Paul Auster

Timbuktu

TIMBUKTU 1999

ROBERTU McCRUMU

1.

Mr. Bones znao je da Willy neće još dugo. Kašalj je u njemu živio već šestmjeseci, i sad više nema nikakve šanse da ga se riješi. Sporo i neumoljivo,nijednom ne pokazavši ni najmanji znak poboljšanja, ta je stvar zaživjela nekimvlastitim životom, rastući od slabog i sluzi natopljenog podrhtavanja u plućima,dana trećega veljače, do pištavih drhtaja, masnih hračaka i grčeva sredinom ljeta. Ikao da to već nije bilo dovoljno loše, u posljednja se dva tjedna nov tonalitetuvukao u tu bronhijalnu glazbu, nešto napeto, tvrdo i odsječno - napadi su dolazilitako često da su se činili neprekidnima. Svaki put kad bi počeo nov napad, Mr.Bones dijelom je očekivao da će Willyjevo tijelo eksplodirati od pritiska na prsnikoš. Pretpostavio je kako je sad na redu krv, pa kad je taj kobni trenutak konačnouslijedio onoga subotnjeg popodneva, bilo je kao da su svi anđeli nebeski otvoriliusta i zapjevali. Mr. Bones sve je to gledao vlastitim očima, stojeći na rubu cestekoja je iz Washingtona vodila u Baltimore: Willy je u maramicu ispljunuo nekolikojadnih krpica crvene tvari. U tom je trenutku znao da je nestao i onaj posljednjitračak nade. Smrt je raširila krila nad Willyjem G. Christmasom, čiji se kraj bližiojednakom sigurnošću kao što je sunce svjetiljka u oblacima koja se svakodnevnopali i gasi.

I što tu može jadno pseto? Mr. Bones je bio uz Willyja još od prvih dana života,te mu je bilo gotovo nemoguće zamisliti svijet bez gospodara u njemu. Svakamisao, svako sjećanje, svaka čestica zemlje i zraka bila je zasićena Willyjevimbićem. Navike umiru sporo, i nesumnjivo ima nešto istine u izreci o starim psima inovim trikovima; ipak, užas koji je osjećao Mr. Bones nadilazio je granice ljubavii odanosti. Bila je to čista ontološka strava. Ukloniti Willyja s lica zemlje značimogućnost da će i sam svijet prestati postojati.

S takvim se dvojbama Mr. Bones suočio tog kolovoskog jutra, vukući sebaltimorskim ulicama za svojim bolesnim gospodarom. Pas bez gospodara jednakoje mrtav pas, pa kad Willy ispusti svoj zadnji dah, jedino što još može očekivati jevlastiti i neizbježan kraj. Willy ga je na to upozoravao danima, pa je Mr. Bones sveveć znao napamet - kako izbjegavati šintere i redarstvenike, patrolne automobilekao i one neoznačene, i licemjere iz takozvanih humanitarnih udruga. Unatoč svimslatkim riječima, riječ sklonište znači samo nevolju. Sve počinje s mrežama ipištoljima za omamljivanje, pretapa se u noćnu moru kaveza i fluorescentnihsvjetiljki, a završava smrtonosnom injekcijom ili otrovnim plinom. Daje Mr. Bonespripadao nekoj prepoznatljivoj pasmini, možda bi i dobio priliku u svakodnevnimrevijama ljepote pred očima mogućih vlasnika; nažalost, Willyjev je pratilac bioprava kaša genetskih linija - dijelom ovčar, dijelom labrador, dijelom španijel,dijelom čisti pasji gemišt -a da bi sve bilo gore, iz krzna su mu stršili čuperci, iz

usta mu se širio gadan zadah, a u zakrvavljenim mu se očima ugnijezdila nekavječita tuga. Nitko ga neće poželjeti spasiti. Ili, kako je to bard-beskućnik voliočesto ponavljati, kob je uklesana u kamenu. Ako Mr. Bones u najbližoj budućnostine uspije pronaći novog vlasnika, postat će pas osuđen na zaborav.

»Ako te ne dohvate pištoljima za omamljivanje«, nastavljao je Willy, togamaglovitog jutra u Baltimoreu, uhvativši se za stup ulične svjetiljke kako ne bi pao,»dohvatit će te tisućama drugih stvari. Pazi se, poglavico. Nađi si gazdu, ili su tidani odbrojeni. Osvrni se malo po ovom stravogradu. Na svakom je uglu kineskirestoran, a ako misliš da im slina ne izlazi na usta dok prolaziš pokraj njih, ondanemaš blage veze s orijentalnom kuhinjom. Mali, obožavaju okus psećeg mesa.Kuhari im skupljaju lutalice i kolju ih u stražnjim uličicama - deset, dvadeset,trideset pasa tjedno. Ponekad ih uvaljuju na jelovnik kao patke ili svinje, aliupućeni znaju što je što; gurmane ne možeš prevariti. Mislim, ako ne želiš skončatikao plata moo-goo-gai-pana, dobro promisli prije nego što mahneš repom isprednekog kineskog pajzla. Mr. Bones, kopčaš što govorim? Upoznaj neprijatelja... apotom ga zaobiđi u širokome luku.«

Mr. Bones je shvatio. Oduvijek je razumijevao što bi mu Willy govorio. Tako jebilo otkad pamti, pa je ingleški poznavao jednako dobro poput svakog useljenikakoji već sedam godina prebiva na američkome tlu. To mu je, naravno, bio drugijezik, prilično različit od njegovoga materinjeg; iako je mogao samo maštati oizgovoru, temeljito je ovladao svim zamkama sintakse i gramatike. Što se kodživotinje Mr. Bonesove inteligencije ne smije smatrati nimalo začudnim. Najvećidio pasa stječe prilično dobro praktično poznavanje dvonožnog jezika, a povrhtoga Mr. Bones bio je blagoslovljen gospodarom koji se prema njemu odnosio kaoprema sebi jednakome. Od samog su početka bili veselo društvo, a ako se tomepridoda činjenica da Mr. Bones nije bio Willyju najbolji već i jedini prijatelj, pase još uzme u obzir i to da je Willy bio beskrajno zaljubljen u zvuk vlastitog glasa,istinski, do srži, logomanijak koji ne bi prestajao govoriti od trenutka kad bi izjutraotvorio oči pa sve dok se uvečer ne bi, pijan obeznanio, bilo je savršeno jasno dase Mr. Bones u njegovom materinjem jeziku osjećao savršeno kod kuće. Zbrojivši ioduzevši sve, bilo je neobično samo što nije sam naučio bolje govoriti. Doduše,usprkos svim iskrenim naporima, biologija se urotila protiv njega, pa s takvomnjuškom, zubima i jezikom kakvima ga je opremio usud, najbolje što je mogao bilisu nizovi lajanja, tuleža i cviljenja, isprekidan i nejasan diskurs. Bio je bolnosvjestan koliko su ti zvukovi daleko od jasnoće, ali ga je Willy uvijek puštao dakaže sve što ima za reći; naposljetku, ionako je samo to bilo važno. Mr. Bones jeimao pravo reći što misli, i svaki mu je put njegov gospodar pružao punupozornost. Da ste vidjeli Willyjevo lice dok je svog prijatelja promatrao kako sepati ne bi li zazvučao poput pripadnika roda ljudskoga, zakleli biste se da razumije

svaku njegovu riječ.No, te je depresivne nedjelje u Baltimoreu, Mr. Bones držao jezik za zubima.

Stiglo je njihovih nekoliko posljednjih dana, možda i sati, i to nije bio trenutak zaduge govorancije i kojekakva izvrtanja; nije bio trenutak za stare viceve. Neke suokolnosti iziskivale uljudnost i stegu, te je znao da je u njihovim sadašnjimnedaćama pametnije zavezati gubicu i ponašati se poput dobroga i odanog psa. Nijese bunio ni kad mu je Willy naglo zategnuo povodac. Nije cvilio što nije jeo većtrideset šest sati; nije njuškao tražeći kujice; nije zastajao da pomokri svakusvjetiljku ili hidrant. Samo se vukao pokraj Willyja, slijedio je gospodara dok supo pustim avenijama tražili ulicu Calvert, broj 316.

Mr. Bones protiv Baltimorea nije imao ništa osobno. Grad nije smrdio ništalošije od ikojeg u kojima su logorovali proteklih godina. No, iako je shvaćao svrhunjihova puta, žalostila ga je primisao da čovjek može odlučiti da svoje posljednjesate na ovome svijetu provede na mjestu na kojem nikada prije nije bio. Pas nikadne bi učinio takvu glupost. Pas se pomiri sa svijetom te se pobrine da svoj duhpreda na poznatom području. Ipak, Willy je prije smrti morao izvršiti dvije zadaće,te si je svojom poznatom tvrdoglavošću utuvio u glavu da postoji samo jedna osobakoja mu može pomoći. Ona se zvala Bea Labudowsky, a budući da joj je posljednjaadresa bila u Baltimoreu, došli su u Baltimore potražiti je. Ma, sve je to divno ikrasno, samo ako Willyjev naum ne uspije Mr. Bones će ostati nasukan u ovomgradu poznatom po pogačicama s rakovima i mramornim stubištima; a što tad?Telefonski bi razgovor riješio sve u pola minute, ali je Willy gajio filozofskuodbojnost spram telefoniranja u važnim trenucima. Radije bi danima hodao negouzeo u ruku jednu od tih naprava i razgovarao s nekim koga ne vidi. Dakle, dvjestomilja kasnije, lutali su baltimorskim ulicama, bez plana grada, tragajući za adresomkoja može i ne mora postojati.

Od dvije zadaće koje se Willy još uvijek nadao da će izvršiti prije smrti,nijedna nije bila važnija. Obje su mu bile najvažnije, a budući da više nije imaovremena za razmišljanje kako ih riješiti jednu po jednu, domislio se onome što jenazivao 'Gambit zaljeva Chesapeake': akcija u trajanju jedanaest sati kojom ćejednim udarcem ubiti obje muhe. Prvu smo zadaću već raspravili u prethodnimparagrafima - pronaći nove gazde svom dlakavom pratiocu. Druga je bila dovršitisve poslove i osigurati se da će njegovi rukopisi počivati u dobrim rukama. U tomje trenutku njegovo životno djelo bilo zagurano u zaključani ormarić na autobusnomkolodvoru u ulici Fayette; dva i pol ulična bloka sjevernije od mjesta na kojem sustajali on i Mr. Bones. Ključ mu je bio u džepu, pa ako ne nađe nikog dovoljnodostojnog da mu ga povjeri, nestat će sve riječi koje je ikad napisao; odložit će ih ustranu kao još toliku prtljagu bez vlasnika.

U dvadeset tri godine otkako je sam sebi nadjenuo nadimak Christmas, Willy je

svojim napisima ispunio sedamdeset četiri bilježnice. Tu je bilo pjesama, priča,eseja, dnevničkih zapisa, epigrama, autobiografskih crtica, i prvih tisuću osamstostihova epa Skitnički dani koji je bio u nastajanju. Veći dio radova nastao je nakuhinjskom stolu u majčinom stanu u Brooklynu, no, nakon njezine smrti, prije četirigodine, bio je prisiljen pisati pod vedrim nebom, često trpeći udare vremena dokse po parkovima i prašnjavim uličicama borio staviti svoje misli na papir. Unajdubljim zakucima duše Willy nije gajio iluzije o sebi. Znao je da je patničkaduša i da ne pripada ovom svijetu; ipak, znao je da u tim bilježnicama počivapriličan broj dobrih radova, pa već zbog toga može ponosno uspraviti glavu.Možda da je malo više pazio na redovno uzimanje lijeka, ili da mu je možda tijelobilo malo snažnije; možda da nije toliko ljubio čisti viski, duh i vrevu barova,možda bi napisao još boljih radova. To je bilo savršeno moguće, ali je sad biloprekasno plakati nad prošlošću. Willy je napisao svoju zadnju rečenicu; preostalomu je još samo nekoliko otkucaja. Riječi u ormariću bile su sve što je mogaopokazati u svoju obranu. Ako i one nestanu, onda nije ni živio.

Tu u priču ulazi Bea Labudowsky. Willy je znao da cilja nasumce, no ako je ikad je uspije naći, čvrsto je vjerovao da će ona preokrenuti zemlju i nebo da mupomogne. Jednom davno, dok je svijet još bio mlad, gospođa Labudowsky mu je ugimnaziji predavala engleski jezik; da nije bilo nje, vjerojatno nikad ne bi smogaohrabrosti da o sebi razmišlja kao o piscu. Tih je dana još uvijek bio samo WilliamGurevitch, mršav šesnaestogodišnjak koji je strasno volio knjige i bi-bop džez;tada ga je primila u svoje okrilje, hvaleći njegove rane radove toliko pretjerano,uzdižući ih toliko iznad njihove prave vrijednosti, da je o sebi počeo razmišljatikao o novoj velikoj nadi američke književnosti. Je li bila u pravu ili nije, to nijeupitno, budući da su u tim trenucima rezultati manje važni od prave vrijednosti;gospođa Labudowsky svakako je prepoznala njegovu nadarenost, spazila je iskru utoj neiskusnoj duši - uostalom, nitko ne može u životu postići ništa, a da netko drugine vjeruje u njega. To je dokazana činjenica, pa dok je ostatak trećeg razredasrednje škole Midwood High gospođu Labudowsky gledao kao krupnučetrdesetgodišnjaki-nju debelih ruku koja je poskakivala i meškoljila se pišući poploči, Willy ju je smatrao prelijepom, anđelom koji je sišao s neba i uzeo ljudskoobličje.

Nažalost, kad je ujesen započela nova školska godina, gospođe Labudowskyviše nije bilo. Suprug joj je dobio premještaj na posao u Baltimore pa kakogospođa Labudowsky nije bila samo učiteljica već i supruga nije imala izbora,morala je napustiti Brooklyn i poći tamo kuda je pošao gospodin Labudowsky. ZaWillyja je to bio težak udarac, ali je moglo biti i gore; unatoč tome što je njegovamentorica otišla daleko, nije ga zaboravila. Tijekom nekoliko sljedećih godina,gospođa Labudowsky održavala je živu prepisku sa svojim mladim prijateljem,

nastavila je čitati i davati primjedbe na rukopise koje joj je slao; pamtila je njegovrođendan i slala mu stare ploče Charliea Parkera, te mu predlagala male časopise ukoje bi mogao slati svoje radove. Nakićena, gotovo rapsodična preporuka koju muje napisala pomogla je Willyju da dobije punu stipendiju za sveučilište Columbia.Gospođa Labudowsky bila je njegova muza, njegova zaštitnica i njegov talisman,sve u jednom; u tom trenutku Willyjevog života, granica je bila samo nebo. No,tada je uslijedio šizoidni napad 1968. godine: bezumni fandango istine i posljedicana visokonaponskoj žici. Zatvorili su ga u bolnicu, i nakon šest mjesecielektrošokova i terapije psihofarmakopejom više nikad nije bio onaj stari. Willy sepridružio bezbroju patnika, pa iako je nastavio spajati svoje pjesmice i priče,pisati u bolesti i u zdravlju, rijetko bi se sjetio odgovoriti na pisma gospođeLabudowsky. Možda mu je bilo neugodno održavati vezu. Možda su ga smeli iprivukli neki drugi poslovi. Možda je izgubio povjerenje u američku poštu i nijevjerovao da listonoše krišom ne čitaju pisma koja dostavljaju. No, bilo ovako ilionako, njegova se, nekoć opsežna korespondencija s gospođom Labudowsky svelagotovo ni na što. Godinu-dvije stizale su povremene i smušene dopisnice, potombožićne čestitke kupljene po radnjama, da bi do 1976. jednostavno i to zamrlo. Odtad nisu jedno drugome poslali ni jedno jedino slovo.

Mr. Bones znao je cijelu priču, i upravo ga je to brinulo. Prošlo je sedamnaestgodina. Tada je, za Boga miloga, predsjednik bio Gerald Ford; a još će cijelodesetljeće proći do njegovog rođenja. Koga to Willy pokušava zavarati? Pomisli,što se sve moglo dogoditi za to vrijeme. Pomisli na sve promjene do kojih možedoći u sedamnaest sekundi ili sedamnaest minuta - da ne govorimo o sedamnaestgodina. U najmanju se ruku gospođa Labudowsky mogla preseliti na drugu adresu.Staroj curi već je gotovo sedamdeset, pa ako nije posenilila ili ne živi u prikolicina Floridi, postoji velika mogućnost da je mrtva. Willy je to priznao još dok su togjutra ulazili u Baltimore, no, jebiga, rekao je, to im je zadnja nada, pa budući da ježivot ionako kocka, zašto ne ići na sve ili ništa?

Ah, Willy. Ispričao je toliko priča, govorio bezbrojnim glasovima, govorećiistovremeno s bezbroj strana vlastitih usta, da Mr. Bones jednostavno nije imaopojma što može vjerovati a što ne. Sto je istina, a što laž? Bilo je to teško odreditikad se imalo posla s tako složenim i hirovitim tipom kakav je bio Willy G.Christmas. Mr. Bones se mogao zakleti samo na ono što je vidio vlastitim očima,na ono što je iskusio na vlastitoj koži; Willy i on bili su zajedno samo sedamgodina, a ono što se ticalo prethodnih trideset osam bilo je, manje-više, prepuštenona volju. Da Mr. Bones nije svoju mladost proveo pod istim krovom s Willyjevommajkom, cijela priča ostala bi obavijena tamom; slušajući gospođu Gurevitch ivažući njezine izjave s izjavama njezinog sina, Mr. Bones je uspio složiti priličnosuvisli portret Willyjevog svijeta prije svog dolaska. Nedostajale su tisuće

pojedinosti. Tisuće drugih bile su potpuno smušene, ali je Mr. Bones imao osjećajza tok, osjećaj za ono što i jest i nije postojalo.

Na primjer, nije vladalo blagostanje ni veselje; češće je atmosferu u stanuprožimala gorčina i beznadnost. Doduše, uzevši u obzir što je obitelj prošla prijenego se dočepala Amerike, vjerojatno je bilo čudo da su David Gurevitch i IdaPerlmutter uopće uspjeli dobiti sina. Od sedmero djece koje se Willyjevim djedu ibaki rodilo u Varšavi i Lodzu, između 1910. i 1921., samo je dvoje preživjelo rat.Jedino oni nisu imali utetovirane brojeve na podlaktici, jedino su oni imali sreće iuspjeli pobjeći. No, to nije značilo da im je bilo lako; Mr. Bones naslušao sedovoljno priča od kojih mu se dizala dlaka. Deset dana proveli su krijući se utijesnom tavanskom prostoru u Varšavi. Mjesec su dana pješačili od Pariza doslobodne zone na jugu, spavali po sjenicima i krali jaja kako bi preživjeli. Zatim jeslijedio izbjeglički logor u Mendeu, gdje je novac nestao na mito vodičima; potomčetiri mjeseca birokratskog pakla u Marseilleu, dok su čekali tranzitne vize zaŠpanjolsku. Tada je uslijedila duga koma nepokretnosti u Lisabonu; mrtvorođenisin Ida koji se rodio 1944. Dvije godine gledanja u Atlantski ocean, dok se ratvukao u beskraj, a njihov novac nepovratno topio. Kad su Willyjevi roditelji 1946.konačno dospjeli do Brooklyna, nisu započinjali nov, već više posthumni život;nekakvo međuvrijeme koje je dijelilo dvije smrti. Willyjev otac, nekoć pametnimladi odvjetnik u Poljskoj, zamolio je daljeg rođaka za posao, te sljedećih trinaestgodina proveo vozeći se podzemnom do tvornice za izradu dugmadi na Zapadnoj28. ulici. Prvih je godinu dana Willyjeva majka pridonosila podukom iz klavirakoju je davala malim, razmaženim Židovima u njihovom stanu; no i to je skončalojednog jutra u studenome 1947. godine, kad je Willy pomolio svoje lice izmeđunjezinih nogu i neočekivano odbio da prestane disati.

Odrastao je kao Amerikanac, malac iz Brooklyna koji se na ulici igrao loptom,pod pokrivačem noću čitao magazin Mad, i slušao Buddy Hollyja i Big Bop-pera.Nijedan od roditelja nije to mogao pojmiti, no to je Willyju ionako bilo svejedno,budući da mu je najveći životni cilj bio uvjeriti samoga sebe da mu otac i majkanisu pravi roditelji. Bili su mu strani, u potpunosti zbunjujuće pojave, dvijeglavobolje s poljskim naglaskom i nekim čudnim običajima; nije trebao razmišljatini trenutak da uvidi kako će preživjeti samo i jedino ako im se bude suprotstavljaou svemu. Kad mu je otac, s četrdeset devet godina, umro od srčanog udara,Willyjevu je tugu pomućivao potajan osjećaj olakšanja. S dvanaest godina, nasamom rubu puberteta, već je oblikovao svoju životnu filozofiju prihvaćanjanevolja gdje god ih pronađe. Stoje život teži to si bliže istini, do same sipljive sržipostojanja; što može biti gore od gubitka oca samo šest tjedana nakon dvanaestogrođendana? To čovjeka označava kao tragičnu pojavu, izbacuje ga iz mrtve trke zaludim nadama i sentimentalnim prividima; na njega stavlja pečat istinskog

paćenika. Ipak, činjenica je da Willy nije pretjerano patio. Otac mu je oduvijekpredstavljao zagonetku: čovjek sklon višetjednim šutnjama i neočekivanimerupcijama bijesa; više nego jednom znao je ošamariti Willyja i za najmanjusitnicu. Ne, nije mu se bilo nimalo teško priviknuti na život bez te bačve baruta.Nije trebao ni najmanji napor.

Barem je tako mislio dobri Herr Doktor Bones. Možete zanemariti njegovomišljenje, no kome ste onda spremni vjerovati? Slušajući te priče proteklih sedamgodina, nije li izborio pravo da ga smatraju vodećim svjetskim autoritetom za topitanje?

Willy je ostao sam s majkom. Ona baš i nije bila neko savršeno društvo, ali je,u najmanju ruku, gledala svoja posla, i bila prilično nježna prema njemu; svojim jetoplim srcem izravnavala račune za ona vremena kad ga je gnjavila, tupila iopćenito mu išla na živce. Willy je, sa svoje strane, pokušavao biti dobar sin. Kadbi, u rijetkim trenucima, bio sposoban prestati misliti samo na sebe, čak se svjesnonaprezao da bude ljubazan prema njoj. Ako su i bili različiti, te razlike nisuproistjecale iz osobne netrpeljivosti, nego iz oštro suprotstavljenih pogleda nasvijet. Iz teško stečenog iskustva, gospoda Gurevitch je znala da će je svijet kad-tad pobijediti, te je živjela u skladu s time; davala je sve od sebe kako bi se klonilanevolja. Willy je također znao da će ga se svijet kad-tad dočepati, ali za razliku odmajke, on se nije nimalo susprezao da uzvrati udarac. To nije bila razlika izmeđupesimista i optimista - pesimizam je kod jednoga razvio ethos straha, dok jedrugoga pesimizam odveo u bučno i nepokorno preziranje svega prošloga. Jedan sezgurio, drugi je mlatio oko sebe. Jedan je iscrtavao granice, drugi ih je križao.Većinom bi se svađali, a budući da je Willy otkrio s kolikom lakoćom možešokirati vlastitu majku, rijetko bi propuštao priliku da izazove svađu. Da je biladovoljno pametna i znala uzvratiti, on vjerojatno ne bi bio toliko uporan udokazivanju svojih stavova. Njezin ga je antagonizam doslovno inspirirao, gurajućiga u sve veće krajnosti, pa kad je došlo vrijeme da ostavi kuću i krene u koledž,već se potpuno oblikovao u svoju izabranu ulogu - nezadovoljnik, buntovnik,odmetnuti pjesnik koji vreba u otpadnim kanalima razrušenog svijeta.

Sam Bog zna koliko je droga dječak u sebe unio u dvije godine koje je proveo uMorningside Heightsu. Spomenite bilo koju zabranjenu tvar i Willy ju je pušio,šmrkao ili ubrizgavao u vene. Jedno je šetati svijetom i praviti se da stereinkarnacija Francoisa Villona; nešto posve drugo je u nestabilnog mladića strpatikoličinu otrovnih tvari dostatnu da se njome napuni stovarište otpada u JerseyMeadowlandsu - njegova tjelesna kemija jednostavno se morala promijeniti. Willybi možda, prije ili kasnije ionako prolupao, ali tko bi se mogao suprotstaviti tvrdnjida psihodelija neograničene slobode njegovih studentskih dana nije ubrzalaproces? Kad je, jednog popodneva, njegov cimer ušao u sobu i pronašao Willyja

kako gol poskakuje po podu, pjevajući imena iz manhattanskog telefonskog imenikai jedući zdjelu vlastitog izmeta, akademska karijera budućeg gospodara Mr. Bonesazavršila je naglo i nepovratno.

Završio je u ludnici, a potom se vratio u majčin stan na aveniji Glenwood.Willyju možda to i nije bilo idealno mjesto za život, ali kamo bi mogao poći takavprolupani propalitet. Prvih šest mjeseci nije slutilo na dobro. Osim što se s drogeprebacio na alkohol, stanje se nije nimalo promijenilo. Iste napetosti, isti sukobi,ista nerazumijevanja. A tada je, iz vedra neba, krajem prosinca 1990., Willy imaoviziju koja je promijenila sve; mističan susret s blaženstvom koji ga je potpunopreobratio i život mu usmjerio posve drugim putem.

Bilo je pola tri ujutro. Majka mu je otišla na spavanje prije nekoliko sati, aWilly se ulogorio na podu dnevne sobe s kutijom Lucky Strikea i bocom burbona;krajičkom oka gledao je televiziju. Televizija je za njega bila nova navika,posljedica nedavnog boravka u bolnici. Slike na ekranu nisu ga pretjeranozanimale, ali je uživao u šumu i sjaju ekrana u pozadini, te modrosivim sjenamakoje je bacao po zidu. Upravo je išao Late Late Show (bilo je nešto u vezi sdivovskim skakavcima koji su proždirali stanovnike kalifornijskog gradaSacramenta), iako je najveći dio vremena pripadao napuhanim reklamama za nove ičudotvorne proizvode: noževe koje nikad ne treba oštriti, vječne žarulje, losione stajnim formulama koji uklanjaju prokletstvo ćelavosti. Bla, bla, bla, promrmljao sije Willy u bradu, sve same stare gluposti i blebetanja. Upravo kad se spremio ustatii ugasiti televizor, bljesnula je nova reklama u kojoj je Santa Claus iskakao izkamina u dnevnoj sobi koja je izgledala kao da se nalazi u kući u predgrađuMassapequa na Long Islandu. Budući da je Božić bio pred vratima, Willy sepriviknuo na reklame u kojima su se glumci presvlačili u Santa Clausa. No ovaj jebio bolji od ostalih - punašni tip rumenih obraza i bradom koja je izgledala baš kaoprava. Willy je zastao da pogleda početak, iskreno očekujući da će čuti nešto osredstvima za čišćenje sagova ili protuprovalnim alarmima, kad je Santa odjednomizgovorio riječi koje će promijeniti njegovu sudbinu:

»Williame Gurevitchu«, progovorio je Santa Claus. »Williame Gurevitchu izBrooklyna u New Yorku, tebi govorim.«

Willy je te večeri ispio samo pola boce, a od posljednje totalne halucinacijeprošlo je već osam mjeseci. E, pa nitko ga neće natjerati da popuši ovakvu glupost.Znao je razliku između stvarnosti i umišljaja, pa ako mu se Santa Claus izravnoobraća iz majčinog televizora, to je samo značilo da je daleko pijaniji nego štomisli.

»Ma daj, odjebi«, odvratio je Willy, i ne razmišljajući ni trenutka, isključiotelevizor.

Na nesreću, nije bio u stanju pustiti stvari na miru. Što zbog znatiželje, što da bi

se uvjerio kako nije ponovno prolupao, Willy je odlučio da bi ipak trebao ponovnouključiti televizor - samo da poviri, na trenutak. To ne bi smjelo škoditi. Svakakoje bolje odmah znati istinu nego sljedećih četrdeset godina provesti mozgajući o tojgluposti s djedom Božićnjakom.

No, dakle, sve ispočetka: na ekranu se ponovno pokazao prokleti Santa Claus,Willyju je prijetio prstom i mahao glavom, dok mu se u očima primjećivalo tugu irazočaranje. Kad je zaustio i progovorio (nastavljajući točno tamo gdje je staoprije deset sekundi), Willy nije znao hoće li prasnuti u smijeh ili se baciti krozprozor. Ljudi, ovo je stvarno. Događalo se ono što se ne može dogoditi; u tomtrenutku Willy je znao da za njega svijet više nikada neće biti isti.

»Williame, to nije bilo lijepo«, rekao je Santa. »Došao sam ti pomoći, alinećemo postići ništa ako mi ne daš priliku da govorim. Shvaćaš li me, sinko?«

Pitanje kao daje tražilo odgovor, no Willy je oklijevao. Slušati tog klauna biloje dovoljno glupo. Želi li uistinu pogoršati stvari time što će mu odgovoriti?

»Williame!« javio se Santa. Glas mu je zvučao strogo i optužujuće; u sebi jenosio moć osobe s kojom se nije valjalo šaliti. Ako se Willy želio izvući iz ovemore, jedina mu je nada bila prihvatiti igru.

»Da, šefe«, promrmljao je. »Čujem te, jasno i glasno.«Debeljko se nasmiješio. Potom je, veoma polagano, kamera zumirala krupni

plan. Nekoliko trenutaka Santa je samo stajao i češkao bradu, očito uronio u misli.»Znaš li tko sam?« progovorio je naposljetku.»Znam na koga nalikuješ,« rekao je Willy, »ali to ne znači da znam tko si. Prvo

sam pomislio da si neki glupi glumac. Zatim da si duh iz boce. Sad stvarno nemampojma.«

»Moj je izgled ono što jesam.«»Je, je, a ja sam šogor Hailea Selasiea.«»Williame, ja sam Santa Claus. Alias Djed Mraz. Djed Božićnjak glavom.

Jedina vječna sila dobra na ovome svijetu.«»Santa? To bi se slovkalo S-A-N-T-A, zar ne?«»Upravo tako. Tako bih i ja to slovkao.«»To sam i mislio. Sad ćemo malo ispremiješati slova, i gle, što dobijemo - S-

A-T-A-N. Upravo to. Stari, ti si vrag glavom i bradom, a postojiš samo u momumu.«

Primijetite molim kako se Willy borio protiv te prikaze, koliko je bio odlučanpobiti sve čari. On nije bio neki manijak ptičjeg mozga koji dopušta da ga prividi iprikaze natežu kako im drago. Nije želio sudjelovati u ovoj halucinaciji, aodvratnost koju je osjećao i otvoreno neprijateljstvo koje je iskazivao kad god bise prisjetio prvih trenutaka tog susreta, dokraja su Mr. Bonesa uvjerili da je pričaistinita; da je Willy uistinu doživio viziju i da nije izmislio cijeli taj slučaj. Slušati

Santu bilo je samo po sebi skandalozno; bila je to uvreda za njegovu inteligenciju,a od samog pogleda na tu napuhanu mješinu klišeja uzavrela mu je krv. Neka netkodrugi veselo poskakuje. Božić je prijevara, to je doba brze zarade i zvonjaveblagajni; a kao simbol tog razdoblja i kao sama srž cijele te potrošačke prijevare,Santa je bio najveća od sviju laži.

No ovaj nije bio lažan, nije bio ni prerušeni vrag. Bio je to istinski DjedBožićnjak, jedini i pravi vladar vilenjaka i duhova, a poruka koju je došaoprenijeti govorila je o dobroti, darežljivosti i žrtvovanju. Ovaj, najveći od svihizmišljaja, proturječje svega što je Willy zastupao, ta besmislena i bezvezna pojavau crvenom kaputiću i krznom obrubljenim čizmama - taj Santa Claus u svom sjajuavenije Madison - iskočio je iz bezdana Televizije kako bi razorio okamenjenostWillyjevih sumnji, i dušu mu vratio na mjesto. I samo to. Ako je netko lažan, rekaoje Santa, onda je to Willy, a potom mu je počeo nizati dokaz za dokazom, jedančvršći od drugoga, propovijedajući preplašenom i zapanjenom mladiću gotovocijeli sat. Proglasio ga je propalicom, pozerom i netalentiranim lopovom. Nakontoga je prebacio u višu brzinu i rekao mu da je ništica, šuplja vreća i praznoglavac,malo po malo razbijajući Willyjeve obrambene zidove i vodeći ga premaprosvjetljenju. Tada je Willy već u suzama ležao na podu, molio za milost iobećavao da će se popraviti. Shvatio je kako je Božić stvaran, i da neće pronaći niistinu ni sreću sve dok ne prigrli taj duh. To će od tog trenutka postati njegovomživotnom misijom - pronositi poruku Božića svaki dan u godini, od svijeta ne tražitiništa i zauzvrat davati samo ljubav.

Drugim riječima, Willy se odlučio preobratiti u sveca.I bi tako da je William Gurevitch zaključio svoje poslove na ovome svijetu, a iz

njegove puti rodi se novi čovjek, imenom Willy G. Christmas. Kako bi obilježio tajsvečani događaj, Willy je sljedećeg jutra odjurio na Manhattan, i na desnunadlakticu utetovirao sliku Santa Clausa. Bilo je to bolno iskustvo, ali je Willyradosno podnosio igle, slaveći spoznaju da na sebi nosi vidljiv znak svogpreobraćenja, i da će ga na sebi nositi dovijeka.

No kad se vratio u Brooklyn, i majci ponosno pokazao svoj novi ukras, gospođaGurevitch doslovno je podivljala, gušeći se u suzama i gnjevnoj nevjerici. Do rubaje nije natjerala sama pomisao na tetoviranje (iako je već i ona djelomično bilapovod budući da su židovski zakoni zabranjivali tetoviranje, jednako kao iznačenje koje su tetovaže na židovskoj koži imale u njezinom životu); ono što jeprelilo čašu bila je upravo ova tetovaža - u trobojnom Djedu Božićnjakuutetoviranom na Willyjevoj ruci gospođa Gurevitch vidjela je znak izdaje ineizlječivog ludila, pa je to njezin izljev osjećaja u tom trenutku učinilo poneštorazumljivijim. Sve dotad uspijevala se zavaravati maštanjem o potpunomsinovljevom oporavku. Za njegovo je stanje okrivljavala droge; pa kad sav taj

otpad izbaci iz svog tijela, i kad mu se krvna slika vrati u normalu, vjerovala je daje samo pitanje dana kad će ugasiti televizor i vratiti se na koledž. No i to jeokončalo. Samo jedan pogled na tetovažu, i sve lude nade i isprazna očekivanjaobrušila su se na nju poput razbijenog stakla. Djed Božićnjak pripadao jeprotivničkoj strani. Pripadao je prezbiterijancima i rimokatolicima, obožavateljimaIsusa i mrziteljima Židova, Hitleru i svima njemu sličnima. Krivovjerci su zaraziliWillyjev mozak, a kad ti se oni jednom uvuku tamo, povratka nema. Božić je biosamo prvi korak. Uskrs je slijedio za nekoliko mjeseci, a to je vrijeme kad onivade svoje križeve i počinju raspredati o ubojstvu; ubrzo će joj jurišni odredizakucati na vrata. Na sinovljevoj je nadlaktici ugledala Djeda Božićnjaka - što senje ticalo, mogao si je isto tako utetovirati i kukasti križ.

Willy je ostao iskreno zatečen. Nije mislio ništa loše, a u njegovom trenutačnomstanju pokajanja i preobraćenja, posljednje što je želio bilo je uvrijediti majku.Unatoč svim riječima i objašnjenjima, ona je odbila slušati. Vrišteći, nazvala ga jenacistom, a kad ju je pokušao natjerati da shvati kako je Djed Božićnjakutjelovljenje Bude, svetoga bića čija je poruka svijetu puna milostive ljubavi isuosjećanja, zaprijetila je da će ga još isto popodne vratiti u bolnicu. U tom setrenutku Willy prisjetio izreke koju je u bolnici čuo od jednog pacijenta: »Radijeboca preda mnom nego elektrode nada mnom«, i u tom trenutku shvatio što mu sesprema ako popusti majci. Tako je, umjesto da nastavi s praznim pričama, navukaoogrtač i izašao iz stana, uputivši se ravno Bog-zna-kamo.

Time je započeo način života koji se razvukao na nešto sljedećih godina. Willybi nekoliko mjeseci proveo s majkom, potom otišao na nekoliko mjeseci, pa bi sevratio. Prvi je odlazak vjerojatno bio najpotresniji, ako ni zbog čega drugog ondazato što je Willy morao naučiti sve o skitničkom životu. Otišao je samo nakratko,pa iako Mr. Bones nije baš znao što Willy misli pod tim nakratko, ono što mu sedogodilo tijekom tih tjedana ili mjeseci odsutnosti, dokazalo mu je da je pronašaosvoj istinski poziv. »Samo mi ne govori da su dva i dva četiri«, rekao je majci kadse vratio u Brooklyn. »Pravo je pitanje: kako znamo da je dva - dva?«

Drugog je dana ponovno sjeo i počeo pisati. Bio je to prvi put da je, nakonpovratka iz bolnice, uzeo pero u ruku; riječi su potekle iz njega, izlijevajući sepoput vode iz puknute cijevi. Willy G. Christmas dokazao se kao bolji i nadahnutijipjesnik nego što je William Gurevitch ikad bio; originalnost koja je nedostajalanjegovim prvim djelima nadoknađivao je doslovno paklenom gorljivošću. Tridesettri pravila življenja je dobar primjer. Uvodni stihovi glase ovako:

Baci se u naručje svijetaI zrak će te zadržati. Nećkaj se,i svijet će te zaskočiti s leđa.

