U tigrovim čeljustima(The Teeth of the Tiger)

"Ljudi noću mirno spavaju u svojim posteljama samo zato što postoje ljudi spremni pribjeći nasilju u njihovo ime."

George Orvell

"Ovo je rat neznanih ratnika; ali neka nitko ne posustane u svojoj vjeri ili u svojoj dužnosti..."

Winston Churchill

UVOD

DRUGA STRANA RIJEKE

David Greengold rođen je u najameričkijoj od svih američkih zajednica- u Brooklvnu. Na dan njegove bar micve (svečani obred kojim u židovstvu dječak na 13. rođendan postaje punopravni član židovske vjerske zajednice), život mu se naglo promijenio. Nakon njegove izjave 'Danas sam muškarac' uslijedila je prigodna zabava na kojoj je upoznao rođake koji su doletjeli iz Izraela. Njegov ujak Moses bio je vrlo uspješan trgovac dijamantima. Davidov otac bavio se istim poslom; posjedovao je lanac draguljarnica, od kojih je najvažnija bila ona u Četrdesetoj ulici na Manhattanu.Kako su otac i ujak, pijuckajući kalifornijsko vino, počeli raspravljati o poslu, David je završio u društvu bratića Daniela. Deset godina stariji Daniel upravo je počeo raditi za najvažniju izraelsku obavještajnu službu – Mossad , kao pravi novajlija, svoga je rođaka htio impresionirati kojekakvim pričama. Obvezni vojni rok Daniel je odslužio u izraelskom padobranstvu. U Šestodnevnom ratu, 1967. godine, vidio je nešto od akcije, no to je za njega bio sretan rat pošto njegova satnija nije doživjela nikakve gubitke, a i ubijanja je bilo taman toliko da im se učini da sudjeluju na nekakvom sportskom natjecanju ili u lovu na divljač... opasnu, ali ne i pretjerano opasnu divljač. Cijela je stvar završila u skladu s njegovim predratnim predviđanjima i očekivanjima.Danielove priče bile su u živom kontrastu s tmurnim televizijskim izvješćima iz Vijetnama, kojima su u to doba počinjale sve večernje vijesti. U navali oduševljenja potaknutog svježom reafirmacijom vjerskog identiteta, David je, tamo i tada, odlučio da odmah nakon mature emigrira u židovsku domovinu. Njegovu se ocu - koji je tijekom Drugoga svjetskog rata služio u američkoj Drugoj oklopnoj diviziji, i kojemu se njegova ratna avantura činila sve samo ne zabavnom - ideja da njegov sin završi u nekakvoj azijskoj džungli, u ratu za koji ni on ni njegovi poznanici nisu pokazivali previše oduševljenja, nije

nimalo sviđala. Tako je David nakon mature El Alovim zrakoplovom odletio u Izrael i više se nije osvrtao zaIzbrusio je hebrejski i odslužio svoje vrijeme u odori, a onda ga je, baš kao I njegova rođaka Daniela, unovačio Mossad.U tom se poslu pokazao dobrim - toliko dobrim da je dogurao do iznimno važnog položaja: šefa Mossadove filijale u Rimu. Njegov rođak Daniel u međuvremenu je napustio službu i vratio se obiteljskom poslu gdje je zarađivao daleko više nego u državnoj službi.Upravljanje rimskom filijalom Mossada bio je naporan posao. Pod Davidovim zapovjedništvom, tri stalno uposlena obavještajna časnika prikupila su vrlo pristojnu količinu podataka. Dio tih podataka stizao je od agenta kojega su zvali Hassan. Podrijetlom Palestinac, Hassan je bio u dobrim odnosima s PFLP-om, Narodnom frontom za oslobođenje Palestine, a stvari koje bi tamo doznao bio je spreman podijeliti s neprijateljem .- za nešto novca, dakako. Toliko novca, zapravo, da si je mogao priuštiti udoban stan na kilometar od talijanskog parlamenta. Toga je dana David od njega trebao preuzeti pošiljku.Lokaciju - muški zahod restorana Giovanni, nedaleko od Španjolskih stuba - koristili su i prije. David je najprije u miru i s užitkom ručao (Giovannijeva teletina Francese bila je vrhunska) i popio svoje bijelo vino, a onda ustao i krenuo po paket. Skrovište se nalazilo ispod zadnjeg pisoara na lijevoj strani zahoda, što je bio ponešto teatralan izbor, no imao je i svoje prednosti: taj pisoar nikada nisu ni provjeravali, ni čistili. Na zid ispod pisoara bila je nalijepljena čelična ploča, koja, da ju je netko i zamijetio, ne bi izazvala posebnu pozornost. Na njoj je bio otisnut naziv proizvođača i serijski broj koji nije značio ništa. Dok joj se približavao, odlučio je iskoristiti prigodu i učiniti ono što muškarci i inače čine kada naiđu na pisoar. Dok je mokrio, začuo je kako se negdje otvaraju vrata. Tko god bio, čovjek nije pokazivao nikakav interes za njega. Daniel je, ipak, za svaki slučaj, na pod ispustio kutiju s cigaretama. Sagnuo se, desnom rukom, posegnuo za cigaretama, a onda, lijevom rukom, iz ležišta istrgnuo magnetom učvršćeni paket. Bio je to profesionalni trik: poput mađioničara, jednom je rukom privlačio pozornost, a drugom obavljao posao.Samo, ovaj put trik nije upalio. Samo što se dokopao paketa, netko je otraga bubnuo u njega i on je začuo muški glas:

"Oprosti, stari - hoću reći, signore", ispravio se muškarac. Govorio je s oxfordskim akcentom što je automatski umirivalo svakoga civiliziranog čovjeka.Greengold uopće nije reagirao. Skrenuo je udesno, namjeravajući oprati ruke i izaći. U zrcalo je pogledao tek kada je stigao do umivaonika i pustio vodu.Mozak mu je obično bio brži od ruku. U zrcalu je ugledao plave oči čovjeka koji je naletio na njega. Bile su to sasvim obične oči, no izraz u njima to definitivno nije bio. I dok je njegov mozak signalizirao tijelu da reagira, muškarac ga je lijevom rukom uhvatio za čelo, a nešto oštro i hladno zabilo mu se u potiljak, točno ispod lubanje. Glava mu je naglo poletjela unatrag; nož mu je proletio kroz leđnu moždinu.Smrt nije nastupila trenutačno. Sve elektrokemijske veze s njegovim mišićima bile su prekinute i tijelo mu se sručilo na pod. Kako je trenutačno zapao u stanje šoka, nije osjećao nikakvu bol... tek nekakvo nejasno žarenje u području vrata. Pokušavao je disati, ne shvaćajući da to više ne može. Muškarac ga je okrenuo i uprtivši ga poput lutke iz izloga robne kuće, odnio u jednu od WC-kabina. Mogao je samo promatrati i razmišljati što mu se događa. Proučavao je čovjekovo lice, no ono mu nije govorilo ništa. Čovjek ga je pogledao kao da je nekakav predmet, stvar. Nije ga udostojio čak ni mržnje. Dok ga je muškarac posjedao na školjku, David ga je bespomoćno proučavao. Čovjek je zavukao ruku u džep njegova sakoa, očito tražeći novčanik. Zar se radi o tome, o najobičnijoj pljački? Pljački visokog dužnosnika Mossada? Nemoguće. Čovjek ga je zgrabio za kosu i podignuo mu napola klonulu glavu."Salaam aleikum", rekao je njegov ubojica: mir s tobom. Ovo je, dakle, Arapin? Nije izgledao nimalo arapski. Izraz Davidova lica jasno je pokazivao koliko je zbunjen."Zar si doista vjerovao Hassanu, Zidove?" upitao je muškarac. U njegovu glasu nije bilo likovanja, nije bilo nikakvih drugih emocija - osim prezira. U posljednjim trenucima života, prije no što mu je mozak odumro uslijed nedostatka kisika, David Greengold shvatio je daje upao u najstariju špijunsku klopku - nasjeo je na lažni signal. Hassan mu je dostavljao informacije samo kako bi ga identificirao, izvukao iz ilegale. Glup način da čovjek umre... Preostalo mu je vremena tek za jednu, posljednju misao: Adonai Echad (hebrejski Jedan je Gospodin).

Ubojica je pažljivo provjerio jesu li mu ruke čiste i je li uprljao odijelo, no pri ovakvom ubodu nije bilo puno krvi. Pokupio je Davidov novčanik, izvadio paket iz njegova skrovišta, popravio odjeću i izišao iz zahoda. Zastao je pokraj stola za kojim je sjedio i, s dvadeset eura, platio jelo kojee pojeo. To je značilo samo nekoliko centa napojnice, no ovamo se nije namjeravao tako skoro vraćati. Završivši poslove u Giovanniju, krenuo je preko trga. Na putu do restorana ugledao je Brionijevu trgovinu i pomislio kako bi mu dobro došlo novo odijelo.Zapovjedništvo Marinskog korpusa Sjedinjenih Država ne nalazi se u Pentagonu. U najvećoj uredskoj zgradi na svijetu bilo je mjesta i za kopnenu vojsku i za mornaricu i za zrakoplovstvo, no marince su - spletom kojekakvih okolnosti - previdjeli, pa su se morali zadovoljiti vlastitim kompleksom uredskih zgrada nazvanim Mornaričkim aneksom, smještenim četiristotinjak metara dalje, na Leejevoj autocesti, u Arlingtonu, u Virginiji. Marincima to i nije bogzna kako teško palo. Američka vojska oduvijek ih je tretirala poput posvojena djeteta. Marinci su, tehnički, potpadali pod mornaricu kojoj su, izvorno, služili kao privatno pješaštvo. Kako odnosi između kopnene vojske i mornarice nikada nisu bili previše srdačni, stvaranjem vlastitog pješaštva mornarica je izbjegla ukrcavanje kopnene vojske na svoje brodove.Marinski korpus s vremenom je postao zakon za sebe. Više od stoljeća, bili su jedine američke borbene postrojbe koje su stranci uopće vidjeli. Kada su se riješili gnjavaže s opsežnom logistikom, pa čak i medicinskog osoblja (to su za njih mogle obavljati i lignje (pogrdni izraz za pripadnike mornarice, posebice u žargonu marinaca)), marinci su se pretvorili u vrhunski izučene strijelce čija bi zastrašujuća pojava otrežnjavala sve one čijem srcu Sjedinjene Američke Države i nisu bile posebno drage. To im je donijelo poštovanje, ali ne i veliku popularnost među kolegama u drugim vojnim granama. Pripadnici etabliranih grana smatrali su ih previše napadnima i razmetljivima, a njihov smisao za odnose s javnošću držali su pretjeranim.Marinski korpus, dakako, djeluje kao zasebna vojska. Uz vlastito zrakoplovstvo - malo, ali oštrih očnjaka - dobio je i zapovjednika za obavještajne poslove, što je dio uniformiranog osoblja primio s određenom dozom podsmijeha. Zapovjedništvo za obavještajne poslove bilo je potpuno nova institucija u sklopu Marinskog korpusa. 'Zeleni stroj (Lean Green Killing

Machine - Vitki zeleni stroj za ubijanje, popularni naziv za američku vojsku.) ju je ustanovio kako bi marinci održali korak s ostalim vojnim granama. Dobilo je oznaku M-2, (broj 2 je oznaka za sve koji se bave obavještajnim poslovima), a za direktora je imenovan generalbojnik Terry Broughton, niski, nabijeni, profesionalni pješadinac kojemu su ovaj posao uvalili ne bi li u špijunažu unijeli kolikotoliko osjećaja za stvarnost. Korpus je odlučio uzeti u obzir činjenicu da se iza cijele te papirologije nalazi čovjek s puškom kojemu su, da bi preživio, potrebne kvalitetne informacije. Kvaliteta domaćeg obavještajnog osoblja bila je još jedna od tajni Marinskog korpusa. S tim se osobljem nije mogao mjeriti nitko, čak ni kompjuterski čarobnjaci iz zrakoplovstva koji su smatrali da je svatko tko zna letjeti automatski pametniji od ostalih. Broughton je za jedanaest mjeseci trebao preuzeti Drugu diviziju pomorskog pješaštva, smještenu u bazi Lejeune u Sjevernoj Karolini. Tu je radosnu vijest doznao prije nekoliko dana i još je bio u dobrom raspoloženju.To je bila dobra vijest i za satnika Briana Carusa kojemu je prijavak jednom generalu bio ako ne baš zastrašujući, a ono barem događaj koji potiče na oprez. Na sebi je nosio maslinastozelenu odoru Klase-A, sa Sam Browne remenom i svim odlikovanjima koje je smio nositi (kojih nije bilo mnogo, premda su neka bila prilično lijepa), uključujući padobranska zlatna krila i kolekciju nagrada za streljaštvo, dovoljno veliku da impresionira i iskusnog strijelca poput generala Broughtona.U uredu M-2, jedan je pukovnik radio kao uredski administrator, dok je generalova osobna tajnica bila crna desetnica10. Mladom satniku to se učinilo pomalo čudnim, no podsjetio se da Korpus nikada i nije krasila pretjerana logičnost, nego, kako su to oni sami voljeli reći, dvjesta trideset godina tradicije nesputane napretkom."General će vas sada primiti, satnice", rekla je desetnica, podignuvši pogled s telefona na svom stolu."Hvala vam, desetnice", rekao je Caruso, skočio na noge i krenuo prema vratima koja mu je desetnica otvorila.Broughton je bio točno onakav kakvim ga je i zamišljao. Brkat, visok metar osamdeset, s prsnim košem koji je mogao poslužiti i kao pancirka. Bio je ošišan skoro do glave. Kao i svi marinci, čim bi mu kosa prerasla centimetar dužine imao je 'problema s frizurom' i morao odlaziti brijaču. General je

podigao pogled s papira koje je proučavao i hladnim ga kestenjastim očima odmjerio od glave do pete.Caruso mu nije salutirao. Kao svi mornarički časnici i marinci salutiraju samo kada su naoružani ili na glavi nose propisanu kapu. Vizualna inspekcija potrajala je tri sekunde, iako se Carusu činilo da traje danima."Dobro jutro, gospodine.""Sjedite, satnice", rekao je general pokazujući kožnu fotelju.Caruso je savio noge i sjeo, i dalje u položaju pozor."Znate li zašto ste tu?" upitao je Broughton."Ne, gospodine, to mi nije rečeno.""Kako vam se sviđa u Izvidništvu?""Sviđa mi se, gospodine", odgovorio je Caruso. "Mislim da imam najbolje dočasnike u cijelom Korpusu, a i posao je zanimljiv.""Ovdje piše da ste u Afganistanu obavili dobar posao", rekao je Broughton i podigao fascikl, po rubovima oblijepljen crvenobijelom trakom, što je bila oznaka za materijal najvišeg stupnja tajnosti. Specijalne operacije često su potpadale pod tu kategoriju, a Carusov posao u Afganistanu definitivno nije bio materijal za Večernje vijesti NBC-a."Bilo je prilično uzbudljivo, gospodine.""Kažu da ste obavili odličan posao, da ste izvukli sve svoje ljude.""Generale, to ponajprije treba zahvaliti čovjeku iz SEAL-a koji je bio s nama. Razvodnik Ward bio je gadno ranjen. Razvodnik Randall mu je spasio život, to je sigurno. Predložio sam ga za odlikovanje. Nadam se da će ga i dobiti.""Dobit će ga", uvjeravao ga je Brighton. "A i vi ćete.""Gospodine, ja sam samo radio svoj posao", protestirao je Caruso. "Moji ljudi učinili su sve...""To znači da ste sposoban mladi časnik", presjekao gaje M-2. "Pročitao sam vaš opis akcije, a pročitao sam i onaj desetnika Sullivana. On kaže da ste se, za mladog časnika u prvoj borbenoj zadaći, pokazali odličnim." A desetnik Joe Sullivan omirisao je barut - u Bejrutu, u Kuvajtu i na još nekoliko mjesta koja nisu dospjela u dnevnik. "Sullivan je svojedobno radio za mene", obavijestio je Broughton svoga gosta. "I vrijeme je da ga promaknu." Caruso je kimnuo. "Da, gospodine. Za to je definitivno spreman." "Vidio sam njegove ocjene", rekao je

M-2 lupkajući dlanom po drugom fasciklu, bez crvenobijele oznake. "Niste škrtarili s pohvalama na račun svojih ljudi, satnice. Zašto?"Caruso je zbunjeno trepnuo. "Gospodine, bili su doista dobri. Bili su sve što čovjek u takvim okolnostima može poželjeti. S tom bih ekipom navalio na bilo koga na svijetu. Čak bi i novi klinci jednoga dana mogli dogurati do čina skupnika. Dvojici na čelu već piše 'desetnik', a barem jedan od njih je materijal i za časnika. Naporno su radili i toliko su pametni da znaju što im je raditi prije nego što im bilo što kažem. Gospodine, to su moji ljudi i ja sam prokleto sretan što ih imam.""A dobro ste ih i obučili", dodao je Broughton. "To mi je posao, gospodine." "Više nije, satnice.""Kako to mislite, gospodine? Preostalo mi je još četrnaest mjeseci službe u bojni, a novo postavljenje još nisam dobio." Premda bi on u Drugom izvidničkom rado ostao zauvijek. Caruso je računao da će ga uskoro promaknuti u čin bojnika i, moguće, postaviti na poziciju S-3, operativnog časnika Izvidničke bojne njegove divizije."Taj tip iz Agencije, koji je s vama išao u brda... kako ste surađivali?" "James Hardestv... kaže da je svojedobno služio u Specijalnim snagama kopnene vojske. Ima oko 40 godina i u prilično je dobroj formi. Govori dva lokalna jezika. I ne upisa se u hlače kada stvari postanu gadne. On je... pa, bio mije izvrsna potpora."M-2 je ponovno uzeo u ruke onaj supertajni fascikl. "Kaže da ste mu u toj zasjedi spasili kožu.""Gospodine, svatko se osjeća glupavo kad upadne u zasjedu. Gospodin Hardestv i razvodnik Ward krenuli su u izviđanje, dok sam ja postavljao satelitsku radiostanicu. Loši momci pronašli su prilično zgodno mjestašce za zasjedu, ali su prerano otkrili karte. Prerano su zapucali na gospodina Hardestvja i u prvoj su ga rundi promašili. Uz to, ni položaj nisu dobro osigurali pa smo im u međuvremenu mi prišli s leđa. Desetnik Sullivan svoju je desetinu poveo udesno. Čim je zauzeo poziciju, ja sam svoju ekipu poveo prema sredini. Cijela je stvar potrajala desetpetnaest minuta, a onda je desetnik Sullivan otkrio našu metu i s deset ga metara stresao ravno u glavu. Željeli smo ga uhvatiti živoga, ali s obzirom na razvoj situacije, to je bilo nemoguće." Caruso je slegnuo ramenima. Nadređeni su odgajali časnike, ali ne

u kriznim situacijama. Taj tip nije pokazivao nikakvu namjeru pasti u američko zarobljeništvo, a takve je ljude teško uhvatiti. Konačni rezultat: jedan teško ranjeni marinac, šesnaest mrtvih Arapa, plus dva živa zarobljenika koji su mogli porazgovarati s bolesnicima iz obavještajne. Što se, na kraju, pokazalo produktivnijim nego stoje itko očekivao. Afganistanci su bili hrabri, ali nisu bili luđaci... Bolje rečeno, pristajali su na mučeništvo, ali isključivo pod vlastitim uvjetima."Naučene lekcije?" upitao je Broughton."Nikada previše obuke, gospodine, i nikada previše kondicije. Stvarna situacija daleko je prljavija od bilo koje vježbe. Kao što rekoh, Afganistanci su doista hrabri, ali su i neobučeni. Nikada ne znate koji će od njih udariti na vas, a koji će se povući. U Quanticu su nas učili da vjerujemo svojim instinktima, ali kako instinkti nisu dio standardne opreme, niste baš uvijek sigurni slušate li pravi glas." Caruso je slegnuo ramenima i nastavio iznositi svoje mišljenje. "Mene i moje marince instinkti čini se, služe, premda ne mogu točno reći zašto.""Ne razmišljajte previše, satnice. Kada drek padne na ventilator, nemate vremena razrađivati detalje. Razmišljajte unaprijed. Sve ovisi o tome kako ste obučili svoje ljude i kako ste raspodijelili odgovornost. Za akciju se možete mentalno pripremiti, ali ne možete predvidjeti u što će se ona pretvoriti. U svakom slučaju, ovu ste stvar vrlo dobro izveli. Impresionirali ste Hardestvja, a on je prilično ozbiljna mušterija. Tako je i došlo do ovoga", zaključio je Broughton."Oprostite, gospodine?""Agencija želi razgovarati s vama", priopćio mu je M-2. "Krenuli su u lov na talente i vaše se ime pojavilo na popisu.""O kakvom je poslu riječ, gospodine?""To mi nisu rekli. Traže ljude za rad na terenu, ali mislim da se ne radi o špijunaži. Vjerojatno je u pitanju nešto paravojno, nekakav novi protuteroristički pogon. Nije mi drago izgubiti perspektivnog, mladog marinca, ali mene nitko ništa ne pita. Slobodni ste odbiti ponudu, ali prije toga ipak morate otići k njima na razgovor.""Shvaćam", rekao je Caruso. Nije shvaćao ama baš ništa."Možda ih je netko podsjetio na jednog bivšeg marinca koji se pokazao prilično dobrim u njihovim poslovima..." nabacio je Broughton.

"Mislite na ujaka Jacka? Isuse... oprostite, gospodine, ali od toga pokušavam pobjeći još od temeljne obuke. Ja sam obični marinac, O-3, gospodine. I ne tražim ništa drugo.""Odlično", bilo je sve što je Broughton bio voljan reći. Pred sobom je vidio mladoga časnika koji je puno obećavao, koji je 'Vodič za časnike Marinskog korpusa' pročitao od korica do korica i upamtio sve što je važno. Možda je bio malko žestok, no jedanput je i sam bio takav. "Dakle, trebate im se javiti za dva sata. Nekom tipu po imenu Pete Alexander... Još jedan bivši pripadnik Specijalnih snaga... U 1980-ima pomogao je Agenciji u provedbi jedne operacije u Afganistanu. Nije loš, koliko čujem, ali ne želi stvarati vlastite kadrove. Pripazite na novčanik, satnice", rekao je general umjesto otpusta."Da, gospodine", obećao je Caruso i skočio na noge, u stav pozor. M-2 je svoga gosta udostojio smiješkom. "SemperFi, sinko.""Na zapovijed, gospodine." Caruso je izišao iz ureda, kimnuo desetnici (pukovniku nije rekao ni riječi, jer se ovaj nije udostojio podići pogled s papira) i krenuo niza stube, pitajući se u što se to, dovraga, upušta.Stotinjak kilometara dalje, drugi muškarac prezimena Caruso pomislio je istu stvar. Reputaciju jedne od najboljih policijskih agencija na svijetu FBI je stekao istragama slučajeva otmice, po usvajanju Lindberghova zakona, 1930-ih godina. U rješavanju takvih slučajeva pokazali su se toliko uspješnima da su otmice radi otkupa postale prava rijetkost. Kako je FBI riješio apsolutno sve slučajeve otmica, pametni su kriminalci zaključili da se tim oblikom kriminala mogu baviti još samo naivci. I tako je bilo godinama, sve dok se nisu pojavili otmičari čiji motiv nije bio novac.A te je ljude bilo puno teže uhvatiti.Penelope Davidson nestala je toga jutra, na putu do vrtića. Njezini roditelji pozvali su lokalnu policiju samo jedan sat nakon nestanka, a ured lokalnog šerifa odmah je pozvao FBI. Prema važećoj proceduri, FBI se u istragu mogao uključiti čim se ustanovi da postoji mogućnost da se žrtva prebaci preko državne granice. Georgetown u Alabami nalazio se na pola sata vožnje od granice s državom Mississippi, pa se birminghamski ured FBI-a na slučaj bacio kao što bi se mačka bacila na miša. U FBI-evoj nomenklaturi, slučaj otmice nosio je oznaku 'sedam'. Čim su za nju čuli, gotovo svi agenti u uredu uskočili su u automobile i krenuli prema gradiću na jugoistoku, svaki s užasavajućim

osjećajem da je sav njihov trud uzaludan. U slučajevima otmice vrijeme je bilo od presudne važnosti. Većinu žrtava seksualno bi iskoristili ili ubili unutar šest sati od trenutka otmice. Da bi se dijete vratilo - živo - u tako kratkom roku, bilo je potrebno čudo, a čuda se nisu često događala. No, kako je i većina agenata imala žene i djecu, bacili su se na posao kao da imaju barem nekakvih izgleda da uspjeh. Glavni specijalni agent (ASAC) birminghamskog ureda prvi je razgovarao s lokalnim šerifom, Paulom Turnerom. FBI je procijenio da je, u pogledu istrage, Turner amater koji se ne može nositi s takvim slučajem. Turner se slagao s tom procjenom i pomoć federalaca smatrao je više nego dobrodošlom. Pri pomisli na djevojčicu, silovanu i ubijenu na njegovu terenu, osjetio bi mučninu u želucu.Svaki čovjek s policijskom značkom i pištoljem dobio je fotografiju. Svi su proučili mape. Lokalni policajci i specijalni agenti FBI-a krenuli su na područje otmice, područje između kuće Davidsonovih i osnovne škole - pet ulica kojima je Penelope pješačila svakoga jutra u posljednja dva mjeseca. Svi koji su živjeli na tom području bili su ispitani. U uredu u Birminghamu kompjuterskom provjerom izdvojeni su mogući počinitelji, registrirani seksualni prijestupnici koji su živjeli u radijusu od stotinjak kilometara. Agenti i policajci iz Alabame poslani su da ih ispitaju. Pretražena je svaka kuća, obično s pristankom vlasnika, ali često i bez njega; kada je u pitanju bila otmica, lokalni suci bili su neumoljivi.Specijalnom agentu Dominicu Carusu ovo nije bio prvi veliki slučaj, no bila je to njegova prva 'sedmica'. Iako je bio neoženjen i bez djece, pri pomisli na nestalo dijete krv bi mu se najprije sledila, a potom i proključala. 'Službena' fotografija iz vrtića prikazivala je djevojčicu s preslatkim osmijehom, plavih očiju i plave kose koja je lagano tamnjela. Ova 'sedmica' nije imala veze s novcem. Penelopina obitelj bila je obična, radnička. Otac, električar, radio je u lokalnoj električnoj kooperaciji, a majka je bila pomoćna medicinska sestra, zaposlena na određeno vrijeme u lokalnoj bolnici. Oboje su bili praktični vjernici, metodisti, i nijedno - barem na prvi pogled - nije djelovalo kao mogući zlostavljač, premda će se i to provjeriti. Jedan od starijih agenata iz birminghamskog ureda FBI-a bio je vješt u profiliranju. Njegovi inicijalni nalazi bili su zastrašujući: nepoznati počinitelj bio je, najvjerojatnije, serijski

silovatelj i ubojica, netko tko osjeća seksualnu privlačnost prema djeci i netko tko zna da je za njega najsigurnije da nakon zločina ubije žrtvu.Caruso je znao da je počinitelj negdje u blizini. Dominic Caruso bio je mladi agent (izišao je iz Ouantica prije samo godinu dana), no ovo mu je bio već drugi terenski raspored. Neoženjeni agent FBI-a na svoj je raspored mogao utjecati kao što vrabac može utjecati na orkan. Na svojoj je prvoj dužnosti, u New Arku, država New Jersev, proveo sedam mjeseci. Alabama je bila više po njegovu ukusu. Vrijeme je često bilo užasno, ali, za razliku od prljavog grada u kojemu je do tada radio, mjesto nije bilo osinjak. Njegova trenutačna zadaća bila je da patrolira područjem zapadno odGeorgetowna, promatra i čeka neku konkretniju informaciju. Za ispitivanje svjedoka nije imao dovoljno iskustva. Ta se vještina učila godinama, iako je Caruso mislio kako je za to i dovoljno pametan i dovoljno kvalificiran - diplomirao je psihologiju.Traži automobil u kojemu se vozi mala djevojčica, govorio je samome sebi. Ali, zar bi se tip doista vozio uokolo, tako, s djetetom u kabini? pitao se. Djevojčica je mogla pogledati kroz prozor i mašući rukama pokazati da je u nevolji... Dakle, ne, počinitelj ju je vjerojatno svezao ljepljivom trakom i začepio joj usta. Malena curica, nemoćna i prestravljena, pomislio je i rukama snažno stegnuo upravljač. Radio je zapucketao."Baza Birmingham svim postrojbama koje rade na 'sedmici': imamo dojavu da mogući počinitelj 'sedmice' vozi kombi, vjerojatno Fordov, bijele boje, malčice prljav. Registarske oznake Alabame. Vidite li vozilo koje odgovara opisu, javite nam i mi ćemo poslati lokalnu policiju da ga provjeri."Stoje u prijevodu značilo "ne palite rotirke i ne zaustavljajte ga sami ako baš ne morate", pomislio je Caruso. Bilo je vrijeme da malo promisli.Da sam ja jedna od tih spodoba, kamo bih se zavukao... ? upitao se i usporio. Na neko mjesto s pristojnim cestovnim prilazom, pomislio je... Ne mora to biti glavna cesta; dovoljna je i pristojna prilazna cesta, donekle zaklonjena od pogleda. Mjesto je moralo biti na osami, kako susjedi ne bi vidjeli čuli što radi...Podigao je mikrofon. "Caruso bazi Birmingham.""Da, Dominic", odgovorio je agent u komunikacijskom središtu. FBI-eve radioporuke bile su kodirane i bilo ih je nemoguće prisluškivati bez dobrog uređaja za dekodiranje.

