1

Teritorijalnost i identitet u postmodernim geopolitičkim uvjetima:

fundamentalne ili evolutivne promjene?

Petar Kurečić1

Sažetak

Rad se bavi promjenama prirode teritorijalnosti i identiteta u postmodernim

geopolitičkim uvjetima. Naime, od početka 1990-ih ubrzano se, kao odgovor na

promjene u realnosti suvremenog svijeta, mijenjaju percepcija teritorija, granica,

identiteta u društvenim znanostima, pod utjecajem postmoderne, koja uvažava nove

realnosti. Ove promjene utječu na promjenu percepcije teritorija i granica, ali i

identiteta, čiji je postanak vezan uz socijalni i povijesni kontekst, ali i uz neki dio

prostora tj. teritorij. Teritorijalnost i suverenitet, kao temelji moderne političke karte

svijeta i moderna država, zasnovana na teritorijalnosti i suverenitetu, kao glavni

objekt proučavanja moderne geopolitike, ulaskom u postmodernu doživljavaju

promjene. U poststrukturalizmu, identitet se smatra neodvojivim od socijalnog i

povijesnog konteksta. Identitet je dinamički fenomen, koji nastaje kao rezultat

kontinuirane interakcije između neke zajednice i prostora koji ta zajednica zauzima.

Ključne riječi: postmoderni geopolitički uvjeti, postmoderna geopolitika,

teritorijalnost, identitet.

Uvod

Već od 1980-ih, a posebice značajnije od početka 1990-ih godina, društvene znanosti počinju

prepoznavati i akceptirati da suvremeni svijet počinje prelaziti iz moderne u postmodernu.

Prijelaz je to koji u svojoj prijelaznosti praktički predstavlja kontinuitet, budući da traje već

nekoliko desetljeća i trajat će još desetljećima. Postmodernizam se povezuje s rastućom

kulturnom i intelektualnom osjetljivošću koja je od početka 1990-ih godina sve više prisutna u

akademskoj zajednici, ali i u javnosti. Jedna od pojava koje ova osjetljivost u postmoderni

donosi sa sobom je priznavanje da je stvarnost kakvu ju poznajemo društveno konstruirana i

utemeljena u diskursima. Nasuprot pozitivistički, tehnokratski i racionalno intoniranoj

moderni, javlja se postmoderna. U postmoderni, mijenjaju se funkcije i percepcija o

funkcijama i važnosti teritorijalnosti i suverenosti, kao temeljnih značajki sustava modernih

teritorijalnih država, proizvoda moderne geopolitičke imaginacije. Ujedno se mijenjaju i

značenje identiteta i spoznaje o tome kako nastaju i razvijaju se identiteti. Ovaj rad pokušava

objasniti odnos teritorijalnosti i identiteta u postmodernim geopolitičkim uvjetima ili

preciznije u uvjetima koji obilježuju prijelazno razdoblje iz modernih u postmoderne

geopolitičke uvjete.

Postmoderna geopolitika i identitet

Još uvijek ne postoji jednoznačno, jedinstveno određenje što je to postmoderna geopolitika.

Više se radi o tendencijama prema kojima politički geografi opisuju uvjete postmoderne u

geopolitici tj. postmoderne geopolitičke uvjete. Ekonomska globalizacija, globalni tijekovi

1 Doc. dr. sc. Petar Kurečić, viši znanstveni suradnik. Sveučilište Sjever, e-mail: petar.kurecic@unin.hr.

2

informacija, transnacionalne mreže suradnje, ali i kriminala i terorizma, virtualni svijet

informacija, značajke su svijeta s kraja 20. i početka 21. stoljeća, koje su u pitanje dovele

geopolitiku kakvu je poznavao veći dio 20. stoljeća. Nastanak postmodernih geopolitičkih

uvjeta u velikoj se mjeri preklapa s velikom materijalnom i ideološkom deteritorijalizacijom (i

samim time smanjenim stupnjem fiksiranja teritorija, ali i dakako identiteta vezanih uz

teritorije) svijeta. Stoga se javljaju neodređeni, fluidni prostori, mreže i tokovi, koji uspijevaju

prevladavati teritorijalno ukorijenjene moći i granice.

Odnos teritorijalnosti i identiteta se u suvremenim, postmodernim geopolitičkim uvjetima

promijenio u odnosu na moderne geopolitičke uvjete, kakvi su vladali u najvećem dijelu 20.

stoljeća, koje se može označiti „stoljećem geopolitike“. Nasuprot najavama o kraju

geopolitike, koje su se počele pojavljivati koncem 20. stoljeća, kritički geopolitičari

(O'Tuathail, Agnew, Corbridge, Dalby, Luke i drugi) pisali su o slabljenju modernih

geopolitičkih uvjeta i jačanju postmodernih geopolitičkih uvjeta, a time i postupnom prelasku

od moderne prema postmodernoj geopolitici (geopolitičkoj imaginaciji, u širem smislu).

Moderna povijest svjetske politike strukturirana je prema praksi koja je zasnovana na skupu

„razumijevanja kako svijet funkcionira“, a koji zajedno čine elemente moderne geopolitičke

imaginacije (Agnew, 1998: 5). Bez teritorijalnosti, suvereniteta i moderne teritorijalne države

ne bi bilo onoga što zovemo moderna geopolitička imaginacija. Kontrast između moderne i

postmoderne geopolitike može dovesti do nepotrebne i pogrešne dihotomizacije. Međutim,

kritički geopolitičari moraju biti svjesni koliko se mijenjaju načini predstavljanja i uvjeti

geopolitičke prakse, na početku 21. stoljeća. Geopolitiku se najbolje može proučavati u

nejasnom, promjenjivom kontekstu (O'Tuathail, 1996). Posebnost konteksta u suvremenoj

geopolitici zahtijeva teorijsko promišljanje o uvjetima postmoderne i višestrukih preobrazbi

koje postmoderna potiče u suvremenim oblicima i praksama geopolitike.

Postmodernizam naglašuje perspektivu, tj. činjenicu da je sve što shvaćamo i znamo, spoznato

samo iz jednog kuta, našeg kuta. Radi se dakako o nepotpunoj i pristranoj perspektivi.