Hodaj bez prebite pare cestom kostiju.Slijedi glazbu svojih koraka, a kad svjetla zgasnune zviždi - pjevaj.Ako oči držiš otvorene, uvijek ćeš se izgubiti.Pokloni košulju, pokloni zlato,pokloni svoje cipele prvom neznancu kog sretneš.Iz ničeg će niknuti mnogoako plešeš jitterbug valcer ... Književni su pokušaji jedno, iako posve različito od toga kako se ponaša u

svijetu. Willyjeve su se pjesme možda i promijenile, ali to još nije odgovorilo napitanje je li se promijenio i sam Willy. Je li uistinu postao nova osoba, ili jenjegovo predavanje svetosti bio samo prolazni hir? Je li se samo bacio u tobezizlazno stanje, ili se o njegovom ponovnom rođenju moglo reći nešto više osimpriče o tetovaži na desnoj nadlaktici i glupom nadimku u kojem je uživao? Iskreno,i da, i ne, možda i pomalo od svega toga. Jer, Willy je bio slab, bio je često iratoboran, a bio je i nadaren da zaboravlja. Mučili su ga mentalni poremećaji pasvaki put kad bi mu fliper u glavi zabrijao do pune brzine i stiltao, sve bi se,jednostavno, zablokiralo. Kako se čovjek njegova kova mogao usuditi navući plaštčistoće? Ne samo zato što je bio alkoholičarski pripravnik, ne stoga što je bio lažacdo srži sa snažnom paranoidnom crtom, već je, za vlastito dobro, bio dalekopreviše smiješan. Kad je jednom počeo sa svojim vicevima, Djed Božićnjakplanuo je gnjevom, pa je cijela ta predstava otišla ravno u vražju mater.

No, istini za volju, bilo bi nepošteno tvrditi da nije pokušao, te da ti pokušajičine velik dio ove priče. Unatoč tome što Willy nije uvijek živio u skladu svlastitim očekivanjima, u najmanju je ruku otkrio model uzornog ponašanja. U onimrijetkim trenucima kad je bio sposoban srediti misli i zauzdati pijane ispade, Willyje dokazivao da je dorastao svim izazovima hrabrosti i širokogrudnosti. Godine1976. branio je osamdesetjednogodišnjeg starca kojeg su napali na ZapadnojČetrdeset trećoj ulici u New Yorku; za svoj je trud zaradio ranu od noža na ramenui metak u nozi. Više nego jednom dao je i posljednji dolar prijatelju u nevolji,dopuštao je da mu razočarani u ljubavi i oni slomljenih srca plaču na ramenu, atijekom godina uspio je jednog muškarca i dvije žene odgovoriti od samoubojstva.U Willyjevoj je duši bilo dobrote, pa kad bi je otkrio, zaboravljalo bi se sve onodrugo što je tamo također prebivalo. O, da, bio je ofucan i umno zaostao davež, alikad bi mu sve daske bile na mjestu, Willy je bio rijetka ptica, što su znali svi čijisu se putovi dodirnuli s njegovim.

Kad god bi Mr. Bonesu pričao o tim ranim godinama, Willy bi se običavaoprisjećati lijepih uspomena, zaboravljajući one loše. No tko ga može kriviti što je

tako sentimentalno gledao na prošlost? Svi to činimo; i ljudi i psi, a sedamdesetihje Willy uistinu bio u cvijetu mladosti. Savršena zdravlja, zdravih zubi i, povrhsvega, s računom u banci. Otac je od svog životnog osiguranja odvojio manjusvotu, pa kad je Willy, na dvadeset prvi rođendan dobio novac, bio je to džeparackoji mu je mogao potrajati cijelo desetljeće. No iznad svega, i novca i mladosti,došao je i povijesni trenutak samog tog razdoblja, duh koji je vladao zemljom utrenutku kad se Willy odao skitnji. Zemlju su preplavili otpadnici i odbjegla djeca,dugokosi neovizionari, disfunkcionalni anarhisti i nafiksani frikovi. Usprkos svimnastranostima, Willyja se jedva moglo uočiti u toj gomili. Bio je još samo jedanudareni tip na američkoj sceni i gdje god su ga putovi nanijeli - do Pittsburga iliPlattsburga, do Pocatella ili Boca Ratona - uvijek bi uspio pronaći društvo srodnihduša. Ili je barem tako tvrdio, a Mr. Bones nije nalazio razloga da posumnja unjegove riječi.

Da i nije bilo tako, ne bi bilo ništa drugačije. Taj je pas proživio dovoljno dazna da dobre priče nužno ne moraju biti i istinite, pa kad bi odlučio povjerovati uono što je Willy pričao o svojim dogodovštinama, nije bilo važno je li Willyuistinu učinio nešto ili nije; uostalom godine su prošle. A to je ono bitno. Godine,broj godina potreban da se od mladića pretvori u nešto manje mladu osobu,promatrajući kako se svijet mijenja oko njega. Do trenutka kad je Mr. Bonesispuzao iz majčine utrobe, Willyevi slavni dani bili su tek mutno sjećanje; hrpakomposta koja je trunula na nekoj pustari. Odbjegli su dopuzali natrag mami i tati;napušeni su svoje ogrlice zamijenili svilenim kravatama; rat je završio. Unatočsvemu Willy je ostao Willy; sjajan stihoklepac i samoproglašeni pronositeljSantine poruke - neuspjela isprika nastala među propalitetima i skitnicama.Vrijeme nije bilo blago prema pjesniku; štoviše, nije se više tako dobro uklapao.Smrdio je i slinio, prema ljudima se odnosio na pogrešan način, a rane od noža imetaka i opća propast njegovoga tijela za posljedicu su imali gubitak brzine injegovog dotadašnjeg talenta za izvlačenje iz nevolja. Cipelarili su ga dok jespavao, palili mu knjige, iskorištavali njegove mučnine i bolove. Kad je, nakonjednog takvog susreta, završio u bolnici, zamućena vida i slomljene ruke, shvatio jeda ne može ići naokolo potpuno nezaštićen. Razmišljao je o nabavci pištolja, nobudući da se gnušao oružja, odlučio se za drugu najbolju zaštitu poznatu čovjeku -četveronožnog tjelohranitelja.

Gospođa Gurevitch nije bila pretjerano oduševljena, ali se Willy nije predavaote je bilo po njegovom. Mladog Mr. Bonesa otrgnuli su od majke i petero braće izživotinjskog azila North Shore, i preselili u aveniju Glenwood u Brooklyn. Istini zavolju, nije se previše sjećao tih svojih ranih dana. Ingleški mu je još uvijek biovelika nepoznanica, a uz neobične fraze kojima se služila gospođa Gurevitch, kao iWillyjevu omiljenu naviku govorenja različitim glasovima (u jednom trenutku

Gabby Hayes, u drugom Louis Armstrong; ujutro Groucho Marx, uvečer MauriceChevalier), trebalo mu je nekoliko mjeseci da polovi konce. U međuvremenu semučio kao štene - borio se da ovlada crijevima i mjehurom, da otkrije zašto novineleže na kuhinjskom podu; trpio je udarce gospođe Gurevitch svaki put kad biispustio vodu. Ona je bila hirovito staro gunđalo i da nije bilo Willyjevih blagihruku i njegovih nježnosti život u stanu ne bi mu bio izlet. Dolazila je zima. Uz općusmrzavicu i posoljene pločnike provodio je devedeset osam posto vremena uzatvorenom; sjedeći pod Willyjevim nogama dok je pjesnik producirao svoje novoremek-djelo ili istražujući sve zakutke svoga novog doma. Stan se sastojao odčetiri i pol sobe, pa se do proljeća Mr. Bones upoznao sa svakim komadomnamještaja, svakom mrljom na sagovima, svakim zarezom u linoleumu. Poznavao jemiris papuča gospođe Gurevitch, i miris Willyjevih gaća. Znao je razlikovatizvonjavu telefona od zvona na vratima, zveckanje ključeva i zveckanje tableta uplastičnoj kutiji; ubrzo je poimence poznavao i sve žohare koji su obitavali uormariću ispod sudopera. Sve je to bilo jednolično i neprekidno se ponavljalo, alikako je Mr. Bones to mogao znati? Bio je tek blesavo štene, psić prevelikih šapakoji je lovio vlastiti rep i jeo svoja govanca; ako je to bio jedini život koji jeokusio, kako je mogao suditi je li siromašan ili bogat onim što život čini vrijednimživljenja?

No malog je mješanca čekalo pravo iznenađenje! Kad je konačno zatoplilo, ikad su se cvjetovi ukazali iz pupova, shvatio je da Willy nije samo kućno piskaraloi profesionalni umjetnik u neradu. Njegov gospodar bio je čovjek psećeg srca.Skitnica, ogrubjeli i iskusni plaćenik, jedinstveni dvonožac koji bi pravila stvaraou hodu. Jednog jutra sredinom travnja jednostavno su se pokupili i otišli, uputivšise u nepoznat beskraj, pa Mr. Bones nije čuo ni vidio Brooklyn sve do dana uočiNoći vještica. Može li pas tražiti više? Kad je riječ o Mr. Bonesu, on je sebesmatrao najsretnijim stvorenjem na svijetu.

Naravno, bilo je i zimskih mirovanja, povrataka domu predaka, a s njima ineizbježnost života u zatvorenome; dugi mjeseci šištanja pare iz radijatora,paklenih zavijanja usisača za prašinu i miksera, jednoličnosti konzervirane hrane.No, kad je Mr. Bones uhvatio ritam, nije se mogao požaliti. Vani je bilo hladno, a ustanu je Willy; dakle, kad je uz gospodara, život ne može biti loš. Činilo mu se dase i gospođa Gurevitch naposljetku pomirila s tim. Kad se riješilo pitanje kućnognereda, zamijetio je da se vidljivo smekšala, pa iako je i dalje gunđala zbog dlakakoje je ostavljao po njezinom kućanstvu, shvatio je da to više ne čini od srca.Ponekad bi mu čak dopustila da sjedne pokraj nje na sofu, te bi mu nježno češkalaglavu dok bi prelistavala svoje časopise; više puta mu se znala povjeriti, sa sebeskidajući breme raznih briga koje su je morile zbog njezinoga zabludjeloga izastranjenog sina. Kakvu joj je žalost priredio, i kako je tužno što je takav drag

dječak bio trknut u glavu. No, i pola sina bolje je od nikakvog sina, farshtaist?, pajoj je preostalo samo da ga voli i nada se da će sve jednom poći nabolje. Nikad muneće dopustiti ukop na židovskom groblju - naročito ne s onom glupom crtarijomna ruci - saznanje da mu nikad neće dopustiti da počiva uz oca i majku bilo je jošjedna žalost, još jedna muka koja joj je izjedala um . . .no život je za žive, nije litako? . . . i Bogu hvala pa su dobrog zdravlja - kucni o drvo - ili su barem sasvimpristojno, uzevši sve u obzir, što je samo po sebi ipak neki blagoslov, na čemu bitrebali biti zahvalni . . . a to se baš i ne kupuje za dva novčića, nije li tako . . .takve se stvari ne vide po televizijskim reklamama. Ni na televizorima u boji, nina crno-bijelima, bez obzira kakav uređaj posjedovali. Život nije na prodaju, pakad se jednom nađeš pred dverima Smrti, ništa na tom svijetu neće ih zaustaviti dase ne otvore.

Kako je Mr. Bones otkrio, gospođa Gurevitch i Willy nisu se toliko razlikovalikoliko je on isprva pomislio. Istina, često se nisu slagali, istina da su mirisaliposve različito - jedan miris nosio je prljavštinu i muški znoj; drugi mješavinuljiljanovih sapuna, Pond'sove kreme za lice i kreme za zubalo s aromompeperminta - no kad bi došlo do rasprave, šezdesetosmogodišnja Mama-san moglase suprotstaviti svakome. Kad bi započela jedan od svojih beskrajnih monologa,ubrzo bi se shvatilo zašto se njezin pomladak pretvorio u šampiona svih lajavaca.Pričali su o brojnim stvarima, ali su im se stilovi manje-više podudarali - naglaskretanja, neprekidni nizovi slobodnih asocijacija, brojne digresije i primjedbe uzagradama, kao i cijela lepeza neverbalnih efekata, obilujući škljocajima,cerekanjem i dubokim, grlenim rezanjem. Mr. Bones je od Willyja naučio ohumoru, ironiji i bogatstvu metafore. Od Mame-san naučio je koliko je važno bitiživ. Učila ga je o zebnji i nevolji, o bremenu svijeta na plećima, i o onomnajvažnijem, o blagotvornosti dobrog plača.

Dok se te mračne nedjelje u Baltimoreu vukao pokraj svog gospodara, Mr.Bones je otkrio da je neobično razmišljati o svemu tome. Zašto se vraća nagospođu Gurevitch, pomislio je. Zašto se prisjeća dosade bruklinških zima kad je usebi nosio daleko punija i življa sjećanja? Recimo, Albuquerque i onaj sjajniboravak u napuštenoj tvornici kreveta prije dvije godine. Ili, Grete, izazovne kuje skojom je proveo deset nezaboravnih dana u kukuruzištu izvan Iowa Cityja. Ili onogludog popodneva u Berkleyju prije četiri godine, kad je Willy na aveniji Telegraphprodao osamdeset šest fotokopiranih primjeraka svoje poeme, dolar po komadu.Bilo bi dobro oživjeti neke od tih trenutaka i vratiti se u vrijeme prije nego što muje gospodar počeo kašljati - čak i ono prošle godine, prije devet ili deset mjesecikad su živjeli s onom punašnom curom s kojom se Willy spetljao - Wanda, Wendy,kako se već zvala - i koja je živjela u svom karavanu u Denveru i voljela ga hranititvrdo kuhanim jajima. Bila je pravi brijač; debela, pijana i vulgarna, uvijek se

previše smijala i škakljala ga po nježnom dijelu trbuha, a kad bi mu njegovružičasti pseći pimpek ispao iz korica (mislim, Mr. Bones se nije žalio), prasnulabi u smijeh, takav smijeh da bi joj lice poprimilo tamno-ljubičaste preljeve. Tu sukomediju, za to malo vremena što su proveli s njom, ponavljali toliko često da jeMr. Bones samo trebao čuti riječ Denver i Wandin bi mu smijeh ponovno zazvoniou ušima. To je za njega bio Denver, kao što je Chicago bio autobus koji ih je zalioblatnom vodom na aveniji Michigan. Jednako kao što je Tampa bila zid svjetla kojije treperio nad asfaltom jednog popodneva u kolovozu. Kao što je Tucson bio vrelivjetar koji je iz pustinje donosio miris lišća borovnice i grmova kadulje;neočekivano, nezemaljsko obilje u pustom zraku.

Pokušavao je te trenutke, jedan po jedan, prizvati, uvući se u njih na nekolikotrenutaka dok bi prelijetali pored njega, ali nije imalo koristi. Neprestano sevraćao u bruklinški stan, u jednoličnost zimskih zatočeništava, do Mame-san kojašljapka po sobama u svojim bijelim, paperjastim papučama. Nije mu preostaloništa osim da ostane tamo; shvatio je, naposljetku se predajući silama tih beskrajnihdana i noći, shvatio je da se vratio na aveniju Glenwood zato što je gospodaGurevitch mrtva. Napustila je ovaj svijet onako kako se i njezin sin pripremao daga napusti; ispitujući tu raniju smrt, nesumnjivo se pripremao za onu koja ćeuslijediti, smrt svih smrti, koja će njegov svijet okrenuti potpuno naglavce, a moždaga i dokraja razoriti.

Zima je uvijek bila razdoblje pjesničkog stvaranja. Willy je kod kuće radio unoćnim satima, pa bi svoj radni dan često otpočinjao kad bi mu majka već otišla ukrevet. Život na cesti nije dopuštao tako strogo uređeno stvaranje. Korak im je biopreviše žustar, duh previše peripatetički, smetnje prečeste pa bi, po papirnatimsalvetama uspijevao nažvrljati tek poneku zabilješku ili rečenicu. No, tijekommjeseci koje bi provodio u Brooklynu, Willy bi obično tri do četiri sata pisao zakuhinjskim stolom, škrabajući svoje stihove u bilježnice povezane spiralom -naravno, u onim trenucima kad se ne bi opijao, bio u prevelikoj depresiji, ili bi munedostajalo nadahnuće. Ponekad bi, pišući, mrmljao nešto sebi u bradu,izgovarajući riječi koje bi zapisivao na papir; ponekad bi otišao toliko daleko dabi se nasmijao, ili zarežao, ili čak udario šakom o stol. Isprva je Mr. Bonesvjerovao da su ti zvukovi upućeni njemu, ali kad je shvatio da su takvi zanosi diostvaralačkog procesa, zadovoljio bi se time da se smota ispod stola i drijema podgospodarevim nogama, čekajući trenutak kad će završiti noćna smjena i kad će gaizvesti van da isprazni mjehur.

Dakle, nije sve bilo mrak i tama. Čak je i Brooklyn imao svojih svijetlihtrenutaka, nekoliko izleta iz tog literarnog mlina. Ako se vratite trideset osamgodina u prošlost, po psećem kalendaru, naći ćete se u Simfoniji mirisa;jedinstvenom i blistavom poglavlju sage o Willyjevom kraljevstvu, u doba jedne

zime, u doba bez ijedne riječi. To su bila vremena, pomislio je Mr. Bones,prekrasna i potpuno luda; sjećanje mu je u krv utjeralo toplu i sjajnu nostalgiju. Dase mogao smijati, u tom bi se trenutku nasmiješio. Da je mogao plakati, sigurno biispustio suzu. Uistinu, da je to mogao činiti, istovremeno bi i plakao i smijao se -slaveći i oplakujući svog voljenog gospodara kojeg ubrzo više neće biti.

Simfonija se protezala do prvih dana njihovog zajedničkog života. Dvaput sunapustili Brooklyn, i dvaput se vratili; u tom je razdoblju Willy razvio iskrenu ivatrenu privrženost svom četveronožnom prijatelju. Ne samo što se osjećaozaštićenim, ne samo što je s njime dobio i sugovornika, ne samo što ga je tješilo štose noću može skutriti uz toplo tijelo; svi mjeseci života u takvoj bliskosti natjeralisu ga da zaključi da je pas savršeno i nepopravljivo dobar. Ne samo što je znao daMr. Bones ima dušu. Znao je da je njegova duša bolja od drugih, i što je dubljeponirao u nju, otkrivao je profinjenost i plemenitost duha kojeg je tamo pronašao.Je li Mr. Bones anđeo zatočen u psećem tijelu? Willy je vjerovao da je tako. Nakonosamnaest mjeseci najprisnijeg i najtreznijeg promatranja, Willy je bio posvesiguran u to. Kako bi inače mogao objasniti božanske igre riječi koje su mu u glavizvonile i noću i danju? Da bi se otkrilo pravo značenje poruke, potrebno je samopogledati se u zrcalo. Može li išta biti jasnije od toga? U psu je otkrio boga. Iistinu. To je nisko biće u svojoj nutrini skrivalo moć najvišega; svemoćnog tvorcasvega postojećega. Je li pas zbog toga poslan njemu? Je li moguće da je Mr. Bonesdrugi dolazak sile koja mu je poslala Djeda Božićnjaka one prosinačke noći 1969.godine? Moguće. Doduše, možda i ne. Za bilo koga drugoga to bi bilo pitanjeotvoreno za raspravu. Willyju - upravo zato što je to bio Willy - nije.

Unatoč svemu, Mr. Bones je ipak bio pas. Od vrha repa do vrha njuške bio jepravi primjerak roda Cam's familiaris, pa makar kakvo božansko prisustvo mogaonositi pod svojom kožom, prvenstveno je bio onakav kako je izgledao. GospodinVau-vau, monsieur vouf-vouf, strassen-potpourri. Ili, kako je to Willyju, priječetiri-pet godina u Chicagu objasnio jedan mokri brat: »Znaš li srž pseće filozofije.Sadržana je u samo jednoj rečenici: 'Ako nešto ne možeš pojesti ili poševiti,popišajse na to'. «

Willyja to nije zabrinjavalo. Tko zna kakve su teološke misterije bile upletene utu priču. Ako je Bog svog sina poslao na zemlju u ljudskome obličju, zašto ondaanđeo ne bi sišao na zemlju u obliku psa? Mr. Bones bio je pas i, istini za volju,Willy je uživao u toj njegovoj psetosti; beskrajno se veselio promatrajućipredstavu psećih navika njegovog subrata. Willy nikad prije nije imao životinjskodruštvo. Kad je bio mali, roditelji su mu odbijali svaki zahtjev za kućnimljubimcem. Mačke, kornjače, papigice, hrčci, zlatne ribice - sve to nije imalo ništazajedničkog s njima. Stan je premalen, govorili su, životinje smrde, skupe su, iliWilly nije dovoljno odgovoran. Posljedica toga bila je da, sve dok Mr. Bones nije

ušetao u njegov život, nije imao priliku izbliza promatrati pseće ponašanje, a nijese ni pretjerano mučio razmišljanjima o tome. Psi su mu bili nekakve mutne pojave,sjenovite prilike koje su lebdjele na rubovima njegove svijesti. Izbjegavao je onekoji su lajali, milovao one koji su ga lizali. Na to se, otprilike, svodilo njegovoznanje. Što se neočekivano promijenilo dva mjeseca nakon njegovog tridesetosmog rođendana.

Toliko je toga trebao upiti, toliko dokaza prihvatiti, toliko toga dešifrirati da jeWilly jedva znao otkuda da počne. Razlika između mahanja repom i repa međunogama. Naćuljene uši nasuprot obješenima. Valjanje na leđima, trčanje u krugu,njuškanje anusa i režanje, skakanje ravno uvis i okreti u zraku, povlačenje po tludok se prikrada, iskešeni zubi, nakrivljena glava, i još stotine sitnica od kojih jesvaka bila izraz ili misao, osjećaj, namjera, potreba. Osjećao se kao da uči novjezik; kao da je naišao na dugo izgubljeno ljudsko pleme i mora otkriti sve njihovenerazumljive običaje i uzance. Kad je jednom probio početne zapreke, najviše gaje zanimala pojava koju je nazivao 'Paradoks Oko-nos', ili 'Osjetilni cenzus'. Willyje bio čovjek, stoga se u svom razumijevanju svijeta oslanjao većinom na vid. Mr.Bones bio je pas, stoga je bio gotovo slijep. Oči su mu pomagale samo uraspoznavanju oblika, u određivanju širih granica stvari, javljajući mu jesu li stvarili biće koji su se našli pred njim opasnost koju treba izbjeći, ili saveznik kogatreba izljubiti. Za onu istinsku spoznaju, istinski uvid u stvarnost u svim njezinimbezbrojnim inačicama, vrijedio mu je jedino nos. Ono što je Mr. Bones znao osvijetu, sve što je otkrio uvidom, strašću ili mišljenjem, otkrio je vođen osjetomnjuha. Isprva je Willy jedva u to mogao povjerovati. Pseća strast za mirisima činilamu se bezgraničnom; kad bi pas otkrio neki njemu zanimljiv vonj nadvio bi njuškunad njim s takvom odlučnošću, s takvim potpunim entuzijazmom, da se Willyjučinilo kako je u tom trenutku sve drugo na svijetu prestalo postojati. Nozdrve jepretvorio u usisne cijevi, njuškajući mirise onako kako usisivač skuplja komadićerazbijenog stakla; Willyja je ponekad čudilo kako se pločnik nije rascijepio od silei strasti kojom je Mr. Bones njušio. Obično najpokornije živo stvorenje postalo bisvojeglavo, rastreseno, dokraja zaboravljajući vlastitog gospodara; ako bi Willypotegnuo povodac prije nego što bi Mr. Bones bio spreman krenuti dalje, prijenego što bi upio i posljednji atom mirisa izmeta ili mokraće, ukopao bi noge kakobi se odupro trzaju, postajući toliko nepokretan, toliko čvrsto ukotvljen na tommjestu, da se Willy često pitao nema li pas u šapama skrivene vrećice s ljepilomkoje curi na njegovu naredbu.

I kako ne biti očaran svime time? Pas posjeduje dvjesto dvadeset milijunareceptora za miris; čovjek samo pet milijuna, pa je uz takvu razliku posve logičnopretpostaviti da pas svijet poima daleko drugačije od čovjeka. Logika dodušenikad nije bila Willyjeva jača strana, ali ga je u ovom slučaju tjerala ljubav

jednako kao i intelektualna radoznalost; stoga se tog pitanja uhvatio s upornošćuvećom od uobičajene. Što Mr. Bones doživljava kad onjuši nešto? I, nimalo manjevažno, zašto njuši upravo ono što njuši? Pomno je promatranje Willyja dovelo dozaključka da Mr. Bones ima tri osnovne kategorije interesa: hrana, seks i podaci odrugim psima. Čovjek otvara jutarnje izdanje kako bi saznao što njegovi sudruzinamjeravaju; pas to isto čini svojom njuškom - njuši stabla, ulične svjetiljke ihidrante, skupljajući tako podatke o lokalnoj psećoj populaciji. Rex, rotvajleroštrih očnjaka ostavio je potpis na onom grmu; Molly, slatki koker-španijel,ponovno se tjera; Roger mješanac pojeo je nešto što mu baš i nije najbolje sjelo.Toliko je bilo jasno i Willyju, i o tome se nije raspravljalo. Sve je postajaloiznimno složeno kad je pokušavao shvatiti što pas zapravo osjeća. Da li samorazgledava i traži podatke kako bi bio ukorak s drugim psima, ili se u timdivljačkim njušenjima skrivalo nešto više od obične vojne taktike? Možda nekozadovoljstvo? Može li pas, zarivši glavu u kantu za smeće doživjeti nešto nalik,recimo, blagom zanosu koji obuzima muškarca kad svoj nos pritisne uz ženski vrat iudahne dašak skupocjena francuskog parfema?

Naravno, bilo je nemoguće znati posve sigurno, ali je Willy smatrao da on zna.Zašto bi, inače, tako teško odvlačio Mr. Bonesa od nekih mjesta zasićenihodređenim mirisima? Zato što je pas uživao. Bio je intoksiciran, izgubljen u tomnosnom raju koji nije želio napustiti. No budući da je, kako smo već ustanovili,Willy vjerovao da Mr. Bones posjeduje dušu, nije mu se u sliku uklapalo da taj,tako produhovljen, pas ne stremi nečem uzvišenijem, već onome čvrsto povezanoms tjelesnim potrebama i porivima, a ne duhovnosti, umjetnosti, netvarnoj gladi duše.Pa kako su svi filozofi koji su propitivali taj problem zaključili da je umjetnostljudsko djelovanje koje se oslanja na osjetila koja dopiru do duše, također nijemogao shvatiti kako psi - barem oni Mr. Bonesova kalibra - u sebi ne osjećajutakav estetički poriv. Zar oni ne bi bili sposobni pojmiti umjetnost? Koliko jeWilly znao, o tome još nitko nije razmišljao. Dakle, je li on prvi čovjek u pisanojpovijesti koji vjeruje daje moguće nešto takvo? Nije bitno. Bila je to još samojedna ideja kojoj je došao njezin čas. Ako psi nisu sposobni shvatiti uljanu sliku iligudački kvartet, tko može tvrditi da ne bi reagirali na umjetnost koja se temelji naosjetu njuha? Zašto ne postoji olfaktorna umjetnost? Zašto ne postoji umjetnost zapse koja se bavi svijetom onakvim kakvoga poznaju psi?

Tako je počela luda zima 1988. Mr. Bones nikad prije nije vidio Willyja takouzbuđenoga, spokojnoga i prepunog neke usmjerene energije. Tri i pol mjesecaradio je na projektu zanemarujući sve ostalo; jedva bi zapalio pokoju cigaretu ipopio koje piće. Spavao bi samo kad bi uistinu morao; zaboravio je na sve osimpisanja, čitanja i kopanja nosa. Stvarao je planove, popise, eksperimentirao smirisima, crtao dijagrame, gradio oblike iz drva, platna, kartona i plastike. Čekalo

ga je toliko proračuna, toliko testova, toliko odgovora na pitanja koja suobeshrabrivala. Kakav je idealan mirisni niz? Koliko bi simfonija trebala trajati,koliko pojedinih mirisa treba sadržavati? Kakav oblik mora imati idealnakoncertna dvorana? Treba li biti načinjena poput labirinta, ili napredovanje u nizukutija u kutijama više odgovara psećem senzibilitetu? Treba li pas sve proživjetisam, ili ga vlasnik treba voditi od jedne razine izvedbe do druge? Treba li svakapojedina simfonija u svome središtu imati samo jedan subjekt - na primjer, hranu ilimiris ženke - ili treba pomiješati razne elemente? Willy je s Mr. Bonesomraspravljao svako pojedino pitanje, pitao ga za mišljenje, tražio savjet, molio ga dase umilostivi i posluži kao pokusni kunić za bezbrojna ispitivanja i pogreške kojesu uslijedile. Pas se rijetko osjetio tako počašćenim, toliko uvučenim u samu sržljudskih problema. Ne samo što ga je Willy trebao, već je tu potrebu nadahnuo samMr. Bones. Iz svojih psećih korijena, ne pretjerano vrijednog ni istaknutogmješanca, pretvorio se u psa nad psima, primjer cijele pseće rase. Naravno, bio jesretan što može odraditi svoj dio, sudjelovati u svemu što je Willy od njega tražio.Što smeta ako nije potpuno razumijevao? Bio je pas, nije li? Pa zašto bi se ondažalio što mora njušiti hrpu mokraćom natopljenih krpa, provlačiti se kroz vratašcaili puzati kroz tunel, sa zidovima zamrljanim ostacima špageta i bolonješkogumaka. Ako i nije služilo nikakvoj svrsi, barem je bilo zabavno.

Toga se prisjetio u tom trenutku - baš zabavno, ta neprekinuta bujica Willyjevoguzbuđenja. Pusti Mamu-san i njezine podrugljive primjedbe. Zaboravi da im jelaboratorij bio u podrumu zgrade, odmah pokraj kotlovnice i kanalizacijskih cijevi,da su radili na hladnom zemljanom podu. Surađivali su u nečem važnom; zajednotrpeći sve tegobe u ime znanstvenog napretka. Ako je za ičim mogao žaliti, mogaoje žaliti samo za dubinom Willyjeve predanosti njihovom djelu. Taj ga je posaotoliko obuhvatio, toliko su ga obuzele sve sitnice projekta, da mu je postaloneizrecivo teško držati sve na uzdi. Jednoga bi dana o svom izumu govorio kao ovelikom otkriću, o izumu koji staje uz bok žarulji, zrakoplovu ili računalnom čipu.Davit će se u novcu, govorio je, postat će milijarderi i nikad više neće brinuti ni očemu. Drugih bi dana, ispunjen sumnjama i nesigurnošću, Mr. Bonesu izložioargumente toliko savršeno razrađene, toliko cjepidlačeći da se pas počeozabrinjavati za gospodarevo zdravlje. Ne idemo li predaleko, upitao se Willy jednevečeri, uključujući mirise ženki u orkestraciju simfonije? Neće li oni u psa koji ihudiše raspaliti strast koja će naškoditi njihovim estetskim težnjama, pretvarajućidjelo u pornografiju, u pseći pornić? Odmah nakon te izjave, Willy se počeo igratiriječima, što je činio kad god bi mu mozak radio punim gasom. »Bez keksa nemaseksa«, mrmljao si je u bradu, šećući zemljanim podom. »Čisti keks liječi seks.«Kad je Mr. Bones uspio razmrsiti sve tajne tih verbalnih mješavina, shvatio je daWilly sentimentalnost pretpostavlja seksu, barem u slučaju simfonije, te da se u

naporu približavanja estetičkih užitaka psima, duhovne čežnje moraju staviti iznadonih tjelesnih. Dakle, nakon dva puna tjedna trljanja nosa u krpe i spužve zasićenearomama kujica koje se tjeraju, Mr. Bones dobio je na uvid nešto sasvim novo:samog Willyja u svim njegovim mirisnim oblicima. Prljave čarape, majice, cipele,maramice, gaće, šalove, šešire - doslovno sve što je nosilo miris njegovoggospodara. Mr. Bones je u tome uživao jednako kao što je uživao i u svemudrugome. Činjenica je da je Mr. Bones bio pas, a psi uživaju njuškati sve što im sedaje ponjušiti. To im je u prirodi; rađaju se da bi to činili; kako je to Willyispravno primijetio, to je njihov životni poziv. Tom je prilikom Mr. Bones biosretan što nije obdaren ljudskim govorom. Da je mogao govoriti, morao bi Willyjureći istinu, a to bi prouzročilo mnoge boli. Činjenica je, dragi gospodaru,vjerojatno bi bio tada rekao, da je psu cijeli svijet jedna simfonija mirisa. Svakisat, svaka minuta, svaki trenutak njegove budnosti je istovremeno i tjelesno iduhovno iskustvo. Nema razlike između unutarnjeg i izvanjskog, ništa uzvišeno nedijeli od niskoga. To je kao da, kao...

Baš kad je Mr. Bones započeo odmatati taj izmišljeni govor u svojoj glavi,prekinuo ga je zvuk Willyjevog glasa. Začuo je: k vragu, k vragu i sve k vragu.Mr. Bones podigao je glavu kako bi izvidio o kakvoj je nevolji riječ. Počela jerijetka kiša, tako sitna da je Mr. Bones nije osjetio na svojem čupavom kaputu. No,u Willyjevoj bradi blistali su mali vlažni dragulji, a crna mu je majica upiladovoljno vlage da su se na njoj počele primjećivati sitne točkice. Nije dobro.Posljednje što Willyju treba je da prokisne, ali ako nebo isporuči toliko obećavanidar, to će se upravo i dogoditi. Mr. Bones pogledao je oblake. Uz naglu promjenuvjetra, za manje od sata rijetka će kišica prerasti u obilan pljusak u punoj snazi. A,k vragu, pomislio je. Koliko će još hodati prije nego što pronađu ulicu Calvert?Vrtjeli su se naokolo gotovo pola sata, a kuća Bee Labudowsky još se nije nazirala.Ako tamo ubrzo ne stignu, neće nikada niti stići. A neće stići zato što Willy nijeimao snage nastaviti put.

Uz takvu prognozu, posljednje što je Mr. Bones očekivao bilo je da njegovgospodar prasne u smijeh. Ali, on se smijao, grmio je iz dubina utrobe i tresaonedjeljnu tišinu; star i poznat lavež. Za trenutak je pomislio da Willy pokušavapročistiti grlo, ali kad je nakon prve salve uslijedila druga, pa treća, pa još jednaza njom; nije mogao vjerovati onome što čuje vlastitim ušima.

»Gleeeeeeeedaj, staaari«, progovorio je Willy, rastežući što je bolje mogao.Taj je glas čuvao za posebne trenutke; naglasak i govor koji je rabio samo unazočnosti najvećih i najluđih ironija. Mr. Bonesa je zbunilo stoje to čuo upravo utom trenutku, ali je pokušao izvući neki smisao iz te nagle promjene u Willyjevomemocionalnom nevremenu.

Willy se ukopao na pločniku. Četvrt oko njih vonjala je po siromaštvu i rasutomotpadu, ali oni su stajali pred najljupkijom kućicom koju je Mr. Bones ikada vidio;gotovo poput kućice za lutke od crvene cigle, ukrašene zelenim kapcima, s trizelene stube i blistavo bijelo oličenim vratima. Na zidu je stajala pločica, te jeWilly žmirkao pokušavajući pročitati što piše na njoj; zvučao je sve više poputkauboja iz Teksasa.

»Ulica North Amity, dvjesto tri«, deklamirao je. »Ovdje je živio Edgar AllanPoe, 1832-1835. Otvoreno za posjete od travnja do prosinca; od srijede do subote,12-15.45.«

Mr. Bonesu to je zvučalo prilično dosadnjikavo, ali tko je on da se žali zboggospodarevih ushita. Willy je zvučao življe no ikad u protekla dva tjedna, pa iakomu je izjavu popratio snažan napad kašlja (još šlajma, gušenje, udaranje nogamadok se pridržavao za oluk pokušavajući ostati živ), ali kad je bilo gotovo, brzo jeponovno živnuo.

»Dragi moj, ovo je pogodak«, rekao je Willy, ispljunuvši posljednje ostatkesluzi i plućnog tkiva. »Ovo nije kuća gospođe Bee, ali ako mogu birati, ovo mjestone bih mijenjao ni za jedno drugo na svijetu. Ovaj tip Poe bio mi je djed, velikipredak i tata svih nas američkih škrabala. Bez njega ne bi bilo ni mene, ne bi bilonikoga. Došli smo u Poeoljsku; ako to izgovoriš dovoljno brzo, izreći ćeš imerodne zemlje moje pokojne mame. Ovamo nas je doveo neki anđeo, tako danamjeravam neko vrijeme sjediti ovdje i odati poštovanje. Budući da ionako nisamu stanju prijeći ni koraka, bio bih veoma sretan kad bi mi se i ti pridružio. Tako,sjedni pokraj mene dok se malo ne odmorim. Pusti kišu. To je samo nekoliko kapi,od njih nam neće biti ništa.«

Willy je uzdahnuo, dugo i teško, pa se spustio na zemlju. Mr. Bonesu bio je tobolan prizor - toliki napor za samo nekoliko centimetara - u srce mu je navrla tugašto svog gospodara vidi u tako jadnom stanju. Nikad nije dokraja shvaćao kako jeto mogao znati, ali dok je promatrao Willyja kako se spušta na pločnik i leđimaoslanja o zid, znao je da mu gospodar više nikad neće ustati. Ovo je kraj njihovogazajedničkog života. Stigli su oni posljednji trenuci, a mogao je samo sjediti dok izWillyjevih očiju ne iščezne i posljednji tračak svjetla.

