tad williams prijestolje od zmajokosti

Tad WilliamsPRIJESTOLJE OD ZMAJOKOSTI

knjiga prva sage Sjećanje, Tuga i Trn

Prijestolje od zmajokosti SAMO za IMPRESUM.indd 1 13/02/21 19:19

© Za Hrvatsku: STANEK d.o.o.Ožujak, 2021.

Marofska 45, Kućan Marof42 000 Varaždin

Tel.: (042) 207 – 215E-mail: [email protected]

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001090118.

ISBN: 978-953-8130-43-4

Autorska prava © 1988. Tad WilliamsAutorska prava na karte © Tad Williams

Autorska prava na ilustraciju naslovnice © Michael WhelanNaslov izvornika: The Dragonbone Chair

Sva prava pridržana.

BEZ DOZVOLE IZDAVAČA: niti jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati, umnožavati ili prenositi u bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvima – elektronskim ili mehaničkim, uključujući i fotokopiranje,

fotografiranje, snimanje u bilo kojoj varijanti ili ubacivanje u bilo kakav sustav spremanja informacija.

Prijevod s engleskogMilena Benini Getz

UrednikNeven Antičević

Ilustracija na naslovniciMichael Whelan

Za nakladnikaNadica Stanek


Varaždin, 2021.prvo izdanje

PET PLUSBIBLIOTEKA

KNJIGA 2.


TW-Prijestolje od zmajokosti_3izd_KB.indd 4 30.11.12 10:32:48

Ova knjiga posvećena je mojoj majci, Barbari Jean Evans, koja me naučila dubokoj privrženosti Žabljem dvoru, Stojutarskoj šumi, Shireu, Okrugu i mnogim drugim skrivenim mjestima i zemljama izvan područja koja poznamo. Također je u meni stvorila životnu želju za vlastitim otkrićima i potrebi da ih podijelim s drugima. Ovu knjigu želio bih podijeliti s njom.


Autorova napomena

“Prihvatih se posla, iz ljubavi prema svijetu i za ugodu pleme-nitim srcima: onima koji su mi dragi i svijetu kome poklanjam srce svoje. Ne mislim na običan svijet, onih koji (kako čuh) ne mogu podnijeti bol i čežnju, već se moraju kupati u savršenoj sreći. (Dao im Bog da ih samo sreća čeka!) Njihov svijet i način života moja priča ne dotiče: njen život, i moj, od toga su odvojeni. Meni je na umu jedan posve drugi svijet, što isto-vremeno donosi u srce gorku voljkost i slatku tugu, ushićenje srca i bol čežnje, dragi život i tužnu smrt, dragu smrt i tužan život. U ovom svijetu neka mi bude dopušteno izgraditi i svoj, da bude zajedno s njim proklet ili spašen.”

Gottfried von Strassburg(autor “Tristana i Izolde”)

Ovo djelo ne bi bilo moguće bez pomoći mnogih ljudi. Svoje zahvale upu-ćujem: Evi Cumming, Nancy Deming-Williams, Arthuru Rossu Evansu, Peteru Stampfelu i Michealu Whelanu, koji su svi pročitali strašno dug rukopis, a zatim pružili podršku, korisne savjete i mudre primjedbe; Andrewu Harrisu, za logističku potporu iznad svakog zahtjeva prijatelj-stva, i osobito mojim urednicama, Betsy Wollheim i Sheili Gilbert, koje su dugo i teško radile da mi pomognu napisati najbolju knjigu koju sam mogao napisati. Oni su svi velike duše.


Autorovo upozorenje

Lutalice po zemlji Osten Arda upozoravaju se da ne poklanjaju slijepo povjerenje starim pravilima i formama, da promotre sve obrede vrlo pozorno, jer oni često prikrivaju bivanje prividom.

Narod Quanuca iz snijegom pokrivenih Trollfella ima izreku: “Onaj tko je siguran da zna ishod stvari dok one tek počinju ili je neobično mudar ili neobično glup; koje god bilo istina, sigurno je to nesretan čovjek, jer je zabio nož u srce čuđenja.”

Otvorenije, novi posjetitelji ove zemlje trebali bi se pripaziti: neka ne trče pred rudo.

Quanuci imaju još jednu izreku: “Dobro došao, stranče. Putovi su danas prevrtljivi.”


d2k

Sticky Note

Marked set by d2k

Predgovor

“… knjiga ludog svećenika Nissesa krupna je, kažu oni koji je bijahu držali, i teška poput malog djeteta. Otkrivena je kraj Nissesa dok ležaše, mrtav i nasmiješen, kraj prozora tornja s kojeg njegov gospodar, kralj Hjeldin, bijaše časak prije toga skočio u smrt.

Hrđavo smeđa tinta, smiješana od kozjaka, kukurijeka i rutvice – za-jedno s još nekom crvenijom, gušćom tekućinom – suha je i lako se otkida od tankih stranica. Neurešena koža neke bezdlake životinje, neodredive vrste, čini uvez.

Oni sveti ljudi iz Nabbana koji je pročitaše nakon Nissesove smrti proglasiše je heretičnom i opasnom, ali iz nekog je razloga ne spališe, kako se to obično radi s takovim spisima. Namjesto toga, knjiga proleža mnogo godina u gotovo beskrajnim arhivima Majke Crkve, u najdubljim, najtajnijim katakombama sancellanskih Aedonita. Sad je, čini se, nestala iz kutije od oniksa koja je bijaše skrivala; nimalo govorljiv red Arhivara neodređen je o njenom trenutnome smještaju.

Neki od onih koji pročitaše Nissesovo heretičko djelo tvrde da sadrži sve tajne Osten Arda, od mutne prošlosti te zemlje do sjena još nerođenih stvari. Aedonitski svećenici koji su proučili knjigu reći će samo da joj je sadržaj bio ‘nesvet’.

Možda je zaista istina da Nissesovi spisi jednako dobro – i, možemo pretpostaviti, jednako nesređeno – pretkazuju ono što dolazi, kao što i bilježe ono što bješe. Ne zna se, međutim, jesu li velika djela našega doba – osobito, što nas zanima, uspon i trijumf Svijetlog Ivana – uključena u svećenikova pretkazanja, no ima i dokaza da bi moglo biti tako. Mnogo je Nissesovih spisa tajnovito, smisla skrivenog u čudnim stihovima i mračnim


12 Tad Williams

navodima. Ja sȃm nikad ne pročitah cijelo djelo, a većina onih koji jesu već su odavna mrtvi.

Knjiga je naslovljena, hladnim, oštrim runama Nissesova rodnog kraja, Du Svardenvyrd, što znači Usud Mačeva…”

iz: Život i kraljevanja kralja Ivana Prosvjetiteljanapisao Morgenes Ercestres


Dio prvi

Simon Sanjarab


1

Cvrčak i kraljab

Na taj dan, od svih dana, neko nepoznato uzbuđenje pojavilo se duboko u zadrijemalom srcu Visotvrđe, u zbunjujućem brlogu tihih

prolaza i zaraslih, puzavicom zagušenih dvorišta, u svećeničkim skloništima i vlažnim, zasjenjenim sobama dvorca. Dvorani i sluge podjednako su buljili i šaputali. Kuhinjski pomoćnici izmjenjivali su značajne poglede preko vjedara za pranje u zaparenoj kuhinji. Izgledalo je kao da se u svakom hodniku i dvorištu velike tvrđave potiho vode povjerljivi razgovori.

Mogao je biti prvi dan proljeća, da se sudilo po napetom iščekivanju u zraku, ali veliki kalendar u pretrpanoj sobi doktora Morgenesa kazivao je drukčije: mjesec je bio tek novander. Jesen je nalegla na vrata, a Zima je navaljivala unutra.

Ono što je činilo ovaj dan drukčijim od svih ostalih nije bilo vrijeme, već mjesto – prijestolna dvorana Visotvrđe. Tri duge godine njezina su vrata bila zatvorena po kraljevu naređenju i teške zavjese zastirale su šarene prozore. Čak ni posluzi koja čisti nije bilo dopušteno prijeći njezin prag, što je nadzornici sluškinja donosilo duboku unutarnju tjeskobu. Tri ljeta i tri zime dvorana je stajala nedodirnuta. Danas više nije bila prazna i čitav dvorac brujao je od šaputanja.

