odemo, bježi odavde i kreni premastepenicama. Ako te itko zaustavi, reci da ideš u sraonu. Ako ne susretneš nikoga, spusti se u prizemlje što brže možeš i ne dižinikakvu buku, OK? Kad stigneš u prizemlje, prođi kroz prva vrata s lijeve strane. To će te izvesti iza zahoda. Ostani ondje dok sesvjetla ne ugase. Čim se to dogodi, potrči prema suprotnoj strani dvorišta. Shvaćaš?"

"Da, ali -"

"Ako se u međuvremenu nešto ne dogodi", nastavio je Porta, zanemarivši prekid, "mislimo kako ćeš imati oko dvije minute da toučiniš. Tada će se ponovno upaliti svjetla, a stra-žari će te gotovo dostići. Oni će te očekivati. Samo se sakrij i

pričekaj ih, a na njima je da učine ostalo. OK? Samo radi ono što ti oni kažu i nećeš pogriješiti."

"Živo sranje", rekao sam - bio sam jedini uvjereni pesimist koji nikako nije mogao uvidjeti način na koji će taj plan uspjeti.

"Naravno", rekao je Porta, "ako išta pode po zlu, moram te upozoriti da ćemo te morati ubiti. Znaš što hoću reći? Uhvaćen si nadjelu, takoreći, i ne možemo riskirati svoju kožu više no što to već činimo."

"Svejedno, želim ti sreću", rekao sam.

Vratili smo se u stražarnicu, kako bismo pratili tijek događaja. Porta je rekao kako ga boli briga, jer mu nije bilo stalo do komunistačak i kada su oni bili samo osamnaestogodišnji dječaci, ali kada sam mu istaknuo kako je u tom slučaju mogao odbiti sudjelovanje uvečerašnjim događajima, odgovorio je prijetnjom da će mi nagurati zube u grlo ako ne začepim, a nakon toga razgovor je polakozamro.

Momak je izišao iz svoje ćelije čim su naši koraci utihnuli. Tiho je zatvorio vrata za sobom, potrčao prema stepeništu i zastaoosluškujući. Nitko nije došao. Nekoliko sekundi kasnije našao se u prizemlju i pronašao vrata s lijeve strane. Zacvi-ljela su poputmačke u ekstazi dok ih je otvarao, a Barcelona je objema rukama prekrio uši i podigao pogled prema nebesima.

"Sveti Isuse! Ako itko ovo čuje, gotovi smo!"

"Vjerojatno smo ionako gotovi", promrmljao sam.

Stari Un, koji je bio vani, otvorio je vrata stražarnice i kimnuo prema nama.

"OK, vani je."

Prema planu, Porta i ja smo otišli zaključati vrata koja su bila ostavljena otključanima. Kada smo ponovno stigli do stražarnice, svi suse reflektori u dvorištu ugasili. To je učinio Gregor. Rekao nam je da to prepustimo njemu, i činilo se daje to bilo pametno.

Reflektori su bili ugašeni samo dvije minute, a tada su ponovno počeli pretraživati dvorište od ugla do ugla. No, sjenku bjeguncaviše nije bilo moguće vidjeti između zahoda i zatvorskog

zida. Dobro je iskoristio te dvije minute i sada je bio skriven, ležeći potrbuške u dnu suprotnog zida.

Približili su mu se teški koraci. Pomislio je kako je to zasigurno stražarska patrola koja će ga povesti do sljedeće etape njegovaputovanja. Zasljepljujući bljesak reflektora zasvijetlio je iznad njega, duž gornjeg dijela zida, prema tamnoj udubini u dvorištu. Vidioje kako patrola ide prema njemu, predvođena Legionarom i Guntherom Soestom. Njihovi šljemovi, omraženi njemački šljemovi kojibi i lice sveca pretvorili u masku čudovišta, prijeteći su se presijavali na jakom svjetlu. Momak je zasigurno posumnjao u naklonostpatrole.

Dok su se približavali dogovorenom mjestu, Gunther je tiho nervozno psovao. Ovo je bio drugi put da je pomagao pri bijegu, anakon prvog slučaja zakleo se svim svecima da on, Gunther Soest, nikada više neće biti nečija budala.

"To jednostavno nije vrijedno toga", rekao je. "Ništa nije vrijedno bilo čega u ovom prokletom ratu, a najmanje riskirati vlastiti životza jednog prokletog zatvorenika."

A Gunther je to trebao znati, možda i bolje od ostalih. Osam je godina upravljao tenkom. Tijekom toga vremena vidio je kako jetrideset i sedam njegovih najbližih suboraca izgorjelo do smrti, a devet je puta i sam jedva izbjegao sličnu sudbinu. No deseti put gajesudbina ipak dostigla: spasio je život, ali je ostao bez gotovo cijelog lica. Goruća nafta pojela mu je obrve i usne, meso mu jeotpadalo u komadima poput dobro ispržene pečenke. Proveo je sedam mjeseci u vodenom krevetu. Izvukli su ga natrag sa rubasmrti, no ona je bez sumnje ostavila svoj neizbrisivi trag na njemu. Ruke su mu bile poput pandži od pergamenta, lice napuhnuta

purpurna maska. To je bio čovjek čija zaručnica nije mogla pobijediti svoj strah pri pogledu na njega, i koja je dršćući pobjegla; a toje bio čovjek koji je po drugi puta riskirao svoj život kako bi prokrijumčario osuđenog zatvorenika van iz Fresnesa.

K tomu još Francuza. Židova i komunista. Tko zna, možda će jednoga dana, nakon rata, isti taj Židov, isti taj komunist, proći pokrajnjega na ulici i okrenuti se kako bi sa žaljenjem i

gađenjem zurio u tu grotesknu purpurnu masku? Kada čak i tvoji zemljaci nisu mogli skriti svoje osjećaje, kakvi su izgledi da bi tomogli učiniti stranci?

A nakon rata, što će raditi ljudi poput Gunthera? Živjeti u ustanovi s drugima koji su poput njih? Pokazivati se kao nakaze ucirkuskoj predstavi? Skriti se i živjeti u tami gdje ih nitko neće moći vidjeti? Nije se činilo vjerojatnim da će normalni ljudi ikadamoći pogledati prema njima, a da ne zadrhte. No, Giinther je nekada bio lijep. Bio je naviknut na laskanje, na to da mu se djevojkevješaju oko vrata i bore se za njegovu pozornost. Sada su čak i njegove vlastite sestre jedva podnosile da budu u istoj prostoriji snjime, a kada je posljednji puta bio na dopustu, bio je kod kuće samo dva dana prije no što je njegova majka dobila živčani slom -zbog toga, kako je liječnik rekao, što je bila pod neprestanim stresom podsjećajući se što je rat učinio od njezina jedinog sina.

Giinther je tada otišao od kuće. Ostatak dopusta proveo je u vojnom oporavilištu u Tolsu. Ondje je konačno mogao biti s drugimapoput sebe; cijelom novom generacijom Franken-steina stvorenih ratom. Dobro su se ophodili prema njima u oporavilištu, iako suimali stroga pravila vezana za odlazak u selo: smjelo se ići na štakama, smjelo se ići u kolicima, smjelo se ići bez ruku, smjelo se ićibez nogu; no nikako se nije smjelo ići bez lica. To je bilo loše, kako su im objasnili, za moral naroda. Junaci su bili prihvatljivi samoako su imali junačke ozljede, a nije bilo junački živ izgorjeti u tenku i odvratno izgledati. No, u svakom slučaju, svega je nekolikočudovišta bez lica imalo želju ići u selo. Još su uvijek bili osjetljivi na ljude koji su zurili i upirali prstom u njih, i vrlo su dobro znalida ih nikada više niti jedna djevojka neće poljubiti. Većina njih nije niti imala usne; samo izobličenu rupu oivičenu razderanimpurpurnim tkivom. Neki od njih s nadom su govorili kako će dati rekonstruirati svoja lica nakon rata. Bio je to jedini razlog zbogkojega je Gunther ostao u vojsci i vratio se kako bi odradio i više no stoje trebao. Bilo mu je to jedino što ga je još držalo na životu,to uvjerenje da će ga vojska zasigurno

nagraditi davši mu novo lice, ako bude izdržao do kraja. Naravno, uz uvjet da Njemačka pobijedi u ratu. Ljudi poput Guntherajednostavno si nisu mogli priuštiti da razmišljaju drugačije.

Patrola se približila mladiću, koji je čučao u sjeni. Tiho se uspravio i pridružio im se, marširajući ukorak s njima. Ritam njihovihkoraka ni na trenutak se nije promijenio. Jednostavno su ga progutali i poveli između sebe. Na kraju zida, gdje je naglo skretaoulijevo, zaustavili su se. Legionar je brzo govorio, ne gledajući momka.

"Ondje ti je privezano uže. Čim ti svjetlost reflektora prođe iznad glave, potrči prema njemu. Imaš otprilike trideset sekundi dapređeš preko zida i spustiš se na drugu stranu, pa ćeš morati biti brz... Uzmi ovo i upotrijebi je samo ako budeš morao, no inače ne.To je identifikacijska isprava, ali je bila napravljena na brzinu, pa se nemoj posve oslanjati na nju. Za usputnu provjeru će bitidobra."

Svjetlost reflektora prešla je preko njih. Patrola je stajala zbijena, skrivajući momka od njezina pogleda.

"Prijeđi Pariz što brže. Do zore je još ostalo oko dva sata. Otiđi u Sacre-Coeur na Montmartru. Udi u treću ispovjedao-nicu i reci dasi ukrao cvijeće s groblja. Kada te svećenik upita kakvo je to bilo cvijeće, odgovori mu potočnica. On će te tada preuzeti."

"Svećenik?" promrmljao je momak nelagodno.

Legionar je podigao obrvu.

"Radije bi da te preuzme Gestapo?"

"Naravno da ne!" Momak je pocrvenio u tami. "Znate da sam vam vrlo zahvalan zbog vaše pomoći -"

"Nemoj se prerano zahvaljivati, još mnogo toga moraš proći. Evo ponovno reflektora. Bolje bi bilo da potrčiš nakon ovoga

prelaska."

Svjetlost je prešla preko njih. Legionar je brzo gurnuo momka, Gunther je stajao pripravan da mu pomogne, no on je bio spretanpoput mačke i našao se na zidu za svega nekoliko sekundi. Legionar je držao svoju strojnicu, otkočivši osigurač i

kimnuvši Giintheru da bude spreman. Ako svjetlost reflektora osvijetli momka u trenutku bijega, neće imati izbora i morat ćezapucati.

Činilo se da se svjetlost pojavila na njima istoga trenutka. Legionar je čvrsto oslonio pušku o rame.

"To je to", promrmljao je Giinther.

Svjetlost je prešla preko njih i pojavila se na zidu. Usmjerili su svoje strojnice prema mjestu na kojem se nalazilo uže. Točno utrenutku kada ga je sustigla svjetlost, momak je nestao s vidika, kliznuvši niz uže s druge strane zida kao da je podmazano i bezsumnje završivši s rukama izgrebenima do kosti. No uspio je.

Legionar je ležerno zakočio pušku i zabacio je na rame. Patrola je nesmetano nastavila svojim putem.

"Dobro, Stari Un će biti zadovoljan", primijetio je Legionar, nekoliko koraka dalje. "Bila je to njegova luđačka zamisao."

"Luđačka je prava riječ", promrmljao je Giinther. "Kakav je smisao svega toga?"

"Nisam siguran da ga uopće ima."

"Pa zašto smo, dovraga, onda to sve učinili?"

"Nemam pojma", rekao je Legionar sa smiješkom.

"Niti ja", rekao je Giinther. "I kunem se Bogom daje ovo posljednji puta da netko opet pravi budalu od mene!"

Pola sata kasnije, bila je smjena straže. U svim dijelovima zatvora čuli su se naši glasovi:

"Ništa za prijaviti."

DVANAESTO POGLAVLJE

Zapovjednik 103. konjičke, pukovnik Relling, je odne-davno bio miljenik sreće, stoje kulminiralo najvećim trijumfom njegovekarijere: dvostrukim uhićenjem pukovnika Toumyja, čelnika francuskoga Pokreta otpora, i Yeoa Thomasa, agenta britanske tajneslužbe. Zahvaljujući uhićenjima ove dvojice, Nijemci su uspjeli pokrenuti lavinu uhićenja u cijeloj Francuskoj.

Čovjek koji je naslijedio Toumyja bio je generalJussieu, i nije se znalo treba li francuski general ili njemački pukovnik osvojitikonačno odlikovanje za sveopću okrutnost, grubost i potpuni nedostatak skrupula kada se radilo o oduzimanju ljudskih života.

Val terora proširio se cijelom zemljom. Ljudi su bili izbadani noževima, ubijani iz vatrenog oružja, davljeni, ubijani na sve zamislivenačine i još neke koji su bili tako bestijalni da su bili gotovo nezamislivi. Administrativni uredi bili su dizani u zrak, kolone sazalihama izmasakrirane, stražari ubijani na desetine. Mostovi i vlakovi bili su tako česte mete napada da to više nije niti bilo potrebnokomentirati. Dobro izvježbana skupina pod zapovjedništvom francuskih časnika pokrenula je uspješan napad na središte Gestapa uBourg-en-Bresse i riješila se sviju koji su se ondje zatekli metkom u potiljak.

Neizbježno, nakon nekog vremena, organizirane bande kriminalaca uključile su se u pomutnju, pridruživši se Pokretu otpora, i podtom krinkom počinivši zapanjujući niz pljački, silovanja i ubojstava. Uskoro su ih proganjali ne samo Nijemci, nego i sami Francuzi.Kasnije se većina zločina pripisivala dezerterima iz njemačke vojske ili talijanske Pete armije, ili španjolskim komunistima i stranimagitatorima. Bilo kako bilo, bez obzira na nacionalnost, bili su ubijani bez suđenja čim bi bili uhvaćeni, a njihova tijela ukapana bezikakva obreda.

S REDCOATOM IVA MOJVTMARTREU

"Nalazi se u Ulici Malakoff", objasnio je Redcoat iskreno. "Nabaviti je nije problem. Muči me samo kako je dopremiti ovamo.Došao sam do faze u kojoj mi samo razmišljanje o tome zadaje bolove u trbuhu... No, mora postojati način kako to učiniti."

"Zašto ne posudimo kamion i dovezemo je u njemu?" predložio je Barcelona. "Uvijek možemo krivotvoriti propusnicu za prijevoz."

Heide je odmahnuo glavom.

"Previše je rizično. Nikada se ne bismo izvukli."

"Najbolji načinje najjednostavniji način", izjavio je Porta. "A najjednostavniji je način donijeti je pješice."

Pogledali smo ga sumnjičavo.

"Zasigurno si posve poludio!" prosiktao je Heide. "Samo bi nas trebalo vidjeti nekakvo besposleno njuškalo i upitati nas što radimo,i to bi nam bio kraj."

Stari Un počešao se iza uha drškom svoje lule.

"Julius je posve u pravu. Preopasno je."

"To je glupa ideja", dodao je Maleni, kako bi pogoršao situaciju.

Redcoat nas je ostavio kako bi se pobrinuo za neke nove mušterije. Prešao je preko prostorije dok mu je duga bijela pregača lepetalaoko nogu, a kosa i brada nježno lelujali oko lica. Tijelo mu je bilo nisko i okruglo, nevjerojatno dobro uravnoteženo na dvije mršavenoge. Lice mu je, naprotiv, bilo krupno i s jakom čeljusti, boje rajčice i oblika punog mjeseca. Odisalo je dobrim raspoloženjem iobično se presijavalo od masti.

Bistro, sa svojim otrcanim stolovima i stolicama, svojim masnim zidovima i raskidanim zavjesama, zaudarao je na revoluciju; nadoušnike, dezertere i krijumčare. Porta, koji nas je prvi odveo onamo, bio je u svom elementu.

Redcoat se pobrinuo za novopridošlice i vratio se našem stolu, donijevši sa sobom jak miris zagorene hrane koji je dopirao izkuhinje.

"Znaš što!" dočekao gaje Maleni. "Sve je to mnogo buke ni za što. Gledaj ovamo" - uzeo je u ruku soljenku - "uhvatimo je -udarimo je po glavi" - udario je soljenkom po stolu i ona se istog trenutka razbila - "i odnesemo je. Prilično jednostavno. Ne vidimstvarno zbog čega tolika strka."

Porta se namrštio.

"Jesu li naoružani?" upitao je.

"Ako nisu, onda su veće budale nego što ja mislim da jesu", odvratio je Redcoat.

"Pa što?" Maleni je slegnuo ramenima. "To su samo amateri. Sredit ćemo svakoga tko se okomi na nas."

"Zašto ne daš priliku svojoj guzici?" rekao je Heide ljuti-to. "Nemaš više mozga od prokletog zrna graška! Već je dovoljno strkenastalo oko onog prokletog komunista što je pobjegao, nemoj da uzbudimo još jedno gnijezdo stršljenova, zaboga! Kažem ti, ta pričajoš nije gotova. Gestapo prelazi finim češljem preko cijelog Pariza i pokušava pronaći odgovorne za to. U svakom trenutku bi netkomogao sjesti, razmisliti i shvatiti što se zapravo dogodilo."

Porta se grohotom nasmijao na samo njemu svojstven odvratan način.

"Hauptfeldwebel još nije došao na tu ideju. Još uvijek se zaklinje očinjim vidom daje na izlaznoj dozvoli njegov vlastiti potpis, iakose ne može sjetiti da ju je potpisao. Tu je još i ona budala od dočasnika koja se zaklinje da je vidjela zatvorenika kako bježiposlijepodnevnim transportom!" Ponovno se zahihotao. "Ja bih im mogao reći nešto drugo kada bi me pitali... Nakon stoje tajtransport otišao, on je sa mnom kockao iza zahoda! Ipak, trebao bih se zabrinuti. Oni žele misliti kako je pobjegao negdje izmeđuFresnesa i stožera Gestapa, pa neka im bude. Bolje za nas!"

"Sranje!" rekao je Heide ljutito. "Nisu oni tako prokleto glupi kao što ti misliš. Onaj momak je već bio suđen, i utvrđena mu jekrivnja i bio je osuđen na smrt. Nije imao čak niti pravo priziva. Bilo mu je preostalo još manje od četrnaest sati prije no što se trebaonaći pred streljačkim vodom. Tako da će

prije ili kasnije neki pametnjaković upitati zbog kojega ga je vraga Gestapo htio dodatno ispitati. A jednom kada se to zapitaju, trebatće im samo još jedan mali koračić do otkrića da ga prokleti Gestapo nikada nije pozvao na dodatno ispitivanje. A što će biti tada?"

"Do tada će rat već završiti", rekao je Porta, ne davši se smesti. "Što ste učinili s njim, kad smo već kod toga?"

"U kuhinji je", rekao je Redcoat jednostavno.

"U kuhinji?" zagrmio je Heide. "Ovdje?"

"A gdje drugdje?" pitao je Redcoat jednostavno.

"Moj Bože, ovo je stvarno previše!"

Heide je, gnušajući se, snažno udario šakom o stol. Sve u svemu, suosjećao sam s njim. Moram priznati da niti ja nisam baš biozadovoljan razvojem događaja.

"Što je s njim?" upitao je Maleni, zureći u Heidea.

"Ja ću ti reći što mije!" prosiktao je Heide, sada već vidno preuzbuden. "Gestapo ima oko devet milijuna ljudi raštrkanih po Parizukoji traže toga crva, eto što mi je! A kada oni nekoga traže, vjeruj mi, onda ga doista traže! A jednom kada ga pronađu, samo jepitanje sata kad će taj jadnik propjevati. Moj Bože!" Snažno je odmahnuo glavom. "Pomisao na uže oko vrata tebi se možda sviđa,ali meni baš i ne!"

Redcoat se ljubazno nasmiješio Heideu.

"Nema potrebe da uzrujavaš oko toga. Nikada ga ne bi prepoznali... pričekaj malo, pokazat ću ti."

Prerušavanje je bilo zadivljujuće. Ja nikada ne bih u ovom kretenastom seljaku koji je radio kao pomagač u kuhinji prepoznao onogpametnog, žustrog momka koji je pobjegao iz Fresnesa. Njegova crna kosa sada je bila neugodno crvena; glatka gornja usnaiznenada je procvjetala gustim brkovima; debele naočale presijecale su mu lice na dva dijela. Nosio je prevelike čizme i hlače koje sumu završavale visoko iznad gležnjeva.

"Kako ti se čini?" upitao je Redcoat ponosno.

"Prokleto užasno", promrmljao je Heide. "Trebao je biti poslan iz Pariza već odavno."

"Lakše je to reći nego učiniti, prijatelju."

"Eto!" rekao je Porta i iznenada ispružio dlakavo zapešće i pogledao na sat. "Gdje su, dovraga, svi ostali?"

"Bog zna", rekao je Heide, jedva dočekavši priliku za još jednu tugaljivu tiradu. "Nisu nikamo ni trebali ići. U potrazi su zazabavom u Parizu, a cijeli grad vrvi Gestapovcima. Vjerojatno ih upravo u ovom trenutku ispituju -"

"Samo se saberi", rekao je Barcelona sa smiješkom. "Legionar poznaje Pariz kao svoj džep, a za svaki slučaj, i Gunther je s njima.Njegovo lice je samo po sebi izlazna dozvola. Čak niti Gestapo se ne bi drznuo zaustaviti Gunthera."

"To ti misliš", rekao je Heide ogorčeno.