Postmodernizam istražuje načine na koji se stvaraju prikazi onoga što se u moderni smatra

istinom, utemeljenom, kako se tvrdi, na racionalnosti. Razotkrivanje pristranosti i političkih

ciljeva u tekstovima koji su proizvod i ujedno sredstvo kroz koje se analiziraju određeni

diskursi naziva se dekonstrukcija (Schram, 1993: 250-251). Postmodernizam uključuje

poststrukturalističku analizu, koja potiče odricanje od materijalne prirode struktura i tako im

odriče svojstvo koje omogućava njihovu analizu kao neovisno od diskurzivne prakse

(Shapiro, 1993). Strukture se istražuju kao nematerijalni sustavi interpretiranja i to predstavlja

otklon od modernističke analize. Vrijednosti se stvaraju kad su diskurzivne strukture dovoljno

stabilizirane da omogućavaju da ljudi neke identitete i interese smatraju više vrijednima od

ostalih. Identiteti nastaju iz razlika konstruiranih kroz tekstove, a preferiranje nekih identiteta

nad drugima razlike pretvara u „različitost“. Socijalne konstrukcije bivaju uključene u politike

kao poruke koje građani percipiraju i koje utječu na njihovu orijentaciju prema tim

politikama, kao i na njihovu političku participaciju.

3

Identitet se u poststrukturalizmu tretira kao neodvojiv od socijalnog i povijesnog konteksta.

Rezultat je kontinuirane interakcije između neke zajednice i prostora koji ta zajednica

zauzima pa predstavlja dinamički fenomen. Kad je u pitanju identitet u postmoderni, može se

zaključiti da je došlo do odvajanja od teritorijalnog i posebice od nacionalnog identiteta, što

ne znači da su ovi identiteti nestali, nego identitet evoluira. Identitet postaje neograničen, u

smislu da granice više ne uokviruju identitete, barem ne ni približno kao ranije, nego se

identiteti ostvaruju na razini koja nije vezana uz državu, ali zadržavaju i teritorijalni karakter.

Geopolitički diskurs koji priznaje čvrste, nepromjenjive ili gotovo nepromjenjive geografske

identitete koji su u neprekidnom suparništvu ili sukobu, u postmoderni se mora prilagođavati

manje ukorijenjenim, manje čvrstim i manje homogenim entitetima, čije granice postaju

fluidne i propusne.

Osnovna razlika između strukturalističke i poststrukturalističke perspektive kad je u pitanju

istraživanje identiteta je u različitom viđenju uloge i značenja struktura u oblikovanju

identiteta. Strukturalizam smatra da jezična struktura prethodi identitetu i posreduje stvarnost

kao zatvoreni sustav. Identitet pojedinci dobivaju kroz jezik koji usvajaju. Poststrukturalizam

dovodi u pitanje stabilnost jezičnog sustava, dodatno destabilizirajući spoznaju pojedinca o

sebi samome. Foucault smatra da je identitet proizvod odnosa moći i znanja tj. načina kako

silnice moći stvaraju polja diskursa koji konstruiraju identitet. Moć proizvodi znanje. Moć i

znanje izravno impliciraju jedno drugo. Ne postoji odnos moći koji ne proizvodi konstrukciju

koja korelira s nekim poljem/područjem znanja, niti postoji znanje koje ne pretpostavlja i

istodobno konstituira odnose moći (Foucault, 1975: 27).

Foucault ukazuje da istina nikada nije izvan moći i ne nedostaje joj moći. Istinu proizvode

različiti oblici prisile. Svako društvo ima vlastiti „režim istine“, svoju „opću politiku istine“,

koja zapravo predstavlja tipove diskursa koje prihvaća i stavlja ih u službu istine (Foucault,

1980: 131). Istina je proizvod moći i znanja. Ujedno utječe na formiranje identiteta, pošto se

identiteti mijenjaju, razvijaju, kako tvrde poststrukturalisti, ovisno o socijalnom i političkom

kontekstu, koje oblikuju upravo moć i znanja, a koji proizvode istinu.

Postmoderna je povezana s nastankom i razvojem različitih mogućnosti, koje djeluju na

prijašnje sveprisutne apsolute prostora i vremena. Vrtlog postmoderne čini odsutnost vizija

prostora i vremena, mjesta i tradicije sve više akutnim. Stalnosti i nepromjenjivosti modernog

geopolitičkog svijeta mijenjaju se na složene i različite načine (O'Tuathail, 1997). Kao

primarnu značajku moderne geopolitičke imaginacije Agnew izdvaja globalnu vizualizaciju

(globalni pogled) bez kojeg globalna (svjetska) politika ne bi bila moguća. Zatim izdvaja

činjenicu da se „vrijeme pretvara u prostor“ jer se prostor sve više komprimira, zbog

mogućnosti informatičkih komunikacija. Naime, odvajanje i pridavanje atributa blokovima

prostora, u smislu pridavanja različitih vremenskih perioda koji se odnose na povijesno

4

iskustvo pojedinog bloka. Ovakav prostorni način predstavljanja „moderne“ generira binarne

geografije (civilizirani-necivilizirani, mi-oni, Zapad-Orijent itd.). Pojednostavljeno, neki

točno određeni i određeni prostori prikazuju se kao da žive u drugome vremenu. Treća

značajka moderne geopolitike je državocentrično predstavljanje globalnog prostora, koje

Agnew naziva teritorijalnom zamkom (Agnew, 1994).

Pristup svjetskoj politici usmjeren i ograničen samo na državu razvijao se i u praktičnom i

formalnom geopolitičkom promišljanju. Utemeljen je na tri geografske pretpostavke: države

imaju isključivu moć unutar vlastitih teritorija, prema načelu suvereniteta; „unutarnji“ i

vanjski poslovi“ su odvojena područja u kojima se primjenjuju različita pravila; granice

države definiraju i granice društva, u smislu da država u sebi „sadržava“ društvo. Četvrta

dimenzija moderne geopolitičke imaginacije je nastojanje dominantnih država za prvenstvom

u međunarodnom sustavu. Države u međunarodnom sustavu razlikuju se prema geografskom

položaju, teritorijalnom obuhvatu, bogatstvom prirodnim izvorima, društvenoj organizaciji,

političkom vodstvu i moći. Geopolitičari su proučavali ove razlike unutar konteksta relativnih

borbi za moć između država. Sukladno navedenim značajkama, geopolitiku se može definirati

kao specifičan način predstavljanja (prikazivanja) globalnog prostora (Agnew, 1998: 6-11).

Moderna i postmoderna geopolitika krute su etnocentrističke kategorije koje su zasnovane na

iskustvima dominantnih država u globalnom sustavu. „Moderna geopolitika“ povezana je s

idejom suverenih teritorijalnih država, kako konceptualizacijom odnosa između geografije,

identiteta i suverenosti koja je nastala u zapadnoj Europi i proširila se po svijetu. Ovaj

eurocentričan koncept nikad nije dobro mogao obuhvatiti svu različitost teritorija, identiteta i

višestrukih suparničkih suverenih struktura moći koje su obilježavale globalnu politiku od 17.

stoljeća do danas, smatra O'Tuathail. „Postmoderna geopolitika“, u mjeri u kojoj se ovaj

pojam može povezati s transnacionalnim tokovima umjesto s teritorijalnim datostima, jednako

je vezan uz iskustvo malog dijela razvijenih kapitalističkih država i mali postotak svjetskog

stanovništva (O'Tuathail, 2000: 177). Najveći dio svjetskog stanovništva još uvijek je

praktično isključen iz tokova informacija, a posebice tokova kapitala koji kolaju u razvijenim

državama i u bitno manjem postotku u državama koje se tek razvijaju.