Zapravo, postojala je jedna osoba u zaposlenoj Visotvrđi čija pozornost nije bila usredotočena na tu dugo nenastanjenu prostoriju, jedna pčela u zazujaloj košnici čija samotna pjesma nije bila u suzvučju s onim većim brujanjem. Ta je osoba bio mali od kuhinje i sada je sjedio u srcu Vrta živice, u udubljenju između mrkog crvenkastog kamena kapelice i lava od živice čije su ogoljene grane nalikovale na kostur. Smatrao je da nikome ne nedostaje. Dosad, dan je bio grozan – žene su sve bile zaposlene, s malo vremena da odgovaraju na pitanja; doručak je bio kasnio i k tome


16 Tad Williams

je još bio i hladan. Dobio je zbunjujuća naređenja, kao i obično, i nitko nije imao vremena da ga potrati na njegove probleme…

A i to je, mislio je mrzovoljno, bilo sasvim predvidivo. Da nije otkrio tog golemog, prekrasnog kukca – koji je bio ušetao u vrt, samozadovo-ljan kao neki bogati seljak – cijelo poslijepodne bilo bi gubitak vremena.

Grančicom je proširio majušni puteljak što ga je bio izgrebao u ta-mnoj, hladnoj zemlji kraj zida, ali zarobljenik je još uvijek odbijao krenuti naprijed. Blago je poškakljao sjajni oklop, ali tvrdoglavi kukac nije se htio pomaći. Mršteći se, zagrizao je gornju usnicu.

“Simone! Gdje si bio, za ime svega svetog!”Grančica je pala iz njegovih onemoćalih prstiju kao da mu je strijela

probola srce. Polako, okrenuo se da pogleda prijeteću priliku.“Nigdje…” počeo je odgovarati, ali još dok su mu riječi prelazile

preko usnica par koščatih prstiju uhvatio mu je uho i oštro ga povukao na noge, zaskvičalog od bola.

“Da mi nisi počeo s nigdje, ti mlada lijenčino.” Rahela Zmajevna, nadzornica sluškinja, lajala mu je ravno u lice – položaj omogućen samo Rahelinim istezanjem na prste i dječakovom prirodnom sklonošću po-grbljenosti, jer je glavnoj sluškinji nedostajala puna stopa do Simonove visine.

“Onda, žao mi je, gospodarice, žao mi je”, promrmljao je Simon, tužno primjećujući kukca kako se šulja prema pukotini u crkvenom zidu i slobodi.

“‘Žao mi je’ te neće zauvijek izvlačiti”, zarežala je Rahela. “Svi živi u kući dali su se na posao i spremaju stvari, osim tebe! I kao da to nije dovoljno loše, još moram tratiti vrijeme na potragu za tobom! Kako možeš biti tako zločest dječak, Simone, kad bi se trebao ponašati kao muškarac? Kako možeš?”

Dječak, u dobi od četrnaest krakatih godina i beznadno postiđen, nije odgovorio. Rahela je buljila u njega.

Dovoljno je već otužna ta crvena kosa i sve te pjege, pomislila je, ali kad ovako zaškilji i namršti se – pa, jadno dijete izgleda slaboumno!

Simon, zabuljen u svoju tamničarku, vidio je kako Rahela teško diše, puneći novanderski zrak oblačićima pare. I drhtala je, iako Simon nije bio siguran je li to bilo od hladnoće ili od bijesa. Nije zapravo bilo ni važno. Samo ga je tjeralo da se još gore osjeća.

Još čeka da joj odgovorim – izgleda tako umorno i ljuto! Sklupčao se u još izraženiju grbu i zapiljio se u svoja stopala.


17PRIJESTOLJE OD ZMAJOKOSTI

“Pa, sad ćeš lijepo doći sa mnom. Dragi Gospod zna da imam čime zaposliti jednog lijenog dječaka. Zar ne znaš da je kralj ustao iz svoje bolesničke postelje? Da je danas otišao u svoju prijestolnu dvoranu? Zar si gluh i slijep?” Dograbila mu je lakat i povukla ga preko vrta.

“Kralj? Kralj Ivan?” upita Simon iznenađeno.“Ne, neznalice, kralj Kamen-na-cesti! Naravno, kralj Ivan!” Rahela

je zastala da pogurne trak opuštene, čelično sive kose natrag pod svoju kapu. Ruke su joj drhtale. “Eto, nadam se da si sad sretan”, rekla je. “Tako si me izbezumio i uzrujao da sam se zaboravila i narugala se imenu našeg dobrog kralja Ivana. A tako je bolestan i sve.” Glasno je šmrcnula i sagnula se da udijeli Simonu peckavu pljusku po nadlanici. “Samo dođi.”

Odstupala je naprijed, praćena zločestim dječakom.

Simon nije poznavao nikakav drugi dom osim prastarog dvorca po imenu Visotvrđa, što znači Visoka tvrđava. Ime je bilo dobro odabrano: Zvonik Zelenog Anđela, njezin najuzvišeniji dio, dosezao je visoko iznad čak i najstarijeg i najvišeg drveća. Kad bi Anđeo, smješten na vrhu zvonika, mogao baciti kamen iz svoje od patine pozelenjele ruke, kamen bi se strmoglavio gotovo dvije stotine lakata prije nego što bi pljusnuo u blatni opkop i uznemirio san velikih štuka koje su plivale blizu površine, nad stoljetnim blatom.

Visotvrđa je bila daleko starija od svih generacija erkynlandskih se-ljaka koji su se rodili, radili i umrli u poljima i selima što su okruživala veliku utvrdu. Erkynlanđani su bili samo posljednji od mnogih koji su polagali pravo na dvorac – mnogo drugih već ga je bilo zvalo svojim, ali nitko ga nikad nije uspio do kraja osvojiti. Vanjski bedem koji je okruži-vao razvedenu tvrđavu pokazivao je rad različitih ruku i vremena: grubo otesan kamen i drvo Rimeržana, nasumično krpanje i čudne rezbarije Hernystiraca, čak i pedantni kameni rad nabanskih obrtnika. Ali nad-noseći se iznad svega stajao je Zvonik Zelenog Anđela, koji su podigli besmrtni Sithe davno prije nego što je čovjek došao u ove zemlje, kad je čitav Osten Ard bio njihovo carstvo. Sithe su bili prvi koji su ovdje gradili, uzdigavši svoje izvorno utvrđenje na istakama koje su gledale prema Kynslaghu i riječnom putu do mora. Bili su nazvali svoj dvorac Asu’a; ako je uopće imala neko pravo ime, ta kuća mnogih gospodara, onda je to ime bilo Asu’a.

Vilinski narod je dosad nestao iz travnatih ravnica i s valovitih bre-gova zemlje, pobjegavši uglavnom u šume i sure planine i druga tamna


18 Tad Williams

mjesta nedostupna čovjeku. Kosti njihova dvorca – doma za uzurpatore – ostale su iza njih.

Asu’a je primjer paradoksa; ponosna, ali sklepana, slavljenička i nepristupačna, naizgled nesvjesna promjena stanara. Asu’a – Visotvrđa. Uzdizala se poput planine nad okolnim ravnicama i gradom, pognuta nad svojim posjedom kao medom umrljana medvjedica zaspala među svojim med-vjedićima.

Često se činilo da je Simon jedini stanovnik velikog dvorca koji nije u životu pronašao svoje mjesto. Zidari su popravljali oličeno lice staništa i ponovno podizali posustale zidove dvorca – iako se činilo da je pro-padanje ponekad išlo brže od obnavljanja – a da nikad nisu ni pomislili kako se svijet okreće ili zašto. Sluge i sobari, veselo zviždučući, kotrljali su golemu burad sekta i usoljene govedine ovamo i onamo. S dvorskim peharnikom iza sebe, cjenkali su se sa seljacima za brkovima urešene glavice luka i od zemlje vlažne mrkve koje su svakog jutra stizale u ku-hinju Visotvrđe. A Rahela i njezine sluškinje uvijek su bile neizdrživo zaposlene, zamahujući svojim metlama od vezane slame, natjeravajući kuglice prašine kao da skupljaju krdo uznemirenih ovaca, mrmljajući bogobojazne uzdahe o tome u kakvom stanju neki ljudi ostavljaju svoje sobe kad odlaze, i općenito strašeći sve nemarne i neuredne.

Usred takve zaposlenosti, smeteni Simon bio je poslovični cvrčak usred mravinjaka. Znao je da nikad neće postići bogzna što: mnogo ljudi mu je to i reklo, a gotovo svi su oni bili stariji – pa vjerojatno i mudriji – od njega. U dobi u kojoj su drugi dječaci zahtijevali odgovornosti mužev-noga uzrasta, Simon je još bio zbrkan i lutalica. Kakvu god zadaću da je dobio, pozornost bi mu ubrzo odlutala, sanjao bi o bitkama i divovima, putovanjima morem na visokim, sjajnim brodovima… i, nekako, stvari bi se lomile ili gubile, ili bivale pogrešno učinjene.