Druge mušterije su se borile za Redcoatovu pozornost. Neki od glasnijih tražili su pjesmu, pa je Redcoat doteturao nasred prostorije,lica obasjanog mašću i vedrim raspoloženjem, i pripremio se da ih posluša. Pratio ga je Porta na staroj violini, i neka djevojka sharmonikom, a on je zabacio glavu i zagrmio bujnim tenorom pjesmu u slavu Pariza. Glas mu nije bio neugodan, a većina nas je većpodosta popila. Čak se i Heide toliko zanio da se uključio u refren. Bistro je uskoro postao previše bučan. Debela crna kuharica,Janette za koju smo znali da je aktivna članica Pokreta otpora, stajala je vičući i plješćući na ulazu u kuhinju. Stopala su bučnotapkala po podu, a čaše i pribor za jelo bili su isprevrtani na stolovima.

Šok je nastupio oko pola sata kasnije, kada su se vrata s treskom otvorila, a mi kroz izmaglicu ugledali sijevajuće značkeFeldgendarmerie. Upali su unutra uz uobičajen manjak lijepog ponašanja, teškim čizmama udarajući o pod, i s pištoljima spremnimada zapucaju. Atmosfera se u istom trenutku promijenila. Janette je pobjegla natrag u kuhinju i začuli smo zvuke mahnite aktivnosti,vode koja je tekla i lonaca koji su štropotali. Mi ostali smo iznenada zašutjeli. Ljudi su gurnuli glave u svoje čaše ili iznenada postalijako zainteresirani za vlastite nokte ili različite dijelove poda. Kada ste susreli bilo čiji pogled, ugledali ste samo strah, sumnju,mržnju, i oboje biste pogledali zbunjeno na drugu stranu. Porta je tiho stajao, a violina

mu je visjela iz ruke. Djevojka s harmonikom skupila se u suprotnom kutu prostorije poput pauka iznenada izloženog svjetlosti.

Voda patrole, neki Stabsfeldwebel, stao je na trenutak pokraj vrata, hladno zureći uokolo. Napokon je prikovao pogled za Portu.

"Ti! Obergefreiteru!"

Polako mu je prišao, a Porta gaje cijelo vrijeme promatrao s tmurnim izrazom lica.

"Sto radiš ovdje? Imaš li dozvolu da budeš noću vani?"

Oklijevajući, Porta se uspravio i izvukao svoju propusnicu. Znali smo zastoje oklijevao. U Portinoj prirodi nije bilo nikakvo drugoponašanje osim vrijeđanja ljudi poput ovog Stabs-feldwebela. No znao je, jednako dobro kao i svi mi, da naš položaj nije bio nimalosiguran. Nije bilo vrijeme da privlačimo pozornost na sebe, a Porta nije bio budala. Osim toga, ovaj Stabsfeldwebel nije bio običanStabsfeldwebel. Znali smo ga iz viđenja i po njegovoj reputaciji. Četiri godine on i njegovi komandosi provodili su noći pretražujućisvaku gostionicu, svaki klub, svaki bordel u Parizu, i nije prošla niti jedna noć da ne bi doveli nekog jadnika na ispitivanje. A kada tedovede Stabs-feldwebel Malinowski, bilo je gotovo jednako smrtnoj kazni. Njegov uspjeh mogao se mjeriti željeznim križem kojimu je visio oko vrata.

"S kime si ovdje?" upitao je, gurnuvši propusnicu natrag Porti. Porta je mahnuo rukom prema nama ostalima, a mi smo sjedili čednoi uspravno za našim stolom, dajući sve od sebe kako bismo izgledali kao uzorni vojnici. Malinowski je bacio preziran pogled premanama, kimnuo i nastavio dalje.

Pretražili su bistro od tavana do podruma. Djevojka koja je bila u toaletu i nije znala za njihov dolazak morala je otvoriti vrata ipokazati svoje isprave. Kuhinja je bila isprevrtana. Svaka kutija i svaka limenka bile su otvorene i pregledane. Posebno su pregledalipeć, i potrošili su dobrih deset minuta razgrćući pepeo, dok ih je Janette promatrala podbočivši se rukama o bokove i izrazom licakoji je najviše sličio podrugljivom

smiješku. Momka su kratko pogledali, a potom posve ignorirali.

Cijeli gornji kat bio je detaljno pretražen. Odjeća je bila izvučena iz ormara i ladica i razbacana po podu. Pokrivači i posteljina bili sustrgnuti s kreveta, madraci i perine izbodeni i rastrgani, u potrazi su čak žarili ruke u cisterne i kontejnere.

Po isteku sat vremena odustali su od potrage, no činilo se nevjerojatnim da će otići iz bistroa, a da ne odaberu nekoga kao žrtvenojanje za tu večer. Malinowski je stajao pokraj šanka, pogledom lutajući od stola do stola. Njegovi ljudi pozorno su stajali pokrajnjega, čekajući na mig svoga gospodara. Svi smo sjedili u tišini, pitajući se gdje će sjekira pasti.

Polako, Stabsfeldwebel je iz džepa izvukao svežanj fotografija. Polako ih je pregledavao; i vrlo pomno je načinio svoj odabir. U dvakoraka našao se na suprotnoj strani prostorije, ispred skupine mladih ljudi koji su u tišini ispijali svoja pića veći dio večeri.

"Deutsche Feldpolizei. Ausweis, bitte." Njemačka policija. Vaše isprave, molim.

Obraćao se momku neupadljivoga izgleda, čija je odjeća bila siva i pogužvana i čije su crte lica bile posve neupečatljive.Stabsfekhvebel je pomno proučio njegove isprave.

"Krivotvorene", kratko je rekao. "Tražimo te već proteklih dva mjeseca. Sada kada smo te pronašli, konačno ćemo moći detaljnodemonstrirati kako se ponašamo prema dezerterima... Sigurno si imao pomagača! Tko ti je pomogao?"

Mislim kako nije doista očekivao odgovor. Mislim da se većina ljudi u prostoriji prenerazila kada je jedna od djevojaka za stolomistoga trenutka skočila na noge i pohvalila se tom čašću.

"Je li poludjela?" prošaputao je Maleni, na svoj uobičajeni vrlo čujni način.

Malinowski se okrenuo kako bi nas promotrio. Barcelona je zlobno šutnuo Malenog u nogu, a Heide je ljutito prosiktao neštoizmeđu zuba. Ovo nije bilp vrijeme za provociranje nekoga na mjestu Malinowskoga.

Naše je upozorenje stiglo prekasno. Malinowski je bio instinktivno biće. Njegov osjet rekao mu je da bi, na posljetku, mogao uovom bistrou pronaći i nešto više od običnog dezertera i njegove djevojke, i ostavivši dvojicu svojih ljudi da se pozabave lisičinama,poveo je ostale pse dalje, s repovima u zraku i njuškama još jednom zabijenima u pod. Pretpostavio sam da su šaptom izrečenikomentar Malenoga i naše neposredne reakcije natjerali Stabsfeldwebela u potragu koja bi se mogla nastaviti i cijele noći ako ondoista osjeti osvetoljubivost. Bilo je poznato da je prezirao vojnike koji su bili u aktivnoj službi na bojištu, a kolale su i glasine dajesamo dva dana ranije uhitio nekog Oberleutnanta koji je bio odlikovan željeznim križem.

"To je to", promrmljao je Heide turobno. "Sada smo gotovi. Rekao sam da će se to dogoditi. A sve zbog prokletog Židova!"

"Mislim da bismo trebali ponovno pokušati u kuhinji", rekao je Malinowski.

Redcoat je nervozno pošao za njim, glasno protestirajući zbog pregorenog jela i upropaštenih večera, no Malinowski ga je sasmiješkom odgurnuo s puta.

"Ovo je mnogo važnije od pregorene večere."

"Ali moje mušterije-"

U tom trenutku, pridošle su nove mušterije. Svi su se instinktivno okrenuli prema vratima. Na prvi pogled se činilo da čovjek koji jeušao prvi na licu ima masku načinjenu od čarape, koja je užasno izobličila njegove crte lica. Pobliži pogled otkrio je da on nije imaocrta lica koje bi mogle biti izobličene. Oči su mu bile samo prorezi, nos dva malena udu-bljenja, usta naborana i zijevajuća rupa. Nijeimao obrva, a boja njegove kože bila je prigušeno purpurna. Oko vrata koji je bio ovijen ukočenim kožnim ovratnikom, visio jeViteški križ.

"Dakle", rekao je Giinther, onime što mu je ostalo od usta. "Jesi li se odučio navike salutiranja, Stabsfeldvvebelu?"

Malinowski je lupio petama i polako podignuo desnu ruku do čela. Nije bilo više ničega što je mogao učiniti. Mogao je

biti Stabsfeldwebel Malinowski, i mogao je imati vlastiti Viteški križ, no vojnik s Giintherovim deformacijama mogao je tražiti štogod je htio. Daje Giinther htio izvaditi svoj revolver i ubiti Malinowskog, te kasnije ustvrditi da gaje ovaj vrijeđao, nitko ne bi

oklijevao povjerovati u njegovu pravednost.

"Fahnenjunkeru!" Ton Malinowskog bio je pun poštovanja. "Patroliramo 18. arondismanom, prema našim naređenjima. Upravosmo uhitili dezertera za kojim tragamo već dva mjeseca, zajedno sa ženom koja mu je pomogla."

"Dobro", rekao je Giinther ohrabrujući ga. "Hvala, Stabsfeldvvebelu. Vjerujem da ste završili sa svojim poslom ovdje?"

Malinowski je oklijevao. Giinther se ležerno okrenuo u drugu stranu, kao da je to kraj razgovora. Obje njegove noge, od koljenananiže, bile su napravljene od kositra, no to se nije moglo odmah primijetiti. Trebalo mu je nekoliko tjedana nadljudske energije iodlučnosti kako bi ponovno naučio hodati, kao i snalaziti se lijevom rukom, koja se sastojala od četiri komada čelika. U početku jehtio umrijeti, i nitko nije znao što mu je dalo volju za životom. Mogao je postati časnikom u Waffen SS-u, to mu je bilo ponuđenokada je izišao iz bolnice, no uvijek je bio u Crnim husarima i nama se vratio nakon što su ga proglasili "sposobnim za dužnost". Snama se osjećao kao kod kuće. Bili smo njegovi prijatelji, no vjerojatno i jedini ljudi na svijetu koji su ga mogli pogledati kao štosmo gledali jedni druge.

Ponovno je nastala tišina u bistrou. Svi su bili napeti. Svi su zurili u Giinthera.

On je smireno izvukao dozu za cigarete, izvadio jednu iz nje i stavio je u svoja usta bez usana. Malinowski više nije zurio uGiinthera, nego u dozu za cigarete. Bila je zlatna, razmetljivo ukrašena ruskom crvenom zvijezdom i srpom i čekićem. Giinther ju jepružio prema njemu.

"Zgodna je, što misliš? Suvenir iz Staljingrada, kao što si vjerojatno pogodio." Zatvorio ju je uz prasak i vratio natrag u džep. "Jesi liikada bio u rovovima, Stabsfeldwebelu? Tri stotine tisuća njemačkih vojnika poginulo je kod Staljingrada, jesi

to znao? Mi koji smo preživjeli" - ovu je riječ izgovorio pod navodnicima - "imamo pravo na nekakvu sitnicu kao suvenir, slažeš lise?"

Malinowski je s nelagodom progutao, no nije ništa rekao. Guntherov se ton iznenada promijenio.

"Ako si završio sa svojim poslom ovdje, bit će mi drago vidjeti kako odlaziš!"

Stabsfeldwebel doista nije imao drugog izbora do otići. Nakon što su se zatvorila vrata za posljednjim od njegovih ljudi, u bistrou sezačuo uzdah olakšanja.

"Izgleda da smo se vratili u zadnji čas", primijetio je Legionar kratko dok je napuštao svoje mjesto pokraj vrata i prilazio našemstolu.

"To je smiješno", rekao je Heide. "Vrhunac ludosti. Sada je već trebao biti na drugom kraju Francuske."

Nitko nije obraćao pozornost na Heidea. Bili smo prezaposleni kupnjom pića zahvale Giintheru.

"No dobro", skromno je rekao. "Netko od nas mora i upotrijebiti svoje nedostatke, jer koja bi inače bila njihova svrha?"

Djevojka s harmonikom izišla je iz sjene i počela svirati neku plesnu melodiju. Porta je uzeo svoju violinu, a Redcoat se ponovnopočeo smiješiti. Napetost je polako nestajala. Heide se veselo napio, i nije mogao ništa više osim gunđati. Maleni je trčao bistroom,štipajući djevojke za stražnjice i pričajući proste viceve svakome tko je izgledao kao da bi njima mogao biti imalo šokiran. Giintherje, pun jakog crnog vina, ukrao djevojku u žutoj haljini Barceloni ispred nosa i počeo plesati s njom.

"Vive la FranceV povikao je Porta u deliriju.

Legionar je mirno pio. Uskoro će se pridružiti Heideu. Giinther je bio na najboljem putu prema njima, a djevojka u žutom je prestalazatvarati oči kako bi izbjegla pogled na njegovo lice i sjedila mu je u krilu hihoćući. Povremeno su nastajali prekidi zbog vanjskogsvijeta, zvuka pucnjeva iz pušaka, prigušenih eksplozija, tutnjave zrakoplova iznad glava, no bili su temeljito ignorirani. Rat je trajaopredugo, a da bi itko više bio zainteresiran za njega. Barcelona me iznenada udario u rebra.

"Pazi. Vrata se otvaraju."

Istog smo se trenutka ukočili u iščekivanju povratka Mali-nowskog. No ovoga puta bila je to Jacqueline, djevojka koju sam upoznaomedu cvijećem u Normandiji i koja mi je dala prave kave. Naravno, bilo je tu i drugih stvari, ali nekako sam je uvijek prvopovezivao s mirisom cvijeća i aromom svježe skuhane kave.

Dosta sam je viđao otkada smo došli u Pariz. Posljednja tri tjedna potajice sam se svakodnevno nalazio s njom, no ovo je bio prvi putda sam se usudio javno sastati s njom ovdje, u bistrou, i požalio sam to istoga trenutka kada je ušla u prostoriju. Porta ju je, naravno,odmah prepoznao. Promatrao ju je od glave do pete dok je ona, ne sumnjajući u našu dobrodošlicu, prilazila našem stolu. Bila jeodjevena u meku haljinu od zelenog muslina u kojoj je izgledala vrlo blijedo i lijepo, no poželio sam daje nisam pozvao ovamo.

"Dakle, ševiš se s onom curom iz Normandije?" rekao je Porta prostački. "Koliko to dugo traje? Kako se meni čini, već poduževrijeme. Bolje bi ti bilo daje se riješiš, prijatelju, prije no što se doista vežeš za nju. Ta je cura zaljubljena, a zaljubljene žene znajubiti opasne."

"Nemaš pojma o čemu pričaš", rekao sam hladno.

"Nemam?" izrugivao se Porta. "Sjeti se kako se isplakala onaj put u Normandiji!"

"A kakve to veze ima s tobom?"

"Svakakve!"

Pridružio nam se i Heide, koji se malo otrijeznio i uključio se u bitku. Pogledao je prema Jacqueline, zgrabio me za ovratnik i počeodahtati po meni, dok su njegove sitne, krvlju podlivene oči zlobno zurile u moje.

"To ima svakakve veze s nama! Ti i tvoja francuska drolji-ca! Možeš raditi s njom što god želiš po cijeli dan, svaki dan što se menetiče, ali nemoj je dovoditi ovamol" Odmaknuo se od mojih grudi i izvukao svoj revolver. "Porta je posve u pravu, takve žene suopasne. One postanu ljubomorne, osjetljive, postanu previše zainteresirane za ono što se događa. A što je najgore do svega, one ipričaju."

"Što se događa?" upitao je Giinther s drugog kraja stola.

Barcelona mu je nešto prošaputao. Vidio sam kako Giinther zuri u Jacqueline, upijajući svaku pojedinost njezina lica i tijela.Barcelona me pogledao i neodobravajući odmahnuo glavom. Legionar se nagnuo natrag na svojoj stolici i počeo ležerno čistiti noktevrškom svog džepnog nožića. Jacqueline mi se nasmiješila.

"Što ti je danas? Ponašaš se vrlo čudno."

Odveo sam je do vrata i objasnio joj situaciju. Bila je to moja greška. Nisam se trebao nalaziti s njom na ovakvom mjestu. Pariz jebio opasan. Špijuni su bili posvuda i bilo je dovoljno počiniti samo jednu pogrešku i to bi značilo smrt. Jacqueline me savršenorazumjela. Nije postavljala nikakva pitanja, nije prigovarala. Dogovorili smo se za sutrašnji sastanak na nekom drugom mjestu, i onaje tiho izišla i otišla mračnom ulicom. Osjetio sam olakšanje dok sam je promatrao kako odlazi.

Bistro se polako počeo prazniti, sve dok na posljetku nismo ostali sami. Vrata su bila zaključana, Redcoat je izvukao plan Pariza, pasmo ga raširili na stolu.

"Očito", rekao je Porta "će to biti jako teško."

"Nadam se", rekao je Redcoat. "Bit ću razočaran ako ne bude."

"Kako ćemo je prebaciti preko mosta?"

"Prenijeti", rekao je Maleni bistro.

"Reći joj da prepliva rijeku."

"One ne plivaju -"

"Naravno da plivaju, ne budi tako prokleto glup!"

"No to je dobar početak", rekao je Legionar ozbiljno. "Svi mostovi su dobro čuvani."

"Možda kada biste išli danju?" predložio je Redcoat. "Bilo bi više ljudi. Mogli biste proći neopaženo."

Barcelona je odmahnuo glavom.

"Ne možemo. Ne mogu dobiti potrebne propusnice."

Porta je iznenada prljavim prstom pokazao jedno mjesto na planu.

"Ovdje! Idemo sad odmah po nju."

"A kako ćemo prijeći preko mosta?"

5" "To ćemo vidjeti kada do njega dođemo. Ne mogu cijelo

vrijeme nešto planirati. To rade prokleti Pmsi, i vidi kamo ih je to dovelo. Osam dana nakon stoje završio posljednji rat, okupili su sei počeli kovati planove za sljedeći. To jednostavno nije vrijedno toga. Neka stvari idu svojim tokom, to ja uvijek kažem."

"A ja kažem da bismo trebali imati plan", rekao je Heide ." tvrdoglavo.

i "Ne trebamo plan. U džepu imam nekoliko pečata s nat-

pisom "stroga tajna"."

"Kako će nam oni pomoći?"

"Iznenadit ćeš se", odgovorio je Porta. "Mogu stvoriti čudo sa svakim pečatom."

"Zlo mi je od tebe", progundao je Heide. "Zlo mi je od svih vas. Sve te proklete gluposti. Ako nisu Židovi, onda je -"

"A što ako zapucaju na nas?" upitao je Stari Un, koji je do sada samo sjedio i mrštio se. "Što ako naletimo na patrolu?"

"Kakvu vrstu patrole?"

"Za početak na Malinowskog!" otresao se Heide. "Pečati nam neće baš puno pomoći kod tih momaka, bez obzira kako stroga tajnabila!"

"To je jednostavno", rekao je Porta. "Samo mi moramo zapucati prvi."

"Da, a onda ti je dovoljno da samo jedan od njih pobjegne i igra je gotova."

"Neće pobjeći niti jedan!" Maleni se nagnuo naprijed s ratobornim izrazom na licu. "Ponijet ćemo bazuke."

"Hodati Parizom usred noći s bazukama?" upitao je Heide. "Mislit će da smo gomila prokletih komunjara!"

Legionar je ustao.

"Dosta mi je ove priče", iznenada je rekao. "Improvizirat ćemo."

"Baš kao što sam i rekao", nastavio je Porta.

"I kada idemo?" upitao je Maleni veselo. "Sada?"

Legionar je hladno podigao obrvu.

"Naravno da ne. Ići ćemo sutra uvečer."

TRINAESTO POGLAVLJE

Prvi od njih pojavio se na prozoru. Izišao kroz njega na usku istaku na zidu i opasno se ljuljajući hvatao ravnotežu nekoliko sekundi,tražeći nekakav rukohvat. Nije ga pronašao. Odjeknuo je iznenadan pucanj, i čovjek se sunovratio naglavce u prazninu.

Pojavio se drugi čovjek. Također je izišao na istaku, a potom se bacio poput mačke i omotao se oko oluka koji se spuštao niz zid.Oprezno se počeo spuštati prema tlu. Odjeknuo je još jedan hitac. Drugi se čovjek pridružio prvome na asfaltiranom dvorištu dubokoispod njih.

Treći nije čekao da bude ubijen. Njegova se silueta pojavila nakratko na prozoru, na trenutak zastavši u prostoru, potom se baciladolje kako bi podijelila sudbinu sa svojim prijateljima.

No, zapaljiva je bomba dobro obavila svoj posao. Plamenovi su liznuli iz svakog prozora osim dvaju malenih na vrhu visoke zgrade.Ondje se već mogla vidjeti hrpica ljudi. Dvojica su skočila u isto vrijeme, a kiša metaka iz strojnice popratila ih je do tla. Gestaponije htio riskirati.

U tom smo trenutku izišli iz svog skrovišta i otišli. Bilo nam je dosta pokolja. Gestapo se osvećivao gnijezdu Pokreta otpora zanedavnu pogibiju četrnaest pripadnika tajne policije. No, oni se nisu samo osvećivali: dobro su se zabavljali.

Kada je masakr bio dovršen vratili su se u svoje vozilo. I vozač i stražar ležali su u lokvama vlastite krvi, vratova prerezanih gotovood uha do uha.

To je bio prizor koji se odigrao u Parizu, jedne noći u kolovozu 1944.

NOĆNO PUTOVANJE PARIZOM

Noć je bila tamna. Negdje iznad oblaka bio je tanak mjesečev srp, no nebo je bilo oblačno, i nije se moglo vidjeti niti jedne zvijezde.