Postmoderna geopolitika novi je moment u odnosu geografije i moći, novi oblik diskursa

kojeg označuju raspad modela suverene teritorijalne države, globalizacije ekonomije i

nastanak svijeta bez granica u mnogim područjima (tokovi informacija, kapitala), kao i pojava

novih globalnih prijetnji i rizika, povezanih s globalizacijom, informatizacijom, svršetkom

Hladnog rata i proturječnostima vezanima uz uništavanje okoliša. Postmoderna geopolitička

imaginacija se prvenstveno bavi promjenom uloge i smanjenjem važnosti granica između

teritorijalnih država, propašću država i deteritorijalizacijom (O'Tuathail, 1998: 17-18).

5

Teritorij i teritorijalnost: značajke i promjene percepcije od moderne prema

postmoderni

Teritorij se može definirati kao prostor, ozemlje, koje funkcionira kao medij komunikacije,

kao sredstvo rada, proizvodnje, razmjene, suradnje. Teritorij se može označiti kao dio

geografskog prostora koji odražava neku zajednicu i predstavlja individualna i zajednička

djelovanja zajednice (Dematteis, 1994: 251). Teritorij je posebna vrsta prostora, koja se

sastoji od mnogih različitih lokacija, mjesta. Teritorij se razlikuje od ostalih „običnih“ mjesta,

prostora ili regija, koje geografi označavaju i ograničavaju na geografskim kartama, prema

različitim kriterijima, bili oni fizičko-geografski ili društveno-gospodarski. Ovakvi dijelovi

geografskog prostora, međutim postaju teritorijima tek kada se njihove granice koriste kako bi

utjecale na djelovanje, aktivnosti ljudi, u smislu kontroliranju pristupa npr. prirodnim

izvorima ili moći. Da bi se ovakav prostor, jednom uspostavljen, kontroliralo i uopće

održavalo, što je rezultat želje za kontrolom ljudi, roba, prirodnih izvora i odnosa, potrebna je

konstantna briga, koja nije moguća bez instrumenata moći (Sack, 1986: 19). Povijesno

gledano, moderna država kao oblik organizacije prostora, zasnovana na teritorijalnom načelu,

postaje dominantan oblik teritorijalne organizacije te se uspostavom kolonijalnih carstava

europskih velesila izvan Europe i kasnijim procesom dekolonijalizacije, postupno uspostavlja

gotovo u svim dijelovima svijeta.

Država je tijekom moderne postala najvažnija institucija kontrole teritorijalnosti, ali i

učinkovit posrednik u procesima koji se događaju na različitim razinama prostorne

organizacije (lokalna, regionalna, naddržavna, globalna). Mogućnost ostvarivanja moći kroz

suverenost na nekom definiranom prostoru glavna je značajka države pa su i zakoni, kao

instrumenti vršenja političke moći također teritorijalni prema svom karakteru (Johnston,

1991). Država ima premoć nad ostalim teritorijalnim entitetima jer posjeduje monopol nad

moći. Teritorijalna organizacija država shvaća se kao preduvjet za moć države. A. J. Giddens

je državu definirao kao ograničeni „spremnik moći“ koji je teritorijalno organiziran. Teritorij

je nužan preduvjet za uspostavu i funkcioniranje države (Giddens, 1987).

Teritorij se dakle sastoji od različitih mjesta, lokacija i predstavlja posebnu vrstu mjesta.

Lokacija, mjesto je fizičko određenje u kojem se odvijaju određeni socijalni procesi, prema

Giddensu. Lokacije su ujedno određene prema vlastitu mjestu u podjeli rada i zahtjevima

globalne materijalne proizvodnje i distribucije. Uz ove dvije dimenzije, Agnew predlaže i

treću, subjektivnu dimenziju mjesta/lokacije, a to je identifikacija pojedinca s tim istim

mjestom/lokacijom, koja postaje medij kulturne identifikacije (Agnew, 1987: 26-27).

Uspostava modernog državnog suvereniteta, kao apsolutnog i nedjeljivog, unutar precizno

definirana teritorija, zamijenila je složen skup različitih suvereniteta, kao ostatak

srednjovjekovnog razdoblja (Anderson, 1996: 141).

6

Teritorijalno načelo organizacije globalnog prostora Krasner smatra samo točkom dogovora,

konvencijom, a nikako ne „prirodnim“ razvojem i procesom. Teritorijalna organizacija

globalnog prostora plod je specifičnog povijesnog-geografskog određenja jedne epohe.

Kršenja ovog načela organizacije prostora bila su vrlo česta (Krasner, 1995: 115-116).

Teritorijalnost se može smatrati strategijom koju prihvaćaju sve države koje polažu pravo na

suverenitet. Posjedovanje nad određenim dijelom prostora je uvjet njihova suvereniteta i

uspostave kontrole nad tim istim prostorom, kroz teritorijalne strategije. Bez kontrole prostora

ne bi se moglo osigurati sigurnost i mogućnost funkcioniranja i suradnje s građanima na

podizanju razine standarda i zadovoljstva. Teritorijalnost i u suvremenim geopolitičkim

uvjetima ostaje kontrolna strategija koju koriste države. Ovakva strategija prenosi se i na

razine ispod državne, gdje ju primjenjuju akteri koji djeluju na razini ispod državne. Također,

sve se više koristi za promicanje razlika između društava, jer odjeljivanje u ograničene

teritorije dovodi do u velikoj mjeri zasebnih razvoja društava unutar granica pojedinih država

(Johnston, 2003: 65-66).

Teritorijalnost tj. način shvaćanja teritorijalnosti bio je dominantna tema međunarodne

politike u 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća, kada su ratovi uglavnom vođeni između država

ili između država (često kolonijalnih carstava) i naroda koji su htjeli izboriti svoju neovisnost.

Objekti ovih ratova bili su stjecanje teritorija oduzimanjem od nekoga drugoga tko je držao taj

isti teritorij ili stvaranje države, „domovine“ kroz oružani sukob, usporedno s izgradnjom

nacionalnog identiteta (Berberich, Hudson, Campbell, 2012: 17). Teritorij je od postanka

modernih teritorijalnih država nikada uvijek bio predmetom različitih pretenzija i tvrdnji koje

su ga promatrale kao objekt koji treba prisvojiti. Drugačije, alternativne interpretacije

kategorija kao što su teritorij, domovina i identitet pojavila su tek razvojem kulturalnih

studija, prostorne teorije i postkolonijalnih kritičkih studija (Krause, Renwick, 1996).