U drugim prilikama ne bi ga se uopće moglo naći. Šuljao se po zamku kao krakata sjenka, mogao se uspeti uza zid jednako spretno kao kro-vopokrivači i ostakljivači, a poznavao je tako mnogo prolaza i skrovišta da su ga ljudi iz dvorca nazivali dječakom-duhom. Rahela ga je često tukla po ušima i zvala ga sanjarom.

Rahela mu je napokon pustila ruku. Simon je beznadno vukao noge dok je slijedio nadzornicu sluškinja poput štapa zapelog u porub suknje. Otkrili su ga, kukac mu je pobjegao i popodne mu je bilo potpuno uništeno.


d2k

Sticky Note

Marked set by d2k


“Što da radim, Rahela?” promrmljao je neljubazno. “Da pomažem u kuhinji?”

Rahela je šmrknula svisoka i odgegala se dalje, jazavac u suknji. Simon se sa žaljenjem osvrnuo prema utočištu drveća i živica u vrtu. Njihovi pomiješani koraci dostojanstveno su odzvanjali niz dugački kameni hodnik.

Odgojile su ga sluškinje, ali budući da sȃm nikad neće postati jedan od njih – na stranu činjenica da je muško, Simonu se očito nisu mogli povjeravati delikatni domaćinski poslovi – udruženi su napori ne bi li mu se pronašao odgovarajući posao. U jednoj velikoj kući, a Visotvrđa je nedvojbeno bila najveća, nema mjesta za one koji ne rade. Pronašao si je neku vrstu posla u dvorskim kuhinjama, ali čak ni u tom nezahtjevnom zanimanju nije bio posve uspješan. Drugi perači suđa bi se smijali i zvali jedan drugoga da vide Simona – do lakata u vrućoj vodi, očiju čvrsto stisnutih u obeznanjenom sanjarenju – kako uči letjeti poput ptice ili spašava djeve iz snova od zamišljenih zvijeri dok mu štap za struganje posuđa otplovljava po koritu za pranje.

Legenda tvrdi da je sir Fluiren – rođak glasovitog sir Camarisa od Nabbana – u svojoj mladosti došao u Visotvrđu da postane vitez i pre-rušen je godinu dana radio u toj istoj kuhinji, zbog svoje neizrecive po-niznosti. Perači suđa su ga zadirkivali – kaže priča dalje – nazivajući ga “ljeporukim” jer teški poslovi nisu umanjili finu bjelinu njegovih prstiju.

Simon je morao samo pogledati svoje crvene šape ispucanih noktiju i znao je da on nije nahoče nikakvog velikaša. On je bio mali od kuhinje i pometač kutova, i to je bilo sve. Kralj Ivan bio je jedva malo stariji od njega kad je ubio Crvenog zmaja i to su svi znali. Simon se hrvao s metlom i zdjelama. Ali to nije ništa značilo: ovo je bio drukčiji, mirniji svijet od onoga iz Ivanove mladosti, zahvaljujući velikim dijelom upravo starom kralju. Nikakav zmaj – bar ne živ – nije nastanjivao tamne, beskonačne hodnike Visotvrđe. Ali Rahela je – kako je Simon često psovao sebi u bradu – sa svojim namrštenim licem i strašnim stiskom svojih prstiju bila sasvim dovoljna zamjena.

Stigli su do predvorja ispred prijestolne dvorane, središta neuobičajene aktivnosti. Sluškinje, krećući se gotovo trkom, jurile su od zida do zida kao muhe u boci. Rahela je stala sa šakama na bokovima i nadgledala svoje carstvo – i izgleda, prema smiješku koji je zategnuo njezina tanka usta, da ga je smatrala dobrim.


d2k

Sticky Note

Marked set by d2k

20 Tad Williams

Simon se stisnuo uza zid prekriven tapiserijom, na tren zaboravljen. Pognut, buljio je krajičkom oka u novu djevojku, Hepzibu, koja je bila punašna, kovrčave kose i hodala izazivački njišući bokovima. Prolazeći u blizini s vjedrom bućkave vode, uhvatila mu je pogled i široko se osmjeh-nula, zabavljena. Simon je osjetio vatru kako mu liže uz vrat i obraze i okrenuo se da se posveti čupkanju otrcanih zidnih ukrasa.

Raheli nije promakla razmjena pogleda.“Gospod te istuk’o k’o magarca, mladiću, zar ti nisam rekla da se

baciš na posao? Hajde, kreni!”“Kamo? Da radim što?” povikao je Simon i umrtvio se čuvši Hepzi-

bin srebrnasti kikot koji je doplutao iz hodnika. Uštipnuo se za ruku od nemoći. Zaboljelo je.

“Uzmi ovu metlu i idi pospremiti doktorove odaje. Taj čovjek živi kao štakor, a tko zna kamo će kralj htjeti otići sad kad je ustao.” Iz njena je tona bilo jasno da smatra kako kraljevanje ne umanjuje opću nepredvidivost muškaraca.

“Odaje doktora Morgenesa?” upita Simon; prvi put otkako su ga pronašli u vrtu, raspoloženje mu se popravilo. “Idem smjesta!” Dohvatio je metlu u niskom startu i nestao.

Rahela je otpuhnula i okrenula se da promotri besprijekorno savr-šenstvo predvorja. Nakratko se zapitala što bi se to moglo događati iza velikih vrata prijestolne dvorane, a onda odbaci zabludjelu pomisao jednako nemilosrdno kao što bi zgnječila dosadnog komarca. Istjerujući svoje legije pljeskanjem ruku i čeličnim pogledom, izvela ih je iz predvorja i dalje u još jednu oštru bitku protiv svog najvećeg neprijatelja, nereda.

abU dvorani iza vrata visjeli su prašni stjegovi, red za redom uza zidove, izblijedjeli bestijarij fantastičnih životinja: sunčano zlatni pastuh klana Mehrdon, nabanski grb sa sjajnim vodomarom, sova i vol, vidra, jednorog i bazilisk – niz po niz ušutjelih, zaspalih stvorova. Nikakav povjetarac nije pokretao otrcane tapiserije; čak su se i paukove mreže objesile, prazne i nedovršene.

Neka mala promjena stigla je ipak u prijestolnu dvoranu – nešto je ponovno oživjelo u zasjenjenom kutu. Netko je pjevao neku tihu melodiju slabašnim glasom vrlo mladog dječaka ili vrlo starog čovjeka.

Na najdaljem kraju dvorane visjela je na kamenom zidu između kipova Velikih kraljeva Visotvrđe teška tapiserija s kraljevskim grbo-


d2k

Sticky Note

Marked set by d2k


vima, Zmajem i Drvetom. Mrki malahitni kipovi, počasna straža od šest članova, stajala je sa strana golemog teškog stolca koji kao da je bio čitav izrezbaren od požutjele slonovače, nasloni za ruke čvornati i kvrgavi, leđa nadvišena golemom, zubatom zmijolikom lubanjom čije su oči bile jezera sjene.

Na tom stolcu i pred njim sjedile su dvije prilike. Manja je, odjevena u iznošenu odjeću lude, pjevala; njezin se glas uzdizao od podnožja prije-stolja, preslab da potakne i najmanju jeku. Nad njim se nadnosio ispijen obris, skutren na rubu stolca kao ostarjela ptica grabljivica – umorna, šepava ptica grabljivica prikovana za mutnu kost.

Kralj, već tri godine bolestan i oslabio, vratio se u svoju prašnu dvo-ranu. Slušao je dok je čovječuljak pod njegovim nogama pjevao; kraljeve duge, ispjegane ruke držale su se za naslone velikog, požutjelog prijestolja.

Bio je visok čovjek – jednom vrlo visok, ali sada pogrbljen kao re-dovnik u molitvi. Nosio je nebeski plavu vrećastu odoru i bradu kao usirski prorok. Mač je ležao poprijeko na njegovu krilu, sjajeći se kao da je nedavno ulašten; na čelu mu je sjedila željezna kruna, posuta sa svih strana morski zelenim smaragdima i tajnovitim opalima.

