SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Sandra Perić

PREGOVORI O PRISTUPANJU REPUBLIKE HRVATSKE EUROPSKOJ UNIJI

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2014.

SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

PREGOVORI O PRISTUPANJU REPUBLIKE HRVATSKE EUROPSKOJ UNIJI

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Poslovno pregovaranje Mentor: prof. dr. sc. Heri Bezić Student: Sandra Perić

Studijski smjer: Međunarodno poslovanje

JMBAG: 0081111592

Rijeka, rujan 2014.

SADRŽAJ

1. UVOD .......................................................................................................................... 1

1.1. Predmet, problem i objekt istraživanja ......................................................... 1

1.2. Svrha i ciljevi istraživanja ............................................................................ 1

1.3. Radna hipoteza .............................................................................................. 2

1.4. Znanstvene metode istraživanja ..................................................................... 2

1.5. Struktura rada ................................................................................................. 2

2. TEMELJNE ZNAČAJKE EUROPSKE UNIJE ........................................................... 5

2.1. Razvoj ideje o europeizmu ......................................................................................... 6

2.2. Povijest razvoja Europske unije .................................................................... 7

2.2.1. Glavne institucije Europske unije ................................................. 11

2.3. Proširenje Europske unije ............................................................................ 13

2.3.1. Kriteriji iz Kopenhagena ............................................................... 16

2.3.2. Agenda 2000 ................................................................................. 16

2.3.3. Agenda za 2011.-2012. godinu ...................................................... 18

2.3.4. Strategija Europa 2020 .................................................................. 22

2.3.5. Gospodarski aspekt ........................................................................ 24

2.3.6. Ekonomski i pravni uvjeti ulaska u Europsku uniju ...................... 28

2.3.7. Put do članstva u Europsku uniju .................................................. 30

3. PREGOVORI O PRISTUPANJU HRVATSKE EUROPSKOJ UNIJI ..................... 32

3.1. Pojam pregovaranja ...................................................................................... 32

3.2. Kronologija odnosa vezanih uz pristupne pregovore između Hrvatske i

Europske unije .................................................................................................... 38

3.2.1. Temeljne značajke pristupnih pregovora ....................................... 40

3.2.2. Analitički pregledi usklađenosti zakonodavstva Republike

Hrvatske i Europske unije .................................................................................... 41

3.2.3. Tijek pristupnih pregovora i njegovi glavni sudionici ................... 45

3.2.4. Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji .......... 45

4. ODNOSI REPUBLIKE HRVATSKE I EUROPSKE UNIJE ................................... 53

4.1. Uzajamni interesi Europske unije i Hrvatske ............................................... 53

4.2. Financijska omotnica i programi predpristupne pomoći Europske unije ... 54

4.3. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju ....................................................... 58

5. PREDNOSTI I IZAZOVI ČLANSTVA U EUROPSKOJ UNIJI ............................... 60

6. ZAKLJUČAK ............................................................................................................ 67

LITERATURA ............................................................................................................... 70

POPIS SLIKA ................................................................................................................ 72

POPIS GRAFIKONA ...................................................................................................... 73

POPIS TABLICA ........................................................................................................... 74

1

1. UVOD

U okviru ovog diplomskog rada se istražuju temeljne značajke i tijek pregovora o

pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji te utjecaj procesa pregovora na

napredak i promjene u Republici Hrvatskoj. U radu je analizirana Unija u kontekstu

globalizacijskih procesa. Temeljni cilj ovog rada bio je što realnije prikazati tijek

pregovora te kako su utjecali na budućnost Republike Hrvatske kao članice Europske

unije.

Uvod se sastoji od pet međusobno povezanih dijelova: 1) problem, predmet i objekt

istraživanja, 2) radna hipoteza i pomoćne hipoteze, 3) svrha i ciljevi istraživanja, 4)

znanstvene metode i 5) struktura rada.

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja

Problem istraživanja diplomskog rada proizlazi iz nedovoljnog poznavanja temeljnih

značajki i važnosti pregovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji.

U skladu s navedenim problemom istraživanja, definiran je sljedeći predmet

znanstvenog istraživanja ovog diplomskog rada: proces pregovaranja Republike

Hrvatske s Europskom unijom i utjecaj navedenog procesa na napredak i promjene

unutar Republike Hrvatske.

Iz elaboriranog problema i predmeta istraživanja, proizlazi nekoliko objekata

istraživanja: Europske unija, pristupni pregovori, tijek pregovora i njihova važnost u

procesu pridruživanja zemalja kandidatkinja, među kojima se našla i Republika

Hrvatska.

2

1.2. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze

Imajući na umu prethodno naveden problem istraživanja, predmet istraživanja i

objekt istraživanja moguće je postaviti radnu hipotezu:

Konzistentnim saznanjima o Europskoj uniji općenito, a posebice o pregovorima

Republike Hrvatske sa Europskom unijom, moguće je utvrditi kolika je bila njihova

važnost pri procesu pristupanja te u kolikoj su mjeri ostvareni pregovarački zahtjevi

Europske unije.

Radna hipoteza se nadopunjava pomoćnim hipotezama:

PH 1. Radi boljeg razumijevanja procesa pregovaranja između Republike Hrvatske i

Europske unije, neophodno je definirati temeljne značajke Europke unije, analizirati

njenu povijest, njene glavne institucije, proširenja i navesti važnije značajke vezane

uz proces pregovaranja.

PH 2. Podrazumijeva se definiranje temeljnih značajki pregovora, praćenje tijeka

pregovora te važnost uloga glavnih sudionika pregovora u procesu pregovoranja

Republike Hrvatske s Europskom unijom.

PH 3. Na temelju novih saznanja o važnosti pregovora o pristupanju Republike

Hrvatske Europskoj uniji došlo se do zaključka o nužnosti kvalitetnog pregovaranja

i isto takvog stručnog kadra koji je pregovore uspješno okončao ne bi li bili

ostvareni uzajamni interesi pregovaračkih strana.

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja

U skladu s prethodno prezentiranim problemom i predmetom istraživanja te

postavljenom radnom i pomoćnim hipotezama, svrha i cilj istraživanja u okviru

ovog diplomskog rada je donijeti sažetak odnosa između Republike Hrvatske i

Europske unije koji su doveli do pregovora te analizirati učinke pregovora i tijek

3

pregovora Republike Hrvatske s Europskom unijom te sagledati stupanj prilagodbe

Europskoj uniji.

Neka od važnijih pitanja na koja se odgovara kroz rad su:

1. Koje su temeljne značajke Europske unije ?

2. Kakav je razvojni put Europske unije ?

3. Što je pregovaranje i koje su temeljnje značajke pristupnih pregovora ?

4. Kako su se odvijali pristupni pregovori između Rebublike Hrvatske i Europske

unije ?

5. Zbog čega su pristupni pregovori važni za Republiku Hrvatsku i što to znači za

nastavak unutarnjopolitučkih reformi ?

6. Zašto je korisno postati članicom Europske unije i koje to prednosti i izazove

donosi članstvo u navedenoj regionalnoj integraciji ?

1.4. Znanstvene metode

Prilikom pisanja ovog rada nastojalo se na objektivan način izložiti sve znanstveno

utemeljene činjenice, vodeći pritom računa o njihovoj pouzdanosti i preciznosti. U

fazama prikupljanja, obrade i prezentiranja podataka tematike diplomskog rada

korištene su sljedeće znanstveno-istraživačke metode: induktivna i deduktivna metoda,

metoda analize i sinteze, metoda apstrakcije i konkretizacije, metoda generalizacije i

specijalizacije, metoda klasifikacije, metoda kompilacije, te komparativna metoda.

1.5. Struktura rada

Rezultati istraživanja predočeni su u šest međusobno povezanih dijelova.

U prvom dijelu, Uvodu, postavljen je problem koji se namjerava istražiti, predmet

istraživanja i radna hipoteza te svrha i cilj rada, koji će se adekvatnim znanstvenim

metodama nastojati ostvariti.

4

Drugi dio nosi naslov Temeljne značajke Europske unije. U njemu se iznosi povijesni

razvoj Europske unije, njen ustrojbeni sustav te valovi proširenja koji su omogućili rast

ove regionalne integracije.

Treći dio nosi naslov Pregovori o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji i u okviru

njega je prikazana kronologjia pregovaranja Republike Hrvatske s Europskom unijom.

Prikazani su rezultati istraživanaja tijeka pregovora i definirano je tko su bili sudionici u

procesu pregovora.

Navedene su sve najbitnije činjenice o važnosti pregovora o pristupanju Republike

Hrvatske Europskoj uniji.

U četvrtom dijelu pod naslovom Odnosi Republike Hrvatske i Europske unije

analizirani su odnosi Republike Hrvatske s Europskom unijom i prikazana je regulacija

navedenih odnosa.

Peti dio, Prednosti i izazovi članstva u Europskoj uniji, baziran je na tome što nam

donosi članstvo u Europskoj uniji i koji su to ostvareni zahtjevi od strane Europske

unije koji će odrediti budućnost Republike Hrvatske kao članice njene članice.

Provedena je i analiza prednosti i izazova koji su stavljeni pred zemlju kandidatkinju.

U Zaključku, kao završnom dijelu rada, izložena je sinteza osnovnih rezultata

istraživanja uz isticanje najvažnijih spoznaja do kojih se došlo u ovom znanstveno-

istraživačkom radu, čime je dokazana radna hipoteza diplomskog rada.

5

2. TEMELJNE ZNAČAJKE EUROPSKE UNIJE

Europska unija je oduvijek bila predmetom učestalih rasprava zagovornika unifikacije

zemalja Starog kontinenta. Globalizacija gospodarstva potaknula je razvoj regionalnih

organizacija. Europska unija prethodnica je svih integracijskih procesa i predstavlja

eksperimentalno područje tog procesa. Nadalje, Europska unija je oblik nadnacionalne

gospodarske i političke suradnje europskih država koje su se slobodno udružile radi

učvršćivanja mira, promicanja demokratskih vrijednosti, blagostanja i dobrobiti svojih

naroda, te gospodarskog i socijalnog razvitka. Ta složena integracija, koja okuplja preko

pola milijarde stanovnika u 28 različitih zemalja, ne može se razvijati bez građana i oni

s vremenom dobivaju sve veći značaj u funkcioniranju Unije. Europska unija je

jedinstvena organizacija u svijetu ("sui generis"). Pravni susutav Europske unije

utemeljen je na Osnivačkim ugovorima EU. Specifičan je jer nema značajke pravnih

sustava međunarodnih organizacija te se najčešće predstavlja kao pravni susutav „sui

generis“ kako je i prethodno navedeno. Sustav se razvija i prilagođava potrebama i

specifičnostima europske organizacije koja je posebna je u odnosu na druge

međunarodne organizacije. Kroz nju države članice određuju i ostvaruju zajedničke

ciljeve kao što su npr. uravnotežen gospodarski rast, visoka razina zaposlenosti te

zaštita prava i interesa građana. (Kandžija, 2003:5)

Pojam Europska unija se pojavljuje prvi put u Ugovoru iz Maastrichta iz 1992. godine

kako bi se označila viša razina integracije. Europska unija (EU), čiji su ciljevi jačanje

europske integracije i suradnje između zemalja članica, utemeljena je kao takva, 1993.

godine ratificiranjem Ugovora iz Maastrichta (Ugovor o EU) od strane tadašnjih

dvanaest članica Europske zajednice (EZ). Između pojmova Europska zajednica i

Europska unija postoje bitne razlike premda se ovi nazivi učestalo koriste jednoznačno.

Kao što je već spomenuto, Europska unija je nastala Ugovorom iz Maastrichta no tim

ugovorom Zajednica nije prestala postojati, već je postala dijelom Unije. (Kandžija i

Cvečić, 2010:5)

Europska unija je izgrađena na ruševinama koje je za sobom ostavio drugi svjetski rat.

Stvorena je u jedinstvu dojučerašnjih neprijatelja i na snazi su demokracija, gospodarski

6

napredak i dobrosusjedski odnosi kao jamstvo da se europska povijest, odnosno

europska razjedinjenost, neće ponoviti.

Europska unija je rezultat procesa suradnje i integracije europskih zemalja. Nakon više

od šest desetljeća zajedničke povijesti i nekoliko procesa proširenja, broji 28 država

članica koje ostvaruju zajedničke ciljeve.

2.1. Razvoj ideje o europeizmu

Stoljećima je ideja o ujedinjenoj Europi zaokupljala razne filozofe i vizionare. Među

njima su bili Pierre Dubois, Pierre Joseph Prudhon, Claude Henride Saint-Simon, Jean

Jacques Rousseau, Giuseppe Mazzini, Victor Hugo i Immanuel Kant. Počeci Europske

ideje sežu daleko u prošlost, u četrnaesto stoljeće, i prikazani su u knjizi P. Duboisa.: De

recuperatione Terre Sacte gdje se razrađuje plan europske federacije. Postoje različiti

EU pokreti kroz prošlost:

1. 1834. godine: Mlada Europa (J.Manzini)

2. 1876. godine: Europski kongres za mir (Garibaldi)

3. 1946. godine: Europska unija federalista

4. 1948. godine: Haški kongres (www.fer.unizg.hr, 2014)

Temelje navedene ideje se postavili su Cattaneo i Hugo, odnosno Manzini u djelu

„Mlada Europa“ iz 1834. godine. Mnogi primjeri ilustriraju raznolikost u počecima

razvoja europske ideje, a neki od njih su Cattanovi pokušaji sintetiziranja različitih ideja

o europskom jedinstvu, što su vodili jednom od prvih definiranja pojma ujedinjenjih

država Europe, nastojanja R. Cobdena (1839. godine) i engleskih ekonomista da se

ukinu ograničenja na određenim područjima u trgovini i industriji, razmišljnja

M.Chevaliera (1843. godine) o europskoj federaciji sa stajališta federalizma u

međunarodnim ekonomskim odnosima, Europski kongres za mir, kojeg je vodio

Giuseppe Garibaldi (1876. godine) (Samardžija, 1994:21)

Evolucija ideje europskog jedinstva je temelje za razvoj našla nakon završetka drugog

svjetskog rata. Kao idejni začetnici Europske unije spominju se francuski političari Jean

7

Monnet i Robert Schuman. Njih dvojica zauzimala su važno mjesto među

utemeljiteljima EU. Monnetove ideje o sjedinjavanju proizvodnje ugljena i čelika u

Francuskoj i Njemačkoj, u okviru i pod nadzorom jednog novog, europskog tijela

formalizirane su u Schumanovoj deklaraciji. Dokument se smatra početkom stvaranja

Europske unije. Shumanov plan oživotvoren je 1951. godine stvaranjem Europske

zajednice za ugljen i čelik, što je bio prvi korak prema stvaranju Europske unije. Ideja o

sjedinjavanju europskih država je bila dugo u opticaju i upravo su se tom idejom

zanosili navedeni mislioci koji su konkretizirali svoju ideju u brojnim pokušajima koji

su uslijedili. (Mileta, 1993:18)

Značajniji su porivi prema stvaranju Europske unije nastali tek nakon drugog svjetskog

rata. U tom razdoblju prvi je izrazio ideju unifikacije W.Churchill koji se zalagao da

dođe do osnivanja Europskog vijeća. Churchill je u svom govoru u rujnu 1946. godine

pozvao na partnerstvo Francuske i Njemačke kroz stvaranje Ujedinjenih država Europe.

Zagovorao je paneuropsku ideju te isticao kako treba poticati promjene između

europljana. Uslijedio je Shumanov plan koji je bio prvi korak prema stvaranju Europske

unije, nadnacionalne zajednice koja je nastala kao rezultat procesa suradnje i integracije

koji je započeo 1951. godine između šest zemalja, a nastavio se valovima proširenja

koji su doveli do stvaranja suvremene Unije.

Europska unija je „sui generis“ integracija koja je nastala kao ideja brojnim mislioca

koji su je odlučili realizirati kako bi li države članice mogle ostvarivati zajedničke

ciljeve koji će im osigurati kvalitetniji život.

2.2. Povijest razvoja Europske unije

Kad je riječ o europskim integracijama, poznavanje povijesnog slijeda važnijih

događaja presudno je za potpunije razumijavenje svega onoga što Europska unija, kao

najznačajniji oblik poslijeratnog europskog integriranja, predstavlja u suvremenom

svijetu. Za sagledavanje njenog daljnjeg razvoja također je veoma bitno poznavati

europsku povijest. Drugim riječima, samo poznavanjem i razumijevanjem povijesti

8

europskog integriranja moguće je shvatiti sve ono pozitivno što predstavlja Europska

unija, ali i sve njene slabosti i manjkavosti. Tek se na toj osnovi može upustiti u

predviđanje ili analiziranje njezinog daljnjeg razvoja.

Izvore Europske unije moguće je tražiti i stoljećima unazad, ali za većinu je Europska

unija plod političke i ekonomske atmosfere u kojoj se Europa našla nakon drugog

svjetskog rata. Tada je Europa je bila podijeljena na dva dijela (Zapadnu i Istočnu).

Ideja o ujedinjenoj Europi začeta je, kako je već spomenuto, 1834. godine pokretom

„Mlade Europe“. Međutim, nakon dva svjetska rata, skenirana je integracija čije su

granice bile određene željeznom zavjesom. Europski prostor ima bogatu geografsku

različitost. Povijesna istina usmjerila je Europu ka traženju osobitosti tog prostora.

Prostorne jedinice i stoljetne podjele Europe primorale su je na stvaranje novog

nadnacionalnog puta. (Mintas-Hodak, 2004:3)

Prema Kandžiji i Cvečiću (2010:78) uvažavajući važne prekretnice integracijskog

procesa, moguća je sljedeća podjela na faze europske izgradnje:

1. Prvi koraci prema jednistvu (1946.-1957.)

2. Od Europe šestorice do Europe devetorice (1957.-1973.)

3. Europa u traženju novog nadahnuća (1974.-1986.)

4. Prema ugovoru o Europskoj uniji (1987.-1993.)

5. Konsolidacija Unije i realizacija EMU-a (1993.-2002.)

6. Razdoblje velikog proširenja Unije i traženja budućeg ustroja (2003.-2009)

7. Reformirana i ojačana Unija (od 2010. godine)

Prva faza dovela je do Ugovora iz Pariza kojim je osnovana Europska zajednica za

ugljen i čelik između 6 zemalja utemeljiteljica (Francuske, SR Njemačke, Italije,

Belgije, Nizozemske i Luksemburga)

Navedena faza dovela je i do Rimskih ugovora kojima je osnovana Europska

ekonomska zajednica (EEZ) i Europska zajednica za atomsku energiju (EURATOM).

Oba sporazuma potpisana su dana 25. ožujka 1957. godine. (Kandžija i Cvečić,

2010:82)

9

U drugoj fazi integracije stupaju na snagu Ugovori iz Rima. Europska ekonomska

zajednica je definirala modalitete ekonomske unifikacije, uvela sustav institucija i

proširila se na Dansku, Irsku, Veliku Britaniju te je postala Europa devetorice u

Bruxellesu 1972. godine.(Kandžija i Cvečić, 2010:91)

Razdoblje od 1974. do 1986. naziva se razdobljem europesimizma. U tom razdoblju

dolazi do određenih ekonomskih i političkih šokova unutar integracije.

Europska ekonomska zajednica se novim proširenjem i demokratizacijom novih

institucija orijentirala prema nedovoljno razvijenim europskim regijama i zemljama u

razvoju. Europska ekonomska zajednica uvodi vlastiti monetarni sustav i utvrđuje

osnove jedinstvenog tržišta. Godine 1981. u Zajednicu ulazi Grčka čime zajednica

postaje Europa desetorice. U Zajednicu 1986. godine ulaze Španjolska i Portugal. To

znači da Europska desetorica postaju Europska dvanaestorica. "Dvanaestorica"

potpisuju u Luksemburgu i Haagu Jedinstveni europski akt koji modificira Rimske

ugovore i predviđa realizaciju velikog tržišta do 12. prosinca 1992. godine, čemu je

dodan dio o ekonomskoj i socijalnoj koheziji te europskoj političkoj suradnji. (Kandžija

i Cvečić, 2010:96)

U četvrtoj fazi prema Ugovoru o Europskoj uniji, Europa dvanaestorice orijentira svoje

tržište prema političkoj, ekonomskoj i monetarnoj uniji i pri tome se povezuje sa

zemljama srednje i istočne Europe i Zajednicom nezavisnih država kao i s

mediteranskim zemljama. Jedinstveno tržiše postaje realnost 1. siječnja 1993. godine i

od tada ljudi, usluge, dobra i kapital počinju slobodno cilkulirati. (Kandžija i Cvečić,

2010:98)

Faza konsolidacije Unije i realizacija EMU-a (Ekonomska i monetarna unija) značajna

je po četvrtom proširenju Unije. Članice postaju Švedska, Finska i Austrija.