"Taj bijeli kombi... koliko je to pouzdano?""Jedna starija gospoda kaže da je, kada je izišla po novine, vidjela djevojčicu odgovarajućeg opisa kako razgovara s nekim tipom, pokraj bijelog kombija. Mogući počinitelj je muškarac, bijelac, nepoznate dobi... drugih detalja nema. Nije puno, Dom, ali to je sve što imamo", izvijestio ga je specijalni agent Sandy Ellis."Koliko zlostavljača djece živi na ovom području?" upitao je Caruso."Prema kompjuterskim podacima, ukupno devet. Poslali smo ljude da porazgovaraju s njima. Još se ništa nije pojavilo. Ovo je sve što imamo, čovječe.""Prijem, Sandy. Kraj."Nastavio je voziti i promatrati, pitajući se je li se i njegov brat, loveći neprijatelje po Afganistanu, osjećao ovako osamljeno... Počeo je tražiti zemljane prilazne putove; možda na kojemu opazi svježe tragove guma.Ponovo je pogledao fotografiju; bila je to jedna od onih sličica koje stanu u novčanik. Slatka malena... tek je učila abecedu. Bila je dijete koje svijet doživljava kao sigurno mjesto kojim vladaju mama i tata, koje odlazi na vjeronauk i izrađuje gusjenice od kartona za pakiranje jaja i čistača lula... dijete koje je učilo pjevati Isus me voli, ja to znatni Jer Biblija mi tako kaže... Osvrtao se oko sebe, gledao lijevodesno, a onda - stotinjak metara ispred sebe - opazio zemljani put koji je vodio u šumu. Usporio je. Podalje od glavne ceste, zemljani put je skretao u lagani zavoj, no drveće je na tom mjestu bilo rijetko i kroz njega se nazirala... jeftina drvena kuća... i ispred nje... jedan kraj kombija? Kombije, međutim, bio više bež nego bijeli...Žena koja je vidjela djevojčicu i kombi bila je u godinama... S koje udaljenosti ih je vidjela? Jesu li stajali na suncu ili u sjeni... ? Bilo je toliko neodgovorenih pitanja, toliko nepoznanica, toliko varijabla... FBI-eva akademija bila je dobra, no nije te mogla pripremiti za sve - ni izbliza, kvragu. Na Akademiji su im to i otvoreno govorili. Preporučivali su im da se uzdaju u vlastite instinkte i iskustvo... Ali Caruso je imao tek godinu dana iskustva.Ipak...Zaustavio je automobil."Caruso bazi Birmingham.""Da, Dominic", odgovorio je Sandy Ellis.

Caruso je dojavio svoj položaj. "Prijavljujem 10-7; prošetat ću do tamo i malo pronjuškati.""Prijem, Dom. Trebaš li potporu?""Negativno, Sandy. Sumnjam da ću išta pronaći. Samo ću pokucati na vrata i porazgovarati sa stanarima.""U redu, ostat ću na vezi."Caruso nije imao prijenosni radio (njima su se služili samo lokalni policajci) pa sada više nije mogao stupiti u kontakt s bilo kim, osim mobitelom. Njegovo osobno oružje, Smith & Wesson 1076, bilo je nabijeno, u koricama na desnom kuku. Izišao je i polako zatvorio vrata automobila. Nije ih zalupio jer nije želio praviti buku; znao je da taj zvuk uvijek privuče pozornost.Na sebi je nosio tamno, maslinastozeleno odijelo. Sretna slučajnost, pomislio je skrećući udesno. Najprije će pogledati kombi. Hodao je normalnim korakom, ne skidajući pogleda s prozora straćare. Napola se nadao da će najednom od tih prozora ugledati lice; kada je malo bolje razmislio, bilo mu je drago što ga ipak nije ugledao.Ford je bio star otprilike šest godina, procijenio je, s pokojom manjom ogrebotinom i udubljenjem na šasiji. Vozač je kombi parkirao onako kako bi to učinio stolar ili vodoinstalater (ili muškarac koji nosi malo tijelo koje se koprca) - unatrag, kako bi bočna klizna vrata bila što bliže kući. Caruso je raskopčao sako i pazio da mu desna ruka ostane slobodna. Svi policajci na svijetu vježbali su brzo izvlačenje pištolja, često i pred ogledalom, premda bi samo budala odmah i zapucala - tako nisi mogao pogoditi ništa.Nije se žurio. Prozor na vozačevoj strani bio je spušten. Unutra nije bilo gotovo ničega. Na golom metalnom podu ležale su tek rezervna guma i dizalica... i veliki kolut ljepljive trake...Ljepljive trake bilo je posvuda. Kraj trake na kolutu bio je presavijen, kako bi se dala odmotati bez grebanja noktima. Ni u tome nije bilo ničega neobičnog: to je radilo puno ljudi. Napokon, tik iza suvozačeva sjedala, ugledao je ofucani sag, odbačen - ne, zalijepljen za pod... I je li to sa željeznog okvira sjedala visio komad ljepljive trake? Što bi to moglo značiti?Zašto tamo? upitao se Caruso i istoga trena, prvi put u karijeri, osjetio kako mu se koža na nadlaktici počinje ježiti. Nikada i nikoga nije uhitio sam; nikada nije radio na ovakvom slučaju - slučaju teškog zločina. U Nevvarku je, vrlo kratko,

radio na slučajevima bjegunaca i zabilježio tri uhićenja, ali uvijek pod vodstvom drugoga, iskusnijeg agenta. Sada je bio nešto iskusniji i malčice zreliji... Ali ne baš previše, podsjetio se.Krenuo je prema kući. Mozak mu je ubrzano radio. Sto je, doista, do sada imao? Gotovo ništa. Zavirio je u jedan sasvim običan kombi i u njemu ugledao tek kolut ljepljive trake i mali sag na metalnom podu. U kombiju nije bilo nikakvih izravnih tragova.A opet...Mladi je agent izvadio mobitel iz džepa i stisnuo tipku za brzo biranje. "FBI. Možemo li pomoći?" "Caruso za Ellisa." To ih je začas pokrenulo. "Što imaš, Dom?""Bijeli kombi marke Ford Econoline, registarske pločice Alabama, E-R-šestpetnulajedan. Parkiranje na mojoj lokaciji. Sandy...""Da, Dominic?""Ovom ću tipu definitivno pokucati na vrata.""Treba li ti potpora?"Caruso je na trenutak razmišljao. "Pozitivno... prijem.""Jedan od okružnih policajaca je na deset minuta od tebe. Pričekaj pomoć", savjetovao mu je Ellis."Prijem, čekam pomoć."Ali život te djevojčice visio je o niti...Krenuo je prema kući, držeći se podalje od prozora. A onda je vrijeme stalo.Iznenada je odjeknuo krik - strašan, kreštav, samrtni krik. Caruso je gotovo iskočio iz kože. Iznenada je shvatio da mu je pištolj u rukama, točno ispred prsa, uperen u nebo, ali ipak - u rukama. Njegov mozak obrađivao je informaciju koju je upravo primio i uskoro je u glavi začuo klik. Vrisak koji je čuo bio je vrisak odrasle žene.Sto je brže i tiše mogao, popeo se na verandu natkrivenu naherenim, jeftino sklepanim krovom. Ulaz u kuću je, umjesto vrata, zatvarao okvir s mrežom protiv komaraca. Trebalo ga je obojiti, ali trebalo je obojiti i ostatak kuće. Vjerojatno je bila iznajmljena, i to jeftino. Pogledao je kroz mrežu i ugledao nešto što je izgledalo kao hodnik, koji je s lijeve strane vodio u kuhinju, a s desne u kupaonicu. S mjesta na kojemu je stajao vidio je kupaonicu, točnije bijelu porculansku toaletnu školjku i umivaonik.

Razmišljao je postoji li valjani razlog da u kuću uđe bez naloga, i istoga trena zaključio da postoji. Otvorio je vrata i, što je tiše mogao, ušuljao se u hodnik prekriven jeftinim prljavim sagom. Krenuo je niz hodnik, s podignutim pištoljem. Sva su mu čula bila do kraja izoštrena. Kako se kretao, tako mu se i kut gledanja mijenjao. Kuhinju više nije vidio, ali je kupaonicu i te kako dobro vidio...Penny Davidson ležala je u kadi, gola, vrata prerezanog od uha do uha. Porculanski plave oči bile su širom otvorene. Njezina ravna prsa i rubovi kade bili su prekriveni krvlju. Vrat je bio tako divljački razrezan da je zjapio poput drugih usta.Začudo, Caruso na to nije fizički regirao. Njegove oči zabilježile su prizor poput fotoaparata, no trenutno je razmišljao samo o tome daje muškarac koji je ovo učinio još živ, samo nekoliko koraka od njega.Shvatio je da buka koju čuje dopire odnekud ispred njega, i to s lijeve strane. Dnevna soba. Televizor. Počinitelj je ondje. Je li sam? Nije imao vremena razmišljati o tome, niti je - u tom trenutku - za to puno mario.Srce mu je tuklo poput pneumatskog čekića. Polako i pažljivo krenuo je naprijed i provirio iza ugla. Bio je tu... Bijelac, u kasnim tridesetima, prorijeđene kose... Netremice je zurio u televizor - gledao je film strave(otuda, vjerojatno, i onaj krik koji je Caruso maloprije čuo) i iz limenke pijuckao MillerLite. Djelovao je zadovoljno i nimalo uzbuđeno. Uzbuđenje ga je vjerojatno prošlo, pomislio je Dominic. Ispred njega - na stoliću za kavu, za dragoga Boga - stajao je krvavi mesarski nož. Majica koju je nosio na sebi također je bila krvava, pošpricana krvlju iz djetetova vrata."Problem je što se takvi seronje nikada ne opiru uhićenju", objašnjavao im je instruktor na FBI-evoj Akademiji. "O, da, kada im ruku dopadne maleno dijete, svaki od njih nadrkan je kao John Wayne. Ali naoružanim policajcima se ne opiru - nikada. Sto je prokleta šteta, znate", zaključio je instruktor.U Carusovoj se glavi, niotkuda, pojavila misao: E, ti ne ideš u zatvor. Desnim je palcem potezao kokot sve dok nije kliknuo: pištolj je bio otkočen. Primijetio je da su mu ruke hladne kao led.Odmah iza ugla, u lijevom kutu sobe, stajao je stari olupani osmerokutni stolić. Na njemu je stajala jedna od onih jeftinih plavih staklenih vaza, kakve su

prodavali u K-Martu. U njoj trenutačno nije bilo cvijeća. Polako i pažljivo, Caruso je ispružio nogu i prevrnuo stolić.Sumnjivac se naglo trgnuo i pogledao svoga neočekivanog gosta. Njegova reakcija bila je automatska i nepromišljena: zgrabio je mesarski nož sa stola. I napravio posljednju pogrešku u životu... Caruso se nije stigao ni nasmiješiti. Sveto pismo američke policije glasilo je: na razmaku manjem od šest metara, čovjek s nožem u ruci predstavlja neposrednu opasnost za život. Ovaj je počeo i ustajati.Ali nije stigao ustati.Caruso je povukao okidač Smitha i ispalio mu metak ravno u srce, a onda, iste sekunde, još dva. Čovjekovom majicom širila se mrlja slična crvenom cvijetu. Pogledao je u svoje grudi, pa u Carusa, s izrazom potpunog zaprepaštenja, a onda ponovo sjeo, bez riječi, bez bolnih krikova.Carusov sljedeći potez bio je da provjeri jedinu preostalu sobu u kući - spavaću sobu. Bila je prazna. Kao i kuhinja, čija su stražnja vrata još uvijek bila zakračunata - iznutra. Tek tada mu je laknulo. U kući nije bilo nikoga drugoga. Još jednom je pogledao otimača. Oči su mu i dalje bile otvorene, no Dominic je dobro gađao. Iako je bio mrtav, razoružao ga je i stavio mu lisice... tako su ga naučili. Položio je ruku na čovjekov vrat da provjeri ima li puls, no to je bio čisti gubitak energije. Tip nije vidio ništa osim ulaznih vrata pakla. Caruso je izvukao mobitel i ponovo nazvao ured."Dom?" upitao je Ellis čim je stigao do telefona."Da, Sandy, ja sam. Upravo sam ga ukokao.""Molim? Kako to misliš?" oštro je upitao Ellis."Djevojčica je tu, mrtva, prerezana vrata. Ušao sam unutra i tip je na mene poletio s nožem. Skinuo sam ga, čovječe. Mrtav je, i on, i to prokleto mrtav.""Isuse, Dominic! Okružni šerif stiže za nekoliko minuta. Ostani ondje gdje si.""Prijem. Čekam, Sandy."Sirene su se začule za manje od minute. Caruso je izišao na verandu. Zakočio je svoj automatski pištolj i spremio ga u futrolu, a onda iz džepa sakoa izvukao značku FBI-a i lijevom je rukom podigao u zrak. Šerif mu se približavao sa službenim revolverom u ruci."Situacija je pod kontrolom", doviknuo je Caruso, stoje mogao mirnijim glasom. Bio je strašno nabrijan. Rukom je pozvao šerifa Turnera u kuću.

Policajac je ušao, no on je ostao vani. Minutu kasnije, šerif je izašao iz kuće. Sada je i njegov Smith & Wesson bio spremljen u futrolu.Turner je bio slika i prilika južnjačkih šerifa iz holivudskih filmova: visok, krupan, snažnih mišica, s remenom obješenim ukoso preko kukova... Osim što je bio crnac. Krivi film."Što se dogodilo?" upitao je šerif."Dajte mi minutu da se priberem", rekao je Caruso i duboko udahnuo. Morao je razmisliti kakvu će im priču ispričati. Bilo je silno važno kako će je Turner prihvatiti. Ubojstvo je bilo lokalni zločin i sve u vezi s tim zločinom bilo je u njegovoj ovlasti."Dobro." Turner je posegnuo u džep košulje i izvadio kutiju Koolsa. Ponudio je cigaretu Carusu, no ovaj je odmahnuo glavom.Mladi agent sjeo je na neobojenu drvenu verandu i pokušao stvari posložiti u glavi. Što se, doista, dogodilo? Što je on to upravo učinio? I kako bi to, točno, trebao objasniti? Duboko u sebi nije se nimalo kajao. Barem ne zbog onoga što je učinio osumnjičeniku. Što se tiče Penelope Davidson - stigao je prokleto prekasno. Da je stigao sat vremena ranije, možda i samo pola sata ranije... Ovako, malena večeras neće otići kući, njezina je mama više nikada neće ušuškati u krevet, njezin je tata više nikada neće zagrliti. Ne, specijalni agent Dominic Caruso nije osjećao ni trunku grižnje savjesti, samo žaljenje što je bio toliko spor."Možete li govoriti?" upitao je šerif Turner."Tražio sam mjesto slično ovome i u prolazu sam opazio parkiran kombi..." počeo je Caruso. Ustao je i poveo šerifa u kuću da mu na licu mjesta pojasni detalje."... a onda sam srušio ovaj stol. Ugledao me je, podigao nož i poletio na mene... i onda sam izvukao pištolj i upucao gada. Triput, mislim.""Aha." Turner je otišao do tijela. Sumnjivac nije puno krvario. Sva tri metka pogodila su ga ravno u srce i ono je, gotovo trenutačno, prestalo pumpati krv.Paul Turner nije ni izbliza bio bedak kakvim ga je vladin agent smatrao. Pogledao je tijelo, a onda - ponovo - dovratak s kojega je Caruso pucao. Očima je premjerio udaljenost i kut.

"Dakle," rekao je šerif, "spotaknuli ste se o taj stolić. Sumnjivac vas ugleda, zgrabi nož i vi, u strahu za vlastiti život, vadite svoj službeni pištolj i ispaljujete tri brza hica... Je li tako?""Tako se dogodilo, da.""Aha", rekao je čovjek koji bi gotovo svake sezone ulovio po jednog jelena.Šerif Turner posegnuo je u desni džep hlača i izvadio privjesak za ključeve. Bio je to poklon njegova oca, koji je radio kao Pullmanov nosač na staroj središnjoj željezničkoj postaji Illinois. Privjesak je, zapravo, bio staromodni lanac na koji je bio navaren srebrni dolar iz 1948. godine, kovanica promjera tri centimetra. Turner ga je spustio na prsa mrtvog otmičara; novčić je prekrio sve tri ulazne rane. U očima mu se pojavio vrlo sumnjičav izraz. A onda se odgegao do kupaonice. Kada se vratio kako bi izrekao konačni sud, taj se pogled ublažio."Onda ćemo tako i napisati. Odlično gađaš, dečko."Dvanaest vozila - što policijskih, što FBI-evih - pojavilo se u isto toliko minuta. Uskoro je stigao i laboratorijski kombi iz Odjela za javnu sigurnost Alabame koji je trebao obraditi mjesto zločina. Forenzični fotograf ispucao je 23 role filma u boji. Nož mrtvog sumnjivca spakirali su kako bi s njega skinuli otiske prstiju i izuzeli tragove žrtvine krvi. Radilo se o čistoj formalnosti, no kriminalistička procedura u slučajevima ubojstva bila je posebno stroga. Na kraju su odnijeli i tijelo mrtve djevojčice, umotano u plastičnu vreću. Njezini će je roditelji morati identificirati; Bogu hvala, lice joj je ostalo gotovo netaknuto.Među posljednjima, na mjesto događaja stigao je Ben Harding, specijalni agent koji je vodio birminghamski ured Federalnog istražnog biroa. Federalni agent bio je umiješan u pucnjavu što je značilo da će morati napisati službeno izvješće i poslati ga svom dalekom prijatelju, Danu Murravu. Harding je došao provjeriti je li Caruso u dobrom fizičkom i psihičkom stanju. Potom se otišao pozdraviti s Paulom Turnerom i zatražiti njegovo mišljenje o pucnjavi. Caruso ih je promatrao izdaleka. Vidio je kako Turner pokazuje i objašnjava što se dogodilo. Harding je kimnuo. Šerif Turner potvrdio je njegovu priču, što je bilo dobro. Pridružio im se i zapovjednik državne policije; i on je kimao glavom.Istinu govoreći, Dominica Carusa za to uopće nije bilo briga. Znao je da je postupio ispravno, samo je to trebao učiniti sat vremena ranije. Harding je, napokon, prišao svom mladom agentu.

"Kako se osjećaš, Dominic?""Stigao sam prekasno", rekao je Caruso. "Prokleto prekasno... I, da, znam da se to moglo i očekivati."Harding gaje zgrabio za rame i protresao. "Učinio si sve što si mogao, sinko." Zastao je. "Kako je došlo do pucnjave?"Caruso je ponovio svoju priču. U njegovoj glavi ona je već zvučala poput istine. Znao je da bi vjerojatno mogao reći što se doista dogodilo, bez straha od posljedica, ali zašto riskirati? Ovo je, službeno, bio slučaj opravdane uporabe sile i to je, što se FBI-a tiče, bilo sasvim dovoljno.Harding ga je slušao i zamišljeno kimao. Trebat će obaviti brdo papirologije i poslati je FedExom u D.C. Ali činjenica da je agent FBI-a ubio otmičara na sam dan otmice neće izgledati loše u novinama. Vjerojatno će pronaći i dokaze drugih zločina koje je mulac počinio. Kuću je tek trebalo detaljno pretražiti. U njoj su već pronašli digitalnu kameru i nikoga neće iznenaditi pokaže li se daje kreten te, prijašnje zločine, presnimio na svoje Dell računalo. Bude li tako, Caruso je zaključio više od jednog slučaja. Bude li tako, Caruso će zaraditi veliku zlatnu zvjezdicu u svojoj FBI knjižici.Koliko veliku, to još nisu znali ni Harding ni Caruso. Lovci na talente uskoro će nanjušiti i Dominica Carusa.I još nekoga.

I

KAMPUS

Grad West Odenton u Marylandu zapravo i nije neki grad, tek mjesto s poštanskim uredom za ljude koji žive u okolici, nekoliko benzinskih crpki i 7-Eleven dućana te nekoliko uobičajenih restorana s brzom hranom za ljude koji su - na putovanju do Columbije u Marvlandu ili na putu do posla u Washingtonu D.C. - željeli pojesti mastan doručak. Osamsto metara od zgrade poštanskog ureda nalazila se deveterokatnica, ogledni primjerak bezlične arhitekture državnih administrativnih zgrada. Na prostranom travnjaku ispred zgrade, stajao je niski monolit od crne opeke na kojemu je, srebrnim slovima, bilo ispisano HENDLEY ASSOCIATES. Natpis nije nudio nikakvo objašnjenje čime se to Hendley Associates bave, no za to je bilo nekih naznaka. Krov zgrade bio je ravan, od armiranog betona, prekriven terom i šljunkom. Na njemu se nalazila kućica u koju je bio smješten mehanizam dizala, ali i jedna četvrtasta konstrukcija nepoznate namjene, izgrađena od fiberglasa, bijele boje, elektromagnetno propusna. Jedino po čemu se zgrada isticala bila je njezina visina (izuzimajući nekoliko starih spremišta za duhan visokih nešto više od sedam metara, bila je jedina građevina viša od dva kata) i položaj. S tog je mjesta, naime, pucao izravan pogled na Nacionalnu sigurnosnu agenciju smještenu u Fort Meadeu, u Marvlandu, kao i na sjedište CIA-e u Langlevju, u Virginiji. Ostalim poduzetnicima koji su željeli graditi na istom potezu, iz kojekakvih su razloga - uglavnom lažnih - građevinske dozvole bile uskraćene.Iza zgrade, ograđena tri i pol metra visokom električnom ogradom s krunom od bodljikave žice, stajala je mala farma antena slična onoj u blizini lokalne televizijske postaje, sa šest paraboličnih tanjura, promjera šest metara, uperenih prema različitim komercijalnim komunikacijskim satelitima. Cijeli kompleks - ukoliko se to uopće moglo nazvati kompleksom - prostirao se na petnaestak jutara zemlje i pripadao je okrugu Howard, država Marvland. Ljudi koji su u njemu radili nazivali su ga Kampusom. U blizini se nalazio i

Laboratorij za primijenjenu fiziku Sveučilišta Johns Hopkins, ugledna ustanova od državnog značenja čija se prava funkcija brižno tajila.Za javnost, tvrtka Hendley Associates bavila se tradingom - trgovinom dionicama, obveznicama i stranim valutama - ali je, za tu vrstu tvrtke, malo toga radila javno. Nije se znalo ni za jednog njihova klijenta i, premda se govorkalo da tvrtka tiho ali aktivno sudjeluje u dobrotvornim aktivnostima (pričalo se da je najveći uživatelj Hendlevjeve korporativne darežljivosti Medicinski fakultet Sveučilišta Johns Hopkins), ništa od toga nikada nije procurilo u lokalne medije. Tvrtka uopće nije imala odjel za odnose s javnošću. O njoj se nisu širili nikakvi tračevi, iako se znalo da izvršni direktor tvrtke ima ponešto problematičnu prošlost i da zbog toga izbjegava publicitet. Nakon što ih je, u nekoliko rijetkih prigoda, prilično vješto i ljubazno 'otpilio', lokalni su ga mediji konačno prestali nazivati. Hendlevjevi zaposlenici stanovali su u okolici, uglavnom u Columbiji. Živjeli su životom više srednje klase i, općenito, bili zanimljivi koliko i Beaverov tata, Ward Cleaver.Gerald Paul Hendlev mladi ostvario je zvjezdanu karijeru u trgovini sirovinama i zaradio poprilično osobno bogatstvo, a onda se, u kasnim tridesetima, posvetio politici i ubrzo postao senator Južne Karoline. Vrlo brzo stekao je reputaciju neovisnog političara; klonio se posebnih interesnih skupina, odbijao ponude za financiranje izborne kampanje i, prilično kruto, slijedio vlastita politička uvjerenja. U pogledu građanskih prava naginjao je liberalima, ali što se tiče obrane i vanjske politike bio je pravi konzervativac. Nikada se nije ustručavao reći što misli - što je medijima uvijek bilo zanimljivo - pa se na kraju počelo šaputati i o njegovim predsjedničkim težnjama.Međutim, pred kraj drugog šestogodišnjeg mandata doživio je veliku osobnu tragediju. Izgubio je ženu i troje djece u prometnoj nesreći na međudržavnoj autocesti 185, na izlazu iz Columbije u Južnoj Karolini. Kemvorthova traktorska prikolica svojim je kotačima samljela karavan u kojemu su se vozili. To je, razumljivo, bio strašan udarac, no ubrzo je, na samom početku kampanje za treći mandat, doživio novi. U jednoj od svojih kolumni, New York Times je objavio njegov privatni investicijski portfelj i u njemu otkrio naznake sukoba interesa. Handlev ga je držao u tajnosti s izlikom da, pošto sam financira svoju kampanju, neto vrijednost tog portfelja nema potrebe objavljivati osim u najopćenitijim naznakama. Novine i televizija nastavile su

kopati i produbljivati sumnju i - unatoč Hendlevjevim protestima kako Komisija za vrijednosne papire i burzu nikada nije dala valjano tumačenje Zakona o sukobu interesa - dijelu javnosti ipak se činilo da je informacije o budućim državnim ulaganjima iskoristio za pokretanje poslova s nekretninama koji su njemu i njegovim investitorima mogli donijeti zaradu od pedeset milijuna dolara. Da stvar bude gora, kada ga je u javnom sučeljavanju republikanski kandidat prozvao zbog toga - 'Gospodin Čisti', kako je sam sebe opisivao - napravio je dvije velike pogreške. Prvo, izgubio je živce pred kamerama. I drugo, rekao je glasačima Južne Karoline da, ukoliko sumnjaju u njegovo poštenje, slobodno glasaju za budalu koja stoji pokraj njega. Nikada do tada u svojoj političkoj karijeri nije napravio nijedan pogrešan korak, no ovaj ga je koštao pet posto glasova. Od tog je trenutka njegova kampanja postala sasvim bezlična, stvari su krenule nizbrdo i - unatoč glasovima iz sažaljenja, glasača koji su još pamtili propast njegove obitelji - kampanja je završila porazom koji je silno uzrujao demokrate. Još ih je više uznemirila otrovna izjava kojom je popratio odlazak s dužnosti. A onda je zauvijek nestao iz javnoga života. Čak se i preselio: napustio je svoju starinsku plantažu sjeverozapadno od Charlestona, preselio se u Marvland i za sobom ostavio cijeli dotadašnji život. Ono malo mostova što je ostalo iza njega spalio je jednom jedinom razornom izjavom o cjelokupnom izbornom procesu.Trenutačno je živio na farmi iz osamnaestog stoljeća na kojoj je uzgajao konje Appaloosa. Jahanje i osrednji golf bili su mu jedini hobiji. Živio je tihim životom seoskog vlastelina i, sedamosam sati na dan, radio u Kampusu. Na posao i s posla putovao je u Cadilacovoj limuzini s vozačem.Sada, u pedeset drugoj, visok, vitak, srebrne kose, bio je poznato lice za koje nitko nije znao odakle ga poznaje... To je bilo sve što je preostalo od njegove političke prošlosti."Dobro ste obavili ono u planinama", rekao je Jim Hardestv pokazujućiladom marincu da sjedne."Hvala vam, gospodine. I vama je išlo dobro, gospodine.""Satnice, kad god nakon obavljena posla uspijete prijeći kućni prag,obro vam je išlo. To sam naučio od svog časnika za obuku. Prije šesnaestodina", dodao je.