H. Lefebvre prostor ne smatra neutralnim niti prirodno zadanim, već „konstruiranim“ i uvodi

pojam „produkcija prostora“. Budući da je prostor oduvijek zauzet i korišten, mijenjan, u sebi

sadrži i tragove koji nisu uvijek vidljivi u krajoliku. Stoga prostor nije neutralan, nego je

politiziran i ideologiziran tj. ispunjen različitim ideologijama (Soja, 1989: 80). Određeni dio

ozemlja, krajolika, uvijek u ljudima budi mnoštvo asocijacija, značenja, koja se povezuju s

ostalim različitim diskursima, kao što su regija, nacija i teritorij. Međutim, prostor na kojem

živimo, tj. dijelovi teritorija utječu na formiranje identiteta. Istodobno, načini na koji su

kultura, određeno mjesto i identitet zamišljeni i konceptualizirani, zbog povijesnih i

suvremenih činjenica, kao odraza trendova, sve su više neodrživi (Hall, 1995: 186).

Teritorijalnost suvremene države, prema Tayloru, može se istraživati u kontekstu četiri

temeljne funkcije države kao „spremnika“ („container“): u vođenju rata, gdje se državu

smatra „spremnikom“ moći, u upravljanju ekonomijom, gdje se državu smatra „spremnikom“

bogatstva, u poticanju nacionalnog identiteta, pri čemu se država ponaša kao „spremnik“

kulture te u osiguravanju blagostanja (dobrobiti), gdje država ima ulogu „spremnika“ društva

(Taylor, 1994).

7

Država u sebi (na svom teritoriju) dakle sadržava moć, bogatstvo, kulturu i društvo. Do kraja

20. stoljeća, ove četiri temeljne funkcije uglavnom su se poklapale s prostorom teritorijalno

definirane države. Zatim se pod utjecajem različitih čimbenika ovo poklapanje teritorijalnosti

i moći sve više počinje razdvajati, što je jedna od glavnih značajki postmodernih geopolitičkih

uvjeta (Johnston, 2003: 65). Taylor stoga identificira tzv. „troslojnu teritorijalnost“, s

različitim spomenutim funkcijama država koje djeluju na različitim razinama prostora, pri

čemu država kao „spremnik“ moći nastoji očuvati postojeće granice (iako izazovi i prijetnje

sve više poprimaju o granicama neovisan karakter), država kao „spremnik“ bogatstva teži

većim teritorijima (zapravo područjima utjecaja, op. a.), dok država kao „spremnik“ kulture

teži manjim teritorijima. Društvena uloga države, tj. država kao ona koja u sebi sadržava

društvo ovu svoju ulogu povezuje s ulogom države kao „spremnika“ kulture (Taylor, 1994:

160).

Umnožavanje različitih razina na kojima se stvaraju zamišljene zajednice (lokalna,

regionalna, nadregionalna, globalna razina) dovodi do umnožavanja i supostojanja različitih

identiteta. Intenziviranjem globalizacije, ali i procesa integriranja, koje najbolje možemo

pratiti na slučaju europskog integriranja, dolazi do promjene i slabljenja dotadašnjih

ukorijenjenih političkih koncepata, institucija i političke prakse. Nasuprot tvrdnjama o

nastanku novih političkih oblika (i prostora), moglo se zaključiti da nastaju novi koncepti

teritorijalnosti i suvereniteta, različiti od modernih. Ovi bi se koncepti mogli nazvati novim

srednjovjekovnim te postmodernih konceptima. Ovi koncepti prepoznaju da je geografski

prostor postao složeniji i relativniji, a manje apsolutan nego ranije. Poimanja prostora kao

apsoluta u kojem nema mjesta za različitosti i odstupanja sve su teže mogla objasniti

složenost suvremenog globaliziranog svijeta. Proces promjena suvereniteta pod utjecajem

globalizacije, donio je različite oblike organizacije prostora, bez obzira na uvijek važeće

političke karte koje su i dalje države prikazivale unutar njihovih granica, smatra Anderson.

Najdalje je proces promjene konfiguracija političkog prostora otišao u Europskoj uniji, ali EU

je i dalje teritorijalan oblik organizacije prostora (Anderson, 1996).

Moć države je prisutna u odnosima među ljudima i ovisi o izvorima moći koje može

iskoristiti. Infrastrukturna moć prisutna je i na ostalim razinama ispod državne, a lokalne i

regionalne vlasti mogu učinkovito iskoristiti ove mehanizme kako bi pokazala da

teritorijalnost na državnoj razini nije jedini okvir moći (Agnew, 1998).

Postmoderna shvaćanja promjena teritorijalnosti

8

Ulaskom svijeta u postmodernu mijenjaju se shvaćanja teritorijalnosti i identiteta, zbog

promjene uvjeta u kojima se svijet nastavlja razvijati, a s time i dvije značajke suvremenog

geopolitičkog svijeta, teritorijalnosti i identiteti (u geopolitičkom smislu). Ulazak svijeta u

postmoderno doba utjecao je na razvoj postmoderne geopolitičke imaginacije. Globalne

ekonomske promjene zamagljuju tradicionalne geografske predodžbe o prostoru i razinama na

kojima se događaji odvijaju (a sukladno tome ih se i proučava). Primjerice, Luke je još 1994.

g. smatrao da je potrebna promjena terminologije – od mjesta prema tokovima, od prostora

prema silnicama, od pejzaža prema cyberspaceu. Ova promjena u tradicionalne predodžbe o

prostornom/industrijskom nacionalnom pojmu suvereniteta unosi neperspektivne,

antihijerarhijske i disorganizacijske fragmente. Da li istodobno, usporedni procesi

globalizacije i lokalizacije/fragmentacije, koji tvore proces tzv. glokalizacije utječu na

urušavanje geopolitike? (Luke, 1994: 626). Da bi se dalo odgovor na ovo pitanje treba

istraživati nove oblike imaginacije globalnog prostora u uvjetima postmoderne, koji se očituju

u tokovima i mrežama.

Skupine ljudi počinju se pridruživati globalnim mrežama, a prostor se počinje „sužavati“ jer

je vrijeme potrebno za njegovo prevladavanje sve brže. Ujedno se polako ruše podjele između

lokalnog, nacionalnog i globalnog te nastaje dinamika novih svjetskih poredaka, sastavljena

od preuređenog „glokalnog“ prostora (Luke, 1995). Moderna geopolitika u posljednjih je

nekoliko desetljeća počela izgledati više neosnovano, pošto je globalizacija počela preuredila

odnose povezanosti i funkcionalne granice na političkoj karti svijeta (Luke, 1996). Sve veća

nedostatnost moderne geopolitičke prakse sve je više vidljiva jer teritorijalne granice postaju

sve više propusnima pa su se tijekom 1990-ih godina pojavile i tvrdnje o „kraju geopolitike“

(O'Tuathail, 1997).