U toj fazi ostvarilo se Europsko jedinstveno tržište, Ekonomska monetarna unija, te je

osnovana Europska središnja banka (ECB). Počinje funkcionirati Europski sustav

centralnih banaka (ECBS), uvedena je jedinstvena valuta (EURO) i provedna je

institucionalna reforma te su redefinirani uvjeti proširenja i ostalo. Navedenu fazu

10

obilježavaju i značajne poteškoće povezane s Europskim montarnim sustavom te

daljnjim proširenjem Zajednice. (Kandžija i Cvečić, 2010:103)

Razdoblje velikog proširenja i traženja budućeg ustroja obilježila su događanja vezana

uz proširenje Unije. U Uniju je 2004. godine ušlo deset novih članica (Cipar, Estonija,

Mađarska, Poljska, Slovenija, Češka, Latvija, Litva, Malta, Slovačka). Europska unija je

nakon navedenog proširenja brojila 25 članica. To proširenje je povijesno najznačajnije

proširenje. Nakon 1. siječnja 2007. godine Unija je brojila 27 članica. Članicama

postaju Rumunjska i Bugarska. Kao važan događaj iz ovog razdoblja može se izdvojiti i

potpisivanje Lisabonskog (reformskog) ugovora u 2007. godini koji je nudio izlaz iz

institucionalne krize. Navedeni Ugovor je je posebno važan zbog jasne diobe

nadležnosti Unije i zemalja članica. (Kandžija i Cvečić, 2010:103)

Europska unija ima tendenciju daljnjeg rasta. Ta složena integracija sastavljena je od 28

zemalja, okuplja oko pola milijarde stanovnika, a Republika Hrvatska pridružila joj se

2013. godine. Europska unija nije proizvod sile niti dominacije. To je rezultat slobodne

volje naroda koji su se ujedinili u cilju osiguranja mira. Korijeni ujedinjenja Europe

duboki su, unatoč neslaganjima svijest o zajedničkom interesu postupno se razvijala.

Početni gospodarski motivi s vremenom su se nadopunjavali zajedničkim politikama i

aktivnostima koji su pridonosili boljitku zemalja članica. Razvija se i kolektivni duh.

Iako je kriza nije zaobišla, Europska unija je i dalje prva trgovačka sila u svijetu koja

predstavlja gotovo trećinu svjetskog bogatstva. Nije ostala lišena svjetske ekonomske

krize, ali njene države će puno lakše prebroditi krizu ujedinjene. S nadom da će ulaganje

u nove zelene i klimatski prihvatljive tehnologije te europska suradnja donijeti trajan

rast i dobrobit, Europska unija teži daljnjem širenju i napretku. Povijest Europske unije

veoma je značajana za europski daljnji rast i razvoj.

11

2.2.1. Glavne institucije Europske unije

Za uspjeh europske integracije zaslužne su institucije osnovane na europskoj razini.

Političku funkciju imaju tri institucije (Europska komisija, Vijeće ministara i Europski

parlament). Uz njih, sve bitniji pokretač je Europsko vijeće. Ustroj Europske unije

predstavlja sustav "sui generis". Različite institucije prikazuju Uniju kao hibrid u čijem

je središtu institucionalni trokut koji čine prethodno navedene institucije koje imaju

političku funkciju. Institucije Europske unije obavljaju svoju regulatornu funkciju u

sklopu ovlasti koje su date Uniji Osnivačkim ugovorima.

Prema Samardžiji (1994:37), funkcioniranje Europske unije uvjetovano je djelovanjem:

1. Europske komisije

2. Europskog vijeća

3. Europskog parlamenta

4. Suda europske unije i Europskog revizijskog suda

5. Vijeća ministara

6. Europske središnje banke

7. Ostalih tijela EU (Gospodarskog i socijalnog odbora, Odbora regija EU,

Europske investicijske banke)

Europska komisija je osnovni organ Unije i predstavlja ju kao cjelinu. Središte joj se

nalazi u Bruxellesu. Ona je izvršni organ integracije i zadatak joj je primjena

zajedničkih politika. Čuvar je Ugovora i predstavlja Uniju u pregovorima s trećim

zemljama te u međunarodnim trgovinskim aranžmanima poput WTO-a. Jedino

Parlament kontrolira Europsku komisiju i može joj izglasati nepovjerenje te zatražiti

kolektivnu ostavku njezinih članova. Europska komisija zastupa zajedničke interese

Europske unije. Ima visok stupanj neovisnosti koji je štiti od pritisaka koji na nju vrše

zemlje članice. Zadužena je za predlaganje novih propisa te za kontrolu provedbe

postojećih propisa. Trenutno je sastavljena od 28 povjerenika, po jednog iz svake

države članice.

Pregovaračka snaga, koju ima Komisija u trgovačkim sporazumima i suradnji sa

zemljama ili skupinama trećih zemalja znatno povećava učinkovitost Unije u svijetu. U

12

ime EU-a, a po mandatu Vijeća, Komisija pregovara o carinama, trgovačkim

sporazumima, sporazumima o asocijaciji te čak u praksi o priključenju novih zemalja

Unije. U radu će se analizirati upravo utjecaj pregovaračke moći Komisije na pregovore

o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. (Kandžija i Cvečić, 2010:129)

Europski parlament bira se na izravnim općim izborima, predstavlja narod zemalja

članica Europske unije i izraz je političke i demokratske volje naroda Europske unije.

Najveća je multinacionalna skupština svijeta te predstavlja građane država članica i

zajedno s Vijećem Europske unije zakonodavac je EU-e. Što je stanovništvo pojedine

države članice brojnije to je broj zastupnika u Europskom parlamentu veći. Hrvatska

broji dvanaest zastupnika u Europskom parlamentu. Parlament broji preko sedamsto

zastupnika, a njihov mandat traje 5 godina. (Kandžija i Cvečić, 2010:136)

Vijeće ministara zastupa države članice Europske unije. Vijeće je zajedno s Europskim

parlamentom zakonodavac Europske unije. To je glavni organ odlučivanja, a čine ga

ministri zemalja članica. Ministri 28 zemalja članica se sastaju ovisno o tome o kojoj se

temi raspravlja (npr. ministri vanjskih poslova, poljoprivrede i dr.). U Vijeću svaka

država članica raspolaže određenim brojem glasova. Države sa većim brojem

stanovnika imaju veći broj glasova, ali ne strogo proporcionalno već je raspodjela

glasova prilagođena državama s manjim brojem stanovnika. Hrvatska u Vijeću ima

sedam glasova, poput Danske, Irske, Litve, Slovačke i Finske. Prema načelu jednake

rotacije, Vijećem svakih šest mjeseci presjeda druga država članica. Zasjeda se u

Bruxellesu i Luxemburgu. (Kandžija i Cvečić, 2010:121)

Prethodno analizirane tri institucije su od velike važnosti za funkcioniranje i opstojnost

Europske unije. Uz institucije takozvanog institucionalnog trokuta djeluje i niz drugih

institucija i tijela. Mogu se podijeliti na kontrolne, savjetodavne te financijske i

specijalizirane institucije ili tijela. Europska komisija bitan je činitelj u procesu

pregovaranja s Europskom unijom. Komisija mora procijeniti svaku zemlju, tj.

ispunjava li zemlja određene kriterije. Zemlje kandidatkinje dužne su joj dostaviti

informacije i izvješća koja su joj potrebna za ocjenjivanje. Postupno s povećanjem

njezinog značenja, povećavaju se i kritike na njezin račun. Najčešće su kritike

13

usmjerene na njenu učinkovitost. Međutim, one su neutemeljene s obzirom da se

izvršna vlast Komisije stalno kontrolira od strane Europskog parlamenta. Najvažnije

institucije kod pregovora s Europskom unijom su upravo one institucionalnog trokuta

jer navedene odlučuju koje će države postati članicama Europske unije. Sve važniji

politički pokretač integracije postaje Europsko vijeće a Europski sud pravde (ECJ)

kontrolira provedbu zajedničkog zakonodavstva i ujednačenost njegove primjene.

(Kandžija i Cvečić, 2010:7)

Uspjeh Europske unije ne bi bio potpun bez doprinosa njezinih zajedničkih institucija.

To se odnosi na tri prethodno navedene institucije koje čine tzv. institucionalni trokut

EU-a i koje su dobile važnu funkciju osmišljavanja zajedničkih politika i njihovog

pretvaranja u pravno obvezujuće akte.

2.3. Proširenje Europske unije

Proširenje Europske unije izraz je koji se koristi za proces primanja u punopravno

članstvo novih članica. Od svojih početaka EU je doživjela nekoliko važnih valova

proširenja. Prostor EU-a posljednjih je pedesetak godina prošao kroz više faza, počevši

od neobuzdanog optimizma i osjećaja da je u pedesetim godinama prošlog stoljeća sve

bilo moguće, do zabrinutosti, oklijevanja, vaganja troškova i koristi devedesetih godina.

Zemlje zainteresirane za članstvo u Europskoj uniji susreću se s mnogim problemima.

Osnovni je problem neodlučnosti članica zbog financijskih razloga. Drugi velik problem

je porast utjecaja populističkih stranaka koje strahuju od poplave imigranata iz

siromašnijih dijelova Europe. Osim toga, administrativne su prepreke takve da zemlje

pristupnice trebaju usvojiti više od osamdeset tisuća stranica zakona EU. Ipak, većina

građana Europske unije podržava proširenje te integracije jer im se ukazalo na koristi

koje donosi članstvo u njoj. (Ott, 2003:4)

Članicom Europske unije načelno može postati svaka europska država koja ispuni

uvjete, a odluku o tome donosi Vijeće ministara i Europski parlament. Uvjeti se odnose

na načela slobode, demokracije, poštovanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te

vladavinu prava. Tijekom duge povijesti Europske unije nove su članice primljene na

14

različite načine. U novije doba prvi je korak sklapanje Ugovora o pridruživanju na

neodređeno vrijeme. Ugovore o pridruživanju sklapaju EU i države članice. Moraju ih

ratificirati sve države članice. Daljnja procedura je složena. Sastoji se od zahtjeva za

punopravnim članstvom do zadnjeg čina a to je promjena Osnivačkog ugovora. Zemlje

kandidatkinje moraju preuzeti i primjenjivati pravnu stečevinu EU. (Ott, 2003:5)

U početku je EU bila sastavljena od šest zemalja a zatim je uslijedilo nekoliko valova

proširenja (Tablica 1.)

Tablica 1. Valovi proširenja Europske unije

Izvor: izrada studentice prema Kandžija i Cvečić, 2010:211

Brojčano najveće proširenje iz 2004. godine pomaknulo je granice Europske unije

prema istoku i proširilo područje mira i sigurnosti na europskom kontinentu. To

značajno proširenje bilo je Hrvatskoj poticaj i ona se našla na istom putu vođena tim

valom, ugledavši se na navedene zemlje. Svako proširenje Europske unije je

dvosmjerno. S jedne strane, njime država članica prihvaća vrijednosti i stečevine Unije,

a s druge strane posebnosti svake države članice prelijevaju se u bogatu ukupnost

Europske unije. (Kandžija i Cvečić, 2010:211)

1951. godine, osnivanje Zajednice (6) Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg,

Nizozemska, Njemačka

1973. godine (9) Danska, Irska, Ujedinjeno Kraljevstvo

1981. godine (10) Grčka

1986. godine (12) Portugal, Španjolska

1990. godine (12) Njemačko sjedinjenje, bivši DDR

1995. godine (15) Austrija, Finska, Švedska

2004. godine (25) Cipar, Češka, Estonija,Letonija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka, Slovenija

2007. godine (27) Bugarska, Rumunjska

2013. godine (28) Hrvatska

15

Proširenje Unije dovodi do kompleksnije europske konstrukcije, odnosno fleksibilnije

integracije. Primanjem novih članica u punopravno članstvo Unija ostvaruje veće

ciljeve povećanja sigurnosti, stabilnosti i blagostanja na kompletnom europskom

kontinentu. Primanjem dvanaest novih članica 2004. godine i 2007. godine Unija je

dobila nova rastuća gospodarstva s oko 100 milijuna stanovnika što je potaknulo

gospodarski rast i stvorilo nova radna mjesta. Većina novih zemalja članica iskusila je

pozitivne gospodarske rezultate tijekom pristupnog procesa i u prvim godinama

članstva. Povećani su trgovina, investicije, suradnja i financijski poticaji iz zajedničkog

proračuna Unije. Veliki val proširenja koji se dogodio 2004. godine Europsku je uniju

proširio do te mjere da se to proširenje može nazvati povijesnim. U Uniju je ušlo čak

deset novih država 1. svibnja iste godine, među njima osam bivših komunističkih

država. Od velike je važnosti što je taj proces bio dobro isplaniran i vođen, tako da nije

izazvao poteškoće za nove članice. Tada se broj članica povećao sa 15 na 25 te se broj

stanovnika povećao za 20 % , a površina Unije za 18%. Nakon tog vala proširenja,

zemlje Balkana su se odlučile aktivirati i pridružiti se EU. Među njima se našla i

Republika Hrvatska. (Kandžija i Cvečić, 2010:213)

Prvo proširenje Europske zajednice dogodilo se 1973. godine kada je u zajednicu ušla

Velika Britanija kao vrlo važna članica Unije. Povijesno najznačajnije proširenje

ostvareno je 2004. godine. Europa kao cjelina ima brojne prednosti od uvođenja

jedinstvenog tržišta za 500 milijuna ljudi. Ipak, nove članice predstavljaju financijski,

politički i administrativni izazov za Uniju ali naposljetku, Unija nastavlja proces

proširenja putem pregovora s novim kandidatkinjama.

16

2.3.1. Kriteriji iz Kopenhagena

Ostali uvjeti punopravna članstva određeni su na summitu Europskog vijeća u

Kopenhagenu u lipnju 1993. godine. Kopenhaške kriterije čine gospodarski, politički i

pravni kriterij. Nazivaju se još i pristupni kriteriji.

Prema Ott (2003:28), za punopravno članstvo zemlja kandidat mora osigurati slijedeće

kriterije:

1. stabilnost institucija koje jamče demokraciju, vladavina prava, poštivanje

ljudskih i manjinskih prava,

2. djelotvorno tržišno gospodarstvo i sposobnost suočavanja s konkurentskim

pritiskom tržišnih snaga unutar Unije,

3. sposobnost preuzimanja obaveza koje proizlaze iz članstva u EU, uz prihvaćanje

ciljeva političke, gospodarske i monetarne unije

Krajem 1995. godine na zasjedanju Vijeća Europe u Madridu tim je uvjetima dodana i

četvrta skupina kriterija za članstvo u EU, administrativni kriterij, koji podrazumijevaju

prilagođavanje administrativinih i pravosudnih struktura normama EU, kako bi se

zakonodavni okvir preuzet iz Europske unije u sklopu prve tri točke mogao djelotvorno

primjenjivati. Tijekom pregovora o članstvu u Uniji, za svaku kandidatkinju se

procjenjuje udovoljava li kriterijima te se odluke o prihvaćanju određene zemlje temelje

na njima. Međutim, osim geografskog kriterija, koji zahtjeva da se radi o europskoj

državi, i temeljnih načela Unije, u okviru pregovora uzimaju se u obzir i specifični

zahtjevi za pojedine članice te kapacitet Unije za pridruživanje novih članica. (Ott,

2003:28)

Kopenhaški kriteriji, kojima je osnovni cilj utvrditi odgovarajući okvir za postupnu

integraciju zemalja Srednje i Istočne Europe, važni su kriteriji koje svaka zemlja treba

osigurati ne bi li postala članica Europske unije.

17

2.3.2. Agenda 2000

Agenda 2000 je jedinstven dokument Europske unije koji je detaljno opisivao

pripremne faze za članstvo u Uniji. Od osnutka te zapadnoeuropske integracije još nije

sastavljen jednako ambiciozan analitički i programski pregled njezina dugoročnog

razvitka. Agenda 2000 je bila precizna cost and benefit analiza stvaranja čvršće i šire

Unije. Svaka zemlja članica, svaka zemlja kandidatkinja za članstvo kao i svaka druga

europska zemlja u Agendi su mogle očitati troškove svog europskog otvaranja.

Istodobno, Agenda 2000 govorila je o onome što svaka važna društvena grupa ili

pojedinac svake zemlje kandidata za članstvo u EU mora znati i učiniti prije pristupanja.

Navedeni dokument je predstavljao strategiju razvoja Europske unije za početak 21.

stoljeća. Agenda 2000 je zajedno s kriterijima iz Kopenhagena bila okvir za pristupanje

u Europsku uniju za 13 zemalja kandidatkinja petog kruga proširenja od kojih su deset

postale članice Europske unije 2004. godine.

( www.dei.gov.ba, 2010)

Agenda 2000 bila je temelj za određivanje glavnih područja zajedničkih politika EU,

definiranje financijskih prespaktiva Unije za razdoblje 2000. godine do 2006. godine te

za određivanje odnosa i politike Unije u vezi s pitanjem proširenja. Komisija u tom

dokumentu prvi put procjenjuje koliko sve zemlje koje su podnijele zahtjev za

članstvom u EU ispunjavaju ekonomske, političke i druge uvjete, analizira utjecaj

proširenja na različita gospodarska područja, mir i sigurnost te određuje strategiju za

proširenje. Analiza utjecaja proširenja na položaj i jakost Unije pokazuje da će joj ono

donijeti značajne političke i ekonomske koristi pod uvjetom da se prije toga naprave

neophodne pripreme u EU i zemljama kandidatkinjama. Agenda 2000 je i postavila

financijski okvir za potporu pretpristupnom procesu u zemljama kandidatima, koji

obuhvaća PHARE program, pomoć poljoprivredi i strukturnu pomoć. (Samardžija i

suradnici, 2000:7)

Agenda 2000 detaljno je opisala detaljne pripreme za članstvo u Europskoj uniji koje su

od strane Republike Hrvatske analizirani i korišteni, što je bitno utjecalo na kvalitetu

pregovaranja.

18

2.3.3. Agenda za 2011.-2012. godinu

Pregovori o pristupanju sa Hrvatskom su zatvoreni u lipnju 2013. godine. Punopravno

članstvo je rezultat činjenice da je Hrvatska tokom proteklih godina ispunila kriterije u

preostalim područjima, uključujući i složena poglavlja kao što su pravosuđe i osnovna

prava te politika konkurencije. Hrvatska je postigla značajne rezultate u borbi protiv

korupcije, uvela novi objektivni i transparentni sustav imenovanja sudaca i tužitelja, te u

velikoj mjeri poboljšala provedbu programa stambenog zbrinjavanja izbjeglica

povratnika. Restrukturiranje brodogradilišta koja su u teškoćama je u Hrvatskoj

značajno napredovalo. Rezultat pregovora o pristupanju je utjelovljen u Ugovoru o

pristupanju, koji je, kako je Europsko vijeće predvidjelo u lipnju, bio potpisan do kraja

2013. godine. Time se omogućilo da se Hrvatska pridruži EU 1. srpnja 2013. godine

pod uvjetom da se završe potrebni postupci ratifikacije, što se i ostvarilo. Hrvatska je

postigla veoma visoku razinu pripremljenosti za preuzimanje obaveza, odnosno ispunila

je političke kriterije iz Kopenhagena. (www.vladars.net, 2011)

Republika Hrvatska je nastavila nadgradnju provedenih reformi i kapaciteta koji su

razvijeni tokom pretpristupnih pregovora. Komisija je pažljivo pratila ispunjavanje svih

obaveza koje je Hrvatska preuzela. Nadgledanje se posebno fokusiralo na obaveze koje

je Hrvatska preuzela u područjima pravosuđa, osnovnih prava, pravde, slobode i

sigurnosti, kao i politike konkurencije. Nadgledanje se sastojalo od redovno ažuriranih

tablica za nadzor, dijaloga u okviru Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, stručnih

misija eksperata, pretpristupnog ekonomskog programa i fiskalnih obavijesti. Komisija

je izdavala šestomjesečne procjene o realizaciji obaveza koje je Hrvatska preuzela u

poglavljima, sve do trenutka pristupanja. Sveobuhvatano izvješće o nadzoru je bilo

prezentirano Europskom parlamentu i Vijeću u jesen 2012. godine.