Satnik Caruso na brzinu je računao: satnik u Specijalnim snagamameričke kopnene vojske, onda CIA, plus šesnaest godina... Zaključioe da Hardestv izgleda mlađi nego što doista jest. Bio je bliži pedesetimaego četrdesetima. Mora da se silno trudio da ostane u formi."Dakle", rekao je časnik. "Što mogu učiniti za vas?""Što vam je Terry rekao?" upitao je obavještajac."Rekao mi je da ću razgovarati s nekim po imenu Pete Alexander.""Pete je nenadano morao otputovati iz grada", objasnio je Hardestv.Časnik je njegovo objašnjenje shvatio doslovno. "Pa, dobro... General je rekao da ste vi iz Agencije krenuli u nekakav lov na talente, ali da ne želite stvarati vlastite kadrove", odgovorio je Caruso iskreno."Terry je dobar čovjek i prokleto dobar marinac, ali zna biti prava seljačina.""Možda, gospodine Hardestv, ali general će uskoro preuzeti Drugu diviziju pomorskog pješaštva i bit će mi šef, pa bih volio da ostanemo u dobrim odnosima. A vi mi još niste rekli zašto sam ovdje.""Sviđa vam se u Korpusu?" upitao je špijun. Mladi marinac je kimnuo."Da, gospodine. Plaća nije bogzna što, ali meni je dovoljno, a i radim s najboljim ljudima.""Pa, oni s kojima smo išli u planine bili su prilično dobri. Koliko dugo ih imate?""Sve zajedno? Oko četrnaest mjeseci, gospodine.""Prilično dobro ste ih obučili."TomClancv"Za to sam plaćen, gospodine, a i dobio sam dobar materijal.""A i onaj ste sitni borbeni zadatak obavili prilično dobro", primijetio je Hardestv, bilježeći naznake neverbalnog odgovora koje je satnik odašiljao.Koliko god skroman bio, satnik Caruso na to nije gledao kao na 'sitni borbeni zadatak'. Meci koji su zviždali uokolo bili su pravi, što je zadatak činilo itekako krupnim. Ali, otkrio je da njegova obuka funkcionira, baš kao što su tvrdili časnici na svim onim predavanjima i terenskim vježbama koje je prošao. Kvragu, Marinski korpus je doista imao smisla."Da, gospodine", bio je njegov jedini komentar. Dodao je tek: "I hvala vam na pomoći, gospodine."

"Malo sam prestar za takve stvari, ali lijepo je vidjeti da o tome još uvijek ponešto znam." A znao je prilično mnogo, pomislio je Hardestv. Borba je još bila igra za klince, a on više nije bio klinac. "Želite mi reći nešto o tome?" upitao je zatim."Ne baš, gospodine. Sve što sam imao, napisao sam u svojoj raščlambi obavljenog zadatka."Hardestv ju je pročitao. "Imate li noćne more, ili tako nešto?"Pitanje je zateklo Carusa. Noćne more? Zašto bi imao noćne more? "Ne, gospodine", odgovorio je, vidljivo iznenađen."Peče li vas zbog nečega savjest?" nastavio je Hardestv."Gospodine, ti su ljudi počeli rat protiv moje zemlje. Mi smo im uzvratili. Ne upuštaj se u igru koju ne znaš igrati. Ako su imali žene i djecu, žao mi je, ali ako se zajebavaš s ljudima, mora ti biti jasno da će ti se oni, prije ili poslije, pojaviti pred vratima.""Svijet je gadno mjesto, ha?""Gospodine, ne udarajte tigra u dupe ako ne znate što ćete s njegovim zubima."Nema noćnih mora, nema grižnje savjesti, pomislio je Hardestv. Tako je i trebalo biti, ali današnje - mekše i blaže - Sjedinjene Američke Države, uglavnom su rađale drukčije ljude. Caruso je bio ratnik. Hardestv se zavalio u naslon stolca i pažljivo pogledao posjetitelja prije nego što mu je postavio sljedeće pitanje."Satnice, razlog zbog kojega ste tu... Vidjeli ste novine, znate koliko problema imamo da izađemo na kraj s tom novom bujicom međunarodnog terorizma. Između Agencije i FBI-a bilo je puno svađa oko nadležnosti. Na operativnoj razini to obično nije problem. Ni na zapovjednoj razini nemamo puno problema - direktor FBI-a Murrav je sasvim solidan tip.Dok je radio kao ataše za pravne poslove u Londonu dobro je surađivao s našim ljudima.""Ali oni na srednjim razinama zajebavaju, je li?" upitao je Caruso. Vidio ih je na djelu, i u Korpusu. Stožerne časnike koji sve svoje vrijeme troše na spletke protiv drugih stožernih časnika... Moj tata može prebiti tvog tatu. Fenomen je potjecao još iz vremena starih Rimljana i Grka, a vjerojatno je i onda bio jednako glup i kontraproduktivan.

"Bingo", potvrdio je Hardestv. "I, znate, to je problem koji može riješiti samo Gospod Bog, a i njemu bi trebao zbilja dobar dan da mu to pođe za rukom. Birokracija se duboko ukopala. U vojsci još i nije tako loše. Tamo ljude premještaju s jednog posla na drugi, svi se vode idejom o nekakvoj zajedničkoj 'misiji', svi se trude da ona uspije, posebice ako to pomaže i njihovu osobnom napredovanju. Općenito, što je čovjek dalje od bojišnice, to se više bavi tricama i kučinama. Mi tražimo ljude koji poznaju bojišnicu.""Čija bi zadaća bila - što?""Identificirati, locirati i ukloniti terorističke prijetnje", odgovorio je operativac."'Ukloniti'?" upitao je Caruso."Neutralizirati... dobro, jebiga, zatući kurvine sinove, kada je to neophodno i zgodno. Prikupljati informacije o naravi i ozbiljnosti prijetnje i poduzimati akcije primjerene svakoj specifičnoj prijetnji. Posao se, u osnovi, svodi na prikupljanje podataka. Agencija je u svom poslu previše ograničena. Ova posebna podskupina nema tih ograničenja.""Doista?" To je bilo prilično iznenađenje.Hardestv je ozbiljno kimnuo. "Doista. Nećete raditi za CIA-u. Možete se služiti njezinim sredstvima i resursima, ali to je sve.""Pa, za koga onda radim?""Prije nego što prijeđemo na to, moramo još malo porazgovarati." Hardestv je podigao nešto što je izgledalo kao Carusov osobnik. "Po sposobnostima za obavljanje obavještajnih poslova pripadate među tri posto najboljih časnika Marinskog korpusa. Imate ocjenu četiri nula iz gotovo svega. Vaše su lingvističke sposobnosti posebno impresivne.""Moj tata je američki državljanin - mislim, tu je rođen - ali njegov je tata stigao brodom iz Italije i držao - i još drži - restoran u Seattleu. Moj je stari praktički cijelo djetinjstvo govorio talijanski, pa smo i ja i brat pokupili mnogo. U srednjoj školi i na fakultetu učio sam španjolski. Ne govorim ga baš kao materinji jezik, ali razumijem prilično dobro.""Studirali ste strojarstvo?""I to mi je od oca. Sve vam je tu. On radi za Boeing - na aerodinamici, uglavnom na konstrukcijama krila i kontrolnih površina. Znate i za moju mamu - sve je u

osobniku. Uglavnom je kućanica, ali sada kada smo Dominic i ja odrasli, radi u lokalnim katoličkim školama.""On je u FBI-u?"Brian je kimnuo. "Tako je, završio je pravo i prijavio se za G-mana.""Upravo je dospio u novine", rekao je Hardesty i dodao mu stranicu iz birminghamskih novina koju su mu faksirali. Brian je na brzinu preletio članak."Bravo, Dom..." promrsio je satnik Caruso kada je stigao do četvrtog paragrafa. To je njegova domaćina samo još više razgalilo.Let od Birminghama do zračne luke Reagan National u Washingtonu trajao je manje od dva sata. Dominic Caruso odšetao je do stanice podzemne željeznice i uskočio u vlak koji je vozio do Hooverove zgrade na križanju Desete i Ulice Pennsvlvania. Njegova ga je značka oslobađala obveze da prolazi kroz detektor metala. Svi su FBI-evi agenti svoju artiljeriju nosili sa sobom. A on je, kako su se agenti FBI-a znali našaliti, na svoju urezao i prvu recku (ne doslovce, naravno).Ured pomoćnika direktora, Augustusa Ernsta Wernera, nalazio se na posljednjem katu zgrade, odakle je pucao pogled na Aveniju Pennsvlvania. Tajnica mu je pokazala da odmah ude.Caruso nikada nije sreo Guša Wernera. Bio je visok i vitak, i premda je bio vrlo iskusan ulični agent i bivši marinac, izgledao je i ponašao se pomalo fratarski. Vodio je FBI-ev tim za spašavanje talaca i dva terenska odjela i već je bio na pragu mirovine kada ga je njegov bliski prijatelj, direktor Daniel R. Murrav, nagovorio da prihvati ovaj posao. Protuteroristički odjel bio je pastorak puno većeg Odjela za kriminalne i protuobavještajne djelatnosti u inozemstvu, ali je danomice dobivao na važnosti."Sjednite", rekao mu je Werner završavajući telefonski razgovor. Minutu kasnije spustio je slušalicu i stisnuo tipku ne smetaj na telefonu."Ben Harding mi je ovo poslao faksom", rekao je Werner podignuvši izvješće o jučerašnjoj pucnjavi. "Kako je do toga došlo?""Sve je u izvješću, gospodine." Tri je sata mozgao kako bi izvješće napisao primjerenim FBI-evskim birokratskim jezikom. Čudno koliko je vremena potrebno da se objasni događaj koji je trajao samo šezdeset sekundi.

"A što ste iz njega izostavili, Dominic?" Pitanje je popratio najprodorniji pogled koji je mladi agent ikada vidio."Ništa, gospodine", odgovorio je Caruso."Dominic, u FBI-u imamo nekoliko doista odličnih strijelaca. Ja sam jedan od njih", rekao je Gus Werner svojem gostu. "Tri metka, sva tri u srce, s udaljenosti od četiri i pol metra... To je prilično dobar rezultat - na strelištu. Za nekoga tko se upravo sapleo o stolić, takav je rezultat naprosto čudesan. Ben Harding u tome nije vidio ništa neobično, ali direktor Murrav i ja jesmo. I Danje prilično dobar strijelac. Kada je sinoć pročitao ovaj faks, zatražio je moje mišljenje. Znate, Dan nikada nije ustrijelio sumnjivca. Ja jesam, triput: dvaput sa HRT-om - što je, očito, bilo kolektivno postignuće - i jednom u Des Moinesu,u Iowi. I to je bio slučaj otmice. Vidio sam što je napravio svojim žrtvama - dvojici malenih dječaka - i, znate, doista nisam htio da nekakav psihijatar poroti objašnjava kako je i počinitelj u djetinjstvu bio žrtva, kako sve to zapravo i nije njegova krivnja... sva ona sranja koja možete čuti u finim, čistim sudnicama, gdje porota vidi samo fotografije - ponekad čak ni njih, ukoliko branitelj uvjeri suca da su pretjerano uznemirujuće. I znate što se dogodilo? Uzeo sam zakon u svoje ruke. Nisam ga provodio, nisam ga pisao, nisam ga tumačio... Ja sam bio zakon, ja sam bio osvetnički mač božji. I, znate, bio je to dobar osjećaj...""Kako ste znali... ?""Kako sam bio siguran daje to tip kojega smo tražili? Čuvao je suvenire. Glave. Osam komada. Držao ih je u svojoj kampprikolici. Prema tome- ne, ni trenutka nisam dvojio. U blizini je stajao nož i ja sam mu rekao da ga uzme u ruke. I on ga je uzeo. I ja sam mu ispalio pet metaka u prsa, s udaljenosti od tri metra. I nikada se, ni na trenutak, nisam pokajao." Werner je zastao. "Malo ljudi zna za tu priču. Ni moja žena ne zna za to. Stoga mi nemojte pričati bajke o tome kako ste se sapleli o stolić, izvukli Smith i izbušili mu tri rupe u prsnom košu stojeći na jednoj nozi... U redu?""Da, gospodine", odgovorio je Caruso neodređeno. "Gospodine Werner...""Zovem se Gus", ispravio ga je zamjenik direktora."Gospodine", ustrajao je Caruso. Nadređeni koji su tražili da ih se oslovljava imenom u njemu su izazivali nervozu. "Gospodine, takva moja izjava - i to u službenom dokumentu - bila bi, praktički, priznanje ubojstva. A on jest

podigao taj nož, on jest ustao i okrenuo se prema meni, on jest bio tričetiri metra od mene, a u Quanticu su nas učili da to smatramo izravnom i smrtonosnom prijetnjom. Dakle, da, pucao sam, ali po pravilima, sukladno FBI-evoj politici uporabe ubojite sile."Werner je kimnuo. "Diplomirali ste pravo, je li?""Da, gospodine. I član sam odvjetničkih komora Virginije i D.C.-a. Još nisam položio pravosudni ispit za Alabamu.""A da na jednu minutu prestanete biti odvjetnik?" savjetovao mu je Werner. "Postupili ste ispravno. Ja još uvijek imam revolver kojim sam sredio onoga gada. Smith .66. Ponekad ga nosim na posao. Dominic, učinili ste ono što svaki agent poželi učiniti barem jedanput u karijeri. Sami ste mu presudili. Nemojte se zbog toga loše osjećati.""Ne osjećam se, gospodine", uvjeravao ga je Caruso. "Onu djevojčicu - Penelope - nisam mogao spasiti, ali kopilan više nikome neće učiniti ono što je učinio njoj." Pogledao je Wernera ravno u oči. "Znate kakav je to osjećaj.""Znam." Pozorno je pogledao Carusa. "Sigurni ste da ne žalite ni zbog čega?""Odspavao sam sat vremena na putu ovamo, gospodine", odgovorio je Caruso nastojeći suzdržati smiješak.To je, pak, izmamilo osmijeh na Wernerovu licu. Kimnuo je. "Pa, dobit ćete zvaničnu pohvalu Ureda direktora. I nećete imati posla s OPR-om."(Ured za profesionalnu odgovornost - bila je FBI-eva inačica 'unutarnje kontrole'. Ured je uživao poštovanje, ali nije bio previše omiljen. Među agentima je kružila dosjetka: "Ako muči male životinje i piša u krevet, ili je serijski ubojica ili radi za Ured za profesionalnu odgovornost.")Werner je podigao Carusov osobnik. "Ovdje piše da ste prilično pametni... i da dobro vladate jezicima... Jeste li, možda, zainteresirani za posao u Washingtonu? U mom su dućanu dobro došli ljudi koji znaju misliti s nogu."Opet premještaj, preveo je njegovu ponudu specijalni agent Dominic Caruso.Gerry Hendlev nije bio pretjerano formalan čovjek. Na posao je dolazio u odijelu s kravatom, no sako bi, petnaest sekundi nakon ulaska u ured, završavao na vješalici. Imao je dobru tajnicu (i ona je bila domaća cura, iz Južne Karoline) po imenu Helen Connollv, i nakon što je s njom protrčao kroz dnevni raspored, podigao je svoj primjerak Wall Street Journala i pogledao naslovnicu. Prvu dnevnu dozu politike već je progutao: pročitao je jutarnja

izdanja New York Timesa i Washington Posta gunđajući, kao i obično, kako nikada ništa ne shvate kako treba. Digitalni sat na njegovu radnom stolu pokazivao je da mu do prvog sastanka preostaje još dvadeset minuta, pa je uključio računalo kako bi pročitao i jutarnje izdanje Early Birda, izbor novinskih članaka namijenjen državnim dužnosnicima. Preletio ga je, tek toliko da se uvjeri da nije propustio nešto što velike novine nisu objavile. Toga nije bilo mnogo. U Virginia Pilotu pronašao je zanimljiv članak o godišnjoj Fletcher konferenciji, okruglom stolu koji su, u pomorskoj bazi u Norfolku, jedanput godišnje organizirali mornarica i Marinski korpus. Razgovarali su o terorizmu, i to prilično inteligentno, pomislio je Hendlev. Za razliku od političara.Uništili smo Sovjetski Savez, pomislio je Hendlev, i očekivali smo kako će se svijet nakon toga smiriti. Ono što nismo predvidjeli, bili su svi ti luđaci s rashodovanim AK-47 i diplomom iz kuhinjske kemije, ili barem s dobrom voljom da zajedno s vlastitim, unište i živote onih koje smatraju svojim neprijateljima.Obavještajna je zajednica za to bila potpuno nepripremljena, stoje bio drugi propust. U vezi s tim čak ni predsjednik s nešto iskustva u svijetu tajnih operacija i najbolji DCI u povijesti Agencije nisu uspjeli postići puno. Angažirali su petsto novih ljudi. Za agenciju koja je zapošljavala dvadeset tisuća ljudi, to i nije zvučalo puno, ali je udvostručilo Operativnu upravu. To je bilo daleko od dostatnog; očajna neučinkovitost CIA-e time se tek djelomično ublažila. Kongres im je, zauzvrat, nametnuo nove oblike nadzora i nova ograničenja i time dodatno uškopio nove ljude zaposlene da na kostur agencije nabace malo mesa. Ti ljudi nikada ništa ne nauče... I sam je na to do besvijesti upozoravao svoje kolege u najekskluzivnijem muškom klubu na svijetu. Dio ga je poslušao, dio nije, a svi ostali su se premišljali. Previše pozornosti posvećivali su uredničkim stranicama novina, često i onih izvan svojih matičnih država, jer su - glupavi kakvi jesu - držali da je to mišljenje američkog naroda. A možda se cijela stvar jednostavno i svodila na sljedeće: novoizabranog dužnosnika navukli bi i ubacili u igru, isto onako kako je Kleopatra usosila Gaja Julija Cezara. A tada bi ih, znao je, preuzelo njihovo osoblje, 'profesionalni' politički pomagači, koji bi ih 'usmjeravali' na pravi put, put koji vodi do svetoga grala državne službe - reizbora. U Americi nije

postojala nasljedna vladajuća kasta, ali je postojala gomila ljudi spremnih da svoje poslodavce izvedu na božanske staze vlasti.Djelovanje unutar sustava postalo je nemoguće. Ako si želio išta postići, morao si izići iz sustava, odmaknuti se od njega, što je moguće dalje.A ako je itko i zamijetio što radi... Pa, on je ionako već osramoćen, zar ne?Prvih sat vremena proveo je s osobljem zaduženim za investicije, jer je Hendley Associates tako i dolazio do novca. Kao trgovac sirovinama i novčani arbitar, gotovo od samoga početka išao je korak ispred događaja, njušio monetarna previranja (on ih je nazivao 'deltama') izazivane psihološkim faktorima, dojmovima koji su se mogli, ali i nisu morali, pokazati točnima.Sve svoje poslove obavljao je anonimno, preko stranih banaka. Sve su obožavale velike bankovne račune, a nijednu nije pretjerano zanimalo odakle novac dolazi, ukoliko se nije radilo o doista prljavom novcu, što njegov definitivno nije bio. Za njega je to bio samo način da izbjegne sustav.Njegovi poslovi nisu baš uvijek bili zakoniti. Igra je bila puno lakša kada si na ruke dobivao podatke iz Fort Meadea. To je, zapravo, bilo prokleto nezakonito i nimalo etično, ali Hendley Associates nisu činili puno štete na svjetskom tržištu. Moglo je biti i drukčije, no Hendley Associates funkcionirao je po načelu da svinje treba hraniti, a bravce klati, pa su međunarodni kolač samo grickali. Osim toga, za kriminal te vrste i tih razmjera nije postojala nikakva nadležna državna institucija. Sve i da jest, u trezoru tvrtke stajala je službena deklaracija s potpisom bivšeg predsjednika Sjedinjenih Država.Ušao je Tom Daviš, direktor Odjela za trgovanje obveznicama. Davisova je prošlost po mnogo čemu sličila Hendlevjevoj. Dane je provodio prilijepljen uz zaslon računala. O sigurnosti nije brinuo. Sve zidove u zgradi pokrivale su metalne obloge koje su zadržavale elektronsko zračenje, a svako je računalo bio zaštićeno TEMPEST-om (elektronički uređaj koji onemogućava snimanje sadržaja koji se pojavljuju na zaslonu računala.)."Što je novo?" upitao je Hendlev."Pa," odgovorio je Daviš, "imamo dva potencijalna novaka.""A to su?"Daviš mu je preko stola dodao dva dosjea. CEO ih je uzeo i otvorio."Braća?"

"Blizanci, ali ne identični. Bit će da je mama taj mjesec naštancala dva jajašca. Obojica su impresionirali prave ljude. Imaju mozga, mentalno su agilni, u dobroj su tjelesnoj kondiciji i izvrsna su mješavina talenata... plus poznavanje stranih jezika. Posebno španjolskog.""Ovaj govori paštunski?""Dovoljno da pronađe zahod. Bio je u Afganistanu, kojih osam tjedana, i potrudio se da nauči lokalno narječje. Izvješće kaže da se pokazao prilično dobrim.""Misliš da su to ljudi kakve tražimo?" upitao je Hendlev. Takvi ljudi sigurno im ne bi zakucali na vrata, stoga je Hendley imao malenu skupinu vrlo diskretnih lovaca na talente, razasutih po cijeloj državnoj administraciji."Moramo ih još malčice provjeriti", priznao je Daviš. "Ali imaju sve osobine koje smatramo poželjnima. Obojica su, na prvi pogled, pouzdani, stabilni i dovoljno pametni da shvate čemu mi, zapravo, služimo. Dakle, da... mislim da zavređuju ozbiljno razmatranje.""Kakvi su im planovi?""Dominica će premjestiti u Washington. Gus Werner želi ga u svom protuterorističkom uredu. Za početak će najvjerojatnije obavljati uredske poslove. Premlad je za HRT, a analitičke sposobnosti tek treba dokazati. Mislim da Werner najprije želi provjeriti koliko je pametan. Brian se vraća u svoju satniju, u bazu Lejeune. Čudi me da ga Korpus nije premjestio na obavještajne poslove. Čovjek je očiti kandidat za obavještajnu... Ali oni vole revolveraše, a on se pokazao dobrim u Zemlji deva. Ako su moji izvori točni, promaknut će ga u čin bojnika po hitnom postupku. Mislim da ću stoga najprije odletjeti u bazu Lejeune i ručati s njim, malo ga 'ispipati', a onda otići u Washington i učiniti isto s Dominicom. Wernera je impresionirao.""A Gus zna procijeniti čovjeka", primijetio je bivši senator."Bogami, zna, Gerry", složio se Daviš. "Onda - ima li kakvih novosti?""Fort Meade je zatrpan, kao i obično." Najveći problem NSA bio je da su presretali toliko sirovog materijala da im je za njegovo sortiranje trebala cijela vojska. Kompjuterski programi pomagali su utoliko što su izdvajali ključne riječi i slično, no uglavnom se radilo o potpuno bezazlenom brbljanju. Te su programe neprestano usavršavali, no ljudske je instinkte bilo nemoguće usaditi u kompjuter (premda su to i dalje pokušavali). Nažalost,

najtalentiraniji programeri radili su za proizvođače kompjuterskih igrica. Tamo je bio novac, a talent je obično slijedio trag novca. Hendlev je bio posljednji koji bi se zbog toga žalio. Napokon, i sam je dobar dio dvadesetih i tridesetih potrošio čineći isto. Stoga je tražio bogate i vrlo uspješne kompjuterske programere. Takvima jurnjava za novcem nije dosadila, ali je postala nepotrebna. No, to se pokazalo čistim gubljenjem vremena. Najzagriženiji programeri su bili gramziva kopilad. Poput odvjetnika, samo manje cinični. "Ipak, danas sam vidio petšest zanimljivih poruka...""Kao, na primjer?" upitao je Davis. Tvrtkin glavni lovac na talente bio je i dobar analitičar."Ovo", rekao je Hendlev i dodao mu fascikl preko stola. Davis ga je otvorio i pogledom prešao preko stranice."Hmm", bilo je sve što je rekao."Ispadne li nešto od toga, moglo bi biti gadno", glasno je razmišljao Hendlev."Točno. Ali treba nam više podataka." Koja novost... Uvijek im treba više podataka."Koga trenutačno imamo dolje?" To je trebao znati i sam, ali Hendlev je patio od tipične birokratske bolesti: teško je u glavi zadržavao informacije."Trenutačno? Ed Castilanno je u Bogoti, radi na Kartelu, ali u tajnosti... u dubokoj tajnosti", podsjetio je Davis svoga šefa."Znaš, Tome, ovaj obavještajni posao ponekad je zbilja sranje.""Razvedri se, Gerry. Plaća je neizmjerno bolja - barem za nas, potlačene", dodao je cereći se. Njegova brončana put silno je odudarala od bjeline njegovih zuba."Je, sigurno je grozno biti seljak.""Massa me je barem obrazovao, naučio me sva slova i sve... Moglo je biti i gore, više ne moram brati pamuk, massa Garry."Hendlev je okrenuo očima. Davis je diplomirao na Dartmouthu, gdje je boja njegove kože izazivala manje problema nego u matičnoj državi. Otac mu je uzgajao kukuruz u Nebraski, i glasovao za republikance."Koliko ovih dana stoji kombajn?""Šališ se? Skoro tri stotine tisuća. Tata je prošle godine kupio novi i još kuka. Naravno, taj će potrajati dok ne pomru svi njegovi unuci - bogati unuci. Pokosi jutro kukuruza poput bataljuna Rangera..." Nakon uspješne karijere terenskog

obavještajca CIA-e, Davis se specijalizirao za traganje za novcem u inozemstvu. U Hendley Associatesu otkrio je kako njegov talent ima i poslovnu primjenu, ali, dakako, nikada nije izgubio nos za pravu akciju. "Znaš, ovaj momak iz FBI-a, Dominic, na svom je prvom radnom mjestu - u Nevvarku - obavio dosta zanimljivih poslova na području financijskog kriminala. Jedan od njegovih slučajeva razvija se u veliku istragu protiv jedne međunarodne bankarske kuće. Za jednog novajliju, ima prilično dobar nos.""I uza sve to, zna ubijati na svoju ruku", složio se Hendlev."Zato mi i izgleda tako dobro, Gerry. Zna donositi odluke sedlu, kao netko deset godina stariji.""Braća. Zanimljivo", primijetio je Hendley, ponovno gledajući u fascikle."Možda je u pitanju naslijeđe. Napokon, djed im je bio policajac, u Umorstvima.""A prije toga i pripadnik 101. zračne divizije. Shvatio sam, Tome. U redu. Provjeri kako dišu, i to brzo. Uskoro ćemo imati puno posla.""Misliš?""Vani stvari ne postaju ništa bolje", pokazao je Hendley kroz prozor.Sjedili su u uličnom kafiću u Beču. Večeri su bile sve toplije, a gosti su bili spremni otrpjeti malo hladnoće kako bi uživali u jelu na otvorenom."Dakle, odakle taj interes za nas?" upitao je Pablo."Naši se interesi preklapaju", odgovorio je Mohammed i pojasnio: "Imamo zajedničke neprijatelje."Pogled mu je odlutao. Žene koje su prolazile bile su odjevene prema posljednjoj modi, formalno, gotovo strogo. Zahvaljujući buci s ulice, posebice zvonjavi tramvaja, nitko ih nije mogao prisluškivati. Slučajnom, pa čak i profesionalnom oku, izgledali su kao dvojica stranaca - a njih je u carskom gradu bilo puno - koji tiho i uljudno raspravljaju o poslu. Govorili su engleski, što također nije bilo ništa neobično."To je točno", morao se složiti Pablo. "Mislim, ovo o neprijateljima. Što je s interesima?""Vi imate sredstva koja bi nama bila od koristi. Mi imamo sredstva koja bi vama bila od koristi", objašnjavao je musliman strpljivo."Shvaćam." Pablo je dodao mlijeko u kavu i promiješao je. Na njegovo iznenađenje, kava je bila dobra kao i ona u njegovoj zemlji.