Ipak, putovanje i nije prošlo tako loše. Tražili su jedno, pronašli drugo;naposljetku je Mr. Bonesu postalo draže ono što su pronašli od onoga što nisu.Nisu bili u Baltimoreu, već u Poeoljskoj. Nekim čudom, srećom, usudom,božanskom pravdom, Willy se uspio dovući svome domu. Vratio se domu svojihpredaka, i sad može počinuti u miru.

Mr. Bones podigao je lijevu šapu i počeo se češkati iza uha. U daljini jeugledao muškarca i djevojčicu kako se polagano udaljavaju; nije mario za njih.Hoće li doći, hoće li otići - bilo mu je potpuno svejedno. Kiša je ojačala,

povjetarac je s ceste počeo podizati omote od čokolade i papirnate vrećice.Onjušio je zrak jednom, dvaput, a potom zijevnuo bez ikakvog očitog razloga.Trenutak kasnije smotao se na tlu pored Willyja, duboko izdahnuo i čekao ono štoće se dogoditi, ma što to bilo.

2.

Dogodilo se nije ništa, i to jako dugo; izgledalo je kao da je cijela četvrtzadržavala dah. Nitko nije prošao, nije se provezao nijedan automobil, nitko nijeizašao niti ušao u kuću. Kiša je lijevala baš kao stoje predvidio Mr. Bones, ali jeoslabila, polako prelazeći u kišicu, da bi potom u velikom stilu prestala. Tijekomtih nebeskih uzbuđenja Willy nije ni trepnuo. Ležao je leđima oslonjen o ciglenopročelje, zatvorenih očiju i napola otvorenih usta, i da nije ispuštao škripavezvukove koji su u nepravilnim razmacima izlazili iz pluća, Mr. Bones bi mirnomogao pretpostaviti da mu se gospodar već otputio na onaj svijet.

Na ono mjesto na koje ljudi odlaze kad umru. Kad se duša jednom odvoji odtijela, tijelo se zakopa u zemlju, a duša zbriše u novi svijet. Willy je prežvakavaotu temu već nekoliko tjedana, te je pas počeo čvrsto vjerovati da je taj drugi svijetposve stvarno mjesto. Ono se zvalo Timbuktu, pa kako je Mr. Bones uspiopohvatati, bilo je smješteno negdje usred pustinje, daleko od New Yorka, dalekood Baltimorea, daleko od Poljske i bilo kojih drugih gradova koje su posjetili nasvojim putovanjima. U jednom gaje trenutku Willy opisao kao 'oazu duhova'.Drugom je prilikom rekao: »Na mjestu gdje završava karta svijeta, počinjezemljovid Timbuktua.« Da bi se tamo pristiglo, očito se moralo prijeći beskrajnuzemlju vreline i pijeska, kraljevstvo vječnog ništavila. Mr. Bonesu se to činiloizrazito napornim i potpuno neugodnim putovanjem, ali ga je Willy uvjeravao usuprotno; da je za prijeći cijelu tu razdaljinu potreban tek treptaj oka. A kad sejednom tamo nađeš, rekao je, kad jednom pri-jedeš granicu tog pribježišta, nemoraš više brinuti o hrani, spavanju i punom mjehuru. Postaješ jedno sa svemirom,mrljica antimaterije smještena u Božjem mozgu. Mr. Bones je imao teškoćazamisliti kako bi bilo živjeti na takvom mjestu, ali je Willy o njemu govorio stakvom čežnjom, s toliko nježnosti koja mu je treperila u glasu, da je pasnaposljetku odbacio sve dvojbe. Tim-buk-tu. U tom ga je trenutku usrećivao i samzvuk te riječi. Tupo sazvučje samoglasnika i suglasnika rijetko je tako pogađalonajdublje zakutke njegove duše; kad god bi se ti slogovi slili s gospodarevogjezika, cijelo bi mu tijelo protresao val blaženstva i blagostanja - kao da sama riječobećava i jamči sretnije dane.

Nije važno kakva vrelina tamo vlada. Nije važno ima li tamo hrane i pića. AkoWilly tamo ide, onda i on želi poći. Smatrao je kako je, u trenutku kad se budeopraštao s ovim svijetom, pravično da mu bude dopušteno da i na onom svijetuprebiva uz onu istu osobu koju je toliko volio i prije. Divlje zvijeri nesumnjivoimaju vlastiti Timbuktu, beskrajne šume kojima slobodno lutaju bez prijetnjedvonožnih lovaca i zamki, no lavovi i tigrovi su drugačiji od pasa, pa nije imalosmisla divlje i ukroćene na drugom svijetu smještati zajedno. Snažni bi progutali

slabe, pa bi ubrzo izginuli svi psi, prelazeći u neki sljedeći život, u nešto izanečega što je slijedilo iza nečega; ima li smisla tako urediti stvari? Ako na svijetuima imalo pravde, ako dobar pas ima imalo utjecaja na ono što se zbiva s njegovimstvorenjima, onda bi čovjekov najbolji prijatelj ostao uz čovjeka i kad bi dotičničovjek kao i dotični pas zajedno otegnuli papke. I više od toga: u Timbuktuu bi psiimali moć ljudskog govora, te s ljudima razgovarali kao sa sebi jednakima. Tako jenalagala logika, samo tko bi znao imaju li pravda i logika imalo više utjecaja naonaj drugi svijet nego što imaju na ovaj. Willy je nekako zaboravio pozabaviti setim pitanjem, pa kako se u njihovim razgovorima o Timbuktuu Mr. Bonesovo imenije pojavilo nijedan jedini put, pas se još uvijek mučio s problemom svogaposmrtnog odredišta. Što ako Timbuktu bude jedno od onih mjesta natrpanihšarenim sagovima i skupocjenim starinama? Što ako je kućnim ljubimcima pristupzabranjen? To mu se činilo nemogućim, ali je Mr. Bones poživio dovoljno dugo dazna kako je sve moguće, i da se nemoguće stvari događaju neprestano. Možda je iovo jedna od njih, a u tome možda skrivalo se tisuću strahova i agonija;nezamislivi užas koji bi ga opsjedao svaki put kad bi pomislio na to.

No, usprkos svemu, upravo kad se spremao upasti u jednu od svojih depresija,nebo se počelo razvedravati. Ne samo što je kiša stala, već su se i nabrekli oblacipomalo počeli razilaziti, pa gdje je prije samo sat vremena vladalo sivilo i tama,nebo je bilo prošarano bojama, mješavinom ružičastih i žutih trakova koji su seprobijali sa zapada, polagano i neprekidno napredujući cijelom širinom grada.

Mr. Bones je podigao glavu. Trenutak kasnije, kao da je postojala neka tajnaveza, kroz oblake se probio sunčev trak. Udario je u pločnik nekoliko centimetaraod njegove lijeve šape, a potom se, gotovo u istom trenutku, druga zraka pojavilapokraj desne. Pred njim se na pločniku počela stvarati mreža svjetla i sjena, prizorje bio prelijep; osjetio ga je kao malen i neočekivan poklon nakon toliko mnogotuge i bola. Pogledao je Willyja, i upravo kad je okrenuo glavu čitav se slap svjetlaspustio na pjesnikovo lice; svjetlo je bilo toliko silno daje usnuli pjesnik otvoriooči kad mu je ono udarilo u kapke - eto Willyja, nimalo pokojnog, vratio se u svijetživih, otresao sa sebe paučinu i pokušavao se razbuditi.

Zakašljao je jednom, dvaput, zatim i treći put prije nego što je uslijedio dugnapadaj kašlja. Mr. Bones bespomoćno je stajao dok su sluzavi mjehurići izlijetaliiz gospodarevih usta. Neki su završili na Willyjevoj košulji, drugi na pločniku.Bilo ih je još, onih ljepljivih i kliskih koji su mu klizili niz bradu. Tamo su i ostali,obješeni o bradu poput rezanaca, pa kako je napadaj trajao, zanjihani snažnimtrzajima, grčevima i previjanjima, ljuljali su se naprijed-natrag u poludjelom iistrzanom ritmu plesa. Mr. Bonesa je zaprepastila silina napada. Ovo je sigurnokraj, rekao je sam sebi; ovo je stvarno krajnja granica koju čovjek može podnijeti.U Willyju je ipak ostalo nešto borbenosti, pa kad je rukavom sakoa obrisao lice i

uspio doći do daha, iznenadio je Mr. Bonesa razvukavši lice u širok, gotovoblaženi osmijeh. Tegobno se namjestio udobnije, oslonivši se leđima o zid kuće iispruživši noge. Kad mu se gospodar umirio, Mr. Bones mu je spustio glavu nadesno bedro. Kad ga je Willy počeo češkati po glavi, u pseće se slomljeno srcevratilo malo spokoja. Naravno, samo privremeno; bio je to samo privid, ali to nijeznačilo da taj lijek neće djelovati.

»Poslušaj me, o, građanine četvernonošče«, javio se Willy. »Počinje. Sve sepočinje raspadati. Jedno po jedno, raspada se i ostaje samo ono čudno, nekedavnašnje sitnice, nipošto ono što sam očekivao. Ipak, ne mogu reći da se bojim.Malo sam žalostan, ozlovoljuje me ovaj preuranjeni odlazak, ali mi sve to ne ide naživce onoliko koliko sam očekivao. Amigo, pakiraj stvari. Put vodi do velikograskrižja, i povratka nema. Shvaćaš me, Mr. Bones? Pratiš što govorim?«

Mr. Bones je shvaćao, Mr. Bones ga je pratio.»Želio bih da ti sve to svedem na nekoliko odabranih riječi,« nastavio je

umirući čovjek, »no, ne mogu. Duhoviti epigrami, šturo biserje mudrosti; Polonijeizgovara svoje posljednje replike. Za to mi nedostaje talent. Niti ću zajmiti, nitiposuditi; bolje spriječiti nego liječiti. Bonesy, pod kapom mi malo kuha, pa morašotrpjeti sva moja lupetanja i digresije. Čini mi se da sam ja, po samoj prirodistvari, zbunjen. Čak i sad, kad ulazim u sjenovitu dolinu smrti, misli mi ruju potalogu prošlosti. A to je nezgodno, signore. Sva zbrka u glavi, prašina, sve sitnice,sve nepotrebne gluposti; sve pada s polica. Još kako, gospodičiću moj, tužna jeistina da sam jedan priglupi medvjed.

Kao dokaz, nudim ti prisjećanje na O'Dellov tonik za ravnanje kose. Ta mi jetvar nestala iz života prije četrdeset godina, a vraća se upravo sad, posljednjegdana moga života. Žudim za dubokoumnostima, a dobijem beznačajnu tvar, mikrobana platnu sjećanja. Majka mi ga je običavala utrljavati u kosu dok sam još biosasvim malen; još ni dječarac. Prodavali su ga u lokalnim brijačnicama; pakirali suga u prozirne staklene boce, otprilike ovolike. Čep je bio crn, a s etikete se cerekaoneki mali idiot. Potpuni i idealizirani blesan, savršeno začešljane kose. Taj sikreten nije morao zalizivati kosu, tom ljepotanu ništa nije stršilo iz glave. Bilo mije pet ili šest godina, a moja bi mi majka svako jutro to utrljavala u glavu, nadajućise da ću izgledati poput njegovog brata blizanca. Još uvijek čujem onaj uljasti zvukdok je tekućina istjecala iz boce. Bila je bjelkasta i mutna, ljepljiva na dodir.Recimo, nešto nalik razrijeđenoj spermi, no tko je tada išta znao o takvimstvarima? Vjerojatno su ga proizvodili tako da su unajmili pubertetlije da drkaju ubačve. Tako se u našoj slavnoj domovini stvaraju bogatstva. Proizvedeš za cent,prodaš za dolar; ostatku se možeš dovinuti i sam. I tako mi je moja poljska materutrljavala u tjeme O'Dellov tonik za ravnanje kose, natezala moje nepokorneuvojke, a potom me poslala u školu s izgledom tog dupeglavca s bočice. Moraosam postati Amerikanac, i to do srži; ta je kosa bila znak pripadnosti, da moji

roditelji jako dobro znaju što je što, a što nije.No prije nego što se slomiš i zaplačeš, prijatelju moj, dopusti mi dodati da je

O'Dellov tonik bio bezvrijedna smjesa, prijevara. Nije ravnao kosu, već ju jelijepio. Prvih sat vremena činilo se da obavlja svoju zadaću, ali kako se jutro vuklodalje, ljepilo bi otvrdnulo, pa bi se malo po malo moja kosa pretvorila u masuukrućenih i ulijepljenih žica - kao da mi je netko na glavu navukao kapicu odopruga. Kosa mi je bila toliko neobična na dodir da je jednostavno nisam mogaoostaviti na miru. Čak i dok mi je desnica držala olovku, zbrajajući dva s tri ioduzimajući pet od šest, ljevica bi odlutala uvis, pipkajući i istražujućinezemaljsku površinu moje glave. Do podneva se O'Dell toliko isušio, iz njega jenestao i posljednji atom vlage, da se svaka vlas namazane kose pretvorila u oštružicu. Čekao sam taj trenutak, bio je to znak za početak posljednjeg čina te farse.Svaku pojedinu vlas uhvatio bih, u korijenu, palcem i srednjakom te povukao.Polagano. Jako polagano; noktima sam klizao cijelom dužinom vlasi. Ah. Užitak jebio neizmjeran, neizreciv. Sav taj prah koji je letio s mene. Oluje, mećave, vrtlozibjeline! Oprosti, to nije bio nimalo lak posao; no malo pomalo nestao bi i zadnjiO'Dellov trag. Sav trud bio bi upropašten, pa kad je zazvonilo i posljednje zvono iučitelj nas poslao kućama, tjeme bi mi treperilo od sreće. Gotovo poput dobrogseksa, mon vieux, dobro poput svih droga i alkohola koje sam ikad ulio u svojsistem. Petogodišnjak koji svaki dan proživljava orgiju samoobnavljanja. Nimaločudno što školi nisam posvećivao ni najmanju pozornost. Bio sam prezaposlenosjećanjem samoga sebe, prezaposlen igrama s O'Dellom.

No, dosta. Dosta dosade. Dosta je propovijedi. Losion za ravnanje kose tek jevršak ledenjaka, pa ako započnem sa svim sranjima svog djetinjstva, to će potrajatisljedećih šesnaest sati. Za to nema vremena. Ni za ricinusovo ulje, ni za svježi sir,ni zgrudanu kašicu, ni za žvakaće. Svi smo odrasli u tom smeću, sad ga je nestalo,dakle, koga briga za to? To su samo tapete. Glazba u pozadini. Prašnjavi Zeitgeistna namještaju uma. Mogu se prisjetiti pedeset jedne tisuće pojedinosti, pa što stim? Ni tebi ni meni neće biti nimalo bolje. Razumijevanje. Samo to tražim, kolega.Ključ zagonetke, tajnu formulu nakon više od četiri desetljeća lutanja u tami. A sveove gluposti mi se i dalje podvlače pod noge. Davit će me i kad posljednji putizdahnem. Beskorisni komadići znanja, neželjena sjećanja, maslačkove sjemenke.Sve su to trice i kučine, mladiću moj, topli zrak. Život i razdoblje R. Mutta.Eleanor Rigby. Cvilidreta. Ko ih jebe, molim te. Pep Boys, Ritz Brothers, RoryCalhoun. Kapetan Video i Four Tops. Andrews Sisters, časopisi Life i Look,Bobbsey Twins. Tome nema kraja. Henry James, Jesse James, Frank James iWilliam James. James Joyce. Joyce Cary. Cary Grant. Grantov viski, žlice zamiješanje koktela, zubni konac; ljepilo za zubala, krafne prelivene medom.Deleatur Dana Andrews i Dixie Duggan, dodati malo Damona Runyona idemonova ruma, tek za dobru mjeru. Zaboravi Pali Mali, i 'Pale sam na svijetu',

Miltona Berlea i Burla Ivesa, sapune Ivory i instant palačinke Tete Jemime. To mine treba, jel' tako? Neće mi trebati tamo gdje idem, a ipak su tu, marširaju mimozgom poput davno zaboravljenih rođaka. To ti je američki know-how. Nadire natebe, i svake minute novo smeće potiskuje ono staro. Pomislio bi da smo se dosaduspjeli priviknuti, da proziremo sve trikove na koje nas navlače, ali ljudimajednostavno nikad nije dosta. Vesele se, mašu zastavicama, kupuju limenu glazbu.O, da, da, sve čarobne stvari, čudesne stvari, uređaji koji će zapanjiti vašu maštu;samo, ne zaboravimo, a ne, nemojmo zaboraviti da nismo sami na svijetu. Znanjene zna za granice, a kad pomisliš na sve obilje koje nam dotiče preko mora, to temalo smiri i postavi tamo gdje spadaš. Ne mislim samo na ono očito poput krakovaiz Krakova ili čilija iz Čilea. Mislim recimo i na frankfurterice iz Frankfurta.Mislim i na bol iz Bologne, milost iz Milana, četke iz Češke i grčeve iz Grčke.Domoljublje svakako ima svoju rolu, ali ga je, na dulje staze, najbolje dobroumotati. O da, mi Ameri svijetu smo dali Zippo, da i ne spominjem zip-a-di-du-da iZeppoa Marxa, ali smo također odgovorni i za h-bombu i hu-la-hop. Naposljetku,sve se to svodi u ravnotežu. Ispravo kad pomisliš da si glavna faca, završiš kaokrepani cucak. Mr. Bones, ne mislim na tebe. Pas kao metafora, ako me shvaćaš;pas kao zaštitni znak svih potlačenih, a ti, mladiću, nisi nikakva govorna figura, ti sinajstvarniji koliko možeš biti.

Nemoj me pogrešno shvatiti. Previše je toga što te stavlja na kušnju. Mamacpojedinosti, zavodljivost stvari po sebi. Moraš biti slijep da im se ne bi barempovremeno predao. Nije bitno što je to. Mogućnost u sebi nosi doslovno sve što tipadne na pamet. Recimo, blještavilo kotača na biciklu. Njihova lakoća, paučinastaotmjenost, sjajni rubovi i tanašne žbice. Ili zvuk poklopca na šahtu koji zazveči podkamionskim kotačima u tri sata ujutro. A da ne govorimo o akriliku, koji je zaobnovu krajobraza učinio više od bilo čega, od izuma podzemnoga telefonskogkabela. Time mislim na komada u tijesnim hlačicama pokraj kojeg prođeš na ulici.Trebam li dodati još štogod? Moraš biti mrtav da te takav prizor ne ogrije. On tebode, uranja u tebe; zvoni ti u glavi sve dok se sve ne pretvori u beskrajrastopljenog maslaca. Vasco da Gama u svojim pumpericama. FDR-ov cigaršpic.Voltaireova napudrana perika. Kunigunda! Kunigunda! Zamisli što se sve događakad to izgovoriš. Pogledaj, što sve vidiš kad pomisliš na nešto takvo. Kartografija.Pornografija. Stenografija. Glasna zamuckivanja, biskupske priležnice, sladoledina štapiću i žitne pahuljice. Priznajem, podlegao sam privlačnosti svega togajednako kao i svatko drugi na ovom svijetu; nisam nimalo iznad rulje s kojom samse petljao svih ovih godina. Samo sam čovjek, nije li tako? Ako sam zbog togalicemjer, neka bude.

Ponekad se jednostavno moraš pokloniti s divljenjem. Netko iznese ideju nakoju nitko dotad nije nadošao, ideju toliko jednostavnu i savršenu da se upitaš kakosi uopće mogao živjeti bez toga. Kovčeg s kotačićima, na primjer. Zašto nam je

trebalo toliko dugo? Pedeset tisuća godina natežemo svoje breme, znojimo se inaprežemo seleći se s jednog mjesta na drugo; sve što smo time dobili bili su bolnimišići, iskrivljena leđa i umor. Mislim, kotač je postojao. To me ždere. Zašto smomorali čekati da ta spravica ugleda danje svjetlo tek na samom kraju dvadesetogstoljeća? U najmanju bi se ruku dalo pomisliti da su kotu-raljke trebale nadahnutinekoga koji bi stvorio vezu, zbrojio dva i dva. A, ne. Prije pedeset godina, prijesedamdeset pet godina, ljudi su i dalje navlačili svoje torbe po aerodromima ikolodvorima, i to svaki put kad bi odlazili u posjet rodbini negdje Bogu iza nogu.Kažem ti, prijatelju moj, nije sve tako jednostavno. Ljudski je duh otupjeliinstrument, pa se ponekad ne znamo skrbiti o sebi nimalo bolje od najgluplje gliste.

Što sam god bio, nikad si nisam dopustio da postanem glista. Skakao sam,galopirao, letio, i svaki put kad bih udario o zemlju, pridigao bih se i pokušaoiznova. Čak i sad, dok se tama nadvija nada mnom, um mi se i dalje čvrsto drži iodbija se predati. Prozirni toster, druže. Imao sam viziju, prije dvije, tri noći; otadmi je glava puna ideja. Zašto ne otkriti postupak, pomislio sam, zašto se ne možepromatrati kako se bijeli kruh pretvara u zlatnosmeđi, zašto ne pratiti tajpreobražaj? Što vrijedi zaključati kruh i sakriti ga iza tog ružnog nehrđajućegčelika? Govorim o prozirnom staklu iza kojeg sjaju narančaste zavojnice. Ma to bibila ljepota, umjetničko djelo u svakoj kuhinji, blistava skulptura nad kojom sevrijedi zamisliti čak i kad izvršavamo tako jednostavnu zadaću kao što je pripremadoručka kojim ćemo se osnažiti za dan pred nama. Prozirno, vatrootporno staklo.Možemo ga obojiti u modro, u zeleno, u koju ti boju drago, a kad ono narančastozasjaji iznutra, zamisli sve kombinacije, zamisli ta vizualna čudesa koja bi bilamoguća. Pečenje tosta pretvorilo bi se u religiozni čin, u prabitak nečegnezemaljskog, u oblik molitve. Blagi Bože. Kako bih želio imati snage i poraditi natome, usavršiti izum i istražiti kamo bi nas to odvelo. Unijeti nešto ljepote u mrak ijednoličnost zakutaka ljudske duše. To je moguće učiniti pomoću tostera, pomoćupjesme, pružajući ruku neznancu. Nije bitno u kojem obliku. Ostaviti svijet maloboljim nego što si ga našao. I to je najviše što čovjek može učiniti.

Samo ti frkći do mile volje. Ako iskrvarim, iskrvarit ću i to je sve. Nije loše daponekad iz nas procuri ta ljubičasta tvar. Jesam li zbog toga glup? Možda i jesam.No i to je bolje nego biti ogorčen, bolje je slijediti učenje Djeda Božićnjaka negoživot provesti u kandžama laži. Znam što misliš. Ne moraš mi reći. Čujem kako tiriječi zvone u glavi, mein herr, i bogme ti se neću suprotstavljati. Čemu ovolupetanje, sigurno se pitaš. Čemu sva ta krivudanja, valjanje u prašini, doživotnopuzanje prema ništavilu? I dobro pitaš. I ja sam se to mnogo puta upitao, a jediniodgovor koji sam dobio ne odgovara ni na što od toga. Zato što sam tako htio. Zatošto nisam imao izbora. Zato što na takva pitanja nema odgovora.

Neću se ispričavati. Oduvijek sam bio grešno stvorenje, čovjek mučenproturječjima i nestalnošću, kojeg je povuklo previše nagona. S jedne strane: čisto

srce, dobrota, odani pomoćnik Djeda Božićnjaka. S druge: lajava protuha, nihilist,poblesavjeli klaun. Gdje je pjesnik? Negdje između, pretpostavljam, umeđuvremenu između najboljeg i najgoreg u meni. Ni svetac, ali ni pijana budala.Čovjek s glasovima u glavi, onaj koji je ponekad uspijevao prisluškivati razgovorekamenja i stabala, koji je svako toliko glazbu oblaka uspijevao pretočiti u riječi.Šteta što češće nisam bio on. No nikad nisam bio u Italiji, rodnom mjestu samilosti,pa ako ne možeš platiti kartu, onda ostaješ doma.

Ipak, nisi me nikad vidio u mom najboljem izdanju, gosparu Kostogrizu; žalimzbog toga. Žalim što me poznaješ samo kao čovjeka u propadanju. U onim danimabila je to posve drugačija priča, u vrijeme prije nego što sam prolupao, prije onog... kvara u motoru. Nikad nisam želio biti protuha. To nisam planirao za sebe, nisamtako snatrio o svojoj budućnosti. Prekapanje po kantama za smeće u potrazi zapraznim bocama nije se baš uklapalo u tu sliku. Kao ni pranje vjetrobrana.Klečanje pred crkvama sklopljenih očiju, s licem srednjovjekovnog mučenika, nebi li se smilio nekom prolazniku koji bi mi bacio novčić - ne, signor Puccini, no,no, no, nisam za to došao na ovaj svijet. Ipak, čovjek ne živi samo od riječi. Trebamu i kruha, i to ne jedan nego dva. Jedan u džep, drugi u usta. Kruha kojim će kupitikruh, ako me razumiješ, pa ako nemaš onaj prvi, možeš biti jako siguran da nećešdoprijeti ni do drugoga.

Kad nas je Mama-san napustila, bio je to težak udarac. Cucak moj, to nikakoneću poricati, i neću poricati da sam nam pogoršao stanje razdijelivši sav novac.Rekao sam, bez isprika, ali sad to želim povući i ispričati se tebi. Postupio sambrzopleto i glupo, pa smo obojica platili što nas je išlo. Deset tisuća dolara nijekutija cigareta. Proletjeli su mi kroz prste, gledao sam kako svežanj odlazi u vjetar;smiješno kako me nije bilo briga. Bio sam sretan što se mogu ponašati kao nekavelika faca, puhati se kao neki blesavi frajer. Gospodin Altruist. Gospodin AlTruist, taj sam; jedan jedini nepatvoreni idiot, koji je unovčio majčino životnoosiguranje i profućkao ga do posljednjeg novčića. Sto dolara Bennyju Shapirou.Osamsto za Daisy Brackett. Četiristo dolara Zakladi za čisti zrak. Dvjesto dolaradomu za nezbrinute u ulici Henry. Tisuću petsto programu za mlade pjesnike uškolama. Otišlo je brzo. Tjedan, najviše deset dana, a kad sam ponovno otvoriooči, shvatio sam da sam ostao bez cijelog nasljedstva. No dobro. Kako došlo takoprošlo; tako su govorili naši stari, pa tko sam ja da postupim drugačije? Hrabrostmi je u krvi; učiniti ono što nitko ne bi učinio. Pare u vjetar - eto to sam učinio.Bila mi je to jedina prilika da se dokažem ili da zavežem; da dokažem sebi kakouistinu mislim ono što sam sve te godine govorio, pa kad je lova stigla nisamoklijevao. Sprašio pare. Možda sam se time sjebao do grla, ali to ne znači da samučinio nešto isprazno. Ponos je važan, pa kad je rit došla na šekret, bilo mi je dragoda nisam uzmaknuo. Otišao sam dokraja. Skočio sam, ne mareći za sva morskačudovišta ispod mene. Znam tko sam, pa kako dobri mornar Popaj nikad nije

izjavio, jednom u životu znao sam savršeno dobro što činim.Žao mije što si ti morao patiti. Šteta što smo propali do daske. Grozno je što

smo ostali bez našeg zimskog pribježišta i morali se snalaziti na sve nemile načine.To je imalo svoju cijenu. Loša hrana, loša skloništa, teški udarci. Mene je topretvorilo u bolesnika, a tebe će uskoro pretvoriti u siroče. Žao mi je, Mr. Bones.Učinio sam najbolje što sam znao, ali ponekad i ono najbolje nije dovoljno dobro.Kad bih se barem, na samo nekoliko minuta, mogao ponovno pridići na nogesmislio bih već nešto. Smjestio bih te negdje, pobrinuo se za to. Samo sapa mije prikraju. Osjećam kako curi iz mene, i kako se sve raspada, jedno po jedno. Peso, držise ti mene. Vratit ću se ja. Samo da prođe ova smetenost, već ću se sabrati. Mislim,ako prođe. Ako ne prođe, uvjerit ćeš se u moju prolaznost, n'est cepas? Samo jošmalo vremena. Nekoliko minuta, da dođem do daha. Onda ćemo vidjeti. Ili nećemo.Ako nećemo vidjeti, tada će nas okruživati samo tama. Tama, posvuda, sve doklepogled ne dopire. Sve do mora, do oceanskih dubina ništavila, gdje nema ničega,niti će ikad ičega biti. Samo ja. Čak ni ja. Samo vječnost.«

Tada je Willy umuknuo, a ruka koja je proteklih dvadeset pet minuta gladila Mr.Bonesovu glavu lagano je omlitavjela, a potom se potpuno zaustavila. Mr. Bones jebio pripravan kladiti se u vlastiti život da je to kraj. Kako na to ne pomisliti nakontakvih konačnih riječi? Kako ne pomisliti da mu je gospodar umro kad je ruka kojamu je masirala lubanju odjednom kliznula i beživotno pala na zemlju? Mr. Bonesnije se usuđivao podignuti pogled. Glavu nije skidao s Willyjeva bedra i čekao je,nadajući se, usprkos svemu, da je pogriješio. Činjenica je bila da se u zraku neštouznemirilo. Odasvud su stizali zvukovi pa dok se borio sa svojom rastućom boli,pokušavajući slušati, shvatio je da zvukovi dopiru iz njegovog gospodara. Je li tomoguće? Ne vjerujući vlastitim ušima, pas je provjerio još jednom, braneći se predrazočaranjem unatoč uvjerenju koje je bivalo sve snažnije. Da, Willy diše. Zrak idalje ulazi i izlazi iz pluća, ulazi i izlazi iz usta, posrće u starom plesu udisaja iizdisaja, pa iako je disanje bilo pliće nego jučer ili prekjučer, zapravo bili su to teknekakvi treptaji, šištanje koje je zahvaćalo samo dušnik i gornji dio pluća, to je jošuvijek bio dah, a gdje je dah tamo je i život. Gospodar mu nije mrtav. Samo jezaspao.

Ni dvije sekunde kasnije, kao da želi potvrditi Mr. Bonesovo otkriće, Willy jezahrkao.

Do tog je trenutka pas već postao nervna ruina. Srce mu je skakalo kroz stotineobruča strave i očaja, pa kad je shvatio da mu je odobrena odgoda, da je onajposljednji čas odgođen za malo kasnije, gotovo se onesvijestio od iscrpljenosti.Sve je to za njega bilo previše. Kad je ugledao kako mu gospodar sjeda na tlo ioslanja leđa na zidine Poeoljske, zakleo se da će bdjeti, da će stražariti sve dogorkog kraja. To mu je bila dužnost, njegova odgovornost kao psa. Dok je u tom

trenutku osluškivao poznatu mu tužbalicu Willyjevog hrkanja, nije mogao odoljetiiskušenju i sklopiti oči. Taj je zvuk na njega djelovao poput snažnog sedativa.Svake je noći, proteklih sedam godina, Mr. Bones tonuo u san na valovima teglazbe, i bez obzira koliko bio gladan i jadan u tom trenutku, jednostavno je moraosve brige pustiti na stranu i otplutati u zemlju snova. Pošto se malo bolje smjestio,Mr. Bones je učinio upravo to. Spustio je glavu na Willyjev trbuh, Willy jenesvjesno digao ruku, te je spustio da počiva na psećim leđima; pas je usnuo.

Tada je sanjao san u kojem je vidio Willyja kako umire. Počelo je tako da su seobojica probudili, otvarajući oči i budeći se iz sna u koji su utonuli tek trenutakranije - u snu u kojem su bili tog trenutka, onom istom u kojem je Mr. Bones sanjaosvoj san. Willyjevo se stanje nije nimalo pogoršalo od budnog stanja. Čak se,naspavan, doimao malo bolje. Prvi put, nakon nekoliko mjeseci nije zakašljaobudeći se, nije dobio napad, nije završio u odvratnom bjesnilu dahtanja, gušenja ikrvavih ispljuvaka. Malo se nakašljao i ponovno progovorio, nastavljajući točnogdje je ranije stao.

Nastavio je nekih trideset-četrdeset minuta, jurišajući u deliriju napola sročenihrečenica i razlomljenih misli. Izronio je s morskog dna, duboko udahnuo i počeogovoriti o majci. Načinio je popis vrlina Mame-san, suprotstavio ga popisunjezinih mana, a potom zamolio oprost za sve boli koje joj je nanio. Prije nego štoje promijenio temu, prisjetio se njezinog talenta za nespretne šale, bogatoobdarujući Mr. Bonesa primjerima njezine nepogrešive duhovitosti i u posljednjemtrenutku zaboravljajući poantu. Nakon toga posvetio se drugom popisu - svih žena skojima je ikad spavao (sa svim fizičkim pojedinostima) - nakon čega je uslijediladugotrajna navala na sve pogibelji potrošačkog mentaliteta. Odjednom je, posve izvedra neba, započeo traktat o moralnoj prednosti beskućništva, završavajući gaiskrenom isprikom Mr. Bonesu što ga je, u jednoj potpuno bezuspješnoj potrazi,dovukao sve do Baltimorea. »Pogriješio sam«, rekao je. »Nisam došao pronaćiBeu Labudowsky. Došao sam otpjevati svoj labuđi pjev.« Odmah potom počeo jerecitirati novu poemu, poslanicu nevidljivom Tvorcu koji se pripremao uzeti mudušu. Očito složena na brzinu, prva je kitica glasila otprilike ovako:

O, Gospode deset tisuća usijanih peći i tamnica,pneumatskih čekića, i pogleda poput pancirne košulje,Mračni gospodaru rudnika soli i piramida,Meštre pješčanih dina i riba poletuša,Osluhni blebetanje tvog sirotog slugekoji umire na obalama baltimorskim,ploveći prema Velikom ništavilu ...

Kad je izblebetao svoju poemu, zamijenio ju je novim jadikovkama i fugama,nepredvidljivim lupetanjima na svaku moguću temu - Simfonija mirisa i zašto jepropao eksperiment; Sretni Felton i Knothole banda (koji su mu pa to?), činjenicuda u Japanu jedu više riže proizvedene u Americi nego one iz Japana. Od tamo jeskrenuo na uspone i padove svoje književne karijere, nekoliko minuta posvetivšijadikovkama, posipanju pepelom i kajanju, te mračnom samosažaljenju; to mu jeuzdiglo duh te se raspričao o svom cimeru iz koledža (onom istom koji gaje 1968.odvukao u bolnicu) koji se zvao Anster, Omster, tako nekako - i koji je napisaogomilu osrednjih knjiga, obećavši jednom Willyju da će naći izdavača za njegovepjesme. Naravno, Willy mu nikad nije poslao rukopis i tu je priči bio kraj; no to jedokazivalo da su ga mogli objaviti da je samo htio - a on jednostavno to nije htio, ito je sve. Uostalom, koga boli kurac za sva ta isprazna sranja. Važno je bilo samostvaranje, a ne ono što bi se događalo kad je sve bilo gotovo; čak ni bilježnice,zaključane u ormariću na autobusnom kolodvoru nisu vrijedile ni pišljiva boba. Stose njega tiče, mogu i izgorjeti, završiti u smeću, neka ih ubace u zahod umjestotoaletnog papira za umorne putnike. Kao prvo, nije ih trebao vući sve doBaltimorea. Bio je to trenutak slabosti, upravo to: posljednji potez u onom kobnompoigravanju s Egom - a tu igru gube svi, u njoj nitko nikad nije pobijedio. Nakontoga zastao je na nekoliko trenutaka, diveći se dubinama vlastite ogorčenosti; zatimse nasmijao, dugo i pištavo, hrabro se rugajući sebi i svijetu koji je toliko volio.Potom se vratio Omsteru, i počeo prepričavati priču o engleskom seteru kojeg jenjegov prijatelj susreo u Italiji, i koji je mogao ispisivati rečenice na pisaćemstroju izrađenom posebno za pse. Zatim je, posve neobjašnjivo, zajecao, da bi sipočeo predbacivati zašto Mr. Bonesa nije naučio čitati. Kako je mogao zanemaritinešto tako bitno? Pas će sad ostati sam i trebat će mu svaka pa i najmanja prednost,a Willy ga je iznevjerio, nije učinio ništa da ga pripremi za ono što ga čeka, nije muostavio novac, hranu, ništa čime bi se mogao nositi s pogibeljima koje su gaočekivale. Pjesnikov jezik klepetao je brzinom dva kilometra u minuti, ali Mr.Bones nije propustio ništa; Willyjeve je riječi čuo savršeno razgovijetno, onakokako ih nikad prije nije čuo. E, to je bilo ono čudno u snu. Nije bilo izobličenja,interferencija, neočekivanih prebacivanja kanala. San je bio poput života, pa iakoje spavao u snu je bio budan, stoga, što je dulje spavao, osjećao se sve višebudnim.