(www.vladars.net, 2011)

Tokom procesa nadzora pazilo se da budu identificirana pitanja koja daju razlog za

zabrinutost. Ako ih Hrvatska nije riješavala na vrijeme, Komisija je, ako je to bilo

potrebno, slala pisma ranog upozorenja hrvatskim vlastima. Predlagala je Vijeću da

19

poduzme sve odgovarajuće mjere prije pristupanja. Pored toga, a kao i kod petog

proširenja, ugovor o pristupanju je sadržavao opću klauzulu o ekonomskoj sigurnosti,

klauzulu o sigurnosti unutrašnjeg tržišta i klauzulu o sigurnosti u području pravde,

slobode i sigurnosti. Tijekom procesa se od Hrvatske se očekivalo da nastavi igrati

aktivnu ulogu u regionalnoj suradnji na Zapadnom Balkanu. Komisija je očekivala

provedbu Sporazuma o graničnoj arbitraži između Slovenije i Hrvatske. Ona je podržala

uspostavljanje i funkcioniranje arbitražnog suda, kako je to predviđeno u spomenutom

ugovoru. Komisija je pozdravila izjavu hrvatske Vlade o podršci drugim državama

regije na njihovom putu ka članstvu u EU, te ohrabrila Hrvatsku da riješi preostala

otvorena bilateralna pitanja sa svojim susjedima prije pristupanja. Komisija pruža

tehničku i financijsku podršku državama obuhvaćenim procesom proširenja u njihovim

pripremama za pristupanje. Pomoć se u suštini ostvarivala u okviru Instrumenta za

pretpristupnu pomoć (IPA) kojeg je tijekom perioda 2007. godine do 2013. godine,

ukupno dodijeljeno 11,6 milijardi eura. (www.vladars.net, 2011)

Komisija je od 2010. godine postupno rasporedila financijsku pomoć sa podrške

pojedinačnim projektima na globalniji pristup cijelom sektoru, fokusirajući se na

ključna područja reformske agende država korisnika. Vlade u državama obuhvaćenim

procesom proširenja su poticane na usvajanje sveobuhvatnih i održivih politika u

prioritetnim sektorima kao što su pravosuđe i unutarnji poslovi, javna uprava, razvoj

privatnog sektora, transport, energetika, okoliš i klimatske promjene, socijalni razvoj,

poljoprivreda i ruralni razvoj. Višegodišnji indikativni planski dokumenti (MIPD-ovi)

za razdoblje od 2011. godine do 2013. godine, za svaku državu identificirali su ključne

sektore, u skladu sa specifičnom situacijom u svakoj državi i napretkom u procesu

pristupanja. Posebna pažnja je posvećena borbi protiv korupcije, razvoju civilnog

društva i slobodi govora. Oko 10% od dostupnih IPA fondova se dodijelilo za projekte

na kojima radi više država Zapadnog Balkana i Turske. Komisija je usvojila svoj

godišnji Višegodišnji indikativni financijski okvir za pomoć u okviru IPA-e koji pokriva

razdoblje od 2012. godine do 2013. godine. (www.vladars.net, 2011)

20

U skladu sa obavijesti iz lipnja 2011. godine o „Proračunu za Europu 2020.“, Komisija

je pripremila pravni okvir za pružanje pretpristupne pomoći u okviru višegodišnjeg

financijskog okvira, koji će obuhvatiti razdoblje od 2014. godine do 2015. godine, kao

dio paketa instrumenata u području vanjskih aktivnosti. Pomoć u okviru Uredbe o IPA-i

pokazala se efikasnom i efektivnom. Prijedlog za novi financijski instrument, koji je bio

predstavljen u prosincu 2011. godine, oslanjao se na iskustva iz primjene postojećeg

instrumena. Novi instrument je obuhvaćao podršku u ispunjavanju pristupnih kriterija i

podršku društveno-ekonomskom razvoju. U dijalogu sa državama korisnicima, drugim

donatorima i civilnim društvom, te na temelju dosadašnjih iskustava, Komisija je

razmotrila na koji način može ojačati vezu između financijske pomoći i prioriteta

identificiranih u strategiji proširenja, te kako može financijsku pomoć učiniti više

strateškom, više fokusiranom, fleksibilnijom te kako pojednostaviti procedure. U ovom

kontekstu, elementi koji se razmatraju uključuju dugoročnije i sveobuhvatnije planiranje

pomoći koja pokriva sva područja politike, veću usmjerenost na potrebe i prioritete

država korisnica, nastavak napretka u procesu pristupanja, korištenje fondova IPA-e kao

poluge za prikupljanje više sredstava od drugih donatora i privatnog sektora, te

unapređenje uloge civilnog društva. Dijalozi su služili kao snažan poticaj za reforme u

pravcu dostizanja standarda EU u području pravosuđa i unutarnjih poslova, a posebno u

jačanju upravnih kapaciteta u upravljanju granicama i sigurnosti dokumenata, ali i u

jačanju vladavine prava i borbi protiv transnacionalnog organiziranog kriminala,

korupcije i ilegalne migracije. Podrška javnosti je isto tako ključna za uspjeh politike

proširenja i s tim ciljem vlasti država članica i kandidatkinja na državnoj, regionalnoj i

lokalnoj razini imaju središnju ulogu u aktivnostima vezanim za informiranje i

komuniciranje. Informacije bi prvenstveno trebale biti usmjerene na mlade ljude i one

koji su ključni za formiranje mišljenja, kao što su novinari i predstavnici organizacija

civilnog društva i kompanija. (www.vladars.net, 2011)

U narednom razdoblju su se razmatrali slijedeći koraci pristupnog procesa sa državama

obuhvaćenim procesom proširenja. Uspješan rezultat pregovora sa Hrvatskom može biti

snažan primjer, kao što je to i ekonomska otpornost Jugoistočne Europe i konkretna

postignuća u ključnim pitanjima, kao što su mreže za transport i opskrbljivanje

energijom. Ključno je objasniti javnosti kako provedba plana proširenja može pomoći

EU u postizanju ciljeva u vezi sa ekonomskom krizom, radnim mjestima, okolišem i

21

klimatskim promjenama, sigurnosti i migracijom, čime se istovremeno ubrzavaju

reforme i unapređuju životni uvjeti u državama kandidatkinjama. Komisija je u prosincu

2011. godine prezentirala okvir za dodjelu pretpristupne financijske pomoći u okviru

višegodišnjeg financijskog okvira od 2014. godine do 2020. godine, koji je temeljen na

pozitivnim iskustvima postojećeg instrumenta. Na osnovu tog iskustva, Komisija je

ojačala vezu između pomoći i prioriteta strategije proširenja, naglašavajući društveno-

ekonomski razvoj, povećavajući fleksibilnost pomoći i pojednostavljujući procedure.

Usvojila je pozitivno mišljenje o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji 1. lipnja 2013.

godine. Hrvatska treba nastaviti konsolidirati svoje reforme u skladu sa obavezama

preuzetim tijekom pristupnih pregovora. Komisija je pažljivo nadgledala daljnje

pripreme Hrvatske za preuzimanje odgovornosti članstva nakon pristupanja. Od

Hrvatske se očekuje nastavak podrške procesa pristupanja ostalih država Zapadnog

Balkana. (www.vladars.net, 2011)

Važno je istaknuti kako je Republika Hrvatska nastavila nadogradnju provedenih

reformi i kapaciteta koji su razvijeni tijekom pretpristupnih pregovora. Komisija je

pratila ispunjavanje obaveza koje je Hrvatska preuzela i njene kontinuirane pripreme za

preuzimanje obaveza iz članstva po pristupanju. Nadgledanje se posebno fokusiralo na

obaveze koje je Hrvatska preuzela u područjima pravosuđa i osnovnih prava, pravde,

slobode i sigurnosit, kao i politike konkurencije. Od Hrvatske se očekuje nastavak

podrške procesa pristupanja država Zapadnog Balkana.

22

2.3.4. Strategija Europa 2020.

Sve države kandidatkinje su na putu oporavka, iako uz različit tempo. Međutim, sve su

one suočene sa važnim društveno-ekonomskim izazovima. Nezaposlenost je visoka i

dalje je u porastu u većini država. Široko je rasprostranjena neformalna zaposlenost koja

i dalje predstavlja izazov. Izvoz sa Zapadnog Balkana koji doprinosi oporavku i dalje je

pod dominacijom proizvoda sa niskom dodatnom vrijednosti koji su izloženi

nestabilnosti cijena i jakoj konkurenciji sa tržišta u nastajanju. Fiskalna konsolidacija i

reforma tržišta rada su i dalje najvažniji kratkoročni prioriteti, koji pokazuju slične

izazove onima sa kojima se trenutno suočava EU. Više strukturalnih reformi je potrebno

kako bi se poboljšala konkurentnost i investicijska klima, čime bi se privukle direktne

strane investicije, ubrzalo stvaranje novih radnih mjesta i osigurala održivost rasta. Na

Zapadnom Balkanu izazov predstavlja jačanje kapaciteta javne uprave i vladavine

prava, uključujući reformiranje pravosuđa i borbu protiv široko rasprostranjene

korupcije. Napredak u ovim područjima bi djelovao poticajno i na poslovnu okolinu.

Reforme tržišta rada, uključujući i pregled sustava transfera i beneficija, pitanja

oporezivanja i reviziju obrazovnih sustava trebali bi doprinijeti rješavanju velikih

strukturalnih slabosti na Zapadnom Balkanu i otklanjanju prepreka za postizanje jačeg i

održivog rasta. (www.azoo.hr, 2010)

Europa 2020 je strategija rasta EU za ovo desetljeće, koja vodi Uniju prema postizanju

pametne, održive ekonomije u svijetu koji se mijenja. Države kandidatkinje se potiču na

povezivanje sa Strategijom Europa 2020 i njenim glavnim inicijativama1. Strategija

Europa 2020 predlaže tri prioriteta koja se međusobno nadopunjuju, a to su pametan

rast (razvijanjem ekonomije utemeljene na znanju i inovaciji), održiv rast (promicanje

ekonomije koja unčikovitije iskorištava resurse, koja je zelenija i konkurentnija) i

uključiv rast (njegovanje ekonomije s visokom stopom zaposlenosti koja donosi

društvenu i teritorijalnu povezanost). Europska unija mora odrediti gdje želi biti 2020.

godine. S tom namjerom Europska komisija predlaže glavne ciljeve. U nastavku

1 Glavne inicijative Europe 2020. su Digitalni plan za Europu, Unija inovacija, Mladi u akciji, Europa

koja efikasno koristi resurse, Industrijska politika za eru globalizacije, Plan za sticanje novih vještina i

stvaranje novih radnih mjesta i Europska platforma protiv siromaštva.

23

navedeni ciljevi su usko povezani i presudni za opći uspjeh Republike Hrvatske i ostalih

zemalja članica Europske unije. Među glavnim ciljevima je ostvarenje zaposlenosti 75%

populacije u dobi između 20-64 godina. Također, 3 % BDP-a trebalo bi investirati u

istraživanje i razvoj. Ispuniti bi trebalo i klimatsko energetske ciljeve „20/20/20“

uključujući i povećanje do 30 % smanjenja emisije, ukoliko okolnosti to dozvoljavaju.

Postotak osoba koje rano napuste školovanje trebao bi biti manji od 10 %, a najmanje

40 % mlađe generacije treabalo bi završiti tercijarni stupanj obrazovanja. Broj ljudi koji

su pogođeni potencijalnim siromaštvom bi se trebao smanjiti za 20 milijuna. Kako bi

osigurala da svaka zemlja članica prilagodi strategiju Europa 2020 svojoj specifičnoj

situaciji, Komisija EU predlaže da ciljevi EU budu pretvoreni u nacionalne ciljeve i

putanje. (www.azoo.hr, 2010)

Europa 2020 je strategija rasta EU za ovo desetljeće, koja vodi Uniju prema postizanju

pametne, održive ekonomije u svijetu koji je sklon učestalim promjenama. Kako bi bilo

osigurano da svaka zemlja članica prilagodi strategiju Europa 2020 svojoj specifičnoj

situaciji, prijedlog Komisije EU je da ciljevi Europske unije budu usklađeni sa

nacionalnim ciljevima i strategijama.

24

2.3.5. Gospodarski aspekt

Proširenje na istok smatra se važnom pretpostavkom uspješnog razvoja Unije.

Dosadašnja postignuća na putu prema proširenju pokazuju da se radi o procesu koji

iziskuje ozbiljne pripreme i analize učinaka integriranja na gospodarstvo, ne samo

Unije, nego i zemalja kandidata (cost-benefit analize). Posljednjih godina su provedene

brojne analize koristi i troškova, čiji je cilj bio procijeniti moguće učinke pridruženoga

ili punopravnoga članstva u EU. Takve analize je provela većina pridruženih članica,

kao i sama Unija. Neke od njih upućuju na zaključak da će za Uniju proširenje značiti

visoke troškove, koji će se teško moći financirati iz proračuna integracije, a to ukazuje

na nužnost daljnjih unutarnjih reformi EU. Druge govore u prilog tezi kako je

predstojeće proširenje proces koji bi dalekosežno trebao donijeti obostrane koristi- Uniji

i budućim članicama. Kada se radi o zemljama kandidatima za članstvo, koristi i

troškovi nisu za sve jednaki. Ovise o stupnju pripremljenosti gospodarskog i pravnog

sustava i o nizu čimbenika koji proizlaze iz razvijenosti gospodarskih i drugih odnosa s

inozemstvom. Pri tome treba imati u vidu činjenicu da je i sama EU dinamičan cilj koji

se i dalje razvija, pa je i njezina budućnost teže predvidiva nego prijašnjih godina.

(Samardžija, 2000:14)

U moguće koristi predstojećeg proširenja EU ubraja političke i sigurnosne implikacije

ukupnog procesa proširenja. U Uniji smatraju da je proširenje prilika za uspostavu mira,

stabilnosti i sigurnosti na cijelom kontinentu. U tom bi kontekstu priključivanje novih

kandidata trebalo pridonijeti sigurnosti i stabilnosti u Srednjoj i Istočnoj Europi, a to je

pitanje od ključnog interesa za Uniju. Istočno proširenje za EU ima i strateško i

geopolitičko značenje, jer se njime prevladala dugogodišnja europska podjela na Istok i

Zapad, koja je u nedavoj povijesti imala i vojno značenje. Gospodarske koristi

proširenja prema EU uključuju koristi koje proizlaze iz povećanog Unutarnjeg tržišta,

povećanog izravnog ulaganja i veće konkurencije. Proširnjem na nove zemlje EU je

dobila preko 100 milijuna novih potrošača pa koristi od proširenja istodobno znače

širenje i integraciju tržišta za proizvođače investicijskih i potrošnih dobara iz EU.

Koristi od proširenja u velikoj mjeri proizlaze iz Unutarnjeg tržišta EU uspostavljenog

25

početkom devedesetih godina, iako će znatno ovisiti o načinu na koji će se to tržište

širiti. (Samardžija i suradnici, 2000:14)

Dosadašnja suradnja EU sa pridruženim članicama Srednje i Istočne Europe pokazala

je da, u fazi priprema za proširenje, EU nije imala negativnih posljedica. Gospodarski

učinci pridružena članstva realizirali su se u povećanoj međusobnoj trgovini i većoj

konkurentnosti Unije na novim tržištima, koja je bila posljedica realokacije faktora

proizvodnje. Analizirajući očekivane posljedice proširenja na istok, u Agendi 2000 se

smatralo kako bi ono trebalo biti most za jačanje suradnje i s okolnim regijama, kako bi

Unija i dalje mogla ostati otvorena prema svijetu. Iz procesa proširenja proizaći će

istodobno znatni pritisci za prilagodbu na sektorskim i regionalnim razinama.

(Samardžija i suradnici, 2000:14)

Najvažnije koristi koju kandidati mogu očekivati od integriranja jest bolji i sigurniji

pristup na tržište EU uz uspostavu zakonodavne regulative prema modelu koji djeluje u

EU, a to bi trebalo potaknuti još brži rast domaćih ulaganja i priljev stranog kapitala.

Integriranje u EU treba stvoriti temelj za poticanje rasta na osnovi izvora, a ne na osnovi

domaće potrošnje. To je razvojni problem s kojim se suočavaju sve zemlje u razvoju i

koji postupno rješavaju približavanjem Uniji. Najvažniji su pozitivni gospodarski učinci

integriranja oni koji se ostvaruju na dugi rok tj. dinamički učinci. Kratkoročni, statički

učinci imaju i negativne implikacije, osobito u početnoj fazi. (Samardžija i suradnici,

2000:15)

Troškovi integriranja u EU vidljivi su za zemlje kandidatkinje već u početnom

razdoblju, a proizlaze iz potrebe restrukturiranja, tj. alokacije resursa sukladno

novonastalaim gospodarskim uvjetima. Ostali troškovi očituju se kroz dodatno

financijsko opterećenje proračuna zemlje, fiskalnog, monetarnog, i drugih sektora. U

financijskom smislu mogu se izdvojiti troškovi za dodatnu javnu upravu, harmonizaciju

gospodarstva, usavršavanja kadrova i širenje informacija. Troškovi nastaju u

gospodarskim sektorima koji se moraju prilagođavati europskim standardima ili onima

koji u europskom okruženju postaju manje konkurentni te imaju manje mogućnosti za

suradnju nego prije. Troškovi se očituju i u rastućem trgovinskom deficitu u razmjeni sa

26

zemljama Europske unije, na koji treba računati u prvim godinama pridruživanja.

(Samardžija i suradnici, 2000:16)

Budući da je Hrvatska malena zemlja s malenim tržištem, pitanje njezina uključivanja u

europske integracijske tokove treba shvatiti kao gospodarsku i političku nužnost. Treba

mu pristupiti sa stajališta otvaranja novih mogućnosti rješavanja unutarnjih

gospodarskih i političkih problema zemlje. Integriranje EU je proces koji nema

alternative budući da je to jedini siguran način dugoročnog i stabilnog gospodarskog

razvitka zemlje. Pritom treba imati u vidu kako integriranje ne donosi samo koristi nego

i troškove na raznim područjima, a oni se očituju u kratkoročnom, srednjoročnom i

dugoročnom razdoblju. (Samardžija i suradnici, 2010:17)

Pitanju institucionalizacije odnosa s Hrvatskom, Europska Unija pristupa u kontekstu

potrebe uspostave trajnoga mira, zone sigurnosti i stabilnosti u regiji, u sklopu pakta o

Stabilnosti. Kada se radi o izgradnji višeg stupnja odnosa, političko-sigurnosni interesi

također su na prvom mjestu, što je vidljivo iz pristupa EU regiji jugoistočne Europe.

Interes u odnosima može biti i eventualna mogućnost teritorijalnog povezivanja zemalja

članica EU. Unatoč činjenici da se radi o maloj zemlji, u gospodarskom smislu Hrvatska

može biti zanimljiva Uniji za produbljivanje suradnje na novim područjima, te kao

partner za tehnološku i druge oblike suradnje. Uspostava zone slobodne trgovine s EU

je proces kojim se otvaranju obostrane koristi proširenja tržišta, pri čemu se, zbog

nejednakih konkurentskih sposobnosti, posebno u početnom razdoblju, Uniji otvaraju

različite mogućnosti plasmana proizvoda nego li zemlji kandidatkinji. Važno je

istaknuti da većinu troškova prilagodbi ne treba poimati kao cijenu samog integriranja u

EU. Troškovi nisu isključivo rezultat priprema za integriranje, nego također proizlaze iz

procesa tranzicije i prelaska na tržišno gospodarstvo. Drugim riječima, Hrvatska bi

većinu predvidivih troškova imala i u slučaju da se dugoročno nije namjeravala

integrirati u Europsku uniju. Zato proces prilagodbi i većinu troškova koje on nosi treba

prihvatiti kao nužnost s kojom je Hrvatska suočena zbog potrebe usmjeravanja vlastita

razvoja u pravcu tržišnog gospodarstva, a ne samo integriranja u Europsku uniju.