Zabavljač kraj kraljevih nogu zastao je na jedan dug, tih trenutak, zatim započne drugu pjesmu:

“Kad visoko grane sunce Prebrojiti kapi kiše Preplivati moćnu rijeku Kad korita nema više Uhvatiti suri oblak Nikom sudba to ne piše Povikaše vjetri ‘Čekaj’ Dok nad glavam’ prolaziše Povikaše vjetri ‘Čekaj’ Dok nad glavam’ prolaziše…”

Kad je melodija završila, visoki starac u plavoj odori ispruži ruku i luda je prihvati. Ni jedan ni drugi ne progovori.

Ivan Prosvjetitelj, gospodar Erkynlanda i Veliki kralj cijelog Osten Arda; strah i trepet Sitha i branitelj prave vjere, koji je vitlao mačem Svjetloklinom i ubio zmaja Shurakaija… Svijetli Ivan je ponovno sjedio na svom stolcu napravljenom od zmajskih kostiju. Bio je vrlo, vrlo star i plakao je.


22 Tad Williams

j“Ah, Šarko,” dahnuo je konačno, glasom dubokim, ali napuklim od sta-rosti, “mora biti nemilosrdan Bog koji me doveo do ove tužne sudbine.”

“Možda, gospodaru.” Sitni starac u kariranom kaputiću osmjehnuo se izboranim osmijehom. “Možda… ali, nedvojbeno, mnogi drugi se ne bi žalili na okrutnost da su dosegli tvoj položaj u životu.”

“Ali baš na to i mislim, stari prijatelju!” Kralj je ljutito stresao glavom. “U ovakvim sjenovitim nemoćnim godinama, svi ljudi su izjednačeni. Svaki priglupi krojački šegrt ima više od života nego ja!”

“No hajde, gospodaru, gospodaru…” Šarkova sijeda glava zaljuljala se amo-tamo, ali zvona na njegovoj kapi – već odavno bez praporaca – nisu zazvečala. “Gospodaru, žališ se u pravi čas, ali nerazumno. Svi ljudi dolaze do ovakve sudbine, bili veliki ili mali. Imao si lijep život.”

Svijetli Ivan podigao je balčak Svjetloklina pred sebe, držeći ga kao da je Sveto Drvo. Prešao je nadlanicom duge mršave šake preko očiju.

“Znaš li priču ove oštrice?” upitao je.Šarko je živahno podigao pogled: bio je čuo tu priču već mnogo puta.“Ispričaj mi, o, kralju”, reče tiho.Svijetli Ivan se osmjehnuo, ali oči mu nisu napustile u kožu omotan

balčak pred njim. “Mač je, mali prijatelju, produžetak čovjekove desne ruke… a vrh njegova srca.” Podigao je oštricu još više, tako da je uhva-tila tračak svjetla s jednog od sićušnih, visokih prozora. “Kao što je Čovjek dobra desna ruka Bogu – Čovjek je oštar izvršitelj Srca Božjeg. Shvaćaš li?”

Odjednom se prignuo, očiju ptičje svijetlih pod obješenim obrvama. “Znaš li što je ovo?” Njegov uzdrhtali prst pokazao je komad iskrivljenog, zahrđalog metala zlatnom žicom učvršćenog u kanal mača.

“Reci mi, gospodaru.” Šarko je znao.“Ovo je jedini klin iz pravog Drveta Pogubljenja koji je još preostao u

Osten Ardu.” Svijetli Ivan prinio je balčak svojim usnama i poljubio ga, onda položi hladan metal uz svoj obraz. “Ovaj čavao došao je iz dlana Usiresa Aedona, našeg Spasitelja… iz Njegove ruke…” Kraljeve su oči, uhvativši načas čudno polusvjetlo iz visina, bile užarena zrcala.

“A tu je i relikvija, naravno,” rekao je nakon trenutka oklijevanja, “kost prsta mučeničkog svetog Eahlstana, kojeg je ubio zmaj, evo tu u balčaku…”



Prošlo je još neko vrijeme u tišini i kad je Šarko podigao pogled, njegov gospodar je opet plakao.

“Fuj, i fuj!” jecao je Ivan. “Kako mogu biti dostojan počasti Božjeg mača? S toliko grijeha, s takvim teretom grešnosti, koji mi još prlja dušu – ruka koja je jednom zadala smrtni udarac Crvenom zmaju sad jedva podiže šalicu s mlijekom. Oh, umirem, moj dragi Šarko, umirem!”

Šarko se nagnuo naprijed, odvlačeći jednu kraljevu koščatu ruku s mača i ljubeći je dok je starac grcao.

“O, molim te, gospodaru”, preklinjao je luda. “Ne plači više! Svi ljudi moraju umrijeti – ti, ja, svi. Ako nas ne ubije mladenačka glupost ili loša sreća, onda nam je sudbina da proživimo kao drveće: sve stariji i stariji dok napokon ne posrnemo i padnemo. Takav je poredak stvari. Kako se možeš boriti protiv volje Gospodnje?”

“Ali ja sam izgradio ovo kraljevstvo!” Uzdrhtali bijes spustio se na Ivana Prosvjetitelja dok je izvlačio ruku iz ludina stiska i spuštao je oštro na naslon svoga prijestolja. “To mora biti protuteža svakoj mrlji grijeha na mojoj duši, ma kako tamna bila! Dobri Gospod mora to imati zabilježeno u svojoj Knjizi računa! Izvukao sam ove ljude iz blata, istrijebio proklete prepredene Sithe iz cijelog kraja, pružio seljacima zakon i pravdu… dobro koje sam učinio mora imati dobru težinu.” Na trenutak, Ivanov glas se stišao, kao da su mu misli odlutale.

“Ah, stari moj prijatelju,” rekao je konačno ogorčenim glasom, “a sad ne mogu čak ni prošetati do trgovišta na Glavnoj cesti! Moram ležati u krevetu ili se vucarati po ovom hladnom dvorcu u naručju mlađih ljudi. Moje… moje kraljevstvo leži trunući na lovorikama, dok sluge šapuću i na prstima prolaze pred vratima moje ložnice! Sve u grijehu!”

Kraljeve riječi odzvanjale su od kamenih zidova dvorane i polako se rastakale među uzvrtjelim trunima prašine. Šarko je ponovno uhvatio Ivanovu ruku i držao je sve dok se kralj nije opet smirio.

“Pa,” reče Svijetli Ivan nakon nekog vremena, “moj Elija će barem vladati čvršće nego što ja sad mogu. Vidjevši propadanje svega ovoga,” rukom je zaokružio po prijestolnoj dvorani, “danas sam odlučio da ga pozovem natrag iz Meremunda. Mora se pripremiti da preuzme krunu.” Kralj uzdahne. “Pretpostavljam da bih trebao prestati s ovim ženskastim plakanjem i biti zahvalan što imam ono što nedostaje mnogim kraljevima: snažnog sina da održi moje kraljevstvo na okupu kad mene više ne bude.”

“Dva snažna sina, gospodaru.”


24 Tad Williams

“Ha.” Kralj se namrštio. “Mogao bih Jošuu opisati mnogim riječima, ali ne mislim da je ‘snažan’ jedna od njih.”

“Preoštar si prema njemu, gospodaru.”“Glupost. Ti bi me podučavao, ludo? Znaš li sina bolje nego njegov

otac?” Ivanova ruka je zadrhtala i na tren se činilo da će se uspjeti podići. Napokon, napetost popusti.

“Jošua je cinik”, počeo je kralj ponovno tišim glasom. “Cinik, melan-kolik, hladan prema podređenima – a kraljev sin ima samo podređene, pa je svaki podređeni mogući ubojica. Ne, Šarko, on je čudan, moj mlađi sin – a osobito otkako… otkako je izgubio ruku. Ah, milosrdni Aedone, možda je to moja krivnja.”

“Kako to misliš, gospodaru?”“Trebao sam uzeti drugu ženu kad je Ebeka umrla. Hladna je bila

kuća bez kraljice… možda je to uzrok dječakovim čudnim raspolože-njima. Ali Elija nije takav.”

“Ima neke grube izravnosti u prirodi princa Elije”, promrmljao je Šarko, ali ako ga je kralj i čuo, nije to ničim pokazao.

“Zahvaljujem dragom Bogu što je Elija prvorođeni. On ima hrabar, ratnički značaj – ja mislim da, kad bi on bio mlađi sin, Jošua ne bi bio siguran na prijestolju.” Kralj Ivan stresao je glavom s hladnom nježnošću na tu pomisao, onda posegne dolje i dohvati ludino uho, povlačeći ga kao da je starina djetešce od pet ili šest godina.