Župa Malakoff je bila tiha i mračna. Mačke koje su se tukle nasred ceste bile su jedini živi stvorovi ondje. Zastale su na trenutakkako bi nas promotrile, onim prezirnim pogledima koji su svojstveni svim mačkama, a potom se uz frktanje bacile jedna na drugu.Obišli smo ih u širokom luku.

Dvojica pripadnika Feldgendarmerie iznenada su se pojavila na biciklima. Okrenuli su glave kako bi nas pogledali dok su prolazili,očigledno trunčicu sumnjičavi, a Maleni je podigao stisnutu šaku i zaprijetio im.

"Ništa od toga!" prosiktao je Stari Un. "Upamtite da se po-nekada moramo držati podalje od neprilika, a ne izazivati ih!"

Maleni je tužno gledao za dvojicom biciklista.

"Samo neka pokušaju nekakvu glupost i nabit ću im zube u grlo!"

"Za ime Boga!" otresao se Barcelona. "Ideš li ili ne ideš?"

Dostigli smo Portu na uglu Ulice Berenger i Rue du Nord.

"Siguran si da znaš gdje se nalazi ta prokleta stvar?" upitao je Giinther. "Svaka prokleta potleušica izgleda isto na ovom mjestu.Nisam baš raspoložen za razgledanje grada."

"Znam gdje je", rekao je Porta. Polako se okrenuo oko sebe, orijentirajući se u tami. "Nije daleko odavde. Sjećam se da smo ušliprije one ceste na suprotnoj strani. Prijeko pokraj bistroa je bio ubijen neki čovjek. Sjećam se bistroa. Idemo vidjeti ima li kakvihrupa od metaka na zidu."

"Deseci njih", rekao je Giinther, prešavši prijeko i prov-jerivši.

"Doista?"

I Porta je prešao preko i pogledao. Stari Un nestrpljivo je gestikulirao.

"Možemo li krenuti?"

"Ja te ne držim", rekao je Porta. "Tko te uopće pozvao na ovu šetnju? Pričekaj malo."

Pognuo se i nestao ispod niskog luka. Nije ga bilo nekoliko minuta.

"Sveti Isuse!" Barcelona je nervozno pogledao preko ramena. "Gdje je ta budala sad nestala? Volio bih da me niste nagovorili naovu glupost. Zašto se ne možemo ponašati poput svih ostalih? Zašto uvijek moramo tražiti neprilike?"

"Ne pitaj mene", rekao je Stari Un natmureno.

"Zašto netko ne ude unutra i izvuče ga van?" požalio sam se, nemajući namjeru sam to učiniti.

Porta se pojavio, lukavo se cereći.

"Samo sam bacio oko na lokalne žene." Lascivno je namignuo prema Malenom. "Sutra uvečer, ispred kina na trgu Clichv. Moći ćešsamo razmišljati o meni."

"Ti kopile!" rekao je Maleni automatski. "Kladim se daje uopće nisi pitao ima li prijateljicu!"

"Slušajte, idemo li mi ili ne idemo?" upitao sam.

"A što je mnogo važnije, kamo idemo?" progundao je Stari Un.

"Upravo ovamo", rekao je Porta, pognuvši se kako bi prošao ispod niskog luka. "Za mnom, momci, i budite tiho. Istražio sam put,možete vjerovati svom ujaku Porti... Hajde Sven, nemoj zaostajati! Začepi i drži se nas!"

Krenuli smo jedan po jedan ispod niskog luka, duž uskog blatnjavog puteljka prema trošnoj staji.

"Unutra?" prosiktao je Barcelona.

"Unutra", potvrdio je Porta.

Izvukao je džepnu svjetiljku i pokazao nama ostalima.

"Dođite i pogledajte!"

Pritisnuli smo nosove na čađavi prozor. Gregor je tiho začuđeno zazviždao.

"Tako mi svega, nisam znao da mogu narasti do te veličine! Velika je poput prokletog balona!"

Maleni je ruku zavukao duboko u džep i izvadio veliki čekić.

"Ravno između očiju", rekao je veselo. "Past će poput klade. Neće znati što ju je snašlo."

"Nemoj sada početi divljati", zamolio gaje Stari Un. "Posvuda oko nas ljudi spavaju. Ne želimo probuditi cijelo susjedstvo."

"Gdje je put do tog mjesta?" upitao je Barcelona.

"Ovdje iza."

Porta nas je doveo do vrata, koja su bila stara i teška i nisu bila podmazana stoljećima. Njihova škripa odjeknula je u noći. Negdje ublizini počeo je zavijati mačak. Stajali smo kao prikovani, naćuljenih ušiju, zadržavši dah. Nitko nije izišao kako bi vidio što sedogađa. Mačak je protrčao u tami pokraj nas i njegovo je zavijanje polako nestalo u daljini. Ponovno je nastupila tišina.

"Dođite!"

Maleni je predvodio put u staju, s čekićem u pripravi. Mi ostali oprezno smo ga slijedili. Posve iznenada, začuo se zvuk tisućalimenki koje su se srušile niz stepenište. Maleni je glasno zaurlao i nastavio s nizom svojih omiljenih psovki. Dojurio je do džepnesvjetiljke i vidjeli smo daje od glave do pete bio poprskan nekakvom mješavinom odvratna mirisa i još odvratnijeg izgleda.

"Što se dogodilo?" upitao sam.

Maleni se okrenuo i zagrmio.

"Neka budala ostavila je kantu govana na stepenicama!"

Ljutito je zamahnuo nogom i odaslao kantu, sada već praznu, prema zidu. Odskočila je od zida i Maleni ju je još jednom snažnošutnuo. Svi smo u zboru povikali na njega da zašuti, no bilo je prekasno, jer je šteta već bila počinjena. Legionar je potegnuo svojrevolver i potrčao natrag prema ulici. Čuli smo zvuk teških koraka.

"Wer da? Wer da?" začulo se, oštrim saksonskim naglaskom.

"Dovraga i bestraga!" zaurlao je Maleni. "Prokleti Saksonac!"

Protrčao je pokraj nas, dostigao Legionara, odgurnuo ga s puta i natrčao na skupinu vojnika, naoružanih puškama, koji su

prolazili tim uskim prolazom. Maleni u svom bijesnom raspoloženju, prekriven izmetom, mokar i smrdljiv, nije baš izgledaoprijateljski. Vojnici su ispred njega popadali kao kula od karata. Legionar i njegov revolver bili su nepotrebni. Porta je stajao i smijaose dok su se njih dvojica kotrljali u blatu i na kraju potrčali kako bi spasili gole živote, crni i neprepoznatljivi, ostavivši za sobom dvašljema ijedan otrgnuti ovratnik.

"Što sad?" upitao je Stari Un kratko.

Maleni je zgrabio svoj čekić i okrenuo se prema staji. Stajali smo na ulazu dok je on ulazio unutra. Vidjeli smo bljesak čekića u tami.Uslijedio je vrisak. Razbježali smo se istog trenutka. Ja sam se bacio na tlo, rukama prekrivajući uši, no glasni su se vrisci nastavili.Barcelona i Heide gotovo su sapleli jedan drugoga, trčeći prema ulici. Legionar je skočio na niski zid i istoga trenutka nasloniopušku o rame i pripremio se da ubije svakoga tko naiđe. Vriskove je uskoro zamijenilo glasno psovanje Malenog. Potom su se začuliteški koraci i trčanje ljudi, i vireći iz svoga skrovišta vidio sam nekoliko vojnika iz inženjerije kako upadaju kroz vrata s puškama nagotovs. Slijedio ih je desetnik s džepnom svjetiljkom koji je vikao nešto o sabotaži i lopovima.

Ponovno su se začule psovke Malenog. Svjetiljka se iznenada ugasila, netko je zaurlao, začuli su se udarci i lomljava, hitac, sveopćapanika i zbrka. Netko je počeo dozivati upomoć. Uključio sam svoju svjetiljku i pažljivo ustao. Činilo se kako je staja puna ljudi.Desetnik je nestao, a jedan od vojnika potrčao je prema vratima. Dok sam promatrao, zrakom je doletjela puška i udarila ga upotiljak. Pao je poput kamena, uz veseli Portin smijeh.

"Kakva gomila seronja!" rekao je Maleni. "Čudi me zašto neki ljudi jednostavno ne mogu gledati svoja posla i ne gurati svoje dugenosove u stvari koje ih se ne tiču." Sjedio je postrance na velikoj debeloj krmači, koja je izgledala mrtva. Nježno ju je poškakljao izajednog ružičastog uha. "Hrabra djevojka" rekao je pohvalno. "Dobro si se borila."

Uz podosta poteškoća i mnogo nesuglasica uspjeli smo odvući životinju do ceste.

"Bit će vam lakše", savjetovao nas je Porta, "ako je uhvatite za papke."

"Začepi!" rekao sam žestoko. Nakon samo pet minuta borbe s krmačom osjetio sam snažnu potrebu da nekome razbijem glavu."Zašto nismo ponijeli nož i razrezali je na licu mjesta?"

"To je posao koji zahtijeva vještinu!" rekao je Porta ljuti-to. "Želiš daje krivo razrežemo?"

"Volio bih da moj stari general može ovo vidjeti", rekao je Gregor. "Umro bi od smijeha. Jesam li vam ikada pričao kako je on -"

"Jesi", rekao je Maleni beskompromisno.

"Jesam? Jesam li? Jesi li siguran?"

"Prestani s tim generalom!" otresao sam se. "Hajdemo se sada koncentrirati na nošenje ove proklete svinje kući!"

Na kraju smo nas trojica uspjeli podići tog stvora na ramena. Nosili smo je kao daje u pitanju lijes i hodali cestom odmjerenimkoracima kao da smo na sahrani. Neko smo vrijeme imali cestu samo za sebe, no u blizini Porte de Vanves bilo je dosta prometa iondje smo imali prvi zastoj. Nošenje te ogromne svinje bio je zamoran posao, i mislim da smo postali nemarni i popustili stisak, noBarcelona se spotaknuo, lešina nam je iskliznula iz ruku i prije no što smo je uspjeli zaustaviti pala je na cestu i otkotrljala se donjezine sredine.

"Vi budale!" zaurlao je Porta, zasigurno već zamislivši kako njegova večera za sljedećih šest tjedana biva pregažena pod kotačimakamiona. "Vratite je natrag!"

Potrčao je u promet, mašući rukama i vičući, i kamion se zaustavio prednjim branikom gotovo dotaknuvši svinju. Vrata su se otvorila

i iz njega je izišao natporučnik.

"Koji je ovo vrag?" povikao je, nagazivši svinju nogom.

Gimther je bio taj koji nas je još jednom spasio. Elegantno je iskoračio i salutirao. Natporučnik je, poput većine ljudi, ostao vidljivozapanjen ugledavši ga.

"U patroli smo, gospodine. Naš je posao osigurati da prometnice ostanu čiste i da promet teče nesmetano. Ovo - ova lešina" - prstomje prezirao pokazao prema našoj dragocjenoj

svinji - "je bila bačena nasred glavne prometnice od strane francuskih partizana. Bez sumnje, htjeli su izazvati prometnu gužvu izadati nam dodatan posao."

Natporučnik je s razumijevanjem kimnuo.

"Bez sumnje", složio se.

Pogledao je svinju. Zamišljeno je podigao obrvu.

"Kamo - hm - kamo nosite tu lešinu?" upitao je usputno.

"Natrag u stožer, gospodine."

Giinther je poprilično odlučno zurio u natporučnika. Porta, osjetivši kako nije jedini koji razmišlja o pečenoj svinjetini, požurio jepružiti dodatnu informaciju kako smo već prijavili pronalazak lešine. Stoga je lešina morala biti isporučena.

"Naravno." Natporučnik se uspravio. "Naravno... Vrlo dobro, maknite je s puta! Požurite ljudi, zadržavate promet!"

Svinju smo žurno odvukli do ruba ceste, podigli na ramena i nastavili svojim putem. Činilo se kako to putovanje nikada nećezavršiti. Velika svinja je jedna od životinja koje je najmanje zgodno transportirati. Dok smo stigli do Bulevara Saint-Michela svi smobili umorni i razdražljivi, svađali se međusobno poput djece, obliveni znojem i zaudarajući kao svinje. Stari Un je svakih pet minutaprimjećivao kako se ne može očekivati da se ulicama Pariza može pronijeti svinju, a da se ne privuče pozornost na sebe, a Heide jeneprestano imao monolog na temu "to nismo uopće niti trebali pokušavati". Budući da ni jedan od njih nije pomagao nositi svinju,njihove su primjedbe uglavnom bile zanemarivane.

"Dvojica francuskih policajaca naprijed!" objavio je Barcelona.

Provirio sam ispred sebe, no nisam ništa vidio zbog svinje, i jer sam išao drugi, iza Barcelone.

"Što rade?"

"Kako stvari izgledaju, čekaju nas. Samo stoje i čekaju nas ... jedan od njih otkopčava futrolu pištolja. Nije još izvadio revolver, aliizgleda kao da je željan krvi."

Zagundao sam. Odlučio sam, ako bude došlo do pucnjave, moramo se skloniti iza svinje. No, nije došlo do toga. Legionar

je odšetao prema prvom policajcu, vrlo prijateljski i ležerno pušeći cigaretu.

"Bonsoir, monsieur 1"agent!"

Čovjek je podigao obrvu kada je začuo francuski; potom je podigao i drugu kada je ugledao Croix de Guerre na Legio-narevimgrudima.

"Qu"est-ce que c"est que ca?" Što je to? upitao je, pokazujući prema svinji.

"Marche noir confisque", Zaplijenjena roba s crnog tržišta odgovorio je Legionar glatko.

Drugi policajac se malo povukao, no još se uvijek poigravao revolverom. Legionar je izvukao svoje cigarete.

"Hoćete dim?"

Čovjek je oklijevao, a potom se nagnuo naprijed kako bi uzeo cigaretu. Brzinom munje, jednim brzim potezom, Legionar gaje baciona tlo. Bicikl se sa štropotom srušio za njim. Njegov kolega se istog trenutka okrenuo i odvezao se, niti ne zastavši kako biupotrijebio svoj revolver, no prije no stoje otišao daleko, prednji mu se kotač okliznuo na masnu mrlju i on je naglavce poletio i paopreko svjetlosnih znakova upozorenja i natpisa "skretanje", i upao točno u rupu na cesti. Udobno je ležao skvrčen na njezinu dnu, ami smo stavili iznad znak za skretanje preko rupe i ostavili ga u njoj.

"Kad nam se već posrećilo," predložio sam, "možemo li nekako upotrijebiti bicikle?"

Nakon uobičajene prepirke i agresivnih ispada, dogovorili smo se oko načina transporta svinje koji će nam smanjiti bolove uramenima. Pričvrstili smo dva karabina poprijeko između dva bicikla i položili svinju na njih. Tada je bilo relativno jednostavno dadvojica voze bicikle, držeći svinju na mjestu jednom rukom, a oni koji su išli pješice morali su trčati ako su željeli održati korak.

Rue des Ecoles. Oklopno vozilo za prijevoz ljudstva krcato policajcima nam se polako približavalo. Stari Un je zastenjao.

"Stvarno to više ne mogu podnijeti", promrmljao je. "Samo nam je još ovo trebalo!"

Diskretno smo se povukli u sjenu pokraj ceste. Vozilo se zaustavilo nešto dalje od nas. Zašto se baš ondje zaustavilo, jesu li nasmožda uočili, nismo imali pojma. Mogli smo samo čekati i promatrati.

"Nešto traže", promrmljao je Porta kada smo se skrili.

"Nas, ne bih se čudio", rekao je Maleni. "Mislim da su oni policajci podigli uzbunu. Trebali ste me pustiti da ih dovršim kad samhtio."

Negdje u blizini začuli smo štektanje strojnice. Skupina policajaca istoga je trenutka iskočila van i otrčala u mrak. Vratili su senekoliko minuta kasnije s nekoliko mladića u lisičinama, ubacili ih u vozilo i nastavili svojim putem. Ovakvi prizori postali suuobičajeni u Parizu. Bio je to rat koji su obje strane vodile noću, šireći paniku gradom. Nevini ili krivi, građani su bili izvlačeni izsvojih kreveta i odvođeni na ispitivanje i mučenje; pronalaženi su njemački vojnici prerezanih vratova, djeca pretučena ili ubijena.Bio je to početak vladavine terora koja je kasnije obilježila oslobođenje Pariza.

Skrili smo lešinu u taninu vežu i pošli sporednom ulicom kako bismo pogledali most. Za dva sata, kako nas je Heide neprestanopodsjećao, biti će dan.

"A ne mislite valjda vući tu stvar ulicama Pariza usred bijela dana, nadam se?"

"A zašto ne?" agresivno je upitao Porta. "Ako mene pitaš, mnogo sumnjivije izgleda trčati s njom uokolo noću!"

"Moj Bože!" rekao je Heide. "Ako nas itko vidi s tom ogromnom hrpom mesa, uskoro će nam se cijeli Pariz naći za vratom. Ovihdana bi čovjeku zaboli nož u leda za komad slanine, a pogotovo za cijelu svinju!"

Koliko smo mi uspjeli utvrditi, činilo se da most nije čuvan. Otišli smo natrag po svinju i otkrili neku staru krezubu babu kako zuri unju, sjajnih očiju, širom otvorenih usta, i rukama prekriženima na trbuhu.

"Isuse, Marijo i Josipe!" povikala je dok smo joj se približavali. "Messieurs... monsieur" - zgrabila je Portu, koji se našao naprijed -"sažalite se staroj ženi! Nikada nisam rekla

niti riječi protiv Nijemaca! Niti riječi! Moj je muž dezertirao u Prvom svjetskom ratu i otada nije ispalio niti metka!"

Glas joj je podizao i po glasnoći i po visini. Porta je počeo vikati na nju svojom varijantom francuskog. Bila je jača od njega uvokabularu, no njegov je glas bio glasniji. Neko su vrijeme vodili izjednačenu borbu, sve dok se na posljetku Porta nije istrgnuo iznjezina mahnitog stiska i zagrmio dovoljno glasno da ga čuje pola Europe.

"Ja kuhar! Svinja moj prijatelj! Kužiš? Ti ne kužiš, tada umreš!"

Porta je počeo pucati iz imaginarne strojnice. Starica je pljunula ispred njegovih nogu, odmaknula se natrag jedan korak i stajalazlobno zureći u nas.

"Krasan francuski", rekao je Legionar s divljenjem. "Ni ja to ne bih bolje izrekao."

"Pa, mislim daje dosta dobar", priznao je Porta skromno. "Kada si pripadnik okupatorske vojske, mislim da se moraš potruditi inaučiti jezik."

"Posve se slažem s tobom", rekao je Legionar ozbiljna lica.

Začulo se upozoravajuće siktanje Gregora, koji je stra-žario na cesti.

"Pažljivo. Problemi stižu."

Porta je istog trenutka izvukao svoj revolver. Maleni se već poigravao komadom čelične žice koju ovih dana nije vadio iz džepova.Problemi su se približili u obliku dvojice mladića, koji su bili u ranim dvadesetima i hodali jedan pokraj drugoga s rukama udžepovima - stoje bio siguran znak za ona vremena. Legionar je lagano iskoračio ispred njih.

"Bonsoir, messieurs. Ou allez-vous?" Dobro večer, gospodo. Kamo ste se zaputili?

"Pandre l"air. C"est defendu?" Da uhvatimo malo zraka. Je li to zabranjeno?

"Pendant le co.uvre-feu, oui." Tijekom policijskog sata jest.

Dvojica mladića su stajala i promatrala nas, nesigurni što bi trebali sljedeće učiniti. Porta je otkočio osigurač svog revolvera.

"Dakle?" tiho je rekao Legionar.

Začuo se iznenadan zvuk ljudi koji marširaju. Udarci teških čizama o pločnik. Grubi glasovi koji su razgovarali na njemačkom.

"Patrola!" prosiktao je Barcelona.

Ugurali smo se natrag u vežu. Da nas je patrola otkrila na djelu s našim plijenom, ne bismo imali izbora, no riješiti to pucnjavom.

Dvojica mladića nagurala su se u vežu s nama, jednako želeći ostati skriveni kao i mi. Stara baba se gušila negdje između nas, srukom Malenoga preko usta. Legionar je kundak namjestio ispod ruke i pripremio se da ispuca cijelu salvu u prvu osobu koja nam sepokuša približiti.

Patrolu smo ugledali na suprotnoj strani ulice. Osmorica ljudi s poznatim čeličnim šljemovima i značkama u obliku polumjeseca. Načelu im se nalazio neki Oberfeldwebel. Sudeći prema njegovom izgledu, bio je jedan od onih koji navečer nisu mogli zaspati akonisu na poslu proizveli barem nekoliko leševa.

Patrola je prošla pokraj nas ništa ne posumnjavši, a Porta je zaljubljeno pogladio glavu mrtve svinje.

"Nema sumnje", rekao je. "Sve bi dali da te se mogu dočepati, debela moja prijateljice!"

Legionar se okrenuo prema dvama mladićima. U sveopćoj strci uspjeli su izvaditi svoje revolvere. To nije bilo iznenađujuće: znalismo da ih sigurno imaju. No, bilo je zanimljivo što su to bili P.38 - revolveri koji su se koristili u njemačkoj vojsci.

"Lijepo oružje imate", primijetio je Legionar. "Gdje ste ih nabavili? U trgovini igračkama?"

"Pronašli smo ih."

"Ma nemojte reći?" Legionarove obrve su se podigle. "Sigurni ste da ih nije donio Djed Mraz? Baš su sada u modi, tako mi svikažu."

"Što tebe briga odakle nam?" upitao je mladić prkosno. "Što ćeš ti napraviti u vezi toga? Otrčati prijaviti nas Gestapu?" Nasmijao se."Ne vjerujem! Niste se baš žurili pojaviti pred onom patrolom malo prije, zar ne?"