(Samardžija i suradnici, 2000:17)

27

U procesu pregovora Europsku uniju nije trebalo promatrati kao zadanu činjenicu nego

kao konstrukciju koja se stalno mijenja te razmišljati o prilagodbi budućoj, proširenijoj

a ne suvremenoj Uniji. Isto tako valjalo je pratiti razvoj prilika u zemljama članicama i

zemljama kandidatkinjama ne bi li stekli prednosti. Stoga se koncentriralo na razlike,

zaostajanja i neprilagođenosti te ih se pokušalo ispraviti. Cilj je bio zadovoljiti što više

kriterija koje je Unija pred Hrvatsku postavila bez obzira na datum ulaska. Hrvatska je

imala brojne prednosti kao npr. povoljne perspektive dugoročnog rasta i efikasnosti

investiranja, nisku stopu inflacije, usklađene kamatne stope, stabilan stečaj, povoljnu

strukturu bankovnog sustava, porezni sustav usporediv sa sustavima EU, bogato

poljoprivredno zemljište, pa čak i dobra polazišta za razvoj civilnog dijaloga. (Ott,

2003:20)

Nedostatke je bilo moguće sagledati kroz nizak udio privatnog sektora u društvenom

proizvodu, visok proračunski deficit,visok javni dug, nerazvijeno tržište vrijednosnica,

zatvorenost za međunarodne financijske tokove, visoko porezno opterećenje, ovisnost o

državnim potporama, velika izdvajanja za socijalnu politiku i socijalu skrb, nekritičko

bujanje propisa, a često je padala i na ispitima izgradnje civilnog društva i zaštite prava

pojedinaca. Cilj Republike Hrvatske je bio prepoznati i unapređivati prednosti, ali i

uklanjati nedostatke, te znati pametno upotrijabiti pozitivne rezultate, pomake i

napretke. Hrvatska se pokazala dorasla Europskoj uniji, što je Unija i prepoznala te je

Hrvatska punopravna članica Unije prihvaćena sa svim svojim prednostima i

nedostacima. (Ott, 2003:21)

Nadalje, važno je spomenuti statičke i dinamičke efekte integriranja jer nužnost

međunarodne razmjene za male zemlje proizlazi iz mogućnosti ostvarivanja optimalne

alokacije resursa i maksimiziranja blagostanja unutar nacionalnih granica. Ulaskom u

integraciju kojoj gravitiraju takve zemlje mogu ostvariti lakši pristup svjetskom

trgovinskom sustavu. Integracije djeluju na sve zemlje članice i nečlanice putem dvije

skupine efekata (statički i dinamički). Statički efekti mjere se putem efekata stvaranja i

skretanja trgovine. U dinamičke efekte ubrajamo: povećanje konkurencije, ekonomiju

obujma, efekte na investicije. (Strahinja, 2000:132)

28

Europsku uniju ne promatra se kao zadanu činjenicu. Promatra se je kao konstrukciju

koja se stalno mijenja te se razmišlja o prilagodbi budućoj, proširenoj a ne sadašnjoj

Uniji. Prije pristupa valjalo je pratiti razvoj prilika u zemljama članicama i zemljama

kandidatkinjama kako se ne bi izgubile prednosti koje su se tada imale. Stoga se

Republika Hrvatska morala koncentrirati na razlike, zaostajanja i neprilagođenosti te ih

je tada nastojala ispraviti.

2.3.6. Ekonomski i pravni uvjeti ulaska u Europsku uniju

Hrvatska nije zaostajala za ostalim zemljama jugoistočne Europe i čak je imala

određenu prednost s obzirom na glavne makroekonomske kriterije (osim proračunskog

deficita), efikasnost investiranja i potencijalni rast. Međutim, zaostajanje na nekim

važnim mikroekonomskim područjima (tržište vrijednosnica i politika tržišnog

natjecanja) procjenjivalo se na gotovo četiri godine sustavnih reformskih napora. Stoga

je bilo nužno ustrajati u provođenju reformi i s velikim oprezom voditi ekonomsku

politiku. Kada je riječ o većini kriterija koji se odnose na bankarstvo i financije

Hrvatska je napredna zemlja. Bankarski sustav je najrazvijeniji sustav u Republici

Hrvatskoj. Znatnije zaostajanje primjećivalo se na području razvoja tržišta kapitala i

otvorenosti za međunarodne financijske tokove, što se u budućnosti pokazalo ozbiljnim

izvorima ranjivosti u procesu pridruživanja EU. Nadalje, hrvatski porezni sustav je bio

usporediv s poreznim sustavima zemalja članica. Kao ključna razlika je prepoznato

bitno veće porezno opterećenje u Hrvatskoj nego u EU, ali ono se odnosilo na doprinose

i njih je trebalo postupno snižavati. Svi važni porezi koncepcijski su odgovarali

istovrsnim porezima u zemljama EU. Ipak, određene prilagodbe poreza na dodanu

vrijednost bilo je poželjno provesti što prije dok je usklađenja poreza na dobit i

usklađenja nekih stopa trošarina, trebalo odgoditi do trenutka pristupa Europskoj uniji,

kada su bili i izvršeni. Održavanje tadašnjeg stanja na području tih poreza nije bilo u

skladu s odredbama propisa EU, ali je bilo u interesu Hrvatske. (Ott, 2003:9)

Europska unija je smatrala kako se državnim potporama narušava načelo nepristrane i

slobodne konkurencije pa su one ocijenjene kao ograničavajući činitelj u funkcioniranju

i razvijanju unutarnjeg EU tržišta. Hrvatska se i dalje mogla koristiti državnim

29

potporama ali ih je postupno smanjivala i još uvijek ih smanjuje, preusmjerava od

okomitih (sektorskih i regionalnih) prema vodoravnima, koje ravnomjerno pomažu

svim sektorima i regijama. (Ott, 2003:10)

U Hrvatskoj tijekom tranzicijskog razdoblja nisu provedene reforme nužne za

uključivanje u EU te je napredak bio sporiji nego u zemljama kandidatkinjama.

Hrvatska je, međutim, započela proces približavanja EU na višem stupnju razvijenosti

od nekih drugih zemalja kandidatkinja, pa to zaostajanje u pripremi za pridruživanje

nije u potpunosti poništilo početne prednosti Hrvatske. Iako je pravni sustav već uvelike

bio usklađen sa sustavom EU, tvrdilo se da se proces približavanja EU na području

energetike ne može smatrati uspješnim jer se praksa, dakle način tumačenja i konačne

primjene pravnih pravila, razvija suprotno načelima EU. Budući da pravna pravila

dobivaju svoj oblik tek kada su u primjeni, a način tumačenja i primjenu je teže

mijenjati od samih pravila, u procesu prilagodbi bilo je nužno osobitu važnost pridodati

praksi. (Ott, 2003:10)

Hrvatska poljoprivreda je u procesu pridruživanja bila u zaostatku za zemljama

članicama. Situacija se nakon potpisivanja SSP-a (Sporazum o stabilizaciji i

pridruživanju) stalno poboljšavala, ali je Hrvatska prije svega morala prihvatiti

liberalizaciju uvoza proizvoda podrijetlom iz EU te je nastojala zadržati određene

povlastice. Ključno je bilo održati konkurentnost domaće poljoprivrede, uz istodobno

očuvanje domaćih prirodnih resursa. Nužna je bila prilagodba zakonodavstva, iako je ta

zadaća bila manji problem od prilagodbe stručnjaka koji su ih trebali primjenjivati.

Posebice je važno bilo da su se domaći stručnjaci upoznali sa Zajedničkom

poljoprivrednom politikom kako bi se mogli nositi s njezinim izazovima u godinama

pregovora i prilagodbi koje su Hrvatsku očekivale. Kad je riječ o (ne)zaposlenosti

problem je bio u tome što se na hrvatskom tržištu rada veća pozornost posvećivala

očuvanju zaposlenja nego stvaranju mogućnosti za rad. Stoga je bilo nužno poticati

fleksibilnije radno gospodarstvo i uklanjati organizacijske i administrativne prepreke

osnivanju novih malih i srednjih tvrtki koje bi trebale najviše pomoći u ublažavanju

problema nezaposlenosti u Hrvatskoj. (Ott, 2003:11)

30

Nadalje, u pravnom sustavu se ističe da su u Hrvatskoj bile prijeko potrebne određene

ustavne promjene za učlanjenje u EU i za provedbu SSP-a, a da pritom mjerilo

prilagođenosti pravnog sustava nije bio isključivo sadržaj pravnih normi, već i politički,

gospodarski i socijalni sadržaj koji se njima uređuje.

Proučavanjem odnosa Vlade i nevladinog sektora, odnosno civilnog dijaloga isticalo se

kako navedeni zaostaje za standardima EU, ali ne i za zemljama kandidatkinjama.

Zahvaljujući kvalitetnom radu Ureda za udruge, prvi su koraci u dobrom smjeru

napravljeni, ali za uspješno zadovoljavanje ciljeva Sporazuma o stabilizaciji i

pridruživanju (SSP) i priključenja EU, brojne mjere trebala je poduzeti Vlada, ali i

nevladin sektor. Što se tiče ravnopravnosti spolova, u Hrvatskoj ona nije dovoljno

uređena. Osim na ustavnoj razini, nije bilo usvojeno nikakvo zakonsko riješenje kojim

bi se jamčila ravnopravnost spolova, kao ni sloboda spolne orijentacije. Budući da je to

bila jedna od obveza prema međunarodnim ugovorima i prema SSP-u, potrebno je

kontinuirano pratiti napredak tog dijela europskog prava, preuzimati rješenja

naprednijih članica EU te što prije donijeti poseban zakon ili ugraditi najnužnije

odredbe u postojeće zakone, te senzibilizirati javnost, osobito ženske udruge. (Ott,

2003:12)

Prethodno analizirani ekonomski i pravni aspekti pridruživanja Republike Hrvatske

Europskoj uniji pokazali su da je Hrvatska tada kao zemlja kandidatkinja imala dosta

zaostataka za standardima Europske unije.

2.3.7. Put do članstva u Europsku uniju

Put u Europsku uniju bio dugotrajan i težak, pogotovo za zemlju u razvoju kakva je

Republika Hrvatska. Put do članstva u EU se sastoji od velikog broja koraka. Kako bi

neka država postala punopravnom članicom Europske unije, prvo mora Vijeću EU

predati molbu za članstvo, koju prati zahtjev za ocjenom usklađenosti u odnosu na

kriterije iz Kopenhagena (tj. usklađenosti u smislu udovoljavanja te države političkim,

gospodarskim i pravnim kriterijima Europske unije). Molbi za punopravno članstvo

obično prethode sklapanje i provedba Ugovora o pridruživanju, kao pripremna faza.

Nakon toga Vijeće EU traži mišljenje Europskog povjerenstva. Povjerenstvo zatim, o

31

molbi za članstvo izdaje svoje mišljenje, koje može biti pozitivno ili negativno.

Mišljenje po svojoj prirodi nije obavezujuće. Temeljem usvojenog pozitivnog mišljenja

o molbi za članstvo, Povjerenstvo daje preporuku Vijeću EU da započne pregovore o

punopravnom članstvu s tom državom. (www.mvep.hr, 2006)

Prije otvaranja pregovora s EU provodi se tzv. screening tj. postupak tijekom kojeg

unutar zakonodavstva pojedine zemlje kandidatkinje utvrđuju područja koja treba

prilagoditi zakonodavstvu Unije te do koje je mjere potrebna prilagodba. Screening

zajedno provode država kandidatkinja za članstvo i Europsko povjerenstvo. Vijeće

donosi odluku o početku pregovora običnom većinom. Odluka o početku pregovora

vezana je uz zaključke Međuvladine konferencije vlada zemalja članica Unije koja se

održava svake četiri godine, a na kojoj se razmatraju najvažnija strateška pitanja u Uniji,

uključujući i njezino proširenje. (www.mvep.hr, 2006)

Kad konferencija zaključi da je određena zemlja, podnositeljica molbe spremna da joj se

prizna status kandidata za članstvo, odnosno da se s njome mogu otvoriti pregovori o

pristupanju koji se pokreću u roku od šest mjeseci od završetka međuvladine

konferencije. Pregovore vodi presjedištvo EU (koje se mijenja svakih šest mjeseci) u

ime država članica, a u suradnji s Europskim povjerenstvom. Nakon što se završe

pregovori, izrađuje se nacrt Ugovora o pristupanju između EU i države kandidatkinje,

kojega moraju odobriti Vijeće Unije i Europski parlament. Nakon toga se navedeni

Ugovor potpisuje. Kako bi stupio na snagu, moraju ga ratificirati države članice EU i

zemlja kandidatkinja. Ovisno o ustavnopravnom uređenju države kandidatkinje, u toj se

zemlji može provesti i referendum kao jedan od instrumenta ratifikacije. Nakon

dovršetka procesa ratifikacije Ugovora o pristupanju, država kandidatkinja postaje

državom članicom EU. (www.mvep.hr, 2006)

Put do članstva u Europsku uniju sastoji se od velikog broja koraka. Kako bi država

kandidatkinja postala punopravnom članicom Europske unije mora se pridržavati

određenih obazaca, od predavanja molbe za članstvo Vijeću Europske unije do

dovršetka procesa ratifikacije Ugovora o pristupanju, nakon čega postaje državom

članicom Europske unije.

32

3. PREGOVORI O PRISTUPANJU HRVATSKE EUROPSKOJ UNIJI

Za Hrvatsku je 2005. godina važna prije svega zbog otvaranja pristupnih pregovora s

Europskom unijom. Iako su pregovori bili najavljeni početkom 2005. godine, njihov

početak bio je odgođen za kraj godine zbog čekanja na pozitivno mišljenje haške

tužiteljice o suradnji Hrvatske s Haškim sudom. Uspješan ishod pregovora ovisio je o

osobnom doprinosu kako presjednika Vlade tako i svakog pojedinca na vlasti te o

njihovoj spremnosti da djeluju zajednički u uklanjanju svih zapreka koje su Hrvatskoj

stajale na putu. Nastojanje da tijek pregovora bude što učinkovitiji i kvalitetniji, jasno

usmjeren prema cilju što bržeg ostvarivanja članstva u EU, konačno se isplatilo jer

danas je Hrvatska punopravna članica Europske unije. (www.sabor.hr, 2005)

3.1. Pojam pregovaranja

Iako se smatra jednom od najstarijih ljudskih aktivnosti koja se upotrebljava gotovo

svakodnevno, u privatnoj ili poslovnoj interakciji s drugima, izučavanje pregovaranja u

akademskim sferama započelo je kasno (tek kasnih 60-tih godina).

Po svojoj prirodi pregovori imaju izrazit komunikacijski karakter. U tom smislu postoji

definicija prema kojoj je pregovaranje proces komuniciranja u stilu korak naprijed,

korak nazad, sa ciljem postizanja zajedničke odluke. (Tudor, 1992:4)

Iako je pregovaranje postalo opće prisutno gotovo u svim sferama života, a posebice je

važno u ekonomskom smislu kako na razini pojedinca ili poduzeća tako i cijelih država,

mnogi se ne smatraju dovoljno kompetentnim ili zaziru od toga pozitivnog procesa

kojim se rješavaju konflikti. Navedeno je najvjerojatnije posljedica nedovoljnog

razumijevanja samog procesa odnosno njegova nepotrebnog mistificiranja. Jedan od

uzroka ima svoje korijene i u prošlosti koju obilježavaju konkurentski pristupi i

strategije pregovaranja. Kao takvi, oni obično ne uvažavaju ili štoviše omalovažavaju

potrebe druge strane. Korištenje raznih vrsta manipulacije, kao pregovaračke taktike,

također doprinosi nepopularnosti pregovaranja u nekim krugovima. Još uvijek se

susreću ljudi koji pregovaranje doživljavaju kao nepošten proces u kojem jači uvijek

dobiva, a slabiji gubi. Takav pristup ne uzima u obzir važnu činjenicu da je

33

pregovaračka snaga pojam koji se odnosi na sposobnost pojedinca da nadvlada, uvijek

relativna veličina koja se može temeljiti na nizu elemenata koji ne proizlaze uvijek iz

veličine i ekonomske snage uključenih strana. (Tomašević Lišanin, 2004:144)

Uspješni su pregovori postignuti tek kada su obje pregovaračke strane zadovoljne

ishodom. Mogućnosti uspješnog pregovaranja mogu biti limitirane predrasudama

vezanim uz spol, rasu, nacionalnost, tjelesna obilježja i imovinsko stanje. Stoga se može

zaključiti kako je pregovaranje vrlo složen i zahtjevan proces. (Segetalija, 2009:11)

Pregovaranje je središnji, najsloženiji i najzanimljiviji dio triologije koji je

svakodnevnica. Prezentacija, pregovaranje i prodaja su aktivnosti s kojima se

svakodnevno bavi kod kuće, na poslu, s kolegama, šefom, prijateljima. To ne znači da

to radimo kako treba. Najopasnije je ulaziti u pregovore, a ne biti toga svjestan.

Pregovarati a ne znati kontrolirati situaciju. Proces planiranja pregovora obuhvaća čitav

niz aktivnosti koje prethode formalnom sadržajnom pregovaranju za pregovaračkim

stolom. (Slika 1.) Planiranje pregovora je prva faza pregovaranja u kojoj se razmatraju

temeljna pitanja. (Kovačević, 2004:145)

Slika 1. Proces pregovaranja

Izvor: Baguley, 2003:82

34

Dobre pripreme za pregovore važan su preduvjet za dobro odvijanje pregovora.

Pripreme za pregovore obuhvaćaju nekoliko koraka (Micić, 1990:45) :

1. postavljanje ciljeva i svrhe pregovora

2. izbor partnera

3. određivanje osoba koje će voditi program

4. određivanje strategije i taktike pregovaranja

Kako bi se mogao oblikovati cilj koji se želi postići u pregovorima, potrebno je poduzeti

organizacijske pripreme koje će omogućiti jasno sagledavanje onih međuciljeva koji se

u pregovorima žele ostvariti. Dakle, dobre i kvalitetne pripreme za pregovore temelj su

uspješnih budućih pregovora. Nadalje, temeljni je cilj pregovaranja u tome da se drugu

pregovaračku stranu uvjeri kako su prijedlozi i stavovi ispravni i opravdani, te ih druga

strana zbog toga treba prihvatiti. Usklađivanjem zahtjeva i interesa s okolinom često se

nesvjesno vode pregovori. Ishod tih pregovora ovisi o načinu prikazivanja zahtjeva

drugoj strani. Uspjeh pregovora ovisi i o onome tko vodi pregovore i o pregovaraču s

druge strane. Sposobnost pregovaranja uključuje i pravilnu procjenu vlastitih prednosti

te protivnikovih slabosti i jakih strana. (Beširević, 2005:22)

Hrvatska je još uvijek zemlja u razvoju. Nema svijest o pregovaranju kao posebnom

umijeću i vještini. Zbog razvojnog karaktera hrvatskog gospodarstva, izrazita je potreba

za boljim poznavanjem pitanja vezanih uz taktiku i strategiju pregovaranja. U Hrvatskoj

treba stvoriti krug poslovnih ljudi koji znaju pregovarati kako je to uobičajeno u svijetu.

Važnost pregovora s Europskom unijom koji su počeli 3. listopada 2005. godine može

se promatrati s pozicije međunarodnog položaja usporedbom procesa europskih

integracija u Hrvatskoj s državama u regiji, unutarnjopolitičke konsolidacije reformi i u

odnosu prema funkcionalnoj ulozi završetka demokratizacije hrvatskoga društva.