Mohammed je i očekivao da će pregovori teći sporo. Njegov gost je, za njegov ukus, bio prenisko u hijerarhiji. No, njihovi su zajednički neprijatelji u borbi protiv Pablove organizacije bili mnogo uspješniji nego u borbi protiv njegove. To ga nije prestajalo čuditi. Imali su niz razloga da primijene učinkovite sigurnosne mjere, no kao i svim ljudima čiji je jedini motiv djelovanja bio novac, nedostajao im je jasan, konačni cilj kakav su imali Mohammedovi kolege. To je bila najveća slabost Pablove organizacije. Ipak, Mohammed je znao da bi bila ludost smatrati ih inferiornima. To što je ukokao jednog izraelskog špijuna nije ga činilo Supermanom. Pablovi ljudi posjedovali su silno znanje i iskustvo, ali su imali i svoja ograničenja. Kao što su ih imali i njegovi ljudi. Kao što ih je imao svatko, osim Alaha... Iz te spoznaje proizlazila su realnija očekivanja, pa su i razočaranja - kada bi stvari pošle krivo - bila manja. Čovjek ne smije dopustiti da 'posao' (kako bi njegov gost - pogrešno - interpretirao njegov Sveti cilj) trpi zbog osobnih emocija. No, kako je imao posla s nevjernikom, morao je imati strpljenja."Što nam možete ponuditi?" upitao je Pablo, pokazujući gramzivost. To je bilo upravo ono što je Mohammed očekivao."Vama je potrebna pouzdana mreža u Europi, zar ne?""Da." S tim su, u posljednje vrijeme, imali problema. Europska policija nije bila suzdržana poput američke."Mi takvu mrežu već imamo." Da stvar bude bolja, vladalo je mišljenje kako muslimani rijetko aktivno sudjeluju u trgovini drogom. Raspačivači droge - u Saudijskoj Arabiji, na primjer - ostajali su bez glave."A što tražite zauzvrat?""Vi ste razvili vrlo uspješnu mrežu u Americi, a imate razloga da mrzite Ameriku, zar ne?""Tako je", složio se Pablo. Kolumbija je pokazala napredak u pregovorima s Kartelovim neodlučnim ideološkim saveznicima u planinama Pablove domovine. Prije ili poslije, FARC će popustiti pritisku vlade, a onda će se, bez sumnje, okrenuti protiv svojih 'prijatelja' ('suradnika', zapravo... to je bio primjereniji izraz). To će biti cijena njihova sudjelovanja u demokratskom procesu. Kada se to dogodi, sigurnost Kartela bit će ozbiljno ugrožena. Politička nestabilnost u Južnoj Americi bila im je najbolja saveznica, no ona nije mogla trajati dovijeka. Isto je vrijedilo i za njegova gosta, razmišljao je

Pablo, a to ih je doista činilo saveznicima iz nužde. "Što točno tražite od nas? Kakve usluge?"Mohammed mu je rekao. Pritom nije spomenuo kako Kartel za svoje usluge neće dobiti ni novčića. Prvu isporuku Mohammedovi bi ljudi obavili.. . u Grčkoj? Da, to bi vjerojatno bilo najlakše - i dovoljno da zapečati sporazum, zar ne?"I to je sve?""Prijatelju moj, mi ne trgujemo fizičkim predmetima nego idejama. Ono malo materijalnih dobara koja trebamo prilično su kompaktna i - zatrebaju li nam - mogu se nabaviti i na lokalnom tržištu. Vjerujem da nam možete pomoći i oko putovnica."Pablo se umalo zagrcnuo kavom. "Da, to je lako izvedivo.""Postoji li, onda, ikakav razlog da ne sklopimo savezništvo?""Moram o tome porazgovarati sa svojima nadređenima", upozorio ga je Pablo. "Ali, ovako, na prvi pogled, ne vidim da između naših interesa postoji ikakav sukob.""Izvrsno. Kako ćemo dalje komunicirati?""Moj šef se voli sastati s ljudima s kojima posluje."Mohammed je i to predvidio. Ni on ni njegovi suradnici nisu voljeli putovati, ali to je bilo neizbježno. Imao je dovoljno lažnih putovnica da se provuče kroz bilo koji aerodrom na svijetu, a govorio je i nekoliko stranih jezika. Studij na Cambridgeu ipak nije bio bačen novac. Za to je mogao zahvaliti svojim roditeljima. Majku je blagoslivljao zbog plavih očiju i svijetle puti koje mu je ostavila u naslijeđe. Doista, u bilo kojem dijelu svijeta - osim, dakako, u Kini i Africi - mogao je proći kao domorodac. Ni ostatak cambridgeskog akcenta nije bio naodmet."Sve što mi trebate reći su vrijeme i mjesto", odgovorio je Mohammed i dodao mu posjetnicu na kojoj je bila otisnuta njegova email adresa, najkorisnije oruđe tajnog komuniciranja ikada izmišljeno. A zahvaljujući čudu modernog zračnog transporta, na bilo koji dio planeta mogao je stići u roku od četrdeset osam sati.

SASTANAK

Stigao je petnaest minuta prije sedamnaest sati. Slučajni prolaznici ne bi ga dvaput pogledali, premda je ponekoj slobodnoj dami i mogao zapeti za oko. Visok metar osamdeset pet, težak osamdesetak kilograma (redovito je vježbao), crne kose i plavih očiju, nije bio baš holivudski materijal, ali nije bio ni od onih koje bi mlade zaposlene žene po kratkom postupku izbacile iz postelje.Bio je dobro odjeven, primijetio je Gerry Hendlev. Plavo odijelo s tankim crvenim prugama (po svemu sudeći engleske proizvodnje), prsluk, crvenožuta prugasta kravata, fina zlatna igla za kravatu. Moderna košulja. Pristojna frizura. Kombinacija samouvjerenosti koja ide uz bogatstvo i dobro obrazovanje i mladost koja se neće uludo protratiti. Ispred zgrade, na parkiralištu za goste, stajao je njegov automobil - žuti Hummer 2 SU V - vozilo kojim su se služili ljudi koji skupljaju stoku u Wyomingu ili novac u New Yorku. I vjerojatno je upravo zato..."Dakle, što vas dovodi k nama?" upitao je Gerry pokazujući gostu udoban stolac s druge strane radnog stola od mahagonija."Još nisam odlučio čime se želim baviti pa lutam uokolo i tražim nekakvo mjesto, nešto kamo bih se mogao uklopiti."Hendlev se nasmiješi. "Da, još nisam toliko star da se ne sjećam koliko je čovjek zbunjen kada iziđe iz škole. Gdje ste studirali?""Na Georgetovvnu. Obiteljska tradicija", rekao je mladić s blagim osmijehom. Hendlev je vidio - i to mu se svidjelo - da momak nikoga ne pokušava impresionirati svojim imenom i podrijetlom. Možda su mu pomalo i smetali, ako je želio krenuti svojim putem i stvoriti vlastito ime. Većina je mladih ljudi to željela. Većina pametnih mladih ljudi. Šteta što u Kampusu za njega nema mjesta."Vaš tata zbilja voli isusovačke škole.""Čak je i mama promijenila vjeru. Sally nije otišla na Bennington. Pripremne studije završila je na Fordhamu u New Yorku. Sada je na Johnsu Hopkinsu, naravno. Želi biti liječnica, poput mame. Zašto ne, to je časno zanimanje.""Za razliku od prava?" upitao je Gerry.

"Znate kakav je tata kada je o tome riječ", napomenuo je mladić smijući se. "Što ste vi studirali?" upitao je Hendlevja, iako je znao odgovor na to pitanje."Ekonomiju i matematiku. Diplomirao sam i najednom i na drugom." Što se pokazalo vrlo korisnim u modeliranju trendova na tržištu sirovina. "Onda, kako je vaša obitelj?""Dobro su. Tata se vratio pisanju svojih memoara. Uglavnom kuka kako je premlad za takve knjige, ali dosta se trudi da ispadne kako treba. Nije baš oduševljen novim predsjednikom.""Da, Kealtv se doista zna izvući iz svega. Kada ga jednom sahrane, na nadgrobni spomenik trebalo bi, za svaki slučaj, parkirati kamion." Taj je vic stigao i do Washington Posta."Čuo sam taj vic. Tata kaže da je dovoljan samo jedan idiot da uništi sve što su napravila desetorica genijalaca." Ta izjava, pak, nije dospjela do Washington Posta. Mladić nije znao da je upravo zato njegov otac i osnovao Kampus."To je malčice pretjerano. To... s tim tipom, mislim... to je čista slučajnost.""Da, ali da se kladimo da će, kada dođe vrijeme da pogube onog retardiranog klukkera (u slangu, izraz za pripadnika Ku Klux Klana) u Mississippiju, promijeniti pjesmu.""On se načelno protivi smrtnoj kazni", napomenuo je Hendlev. "Ili tako barem tvrdi. Neki ljudi doista tako misle i u tome nema ničeg nečasnog.""Načelo? On misli da je to nešto što se maže na kruh.""Želite li političku raspravu, dolje, na odvojku 29, kilometar i pol odavde, imaju zgodan bar i restoran s roštiljem", predložio je Gerry."Ne, ne želim. Oprostite na digresiji, gospodine."Ovaj momak prilično dobro skriva karte, pomislio je Hendlev. "To je, svakako, dobra tema za političku raspravu... Dakle, što mogu učiniti za vas?""Samo me je zanimalo...""Što?" upitao je bivši senator."Čime se vi ovdje bavite", odgovorio je njegov gost."Uglavnom novčanom arbitražom." Hendlev se protegnuo kako bi pokazao da se, na kraju radnoga dana, počinje opuštati."Aha..." rekao je malac, s tračkom sumnjičavosti."Ovdje se može zaraditi ozbiljan novac, ukoliko imate dobre informacije i petlju da u vezi s njima nešto i poduzmete."

"Znate, tata vas jako voli. Kaže kako je šteta što se ne viđate češće." Hendlev je kimnuo. "Da, ali isključivo mojom krivnjom." "Kaže i da ste bili previše pametni da onako zajebete stvar." Ovo bi, u uobičajenim okolnostima, predstavljalo faivcpas seizmičkih razmjera, no kada je mladića pogledao u oči, shvatio je da ga nije namjeravao uvrijediti. Bilo je to tek pitanje... Ili možda i nije, iznenada se zapitao Hendlev."To je za mene bilo teško vrijeme", podsjetio je Gerry svojega gosta. "A svatko može pogriješiti. I vaš je otac to nekoliko puta učinio.""To je točno. Srećom, tata je imao Arnieja da mu čuva guzicu." Njegovu domaćinu to je poslužilo kao odličan šlagvort."Kako je Arnie?" upitao je Hendlev, skrećući s teme kako bi dobio na vremenu. I dalje se pitao zašto je malac došao i, premda ni sam nije znao zašto, počeo osjećati laganu nelagodu."Dobro je. Postavit će ga za rektora Sveučilišta u Ohiju. U tome bi se mogao pokazati jako dobar, a tata misli da mu i treba nekakav mirniji posao. Mislim da je u pravu. Mami i meni, do dana današnjeg, nije jasno kako je čovjek uspio izbjeći srčani udar. Možda neki ljudi doista žive od akcije..." Tijekom cijelog monologa nije skidao pogleda s Hendlevja. "Puno sam naučio od Arnieja.""A od oca?""Ponešto. Većinu stvari naučio sam od ostatka ekipe.""Na koga mislite?""Na Mikea Brennana, na primjer. Bio mi je osobni čuvar", objasnio je Jack mlađi. "Diplomant Svetoga križa, karijerni agent Tajne službe. Prokleto dobar s pištoljem. On me je učio pucati.""Da?""Tajna služba ima streljanu u zgradi stare pošte, nekoliko ulica od Bijele kuće. Još tamo povremeno odlazim. Mike je sada instruktor na Akademiji Tajne službe, gore u Beltsvilleu. Zaista je dobar momak, pametan, opušten... U svakom slučaju, bio mi je poput dadilje pa sam ga stalno pilio s kojekakvim pitanjima - što ljudi u Tajnoj službi rade, kako se obučavaju, kako razmišljaju, na što obraćaju pozornost kada štite mamu i tatu. Mnogo sam naučio od njega. I od svih ostalih.""Kao...?"

"Od tipova iz FBI-a, Dana Murrava, Pata O'Dava - Pat je radio kao Murravev glavni istražitelj. Sprema se u mirovinu. Zamislite, namjerava uzgajati goveda u Maineu. Čudno mjesto za uzgajanje stoke... I on je odličan strijelac, pravi Divlji Bili Hickock, pa čovjek lako zaboravi da je diplomirao na Princetonu. Pat je prilično pametan momak. Od njega sam naučio puno o tome kako FBI vodi istrage. A njegova žena, Andrea, to vam je pravi telepat. I morala je biti... vodila je tatino osiguranje u najgorim danima. Magistrirala je psihologiju na Sveučilištu u Virginiji. Od nje sam naučio cijelo čudo stvari. I od ljudi iz Agencije, dakako, Eda i Mary Pat Foley - blagi Bože kakav je to par. Ali, znate tko mi je bio najzanimljiviji?"Znao je. "John Clark?""O, da. Samo, iz njega si morao izvlačiti kao iz bunara. Kunem vam se, u usporedbi s njim Folevevi su bili prave piljarice. Ali kada jednom steknete njegovo povjerenje, otvori se... Uhvatio sam ga kada je primio Orden časti. Bio je i na televiziji, nekih šezdeset sekundi... umirovljeni viši mornarički dočasnik dobio odlikovanje za zasluge u Vijetnamu... Bit će da toga dana nije bilo puno vijesti... I znate što? Nijedan novinar nije ga pitao što je radio nakon Mornarice. Nijedan. Isuse, ne da su tupavi... Mislim da je Bob Holtzman nešto znao. Bio je ondje, stajao je u kutu preko puta mene. Za jednog novinara prilično je pametan. Tata ga voli, ali mu ne vjeruje ni koliko je crno pod noktom. Dakle, Veliki Jack - Clark, mislim - to vam je jedan ozbiljni honcho. 'Bio je tamo, odradio posao i donio majicu'. Kako to da on nije s vama?""Dečko moj, vi zbilja znate prijeći na stvar", rekao je Hendlev s tračkom divljenja u glasu."Čim ste mu spomenuli ime, znao sam da sam vas uhvatio, gospodine." U očima mu se na trenutak pojavio pobjednički izraz. "Proučavam vas već nekoliko tjedana.""Da?" rekao je Hendlev i osjetio kako mu se želudac grči."Nije bilo teško. Svi podaci o vama dostupni su javnosti, samo ih treba promiješati i poslagati kako treba. Kao u onim 'spoji točke' igricama u dječjim vježbenicama. Znate, nevjerojatno je da ovo mjesto nikada nije dospjelo u medije...""Mladiću, ako je to prijetnja..."

"Molim?" Ova ga je upadica iznenadila. "Mislite da vas želim ucijeniti? Ne, senatore, htio sam reći da vani kruži toliko sirovih informacija da me budi kako su ih novinari uspjeli previdjeti. Mislim, čak i slijepa vjeverica ponekad natrapa na žir..." Zastao je na trenutak, a onda su mu oči zasvijetlile. "Ah, shvaćam... Vi im dade ono što očekuju i oni to objave.""Nije naročito teško, ali novinare je opasno podcjenjivati", upozorio ga je Hendlev."Samo nemojte razgovarati s njima. Tata mije davno rekao: 'Ne možeš si skočiti u usta ako su zatvorena'. Odluku o tome što će 'procuriti' u medije uvijek je prepuštao Arnieju. I nitko s novinarima nije smio razgovarati mimo Arniejevih uputa. Kunem vam se, novinari su ga se bojali k'o vraga. On je onome izvjestitelju Timesa oduzeo presicu Bijele kuće i nikada mu je nije vratio.""Sjećam se", odgovorio je Hendlev. Bio je to popriličan skandal, no čak si ni veliki New York Times nije mogao dopustiti da ostane bez izvjestitelja iz Bijele kuće. Ta je praktična lekcija iz lijepog ponašanja potrajala gotovo pola godine. Arnie van Damm imao je duže i gadnije pamćenje od novinara, a njihovo je pamćenje bilo kategorija za sebe. Arnold van Damm bio je opaki pokeraš."Jack, kamo ovo vodi? Zašto ste ovdje?""Senatore, ja želim igrati na veliko. A mislim da je ovo ovdje veliko.""Objasnite", zatražio je Hendlev. Koliko je dečko uspio shvatiti?John Patrick Ryan mladi otvorio je svoju aktovku. "Za početak, ovo je najviša zgrada na potezu od NSA u Fort Meadeu do CIA-e u Langlevju. Satelitske snimke mogu se skinuti s Interneta. Isprintao sam ih. Evo..." Dodao mu je tanki fascikl preko stola. "U urbanističkom uredu doznao sam da se na tom području planirala izgradnja još tri poslovne zgrade, ali da nijedna nije dobila građevinsku dozvolu. U dokumentima se ne navodi zašto, ali nitko oko toga nije dizao previše buke. Obližnji medicinski centar, pak, revidirao je svoje planove i za to dobio vrlo povoljnu ponudu Citibanka. Većinu vašeg osoblja čine nekadašnji špijuni. Svi ljudi iz vašeg osiguranja bivši su pripadnici vojne policije, dočasnici, ranga E-7 naviše. Elektronski sigurnosni sustav bolji je od onoga u Fort Meadeu. Kad smo kod toga, kako vam je, dovraga, to pošlo za rukom?"

"Privatnici imaju više slobode u pregovorima s dobavljačima. Nastavite", rekao je bivši senator."Nikada niste učinili ništa nezakonito. Optužba za sukob interesa koja vam je uništila karijeru bila je hrpa govana. Uz pristojnog odvjetnika, sud bi je odbacio po hitnom postupku, no vi ste naprosto legli i glumili mrtvaca. Tati ste se sviđali upravo zato što ste imali mozga. Sjećam se da vas je uvijek spominjao kao časnog čovjeka, a malo je ljudi na Hillu o kojima je tako govorio. Visoki dužnosnici CIA-e voljeli su raditi s vama, pomogli ste i u financiranju jednog projekta koji je kod ostalih senatora izazivao histerične napade. Ne znam zašto, ali puno ljudi s Hilla mrzi obavještajne službe. Tatu je izluđivalo što sve te senatore i kongresnika mora podmićivati, odobravati njihove omiljene projekte i povlastice za njihove okruge, samo da sjednu i razgovaraju o takvim stvarima. Isuse, kako je to mrzio. Kad god bi to morao učiniti, gunđao bi sedam dana prije i sedam dana poslije. Ali vi ste mu puno pomogli. Odradili ste dosta posla na Capitolu. Ali, kada ste zapali u političke neprilike, jednostavno ste se povukli. Menije to djelovalo prilično nevjerojatno, ali ono što definitivno nisam mogao progutati bila je činjenica da tata o tome uopće nije govorio. Nikada o tome nije rekao ni riječi. Kada bih ga za to pitao, promijenio bi temu. Čak ni Arnie o tome nikada nije govorio, a Arnie je imao odgovor na svako moje pitanje. Psi nisu zalajali, razumijete?" Jack se zavalio u stolac ne skidajući očiju sa svog domaćina. "Na kraju sam i ja prestao govoriti o tome, ali na posljednjoj godini studija na Georgetovvnu, odlučio sam malo pronjuškati. Razgovarao sam s nekim ljudima i oni su me poučili kako da tu stvar tiho ispitam. Ponavljam, to uopće nije bilo teško." "I, do kakvih ste zaključaka došli?""Bili biste dobar predsjednik, senatore, ali gubitak vaše obitelji bio je strašan udarac. I mi smo bili potreseni. Mama je zaista voljela vašu suprugu. Molim vas da mi oprostite što to spominjem, gospodine. To je bio razlog da napustite politiku, ali ne i svoju zemlju. Mislim da ste za to preveliki domoljub i mislim da je Hendley Associates vaš način da svojoj zemlji služite i dalje - samo potajno. Sjećam se kako su jedne noći - tada sam bio pred maturom - tata i gospodin Clark razgovarali uz piće, gore, na katu. Nisam uspio puno čuti. Kako nisam bio poželjan, vratio sam se u svoju sobu i gledao Historv Channel. Te su noći, koje li slučajnosti, prikazivali dokumentarac o SOE-u, direktoru

britanskih Tajnih operacija u Drugom svjetskom ratu. Zapošljavao je uglavnom bankare. 'Divlji Bili' Donovan u svoj je OSS novačio odvjetnike, ali Britanci su angažirali bankare. Pitao sam se zašto i tata mi je objasnio da je to zato što su bankari pametniji. Za razliku od odvjetnika, bankari poznaju svijet i znaju kako se u njemu zarađuje novac - barem je on tako tvrdio. Vjerojatno je pritom mislio i na sebe. Mislim, i on je došao iz vaše branše. Ali vi ste druga vrsta pirata, senatore. Mislim da ste vi špijun i mislim da je Hendley Associates tajni špijunski dućan koji se financira iz privatnih izvora. A kako je potpuno neovisan od federalnog proračuna, ne morate brinuti hoće li vam se ovamo ušuljati senator ili kakva druga spodoba iz Kongresa, njuškati uokolo, aonda otkucati nekakvu informaciju misleći da radite nešto loše. K vragu, otišao sam na Google i na cijelom Internetu pronašao samo šest stavki u kojima se spominje vaša tvrtka. I o frizuri moje mame može se pronaći više članaka. Women's Wear Daily volio ju je ismijavati, što je tatu zbilja ljutilo.""Sjećam se." Jack Ryan stariji zbog toga je jednom pobjesnio pred novinarima. To gaje skupo koštalo - postao je predmetom sprdnje. "Rekao mi je kako bi, za takvo što, Henrik VIII. novinarima napravio 'frizuru'.""Da, u frizerskom salonu Tower of London, sjekirom. Sally je to bilo smiješno. I ona je mamu zezala zbog frizure. To je jedna od prednosti muškaraca, ha?""To, i cipele. Moja žena nije voljela cipele Manola Blahnika. Voljela je udobne cipele, cipele od kojih je nisu boljele noge", prisjetio se Hendlev, a onda udario u betonski zid. Razgovor o njoj još gaje bolio. Vjerojatno će ga uvijek boljeti, ali bol je svjedočila da je još voli, a i to je bilo nešto. Volio je uspomene na nju, no o njoj u javnosti nije mogao govoriti sa smiješkom. Da je ostao u politici morao bi, morao bi se pretvarati da ju je prebolio, da je njegova ljubav vječna, ali da ga više ne boli. Da, kako da ne... Zbog političke karijere morao si se odreći ne samo svoje muževnosti, nego i ljudskosti. Cijena je bila previsoka. Toga nije bio vrijedan čak ni položaj predsjednika Sjedinjenih Država. Jack Ryan stariji bio mu je vrlo sličan; to je i bio jedan od razloga zbog kojega su se tako dobro slagali."Doista mislite daje ovo obavještajna agencija?" upitao je svoga gosta, ležerno koliko je to situacija dopuštala."Da, gospodine. Ako NSA, na primjer, obrati pozornost na to što rade velike središnje banke, vi ste na idealnoj lokaciji da uhvatite signale koje šalju

prijeko, u Langley. I iskoristite podatke koje ti signali sadrže. Vaši ljudi koji trguju valutama zasigurno dobivaju najbolje moguće informacije, sa samoga izvora. I ako stvar pažljivo odigrate - odnosno, ako ne postanete gramzivi - dugoročno možete zaraditi brdo love, a da nitko ništa ne primijeti. Tako ne morate privlačiti investitore. Investitori previše pričaju. Dakle, tim aktivnostima financirate stvari koje ovdje radite. Što bi to točno bilo, nisam previše špekulirao.""Doista?""Da, gospodine, doista." "Niste o tome razgovarali s ocem?""Ne, gospodine", rekao je Jack mlađi odmahujući glavom. "Otpilio bi me. Tata mi je govorio o svemu i svačemu, ali nikada o takvim stvarima." "O čemu vam je govorio?""Uglavnom o ljudima. Znate, o odnosima s političarima, o tome koji strani predsjednici vole djevojčice ili dječake. Isuse, toga je mnogo, naročito preko bare... O tome kakvi su kao ljudi, kako razmišljaju, kakvi su im prioriteti, o njihovim ekscentričnostima... O tome koja država vodi računa o svojoj vojsci, koja ima dobre obavještajne službe, a koja ih nema... Ispričao mi je puno stvari o ljudima s Hilla - pravih stvari, ne onih koje možete pročitati u knjigama ili u novinama. Puno stvari za koje sam znao da ih nigdje ne smijem ponoviti", uvjeravao je mladi Ryan svojega domaćina."Čak ni u školi?""Ništa što prije toga nisam vidio u Postu. Novine su prilično dobre u istraživanju, samo što prečesto ponavljaju negativne stvari o ljudima koje ne vole, dok o ljudima koje vole često ne objave ništa. Mene novinarstvo strašno podsjeća na žene koje tračaju preko telefona ili uz partiju karata. Ne zanimaju ih činjenice; sve se svodi na seciranje ljudi koji im nisu dragi.""I novinari su samo ljudi.""Da, gospodine, i oni su ljudi. Ali kada moja mama nekome operira oči, nije važno sviđa li joj se osoba koju operira. Ona je položila prisegu da će igrati po pravilima. Isto je i s tatom. I mene su tako odgojili", zaključio je Jack Ryan mlađi. "Tata me je naučio ono što svaki otac uči svojega sina: Želiš li nešto učiniti, učini to kako treba ili to nemoj uopće učiniti.""Ali mnogi više ne razmišljaju tako", naglasio je Hendley iako je svoje sinove, Georgea i Fostera, odgajao na isti način.