Legionar je ispružio ruku i zgrabio ga za ovratnik.

"Još samo jedna slična izjava, prijatelju, i visoko ćeš odskočiti!"

"Zašto ih se jednostavno ne riješimo obojice i završimo s time?" požurivao nas je Maleni, prstom prelazeći preko svoje žice.

Drugi od dvojice mladića, koji do sada nije progovorio, sada je istupio naprijed i miroljubivo raširio ruke.

"Zasigurno nema potrebe za tim neprijateljstvima", rekao je na njemačkom. Hamburškim naglaskom. Nasmijao se dok smo zurili unjega.

"Da, ja sam jedan od vas. Stoga ne vidim potrebu da se posvađamo. Ono što radite ovdje" - pogledao je prema krupnom ružičastomsvinjskom tijelu - "je strogo zabranjeno i može vas koštati života ako budete uhvaćeni. Dakle, što ćemo? I ja sam u istoj situaciji.Dezertirao sam iz vojske. To me može koštati života ako me uhvate. Pa zašto onda ne bismo jednostavno završili s tim? I usput,"dodao je, "moje ime je Karl. Ovo je Fernand."

"Dakle", rekao je Legionar, suzivši oči. "Ti si dezerter, zar ne?"

"Dezerter i saboter!" Heide je krenuo prema njima u jednom od svojih naglih i zastrašujućih bjesova. "Znaš što radimo s ovakvimakao što si ti? Isto ono što si ti učinio četvorici naših ljudi prije neki dan. Bili su ubijeni iz P.38, i sada kad malo bolje razmislim otome -"

"Nikada nismo pucali na neke od tvojih", rekad je Karl brzo. "To je nešto što nikada ne bih mogao učiniti, kunem ti se."

"Očekuješ da povjerujem na riječ jednom dezerteru?"

"Zavežite!" rekao je Legionar odsječno. Gurnuo je Hei-dea s puta i okrenuo se natrag prema Karlu. "Što radite ovdje u ovo dobanoći, svejedno?"

Karl je slegnuo ramenima.

"Posao ... Znate kako je to."

"Hm. I pretpostavimo da vas pustimo da odete svojim putem, lijepo i mirno, kao što vi predlažete? Što nam može jamčiti da nećeteotrčati do prve patrole koja vam se nade na putu?"

Karl se nasmijao.

"Naravno, ti se šališ! Doista misliš da bismo mi riskirali vlastite živote zbog jedne ušljive svinje? Nije me briga niti ako ukradetetisuću prokletih svinja! Ne, prijatelju moj. Ona je jedina" - kimnuo je glavom prema starici, koja je bila posve zaboravljena usveopćoj zbrci - "ona je jedina osoba ovdje koje se treba čuvati. Mogla bi pokrenuti nekakav trač na tržnici, i prije no što se uspijetesnaći, vijest će se pročuti do pola Pariza. Da sam na vašem mjestu, ja bih je ubio. Život je jeftin ovih dana, nikome neće nedostajati."

Starica se stisnula uza zid, vrišteći.

"Prestani s tom bukom!" izderao se Legionar. "Što ti je? Jel" netko stavio i prst na tebe?"

"Ona je kućepaziteljica ovdje preko puta", rekao je Fernand. "Nema nikakva razloga biti na ulici u ovo doba noći. Već se nekolikotjedana poigravamo mišlju daje se riješimo."

Starica je zavrištala i jecajući se bacila Porti ispred nogu, zgrabivši ga oko gležnjeva. Legionar ju je uhvatio za ramena i povukao dase uspravi.

"Slušaj me, starice. Drži jezik za zubima ako želiš ostati živa, OK? Samo jedan uzdah iz tvojih usta i gotova si. I ne zaboravi da si odsada nadalje obilježena. U redu?"

Počela je uzmicati natraške poput raka, natrag prema svojoj zgradi. Karl i Fernand su nas otpratili do kraja ulice.

"Kako se, dovraga, mislite vratiti s tim ogromnim komadom?" upitao je Fernand. "Ne bi se baš mogla nazvati neupadljivom, zar ne?Nikada nećete prijeći Seinu s njom. Svaki most u Parizu je dobro čuvan."

I dalje smo se nadali da će biti sigurno prijeći maleni most Notre-Dame, no sada je već bilo prekasno.

"Ovdje nije bilo nikoga prije pola sata!" ogorčeno se požalio Stari Un.

Fernand je slegnuo ramenima.

"Zasigurno ste pogriješili. Ilije to bila igra sreće. Možete i sami vidjeti kakva je situacija."

Posve sigurno, drugu obalu čuvala su dvojica naoružanih

policajaca. Stajali smo mršteći se, a iza nas se začuo zvuk kamiona koji se približavao.

"Bacite svinju!" prosiktao je Giinther.

Jednim brzim pokretom, Barcelona i ja prevrnuli smo bicikle, a svinja je poletjela preko živice na Trg Saint-Julien-le-Pauvre. S drugestrane živice začuo se zapanjen povik. Svinja je pala na dvije usnule skitnice, koje više nisu spavale, već trčale koliko su ih nogenosile sporednom ulicom. Bez sumnje, bilo je to prvi put u njihovim životima da se mana spustila s neba na njihove glave, a oni subili previše preplašeni kako bi to iskoristili.

Bili smo zapeli na pogrešnoj strani mosta gotovo sat vremena i nikako se nismo bližili rješenju našega problema. Heide je i daljetvrdoglavo ponavljao da nismo nikamo niti trebali ići. Stari Un je monotono stenjao, a Fernand je istaknuo barem stotinu puta kakoje svaki most u Parizu dobro čuvan, i kako je naš zadatak nemoguće izvršiti.

"Uvijek možemo preplivati", predložio je Porta.

"I vući svinju za sobom?"

"Baciti svinju", progundao je Stari Un. "Prouzročila nam je više muke no što vrijedi."

Izbila je žestoka svađa između njega i Porte.

"Jedan od nas bi mogao preplivati i srediti stražare", rekao sam.

I pogled sam upro u Legionara, koji je bio sposoban učiniti takvo što.

"Ako netko ubije te vražje stražare," otresito je rekao Heide, "ubrzo će nam se naći omča oko vrata."

"I što predlažeš?"

"Da bacimo svinju."

"Bacimo svinju?" ponovio je Porta prijetećim tonom.

"To je upravo ono što sam rekao. Bacimo svinju. Od početka sam vam govorio da trebamo imati plan, ali kao i obično bio samnadglasan. Ma ne, rekli su, improvizirat ćemo. Prepustiti sve slučaju. Ne možemo se zamarati planom. I, pogledajte što se dogodilo.Upravo ono što sam i rekao da će se dogoditi. Zaglavili smo ovdje s ogromnom svinjom usred Pariza -"

"Hej, kamo je to Maleni krenuo?" upitao je Barcelona, pokušavajući skrenuti temu.

"Ne znam i nije me briga", rekao je Stari Un. "Nismo ovo niti trebali pokušati izvesti."

"Točno ono što sam govorio od samog početka, samo što mene nikada nitko ne sluša. Kada biste vi ljudi malo češće slušali što jaimam za reći -"

"Očito je", rekao je Fernand, kao da će ponuditi nekakvu novu informaciju, "da neće ostaviti niti jedan od mostova bez čuvara. Nisuoni budale. Samo kad bi jedan ostavili nečuvan, mogu ih ostaviti sve. Imali bi ilegalni promet preko njega cijelu noć. To je takorazumljivo -"

Razgovor se nastavio u sve iritantnijem smjeru. Mislim kako nitko od nas nije primijetio povratak Malenog sve dok on iznenada nijebacio nešto između nas uz glasno zadovoljno: "Ha!".v

"Stoje to?" turobno je upitao Stari Un.

Maleni je procvjetao od sreće.

"A na što vam nalikuje?"

Svi smo temeljito promatrali, a Stari Un je nezainteresirano slegnuo ramenima.

"Lijes."

"Odmah si shvatio! To jest lijes. To je lijes u koji ćemo staviti svinju."

Morali smo mu čestitati. Nije imao mnogo mozga, no svakako bi mu povremeno pala kakva dobra ideja na pamet.

"Gdje si, dovraga, pronašao lijes?" s divljenjem je upitao Legionar.

"Ah, jednostavno sam ga pokupio. Hodao sam uokolo u potrazi za nečim što bismo mogli iskoristiti i ugledao ovaj lijes upogrebnikovom dvorištu. Pa sam ga uzeo i donio."

"Hoće li svinja stati u njega?" sa strahom sam upitao.

Svinji je lijes savršeno pristajao. Stavili smo je unutra i prikucali poklopac čavlima, mahnuli Karlu i Fernandu na pozdrav i krenulipogrebnim korakom preko mosta. Stražari su s poštovanjem stali u stav pozor dok smo mi prolazili. Porta je

iskoristio prigodu da pokaže svoj jedini zub i pusti nekoliko suza niz obraze, gdje su ostavile čiste potoke između prljav-štine.

Razdanjivalo se i Pariz se budio. Doživjeli smo mnogo sućutnih pogleda dok smo prolazili gradom sa svojim lijesom. Redcoat iJanette su nas čekali u bistrou, no kada je ugledala lijes, Janette je glasno vrisnula i otrčala u kuhinju. Čak je i Redcoat izgledaopomalo zabrinuto.

"Nesreća?" upitao je.

Prebrajao nas je, a na čelu su mu se pojavile bore.

"Nitko ne nedostaje -"

"Smislili smo ovo na putu!"

"Čekajte", rekao je Porta dok smo mi spuštali lijes na kuhinjski pod. Okrenuo se prema Starom Unu. "Kako je bilo ime one svinjekoju su imali u davnim vremenima?"

"Tko ju je imao?" upitao je Stari Un strpljivo.

"Oni bogovi i to. Odin i Thor i ta njihova družina."

"Nemam blage veze."

"Odin", dodao je Barcelona. "Odin je bio taj koji je imao svinju. Kako se ono zvala?"

"To je ono što me zanima. Kako se zvala?"

Nitko nije znao. Pitanje je obišlo krug i vratilo se natrag do Porte, i došlo je do zagrijane diskusije oko toga je li svinja pripadalaOdinu, Freyi ili Thoru. Maleni je izišao na ulicu i počeo zaustavljati prolaznike, i uskoro je cijela skupina nepoznatih ljudiraspravljala o tom pitanju.

"Netko to mora znati", rekao je Porta.

"Policija", rekao sam. "Pokušaj kod policije."

Legionar je istoga trenutka podigao telefonsku slušalicu. Bio je vrlo ljubazan, ispričao se, no svi smo mogli čuti psovke koje suodaslane žicom prema njemu.

"Nisam vas htio uznemiriti", rekao je Legionar.

"Neki prokleti luđak želi znati ime neke poznate svinje!" čuli smo kako viče prijatelju.

Čuli smo i odgovor, nejasan, ali razumljiv:

"Jedina poznata svinja koju ja znam se zove Adolf!"

Nakon toga, pokušali smo se raspitati kod Feldgendar-merie. Još psovki, ovoga puta praćenih prijetnjom uhićenja. Još nismo riješilitaj problem kada smo sat vremena kasnije izišli iz bistroa, a svinju ostavili na sigurnom na Janettinoj brizi.

Kad smo došli do Trga Clichv, zaustavila nas je patrola. Zatražili su naše dokumente, no odmah je bilo jasno da ih nisu zanimali.

"Želio bih vas nešto pitati", rekao je predvodnik patrole, nagnuvši se povjerljivo prema nama. "Znate onog momka imenom Odin?Znate daje imao svinju?"

Kimnuli smo zaustavivši dah.

"Pa - ne znate slučajno kako se ta svinja zvala, ha?"

Nažalost, morali smo priznati da ne znamo.

U vojarnu smo stigli pola sata prekasno. Na naše čuđenje, nitko nije niti trepnuo. Svi su bili prezaposleni razgovorom o svinji.

"Hej, vi!" neki je časnik zapovjedno mahnuo prema nama. "Jel" kojim slučajem znate kako se zvala ona svinja stoje pripadalaThoru? Imamo malu kladionicu. Želimo da nam netko odgovori na to pitanje."

Činilo se da nitko u Parizu nije znao odgovor. Do dana današnjega ga nisam saznao.

ČETRNAESTO POGLAVLJE

Jednoga dana u Suresnesu, Feldgendarmerieje uhitila dvoje djece koja su imala revolvere bez dozvole. Starijem od dvojice dječakaje bilo petnaest; mlađem samo trinaest.

Bili su osuđeni na smrt, no bojnik Schneider, ili zbog humanosti, ili jer se bojao skorog svršetka rata, oklijevao je izvršiti smaknuće.Nakon nekoliko dana neodlučnosti, iznio je problem izravno generalu von Choltitzu i zatražio od njega savjet.

"Zašto si se obratio meni? " rekao je von Choltitz hladno. "To pitanje nije od nikakve važnosti. " "Ali to su samo djeca, gospodine. ""Dovoljno su stari da poznaju zakon, zar ne? " Bojnik Schneider to nije mogao poreći. Dvojica dječaka bila su pogubljena sljedećegdana na Mont Valerien.

KAPITULACIJA GESTAPA

Vijest se brzo proširila vojarnom: stigao je Gestapo. Bili su vani na dvorištu, jasno vidljivi svakom mazohistu koji bi htio izići ipogledati ih. Veliki crni Mercedes bio je parkiran pred glavnim vratima, smješten između dva astmatična DKW.

Bilo je vrijeme doručka kada smo čuli novosti. Maleni je istoga trenutka progutao deset zalogaja u jednom i odjurio sakriti tri vrećicezlatnih zubi ispod ružinih grmova Hauptfeld-webela Hoffmanna. Posvuda oko nas, ljudi su jurcali tamo-amo u iznenadnimnapadima aktivnosti. Svega nekoliko ljudi je zadržalo tek. Porta je nemarno nastavio jesti, naravno; Barcelona je uvijek tvrdio kakoon ima dva želuca.

Vani u kuhinji grozničavo su baždarili vage. Francuski pomagači su netragom nestali i nije ih bilo nekoliko dana.

Bojnik Hinka se mudro sklonio. Medicinski časnik, koji je bio u vojarni samo pet minuta ranije, sada je također nestao. Činilo sekako nismo samo mi vojnici ti koji se svim snagama trude izbjeći susret s Gestapom.

Došlo je naređenje da se svi postrojimo u dvorištu.

"To je to", promrmljao je Heide, natmureno. "Što sam vam rekao?"

Gregor, s moje druge strane, preznojavao se od straha.

"Što ti misliš, što ovi gadovi traže?"

"Kako bih ja to, dovraga, mogao znati?" otresito sam rekao.

Gestapo se smjestio u sada praznoj blagovaonici. Osmorica ljudi u poznatim kožnim kaputima i šeširima sa širokim obodom, koji supostali gotovo uniforme. Važno su se smjestili na podignutu platformu najednom kraju prostorije - sjeli su u stolce s visokimnaslonima ispod jarko obojenih kruna koje su još uvijek visile na zidu nakon svečanosti Kraft durch Freude koja je bila održana prijetri dana.

Bili smo pozvani u blagovaonicu i ostavljeni da stojimo na suprotnoj strani, dok su Gestapovci svojim hladnim pogledima netremicepromatrali okupljene vojnike i čekali da ugledaju neko lice koje će im se svidjeti. Nešto ispred ostalih sjedio je maleni, zdepastičovjek snažne čeljusti i buljavih očiju, te dugih ovješenih ruku poput majmunskih. Usred prostorije nalazio se red praznih stolica;stajale su ondje prijeteći, čekajući svoje prve žrtve.

Majmunoliki čovjek je podigao bocu vode i otpio nekoliko gutljaja. U tišini, čuli smo kako mu voda klokoće niz vrat. Prijateljski senagnuo naprijed i obratio nam se.

"Kriminalobersecretar Schluckbeiber. Gestapo."

Nastala je kratka stanka, bez sumnje kako bi nam bilo dopušteno da upijemo taj podatak u svoje glupe vojničke glave.

"Ovdje sam", rekao je Kriminalobersecretar nastojeći biti simpatičan, "kao vaš prijatelj. Ovdje sam kako bih vam pomogao. Mi izGestapa smo ljudi poput vas. Morate nam vjerovati i ukazati nam svoje povjerenje." Iznenada je nestalo smiješka, a zamijenio gajepogled mržnje i žestine. "Samo oni koji imaju

nečistu savjest trebaju nas se bojati! Samo oni koji su zgriješili, oni koji su izdali svoju zemlju i svog Fiihrera trebaju se skrivati pripogledu na nas!"

Još jedna stanka. Ostali smo nezainteresirani. Jedan ili dvo-jica od nas su čak i zijevnuli.

Schluckbeiber je dopustio da mu se namršteno lice polako izravna i zamijenio taj izraz veselim smiješkom priprostog vest-falskogseljaka.

"Hajde!" rekao je ohrabrujući. "Shvatimo jedno druge. Budimo iskreni. Oni koji imaju čistu savjest, nemaju se čega bojati. Mi izGestapa vas pozdravljamo. Vi ste okosnica njemačke vojske! Ustanimo zajedno i otpjevajmo našu nacionalnu himnu!"

U veselom je raspoloženju davao takt svojom bocom za vodu. Gestapo je pjevao glasno, a nekoliko prigušenih, slabašnih zvukovazačulo se i iz našeg djela blagovaonice. Schluckbeiber je odobravajući kimao glavom kako se himna bližila kraju. Potom je ispustiosvoju bocu s vodom i stavio ruke na bokove.

"Volio bih daje ovo samo prijateljski posjet. Nažalost, postoje neka ozbiljna - ne, prijekora vrijedna - pitanja koja moraju bitiraspravljena." Iskoračio je jedan korak naprijed i ispružio ruke prema nama. Glas mu se podigao u krešendu. "Židovski saboteriuprljali su vašu čast!"

Pogledao sam u Portu, koji je stajao pokraj mene, i obojica smo slegnuli ramenima.

"Znate", nastavio je Schluckbeiber istim kreštavim povicima, "da su transakcije na crnom tržištu zakonom kažnjive!"

Izvadio je primjerak kaznenog zakonika iz džepa i trijumfalno mahnuo njome kao daje baklja slobode.

"Kažnjive smrću!"

Glas mu se podigao za još pola oktave. Ruka kojom je držao baklju slobode omotala mu se oko vrata, kretnjom koja nije ostavljalamjesta sumnji.

"Crno tržište je nova kuga Europe! Riješite se crnog tržišta i riješite se svojih židovskih petokolonaša!" Mahnuo je objema

rukama, prijeteći. "I riješit ćemo ih se! Izbrisat ćemo ih iz Europe! Očistit ćemo je od prljavih židovskih svinja koje se bave timprezira vrijednim poslom!"

Kriminalobersecretar je promatrao prvi red okupljenih vojnika svojim prijetećim namrgođenim pogledom. Na nesreću, nekim lošimraspoređivanjem, mi smo bili ti koji su se našli u prednjem redu.

"Vi, tamo!" Trgnuo je rukom i pokazao prema praznim stolicama.

Puni nade čekali smo da se netko drugi pokori toj zapovijedi, netko čiste savjesti, ali činilo se da smo svi izdali domovinu i svogaFiihrera i imali se čega bojati u sučeljavanju s Gestapom. Nitko se nije niti pomaknuo. Nismo imali izbora, nego hrabro istupitinaprijed i sjesti u polukrug na osamljene stolice. Rekao sam sebi kako je to posve slučajno; on nije znao ništa o nama, samo je trebaoneke žrtvene jarce da sjednu u njegove kaznene stolice i budu podvrgnuti ispitivanju. Jedini problem je bio u tome što sam imaonečistu savjest i nikako nisam mogao biti siguran.

"Sada ćemo ovako, ljudi." Schluckbebier je stao ispred nas raširenih nogu. "Već sam vam rekao, mi iz Gestapa smo vaši prijatelji.Ovdje smo kako bismo vam pomogli obraniti vašu čast protiv tih morskih pasa sa crnog tržišta."

Otpio je još jedan gutljaj vode i glasno podrignuo.

"Nestalo je deset vreća kave!" povikao je. "Tu kavu su Židovi prodavali na crnom tržištu! Mi iz Gestapa znamo da je to istina! Nepostoji ništa što Gestapo ne zna! Gdje je kava"

Pitanje se činilo posve općenitim, no mi iz druge desetine, izloženi u središtu prostorije, osjećali smo se posebno osumnjičenima.Ostali su iskoristili priliku da usmjere svoje poglede prema nama sve dok nismo počeli osjećati kako će nas i sam pritisak javnog

mnijenja na licu mjesta osuditi. Krajičkom oka ugledao sam kako Stari Un odsutno trga svoju knjižicu na duge trake; vidio sam kakoHeide gasi napola popušenu cigaretu i istoga trenutka pripaljuje drugu. Giinther je zabacio glavu unatrag i smjerno proučavao prazanstrop, Barcelona je bio uposlen

trganjem gumba s uniforme; Maleni je pregledavao potplat na čizmi, a Gregor je lupkao zube noktima, kao da traži šupljine. Samo jePorta bio miran. Zurio je ravno ispred sebe u Schluck-bebiera i dva su se pogleda susrela i zaustavila jedan na drugome.

Nastala je duga tišina. Činilo se kako Schluckbeiber čeka da Porta prvi progovori. Možda da nešto i prizna. Portina su usta ostalačvrsto zatvorenima.

"Kako god želiš!" Schluckbeiber je svoj pogled usmjerio prema nama ostalima. "Idemo sada na drugu točku. Prije tri dana, bio jeukraden kombi pun krevetnine, nakon što je na nekoliko trenutaka bio ostavljen bez stražara ispred spavaonice druge satnije. Gdje jeta krevetnina? Ja čekam!"