“Obećaj mi nešto, Šarko…?”“Što, gospodaru?”“Kad umrem – što će nedvojbeno biti ubrzo, ne vjerujem da ću izdržati

zimu – moraš dovesti Eliju u ovu sobu… Misliš li da će ga ovdje okruniti? Nije važno, ako bude tako, morat ćeš čekati dok ne završe. Dovedi ga ovamo i daj mu mač Svjetloklin. Da, uzmi ga sad i čuvaj ga. Bojim se da bih mogao umrijeti dok je on još u Meremundu ili negdje daleko, a želim da mu dođe ravno u ruke s mojim blagoslovom. Razumiješ li, Šarko?”

Dršćućim rukama Svijetli Ivan gurne mač natrag u izrađene korice, načas se boreći da otkopča pojas na kojem su visjele. Pleteni vezovi su zapeli pa se Šarko uspravio na koljena da odriješi čvor svojim snažnim starim prstima.

“Kakav je blagoslov, moj gospodaru?” upitao je, s jezikom među zubima, rasplećući petlje.

“Reci mu što sam ja tebi rekao. Reci mu da je mač vrh njegova srca i ruke, kao što smo mi oruđa Srca i Ruke Boga Oca… i reci mu da nikakva



nagrada, koliko god bila plemenita, nije vrijedna… nije vrijedna…” Ivan je oklijevao i podigao svoje nesigurne prste k očima.

“Ne, ne slušaj me. Reci samo ono što ti rekoh o maču. To mu reci.”“Učinit ću tako, moj kralju”, reče Šarko. Mrštio se, iako je već odvezao

čvor. “Rado ću učiniti kako želiš.”“Dobro.” Svijetli Ivan se još jednom zavalio u svom Zmajokosnom

prijestolju i sklopio sive oči. “Pjevaj mi opet, Šarko.”I tako je Šarko i učinio. Gore, prašni stjegovi kao da su se blago lju-

ljali, kao da je šapat prošao kroz gomilu promatrača, među prastarim čapljama i medvjedima mutnih očiju i drugim još čudnijim stvorovima.


2

Priča za dvije žabeab

B esposlen um je đavolji rasadnik.

Simon je skrušeno razmišljao o jednoj od Rahelinih omiljenih izreka, dok je buljio u konjski oklop koji je ležao rasut cijelom dužinom kape-lanova hodnika. Trenutak prije, bio je sretno skakutao niz dugačak, popločen hodnik koji je vodio uz vanjski rub kapele, na putu da počisti odaje doktora Morgenesa. Zaista je bio malo mahao metlom, naravno, zamišljajući da je to stijeg s Drvetom i Zmajem kakav je imala erkynska garda Svijetlog Ivana i da ih on vodi u bitku. Možda je trebao više paziti kuda zamahuje – ali svejedno, kakav bi to idiot izložio konjski oklop u kapelanovu hodniku? Ne treba ni spomenuti, buka je bila opaka i Simon je očekivao mršavog, osvetničkog oca Dreosana da svakog časa navali na njega.

U žurbi da pokupi otrcane ploče oklopa, među kojima su se neke otrgle od kožnih traka koje su držale oklop na okupu, Simon je razmotrio još jednu od Rahelinih izreka – “Đavo će naći posla za prazne ruke”. To je bilo glupo, naravno, i razljutilo ga je. Ni besposlenost ruku ni lijenost uma nisu bili krivi što je upadao u nevolje. Ne, upravo su aktivnosti i misli bile ono što ga je neprestano uvaljivalo. Kad bi ga bar pustili na miru!

Otac Dreosan se još nije bio pojavio do trenutka kad je konačno uspio poslagati oklop u nesigurnu hrpu i užurbano ga gurnuti pod skut jednog stolnjaka. Pri tome je zamalo prevrnuo zlatni relikvijar koji je stajao na stolu, ali napokon – i bez dodatnih nezgoda – raspadnuti oklop nestao je s vida i ništa osim jednog malo čistijeg komada zida nije pokazivalo da je ikad i postojao. Simon je pokupio svoju metlu i povukao po čađavom kamenu, trudeći se da izjednači rubove tako da svjetliji dio ne bude tako uočljiv, a zatim požuri niz hodnik prema vrtu, prolazeći pokraj zavinutog stubišta za galeriju zbora.



Našavši se ponovno u Vrtu živice iz kojeg ga je Zmajevna tako okrutno bila otela, Simon je zastao na trenutak da udahne prodoran miris zelenila, da istjera i posljednji smrad sapuna od loja iz svojih nosnica. Pogled mu je zapeo za neobičan oblik u višim granama Svečanog hrasta, prastarog drveta na udaljenom kraju vrta, tako učvorenog i zavinutih grana da je izgledalo kao da je stoljećima raslo u kavezu. Zaškiljio je, ruke podignute da zaustavi iskošene zrake sunca. Ptičje gnijezdo! I to tako kasno, kad je godina već na izmaku!

Malo mu je nedostajalo. Bio je ispustio metlu i načinio nekoliko kora-ka u vrt prije nego što se sjetio svoje misije za Morgenesa. Da se radilo o bilo kakvoj drugoj dužnosti bio bi se začas popeo na drvo, ali vidjeti doktora bilo je veselje, čak i kad je to za sobom povlačilo rad. Obećao si je da gnijezdo neće dugo ostati neispitano pa je produžio kroz živice u dvorište pred Vratima Unutarnjeg Bedema.

Dva obrisa upravo su bila ušla kroz Vrata i približavala mu se; jedan je bio spor i zdepast, drugi još sporiji i zdepastiji. Bio je to Jakov svjećar i njegov pomoćnik Jeremija. Ovaj drugi je nosio veliku, naizgled tešku, vreću preko ramena i hodao je – ako je to moguće – još tromije nego obično. Simon je doviknuo pozdrav dok su prolazili. Jakov se nasmiješio i mahnuo.

“Rahela želi nove svijeće za blagovaonicu”, doviknuo je svjećar, “i svijeće će i dobiti!” Jeremija se mrzovoljno namrštio.

Kratak trk niz obronak tratine doveo je Simona do masivne stražarni-ce. Iver popodnevnog sunca još je tinjao nad zidinama iza njega, a sjene zastava na Zapadnom Bedemu bacakale su se kao tamne ribe na travi. Stražar u crvenoj i bijeloj livreji – jedva stariji od Simona – nasmiješio se i kimnuo dok je vrhunski uhoda projurio kraj njega, sa smrtonosnom metlom u ruci, pognute glave za slučaj da tiranka Rahela slučajno baci pogled s jednog od visokih prozora gradine. Čim je prošao kroz stra-žarnicu i sakrio se u zavjetrinu visokog stražarskog bedema, usporio je do hoda. Smanjena sjena Zvonika Zelenog Anđela premošćivala je opkop; iskrivljeni obris Anđela, punog trijumfa na svojem tornju, ležao je u jezeru vatre na najudaljenijem rubu vode.

Kad je već tu, odlučio je Simon, baš bi mogao uhvatiti i neku žabu. To ne bi smjelo predugo trajati, a doktoru su takve stvari često koristile. Ne bi to bilo odgađanje zaduženja koliko širenje prirode usluga. Međutim, morat će se požuriti – večer se hitro spuštala. Već je mogao čuti cvrčke kako se mukotrpno usklađuju za jedan od posljednjih nastupa u godini


28 Tad Williams

koja se bližila kraju i kreketuše kako počinju svoj prigušeni, jednolični kontrapunkt.

Zagacavši u vodu pokrivenu lopočima, Simon je na tren zastao osluš-kujući i promatrajući istočno nebo kako tamni u mutno ljubičasto. Osim odaja doktora Morgenesa, opkop je bio njegovo omiljeno mjesto u svemu stvorenome… ili bar koliko je od stvorenoga dosad vidio.

S nesvjesnim uzdahom skinuo je svoj bezoblični pusteni šešir i za-pljackao prema mjestu gdje su vodena trava i zumbuli bili najgušći.

Sunce je već potpuno zašlo i vjetar je siktao kroz rogoze što su okruži-vali opkop kad je Simon dospio do Srednjeg gradišta i stao, s odjećom iz koje je kapalo i sa žabom u svakom džepu, pred vrata odaja doktora Morgenesa. Pokucao je na čvrsto drvo, pazeći da ne dotakne nepoznati simbol kredom nacrtan na vratima. Neugodna iskustva naučila su ga da ne dira ništa što pripada doktoru bez pitanja. Nekoliko trenutaka je prošlo prije no što se začuo Morgenesov glas.