"Možda, senatore, ali za to su sami krivi.""Koliko znate o tradingul" upitao je Hendley."Osnovne stvari. Znam o čemu je riječ, ali posao ne poznajem dovoljno da bih se njime bavio.""Što ste studirali na Georgetownu?""Povijest kao prvi i ekonomiju kao drugi predmet. Kao i tata... Ponekad ga upitam za njegov hobi - još se voli poigrati na tržištu. I još uvijek ima prijatelje u branši. Georgea Winstona, na primjer, svog nekadašnjeg ministra financija. Cesto razgovaraju. George se ubio nagovarajući ga da se pridruži njegovoj tvrtki, no on se s njima želi družiti samo povremeno i neformalno. Ostali su prijatelji, čak zajedno odlaze na golf. Tata o golfu pojma nema."Hendley se nasmiješio. "Znam. Jeste li vi probali?"Mali je Jack odmahnuo glavom. "I bez toga puno psujem. Stric Robby bio je jako dobar golfer. Isuse, kako nedostaje tati... Strina Sissy često nas posjećuje. Ona i mama zajedno sviraju glasovir.""To je bila gadna stvar.""Ta jebena, rasistička seljačina..." rekao je Jack. "Oprostite... Robbvje bio prva osoba koju sam poznavao, a koju su ubili." Nekim čudom, njegov je ubojica uhvaćen živ. Pratnja iz Tajne službe bila mu je za petama, samo nekoliko koraka iza Državne policije Mississippija, a onda je - prije no što je itko od njih uspio ispaliti i metka - netko od civila kopiletu podmetnuo nogu. Ostao je živ i završio u zatvoru. To je pomoglo, ako ništa drugo, da se eliminiraju kojekakve gluposti o zavjeri. Bio je pripadnik Ku Klux Klana, imao je šezdeset sedam godina i jednostavno se nije mogao pomiriti s činjenicom da će - povlačenjem predsjednika Ryana - na mjesto predsjednika Sjedinjenih Država zasjesti njegov potpredsjednik, crnac. Suđenje, podizanje optužnice i presuda - sve je išlo nevjerojatno brzo. Atentat je bilo snimljen, da i ne spominjemo šest svjedoka koji su stajali na dva metra od atentatora. Čak je i zastava Konfederacije na State Houseu u Jacksonu spuštena na pola koplja za Robbvja Jacksona, na zaprepaštenje i zgražanje nekih. "Sic volvere Parcas", primijetio je Jack."Što vam to znači?""Božice sudbine, senatore. Jedna okreće vreteno. Druga mjeri tkanje. Treća ga reže. 'Tako tkaju Parke', to vam je rimska uzrečica. Nikada tatu nisam vidio

tako slomljenog. Mama je to mnogo bolje podnijela. Doktori su, valjda, navikli gledati ljude kako umiru. Tata... pa, on je tipa htio ubiti vlastitim rukama. Bilo je prilično gadno." Televizijske kamere snimile su predsjednika kako plače na sprovodu u kapeli Mornaričke akademije. Sic volvere Parcas. "Dakle, senatore, vrti li se ovdje vreteno moje sudbine?"Pitanje Handleva nije zateklo nespremnog. Naslutio ga je, premda to stvar nije činilo nimalo jednostavnijom. "Što bismo s tvojim ocem?""Zašto bi on to morao znati? Posjedujete šest podružnica koje vjerojatno i služe tome da sakrijete svoje traderske aktivnosti." To nije bilo lako doznati, ali Jack je znao kopati."Ne da ih 'sakrijemo'", ispravio ga je Hendlev. "'Maskiramo', možda, ali ne i 'sakrijemo'.""Oprostite. Rekao sam vam, naučio sam se družiti sa špijunima.""Puno ste naučili.""Imao sam prilično dobre učitelje."Eda i Mary Pat Foley, Johna Clarka, Dana Murraya i vlastitog oca. Prokleti Skippy, imao je izvrsne učitelje, pomisli Handley."A što mislite da biste radili ovdje?""Gospodine, ja sam prilično pametan, ali toliko pametan nisam. Morat ću puno toga naučiti. To mi je jasno. I vama je. Što želim raditi? Želim služiti svojoj zemlji", rekao je Jack mirno. "Želim pomoći da se obave stvari koje treba obaviti. Novac mi ne treba. Tata i djed - mislim na mamina oca, Joea Mullera - osnovali su zakladu u moje ime. Kvragu, da hoću, mogao bih diplomirati pravo i završiti kao Ed Kealtv - probijati se do Bijele kuće samostalno. Ali moj otac nije kralj, niti sam ja princ. Želim ići svojim putem i vidjeti kako će stvari ispasti.""Vaš otac ne smije znati za ovo, barem neko vrijeme." "Pa? I on je puno toga zatajio meni." Jacku se to činilo prilično duhovitim. "Red je da se vrtuljak okrene, zar ne?" "Razmislit ću o tome. Imate email adresu?" "Da, gospodine." Jack mu je preko stola dodao posjetnicu. "Dajte mi nekoliko dana.""Da, gospodine, hvala vam što ste me primili." Ustao je, rukovao se s Hendlevem i izišao iz ureda.Dečko je na brzinu odrastao, pomislio je Hendlev. Možda su mu agenti Tajne službe u tome pomogli - ili odmogli... zavisi kakva ste osoba. Ali, momak je

dolazio iz dobre obitelji, i po majci i po ocu. I očito je bio pametan. I strašno radoznao, što je znak inteligencije.A inteligencija je bila jedina stvar oko koje je, svuda u svijetu, vladala nestašica."Dakle?" upitao je Ernesto."Bilo je zanimljivo", odgovorio je Pablo, paleći dominikansku cigaru."Što hoće od nas?" upitao ga je šef."Mohammed je krenuo od naših zajedničkih interesa i zajedničkih neprijatelja.""Pokušamo li tamo pokrenuti posao, ostat ćemo bez glave", napomenuo je Ernesto. Za njega je to uvijek bio samo posao."I ja sam mu to napomenuo. Odgovorio mi je da je njihovo tržište premalo da bismo na njega trošili vrijeme. Oni samo izvoze sirovinu, što je točno. Ali kaže da nam može pomoći oko novog europskog tržišta. Mohammed tvrdi kako njegova organizacija ima dobru bazu za svoje operacije, u Grčkoj, i da bi to, s obzirom na dokidanje granica u Europi, bilo najlogičnije mjesto za ulazak naše robe. Tehničku pomoć nam neće naplaćivati. Vele da time žele pokazati dobru volju.""Bit će da im je naša pomoć silno potrebna", napomenuo je Ernesto."Demonstrirali su kako imaju važne vlastite resurse, Jefe (šefe). Ono što im, čini se, nedostaje je znanje. Žele naučiti kako bi uz ljude mogli prokrijumčariti i oružje. U svakom slučaju, traže malo, a nude mnogo.""A to što nude olakšalo bi nam poslovanje?" upitao je Ernesto."Yanquiji bi se definitivno morali rastegnuti na nekoliko strana.""To bi moglo izazvati nerede u njihovoj zemlji, ali moglo bi imati i ozbiljne političke posljedice...""Jefe, može li nam biti gore nego što već jest?""Ovaj novi norteamericano predsjednik je budala, ali ipak opasna budala.""Naši bi ih novi prijatelji mogli omesti, jefe", naglasio je Pablo. "A mi u to ne bismo morali uložiti ništa. Rizik je mali, a potencijalna dobit velika, zar ne?""Shvaćam, Pablo, ali bismo to mogli skupo platiti dovede li bilo kakav trag do nas.""To je točno, ali kažem ponovo - mogu li nas stiskati više nego sada?" upitao je Pablo. "Preko vlade u Bogoti napadaju naše saveznike. Uspiju li time proizvesti

željeni učinak, ozbiljno će nam naškoditi. Ti i drugi članovi Savjeta mogli biste postati bjegunci u vlastitoj državi", upozorio je glavni obavještajac Kartela. Da i ne spominje kako bi takvim razvojem događaja članovi Savjeta ostali bez silnog bogatstva koje su uživali. Novac je beskoristan nemaš li ga gdje potrošiti. "U njihovu dijelu svijeta postoji uzrečica: neprijatelj moga neprijatelja moj je prijatelj. Jefe, postoji li ikakav ozbiljan nedostatak ove nagodbe, ja ga ne vidim.""Onda, misliš da bih se trebao sastati s tim čovjekom?" "5/, Ernesto. Ne može ti naškoditi. On je gringosima važniji od nas. Mi se plašimo izdaje... koliko li je se tek on plaši? U svakom slučaju, poduzet ćemo sve mjere opreza.""U redu, Pablo. Stavit ću to na dnevni red Savjeta, s preporukom da ga saslušamo", zaključio je Ernesto. "Hoće li to biti teško organizirati?""Mislim da će doputovati preko Buenos Airesa. I zna kako se putuje sigurno. Vjerojatno ima više lažnih putovnica od nas, i uopće ne izgleda kao Arapin.""Jezične vještine?""Pristojne", odgovorio je Pablo. "Engleski govori poput Engleza, što vrijedi koliko i putovnica.""Preko Grčke, ha? Naša roba?""Njegova organizacija Grčku godinama koristi kao luku za iskrcaj. Jefe, našu je robu lakše švercati nego ljude i, na prvi pogled, njihove metode i sredstva čine se primjenjivima i za naše potrebe. Naravno, naši će ga ljudi morati provjeriti.""Znaš li išta o tim njihovim planovima za Sjevernu Ameriku?""Nisam pitao, jefe. To nije naša briga.""Osim ako se zbog toga ne pooštre mjere pogranične kontrole. To bi moglo biti nezgodno..." Ernesto podigne ruku da ga ušutka: "Znam, Pablo, ne i naročito nezgodno...""Sve dok to nama pomaže, briga me što žele učiniti u Americi."

SIVI DOSJEI

Jedna od Hendleyjevih prednosti bila je da se većina ljudi koja je za njega radila nalazila negdje drugdje. Nije im trebalo isplaćivati plaće, plaćati stan, hraniti ih... Navedene troškove plaćali su porezni obveznici, a da to nisu ni znali - ni oni, ni korisnici. Evolucija u svijetu međunarodnog terorizma dovela je do toga da dvije najvažnije obavještajne agencije - CIA i NSA (National Security Agency, Nacionalna sigurnosna agencija) - surađuju bliskije negoli su to činile u prošlosti. A kako ih je razdvajalo samo dva sata vrlo nezgodne vožnje (probijati se sjevernim dijelom D.C. Beltwaya(Capital Beltway, međudržavna autocesta koja kruži oko Washingtona) znalo je nalikovati na vožnju parkingom trgovačkog centra uoči Božića), većina njihovih komunikacija odvijala se preko sigurnih mikrovalnih veza - od vrha zgrade zapovjedništva NSA, do vrha zgrade sjedišta CIA-e. Nikome nije upalo u oči da se krov Hendley Associatesa nalazi točno na sredini. To, s jedne strane, i nije bilo osobito važno: mikrovalne veze bile su kodirane. S druge strane, pak, bilo je itekako važno. Mikrovalne linije 'propuštale' su iz cijelog niza tehničkih razloga. Zakoni fizike mogli su se koristiti, ali ne i mijenjati sukladno trenutačnim potrebama.Mikrovalni kanali koristili su skraćene algoritme, ponešto drukčije od onih u osobnim računalima, stoga im je protočnost bila ogromna. Cijela Biblija kralja Jamesa mogla se prenijeti od jedne do druge zgrade za nekolikoekundi. Iako su u funkciji bili danonoćno, linkovi su prenosili uglavnom besmislice i slučajno odabrane znakove, što je trebalo zbuniti svakoga tko bi kodove pokušao razbiti. A kako je sustav bio kodiran TAPDanceom (sustav za kodiranje računalnih programa), bio je potpuno siguran. Ili su barem tako tvrdili čarobnjaci iz NSA-e. Sustav se oslanjao na diskove s potpuno slučajnim odabirom transpozicije i ako niste pronašli rješenje za atmosfersku buku na radijskim frekvencijama, stvar je za vas tu i završavala. Svakoga tjedna, jedan od Hendlevjevih čuvara bi se, u društvu dvojice kolega (a njihov je odabir uvijek bio slučajan), odvezao do Fort Meadea i pokupio diskove s kodovima za taj tjedan. Diskove bi ubacivali u 'jukebox' priključen na stroj za kodiranje, i kako bi koji disk, nakon uporabe, iz njega iskočio, tako bi ga nosili do

mikrovalne pećnice i uništavali ga, pod budnim okom trojice stražara, koje su godine iskustva u službi naučile da ne postavljaju nikakva pitanja.Bila je to ponešto naporna procedura, no Hendlevju je osiguravala potpuni uvid u aktivnosti dviju agencija. Naime, kako su obje agencije bile državne, morale su bilježiti apsolutno sve - od 'plijena' kojega su se dokopali tajni agenti, do cijene čudnovatog mesa koje se služilo u agencijskim kantinama.Puno podataka - čak većina - za Hendlevjevu je ekipu bila potpuno beznačajna. Ipak, sve se to - ili gotovo sve - spremalo na medije velike gustoće i prenosilo u veliko središnje računalo Sun Mycrosystems, dovoljno snažno da - ukoliko zatreba - nadzire cijeli okrug. Sve to Hendlevjevu je osoblju osiguravalo uvid i u podatke koje su obavještajne agencije prikupile i u njihove analize koje su vodeći stručnjaci za pojedina područja pisali i dostavljali ostalima na mišljenje i daljnju analizu. NSA-i je ovaj posao išao bolje nego CIA-i, ili su barem tako tvrdili vrhunski analitičari koji su radili za Hendlevja, no uvijek je bilo bolje da se problemom pozabavi što više glava - osim u slučaju da se analiza zapetlja do te mjere da paralizira akciju, što obavještajnoj zajednici nije bio nepoznat problem. Kada se u igru uključilo i Ministarstvo domovinske sigurnosti (Hendlev je mislio kako ga Kongres nikada neće odobriti), CIA i NSA počele su dobivati i analize FBI-a, što je često značilo još više birokracije. Ruku na srce, agenti FBI-a imali su ponešto drukčiji pristup sirovim podacima. Oni su razmišljali u terminima kriminalnog slučaja koji je trebalo prezentirati poroti, što, kad čovjek bolje razmisli, i nije bilo tako loše.Svaka agencija razmišljala je na svoj način. Federalni istražni biro činili su policajci koji su imali svoj kut gledanja. Središnja obavještajna agencija na stvari je gledala sasvim drugačije, a i imala je ovlasti (i povremeno ih - iako rijetko - koristila) da u vezi s određenim pitanjem nešto i poduzme.S treće, pak, strane, Nacionalna sigurnosna agencija bavila se isključivo prikupljanjem podataka i njihovom analizom. Svoje bi uratke slala ostalim agencijama, no na to hoće li i što one s tim podacima učiniti, nije imala nikakvog utjecaja.Hendlevjev šef Analitičkoobavještajnog odjela bio je Jerome Rounds, za prijatelje Jerry. Jerry je doktorirao psihologiju na Sveučilištu Pennsvlvania. Radio je u Uredu za obavještajne poslove i istraživanja State Departmenta (I&R (Intelligence and Research)), a onda prešao u Kidder, Peabodv & Co., gdje

se bavio drukčijim analizama, za vrlo drukčiju plaću. A onda ga je, za vrijeme jednog službenog ručka u New Yorku, zapazio senator Hendlev. U matičnoj traderskoj kući Rounds stekao je reputaciju 'telepata' i zaradio poprilično novca. A onda je shvatio kako - kada jednom djeci osiguraš školovanje i otplatiš brod - novac polako gubi na važnosti. Nakon nekoliko godina nerviranja na Wall Streetu bio je spreman prihvatiti ponudu koju je, četiri godine ranije, dobio od Hendlevja. Njegove dužnosti uključivale su i 'čitanje misli' ostalih tradera, što je naučio još u New Yorku. Radio je rame uz rame sa Samom Grangerom, šefom Kampusova Odjela za trgovinu valutama i, ujedno, šefom Operativnog odjela.Jerry Rounds ušao je u Samov ured pred kraj radnog vremena. Jerry i njegova ekipa morali su pročešljati gomilu podataka pristiglih iz CIA-e i NSA. Svi članovi te ekipe bili su brzi čitači s osjetljivim nosom. Sam Rounds bio je lokalna verzija psa krvosljednika."Baci oko na ovo", rekao je, spustio nekakav papir na stol ispred Grangera i sjeo."Mossad je izgubio... šefa podružnice? Kako se to dogodilo?" "Lokalna policija misli da se radilo o pljački. Ubijen je nožem, novčanika nema, a nema ni tragova borbe. Očito nije nosio artiljeriju.""Čemu, u civiliziranom gradu poput Rima?" komentirao je Granger. Sada će je bogami nositi, barem neko vrijeme. "Kako smo mi saznali za to?""Izišlo je u lokalnim novinama: 'Službenika izraelskog veleposlanstva zatukli na pišanju'. Šef Agencijine podružnice tvrdi da je bio špijun. Neki ljudi u Langlevju prilično su se ustrčali... pokušavaju shvatiti što to znači, ali vjerojatno će se spotaknuti o Occamovu britvu (logičko načelo koje se pripisuje srednjovjekovnom filozofu \Villiamu od Occama, po kojemu ne treba stvarati previše pretpostavki, tj. da od svih mogućih (često složenih i nedorečenih) objašnjenja, valja prihvatiti ono najjednostavnije.) i kupiti priču koju im je prodala policija. Mrtvac bez novčanika, dakle obična pljačka, samo se lopov malo zanio.""Misliš da će Izraelci tu priču popušiti?" upitao je Granger."Da, k'o što će na službenoj večeri poslužiti pečenog odojka... Proboden je između prvog i drugog kralješka. Ulični bandit prije bi mu prerezao vrat. Profesionalac, pak, zna da je to prljavo i bučno. Carabinieri (talijanske vojne

snage žandarmerijskog tipa; bave se policijskim zadacima) rade na slučaju, ali po svemu sudeći, s onim što imaju mogu se jebati, osim ako netko u restoranu nema prokleto dobro pamćenje. Ja na to ne bih previše računao.""Onda, što sve to znači?"Rounds se zavalio u stolac. "Kada je posljednji put ubijen šef bilo čije obavještajne podružnice?""Odavno nije. Agencija je izgubila jednoga u Grčkoj - lokalna teroristička skupina. Neki kreten upro je u njega prstom... jedan od njihovih, prebjeg... Sada vjerojatno negdje pijucka votku i osjeća se silno osamljenim. .. Britanci su izgubili jednoga, u Jemenu, ali davno..." Zastao je. "Imaš pravo. Ubojstvom šefa podružnice ne dobivaš mnogo. Kada doznaš tko je, pratiš ga, pratiš tko su mu veze, tko radi za njega. Zatučeš li ga, ništa ne profitiraš, a puno gubiš. Misliš, dakle, da se radi o nekakvom teroristu, nekome tko je Izraelu želio poslati poruku?""Ili se riješio njemu posebno mrske prijetnje. Kvragu, pa jadni je kopilan bio Izraelac, službenik veleposlanstva. Možda je i to bio sasvim dovoljan razlog... Ali smaknuti špijuna i to visoko rangiranog špijuna... Teško je povjerovati da se radi o čistoj slučajnosti, zar ne?""Ima li izgleda da Mossad zatraži našu pomoć?" upitao je Granger, reda radi. Znao je da za to nema nikakvih izgleda. Mossad je bio poput djeteta u pješčaniku koje nikada, ama baš nikada, s drugima ne dijeli svoje igračke. Zatražili bi pomoć samo u slučaju da su (a) očajni i (b) da od nekoga mogu dobiti nešto što sami već nemaju. Tada bi se ponašali poput sina razmetnoga."Odbijaju potvrditi da je tip - preziva se Greengold - radio za Mossad. To bi donekle pomoglo talijanskim policajcima, možda bi se u istragu uključila i njihova protuobavještajna služba. Ako im je nešto i rečeno, Langlev za to nema dokaza."Granger je znao da Langlev ne razmišlja na taj način. Iz Jerrvjeva pogleda shvatio je da i on misli isto. CIAje razmišljala drukčije. Špijunaža je postala vrlo civilizirana djelatnost. Nisi ubijao tuđe ljude, jer je to loše za posao. Druga strana je, zauzvrat, mogla ubiti nekoga od tvojih, a ako na ulicama stranoga grada moraš voditi gerilski rat, ne možeš obavljati svoj posao. A tvoj posao nije da na dršku pištolja urezuješ recke, nego da svojoj vladi pribavljaš informacije. Zato će Carabinieri o ovome nastaviti razmišljati kao o uličnom

zločinu. Snagama bilo koje strane države diplomatsko je osoblje bilo nedodirljivo, zaštićeno međunarodnim sporazumima i tradicijom koja je vukla korijene iz starog Perzijskog Carstva."Dobro, Jerry, ti si frajer s uvježbanim nosom", rekao je Sam. "Što ti misliš?""Mislim da vani, na ulici, imamo duha, i to gadnoga duha. Mossadov čovjek ubijen je u nacifranom rimskom restoranu, gdje je ručao i uživao u skupom vinu. Možda je došao pokupiti pošiljku. Provjerio sam na karti: od zgrade veleposlanstva do restorana trebalo mu je par minuta brze šetnje. Malko predaleko za redovito mjesto za ručak, osim ako taj Greengold nije bio jogger... Sve i da jest, bilo je krivo doba dana za to. Dakle, ako nije bio lud za kuharom kod Giovannija, šanse su više nego polapola da se radilo ili o podizanju pošiljke ili o nekakvom sastanku. A ako je tako, onda mu je netko smjestio. I to ne da ga konkurencija - tko god to bio - identificira, nego da ga zatuče. Lokalnim policajcima to možda i izgleda kao pljačka. Meni izgleda kao promišljeno, profesionalno izvedeno smaknuće. Žrtva se nije mogla braniti jer je bila potpuno i trenutno onesposobljena. A špijuna treba zatući upravo tako. Nikad ne znaš koliko je dobar u samoobrani, a da sam ja Arapin, tipa bih smatrao pravom prijetnjom i ne bih previše riskirao. Nije ga ubio pištoljem, dakle nije za sobom ostavio nikakav materijalni trag, poput metka ili čahure. Uzeo mu je novčanik kako bi sve izgledalo kao pljačka, ali ubio je Mossadova rezidenta i, pretpostavljam, poslao poruku. Ali ne poruku da mrzi Mossad, nego da ljude ubija s istom lakoćom s kojom zakopčava hlače.""Planiraš napisati knjigu na tu temu, Jerry?" lagano gaje bocnuo Sam. Glavni je analitičar, na temelju jedne jedine činjenice, razrađivao cijelu sapunicu.Rounds se počeškao po nosu i nasmiješio. "Otkad ti vjeruješ u slučajnosti? Tu nešto smrdi.""Što misle u Langlevju?""Još ništa. Zatražili su procjenu od svog deska (časnik ili službenik zadužen za određeno zemljopisno područje) za jugoistočnu Europu. Vjerujem da ćemo, za otprilike tjedan dana, doznati do čega su došli, ali ne očekujem bogzna što. Znam tipa koji vodi tamošnji dućan.""Mulac?"

