SVEUČILIŠTE U SPLITU

FILOZOFSKI FAKULTET SPLIT

ODSJEK ZA KROATISTIKU

Hrvatska akcentuacija prema Mati Kapoviću

Studentica: Ana Žanko

Mentorica: dr.sc. Anita Runjić-Stoilova

Split, 16.07. 2012.

1. UVOD

Mate Kapović, ugledna ličnost hrvatskog lingovističkog kruga, istaknuti znanstvenik,

između ostalog, i politički i društveni aktivist dugi niz godina se bavio proučavanjem

hrvatskog jezičnog sustava, sa posebnim naglaskom na njegova prozodijska obilježja,

intonaciju i naglaske.

U ovom seminarskom radu donosim rezimé njegovih dosadašnjih znanstvenih radova, a

dopustit ću si iznošenje subjektivnih stavova vezanih za nevedenu tematiku.

2. RAZVOJ HRVATSKE AKCENTUACIJE KROZ POVIJEST

Hrvatski jezik vuče korijene iz praslavenskog, odnosno slavenskog i

starocrkvenoslavenskog jezika, pa je prema tome nemoguće izbjeći njihov utjecaj na

morfologiju i prozodiju standardnog hrvatskog jezika. Pri spominjanju praslavenskog

naglasnog sustava neophodno je raspraviti o nekim problemima koji se tu javljaju.

2.1. Praslavenski naglasni sustav

Za kasni se praslavenski ili općeslavenski tradicionalno rekonstruiraju

sljedeći prozodemi:

• ˝ — akut ili stari akut, npr. *kőrva (hrv. krȁva)

• — kratki cirkumfleks, npr. *slȍvo (hrv. slȍvo)

• ⁀ — dugi cirkumfleks, npr. *zȏlto (hrv. zlȃto )

• — kratki neoakut, npr. *bòbъ (hrv. bȍb )

• ˜ — dugi neoakut, npr. *kõrľь (hrv. dij. Krãlj )

Često se u rekonstrukcijama javlja i znak * ', što je oznaka samo za mjesto naglaska i obično

se rabi pri označavanju naglaska na zadnjem slogu, gdje su, prema tradicionalnom gledištu,

pokraćeni svi stari dugi slogovi.

Stari se akut mogao javiti na bilo kojem slogu u riječi, ali samo na dugom slogu (tj. na *a, *i,

*u, *y, *ě, *ę, koji su etimološki uvijek dugi, te na dvoglasima tipa *VR: *ьr, *ъr, *ьl, *ъl,

*er, *or, *el, *ol. Tradicionalno se rekonstruira fonetski kao duga uzlazna intonacija, ali je iz

tog dugog uzlaznog naglaska teško izvesti hrvatski kratki naglasak. Kapović ne isključuje

mogućnost da je praslavenski akut zapravo fonetski bio nešto posve drugo, primjerice slog s

prozodijskom glotaliziranošću (slično danskom stødu) ili nešto tomu slično.

Kratki i drugi cirkumfleks bilježi se dvama različitim znakovima, međutim jasno je da je

posrijedi isti prozodem na kratkom (*e, *o, *ь, *ъ) odnosno dugom slogu. Cirkumfleks

nalazimo samo na apsolutno početnim slogovima fonetske riječi i te su riječi fonološki bile

vjerojatno nenaglašene. Ta se fonološka nenaglašenost fonetski ostvarivala kao silazan

naglasak (njegovu silaznost potvrđuju i odrazi u hrvatskom i drugim slavenskim jezicima).

Dijalektalno se u općeslavenskom javlja i neocirkumfleks, sekundarni cirkumfleks (koji se u

svim jezicima odražava jednako kao i stari dugi cirkumfleks) koji se u nekim kategorijama

javlja umjesto staroga akuta — jedino je opće mjesto gdje se javlja g. tipa *kôrvъ (hrv. dij.

krȃv, sln. krȃv, češ. krav), ali ni ondje nije sveslavenski.

Kratki i dugi neoakut se također pišu dvama različitim znakovima, ali je i tu riječ o istom

prozodemu na kratkim i dugim samoglasima. Neoakut se tradicionalno rekonstruira kao

uzlazna intonacija (dugi uzlazni u u králj) i rus. (корóль s naglaskom na drugom dijelu

punoglasnoga odraza). Ivšić je neoakut objasnio kao retrakcijski naglasak, odnosno naglasak

nastao povlačenjem naglaska na prethodni slog (Ivšićev zakon)

.