Hrvatska se početkom pregovora u međunarodnom kontekstu afirmirala kao zrela

demokracija koja je nakon dugog niza godina postala punopravna članica Europske

unije. (Beširević, 2005:22)

Kada započne proces pregovora o članstvu u Europskoj uniji, predstavnici države

kandidatkinje za članstvo i predstavnici predsjedavajuće zemlje Unije, zajedno s

35

predstavnicima Europskog parlamenta, pregovaraju o uvjetima pridruživanja države

kandidatkinje Uniji. Pregovori se odnose na uvjete usvajanja, primjene i provedbe

propisa EU te na dogovore oko prijelaznih razdoblja koje mogu zatražiti jedna ili druga

strana u primjeni i/ili provedbi propisa Unije. Pregovori o pristupanju kruna su

dosadašnjih napora Republike Hrvatske na putu u Europsku uniju. Cilj Vlade Republike

Hrvatske bio je dinamično i učinkovito zaključiti pregovore, štiteći vitalne interese

Hrvatske, hrvatskog društva i gospodarstva. Aktivno sudjelovanje i dijalog svih

segmenata hrvatskog društva u procesu priprema za članstvo u Europskoj uniji,

uključujući i civilno društvo, akademsku zajednicu, sindikate i poslovni sektor bio je

bitan dio procesa. Pitanje pristupanja Europskoj uniji i napretka Republike Hrvatske u

pristupnim pregovorima bilo je predmetom redovite i javne rasprave. Na taj se način

procesom integracije nisu bavile samo državne institucije i elite, nego je on bio

zajedničko vlasništvo svih građana. (www.mvep.hr, 2006)

Nije riječ o pravim pregovorima, već o prilagodbi države kandidatkinje vrijednosnom,

pravnom, gospodarskom i socijalnom sustavu Europske unije, desetljećima stvaranom

na temelju kompromisa država članica i uobličenom u pravnoj stečevnini Europske

unije. Stoga se o pravnoj stečevini ne može pregovarati, već se ona mora pruzeti kao

takva. Međutim, o načinu preuzimanja i primjeni pravne stečevine se pregovara. Mogu

se dogovoriti i prijelazna razdoblja kako bi se zaštitili vitalni interesi gospodarskog i

društvenog sustava države kandidatkinje, u ovom slučaju Republike Hrvatske. Pristupni

pregovori se fokusiraju na uvjete pod kojima će država kandidatkinja usvojiti,

implementirati i izvršavati pravnu stečevinu Europske unije. O sadržaju pravne

stečevine se ne pregovara jer se pregovori temelje na načelu da svaka država

kandidatkinja tijekom pregovora mora usvojiti cjelokupnu pravnu stečevinu. Pravna

stečevina EU-a ("EU acquis") je skup prava i obaveza koji obavezuje i povezuje sve

zemlje članice Europske unije. Pravnom stečevinom smatra se kompletno tijelo EU

zakonodavstva koje obuhvaća sva područja djelovanja od zajedničkog interesa. Odnosi

se na Unutarnje tržište i njegove četiri slobode, na zajedničke politike koje ga podupiru

te na mjere za podršku slabije razvijenim regijama ili ugroženim skupinama

stanovništva. EU ustraje na održavanju cjelovitosti i razvoja njene pravne stečevine.

Svaka država koja želi postati članica Europske unije mora prihvatiti odluke iz

36

Osnivačkih ugovora i uskladiti svoje gospodarstvo s pravnom stečevinom prije ulaska u

članstvo. Unija ne nastoji u potpunosti stvoriti jedinstveni pravni sustav jer bi to onda

anuliralo obilježja nacionalnih pravosuđa. Nastoji se postići da članice Europske unije

imaju obvezu pridržavati se zajedničkog prava. Nacionalno pravo treba biti usklađeno s

potrebom jednoobrazne primjene zajedničkog prava. Na taj način želi se izbjeći

nejednaki tretman ekonomskih aktera u Uniji. (www.mvep.hr, 2006)

U pregovorima o usvajanju acquisa ima dosta fleksibilnosti pa se pojedina zakonodavna

rješenja mogu prilagođavati specifičnim uvjetima. Koliko će pri preuzimanju pojedina

rješenja odgovarati interesima zemlje kandidatkinje, ovisi o stručnosti i sposobnosti

javne uprave u pregovorima s Europskom unijom. Kandidatkinje donose nacionalne

programe provođenja acquisa, a EU prati njihovo provođenje. Svi kriteriji, kao što su

npr. Kopenhaški kriteriji, veći dio uvjeta Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP-

a) postavljeni su tako da svakoj zemlji mogu samo koristiti. (Ott. 2003:5)

37

Cjelokupna pravna stečevina EU je za potrebe pregovora o pristupanju podijeljena u 35

tematskih poglavlja, koja se ujedno smatraju i poglavljima pregovora. (Tablica 2.)

Tablica 2. Poglavlja pregovora s Europskom unijom

1. Sloboda kretanja roba

2. Sloboda kretanja radnika

3. Pravo poslovnog nastana i sloboda pružanja usluga

4. Sloboda kretanja kapitala

5. Javne nabave

6. Pravo trgovačkih društava

7. Pravo intelektualnog vlasništva

8. Tržišno natjecanje

9. Financijske usluge

10. Informacijsko društvo i mediji 11. Poljoprivreda i ruralni razvitak

12. Sigurnost hrane, veterinarska i fitosanitarna politika

13. Ribarstvo

14. Prometna politika

15. Energetika

16. Porezi

17. Ekonomska i monetarna politika

18. Statistika

19. Socijalna politika i zapošljavanje

20. Poduzetništvo i industrijska politika

21. Trans-europske mreže

22. Regionalna politika i koordinacija strukturnih instrumenata

23. Pravosuđe i temeljna ljudska prava

24. Pravda, sloboda i sigurnost

25. Znanost i istraživanje

26. Obrazovanje i kultura

27. Okoliš

28. Zaštita potrošača i zdravlja

29. Carinska unija

30. Vanjski odnosi

31. Vanjska, sigurnosna i obrambena politika

32. Financijski nadzor

33. Financijske i proračunske odredbe

34. Institucije

35. Ostala pitanja

Izvor: izrada studentice prema www.dw.de, 2014

38

U tablici su prikazana pregovaračka poglavlja. Država kandidatkinja ne pregovara o

pravnoj stečevini EU, nego o uvjetima i rokovima njezina prenošenja u nacionalno

zakonodavstvo te načinu primjene.

3.2. Kronologija odnosa vezanih uz pristupne pregovore između Hrvatske i

Europske unije

Suradnja između Europske unije i Hrvatske seže u rane devedesete, kada je Europska

unija priznala Republiku Hrvatsku kao neovisnu i suverenu državu. No, prava suradnja,

na višoj razini započela je tek nakon 2000. godine. Nakon 29. listopada 2001. godine

intenzivno se radilo na procesu približavanja Hrvatske Europskoj uniji. Tako je 29.

listopada 2001. godine potpisan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju te Privremeni

sporazum te je usvojena zajednička izjava Republike Hrvatske i Europske unije o

političkom dijalogu. Privremeni sporazum stupio je na snagu 1. ožujka 2002. godine a

18. prosinca 2002. godine Hrvatski sabor donio je rezoluciju o pristupanju Republike

Hrvatske Europskoj uniji.(www.mvep.hr, 2006)

U 2003. godini, točnije 14. travnja, Vijeće Europske unije donijelo je odluku o

pokretanju postupka predviđenog člankom 49. Ugovora o Europskoj uniji i pozvalo

Komisiju da izradi mišljenje o zahtjevu Republike Hrvatske o članstvu u Europskoj

uniji. Europska komisija je 10. srpnja uručila upitnik Republici Hrvatskoj te je

Republika Hrvatska tri mjeseca kasnije uručila Europskoj komisiji odgovore na upitnik.

Europski parlament dao je pozitivnu preporuku Vijeću Europske 1. travnja 2004. godine

unije o zahtjevu Republike Hrvatske za članstvom u Europskoj uniji a istog mjeseca

Europska komisija je donijela pozitivno mišljenje o zahtjevu Republike Hrvatske za

članstvo u Europskoj uniji.

Europsko vijeće je 17. i 18. lipnja 2004. godine donijelo odluku o sazivanju bilateralne

međuvladine konferencije početkom 2005. godine radi početka pristupnih pregovora s

Repubilkom Hrvatskom i Hrvatskoj je dodijeljen status kandidata za članstvo u EU.

Europska komisija je u rujnu iste godine usvojila Pretpristupnu strategiju za Republiku

Hrvatsku, a u prosincu je Europsko vijeće odredilo da se 16. ožujka 2005. godine uzme

kao datum početka pristupnih pregovora s Republikom Hrvatskom, uz uvjet pune

39

suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju te zatražilo od

Europske komisije da pripremi pregovarački okvir. (www.mvep.hr, 2006)

Hrvatski sabor je 15. siječnja 2005. godine usvojio izjavu Sabora i Vlade RH o

zajedničkom djelovanju u procesu pregovora za članstvo u EU. Donesena je deklaracija

o temeljnim načelima pregovora za punopravno članstvo RH u EU i odluka o osnivanju

Nacionalnog odbora. Početkom veljače iste godine je stupio na snagu Sporazum o

stabilizaciji i pridruživanju a idućeg mjeseca je održan prvi sastanak zajedničkog

Parlamentarnog odbora između izaslanstva Hrvatskoga sabora i Europskoga parlamenta.

Vijeće EU je u ožujku usvojilo pregovarački okvir za pregovore s Republikom

Hrvatskom, ali nije postiglo suglasnost o otvaranju pristupnih pregovora. U travnju

2005. godine Vlada Republike Hrvatske je donijela Odluku o uspostavljanju strukture

za pregovore o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Tako je 26. travnja

održan prvi sastanak Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje između RH i EU. Vijeće

ministara je u listopadu 2005. godine temeljem suglasnosti o punoj suradnji s

Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju donijelo odluku o početku

pregovora te je istog mjeseca održana i bilateralna međunarodna konferencija na kojoj

su otvoreni pregovori o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji.

Godinu dana nakon toga Vijeće ministara je usvojilo "Pristupno partnerstvo za RH" te

ga je u 2008. godini i prihvatilo. (www.mvep.hr, 2006)

Godinu 2009. obilježilo je odgađanje pregovora zbog spora oko Piranskog zaljeva sa

Slovenijom. U rujnu su se nastavili pregovori jer je Slovenija pristala na kraj blokade

hrvatskih pristupnih pregovora, a 2010. godine tri su posljednja poglavlja otvorena

(Vanjska i sigurnosna politika, Pravosuđe i temeljna prava, Tržišno natjecanje).

(www.mvep.hr, 2006)

Hrvatska je postala 28. država članica Europske unije 1. srpnja 2013. godine. Svoj je

zahtjev za članstvo u EU-u podnijela 2003. godine, a početkom 2004. godine Europska

komisija izdala je preporuku kojom joj je odobren status službene kandidatkinje. Status

države kandidatkinje Hrvatskoj je dodijelilo Europsko vijeće sredinom 2004. godine.

Pregovori o ulasku trebali su započeti u ožujku 2005. godine, no započeli su u listopadu

40

iste godine usporedno s postupkom analize usklađenosti. Hrvatska je završila pristupne

pregovore 30. srpnja 2011. godine te je 9. prosinca 2011. godine potpisala Ugovor o

pristupanju kako bi postala 28. članica. Referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj

uniji održan je 22. siječnja 2012. godine i na njemu se 66% glasača izjasnilo u korist

pristupanja. (www.entereurope.hr, 2014)

Suradnja između Europske unije i Hrvatske seže u rane devedesete. Europska unija je

tada priznala Republiku Hrvatsku kao neovisnu i suverenu državu. No, prava suradnja,

na višoj razini započela je tek nakon 2000. godine. Nakon 2001. godine intenzivno se

radilo na procesu približavanja Hrvatske Europskoj uniji. Iznesena detaljna kronologija

procesa pristupanja prikazuje brzinu kojom se taj proces odvijao te efikasnost istog.

3.2.1. Temeljne značajke pristupnih pregovora

Pristupni pregovori su pregovori o uvjetima pod kojima država kandidatkinja pristupa

Europskoj uniji, a koji se nakon njihovog završetka utvrđuju međunarodnim ugovorom

između država članica Unije i države kandidatkinje tj. Ugovorom o pristupanju.

Tijekom pregovora, pregovaračka stajališta Europske unije u ime država članica zastupa

presjedatelj Vijeća Europske unije. Na strani države kandidatkinje pregovore o

pristupanju vodi posebno izaslanstvo za pregovore sastavljeno od voditelja izaslanstva,

(na visokoj političkoj razini, najčešće ministarskoj), glavnog pregovarača i

pregovaračke skupine. Pristupni pregovori vode se u sklopu bilateralne međuvladine

konferencije na kojoj sudjeluju predstavnici država članica Europske unije i

predstavnici države kandidatkinje. Na konferenciji sudjeluju i predstavnici Europske

komisije. Sjednice međuvladine konferencije o pristupanju održavaju se na razini

voditelja izaslanstva za pregovore, uobičajeno ministra vanjskih poslova i na razini

zamjenika voditelja izaslanstva, odnosno glavnog pregovarača. (www.mvep.hr, 2006)

Kada međunarodna konferencija zasjeda na razini zamjenika izaslanstva, države članice

Europske unije predstavljaju njihovi stalni predstavnici, a državu kandidatkinju glavni

pregovarač. Sjednice međuvladine konferencije na razini voditelja izaslanstva održavaju

se jednom za vrijeme trajanja svakog Presjedništva EU, tj. dva puta godišnje a na razini

41

zamjenika u razdoblju između ovih sjednica, sukladno dogovoru. Pristupanje Europskoj

uniji uvjetovano je prihvaćanjem svih prava i obveza na kojima se zasniva Europska

unija i njezin institucionalni okvir, obuhvaćenih pod pojmom pravne stečevine

Europske Unije. (www.mvep.hr, 2006)

Pravna stečevina podijeljena je na 35 temeljnih poglavlja koja se ujedno smatraju

poglavljima pregovora. Država kandidatkinja može u pregovorima o poglavljima

zatražiti prijelazna razdoblja. Prijalazna razdoblja su dodatna vremenska razdoblja za

usklađivanje nacionalnog zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije.

Zatražena razdoblja moraju biti vremenski i sadržajno ograničena. U iznimno rijetkim

slučajevima državama kandidatkinjama bila su odobrena izuzeća kao trajna odstupanja

od primjene pravne stečevine na određenom području. (www.mvep.hr, 2006)

Pristupni pregovori su su pregovori o uvjetima pod kojima država kandidatkinja

pristupa Europskoj uniji a vode se u sklopu bilateralne međuvladine konferencije na

kojoj sudjeluju predstavnici država članica Europske unije i predstavnici države

kandidatkinje. Pregovora se o načinu usvajanja pravne stečevine a država kandidatkinja

može u pregovorima zatražiti prijelazna razdoblja.

3.2.2. Analitički pregledi usklađenosti zakonodavstva Republike Hrvatske i

Europske unije

Nakon otvaranja pregovora slijedi faza analitičkog pregleda i ocjene usklađenosti

nacionalnog zakonodavstva države kandidatkinje s pravnom stečevinom Europske

unije, screening. U screeningu na strani Europske unije sudjeluju predstavnici Europske

komisije, a iz države kandidatkinje članovi radnih skupina za pripremu pregovora po

pojedinim poglavljima pregovora i predstavnici tijela državne uprave. Postupak

screeninga provodi se za svako poglavlje pregovora zasebno, a cjelokupan postupak

screeninga traje uobičajeno oko godinu dana. Temeljna je svrha screnninga utvrditi

postojeće razlike u svakom poglavlju pregovora između zakonodavstva države

kandidatkinje i pravne stečevine Europske unije. Na temelju analize, od države

42

kandidatkinje se očekuje da pokaže hoće li moći u cjelosti prihvatiti pravnu stečevinu

EU u pojedinom poglavlju pregovora te uskladiti uočene razlike u zakonodavstvu ili

ima namjeru zatražiti odgovarajuća prijelazna razdoblja za potpuno usklađivanje i

provedbu. (www.mvep.hr, 2006)

Screening pruža podlogu državi kandidatkinji za izradu pregovaračkih stajališta i

definiranje eventualnih zahtjeva za prijelazna razdoblja u pojedinom poglavlju

pregovora. S druge strane, screening omogućuje Europskoj komisiji i državama

članicama da procijene razine spremnosti države kandidatkinje za otvaranje sadržajnih

pregovora u pojedinom poglavlju pregovora. Izvješća o rezultatima screeninga za svako

poglavlje pregovora, koja se upućuju državama članicama i kandidatkinji, izrađuje

Europska komisija u konzultacijama s državom kandidatkinjom. Europska komisija u

njima daje svoju ocjenu spremnosti države kandidatkinje za prihvaćanje i provedbu

pravne stečevine, kao i preporuku za otvaranje sadržajnih pregovora o pojedinom

poglavlju pregovora. Ukoliko procjeni da država kandidatkinja nije spremna za

otvaranje pregovora o pojedinom poglavlju, Europska komisija neće preporučiti

otvaranje sadržajnih pregovora, već će predložiti da prije otvaranja pregovora u tom

poglavlju budu ispunjeni određeni minimalni preduvjeti (eng. bench-marks). Spomenuta

mjerila podrazumijevaju određene uvjete poput npr. usvajanja određenog zakona,

osnivanja određenog tijela ili ostvarivanja rezultata u provođenju određene politike.

Odluku o otvaranju pregovora u pojedinom poglavlju, ovisno o ocjeni spremnosti

države kandidatkinje, donose države članice u okviru Vijeća Europske unije.

Otvaranjem pregovora po pojedinom poglavlju započinje sadržajna faza pregovora

tijekom koje se pregovara o uvjetima pod kojim će država kandidatkinja prihvatiti,

primijeniti i provesti pravnu stečevinu Europske unije u tom poglavlju, uključujući

prijelazna razdoblja koja je eventualno zatražila država kandidatkinja. (www.mvep.hr,

2006)

Sadržajni pregovori vode se na temelju pregovaračkih stajališta Europske unije i države

kandidatkinje, koja se pripremaju za svako pojedino poglavlje pregovora slijedom

rezultata screeninga. Pregovaračko stajalište prvo predstavlja država kandidatkinja i u

43

njemu naznačuje na koji način namjerava preuzeti i provoditi pravnu stečevinu

Europske unije u pojedinom poglavlju, uz opis svoje administrativne sposobnosti.

Zajedničko stajalište Europske unije, kojim se otvaraju pregovori o pojedinom

poglavlju, donosi Vijeće jednoglasnom odlukom a na temelju nacrta pregovaračkog

stajališta koje priprema i predlaže Europska komisija pritom uzimajući u obzir

pregovaračko stajalište države kandidatkinje. U svom zajedničkom stajalištu, Europska

unija određuje i preduvjete koje država kandidatkinja mora ispuniti prije privremenog

zatvaranja pojedinog poglavlja. (www.mvep.hr, 2006)

Preduvjeti se mogu odnositi na usklađenost zakonodavstva i rezultate u njegovoj

primjeni, odgovarajuću administrativnu ili pravosudnu sposobnost, i/ili ispunjavanje

obveza iz Sporazuma o pridruživanju. O pregovaračkim stajalištima EU i država

kandidatkinja raspravljaju i pregovaraju na sjednicama međuvladine konferencije. Uz

navedene konferencije usporedno se održavaju redovite konzultacije i razgovori na

stručnoj razini između predstavnika Europske komisije i države kandidatkinje radi

otklanjanja eventualnih problema. Danom pristupanja Uniji zakonodavstvo Hrvatske

mora biti usklađeno s pravnom stečevinom EU-a. Naposljetku, Hrvatska ima i obvezu

prevođenja cjelokupne pravne stečevine na hrvatski jezik kako bi svojim građanima

omogućila jezičnu ravnopravnost u pristupu europskom zakonodavstvu. (www.mvep.hr,

2006)

Screening pruža podlogu državi kandidatkinji za izradu pregovaračkih stajališta i

definiranje eventualnih zahtjeva za prijelazna razdoblja u pojedinom poglavlju

pregovora. Danom pristupanja Europskoj uniji, 1. srpnja 2013. godine, screening mora

biti izvršen odnosno zakonodavstvo Hrvatske mora biti usklađeno s pravnom

stečevinom Europske unije. S druge strane, screening omogućuje Europskoj komisiji i

državama članicama procijenu razine spremnosti države kandidatkinje za otvaranje

sadržajnih pregovora u pojedinom poglavlju pregovora.

44

Grafikon 1. Broj usklađenih zakona s pravnom stečevinom Europske unije u razdoblju

od 2003. godine do 2013. godine

Izvor: www.sabor.hr, 2013

Grafikon nam pruža uvid u broj usklađenih zakona s pravnom stečevinom Europske za

razdoblje od početka do kraja pregovaračkog procesa. Prikazuje kako su se kretale

brojke usklađenih zakona iz godine u godinu, ne bi li se samim ulaskom u Europsku

uniju zakoni potpuno uskladili. U 2008. godini te u 2013. Godini broj usklađenih

zakona je najviši dok se najniže brojke ostvaruju 2005. i 2006. godini. Danom

pristupanja Uniji zakonodavstvo Hrvatske mora biti usklađeno s pravnom stečevinom

EU-a. Naposljetku, Hrvatska ima i obvezu prevođenja cjelokupne pravne stečevine na

hrvatski jezik kako bi svojim građanima omogućila jezičnu ravnopravnost u pristupu

europskom zakonodavstvu.