Rounds je odmahnuo glavom. "Ne, to bi bilo nepravedno. Pametan je on, samo ne želi izlagati riticu. Niti je nešto posebno kreativan. Kladim se da cijela stvar neće otići dalje od sedmoga kata."Novi direktor CIA-e naslijedio je Eda Folevja. Foley je bio u mirovini i sa suprugom Mary Pat, navodno, pisao knjigu tipa 'Bio sam tamo'. U svoje vrijeme bili su jako dobri. Novi je DCI bio sudac, politički vrlo atraktivan. Predsjednik Kealtv ga je obožavao. Taj ništa ne bi napravio bez predsjednikova odobrenja, pa je svaka stvar morala proći mini birokraciju tima iz Savjeta za nacionalnu sigurnost Bijele kuće. Mediji su Savjet naprosto obožavali: informacije iz njega curile su kao iz Tkanica. Operativni odjel Agencije još je stasavao, još je uvježbavao nove časnike na Farmi u Tidevvateru, u Virginiji. Novi DOO (Director of Operations, direktor Operativnog odjela) uopće nije bio loš. Kongres je na tom mjestu želio nekoga tko poznaje rad na terenu - što je Kealtvja donekle zateklo - ali on je znao kako treba igrati protiv Kongresa. Operativna uprava možda će se i razviti do odgovarajuće veličine, ali pod sadašnjom administracijom neće raditi ništa problematično. Ništa što bi ozlovoljilo Kongres. Ništa što bi profesionalnim neprijateljima obavještajne zajednice pružilo više od uobičajenog streljiva - pripovijetki bivših supruga i teorija zavjere o tome kako je CIA izazvala Pearl Harbour i potres u San Franciscu."Misliš, dakle, da od toga neće biti ništa?" upitao je Granger iako je odgovor na to pitanje unaprijed znao."Mossad će pronjuškati uokolo i reći svojim ljudima da budu na oprezu. To će potrajati mjesecdva, a onda će se većina vratiti uobičajenoj rutini. Isto je i s ostalim službama. Izraelci će najprije pokušati doznati tko ga je otkucao. S ovako malo informacija o tome je teško špekulirati. Vjerojatno se radi o nečemu banalnom. Obično je tako. Možda je unovačio krivog čovjeka i to mu se obilo o glavu; možda su im probili kodove - podmitivši šifranta u veleposlanstvu, na primjer - možda je netko, na nekakvom koktelu, naprosto razgovarao s krivom osobom. Sam, potrebno je tako malo da izgubiš čovjeka na terenu, a takve pogreške čine i najbolji među nama.""Sto je dobra tema za terenski priručnik 'Što se smije, a što ne smije'."I on je, naravno, dio radnog staža odradio na terenu, ali uglavnom kopajući po knjižnicama i bankama, po izvorima u usporedbi s kojima se i gomila prašine

činila poput oaze. Ponekad bi u toj gomili prašine ipak pronašao pokoji dragulj. A svog se lažnog identiteta držao do te mjere da bi mu postajao druga priroda."Osim ako negdje, na ulici, ne podlegne još koji špijun", napomenuo je Rounds. "Tada možemo biti sigurni da vani imamo duha."Aviancin zrakoplov na letu iz Mexico Citvja spustio se u Cartagenu pet minuta ranije. Do londonskog Heathrovva letio je Austrian Airom, potom je British Airwaysom otputovao do Mexico Citvja, a onda presjeo u zrakoplov kolumbijske nacionalne kompanije i otputovao u svoju matičnu državu. Bio je to stari američki Boeing, ali on nije bio od onih koji su se plašili letenja. Svijet je krio i puno veće opasnosti. Kada je stigao u hotel, otvorio je torbu i izvadio rokovnik, a potom izašao na ulicu i pronašao telefonsku govornicu."Molim vas, recite Pablu da je Miguel stigao... Gracias'." Potom je otišao na piće u jednu od obližnjih kantina i otkrio da lokalno pivo uopće nije loše. Iako se to kosilo s njegovim vjerskim uvjerenjima, Mohammed se morao uklopiti u okolinu, a ovdje su svi konzumirali alkohol. Sjedio je petnaestak minuta, a onda se vratio u hotel, provjeravajući (dvaput) prati li ga tko. Nije opazio nikoga. Ako su ga i pratili, radilo se o pravim stručnjacima. Čovjek tu nije mogao učiniti mnogo, ne u stranom gradu u kojemu svi govore španjolski i nitko ne zna u kojem je smjeru Meka. Putovao je s britanskom putovnicom; zvao se Nigel Hawkins i bio je iz Londona. Stan na adresi naznačenoj u putovnici doista je postojao. To bi mu pomoglo u slučaju rutinske policijske provjere, ali nijedan lažni identitet nije bio vječan. Dođe li do toga... a onda će doći do toga. Čovjek ne može živjeti u strahu od nepoznatog. Mora, naprosto, napraviti plan, poduzeti potrebne mjere opreza i zaigrati igru.Bila je to zanimljiva situacija. Španjolci su drevni neprijatelji islama, a ovu su naciju činila uglavnom španjolska djeca. Ipak, u toj su zemlji postojali ljudi koji su Ameriku mrzili gotovo koliko i on. Gotovo, jer je Amerika za njih predstavljala i ogroman izvor prihoda od prodaje kokaina, baš kao stoje i njegovoj domovini predstavljala ogroman izvor prihoda od izvoza nafte. Njegova osobna neto imovina kretala se u stotinama milijuna američkih dolara, pospremljenih u bankama diljem svijeta - u Švicarskoj, Lichtensteinu i, odnedavno, na Bahamima. Mogao si je, naravno, priuštiti privatni mlažnjak, no njega bi bilo lako identificirati i - u to je bio siguran - s lakoćom srušiti negdje

iznad vode. Mohammed je prezirao Ameriku, ali nije bio slijep za njezinu moć. Previše dobrih ljudi zbog toga je neočekivano završavalo u Raju. Nije to bila loša sudbina, daleko od toga... No on je radio sa živima, ne s mrtvima."Hej, satnice!"Brian Caruso okrenuo se i ugledao Jamesa Hardestvja. Nije bilo ni sedam ujutro. Upravo je završio turu jutarnjih vježbi i sa svojom satnijom pretrčao uobičajenih pet kilometara. I, kao i njegovi ljudi, umorio se i dobro preznojio. Otpustio ih je, poslao pod tuševe i baš kada je krenuo u vlastite odaje, naletio je na Hardestvja. Prije nego stoje uspio išta izustiti, začuo je puno poznatiji glas."Kapetane (U izvorniku skipper, kapetan u mornarici, za razliku od izraza captain za časnički čin satnika u kopnenoj vojsci)?"Kada se okrenuo, ugledao je marinskog desetnika Sullivana, svoga prvog dočasnika."Da, desetniče. Ljudi su jutros izgledali prilično nabrijani.""Da, gospodine. Niste nas previše forsirali. Lijepo od vas, gospodine", primijetio je E-748. (E - oznaka za platni razred dočasnika u američkim oružanim snagama)"Kako je išlo razvodniku Wardu?" Brian ih upravo zbog njega nije previše forsirao. Iako je tvrdio kako je spreman za povratak, Ward se još oporavljao od gadnih rana koje je zadobio."Malo se uspuhao, ali nije zaostao za nama. Bolničar (U izvorniku corpsman - pripadnik postrojbe koji je prošao osnovnu medicinsku obuku i u svojoj postrojbi funkcionira kao bolničar) Rendall drži ga na oku. Znate, za jednu lignju, tip i nije tako loš", udostojio se reći Sullivan. Marinci su bili prilično brižni prema bolničarima iz mornarice, posebice onima koji bi pokazali dovoljno petlje da se s Izvidništvom poigraju u travi."Prije ili kasnije SEAL će ga pozvati u Coronado.""Baš tako, kapetane, a onda ćemo mi morati dresirati novu lignju.""Što ste trebali, desetniče?""Gospodine... ovaj, on je tu. Hej, gospodine Hardestv! Upravo sam čuo da ste krenuli do šefa... Ispričavam se, do satnika." "Sve u redu, desetniče... Vidimo se za sat vremena."

"Na zapovijed, gospodine." Sullivan je propisno salutirao i krenuo natrag u baraku."Dobar dočasnik", razmišljao je Hardestv naglas."I te kako", suglasio se Caruso. "Ljudi poput njega vode Korpus. Ljude poput mene samo trpe.""Što kažete na doručak, satnice?""Prvo bih se morao otuširati, ali može.""Što je danas na rasporedu?""Danas ćemo se pozabaviti komunikacijama, kako bismo bili sigurni da svaki od nas može zatražiti zračnu ili topničku potporu.""Zar oni to već ne znaju?" upitao je Hardestv iznenađeno."Znaš da i bejzbolske ekipe prije svake tekme s trenerom uvježbavaju udarce. A svi oni znaju kako se udara palicom, zar ne?""Kužim." Takve su stvari nazivali osnovnim znanjima upravo zato što su bila osnovna. A marinci, baš kao ni igrači bejzbola, nisu imali ništa protiv toga da ta osnovna znanja svako malo i obnove. Jedno putovanje u duboku travu naučilo ih je koliko su važna.Carusove odaje nisu bile daleko. Dok se mladi časnik tuširao, Hardestv je natočio kavu i uzeo novine. Za jednog samca, Caruso je kuhao pristojnu kavu. Novine mu, kao i obično, nisu rekle ništa što već nije znao, osim posljednjih sportskih rezultata, ali čovjek se uvijek mogao nasmijati čitajući stripove."Spremni za doručak?" upitao je mladac kada se sredio."Kakva je ovdje hrana?" upitao je Hardestv ustajući."Pa, doručak je teško zeznuti, zar ne?""Točno. Poslije vas, satnice." Do zajedničke su se kantine vozili kojih kilometar i pol, Carusovim Mercedesom C-klase. Automobil je, na Hardestvjevo olakšanje, bio indicija da je Caruso samac."Nisam očekivao da ćemo se ponovno vidjeti ovako brzo", rekao je Caruso, sjedeći za upravljačem."Ili da ćemo se uopće vidjeti?" ležerno je upitao bivši pripadnik Specijalnih snaga."I to... da, gospodine.""Prošli ste ispit."To je bilo dovoljno da satnik okrene glavu. "A koji bi to ispit bio, gospodine?"

"Nisam ni mislio da ste opazili", odgovorio je Hardestv smijući se. "Pa, gospodine, jutros ste me svakako uspjeli zbuniti." Što je, bio je siguran Caruso, bio dio njegova današnjeg plana."Postoji jedna stara poslovica: Ako nisi zbunjen, to znači da si loše informiran."

"To mi zvuči pomalo zlokobno", rekao je satnik Caruso, skrećući udesno, na parkiralište."Zna biti." Izišao je iz automobila i krenuo za časnikom prema velikoj katnici punoj gladnih marinaca. Na liniji su, u pregradama i na pladnjevima, stajali svi sastojci za uobičajeni američki doručak - od Frosted Flakesa, do slanine i jaja. Čak i..."Možete probati žemlje, gospodine, ali nisu baš bogzna kakve", upozorio ga je Caruso uzimajući dva engleska čajna peciva i pravi maslac. Očito je bio premlad da brine o povišenom kolesterolu i ostalim poteškoćama koje stižu s godinama. Hardestv se odlučio za kutiju pahuljica Cheerios, nemasno mlijeko i umjetni zaslađivač, jer je on - što ga je doista živciralo - bio toliko star da je o tome morao voditi računa. Šalice za kavu bile su velike, a raspored sjedenja pružao je začuđujuću razinu privatnosti u prostoriji u kojoj je bilo zasigurno četiristo ljudi, od čina razvodnika do čina pukovnika. Njegov gaje domaćin poveo prema stolu za kojim je sjedila gomila mladih narednika."OK, gospodine Hardestv, što mogu učiniti za vas?""Prije svega, znam da imate ovlasti za pristup materijalu najviše razine tajnosti. Točno?""Da, gospodine. Za pojedine stvari, ali mislim da vas one uopće ne zanimaju.""Vjerojatno", suglasio se Hardestv. "Dobro, stvari o kojima ćemo razgovarati idu i malo dalje od toga. Ne smijete ih ponoviti apsolutno nikome. Jesmo li se razumjeli?""Da, gospodine. U pitanju je jedna od onih stvari pod kriptonimom. Shvaćam." Ništa on ne shvaća, pomislio je Hardestv. Ovo je bilo puno više od kriptonima, ali to će objašnjenje morati pričekati bolju prigodu. "Molim vas, nastavite, gospodine.""Neki su vas, vrlo važni ljudi, zapazili i označili kao prvoklasnog kandidata za jednu prilično... prilično posebnu organizaciju. Organizaciju koja ne postoji.

Ovakve ste stvari sigurno vidjeli u filmovima ili o njima čitali u knjigama. Ova je sasvim stvarna, sinko. Došao sam vam ponuditi mjesto u toj organizaciji.""Gospodine, ja sam marinski časnik. I to mi se sviđa." "To neće imati utjecaja na vašu karijeru u marincima. Zapravo, samo što vas nisu promaknuli u bojnika. Sljedeći tjedan dobit ćete i pismenu obavijest o tome. Sto znači da ćete, ovako i onako, dobiti novi raspored. Ostanete li u Korpusu, sljedeći će vas mjesec poslati u Zapovjedništvo Marinskog korpusa. Radit ćete u njihovoj jedinici za obavještajne poslove i specijalne operacije. Isto tako, bit će vam dodijeljena i Srebrna zvijezda, za akciju koju ste obavili u Afganistanu.""Što je s mojim ljudima? Predložio sam ih za odlikovanje." Ovome je malcu očito običaj brinuti o takvim stvarima, pomislio je Hardestv."Svima su odobrena. U marince se možete vratiti kad god poželite. Vaš položaj i redovita promaknuća ovim neće biti nimalo ugroženi.""Kako vam je to pošlo za rukom?""Imamo prijatelje na visokim položajima", objasnio je njegov gost. "Kad smo već kod toga, imate ih i vi. Plaću biste i dalje primali preko Korpusa. Možda biste morali srediti novi bankovni račun, ali to je rutinska transakcija.""Što podrazumijeva taj novi posao?""Služit ćete svojoj zemlji. Radit ćete stvari od iznimne važnosti za nacionalnu sigurnost - samo ćete ih raditi pomalo neregularno.""Kakve stvari?""Ne bih o tome. Ne ovdje i ne sada.""A da budete još malo tajanstveniji, gospodine Hardestv? Mislim, mogao bih skužiti o čemu govorite i pokvariti vam iznenađenje.""Ne određujem ja pravila.""Agencija, ha?""Ne baš, ali i to ćete doznati kada za to dođe vrijeme. Sada mi samo morate reći da ili ne. Ne svidi li vam se, organizaciju možete napustiti bilo kada", obećao je. "U detaljnija objašnjenja ne mogu ulaziti, ne ovdje.""Do kada moram donijeti odluku?" "Dok ne dovršite ta jaja sa slaninom."Satnik Caruso spustio je pecivo na pladanj. "Ovo nije nekakva zezancija?" Zbog svog je podrijetla trpio popriličnu količinu psina."Ne, satnice, ne radi se ni o kakvoj šali."

Sustav novačenja namjerno su razradili tako da ne djeluje prijeteće. Koliko god hrabri bili, ljude poput Carusa neizvjesnost je (ili bolje rečeno njima neshvatljiva neizvjesnost) uvijek pomalo uznemiravala. Njihova profesija je sama po sebi bila dovoljno opasna, a nikoga pametnog opasnost nije dovodila do ushićenja. Prema riziku su se odnosili racionalno. Prvo u što su se željeli uvjeriti bilo je jesu li za određenu zadaću dovoljno obučeni i posjeduju li za nju dovoljno iskustva. Stoga ga je Hardestv želio uvjeriti kako će ga maternica Marinskog korpusa Sjedinjenih Država uvijek biti spremna primiti natrag. Njemu samome to je bilo dovoljno blizu istini; mladome časniku možda i nije."Kako vaš ljubavni život, satnice?"Iako gaje pitanje iznenadilo, Caruso mu je iskreno odgovorio: "Nemam nikakvih obveza. Izlazim s nekoliko djevojaka, ali to nije ništa ozbiljno. Je li to problem?" upitao je naglas. Koliko je ta stvar doista opasna? upitao se u sebi."Samo sa sigurnosnog stajališta. Većina muškaraca od svojih supruga ne može zatajiti ništa." Djevojke su bile nešto sasvim drugo. "OK, koliko opasan će biti taj posao?""Ne posebno", lagao je Hardestv. Kako u tome nije bio posebno vješt, laž mu nije do kraja upalila."Znate, planirao sam ostati u Korpusu barem dok ne postanem pukovnik.""Vaš ocjenjivač u Zapovjedništvu marinskog korpusa misli da ste toliko dobri da biste mogli dogurati i do brigadira, ako negdje usput ne prolupate. Nitko ne misli daje to izgledno, ali dogodilo se mnogim dobrim ljudima." Hardestv je završio sa svojim Cheeriosima i bacio se na kavu."Lijepo je znati da negdje vani imate anđela čuvara", suho je komentirao Caruso."Kao što rekoh, zapazili su vas. Marinski korpus je prilično dobar u otkrivanju talenata... i spreman im je pomagati.""Nisu jedini... Mislim jedini koji su me zapazili.""Upravo tako, satnice. Ja vam nudim priliku, to je sve. Na vama je da se dokažete." Bio je to pomno promišljen izazov. Mladim ljudima - sposobnim mladim ljudima - takvom je izazovu bilo teško odoljeti. Hardestv je znao da ga je dobio.Vožnja od Birminghama do Washingtona bila je duga. Dominic Caruso mrzio je jeftine motele pa je udaljenost odlučio prijeći u jednome danu. Iako je na put

krenuo u pet ujutro, vožnji kao da nije bilo kraja. Vozio je bijeli Mercedes C klase, sa četvorim vratima, sličan onome koji je vozio njegov brat. Na stražnjem sjedalu stajala je gomila prtljage. Dvaput su ga gotovo zaustavili, no ophodnje državne prometne policije pozitivno su reagirale na njegovu FBI-značku (Biro ih je nazivao creedosima) i prijateljski mu mahnule da produži. Medu policajcima je vladala bratska solidarnost; najmanje što su jedni za druge mogli učiniti bilo je da ignoriraju prekoračenje brzine. U Arlington, u Virginiji, stigao je tek u deset uvečer. Pustio je pazikuću da iskrca prtljagu iz automobila i dizalom krenuo na treći kat gdje se nalazila njegova soba. U sobnom baru pronašao je politrenu bocu pristojnog bijelog vina, koju je strusio čim se otuširao. Što zbog vina,to zbog dosadnog televizijskog programa, počeo je drijemati. Naručio je buđenje u sedam sati i uz pomoć HBO-a utonuo u san."Dobro jutro", rekao je Gerry Hendlev sljedećeg jutra, u 8:45. "Kavu?""Hvala vam, gospodine." Jack je uzeo šalicu kave i sjeo. "Hvala vam što ste se javili.""Pa, provjerili smo vaša akademska postignuća. Bili ste dobri na Georgetownu.""S obzirom na visinu školarine, i trebalo je paziti na predavanjima... U svakom slučaju, studij nije bio posebno težak", rekao je John Patrick Ryan mlađi i otpio malo kave. Pitao se što sada slijedi."Možemo razgovarati o početničkom poslu", bio je izravan bivši senator. Nije bio od onih koji puno okolišaju, što je bio jedan od razloga zbog kojih se tako dobro slagao s ocem svoga mladog posjetitelja."Što bih, točno, radio?" upitao je Jack i podigao pogled."Koliko doista znate o Hendlej Associates?"Samo ono što sam vam rekao.""Dobro. U tom slučaju, ništa od onoga što vam namjeravam reći ne smijete ponoviti nigdje drugdje. Apsolutno nigdje. Je li to jasno?""Da, gospodine." Iznenada mu je sve postalo prokleto jasno. Njegove su pretpostavke bile točne, pomislio je Jack. Jebote..."Vaš otac bio je jedan od mojih najbližih prijatelja. Kažem 'bio', jer se više ne viđamo, a rijetko i razgovaramo. Obično kada on nazove. Ljudi poput vašega oca ne odlaze u mirovinu - barem ne u potpunosti. Vaš otac bio je jedan od

najboljih špijuna svih vremena. Radio je stvari koje nikada nisu, a vjerojatno nikada i neće biti zapisane, barem ne u vladinim dokumentima. U njegovu slučaju 'nikada' znači barem pedeset godina. Vaš otac piše memoare, i to u dvije inačice: jednu koja će se moći objaviti za nekoliko godina i drugu koja svjetlost dana neće ugledati još nekoliko generacija. Koja neće biti objavljena za njegova života. Na njegov zahtjev."Činjenica da njegov otac pravi takve planove Jacka je silno pogodila. Njegov otac - mrtav? Takvo što mogao je pojmiti tek u nekakvom dalekom, intelektualnom smislu. "U redu", uspio je propentati. "Zna li mama nešto o tome?""Vjerojatno ne... zapravo, sigurno ne. Dio toga vjerojatno ne zna ni Langlev. Vlada povremeno radi stvari koje nije uputno stavljati na papir. A vaš je otac bio pravi talent za uvaljivanje u takve stvari.""A vi?" upitao je junior.Hendlev se zavalio u stolac i prešao na filozofski ton: "Tu postoji jedan problem. Što god učinili, uvijek će se pronaći netko kome se to neće naročito svidjeti. To vam je kao s vicevima. Koliko god smiješan, vic je uvijek uvredljiv za nekoga. Ali kada se uvrijeđenim nađe netko na višim razinama, on vam to neće reći u lice... poludjet će i početi vrištati pred novinarima. Stvar tako postaje javna i redovito dobiva vrlo negativan prizvuk. Najčešće se radi o čistom karijerizmu... Naime, najbrže napredujete kada svom pretpostavljenom zabijete nož u leđa. No, takve se stvari događaju i zato što ljudi na najvišim položajima politiku vode sukladno vlastitim pojmovima dobroga i lošega. To se naziva egom. Problem je što svatko ima svoje mišljenje o tome što je dobro, a što loše. Uz to, dio tih ljudi pravi su luđaci.Uzmite za primjer našeg sadašnjeg predsjednika. Jednom prilikom, u senatskom zahodu, Ed mije rekao kako se smrtnoj kazni protivi do te mjere da ne bi odobrio ni smaknuće Adolfa Hitlera. Rekao je to nakon nekoliko pića, a on je, kada malo popije, sklon baljezganju. Tužna je činjenica da povremeno zna popiti i previše. Kada mi je to rekao, stvar sam okrenuo na šalu. Rekao sam mu da to ne spominje u svojim govorima. Židovi su veliko i moćno glasačko tijelo, a oni to možda neće shvatiti kao stvar dubokih načela, nego kao strašnu uvredu. U apstraktnom smislu, puno se ljudi protivi smrtnoj kazni. U redu, ja to poštujem, iako se s tim ne slažem. Loša strana takvog stajališta je

da se s ljudima koji drugima čine zlo - ponekad i vrlo ozbiljno zlo - ne možeš odlučno obračunati, a da pritom ne pogaziš svoja načela. Neki ljudi to neće učiniti, što zbog savjesti što zbog političke osjetljivosti, iako su svjesni daje pravna procedura izvan naših granica - a u rijetkim prilikama i unutar njih - često neučinkovita.Dakle, kako to utječe na Ameriku? CIA ne ubija ljude - nikada. Barem ne od 1950-ih. Eisenhovver je CIA-u koristio iznimno vješto... genijalno, zapravo... Ljudi nisu imali pojma što se događa, a kako je odbijao plesati stari ratni ples pred kamerama, smatrali su ga blesanom. No svijet je tada bio puno drugačiji. Drugi svjetski rat bio je nedavna povijest. Ideja o ubijanju velikog broja ljudi - čak i nevinih civila - nije bila nikakva novost. Zahvaljujući, uglavnom, kampanjama bombardiranja iz prethodnog rata", pojasnio je Hendlev. "Bila je to cijena koju je trebalo platiti da bi se posao obavio kako treba." "A Castro?""To je bila opsesija predsjednika Johna Kennedvja i njegova brata Roberta. Dizao im se pri samoj pomisli na Castrovo ubojstvo. Većina ljudi misli daje razlog tomu sramota zbog fijaska u Zaljevu svinja. Ja, pak, mislim kako su čitali previše romana o Jamesu Bondu. To su bila vremena kada se ubojstvo činilo glamuroznim. Danas se to naziva sociopatologijom", rekao je Hendlev oporo. "Problem je u tome što je, prvo, puno zabavnije o ubojstvu čitati negoli ga počiniti, a drugo, što se ono ne može počiniti tek tako, bez vrhunski obučenog i vrlo motiviranog osoblja. Pretpostavljam da su i oni došli do istog zaključka. Ali onda je stvar procurila u javnost... Obitelj Kennedv izvela je lakirovku, a CIA je platila cijenu posla koji je - loše - obavila po nalogu predsjednika. Izvršna naredba predsjednika Forda prekinula je cijelu stvar. I tako CIA više ne ubija ljude.""A što je s Johnom Clarkom?""On je svojevrsna aberacija. Da, on je - i to ne jednom - znao ubiti, no činio je to samo kada je to, s taktičkog stajališta, bilo neophodno. Langlev svojim ljudima na terenu dopušta da se brane. On je, pak, takve stvari znao učiniti taktički neophodnima. Clarka sam sreo nekoliko puta, ali uglavnom ga znam po reputaciji. Ali, ponavljam, on je aberacija. Sada kada je u mirovini, možda će napisati knjigu. Čak i daje napiše, sumnjam da će sadržavati cijelu priču. Kao i vaš otac, i Clark igra po pravilima. Ponekad ta pravila malko zaobiđe, ali -

koliko ja znam - nikada ih nije prekršio, barem dok je bio u državnoj službi", ispravio se Hendlev. On i Jack Ryan stariji jednom su nadugačko razgovarali o Johnu Clarku i bili su jedini ljudi na svijetu koji su znali cijelu priču o njemu."Jednom sam tati rekao da je John Clark tip kojemu ne bih volio stati na žulj."Hendlev se nasmiješio. "To je točno, ali John Clark je i čovjek kojemu biste povjerili živote svoje djece. Kad smo se prošli put sreli, postavili ste mi jedno pitanje u vezi s Johnom Clarkom. Sada vam na njega mogu i odgovoriti: Da je mlađi, bio bi ovdje", rekao je Hendlev kao da otkriva veliku tajnu."Upravo ste mi nešto dali do znanja", rekao je Jack."Znam. Možete li živjeti s tim?""S ubijanjem?""Pa nisam baš to rekao, zar ne?'.Jack mlađi spustio je šalicu s kavom. "Sada znam zašto tata stalno priča koliko ste pametni.""Možete li živjeti s činjenicom daje vaš otac, svojedobno, ubio nekoliko ljudi?"

"Znam za to. Dogodilo se one noći kada sam rođen. To je, praktički, obiteljska legenda. Dok je tata bio predsjednik, novinari su od toga pravili veliko pitanje, stalno su to iskopavali i spominjali, kao da se radi o gubi ili tako nečemu. Osim što za gubu postoji lijek.""Znam. U filmovima sve to uzgleda jako cool, ali u stvarnom životu ljudi od toga dobivaju nervozne tikove. To vam je problem sa stvarnim svijetom: ponekad - ne često, ali ponekad - takve su stvari neizbježne... Stoje, ne jednom, otkrio i vaš otac, Jack. I nikada se nije krzmao. I premda mislim da je zbog toga imao noćne more, kada je morao, učinio je to. Zato ste i vi još živi. Zato je još živo i mnogo drugih ljudi.""Znam za onu stvar s podmornicom. To je poprilično poznata stvar, ali...""To je samo mali dio priče. Vaš otac nikada nije tražio nevolje, ali kada bi na njih naišao... Kao što rekoh, učinio bi ono što mora.""Nejasno se sjećam dana kada su pogubljeni ljudi koji su napali mamu i tatu... one noći kada sam rođen, mislim. Upitao sam mamu za to. Znate, ona baš nije pobornik smaknuća, ali u tom, konkretnom slučaju, nije joj previše smetalo. Nije joj bilo ugodno, ali mislim đa je, da tako kažem, uočila logiku situacije.

Tata? Pa, znate, ni njemu se to nije posebno svidjelo, ali nije ronio suze zbog toga.""Vaš je otac tog tipa imao na nišanu - vođu, mislim... Držao mu je pištolj uz glavu, ali nije povukao okidač. Suzdržao se, jer za to nije bilo nikakve potrebe. Da sam ja bio na njegovu mjestu... ne znam što bih učinio. U takvoj situaciji teško je donijeti ispravnu odluku. Vaš ju je otac donio, iako je imao sjajnu priliku da učini drukčije.""To je rekao i gospodin Clark. I njega sam jedanput upitao za to. Rekao je: 'Čemu, ako su murjaci već bili tamo?' Nikada mu nisam do kraja povjerovao. Isto sam pitao i Mikea Brennana. Rekao mi je da je za jednog civila zadivljujuće da se uspio suzdržati. Ni Mike ga ne bi ubio. Obuka, pretpostavljam.""Nisam siguran da ste u pravu, što se Clarka tiče. On nije ubojica, ne ubija ljude iz zabave ili za novac. Možda bi tipu doista poštedio život. Ali obučeni policajac ne radi takve stvari. Što mislite, što biste vi učinili?""To ne znate dok se ne nađete u takvoj situaciji", odgovorio je Jack. "Razmišljao sam o tome jedanput ili dvaput. Zaključio sam da je tata postupio kako treba."Hendlev je kimnuo. "U pravu ste. I u drugim je prilikama postupio kako treba. Onome tipu u čamcu prostrijelio je lubanju jer je to bio jedini način da preživi. Kada se nađete pred takvim izborom, možete učiniti samo jedno.""Dakle, Hendley Associates zapravo rade - što?""Prikuplja informacije i djeluje na osnovi tih informacija.""Ali vi niste vladina institucija", primijetio je Jack."Ne, nismo - tehnički. Obavljamo stvari koje treba obaviti, a vladine agencije to nisu u stanju.""Koliko često se to događa?""Ne baš često", odvratio je Hendlev neusiljeno. "To će se možda promijeniti, a možda i neće. Ovoga trenutka teško je reći.""Koliko puta...""To nije podatak koji biste trebali znati", odgovorio je Hendlev uzdignutih obrva."Dobro. Koliko tata zna o ovom mjestu?""On me je nagovorio da ga organiziram."