“Odlazi”, rekao je mrzovoljno.“To sam ja… Simon!” doviknuo je Simon i ponovno pokucao. Ovaj

put je nastupila duža stanka, zatim se čuo zvuk brzih koraka. Vrata su se otvorila. Morgenes, kome je glava jedva dosezala do Simonove brade, stajao je ocrtan u svijetloplavom svjetlu, zasjenjena izraza lica. Načas kao da je buljio.

“Što?” reče napokon. “Tko?”Simon se nasmije. “Ja, naravno. Hoćete li žaba?”Izvukao je jednu od zarobljenica iz njezina zatvora i podigao je za

sklisku nogu.“Oh. Oh!” Doktor kao da se polako budio iz dubokog sna. Stresao

je glavom. “Simon… pa jasno! Uđi, dječače. Moje isprike… malo sam rastresen.” Otvorio je vrata dovoljno da se Simon može provući pokraj njega u uzak unutarnji hodnik, zatim ih opet zatvorio.

“Žabe, dakle? Hmmmm, žabe…” Doktor se provukao pokraj Simo-na i poveo ga hodnikom. U sjaju plavih svjetiljki što su se pružale niz hodnik doktorova vretenasta figura, poput majmuna, kao da je skakala umjesto da hoda. Simon ga je slijedio, ramenima zamalo dotičući obje strane hladnog kamenog zida. Nikad nije mogao shvatiti kako sobe koje su izgledale tako male kao što su izvana djelovale doktorove – bio ih je pogledao sa zidova dvorišta i koracima izmjerio udaljenost u dvorištu – mogu imati tako dugačke hodnike.



Simonova razmišljanja prekinula je užasna provala buke koja je odje-knula niz prolaz – zviždaljke, udarci i nešto što je zvučalo kao ljutito lajanje stotine pasa.

Morgenes je poskočio od iznenađenja i rekao: “Oh, Ime Imena, za-boravio sam ugasiti svijeće. Pričekaj ovdje.” Čovječuljak se požurio niz hodnik, uzlepršane tanke bijele kose, otvorio vrata na kraju tek za trun – zavijanje i fućkanje udvostručilo je snagu – i brzo kliznuo unutra. Simon je čuo prigušeno vikanje.

Strahovita buka naglo je prestala, brzo i potpuno kao… kao…Kao ugašena svijeća, pomislio je.Doktor je izvirio samo glavom, nasmiješio se i pozvao ga unutra.Simon, koji je već i prije viđao ovakve prizore, oprezno je slijedio

Morgenesa u njegovu radionicu. Prenagli ulazak znao bi, u najmanju ruku, dovesti do toga da se ugazi u nešto čudno, o čemu bi bilo neugodno već i razmišljati.

Sad više nije bilo ni traga onome što je bilo prouzrokovalo ono užasno lupanje. Simon se i opet zadivio razlici između dojma koji su Morgenesove odaje odavale izvana – prepravljena gardijska vojarna možda dvadeset koraka dugačka, ugniježđena uz, u živicu obrasli, zid sjeveroistočnog ugla Srednjeg gradišta – i pogleda iznutra, koji se pružao na prostranu sobu niskog stropa no dugačku zamalo kao polje za turnir, premda ni izbliza toliko široku. U narančastom svjetlu koje se probijalo kroz dug red malih prozora s pogledom na dvorište Simon je, od vrata kraj kojih je stajao, zaškiljio prema udaljenom kraju sobe i zaključio da bi mu bilo teško bilo što pogoditi kamenom s ove udaljenosti.

Ovaj čudni dojam produljivanja ipak mu je bio posve poznat. Zapra-vo, usprkos zastrašujućim zvukovima, cijela prostorija djelovala je kao i obično – kao da je horda poludjelih trgovaca bila postavila trgovište a zatim se užurbano povukla za divlje oluje. Dugačak stol za objedovanje koji se pružao uzduž bližeg zida bio je prekriven staklenim cijevima, kutijama i platnenim vrećicama prahova i soli prodornog mirisa, kao i složenim tvorevinama od drveta i metala s kojih su visjele retorte i bočice i druge neprepoznatljive posude. Središnje mjesto na stolu zauzimala je velika mjedena kugla s malenim četvrtastim grlićima koji su virili iz njene sjajne površine. Činilo se kao da pluta u posudi punoj srebrnaste tekućine postavljenoj na vrh izrezbarenog tronošca od slonovače. Grlići su pućkali paru, a mjedena kugla polako se okretala.

Pod i police bili su prekriveni još čudnijim stvarima. Uglačani ka-meni blokovi i metle i kožnata krila bili su rasuti po podnim pločama,


30 Tad Williams

boreći se za prostor sa životinjskim kavezima – nekim praznim, a nekim ne – metalnim armaturama neobičnih stvorenja pokrivenim otrcanim krznima ili neodgovarajućim perjem, pločama naizgled čistog kristala nagomilanim uz tapiserijama pokrivene zidove… i posvuda knjige, knjige, knjige, ostavljene, napola otvorene ili uspravljene tu i tamo po prostoriji kao golemi, nespretni leptiri.

Bilo je također staklenih kugli s obojenim tekućinama koje su bućkale bez izvora topline i plosnata kutija puna svjetlucava crnog pijeska koji se neprestano premještao, kao da ga podižu nevidljivi pustinjski lahori. Drveni ormari na zidu povremeno su ispuštali obojene drvene ptice koje bi drsko cijuknule i nestale. Pokraj njih su visjeli zemljovidi zemalja s posve nepoznatim zemljopisom – iako zemljopis, mora se priznati, nije bilo nešto u čemu se Simon osobito snalazio. Sve zajedno, doktorov br-log bio je raj za znatiželjnog mladog čovjeka… nedvojbeno, najdivnije mjesto u Osten Ardu.

Morgenes je bio koračao u udaljenom kutu sobe pod obješenom zvjezdanom mapom na kojoj su svijetle nebeske točke bile povezane naslikanim crtama i tvorile oblik čudne ptice sa četirima krilima. S malim zviždukom trijumfa doktor se odjednom sagnuo i počeo kopati kao vjeverica u proljeće. Oluja pergamenta, šareno oslikanog flanela i minijaturnih metalnih tanjura i čaša s večernje trpeze nekog homuncu-lusa podigla se u zrak iza njega. Napokon se uspravio, podižući jednu veliku kutiju staklenih strana. Otišao je do stola, spustio staklenu kocku i uzeo par boca sa stalka, naizgled nasumce.

Tekućina u jednoj od njih bila je boje sutonskog neba s druge strane prozora; pušila se kao kadionica. Druga je bila puna nečeg plavog i viskoznog što je sasvim polako teklo u kutiju kad je Morgenes izvrnuo obje boce. Miješajući se, tekućine su postale prozirne poput planinskog zraka. Doktor je podigao ruke u zrak poput putujućeg zabavljača, nastao je trenutak iščekivanja.

“Žabe?” upitao je Morgenes, trepćući prstima. Simon je jurnuo na-prijed, vadeći one dvije koje je bio uhvatio iz džepova svoga kaputa. Doktor ih je uzeo i ubacio u kutiju širokim pokretom. Par iznenađenih vodozemaca pljusnuo je u prozirnu tekućinu, polako potonuo na dno, a zatim počeo živahno plivati po svome novom domu. Simon se nasmijao od iznenađenja koliko i od zabavljenosti.

“To je voda?”Starac se okrenuo i pogledao ga svijetlim očima. “Više-manje, više-

-manje… Tako!” Sad je Morgenes provukao duge, svinute prste kroz



rijetke resice svoje brade. “Tako… hvala ti na žabama. Mislim da već znam što ću s njima. Posve bezbolno. Možda im se čak i svidi, iako sumnjam da će ih veseliti da nose čizme.”

“Čizme?” začudio se Simon, ali doktor je već bio zaposlen nečim drugim, ovaj put odgurivanjem hrpe mapa s niskog stolca. Pozvao je Simona da sjedne.

“Pa onda, mladiću, što ćeš uzeti kao zasluženu plaću za svoj današnji posao? Paru? Ili bi možda htio ovog Coccindrilisa za ljubimca?” Smijuc-kajući se, doktor je zamahnuo mumificiranim gušterom.

Simon je na tren oklijevao nad gušterom – bilo bi divno ubaciti ga u košaru s rubljem da ga otkrije nova djevojka, Hepziba – ali ne. Pomisao na sluškinje i čišćenje zapela mu je u umu, ljuteći ga. Nešto mu je željelo izbiti u sjećanje, ali Simon to odgurne. “Ne,” reče konačno, “htio bih čuti neke priče.”