Pregovori o članstvu u Europskoj uniji podijeljeni su u nekoliko faza koje su prethodno

navedene i fokusiraju se na uvjete preuzimanja pravne stečevine.

45

3.2.3. Tijek pristupnih pregovora i njegovi glavni sudionici

Nakon screeninga izrađuju se pregovaračka stajališta te se vrši izrada zajedničkog

stajališa EU. Pregovaračka stajališta usvaja vlada Republike Hrvatske. Nakon usvajanja

slijede pregovori u onoliko krugova koliko je potrebno. Sporazum je idući korak prema

privremenom zatvaranju pregovaračkih poglavlja. Nakon zatvaranja poglavlja odnosno

usvajanja pravne stečevine država kandidatkinja postaje državom članicom Europske

unije.

Tijek pristupnih pregovora prikazan je na slici 2.

Slika 2. Tijek pristupnih pregovora

Izvor: www.delhrv.hr, 2011

Nakon postizanja dogovora između Europske unije i države kandidatkinje o pojedinom

poglavlju pregovora, uz ispunjenost preduvjeta za njegovo zatvaranje, ono se smatra

privremeno zatvorenim. Formalnu odluku o tome donosi međuvladina konferencija na

ministarskoj razini. Sve do sklapanja Ugovora o pristupanju ukoliko se u tom poglavlju

pravne stečevine donesu bitno novi propisi ili ako država kandidatkinja ne ispuni

preduvjete i obveze koje je preuzela za to poglavlje pregovora, postoji mogućnost

46

njegova ponovnog otvaranja. Kada se pregovori privremeno zatvore u svim

poglavljima, Europsko vijeće u svojim zaključcima uobičajeno obilježava dovršetak

pregovora s državom kandidatkinjom. Rezultati pregovora zatim se ugrađuju u odredbe

nacrta Ugovora o pristupanju. U izradi Ugovora o pristupanju sudjeluju predstavnici

država članica i institucija Europske unije te predstavnici države kandidatkinje.

(www.mvep.hr)

Nakon postizanja dogovora između Europske unije i države kandidatkinje o tekstu

nacrta Ugovora o pristupanju, on se upućuje u odgovarajući postupak u institucijama i

državama članicama Europske unije te u državi kandidatkinji. Na temelju nacrta

Ugovora, a prije njegova potpisivanja, Europska komisija mora donijeti konačno

mišljenje o zahtjevu za članstvo države kandidatkinje, Europski parlament dati

suglasnost, a Vijeće na kraju donijeti jednoglasnu odluku o prihvaćanju države članice i

njezina zahtjeva za članstvo. Država kandidatkinja od tada se smatra državom

pristupnicom. Ugovor potpisuju najviši dužnosnici država članica Europske unije i

države pristupnice te se on upućuje u postupak potvrđivanja (ratifikacije) sukladno

ustavnim odredbama svake od država potpisnica. Nakon potpisivanja Ugovora o

pristupanju, država kandidatkinja počinje sudjelovati u radu tijela Vijeća Europske unije

i Europskog parlamenta kao aktivni promatrač. (www.mvep.hr)

Kako bi Ugovor o pristupanju stupio na snagu, trebaju ga potvrditi (ratificirati)

parlament država članica i države kandidatkinje. Prije potvrđivanja Ugovora o

pristupanju, većina država pristupnica provodi referendum na kojem građani donose

konačnu odluku o ulasku države u članstvo Europske unije.

Stupanjem na snagu Ugovora o pristupanju (uobičajeno na utvrđeni datum, pod uvjetom

da je završen proces ratifikacije), država pristupnica postaje članica Europske unije.

Vlada Republike Hrvatske uspostavila je strukturu za vođenje pregovora i sklapanje

Ugovora o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji te odredila sastav i djelokrug tijela koja

čine njezin sastavni dio. Državno izaslanstvo Republike Hrvatske za pregovore o

pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji i Pregovaračka skupina za vođenje

pregovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Državno izaslanstvo

vodilo je neposredne političke razgovore i pregovore s državama članicama i

47

institucijama Europske unije. Pregovaračaka skupina je bila zadužena za stručnu i

tehničku razinu pregovora s institucijama Europske unije i državama članicama

Europske unije u svim poglavljima pregovora. (www.mvep.hr)

U Banskim dvorima je 17. listopada 2005. godine održan prvi sastanak Državnog

izaslanstva Republike Hrvatske za pregovore o pristupanju i Pregovaračke skupine za

pregovore o pristupanju. Tom prilikom javnosti su predstavljeni članovi Državnog

izaslanstva i Pregovaračke skupine. Koordinacija za pregovore o pristupanju Republike

Hrvatske Europskoj uniji, kao međuresorno radno tijelo Vlade Republike Hrvatske koje

raspravljala je o svim pitanjima u vezi s pregovorima o pristupanju. Radne skupine za

pripremu pregovora po pojedinim poglavljima pregovora, koje su sudjelovale u

analitičkom pregledu i ocjeni usklađenosti zakonodavstva Republike Hrvatske s

pravnom stečevinom Europske unije (screening) te u izradi nacrta prijedloga

pregovaračkih stajališta. Ured glavnog pregovarača pružao je stručnu, tehničku i

administrativnu pomoć glavnom pregovaraču. Tajništvo pregovaračke skupine, koje je

pružalo stručnu, tehničku i administrativnu pomoć Državnom izaslanstvu,

Pregovaračkoj skupini i radnim skupinama za pripremu pregovora po pojedinim

poglavljima pregovora.

Kao voditeljicu Državnog izaslanstva ondašnja Vlada RH je izabrala mr. sc. Kolindu

Grabar Kitarović, ministricu vanjskih poslova i europskih integracija, a za zamjenika

voditeljice izaslanstva i glavnog pregovarača bio je izabran veleposlanik Vladimir

Drobnjak. (www.mvep.hr)

Važno je napomenuti da u procesu pregovaranja upravo vođa pregovaračke grupe, a tu

je ulogu za Hrvatsku uspješno odigrao Vladimir Drobnjak, donosi autoritet potreban za

donošenje odluka, dok ekonomist donosi znanje o financijskim i tržišnim aspektima,

inžinjeri znanje o tehnologiji i o njenim alternativama, a pravnici osjećaj za rizik i

sposobnost pismenog uobličavanja onoga što je dogovoreno. (Vukmir, 2001:50)

Stručnjaci raznih specijalnosti mogu biti pridodani pregovaračkoj grupi kao pomoćno

osoblje. Sastav grupe veoma je važan, jer tek zastupljenost svih bitnih specijalnosti daje

grupi onu ravnotežu i stručnost koja joj je potrebna za uspješno okončanje pregovora.

48

Pregovaračka skupina i glavni pregovarač savjetuju se s Vladom i širom javnošću,

poduzetnicima, sindikatima, civilnim društvom, regionalnim skupinama i

predstavnicima različitih društvenih interesnih skupina prije nego počnu raditi na nacrtu

nacionalnog stajališta demonstrirajući sposobnost svoje zemlje da zadovolji kriterije za

ulazak u EU. (www.mvep.hr)

Hrvatski pregovorački tim, na čelu s Vladimirom Drobnjakom je formiran upravo kako

je navedeno. Najveći broj članova pregovaračkog tima dolazio je iz hrvatske državne

uprave i iz akademske zajednice te poslovnih krugova. Njegova raznolikost bila je odraz

složenosti pregovora u kojima niti jedno prodručje nije smijelo ostati zaobiđeno. Jezgru

hrvatskog pregovaračkog tima činili su mladi stručnjaci školovani na najboljim

europskim sveučilištima i veterani koji su sudjelovali u izgradnji hrvatske državne

uprave i demokracije.

Proces pregovaranja zahtjeva određeni vid kontrole. Zbog toga je Hrvatski sabor

osnovao Nacionalni odbor kao radno tijelo Hrvatskog sabora za praćenje pristupnih

pregovora Republike Hrvatske Europskoj uniji. Uloga je Nacionalnog odbora praćenje

tijeka pristupnih pregovora, te davanje smjernica i mišljenja o pregovaračkim

stajalištima Republike Hrvatske. Osim zastupnika Hrvatskog sabora iz redova

oporbenih i vladajućih stranka, u Nacionalnom odboru sudjeluju i predstavnik Ureda

predsjednika Republike Hrvatske, predstavnik akademske zajednice, predstavnik udruge

poslodavaca i predstavnik sindikata. Predsjednik Nacionalnog odbora bira se iz redova

oporbenih stranaka, a podpredsjednik iz reda vladajuće stranke ili vladajuće koalicije u

Hrvatskom saboru. (www.mvep.hr)

Najveći dio posla u procesu pristupa i prijelaznim razdobljima obavljalo je Državno

izaslanstvo za pregovore s EU, hrvatski pregovarački tim. Upravo se u tranzicijskim

razdobljima pokazalo koliko je pregovarački tim bio vješt i dorastao zadatku. Glavni

pregovarač razradio je taktiku i uskladio rad izaslanstva. Pregovaračko izaslanstvo na

međuvladinim konferencijama koje se je održavalo na rubovima sastanka Vijeća EU,

vodila je Kolinda Grabar Kitarović. Izaslanstvo je činilo još 13 pregovarača i 35

voditelja radnih skupina (koliko je i poglavlja acquisa). Pojedini pregovarači zastupali

su više poglavlja zajedno i jedino su oni bili zaduženi za službeni dio pregovora.

49

“Pozadinski posao” obavljali su stručni timovi sastavljeni od oko tisuću stručnjaka

različitih profila, a zadaća im je bila pripremiti sva ključna stajališta, dokumentaciju i

obrazloženja za pojedina poglavlja. Te materijale, kao službena stajališta, prikazivala je

sama Vlada, a konsenzusom ih je potvrđivao parlament. Tek nakon toga su bila

prezentirana u pregovorima s političkim tijelima EU i državama članicama. Tijekom

pregovora usporedno su tekla tri procesa. Radilo se o konkretnim zakonima koje treba

prihvatiti, provedbi tih zakona u praksi te institucijama koje su za to bile zadužene.

Hrvatska je prva država koja je pregovarala s EU-om prema novim pravilima, uz tzv.

benchmarks ili odrednice u postupku. One su pokazivale treba li prije početka ili

završetka poglavlja prihvatiti neki zakon ili ustrojiti novu instituciju za njegovu

provedbu. Na taj način Europska unija je željela osigurati da se doneseni zakoni doista i

provode, što je ubrzalo unutarnje reforme društva i pomoglo Hrvatskoj da iz pregovora

izađe mnogo spremnija za oštru tržišnu utakmicu koja ju čeka na tržištu od gotovo 500

milijuna ljudi. (www.mvep.hr)

Iako se Republika Hrvatska solidno pripremala za članstvo u Eurupskoj uniji i njezine

članice imale su pozitivan stav prema članstvu, pregovori su bili usporeni unutranjim

previranjima EU-a i institucionalnom krizom izazvanom irskim referendumom o

Lisabonskom ugovoru. Preostale dvije prepreke prema punopravnom članstvu

Hrvatskoj u Europskoj uniji predstavljala je blokada zbog graničnog spora sa

Slovenijom (posebno tijekom 2009. godine) i nepovoljne ocjene haških tužitelja o

pitanju suradnje s Haškim sudom. Prvotni je cilj za pridruživanje Hrvatskoj bila 2007.

godina ali bi se onda pregovori morali odvijati rekordno brzo. Bez obzira na brz

napredak, ulazak Hrvatske bio je usporen i to je rezultiralo nepovoljnim stavovima

hrvatskih građana EU iako su sve političke stranke isticale kako je članstvo u EU

temeljni strateški cilj za Hrvatsku. (www.mvep.hr)

Tijekom pregovora o pojedinim poglavljima došlo je do pojave izvjesnih problema kao

npr. slobodna kupovina zemljišta od stranaca, što je bila vrlo osjetljiva tema u RH,

posebno u Istri koja je poznata po napetim povijesnim odnosima s Talijanima. Od

ukupno 33 poglavlja o kojima se pregovaralo, RH je uspjela otvoriti sva poglavlja i

zatvoriti njih dvadeset i dva do 30. lipnja 2010. godine. U nekoliko tih poglavlja bilo je

50

potrebno uložiti dodatne napore za prilagodbu pravnoj stečevini EU-a. Značajni napori

bili su potrebni za poglavlja tržišnog natjecanja, poljoprivrede i ruralnog razvoja,

regionalnog razvoja i koordinacije strukturalnih instrumenata, pravosuđa i temeljnih

prava te pravde, slobode i sigurnosti. U međuvremenu je započelo sastavljanje

pristupnog ugovora, koji su ratificirale sve zemlje članice i hrvatski građani na

referendumu prije pridruživanja Uniji. (www.mvep.hr)

Sudionici pristupnih pregovora moraju biti osobe dorasle zadatku koji je stavljen pred

njih. Tijek pristupnih pregovora mora se odvijati predviđenim tijekom odnosno bez

prekida. Znanje koje su posjedovali članovi pregovaračkog tima bio je čimbenik koji je

odredio pregovore i budućnost Republike Hrvatske.

51

3.2.4. Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji

Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji je međunarodni ugovor

između država članica Europske unije i Republike Hrvatske čije je sklapanje i stupanje

na snagu pravna pretpostavka za ostvarivanje članstva u Europskoj uniji i Europskoj

zajednici za atomsku energiju. Ugovorom o pristupanju utvrđuje se da Republika

Hrvatska, po njegovom stupanju na snagu, postaje stranka Ugovora o Europskoj uniji,

Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za

atomsku energiju. Utvrđuju se uvjeti za primanje u članstvo Republike Hrvatske i

prilagodbe izvornih ugovora koje su potrebne radi tog primanja u članstvo. Tekst

Ugovora o pristupanju sastoji se od osnovnog teksta, koji se sastoji od četiri članka, te

teksta Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o

Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju

Europske zajednice za atomsku energiju, s prilozima i njihovim dodacima. Akt o

pristupanju, sukladno rezultatima pregovora, utvrđuje uvjete pristupanja Republike

Hrvatske Europskoj uniji te s time u vezi sadrži potrebne prilagodbe izvornih ugovora i

relevantnog sekundarnog zakonodavstva Europske unije. Akt o pristupanju je imao 55

članaka, 9 priloga, dva dodatka prilozima (popis postojećih mjera potpora i popis

lijekova) te jedan protokol (o određenim aranžmanima u vezi s Kyotskim protokolom

uz Okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime). Uz Akt o pristupanju

također su bili priloženi službeni prijevodi izvornih ugovora na hrvatski jezik, koji je

postao službeni jezik Europske unije. Prilikom potpisivanja Ugovora o pristupanju

Hrvatska i države članice Europske unije potpisali su i Završni akt, koji je bio politički i

zaključni dokument Međuvladine konferencije o pristupanju. U Završnom aktu

naznačili su se tekstovi koji su bili sastavljeni i usvojeni na Međuvladinoj konferenciji

(Ugovor o pristupanju i Akt o pristupanju). Upućeno je na tekstove koji su se prilažili

Aktu o pristupanju, te su se primile na znanje dane izjave povezane s provedbom

Ugovora o pristupanju, kao i razmjena pisama između Europske unije i Hrvatske o

postupku obavještavanja i savjetovanja za donošenje određenih odluka i drugih mjera, u

razdoblju do datuma pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji.

Prema odredbama Ugovora o pristupanju, kao datum njegovog stupanja na snagu je bio

utvrđen 1. srpnja 2013. godine, pod uvjetom da ga sve države članice Europske unije i

52

Republika Hrvatska morale ratificirati u skladu sa svojim ustavnim odredbama, a svoje

ispravke ratifikaciji položiti kod Vlade Talijanske Republike do 30. lipnja 2013. godine,

što je i ostvareno. (www.mvep.hr, 2012)

Ugovor o pristupanju Repubilke Hrvatske Europskoj uniji je međunarodni ugovor

između država članica Europske unije i Republike Hrvatske. Njegovo sklapanje i

stupanje na snagu je pravna pretpostavka za ostvarivanje članstva u Europskoj uniji i

Europskoj zajednici za atomsku energiju. Datum njegova stupnja na snagu bio je 1.

srpnja 2013. godine.

53

4. ODNOSI REPUBLIKE HRVATSKE I EUROPSKE UNIJE

Hrvatska je kao i sve novostvorene Europske države uvijek pridavala velik značaj

"europskoj opciji". Zapadna Europa na izvjestan način je predstavljala, i još uvijek je

uzor, model za razvoj i suradnju, te efikasno rješavanje gospodarskih i političkih

pitanja. Hrvatska je za razliku od ostalih zemalja Srednje i Istočne Europe, odavno

otvorena prema Europskoj uniji. Kulturno, civilizacijski i prostorno oduvijek pripadala

Europi. Može se reći da je "atmosfera" za Europu bilo najviše izražena koncem

osamdesetih i devedesetih godina, kada je Europska unija bila simbolom prosperiteta i

blagostanja u punom smislu riječi. Ekonomski i politički aspekti integriranja bili su

predmetom rasprava u Hrvatskoj na svim razinama. Činjenica je, međutim, da sama

politička volja i nacionalni koncenzus u pogledu eventualnog članstva nisu bili dostatni

i nisu mogli nadomjestiti bitne ekonomske i političke pripreme za takvu vrstu promjene.

Pitanjima prilagodbi gospodarstva Hrvatske Europskoj uniji posvećena je velika pažnja,

što je dovelo do članstva u Europskoj uniji te je RH postala dio njene prošlosti,

sadašnjosi i budućnosti. (Samardžija, 1994:157)

Republika Hrvatska je davno prije stupanja u Europsku uniju bila otvorena prema toj

integraciji. Pitanjima prilagodbi hrvatskog gospodarstva Europskoj uniji bila je

posvećena velika pažnja što je u konačnici dovelo do članstva.

4.1. Uzajamni interesi Europske unije i Hrvatske

Geografski položaj te ekonomska, kulturna, povijesna, politička, geostrateška i

civilizacijska vezanost za europski prostor bili su i ostali glavni elementi kojima su se

mogli odrediti interesi za suradnju Hrvatske s Europskom unijom. Tradicija

dugogodišnjih veza sa Unijom i njezinim članicama, gospodarska struktura, prirodni

resursi te potencijal u radnoj snazi predstavljali su neke od pozitivnih preduvjeta za

jačanje veza i njihovu izgradnju na novim temeljima. Hrvatska se u devedesetima

nalazila na početku obnove i rekonstrukcije ratom razorenog gospodarstva i njezin

interes za povezivanje s EU je bio potpuno jasan. Unapređenje međusobne gospodarske

suradnje liberalizacijom tokova roba i usluga i stvaranje uvjeta za dotok stranog kapitala

54

bili su temeljni interesi RH pri pristupanju EU. Unija je u procesu obnove gospodarstva

Hrvatskoj pomogla otvaranjem tržišta, različitim oblicima neprivredne suradnje, te

konačno kapitalom i novim investicijama.

Struktura gospodarstva, koja je pretrpjela goleme gubitke, ali nije u potpunosti uništena,

predstavljala je temelj za suradnju s Europskom unijom u različitim sektorima koji su za

Uniju zanimljivi. Tu spadaju uslužne djelatnosti, turizam, pojedini sektori industrijske i

poljoprivredne proizvodnje. Osnovni je preduvjet za jače institucionalno povezivanje sa

Zapadnom Europom bio funkcioniranje mehanizma tržišnog gospodarstva i

demokratizacije društva. (Samardžija, 1994:159)

Unija je u procesu obnove gospodarstva Hrvatskoj pomogla na različite načine, npr.

otvaranjem tržišta, kapitalom, novim investicijama i ostalo. Stvorio se temelj za

suradnju s Europskom unijom u različitim sektorima koji su za Uniju zanimljivi.

4.2. Financijska omotnica i programi predpristupne pomoći Europske unije

Drugi važan dio pristupnih pregovora odnosio se na financijsku omotnicu koju država

kandidatkinja uspije osigurati tijekom pregovaračkog procesa i koja će joj stajati na

raspolaganju nakon stupanja u punopravno članstvo Europske unije. Na temelju datuma

pristupanja 1. srpnja 2013. godine pripremljen je financijski paket prema kojemu su

ukupno odobrena sredstva Europske unije za Republiku Hrvatsku u drugoj polovici

2013. godine iznosila 687,5 milijuna eura. Uplate Hrvatske u proračun EU u istome

razdoblju procijenjene su na 267,7 milijuna eura, što je Hrvatsku činilo neto

primateljicom proračunskih sredstava Unije, tj. državom koja iz proračuna Europske

unije više dobiva nego što u njega uplaćuje. Naime, za jedan uplaćeni euro Hrvatskoj je

na raspolaganju stajalo 2,57 eura.