"A, tako..." Sve mu je odjednom bilo kristalno jasno. Hendlev se odrekao političke karijere kako bi za svoju zemlju obavljao posao koji ona nikada neće priznati niti ga za taj posao nagraditi. Kvragu. Zar je njegov stari imao muda upustiti se u ovakvo što? "Upadnete li ikada u nekakve nevolje...?""U osobnom sefu mog pravnog zastupnika nalaze se stotine predsjedničkih pomilovanja, koja pokrivaju sve moguće ilegalne aktivnosti počinjene u razdoblju koje moja tajnica samo treba utipkati na prazna mjesta, potpisana od strane vašega oca, tjedan prije nego što je napustio dužnost.""Je li to zakonito?""Dovoljno zakonito", odgovorio je Hendlev. "Državni tužitelj iz administracije vašega oca rekao je da će proći, ali da će - izađu li u javnost - biti čisti dinamit.""Vraga dinamit... za Capitol Hill to bi bila nuklearna bomba", razmišljao je Jack naglas. Čak je i taj opis bio preblag."Zato smo toliko oprezni. Ne mogu svoje ljude ohrabrivati da čine stvari zbog kojih bi mogli završiti u zatvoru.""Samo stvari zbog kojih bi mogli doživotno izgubiti kreditnu sposobnost.""Vidim da ste od oca naslijedili smisao za humor.""Pa, gospodine, otac mi je, zar ne? Naslijedio sam njegove plave oči i crnu kosu."Jackovi akademski rezultati pokazivali su daje naslijedio i očev mozak, a po svemu što je vidio, Hendlev je zaključio da je naslijedio i očevu radoznalu narav i sposobnost da odvoji žito od kukolja. Je li od oca naslijedio i petlju?Bolje da to nikada ne dozna. Čak ni najbolji među njegovim ljudima nisu mogli predvidjeti budućnost - osim u pogledu valutnih previranja, a i u tome su varali. Bila je to jedina stvar za koju su ga mogli kazneno goniti, no to se ipak neće dogoditi, zar ne?"OK, vrijeme je da upoznate Ricka Bella. On i Jerry Rounds zaduženi su za analitiku.""Jesmo li se već sreli?""Ne. Ni vaš otac ih nije upoznao. Jedan od velikih problema obavještajne zajednice je njezina glomaznost. Previše je tu ljudi, organizacije se prepleću jedna preko druge... Imate li stotinu najboljih profesionalnih nogometaša u istoj ekipi, uništit ćete je unutarnjim svađama. A kako se svatko rađa s egom, obavještajna zajednica poslovično funkcionira kao dugorepa mačka u sobi

punoj stolica za ljuljanje. Nitko se zbog toga ne buni previše; vlada i ne treba biti previše učinkovita. Takva vlada zastrašivala bi ljude. Zato smo mi tu... Idemo. Jerrvjev ured je na drugom kraju hodnika.""Charlottesville?" upitao je Dominic. "Ja sam mislio...""Još od Hooverovih vremena, tamo se nalazi jedan od naših sigurnih objekata. Tehnički on uopće ne pripada FBI-u. Tamo čuvamo Sive dosjee.""Tako..." Za te je dosjee saznao od jednog od starijih instruktora na Akademiji. Ljudi izvan Biroa nisu znali da takvo što uopće postoji. Sivi su dosjei, navodno, bili Hooverovi dosjei o nizu političara, prave kolekcije privatnih svinjarija, koje su političari skupljali onako kako ostali ljudi skupljaju poštanske marke i kovanice. Nakon Hooverove smrti, 1972. godine, ti su dosjei zaplijenjeni i tobože uništeni. Sada su se nalazili u Charlottesvilleu, u Virginiji, u velikoj sigurnoj kući na brežuljku koji je od Monticella Thomasa Jeffersona dijelila samo blaga udolina i s kojega se pružao pogled na Sveučilište države Virginije. Stara plantažerska kuća posjedovala je prostrani vinski podrum, no u njemu se - više od pedeset godina - čuvala puno dragocjenija roba. Bila je to najbolje čuvana tajna FBI-a, poznata vrlo uskoj skupini ljudi u koju je mogao - ali nije i morao - biti uključen i aktualni direktor FBI-a. Nadzor nad dosjeima povjeren je profesionalnim agentima od iznimnog povjerenja. Dosjei nikada nisu otvarani, barem ne oni politički. Javnost baš i nije morala doznati kako je, na primjer, izvjesni mladi senator iz doba Trumanove administracije volio maloljetnice: čovjek je odavno mrtav, kao i liječnik koji je obavljao pobačaje. Ipak, strah od tih dosjea i dalje je postojao. Vladalo je rašireno mišljenje da se oni i dalje vode, što je objašnjavalo zašto Kongres tako rijetko napada FBI u vezi s trošenjem proračunskog novca. Finim pročešljavanjem FBI-evih opsežnih dosjea, sposoban arhivar opremljen računalom s dovoljno memorije mogao je o njihovim životima otkriti koješta, no to bi bio pothvat dostojan Herakla. Osim toga, Bijeli dosjei (pospremljeni u nekadašnje rudnike ugljena u Zapadnoj Virginiji) sadržavali su mnogo sočnije tajne - barem po mišljenju povjesničara."Premjestit ćemo vas iz GBI-ja", rekao je Werner."Što?" upitao je Dominic Caruso. "Zašto?" Bio je toliko šokiran da je gotovo iskočio iz stolice.

"Dominic, postoji jedna posebna postrojba... ljudi iz te postrojbe žele razgovarati s vama. Do daljnjega ćete raditi tamo. Oni će vas uputiti u detalje. Upamtite, rekao sam 'premjestiti', ne 'otpustiti'. Plaću ćete i dalje dobivati od nas. I dalje ćete se voditi na našem popisu, kao specijalni agent raspoređen na poslove vezane uz protuterorističke istrage, pod mojim izravnim zapovjedništvom. Zadržat ćete prava na promaknuća i povišice. Agente Caruso, ovo je povjerljiva informacija", nastavio je Werner. "O njoj smijete razgovarati isključivo sa mnom. Je li to jasno?""Na zapovijed, gospodine. Ali ne mogu baš reći 'razumijem, gospodine'.""Moći ćete, kada za to dođe vrijeme. I dalje ćete se baviti kriminalističkim istragama i, vjerojatno, temeljem tih istraga poduzimati akcije. Pokaže li se da vam novi posao ne odgovara, moći ćete mi to reći i mi ćemo vas rasporediti u neki od terenskih ureda, na konvencionalnije dužnosti. Ali, ponavljam, o ovom poslu smijete raspravljati samo sa mnom. Bude li se o tome itko raspitivao, reći ćete mu da ste i dalje specijalni agent FBI-a, ali da o svom novom poslu ne smijete razgovarati. Budete li svoje dužnosti obavljali kako treba, protiv vas se neće moći poduzimati nikakve mjere. Ustanovit ćete kako je tamo kamo idete nadzor puno labaviji od onoga na koji ste navikli. Ali, u svako ćete doba nekome biti odgovorni.""Gospodine, menije sve to i dalje prilično nejasno", rekao je specijalni agent Caruso."Bavit ćete se poslom od najveće važnosti za nacionalnu sigurnost - borbom protiv terorizma. Stvar neće biti bezazlena. Teroristička zajednica nije posebno civilizirana.""Ovo je, znači, nekakva tajna zadaća?"Werner je kimnuo. "Točno.""I vodi se iz ovoga ureda?""Manje više", vrdao je Werner kimajući."I ja se iz toga mogu povući kad god poželim?""Točno.""U redu, gospodine. Pogledat ću o čemu se radi. Što mi je sada činiti?"Werner je nešto načrčkao na komadu papira i dodao mu ga preko stola. "Otići ćete na ovu adresu i reći da želite vidjeti Gerrvja.""Odmah, gospodine?"

"Ako nemate kakva pametnija posla.""Na zapovijed, gospodine." Caruso je ustao, rukovao se s Wernerom i izišao. Ako ništa drugo, vožnja do Virginije, zemlje konja, bit će ugodna.

KAMP ZA OBUKU

DOMINIC SE ODVEZAO DO HOTELA MARRIOT S DRUGE STRANE RIJEKE, POKUPIO svoje torbe (nosaču je kao napojnicu ostavio novčanicu od dvadeset dolara), a onda u navigacijski uređaj svog Mercedesa utipkao odredište. Uskoro se našao na međudržavnoj cesti broj 95 koja je vodila na jug. Washington je ostao za njim. Siluete prijestolnice u retrovizoru su djelovale prilično lijepo. Automobil je precizno radio, što se od Mercedesa i očekivalo. Lokalni radijski talkshow bio je ugodno konzervativan, kao što su to obično bili i policajci. Promet nije bio posebno gust, premda je shvatio kako doista žali jadnike koji u D.C. moraju putovati svakodnevno, a onda tamo cijeli dan prevrtati papire u Hooverovoj i svim ostalim grotesknim zgradama državne administracije koje su okruživale Mali. Zapovjedništvo FBI-a barem je imalo mjesto za razbijanje stresa - vlastitu streljanu. Vjerojatno dobro posjećenu, pomislio je Dominic.Prije samog ulaza u Richmond, kompjuter njegova navigacijskog uređaja uputio ga je (ženskim glasom) da skrene udesno, na Richmond Beltway, koji ga je izveo na cestu 1-65, a koja je, pak, vodila na zapad, prema brdima prekrivenima gustom šumom. Okolica - vrlo ugodna, vrlo zelena - vjerojatno je bila prepuna golfigrališta i farmi na kojima su uzgajali konje. Čuo je kako CIA ovdje ima sigurne kuće, još od vremena kada su u njima ispitivali sovjetske prebjege. Pitao se koga sada tamo obrađuju. Kineze? Francuze, možda? Kuće nisu prodali, to je sigurno. Vlada se teško odvajala od imovine. Jedini izuzetak bile su vojne baze koje su klauni sa sjeveroistoka i dalekog zapada uživali zatvarati. U njihovim krugovima FBI nije bio ništa obljubljeniji od vojske, ali Biroa su se bojali. Dominic nije znao zašto nekim političarima vojnici i policajci toliko smetaju, ali zbog toga se nije puno brinuo. Svatko je za život zarađivao na svoj način.Nakon, otprilike, četrdeset pet minuta, počeo je tražiti znakove za silazak s ceste, no kompjuteru nisu trebali nikakvi znakovi.Dvije minute prije skretanja, kompjuterski generirani glas rekao je: "Pripremite se da na sljedećem izlazu skrenete udesno.""Dobro, dušo", odvratio je specijalni agent Caruso, no kompjuter mu nije odgovorio. Minutu kasnije skrenuo je na sugerirani izlaz (kompjuter mu nije

rekao ni bravo, krasno ste to obavili), a onda se našao na ulicama ugodnog malenog grada i blagom se uzbrdicom počeo penjati prema sjevernom rubu udoline sve dok konačno nije začuo:"Na sljedećem raskrižju skrenite ulijevo i stigli ste na svoje odredište...""To je lijepo, srce, hvala ti", rekao je."Odredište" se nalazilo na kraju potpuno obične seoske ceste. Na cesti nije bilo nikakvih linija pa se, moguće, radilo i o kolnom prilazu. Nekoliko stotina metara dalje ugledao je dva potpornja od crvene opeke koji su pridržavali bijelu metalnu rampu. Rampa je bila podignuta do kraja. Tristotinjak metara dalje nalazila se kuća, čiji je prednji dio krova pridržavalo šest stupova. Krov je bio pokriven crijepom - i to poprilično starim crijepom - a zidovi izgrađeni od opeke koja je prije više od stotinu godina možda i bila crvena. Mjesto je bilo staro barem stotinudvije godina. Kolni prilaz nedavno su posuli svježim sitnim šljunkom. Trava je (a trave je ovdje bilo puno) bila gusta i zelena poput one na golfigralištima. Netko je izišao na sporedni izlaz i rukom mu pokazao da skrene ulijevo, iza kuće. Kada je okrenuo upravljač i skrenuo iza kuće, tamo ga je dočekalo pravo iznenađenje. Palača - a kako je drukčije čovjek mogao nazvati ovoliku kuću? - bila je veća nego što se to na prvi pogled činilo. Imala je veliko parkiralište na kojemu su se već nalazili jedan Chewy Suburban, jedan Buickov SUV i još jedan Mercedes C klase, baš poput njegova, s tablicama Južne Karoline. Bila je to slučajnost kojoj se ni u snu..."Enzo!"Dominic se munjevito okrenuo. "Aldo!"Ljudi su često spominjali koliko su slični, premda je ta sličnost bila puno uočljivija onima koji bi ih upoznavali jednog po jednog. Obojica su bili tamnokosi i bjeloputi. Brian je bio točno dvadeset četiri milimetra viši, a Dominic kojih četiri i pol kilograma teži. Neznatne razlike u govoru i ponašanju koje su razvili u djetinjstvu, zadržali su, iako su zajedno i odrastali. Kako su podrijetlom djelomično bili Talijani, srdačno su se zagrlili, ali se nisu ljubili. Nisu bili baš toliki Talijani."Kog vraga ti radiš tu?" prvi je upitao Dominic."Ja? A što ti radiš ovdje?" ispalio je Brian, pomažući bratu oko torbi. "Pročitao sam članak o onoj pucnjavi u Alabami. O čemu se radilo?"

"O pedofilu", odgovorio je Dominic, vadeći putnu torbu za odijela. "Silovao je i ubio slatku malu curicu. Stigao sam prekasno... pola sata, sat vremena prekasno.""Hej, nitko nije savršen, Enzo. Novine pišu da si mu prekinuo karijeru."Dominic ga je pogledao ravno u oči. "Da, uspio sam to učiniti.""Kako, točno?""S tri metka u grudi.""Upali svaki put", rekao je satnik Caruso. "A nema ni odvjetnika koji plaču nad lijesom.""Ne, ovaj put nema." U tim riječima nije bilo ni naznake veselja, no Brian je registrirao hladno zadovoljstvo u njegovu glasu."Ovim, ha?" rekao je marinac i izvadio njegov automatik iz futrole. "Lijepo izgleda", rekao je."A i puca prilično dobro. Nabijen je, braco, pazi..."Brian je izbacio spremnik i ispraznio komoru. "Deset milimetara?""Da. Po mjeri FBI-a. Pravi lijepe rupe. FBI gaje vratio u uporabu nakon one pucnjave u kojoj se našao inspektor O'Day... znaš, ono s djevojčicom strica Jacka."Brian se te priče itekako dobro sjećao: sjećao se Katie Ryan koju su - nedugo nakon što joj je tata postao predsjednik - napali u školi. Sjećao se pucnjave, ubijanja..."Frajer je točno znao što radi", rekao je. "A zamisli, nije čak ni bivši marinac. Bio je seronja iz mornarice koji je prešao u murju. Barem tako pričaju u Quanticu.""Napravili su videosnimku te akcije, za potrebe obuke. Jednom sam ga i sreo. Samo se rukovao sa mnom, kao i s još dvadesetoricom drugih momaka. Taj kurvin sin zaista zna pucati. Rekao nam je da čekamo pravu priliku i sve obavimo prvim metkom. Obojicu je dvaput stresao ravno u glavu.""Kako je uspio ostati tako miran?" Slučaj Katie Ryan pogodio je braću Caruso. Bila im je sestrična i, uz to, slatka mala curica, slika i prilika svoje mame."Hej, pa i ti si tamo, na terenu, omirisao barut. Kako si ti uspio ostati miran?""Obuka, braco. Imao sam marince o kojima se trebalo brinuti."

Zajedno su oteglili Dominicove stvari u kuću. Brian gaje poveo na kat. Imali su odvojene sobe, ali jednu do druge. Potom su sišli u kuhinju, uzeli kavu i sjeli za kuhinjski stol."Onda, kako život u marincima, Aldo?""Uskoro ću postati bojnik. Zaradio sam Srebrnu zvijezdu za posao koji sam obavio na terenu. Ma, nije to bilo bogzna što, samo sam radio ono za što su me trenirali. Jedan od mojih ljudi bio je ranjen, ali sada je dobro. Nismo uhvatili tipa kojega smo jurili: nije bio raspoložen za predaju, pa ga je desetnik Sullivan poslao Alahu. Ipak, dvojicu smo uhvatili žive, a ti su se raspričali. Dečki iz Obavještajne rekli su mi da su došli do doista korisnih informacija.""Za što si, onda, dobio tu lijepu vrpcu?" upitao ga je Dominic zajedljivo."Uglavnom za preživljavanje. Ubio sam trojicu negativaca. Sto, vjeruj mi, i nije bilo posebno teško. Samo sam ih poskidao. Poslije su me pitali imam li zbog toga noćne more. U Marinskom korpusu definitivno radi previše doktora - i svi su lignje.""I moji u Birou pitali su isto, ali ja sam ih otpilio. Tog kopilana definitivno ne sanjam. Jadna djevojčica... Trebao sam mu raznijeti kitu.""Pa 'što nisi?""Zato što bi govnar to preživio. Tri komada u prsnom košu nije.""Nisi ga valjda upucao u napadu bijesa?""Ne baš, ali...""I zato ste ovdje, specijalni agente Caruso", rekao je muškarac koji je, tog časa, ušao u kuhinju. Bio je viši od metar osamdeset, pedesetogodišnjak, ali u izvrsnoj formi, pomislila su obojica."Tko ste vi, gospodine?" upitao je Brian."Pete Alexander", odgovorio je muškarac."Trebao sam se naći s vama prošle...""Ne, niste, ali generalu smo morali reći nešto." Alexander je natočio šalicu kave i sjeo za stol."Onda, tko ste vi?" upitao je Dominic."Ja sam vaš časnik za obuku.""Samo vi?" upitao je Brian."Za kakvu obuku?" upitao je, gotovo istodobno, Dominic.

"Ne, nisam jedini, ali sam jedini koji će ovdje ostati cijelo vrijeme. A priroda obuke pokazat će vam za što vas obučavamo", odgovorio je. "Dobro, želite znati tko sam. Diplomirao sam na Yaleu, prije trideset godina, na političkim znanostima. Čak sam bio član 'Lubanja i kostiju'. Znate, onog ekskluzivnog kluba za dečke o kojemu teoretičari zavjere toliko vole naklapati. Isuse, kao da tinejdžeri u tim godinama mogu postići bilo što osim poševiti se, a i to samo petkom navečer, ako im se posreći." Njegove oči i pogled nisu potjecali s koledža, koliko god elitnog. "Nekada, u stara vremena, Agencija je voljela novačiti ljude na Yaleu, Harvardu i Dartmouthu. Današnju djecu boli dupe za to. Svi žele postati bankari i mlatiti pare. Dvadeset pet godina radio sam na tajnim operacijama, a onda me je unovačio Kampus. Otada radim za njih.""Kampus? Što je to?" upitao je marinac. Alexander je opazio da ga Dominic to ne pita. Brian će zauvijek ostati marinac, baš kao što Dominic nikada neće prestati biti agent FBI-a. Tomu je uvijek tako. Sto je, u oba slučaja, bilo i dobro i loše."To je obavještajna služba koja se financira iz privatnih izvora.""Iz privatnih izvora?" upitao je Brian. "Kako, do vraga...""Poslije ćete vidjeti kako stvar funkcionira. Kada to jednom doznate,znenadit će vas koliko je to zapravo lako. Ono što bi vas sada i ovdjerebalo zanimati jest čime se Kampus bavi.""Ubijanjem", ispalio je Dominic kao iz topa. Izgledalo je kao da su mu riječi same od sebe izletjele iz usta."Zašto to mislite?" upitao je Alexander nevino."Prvo, organizacija je premala. Drugo, sudeći po parkingu, ovdje nema nikoga osim nas. Treće, ja nisam dovoljno iskusan da bi mi povjerili poslove agentastručnjaka. Zatukao sam nekoga tko je zaslužio da ga zatuku i to je sve. A već sljedećeg dana eto ti mene u Sjedištu FBI-a, na razgovoru s pomoćnikom direktora. Par dana kasnije, odem u Washington, a oni me pošalju ovamo. Ovo je vrlo, vrlo posebno mjesto i vrlo, vrlo malo mjesto, a za ono što radi - štogod to bilo - ima ovlasti s najviših razina. Nemojte mi reći da i ovdje trgujete američkim obveznicama...""Vaše su nam izvrsne analitičke sposobnosti poznate", rekao je Alexander. "Jeste li jednako sposobni držati jezik za zubima?"

"Vjerujem da to na ovome mjestu ne moram. Ali kada to situacija zahtijeva, da, znam držati jezik za zubima", odgovorio je Dominic."Dobro, evo uvodnog govora. Vi, momci, znate što znači izraz 'crno', zar ne? On označava projekt ili program koji vlada ne priznaje. Ljudi se pretvaraju da ne postoji. Kampus je, u tom smislu, otišao korak dalje. Mi doista ne postojimo. U posjedu bilo kojeg vladinog službenika ne nalazi se ni jedan dokument u kojemu se naša organizacija spominje, makar i jednom jedinom riječju. Od ovoga trenutka, gospodo, ni vas dvojica više ne postojite. Naravno, vi ćete satnice Caruso... ili ste već postali bojnik?... dobivati plaću koja će se deponirati izravno na račun u banci u kojoj ste ga ovoga tjedna otvorili. Ali više niste marinac. A vi, specijalni agente Caruso...""Znam. Gus Werner mi je već rekao. Iskopali su rupu i zatrpali su je za sobom."Alexander je kimnuo. "Obojica ćete, prije odlaska, ovdje ostaviti svoje službene dokumente, pasje markice (izraz za metalne identifikacijske pločice s imenom i serijskim brojem, koje vojnici nose oko vrata, na lančiću) i sve ostalo... Imena ćete možda i moći zadržati. Imena su samo riječi, a u ovome poslu imenima ionako nitko ne vjeruje. Uz to je vezana jedna smijurija, još iz vremena kada sam radio za Agenciju. Stigao sam na teren i, sasvim nesvjesno, pobrkao imena. Kada sam skužio što sam napravio, ne da me je bilo sram... Zamislite glumca koji umjesto Hamleta iznenada počne glumiti Macbetha. Ipak, sve je prošlo u redu... nisam odapeo na kraju komada.""Što ćemo mi to, točno, raditi?" Ovaj put pitanje je postavio Brian."Uglavnom ćete voditi istrage. Pratiti kretanje novca. Kampus je u tome posebno dobar... kasnije ćete doznati kako i zašto. Na teren ćete, najvjerojatnije, odlaziti zajedno. Vi ćete, Dominic, u pogledu istrage, morati potegnuti za obojicu. Vi ćete mu, Briane, pružati fizičku potporu i usput naučiti sve što radi... kako ste ga ono maloprije oslovili?""Enzo? Na to mislite? Tako ga zovem zato što je, čim je položio vozački, počeo gaziti po gasu. Znate, kao Enzo Ferrari."Dominic je pokazao na svoga brata i nasmijao se. "A on je Aldo, jer se odijeva k'o papak. Poput onoga lika iz reklame za vino, Alda Cella: 'On nije rob mode...' To vam je obiteljski vic.""Pa, dobro, otiđite u Brooks Brothers i odjenite se kako treba", rekao je Alexander Brianu. "Putovat ćete najčešće pod krinkom poslovnog čovjeka ili

turista. Stoga se morate odijevati uredno, ali ne poput Princa od Walesa. Obojica ćete pustiti kosu, posebno vi... Aldo."Brian je prešao rukom preko svoje ježfrizure. U cijelom civiliziranom svijetu to je bio zaštitni znak pripadnika Marinskog korpusa Sjedinjenih Država. Ali, moglo je biti i gore. Rangeri su u tom pogledu bili još stroži. Brian će izgledati kao normalno ljudsko biće za otprilike mjesec dana. "Kvragu, sad ću si morati kupiti češalj.""Kakav je plan?""Danas se samo opustite i smjestite. Sutra ćemo rano ustati i uvjeriti se da ste obojica u pristojnoj fizičkoj kondiciji. Potom slijedi provjera vještina s oružjem i malo teoretske nastave. Obojica se, pretpostavljam, služite računalom?""Zašto pitate?" upitao je Brian."Kampus većinom funkcionira kao virtualni ured. Dobit ćete računala s ugrađenim modemima preko kojih ćete komunicirati s centralom." "Što je sa zaštitom?""U strojeve su ugrađeni prilično dobri uređaji za zaštitu. Postoji li način da ih se zaobiđe, nitko ga još nije otkrio.""To je dobro znati", primijetio je Enzo sumnjičavo. "Koriste li kompjutere i u Korpusu, Aldo?""Da, imamo mi tamo sve civilizacijske tekovine, čak i toaletni papir.""Doista se zovete Mohammed?" upitao je Ernesto."Da, ali zasad me oslovljavajte imenom Miguel." To će ime - za razliku od Nigela - biti u stanju upamtiti. Sastanak nije počeo molitvom kojom bi zazvao Alahov blagoslov. Ovi nevjernici to ne bi razumjeli."Vaš engleski je... pa zvučite kao Englez.""Školovao sam se u Engleskoj", objasnio je Mohammed. "Majka mije bila Engleskinja, otac Saudijac."'"Bili?"'"Oboje su mrtvi.""Moja sućut", rekao je Ernesto, s upitnom iskrenošću u glasu. "Dakle, što možemo učiniti jedni za druge?""Cijelu ideju već sam objasnio ovome čovjeku, Pablu. Je li vas on o tome izvijestio?"