I mi smo svi sjedili i čekali s njim. Prošlo je punih deset minuta. Nije se čulo niti zvuka. Nitko nije zakašljao, nitko nije ispuhao nos,nitko nije promijenio položaj nogu. Jedva smo se usuđivali udisati zrak kako ne bismo proizveli nekakav zvuk.

"Budale!" zagrmio je Schluckbeiber, zaprijetivši nam šakom. "Nemojte misliti da ste se izvukli! Mi iz Gestapa nikada nikome nismopustili da se izvuče! Sada niste na bojištu, samo da znate. Možda vam je u rovovima bilo dozvoljeno da divljate, no ovdje nije! Nekada imate posla s Gestapom! Upozoravam vas! Nećemo imati nimalo milosti! Oni koji su izdali svog Fiihrera moraju očekivati dabudu kažnjeni!"

Sedam odobravajućih kimanja glavom iza njega. Schluckbeiber se pjenio na usta, maleni grašci sline izbijali su mu između usana.Plesao je oko stola, udarajući ga šakama i bacivši bocu s vodom na pod.

"Herr Kriminalrat!"

Na moju stravu i zaprepaštenje, bio je to Porta, koji se uspravio na noge. Obraćajući se razbjesnjenom Schluckbeiberu s jednim odsvojih najšarmantnijih jednozubih osmijeha.

"Rekli ste nam kako je Gestapo ovdje da nam pomogne?"

Uzdasi nevjerice doprli su do mene sa svih strana prostorije. Cijela 2. satnija zurila je u Portu.

"I?" rekao je Schluckbeiber.

"Vrlo skromno i s poštovanjem, htio bih uložiti žalbu. Prema nama se loše postupa."

Uz beskrajnu tugu, Porta se sagnuo i izvukao presavijeni debeli dokument iz svoje čizme.

"U posljednja četiri mjeseca", rekao je, "nismo dobili svoja sljedovanja šećera." Okrenuo je stranicu i lupio prstom po njoj. "Dvagrama po čovjeku svaka tri mjeseca, tako ovdje piše."

Schluckbeiber ga je promotrio skupljenih očiju, a potom pucnuo prstima.

"Dovedite intendanta!"

Dvojica njegovih ljudi u kožnim kaputima izišla su iz prostorije u potrazi za tim nesretnikom. Schluckbeiber je nadzirao svaki korakpotrage sve dok ovaj nije bio doveden u prostoriju.

"Intendante! Rečeno mi je da ljudi nisu dobili svoja sljedovanja šećera posljednja četiri mjeseca! Može li to biti istina?"

Intendant je slegnuo ramenima, posve indiferentan.

"Naravno daje istina. Pukovnija nije dobila nimalo šećera za podijeliti vojnicima."

"Shvaćam. Hvala vam." Schluckbeiber se trijumfalno okrenuo prema Porti. "U ovoj fazi rata, nitko osim potpune budale ili izdajicene bi se brinuo oko dva bijedna grama šećera! Svi se moramo žrtvovati. Tvoja je žalba odbijena."

"U tom ću slučaju uložiti novu", rekao je Porta ustrajno. "Proteklih dva mjeseca nisam dobio naknadu za čizme koja mi pripada. Većsam se nekoliko puta požalio zbog toga, a posljednji put kad sam se žalio, prema meni su se ponijeli poprilično nasilno. Ne mislimkako je to pravedno, i ne mislim da to Gestapo misli, budući da mu je toliko stalo do nas, kako vi kažete. Vojnici koji se bore zaFiihrera trebali bi smjeti tražiti ono što im pripada, a da im nitko pri tome ne prijeti. Što bi rekao Fuhrer kad bi saznao za to?Pogledajte kakve čizme nosim!" Porta je podigao ogromno stopalo i gurnuo ga prema čovjeku. "Morao sam si ih sam kupiti."

Schluckbeiber ih je promotrio s mješavinom zaprepaštenja i radoznalosti. To nikako nisu bile propisane vojničke čizme, i nisu bilenapravljene u Trećem Reichu. U stražnjem dijelu prostorije, Hauptfeldwebel Hoffmann se nestrpljivo nasmijao. Činilo se kako jePorta ovoga puta otišao predaleko. Tko je ikada čuo za naknadu za čizme?

"Tko je ikada čuo za naknadu za čizme?" upitao je Schluck-bebier umorno.

"Ali ovdje sve piše!" Porta je veselo gurnuo ruku u džep i izvukao još jednu knjižicu. "Članak 12365, paragraf IVa, red 8: Svakivojnik, dočasnik i časnik koji se pobrine za održavanje vlastitih čizama, ima pravo na 12 pfeniga dnevno, koji mu se dodjeljujuizričito za tu svrhu."

Porta se veselo nasmiješio. Bezizražajna lica Gestapovaca počela su se trzati od gađenja. Došli su u vojarnu kako bi riješili važnopitanje ukradene kave, a sada ih Porta muči svojim baljezgarijama. I izgleda kao da nema izlaza iz toga.

"Koliko dugo," upitao je Schluckbeiber mehanički, "koliko je prošlo otkada si posljednji put dobio svoj novac?"

"Vrlo mnogo vremena je prošlo! No, vodio sam evidenciju. U ovom trenutku, dužni su mi sedamnaest Reichsmaraka i dvadeset ičetiri pfeniga. Za sat vremena to će porasti na trideset i šest pfeniga."

Hoffmann je iznenada dojurio preko prostorije.

"To je apsurdno! U cijelom životu nisam čuo ovakvu glupost! Naknada za čizme, za ime božje! Mi smo u ratu, a ti se brineš okonaknade za čizme! Volio bih znati što bi general Choltitz imao za reći o tome!"

"I ja bih isto, gospodine", rekao je Porta iskreno. "Na žalost, te sitnice koje muče nas obične vojnike nikada ne dođu do osobe kojadoista ima moć. A to se može činiti trivijalno vama, gospodine, ali nama to mnogo znači, to vam sa sigurnošću tvrdim."

"Obergefreiteru Porta, naređujem vam ovdje i sada da prestanete gubiti vrijeme svima nama! Još samo jedna riječ iz vaših usta imogao bih učiniti nešto što ćemo obojica požaliti -a najviše ti! Moje strpljenje brzo dolazi kraju - a ovog puta ti se obraća vojska, ane Gestapo!"

Schluckbeiber se okrenuo i zgrabio nečiju bocu s vodom, žedno je pio. Vojska koja govori, baš! A što si je ta vojska

umišljala, tko su oni? U krasnoj bi se anarhiji Treći Reich našao kada bi vojska preuzela. Ispio je svu vodu i pogledao oko sebe upotrazi za još.

"Vrijeme je da zada konačni udarac", promrmljao je Maleni.

"Oprostite mi, gospodine," Porta se ponizno obraćao Hoff-mannu, "ali jeste li znali daje časniku strogo zabranjeno prijetiti ilizastrašivati osobu nižu po činu dok ona iznosi svoje pritužbe? To može dovesti do vrlo ozbiljnih posljedica, gospodine. Čitao sam otome baš prije neki dan. Zapisao sam to negdje... strana 42, redak 3, Propisa... Potpisao je pukovnik iz stožera generala Rei-berta.Mislio sam kako vam to moram reći, gospodine."

Hoffmann se okrenuo, purpurna lica. Vidio sam kako stiš-će šake i širi ih, i žalio sam ga. Gotovo da sam i sam mogao udariti Portukada bi počeo govoriti tim sladunjavim glasom.

Činilo se kako se Schluckbeiber dvoumi. Očigledno gaje smetalo što taj neotesani Obergefreiter na takav način troši njegovovrijeme. S druge strane, nije mogao poreći njegovo poznavanje propisa, i vlastitih prava; a nije li Adolf sam rekao "isti zakoni vrijedeza one na dnu, kao i za one na vrhu"?

Na drugoj strani prostorije, poručnik L6we se naslanjao na zid sa smiješkom na usnama. I on je sam mnogo puta bio predmetomsličnog Portina ponašanja, i bez sumnje je bilo zabavno gledati druge kako kroz to prolaze.

"Obergefreiteru", rekao je Schluckbeiber, prijateljski i ugodnim tonom, "jeste li poslali račun za novac koji vam duguju?"

"Naravno da jesam!" rekao je Porta ljutito.

Hoffmann se okrenuo.

"To je laž! To je apsurdna laž! Taj mulac nije u stanju niti potpisati se kako valja, da ne govorimo o ispisivanju računa! A što se tičetih čizama koje ima na nogama, mogu vam reći odakle ih je nabavio... ukrao ih je, isto kao što krade i sve ostalo! A sada ih pokušavanaplatiti vojsci! Zamislite to!" Hoffmann je žustro koračao uokolo. "Pratim ja toga čovjeka posljednje tri godine. On je psihopat,lopov i prevarant! Možete biti sigurni daje on ukrao kavu! Trebalo bi ga istog trena uhititi, on je sramota za vojsku!"

"i,"

Začuo se veseli smijeh poručnika L6wea, popraćen smijehom natpomčnika Gickela iz Prve satnije. Polako su se valovi smijehapočeli odbijati od okupljenih ljudi, i uskoro se cijela prostorija tresla od grohotnog smijeha. Porta se nasmijao i lupio petama vrloelegnantno u znak zahvale.

"Gospodine Kriminalrat, imam li vaše dopuštenje da se obranim protiv ovih neistinitih optužbi koje je protiv mene izrekaoHauptfeldwebel?"

Schluckbeiber je podigao obrvu.

"Naravno, to je tvoje pravo. A čini se da imaš popriličan broj svjedoka koje kaniš pozvati."

"Dozvolite meni da započnem!"

Hoffmann je prišao našem polukrugu stolica i upro prstom u Malenoga.

"Creutzfeldt!"

Bez sumnje je osjećao nadmoć nad ovakvom budalom kakva je bio Maleni.

"Pod zakletvom si, čovječe, pa mi ne pokušavaj lagati! Je li ovaj idiot ukrao čizme koje sada nosi od mrtvog američkog vojnika? Iusput, ozbiljan je zločin krasti od poginulih!"

"Siguran sam da Obergefreiter Porta nikada ne bi ukrao nešto od lesa", rekao je Maleni, izgledajući vrlo šokirano. "U svakomslučaju, ja nikada nisam vidio da krade od lesa. A što se tiče čizama, znam da je kupio četiri para od stožernog narednika iz 177.pješačke pukovnije onoga dana kada su zapalili skladište."

Maleni je ponovno sjeo, izgledajući zadovoljan sam sobom. Hoffmann je grickao donju usnu.

"To je hrpa laži, i ti to dobro znaš!"

Savršenom mirnoćom, Porta je izvukao smotuljak papira iz jednog od svojih džepova, prelistao ih i izvukao račun kojeg je potpisaoStabszahlmeister Bauser, iz 177. pješačke pukovnije. Schluckbeiber je lupio rukom po stolu, zatraživši još vode.

"Obergefreiteru Porta, čini se da ćeš dobiti - koliko je ono bilo? - sedamnaest Reichsmaraka i dvadeset i četiri pfeniga na svoj račun."

"Uskoro će to biti trideset i šest pfeniga", ispravio ga je Porta. "Zbog svojih načela", dodao je pobožno, "volio bih da sve bude

točno."

"U pravu si." Schluckbeiber je kimnuo Hoffmannu. "Hoćete li se pobrinuti da ovaj čovjek dobije svoj novac odmah,Hauptfeldwebelu? Najbolje da ovo ostane između ova četiri zida. Ne želimo probleme s višim vlastima oko toga, zar ne?"

"Sam ću mu dati novac", prasnuo je Hoffmann, bacivši šaku kovanica prema Porti.

Schluckbeiber se nagnuo naprijed, smiješeći se.

"Imaš li još kakvih pritužbi, Obergefreiteru?"

"Da, nekoliko", rekao je Porta iskreno. "No ne bih vas želio sada gnjaviti s time, gospodine Kriminalrat. Znam da imate važnijegposla pred sobom - a, na posljetku, ipak smo u ratu."

"Prokletnik!" promrmljao je Hoffmann i s gađenjem se okrenuo.

Schluckbeiber je neko vrijeme ostao zamišljen - bez sumnje se pitajući može li se sada vratiti pitanju nestale kave; i kako bi mogaoustanoviti Portinu krivnju za njezin nestanak i istovremeno se dogovoriti s njim da će zataškati stvar u zamjenu za pola plijena. Desetvreća kave! Bilo je to pravo bogatstvo, a čak i polovina toga učinila bi mu pomisao na petu godinu rata podnošljivom. No Portaočigledno nije bio takva budala kao što je izgledao. Imao je određenu dozu lukavosti te gotovo sigurno jak nagon zasamoodržanjem, i morat će biti oprezan s njim.

"Što se tiče one kave", počeo je Schluckbeiber, ispitujući kako stoje stvari. "Boli me što se moram vratiti na tu temu, no optužen siza kradu, Obergefreiteru."

"Ah, da", složio se Porta, usmjerivši prijeteći pogled prema Hoffmannu. "Volio bih da vam mogu pomoći, gospodine Kriminalrat.Na žalost, ne znam ništa o kavi. Nikada je ne pijem, znate."

U tom trenutku, dok su Hoffmannova usta ponovno počela sliniti zbog ove Portine izjave, vrata su se žurno otvorila i u prostoriju jeupao Feldwebel Winkelmann, koji je bio zadužen za skladište.

"Gospodine Oberinspektor!" Otrčao je do Schluckbeibera, uzbuđeno mašući rukama. "Dobre vijesti, gospodine Oberinspektor!Upravo sam ponovno provjerio vreće s kavom i otkrio da su sve prisutne i pune!"

"Kako molim?" protisnuo je Schluckbeiber.

"Sve su prisutne i pune", nastavio je blebetati Feldwebel blaženo. "Vreće koje su proglašene nestalima bile su odložene iza zalihajugoslavenskog ječma. One nisu smjele biti ondje, pa nikome nije palo na pamet da ih ondje potraži. Krivi su vojnici koje mi dodijeleda čuvaju zalihe, gospodine Oberinspekto-re. Njih jednostavno nije briga. Sve je pomiješano na hrpu, nigdje nema reda, ponekadane znam kako bih se snašao. Takve stvari će se i dalje događati, znate, ako mi ne budu dali ljude koji će taj posao propisnoobavljati."

Schluckbeiber je napućio usne. A upravo je smislio kako će mu pripasti pet vreća kave.

"To je smiješno!" izjavio je Hoffmann nestrpljivo. "Lažeš, Winkelmanne! Savršeno dobro znaš da smo zajedno prebrajali vreće i dasmo sva skladišta pretražili povećalom."

Schluckbeiber, Hoffmann, dvojica Gestapovaca i Feldwe-bel krenuli su u tišini prema skladištu. Sedamnaest vreća brazilske kave,označenih propisanim vojnim žigom, bilo je poslo-ženo uz zid skladišta. Svaka je bila otvorena, a njezin sadržaj pomno provjerennosnicama željnim mirisa. U svakoj se vreći nalazila čista kava. Hoffmannu je bilo očito da je Feldwebel izveo nekakav trik, ali nijemogao shvatiti kako je to učinio. Na trenutak se bavio mišlju da je nekako radio u sprezi s Portom, ali je neodlučno morao odbaciti tupomisao. Porta je bio dovoljno sposoban u kradi vojnih zaliha da ne bi potražio pomoć jednog amatera poput Winkelmanna.

"Čini se", rekao je Hoffmann neodlučno, "da smo se zabunili u vezi kave."

"Ha!" Schluckbeiber je navukao šešir preko očiju. "Sada prelazimo na to! Lažna izvješća, nemaran posao, namjerno gubljenje

Gestapova vremena... Paragraf 309 to sve pokriva, vidjet ćete. To nije nimalo nevažan prekršaj, Hauptfeldwebelu.

Mogao bi vas dovesti u ozbiljne neprilike. Doista ozbiljne neprilike."

Jedan od njegovih pomagača poigravao se lisičinama u džepu. Svi osim Winkelmanna polako su se vratili u blagovaonicu.Hoffmann je očito bio duboko zamišljen, no nije bio posebno zabrinut. Pitao sam se što smišlja u tom svojem pokvarenom umu.

"Obersekretaru", iznenada je rekao, "dok ste već ovdje, da vaš posjet ne bude posvemašnji gubitak vremena, volio bih da istražitejedan incident koji se dogodio prije tri godine, a uključivao je Petu satniju 27. tenkovske pukovnije, 2. desetinu, 1. skupinu.Optužujem ih za veleizdaju, odbijanje izvršavanja naredbi i kukavičluk pred neprijateljem... Između ostaloga", mračno je dovršio.

Schluckbeiber je podigao obrvu.

"Možete li ičime potkrijepiti svoju optužbu?"

"Naravno!" rekao je Hoffmann.

Bio je to događaj kojega smo se svi sjećali. Dva Tigra su se pokvarila točno ispred neprijateljskih linija. Bili su napušteni, apukovnik u stožeru je izdao naredbu da ih moramo vratiti natrag. Poručnik L6we, koji je dobro znao koliko će nas života koštati tospašavanje tenkova, je izravno odbio izvršiti tu naredbu. Došlo je do žestoke svađe između dvojice časnika koju je prerano prekinulaeksplozija zalutale bombe ispred pukovnikova lica. Porta je bio dovoljno netaktičan da stane iznad tijela mrtvog časnika smijući se,na što gaje L6we, posve iscrpljen, pljusnuo preko lica. Između njega i Porte nije bilo osjećaja ljutnje, jer su se često razilazili popitanju discipline i prihvaćali to kao normalan razvoj stvari, ali taje afera nekako stigla i do Hoffmannovih ušiju, i on ju je bez sumnječuvao u rukavu još otada, čekajući priliku daje iskoristi u svoju korist. Na dva načina: odbijanje izvršenja naredbe i udaranje Ober-gefreitera do strane višeg časnika. Ta je prigoda sada došla, i Hoffmann ju je požurio iskoristiti što je bolje mogao.

Schluckbeiber je sa sve većim zanimanjem slušao priču. Pripadao je onoj skupini ljudi koja nije suosjećala s časnicima,

a posebice ne s onima koji su bili na bojištu. Ovo je sada bila njegova prilika, isto kao i Hoffmannova. Stvar je bila doista ozbiljna, aako se optužba dokaže, to je moglo dovesti do promaknuća onih koji su tu stvar iznijeli na vidjelo. Strogo govoreći, to nije potpadalopod Schluckbeiberovu nadležnost, nego pod nadležnost Feldgendarmerie, no on je mogao takve sitnice riješiti s njima.

Okrenuo se prema poručniku L6weu, koji je stajao u blizini napet i blijed.

"Je li to istina, poručnice?"

Nastala je tišina. Napeto smo iščekivali L6weov odgovor. Bio je časnik, ali smo svi suosjećali s njim.

"Je li to istina?" ponovio je Schluckbeiber. "Jeste li udarili podređenoga?"

"Jesam", rekao je Lowe, vrlo tiho.

Schluckbeiber je odglumio zaprepaštenje i prestravljenost.

"Udarili ste podređenog? Vi, jedan časnik? Udarili ste jednog od svojih vlastitih ljudi? I imate hrabrosti da ustanete i to priznate?"

Tirada se nastavila gotovo deset minuta. Iščudavao se jednom detalju, pa onda drugom. Postajala je sve snažnija i ulazila u bijesni,krešendo histeričnog bijesa, obasipajući prezirom i pogrdama sve časnike zajedno, a posebno L6wea. Negdje oko polovine, Porta jeustao i otvorio usta kako bi nešto rekao, no Schluckbeiber se nije mogao tako iznenada zaustaviti, pa mu je trebalo još nekolikominuta da ušuti.

"Gospodine Kriminalrat", otpočeo je Porta užasnim laskavim tonom kojega je čuvao za ovakve prigode. "Sve što vi govorite jesamo po sebi razumljivo. Posve se slažem s vama. Svi časnici su svinje i svi bi trebali biti obješeni."

Izraz blage strave pojavio se na Shluckbeiberovu licu. Da li je on to doista rekao? Bila je to istina, naravno, no možda nije trebaootići tako daleko. To je moglo biti opasno.

Porta se teatralno udario rukom po boku, uz riječi "Bog s nama."

"Samo Bog", rekao je pobožno, "bdije nad običnim vojnikom. Časnici se mogu ponašati kako žele i proći nekažnjeno.

Svi mi to znamo. Kad bi samo Fiihrer to znao! No siguran sam da ćete mu moći došapnuti riječ ili dvije u uho sada kad znate kakostvari stoje, gospodine Kriminalrat. Vaša riječ sigurno je vrlo utjecajna."

Jadni L6we je zasigurno teško mogao povjerovati da Porta govori protiv njega. Njih se dvojica ne bi baš mogli nazvati prijateljima,no uvijek je postojalo razumijevanje između njih, određena simpatija, pa čak i poštovanje.

"U svoje sam vrijeme", nastavio je Porta, "doživio brojne udarce od nadređenih časnika. Obično ih prihvaćam kao dio služenja uvojsci. No ovaj događaj, o kojem vas je upravo obavijestio Hauptfeldwebel, tada sam se doista razbjesnio. Priznajem to. Bio samtako bijesan, da vam pravo kažem, da sam to iznio pred neke prijatelje koje imam u GGSA. Sve je to riješeno još davno prije."

"Samo trenutak, Obergefreiteru!" Shluckbeiber je ispružio drhtavu ruku prema svojoj praznoj boci za vodu. "Iznijeli ste stvar predGGSA?"

"To je točno", rekao je Porta.