“Priče?” Morgenes se upitno nagnuo naprijed. “Priče? Bolje bi ti bilo da odeš do starog Konjušara Šema ako ti je do takvih stvari.”

“Ne te vrste”, reče Simon užurbano. Nadao se da nije uvrijedio čo-vječuljka. Stari ljudi su tako osjetljivi! “Priče o stvarnim stvarima. Kakve su stvari nekad bile – bitke, zmajevi – stvari koje su se dogodile!”

“Aaahh.” Morgenes se uspravio u sjedalu, a smiješak se vratio na njegovo ružičasto lice. “Shvaćam. Misliš povijest.” Doktor je protrljao ruke. “To je bolje – puno bolje!” Skočio je na noge i počeo koračati, vješto prekoračujući čudne stvari rasute po podu. “Pa, što bi htio čuti, mladiću? Pad Naarveda? Bitku kod Ach Samratha?”

“Pričajte mi o dvorcu”, reče Simon. “O Visotvrđi. Je li je kralj sagra-dio? Koliko je stara?”

“Dvorac…” Doktor je prestao hodati, pokupio kraj svoje od izno-šenosti sjajne sive odore i počeo odsutno trljati jednu od Simonovih omiljenih neobičnosti: oklop, egzotično zamišljen i obojen u jarke žute i plave boje divljeg cvijeća, načinjen u potpunosti od uglačanog drveta.

“Hmmm… dvorac…” ponovi Morgenes. “Pa, to je sigurno priča za dvije žabe, u najmanju ruku. Zapravo, kad bih ti ispričao čitavu priču, morao bi isušiti cijeli opkop i dovesti svoje krastave zarobljenike koli-ma da bi je platio. Ali mislim da danas želiš samo kostur priče, a to ti zacijelo mogu dati. Budi miran na časak dok pronađem nešto čime bih ovlažio grlo.”

Dok se Simon trudio da mirno sjedi, Morgenes je prišao svom dugač-kom stolu i podigao pehar smeđe, pjenušave tekućine. Sumnjičavo ju je


32 Tad Williams

onjušio, prinio usnama i uzeo mali gutljaj. Nakon trenutka razmišljanja polizao je svoju golu gornju usnu i sretno povukao bradu.

“Ah, stanshirsko crno. Nema o tome dvojbe, pivo je prava stvar! O čemu smo ono govorili? Ah, da, dvorac.” Morgenes je raščistio mjesto na stolu i onda – pažljivo držeći svoj pehar – s iznenađujućom lakoćom skočio i sjeo, mašući nogama u papučama pola lakta iznad poda. Opet je otpio.

“Bojim se da priča počinje davno prije našeg kralja Ivana. Počet ćemo s prvim ljudima i ženama koji su došli u Osten Ard – jednostavni ljudi, koji su živjeli na obalama Gleniwenta. Bili su najvećim dijelom stočari i ribari, možda istjerani s izgubljenog Zapada preko nekog zemljanog tjesnaca koji više ne postoji. To nije brinulo gospodare Osten Arda…”

“Ali mislio sam da ste rekli da su oni prvi došli ovamo?” prekinuo ga je Simon, potajno sretan što je uhvatio Morgenesa u proturječju.

“Ne. Rekao sam da su bili prvi ljudi. Sithe su držali ovu zemlju davno prije nego što je bilo koji čovjek njome hodao.”

“Hoćete reći da je zaista postojao Mali narod?” Simon se nasmijao. “Kao što priča Konjušar Šem? Vilenjaci i patuljci i tome slično?” Ovo je bilo uzbudljivo.

Morgenes je oštro stresao glavom i potegnuo još jedan gutljaj. “Ne samo postojao, postoji – iako to skače naprijed u mojoj priči – i nisu nimalo ‘mali’ narod… čekaj, mladiću, pusti me da nastavim.”

Simon se nagnuo naprijed i pokušao izgledati strpljivo. “Da?”“Pa, kako sam spomenuo, ljudi i Sithe bili su mirni susjedi – istina,

bilo je povremenih rasprava o pašnjacima ili tako nečem, ali budući da ljudska rasa nije djelovala kao stvarna prijetnja, Vilinski narod je bio velikodušan. Kako je vrijeme prolazilo, ljudi su počeli graditi gradove, ponekad samo pola dana hoda udaljene od posjeda Sitha. Još kasnije veliko kraljevstvo uzdiglo se na kamenitom poluotoku Nabbanu i smrtni ljudi Osten Arda počeli su se tamo osvrtati za vodstvo. Pratiš li me još uvijek, dječače?”

Simon kimne.“Dobro.” Dug gutljaj. “Pa, zemlja je izgledala sasvim dovoljno velika

da je svi dijele, dok crno željezo nije došlo preko vode.”“Što? Crno željezo?” Doktorov oštar pogled smjesta je smirio Simona.“Pomorci s gotovo zaboravljenog zapada, Rimeržani”, nastavi Morge-

nes. “Oni su se iskrcali na sjeveru, naoružani ljudi divlji kao medvjedi, vozeći se u svojim dugim zmijolikim brodovima.”



“Rimeržani?” začudio se Simon. “Kao vojvoda Isgrimnur na dvoru? U brodovima?”

“Oni su bili veliki pomorci prije nego što su se smjestili ovdje, vojvodini preci”, potvrdi Morgenes. “Ali kad su prvi put stigli, nisu tražili ispašu ili zemlju za obrađivanje, nego pljačku. Najvažnije, međutim, jest da su donijeli željezo – ili bar tajnu njegova oblikovanja. Pravili su željezne mačeve i koplja, oružja koja se nisu lomila kao brončana oružja Osten Arda; oružja koja su mogla svladati čak i čarobno drvo Sitha.”

Morgenes je ustao i dopunio svoj pehar iz pokrivenog bureta koje je stajalo na katedrali knjiga kraj zida. Umjesto da se vrati za stol, zastao je da dotakne sjajne epolete oklopa.

“Dugo im se nitko nije odupirao – hladan, grub duh željeza bio je, čini se, u samim pomorcima isto koliko i u njihovim oštricama. Mnogi su pobjegli na jug, preselivši se bliže zaštiti nabanskih graničnih trupa. Nabanske legije, dobro organizirane vojne snage, neko vrijeme su se odupirale. Konačno su i oni bili prisiljeni prepustiti Ledomeđu Rimer-žanima. Bilo je… mnogo pokolja.”

Simon se sretno promeškoljio. “A što je sa Sithama? Rekli ste da nisu imali željeza?”

“Bilo je pogubno za njih.” Doktor je liznuo svoj prst i protrljao mrlju na uglačanom drvetu prsnog oklopa. “Čak ni oni nisu mogli poraziti Rimeržane u otvorenoj bici, ali,” uperio je prašni prst prema Simonu kao da ga se ta činjenica izravno tiče, “ali Sithe su poznavali svoju zemlju. Bili su joj bliski – zapravo, dio nje – onako kako osvajači nikad ne bi mogli biti. Držali su se dugo, polako se sklanjajući na mjesta moći. Najvažnije od njih – i razlog za cijelu ovu priču – bila je Asu’a. Visotvrđa.”

“Ovaj dvorac? Sithe su živjeli u Visotvrđi?” Simon nije mogao sakriti nevjericu u svome glasu. “Koliko davno je on sagrađen?”

“Simone, Simone…” Doktor se počešao po uhu i vratio se svojem mjestu za stolom. Suton je posve nestao s prozora i svjetlo baklji podijelilo mu je lice u glumačku masku, pola osvijetljenu, pola tamnu. “Možda je, koliko ja ili bilo koji smrtnik zna, ovdje postojao dvorac i kad su Sithe prvi put došli ovamo… kad je Osten Ard bio tako nov i netaknut kao potok istopljenog snijega. Sithe su sigurno živjeli ovdje bezbrojne godine prije nego što je stigao čovjek. Ovo je bilo prvo mjesto u Osten Ardu koje je osjetilo rad vještih ruku. Ovo je utvrda zemlje koja zapovijeda vodenim putovima i pušta stoku na najbolju ispašu. Visotvrđa i njeni prethodnici – starije citadele koje leže pokopane pod nama – stajali su ovdje prije svih sjećanja ljudi. Bilo je vrlo, vrlo staro kad su Rimeržani došli.”