U postmoderni nastaje novo društvo sastavljeno od mreža, koje sada prvi puta, zbog

tehnološkog napretka, isprepleću cijelo društvo. Mreže čine novu društvenu morfologiju

društava, a difuzija logike umrežavanja značajno mijenja djelovanje i rezultate procesa

proizvodnje, moći, kulture i iskustava (Castells, 1996: 469). U postmoderni, društva koja

postoje jedna uz drugo odvojena su, ali zapravo su istodobno neraskidivo povezana, jer

postoje mehanizmi povezivanja kojima kolaju informacije i kapital, ali i robe, a u određenoj

mjeri i ljudi.

Koncem 1990-ih godina, O'Tuathail je zaključio da „ne živimo u svijetu kakav su uspostavile

moderna ili postmoderna geopolitika, nego ga oblikuju konjunkturna učvršćivanja

geopolitičkih teorija koje predstavljaju točke ulaska u vizualnu tehniku, tehnologiju

transporta, komunikacijske sposobnosti, ratnu logistiku, političku ekonomiju, državne forme,

globalne krize, prostorne ontologije i sveprisutne zabrinutosti našeg vremena“ (O'Tuathail,

1998: 34). Zbog postmodernih geopolitičkih uvjeta, koji jačaju i proizvode pomalo konfuzno

okružje pomiješanosti moderne i postmoderne, tj. modernih i postmodernih geopolitičkih

uvjeta, potrebna je ponovna konceptualizacija globalnog prostora, njegovih podjela i funkcija,

kao i prijetnji koje se pojavljuju. Samim time, potrebna je i promjena geopolitičkog diskursa.

9

U postmoderni, pojavile su se nove prijetnje, koje više nisu vezane uz određeni, omeđeni

teritorij (deteritorijalizirane prijetnje), kao što su proliferacija oružja za masovno uništenje,

terorizam, internetski napadi (napadi u virtualnom prostoru informatičkih komunikacija),

korupcija, zarazne bolesti, humanitarne krize, uništavanje okoliša i klimatske promjene.

Postmoderne geopolitičke uvjete obilježuju rastuće odvajanje državne moći i kapitalističke

teritorijalnosti. Ekonomske strukture i financijska moć toliko su ojačali da su na višoj razini

čak i od moćnih država. Problematika koja obilježuje postmodernu geopolitiku nije „kraj

nacionalne države“ nego globalizacija države, u kojoj su nacionalne institucije, politike i

postupci prisiljeni na prilagodbu dinamici i zahtjevima globalne kapitalističke ekonomije

(Ohmae, 1995: 42).

Postmoderne geopolitike uvjete također obilježuju procesi globalizaciju sa svim

proturječnostima koje donose, ideološke ranjivosti, političke nestabilnosti i sve veća kriza

upravljanja. Odgovori na globalizaciju odgovori su na složenosti i nereguliranost globalne

ekonomije. Financijski kapital i mreže, rejting agencije, različiti fondovi sve više izmiču

državnom utjecaju i moći pa time i kontroli. Kritički geopolitičari istražuju kako institucije

„nacionalne sigurnosti“ označavaju i prikazuju deteritorijalizirane prijetnje. Tendencija ovih

institucija je pokušavanje da se deteritorijalizirane prijetnje, kao što su različite međunarodne

zavjere, terorističke mreže i proliferacija oružja za masovno uništenje, doživljavaju kroz

teritorijalni okvir, što u suvremenom, deteritorijaliziranom i globaliziranom svijetu nije

prikladno.

Subjekti i objekti postmoderne su uglavnom „hibridne i granične tvorevine“, nejasnih obrisa.

Radi se o mrežama aktera, koje su više od tehnoloških ili društvenih mreža. U postmodernim

uvjetima, koje obilježuje deteritorijalizacija, konfiguracije ljudi, mjesta i naslijeđa gube sve

naznake izomorfizma. Suvremene kulturne forme ne posjeduju „euklidske granice, strukture

ili pravilnosti“. Stoga su sve češće slike kaosa, neizvjesnosti i tijekova, umjesto poretka,

stabilnosti i sistematičnosti (Appadurai, 1996: 45-47). Globalna politika jačanjem

postmodernih geopolitičkih uvjeta nije „nadišla“ teritorijalnu državu nego priznaje

dezintegraciju tradicionalnih euklidskih oblika i transnacionalne, simulirane suverenitete

(Weber, 1995).

Kroz proces informatizacije, moć mijenja žarište, brzina nadilazi prostor, poredci postaju

neuređeni, komunikacije gubi centre komuniciranja, a vrijeme pomiče ranije standarde.

Društvo je postalo društvo masovnih medija (Vattimo, 1992: 1). Treća priroda2, koju

2 Luke razlikuje tzv. prvu, drugu i treću prirodu. Prva priroda je tzv. terestička, zasnovana na racionalnim izboru

i svrsi. Druga priroda je teritorijalizirana, zasnovana na tehnologiji i njenim proizvodima koje proizvode

industrija i poljoprivreda, kao glavne aktivnosti ljudskog društva.

10

predstavlja cyberspace, obilježuje postmoderni kapitalizam zasnovan prvenstveno na protoku

informacija i kapitala, koji se uglavnom odvija u virtualnom prostoru, cyberspaceu. Treća

priroda kombinira društvo s prostorom, proizvodi vrijednosti koji se mogu razmjenjivati iz

korisnih vrijednost elektromagnetskog prostora, telekomunikacijske infrastrukture i

digitaliziranog restrukturiranja rada i zabave (Luke, 1989).

Kao i geografija, tzv. „inforgrafija“ (parafraziranje pojma geografija, op. a.), može biti

nametnuta izvana, ali nije kao što je to slučaj s geografijom, oblik znanja koji nastaje u

glavnim gradovima imperija i posvećen teritorijalizaciji prostora prema linijama koje

uspostavljaju kraljevski autoriteti (O'Tuathail, 1996: 2). Informacije infografije, koje se

stvaraju i zapisuju kroz informacijske, telemetrijske i digitalne moći sadržane u

transnacionalnim, povezanim računalima, softveru i telekomunikacijskim tvrtkama, čiji

programi i ciljevi nisu jednaki i sinkronizirani. Ove institucije žele stvarati i organizirati

cyberspace i upravljati njime, kao što su geografi to činili i čine s geografskim prostorom,

kako bi nametali vlastite kulturne vizije i pogodovali vlastitim materijalnim interesima.