Shluckbeiberovo krupno crveno seljačko lice problijedilo je. Nismo bili iznenađeni. Svi smo znali što znači GGSA -GeheimesGericht der Soldaten und Arbeiten Tajna uprava za pravdu za vojnike i radnike. Ovom tribunalu je svaki vojnik ili svaki radnik, bezobzira koliko skroman, mogao iznijeti svoje žalbe i znati da će one biti pravedno riješene. Bila je to moćna organizacija, moždajedina koje se bojao i sam Gestapo.

Shluckbeiber, na nesreću po njegovu osobnu ravnotežu duha, nije nikako mogao saznati je li Portina tvrdnja istinita ili nije. Ako jest,tada je Shluckbeiber već rekao i više no što je trebao, što se tiče njegove vlastite sigurnosti. A ako nije bila istinita, to nikada nećesaznati, jer si nije mogao priuštiti rizik kojem bi se izložio prilikom raspitivanja. Uz najmanju šansu daje Geheimes Gericht biouključen u sve to, bilo je najpametnije držati se podalje dok je još imao prilike.

Shluckbeiber je počeo navrat-nanos trpati papire u svoju kožnu aktovku.

"Vrlo dobro", rekao je strogo. "Podnijet ću svoje izvješće." Prijeteći je pogledao prema Hoffmannu. "Sljedeći put kada dotrčiteGestapu s pričama o Židovima i crnom tržištu i ukradenoj kavi, budite sigurni da baratate točnim činjenicama, jer ćete se uprotivnome naći u velikim problemima. Ovaj put ste imali sreće. Olako smo vas pustili. No, nemojte misliti da će se to ponoviti - inemojte misliti kako ćemo to zaboraviti. Moje će izvješće biti predano, i motrit ćemo na vas. U redu." Kimnuo je. "Raščistiteblagovaonicu. Izvedite ljude van. Ti - Obergefreiteru - ti ostani ovdje! Volio bih porazgovarati s tobom."

Prostor se ispraznio puno brže no što se napunio. Shluckbeiber je stavio ruku oko Portina ramena.

"Reci mi, koga poznaješ u Geheimes Gerichtu?" lukavo je upitao.

"To je stroga tajna", rekao je Porta sa smiješkom. "Njihova imena ne smijem odati niti po cijenu vlastitog života."

"Ma, hajde!" Shluckbeiber se pokušao veselo nasmijati. "Samo neslužbeno."

"Službeno ili ne, i dalje je to stroga tajna."

"Hm." Shluckbeiber gaje na trenutak promatrao, a potom trgnuo glavom. "Dođi sa mnom u kantinu. Da malo porazgovaramo."

Kasnije smo čuli o slabašnim Shluckbeiberovim pokušajima da otkrije istinu.

"I ja imam prijatelje u Geheimes Gerichtu", otpočeo je, vrlo polako i ležerno. "Pitam se znaš li ikoga od njih?" ; j "Može biti", rekaoje Porta. "Posjećujete li ih često? Vje-

i" rojatno ćemo se susresti ondje koji put."

"Vrlo je moguće", složio se Shluckbeiber, a Porta je primijetio da se ovaj počeo poprilično neprirodno znojiti.

Između njih nastupila je kratka tišina. Porta je samo sjedio sa smiješkom na licu, a Shluckbeiber je razbijao glavu iznalaženjem novemetode pristupa.

"Hoćeš li još jednu kavu?" na posljetku je upitao.

"Zašto ne?" složio se Porta. "Čini se da je kava trenutno jako popularna ovdje."

"Rekao si daje nikada ne piješ."

"Mislim da bi bilo dobro da je kušam i vidim što sam to propuštao svih ovih godina!"

Shluckbeiber je pričekao dok su postavili nove šalice ispred njih, a potom se s lukavim smiješkom nagnuo preko stola.

"Kao čovjek čovjeku, prijatelju! Reci mi kamo si skrio?"

"Skrio? Što?" upitao je Porta.

"Znaš dobro na što mislim! Kavu!"

"Ah... da. Da, sada vas pratim." Porta je kimnuo glavom posve imbecilno. "Kavu! Naravno!"

"Imam prijatelje", rekao je Shluckbeiber, "koji bi dobro platili za pravu kavu."

"Volio bih da imam prave kave koju bih im ponudio", rekao je Porta sa žaljenjem. "No u slučaju daje nabavim, tko su ti vašiprijatelji?"

"Njihova imena ti ne bi ništa značila, ali možeš me držati za riječ, dobro bi platili... Pola-pola i možemo poslovati! Što kažeš na to?"

"Zasigurno se šalite! Uzmite deset posto, pa ću razmisliti o tome."

"Može dvadeset. Moji prijatelji su vrlo utjecajni ljudi. Mogao bi dobro proći nakon te transakcije."

Porta je nekoliko trenutaka razmišljao.

"Neka bude sedamnaest."

"Sedamnaest?" Shluckbeiber je složio jednu od svojih gesta-povskih grimasa, namrštenih obrva, stisnutih očiju, usta rastegnutih utanku liniju. "Vrlo si budalast, prijatelju. Čini se da ne shvaćaš koliko utjecaja imaju moćni ljudi, i to u oba smjera - u tvoju korist ilitebi na štetu, već prema zasluzi. Ne bismo ih trebali naljutiti, zar ne?"

Porta je ustao bez riječi. Popio je svoju kavu, pritegnuo pojas, okrenuo se kako bi otišao. Shluckbeiber je skočio za njim jednimskokom.

"Dragi moj momče, nema se potrebe vrijeđati! Možda te moj ton uvrijedio? Ali samo sam se malo šalio!"

"Razumijem šalu baš kao i svi ostali", rekao je Porta dostojanstveno. "Moj djed je bio slavni klaun, a uz to još i pravi

domoljub. Nasmijavao je publiku cilindrom u nacionalnim bojama pričvršćenim za stražnjicu. Dakle, vidite, i ja imam smisao zahumor kao i svi ostali. Samo mi se nije svidjela ova vaša šala. Previše je nalikovala prijetnji da bi bila smiješna."

"Ali, slušaj me!" Shluckbeiber se približio Porti i prošaputao mu u uho. "Znam da jedan od von Choltitzovih časnika traži kavu... i to

ne za sebe, znaš. Ni manje ni više nego za generala!"

"Ne govorite mi vi to valjda da bih trebao otići pred generala von Choltitza s vrećom kave ispod ruke?"

"Ne, ne, naravno da ne! Ja ću riješiti tu stranu stvari. Sredit ću taj posao određenim kanalima i ni ja niti ti nećemo ići niti u blizinugenerala. On je uzrujan zbog židovskih međunarodnih špijuna i opasno je približavati mu se."

"Znate ljude koji će to riješiti?" ugodnim glasom je upitao Porta.

. "Mi iz Gestapa znamo sve ... A sada" - Shluckbeiber je stavio ruku pod Portinu i njih su dvojica izišli van zajedno -"sedamnaestposto, mislim da smo se konačno složili oko toga?"

Te je iste večeri bio sklopljen dogovor. Svi smo se okupili u kuhinji hotela Meurice na piću, i bili smo dovoljno veseli da bismopozvali Shluckbeibera da nam se pridruži.

"Recite mi", rekao je Porta iznenada, "biste li se vi nazvali čovjekom od kulture?"

"Čovjekom od kulture? Naravno da sam čovjek od kulture! Pa ne mislite valjda da sam došao do svog sadašnjeg položaja bezdobrog obrazovanja?"

"Nisam znao", rekao je Porta. "Ali budući da ste čovjek od kulture, možda biste nam mogli pomoći oko jednog prob-lemčića kojegimamo."

"Dat ću sve od sebe", obećao je Shluckbeiber pompozno. "U čemu je problem?"

"Jednostavan je", rekao je Porta. "Želimo saznati ime Odi-nove svinje."

"Odinove svinje? Kakve su to sve gluposti o svinjama?" upitao je Shluckbeiber. "Ovo je već četvrti put danas da me netko pitao osvinjama."

"Ono što je važno jest", rekao je Porta, "znate li odgovor?" Bez daha smo čekali da nam čovjek iz Gestapa pokaže

svoje znanje iz kulture. Čekali smo tako dugo da smo ostali bez

daha. Na posljetku je Shluckbeiber odmahnuo glavom.

"To je doista smiješno", priznao je, "ali čak niti uz svoje

porijeklo i obrazovanje, jednostavno se ne mogu sjetiti imena

te proklete svinje!"

PETNAESTO POGLAVLJE

Stražari u tranzitnom logoru La Rolande, u blizini Bea-une, bili su ljudi koji su iskreno vjerovali da su u stanju osjetiti sažaljenje.Posebice je jedan od njih, Unterscharfuhrer Kurt Reimling, tvrdio da posve dobro razumije brige svojih zatvorenika; i doista, otišaoje tako daleko daje tvrdio kako ih i on osjeća.

"Ubij i mene s mojom djecom!" zamolila ga je neka Židovka jednog dana.

Uz nju je bilo troje dječice, a stražari su ih htjeli odvojiti u smrti. Reimling je poništio tu naredbu. Majka i djeca ostali su zajedno doposljednjeg trenutka, i pogubio je prvo djecu, brzo i uredno, kako bi se žena mogla uvjeriti da nije bilo patnje. Reimling je bio vrlostručan s revolverom.

Neki od SS-ovaca tvrdili su da im njihove žrtve zahvaljuju za njihov trud. Oberscharfuhrer Carl Neubourg, iz logora u Drancyju, bioje jedan od tih. Njegova humanost i dobro srce natjerali su ga tako daleko da je dopustio jednoj židovskoj obitelji da proslavi Kadišmolitvu za mrtve prije no što ih je prisilo da se objese, promatrajući jedni druge pri tome. A ta ga je velikodušnost mogla skupokoštati. Da su ga otkrili oni na višim položajima, mogao je provesti tri dana u samici i dobiti zabranu promaknuća na šest mjeseci.

No neki su zatvorski časnici ipak bili pripravni toliko se žrtvovati. Nije ni čudo što su im njihove žrtve bile zahvalne.

VEČER U PARIZU

Posao s oružjem nam je ponudio dvostruki agent zvani "Štakor", koji je bio član odbora za doček ljudi koji su se padobranimaspustili u Francusku. Skladište je bilo u zatvorenoj tvornici iza Gare du Nord. Susreli smo se sa Štakorom ispred tvornice, i on nas jeuveo unutra i pokazao rukom prema trima policama punima oružja.

"Sve je najbolje kvalitete", uvjeravao nas je. "Izravno od samog Churchilla."

Krenuli smo naprijed kako bismo pregledali oružje. Kada smo to učinili, otvorila su se vrata i trojica ljudi su se ušuljala unutra,desnih ruku upadljivo uguranih u desni džep svojih kabanica. Stajali su u dovratku, zureći pokraj nas prema oružju.

"Spušteno padobranima?" upitali su, obraćajući se Štakoru.

"Samo jedan savjet", rekao je Porta. "Ako uživate u životu i kanite nastaviti uživati u njemu, trebali biste izvaditi ruke iz džepova ...Znate na što mislim?"

Njih su se trojica okrenula prema Porti i odmjerila ga pogledom.

"Prijetiš li nam?" upitao je jedan od njih.

"Ne nužno. To ovisi o vašem ponašanju."

"To je oružje ukradeno. Shvaćaš li to? Shvaćaš li što se dogodi onima koje uhvate s ukradenim oružjem?"

"Baš i ne", rekao je Porta. "Pokušaj uzeti komad, pa ćemo vidjeti."

"Nemoj se truditi!"

Ovo se začulo s vrata. Gunther, kojega smo ostavili vani u tu svrhu, ušao je unutra za onom trojicom. Imao je ruski MPI.

"Samo učinite ono što vam govorimo i izvadite ruke iz džepova, pa ćemo se svi lijepo slagati."

"Niste to baš dobro izveli", rekao je Legionar, lagano pokupivši tri Colta. "Čini mi se da ste amateri. Međutim, to je samo ispraznoblebetanje. Idemo mi na posao." Mahnuo je rukom prema oružju. "Hoćete li iznijeti ponudu za ovo blago?"

Najmlađi od trojice slegnuo je ramenima.

"Potrebno nam je oružje, da. I voljni smo otkupiti ga od vas. No očigledno nismo toliko glupi da nosimo sa sobom ogromne količinenovca. Pošaljite jednoga od svojih ljudi s nama, pa ćemo se dogovoriti."

"Jednoga od svojih ljudi?" nasmijao se Legionar. "Pitam se zašto ne bismo svi pošli?"

"To bi moglo biti opasno."

"Za koga?"

"Gomila ljudi privlači pozornost", protestirao je mladić.

"Ali sigurnost je u brojevima!" brzo je odgovorio Legionar. "Ne gubimo vrijeme svađajući se, prijatelju! Mi imamo oružje, vi gaželite... Mi postavljamo uvjete, OK?"

"Ali to oružje nije vaše!"

Legionar je podigao obrvu.

"Tko kaže da nije?"

"Spustili su ga padobranima iz Engleske."

"Pa? Tko ga trenutno posjeduje? Vi ili mi? Mi. Dakle, što namjeravate poduzeti u vezi toga?"

Na trenutak su izgledali buntovno, no Legionar je odmahnuo glavom sa smiješkom.

"Niti ne pokušavajte to izvesti! Nije vam samo život na kocki. Imate posla s njemačkom vojskom. Mogli bismo vam ispaliti metke uglavu kad god to poželimo, i nitko nas ne bi ništa pitao. Nećemo to napraviti", dodao je velikodušno, "ako se budete ponašalirazumno."

Mladić je slegnuo ramenima.

"U redu, ako tako stoje stvari. Mislili smo kako je to jednostavna transakcija na crnom tržištu. Da smo znali s kim ćemo imati posla,nikada se ne bismo pojavili. Koliko želite za robu?"

Porta je istog trenutka izvalio cijenu za koju sam čak i ja pomislio daje pretjerana. Čovjek se okrenuo od njega s prezirom.

"Slušaj, možete vi biti prokleta njemačka vojska, ali mi ne želimo oružje po cijeni po kojoj ga možemo dobiti bilo gdje u Parizu!"

"Ako drugi prodaju za tu cijenu, zašto onda očekujete da ćemo mi biti jeftiniji?"

Nastupio je trenutak tišine. Pomislio sam kako cijena i nije bila toliko pretjerana. Zašto bismo mi prodali za male novce? A riskiramoglavu na ramenima.

"Ma nemoj se truditi", rekao je Legionar na posljetku, tonom posvemašnje dosade. "Čemu gubiti vrijeme? Možemo ga prodati bilogdje, bilo kada."

"Što ćemo s ovom trojicom?" upitao je Maleni.

"Zaključati ih u zahod", predložio je Barcelona. "Neka ondje trunu do kraja rata."

Jedan od njih podignuo je ruku.

"Samo trenutak. Vi ne odustajete od svoje cijene, ali mi baš nismo u poziciji da se prepiremo s vama. Možemo nabaviti novac.Dovoljno za deset Sten pušaka, tisuću metaka za svaku i deset revolvera. OK?"

"OK", odgovorio je Legionar. "Predlažem da jedan od vas ode po novac, a mi ćemo zadržati preostalu dvojicu ovdje dok se on nevrati."

"Ti" - Giinther je pokazao svojim MPI prema jednom od trojice - "ti idi. I nemoj da te nema cijelu noć."

"Koliko vremena da ti damo?" upitao je Barcelona.

"Petnaest minuta će biti dovoljno. Uz malo sreće vratit ću se za deset. Dvadeset u najgorem slučaju."

"U redu", rekao je Giinther. "Imaš petnaest minuta. I ne pokušavaj izvoditi gluposti, jer dvojica tvojih prijatelja neće to preživjeti."

"Nisam budala."

Gunther ga je pustio da ode. Maleni je već pripremio dva komada čelične žice s pomičnim uzlovima. Barcelona je postavio dvijestolice u kut. Dvojica talaca bili su posjednuti na njih, s rukama povezanima iza leda i omčama od žice oko vrata. Najmanji udar ustolicu bio bi dovoljan da ih zadavi.

Čekali smo. Niti deset minuta kasnije treći se čovjek vratio dašćući. Imao je dvije aktovke pune novčanica i Porta mu ih je žurnoistrgnuo iz ruku.

"Sve je ovdje", rekao je čovjek kratko. "Stoje s oružjem?"

Oslobodili smo dvojicu talaca i stajali pokrivajući ih dok su oni stručno odabirali oružje s triju polica, izabravši deset

Sten pušaka i revolvera. Napetost se smanjivala. Odnijeli su oružje van i skrili ga iza stražnjeg sjedišta stare trokolice. Otišli smozajedno na piće u najbliži bistro, kako bismo porazgovarali o ručnim bombama. Činilo se da najviše trebaju ručne bombe. Štakor jemislio da zna gdje bismo ih mogli nabaviti, pa smo pola sata kasnije krenuli u starom uništenom francuskom kamionu, označenomslovima WL Wehrmacht Luft-waffe koja nam je on nabavio.

Strojnice su nam bile spremne, i bili smo ih spremni upotrijebiti na prvoj osobi koja bi nas izazvala. Ovo je bio rat, naš vlastiti ratunutar rata, i nismo htjeli nepotrebno riskirati. Am-fibijsko vozilo sa četvoricom policajaca puzilo je za nama neko vrijeme, a potomsu valjda odlučili da im se to ne isplati i nestali u potrazi za krupnijom ribom.

Porta je zaustavio kamion ispred stare stambene zgrade. Iskočili smo iz njega, kratko se osvrnuli oko sebe, pritisnuli gumb koji jeotvorio prednja vrata i popeli se stepenicama tiho i brzo, po četiri stepenice odjednom. Porta je glasno zalupao po vratima.

"Tko je?"

"Adolf i tajna policija! Otvori ili ćemo provaliti."

Nastala je tišina. Potom su se vrata neodlučno otvorila. Porta je istog trenutka gurnuo nogu u procijep. Susreli smo se s pogledomFeldwebela iz Feldgendarmerie.

"Vidi, vidi", rekao je sarkastično. "Tajna policija, ha? To je tvoj smisao za humor, pretpostavljam?"

"Točno si pretpostavio", odgovorio je Porta. "A evo još jedne šale..." Pritisnuo je cijev pištolja u Feldwebelove grudi. "Diži rukeiznad glave, nemamo cijelu noć."

Čovjek je polako podigao ruke.

"To će te koštati života, Obergefreiteru. Shvaćaš li to?"

"Nemoj da te to smeta. Mene ne smeta."

Porta gaje gurnuo unutra. Mi ostali slijedili smo ih, ušavši u salon, gotovo ga napunivši. Porta se okrenuo i udario Feld-webela utrbuh. Čovjek je zastenjao i sagnuo se u agoniji, a Porta gaje gurnuo na stolicu. Prostorija je bila osvijetljena

malenom golom žaruljom. Na podu nije bilo tepiha, a u središtu prostorije nalazila se velika kutija municije nemarno okruženahrpama pušaka. Iznad tog plijena nadvio se čovjek u sivom kožnom kaputu i gestapovskom šeširu. U uglu prostorije bila su još četiričovjeka, licima okrenuti prema zidu, koje je nadzirao još jedan policajac. Drugi Feldwebel bio je izvaljen u naslonjaču i pio pivo.Ustao je kada smo mi nahrupili unutra, no mi smo imali prednost iznenađenja i brojčanu nadmoć.

"Ruke uvis!" povikao je Porta.

Čovjek u kožnom kaputu odmah gaje poslušao. Feldgen-darme koji je čuvao zarobljenike je oklijevao, pa ga je morao potaknuti

Legionarev nož koji mu je iznenada bljesnuo pokraj ušiju i zabio se u zid pokraj njega.

"OK", rekao je Porta. "Idemo se igrati glazbenih stolica... vas četvorica" - gurnuo je Feldwebela na drugu stranu prostorije -"zamijenite mjesta s drugom četvoricom. Nosove prema zidu i metak kroz glavu ako se pomaknete."

Izmjena je bila obavljena. Četiri civila zapanjeno su zurila, bez sumnje se pitajući jesu li spašeni ili samo izmaknuti iz tave i bačeni navatru.

"Ima li još ovih lopova vani?" upitao je Porta, pokazavši glavom prema prozoru.

"To je više nego vjerojatno", rekao je Gregor. "Idem provjeriti."

Giinther je sjeo na obližnju stolicu, i otkočio svoj MPI.

"Što radite ovdje?" upitao je Porta trojicu pripadnika Feld-polizeia koji su pritisnuli nosove na zid.

Tišina.

"Došli su nas uhititi, zar ne?" rekao je jedan od bivših uhićenika veselo. Bio je to maleni tamni Francuz sa sjajem u očima. "Još kojitrenutak i od nas bi ostala samo mrlja na zidu."

Maleni je gurnuo ruku u džep i izvukao svoju čeličnu žicu.

"Želiš da ih se riješim?"

"Samo trenutak." Francuz je pružio ruku. "Trebali bismo saznati tko im je rekao za ovo mjesto. Netko im gaje otkucao, jer su nasčekali ovdje kada smo došli."

"Dobro." Giinther je otišao do gestapovskog agenta i zabio cijev pištolja u njegova leda. "Brzo ćemo to izvući iz njih... Kako sezoveš, štakoru?"

"Breuer", začuo se tihi odgovor. "Max Breuer. Kriminal-obersecretar."

"Onda se pripremi da propjevaš, Maxu Breueru. Ono što si činio drugima upravo će sada biti učinjeno tebi... pa da vidimo kolikodugo ti možeš izdržati!"

"Ovo bi trebalo biti zabavno", rekao je Maleni radosno.

Otišao je do kuhinje i na sudoperu napunio kantu vodom.

"Prvo ćemo se igrati vodene igre", rekao je.