34 Tad Williams

Simonov se um zavrtio dok se puno značenje Morgenesove izjave polako probijalo u njega. Odjednom se činilo kao da ga stari dvorac pritišće, njegovi kameni zidovi djelovali su poput kaveza. Zadrhtao je i brzo se ogledao oko sebe, kao da je neka drevna, ljubomorna utvara mogla čak i u tom trenu posezati za njim prašnim rukama.

Morgenes se veselo nasmijao – vrlo mladenački smijeh od tako starog čovjeka – i skočio sa stola. Baklje kao da su zabljesnule malo svjetlije. “Ne boj se, Simone. Ja mislim – a ja bih, bolje od svih, trebao znati – da se nemaš čega bojati od čari Sitha. Ne danas. Dvorac je po svim pravilima blagoslovilo stotinu svećenika. Oh, Judita i ostali iz kuhinje možda se tu i tamo osvrnu i vide da je nestao neki tanjur kolača, ali mislim da se to može logično pripisati mladićima isto koliko i goblinima…”

Doktora je prekinula kratka serija udaraca po vratima odaje. “Tko je?” viknuo je.

“Ja sam”, rekao je žaloban glas. Nastala je duga stanka. “Ja, Inch”, završi glas.

“Kostiju mi Anaxosovih!” opsuje doktor, koji je volio egzotične izra-ze. “Onda otvori vrata… prestar sam da trčim uokolo dvoreći budale.”

Vrata su se otvorila prema unutra. Čovjek uokviren sjajem unutarnjeg hodnika bio je vjerojatno visok, ali je objesio glavu i pognuo tijelo prema naprijed tako da je bilo nemoguće biti siguran u to. Okruglo, prazno lice plutalo je poput mjeseca tik nad prsnom kosti, okrunjeno oštrom crnom kosom odrezanom tupim i nespretnim nožem.

“Žao mi je što… što vam smetam, doktore, ali… ali rekli ste da dođem rano, je l’ da?” Glas je bio gust i spor kao salo koje kaplje.

Morgenes je zviznuo od očaja i povukao kovrču svoje bijele kose. “Da, rekao sam, ali rekao sam rano nakon večere, kojoj još nije vrijeme. Svejedno, nema smisla da te sad otjeram. Simone, jesi li upoznao Incha, mog pomoćnika?”

Simon pristojno kimne. Bio je već jednom ili dvaput vidio čovjeka; dolazio je Morgenesu ponekad uvečer da mu pomogne, valjda s nekim teškim stvarima. Nije moglo biti ni zbog čega drugog, jer Inch nije dje-lovao kao da bi mu se moglo povjeriti ni toliko da se popiša na vatru prije no što ode spavati.

“Pa, mladi moj Simone, bojim se da ćemo morati za danas prigušiti moju blagoglagoljivost”, rekao je starac. “Budući da je Inch ovdje, moram ga iskoristiti. Vrati se uskoro, pa ću ti ispričati dalje – ako želiš.”



“Svakako.” Simon je još jednom kimnuo Inchu, koji je za njim otko-trljao kravoliki pogled. Došao je već do vrata, zamalo ih i dotakao, kad je u njegovoj glavi buknula iznenadna vizija: jasna slika Raheline metle koja je ležala gdje ju je i ostavio, na travi pokraj opkopa kao strvina neke čudne vodene ptice.

Sanjar!Neće ništa reći. Mogao je pokupiti metlu na putu natrag i reći Zma-

jevnoj da je izvršio zadaću. Imala je toliko stvari o kojima je morala razmišljati, a iako su ona i doktor bili dvoje najstarijih stanovnika zamka, rijetko su razgovarali. Očito je to bio najbolji plan.

Ne znajući zašto, Simon se osvrnuo. Čovječuljak je proučavao zavrnuti pergament, nagnut nad stolom dok je Inch stajao kraj njega zabuljen ni u što.

“Doktore Morgenes…”Na zvuk svoga imena doktor je podigao pogled, trepćući. Djelovao je

iznenađeno što je Simon još uvijek u sobi; i Simon je time bio iznenađen.“Doktore, bio sam budala.”Morgenes je podigao obrve, čekajući.“Trebao sam pomesti vašu sobu. Rahela me to zamolila. Gdje mi je

nestalo cijelo poslijepodne?”“Oh. Ah!” Morgenesov nos se nabrao kao da ga svrbi, zatim mu se

na lice probije širok osmijeh. “Pomesti moju sobu, eh? Pa, mladiću, vrati se sutra i učini to. Reci Raheli da imam još posla za tebe, ako bi bila tako dobra da te pusti.” Okrenuo se natrag svojoj knjizi, zatim ponovno podigao pogled, suženih očiju, napućenih usana. Dok je doktor sjedio tih i zamišljen, oduševljenje koje je Simon osjećao naglo se pretvorilo u nelagodu.

Zašto tako bulji u mene?“Kad bolje razmislim, dječače,” reče čovjek napokon, “predstoji mi

mnogo poslova u kojima bi mi mogao pomoći – a jednog dana će mi trebati i šegrt. Vrati se sutra, kao što sam rekao. Razgovarat ću s nadzor-nicom sluškinja o ovom drugom.” Kratko se nasmiješio, a onda se vratio svom pergamentu. Simon je odjednom bio svjestan da Inch bulji u njega preko doktorovih leđa, neki nerazaznatljiv izraz pomaljao se pod ispra-znom površinom njegova sirastog lica. Simon se okrenuo i otrčao kroz vrata. Oduševljenje ga je uhvatilo dok je skakutao niz plavo osvijetljen hodnik i izbijao pod tamno, oblacima zamrljano, nebo. Šegrt! Doktoru!


36 Tad Williams

Kad je dospio do stražarnice, stao je i spustio se do ruba opkopa da potraži metlu. Cvrčci su već odavno bili započeli svoj večernji koral. Kad ju je konačno našao, načas je sjeo uza zid kraj ruba vode da oslušne.

Dok se ritmična pjesma uzdizala oko njega, prevukao je prstima po obližnjem kamenju. Gladeći površinu jednog kamena, vremenom izgla-čanog kao rukom ulaštena cedrovina, pomislio je:

Ovaj kamen možda stoji ovdje od… od prije nego što se rodio naš gos-podin Usires. Možda je neki sithski dječak jednom sjedio ovdje na ovom istom tihom mjestu, slušajući noć…

Odakle je stigao taj povjetarac?Neki glas kao da je šaputao, šaputao, riječima preslabim da ih se čuje.Možda je povukao rukom po ovom istom kamenu…Šapat na vjetru: Vratit ćemo ga, ljudsko dijete. Sve ćemo vratiti…Čvrsto stišćući ovratnik svog kaputa da bi se zaštitio od neočekivane

hladnoće, Simon je ustao i uspeo se uz travnati obronak, odjednom željan poznatih glasova i svjetla.


3

Ptice u kapeliab

B laženog mi Aedona…”

Vuuš!“… I Elizije majke njegove…”Vuuš! Vuuš!“… I svih svetaca što bdiju…”Vuuš!“… Bdiju nad… au!” Siktaj frustriranosti. “Prokleti pauci!” Lupanje

se nastavilo, kletve i zazivanja raspoređeni između zamaha. Rahela je čistila paučinu sa stropa dvorane za večere.

Dvije bolesne djevojke i još jedna s iščašenim člankom. Takav je dan stavljao opasan sjaj u ahatne oči Rahele Zmajevne. Već je bilo dovoljno loše što su Sarah i Jaela pale pred gušoboljom – Rahela je bila zahtjev-na gospodarica, ali znala je da svaki dan koji odradi bolesna djevojka može značiti gubitak tri dana nešto kasnije – da, bilo je dovoljno loše što je Rahela morala nadoknaditi prazninu koja je nastala njihovom odsutnošću. Kao da nije i inače obavljala dvostruki posao! A sad je još i peharnik najavio da će kralj danas večerati u Velikoj dvorani, a Elija, princ regent, stigao je iz Meremunda, i bilo je još više posla.

A Simon, kojega je prije sat vremena bila poslala da pokupi nekoliko svežnjeva stelje, još se nije vratio.

I tako, stajala je tu sa svojim starim umornim tijelom na nesigurnom stolcu, pokušavajući metlom dohvatiti paučje mreže u visokim kutovima stropa. Taj dječak! Taj, taj…

“Sveti Aedone, daj mi snage…”Vuuš! Vuuš! Vuuš!Taj prokleti dječak!


tad williams prijestolje od zmajokosti

Documents