Negdje usred Willyjevog predavanja o čitačkim sposobnostima pasa, predPoeovom se kućom zaustavio policijski automobil, te su iz njega izašla dva krupnamuškarca u odorama. Jedan je bio bijelac, drugi crnac; obojica su se znojila ukolovoskoj vrelini. Debeli dvojac u nedjeljnoj ophodnji, sa zakonskim sredstvimaoko pasa: revolverima, lisičinama, pendrecima i koricama, baterijama i mecima.Nije bilo vremena da se načini cjelovita inventura, budući da se, čim su se izvukli

iz auta, jedan od njih obratio Willyju (»Čuj, ne možeš sjediti ovdje. Hoćeš liustati?«), a on se u tom trenutku okrenuo, pogledao prijatelja ravno u oči i rekao:»Bonesy, briši. Ne daj da te uhvate«. Budući da je Mr. Bones znao da je došaoonaj čas, da se onaj kobni trenutak nadvio nad njih, liznuo je Willyjevo lice,zacvilio kratki oproštaj dok ga je gospodar posljednji put pomilovao po glavi, ipošao, pojurivši niz ulicu North Amity najbrže što su ga noge nosile.

Iza sebe začuo je jednog policajca kako uzbuđeno viče (»Frank, zgrabi psa!Zgrabi prokletog psa, Frank!«), ali nije zastao sve dok nije stigao do ugla, od kućeudaljenog dobrih tridesetak metara. Dotad je Frank već odustao od namjere da galovi. Kad se Mr. Bones okrenuo da vidi što se događa s Willyjem, spazio je bijelogpolicajca kako se vuče prema kući. Trenutak kasnije, požurivan od onog drugogkoji je klečao nad Willyjem i panično mahao rukama, ubrzao je korak i pridružio separtneru. Nitko više nije mario za psa. Morali su se pobrinuti za umirućega, pa svedok se Mr. Bones bude držao dovoljno daleko, neće mu se dogoditi ništa.

Stajao je na uglu i promatrao, teško dišući nakon kratkotrajnog bijega; nijemogao doći do zraka. Osjetio je snažnu potrebu da razjapi ralje i zatuli, da iz sebeispusti jedan od onih mračnih tuleža na mjesec od kojih se ledi krv, no zauzdao jenagon znajući da to nije trenutak za tugovanje. U daljini je vidio crnog policajcakoji je stajao pokraj automobila i nešto javljao radijem. Prigušen i pucketavodgovor zazvonio je pustom ulicom. Policajac je ponovno progovorio, začuo se niznerazumljivih riječi, još jedna provala buke i besmislenog lupetanja. S druge straneulice netko je otvorio vrata i izašao vidjeti što se događa. Bila je to žena u žutomkućnom haljetku s ružičastim uvijačima na glavi. Iz druge kuće izašlo je dvojedjece. Devetogodišnji dječak i šestogodišnja djevojčica; oboje u kratkim hlačama ibosonogi. U međuvremenu Willy je bio nevidljiv, ležeći na istom mjestu gdje gajeostavio Mr. Bones, skriven od pogleda krupnim policajčevim tijelom. Prošlo jenekoliko minuta, pa još nekoliko; tada je, slabo i iz daljine, Mr. Bones čuo zvuksirene koja se približavala. Kad se bolničko vozilo zaustavilo pred kućom u uliciNorth Amity, već se skupilo desetak ljudi, stojeći s rukama u džepovima, ili ihprekriživši na prsima. Iz stražnjeg su dijela vozila iskočila dva bolničara, odguralanosila do kuće, te se trenutak kasnije vratili s Willyjem na njima. Bilo mu je teškovidjeti išta; znati je li mu gospodar živ ili nije. Mr. Bones je razmatrao treba li sevratiti i baciti zadnji pogled, ali dok se odlučio, bolničari su već strpali Willyja uauto i s treskom zatvorili vrata.

Do tog se trenutka san nije razlikovao od stvarnosti. Svaka riječ, svaki pokret,bili su točno i vjerno oponašanje događaja kakvi su se dogodili u stvarnosti. Nokad je bolničko vozilo krenulo, a ljudi se polagano počeli vraćati u kuće, Mr.Bones je osjetio kako se cijepa na dvoje. Jedna mu je polovica ostala na uglu; paskoji je razmišljao o mračnoj i nesigurnoj budućnosti, dok mu se druga pretvorila u

muhu. Uzimajući u obzir samu narav sna, to možda i nije bilo ništa neobično. Svi seu snovima pretvaramo u nešto drugo, pa tako ni Mr. Bones nije bio iznimka. Znaose naći u obliku konja, krave i svinje, da i ne spominjemo nekoliko raznih pasa; nonikad prije, sve do tog dana, nije istovremeno bio dvije stvari.

Čekao ga je hitan posao koji je mogla izvesti samo muha u njemu. I dok je pasjidio njega čekao na uglu, muha se vinula uvis, iznad zgrada, i poletjela zaambulantnim vozilom najbrže što su joj krila dopuštala. Budući daje to bio san, ibudući daje ta muha mogla letjeti brže od bilo koje muhe od krvi i mesa, nije mutrebalo dugo da dostigne svoj cilj. Kad je vozilo skretalo za prvi ugao, već seprilijepio za kvaku stražnjih vrata, te se na taj način s Willyjem odvezao dobolnice, sa svojih gotovo dva metra prilijepljenih za vanjsku stranu kvake, molećise da ga vjetar ne otpuše. Vožnja je bila prilično divlja; vozilo je prelazilo prekošahtova, krivudalo, naglo kočilo i kretalo; zrak ga je udarao iz svih smjerova, ali seuspio zadržati, pa kad se vozilo, osam ili devet minuta kasnije, zaustavilo na ulazuu Hitnu, i dalje je bio tamo. Skočio je s kvake trenutak prije nego što ju je bolničarzgrabio, i tad je, dok su se otvarala vrata i dok su Willyja ubacivali u zgradu,poletio metar iznad njih; neprimjetna točkica koja je promatrala gospodarevo lice.Isprva nije mogao odrediti je li Willy živ ili mrtav, ali kad su nosila izgurali van ikad su kotači dodirnuli tlo, sin gospode Gurevitch otvorio je oči. Otvorio ih jesamo malo, tek toliko da u njih prodre malo svjetla i da vidi što se događa; no i odtoga je muhi zastalo srce. »Bea Labudowsky«, promrmljao je. »Ulica Calvert tristošesnaest. Moram je nazvati. Odmah. Moram joj dati ključ. Bein ključ. Život i smrt.O tome se radi.«

»Ne brinite«, rekao mu je bolničar. »Pobrinut ćemo se za to. Nemojte govoriti.Willy, čuvajte snagu.«

Willy. To je značilo da im je rekao dovoljno da znaju njegovo ime; ako jegovorio u vozilu, to bi moglo značiti da mu možda i nije tako loše, što je opetmoglo značiti da bi se uz prave lijekove i dobru skrb, možda mogao i izvući. Takoje barem razmišljala muha u Mr. Bonesovom snu koja je zapravo bila Mr. Bonesglavom, a budući da je on bio pristran svjedok tih događaja, nećemo mu dosađivatitješeći ga čudima u posljednjem trenutku koja su se događala i kad bi nestao iposljednji trak nade. Ali, što znaju muhe? Što znaju psi? I, kad smo već kod toga,što znaju ljudi? Sad je sve bilo u Božjim rukama, a istina je glasila da povratkanema.

Ipak, u preostalih se sedamnaest sati dogodio izvjestan broj neobičnih stvari.Muha ih je vidjela sve, gledajući sa stropa iznad postelje broj 34 u odjelu zanezbrinute, bolnice Naše Gospe od Žalosti; pa da tamo nije bio osobno i vidio ihvlastitim očima, možda i ne bi povjerovao da je sve to moguće. Kao prvo, pronašlisu gospođu Labudowsky. Tri sata pošto su Willyja primili u bolnicu, stara jeučiteljica ušla na odjel, sestra Mary Theresa, koja je dežurala u popodnevnoj

smjeni, donijela joj je stolac, te je od tog, pa sve do onog trenutka kad je njezinučenik napustio ovaj svijet ostala uz njega. Kao drugo, nakon nekoliko satiintravenoznog hranjenja i neprekidnih mega-doza antibiotika i adrenalina, Willyjuse malo razbistrila glava, te je posljednje jutro svog života proveo blažen i bistarkakvog ga Mr. Bones nikad nije pamtio. I treće, umro je bezbolno. Bez grčeva, beznapada, bez razarajuće vatre u grudima. Lagano je otplovio, povlačeći se s ovogsvijeta, malim, neprimjetnim koracima; na kraju je bio poput kapljice vode kojaisparava na suncu, smanjuje se sve više dok potpuno ne nestane.

Muha nije primijetila jesu li ključevi prešli iz ruke u ruku. Možda se todogodilo u trenutku kad nije pazio, ali je Willy možda jednostavno zaboravio nanjih. U tom se trenutku to ionako nije činilo važnim. Kad je Bea Labudowsky ušla usobu, morao je misliti na bezbroj drugih stvari, morao je uhvatiti bezbroj riječi,osjetiti bezbroj osjećaja; jedva se mogao prisjetiti vlastitog imena, a da i nespominjemo Willyjev napola razrađen plan za spas njegove književne ostavštine.

Kosa joj je pobijeljela, udebljala se petnaest kilograma, ali u trenutku kad ju jeugledala, muha je znala tko je ona. Fizički gledano, ništa je nije izdvajalo izmeđumilijun žena njezine dobi. Odjevena u žuto-plave platnene hlačice, čipkastu bijelubluzu, i kožne sandale, izgledala je kao da je već odavno prestala razmišljati ovlastitom izgledu. Godine su joj samo odebljale ruke i noge, a jamice u njezinimdebelim koljenima i proširene vene na listovima, te obješene i usaljene nadlaktice,gotovo su stvarale izgled igračice golfa iz umirovljeničkog naselja; osobe kojanema ništa pametnije nego u zoru nabijati lopticu. No ženina je put bila bijela, aumjesto sunčanih naočala imala je ozbiljne naočale širokih okvira. Nadalje, izaleća tih jeftinih naočala skrivale su se najmodrije oči na svijetu. Jedan pogled, izarobile bi vas. Zatravile svojom toplinom i živošću, inteligencijom i pozornošću;dubinama njihove sjevernjačke šutljivosti. U te se oči Willy zaljubio još kaodječak, a muha je sad shvatila u čemu je bit priče. Zaboravite kratko ošišanu kosu,debele noge i besmislenu odjeću. Gospođa Labudowsky nije bila obudovjelaučiteljica. Bila je božica mudrosti, i kad bi se netko jednom zaljubio u nju volio bije sve do smrti.

Nije bila glupačica kakvu je očekivao Mr. Bones. Čitavim putem doBaltimorea, slušajući Willyjeve priče o njezinoj dobroti i širokogrudnosti,zamišljao ju je kao sentimentalku mekog srca, jednu od onih hirovitih ženapodložnih beskrajnom i neočekivanom entuzijazmu, koje bi se slamale i ridale na inajmanji izazov, te se zaklinjale kako će svima sve reći, čim bi se društvo bilorazišlo. Prava gospođa Labudowsky nije bila nimalo nalik tome. Kad je prišlaWillyjevoj postelji i zagledala se svom bivšem učeniku u lice, prvi put nakongotovo trideset godina, muhu je zaprepastila oštrina i jasnoća njezine reakcije:»Isuse Kriste, Williame«, rekla je. »Stvarno si napravio veliku glupost.«

»Bojim se da je tako«, odvratio je Willy. »Ja sam ono što se može nazvatibjelosvjetski zajeb. Kralj svih neznalica.«

»No barem si znao kako ćeš pronaći mene«, rekla je gospođa Labudowsky,smještajući se u stolac koji joj je donijela sestra Mary Theresa. Zatim je primilaWillyja za ruku. »Trenutak nije baš najbolji, ali bolje ikad nego nikad.«

Willyju su suze navrle na oči; jedan jedini put u životu nije mogao izustiti niriječi.

»Williame, ti si uvijek išao na sve ili ništa,« nastavila je gospođa Labudowsky,»pa me ovo previše ne čudi. Sigurna sam da si učinio najbolje što si znao. No, kodtebe je sve uvijek bilo na rubu eksplozije. Hodao si naokolo sa skladištemnitroglicerina u glavi; prije ili kasnije morao si udariti u nešto. Uzevši sve u obzir,pravo je čudo da nisi eksplodirao još davno prije.«

»Hodao sam cijelim putem od New Yorka«, odgovorio je, posve nevezano,Willy. »Previše kilometara, a premalo benzina. To me dotuklo. No kad sam većovdje, drago mi je da sam stigao.«

»Mora da si umoran.«»Osjećam se kao stara slapa. Ipak, sad mogu umrijeti sretan.«»Ne govori to. Izliječit će te, i bit će ti bolje. Vidjet ćeš, Williame. Za nekoliko

ćeš tjedana opet biti onaj stari.«»Da. A sljedeće ću se godine kandidirati za predsjednika.«»To ne možeš. Već imaš posao.«»Zapravo i nemam. Ovih sam dana, recimo, nezaposlen. Točnije, nemoguće me

zaposliti.«»A što je s Djedom Božićnjakom?«»A, to.«»Nisi valjda odustao? Kad si mi poslao ono pismo, zvučalo je kao doživotna

zadaća.«»Još sam mu uvijek na platnom spisku. Već više od dvadeset godina.«»Mora da je to težak posao.«»Još kako. Ali, ne žalim se. Nitko me nije tjerao. Prihvatio sam ga svojom

slobodnom voljom, i nikad se nisam predomišljao. Prekovremeni, nijedan slobodandan, ali što se može očekivati? Nije lako činiti dobra djela. Ne donose zaradu. Akad nešto ne donosi novac, ljudi se obično zbune. Misle da nešto smjeraš, čak i kadnemaš ništa na pameti.«

»Još uvijek imaš tetovažu? Spomenuo si je u pismu, ali je nikad nisam vidjela.«»Naravno, još je uvijek na meni. Pogledajte, ako želite.«Gospođa Labudowsky se nagnula, zavrnula desni rukav Willyjeve bolničke

pidžame i ugledala je.»Lijepo«, rekla je. »To je stvarno dobar Djed Božićnjak.«

»Pedeset dolara«, rekao je Willy. »I vrijedi toliko.«Tako je počeo razgovor. Potrajao je cijelu noć, prekidan tek povremenim

posjetima bolničarki koje su mijenjale boce za infuziju, mjerile temperaturu ipraznile mu gusku. Ponekad bi Willyju okopnjela snaga, ili bi usred rečenicejednostavno zadrijemao, ali bi se uvijek vratio iz bezdana nesvjestice i pridružiogospođi Labudowsky. Da nje nije bilo tamo vjerojatno ne bi izdržao toliko dugo,ali je toliko uživao u njezinom društvu da se nastavio naprezati sve dok je mogao.No nije se opirao onome što je stizalo, pa čak i kad je počeo nabrajati sve ono štonikad nije učinio u životu: nikad nije naučio voziti auto, upravljati zrakoplovom,nikad nije posjetio nijednu stranu zemlju, niti naučio zviždati - sve ono što nikadnije učinio, stoga nikad ni neće - nije nabrajao sa žaljenjem, već više ravnodušno,pokušavajući joj dokazati da to ionako nije važno. »Umiranje nije neka velikafora«, rekao je, i time priznao da je spreman za polazak; da joj je zahvalan što sepobrinula da te svoje posljednje sat ne provede okružen neznancima.

Kao što se i dalo očekivati, posljednje riječi ticale su se Mr. Bonesa. Willy sevratio na pitanje njegove budućnosti, što je već nekoliko puta spomenuo; sad jegospođi Labudowsky naglašavao koliko je važno da ona pročešlja grad i pronađega, te da učini sve kako bi mu dala novi dom. »Zeznuo sam«, rekao je. »Iznevjeriosam svog cucka.« A gospođa Labudowsky, primijetivši kako je naglo malaksao,pokušala ga je umiriti s nekoliko besmislenih fraza. »Williame, ne brini, sve je uredu, to nije važno«, a Willy se napregnuo posljednji put, uspijevajući podići glavui reći: »Ne. Ne. Iznimno je važno...«, i tad mu se, bez ikakvog upozorenja, životugasio.

Dežurna bolničarka, sestra Margareta, prišla je postelji i provjerila puls. Kadga nije uspjela pronaći, izvukla je maleno zrcalo iz džepa i približila gaWillyjevim usnama. Nekoliko trenutaka poslije, odmaknula je zrcalo i pogledalaga, ali je u njemu vidjela samo vlastiti odraz. Spremila je zrcalo u džep, i desnomrukom Willyju sklopila oči.

»Prekrasna smrt«, rekla je.Umjesto odgovora,, gospođa Labudowsky, pokrila je lice rukama i zaplakala.Mr. Bones gledao ju je kroz oči muhe, slušao je njezine bolne jecaje koji su

ispunjavali sobu, te se pitao je li ikad postojao čudniji i više zbunjujući san odovoga. Tad je trepnuo, i više nije bio u bolnici, više nije bio muha, već se našao nauglu ulice North Amity u svojem starom, pasjem obličju; promatrao je kako voziloHitne pomoći nestaje u daljini. San je završio, ali je još uvijek sanjao, što je samoznačilo da je u snu usnuo san, digresivnu sanjariju o muhama, bolnicama igospođama Labudowsky, i da mu je gospodar mrtav, a da se on vratio u onaj prvisan. To je, u svakom slučaju, zamišljao, ali ta mu je misao pala na um tek kad je idrugi put trepnuo i probudio se; ponovno se našao u Poeljskoj, uz ispruženog

Willyja koji se i sam upravo budio. Mr. Bones neko je vrijeme bio toliko smetenda nije bio siguran je li se ponovno našao u stvarnom svijetu, ili se probudio unekom novom snu.

No, to nije bilo sve. Čak i kad je onjušio zrak, njuškom protrljao Willyjevunogu i potvrdio da je ovo njegov pravi i stvaran život, čekale su ga nove zagonetke.Willy se zakašljao, a dok je Mr. Bones očekivao neizbježan napad kašlja, prisjetiose da Willy nije kašljao u snu, da mu je prijatelj, barem jednom bio pošteđen tihmuka. Sad se to, posve neočekivano, ponovilo. Gospodar je pročistio grlo, i odmahzatim progovorio. Isprva je to Mr. Bones smatrao tek sretnom podudarnošću, alikad je Willy nastavio govoriti, silovito jurišajući s jednog kraja uma na drugi, pasje jednostavno morao zamijetiti sličnost između riječi koje je slušao i onih koje jemaloprije čuo u snu. Nisu bile posve jednake - barem ih on nije takvima smatrao -ali su bile slične, veoma slične. Willy se doticao jedne po jedne teme koje jeobrađivao u snu, a kad je Mr. Bones shvatio da se sve događa savršeno istimredom kao i prije, u leđima je osjetio žmarce. Prvo Mama-san i njezine glupe šale.Zatim popis seksualnih pustolovina. Uslijedili su napadi i obrane, pjesma,književne bitke, sve po redu. A kad je načeo cimerovu priču o psu koji je mogaotipkati na stroju, Mr. Bones se upitao ne silazi li on slučajno s uma. Je li se moždavratio u san, ili je san bio samo ranija verzija sadašnjih događaja? Trepnuo jeočima u nadi da će se probuditi. Trepnuo je ponovno i nije se dogodilo ništa. Nijese mogao probuditi jer je već bio budan. Ovo je pravi i nepatvoreni život, a budućida se živi samo jednom, znao je da se kraj neizbježno primiče. Znao je da su riječikoje se slijevaju iz gospodarevih usta posljednje riječi koje će ikad od njega čuti.

»Nisam osobno bio tamo,« govorio je bard, »ali vjerujem svjedocima. Svih tihgodina koliko smo prijateljevali, nikad nije izmišljao. To je možda bio jedan odnjegovih problema - mislim, kao pisca - ali kao prijatelj bio je uvijek iskren kaokonj. Sjajan je to izraz, iako nemam pojma što zapravo znači. Jedini konj koji jegovorio bio je onaj kojeg sam vidio na filmu. Donald O'Connor, vojska, tri dočetiri glupa filma s magarcima koje sam gledao kao dječak. Zapravo, kad boljerazmislim, možda je to bila mula. Mula u kinu, a konj na televiziji. Kako se zvalaemisija? Mr. Ed. Isuse, ponovno počinjem. Ne mogu se riješiti tog smeća. Mr. Ed,Mr. Moto, Mr. Magoo, svi su unutra, svi do posljednjega. Mr. Daj Odjebi. No jagovorim o psima, zar ne? Ne o konjima, o psima. Ali ne o psima koji govore. Ne opsima iz onih priča o tipu koji uđe u birc i kladi se za sve što ima da njegov pasmože govoriti; nitko mu ne povjeruje, pas naravno ne progovori, a kad ganaposljetku tip upita zašto nije ništa rekao, pas mu odgovori da mu ništa pametnonije palo na pamet. Ne o psima koji govore u glupim vicevima, već o psu koji piše,a kojeg je moj prijatelj vidio u Italiji kad mu je bilo sedamnaest godina. Točno,Italija. Ona Italija, zemlja puste pameti - još jedno mjesto koje nikad nisam

posjetio.Teta mu se tamo preselila nekoliko godina ranije, iz potpuno nepoznatih razloga;

jednog ju je ljeta otišao posjetiti i tamo proveo nekoliko tjedana. To je činjenica, iupravo to daje vjerodostojnost priči o psu, iako, istini za volju, pas uopće nijebitan dio priče. Čitao sam jednu knjigu; Čarobni brijeg, napisao ju je izvjesniThomas Mann - koga ne smijemo pomiješati s Thomom McAnom, poznatomseljačinom obljubljenom među masama. Zapravo, nikad je nisam pročitao do krajajer je grozno dosadna, ali je navedeni Herr Mann bio velka faca, prava guba uDvorani slavnih pisaca, pa sam mislio da bi vrijedilo malo pogledati. Tako, čitamja tu knjižurinu u kuhinji, pokraj knjige je stajala zdjela puna pahuljica, i tada uđemoj cimer Paul, vidi naslov i kaže: »Nikad je nisam dovršio. Počeo sam četiriputa, ali sam uvijek stao na stranici dvjesto sedamdeset četiri.« »Pa,« kažem ja, »jasam na dvjesto sedamdeset prvoj. Dakle, još malo pa sam i ja gotov«. Tada mi jerekao, onako stojeći na vratima i otpuhujući dim cigarete, daje jednom prilikomsreo Mannovu udovicu. Nije se hvalio, samo je to izrekao kao činjenicu. Tako jepočeo onu priču o Italiji, o posjeti svojoj teti, za koju je otkrio da prijateljuje sjednom Mannovom kćerkom. Stari je Thomas imao gomilu djece, a ova se udala zanekog dobro potkoženog Talijana, i živjela u kući u brdima iznad neke vukojebine.Jednog dana pozvali su Paula i njegovu tetu na ručak, a tamo je bila i majka njihovedomaćice - udovica Thomasa Manna, stara dama bijele kose koja je sjedila uljuljačci i gledala u prazno. Paul se rukovao s njom, nije rekao ništa važno, i zatimsu sjeli i ručali. Bla, bla, bla, molim vas sol. Upravo kad bi čovjek pomislio dapriča ne vodi nikamo, daje tu kraj jednoj posve nebitnoj priči, Paul je saznao da jeMannova kći nešto što bi se zvalo psiholog za životinje.

Mr. Bones, znam jednako koliko i ti. Poslije ručka, odvede ona Paula na kat iupozna ga s engleskim seterom po imenu Ollie, koji, koliko je on primijetio, nijebio neki biser inteligencije; zatim mu je pokazala ogromni mehanički pisaći stroj,jedan od najvećih pisaćih strojeva otkad je svijeta i vijeka. Na njemu su bileposebno izrađene tipke, velike konkavne zdjelice koje je pas pritiskao njuškom.Uzela je kutiju s keksima, pozvala Ollieja da priđe stroju i Paulu pokazala što jepas u stanju učiniti.

Sve je teklo sporo i teško; takvo nešto nikad ne bi očekivao. Pas je trebaootipkati rečenicu koja je glasila: 'Ollie je dobar pas.' Umjesto da mu samo izgovoririječi - ili da mu odslovka riječi i pričeka da udari točnu tipku - ona je prolazilakroz svaki pojedini zvuk, riječi lomeći na osnovne foneme, i izgovarala ih takopolagano, s čudnim naglascima i grlenim prizvucima da je zvučala poput gluheosobe koja po-'kušava govoriti. »Oooooooo«, započela je, »Ooooooo«, pa kad jepas njuškom gurnuo slovo O, nagradila ga je keksom, tepanjem i tapšanjem poglavi. Tada je prešla na sljedeći zvuk »Lllllllllll«, jednako sporo i mučno kao iprije; kad je pas ponovno pogodio, dobio je još jedan keks i tapšanje po glavi. I

tako, slovo po slovo, sve dok nisu ispisali rečenicu: 'Ollie je dobar pas.'Tu mi je priču prijatelj ispričao prije dvadeset pet godina, i još nisam siguran

dokazuje li ona išta. Ipak, nešto znam: bio sam blesan. Previše sam vremenapotratio na isprazna zadovoljstva, spiskao godine na ludosti, nestvarne sitnice,bučne prepirke. Trebali smo sjesti i učiti, gospodine, svladati abecedu, učinitinešto s ovo malo vremena što smo imali. Moj grijeh. Sve je to moj grijeh. Ne mogureći ništa o tom Ollieju, ali ti bi postigao neizmjerno više od njega. Ti si imaopamet, volju, hrabrost. A ja nisam vjerovao da si dorastao tome, pa se nisam nititrudio. Lijenost, eto to. Lijenost uma. Trebao sam barem pokušati, ne prihvaćatineuspjeh. Velike se stvari rađaju samo iz tvrdoglavosti. Umjesto toga, što samučinio? Odvukao sam te do Alove prodavaonice suvenira na Coney Islandu, eto tosam učinio. Ubacio sam te u podzemnu izigravajući slijepca, s onim bijelim štapomtapkao sam sila-zeći stubama. Ti pokraj mene, stegnut u ormu, dobar poputnajboljih pasa vodiča na svijetu, samo mrvicu ispod labradora i ovčara koješkoluju za to. Hvala ti na tome, amigo. Hvala ti što si tako plemenito prihvatio igru,što si udovoljavao mojim mušicama i improvizacijama. Trebao sam biti boljiprema tebi. Trebao sam ti dati priliku da dosegneš zvijezde. To je moguće, vjerujmi, moguće je. Samo nisam bio dovoljno uvjeren. Ipak, to je istina, prijatelju, psimogu čitati. Zašto bi inače postavljali one znakove na vratima u pošti?ZABRANJENO ZA SVE PSE OSIM PASA VODIČA. Razumiješ što hoću reći?Čovjek kojeg vodi pas ne vidi, dakle, kako može pročitati natpis? Ako on ne može,onda tko ostaje? I upravo to uče u onim školama za takve pse. Samo, to namprešućuju. To drže u tajnosti; dosad je to jedna od tri najčuvanije tajne u Americi.Imaju i razloga za to. Ako se pročuje, samo pomisli što se može dogoditi. Psipametni poput ljudi? Bezbožne li pretpostavke. Na ulicama bi došlo do pobune,spalili bi Bijelu kuću; zavladao bi kaos. Za tri mjeseca psi bi počeli borbu zanezavisnost. Sasta-jale bi se delegacije, počeli bi pregovori koji bi na kraju dovelido gubitka Nebraske, Južne Dakote i polovice Kansasa. Izbacili bi ljude i naselilipse; time bi se naša država rascijepala na dvoje. Sjedinjene Ljudske Države iNezavisna Pasja Republika. Blagi Isuse, to bih volio vidjeti. Odmah bi se preseliotamo i radio za tebe. Donosio bih ti papuče i pripaljivao lulu. Doveo bih te dopremijerskog položaja. Sve što poželiš, šefe, ja sam tvoj čovjek.«

S tom je rečenicom Willy naglo završio svoju rapsodiju. Zasmetao ga je nekizvuk; kad je okrenuo glavu ne bi li otkrio izvor smetnji, tiho je zastenjao.

Policijski automobil polagano se približavao kući. Mr. Bones nije moraopogledati da zna što je to, no ipak je pogledao. Auto je stao uz rub nogostupa; iznjega su izašla dva policajca, udarajući se po koricama i popravljajući pojase.Jedan crni, jedan bijeli, ona dva klauna otprije. Mr. Bones je tada pogledaoWillyja, Willy je pogledao njega, a kad su policajčeve riječi doprle do njih (»Čuj,ne možeš sjediti ovdje. Hoćeš li ustati?«), Willy mu se zagledao u oči i rekao:

»Bonesy, briši. Ne daj da te uhvate.« Liznuo je gospodarevo lice, ukipio se zatrenutak dok ga je Willy potapšao po glavi i tada zbrisao, leteći niz ulicu kao da sepribližava kraj svijeta.

3.

Taj se put nije zaustavio na uglu; nije zastao i čekao da se pojavi vozilo Hitnepomoći. Uostalom, čemu? Znao je da će vozilo doći, znao je kamo mu se gospodaruputio. Časne sestre i liječnici učinit će sve u njihovoj moći; gospođa Labudowskydržat će ga za ruku i razgovarati s njim cijelu noć, a nedugo nakon svitanjasutrašnjeg dana Willy će krenuti na put u Timbuktu.

Mr. Bones je nastavio trčati, ne razmišljajući hoće li se ispuniti sva ona slatkaobećanja iz sna; a kad je zamakao za ugao i uputio se drugom ulicom sijevnulo muje da svijet neće nestati. Bilo mu je gotovo žao. Ostavio je gospodara, a zemlja senije otvorila i progutala ga. Grad nije nestao. Nebo nije progutao plamen. Sve jebilo kao i prije, kako će i biti; što se dogodilo, dogodilo se. Kuće još uvijek stoje,vjetar puše, gospodar će mu umrijeti. To je saznao u snu, a budući da san nije biosamo san, već i vizija budućnosti, nije ni najmanje sumnjao. Willyjeva je sudbinazapečaćena. Hodajući pločnikom i osluškujući kako se sirene sve više približavajupodručju koje je maloprije ostavio, Mr. Bones je shvatio da upravo počinje onajposljednji dio priče. No to više nije bila njegova priča, pa što god se Willyjudogodilo odsad pa nadalje, nema nikakve veze s njim. Ostao je prepušten samomesebi, sviđalo mu se to ili ne, morao je nastaviti, pa makar i nemao kamo.

Kako su ti posljednji sati bili zbrkani, pomislio je, kakva je to bila kašasjećanja i smušenih misli - ipak, Willy je u jednome bio potpuno u pravu, usprkostome što se malo zanio pri kraju, nije se moglo raspravljati o onome osnovnom. Daje Mr. Bones znao čitati, ne bi se sad našao u takvoj nevolji. Čak i ononajosnovnije poznavanje abecede omogućilo bi mu da pronađe kućni broj 316 uulici Calvert, pa bi sjeo pred vrata i pričekao da se vrati gospođa Labudowsky.Ona je bila jedina osoba koju je poznavao u Balti-moreu, i nakon tri sata koje je snjom proveo u snu bio je uvjeren da bi bila sretna pustiti ga u kuću ... i dala sve odsebe da se skrbi o njemu. To se moglo zaključiti na prvi pogled, slušajući je kakogovori. Samo, kako pronaći adresu ako ne znaš čitati natpise? Ako je Willy čitanjesmatrao toliko važnim, zašto onda nije učinio nešto? Umjesto jadikovki i rezanjanad vlastitim pogreškama i nesposobnosti, mogao je progutati suze i dati mu nabrzinu nekoliko pouka. Mr. Bones je bio i više nego voljan pokušati. To, naravno,ne znači da bi uspio, ali kako možete znati ako ne pokušate?

Skrenuo je za još jedan ugao, i zastao napiti se vode iz lokve koju je za sobomostavila kiša. Dok je jezikom zahvaćao toplu i sivkastu vodu, na pamet mu je palonešto sasvim novo. Kad je malo razmislio o tome, zamalo se razbolio od tuge.Cijeli se problem mogao riješiti jednostavnim i elegantnim potezom -objesiti muporuku oko vrata. Zovem se Mr. Bones. Molim vas, odvedite me Bei Labudowskykoja stanuje u ulici Calvert broj 316. Willy je na poleđini mogao napisati poruku

gospođi Labudowsky kojom bi objasnio što mu se dogodilo, kao i razloge zašto bitrebala udomiti njegovog psa. Tako bi, kad bi se Mr. Bones našao na ulici,postojala velika mogućnost da neki neznanac mekog srca pročita poruku i ispunizamolbu; te bi tako, za samo nekoliko sati Mr. Bones mirno ležao sklupčan na saguu dnevnoj sobi, u kući njegove nove vlasnice. Kad se napio i pošao dalje, Mr.Bones se pitao kako je takva misao pala na pamet njemu, običnom psu, dok Willy,sposoban za zadivljujuće premete i piruete od kojih bi zastajao dah, nije nitipomislio na takvo nešto. Razlog je ležao u činjenici da Willy nije imao nikakvogpraktičnog talenta, zato što mu je mozak bio potpuno smušen, i zato što je biobolestan i na samrti, te stvarno više nije mogao razabrati što je što. No, barem je otome razgovarao s gospođom Labudowsky - ili se barem spremao na to kad onakonačno stigne do bolnice. »Pročešljajte cijeli grad«, reći će; zatim će jojpodrobno, do najmanje pojedinosti opisati kako Mr. Bones izgleda, uzeti je za rukui moliti je da postupi ispravno. »Njemu treba dom. Ako ga vi ne uzmete, s njim jegotovo.« Samo, Willy neće umrijeti sve do sutra, a dok gospođa Labudowsky odeiz bolnice i vrati se kući, Mr. Bones će lutati ulicama cijeli dan, cijelu noć i dobardio sljedećeg dana. Možda ga odluči potražiti tek kasnije, možda tek preksutra, aBaltimore je velik grad, grad s deset tisuća ulica i uličica; tko zna gdje će on tadaveć biti? Kako bi se pronašli, trebat će im sreća, golema količina sreće, sreća kojaveć graniči s čudom. Mr. Bones, koji više nije vjerovao u čuda, rekao je samomesebi da ne računa na takvo nešto.

Po ulicama je bilo dovoljno lokvi u kojima je mogao utažiti žeđ, ali je hranabila sasvim drugi problem; budući da već dva dana nije pojeo doslovno ništa,želudac mu je tulio od želje da ga napuni. Tijelo mu je postupno i konačnonadvladalo um, pa je mrzovoljna razmišljanja o propuštenim prilikama zamijenilapotpuna predanost potrazi za hranom. Bilo je već podnevno vrijeme, možda i ranoposlijepodne, te su se ljudi konačno trgnuli iz nedjeljnog drijemeža i počeli motatipo kuhinjama pripremajući doručke i užine. Iz svake kuće napadali su ga mirisipržene slanine, pečenih jaja iz tava, vrućeg tosta koji je iskakao iz tostera. Smatraoje to prljavim trikom; okrutnošću kojoj su ga podvrgavali u njegovom trenutačnomstanju zebnje i izgladnjelosti; ipak, odupro se nagonu da po pragovima prosiotpatke, te je nastavio put. Willyjeve su mu se pouke urezale u pamćenje. Paslutalica nije ničiji prijatelj, a ako počne dosađivati pogrešnoj osobi, završit će uštenari - mjestu s kojeg se nijedan pas nikad nije vratio.

Da je uspio naučiti sam loviti i tražiti hranu sad se ne bi osjetio tolikobespomoćnim. No previše je godina proveo uz Willyja, povlačeći se svijetom kaonjegov povjerenik i chien a tout faire, tako da su bilo kakvi vučji nagoni s kojimase rodio, već odavno usahnuli i nestali. Pretvorio se u mekušno i civiliziranostvorenje, psa-mislioca a ne psa-atletu; koliko god mu je sezalo sjećanje, pamtio je

da se za njegove tjelesne potrebe uvijek skrbio netko drugi. Ali, to je bila cijena.Čovjek je pružao hranu i mjesto za počinak; zauzvrat je dobivao ljubav i odanostdo groba. Sad kad je Willy nestao, morat će zaboraviti sve što je naučio i početiiznova. Jesu li moguće promjene takvih razmjera? Mr. Bones je u prošlosti susretaopse beskućnike, ali je za njih osjećao samo samilost - samilost i malo prezira.Osamljenost njihovih života bila je previše okrutna da bi o njoj razmišljao te seuvijek držao na sigurnoj udaljenosti od njih; znao je za krpelje i buhe skrivene unjihovom krznu. Oklijevao im je prići, strahovao je da će se boleštine i beznadnostkoje su u sebi nosili prilijepiti za njega. Možda se pretvorio u snoba, ali je uvijekmogao prepoznati neko tako jadno stvorenje i sa stotinu metara udaljenosti. Kretalisu se drugačije od ostalih pasa, klizili su mračnim prosjačkim korakom držeći repmeđu nogama; vukli su se avenijama kao da kasne na neki sastanak, dok ustvari nisuišli nikuda. Kretali su se u krugovima, izgubljeni u limbu između dvaju niš-tavila.Sad, kad je skrenuo za drugi ugao i prešao cestu, Mr. Bones je otkrio da se krećeupravo poput njih. Nije prošlo ni pola sata otkako se oprostio od svog gospodara, aveć je postao jedan od njih.

Malo pomalo, stigao je do ruba kružnog toka u čijem se središtu uzdizao otok.Na njemu je stajao kip; Mr. Bones ga je proučio izdaleka i zaključio da bi trebaopredstavljati vojnika koji s isukanom sabljom sjedi na konju, spreman pojuriti uboj. Više ga je zanimalo to što se jato golubova smjestilo na razne dijelovevojnikovog tijela, a da se i ne spomenu mjesta na divovskom kamenom konju pokojem se gnijezdilo još nekoliko ptičjih vrsta - palčići, vrapci, kako su se god zvali- Mr. Bones se upitao nije li to dobar trenutak da provjeri svoje ubilačkesposobnosti. Ako se više ne može osloniti na ljude, ima li drugog izbora nego da sisam pribavi hranu?