Uhvatio je Kriminalobersecretara kao da je ovaj plišana lutka, natjerao ga da klekne, i zabio mu glavu u kantu s vodom. Čvrsto gajerukama držao prema dolje. Njegovo je odupiranje postupno prestalo.

Maleni ga je odgurnuo i gledali smo kako polako dolazi svijesti. Povratio je po sebi i zurio u nas krvlju podlivenim očima. Francuzse nagnuo nad njega i ispalio pitanje.

"Kako si znao gdje ćeš nas pronaći?"

Nije bilo odgovora. Ponovio je pitanje. Čovjek je zatvorio oči i nije ništa rekao.

"Kako si znao gdje ćeš nas pronaći?"

Francuz je snažno udario svoju žrtvu u trbuh, no nije dobro procijenio udaljenost, te je udarac bio prejak, pa se ovaj ponovnoonesvijestio.

"Nije ti dobra tehnika", rekao je Legionar nestrpljivo. "Ako tako nastaviš, imat ćemo mrtvaca u rukama prije no što izvučemo bilokakve informacije iz njega."

S neizbježnom cigaretom u ustima, Legionar se sagnuo nad Kriminalobersecretara, obrisavši mu čelo hladnom vodom. Krvave očisu se ponovno otvorile.

"OK", rekao je Legionar. "Tako je bolje. Jel" me sad čuješ?"

Čovjek je slabašno kimnuo glavom.

"Tko ti je dao ovu adresu?" upitao je Legionar. "Savjetujem ti da progovoriš, jer iako mrzim upotrebu sile, bojim se

da imam ograničenu zalihu strpljenja, a već smo ti ponovili isto pitanje četiri puta. Ako mi odmah ne odgovoriš, morat ću primijenititvoje metode."

Tišina se nastavila. Stajali smo uokolo nepopustljivo, i napokon je Legionar uzdahnuo.

"Dakle, mislim da će za tebe biti zanimljivo iskustvo naći se jednom u obrnutoj ulozi... Maleni, drži mu čvrsto glavu."

Legionar je polako izvadio cigaretu iz usta i pritisnuo njezin gorući vrh na njegove nosnice. Začuo se vrisak u agoniji i neugodanzadah oprženog mesa. Legionar se nasmijao.

"Kakav preokret... I drugu stranu ćemo spržiti za nekoliko trenutaka."

"Ima li zlatnih zubi?" upitao je Porta.

"A što ako ima?" rekao je Maleni žustro. "Imam jednaka prava na njih kao i ti!"

"Zašutite! O tome ćete kasnije!"

Legionar ih je obojicu izgurao s puta. Naglom, spretnom kretnjom zgrabio je čovjeka za desnu ruku i namjerno mu slomio jedanprst. Trgnuo sam se na taj zvuk, a čovjek je ponovno zavrištao i pao na pod.

"Dakle?" tiho je upitao Legionar.

Nije bilo odgovora. Maleni se pomaknuo naprijed i jednu mu ruku pritisnuo o pod svojom čizmom. Polako je pojačavao pritisak svedok žrtvini vrisci nisu ispunili prostoriju. Legionar je napravio zapovjednu kretnju, a Maleni se maknuo korak natrag.

"Dakle, gospodine Breuer?"

Izgleda da mu je konačno bilo dosta. Slabašno se začuo promrmljam zvuk ženskog imena i adresa.

"Znači li vam to išta?" upitao je Legionar, okrenuvši se natrag Francuzima.

Njih su trojica snažno kimnula, svrnuvši optužujuće poglede na četvrtoga.

"To nam doista nešto znači! To je ona djevojka s kojom se Jacques viđao. Rekli smo mu stotinu puta da njoj ne treba vjerovati. Sadato znamo sigurno - a to objašnjava mnogo toga."

Jedan od pripadnika Feldpolizei iznenada se nasmijao. Uz psovku, Maleni se bacio na njega i počeo udarati njegovom glavom u zid.Stari Un, koji je sve do sada promatrao u tišini, sada je zakoračio naprijed i zgrabio Malenog za rame.

"Za ime Boga, ostavi ga na miru! Završimo sa svim tim nasiljem."

"Sve je to u redu", rekao je Porta, "ali možemo li si priuštiti da ga pustimo da otrči natrag do stožera?"

"Dovraga!" povikao je Stari Un ljutito. "Što smo mi? Vojnici ili ubojice?"

"Nismo ubojice, ali nismo baš niti prokleti sveci!" izderao se Porta. "Ja ne mislim staviti svoj vrat u omču zbog ovih jadnika."

Stari Un se naglo okrenuo i izišao iz prostorije. Čuli smo kako se ulazna vrata zatvaraju za njim, i njegove korake kako se spuštajuniz stepenice. Zastali smo na trenutak nesigurno, a tada smo, na Legionarev znak, krenuli van za njim. Zarobljenike smo ostavilisame s Guntherom i trojicom Francuza. Jedva smo kročili nogom na ulicu kad smo začuli pucnjeve. Bilo mi je lakše sada kad je svebilo gotovo, ali bilo mi je drago što je Gunther, a ne ja bio taj koji je ostao s njima i s puškom.

Svi smo se ponovno susreli nešto kasnije u gostionici na Bulevaru Saint-Michel kako bismo zaključili drugi dio večeri, a Porta jegurnuo hrpu novčanica u svoj unutrašnji džep, ne trudeći se skriti svoje zadovoljstvo.

"Što se na kraju dogodilo s našim zarobljenicima?"

Gunther je slegnuo ramenima.

"Ugurali smo ih u ormar. I zaključali vrata. Ondje će biti sigurni do kraja rata, ako nekakav znatiželjnik ne odluči malo pronjuškati umeđuvremenu."

"Što se mene tiče", rekao je Stari Un, "ja sam gotov s ovakvim stvarima. Od sada nadalje nemojte računati na mene."

"Ni na mene", rekao je Heide.

Starog Una su, naravno, mučile etičke dvojbe; Heide je brinuo samo za svoju karijeru, Porta je slegnuo ramenima.

"Kako želite. Nitko vas neće prisiljavati. A što nas manje ima za diobu dobiti, to nama ostalima više preostaje. Barem ja

to tako vidim... A ako još netko želi njihovim putem, meni to ne smeta."

Rastali smo se od Francuza, i ostatak se desetine vratio u vojarnu. Pustio sam da se vrate bez mene. Ja sam imao dogovor saJacqueline u njezinom stanu na Aveniji Kleber. Bila je ondje i čekala me. Bila je tužna i pomalo uplašena.

"Svo to ludilo i ubijanje", rekla mi je. "Postaje gore no ikada. Nitko više nikome ne vjeruje. Posvuda samo čujem priče o ljudimakoji su bili upucani na ulici, ili izbodeni, ili zadavljeni, bez ikakva razloga."

"Ne može se ovako još dugo nastaviti", rekao sam ohrabrujući je. "Rat je skoro gotov. Naše se jedinice povlače po cijeloj Europi -čak i ovdje u Parizu većina na visokom položaju pakira svoje kofere."

Ispričao sam joj o našoj noćnoj avanturi, o poslovima na crnom tržištu, o ubijanju zarobljenika. Drhtala je i u očaju odmahivalaglavom.

"Vidiš na što mislim? Čini se da je cijeli svijet poludio. Čak i ti. Prodaješ oružje koje će biti korišteno protiv tvoje strane! Oružje kojebi na posljetku moglo ubiti i tebel Kakvog to ima smisla? Ubijati ljude za novac, ubijati ljude kako bi ih se ušutkalo,, samo ubijaticijelo vrijeme jer je već bilo toliko ubijanja da ljudski životi više ništa ne vrijede."

Nasula mi je veliki viski, nestala na nekoliko trenutaka u kupaonicu i vratila se natrag u kimonu. Sjela je pokraj mene na kauč.

"Znaš što sam jučer vidjela? Kako neki iz tvoje jedinice pucaju u bogalja na ulici."

Slegnuo sam ramenima. Što sam joj mogao odgovoriti, ili što je upitati? Tko je znao ili kome je još bilo stalo tražiti razloge zbogkojih ljudi ubijaju druge ljude?

"Tvoji me prijatelji ne vole", nastavila je. "Misliš li da bi ubili i mene?"

"Dobri Bože na nebesima!" rekao sam zapanjen. "Zašto bi, dovraga, to učinili?"

Tužno se nasmiješila.

"To je glupo pitanje! Ljudi više ne moraju imati razlog za ubijanje. Samo ubiju kad god imaju volje za to. A tvoji prijatelji možda iimaju razlog: ti si zaljubljen, i ja sam zaljubljena, a zaljubljeni ljudi mogu biti opasni."

Zamišljeno sam zurio u njezino vitko tijelo ispod izvezene svile kimona. Oči su joj bile sanjive i napola zatvorene, i znao sam dajemalo pripita. Nasmijala se, zabacila noge iza mene na kauč i ispružila se.

"Idemo se napiti", rekla je. "Idemo se totalno opiti... Na kraju, što nam je još preostalo?"

Iznenada se nagnula naprijed i stavila ruke oko mene, trljajući svoj obraz o moj.

"Volim te, Sven. Znaš li to? Volim te ..." I dodala je nesuvislo: "Prijetili su mi jer te stalno pozivam kod sebe."

"Tko ti je prijetio?" upitao sam. "Porta i ostali?"

"Naravno da ne!"

"Pa tko onda?"

"Ah" - stavila je svoj prst na moja usta - "nitko. Ništa. Bila je to samo glupa šala. Zaboravi to za večeras."

"Ali želim znati -"

"Zaboravi, Sven. Šalim se."

Nisam joj vjerovao. Trebao sam to s njom tada raspraviti, ali pritisnula se uz mene i kimono joj se rastvorio te sam cijelu tu pričunekako smetnuo s uma.

"Oh, Sven, voljela bih da si Francuz!" prošaputala je. "Prezirem Nijemce. Ne mogu si pomoći, jednostavno ih prezirem!"

"Ali ja nisam Nijemac", podsjetio sam je.

"To je ista stvar. Boriš se u njihovoj vojsci... Pretpostavljam da mrziš Francuze?"

"Zašto bih?"

"Zato što se boriš protiv nas, za ime Boga!"

"Ne mrzim nikoga posebno", rekao sam.

Kad smo došli k svijesti već se mračilo. Jacqueline je pružila ruku prema paketiću cigareta, no bio je prazan.

"Nemam ih ni ja", rekao sam. "Obući ću se i idem ih nekamo

kupiti. Uvijek ih se može nabaviti na crnom tržištu ako znaš gdje treba tražiti."

"U redu, ali budi pažljiv." Iskočila je iz kreveta i odskaku-tala gola u kuhinju. "Skuhat ću nam kave. Nemoj se dugo zadržati, uredu?"

Nisam se dugo zadržao. Znao sam kamo trebam poći i vratio sam se s cigaretama za manje od petnaest minuta. Dok sam ulazio uzgradu, prošao sam pokraj dvojice mladića, koji su pomalo preneraženo pogledali moju crnu uniformu i prošli pokraj mene bezriječi. Promatrao sam ih kako žure niz ulicu, i pitao se što su radili vani u to doba noći, no brzo sam na to zaboravio. Uspeo sam sežurno uz stepenice, željan vratiti se Jacqueline, kako bih legao u krevet pokraj nje, pijući kavu i pušeći. Ostavila je ulazna vrata stanaširom otvorena. Pomislio sam kako je vjerojatno već u krevetu i čeka me da se vratim. Imao sam četrdeset i osam sati slobodno, pa

smo mogli zajedno provesti još jednu cijelu, veličanstvenu noć, a sljedećeg dana, ili dan nakon toga, rat će zasigurno već biti gotov.

Dozivao sam ju otvarajući vrata salona.

"Vratio sam se! Uspio sam kupiti pet paketića po dvadeset cigareta od mladića iza ugla!"

Nije bilo odgovora.

"Hej, vratio sam se!" povikao sam.

Još uvijek nije bilo odgovora. Miris spržene kave ušao mi je u nosnice. Odjednom osjetivši slabost otišao sam do kuhinje. Kava jeprekipjela na štednjak, a plin je još uvijek bio uključen. Jacqueline je ležala opružena na podu. Istoga sam trena znao daje mrtva. Natrenutak se nisam bio u stanju pomaknuti, samo sam stajao zureći u nju, mahnito ponavljajući njezino ime.

Kada sam napokon skupio hrabrosti daje pogledam, vidio sam da joj je vrat bio grubo presječen. Sada je od njega ostala samo jošzijevajuća crvena rupa iz koje je još uvijek tekla krv. Lice joj je već bilo hladno i kao od voska, obrazi upali. Na njezinim golimgrudima bila je poruka. Krupnim slovima je pisalo: KOLABORACIONISTICA.

Pola sata kasnije, popivši cijelu bocu viskija, ugasio sam desetu cigaretu i tiho zatvorio vrata stana za sobom. Pritegnuo sam pojas,provjerio dva revolvera, i polako sišao dolje kako bih pokucao kućepaziteljici. Neodlučno se pojavila, uplašena lica, a ja sam jezgrabio za vrat i privukao sebi.

"Tko su oni momci koji su izišli odavde prije oko četrdeset i pet minuta?"

"Nitko, gospodin vojnik!"

"Kako misliš, nitko? Budi razumna, ženo! Upravo sam ti rekao da su dvojica momaka bila ovdje!"

"Ali ne znam - nisam ih vidjela - ne mogu sve svoje vrijeme provoditi gledajući ljude koji ulaze i izlaze -"

Lice joj je bilo pepeljasto i doimala se prestravljeno. Bilo mi je jasno daje govorila istinu. Odgurnuo sam je u kut i izišao na AvenijuKleber. Po prvi put u životu znao sam kako je to osjetiti da želiš nekoga ubiti i ubiti i ponovno ubiti, zbog samog zadovoljstvaubijanja.

Te je iste večeri započelo Oslobođenje.

Dječak se vratio kući nakon posjeta kinu. Kasnio je, i veći je dio puta pretrčao kako se njegov otac ne bi brinuo. No, smijao se dokje trčao, jer je film bio tako smiješan da su ga rebra boljela od smijeha, a želudac mu je bio svezan u čvor.

"Papal" Dijete je otrčalo uz stepenice, kroz vrata i u prostoriju u kojoj je njegov otac sjedio i čitao. "Znam da kasnim, ali bilo je takosmiješno, gledao sam jedan dio ponovno, i trčao sam cijelim putem kući!"

Otac se nasmijao, odložio knjigu i počeo tiho pripremati večeru, dok je dječak brbljao poput svrake, sljedeći ga posvuda, previšeuzbuđen čak i da postavi stol.

"Dva jaja i malo mlijeka", rekao je otac kada je uspio ugurati koju riječ. "Posebna slastica za tebe. A imamo i nekoliko kriškinjemačkog kruha, i maleni komad pudinga. Što misliš, hoće li ti to biti dovoljno?"

"Možeš se kladiti!" izjavio je dječak. "Sada nisam ni upola gladan kao što sam znao biti. Znaš Jeana, čiji je otac u Pokretu otpora?On mi je rekao, kada si gladan trebaš piti mnogo

vode i žvakati komadiće papira i uskoro više nećeš osjećati glad. Pokušao sam to danas poslijepodne i radi, želudac mi doista nekrči."

Otac je tiho sjedio i promatrao kako dječak jede. On sam nije ništa jeo već dva dana. Bilo mu je mnogo važnije nahraniti dijete, azasigurno neće proći mnogo vremena do dolaska osloboditelja. Parizom su kružile glasine da su dvije oklopne divizije na putu premagradu.

Dijete je nastavilo blebetati.

"Jučer su ubili nekog doušnika na Bulevaru Saint-Michel. Jesi li čuo za to? Raoul mi je pričao o tome, Dvojica momaka su došla nabiciklima i ubila ga nasred ulice, dok su posvuda okolo bili ljudi. Raoul je rekao kako su to bili dječaci poput nas, jednako stari i sve.Jean je htio da mi večeras idemo i napravimo istu stvar, ali jedan od nastavnika nam je danas održao dugo predavanje o tome. Rekaoje da uvečer moramo ići ravno kućama i ne miješati se ni u što. Svi se učitelji strašno boje Švaba, znaš?"

Odgurnuo je prazne lupine jaja u stranu i počeo piti mlijeko. Kruh je već nestao u mladom želudcu koji je još uvijek bio napolaprazan.

"Hej, jesi li znao, ja sam jedini dječak u razredu čiji otac ima Croix de Guerre s tri palmove grančice! Svi ostali su bili strašnoljubomorni... Jesi li znao da Amerikanci dolaze, Papa! Svi oni Švabe u njihovim crnim uniformama uskoro će biti mrtvi. Jučer je bioraznesen jedan bistro. Bio je pun Švaba. Nakon toga, Raoul je rekao, moglo se vidjeti kako krv otječe u kanale. Njemačka krv...Bože, volio bih da sam to mogao vidjeti! Sutra ću ti iščetkati uniformu, Papa. Moraš je odjenuti kada Amerikanci dođu. Jesi li znaoda oni imaju tisuće tenkova? Misliš li da će se provesti cijelim Parizom u njima? Misliš li -" Otac je ustao.

"Vrijeme je za spavanje... da, da, znam da Amerikanci dolaze, ali neće stići još neko vrijeme. Dugo im je trebalo da dođu ovamo, pase možemo još malo strpiti." "Kad će doći? Misliš li da će doći noću?"

"Mogli bi", rekao je otac. "Vidjet ćemo sutra ujutro kad se probudimo."

Vrućina kolovoske noći bila je zagušljiva i teška. Okrećući se u krevetu, dječak je čuo kako njegov otac gasi lampu i odlazi u svojusobu. Čuo je kako se vrata zatvaraju. Neposredno nakon toga začuo je eksploziju. Dijete je bilo izbačeno iz kreveta i preko sobe,udarivši u suprotni zid. Prašina i cigle padali su po njemu. Osjetio je dim i vidio plamenove kako se ovijaju oko vrata.

Dječaka su prvog izvukli van. Bio je izgreban i u šoku, no osim toga nije mu bilo ništa. Trebalo mu je neko vrijeme da pronađe oca.Morali su odmaknuti hrpe otpada, cigli, pougljenjenog drveta i razbijenog stakla. Čovjek je ležao na pločniku, ali čak je i dječakvidio daje mrtav. Od njegovog lica nije bilo ostalo ništa osim zdrobljene i krvave mase.

Dječaka koji je jecao su odveli pod skrb nekih časnih sestara iz obližnjeg samostana. Dale su mu sredstvo za smirenje i stavile ga ukrevet, i prije no što je utonuo u nemiran san došli su ljudi koji su ga ispitivali je li što čuo ili vidio prije no što je došlo do eksplozije.Nije ništa vidio. Susjed je tvrdio kako je prošao neki automobil, kako je usporio ispred zgrade i neki je čovjek bacio nešto krozprozor stana. Neki drugi tvrdili su da je nekoliko ljudi istrčalo iz sjene. Neki su rekli da su bili u uniformi, drugi da su bili civili.

Dijete je ostalo samo na svijetu. Njegovi obožavani Amerikanci su stigli, no prekasno da ga spase od osobne tragedije. Nikada nijebilo otkriveno tko je ubio dječakova oca, Nijemci ili Francuzi, niti zašto su ga ubili. Je li on bio izdajica, s kojim su se obračunalinjegovi vlastiti zemljaci? Ilije, poput mnogih drugih, bio nevina žrtva terorista?

Nitko nikada nije saznao. A bio je samo jedan od mnogih.

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Bruno Witt imao je mnogo prijatelja u Parizu - ili je barem mislio da ih ima. Gdje su oni bili ovog kolovoskog dana nije nikakomogao saznati, ali zasigurno se nisu iskazali kao prijatelji.

S histeričnom ruljom za petama, trčao je niz Rue du Fau-bourg-du-Temple. Potjeru je predvodila djevojka, Yvonne Du-bois, koja jebila odana članica Pokreta otpora proteklih dvadeset i četiri sata. Prije toga, bila je jedna od odabrane skupine žena koje su imaledozvolu za ulazak u privatne prostorije SD-a u hotelu Majestic. Danas je mudro okrenula leda ovakvim povlasticama. Njezina jedužnost bila pred njom, i sve će svoje snage usmjeriti stvari Pokreta otpora.

U svojoj panici, Bruno Witt se spotaknuo i pao. Gomila se u trenutku našla na njemu. Njegova izblijedjela siva jakna uskoro je bilaraskidana na komade, dok su se dvije podivljale domaćice borile za njegovu kapu. Yvonne Dubois mu je pre-rezala vrat krojačkimškarama i veselo zabila ruke u vrelu krv.

"Ubila sam agenta Gestapa!"povikalaje, i mahnulapurpurnim škarama prema gomili ljudi na suprotnoj strani ulice. "Ubila samagenta Gestapa!"

Novopridošlice nisu obraćali pozornost na nju. Bili su prezauzeti svojim patriotskim djelima. Usred njih nalazile su se dvije nagedjevojke, a svakoj je na prsima bila nacrtana svastika. Gomila se zaustavila, posjela svoje žrtve na dvije niske stolice nasred ceste, iuz klicanje i pljesak počela im brijati glave.

Sve su ih izvukli na otvoreno, sada kad su stigli Osloboditelji. Majke s malenom djecom koje su neke od ratnih problema riješilepostavši ljubavnicama njemačkih vojnika; trgovce bezazlenog izgleda i tajnice koje su izdavale lojalne Francuze Gestapu; bezazlenestare kućepaziteljice koje su prouzročile smrt mnogih članova Pokreta otpora gurajući svoje nosove ondje gdje nije trebalo. Svi subili izvučeni iz svojih skrovišta

javno pokazani na ulicama, uz klicanje i poruge mahnite gomile.