Za Hrvatsku, kao i za ostale članice EU-a, su predviđena određena sredstva u

Višegodišnjem financijskom okviru Europske unije za razdoblje od 2014. godine do

2020. godine. O ukupnom obujmu i strukturi toga Višegodišnjeg financijskog okvira se

pregovaralo unutar EU-a. Iskustva država članica Europske unije pokazuju da su one,

od ulaska u članstvo 2004. godine, odnosno 2007. godine, bile neto primateljice

proračunskih sredstava Unije te se očekivalo će i Hrvatska također biti neto primateljica

proračunskih sredstava EU, što se u konačnici dogodilo. Europska unija je budućim

55

članicama omogućila i sredstva iz pretpristupnih fondova ne bi li im omogućila

ispunjavanje kriterija za članstvo, ali je i isto tako omogućila svim budućim članicama

da se osiguraju i nakon ulaska u integraciju omogućivši im pregovore oko financijske

omotnice koja će državi najbolje odogovarati.

Prema Financijskom paketu za pristupanje Republike Hrvatske Europskoj uniji,

izrađenom na temelju datuma pristupanja 1. srpnja 2013. godine, ukupno odobrena

sredstva Europske unije za Republiku Hrvatsku za drugu polovicu 2013. godine iznosila

su 687,5 milijuna eura. Najveći dio tog iznosa obuhvaćao je sredstva iz strukturnih

fondova i Kohezijskog fonda (449,4 milijuna eura) i Europskog fonda za ribarstvo (8,7

milijuna eura). Nadalje, u taj su iznos su uključena sredstva predviđena u okviru

privremenih instrumenata za nove države članice: riječ je o »schengenskom

instrumentu« za financiranje mjera na novim vanjskim granicama Europske unije,

odnosno za pripremu za provedbu schengenske pravne stečevine (40 milijuna eura),

»prijelaznom instrumentu« za jačanje administrativnih i pravosudnih sposobnosti (29

milijuna eura), te »instrumentu za jačanje novčanog toka« za poboljšanje neto

proračunske pozicije Republike Hrvatske u prvoj godini članstva (75 milijuna eura).

Tim se sredstvima mogu pribrojiti i sredstva za određene poljoprivredne mjere koja su

bila predviđena u proračunu Europske unije za 2013. godinu, a čije će se isplate početi

realizirati od 2014. godine (riječ je o potporama u sektoru vina, izravnim

plaćanjima,poljoprivrednicima, tzv. minskoj omotnici i nastavku korištenja programa

IPARD do kraja 2013. godine). (www.mvep.hr, 2012)

Ostala sredstva iz Financijskog paketa namijenjena su sudjelovanju Republike Hrvatske

u aktivnostima i programima u okviru različitih unutarnjih politika Europske unije.

Prema procjenama Europske komisije, ukupne procijenjene moguće isplate Republici

Hrvatskoj u drugoj polovici 2013. godine su iznosile 374,3 milijuna eura, dok je

dinamika isplata ostatka sredstava ovisila najvećim dijelom o apsorpcijskim

sposobnostima Hrvatske, pri čemu je krajnji rok isplate sredstava iz Kohezijskog fonda,

strukturnih fondova i Europskog fonda za ribarstvo 31. prosinca 2016. godine. Uplate

Republike Hrvatske u proračun Europske unije u drugoj polovici 2013. godine bile su

procijenjene u iznosu od 267,7 milijuna eura, što bi, uzimajući u obzir odnos tog

predviđenog iznosa i iznosa procijenjenih mogućih isplata Republici Hrvatskoj iz

56

proračuna Europske unije tijekom druge polovice 2013. godine, trebalo je osigurati da

Republika Hrvatska u navedenom razdoblju bude neto primateljicom sredstava iz

proračuna Europske unije. Od 2014. godine za Republiku Hrvatsku su, kao i za ostale

države članice Europske unije, predviđena odgovarajuća sredstva u okviru

Višegodišnjeg financijskog okvira Europske unije za razdoblje od 2014. godine do

2020. godine, o čijoj su se strukturi, sveukupnom obujmu, iznosima po pojedinačnim

proračunskim glavama te izvorima i metodologiji prikupljanja proračunskih sredstava,

vodile rasprave i pregovori unutar Europske unije. (www.mvep.hr, 2012)

Pretpristupna strategija za Republiku Hrvatsku bila je objavljena 2004. godine a njezini

glavni elementi bili su:

1. izrađivanje Komisijskih redovitih godišnjih izvješća o napretku Hrvatske u

procesu pristupanja ("progress report")

2. otvaranje pretpristupnih financijskih programa PHARE, ISPA i SAPARD

(kasnije zamijenjeni IPA-om)

3. uspostava Vijeća i odbora za stabilizaciju i pridruživanje i njegovih pododbora

kao tijela za praćenje primjene i provedbe SSP-a, ali i kao foruma za pitanja

vezana za proces usklađivanja zakonodavstva

4. donošenje okvirnog sporazuma kojim se u Republici Hrvatskoj omogućuje

sudjelovanje u programima Zajednice

Riječ je o sklopu pravnih, političkih i financijskih instrumenta kojima je cilj, uz

pregovore o pristupanju, usmjeravati i olakšavati proces sveobuhvatne prilagodbe

Republike Hrvatske zahtjevima članstva u Europskoj uniji. Upravo se mogućnost

uspostavljanja prvih institucionaliziranih odnosa Hrvatske i EU javila zahvaljujući

programu PHARE koji spada u pretpristupne programe pomoći. (Staničić, 2005:178)

Ukoliko se pogledaju ulaganja ovisno o stupnju pridruženosti pojedine države

Europskoj uniji, tada se vrlo zorno dolazi do toga što u gospodarskom smislu znači

približavanje Europskoj uniji. Između 1991. godine i 2003. godine, dakle tijekom

dvanaest godina, Hrvatska je primila 550 milijuna eura pomoći EU-a.

57

Predpristupnim fondovima SAPARD, PHARE i ISPA, Hrvatskoj je kao državi

kandidatkinji u razdoblju od dvije godine, tijekom 2005. godine i 2006. godine stavljeno

na raspolaganje 245 milijuna eura. Usporedbe radi, iznosi koje su dobivale nove države

članice EU-a bili su višestruko veći. Slovačka, koja bi se po broju stanovnika (5,4

milijuna stanovnika) mogla usporediti s Hrvatskom, primila je od 2004. godine do 2006.

godine iz Kohezijskih fondova EU-a oko 1,6 milijardi eura, Latvija (2,4 milijuna

stanovnika) oko 1,14 milijardi eura ili primjerice Litva (3,5 milijuna stanovnika) 1,4

milijarde eura. Što su države bliže Europskoj uniji, Unija im na raspolaganje stavlja sve

više novaca. (Beširević, 2005:24)

Nakon programa OBNOVA koji se odnosio na projekte obnove u ratom razorenim

područjima, uslijedio je program CARDS, od 2001. godine do 2004. godine,

namijenjen jačanju administrativnih kapaciteta, a raspoloživa sredstva iznosila su

260,00 milijuna eura. Oba programa bila su dostupna zemljama koje nemaju status

zemlje kandidatkinje za članstvo u Europskoj uniji. Nakon što je 18. lipnja 2004. godine

Republika Hrvatska stekla status zemlje kandidatkinje, postali su joj dostupni

pretpristupni programi prve generacije u ukupnom iznosu od 252,00 milijuna eura za

razdoblje od 2005. godine do 2006. godine. Godinu dana nakon, 2007. godine

zamjenjuje ih IPA program, u okviru kojega je u razdoblju od 2007. godine do 2012.

godine bilo predviđeno oko 910 milijuna eura za Hrvatsku, najviše za regionalni razvoj

te tranzicijsku pomoć i institucionalnu izgradnju. Europska komisija nadzire provedbu

tih programa, što je vrlo važno za provedbu projekata i ujedno prilagodbe za način

korištenja europskih strukturalnih ili kohezijskih sredstava, koji se mogu koristiti i

nakon ulaska u EU.

Program PHARE bio je usmjeren na projekte jačanja kapaciteta zemlje za članstvo u

Europskoj uniji, iz programa ISPA financirani su infrastrukturni projekti u području

prometa i zaštite okoliša, a program SAPARD koristio se za unaprjeđenje

poljoprivrednih gospodarstava i prerade poljoprivrednih proizvoda. Provedba prve

generacije pretpristupnih programa većinom je završena. U nadležnosti SAFU

(Središnja agencija za financiranje i ugovaranje) bio je dio programa CARDS koji je bio

namijenjen potencijalnim državama kandidatkinjama te pretpristupni programi PHARE

i ISPA. Cilj pretpristupnih programa nije bio samo pružanje pomoći nego ponajprije

58

uspostava potrebnih sustava za korištenje sredstava EU-a, učenje pravila i uspostava

novih propisa kako ne bi došlo do toga da nova država članica nije u mogućnosti nakon

pristupanja Uniji koristiti sredstva koja su za nju predviđena.

4.3. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju je između Hrvatske i EU potpisan 29. studenog

2001. godine i do ljeta 2002. godine ratificirale su ga Austrija, Danska i Irska.

Sporazumom se uređivao okvir i suradnja za postupno približavanje Hrvatske

Europskim strukturama. Odredbe sporazuma sadržavale su dogovore o suradnji i

međusobnim obvezama u političkom dijalogu, regionalnoj suradnji, slobodi kretanja

roba, kretanju radnika, pružanju usluga. Isto tako i o poslovnom nastanu, tekućim

plaćanjima i kretanju kapitala, usklađivanju i provedbi zakonodavstva i pravila tržišnog

natjecanja te suradnji na području pravosuđa i unutarnjih poslova, politici suradnje i

financijskoj suradnji. Tako je u trgovinskom dijelu Sporazuma dogovoren prijelazni

rok. Od tri odnosno šest godina, Hrvatska je trebala liberalizirati svoje tržište za

industrijske i poljoprivredne proizvode iz Europske unije. Naime, Europska unija je već

u studenome 2000. godine odlučila, uz određene iznimke, liberalizirati svoje tržište za

hrvatske proizvode.(Ott, 2003:26)

Osim odredbi o političkom dijalogu i regionalnoj suradnji, odredbe SSP-a uvelike se

podudaraju s odredbama sadržanima u Europskim ugovorima zemalja kandidatkinja. U

odredbama o regionalnoj suradnji predviđa se sklapanje mreže dvostranih ugovora sa

zemljama potpisnicama Sporazuma, ostalim zemljama obuhvaćenima procesom

stabilizacije i pridruživanja te zemljama kandidatkinjama za pristup Europskoj uniji.

Jasno se ističe da su ciljevi regionalnih odredbi uspostava političkog dijaloga, uspostava

područja slobodne trgovine u regiji u skladu s odredbama WTO-a, uzajamne koncesije

glede kretanja radnika, prava poslovnoga nastana, pružanja usluga, tekućih plaćanja i

kretanja kapitala te drugih politika koje se odnose na kretanje osoba, kao i suradnja u

pravosuđu, unutarnjim poslovima i ostalim područjima. Stvaranje bilo kakvih novih

državnih ili drugih struktura u regiji nije predviđeno niti se uopće spominje u

Sporazumu. U političkoj preambuli te u odgovarajućim dijelovima Sporazuma utvrđen

je izrazito jasan individualni karakter približavanja Hrvatske Europskoj uniji. Kao

59

temelj za prelazak iz statusa potencijalnog kandidata za članstvo u EU i daljnje

pregovore o punopravnom članstvu poslužila je tada individualna sposobnost Hrvatske

da ispunjava pravne, gospodarske i političke prilagodbe te njezina spremnost da

pridonosi regionalnoj suradnji i stabilonosti u jugoistočnoj Europi. (Ott, 2003:26)

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju smatrao se prvim službenim korakom u

približavanju Uniji. Sporazumom se uređivao okvir i suradnja za postupno približavanje

Hrvatske Europskim strukturama.

60

5. PREDNOSTI I IZAZOVI ČLANSTVA U EUROPSKOJ UNIJI

Stabilnost i kvaliteta života podjednako ovise o razvijenosti demokracije i učinkovitosti

vladavine prava, uspješnosti gospodarstva te o visokom stupnju osobne i državne

sigurnosti. Pristupnje Europskoj uniji znači ugrađivanje Hrvatske u sustav koji počiva u

svim navedenim vrijednostima. Europska unija je regionalna organizacija čije članice

ostvaruju određene zajedničke ciljeve, a pri tome poštuje zasebne identitete svojih

zemalja članica. Republika Hrvatska od članstva u Europskoj uniji ima višestruke

koristi. Korištenje prednosti Unutarnjeg tržišta i utjecaja EU-a u međunarodnim

odnosima, suradnja u razvojnim projektima, korištenje zaštite koju pruža obrambena i

sigurnosna politika Unije, korištenje aranžmana Unije u međunarodnoj trgovini, u

sklopu Sporazuma EU-a i svjetske trgovinske organizacije (WTO) te ravnopravno

sudjelovanje u radu tijela Unije i oblikovanju zajedničkih odluka i politika glavne su

koristi od članstva u EU.

S druge strane, članstvo u Europskoj uniji donosi određene obveze, odnosno izazove za

zemalje članice. Osnovne dužnosti članica EU-a, pa tako i Republike Hrvatske, su:

primjena pravnih propisa Unije, tj. pravne stečevine, aktivni doprinos ispunjavanju

ciljeva EU putem aktivnosti na razini država članica i Europske unije, uplaćivanje u

proračun EU određenog dijela prihoda od PDV-a koji se u toj državi primjenjuje te

izravnih doprinosa države članice. (Kandžija i Cvečić, 2010:9)

EU prolazi kroz turbulentno razdoblje i nastoji izaći iz krize jača i integriranija s

čvršćim pravilima odgovornosti i solidarnosti uz veće međusobno povjerenje. Tako

shvaćena Unija nije budućim državama članicama manje atraktivna. Hrvatska kao

relativno mala zemlja s manje od 1% ukupnog stanovništva EU-a traži svoju

perspektivu na Unutarnjem tržištu s više od 500 milijuna potrošača, prema kojem već

sada usmjerava više od 60% vanjskotrgovinske razmjene. Uspjeh članstva najviše ovisi

o spremnosti da se bolje iskoriste prilike i umanje poteškoće i opasnosti na svakom

pojedinom području suradnje. (www.delhrv.ec.europa.eu, 2012)

Pripreme za ulazak RH u Uniju trajale su dugo, no u javnosti se relativno malo, možda i

nedovoljno argumentirano i jednostavno, govorilo se o prednostima i izazovima

61

članstva. Nakon pristupanja na Hrvatskoj je i dalje da se mijenja i reformira. No, sada

na tome radi zajedno s ostalim državama članicama, u dijalogu unutar postupka

odlučivanja. Nadalje, doprinos Hrvatske je vrlo važan za oblikovanje budućih politika i

aktivnosti EU-a, a uloga akademske zajednice u tom je pogledu nezaobilazna. Kako bi

iz članstva Hrvatska izvukla ono najbolje i kako bi građanstvo EU-a koristila na najbolji

mogući način, svi dijelovi hrvatskoga društva trebali su preuzeti svoj dio odgovornosti i

raditi zajednički. Misli se pritom prvenstveno na Vladu i njezine institucije na državnoj,

regionalnoj i lokalnoj razini, ali i na druge institucije, akademsku zajednicu,

organizacije civilnog društva, gospodarstvo, sindikate i ostale. Ulaskom u članstvo

Europske unije ostvario se najvažniji vanjskopolitički cilj Republike Hrvatske nakon

osamostaljenja na kojem se intenzivno radilo dulje od desetljeća. Promjene što ih je

donijelo članstvo postupno su se prepoznavale na mnogim područjima, a ulaskom u EU

prerasle su u trajnu vrijednost. Kao rezultat višegodišnjeg usklađivanja s pravnom

stečevinom europsko zakonodavstvo postalo je hrvatsko unutarnje zakonodavstvo.

Uzajamno otvaranje tržišta za kretanje roba, usluga, radne snage i kapitala već je

donijelo vidljive promjene provedbom Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. .

(www.delhrv.ec.europa.eu, 2012)

Hrvatska je gospodarski integrirana u EU. Uoči referenduma o ulasku u EU postavilo se

pitanje koliko je Unija u koju ulazi Hrvatska drugačija od one u koju su se integrirale

zemlje prethodnog vala proširenja. Nesporno je da su gospodarski i ukupni razvojni

uvjeti u EU-u u vrijeme ulaska Hrvatske bili znatno drugačiji od onih koji su vladali u

vrijeme pristupanja zemalja Srednje i Istočne Europe. Unija je još uvijek u

turbulentnom razdoblju, a izlazak iz recesije i prevladavanje krize eurozone su

zajednički prioriteti Unije i njezinih članica. Unija je u 2012. godini prolazila kroz

razdoblje stagnacije, uz rast od 0,5% BDP-a. Nakon toga je počeo blagi rast, za koji je u

2013. godini dosegnuo oko 1,5% BDP-a. (www.delhrv.ec.europa.eu, 2012)

Za prevladavanje negativnih posljedica krize Unija je uspostavila stroža pravila

ekonomskog upravljanja utemeljena na jačem makroekonomskom i proračunskom

nadzoru država članica i njihovih strukturnih politika kako bi se izbjeglo ponavljanje

krize. Provodile su se brojne mjere koje se odnose na sve zemlje EU-a, ali je u prvom

62

planu nadzor zemalja eurozone, uz mogućnost sankcija za članice koje krše pravila.

Pooštrena su pravila proračunske discipline, snažnija su koordinacija i nadzor fiskalnih

politika i uvedene su nove procedure za upravljanje eurozonom. Ta stroža pravila su

uvedena već tijekom 2012. godine međuvladinim ugovorom za jaču ekonomsku Uniju.

Stoga nije bilo realno očekivati da će hrvatsko gospodarstvo u kratkom roku ostvariti

sve pozitivne sinergijske učinke članstva u EU-u, dinamičan gospodarski rast te

povećanje trgovine i priljeva kapitala u mjeri u kojoj su to postigle nove zemlje članice

iz posljednjeg vala proširenja. Razlog je, između ostalog, to što je i sadašnji vrlo spor

izlazak iz recesije u Hrvatskoj uvelike rezultat kašnjenja u provedbi strukturnih reformi.

Nakon negativnih stopa rasta u 2009. godini i 2010. godini, Europska komisija je

predviđala za Hrvatsku u 2012. godini blag rast BDP-a od 0,6%, koji je do 2013.

godine, kada je, po procjenama, Hrvatska trebala postati članicom EU-a, trebao

dosegnuti 1,2% BDP-a. Pozitivna gospodarska kretanja uvelike su ovisila o uspješnosti

nastavka strukturnih reformi, reformi pojedinih sektora i fiskalnoj konsolidaciji na čemu

je Hrvatska morala i mora još uvijek ustrajati. (www.delhrv.ec.europa.eu, 2012)

Ulaskom u EU Hrvatska je dobila mogućnost sudjelovati u sustavu odlučivanja EU-a

svojim glasom i stavom, odnosno biti ravnopravna u dijalogu i odlučivanju o ključnim

pitanjima koja se tiču i nje same. Prednost članstva svakako je bolje uređena i

organizirana javna uprava u službi građana, zakonodavstvo usklađeno s najvišim

europskim standardima, neovisno sudstvo i pravosuđe koje djeluje profesionalno i bez

utjecaja politike, smanjenje korupcije, veća sigurnost zemlje na vanjskom planu i niz

drugih pozitivnih promjena. Pritom se, ne gubeći svoj identitet, u pojedinim područjima

Hrvatska odriče dijela suverenosti, primjerice pri budućem ulasku u monetarnu uniju

(što će se dogoditi tek kada se za to steknu uvjeti, a najranije 2015. godine).

(www.delhrv.ec.europa.eu, 2012)

Sve to donosi znatne troškove usklađivanja, jačanja i izgradnje institucija, koji su

velikim dijelom pokriveni sredstvima iz programa pretpristupne pomoći EU-a.