Do tog je trenutka promet već postao gust pa se Mr. Bones morao dobranopotruditi da stigne na drugu stranu; izbjegavao je automobile, kočio, jurio naprijed,ponovno čekao, procjenjivao je pokrete kako ga nitko ne bi udario. U jednom jetrenutku, uz grmljavinu, pokraj njega projurio netko na motociklu; munja blistavogcrnog metala koja kao da je udarila iz vedra neba. Mr. Bones je morao odskočitikako bi ga izbjegao te je završio točno ispred jurećeg automobila, velike žute mrljes hladnjakom koji je izgledao kao kalup za vafle; pa da Mr. Bones nije odskočiotamo gdje je bio samo sekundu ranije (vrativši se na mjesto koje je motocikl netomoslobodio), to bi mu vjerojatno bio kraj. Nekoliko je vozača zatrubilo, jedan jeizbacio glavu kroz prozor i zavikao nešto što je zvučalo kao 'pasja crkotino'; Mr.Bones se osjetio uvrijeđenim. Stidio se samoga sebe, ponizila ga je vlastita jadnaizvedba. Ne može se čak ni dovući na drugu stranu ceste da ne upadne u nevolju;ako mu takve sitnice stvaraju teškoće, što će se zbiti kad postane uistinu gusto? Nakraju je došao na drugu stranu, ali kad je stupio na pločnik, osjetio se toliko

potresenim, sam se sebi toliko gadio da je poželio da nikad nije ni pokušao prijeći.Na sreću, promet ga je natjerao da pođe zaobilaznim putem, te je završio na

sjevernoj strani otoka. S tog je mjesta gledao kipu u leđa; u konjsku stražnjicu ivrške vojnikovih ostruga, a budući da se najveći dio golubova okupio s drugestrane, Mr. Bones je imao malo vremena da dođe do daha i osmisli svoj sljedećipotez. Nikad nije ganjao ptice, ali je gledao kako drugi psi to čine; iz toga je naučiodovoljno da zna što ne smije činiti. Ne može se samo tako uletjeti i nadati senajboljem, ne smije se dizati buka, ne smije se trčati, bez obzira koliko je snažnoiskušenje. Namjera nije uplašiti golubove. Cilj je da jedan od njih završi u zubima,a u trenutku kad se potrči oni polete i odlete. Što se nikako ne smije zaboraviti,rekao je sebi. Golubovi mogu letjeti, psi to ne mogu. Golubovi su možda gluplji odpasa, ali takvi su zato što im je Bog umjesto mozga udijelio krila; kako binadmudrio ta krila, pasje morao skupiti sve svoje snage i prisjetiti se svih trikovakoje je naučio u životu.

Rješenje se krilo u nevidljivosti. U pritajenom napadu neprijatelju iza leđa. Mr.Bones je otišao do zapadne strane postamenta i povirio iza ugla. Ugledao jedvadesetak golubova koji su paradirali na suncu. Skutrio se, naciljao najbližu pticu;trbuh je priljubio uz tlo i počeo puzati, napredujući što je sporije i opreznijemogao. U trenutku kad su ga ugledali, tri ili četiri vrapca poletjela su s pločnika ismjestila se na vojnikovoj glavi, no golubovi kao da ga nisu primjećivali. Nastavilisu šetati, gugutati i razmetati se na onaj svoj glupi način; dok se primicao svojojodabranoj žrtvi, primijetio je koliko je lijep i krupan primjerak, uistinuprvorazredan ulov. Ciljao je na vrat, namjeravao ju je napasti s leđa, otvorenihčeljusti, pa ako napadne u pravom trenutku, ptica neće imati nikakve šanse.Najvažniji su bili strpljenje i izbor pravog trenutka. Zastao je, ne želeći probuditini najmanju sumnju, te se pokušavao stopiti s okolišem, izgledajući nepomično imrtvo poput kamene građevine.

Samo se morao približiti još malo, smanjiti razmak za pola metra prije nego štoprijeđe u konačni napad. Tada je jedva disao, jedva mu se pomicao koji mišić, nonjemu zdesna, na vanjskom rubu jata, pet-šest goluba odjednom je zalepetalokrilima i vinulo se u zrak; polijetali su prema kipu poput eskadrile helikoptera. Tomu se činilo gotovo nemogućim. Uradio je sve po pravilima, nijednom se nijeudaljio od plana; golubovi su pobjegli, pa ako brzo ne učini nešto, propast će mucijeli naum. Malena nagrada pred njim bježala je brzim i sigurnim koracima,povlačeći se izvan njegovog dosega. Poletio je još jedan golub, zatim drugi i treći.Sve se raspadalo, a Mr. Bones koji je do tog trenutka mogao poslužiti kao primjernajstrože samokontrole, nije mogao smisliti ništa bolje od toga da se podigne ipojuri za žrtvom. To je bio očajnički i nepromišljeni pokušaj, ali je zamalo uspio.Osjetio je kako ga je krilo poškakljalo po nosu upravo u trenutku kad je otvaraousta, ali to je bilo najviše što je postigao. Ručak mu je odletio, bježeći zajedno sa

svim ostalim pticama; i gle, Mr. Bones je odjednom ostao sam, jureći tamo-amoprepun bijesa i frustracije, skačući u zrak i lajući, lajući na sve njih, lajućirazgnjevljen porazom; lajao je još dugo nakon što je i posljednja ptica nestala izacrkvenog zvonika na drugoj strani avenije - lajao je na sebe, na svijet, na ništa.

Dva sata kasnije otkrio je kornet sladoleda koji se topio na pločniku nedalekoPomorskog muzeja (vanilija s višnjama, šećernim mrvicama, razvučena u meku islatku mrlju), da bi, jedva petnaest minuta kasnije, naletio na ostatke Kentuckypiletine koju je netko ostavio na klupi - crveno-bijelu kartonsku kutiju u kojoj subila tri napola pojedena bataka, dva nedirnuta krila, biskvit i gruda krumpir pireanatopljena smeđim i slankastim preljevom. Hrana mu je pomogla povratitisamouvjerenost, ali daleko manje nego bi se moglo pretpostaviti. Neuspjeh naotoku duboko ga je potresao, pa su mu sjećanja na taj neuspjeli napad još satimarovala po sjećanju. Osramotio se, pa iako se nije trudio shvatiti što se zapravodogodilo, nije ga napuštala primisao da je postao star i ofucan, da je njegovovrijeme prošlo.

Noć je proveo na pustom zemljištu, skrivajući se ispod gustog korova i čičaka;jedva je uspijevao sklopiti oči na više od pet minuta. Dan je bio loš, a noć je bilajoš gora, jer je to bila prva noć koju je provodio osamljen; Willyjeva jenenazočnost bila toliko snažna, i gotovo opipljiva u zraku oko njega, da je Mr.Bones mogao samo ležati na tlu i čeznuti za blizinom gospodareva tijela. Kad jekonačno utonuo u nešto nalik dubokom snu već se gotovo danilo, te su ga, tri četvrtsata kasnije, prve zrake izlazećeg sunca natjerale da ponovno otvori oči. Ustao je istresao se; u tom je trenutku, u svojoj nutrini osjetio jezivu težinu. Osjećao se kaoda je sve odjednom utonulo u tamu, kad da mu u duši vlada pomrčina, pa iako nijebio načisto kako je to mogao znati, bio je siguran da je došao trenutak Willyjevogodlaska s ovog svijeta. Gospodar mu je umirao: za nekoliko će minuta sestraMargaret ući u sobu i prisloniti mu zrcalo uz usta, a potom će gospođa Labudowskydlanovima prekriti lice i zajecati.

Kad je stigao kobni trenutak, noge su ga izdale i pao je na tlo. Osjećao se kao daga je pritisnuo zrak, pa je nekoliko minuta ležao između čepova i praznih pivskihlimenki, nesposoban da se pokrene. Osjećao se kao da će mu se tijelo raspasti, kaoda će svi životni sokovi isteći iz njega; kad potpuno presahne, pretvorit će se uiscijeđeno truplo, ostatak nekoć živog psa koji trune pod suncem Marylanda. Tadase, jednako neočekivano kao što je i došla, težina počela dizati; osjetio je kakoživot ponovno struji u njemu. Ali Mr. Bones je čeznuo za ništavilom, pa umjesto daustane i ode s mjesta na kojem je iskusio Willyjevu smrt, otkotrljao se na leđa iraširio sve četiri noge nebu pokazujući grlo, trbuh i genitalije. U tom je položajubio potpuno bespomoćan. Raširivši sve četiri, poput kakvog neiskusnog štenca,čekao je da ga Bog udari munjom, potpuno pripravan da žrtvuje sebe sada, kad mu

je gospodar zauvijek nestao. Prošlo je još nekoliko minuta. Mr. Bones je sklopiooči, pripremajući se za blistav, ekstatičan udar s neba, ali Bog nije mario za njega -ili ga nije mogao pronaći - te je, malo-pomalo, dok je sunce palilo kroz oblake, Mr.Bones shvatio da mu nije suđeno umrijeti tog jutra. Tada je, podigavši glavu premanebu, napunio pluća i ispustio dug i snažan tulež.

Do deset sati već se priključio bandi od šest dvanaestogodišnjaka. Isprva mu seučinilo da mu se sreća nasmiješila, budući da su ga prvih nekoliko sati častiliupravo kraljevski. Davali su mu perece, hot-dogove, korice od pizze; Mr. Bonesuzvraćao im je radeći sve što je znao kako bi ih zabavio. Nikad nije imao previšeposla s djecom, ali je tijekom godina naučio da se ponašaju nepredvidljivo. Ovi sumu se dječaci učinili grubima i bučnima. Podrugivali su se, šepurili i napuhavali, anakon nekog vremena učinilo mu se da najveći užitak nalaze u međusobnoj tuči iupućivanju neočekivanih udaraca u glavu. Uputili su se u park, pa su sljedećih sat-dva igrali nogomet, udarajući jedni u druge takvom snagom da se Mr. Bones počeopitati hoće li doći do težih ozljeda. Ljetni su se praznici bližili kraju. Ubrzo ćepočeti škola, a dječacima je bilo dosadno; upravo su tražili nevolju. Kad suzavršili utakmicu, odvukli su se do ruba jezerca i počeli bacati 'žabice' po površinivode. To je brzo preraslo u natjecanje čiji će kamen najviše puta odskočiti, da bise potom razvila žučna rasprava. Mr. Bones, koji je mrzio sukobe u bilo kakvomobliku, odlučio je olakšati sve usijaniju atmosferu bacivši se u vodu i izronivšikamen. Donošenje predmeta nikad ga nije zanimalo. Willy je uvijek tvrdio da je tajsport uvreda za njegovu inteligenciju, ali je Mr. Bones znao koliko se ljudi divekad psi svojim gospodarima u zubima donose štapove i lopte, pa se usprkosvlastitim stavovima bacio u vodu. Skok je snažno uzburkao jezerce pa je, još dok jeronio i spretno zubima uhvatio kamen koji je tonuo, čuo jednog dječaka kako gaproklinje zbog tog nereda. Dječak je vikao da im je upropastio igru te da će trebatinekoliko minuta prije nego što se voda dovoljno umiri da ponovno zaigraju. Moždai ima pravo, pomislio je Mr. Bones izvlačeći se na obalu, samo, kako će razjapitiusta kad mu ovaj kamen položim pred noge. Nije svaki pas u stanju izvesti neštotakvo. Kad se zaustavio ispred bijesnog dječaka i spustio kamen na tlo, dočekao gaje neočekivan udarac u rebra. »Glupo pseto«, povikao je dječak. »Zašto si namzamutio vodu?« Mr. Bones je zacvilio bolno i iznenađeno, što je među dječacimaizazvalo novu raspravu. Neki su osuđivali udarac, drugi su mu pljeskali; nedugoposlije dva su se dječaka valjala po tlu, ponovno raspalivši staru svađu izmeđusnage i prava. Mr. Bones se povukao na sigurno nekoliko metara dalje, stresaovodu iz krzna, te je tamo stajao čekajući da ga jedan od ljubaznijih dječakaponovno pozove. Unatoč svoj njegovoj dobroj volji da mirno prijeđe preko svega,nije ga pozvao nitko. Tuča se nastavila i kad je naposljetku završila spazio ga jejedan dječak, podigao kamen i bacio ga prema njemu. Mr. Bones je vidio dovoljno

da bi shvatio poruku. Okrenuo se i odjurio, pa iako su ga jedan ili dvojica zvali dase vrati, nije se zaustavljao sve dok nije došao do ruba parka.

Sljedećih je sat vremena proveo skrivajući se u grmovima ruža. Povrijeđeni gaje ponos bolio više od udarca; razočarao se u samome sebi što je tako lošeprocijenio situaciju. Morat će naučiti biti oprezniji, manje povjerljiv, morat ćepretpostavljati ono najgore sve dok ljudi ne dokažu svoje dobre namjere. Shvatioje da je jako tužno u starosti izvući toliko gorku pouku, no mora očvrsnuti i krenutidalje. Treba odrediti neka opća načela, čvrsta pravila ponašanja na koja će se moćiosloniti u najtežim trenucima. Prvo pravilo na popisu, s obzirom na nedavnoiskustvo, nije bilo nimalo teško uspostaviti. Nema više djece. Nema više ljudimlađih od šesnaest, osobito ne dječaka. Nedostajala im je samilost, pa kad se taznačajka oduzme dvonožnoj duši, nije nimalo bolji od bijesnog psa.

Baš kad se spremao izvući ispod grma i produžiti put, na pola metra od njuškespazio je bijelu tenisicu. Bila je toliko slična onoj koja ga je udarila u trbuh, da seMr. Bones zamalo ugušio slinom. Zar se mali gad vratio da nastavi posao? Pas jeuzmaknuo i nakostriješio krzno. Kakva ga strašna budućnost očekuje, pomislio je;ipak, ima li izlaza? Mora ostati skriven, potpuno se priljubiti uz tlo dok ga je bolodesetak trnova i nadati se da će se grubijan umoriti od čekanja i otići.

No, Mr. Bonesa je tog dana očekivala potpuno drugačija sudbina. Bezobraznikse nije micao, odbijao je odustati; umjesto da ode i radi gluposti negdje drugdje,kleknuo je ispred grma, razmaknuo grane i pogledao unutra. Mr. Bones je zarežao,spreman, ako ustreba, da zaskoči nasilnika.

»Ne boj se«, rekao je dječak. »Neću ti ništa.«Vraga nećeš, pomislio je Mr. Bones, a budući da je još uvijek bio previše

uplašen da se opusti, nije primijetio da blagi glas koji do njega dopire kroz granenije lažan - da je to glas nekog posve drugog dječaka.

»Vidio sam što su ti radili«, rekao je novi dječak. »To su budale. Znam ih izškole. Ralph Hernandez i Pete Bondy. Ako se družiš s takvim propalitetima,sigurno će ti se dogoditi nešto loše.«

Govornik je gotovo potpuno glavu ugurao među granje, tako da je Mr. Bonesmogao jasno vidjeti lice; napokon je shvatio da to nije njegov mučitelj. Lice jepripadalo malom Kinezu od kojih deset, jedanaest godina; u tom je prvom ineizbrisivom trenutku Mr. Bones shvatio da gleda u jedno od najljepših ljudskihlica koje je ikada vidio. Toliko o pravilima ponašanja i temeljnim načelima. Malimu nije mislio naškoditi, a ako se varao, više se neće smatrati psom i svoje ćepreostale dane proživjeti kao dikobraz.

»Zovem se Henry«, rekao je dječak. »Henry Chow. A ti?«Aha, pomislio je Mr. Bones. Mala mudrica. I što misli, kako ću mu ja

odgovoriti na to?No budući da je kraj razgovora još bio daleko, odlučio je dati najviše od sebe.

Prekriven grančicama i suhim lišćem, podigao je glavu i triput brzo zalajao: vau-vau-vau. Savršeni anapest, u kojem je svaki slog svog imena ispravno naglasio,dodajući mu pravu težinu i trajanje. Tijekom nekoliko prvih kratkih trenutaka,zvučalo je kao da je riječi Misđter Bones ogolio do srži njihove zvučnosti, dočistoće glazbene fraze.

»Dobar pas«, odvratio je mladi Henry, pružajući desnicu kojom je nudio mir.»Brzo shvaćaš, je li tako?«

Mr. Bones je zalajao još jednom i time izrazio svoje slaganje, a potom počeolizati ponuđeni dlan ruke koja je lebdjela pred njim. Malo pomalo mladi ga jeHenry izvukao iz sigurnosti njegova skrovišta, pa kad se Mr. Bones napokonizvukao van, dječak je sjeo na zemlju pored njega te je, prekidajući svoju zadaćubrojnim milovanjima i poljupcima, pažljivo počeo čistiti njegovo krzno od lišća igrančica koje su se nahvatale po njemu.

Tako je počelo divljenja vrijedno prijateljstvo između dječaka i psa. Iako su ihdijelile samo tri i pol godine, dječak je bio mlad a pas star, pa su upravo zbog terazlike obojica jedan drugom dali nešto što nijedan od njih nije prije imao. Henryje Mr. Bonesu dokazao da se ljubav ne može mjeriti. Ona uvijek negdje postoji, pai kad je se izgubi moguće je pronaći novu. A Mr. Bones je Henryju, čiji su roditeljidanonoćno radili i bez rasprave odbijali držati mezimce u stanu, bio odgovor nanjegove molitve.

Iako ovaj tek propupali savez nije bio pošteđen padova i pogibelji. Kad jedječak počeo govoriti o svojem ocu, Mr. Bones je shvatio da ljubav i nije takočvrsta kao što mu se učinila na prvi pogled. Polagano su pošli prema ulici u kojojje živjela obitelj Chow, pa kad je Henry nastavio opisivati sve tegobe s kojima ćese njih dvojica suočiti, Mr. Bones je u sebi osjetio kako mu se zebnja pretvara ustrah, a ovaj prerasta u čistu stravu. Kao da nije bilo dovoljno što Henryjev otac nevoli pse i što Mr. Bones nikad neće smjeti ući u kuću. Još je gore zvučala spoznajada će se njegovo postojanje morati držati u tajnosti pred gospodinom Chowom, čaki kad za njega pronađu prikladno skrovište. Ako Henryjev otac samo namiriše psanegdje u blizini vjerojatno će poželjeti da se nikad nije rodio. A budući da jegospodin Chow i živio i radio u istoj zgradi, činilo im se gotovo nemogućim datajna jednom ne izbije na vidjelo. Obitelj je živjela u stanu na drugom katu,poslovne prostorije imali su kat niže, tako da je Henryjev otac uvijek bio u blizini:ili je spavao ili je radio, danju i noću.

»Znam da ne izgleda dobro«, rekao je Henry. »Ipak, ako se slažeš, možemopokušati.«

Mali barem nije kukavica. A ima i ugodan glas, pomislio je Mr. Bones, dajućisve od sebe da situaciju sagleda s one svjetlije strane i ne bude nezahvalan. Nijeznao u tom trenutku da ono najgore tek slijedi. Čuo je loše, čuo je i ono gore, ali tek

kad je Henry počeo govoriti o mogućim skrovištima, shvativši u što se upuštaosjetio je onu pravu i iskonsku jezu.

U uličici, rekao je Henry. To je jedna od mogućnosti, pa ako je Mr. Bonesvoljan spavati u kartonskoj kutiji i obećati da neće praviti buku, možda se i izvuku.Druga je mogućnost stražnje dvorište - zapravo, korovom obrašteno zemljište - ukojem je, uz ogradu stajalo nekoliko zahrđalih radijatora i metalnih polica; no,tamo su konobari, znali otići zapaliti cigaretu, a nekih bi se večeri, osobito kad bibilo toplo, i njegov otac volio tamo prošetati nekoliko minuta prije nego bi zatvoriorestoran. To je nazivao 'ispijanjem zvijezda', pa kako je to Henry tvrdio, uvijek bispavao bolje kad bi uzeo svoj mali komadić neba prije nego što bi se uspeo na kat ilegao u postelju.

Henry je neko vrijeme raspredao o spavačkim navikama njegova oca, ali Mr.Bones ga nije više slušao. Dječak je izgovorio onu kobnu riječ; kad je Mr. Bonesshvatio da spomenuti restoran nije nekakva oronula pečenjarnica, nego kineskirestoran, bio je spreman okrenuti se i pobjeći. Koliko ga je puta Willy upozoravaona ta mjesta? Još mu je jučer ujutro petnaest minuta predikao o tome; hoće li Mr.Bones zanemariti taj savjet i time izdati spomen na voljenog gospodara? Taj Henryje bio sasvim pristojan malac, no ako je Willy imalo bio u pravu, tada jeprijateljevanje s dječakom jednako potpisivanju vlastite smrtne osude.

Usprkos svemu, nije se mogao natjerati na bijeg. S Henryjem je bio tekčetrdeset minuta, a veza je već bila previše snažna da bi mogao odjuriti bezpozdrava. Razapet između straha i privrženosti, izabrao je zlatnu sredinu, jedinimogući izlaz u takvim okolnostima. Jednostavno je stao; ukopao se na pločniku,zatim zalegao i počeo cviliti. Henry, neiskusan s psima, nije imao blagog pojma štoznači taj nagli i neočekivani obrat. Kleknuo je pokraj Mr. Bonesa i počeo gamilovati po glavi, dok pas, u zamci agonije neodlučnosti, nije mogao ne primijetitikoliko je nježan dječakov dodir.

»Ti si potpuno iscrpljen«, rekao je Henry. »Ja tu samo meljem, ti si umoran igladan, a ja nisam ni pomislio da te nahranim.«

Počastio ga je Big Macom i velikom porcijom pomfrita, pa kad je Mr. Bonesprogutao te delicije, srce mu se u dječakovim rukama doslovno rastopilo. Pobjegnii krepat ćeš na cesti, govorio si je. Pođi s njim kući, i umrijet ćeš tamo. No baremću biti s Henryjem, pa ako smrt vreba odasvud, je li važno kamo pođem?

Tako se Mr. Bones oglušio o gospodarevo učenje i odlučio živjeti pred samimpaklenim dverima.

Njegov novi dom bila je kartonska kutija u kojoj su dopremili veliki klima-uređaj. Za svaku ju je sigurnost Henry ugurao između zaštitne ograde i jednogfrižidera u dvorištu. Tamo je Mr. Bones noću spavao, smotan u svojoj mračnoj izbisve dok dječak ujutro ne bi došao po njega, a budući da je Henry bio pametan te

ispod ograde iskopao prolaz, Mr. Bones se mogao provući u susjedno dvorište,izbjegavajući i stražnja i bočna vrata restorana, te se na kraju ulice naći s mladimgospodarom i započeti dnevnu šetnju.

Nemojte misliti da se pas nije plašio, ne mislite da nije bio svjestan pogibeljikoje su se nadvijale nad njim - usprkos tome, znao je da nikad neće požaliti što sevezao uz Henryja. Iz restorana mu je stizao neprekidan niz sjajnih jela, pa je prviput nakon smrti Mame-san prije četiri godine, Mr. Bones imao dovoljno hrane.Rebrica i rezanci, okruglice sa sezamom i pržena riža, tofu u smeđem sosu, pirjanapatka i poput daška lagani won-ton; to se protezalo u beskraj, jednom kad seupoznao sa svim sjajem kineske kuhinje jedva je mogao prestati razmišljati koju ćemu novost donijeti Henry. Želudac mu nikad nije bio sretniji, iako bi mu probavaponekad trpjela zbog prejakih začina te provale u crijevima činile su mu seništavnom žrtvom u usporedbi s užitkom koji je pronalazio u samom obroku. Ako jepostojala ijedna zadrška u tom obilju, bio je to žalac neznanja koji bi osjetio svakiput kad bi mu jezik osjetio neki neprepoznatljiv okus. Willyjeve su predrasudepostale njegovim strahovima, pa kad bi zagrizao u tu mračnu i neprepoznatljivumasu, nije se mogao spriječiti da se ne upita ne jede li možda kojega dlakavogsubrata. Tada bi prestao žvakati, skamenjen od grizodušja, no uvijek je biloprekasno. Slina mu je već tekla, a njegovi osjetilni pupoljci žudjeli su za novimkoličinama novootkrivenih sastojaka; njegov bi ga tek uvijek nadjačao. Nakon tekratke stanke, jezik bi mu ponovno posegnuo za hranom pa prije nego što bi samsebi rekao da time čini grijeh već bi polizao tanjur. Uslijedila bi neizbježna, nokratkotrajna tuga, a potom bi sam sebe uvjeravao da se, ako je to i njegova sudbina,može samo nadati kako će i on biti jednako ukusan.

Henry je donio nekoliko paketića sjemena rotkvice i zasadio ga u zemljunedaleko Mr. Bonesove kutije. Vrt mu je služio kao izlika, pa kad god bi garoditelji ispitivali zašto provodi toliko vremena u dvorištu, trebao je samospomenuti rotkvice da oni kimnu i zaborave na sve. Otac je doduše govorio kako jeneobično tako kasno saditi vrt, ali je Henry i na to imao pripravan odgovor.Rotkvica izrasta za osamnaest dana, odvratio je, a zima je još daleko. Henry,mudrica. Uvijek se znao izvući iz neugodnih situacija, a uz talent za dizanje sitnišaiz mamine novčarke i noćne otmice ostataka iz kuhinje, sebi je i svom novomprijatelju stvorio i više nego podnošljiv život. Nije bila njegova krivnja što jenjegov otac nekoliko puta nasmrt preplašio Mr. Bonesa, izašavši usred noći da biprovjerio kako napreduju rotkvice. Svaki put kad bi baterijom osvijetlio prostorispred Mr. Bonesove kutije, pas bi drhtao u tami svoje izbe, uvjeren da mu se bližikraj. Jednom ili dvaput miris straha koji mu se dizao iz tijela bio je toliko snažanda je gospodin Chow uistinu zastao i onjušio zrak, kao da sumnja da nešto nije uredu. No nikad nije otkrio što traži, pa bi nakon nekoliko trenutaka zbunjenog

razmišljanja, ispalio nerazumljiv niz kineskih riječi i vratio se u kuću.Sve te noćne užase Mr. Bones bi zaboravljao u trenutku kad bi ujutro ugledao

Henryja. Dani bi im započinjali na njihovom tajnom uglu, točno pred kantom zasmeće i kutijom s novinama; sljedećih osam ili deset sati restoran i kartonska kutijačinili bi mu se poput nekog ružnog sna. Zajedno bi šetali gradom, lutajući s krajanakraj bez ikakvog vidljivog plana; Mr. Bonesa je ta besciljnost toliko podsjećalana njegove lude dane s Willyjem da je savršeno dobro shvaćao što se očekuje odnjega. Henry je bio osamljeno dijete, dječak koji je navikao na samoću i živio usvojim mislima; kad je našao prijatelja s kojim je dijelio svoje dane, neprekidno jegovorio skidajući sa sebe breme i onih najmanjih primisli koje su prolazilemozgom jedanaestogodišnjaka. Mr. Bones ga je volio slušati, volio je struju riječikoja je pratila njihove korake jer su ga ti slobodni monolozi jako dobro podsjećalina mrtvog gospodara; ponekad bi se upitao nije li Henry Chow pravi i istinskinasljednik Willyja G. Christmasa, njegov jedinstveni i ponovno rođeni duh.

No to nikako nije značilo da je Mr. Bones uvijek shvaćao o čemu govori njegovnovi gospodar. Henryjeve su se preokupacije uvelike razlikovale od Willyjevih, pabi se Mr. Bones uvijek izgubio kad bi dječak počeo raspredati o svojim omiljenimtemama. Kako je Mr. Bones mogao znati što je to prosjek prisiljenih optrčavanja,ili koliko pobjeda Orlovima nedostaje za prvenstvo? Willy se, svih njihovihzajedničkih godina nije nijednom dotaknuo bejzbola, koji je, činilo mu se, prekonoći postao pitanje života i smrti. Henry bi svakog jutra, nakon što bi se sastao sMr. Bonesom, ubacio nekoliko novčića u otvor sanduka s novinama i kupio svojprimjerak The Baltimore Suna. Potom bi pojurio do klupe s druge strane ulice,sjeo, otvorio sportske stranice i Mr. Bonesu pročitao izvješće o sinoćnjoj utakmici.Kad bi Orlovi pobijedili glas mu je bio prepun sreće i uzbuđenja. Ako bi tomprilikom izgubili, glas mu je zvučao tužno i turobno, ponekad čak i gnjevno. Mr.Bones se naučio nadati pobjedama i groziti se od mogućnosti poraza, ali nikad nijedo kraja shvatio što Henry misli kad govori o ekipi. Orao je ptica, a ne skupinaljudi, pa ako je žuto stvorenje na Henryjevoj kapi uistinu ptica, kako ona možeimati ikakve veze s nečim toliko napetim i složenim kao što je bejzbol? No svijet ukoji je ušao bio je prepun takvih tajni. Orlovi su se borili s tigrovima, sojke protivanđela, medvjedići su ratovali s divovima i ništa od toga nije imalo nikakvogsmisla. Igrači bejzbola bili su ljudi koji su se, izgleda, ulaskom u ekipu pretvarali uživotinje ili nekakva mutantska bića, ili duhove koji su obitavali u raju, nedalekoBoga.

Prema Henryjevim tvrdnjama, u baltimorskom je jatu živjela ptica koja jeodudarala od ostalih. Zvala se Cal, pa iako je bila samo orao-igrač, činilo mu se dau sebi objedinjuje atribute još nekoliko stvorenja - izdržljivost radnog konja,

hrabrost lava i snagu bika. To je već dovoljno zbunjivalo, ali kad je Henry odlučioda će Mr. Bonesovo novo ime glasiti Cal - skraćeno od Cal Ripken Junior II - passe potpuno smeo. Nije se žalio zbog samih načela; naime, Henryju nije mogaootkriti svoje pravo ime, a budući da ga je dječak morao nekako zvati, Cal mu sečinilo jednako dobrim kao i bilo koje drugo ime. Jedini je problem bio što se onorimovalo s Al; pa je Mr. Bones, kad ga je Henry prvih nekoliko puta tako pozvao,automatski pomislio na Willyjevog starog prijatelja, živahnog Ala Sapersteina,vlasnika svaštarnice na aveniji Surf, koju su običavali posjećivati kad bi otišli naConey Island. Odjednom bi mu se pred očima ukazao Ujak Al, sa svojomlimunžutom leptir-kravatom i svojim sportskim sakoom; zatim bi se našao uprodavaonici i promatrao Willyja kako krstari među policama, prekapajući pojastucima s trubom i eksplozivnim cigarama. Bilo mu je bolno susretati Willyja nanačin da njegov stari gospodar iskoči iz sjena i počne se šepiriti naokolo kao da ježiv, pa kad se ta nezvana prisjećanja spoje s Henryjevim beskrajnim pričama oCalu-orlu i tome se pridoda činjenica da je Henry ime Cal koristio za dozivanjeMr. Bonesa, nije bilo nimalo čudno da pas više i nije bio toliko siguran tko je i štobi trebao biti.

No, nije važno. Upravo je sletio na planet Henry, i znao je da će mu trebati nekovrijeme prije nego što se tamo dokraja udomaći. Nakon tjedan dana druženja već sepočeo navikavati, i da se kalendar nije urotio protiv njih bilo bi nemoguće rećikako bi napredovali. Ipak, ljeto nije bilo jedino godišnje doba, te se počelopribližavati vrijeme Henryjevog povratka u školu; najednom su završili mirni daniispunjeni šetnjama, razgovorima i puštanjem zmajeva u parku. Noć uoči početkaškolske godine i polaska u šesti razred, Henry se naprezao ostati budan; ležao je ukrevetu otvorenih očiju sve dok nije bio siguran da su mu roditelji zaspali. Maloposlije ponoći, kad se sve napokon smirilo, izvukao se stražnjim stubištem, otišao udvorište i uvukao u kartonsku kutiju pored Mr. Bonesa. Zagrlivši psa, kroz suze muje objasnio da će odsad sve biti drugačije. »Kad izađe sunce,« rekao je Henry,»zabava će službeno završiti. Cale, ja sam totalni idiot. Htio sam za tebe pronaćineko drugo mjesto, nešto bolje od ove trule kutije u trulom dvorištu, ali nisamuspio. Pokušavao sam, ali mi nitko nije htio pomoći, tako da nemamo više vremena.Cale, nikad mi nisi trebao vjerovati. Ja sam propalitet. Ja sam retardirani seronjakoji upropasti sve. Uvijek sam bio takav, i uvijek ću biti takav. Takve se stvaridogađaju kukavicama. Previše sam se plašio razgovarati s tatom o tebi, a da sammu iza leđa razgovarao s mamom, ona bi mu sve to rekla, a to bi samo pogoršalosve. Ti si mi najbolji prijatelj kojeg sam ikad imao, a i tebe sam uspio iznevjeriti.«

Mr. Bones je tek počeo nazirati o čemu to govori Henry. Dječakovi su jecajizagušivali njegove riječi, ali se plima nepotpunih slogova i izmucanih rečenicanastavila, te mu je ubrzo postalo jasno da ovaj ispad nije samo neki prolazni hir.

Nešto nije bilo u redu, pa iako Mr. Bones nije mogao pretjerano jasno shvatiti očemu je riječ, Henryjeva je tuga počela obuzimati i njega pa je za nekoliko minutadječakovu tugu prihvatio kao svoju. Tako to ide kod pasa. Možda i ne uspijevajuuhvatiti sve nijanse i primisli gospodarevih riječi, ali u ovom mu je slučaju bilokristalno jasno da je Henry Chow u gadnoj komi. Prošlo je deset, dvadeset, patrideset minuta, a oni su dalje sjedili; dječak i pas, dječak koji je čvrsto zagrlio psai ridao, dok je pas suosjećajno cvilio, svako malo podižući glavu kako bi mupolizao suze s lica.

Naposljetku su obojica zaspali. Prvo Henry, a zatim i Mr. Bones. Usprkosstiješnjenom prostoru i nedostatku zraka što je otežavalo disanje, Mr. Bones je iztopline tijela pokraj sebe izvlačio hrabrost; uživao je što osamljen i u tami nećeprovesti još jednu stravom ispunjenu noć. Prvi put otkad je ostao bez Willyja,usnuo je čvrsto i duboko, ne mareći za opasnosti koje su ga okruživale.

Svanulo je. Kroz pukotinu na kutiji prodrlo je ružičasto svjetlo, te se Mr. Bonespromeškoljio, pokušavajući se izvući iz Henryjevog zagrljaja i protegnuti se.Uslijedilo je nekoliko trenutaka borbe, pa iako se pas trgao, udarajući u zidovesvojeg zatvora, dječak je i dalje spavao, očito ne mareći za sve to ko-mešanje.Sjajno je to kako djeca mogu čvrsto spavati, pomislio je Mr. Bones, napokon seizvukavši toliko da može protegnuti svoje ukočene mišiće; no još je bilo rano -malo poslije šest - pa je bilo vrlo vjerojatno da će, uzimajući u obzir sinoćnji plač,Henry još neko vrijeme biti potpuno nesvjestan svijeta oko sebe. Pas je proučavaodječakovo zasjenjeno lice - tako glatko i zaobljeno u usporedbi s Willyjevomdrevnom i u bradu zaraslom gubicom - promatrajući malene mjehuriće sline koji suse nakupljali u kutovima njegovih poluotvorenih usana. Mr. Bonesovo srcepreplavila je nježnost. Shvatio je da će, sve dok je Henry uz njega, biti spremanzauvijek ostati u toj kutiji.

Deset sekundi kasnije, iz tog ga je snatrenja trgnuo glasan udarac. Zvuk se srušiona njega poput eksplozije, pa prije nego što ga je uspio prepoznati kao udarceljudske noge po kutiji, Henry je otvorio oči i zavrištao. Blistavo jutarnje svjetlo natrenutak je zaslijepilo Mr. Bonesa. Začuo je čovjeka koji je nešto vikao nakineskom, a trenutak nakon toga, kutija je poletjela prema Henryjevim nasadamarotkvica. Pred njima je stajao gospodin Chow, u majici bez rukava i modrimgaćama; na njegovom tankom vratu iskočile su žile, a bujica nerazumljivih riječinije prestajala. Prstom je ubadao zrak pokazujući na Mr. Bonesa, a on je zalajao nanjega, zbunjen vrelinom čovjekovog gnjeva, bukom Henryjevog jecanja ineočekivanim kaosom koji je prevladao sve. Muškarac je krenuo na Mr. Bonesa,ali je pas uzmaknuo, držeći se na sigurnoj udaljenosti. Zatim je muškarac pošaoprema dječaku koji je pokušavao pobjeći kroz rupu iskopanu ispod ograde, alibudući da nije bio dovoljno brz, ili je krenuo prekasno, otac ga je ubrzo uhvatio za

noge i udario po zatiljku. Dotad se u dvorištu pojavila i gospođa Chow, istrčavšikroz stražnja vrata u svojoj flanelskoj noćnoj košulji, pa dok je gospodin Chownastavljao vikati na Henryja, a Henry nastavljao sa svojim piskavim, sopranskimvriskovima, i gospođa Chow priključila se općoj buci, svoje nezadovoljstvousmjeravajući na supruga kao i na sina. Mr. Bones povukao se u suprotni kutdvorišta. Tada je već znao da je sve propalo. Iz ove svađe neće se roditi ništadobro, barem ništa za njega; pa iako mu je bilo žao Henryja više je žalio samogasebe. Jedino rješenje bilo je izvući se otud, skupiti se i pobjeći.