Duž jedne od glavnih ulica vozili su nagog čovjeka pos-jednutog u tačke, s natpisom oko vrata. Na njemu je bila ispisana svimapoznata riječ: KOLABORACIONIST. Neka se žena nagnula kroz prozor na katu i ispraznila sadržaj svoje noćne posude na nagogčovjeka. Na nesreću, nije baš dobro ciljala. Nagi čovjek je bio jedva poprskan, a glavnina tereta pala je na jednog od novih junakazemlje.

"Liberte!" povikalaje gomila.

Svaki muškarac i žena sada su bili nestrpljivi pokazati svoje domoljublje, nadmašiti svoje susjede činom hrabrosti u sukobu sneprijateljem. Do sada nitko nije ubio niti jednog Nijemca. Sada je očito mnogo ljudi ubilo po nekoliko Nijemaca. Ceste su većtrebale biti krcate tijelima omraženih Švaba, koji su se tako budalasto sukobili s dobrim i galantnim Rusima.

Na svakom uglu čuli su se zvuči harmonika. Pridružila su im se bendža i zviždaljke. Cijeli je svijet ponovno bio sretan. Demokracijase vratila u Francusku.

"Osobno sam odgovoran stoje Pariz sačuvan ", izjavio je von Choltitz američkom generalu koji ga je ispitivao. "Moje naređenje jebilo da uništim grad, ali naravno, čim sam shvatio da je Ftihrer izgubio pamet, morao sam donositi vlastite odluke."

"Spasio sam tri Židova od plinske komore ", rekao je jedan časnik iz Gestapa. "Osobno sam ih spasio. Imam dokaze, imamsvjedoke."

"Poznajem jednog pukovnika koji je sudjelovao u pokušaju atentata na Hitlera 20. srpnja", tvrdio je poručnik Schmaltz iz NSF."Znao sam što se događa, ali ga nisam htio odati vlastima. Mogao sam to učiniti. Trebao sam to učiniti! Bila mi je dužnost to učiniti.Ali riskirao sam vlastiti život i šutio."

Iznenada, svi su Francuzi bili domoljubi, a svi su Nijemci bili prisiljeni izvršavati naređenja kojima su se protivili. Ali Pariz je biooslobođen!

ODBIJANJE IZVRŠAVANJA NAREDBI

Prošla je ponoć. U sobama generala Mercedesa časnici su vijećali. Svi su bili u borbenim uniformama, i svaki je od njih u ruci držaostrojnicu. Mercedes je bio nagnut nad kartu.

Trebali smo otići iz Pariza toga dana, prijeći granicu kod Strasbourga, s 2. bojnom na čelu.

"Mislim da moramo računati s napadima grupa Pokreta otpora", upozorio je Mercedes. "Sada se više ne skrivaju i željni su osvete.Naše su naredbe da se pregrupiramo što je prije moguće. Ništa, ponavljam, ništa nas ne smije zaustaviti. Svi napadi moraju bitiodbijeni bilo kojim raspoloživim sredstvima... Moramo se probiti! Je li vam to jasno, gospodo?"

Časnici su turobno kimnuli glavama. Mercedes se uspravio, popravivši crni povez koji mu je prekrivao praznu desnu očnu duplju. Utom je trenutku zazvonio telefon. Generalov pobočnik se javio, poslušao na trenutak i tada mu pružio slušalicu.

"Za vas, gospodine. General von Choltitz. Čini se da je poprilično hitno."

Mercedes je napravio grimasu.

"Halo? General bojnik Mercedes na telefonu."

"Ah. Mercedes! Choltitz ovdje. Kojeg vi vraga radite, čovječe? Čuo sam glasine da pakirate stvari i odlazite. Nadam se da to nijeistina?"

"Bojim se da jest, gospodine. Za otprilike dva sata od sada otići ćemo iz Pariza i biti na putu za Strasbourg."

Na drugom kraju žice začula se glasna eksplozija. Mercedes je odmaknuo slušalicu od uha, a okupljeni su se časnici iscerili.

"Zabranjujem vam da učinite takvo što! Još uvijek sam vaš nadređeni časnik i vjerujem da još uvijek imam autoritet. Naređujem vamda ostanete gdje jeste sve dok ja ne odlučim da se povučete."

"Žao mi je zbog ovoga, gospodine, ali kako se čini, više nisam pod vašim zapovjedništvom. Dobio sam naređenje da se

povučem izravno od generala Modela. Moje upute su da krenemo za nekoliko sati, i ponesemo sa sobom svu opremu."

Zvuk generalova teškog disanja mogao se čuti u cijeloj prostoriji.

"Opremu? Što točno mislite pod time? Oružje, municiju, tenkove?"

"Da, gospodine. Sve oružje, svu municiju - i svih devet mojih tenkova." Mercedes se tužno nasmijao. "Možda se sjećate, gospodine,da ja zapovijedam tenkovskom divizijom koja gotovo i nema tenkova."

Von Choltitz je frknuo u slušalicu.

"A koji je cilj ove uzaludne vježbe, ako smijem znati?"

"Moje je naređenje da prijeđem granicu kod Strasbourga, gdje ćemo se pregrupirati i preuzeti isporuku četiri stotine tenkova izravno

iz tvornice. Generalfeldmarschall mi je dao dva tjedna da se ljudi naviknu na nove strojeve." Mercedes se ponovno nasmijao, aokupljeni Časnici su odmahnuli glavama i počeli se došaptavati. "Nije baš velikodušan što se tiče vremena za uvježbavanje, aliobavit ćemo to što bolje budemo mogli. Možete nas očekivati natrag u Parizu do kraja mjeseca."

"Generale Mercedes, ponavljam, apsolutno vam zabranjujem da napustite Francusku! Poništavam naređenja Feldmar-schallaModela, shvaćate li me? Možete ih zanemariti! Prihvaćam punu odgovornost za to. Odmah ću se javiti središnjem stožeru, iobavijestiti ih o svom djelovanju. Ali inzistiram da vi i vaši ljudi ostanete ovdje dok vam ja ne izdam nova naređenja!"

"Žao mije", ponovio je Mercedes uz glasan uzdah. "Osim ako ne dobijem izravno poništenje naređenja od samog generala Modela,odlazimo za dva sata."

"Čini se da ste zaboravili, generale, da ja ovdje zapovijedam, a ne Model! Vašu diviziju mije poslao sam Reichsfuhrer! Ako seusudite suprotstaviti se mojim naređenjima, dat ću vas pred vojni sud, kunem se Bogom da ću to učiniti!"

Nastala je tišina na liniji; prekidali su je samo povremeni uzdasi razbješnjelog von Choltitza.

"Jeste li još uvijek na liniji, Mercedes?"

"Jesam, gospodine."

"Vjerujem da sam vam jasno rekao što mislim?"

"Savršeno jasno."

"Odvedete li svoje ljude iz Pariza prije no što vam ja to dopustim, prijavit ću vas za sabotiranje naredbi samog Fiihre-ra! Tako miBoga, učinit ću to!"

"Vjerujem vam", rekao je Mercedes bezbrižno.

Nastala je tišina. Von Choltitz se pribrao i pokušao drugim pristupom.

"Stvar je u tome, čovječe, što bez vaših jedinica nikako neću moći izdržati protiv tog prokletog Pokreta otpora. Sada već ubijajumoje vojnike usred bijela dana! Čak su ubili jednog od mojih topničkih časnika! Kažem vam, Mercedes, situacija je očajna."

"Shvaćam to, general". Međutim, ponavljam vam da mogu poslušati samo ona naređenja koja mije izdao general Model."

"Završit ćeš ti pred streljačkim vodom zbog ovoga, Mercedes! Poslat ću ja svoje izvješće, ne boj se! Ni manje ni više nego generaluHeitzu!"

"Učinite što god smatrate prikladnim, gospodine. A sada, ako ćete me ispričati, moram početi organizirati naš odlazak."

Mercedes je polako spustio slušalicu. Zamišljenoga lica, okrenuo se prema svojim časnicima.

"Ipak idemo?" upitao je jedan od njih.

"Naravno." Mercedes se nasmijao. "Mislim da sam rekao sve stoje bilo potrebno. Najbolje bi bilo da krenemo. Što se prije izvučemoodavde, to bolje. I upamtite - nitko, ponavljam, nitko nas ne smije zaustaviti!"

Vojarna je izgledala poput mravinjaka pod prijetnjom napada. Ljudi su trčali tamo-amo noseći odjeću, oružje, hrpe papira.Neprestano se čuo zvuk vozila koja su kretala i vozila koja su se zaustavljala. Izvidnička satnija bila je poslana da pronađe našihdevet tenkova. Maleni i Porta nestali su usred te zbrke i neočekivano i posve nedobrodošlo posjetili stožernog narednika.

"Kojeg vraga vas dvojica hoćete?" zagrmio je čim ih je ugledao.

"Gospodine", rekao je Porta svojim najboljim vojničkim načinom. "Obergefreiter Porta i Obergefreiter Creutzfeld iz 5. satnije,gospodine -"

"Zaboga, pa znam tko ste! Zašto ste me došli gnjaviti? Zar ne vidite da sam do grla u poslu?"

"Došli smo ponuditi vam svoje usluge, gospodine." "A od kakve ćete vas dvojica ikome biti koristi?" podrugljivo je pitao narednik.

"Voljni smo pomoći ekipi za transport zaliha, gospodine." "Sveti Isuse!"

Njegove psovke poletjele su do stropa, odbile se od zidova i ispunile cijelu prostoriju zvukom. Cigara koju je pušio bila je rastrganana komadiće.

"Tako mi Bog pomogao, ne bih pustio vas dvojicu budala niti u blizinu ekipe za transport zaliha!"

"Ako vi tako mislite -" otpočeo je Porta, vrlo uvrijeđen. "Da, upravo tako mislim! To bi mislio svatko osim potpune budale! Dajebilo po mom, ostavili bi vas u Parizu i predali Francuzima! Beskorisnije -"

Porta i Maleni, uz izigravanje dostojanstvenosti, otišli su od narednika. Odnijeli su svoj povrijeđeni ponos i potražili zaklon kodPortina prijatelja, bolničara Obergerreitera Ludwiga, koji je bio savršeno osamljen u izolacijskom krilu ambulante. Stajali su naprozoru žudno motreći kako su drugi, sretniji vojnici, utovarali zalihe hrane u kamion.

"Pogledajte ovu hrpu!" Maleni je spustio glas i prošaputao sa strahopoštovanjem.

Sanduci konzerviranog mesa, slanine, čokolade -"Kava!" rekao je Ludwig željno. "Konjak!" kukao je Maleni.

"Pogledajte onog debelog idiota dolje." Ludwig je pokazao prstom prema oznojenom vojniku koji se svijao pod teretom teškogsanduka. "Što mislite, što ima u njemu?"

"Ne znam, ali jako bih to volio saznati!" Porta se zamišljeno počešao između guzova. "Štogod bilo, možete se kladiti da je jestivo! Asve što je jestivo, vrijedi maznuti... "

"Ako te uhvate kako kradeš nešto otamo, to će te koštati glave", rekao je Ludwig ozbiljno. "Samo su prošlog tjedna ubili dvojicu iztopništva jer su ukrali kutiju duhana."

"Kad ja nešto ukradem", rekao je Porta, "nitko niti ne primijeti da nešto nedostaje. To je problem kod nekih vojnika danas: oni neznaju kako obaviti posao i proći nekažnjeno. Kada sam tek došao u vojsku, vojnik nije bio vojnik ako povremeno ne bi neštomaznuo. Tehnika se brzo svladavala. A danas su sve same kukavice, neki od njih, mogli bi provesti cijeli dan zaključani sami sazalihama hrane i ne uzeti niti dvije kutije pljugi."

"Postoji razlika", usprotivio se Ludwig, "između dvije kutije cigareta i prokletog sanduka punog tko zna čega."

"Hoćete li vidjeti kako ja to radim?" izazivao je Porta. "Želite da vas naučim ponekom triku?"

Iz džepa je izvadio ručnu bombu. Polako je izišao na dvorište, besposleno stajao nekoliko trenutaka, pričekao svoju priliku ineprimijećeno skliznuo iza velike hrpe sanduka. Na suprotnoj strani dvorišta nalazile su se bačve s gorivom, koje su čekale da buduutovarene u kamion. Bile su izvanredna meta za Portinu ručnu bombu. Cijela je gomila poletjela u zrak u zidu plamena i ljudi koji suih utovarivali u kamion razbježali su se u svim smjerovima. Već sljedeće sekunde, Porta je uskočio u kamion i dodavao sandukeMalenom i Ludwigu, koji su istrčali da mu pomognu. Uspjeli su skriti pet sanduka u ambulantu prije no stoje dvorište postalodoslovce prevruće da bi bili u njemu. Zatvorili su se sa svojim plijenom i kroz prozor promatrali plamenove koji su poskakivali igusti crni dim.

U međuvremenu, cijela je vojarna bila uzdrmana strahom i nagađanjima. Skupine ljudi borile su se jedne protiv drugih u panici.Nervozni stražar pucao je na jednoga od vlastitih vojnika i ubio ga. Svi su vjerovali kako nas napada Pokret otpora. Konačni brojmrtvih popeo se na četiri, uz sedamnaest ranjenih, od kojih nekoliko teško.

Usred svog tog meteža, Porta i Maleni su uspjeli odnijeti četiri sanduka do spavaonice 5. satnije.

"Za ime Božje!" povikao je Stari Un, istog trenutka zbro-jivši dva i dva. "Vi ste najobičniji kriminalci, vas dvojica! Jedno je ukrastinešto hrane tu i tamo, ali bacati ručne bombe uokolo i onda opljačkati sve; ovo je doista previše. Vas dvojice mi je dosta do smrti."

Stari Un okrenuo se od njih s gađenjem.

"Tvoj problem je", rekao je Porta prijateljski, "što si previše pošten. S moje točke gledišta, Država nam je oduzela najbolje godinenaše mladosti, i imamo pravo nekako ih ukrasti natrag. Krađa od prijatelja je nešto posve drugo. Krađa od države je svačije pravo.Barem", dodao je, "se meni tako čini."

"Nema opravdanja za bacanje prokletih ručnih bombi posvuda", progundao je Stari Un.

"Drugačije ne bi nabavili hranu", rekao je Porta veselo.

Maleni je već otvorio limenku sardina. Bocnuo je jednu od njih džepnim nožićem i odnio je do Starog Una.

"Izvoli", rekao je, "uzmi sardinu. Ove su kao stvorene za junake, a ja ipak mislim da si ti junak."

Prešli smo Pariz u zbijenoj koloni, od vojarne do Porte d" Orleans. Grad je ključao. Sada kad smo se povlačili, svi su se htjeli okušatiprotiv nas, a snajperi su pucali bez prestanka. Hitac ispaljen s nekog tavanskog prozora ozbiljno je ranio jednog našeg dočasnika.Malena skupina vojnika odmah se odvojila i osvojila kuću o kojoj se radilo. Bila je prazna, osim dvojice malenih dječaka koji su seskrivali na tavanu sa starom njemačkom puškom. Tresući se od straha, bili su dovučeni u kamion kako bi pričekali odluku generalaMercedesa. Trebalo mu je samo nekoliko minuta da se odluči: usprkos njihovoj mladosti, dječaci će biti pogubljeni. Kazna je bilaodgođena samo dok ne iziđemo iz Pariza. Ubiti ih pred očima razbješ-njene gomile značilo bi izazivati nevolje. Osim toga, ne bi bilomudro zaustavljati cijelu kolonu u središtu grada.

Pola sata kasnije, pred prestravljenim pogledima dvojice dječaka, ranjeni je čovjek umro.

"Vidite?" Porta ih je prisilio da shvate situaciju. "Možda će vas to odučiti od igranja oružjem? Ha?"

Pljusnuo ih je obojicu preko lica i natjerao da sjede gledajući u mrtvog čovjeka ostatak puta.

Kada smo se dovoljno udaljili od Pariza, počelo se mračiti, pa smo napravili logor da u njemu prenoćimo. Pogubljenje je odgođenodo jutra. Bojnik Hinka se razbjesnio kada je bilo otkriveno da su dvojica dječaka nestala iz logora. Porta je, kao i obično, bioproglašen krivcem. Heide je ustvrdio kako se tijekom noći probudio i vidio Portu kako se sam vraća prema šumi u kojoj smokampirali. Bilo je gotovo sigurno daje odveo dječake u tamu i rekao im da bježe i spase se. S druge strane, i Gregor i Giinther su sezaklinjali da su dječaci bili prisutni najmanje još dva sata nakon tog događaja. Zbog nedostatka vremena i dokaza, rasprava je bilazaključena. Mislim kako nitko od nas nije sumnjao daje Heideova priča bila istinita verzija.

Barcelona je negdje pronašao radio. Konačno je uspio pronaći i neki glas koji je govorio na engleskom, pa smo zabilježili tu valnuduljinu. Zahvaljujući nasumičnom okretanju gumba, naišli smo na zapovjedno mjesto američke 3. oklopne divizije. Odmah smostupili u kontakt s njima.

"Halo, Jenkiji!" uzbuđeno je povikao Barcelona. "Čujete li me? Kako stvari stoje kod vas? Jel" dobro napredujete?"

"Halo, Fritz! Mi smo dobro, kako ste vi?" odgovorio je glas na relativno dobrom njemačkom.

"Nije loše", rekao je Barcelona. "Hej, reci mi, Jenki, imaš li pokraj sebe nekog tko bi mogao odgovoriti na jedno naše gorućepitanje?"

"Koje pitanje, Fritz?"

"Još otkad je prokleti rat počeo pokušavamo saznati ime Odinove svinje."

"Odinove svinje!"

"Točno."

Nastupila je tišina.

"Rekao si, Odinove svinje?"

"Upravo tako", potvrdio je Barcelona.

Još jedna stanka.

"Dovraga, je li to nekakvo trik pitanje?" upitao je američki glas sumnjičavo.

"Nije!" odvratio je Barcelona. "To je iskrena žed za znanjem!"

"Dobro, pričekaj, pitat ću druge dečke."

Pričekali smo, i nije prošlo mnogo minuta prije no što se Jenki vratio.

"Hej, jesi li još tamo, Fritz? Čini se da imaš sreće. Jedan od naših momaka je Norvežanin."

"Hoćeš reći da imaš odgovor?"

"Imam, ali samo pod jednim uvjetom -"

"Kojim, Jenki?"

"Samo ovo: ja ću vam dati ime te vaše svinje, a vi se odmah predajte i da završimo s tim glupim ratom. OK?"

"OK što se mene tiče", složio se Barcelona. "Štoviše, mi smo upravo na putu prema Adolfu, pokušat ćemo ga malo urazumiti...Dakle, kako se zvala svinja?"

""Zlatna Četka", i pripadala je Freyi, a ne Odinu. Tako mi je barem rekao naš stručnjak."

Nakon ovoga začulo se glasno klicanje. Istog smo trenutka stupili u kontakt s drugim jedinicama kako bismo im priopćili dobrevijesti.

"Halo, Dietrich! Imamo ime Odinove svinje!"

"Halo, Heinz? Sjećaš li se one svinje o kojoj smo pričali?"

"Halo, Wolf! Saznali smo ime Odinove svinje. Samo što nije Odinova, pripada Freyi, i zove se "Zlatna Četka" "

"Malo sutra!" povikao je Wolf. "Sjetio sam se i sam, i nema veze sa "Zlatnom Četkom" Štoviše, zove se Saerimner. I pripadaOdinu."

Uslijedila je strastvena rasprava. Američka 3. oklopna divizija se čvrsto držala imena "Zlatna četka". Nisu niti htjeli čuti zaSaerimner i tvrdili su da to ime ima nacistički prizvuk. Wolf je, s druge strane, optuživao njih da su izmislili ime "Zlatna Četka" ipokušali nas prevariti. Pitanje nikada nije riješeno.

Kolona je krenula dalje. Prešli smo Rajnu uz iznenadni pljusak, uz sivo nebo i pljustanje kiše. Duž cijelog puta nalazile su seporušene kuće, hrpe otpada, pougljenjeni ostaci; cijeli

gradovi bili su sravnjeni sa zemljom, a njihovi su stanovnici živjeli u rupama poput štakora. Ponekada bi nas pratila izgladnjela djeca,pružajući prema nama svoje mršave ruke i tražeći kruha. Posvuda se osjetio vonj rata.

25. kolovoza uključili smo neprijateljsku radio postaju i čuli sljedeće vijesti:

28. oklopna divizija pod zapovjedništvom generala Lec-lerca jutros je ušla u Pariz. Zvona su zvonila po cijelom gradu, a ljudi supoludjeli od oduševljenja. Svi Nijemci koji su bili dovoljno budalasti da se pokažu na ulicama doveli su svoje živote u opasnost.Stražare u Fresnesu ubili su zatvorenici. Sve žene koje su bile osumnjičene za održavanje odnosa s okupatorskim snagama bile suobrijane, skinute do gola i prošarane svastikama. Generala von Choltitza uhitili su Amerikanci. Cijeli će grad biti osvijetljen tijekomčitave noći. Živjela Francuska!

Isključili smo radio i sjedili gledajući jedni druge neko vrijeme.

"Znate što?" upitao je Porta napokon. "Nisu dali starom Choltitzu dovoljno materijala da uništi grad, pa što vi mislite, tvrdi li on sadada gaje zapravo spasio od uništenja?"

"Nikada mu neće povjerovati", rekao je Barcelona.

"Osim toga", primijetio je Maleni, "sve je tamo, napisano u naredbama i sličnim stvarima."

Porta je slegnuo ramenima.

"Oni na vrhu uvijek se izvuku iz svega."

"Neće ovaj put", rekao je Barcelona.

"Hoćeš se kladiti?" upitao je Porta.