Teritorijalnost države u pitanje pokušavaju dovesti brojni akteri, koji nadilaze granice

državnog teritorija i tako stvaraju nove, transnacionalne društvene prostore. Ekonomski

tokovi, različiti pokreti koji se bore za prava skupina u društvu, zaštitu okoliša i ostale

transnacionalne probleme, imaju utjecaja preko državnih granica. Novi oblici komunikacije

također dovode u pitanje utjecaj države tj. moć da ih kontrolira. Globalni tokovi kapitala i

informacija smanjuju utjecaj države, jer investicije, djelatnosti i pojedinci više nisu okrenuti

primarno prema državi nego prema globalnim tržištima gdje mogu nabaviti proizvode i

postići najpovoljnije cijene za proizvode. Smanjivanje protekcionizma smanjilo je moć države

da kontrolira razmjenu. I na ovome se vidi jedan od dokaza jačanja postmodernih

geopolitičkih uvjeta – smanjenje moći moderne teritorijalne države.

Ideje o prosvjetiteljskoj ulozi moderne odavno su izgubile moć uvjeravanja, a upravo se na

njima temeljila ekonomska, politička i društvena praksa zapadnih kapitalističkih država,

zasnovana na ideji slobode i racionalnosti. Prava bit postmodernih geopolitičkih uvjeta je

neprekidna utrka i želja za profitom (Kennedy, 1992; Reich, 1991). Kapitalizam, vođen

rastom i profitom, nastavlja se bez ikakvih naznaka za realizacijom ciljeva kao što su sloboda

i racionalnost (Lyotard, 1984). Neostvarena obećanja, proistekla još iz moderne i razočarenja

povezana s ogoljivanjem prave prirode suvremenog kapitalističkog društvenog uređenja, u

postmoderni dobivaju još više na snazi. U posljednjih nekoliko godina, financijska kriza

kapitalizma, pretvorena u ekonomsku krizu koja je najviše zahvatila gotovo sve najviše

razvijene regije svijeta, pokazuje da očito nešto nije u redu s vladajućim geopolitičkim

Prema:

Luke, T. W., 1994: Placing powers/siting spaces: the global and the local in the new world order,

Environment and Planning D: Society and Space, (12).

Luke, T. W., 1995: New World Order or neo-world orders: Power, politics and ideology in informationalizing

glocalities, u: Featherstone, M., Lash, S., Robertson, R. (ur.): Global Modernities, Sage Publications, London.

11

vizijama koje se pokušavaju legitimirati i nametnuti kao paradigme, iako to nisu i nikada ne

mogu biti.

Postmoderna geopolitika reagira na trendove koji se javljaju u postmodernim geopolitičkim

uvjetima i stoga preispituje značenje i ulogu nacionalnih država, modernog koncepta

teritorijalnosti, globalnog upravljanja i znanstveno-tehnološkog napretka unutar stabilnog

međunarodnog poretka. Ako se ne može vjerovati u prosvjetiteljstvo, oslobođenje i napredak,

onda treba preispitivati i njihova geografska ograničenja i političke prakse kroz povijest

(O'Tuathail, Dalby, 1998). Mogućnost nastanka post-teritorijalnih političkih zajednica često

se predstavlja kao radikalna ili kritička alternativa suvremenim dominantnim načinima

političke organizacije prostora (Shapiro, Alker, 1996; O'Tuathail, 1996; Appadurai, 1996).

Teritorijalna država zasnovana je na institucionaliziranju zajednice koja se obično pokušava

organizirati na načelu nacionalne države. Time se pokušava dati univerzalni karakter

partikularnim i uskim interesima, što se ostvaruje kroz podjelu na one „unutra“ i one „izvan“,

pri čemu granice služe kao linije podjele.

Smanjivanje važnosti teritorijalne političke zajednice, koje se događa posljednjih desetljeća

ipak zasad nije dovelo do nastanka novih oblika političkih zajednice, u smislu teritorijalnih ili

post-teritorijalnih oblika, nego do veće individualizacije političkog, koje se sada više povezuje

s individualnim etičkim djelovanjem nego prije. Smatra se da se ne može „biti političkim“ ako

se ne izražava osobni sustav vrijednosti ili identitet te se time ujedno pojedinac više udaljuje

od zajednice ili to barem tako izgleda. Stoga dolazi do smanjivanja važnosti zajedničkog

identiteta i tradicionalnih veza koje postoje u političkoj i društvenoj sferi. Veća atomizacija

društva i smanjenje važnosti zajednice, kao i umjetna priroda našeg individualnog izražavanja

sebe samoga odmah ono osobno čini politički, a time i globalnim (Chandler, 2007).

Promjene nacionalnog i teritorijalnog identiteta u postmoderni

Kasna moderna ili postmoderna izvore identiteta više ne smatra ukorijenjenima u neko mjesto

te ne smatra da ih dijele svi stanovnici određenog mjesta, lokacije. Važnijima smatra više

fluidne, hibridne osjećaje kulture i identiteta koji se stvaraju putem razmjene, tokova i odnosa.

Identitet se više ne smatra unaprijed određenim i nepromjenjivim, niti je više samo vezan uz

određenu jedinicu (obično državu), već se pod utjecajima može mijenjati s vremenom. Hall

smatra da identitet treba uzeti u obzir kritične točke dubokog i značajnog razlikovanja, koje

uspostavljaju „ono što smo postali“. Identitet se prema ovakvom viđenju stvara kroz

dinamičan odnos prema mjestu i krajoliku. Kulturalni identitet dakle ima svoju povijest, ali se

s vremenom mijenja (Hall, 1990: 225-226).

12

Diskursi i javne politike uključeni su u stvaranje i održavanje identiteta. Ova činjenica ima

značajne posljedice na alokaciju resursa, koji su uvijek ograničeni. Istraživanje kako nastaju

identiteti kroz javne politike može pomoći u istraživanju političkih implikacija kreiranja i

analiziranja javnih politika (Schram, 1993: 250). Država u postmoderni ulazi u život

pojedinaca u obliku mehanizma koji su pomogli stvaranju onoga što se naziva „zamišljena

zajednica“, kao skupina ljudi koji sebe identificiraju kao zajednicu, kolektiv, iako se

međusobno ne poznaju (Anderson, B., 1991). Ovi mehanizmi su obrazovanje na nacionalnoj

razini, koje je ključna institucija socijalizacije građana koji počinju misliti u kategorijama

nacije i teritorija. Skupine koje uspostave i održavaju hegemoniju mogu koristiti prostor

(teritorij), granice i različite definicije državljanstva kako bi održavala svoju poziciju i

kontrolirale ostale unutar nekog teritorija.

Nacionalni identitet u sebi nosi složene dimenzije nacionalizma i nacionalne države.