Pričekao je dok muškarac i žena nisu počeli dječaka vući u kuću. Kad su stiglido stražnjih vrata, Mr. Bones pojurio je preko dvorišta i provukao se kroz rupuispod ograde. Na trenutak je zastao i pričekao da Henry nestane u vratima. No utrenutku kad je već stajao u dovratku, dječak se otrgnuo roditeljima, okrenuo premaMr. Bonesu i zavikao tim svojim bolnim i vrištavim glasom: »Cal, ne ostavljaj me!Ne ostavljaj me, Cale!« Kao da time uzvraća sinovljevom očaju, otac je podigaokamen i bacio ga na Mr. Bonesa. Pas je nagonski odskočio, ali se u tom trenutkupostidio zbog vlastite kukavnosti. Promatrao je kako kamen udara u metalnuogradu. Tada je, opraštajući se, triput zalajao, nadajući se da će dječak shvatiti damu time pokušava nešto reći. Gospodin Chow je otvorio vrata, gospođa Chow jeHenryja gurnula unutra, a Mr. Bones je potrčao.

Nije imao blagog pojma kamo je krenuo, ali je znao da ne može stati, da moratrčati sve dok ga noge ne izdaju, ili mu ne pukne srce. Ako se imalo nadao, ako jevjerovao da postoji i najmanja mogućnost da preživi dulje od nekoliko dana, tadaje morao pobjeći iz Baltimorea. U ovom gradu obitava sve zlo. To je mjesto punosmrti i očaja, ljudi koji mrze pse i kineskih restorana; malo je nedostajalo daskonča kao neko lažno predjelo u malenoj bijeloj kartonskoj kutijici. Žalio je zadječakom ali, uzevši u obzir koliko se brzo Mr. Bones vezao uz njega, bilo jeiznimno zanimljivo koliko je malo žalio zbog odlaska. Noći koje je tamo proveobile su gotovo nepodnošljive, pa kakav je to dobar dom ako se u njemu ne osjećašsigurnim, ako se, upravo na mjestu koje smatraš pribježištem, prema tebi odnosekao prema nekom izopćeniku? Nije pravo zatvoriti dušu u mračnu kutiju. To činenakon smrti, ali dok si živ, sve dok u sebi imaš i onaj zadnji atom snage, dužan sisamome sebi i svemu svetom na ovome svijetu ne pristati na takvo poniženje. Bitiživ znači disati; disanje znači čist zrak, a čist zrak znači bilo koje mjesto koje nijegrad Baltimore u saveznoj državi Maryland.

4.

Nije prestajao trčati puna tri dana; cijelo to vrijeme jedva bi zastao maloodspavati ili potražiti hranu. Kad je naposljetku stao, Mr. Bones našao se negdje usjevernom dijelu Virginije, izvalivši se na livadi nekih sto šezdeset kilometaraudaljen od Chowovog dvorišta. Dvjestotinjak metara pred njim sunce je zalaziloiza hrastovog šumarka. Negdje između njega i šume letjelo je pet-šest lastavica,letjele su nisko iznad polja češljajući zrak u lovu na komarce; među mračnimgranjem iza njega, pjevice su cvrkutale završne kadence prije nego što će završitidnevnu gažu. Dok je tamo ležao u visokoj travi, teško disao, i dok mu je jezik visioiz usta, Mr. Bones se pitao što bi se dogodilo ako sklopi oči - i ako ih sklopi, hoćeli ih sljedećeg jutra uspjeti otvoriti. Bio je umoran i gladan, a i to je prigušivaonapor njegovog maratonskog trka. Činilo mu se sasvim vjerojatnim da se, akozaspi, možda i neće uspjeti probuditi.

Promatrao je sunce dok je tonulo iza stabala; naprezao se držati oči otvorenimadok ga je sve više okruživala tama. Nije uspio izdržati više od nekoliko minuta, aliprije nego što ga je umor dokraja svladao, Mr. Bonesova se glava već počelapuniti mislima o Willyju, nejasnim slikama prošlih dana, prepunim krugova oddima i kutija Lucky Strikesa, glupih pošalica njihovog, davno već nestalog,zajedničkog života.

Tada je, prvi put od gospodareve smrti, uspio pomisliti na sve to ne osjećajućikako ga lomi tuga; prvi put je shvatio da je sjećanje mjesto, stvarno mjesto koje jemoguće posjetiti, te da provesti jedno kraće vrijeme u društvu pokojnika i nije takološe, da to zapravo može biti izvor velike utjehe i sreće. Tada je zaspao, a Willy jei dalje bio uz njega, ponovno živ i jednako zabavan; pretvarao se da je slijep dokga je Mr. Bones vodio stubištem u podzemnu željeznicu. Bio je to onaj vjetrovitdan u ožujku prije četiri i pol godine, ono zabavno popodne prepuno nade inestvarnih očekivanja kad su se zajedno odvezli do Coney Islanda kako bi UjakuAlu otkrili tajnu Simfonije mirisa. Kako bi obilježio svečani trenutak Willy jenavukao kapu Djeda Božićnjaka; sve je potrepštine strpao u veliku, plastičnu vrećuza smeće te je prebacio preko ramena. Njezina ga je težina malo pogrbila, pa jeizgledao kao nekakva supijana verzija Djeda Božićnjaka. No kad su tamo stigli, svei nije pošlo po planu jer je Ujak Al bio prilično neraspoložen. Naravno, on nije biopravi ujak, već samo prijatelj obitelji koji je Willyjevim roditeljima pomogaonakon njihovog dolaska iz Poljske. Samo ga je nekakva drevna odanost Mami-san injezinom suprugu tjerala da dopušta Willyju i Mr. Bonesu da se motaju po njegovojprodavaonici. Istini za volju, Alu taj posao nije donosio gotovo nikakvu zaradu;njegova je roba zanimala sve manje i manje kupaca, pa su tako neki artikli skupljaliprašinu na policama već deset, dvanaest, pa čak i dvadeset godina. Tada mu je

prodavaonica služila samo kao paravan za neke druge djelatnosti, neke ilegalne,neke ne, pa da pomalo mutni i slatkorječivi Al nije zarađivao prodajom raketa,klađenjem i trgovanjem ukradenim cigaretama ne bi ni trenutka razmišljao o tomeda jednom zauvijek zatvori tu prašnjavu radnju. Tko zna koja ga je nevoljaoneraspoložila toga vjetrovitog dana u ožujku; kad je Willy ušetao sa Simfonijommirisa i ujaku Alu počeo klepetati o tome kako će se obojica obogatiti njegovimizumom, vlasnik prodavaonice Whoopee-Land USA oglušio se na sve trgovačkebajke svoga lažnog nećaka. »Willy, tebi su vrane popile mozak,« rekao je Ujak Al,»ti si potpuno popizdio, shvaćaš?« te ga izbacio zajedno s vrećom za smećeprepunom smradova i montažnih kartonskih labirinta. Willy se, koga tasumnjičavost nije obeshrabrila, s velikom voljom bacio na sastavljanje Simfonijena pločniku, odlučan da Ujaku Alu dokaže da je stvorio još jedno istinsko svjetskočudo. No tog je dana bilo iznimno vjetrovito, pa kad je Willy posegnuo u vreću ipočeo izvlačiti različite dijelove Sedme simfonije (ručnici, spužve, puloveri,gumene kaljače, plastične posude, rukavice), zahvatio ih je vjetar i otpuhao nizulicu, raznoseći ih u različitim smjerovima. Willy je potrčao da ih pokupi, ali čimje pustio vreću, vjetar je otpuhnuo i nju. Usprkos svoj nježnosti koju je moždaosjećao prema obitelji Gurevitch, Ujak Al stajao je na vratima i umirao od smijeha.

To se dogodilo prije četiri i pol godine, ali u snu koji je Mr. Bones sanjao nalivadi, Willy i on nikad nisu izašli iz podzemne. Bez svake sumnje putovali suprema Coney Islandu (bila je tu i crveno-bijela kapa Djeda Božićnjaka, pretrpanavreća za smeće i orma psa-vodiča oko Mr. Bonesovih pleća), ali unatoč tome što jetoga stvarnog popodneva vlak F bio prilično natrpan, taj su se put Willy i on vozilisami; bili su jedina dva putnika sve do kraja pruge. U trenutku kad je primijetio turazliku, Willy se samo okrenuo i rekao: »Mr. Bones, ne brini. Ovo nije tada, ovo jesad.«

»I što bi to trebalo značiti?« odvratio je pas, kojem su te riječi došle posveprirodno; toliko jasne da su bile samo produkt dugogodišnje i potpuno dokazanesposobnosti da govori kad god ima što za reći, da Mr. Bonesa nije ni najmanjeiznenadilo čudo koje se upravo zbilo.

»To znači da si sve krivo shvatio«, rekao je Willy. »Bijeg iz Baltimorea,povlačenje po nekim glupim livadama; izgladnjuješ se bez razloga. Prijatelju, to titako ne ide. Pronađi novog gospodara, ili ti koža ode na bubanj.«

»Pa našao sam Henryja«, rekao je Mr. Bones.»Biser među dječacima, taj je da ga sa svijećom možeš tražiti. Samo, to nije

dovoljno. To ti je problem s mladima. Možda i misle dobro, ali nemaju nikakvemoći. Mr. Bones, moraš ciljati na visoko. Moraš otkriti tko je pravi gazda. Pronaćitko odlučuje, a zatim se vezati za njega. To ti je jedini način. Treba ti nov početak,ali za to moraš početi misliti.«

»Bio sam očajan. Kako sam mogao znati da će mu otac biti takav seronja?«»Zato što sam te upozoravao na takva mjesta, nisam li? U trenutku kad si shvatio

u što se uvaljuješ, trebao si pokupiti što imaš i zbrisati.«»I jesam zbrisao. A kad se sutra ujutro probudim, ponovno ću brisati. Willy,

takav mi je život. Bježim, i bježat ću sve dok se ne srušim.«»Bonesy, nemoj tek tako odbaciti ljude. Preživio si neke teške trenutke, ali

moraš skupiti snagu i pokušati iznova.«»Ljudima se ne može vjerovati. Sad to znam.«»A vjeruješ meni.«»Willy, ti si mi jedini. Ti nisi poput ostalih ljudi, a sad kad te više nema za

mene ne postoji nijedno sigurno mjesto. Jučer su me zamalo ustrijelili. Udario samprečacem kroz polje, a tada me počeo ganjati neki tip u crvenom kamionetu. Smijaose, ako mogu dodati, a zatim je izvukao pušku i pucao. Imao sam sreću što jepromašio. No tko zna što me još čeka.«

»To je samo jedan čovjek. Za svakog takvog postoji jedan poput Henryja.«»Gazda moj, tu si se malo preračunao. Možda postoji nekoliko zabludjelih

dušica koje vole pse, ali većina neće dvaput razmišljati hoće li izvući pušku utrenutku kad četveronožac stupi na njihov posjed. Willy, bojim se. Bojim se poći naistok, bojim se poći na zapad. Kako sada stvari stoje, mislim da mi je draže krepatiod gladi ovdje u divljini, nego se dati ustrijeliti. Ubit će me samo zato što dišem, akad sam suočen s tolikom mržnjom, ima li smisla pokušavati?«

»Dobro, ako već hoćeš, odustani. Nije moja briga. Mogao bih sjediti ovdje iuvjeravati te da će sve biti u redu, ali nema smisla lagati. Možda će biti, možda ineće. Nisam prorok, a istini za volju, sve priče nemaju sretan završetak.«

»Pa to ti upravo i govorim.«»Znam. I ne tvrdim da si u krivu.«Sve do tog trenutka vlak je jurio kroz tunel, prelijetao je pokraj pustih postaja

ne zaustavljajući se. Tada je Mr. Bones začuo škripu kočnica i vlak je počeousporavati. »Što se događa?« upitao je. »Zašto više ne jurimo?«

»Moram izaći«, rekao je Willy.»Tako brzo?«Willy je kimnuo. »Sad idem,« rekao je, »no prije odlaska htio bih te podsjetiti

na nešto što si zaboravio.« Tada je već bio ustao i čekao da se vrata otvore. »Mr.Bones, sjećaš se Mame-san?«

»Naravno daje se sjećam. Što misliš, kakav sam?«»Slušaj, i nju su pokušali ubiti. Progonili su je poput psa, morala je bježati da

spasi goli život. Prijatelju, i ljude ponekad tretiraju kao pse, pa ponekad i onimoraju spavati po sjenicima i livadama, zato što nemaju kamo. Pa prije nego štopočneš pretjerano žaliti sebe samoga, sjeti se samo da nisi prvi pas koji seizgubio.«

Šesnaest sati kasnije Mr. Bones je bio petnaest kilometara južnije od pašnjakana kojem je usnuo taj san; upravo se izvlačio iz šumice na rubu naseljanovoizgrađenih katnica. Više se nije plašio. Bio je gladan, vjerojatno i više negopremoren, ali je najveći dio užasa koji je osjećao proteklih nekoliko dana bionestao. Nije znao zašto se osjeća tako, ali je morao priznati da se probudioosjećajući se neizmjerno bolje nego što se osjećao ijednom nakon Willyjeve smrti.Znao je da Willy zapravo nije bio s njim u podzemnoj, ali je u zamiranju tog sna onemogućim i divnim stvarima osjećao da je Willy još uvijek uz njega; čak i ako nemože biti s njim, osjećao se kao da ga odnekud promatra, i unatoč tome što su te očikoje su ga promatrale bile negdje u njegovoj nutrini, to u ukupnosti doživljaja nijemijenjalo ništa jer su upravo one bile oštra granica između osjećaja samoće iosjećaja da je netko uz njega. Mr. Bones nije bio osobito nadaren za raščlambesnova, vizija i drugih mentalnih fenomena, ali je bio siguran da je Willy stigao uTimbuktu, pa ako je on maloprije bio s njim, možda to znači da ga je Willy odveo uTimbuktu. To bi možda moglo objasniti zašto je odjednom osvijestio sposobnostgovora - nakon tolikih godina napora i neuspjeha. Pa ako je jednom posjetioTimbuktu, možda i ne bi bilo pretjerano očekivati da uzmogne ponovno otići tamo -jednostavno sklapajući oči i očekujući onaj pravi san. To nije mogao znati. No tamu je misao donijela utjehu, baš kao što mu je utjehu donijelo i vrijeme provedenosa starim prijateljem čak i ako to nije bilo stvarno, čak i ako se to nikad više nećeponoviti.

Bilo je tri sata popodne, zrak je brujao zvukovima kosilica, prskalica i ptica.Negdje daleko, s nevidljive je autoceste sjeverno od njega, kroz prigradskikrajobraz dopiralo muklo brujanje prometa. Netko je uključio radio; zapjevao jeneki ženski glas. Netko je u blizini prasnuo u smijeh. Zvučalo je kao da se smijemaleno dijete, pa kad je Mr. Bones konačno dopro do ruba šume kojom je lutaoposljednjih pola sata, pro-molio je njušku kroz grmlje i uvjerio se da je uistinutako. Dječak od kojih dvije ili tri godine, gotovo bijele kose, sjedio je na zemljinekih tri metra od njega, čupao busenje trave i bacao ih u zrak. Kad bi mu travnatipljusak završio na glavi, ponovno bi prasnuo u smijeh, pljeskao rukama iposkakivao kao da je otkrio najbolji trik na svijetu. Nekoliko metara dalje od njegašetala je djevojčica s naočalama, u naručju držeći lutku; tiho je pjevala tomzamišljenom djetetu kao da ga pokušava uspavati. Nije mogao odrediti koliko jestara. Vjerojatno između sedam i devet, pomislio je Mr. Bones, iako bi mogla biti ivelika šestogo-dišnjakinja kao i malena djevojčica koja je navršila deset, a da i nepomišlja na još razvijeniju petogodišnjakinju ili posve malenujedanaestogodišnjakinju. Njoj slijeva, žena u bijelim kratkim hlačama i bijelomtopu čučala je pred lijehom crvenog i žutog cvijeća i lopaticom iskapala korov.Budući da je bila leđima okrenuta Mr. Bonesu i imala slamnati šešir s veoma

širokim obodom, njezino je lice bilo skriveno. Mogao je samo promatratizakrivljenost njezine kralježnice, pjege na vitkim rukama, bjelinu koljena; čak i stako malo podataka mogao je zaključiti da nije stara - dvadeset sedam, najvišedvadeset osam, što je vjerojatno značilo da je ona majka toj djeci. Pribojavajući seizlaska, Mr. Bones je ostao na svom mjestu i promatrao prizor iz svog skrovišta narubu šume. Nije mogao znati pripada li ta obitelj ljubiteljima ili mrziteljima pasa;nije mogao znati hoće li biti dobri prema njemu, ili će ga otjerati s posjeda. Nojedno je bilo sigurno. Naišao je na veoma lijep travnjak. Dok je tamo stajaozagledan u pokošenu i brižno njegovanu tratinu, nije se trebao pretjerano mučitirazmišljanjem o tome kako bi bilo lijepo provaljati se po travi i osjetiti sve mirisekoje je ona otpuštala.

Prije nego što je uspio smisliti što dalje, oduzeli su mu pravo odlučivanja.Dječak je bacio još dvije šake trave u zrak, ali ih je taj put, umjesto da mu padnuravno na glavu kao prije, povjetarac ponio prema šumi. Dječak je okrenuo glavu ipratio let zelenih travki, i dok je pogledom prelazio prostorom između njih, Mr.Bones je primijetio da mu se izraz lica iz, hladne, gotovo znanstveničkenepristranosti, mijenja u izraz potpunog iznenađenja. Pas je bio otkriven. Dječak jeskočio na noge i potrčao prema njemu, vrišteći od sreće dok je teturao omotanplastičnom pelenom; upravo je u tom trenutku, u trenutku kad mu se na kocki našlacijela budućnost, Mr. Bones odlučio da je čekao upravo taj trenutak. Ne samo štonije uzmaknuo u šumu, nije niti pobjegao, već je savršeno mirno i potpunosamouvjereno, pažljivo stupio na travnjak dopuštajući dječaku da ga zagrli.»Peso!« zavrištao je maleni čovjek, stežući ga svom snagom. »Dobri peso. Veliki,stari, smiješni peso.«

Zatim je, trčeći preko tratine stigla i djevojčica, držeći lutku u naručju idozivajući ženu. »Mama, vidi«, rekla je. »Vidi što je Tigar pronašao.« Unatočdječakovim zagrljajima, Mr. Bonesu je zazvonilo na uzbunu. Gdje je taj tigar okome govori - kako tigar može šetati područjem u kojem žive ljudi? Willy gajejednom odveo u zoološki vrt; znao je sve o tim velikim, prugastim, prašumskimmačkama. Bili su veći čak i od lavova, pa ako sretneš jednu takvu oštrozubu micu-macu, možeš se oprostiti od budućnosti. Tigar bi ga razderao za otprilike dvanaestsekundi, a ono što ne bi pojeo vjerojatno bi bila dobra večera za lešinare i crve.

Mr. Bones čak ni tad nije pobjegao. Dopustio je svom novom prijatelju da idalje visi na njemu, strpljivo podnoseći mališanovu upravo nevjerojatnu snagu;nadao se da su ga uši ipak prevarile, i da nije čuo ono što je djevojčica izrekla.Pelena je bila natopljena urinom, pa je između oštrog vonja amonijaka otkriotragove mrkve, banane i mlijeka. Tada je djevojčica kleknula pred njega izagledala se Mr. Bonesu u lice svojim modrim i uvećanim očima; tajna se utrenutku razotkrila. »Tigre«, obratila se dječaku. »Pusti ga. Zadavit ćeš ga.«

»Moj plijatelj«, rekao je Tigar, stežući još jače, pa iako je Mr. Bones bio sretanotkrivši da ga neće proždrijeti neka divlja zvijer, pritisak na grlo postajao je tolikosnažan da se počeo meškoljiti. Dječak možda i nije pravi tigar, ali to ne znači danije opasan. Iako još sasvim malen, bio je veća životinja od Mr. Bonesa.

Na sreću, u tom je trenutku pristigla i žena, uhvatila dječaka za ruku i odvukla gaod Mr. Bonesa prije nego što je stigao načiniti još štete. »Oprezno, Tigre«, reklaje. »Ne znamo je li peso dobar ili nije.«

»O, je, je«, javila se djevojčica, milujući Mr. Bonesa po glavi. »Trebaš gasamo pogledati u oči. Mama, on ti je stvarno dobar. Mislim da je to najbolji paskojeg sam ikad vidjela.«

Žena se nasmijala. »Alice, kako to možeš znati? Dosad je samo oblizao licetvom bratu.«

Alice je čučnula pred Mr. Bonesa i uzela njegovu gubicu u ruke. »Stari, pokažinam koliko si pametan«, rekla je. »Pokaži nam neki trik. Znaš, ono kao valjanje potravi ili stajanje na stražnjim nogama. Pokaži mami da sam u pravu.«

Takve zadaće psu njegovog kalibra nisu predstavljale nikakvu teškoću, pa seMr. Bones odmah pripremio da pokaže za što je sposoban. Prvo se malo kotrljaopo travi - ne jednom, već tri puta - a tada se zgrbio, prednje šape podigao sve dolica te se polagano podigao na stražnje noge. To nije radio već godinama, nousprkos bolnim zglobovima i nestabilnosti, uspio se u tom položaju održatinekoliko sekundi.

»Vidiš, mama? Što sam ti rekla?« izjavila je Alice. »On ti je najpametniji pasna svijetu.«

Žena se prvi put spustila do Mr. Bonesa i zagledala mu se u oči, pa iako nosilasunčane naočale i nije skinula slamnati šešir s glave, jasno je vidio da je jakolijepa s uvojcima plave kose koji su joj se kovrčali na vratu, i punim, izražajnimusnama. Kad je progovorila svojim južnjačkim, pomalo otegnutim govorom, unjemu je nešto zatreperilo, a kad gaje desnom rukom potapšala po glavi, Mr. Bonesje osjetio kako mu se srce lomi u tisuću komadića.

»Razumiješ sve što ti govorimo, zar ne, stari moj?« rekla je. »Ti si poseban. Iumoran i sav izmučen, a treba ti i napuniti želudac. Je li tako, stari? Sam si iizgubljen, i iscrpljen do srži.«

Je li ijedan pas lutalica bio sretniji od Mr. Bonesa tog popodneva? Bez ikakvedaljnje rasprave, i bez ikakve potrebe da ih šarmira i dokaže im kako je stvarnodobra duša, umornog su psa iz dvorišta poveli u posvećeni prostor obiteljskogdoma. Tamo je, u blistavo bijeloj kuhinji, okružen svježe oličenim ormarićima iblistavim metalnim posuđem, te ozračjem blagostanja o kakvome nije mogao nitisanjati, Mr. Bones pojeo svoj obrok, daveći se preostalim komadima pečenegovedine, zdjelom makarona sa sirom, dvije limenke tunjevine, tri sirove hrenovke,

a da i ne spominjemo dvije i pol zdjele vode koje je ispraznio između obroka.Želio se suzdržati, želio se dokazati kao pas umjerenog teka, pas kojem ne trebaprevelika skrb; no kad su mu hranu stavili pred nos, glad koja ga je potpunoobuzela izbrisala je zavjet koji je položio.

Domaćine kao da ništa nije smetalo. Bili su dobra srca, znali su prepoznatigladnog psa, a ako je Mr. Bones bio izgladnio, bili su savršeno sretni što mu moguutažiti glad. Jeo je kao u transu; zaboravljao je na sve osim hrane koja mu jeprolazila kroz usta i klizila niz jednjak. Kad je konačno završio, podigao je pogledda provjeri što rade ostali i primijetio da je žena skinula šešir i tamne naočale. Kadse spustila do njega da pokupi zdjele s poda, spazio je njezine sivomodre oči ishvatio da je ona prava ljepotica, jedna od žena od kojih muškarcima zastaje dahkad uđu u sobu.

»No, stari,« upitala ga je, milujući ga po glavi, »sad je bolje?«Mr. Bones tiho je podrignuo u znak zahvalnosti, a zatim joj je liznuo ruku. Tigar,

na koga je potpuno zaboravio, neočekivano je dojurio do njega. Privučenpodrigivanjem koje ga je neizmjerno zabavljalo, dječak se unio Mr. Bonesu ravnou lice te se i sam podrignuo na silu, što ga je još više nasmijalo. Sve je počelomirisati na prilično divlji tulum, no prije nego je situacija izmakla nadzoru, majkaga je uzela u naručje i ustala. Pogledala je Alice koja se naslonila na šank teozbiljno i pomno promatrala Mr. Bonesa. »Bebo, što ćemo s njim?« upitala je žena.

»Mislim da bismo ga trebali zadržati«, odgovorila je Alice.»To ne možemo. Vjerojatno pripada nekome. Ako ga zadržimo, to bi bilo

jednako kao da smo ga ukrali.«»Mislim da on na svijetu nema žive duše. Pogledaj ga. Vjerojatno je prešao

tisuću kilometara. Ako ga mi ne uzmemo, umrijet će. Mama, a ti ga baš želiš imatina savjesti?«

Mala je stvarno talentirana, u to nema sumnje. Točno je znala što reći i kada, padok je Mr. Bones stajao i slušao je kako razgovara s majkom, zapitao se nije liWilly malo podcijenio moć koju su posjedovala neka djeca. Alice možda i nijebila glavna, možda i nije donosila odluke, ali su njezine riječi pogađale samu sržproblema što je svakako imalo snažan učinak, skrećući priču u željenom smjeru.

»Pogledaj mu ogrlicu, dušo«, rekla je žena. »Možda piše neko ime ili adresa.«Mr. Bones dobro je znao da ne piše ništa, budući da se Willy nikad nije gnjavio

sitnicama poput prijava, registracija ili sjajnih metalnih pločica. Alice je kleknulapored njega i počela okretati njegovu ogrlicu, tragajući za bilo kakvim znakomidentiteta ili vlasništva; budući da je unaprijed znao odgovor, iskoristio je tajtrenutak i uživao u toplini njezinog daha koji mu je treperio pokraj desnog uha.

»Nema, mama«, konačno se javila. »To je stara i otrcana ogrlica.«Prvi put otkad ju je upoznao, pas je primijetio da žena oklijeva; u njezinom je

pogledu otkrio zbunjenost i tugu. »Alice, što se mene tiče, u redu«, rekla je. »Samo

ja ti ne mogu to dopustiti sve dok ne porazgovaramo s tvojim ocem. Znaš da onmrzi iznenađenja. Pričekat ćemo dok uvečer ne dođe kući, pa ćemo odlučiti svizajedno. U redu?«

»U redu«, odgovorila je Alice, pomalo obeshrabrena tim neodređenimodgovorom. »No, imamo tri naprama jedan, čak i ako odbije. Što je pošteno,pošteno je, je li tako? Mama, moramo ga zadržati. Kleknut ću i sve do večeri ću semoliti Isusu ako to tatu natjera da pristane.«

»Ne moraš to raditi«, rekla je žena. »Ako stvarno želiš pomoći, otvori vrata ipusti psa van da obavi svoje. Onda ćemo vidjeti možemo li ga malo očistiti. To jejedini način na koji možemo uspjeti. Mora mu se svidjeti na prvi pogled.«

Vrata su se otvorila u pravi trenutak. Nakon tri dana tijekom kojih je postio,hraneći se tek komadićima smeća, prekapao tragajući za svime pa i onimnajodvratnijim jelom koje je mogao pronaći, obilje hrane koje je pojeo svalilo muse na želudac poput šoka; probavni sokovi bili su ponovno u punom pogonu, radilisu dvostruko, trostruko brže ne bi li uzvratili na najnoviji napad, pa je dao sve odsebe kako ne bi zaprljao kuhinjski pod i time se osudio na trajno progonstvo.Odjurio je iza grma, pokušavajući se sakriti, ali ga je Alice pratila sve do tamo, teje na njegovu vječnu sramotu i stid bila nazočna groznoj eksploziji odvratnetekućine koja je izletjela iz njegove guzice i zalijepila se na lišće iza njega. Kad seto zbilo, ispustila je kratak uzdah gađenja, a on se zbog toga doslovno skamenio tepoželio da može umrijeti na licu mjesta. Ipak, Alice nije bila obična osoba, iunatoč tome što je to već shvatio, nikad nije pomislio da će ona izreći ono stojeslijedilo: »Jadni peso«, promrmljala je, bolnim i sažalnim glasom. »Stvarno sibolestan, je li tako?« I to je bilo sve - te dvije kratke rečenice - ali kad je Mr.Bones čuo Alice kako ih izgovara, shvatio je da Willy G. Christmas nije jedinodvonožno stvorenje na ovome svijetu kome može vjerovati. Shvatio je da ih imajoš, te da su neki od njih još posve mali.

Ostatak popodneva prošao je u izmaglici užitaka. Oprali su ga crijevom zapolijevanje vrta, dlaku mu pretvorili u planine bijele pjene, i dok mu je šest rukunjegovih novih prijatelja ribalo leđa, prsa i glavu, nije se mogao ne prisjetiti kakoje počeo dan - i pomisliti kako je čudno i zagonetno da takav dan završi ovako.Potom su isprali sapunicu, te se otišao osušiti, nekoliko minuta trčkajući podvorištu i mokreći po grmlju i stablima unutar posjeda. Zatim je žena sjela i, njemuse činilo da to traje čitavu vječnost, počela čistiti krpelje. Alici je objasnila dajenju njezin otac, još dok je kao djevojčica živjela u Sjevernoj Karolini, učio da jejedini siguran način noktima čupati nametnike za glavicu. Kad bi ih se izvuklo, nijeih se moglo samo baciti ili zdrobiti petom. Moralo ih se spaliti, pa iako nijepoticala Alice da se igra šibicama, bi li ona ipak trknula u kuhinju i donijela kutijukoja je u gornjoj ladici, desno od štednjaka? Alice je poslušala, pa su ona i njezinamajka još neko vrijeme pročešljavale Mr. Bonesovo krzno, izvlačeći bezbroj od

krvi nadutih krpelja, i spaljujući male napasti blistavim plamičcima fosfornevreline. I kako ne biti zahvalan? Kako ne uživati dok ti netko uklanja tu pošastsvraba i bolova? Mr. Bones je osjećao toliko olakšanje da se čak nije pobunio nina Aliceinu primjedbu koja je slijedila. Znao je da uvreda nije namjerna, no to nijeznačilo da ga nije pogodila.

»Nemoj se previše nadati,« rekla joj je žena, »iako psu ne bi bilo loše datinekakvo ime prije nego što se tata vrati kući. Tako će mu više izgledati kao dioobitelji, što nam može dati psihološku prednost. Dušo, shvaćaš što ti govorim?«

»Ja već znam kako se on zove«, rekla je Alice. »Znala sam to onog trenutka kadsam ga ugledala.«

Djevojčica je zastala da se pribere. »Sjećaš se one knjige koju si mi čitala kadsam bila mala? One crvene sa slikama i pričama o životinjama. U njoj je bio paskoji je izgledao baš kao ovaj. On je spasio bebu iz zapaljene kuće, i znao je brojatido deset. Mama, sjećaš se? Voljela sam tog psa. Kad sam vidjela Tigra kako ovogagrli kod grma, mislila sam da mi se ostvario san.«

»Kako se zvao?«»Munja. Zvao se Iskrica.«»No dobro. Onda ćemo ga zvati Iskrica.«Kad je Mr. Bones čuo da žena pristaje na takvu besmislicu, osjetio se

povrijeđenim. Već mu je bilo dovoljno teško priviknuti se na Cal, no ovo je išlomalo predaleko. Malo je previše patio da bi ga još opteretili tim slatkastim iinfantilnim nadimkom, tim slinavim deminutivom, nadahnutim nekakvomslikovnicom za male bebe. Znao je da se, ako i pozivi još toliko koliko je većpoživio, melankoličan pas poput njega nikad neće naviknuti na to ime; da će setrgnuti svaki put kad ga začuje, sve do posljednjeg časa.

No prije nego što se Mr. Bones stigao ozlovoljiti, u drugom je dijelu vrta došlodo nove nevolje. Posljednjih deset minuta, dok su Alice i njezina majka čupalinametnike iz njegovog krzna, Mr. Bones je promatrao Tigra koji se igraonapucavajući loptu za plažu po tratini. Svaki put kad bi odletjela od njega, pojuriobi za njom punom brzinom, izgledajući poput poremećenog nogometaša koji juri zaloptom dvaput većom od njega. Malac je bio neumoran, ali to nije značilo da seneće spotaknuti i nabiti prste; kad je do te neizbježne nesreće konačno došloispustio je krik bola dovoljno glasan da otjera sunce s neba i oblake obori nazemlju. Žena je prekinula svoj osjetljivi posao i otišla se pobrinuti za dječaka;podigla ga je i odnijela u kuću. Alice se okrenula Mr. Bonesu i rekla: »Tigar jetakav. Devet desetina vremena ili se smije ili plače, a kad je tišina možeš bitiprilično siguran da se nešto kuha. Naviknut ćeš se na to, Iskrice. Samo mu je dvije ipol godine, a od malih dječaka ne može se očekivati previše. Zapravo se zoveTerry, ali ga zovemo Tigar jer je stvarno neukrotiv. Ja se zovem Alice. AliceElizabeth Jones. Ja sam osam godina i devet mjeseci, i upravo sam krenula u četvrti

razred. Rodila sam se s rupicama u srcu i nekoliko sam puta zamalo umrla, kad sambila mala, još manja nego što je Tigar. Toga se ne sjećam, ali mi je mama rekla dasam preživjela zato što je u meni disao anđeo i da će me taj anđeo uvijek štititi.Mama se zove Polly Jones. Zvala se Polly Danforth, ali kad se udala za tatu,promijenila je prezime u Jones. Tata je Richard Jones. Svi ga zovu Dick, a gotovosvi kažu da više sličim njemu nego mami. On je pilot. Leti do Kalifornije i doTeksasa, i do New Yorka, posvuda. Jednom smo mama i ja s njim letjeli doChicaga, prije nego što se rodio Tigar. Sad živimo u ovoj velikoj kući. Tu smo sedoselili prije nekoliko mjeseci, tako da si stvarno imao sreće, Iskrice. Imamo punoprostora, svi smo se smjestili, pa ako tata kaže da te možemo zadržati, onda će svebiti savršeno.«

Trudila se da se osjeti dobrodošlim, ali je Aliceino brbljanje o obitelji izazvalokod Mr. Bonesa napad prave panike; osjetio je kako mu se izvrće utroba.Budućnost mu leži u rukama osobe koju nikad nije vidio, i uzimajući u obzir sveprimjedbe koje je o njoj dosad čuo, činilo mu se malo vjerojatnim da će odluka bitinjemu u korist. Silina te zebnje ponovno ga je potjerala u grmlje, te su ga po drugiput u sat vremena izdala crijeva. Nekontrolirano drhtureći dok mu je izmet curio nazemlju, molio se nekom psećem božanstvu da se pobrine za njegovo jadno ibolesno tijelo. Stigao je u obećanu zemlju, sletio u svijet zelenih tratina, nježnihžena i obilne hrane, samo što će sve to nestati ako ga prognaju otud; tražio je samoda mu skrati muke, budući da više nije mogao izdržati.

Kad je Dickov Volvo skrenuo na prilaz, Polly je djeci već dala večeru -hamburgere, pečeni krumpir i smrznuti grašak - koja je dijelom završila u Mr.Bonesovom želucu; potom su svi četvero izašli u vrt i počeli ga zalijevati dok jekasno popodne prelazilo u večer, a na nebu se počele primjećivati prve mrljicetame. Mr. Bones je čuo Polly kako govori Alice da zrakoplov iz New Orleansaslijeće na Dulles u četiri i četrdeset pet, pa ako ne kasni i ako promet ne budepreviše gust, otac bi trebao doći kući do sedam. Nekoliko minuta manje-više, aliDick Jones upravo je tada i stigao. Nije ga bilo tri dana, pa kad su djeca začulazvuk njegovog automobila oboje je pojurilo iz dvorišta i nestalo iza ugla kuće.Polly nije pošla za njima. Mirno je nastavila polijevati cvijeće, a Mr. Bones jeostao uz nju, ne želeći je pustiti iz vida. Znao je da je nestala i posljednja nada, i daje ona jedino stvorenje koje ga može spasiti od sudbine koja ga je čekala.

Nekoliko trenutaka kasnije, gospodar kuće pojavio se u dvorištu noseći Tigra,dok mu se Alice objesila o drugu ruku; budući da je na sebi imao pilotsku odoru(tamnomodre hlače; svjetlomodra košulja s epoletama i oznakama) Mr. Bones jepomislio da je policajac. To je bila potpuno nagonska primisao, i nije se mogaosuzdržati da ne uzmakne dok se Dick približavao; unatoč tome što je vlastitimočima vidio da se muškarac smije i iskreno raduje što je ponovno sa svojom

djecom. Prije nego što je Mr. Bones stigao razriješiti cijelu tu zbrku sumnji iproturječnih dojmova, uletio je u dramu, pa mu se činilo da se sve događa u istomtrenutku. Alice je ocu počela pričati o psu onog trenutka kad je izašao iz auta, i jošje pričala dok je ulazio u vrt i pozdravljao ženu (ovlaš je poljubivši u obraz); štomu je više dosađivala i gnjavila ga pričama o sjajnom stvorenju koje su pronašli,to je njezin brat postajao sve uzbuđeniji. Iz sveg glasa vičući: »Iskrice«, Tigar seistrgnuo iz očeva zagrljaja, pritrčao Mr. Bonesu i bacio mu se oko vrata. Kako jenjezin maleni braco ne bi nadmašio, Alice im je prišla te se ubacila u predstavu,izvodeći veličanstven šou neprekidno ga grleći i ljubeći kao u nekoj melodrami;budući da su ga djeca mijesila i ljubila, pokrivajući mu uši rukama, tijelima ilicima, propustio je tri četvrtine razgovora koji su vodili odrasli. Jedino što jeuspio jasno uhvatiti bila je Dickova uvodna izjava: »Dakle, to je taj slavni pas?Meni izgleda prilično jadno.«

Nakon toga bilo mu je potpuno nemoguće slijediti tijek događaja. Polly jezatvorila vodu i zatim nešto rekla Dicku. Većinu nije mogao čuti, ali je prema onihnekoliko riječi koje je uspio poloviti, Mr. Bones shvatio da govori njemu u prilog:»... popodne je dolutao u vrt«, »pametan je...«, »... djeca misle...«, i zatim, nakonšto joj je Dick nešto odvratio: »Nemam blagog pojma. Možda je pobjegao iz nekogcirkusa.« To je zvučalo prilično ohrabrujuće, ali upravo kad je uspio lijevo uhoizvući iz Tigrovog zahvata ne bi li čuo više, Polly je bacila crijevo na zemlju te ses Dickom uputila prema kući. Zastali su pred vratima i nastavili razgovarati. Mr.Bones je bio siguran da se sad odlučuje o najvažnijim stvarima, no unatoč tome štoje vidio kako im se pomiču usne, nije više mogao čuti što govore.