Poslovnom sektoru ulazak u EU donosi mogućnost sudjelovanja na tržištu od 500

milijuna potrošača na kojem su ukinute barijere slobodnom kretanju roba, usluga, radne

snage i kapitala. Na njemu se međutim svaki poslovni subjekt mora izboriti za svoje

63

mjesto jačanjem konkurentnosti, koja znatno zaostaje za onom u razvijenim zemljama,

dakle podizanjem kvalitete svojih proizvoda i usluga. Odgovor na pitanje što je

Hrvatska dobila ulaskom u EU osobito je važan iz perspektive građana. Nakon

pristupanja EU-u oni su postali europski građani. To podrazumijeva pravo slobodnog

kretanja i prebivanja na teritoriju svih država članica bez posebnih odobrenja ili radnih

dozvola. Usto, mogu izravno utjecati na politiku EU-a glasovanjem i kandidiranjem na

izborima za Europski parlament putem Europske građanske inicijative i na druge

načine. Nadalje, članstvo omogućuje mobilnost odnosno mogućnost putovanja bez viza

i putovnica, mobilnost za mlade ljude zahvaljujući pristupu programima EU-a

(Comenius, Erasmus, TEMPUS, Leonardo da Vinci i drugi) te mogućnost zapošljavanja

u EU i viši životni standard. Prvih godina članstva moguća su međutim ograničenja u

pogledu mogućnosti zapošljavanja građana u nekim članicama EU-a. Naime u

prijelaznom razdoblju pojedine zemlje EU mogu zadržati obvezu izdavanja radnih

dozvola, ali takve restrikcije može uzvratno primijeniti i Hrvatska.

(www.delhrv.ec.europa.eu, 2012)

Potrošači imaju koristi od bolje zaštite svojih prava, jače kontrole kvalitete proizvoda te

većie mogućnosti pristupa informacijama o robama i uslugama na tržištu. Pri tome je

najvažnija kvaliteta i sigurnost hrane. Kako bi se ta prava mogla što bolje koristiti treba

i dalje raditi na informiranju građana o pravima potrošača, mogućnostima zaštite te

rješavanja eventualnih sporova. Građani, odnosno potrošači, najveći su dobitnici ulaska

u EU, a država je istodobno dobitnik i gubitnik. Ona dijelom plaća „razvojni“ trošak

izgradnje institucija i priprema provedenih radi integriranja u EU te zbog liberalizacije

trgovine gubi prihod od carina, ali umjesto toga dobiva mogućnost kandidiranja i

povlačenja znatnih sredstava iz fondova EU-a. Cijena većine prilagodbi već je plaćena,

ali neke koristi vidjet će se tek u godinama koje dolaze. Priljev sredstava iz fondova

EU-a često se navodi kao najveća prednost integriranja u EU, iako je Hrvatska, poput

drugih novih članica, najviše koristi imala od novog pristupa vođenju nacionalne

razvojne politike kojoj je cilj osigurati veću djelotvornost, učinkovitost i transparentnost

trošenja javnih investicijskih sredstava. Nadalje, ulaskom u EU stvorili su se uvjeti za

korištenje znatnih sredstava iz strukturnih i Kohezijskog fonda, koji višestruko

premašuju iznose iz pretpristupnih fondova. (www.delhrv.ec.europa.eu, 2012)

64

Sredstva strukturnih fondova i Kohezijskog fonda mogu postati osnovni izvor

financiranja javnih investicija u Hrvatskoj. Za prvih šest mjeseci članstva za Hrvatsku

je iz Kohezijskog i strukturnih fondova bilo predviđeno 687,5 milijuna eura iz

financijskog okvira EU-a (za razdoblje 2007. godine do 2013. godine). Korištenje

fondova EU-a podrazumijeva ispunjavanje niza uvjeta vezanih uz sposobnost korištenja

financijskih sredstava na pravilan i (za regionalni razvoj) djelotvoran način. Nadalje,

Hrvatska kao članica EU-a mora uplaćivati određeni iznos u proračun EU-a, pri čemu je

važno da iznos tih uplata bude manji od sredstava koja pristižu iz fondova. U prvoj

godini članstva Hrvatska je bila neto primateljica sredstava, što znači da su planirani

prihodi iz fondova veći od naših uplata u proračun EU-a. Zadržavanje takve pozicije u

narednim godinama prvenstveno ovisi o spremnosti zemlje za povlačenje sredstava iz

fondova. Kao članica EU-a Hrvatska sudjeluje u oblikovanju nadnacionalnog sustava

poljoprivredne politike, pa se teret subvencioniranja postupno prenosi na EU. Za

poljoprivrednike ulazak u EU je značio bolje organiziran poljoprivredni sustav, uz

znatno veća ukupna ulaganja, osobito u ruralni razvoj, što bi trebalo povećati

konkurentnost. (www.delhrv.ec.europa.eu, 2012)

Na europskoj listi specifičnih proizvoda našli su se već neki od autohtonih proizvoda iz

Hrvatske, poput opola, plavca, travarice, pelinkovca, samoborskog bermeta, zadarskog

maraschina i drugih. Ulaskom u EU Hrvatska je izgubila znatan dio autonomije u

vođenju poljoprivredne politike, ali je istodobno sudjelovala u kreiranju zajedničke

poljoprivredne politike i donošenju odluka te se zauzima za vlastite interese. Ako

određeni tradicionalni proizvodi ne ispunjavaju prehrambene standarde (sir, vrhnje,

proizvodi „kolinja“), neće se smijeti plasirati na jedinstveno tržište, ali će se i dalje moći

koristiti za osobnu upotrebu. Primjena zakonodavstva EU-a stoga ne bi trebala ugroziti

tradiciju i proizvodnju hrane malih hrvatskih proizvođača mliječnih i drugih proizvoda

ako ispunjavaju potrebne standarde plasmana i distribucije. Naprotiv, takve bi aktivnosti

trebale rezultirati boljom zaštitom potrošača i većim mogućnostima plasmana tih

proizvoda. Članstvo Hrvatske u EU-u donijelo je niz pomaka nabolje u području zaštite

okoliša zbog podizanja standarda, ali i uvođenja suvremene infrastrukture u sustavima

gospodarenja otpadom i vodama te zaštiti zraka. S druge pak strane, kao izazov članstva

65

u području zaštite okoliša postavljaju se visoki troškovi izgradnje javne infrastrukture i

drugih investicija. Za punu provedbu pravne stečevine EU-a trebat će u idućih desetak

godina uložiti oko 10 milijardi eura. Iako će velik dio troškova biti pokriven iz

strukturnih i Kohezijskog fonda EU-a, dio investicija financirat će se uz pomoć kredita,

izravnih inozemnih ulaganja i vlastitih sredstava. To u budućnosti može potaknuti rast

cijena komunalnih usluga na domaćem tržištu. To su tek neki primjeri prednosti i

izazova što ih članstvo u Europskoj uniji donosi Hrvatskoj. Prije donošenja dalekosežne

i za Hrvatsku iznimno važne odluke o ulasku u EU, sagledalo se cjelovitu sliku i

razmotrili su se, ne samo pozitivne učinci članstva nego i njihova ograničenja, odnosno

izazovi. Istodobno treba znati da Hrvatska kao relativno mala zemlja, s manje od 1%

stanovnika EU-a, mora biti otvorena prema susjedima i svijetu. Države članice EU-a

najvažniji su trgovinski partner Hrvatske. S njima ostvarujemo više od 60% vanjske

trgovine. (www.delhrv.ec.europa.eu, 2012)

Hrvatska je dakle već tada postigla visok stupanj gospodarske integracije s EU-om, a na

monetarnom je planu visoko „eurizirana” zemlja. Kompatibilnost s pravnom

stečevinom i standardima EU-a je pridonijela snažnijem sudjelovanju Hrvatske na

unutarnjem tržištu s oko 500 milijuna potrošača i dotoku investicija, a to je ujedno bitna

pretpostavka za održiv rast hrvatskoga gospodarstva. Usklađenost s pravnom

stečevinom i izgradnja institucija kompatibilnih sa sustavom EU-a nužnost je koja

svakako nosi velike troškove, no oni su velikim dijelom troškovi završetka gospodarske

tranzicije. Moguć je također bio scenarij postizanja pune kompatibilnosti sa sustavom

EU-a uz ostanak izvan te integracije u slučaju negativnog ishoda referenduma (primjer

je Norveška), ali u tom slučaju Hrvatskoj neće biti otvorena vrata europskih fondova,

koji su u razvojnom smislu neprocjenjivi. No, to nije bio slučaj s Hrvatskom.

Takav negativan ishod također onemogućio bi aktivno sudjelovanje u razvoju europskih

politika i izgradnji novih europskih vrijednosti. Stoga punopravno članstvo Hrvatske u

Europskoj uniji doista nema jednako vrijedne alternative. (www.delhrv.ec.europa.eu,

2012)

66

Hoće li članstvo u Europskoj uniji donijeti porast standarda ovisi o mnogobrojnim

čimbenicima. Iskustva brojnih članica koje su postale članicama EU prije Republike

Hrvatske pokazala su gospodarski rast, rast BDP-a i izvoza te stvaranje novih radnih

mjesta. Trend porasta standarda usporen je ekonomskom krizom te se može očekivati

daljnje hvatanje koraka s razvijenim članicama Unije.

67

6. ZAKLJUČAK

Postoje nacionalni i državni ciljevi koji svojom važnošću nadmašuju dnevnu politiku i

stranačke podjele, o kojima ovisi budućnost države i u kojih treba usmjeriti sve naše

snage. Ulazak Hrvatske u Europsku uniju bio je jedan od tih ciljeva. Hrvatska je

ostvarila zacrtano uspješno vodeći pregovore koji su doveli do cilja. Pokazalo se da zna

i može ostvariti sve svoje ambicije vezane za Europsku uniju. Formiran je stručan

pregovarački tim, koji je savjesno i učinkovito ispunio sve složene zadaće. Isto tako,

važna je bila i podrška građana ucjelokupnom procesu. Ona je predstavljala određeni

zalog za daljnji rad. Pregovori o pristupnju bili su kruna nastojanja naše države na putu

u Europsku uniju. Ciljevi Vlade Repubilke Hrvatske bili su dinamično voditi pregovore

i učinkovito ih zaključiti, štiteći pritpom vitalne interese Hrvatske, hrvatskog društva i

gospodarstva a oni su na kraju i ostvareni s velikim uspjehom. Pitanje pristupanja

Europskoj uniji i napretka Hrvatske u pristupnim pregovorima te prihvaćanju europskih

standarda bilo je predmetom javne i redovite rasprave. Stoga se u ovom radu obradio

tijek pregovora.

Cilj je bio na jasan i razumljiv način predstaviti što su pristupni pregovori, kako su se

odvijali i tko su pregovarači koji su zastupali stavove i interese Republike Hrvatske. Na

samom kraju može se zaključiti kako je članstvo u Europskoj uniji stvorilo okruženje za

brži i stabilan razvoj, boljitak, potpunu socijalnu sigurnost i blagostanje za sve građane

RH uključujući i stalan razvoj konkurentskog gospodarstva. Danas je Republika

Hrvatska država koja dijeli zajedničke vrijednosti država članica Europske unije i koja

želi pridonijeti zajedničkom projektu razvoja, a sve zahvaljujući dobro vođenim i

okončanim pregovorima koji su bili povijesni za Republiku Hrvatsku.

Na samom početku bilo je važno analizirati regionalnu organizaciju kojoj će se država

Hrvatska pridružiti. Temeljne značajke Europske unije te njen povijesni razvoj bitni su

faktori kod procesa pristupanja. Kad je riječ o Europskoj uniji poznavanje povijesnog

slijeda događaja je bitno za potpunije razumijevanje svega ovoga što Unija predstavlja.

Izvore europske unije moguće je tražiti i stoljećima unatrag, ali za većinu ona

predstavlja plod političke i ekonomske atmosfere koja je zavladala nakon drugog

svijetskog rata. Isto tako, proširenja i države koje su postale članicama Europske unije

68

prije Republike Hrvatske predstavljale su određeni obrazac koji je trebalo ispoštovati ne

bi li se ostvario zacrtani cilj. Valovi proširenja doveli su Europsku uniju do statusa

trgovačke sile koja ima tendenciju daljnjeg rasta. Europska unija rezultat je slobodne

volje naroda koji su se ujedinili u cilju osiguranja mira. Proširenje Unije dovodi do

kompleksnije europske konstrukcije, odnosno fleksibilnije integracije. Prvo proširenje

Europske zajednice dogodilo se 1973. godine a povijesno najznačajnije proširenje

odvilo se 2004. godine.

Za uspjeh Europske unije značajne su i europske institucije. Različite institucije

prikazuju Uniju kao hibrid u čijem je središtu institucionalni trokut koji čine Europska

komisija, Vijeće ministara i Europski parlament. Nakon što je preciziran cilj kojemu je

hrvatsko gospodarstvo trebalo težiti ako željelo pristupiti Europskoj uniji započela je

analiza početnog stanja na putu prema EU. Mogli su započeti pregovori o pristupanju.

Ovim diplomskim radom prikazao se tijek pregovora o pristupanju Europskoj uniji,

njihova važnost te njihov utjecaj na budućnost Republike Hrvatske kao članice Unije.

Glavni akteri pregovora uspješno su obavili svoje zadatke koji su Hrvatsku učinili

članicom integracije kojoj je težila od svojeg nastanka. Dakle, odnosi Republike

Hrvatske počinju se razvijati međunarodnim priznanjem Hrvatske kao nezavisne i

suverene države 1992. godine. Ugovorni odnosi koji su nastali razvijanjem odnosa, već

u samim počecima, od presudne su važnosti za daljnji razvoj Hrvatske. Napravljena je

analiza svih važnih dokumenata koji su bili presudni u procesu približavanja Europskoj

uniji. Predani rad tadašnje Vlade, profesionalnost stručnjaka i podrška građana odredili

su naš put u Europsku uniju. Prethodno spomenuti pristupni pregovori su pregovori o

uvjetima pod kojima država kandidatkinja pristupa Europskoj uniji, a koji se nakon

završetka pregovora utvrđuju međunarodnim ugovorom između država članica Unije i

države kandidtkinje tzv. Ugovorom o pristupanju.

Nadalje, obrađeni su i odnosi Republike Hrvatske i Europske unije, uzajamni ineteresi

sa RH i EU te financijska omotnica koja je odigrala važnu ulogu u procesu

pregovaranja. Financijaka omotnica drugi je važan dio pristupnih pregovora koju država

kandidatkinja osigurava tijekom procesa pregovora i koja će joj stajati na raspolaganju

69

nakon stupanja u punopravno članstvo Europske unije. Republika Hrvatska osigurala je

financijska sredstva te pregovore uspješno privela kraju 2013. godine. Obrađena vrsta

pregovaranja ne može se poistovjetiti sa klasičnim pregovaranjem te iziskuje određenu

financijsku podršku ne bi li se ostvarili zacrtani ciljevi.

Na samom kraju, zaključivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju po prvi put

su uspostavljeni ugovorni odnosi između Republike Hrvatske i Europske unije.

Sporazum je omogućio postupne pripreme RH za ostvarenje punopravnog članstva u

Uniji i zato predstavlja važnu kariku u procesu pregovaranja. Smatrao se prvim

službenim korakom u približavanju Uniji.

Na završetku ovog diplomskog rada navedene su i analizirane prednosti i izazovi

članstva u Europskoj uniji te je važno napomenuti da RH kao mala zemlja ima više

koristi od ulaska u EU nego zemlje Europske unije. Pristupanje Europskoj uniji znači

ugrađivanje Republike Hrvatske u sustav koji počiva na određenim vrijednostima. U te

vrijednosti ubrajamo stabilnosti i kvalitetu života, visok stupanj državne i osobne

sigurnosti itd. To dovodi do zaključka kako je Republika Hrvatska opravdano težila

punopravnom članstvu u Europskoj uniji.

70

LITERATURA

KNJIGE:

1. Kandžija, V., 2003, Gospodarski sustav Europske unije, Ekonomski fakultet

Sveučilišta u Rijeci, Rijeka

2. Kandžija, V., Cvečić, I., 2010, Ekonomika i politika Europske unije, Ekonomski

fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka

3. Kovačević, Ž., 2004, Međunarodno pregovaranje, Filip Višnjić, Beograd

4. Micić, P., 1990, Kako voditi poslovne razgovore, Predrag & Nenad, Beograd

5. Mileta, V.,1993, Gospodarska sinteza Europe, Školska knjiga, Zagreb

6. Mintas-Hodak, Lj., 2004, Uvod u europsku uniju, Zagrebačka škola ekonomije i

managementa, MATE d.o.o., Zagreb

7. Ott, K., 2003, Pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji: izazovi ekonomske i pravne

prilagodbe, Institut za javne financije, Zaklada Friedrich Ebert, Zagreb

8. Samardžija, V., 1994, Europska unija i Hrvatska: putevi povezivanja i suradnje,

Institut za razvoj i međunarodne odnose, Zagreb

9. Samardžija, V., Staničić, M., Nikić, G., 2000, Hrvatska i EU: koristi i troškovi

integriranja, IMO, Zagreb

10. Segetlija, Z., 2009, Poslovno pregovaranje, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek

11. Strahinja, D., 2000, Politika i strategija međunarodne razmjene, Express digital

tisak, Rijeka

12. Tudor, G., 1992, Kompletan pregovarač – umijeće poslovnog pregovaranja,

M.E.P. Consult, Zagreb

13. Vukmir, B., 2001, Strategija i taktika pregovaranja, RRIF, Zagreb

71

INTERNET IZVORI:

1. Beširević, N., 2005, Otvaranje pregovora između Hrvatske i Europske unije:

Usuglašavanje o medijskim slobodama, Medijsko istraživanje, stručni rad,

dostupno na URL:

http://www.academia.edu/699231/Otvaranje_pregovora_izmedu_Hrvatske_i_E

U_Usagla_savanje_o_medijskim_slobodama

2. Europska komisija, dostupno na URL: http://www.vladars.net/sr-SP-

Cyrl/Vlada/Ministarstva/mf/OM/harmonizacija/Documents/Strategija%20pro%

C5%A1%C2%A1renja%20i%20klju%C4%8Dni%20izazovi%202011-2012.pdf

3. Hrvatski sabor, Sabor u procesu pristupanja Europskoj uniji, Usklađivanje

zakonodavstva, dostupno na URL: http://www.sabor.hr/Default.aspx?sec=5626

4. Hrvatska i Europska unija, dostupno na URL:

http://www.entereurope.hr/cpage.aspx?page=clanci.aspx&pageID=137&grupaI

D=2

5. HRVATSKA I EUROPSKA UNIJA, Prednosti i izazovi članstva, dostupno na

URL : http://www.delhrv.ec.europa.eu/files/file/articles-

hrvatska_i_eu_prednosti_izazovi-1328529972.pdf

6. Nastanak i razvoj EU, dostupno na URL:

http://www.fer.unizg.hr/_download/repository/1.Nastanak_i_razvoj_EU.pdf

7. Pregovori o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, dostupno na URL:

http://www.mvep.hr/files/file/publikacije/MEI_hr_web_pass.pdf

8. Sve što donosi članstvo u Europskoj uniji, dostupno na URL:

http://www.mvep.hr/custompages/static/hrv/files/pregovori/120112-

stodonosi.pdf

9. Direkcija za europske integracije,dostupno na URL:

http://www.dei.gov.ba/dokumenti/default.aspx?id=4535&langTag=bs-BA

72

POPIS SLIKA:

SLIKA 1. Proces pregovaranja…………………………………………………………33

SLIKA 2. Tijek pristupnih pregovora…………………………………………………..45

73

POPIS GRAFIKONA:

GRAFIKON 1. Broj usklađenih zakona s pravnom stečevinom Europske unije u

razdoblju od 2003. godine do 2013. godine……………………………………………44

74

POPIS TABLICA:

TABLICA 1. Valovi proširenja Europske unije………………………………………..14

TABLICA 2. Poglavlja pregovora s Europskom unijom………………………………37

75

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom PREGOVORI O PRISTUPANJU

REPUBLIKE HRVATSKE EUROPSKOJ UNIJI izradila samostalno pod voditeljstvom

prof. dr. sc. Heri Bezić, a pri izradi diplomskog rada pomagao mi je i asistent Marko

Tomljanović. U radu sam primijenila metodologiju znanstvenoistraživačkog rada i

koristila literaturu koja je navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove,

zaključke, teorije i zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom

radu na uobičajen, standardan način citirala sam i povezala s fusnotama s korištenim

bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.

Suglasna sam s objavom diplomskog rada na službenim stranicama Fakulteta.

Studentica:

Sandra Perić