Teritorijalna identifikacija obično nije zasnovana samo na teritoriju nego zahtijeva i ostale

elemente koji integriraju ljude koji žive na različitim dijelovima teritorija. Potrebni su i

različiti apstraktni simboli koji izražavaju fizičku i društvenu integraciju (npr. zastave, grbovi,

amblemi). Identitet i moć neraskidivo su povezani, a identiteti nisu neutralni niti su „prirodno

zadani“, nego konstruirani u specifičnu svrhu (Jackson, Penrose, 1993). Zbog povezanosti s

teritorijem, koja je neraskidiva, nacionalni identitet povezan je, često gotovo istovjetan s

teritorijalnim identitetom. Barem je tako bilo tijekom moderne i razvoja sustava modernih

teritorijalnih država, koje su neprekidno pokušavale postići jedinstvo identiteta koji stvara

nacionalnu zajednicu s teritorijem na kojem ta zajednica obitava, a čije se granice u teoriji

poklapaju s državnim granicama.

Kultura oblikuje i utječe na ponašanja, ideje i iskustva te kao takva služi kao pokretač

identiteta određene zajednice. Kultura neke zajednice ne može biti odvojena od ekonomske,

društvene i političke prakse te zajednice, niti se može proučavati kao entitet odvojen od

društvenog i političkog konteksta u kojem se kultura odvija i u kojem je oblikovana (Ashcroft,

Ahluwalia, 1999: 89). Identitet je neodvojivo povezan s kulturom. Istraživanje identiteta koje

ne bi uključivalo istraživanje kulture ne bi moglo na ispravan način objasniti problematiku

kojom se danas bave i međunarodni odnosi i kulturalni studiji.

U postmoderni, u pitanje se dovode vizije teritorijalno ograničenih nacionalnih kultura.

Posebno se u pitanje dovode mitovi o „nacionalnim kulturama“, kao zatvorenim „ćelijama“,

entitetima koji bi trebali biti kulturno homogeni i isključivi. Umjesto toga, identiteti se

doživljavaju kao „hibridi“, koji privlače utjecaje koji djeluju i preko državnih granica (Yuval-

Davis, 1997). Značenja pojmova teritorij i identitet postaju višeznačna, tako da iako je s jedne

strane teritorijalni identitet vrlo značajan, s druge strane nije previše relevantan (Rosenau,

1997). Mnogi ljudi sposobni su mijenjati identitete ili u sebi sadržavati značajke više

identiteta. Javljaju se nove transnacionalne zajednice i identiteti, a one tradicionalne istodobno

one nestaju, nego se mijenjaju njihovi oblici (Hassner, 1997). Teritorijalnost se mijenja u

13

kontinuitet praksi i diskursa različitih teritorijalnosti koji se do neke mjere preklapaju i čak

sukobljavaju.

Identitet je vrlo bitan u procesu teritorijalizacije. Identitet se može smatrati i posljedicom i

uzrokom procesa teritorijalizacije, a teritorijalizacija može biti i uzrok i posljedica procesa

identifikacije. Teritorij se može smatrati izvorom stvaranja vrijednosti koje se mogu razvijati

samo kroz mehanizme identifikacije lokalnih aktera. Identitet je potpora teritorijalizaciji i

procesu razvoja. Teritorijalni identitet ima dva ključna aspekta: rezultat je mehanizma

interakcije u kojem identitet igra ulogu uzroka i ima učinak na teritorijalnu dinamiku. Ujedno

je i interaktivan, jer je sposoban uspostaviti sinergijski odnos s ostalim teritorijalnim

fenomenima. Teritorijalni identitet može se shvaćati kao osjećaj pripadnosti, društvene

identifikacije, predstavljenosti same zajednice. Međutim, ne može ga se identificirati prema

vanjskim znacima koje je ostavio na nekom teritoriju u jednom kraćem vremenu (Governa,

1997: 34).

Konstrukcija identiteta siromašnih kao identiteta koji je odvojen od procesa razvoja, često

previđa uzročno-posljedične veze društvene oskudnosti te zanemaruje političke procese

oduzimanja imovine i izvlaštenja posjeda koji su intrinzični u procesu modernizacije

(Ferguson, 1995). Moderna kultura temelji se na snažnoj političkoj ekonomiji koja sada

djeluje na globalnoj razini. Tehnička praksa kontrole koju provodi ova politička ekonomija

zasnovana je odvajanju i na iskorištavanju okoliša, koji se doživljava kao vanjski čimbenik

njenom djelovanju. Moderna se temelji na iskorištavanju okoliša i njegovu podređivanju,

stoga je ono što nije moderno zapravo ono što je izvan kontrole. Kultura moderne i globalni

poredak koji proizvodi je utemeljena na proizvodnom sustavu globalnih dimenzija. Tamna

strana ekonomskih mogućnosti u moderni je naslijeđe uništavanja okoliša u mnogim

dijelovima svijeta. Resursi koji su potrebni za industrijsku proizvodnju obično dolaze iz

nekog drugog dijela svijeta (Redclift, 1996).

Zaključak

Doba u kojem živimo doba je polaganog prijelaza iz moderne u postmodernu. Kako se

mijenja način života, uloga država i državnih granica, tako se mijenjaju i poimanja teritorija i

identiteta, čija je konstrukcija u moderni usko vezana uz teritorijalnost. Bez modernog

shvaćanja teritorijalnosti i izgradnje modernih teritorijalnih država, identitet koji je vezan uz

teritorij, kao dio prostora jasno omeđen granicama na kojem postoji suverena državna vlast,

ne bi kao konstrukcija bio moguć. Promjene uloga državnih granica i sve veća fluktuacija

ideja, kapitala, roba i ljudi dovode i do konstrukcija identiteta koje su više vezane uz

postmodernu i nisu toliko ekskluzivističke i teritorijalno ograničene. Za uspješno upravljanje

u normalnim, redovnim okolnostima, a posebice u kriznim situacijama, nužno je shvaćati

14

promjene teritorijalnosti i identiteta koji su povezani s prijelazom iz modernih u postmoderne

geopolitičke uvjete, praćenih procesima deteritorijalizacije i izgradnjom novih,

multiplicirajućih identiteta (lokalnih, regionalnih i supranacionalnih) koji sve više dovode u

pitanje ekskluzivističke identitete vezane uz naciju i državu.

Literatura:

Agnew, J. (1987), Place and Politics, London: Allen and Unwin.

Agnew, J. (1994), “The territorial trap: The geographical assumptions of international relations theory”, Review

of International Political Economy, 1, 53-80.

Agnew J., Corbridge, S. (1995), Mastering Space: Hegemony, Territory and International Political

Economy, London: Routledge.

Agnew, J. (1998), Geopolitics: Re-Visioning World Politics, London: Routledge.

Anderson, B. (1991), Imagined Community, London: Verso.