Primijetio je da ga Dick ipak promatra i rukom pokazuje prema njemu,nastavljajući raspravljati s Polly; Mr. Bones je, kojem su pomalo dosadili dječjiizljevi ljubavi, počeo razmišljati ne bi li bilo dobro da preuzme inicijativu ipomogne sam sebi. Umjesto da samo stoji dok mu budućnost leži na vagi, zašto nebi pokušao zadiviti Dicka nekim psećim štosovima, nekim trikovima koji bi voduokrenuli na njegov mlin. Istini za volju, bio je iscrpljen, istini za volju, još ga jeuvijek bolio želudac i osjećao je kao da su mu noge od gume, ali nije dopustio daga to spriječi da se otrgne i potrči do drugog kraja dvorišta. Iznenađeno vrišteći,Tigar i Alice potrčali su za njim, i upravo kad su ga se spremali uloviti, izmaknuose i ponovno pojurio u pravcu iz kojeg je došao. Oni su ponovno potrčali, a on jeponovno pričekao trenutak prije nego što su ga uhvatili i ponovno odskočio. Većgodinama nije trčao tako brzo, pa iako je znao da se napreže preko svake granice ida će jednom platiti za to pretjerivanje, nije se predavao; ponosio se što mučisamoga sebe za tako uzvišen cilj. Nakon tri-četiri runde po tratini, zaustavio senasred dvorišta i počeo im izmicati - pseća varijanta 'lovice' - iako je već jedvadolazio do zraka, nije se predavao sve dok djeca nisu odustala i srušila se na

zemlju ispred njega.U međuvremenu je sunce počelo zapadati. Nebo se prošaralo ružičastim

trakama oblaka, zrak je postao hladniji. Igra je završila, te je došlo vrijeme daDick i Polly objave presudu. Dok je Mr. Bones zadihan ležao na travi pokraj djece,primijetio je da su odrasli krenuli prema tratini, pa iako mu nikad neće biti jasno jeli taj manični ispad dobrog raspoloženja imao bilo kakav utjecaj na ishod, saznaoga je po zadovoljnom smiješku koji je titrao na rubovima Pollynih usana. »Tatakaže da Iskrica može ostati«, rekla je; kad je Alice skočila s tratine i zagrlila oca, aPolly se prignula i uzela u naručje napola usnulog Tigra, počelo je novo poglavljeu životu Mr. Bonesa.

Doduše, prije nego što su mogli to proslaviti, Dick je dodao nekolikopojedinosti - onih, otisnutih sitnim slovima, može se reći. Najmanje želi ražalostitinekoga, tako je rekao, ali još neko vrijeme, što svi moraju shvatiti, pas je na'probnom roku', pa ako ne ispuni neke uvjete - tada je dugo i ozbiljno pogledaoAlice - cijeli dogovor otpada. Kao prvo: ni u kom slučaju pas ne ulazi u kuću.Drugo: odvest će ga veterinaru koji će ga pomno pregledati. Ako se pokaže da nijerazmjerno zdrav, mora ići. Treće: najbrže moguće moraju pronaći slobodan terminkod profesionalnog frizera za pse. Psa moraju ošišati, urediti mu nokte, oprati, teočistiti od krpelja, uši i buha. Četvrto: mora ga se uškopiti. I peto: Alice odgovaraza hranu i svježu vodu - što se neće odraziti na povećanje njezinog džeparca.

Mr. Bones nije imao pojma što to znači uškopiti, ali je shvatio sve ostalo što mui nije zvučalo tako loše, osim možda prve točke o zabrani ulaska u kuću, budući damu nije bilo jasno kako pas može postati članom domaćinstva i nijednom ne ući uobiteljski dom. Alice se vjerojatno pitala to isto, pa čim je otac raspravio iposljednju točku, umiješala se s pitanjem: »Što će biti kad dođe zima?« upitala je.»Tata, pa nećemo ga valjda ostaviti vani na hladnome?«

»Naravno da ne«, rekao je Dick. »Smjestit ćemo ga u garažu, pa ako će mu itamo biti previše hladno, onda će se preseliti u podrum. Jednostavno, ne želim daostavlja dlake po namještaju. Ne brini, sagradit ćemo mu stvarno lijepu kuću; psećukućicu prve klase, a ja ću rnu razapeti i lanac, tamo između ona dva stabla. Imat ćepuno prostora za šetnju, pa kad se navikne, bit će savršeno sretan. Alice, nemoj gapreviše žaliti. On nije osoba, on je pas, a psi ne pitaju. Oni se snalaze s onim štodobiju.« S tom je odlučnom primjedbom Dick dlanom čvrsto i muški stisnuo Mr.Bonesovu glavu, kao da mu želi dokazati da on nije neki davež. »To je u redu?«upitao ga je. »Nećeš se žaliti? Znaš da si imao sreće, pa ti stvarno nije pametnoizazivati nevolje.«

Taj je Dick bio stvarno poduzetan tip, iako je sutra bila nedjelja - što je značiloda veterinar i frizer ne rade - ustao je rano, odvezao se Pollynim kamionetom doskladišta s drvima, te cijelo jutro i poslijepodne proveo sastavljajući pseću kućicu

(model de luxe s uputama za sastavljanje) te postavljajući žicu između stabala.Očito je pripadao onim ljudima koji su bili daleko sretniji penjući se po ljestvamai zabijajući čavle nego neobvezno čavrljajući sa suprugom i djecom. Dick je biočovjek djela, vojnik koji se borio protiv lijenosti, pa dok ga je Mr. Bonespromatrao kako radi, odjeven u smeđe hlače, znojnoga čela, nije mogao takvuaktivnost ne smatrati dobrim znakom. Sve to je značilo da su one puste priče o'probnom roku' samo varka. Dick je za novu opremu ispljunuo više od dvjestodolara. Budući da je na vrućini teglio veći dio dana, vjerojatno se neće tek takoodreći uloženih napora i novca. Namočio sam noge, razmišljao je Mr. Bones,dakle, ili ću potonuti, ili zaplivati.

Sljedećeg su se jutra svi razišli svojim poslom. Petnaest do osam, pred kućomse zaustavio autobus kojim se Alice vozila do škole. Četrdeset minuta kasnije, Dickse u svojoj pilotskoj odori uputio prema aerodromu, i naposljetku, malo prije devetsati, Polly je smjestila Tigra u njegovu sjedalicu i odvezla ga u vrtić. Mr. Bones jejedva mogao povjerovati da se sve to događa. Hoće li mu život tako izgledati, pitaose. Hoće li ga samo tako napustiti ujutro, očekujući da će se sam snaći preostali diodana? To mu se činilo poput neukusne šale. On je pas stvoren za društvo, zadijeljenje života s drugim; bio mu je potreban dodir i riječ, morao je biti dijelomsvijeta u kojem nije živio samo on. Je li stigao do samog kraja svijeta i pronašaoovaj blagoslovljeni raj samo za to da ljudi koji su ga prihvatili pljuju po njemu?Pretvorili su ga u zatočenika. Prikovali su ga za tu paklenu rastezljivu žicu, tometalno mučilo koje je neprestano skvičalo i ječalo; svaki put kad bi se pomaknuozvukovi bi putovali s njim podsjećajući ga da više nije slobodan, da je rođenjemstečena prava prodao za bljutavu kašicu i ružnu, montažnu kućicu.

Upravo kad se spremao učiniti nešto nepromišljeno i osvetoljubivo - na primjer,iskopati cvijeće iz lijeha, ili sažvakati koru mladog višnjinog stabla - Polly sevratila, i svijet je pokazao novo lice. Ne samo što je došla u dvorište i oslobodilaga njegovih okova, ne samo što mu je dopustila da za njom pođe u kuću, popne sena kat sve do spavaonice, već ga je, dok se presvlačila, češljala i šminkala,obavijestila da za njega postoje dvije skupine pravila: Dickova pravila i njezinapravila. Dok je Dick u blizini, Mr. Bones mora biti vani, ali kad Dick ode, vlast jeu njezinoj ruci, što je značilo da psi smiju u kuću. »Ne misli on ništa loše,« rekla jePolly, »ali on s vremena na vrijeme stvarno zna biti tvrdoglav, pa kad si nešto utuviu glavu, možeš ostati bez daha pokušavajući mu to izbiti. Takav je život u obiteljiJones, Iskrice, i po tom pitanju ja ne mogu ništa. Od tebe samo tražim da ovaj malidogovor zadržiš za sebe. To je naša tajna, koju ne smiju znati ni djeca. Čuješ me,stari? Ovo je isključivo rezervirano za tebe i mene.«

Samo to nije bilo sve. Kao da ta poslanica solidarnosti i privrženosti nije biladovoljna, nešto kasnije istog jutra Mr. Bones vozio se u autu, prvi put nakon gotovo

dvije godine. Nije se morao smotati straga, gdje je običavao sjediti, već sesmjestio na prednje sjedište, sjedeći kao suvozač pokraj otvorenog prozora dok muje mirisni zrak Virginije šibao lice. Tu je vožnju smatrao nekakvom profinjenomnaplatom - voziti se u Plymouth Voyageru pokraj veličanstvene Polly. Podrhtavanjevozila osjećao je u mišićima, a nos mu se luđački trzao na svaki miris koji ga jezapahnuo. Kad mu je konačno svanulo da je to vozilo dio njegovog novog života,zadivila ga je budućnost koja se otvarala pred njim. Život s Willyjem bio je dobar,možda će ovaj biti još bolji. Tužna je istina glasila da pjesnici ne voze, a i kadpješače nekamo, ne znaju uvijek kamo su se uputili.

Posjeta frizeru bila je pomalo neugodna, ali je najbolje što je mogao otrpiovišestruka sapunanja i sisanja, ne želeći se žaliti zbog sve dobrote koju su muukazali. Kad su ga napokon, sat i pol kasnije, zgotovili, izgledao je kao potpunonov pas. Nestali su žbunovi dlake koji su mu visjeli s nogu, neuredni izrast sijededlake, dlake koje su mu se uvlačile u oči. Više nije bio skitnica, više nije sramotionikoga. Ušminkali su ga, pretvorili u otmjenog cucka; taj ga je preobražaj natjeraoda se malo šepiri, no tko bi ga mogao kriviti zbog takve sreće. »Jesemti«, rekla jePolly kad su joj ga konačno pokazali. »Stvarno su te sredili. Prije nego što sesnađeš, Svjećice, počet ćeš pobirati nagrade po izložbama.«

Dvadeset četiri sata kasnije posjetili su veterinara. Mr. Bones je bio sretan štose ponovno vozi, ali se već i prije sretao s tim ljudima u bijelom, i budući da jeznao podosta o iglama, toplomjerima i gumenim rukavicama, imao je sve razloge zastrepnju. Gospođa Gurevitch uvijek je ugovarala odlaske liječniku, ali nakonnjezine smrti, Mr. Bones je ostao pošteđen agonije suočavanja s liječnicima. Willyili nije imao novca, ili bi zaboravio na sve to, a budući da je i nakon četiri godinetijekom kojih nije posjetio liječnika, pas bio živ, nije shvaćao kakvo bi mu dobromogao donijeti sistematski pregled. Ako si nasmrt bolestan, neće te spasiti nijedanliječnik. A ako nisi, zašto bi se dao mučiti ubodima samo da bi ti rekli da si zdrav?

Za njega bi to bio živi užas da Polly nije ostala uz njega cijelo vrijeme; držalaga je u naručju i umirivala svojim blagim i nježnim glasom. Unatoč njezinojpodršci, tresao se i drhtao za vrijeme cijelog pregleda, a triput je skočio sa stola ipojurio prema vratima. Veterinar se zvao Burnside; Walter A. Burnside. Doduše,nije ga se nimalo ticalo što se, izgleda, sviđao tom šarlatanu. Mr. Bones jeprimijetio kako promatra Polly; na koži mladog liječnika namirisao je uzbuđenje.Zapravo je lovio nju, a simpatije koje je pokazivao prema njezinom psu bile susamo varka, način kojim će je odobrovoljiti i zadiviti svojim razumijevanjem iumijećem. Nije bilo nimalo važno što je Mr. Bonesa proglasio pametnim psom,pomilovao ga po glavi i smijao se njegovim pokušajima bijega. Sve je to činiosamo da bi se približio Polly, možda se čak i očešao o njezino tijelo, dok Polly,toliko obuzeta skrbi za psa, nije ni primijetila što smjera taj pokvarenjak.

»Nije loše«, naposljetku je izjavio. »Uzimajući u obzir što je sve prošao.«»On je stari vojak«, rekla je Polly i poljubila Mr. Bonesa između očiju.

»Želudac mu je u gadnom stanju. Ježim se od pomisli što je sve progutao.«»Bit će u redu čim ga počnete pravilno hraniti. I nemojte mu zaboraviti davati

tablete protiv glista. Za tjedan ili dva vjerojatno ćete primijetiti velikopoboljšanje.«

Polly je zahvalila liječniku, a kad se na odlasku rukovala s Burnsideom, Mr.Bones nije previdio da je Senor Galantni njezinu ruku držao u svojoj dulje nego štoje trebao. Kad je na uljudni Pollyn pozdrav odvratio: »Zadovoljstvo je isključivomoje«, pas je osjetio snažnu potrebu da skoči i ugrize ga za nogu. Polly je pošla.Upravo kad je otvorila vrata, liječnik je dodao: »Javite se June na recepciji.Dogovorite s njom ono drugo.«

»To nije moja ideja«, rekla je Polly. »Tako želi moj suprug.«»Ima pravo«, rekao je Burnside. »To pojednostavnjuje sve, a dugoročno će

Iskrica biti daleko sretniji.«Dick se vratio u četvrtak uvečer, što je značilo da će petak ujutro biti daleko

dosadniji od prethodnih jutara. Nestali su oni potajni sati provedeni u blagostanjudoma. Nema više sjedenja u kupaonici i promatranja Polly dok se kupa. Gotovo jes kajganom. Kao i sa zaslađenim mlijekom iz dječjih zdjelica s pahuljicama. Takvisu ga gubici obično boljeli, ali ovog petka ujutro za posljedicu su imali tek dašakzlovolje i žaljenja. Mr. Bones se imao čemu nadati - znao je da će mu se, kad Dicku nedjelju popodne ode iz kuće, vrata ponovno otvoriti. U toj je misli nalazioutjehu, pa iako je tog dana kišilo, i u zraku su se osjećali prvi hladni nagovještajijeseni, smjestio se u kućici s gumenom kosti koju mu je kod frizera kupila Polly teju je grickao dok je obitelj doručkovala u kući. Čuo je autobus koji je došao iotišao, čuo je kako odlazi kombi, a tada je, prije nego što se Polly vratila, Dicksvratio u dvorište i pozdravio ga. Čak mu ni to nije moglo pokvariti zadovoljstvo.Pilot kao da je tog jutra prštao od zadovoljstva, pa kad je čestitao Mr. Bonesu nanjegovom novom i otmjenom izgledu, te ga priupitao kako se snalazi, pseća ješirokogrudnost prevladala njegove dvojbe, te mu je odgovorio jedva primjetno,džentlmenski polizavši ruku. Nema on ništa protiv Dicka. Samo ga je žalio što nezna uživati u životu. Svijet je bio prepun neviđenih čuda, te je bilo gotovo žalosnogledati čovjeka koji svoje vrijeme trati razbijajući glavu pogrešnim stvarima.

Mr. Bones je očekivao dug i dosadan dan, te se pripremio da ubija vrijeme dodolaska djece radeći što manje može: drijemao je, žvakao kost, motao se podvorištu kad bi kiša popustila. Tog mu je dana na rasporedu bilo jedinoljenčarenje, ali je Dick neprekidno ponavljao da je danas nekakav veliki dan,stalno je pilio kako je 'naposljetku stigao trenutak istine; nakon nekog vremena Mr.Bones se upitao nije li mu promaklo nešto. Nije imao pojma o čemu to Dick govori,

ali nakon svih tih tajnovitih najava, nije se iznenadio da su ga, nakon što se Pollyvratila pošto je Tigra smjestila u vrtić, pozvali da uskoči u auto i poveze se snjima. Naravno, s Dickom u autu sve je bilo drugačije, ali tko bi se mogao žaliti natako sitne promjene rasporeda? Dick je vozio, Polly je sjedila pokraj njega, a Mr.Bones se vozio straga, ležeći na ručniku za plažu koji je Dick prebacio prekosjedišta kako pas ne bi na njemu ostavio dlake. Stražnji se prozori nisu moglispustiti, što mu je uvelike umanjilo užitak vožnje, no usprkos svemu uživao je usamom kretanju, i sve u svemu bio je sretan što je tamo gdje je.

Ipak, osjetio je da među Jonesovima ne vlada preveliki sklad. Tijekom vožnjepostalo mu je jasno da je Polly neuobičajeno pokorna; zagledala se kroz prozorumjesto da promatra Dicka, te je nakon nekog vremena njezina šutnjaoneraspoložila i Dicka.

»Polly, slušaj,« rekao je, »žao mi je. Ali to je stvarno za njegovo dobro.«»Ne želim razgovarati o tome«, odvratila je. »Ti si odlučio, i tu je priči kraj.

Znaš što ja mislim, dakle, čemu dalje raspravljati?«»Mislim, nisam ja jedini kojem je to palo na pamet«, javio se Dick. »To je

uobičajena praksa.«»Da? A bi li ti se sviđalo da to netko učini tebi?«Dick je ispustio zvuk koji je bio nešto između gunđanja i smijeha. »Ma daj,

dušo, prestani. On je pas. Neće znati što mu se dogodilo.«»Dick, molim te. Ne želim razgovarati o tome.«»Zašto ne? Ako si toliko uznemirena ...«»Ne. Ne pred njim. To nije pošteno.«Dick se ponovno nasmijao, ali je taj put smijeh zvučao kao da je potpuno

zapanjen; gušio se od smijeha i nevjerice. »Mora da se šališ!« rekao je. »Polly, zaboga miloga, pa govorimo o psu!«

»Misli što ti drago. Samo ja o tome u ovom autu neću više progovoriti niriječi.«

Tako je i bilo. No Mr. Bones je čuo dovoljno da se zabrine, a kad se autonaposljetku zaustavio pred onom istom zgradom koju su on i Polly posjetili u utorakujutro, onom zgradom u kojoj je ordinaciju imao izvjesni Walter A. Burnside,doktor veterine, znao je da mu se priprema nešto strašno.

Tako je i bilo. Ono najčudnije bilo je to stoje Dick bio u pravu. Mr. Bonesnikad nije shvatio što mu se dogodilo. Zabili su mu iglu u stražnjicu, a kad je zahvatbio gotov i dok su ga vodili u auto bio je još uvijek previše ošamućen da zna gdjeje - čak i tko je, ako je to još bio on. Tek kasnije, kad je djelovanje anestetikapopustilo, osjetio je bol koju su mu nanijeli, no čak i tad nije znao što ju jeuzrokovalo. Znao je otkuda dolazi, ali to nije bilo isto kao i znati zašto je ona tamo;iako je dao sve od sebe da pregleda bolno mjesto, odložio je to za neko vrijeme,

shvativši da mu nedostaje snage kojom bi tijelo izvio u pogodan položaj. Tada jeveć ležao u kućici, sanjivo se izvalivši na lijevi bok; pred vratima je klečala Polly,milovala ga po glavi i hranila iz ruke - narezanim komadićima slabo pečenogodreska. Meso je bilo izvanredno ukusno, ali u tom trenutku nije imao teka, pa akoje i prihvatio ponuđeno, to je učinio samo da udovolji njoj. Kiša je već bilaprestala. Dick je Tigra odveo nekamo, Alice je još uvijek bila u školi, ali biti uzPolly bila je dovoljna utjeha, jer ga ona nije prestajala milovati po glavi iuvjeravati da će sve biti u redu; pitao se koji mu je vrag bio da ga sve tako boli.

Nešto kasnije pregledao je oštećenja i otkrio što nedostaje, ali budući da je biopas a ne biolog ili profesor anatomije, još uvijek nije shvaćao što mu se dogodilo.Istina, vreća je bila prazna, i ono poznato je nestalo; no, što to zapravo znači?Uvijek je uživao oblizivati taj dio tijela, zapravo to mu je bila navika otkad jepamtio. Doduše, osim tih nježnih kuglica, sve ostalo u tom području izgledalo mu jenedirnuto. Kako je mogao znati da su ti nestali dijelovi odgovorni za njegovamnogobrojna očinstva? Izuzimajući onu desetodnevnu aferu s Gretom, aljaškimmalamutom iz Iowa Ciryja, sve njegove romance trajale su kratko - brza općenja,kratkotrajna udvaranja, užurbano valjanje u sijenu - štoviše, nije vidio nijednogštenca kojeg je začeo. Da ih je i vidio, kako bi on njih mogao dovesti u vezu sasobom? Dick Jones pretvorio ga je u eunuha, ali je Mr. Bones u vlastitim očima jošuvijek bio princ ljubavi, gospodar svih psećih zavodnika, koji će zavoditi gospe doposljednjeg daha. Jedan jedini put izmakla mu je tragična dimenzija vlastitogpostojanja. Jedino za što je mario bila je tjelesna bol, a kad je nestala, više nikadnije pomislio na operaciju.

Prolazili su dani. Uljuljkao se u ritmove domaćinstva, naviknuo se na raznedolaske i odlaske, počeo shvaćati razliku između radnih dana i vikenda; razlikovaoje zvuk autobusa i zvuk poštanskog kamioneta, primjećivao mirise životinja iz šumakoje su okruživale livadu: vjeverice, rakuni, zečevi, svekolike ptice. Znao je daptice nisu vrijedne truda, ali kad god bi koje stvorenje bez krila zalutalo na livadupreuzeo bi na sebe potjerati napasnika s posjeda, jurišajući na njega u divljemkovitlacu rezanja i laveža. Prije ili kasnije, shvatit će da je vezan za tu prokletužicu, ali zasad ih se većina dovoljno plašila njegove pojave da igra i dalje ostanezanimljiva. Osim mačke, naravno, ali je tako uvijek bilo s njima; crne mačke izsusjedstva koja je uvijek točno znala duljinu žice kojom je vezan, što je značilo dazna točan radijus Mr. Bonesovog kretanja po dvorištu. Ta bi se mačja napast uvijekpostavila na mjesto koje bi izazivalo najveći očaj - samo nekoliko centimetara odgranice dohvata. Mr. Bones nije mogao ništa. Mogao je tamo stajati i lajati doiznemoglosti, ili se mogao povući u kućicu i praviti se da ne mari za mačku;doduše, ta bi pošast skočila na krov kućice i počela grepsti po gustoj cedrovojšindri koja je prekrivala krov. To su bile mogućnosti: biti izgreben ili biti ismijan -gubio je u oba slučaja. S druge strane, osobito noću, iz svoje je kućice vidio

nekoliko istinskih čuda. Recimo, srebrnu lisicu koja je pretrčala tratinu u tri sataizjutra, i nestala prije nego što je Mr. Bones mogao trepnuti; slika koja mu seusjekla u pamćenje bila je toliko oštra, toliko kristalna u svojoj savršenosti da muse vraćala još danima - prikaza, bez težine i brza, ljupkost iskonske divljine. I onenoći, krajem rujna, kad je iz šume izašao jelen, pola minute šetkao travnjakom, dabi tada, preplašen bukom nekog udaljenog vozila, odskočio u tamu, ostavljajući zasobom iščupano busenje koje je tamo stajalo još cijeli sljedeći tjedan.

Mr. Bones je sve više volio tratinu - osjećao se kao da hoda po sagu, volio jeskakavce koji su izlijetali između travki, miris zemlje koji se dizao odasvud i, kakoje vrijeme prolazilo, počelo mu je svitati da je ta duboka i iracionalna ljubavprema tratini, vjerojatno jedino zajedničko Dicku i njemu. Mr. Bonesu je ljepotatravnjaka bila dar Božji, te je osjećao da se prema njoj treba ponašati kao premasvetome tlu.

Dick je također vjerovao u tu ljepotu, ali je znao da je ona rođena iz ljudskogtruda, pa ako već želi da ona traje, da to iziskuje beskrajnu skrb i trud. Pojam jeglasio održavanje travnjaka, pa je svakog tjedna sve do sredine studenoga Dickjedan cijeli dan posvećivao orezivanju i šišanju svojih četvrt jutra travnjaka. Imaoje svoj stroj - narančasto-bijelo vozilo koje je izgledalo kao križanac izmeđupatuljastog traktora i autića za golf - i svaki put kad bi upalio motor Mr. Bones jebio siguran da će umrijeti. Mrzio je buku koju je dizao, mrzio je njegovo treštanjekoje mu je probijalo uši, mrzio je vonj benzina koji se uvlačio u svaki atom zraka.Kad god bi Dick zagrmio travnjakom sakrio bi se u kućicu, zakopao glavu ispoddeke, uzaludno pokušavajući zaštititi uši, no nije postojala mogućnost bijega,nijedna osim da pobjegne iz dvorišta. Ali je Dick imao svoja pravila, a budući daje Mr. Bones morao biti vani, pilot se pravio da ne primjećuje njegove patnje.Prolazili su tjedni, nastavljali su se napadi na Mr. Bonesove uši, tako da ovaj nijemogao spriječiti da u njemu iznikne određen prezir prema Dicku i tome što ga takozanemaruje.

Sve se neupitno poboljšavalo čim bi Dick otišao. To je bila činjenica, te ju jenaučio prihvatiti isto onako kako je nekoć prihvatio strogost gospođe Gurevitch. Upočetku je bila odbojna do srži, tako da je njegova prva godina u Brooklynuobilovala udarcima po nosu i jezikovim juhama starog gunđala, što je za posljedicuimalo zlu krv na obje strane. Samo, to se sve promijenilo. Naposljetku ju jepridobio za sebe, pa tko zna može li se to isto ponoviti i s Dickom? Umeđuvremenu je pokušavao što manje razmišljati o tome. Imao je troje ljudi koje jevolio, pa nakon cijelog života provedenog samo s jednim gospodarom, to mu jebilo i više nego dovoljno. Čak je i Tigar počeo pokazivati neki napredak, pa kad jeMr. Bones naučio kako izbjegavati njegove prstiće koji su neprekidno štipali,mogao se s njim stvarno dobro zabavljati - u malim dozama. Za Alice nijedna doza

nije bila prevelika. Priželjkivao je da provodi više vremena s njim, ali je ona u tojprokletoj školi sjedila cijele dane, a zatim su slijedili satovi baleta utorkom isatovi klavira četvrtkom, da se i ne spominju zadaće koje je pisala svake večeri;tijekom tjedna njihovi su se susreti svodili na kratke jutarnje razgovore - dok bi mupopravljala pokrivače i punila posude hranom i svježom vodom - i kasnije kad bise vratila kući, u vrijeme prije večere, kad bi ga izvijestila o svemu što joj se odjutra dogodilo i ispitivala ga kako je proveo dan. To je najviše volio kod nje, tajnačin na koji je razgovarala s njim, mirno prelazeći s teme na temu, ne preskačućiništa; kao daje sposoban razumjeti sva pitanja i sve što ona govori. Alice je najvećidio vremena provodila u svijetu izmišljenih bića, pa je u taj svijet povela i Mr.Bonesa, učinivši ga svojim suputnikom, svojim suigračem, svojim muškimpartnerom. Subote i nedjelje bile su prepune takvih improvizacija. Bili su načajanci kod barunice de Dunwitty, prelijepe ali opasne žene koja je smišljala urotukojom je željela preoteti kraljevstvo Florianije. Zatim je uslijedio potres uMeksiku. Pa uragan na Gibraltaru, te brodolom koji ih je ostavio na obalama otokaNema, gdje su jeli samo grančice i žirove ljuske, no ako bi uspio pronaći čarobnognoćnog puzavca koji je živio tik ispod površine zemlje i pojesti ga u jednomzalogaju, dobio bi sposobnost letenja. (Mr. Bones progutao je glistu koju mu jedala i tada se, s Alice koja mu je uzjahala na leđa, vinuo uvis te su se tako spasili.)

Tigar je predstavljao trku i skakanje. Alice je bila riječi i susret umova. Bila jestara duša u mladom tijelu koja je vlastite roditelje nagovorila da ga uzmu, ali sadkad je bio tamo i neko vrijeme proveo s njima, znao je da ga Polly treba najviše odsvih. Nakon nekoliko desetaka jutara provedenih s njom, slušajući što mu govori ipromatrajući što radi, Mr. Bones je shvatio da je i ona zatočenik okolnosti baš kaoi on. Kad je upoznala Dicka bilo joj je samo osamnaest. Upravo je maturirala, te jeradila kao konobarica u ribljem restoranu u Alexandriji ne bi li zaradila neštonovca prije polaska u koledž. Kad je Dick prvi put došao tamo, upitao ju je želi liizaći s njim. Bio je devet godina stariji od nje, i činio joj se toliko zgodnim isigurnim u sebe da je otišla dalje nego što je namjeravala. Ljubavna je pričapotrajala još tri-četiri tjedna, a ona se zatim vratila u Sjevernu Karolinu i pošla nakoledž. Namjeravala je diplomirati pedagogiju i postati učiteljica, ali je samomjesec dana nakon početka semestra otkrila daje trudna. Kad je to reklaroditeljima, ovi su bili užasnuti. Nazvali su je droljom, izjavili da ih je osramotilasvojim bludničenjem, da bi joj potom uskratili bilo kakvu pomoć - sve je toprouzročilo raskol u obitelji koji nije zacijelio čak ni nakon devet godinaobostranih isprika i pomirbi. Ona se nije željela udati za Dicka, ali kad joj jevlastiti otac okrenuo leđa, što je drugo mogla? Dick je rekao da je voli.Neprekidno je ponavljao da je najljepša i najprivlačnija djevojka na svijetu, pa jenakon nekoliko mjeseci neodlučnosti i najmračnijih razmišljanja (pobaciti; datidijete na posvajanje; zadržati dijete i pokušati se snaći sama), popustila pritisku,

napustila školu i udala se za Dicka. Vjerovala je da će se, kad dijete dovoljnoodraste, moći vratiti u koledž, no Alice se rodila sa svim mogućim medicinskimkomplikacijama, te je sljedeće četiri godine Pollyn život bio prepun liječnika,bolnica, eksperimentalnih operativnih zahvata - beskrajan krug liječenja ikonzultacija kojima je svoju djevojčicu održavala na životu. To je njezino najvećepostignuće kao ljudskog bića, rekla je Mr. Bonesu jednog jutra - način kako seskrbila za Alice i uspjela je izvući - pa iako je tada bila mlada djevojka, počela sepitati nije li to zauvijek iscrpilo njezine snage. Kad je Alice dovoljno prizdravilada može poći u školu, ponovno je počela razmišljati o povratku na koledž, ali jetada zatrudnjela drugi put, te je sve morala ponovno odgoditi. Sad je vjerojatnoprekasno. Dick je počeo dobro zarađivati, pa kad se njegovu plaću zbroji s nekimulaganjima, živjeli su posve pristojno. On nije želio da ona radi, a kad biprimijetila da bi ipak bilo lijepo da radi nešto, njegov bi odgovor uvijek bio isti.Ona već ima svoju karijeru, govorio je. Biti supruga i majka je dovoljno posla zabilo koju ženu, i sve dok se on skrbi za nju, zašto bi se sve to mijenjalo samo zbogpromjene? Tada je, ne bi li joj pokazao koliko je voli, kupio ovu veliku i lijepukuću.

Polly je voljela kuću, ali nije voljela Dicka. To je Mr. Bonesu postalo kristalnojasno, pa iako Polly to sama nije spoznala, neće proći još dugo prije nego što joj seistina svali na glavu. Upravo joj je zato bio potreban Mr. Bones - zato što ju jevolio više nego itko živ na ovom svijetu, bio je sretan da joj može služiti kaopovjerenik i partner u razgovorima. Ona nije imala nikoga tko bi popunio tuprazninu, pa iako je bio samo pas koji nije mogao niti odgovarati na njezinapitanja, niti joj dati bilo kakav savjet, sama njegova nazočnost kao saveznika bilaje dovoljna da poduzme neke korake koje inače ne bi poduzela. Uspostavljanjevlastitih pravila o slobodi kretanja po kući i nije bilo nešto važno, ali je na svojnačin bio čin prkosa prema Dicku, izdaja mikroskopskih razmjera koja bi za nekovrijeme mogla odvesti do većih i značajnijih izdaja. Mr. Bones i Polly dobro suznali da Dick ne želi psa u kući, pa je ta zabrana samo povećala užitak njegovihposjeta, dajući im pogibeljan i tajan značaj; osjećali su se kao da su urotnici unekoj zavjeri protiv kralja. Mr. Bones se dao uvući u rat živaca i tinjajućihsuprotnosti - što je dulje boravio u njihovom domu, to je njegova uloga bivalavažnijom. Umjesto da si međusobno predbacuju, Dick i Polly predbacivali sunjemu, služili su se psom kao izlikom da ojačaju svoje suprotstavljene pozicije, ipremda je Mr. Bones rijetko bivao glavnom temom razgovora, iz Pollynih jetelefonskih razgovora sa sestrom načuo dovoljno da zna kako su se oko njegavodile prilično bijesne bitke. Slučaj dlaka na sagu bio je samo jedan od primjera.Uoči Dickovog povratka, Polly bi uvijek pažljivo iz kuće uklanjala sve tragove Mr.Bonesa, pomno usisavajući svako mjesto na kojem je bio pas; čak bi se spustila na

sve četiri i selotejpom uklanjala sve zalutale dlake koje je stroj zaboravio. Nojednom nije bila dovoljno pažljiva, te je Dick otkrio nekoliko Mr. Bonesovih dlakana sagu u dnevnoj sobi. Kako je Polly prepričala događaj svojoj sestri Peg koja ježivjela u Durhamu, tih je nekoliko dlaka dovelo do podulje i prilično usijanekonverzacije. »Dick me pitao što te dlake rade tamo,« rekla je, sjedeći zakuhinjskim stolom i pušeći, što je neredovito činila, »pa sam mu rekla da nemampojma, da su ih vjerojatno donijela djeca. Onda se popeo na kat u spavaću sobu, ipronašao još jednu na podu pokraj noćnog stolića. Spustio se, držeći dlaku međuprstima i izjavio da onda vjerojatno ne znam ni za ovo, pa sam mu rekla da neznam, uostalom zašto bih trebala znati? Možda je ispala iz Iskrine četke. Njegovečetke, rekao je, i upitao me kog vraga radim s njegovom četkom u spavaćoj sobi?Čistila sam je, odvratila sam najmirnije što sam mogla, i što s tim? Samo Dick niježelio prestati. Morao je prodrijeti do same srži tajne, pa se nije predavao. Zašto jenisi očistila u dvorištu, gdje bi to trebala raditi? Zato što je kišilo, izgovorila samotprilike petnaestu laž u tom razgovoru. A zašto nisi otišla u garažu, upitao me.Tamo je previše mračno. Tako, kaže on, već je bio prilično pošizio, dakle, donijelasi četku od psa i čistila je na krevetu. Točno tako, odgovorila sam mu, čistila samje na krevetu jer mi se tamo čistilo. Polly to ti nije odvratno, upitao me. Zar ne znaškoliko to mrzim? Peg, kažem ti, to je trajalo još deset minuta. Sve to preseravanjepovremeno me dovodi do ludila. Ne mogu mu lagati, ali što mogu kad počnemo teglupe prepirke? On je tako uštogljen. Srce mu je na mjestu, ali veći dio vremena nezna gdje je to. Isuse. Kad bih mu priznala da sam psa puštala u kuću, vjerojatno bizatražio razvod. Jednostavno bi se spakirao i otišao.«

Eto, u takve je bračne oluje upao Mr. Bones. Prije ili kasnije nešto će puknuti,ali sve dok se Polly potpuno ne osvijesti i izbaci tu propalicu iz kuće, atmosfera ćei dalje biti nabijena intrigama i pritajenim netrpeljivostima, spletkama iprotuspletkama umiruće ljubavi. Mr. Bones dao je sve od sebe kako bi seprilagodio situaciji. Sve mu je to bilo posve novo, toliko je toga još morao proučitii otkriti smisao, te je usponima i padovima Pollynog braka posvećivao tek manjidio svoje energije. Jonesovi su mu otkrili svijet posve različit od onog kojeg mu jeotkrio Willy, pa nije prošao dan da nije doživio neko neočekivano otkrivenje iliosjetio čežnju za nečim što mu je nepovratno nestalo iz života. To nisu bile samosvakodnevne vožnje, ni redovni obroci ili nedostatak krpelja i buha u krznu. Bili suto roštilji u stražnjem dvorištu, kosti od odrezaka koje su mu davali, odlascivikendom do jezera Wanacheebee i plivanje uz Alice u hladnoj vodi - sav taj sjaj iblagostanje koji su ga okruživali. Zatekao se u Americi garaža za dva automobila,kredita za renoviranje kuća i neorenesansnih trgovinskih centara; činjenica je bilada se nije bunio. Willy je uvijek napadao sve to, bunio se na onaj svoj pristran igotovo komičan način, ali je Willy bio promatrač izvana koji je tom svijetu odbijao

dati i najmanju priliku. Sad, kad se Mr. Bones našao unutra, zapitao se gdje je tonjegov gospodar pogriješio, i zašto se toliko trudio izbjeći sve zamke udobnogživljenja. U ovom dvorcu možda i nije vladalo savršenstvo, ali ga je mogao toplopreporučiti; kad se navikao na mehaniku sustava, nije mu više bilo toliko važnoprovodi li cijeli dan na lancu. Kad su prošla dva i pol mjeseca takvog života, nijeviše mario ni za to što ga zovu Iskrica.