Anderson, J. (1996), “The shifting stage of politics: new medieval and postmodern territorialities?”,

Environment and Planning D: Society and Space, 14, 2, 133-153.

Appadurai, A. (1996), Modernity at Large: Cultural Dimensions of Globalization, Minneapolis: University of

Minnesota.

Ashcroft, B., Ahluwalia, P. (1999), Edward Said (Routledge Critical Thinkers), London: Routledge.

Berberich, C., Hudson, R., Campbell, N. (2012), „Introduction: Framing and Reframing Land and Identity“,

Spatial Practices, 13, 17-39.

Castells, M. (1996), The Rise of the Network Society, Oxford: Blackwell.

Chandler, D. (2007), “The possibilities of post-territorial political community”, Area, 39, 1, 116-119.

Dematteis, G. (1994), Nodi e reti nello sviluppo locale. U: Il territorio dell’abitare.

Lo sviluppo locale come alternativa strategica. Milano: Franco Angeli, 249-268.

Ferguson, J. (1995), The Anti-Politics Machine: Development, Depoliticization and Bureaucratic Power in

Lesotho, Minneapolis: University of Minnesota Press.

Foucault, M. (1975), Discipline and Punish: The Birth of Prison, New York: Pantheon Books.

Foucault, M. (1980), Power/Knowledge: Selected Interviews and Other Writings 1972-77, New York: Pantheon

Books.

Giddens, A. J. (1987), Nation-State and Violence, Cambridge: Polity Press.

Governa, F. (1997), “Il milieu come insieme di beni culturali e ambientali”, Rivista della Società Geografica,

105, 85-93.

Hall, S. (1990), Cultural Identity and Diaspora. U: Identity, Community, Culture, Difference. London: Lawrence

and Wishart, 222-237.

Hall, S. (1995), New Cultures for Old, u: Massey, D., Jess, P. (ur.), A Place in the World?, Oxford: Open UP,

175-213.

Hassner, P. (1997), Obstinate and obsolete: non-territorial transnational forces versus the European territorial

state, U: Geopolitics in the Post-Wall Europe: Security, Territory and Identity. London: Sage

Publications.

Jackson, P., Penrose, J. (ur.) (1993), Constructions of Race, Place and Nation. London: UCL Press.

15

Johnston, R. J. (1991), A Question of Place, Oxford: Blackwell.

Johnston, R. J. (2003), “Territory and territoriality in a globalizing world”, Ekistics, 70, 418-419, 64-70.

Kennedy, P. (1992), Preparing for the Twenty-First Century, New York: Random House.

Krasner, S. (1995), “Compromising Westphalia”, International Security, 20, 3, 115-151.

Krause, J., Renwick, N. (ur.) (1996), Identities in International Relations, New York: St. Martin's Press.

Luke, T. W. (1989), Screens of Power: Ideology, Domination, and Resistance in Informational Society,

Urbana: University of Illinois Press.

Luke, T. W. (1994), “Placing powers/siting spaces: the global and the local in the new world order”,

Environment and Planning D: Society and Space, 12.

Luke, T. W. (1995), “New World Order or neo-world orders: Power, politics and ideology in

informationalizing glocalities”. U: Global Modernities. London: Sage Publications.

Luke, T. W. (1996), “Governmentality and countragovernmentality: rethinking sovereignty and territoriality

after the Cold War”, Political Geography, 15, 491-508.

Lyotard, J. F. (1984), The Postmodern Condition: A Report on Knowledge, Minneapolis: University of

Minnesota Press,.

Ohmae, K. (1995), The End of the Nation State, New York: Free Press.

O’Tuathail, G. (1996), Critical Geopolitics, Minneapolis: University of Minnesota Press.

O’Tuathail, G. (1997), “At the end of geopolitics? Reflection on a plural problematic at the century’s end”,

Alternatives, 22, 35-56.

O’Tuathail, G. (1998), “Deterritorialized Threats and Global Dangers: Geopolitics, Risk Society and

Reflexive Modernization”, Geopolitics, 3, 1, 17-31.

O’Tuathail, G., Dalby, S. (1998), Rethinking Geopolitics, London: Routledge.

O’Tuathail, G. (2000), “The Postmodern Geopolitical Condition: States, Statecraft, and Security at the

Millennium”, Annals of the Association of American Geographers, 90, 1, 166-178.

Redclift, M. (1996), Wasted: Counting the Costs of Global Consumption, London: Earthscan.

Reich, R. (1991), The Work of Nations: Preparing Ourselves for 21st Century Capitalism, New York: Knopf.

Rosenau, J. N. (1997), Along the Domestic-Foreign Frontier, Cambridge: Cambridge University Press.

Sack, R. D. (1986), Human territoriality: its theory and history, Cambridge Studies in Historical Geography,

Cambridge: Cambridge University Press.

Schram, S. F. (1993), “Postmodern Policy Analysis: Discourse and Identity in Welfare Policy”, Policy

Sciences, 26, 3, 249-270.

Shapiro, M. J. (1993), Reading Adam Smith: Desire, History and Value, London: Sage Publications.

Soja, E. (1989), Postmodern Geography, London: Verso.

Taylor, P. J. (1994), “The state as container: territoriality in the modern world-system“, Progress in Human

Geography, 18, 151-162.

Vattimo, G. (1992), The Transparent Society, Baltimore: The Johns Hopkins University Press.

Weber, C. (1995), Simulating Sovereignty, Cambridge: Cambridge University Press.

Yuval-Davis, N. (1997), National Spaces and Collective Identities: Borders, Boundaries, Citizenship and

Gender Relations, London: The University of Greenwich.

Summary

Territoriality and Identity in the Post-modern Geopolitical Condition:

Fundamental or Evolutional changes?

The paper studies changes in the nature of territoriality and identity in postmodern

geopolitical condition. In fact, since the beginning of the 1990s, as a response to

changes in the reality of the modern world, the perception of territory, borders,

identity in the social sciences are changing rapidly under the influence of

postmodernism, which accepts the new realities. These very rapid changes have an

influence in the perception of territory and borders. It also affects the changes in the

perception and identity construction, whose origins are connected to the social and

16

historical context, but also to some part of the territory. Territoriality and

sovereignty, as foundations of modern political maps of the world, and the modern

state, which is based on territoriality and sovereignty, as the main object of study of

modern geopolitics, are experiencing changes in postmodern. In poststructuralism,

identity is considered inseparable from the social and historical context. Identity is a

dynamic phenomenon, as a result of continuous interaction between some

community and the territory inhabited by that community. Therefore, it is necessary

to study changes in the relationship between territoriality and identity in postmodern

geopolitical conditions, in order to successfully respond to security challenges given

by postmodern geopolitical conditions.

Key words: Post-modern geopolitical condition, Post-modern geopolitics,

territoriality, identity.