5.

Ideja obiteljskih praznika bila mu je potpuno nepoznata. Još dok je bio štene uBrooklynu, ponekad je čuo gospođu Gurevitch kako govori o praznicima, ali nikadtu riječ nije povezivao s pojmom obitelj. Naglo prekinuvši svoje kućne posloveMama-san bi se izvalila na sofu, podigla noge na stolić za kavu i ispustila dug istrastven uzdah. »To je to«, govorila bi. »Sad sam na praznicima.« Sukladno tojuporabi, riječ mu se činila kao sinonim za pojam sofa, a možda je to bio samootmjeniji način kojim bi se opisalo sjedanje. U svakom slučaju, pojam nije imaonikakve veze s obitelji - kao ni s idejom putovanja. Putovao je s Willyjem, no nijese mogao sjetiti je li riječ praznici ijednom prilikom prešla preko gospodarevihusta. Možda bi bilo drugačije da je Willy negdje dobro zarađivao, ali osimnekoliko povremenih poslova na koje je naletio putem (pranje podova u Chicagu,potrčko u nekom poduzeću u Philadelphiji), uvijek je bio vlastiti gospodar. Za njihje vrijeme teklo nesmetano, pa kalendar nisu morali dijeliti na razdoblje rada irazdoblje odmora; nisu imali neku potrebu slaviti državne blagdane, godišnjice ilivjerske svečanosti. Živjeli su u izdvojenom svijetu, slobodnom od gledanja na sat ibrojanja sati što je svima ostalima oduzimalo najveći dio vremena. Jediniizdvojeni dan u godini bio je Božić, ali ni on nije bio blagdan, već itekako radnidan. Kad bi stigao dvadeset peti prosinac, bez obzira koliko iscrpljen ili mamuranbio, Willy bi uskočio u svoj kostim Djeda Božićnjaka i proveo dan šećući ulicamai šireći nadu i dobru volju. Na taj način slavi svoga duhovnog oca, običavao jegovoriti, sjećajući se zavjeta čistoće i samožrtvovanja koje je položio. Mr. Bonesusu gospodareve priče o miru i bratstvu bile malo previše ljigave, ali unatoč svojboli koju bi osjetio kad bi njihov novac za večeru prešao u ruke nekoga kome jebilo bolje od njih, znao je da u Willyjevom ludilu ima nekog sistema. Dobro rađadobrim; zlo rađa zlim; pa ako ti zlom odgovore na dobro koje daješ, jedini je izbordati bolje od onog što si dobio. Inače - a to su bile točne Willyjeve riječi - čemudalje živjeti?

Alice je prva pred njim izgovorila riječi obiteljski praznici. Bila je to subotanakon Dana zahvalnosti, a ona je izašla na dvorište noseći plastičnu vrećicunapunjenu preostalom puretinom i nadjevom - još čuda iz Pollyne bijele kuhinje.Prije nego što mu je hranu prebacila u zdjelicu, spustila se do njega i rekla: »Sve jespremno, Iskrice. Idemo na praznike. Sljedeći mjesec, kad nemam škole, tata nasvodi u Disneyland.« Zvučala je toliko sretna i uzbuđena, da je Mr. Bones vjerovaoda su to povoljne novosti, a budući da mu nikad nije palo na pamet da on nijeuključen u Aliceino mi, otkrio je da ga više zanima hrana koju se spremao pojesti,nego moguće posljedice koje bi mogao donijeti taj novi pojam. Za oko pola minutepočistio je puricu i, nakon što je popio pola zdjelice vode, ispružio se na travi i

slušao sve pojedinosti koje mu je Alice prepričavala. Tigar će uživati kad vidiMikija Mausa i Paška Patka, pa iako je ona već prerasla sve to sjećala se koliko jei sama uživala kad je bila mala. Mr. Bones je znao tko je Miki Maus i, po onomešto je čuo, nije bio pretjerano zadivljen. Tko je ikad čuo za miša koji ima psa?Smiješno; zapravo, uvreda dobrom ukusu i zdravom razumu, izobličenje prirodnogreda i poretka. Svaka budala mogla bi vam reći da mora biti upravo suprotno.Velika su stvorenja vladala nad malima, pa ako je išta znao zasigurno, bilo je to dasu psi veći od miševa. Iskreno se zbunio, ležeći na travi toga subotnjeg popodnevakrajem studenog, što je čuo Alice kako govori o njihovom putovanju. Jednostavnonije shvaćao što ljude tjera da prelaze tisuće kilometara kako bi vidjeli nekakvogfalšnog miša. Život s Willyjem i nije imao neke prednosti, ali nitko mu nije mogaopredbaciti da se nije naputovao. Bio je svugdje, pa je za to vrijeme vidio otprilikesve. Nije se želio nametati, ali ako Jonesovi već traže neko zanimljivo mjesto,trebali su ga samo pitati, a on bi bio presretan da ih odvede do jednog od desetakdivnih krajeva.

O tome se tijekom vikenda više nije govorilo. U ponedjeljak ujutro pas je čuoPollyn razgovor sa sestrom i shvatio koliko se prevario u Aliceinim riječima. Nijese radilo samo o vožnji, gledanju miša i povratku, već čitava dva tjednaneugodnosti i pokreta. Zrakoplovi i hoteli, iznajmljeni automobili, i maske i peraje,rezervacije u restoranima i obiteljski popusti. Nije bila riječ samo o Floridi, već jeu priču upala i Sjeverna Karolina, a dok je Polly raspravljala s Peg o Božiću uDurhamu, naposljetku mu je svanulo da njega ne vode, kamo god se spremali poći.»Treba nam odmor,« govorila je Polly, »i možda će nam donijeti nešto dobro. Peg,tko zna, ali ja sam voljna pokušati. Menzes mi kasni deset dana, pa ako to znači onošto mislim da znači, moram prilično brzo razmišljati.« Nakon kraće šutnje: »Ne.Nisam mu rekla. No ovo je putovanje njegova zamisao, pa to pokušavam shvatitikao dobar znak.« Uslijedila je još jedna šutnja, a potom je on konačno čuo riječikoje su mu objasnile pravo značenje obiteljskih praznika: »Ostavit ćemo ga uštenari. Čula sam za jednu dobru, petnaest kilometara odavde. Hvala što si mepodsjetila. Bolje da to uredim odmah. Oko Božića tamo može biti prilična gužva.«

Stajao je i čekao da završi razgovor, promatrao ju je onim mračnim i stoičkimpogledom kakvim psi ljude promatraju već četrdeset tisuća godina. »Svijećice, nebrini se«, rekla mu je, spustivši slušalicu. »To je samo dva tjedna. Još ti nećemopočeti nedostajati, a već ćemo se vratiti.« Zatim se spustila i zagrlila ga:»Nedostajat ćeš mi daleko više nego ja tebi. Pesonjo, stvarno si mi se uvukao podkožu i ne mogu živjeti bez tebe.«

Dobro, ipak se vraćaju. Bio je prilično čvrsto uvjeren u to, no to nije značilo dane bi radije pošao s njima. Nije osobito čeznuo da ga strpaju u neku hotelsku sobuna Floridi, ni za vožnjom u prtljažniku zrakoplova, ali ga je sve to načelno smetalo.Willy ga nikad nije ostavio. Nijednom, ni pod kojim uvjetima, te nije bio naviknut

na takav odnos. Možda je bio razmažen, ali u ovoj knjizi za pseću je sreću trebaloviše nego samo osjećati da si željen. Moralo se biti potreban.

Bio je to izvjestan nazadak, ali je istovremeno znao da svijetu nije kraj. To jeshvatio, pa kad bi se sve smirilo, Mr. Bones bi se vjerojatno oporavio odrazočaranja, te dobrohotno i mudro odslužio svoju zatvorsku kaznu. Prošao je iveće nevolje, ali tri dana nakon što je primio loše vijesti, osjetio je prvi odnekoliko bolnih grčeva u abdomenu; u sljedeća su se dva tjedna bolovi proširili nastražnje noge, sve udove, pa čak i na grlo. U njemu su vrebali zlodusi, i znao je daih je Burnside tamo posijao. Nadriliječnik je bio previše zaposlen buljenjem uPollyne noge da bi ga mogao pošteno pregledati, te je nešto propustio - vjerojatnoneki test, ili mu krv nije pregledao pod dobrim mikroskopom. Simptomi su bilipreslabi da izazovu bilo kakvu vanjsku reakciju (nije povraćao, nije imao proljev,još nije imao grčeve), ali kako su dani prolazili, Mr. Bones se sve manje osjećaokao onaj stari, pa umjesto da novost o praznicima primi smireno, postao jemrzovoljan i mračan, brinuo se zbog svake sitnice, pa se isprva činilo da se nekoćmaleni kamenčić na putu pretvorio u katastrofu svjetskih razmjera.

Štenara sama po sebi nije bila nimalo loša. Čak je i on to shvatio, pa kad su gasedamnaestog prosinca, Alice i njezin otac tamo ostavili, Mr. Bones je moraopriznati da se Polly stvarno potrudila. 'Pseći raj' nije bio Sing Sing, ni Vražji Otok,kao ni prihvatni logor za zlostavljane i zanemarene životinje. Smješten na dvadesetjutara zemljišta koje je nekoć pripadalo velikoj plantaži duhana, bio je to hotel sčetiri zvjezdice, hotel za pse načinjen da udovolji željama i hirovima čak i onihnajrazmaženijih i najzahtjevnijih ljubimaca. Kavezi za spavanje stajali su pokrajistočnog i zapadnog zida velikog crvenog sjenika. Bilo ih je šezdeset, s dovoljnoprostora za svakog gosta (ustvari, kavez je bio prostraniji od Mr. Bonesovekućice). Kaveze ne samo što su svakodnevno čistili, već je u svakom stajao mek isvježe opran poplun, kao i igračka za žvakanje od sirove kože - kost, mačka, miš,ovisno o vlasnikovom ukusu. Pokraj stražnjeg ulaza u sjenik, bilo je dva jutraograđenog prostora koji je služio kao prostor za vježbanje. Hotel je nudio iposebnu hranu, a tjedne kupke nisu dodatno naplaćivali.

No ništa od toga nije bilo važno, barem ne Mr. Bonesu. Njegovo ga novookruženje nije zadivilo, nije se čak ni zainteresirao, pa i kad se upoznao svlasnikom i njegovom suprugom, te nekoliko članova osoblja (svi redomprovjereni ljubitelji pasa), nije imao nikakve želje ostati tamo. Što Dicka i Alicenije spriječilo da ga ostave, pa iako je Mr. Bones tuležom želio izrazitinegodovanje zbog takve podlosti, nije se nipošto mogao požaliti na Aliceinoproštaj prepun suza i ljubavi. Čak je i Dick, na svoj pomalo ukočen način,djelovao razočarano što se mora oprostiti. Potom su sjeli u auto i odvezli se; dok jeMr. Bones promatrao kako poskakuju po blatnoj cesti i nestaju iza glavne zgrade,

počelo mu je svitati u kakvoj se nevolji našao. To nije samo depra, shvatio je, nijeto samo zato što se boji. Nešto stvarno nije kako treba, pa koji god vrag kuhao unjemu, očito se spremao provaliti punom snagom. Boljela ga je glava, u želucu muje gorjelo, a slabost koju je osjećao u koljenima odjednom mu je otežala stajanje.Dali su mu hranu, ali mu je i sama pomisao izazvala mučninu. Ponudili su mu kost,no on je samo okrenuo glavu. Prihvaćao je samo vodu, no kad su mu dali zdjelicu,dvaput je srknuo i prestao piti.

Smjestili su ga u kavez između deset godina starog i sipljivog buldoga iprelijepog zlatnog labradora. Obično bi ga ženka takvog kalibra natjerala napotpuno raspamećeno njuškanje, ali je te noći jedva smogao snage da je primijetiprije nego se srušio na prostirku i onesvijestio. Za nekoliko je trenutaka ponovnopočeo sanjati o Willyju, ali taj san nije bio nimalo nalik svojim prethodnicima;umjesto nježnih ohrabrivanja i umirujućih mudrovanja, osjetio je punu snagugospodarevog gnjeva. Možda je to bila vrućica koja je plamtjela u njemu, ili seWillyju možda u Timbuktuu dogodilo nešto, ali osoba koja je Mr. Bonesa posjetilate noći nije bio Willy kakvog je u životu i smrti upoznao tijekom proteklih sedamgodina i devet mjeseci. Ovo je bio osvetoljubiv i sarkastičan Willy Willy-vrag,Willy bez trunke samilosti i nježnosti, a jadni se Mr. Bones toliko prestravio da jeizgubio nadzor nad mjehurom i popiškio sebe prvi put otkako je bio štene.

Još ga je više zbunilo to što je lažni Willy izgledom bio potpuno jednak pravomWillyju, pa kad mu se te noći ukazao u snu, na sebi je imao onaj isti ofucani kostimDjeda Božićnjaka u kojem ga je pas viđao proteklih sedam Božića. I još gore, sanse nije odvijao na nekom poznatom mjestu iz prošlosti - poput onog iz podzemneželjeznice, recimo - već u sadašnjosti, upravo u kavezu u kojem je Mr. Bonesprovodio noć. Sklopio je oči, i kad ih je ponovno otvorio u snu, ugledao je Willyakako sjedi u kutu, pola metra od njega, leđima se oslonivši na rešetke. »Ovo ću tireći samo jednom,« počeo je, »pa stoga slušaj dobro i zaveži gubicu. Pretvorio sise u farsu, ofucanu i bljutavu farsu, te ti zabranjujem da me ikad više dozivaš usvoje misli. Ne zaboravi. Ukleši si to na dovratak svog dvorca, i više mi nikad nespomeni ime - ni uzalud, ni u ljubavi, ni u kom slučaju. Ja sam mrtav, i želim svojmir. Sve te žalbe i blebetanja o tome što ti se dogodilo - misliš da ja to ne slušam?Pun mi te je kufer, pseto, i ovo je posljednji put da me vidiš u svojim snovima.Razumiješ? Pusti me na miru, kokošji mozgu. Daj mi malo prostora. Našao samnove prijatelje i više mi nisi potreban. Kopčaš? Šape dalje od mog posla, i drži sešto dalje od mene. Završio sam s tobom.«

Do jutra je vrućica toliko ojačala da je vidio dvostruko. Želudac mu sepretvorio u bojišnicu zaraćenih mikroba i svaki put kad bi se pomaknuo, makarsamo za dlaku, započeo bi nov napad. Osjećao se kao da mu u crijevima detonirajudubinske bombe, kao da mu otrovni plinovi izjedaju utrobu. Budio se nekoliko puta

tijekom noći i povraćao, što mu je malo umanjilo bolove, ali ti trenuci nikad nisupotrajali dovoljno dugo; kad je konačno svanulo, i kad se svjetlo probilo izmeđudasaka sjenika, primijetio je da leži između pet-šest jezeraca bljuvotine: međukomadićima osušene sluzi, napola probavljenom mesu, mrljicama zgrušane krvi ižućkastim uvarcima koji nisu imali ime.

Oko njega se dotad već podigla opća uzbuna, ali Mr. Bones bio je previšebolestan da bi je zamijetio. Drugi su se psi probudili i lajali u očekivanju novogdana, no on je mogao samo bezvoljno ležati i razmišljati o nesreći koja je zadesilanjegovo tijelo. Znao je da je bolestan, ali točno koliko, i gdje će ga to odvesti, nijeimao pojma. Znao je da pas od toga može umrijeti, ali da se jednako tako može ioporaviti te za nekoliko dana biti kao nov. Kad već može birati, bilo mu je dražeostati na životu. Usprkos sinoćnjim događanjima, želio je živjeti. Willyjevaneočekivana okrutnost ga je zaprepastila, ali to nije značilo da Mr. Bones nijespreman oprostiti gospodaru njegova nedjela. Ne okreće se leđa onome koji tesamo jednom iznevjerio - ne nakon cijelog života prijateljstva; ne, to se ne radi.Willy je mrtav, pa tko zna postaju li mrtvaci ogorčeni i zlobni nakon nekogvremena provedenog na drugome svijetu? Doduše, to možda uopće i nije bio Willy.Čovjek iz sna mogao bi biti varalica, demon koji je uzeo Willyjevo obličje i kogasu poslali iz Timbuktua da zavara Mr. Bonesa i okrene ga protiv njegovoggospodara. No čak i da je to bio Willy i unatoč tome što su mu primjedbe bileizrazito bolne i zlonamjerne, Mr. Bones je bio dovoljno pošten i priznao da u njimaleži zrnce istine. U zadnje se vrijeme malo previše sažalijevao, profućkao jepreviše dragocjenih sati na nevažne i sitne nepravde, a takvo je ponašanjeneprikladno za psa njegovog položaja. Morao je biti zahvalan zbog toliko toga,morao je još puno proživjeti. Znao je da mu je Willy zabranio da ikad više pomislina njega, ali se Mr. Bones nije mogao suspregnuti. Vrućica ga je bacila u delirij inije bio sposoban vladati mislima koje su mu prolijetale glavom, jednako kao štonije mogao ustati i otključati vrata kaveza. Ako je Willy i bio u njegovim mislima,tu nije bilo pomoći. Gospodar će morati začepiti uši i čekati da one nestanu. Ipak,Mr. Bones se nije više žalio. Barem je pokušavao biti dobar.

Manje od minute pošto je pomislio na vrata kaveza, došla je mlada žena iotvorila zasun. Zvala se Beth, i na sebi imala veliku modru jaknu. Debela bedra,neumjereno okruglog lica, dječje frizure. Mr. Bones sjećao je se od jučer. Ona gaje pokušavala hraniti i dala mu je vode; ona ga je potapšala po glavi i rekla da ćese ujutro osjećati bolje. Draga cura, ali nikakav dijagnostičar. Bljuvotine kao da suje uznemirile, te se spustila da bolje pogleda. »Što je, Iskro, gadna noć?« upitalaje. »Mislim da bismo ovo trebali pokazati tati.« Tata je bio muškarac od jučer,prisjetio se, koji ga je proveo po posjedu. Krupan tip s gustim crnim obrvama i bezkose. Zvao se Pat - Pat Spaulding ili Pat Sprowleen, nije se mogao sjetiti. U toj je

slici bila i žena koja ih je pratila na prvom dijelu šetnje. Da, sad mu se sve vraća,nešto je čudno u vezi sa ženom - i ona se zove Pat; Mr. Bones se sjetio da je toAlice smatrala zabavnim, čak se i nasmijala kad je čula oba imena, a Dick ju jepovukao na stranu i upozorio je da se pristojno ponaša. Patrick i Patricia.Skraćeno: Pat i Pat. Tako zbunjujuće, tako strašno isprazno i zbunjujuće.

Konačno ga je Beth nagovorila da ustane i s njom ode do kuće. Putem je jošjednom povratio, no hladni mu je zrak ugodno milovao vruće tijelo, pa kad je iztijela izbacio sav otpad učinilo mu se da se bol značajno smanjila. Ohrabren time,pošao je za njom u kuću i zahvalno prihvatio ponudu da se ispruži na sagu udnevnoj sobi. Beth je otišla potražiti oca, a Mr. Bones, koji se već smotao ispredkamina, svoju je pozornost usmjerio na zvukove koji su dopirali iz starog sata uhodniku. Čuo je deset, pa dvadeset otkucaja, a zatim zatvorio oči. Malo prije negošto je usnuo, uznemirili su ga koraci u približavanju i muški glas koji je rekao:»Pusti ga. Vidjet ćemo kako će biti kad se probudi.«

Prespavao je cijelo jutro i dobar dio popodneva. Kad se probudio, osjetio je daje ono najgore prošlo. Nije bio u vrhunskoj formi, ali je bio napola živ;temperatura mu je opala za nekoliko stupnjeva, pa je mogao pomicati mišiće neosjećajući se kao da mu je tijelo načinjeno od cigala. Osjećao se dovoljno dobroda popije malo vode, a kad je Beth pozvala oca da osobno procijeni stanje, žeđ jetoliko obuzela Mr. Bonesa da nije prestajao piti sve dok nije ispraznio zdjelicu. Toje bila pogreška. Nije bio u stanju zadržati u sebi toliko obilje, te je, upravo utrenutku kad je Pat broj jedan ušao u sobu, Mr. Bones ispraznio crijeva na sag udnevnoj sobi.

»U vražju mater i ljudi koji nama ostavljaju svoje bolesne pse«, rekao je.»Samo nam treba da ovaj otegne papke. Onda će uslijediti jedna krasna tužba.«

»Hoćeš da zovem doktora Burnsidea?« upitala je Beth.»Može. Reci mu da stižem.« Uputio se prema vratima, ali je na pola puta zastao

i ponovno se okrenuo prema Beth. »Kad bolje razmislim, neka to učini tvoja majka.Ovdje imamo jako puno posla.«

To je bila sreća za Mr. Bonesa. U vremenu potrebnom da pronađu Pat broj dva idogovore putovanje, dobio je priliku skovati plan. A bez njega nikad ne bi uspioizvesti ono što je izveo. Nije mario je li bolestan ili zdrav, hoće li živjeti iliumrijeti. Pružili su mu posljednju slamku spasa, dakle onom umobolnom veterinaruodvući će ga samo mrtvog. Stoga mu je trebao plan. Za provedbu će imati samonekoliko sekundi, što je značilo da cijeli film mora savršeno točno odvrtjeti u glavi- i tako točno znati što učiniti i kada.

Pat broj dva izgledala je kao starija Bethina inačica. Iako malo šira, u crvenoj ane modroj jakni, zračila je onim istim pouzdanjem i dobrim raspoloženjem. Mr.Bonesu su one bile draže od Pata broj jedan, pa mu je bilo pomalo žao što će

zlorabiti njihovo povjerenje, osobito nakon svih njihovih nježnosti; no ovo je bilosve ili ništa, te nije imao vremena raspekmeziti se. Žena ga je na povocu odvela doauta, otvorila je suvozačeva vrata i uvela ga unutra, puštajući povodac tek uposljednjem trenutku. Čim su se vrata zatvorila, Mr. Bones se provukao na drugustranu i smjestio na vozačevo sjedište. To je bila srž strategije, a vic je bio u tomeda nije smio dopustiti da mu se povodac zaplete za mjenjač, upravljač ili bilo kojidrugi predmet (što se nije dogodilo), te je morao stići na početni položaj dok onazaobilazi auto i otvara vrata s druge strane (u čemu je uspio). Sve je to odvrtio umislima, pa se upravo tako dogodilo i u stvarnosti. Pat broj dva otvorila jevozačeva vrata, a Mr. Bones je iskočio. U trku je dotaknuo zemlju i nestao prijenego što ga je stigla zgrabiti za rep ili stati na povodac.

Pojurio je prema šumama sjeverno od glavne zgrade, pokušavajući ostati štodalje od ceste. Čuo je Pat broj dva kako ga doziva, trenutak kasnije pridružili su jojse Beth i Pat broj jedan. Malo poslije, začuo je automobilski motor i zvuk kotačakoji su proklizavali po zemlji, no tada je već bio zašao duboko u šumu, i znao je daga nikad neće pronaći. U to se doba godine tama spuštala rano, pa u sljedećih satvremena neće više vidjeti ništa.

Nastavio je prema sjeveru, provlačeći se kroz smrznuti guštik dok je blijedozimsko svjetlo sve više slabilo. Dok je prolazio pokraj ptica, one bi prhnule u zrak,skrivajući se u visokim granama borova; kad bi ga začule, vjeverice bi bježale usvim pravcima. Mr. Bones je znao kamo ide, pa iako nije znao kako će do tamostići, vjerovao je da ga nos vodi pravim putem. Dvorište Jonesovih bilo je samopetnaest kilometara dalje, pa je računao da će tamo stići sutra, najdalje preksutra.Nije mario što Jonesovi nisu tamo, i što ih neće biti još dva tjedna. Nije mario štomu je hrana bila zaključana u garaži i što nikako neće moći doprijeti do nje. Bio jesamo pas, i nije bio sposoban razmišljati toliko unaprijed. Zasad je jedino bilovažno stići tamo gdje se uputio. Kad tamo stigne, sve će se srediti samo od sebe.

Vjerovao je da će biti tako. No žalosna je istina bila da se varao. Da je bio upunoj snazi, nesumnjivo bi stigao do cilja, ali tijelo mu nije bilo doraslozahtjevima koje mu je postavio, te su skokovi i trk uzimali svoj danak. Petnaestkilometara nije dug put, naročito ne ako ga se usporedi s maratonskim dionicamakoje je prešao prije samo tri i pol mjeseca, ali mu je sad rezervoar bio prazan, apukom snagom volje pas može prevaliti samo ograničenu udaljenost. Zapravo, biloje čudno što je u tom stanju uspio prevaliti gotovo četiri kilometra. Išao je sve doksu ga noge nosile, vukao se korak po korak; ni najmanje ne predviđajući što slijedi,spustio se na tlo i zaspao.

Drugi je put, u dvije noći, sanjao Willyja, a sanje ponovno bio poput onih uprošlosti. Ovom su prilikom sjedili na plaži u La Jolli, na mjestu koje su posjetilina svom prvom putovanju, dok još nije bio potpuno odrastao. To je značilo prijemnogo, mnogo godina, u vrijeme kad mu je sve bilo novo i nepoznato, kad mu se

sve događalo prvi put. San je započeo negdje sredinom popodneva. Sunce je sjalo,puhao je povjetarac, a Mr. Bones je ležao s glavom u Willyjevom krilu, uživajući udodiru gospodarevih prstiju koji su mu češkali glavu. Je li se to uistinu dogodilo?Nije se mogao sjetiti, ali je bilo dovoljno živo da bude stvarno, i to mu je u tomtrenutku bilo jedino važno. Zgodne djevojke u kupaćim kostimima, omoti odsladoleda i tube s kremom za sunčanje; crveni frizbiji letjeli su zrakom. To jeugledao kad je u snu otvorio oči, mogao je namirisati neobičnost i ljepotu prizora,kao da je jednim svojim dijelom već znao da je prešao granicu činjenica istvarnosti. Činilo mu se da sve počinje u tišini, tišini koja je značila odsustvoriječi; samo su se čuli valovi koji su plavili obalu, i vjetar koji je pomicao zastavei suncobrane. Tada je s nekog radija zasvirala glazba koju je pratio ženski glas: Bemy baby, be my baby, be my baby now. Lijepa pjesma, lijepa i glupa pjesma, a Mr.Bones se toliko zadubio u slušanje da nije primijetio da mu Willy nešto govori. Dotrenutka kad je pozornost upravio na gospodara, već je propustio nekolikorečenica, vjerojatno cijele komade životno važnih podataka, pa mu je trebalonekoliko trenutaka da pospaja ono što je Willy govorio.

»Pomiri se«, čuo je prvo, a potom je uslijedilo »žao mi je, stari«, i »kušnja«.Kad su za tim riječima uslijedile »gadna stvar« i »prijevara«, Mr. Bones je većgotovo polovio sve konce. Willy-vrag bio je samo varka, trik kojim ga se željelonavući da odbaci sjećanja na starog gospodara. Silovita nevolja bila je samo ispitpostojanosti pseće privrženosti. Prevarant mu je želio slomiti duh, pa iako je Mr.Bones bio smrtno prestravljen, nije oklijevao oprostiti Willyju čim se probudio,odbaciti sva predbacivanja i lažne optužbe i ne razmišljati više o tome. Na svojnačin, ne znajući da mu se sudi, položio je ispit. Nagrada je bila ovaj san, posjetasvijetu lijenog i beskrajnog ljeta, prilika da se u hladnoj zimskoj noći prži podsuncem, pa iako je sam san bio ugodan i umješno načinjen, bio je tek preludijnečemu neizmjerno važnijem.

»Što je ovo?« začuo je Mr. Bones samoga sebe kako govori, i odjednomponovno postao svjestan svoje sposobnosti govora, tvorenja riječi jednakomjasnoćom i lakoćom poput svakog dvonošca koji je lajao svojim materinjimjezikom.

»To, u jednu ruku«, rekao je Willy.»Što, to?« javio se Mr. Bones, ne shvaćajući. »Kakvo, to?«»To što sad radiš.«»Ne radim ništa. Ležim ovdje s tobom, na pijesku.«»I razgovaraš sa mnom, zar ne?«»Mislim da razgovaram. Zvuči mi tako. No, to ne znači da ja to stvarno i

radim.«»A što ako ti kažem da radiš?«

»Ne znam. Mislim da ću ustati i zaplesati.«»Pa, Mr. Bones, pleši. Kad dođe vrijeme, nećeš morati brinuti.«»Kakvo vrijeme, Willy? O čemu to govoriš?«»Kad ti dođe vrijeme za odlazak u Timbuktu.«»Psi smiju tamo?«»Ne svi. Samo neki. Svaki se slučaj pojedinačno razmatra.«»A ja mogu?«»Ti možeš.«»Gazda, ne zavitlavaj se. Ako se zafrkavaš, mislim da to neću podnijeti.«»Vjeruj mi, cuko, upao si. Odlučili su.«»Pa kad krećem?«»Kad dođe vrijeme. Moraš biti strpljiv.«»Naravno, prvo moram otegnuti papke.«»Takva je procedura. U međuvremenu, želim da se pristojno ponašaš. Vrati se u

'Pseći raj' i pusti da se pobrinu za tebe. Kad se Jonesovi vrate, sjeti se koliko siimao sreće. Više od Polly i Alice ne možeš tražiti. One su stvarno najbolje, vjerujmi. I još nešto: ne buni se zbog imena koje su ti nadjenuli. Za mene ćeš uvijek bitiMr. Bones. No ako te uistinu krene živcirati, prevedi ga na latinski i osjećat ćeš sebolje. Iskrius. Lijepo zvuči, zar ne? Iskrius Pasus. Gledajte, stiže Iskrius,najuzvišeniji među svim repatima Rima.«

Uistinu, lijepo je zvučalo, jako lijepo, pa kad se Mr. Bones probudio netomnakon svitanja, još uvijek mu je zvonilo u ušima. Toliko se toga promijenilo dok jespavao, toliko se toga dogodilo između zatvaranja i otvaranja očiju, da isprva nijeni primijetio da je sniježilo tijekom noći, niti je shvatio da onaj zvon koji jesmatrao jekom riječi Iskrius zapravo proizvode ledom okovane grane polako senjišući na vjetru. Nevoljko napuštajući svijet iz snova, Mr. Bones je tek djelomičnopostao svjestan hladnoće oko sebe, ali kad je počeo osjećati hladnoću, osjetio jejednako snažnu vrelinu. Nešto je gorjelo u njemu. Hladnoća je bila vani, vrelinaunutra; tijelo mu je prekrio snijeg, a u nutrini se vratila vrućica, jednako snažna iparalizirajuća kao i dan prije. Pokušao se pridići i otresti snijeg s krzna, ali su munoge bile kao od spužve te je morao odustati od tog pothvata. Možda kasnije,pomislio je, možda kad izađe sunce i zrak se malo ugrije. U međuvremenu je ležaona zemlji i proučavao snijeg. Napadalo je par centimetara, ali i to je bilo dovoljnoda potpuno izmijeni lice svijeta. U bjelini snijega bilo je nešto zastrašujuće,pomislio je, promatrajući par vrabaca i crvenperki koje su kljucale po tlu u potraziza hranom; osjetio je kako je u njemu zatreperila samilost. Da, čak i za te nikompotrebne budale. Nije si mogao pomoći. Snijeg kao da ih je sve spojio, pa ih jebarem jednom mogao promatrati ne kao napasti već kao njemu bliska stvorenja,članove neke tajne bratovštine. Promatrajući ptice, prisjetio se Willyjevih riječi opovratku u 'Pseći raj'. Dobar savjet, samo da mu je tijelo bilo doraslo toj zadaći,

poslušao bi ga. No nije bilo tako. Bio je previše slab za tako dalek put, pa ako nemože računati na to da će ga noge odnijeti sve do tamo, morao je ostati gdje je bio.Nemajući ništa pametnije, pojeo je malo snijega i pokušao se prisjetiti sna.

Malo po malo do njega su počeli dopirati zvukovi automobila i kamiona;grmljavina jutarnjeg prometa. Sunce je upravo izlazilo, pa dok se snijeg otapao sdrveća i padao oko njega, Mr. Bones se upitao je li autocesta uistinu tako blizu kaošto mu se čini. Zvukovi su znali prevariti, pa se ne jednom prevario misleći da jenešto bliže nego što je bilo. Nije želio tratiti snagu na isprazne napore, ali ako jecesta tamo gdje misli da je, možda mu se pruža prilika. Promet je postajao gušći,pa je čuo sva moguća vozila kako jure mokrom cestom - neprekinut niz velikih imalih automobila, kamiona i kamioneta, međugradskih autobusa. Za upravljačemsvakog vozila sjedio je čovjek, pa ako samo jedan od njih bude voljan stati ipomoći mu, onda je možda spašen. To je značilo popeti se preko brežuljka, i zatimse spustiti na drugu stranu, pa iako je sve to bilo jako teško, morao je ustrajati.Cesta leži negdje, a on je mora pronaći. Jedino ju je morao pronaći iz prve. Akokrene pogrešnim pravcem, neće imati snage da se popne na brdo i počne iznova.

No, cesta je bila tamo pa kad ju je Mr. Bones, nakon četrdeset minutaprovlačenja kroz trnje, granje i korijenje koje mu je priječilo put, nakon klizanja ipadanja po blatnim padinama, konačno ugledao, i nakon što je malo oprao krzno ublatnim ostacima snijega, bolestan i grozničav pas shvatio je da mu je spasnadohvat ruke. Cesta je bila golema, blještava; šesterotračna super-autocesta pokojoj su automobili i kamioni jurili u oba pravca. Njezina crna površina, još mokraod otopljenog snijega, metalne zaštitne ograde i granje stabala koje je raslo uznjezin istočni i zapadni rub, uz zimsko sunce koje je plamtjelo na nebu i udaralo pomilijunima vodenih kapljica, autocesta se Mr. Bonesu učinila poput kristalnogsjaja, poput polja svemoćnog svjetla. Upravo se tome i nadao, i tada je znao da jeideja koja mu je pala na pamet tijekom onih četrdeset minuta uspona i silaska bilajedino pravo rješenje njegovog problema. Kamioni i automobili mogu ga povesti stog mjesta, ali mu jednako tako mogu smrviti kosti i zauvijek zaustaviti dah. Širegledano, sve mu je odjednom postalo jasno. Nije morao čekati svoj čas; on mu jedolazio u susret. Samo treba zakoračiti na cestu i naći će se u Timbuktuu. Stići će uzemlju riječi i prozirnih tostera, u zemlju kotača od bicikla i plamenih pustinja ukojoj psi s ljudima razgovaraju kao sa sebi ravnima. Willy će isprva gunđati, alisamo zato što je Mr. Bones tamo stigao oduzevši si život. No, Mr. Bones nije nipomislio na nešto tako prizemno kao samoubojstvo. Odigrat će igru, onakvu kakvubi zaigrao samo bolestan i poludjeli stari pas. A on je upravo takav. Bolestan ipoludjeli stari pas.

Igra se zvala 'izbjegni auto', i to je bio častan i poštovan sport kojim je svakistarac mogao vratiti trenutke mladenačke slave. Bila je zabavna, osvježavajuća,bila je izazov atletskim sposobnostima svih pasa. Treba pretrčati cestu i po

mogućnosti ne biti udaren. Što više puta to izvedeš, to si veći šampion. Prije ilikasnije, naravno, odnos u korist psa sve se više smanjivao, te je bilo jako malopasa koji su igrali 'izbjegni auto' izlazeći kao pobjednici. No upravo je to bilaosobita ljepota te igre. U trenutku kad si izgubio, pobijedio si.

Upravo se to i dogodilo toga blistavog i vedrog jutra u Virginiji, kad je Mr.Bones, alias Iskrius, vjerni pratilac pokojnog pjesnika Willyja G. Christmasa,odlučio dokazati da je prvak među prvacima. Sišavši s travnjaka na istočnoj straniautoceste, pričekao je rupu u koloni i tada potrčao. Iako je bio slab, u nogama mu jeostalo još malo vjetra, pa kad je uhvatio korak osjetio se snažnijim i sretnijim negošto se ikad osjetio posljednjih mjeseci. Trčao je prema buci, trčao je prema svjetlu,prema bljesku i grmljavini što su se slijevali na njega iz svih smjerova.

Uz malo sreće, bit će uz Willya još prije večeri.