"Si, izvijestio me je, ali želim to čuti od vas osobno. Vi, naravno, shvaćate da ja predstavljam i šestoricu drugih ljudi koji dijele moje poslovne interese.""Shvaćam. Imate li ovlasti pregovarati u ime svih tih ljudi?""Ne apsolutne, ali nema potrebe da se sastajete sa svima. Ja ću imrenijeti sve što kažete. Do sada još nisu odbili nijedan moj prijedlog.Ukoliko nas dvojica, danas i ovdje, postignemo dogovor, on će do krajajedna biti odobren u potpunosti.""Vrlo dobro. Poznato vam je čije interese ja zastupam. I ja sam ovlašten za sklapanje dogovora. Država na sjeveru naš je - baš kao i vaš - najveći neprijatelj. Moji su prijatelji izloženi sve jačem pritisku s njihove strane. Želimo im vratiti milo za drago i smanjiti taj pritisak, rasporediti ga u više smjerova.""S nama je manjeviše isto", komentirao je Ernesto."Stoga je izazivanje nereda i kaosa u Americi u našem zajedničkom interesu. Novi američki predsjednik je slabić. Ali, upravo to ga čini opasnim. Slabići puno lakše posežu za oružjem. Čak i kada ga koriste neučinkovito, mogu nam stvoriti neprilike.""Zabrinjavaju nas njihove metode prikupljanja podataka. Brine li to i vas?""Mi smo se naučili oprezu", odgovorio je Mohammed. "Ono što nam nedostaje je dobra infrastruktura u Americi. U tom pogledu potrebna nam je pomoć.""Ne brine vas? To me iznenađuje. Mediji su puni izvješća o tome kako FBI i druge agencije imaju pune ruke posla hvatajući vaše ljude na svom teritoriju.""Trenutačno svi oni samo jure za sjenama i usput siju nezadovoljstvo u svojoj zemlji. Time nam, ipak, kompliciraju uspostavljanje mreže potrebne za provedbu ofenzivnih operacija.""Nas se ne tiče o kakvim se operacijama radi?" upitao je Pablo."Upravo tako. Naravno, ne radi se ni o čemu što već niste radili i sami." Ali ne u Americi, dodao je u sebi. Ovdje u Kolumbiji rukavice su odavno skinute. Ipak, prema Sjedinjenim Državama - svom glavnom 'klijentu' - još su imali nekakvih obzira. Tim bolje. Akcije u Americi bit će nešto potpuno netipično za Kartel. Operativna sigurnost bila je koncept koji su obje strane u potpunosti shvaćale."Shvaćam", rekao je visoki predstavnik Kartela. Čovjek nije bio budala, Mohammed mu je to vidio u očima. Arapu nije padalo na pamet podcjenjivati ove ljude i njihove sposobnosti...

Isto tako, nije mu padalo na pamet smatrati ih prijateljima. Znali su biti nemilosrdni koliko i njegovi vlastiti ljudi. Oni koji su negirali Boga znali su biti opasni koliko i oni koji su djelovali u Njegovo ime."Onda, što nam možete ponuditi?""Već dugo vodimo operacije u Europi," rekao je Mohammed, "a vi se želite proširiti na tamošnje tržište. Mi tamo imamo vrlo sigurnu mrežu, mrežu koja djeluje više od dvadeset godina. Promjene u europskoj trgovini- umanjivanje važnosti granica i sve ostalo - rade u vašu korist, kao štou radile i u našu. Jedna od naših ćelija nalazi se u luci Pirej. Lako može zadovoljiti sve vaše potrebe, uključujući i kontakte s prijevozničkim kompanijama. Ako uspijevaju prevesti oružje i ljude za nas, s istom bi lakoćom uspijevali prevoziti i vaše proizvode.""Trebat će nam popis imena, ljudi s kojima ćemo raspraviti tehničke strane poslovanja", rekao je Ernesto svojemu gostu."Imam ga kod sebe", rekao je Mohammed i dohvatio svoje prijenosno računalo. "Oni za svoj dio posla obično zahtijevaju odgovarajuću financijsku naknadu." Vidio je da njegov domaćin kima glavom, ali ne pita o kojoj količini novca se radi. Ova im je stvar, očito, bila strašno važna.Ernesto i Pablo razmišljali su ovako: U Europi živi više od tri stotine milijuna ljudi. Mnogi od njih bi, nesumnjivo, uživali u kolumbijskom kokainu. Neke europske države čak su i dopuštale uživanje droga, u diskretnom i kontroliranom okružju - i oporezivale ga. Novac koji se time okretao nije donosio nikakvu iole pristojnu dobit, no to je imalo i svojih prednosti: tako se stvarala odgovarajuća atmosfera. A ništa se, čak ni morfij medicinske kvalitete, nije moglo mjeriti s kokom s Anda. Za nju će biti spremni izbrojiti sve svoje eure i tada će cijeli pothvat postati profitabilan. Distribucija će, dakako, postati opasnija. Dio neopreznih uličnih preprodavača će sigurno uhititi, dio njih će i prepjevati. Stoga je distribuciju na veliko i na malo valjalo strogo odijeliti, no u tome su već bili vješti. Koliko god profesionalni bili, europski policajci nisu bili toliko drugačiji od američkih. Dio njih bit će više nego voljan zaraditi koji euro od Kartela i podmazati kotačiće. Posao je posao. Ako im ovaj Arapin u tome može pomoći - i to besplatno, što je doista nevjerojatno - tim bolje. Ernesto i Pablo nisu fizički reagirali na poslovnu ponudu koju im je bacio na stol. Nezainteresirani promatrač njihovo bi

ponašanje mogao opisati i kao dosadu. To je, naravno, bilo daleko od istine. Ova ponuda bila je mana s neba. Otvorit će im cijelo jedno novo tržište, a zaradom koja bi otuda pritjecala, mogli su kupiti doslovce cijelu svoju državu. Naučili su nove oblike poslovanja, imali su dovoljno novca za eksperimentiranje i bili su prilagodljiva stvorenja: ribe, reklo bi se, koje plivaju u moru seljaka i kapitalista."Kako ćemo stupiti u kontakt s vašim ljudima?" raspitivao se Pablo."Moji će vam se ljudi sami predstaviti."Sve bolje i bolje, pomislio je Ernesto."Kakve usluge, zauzvrat, tražite od nas?" upitao je napokon."Trebat će nam vaša pomoć da svoje ljude ubacimo u Ameriku. Kako bi se to najlakše dalo izvesti?""Ako mislite na fizički transport ljudi iz vašeg dijela svijeta u Ameriku, najlakše bi ih bilo dovesti u Kolumbiju - najbolje upravo ovamo, u Cartage-u. Potom ćemo ih zrakoplovom prebaciti u neku od zemalja španjolskog govornog područja, gore, na sjeveru... U Costa Ricu, na primjer. Otuda - posjeduju li valjane putne isprave - u Ameriku mogu odletjeti izravno - američkom zrakoplovnom kompanijom - ili preko Meksika. Ako izgledaju poput Latinoamerikanaca i govore španjolski, možemo ih prokrijumčariti preko američkomeksičke granice. To je fizički naporno, a mogu ih i uhvatiti. No, sve da se to i dogodi, naprosto će ih vratiti u Meksiko. Tada mogu pokušati ponovno. Ili - opet, uz valjane papire - mogu jednostavno odšetati preko granice u San Diego, u Kaliforniju. Kada se jednom nadu u Americi, sve o čemu moraju voditi računa je njihov lažni identitet. Ako vam novac nije problem...""Nije", uvjeravao ga je Mohammed."Onda angažirajte nekog lokalnog odvjetnika - malo njih pati od skrupuloznosti - i ugovorite kupnju sigurne kuće koja će služiti kao baza za vaše operacije. Oprostite mi - znam da smo se suglasili da nas se vaše operacije ne tiču - ali ako mi kažete što točno imate na umu, moći ću vas bolje savjetovati."Mohammed je nekoliko trenutaka ramišljao, a onda mu objasnio."Shvaćam. Ako su spremni za takve stvari, vaši su ljudi sigurno silno motivirani", rekao je Ernesto."Jesu." Kako je u to uopće mogao sumnjati, upitao se Mohammed.

"Uz dobro planiranje i puno petlje, mogli bi i preživjeti. Ali nikako ne smijete podcjenjivati američke policijske agencije. U našemu poslu, s dijelom njihovih ljudi dadu se sklopiti izvjesni financijski aranžmani. U vašemu slučaju, izgledi za to su minimalni.""To nam je jasno. Idealno bi bilo da naši ljudi prežive, ali, na žalost, svjesni smo da ćemo dio njih sigurno izgubiti. I oni to razumiju." Nije im spominjao Raj, jer oni to nisu u stanju shvatiti. Bog kojemu su se oni klanjali stanovao je u njihovim novčanicima.Kakav fanatik moraš biti da se ovako razbacuješ ljudima? pitao se Pablo. I njegovi su ljudi dragovoljno preuzimali rizik, ali tek kada bi odvagnuli novac koji mogu zaraditi i posljedice koje ih čekaju ako ne uspiju. Oni su donosili odluke po vlastitoj volji. Ovi ljudi nisu. Ali dobro, svatko sije sam birao poslovne partnere."Onda, dobro. Imamo dosta praznih američkih putovnica. Vaš je posao da odaberete i pošaljete nam ljude koji govore pristojan engleski ili španjolski i znaju se primjereno ponašati. Nadam se da nitko od njih ne namjerava upisati tečaj letenja?" našalio se Ernesto. Mohammed to nije shvatio kao šalu."To je stvar prošlosti. U poslu kojim se bavim, uspješna formula rijetko upali dvaput.""Srećom, bavimo se različitim poslovima", uzvratio je Ernesto. Sto je bila živa istina. On je svoju robu isporučivao širom Amerike, u teretnim kontejnerima, što komercijalnim brodovljem, što kamionima. Čak i kada bi kojega od njih i izgubio, a planirano odredište bilo otkriveno, Amerika je nižim uposlenicima nudila obilje pravne zaštite. Samo su budale odlazile u zatvor. S godinama iskustva, naučili su zavarati pse tragače i druga sredstva za otkrivanje droge. Najvažnije od svega, angažirali su ljude spremne na rizik. Većina bi preživjela, vratila se u Kolumbiju, otišla u mirovinu i živjela životom srednje klase. Njihovo blagostanje bilo je rezultat nečega što su učinili davno. Ta se njihova, dotada već blijeda prošlost, više nikada nije spominjala."Dakle," rekao je Mohammed, "kada možemo početi s našim operacijama?"Čovjek je previše nestrpljiv, zapazio je Ernesto. Ali on će mu izići u susret. Sto god uspije postići, odvući će dio osoblja namijenjenog operacijama otkrivanja droga, a to je bilo dobro. Relativno mali gubici na graničnim prijelazima na koje je već navikao, past će na gotovo trivijalnu razinu. Past će i ulična cijena

kokaina, ali će potražnja ponešto porasti, tako da u prihodima od prodaje neće biti nikakvih gubitaka. To je predstavljalo dobitak taktičke naravi. Puno važnijom činila mu se mogućnost da Amerika izgubi zanimanje za Kolumbiju i da se njezine obavještajne službe usredotoče na druge operacije. To je strategijska prednost ovoga posla...... a uza sve to, uvijek mu je preostajala opcija da CIA-i dostavi važne informacije. Mogao bi im reći kako su mu se, neočekivano, u stražnjem dvorištu pojavili teroristi. Aktivnosti Kartela blijedjele su u usporedbi s njihovim operacijama. Iako mu to ne bi zajamčilo naklonost Amerike, ne bi mu ni naštetilo. Rekao bi im kako će se sa svojim ljudima koji su teroristima pružali potporu obračunati interno. Amerikanci bi to doista poštovali.Dakle, stvar je imala puno prednosti i malo nedostataka. Sve u svemu, zaključio je, ima sve odlike vrijedne i isplative operacije."Senor Miguel, svojim ću kolegama predložiti sklapanje ovog savezništva i preporučiti da ga prihvate. Konačnu odluku možete očekivati do kraja tjedna. Hoćete li ostati u Cartageni ili ćete otputovati?""Radije se ne zadržavam na jednom mjestu. Sutra letim dalje. Pablo me može kontaktirati preko interneta i obavijestiti me o vašoj odluci. Za sada, zahvaljujem na ovako srdačnom poslovnom sastanku."Ernesto je ustao i stisnuo mu ruku. Tada i tamo odlučio je kako će Miguela tretirati kao poslovnog čovjeka koji se bavi srodnim poslom, ali nije nikakva konkurencija. Neće ga, dakako, smatrati prijateljem; tek saveznikom iz interesa."Kako vam je, kvragu, ovo pošlo za rukom?" upitao je Jack.Umjesto odgovora, Rick Bell mu je ponudio pitanje: "Čuli ste za tvrtku INFOSEC?""Nešto s kodiranjem, je li?""Točno. Information Systems Security Company. Sjedište im je u predgrađu Seattlea. Imaju najbolji program za zaštitu podataka koji uopće postoji. Kompaniju vodi tip koji je radio kao zamjenik načelnika Odjela-Z, preko, u Fort Meadeu. Osnovao ju je s trojicom kolega, prije otprilike devet godina. Nisam siguran da im je i NSA uspjela razbiti kodove, iako ih je razvaljivala svojim novim Sun Workstationsima. Program koriste gotovo sve banke na svijetu, posebno one u Lichtensteinu i ostatku Europe. Ipak, program ima rupu."

"I za to nitko ne zna?" Tijekom godina, kupci kompjuterskih programa naučili su kako je najbolje angažirati vanjske stručnjake koji će takve programe pregledati, redak po redak, ne bi li se tako zaštitili od zaigranih so/hvareinženjera. A takvih je bilo definitivno previše."Dečki iz NSA-e inače su dobri s kodovima", odgovorio je Bell. "Nemam pojma što se tamo događa, ali dečki u ormarima još drže kravate iz NSA-škole, ako me razumijete...""Dakle, Fort Meade prisluškuje, a mi pokupimo sve što iskopa, čim to pošalje Langlevju", rekao je Jack. "Je li tko u CIA-i dobar u praćenju novca?""Da, ali naši su ljudi bolji.""Lopova može uhvatiti samo drugi lopov, ha?""Korisno je znati kako protivnik razmišlja", potvrdio je Bell. "Mi, zapravo, i nemamo posla s puno ljudi. K vragu, većinu poznajem osobno... Bavimo se istim poslom, ne?""Po tome ja ispadam nešto kao 'dodatna aktiva'?" upitao je Jack. Iako američki zakoni nisu priznavali kraljeviće, Europljani su ga doživljavali upravo tako. Ljudi su mu se klanjali, gurali se kako bi se s njime rukovali, smatrali su ga mladićem koji obećava, iako se mogao pokazati pravim šupljoglavcem... i nastojali zadobiti njegovu naklonost, znajući da je u prilici da u pravo uho izgovori pokoju lijepu riječ. To se nazivalo korupcijom, naravno, ili barem atmosferom korupcije."Što ste naučili u Bijeloj kući?" upitao je Bell."Malo toga, bojim se", odgovorio je Jack. Većinu stvari naučio je od Mikea Brennana, čovjeka koji je iz dubine duše prezirao diplomatsko preseravanje (političko preseravanje da i ne spominjemo) koje je ondje gledao iz dana u dan. Brennan je često razgovarao sa stranim kolegama, koji su u svojim prijestolnicama gledali iste stvari, koji su o njima imali isto mišljenje i to mišljenje skrivali iza istih bezizražajnih maski koje su navlačili na lice kada bi bili na dužnosti.Vjerojatno je i bolje da je sve to naučio na takav način. Njega nisu bacili u vodu i pustili ga da se utopi ili nauči plivati. Njegov otac prošao je puno goru školu, pomislio je Jack. O tome je govorio samo u trenucima bijesa, kada bi mu, zbog korumpiranosti cijeloga političkog, dolazilo da iskoči iz kože.

"Pazite kako o tome pričate pred Gerrvjem", rekao mu je Bell. "On voli reći kako je, u usporedbi s politikom, traderski posao neviđeno čist i pošten.""Tati se taj čovjek doista sviđa. Čini mi se da su donekle slični." "Krivo", ispravio ga je Bell. "Jako su slični." "Hendlev se iz politike povukao zbog one nesreće, zar ne?" Bell je kimnuo. "Naravno. Kada se jednom oženite i dobijete djecu shvatit ćete da je to vjerojatno najgore što se čovjeku može dogoditi. Takvo što ne možete ni zamisliti. Morao je otići i identificirati tijela. To sigurno nije bilo lijepo. Neki ljudi nakon toga bi si prosvirali glavu. Ali on nije. Razmišljao je o tome da se kandidira za Bijelu kuću, mislio je kako bi Wendy bila dobra prva dama. Možda bi i bila, ali sve njegove političke strasti umrle su zajedno s njegovom ženom i djecom." To je bilo sve što mu je Bell o tome bio spreman reći. Rukovodeće osoblje Kampusa štitilo je svoga šefa, ili barem njegov dobar glas. Smatrali su ga čovjekom koji zaslužuje lojalnost. U Kampusu nije postojao 'nasljedni red'. Nitko nije razmišljao toliko unaprijed, pa tema nikada nije dospjela na dnevni red nekog od sastanaka upravnog odbora. Na tim se sastancima ionako raspravljalo o pitanjima koja nisu imala puno veze s poslovanjem tvrtke. Bell se pitao je li John Patrick Ryan mladi shvatio koliko je važan taj nedostatak u strukturi Kampusa. "Dakle", nastavio je Bell. "Kakvi su vaši dosadašnji dojmovi?""Pročitao sam transkripte koje su mi dali, transkripte razgovora između glavešina nacionalnih banaka. Količina nepoštenja koju sam u njima pronašao doista je nevjerojatna", rekao je Jack i zastao. "To me, zapravo, i ne bi trebalo iznenađivati, zar ne?""Kad god ljudi steknu kontrolu nad tolikim novcem ili toliku moć, korupcija postaje neizbježna. Ono što mene iznenađuje je da njihovo prijateljstvo ne poznaje nacionalne granice. Masa tih tipova osobno će silno profitirati nađe li se njihova nacionalna valuta u problemima, kakve god poteškoće to izazvalo njihovim zemljacima. Nekada davno, jako davno, plemstvo se bolje slagalo s plemstvom u inozemstvu nego s ljudima na vlastitim imanjima koji su se klanjali istome kralju. Ta navada još uvijek nije odumrla - barem ondje nije. Ovdje se veliki industrijalci mogu udružiti i lobirati u Kongresu, ali ne dijele im darove - barem ne često - i ne trguju poslovnim tajnama. Urota na toj razini nije nemoguća, ali ju je nemoguće dugo tajiti. Obuhvaćala bi previše ljudi, a svaki od njih ima gubicu. I Europa postaje takva. Mediji obožavaju dobar

skandal. A radije će mlatiti po bogatom lopovu nego po nekom ministru. Ministri su, napokon, dobri izvori informacija. Oni prvi su samo lopovi." "Kako, onda, natjerati ljude da budu pošteni?" "Dobro pitanje", pomislio je Bell. To ih je pitanje neprekidno mučilo, premda o njemu nisu puno razgovarali."Naši ljudi dobivaju vrlo pristojne plaće, a svaki je uključen i u zajednički investicijski fond koji im jamči financijsku sigurnost. Posljednjih nekoliko godina, godišnji prinos iznosio je oko devetnaest posto." "To nije loše", rekao je Junior. "I sve je zakonito?" "Ovisi s kojim odvjetnikom razgovarate, no nijedan državni tužitelj neće od toga praviti veliko pitanje. A i mi pazimo što radimo. Gramzivost je ovdje nepoželjna. Ovo mjesto mogli bi pretvoriti u najveću stvar nakon Ponzija (Charles Ponzi - Talijan koji je 1919. godine osmislio shemu prema kojoj je ulagač svoj novac mogao udvostručiti u roku od 90 dana. Preteča kasnijih, sličnih novčanih shema, u nas poznatijih kao 'piramide' ili 'lanci sreće'), ali tada bi ljudima upadali u oči. Stoga se ne razmećemo, ni u čemu. Zarađujemo dovoljno da pokrijemo troškove operacija i kvalitetno zbrinemo svoje ljude." Kampus je pratio i tijek novca svojih zaposlenika i njihove privatne transakcije, ako ih je bilo. Uglavnom nije, premda su neki novcem s privatnih računa trgovali preko ureda, stoje, opet, donosilo pristojan profit, ali nije ohrabrivalo gramzivost. "Dat ćete nam kodove i brojeve svih svojih osobnih bankovnih računa. Naši će ih kompjuteri kontrolirati.""Tata mi je otvorio poseban račun - zakladu, zapravo - ali njome upravlja jedna knjigovodstvena tvrtka iz New Yorka. Daju mi pristojan džeparac, ali nemam pristupa glavnici. Ono što zaradim sam, pripada isključivo meni, osim ako novac ne prepustim nekome od ovlaštenih javnih knjigovođa. U tom slučaju, on dalje upravlja mojim novcem i šalje mi redovita kvartalna izvješća. Kada napunim trideset, s tim ću se novcem moći poigrati i sam." Za mladoga Jacka trideseta je bila daleka budućnost o kojoj nije previše razmišljao."Znamo", uvjeravao ga je Bell. "Ne radi se o nedostatku povjerenja. Samo želimo biti sigurni da nitko od nas neće postati ovisnik o kockanju."Bell je vjerovao kako su pravila kockarskih igara vjerojatno i osmislili najbolji matematičari svog vremena. Pravila su stvarala upravo toliko iluzije da se čovjek na nju uspije navući. Najopasnija od svih droga nalazila se u ljudskome umu. Drugo ime za nju bilo je ego.

"Dakle, ja počinjem u 'bijelom' dijelu kuće? Pratim previranja valuta i slično?" upitao je Jack.Bell je kimnuo. "Točno. Najprije morate naučiti jezik." "To je u redu." Njegov otac svoju je karijeru započeo u puno skromnijim uvjetima, na mjestu mlađeg računovođe u Merrvll Lvnchu, zaduženog za neugodne pozive klijentima. Plaćanje dugova loše je djelovalo na ego, ali je bilo dobro za dušu. Otac mu je često držao predavanja o vrlini strpljivosti. Govorio je kako ju je prokleto teško steći, a da predstavlja pravu gnjavažu čak i kada je stekneš. Ipak, igra je imala svoja pravila, čak i na ovom mjestu. Posebno na ovom mjestu, zaključio je Jack nakon kraćeg razmišljanja. Pitao se što se događa ljudima iz Kampusa koji ta pravila prekrše. Vjerojatno ništa dobro."Buon vino" (tal. dobro vino), primijetio je Dominic. "Za jedan vladin objekt, vinski podrum uopće nije loš." Prema naljepnici na boci, vino je bilo proizvedeno 1962. godine, davno prije njihova rođenja, u vrijeme kada je njihova majka razmišljala o upisu u srednju školu - Mercy High - koju je od doma njihovih djeda i bake, na bostonskom Loch Raven Boulevardu, dijelilo tek nekoliko ulica. Negdje potkraj posljednjeg ledenog doba... A Baltimore je bio prokleto daleko od Seattlea u kojemu su odrasli. "Koliko je ovo staro?" upitao je Alexandera."Imanje? Nastalo je prije Građanskog rata. Kuću su počeli graditi tisuću sedamsto i neke. Bila je spaljena, pa su je morali ponovno sagraditi, 1882. godine. Vlada se imanja dokopala uoči Nkonova prvog mandata. Pripadalo je jednom starom OSS-ovcu, J. Donaldu Hamiltonu, koji je radio s Donovanom ("William 'Divlji Bili' Donovan, šef američkog OSS-a tijekom Drugoga svjetskog rata) i njegovom ruljom. Dobio je za njega pristojnu cijenu, preselio se u New Mexico gdje je 1986. godine i umro, u devedeset četvrtoj,mislim. Kažu da je u svoje vrijeme bio velika faca, da se prilično iskazao u Prvom svjetskom ratu i daje Divljem Billu pomagao u borbi protiv nacista. U knjižnici visi njegov portret. Izgleda kao netko kome se valja maknuti s puta. I, da, kužio se u vina. Ovo je iz Toskane.""Lijepo ide uz teletinu", rekao je Brian: On je kuhao."Uz ovu teletinu sve ide lijepo. To nisi naučio u Marinskom korpusu", rekao je Alexander.,

"Tata ga je naučio. Kuha bolje od mame", objasnio je Dominic. "To ti je nekakav običaj iz stare domovine. A tek djed? Kurvin sin još sjajno kuha, iako mu je već... Koliko ono, Aldo? Osamdeset dvije?""Prošli mjesec napunio je osamdeset dvije", potvrdio je Brian. "Stari čudak. Proputovao je pola svijeta kako bi se dokopao Seattlea, a onda se iz njega nije maknuo šezdeset godina.""A zadnjih četrdeset živi u istoj kući", dodao je Dominic. "Ulicu dalje od svog restorana.""Ovo je njegov recept za teletinu?""Naravno, Pete. Obitelj je podrijetlom iz Firence. Bio sam tamo prije dvije godine, kada smo u sklopu Med FMF-a (Med FMF - FMF je akronim za Foreign Military Financing. Američka vojska naime, financira različite programe u vojskama drugih država. Izraz Med FMF označava medicinski program) pristali u Napulju. Njegov rođak ima restoran tik uz Ponte Vecchio. Kada je čuo tko sam, ubio me hranom. Znaš, Talijani vole marince.""Sigurno padnu na onu zelenu odoru, Aldo", rekao je Dominic."A nije ti palo na pamet da im ja možda djelujem muževno, Enzo?" upitao ga je satnik Caruso."Ma, naravno", odgovorio mu je specijalni agent Caruso, trpajući u usta još jedan komad teletine Francese. "Pred nama sjedi sljedeći Rocky.""Vas dvojica uvijek ovako?" upitao je Alexander."Samo kad cugamo", odgovorio je Dominic, na što se njegov brat nasmijao."Enzo se napije čim stane na čep od piva. Mi, marinci, možemo piti do besvijesti.""I to mi kaže čovjek koji misli da je Miller Light pravo pivo?" uzvratio je FBI-Caruso."Znate," rekao je Alexander, "blizanci bi, navodno, trebali biti slični.""Samo jednojajčani blizanci. Naša je mama naštancala dva jajašca. Prve godine i naši su roditelji živjeli u sličnoj zabludi. Nismo ti mi nimalo slični, Pete", rekao je Dominic sa smiješkom. I njegov brat se smiješio.Alexandar je znao da tomu ipak nije tako. Njih su se dvojica samo različito odijevali, a i to neće potrajati dugo.

SAVEZNIŠTVA

MOHAMMED JE PRVIM AVIANCINIM LETOM OTPUTOVAO U MEXICO ClTY, GDJE JE pričekao British Airwaysov let 242 za London. U zračnim lukama vladala je opća anonimnost i on se u njima osjećao sigurno. Morao je pripaziti na hranu, pošto su Meksikanci bili nacija nevjernika, no čekaonica prvoga razreda poštedjela ga je njihova kulturnog barbarstva. Brojni naoružani policajci pazili su da ljudi poput njega ne pokvare zabavu, kakva god ona bila. Izabrao je stolicu u kutu čekaonice, daleko od prozora, i bacio se na knjigu koju je kupio u jednom od aerodromskih dućana kako ne bi umro od dosade. Naravno, na ovakvim mjestima nikada nije čitao Kuran, niti bilo što drugo što je imalo veze s Bliskim istokom, kako bi izbjegao da mu netko počne postavljati pitanja. Ne, morao je živjeti u skladu sa svojim lažnim 'životopisom', baš kao i bilo koji profesionalni obavještajac, kako ne bi skončao poput onog Židova Greengolda u Rimu. Mohammed je bio vrlo oprezan sa zahodima, kako netko na njega ne bi primijenio isti trik. Nije se služio ni svojim prijenosnim računalom, premda je za to imao gomilu mogućnosti. Procijenio je da je najbolje da sjedi poput klade. Za dvadeset četiri sata vratit će se na europsko kopno. Sinulo mu je kako većinu života provodi u zraku. Nije imao doma, samo niz sigurnih kuća, čija je pouzdanost bila upitna. Saudijska Arabija bila mu je za petama gotovo pet godina. Afganistan mu je bio jednako nedostupan. Čudno, ali jedine države u kojima se osjećao kolikotoliko sigurno bile su kršćanske europske države, koje su muslimani - ne jednom - bezuspješno pokušali osvojiti. Njihova otvorenost prema strancima bila je suicidalna. Da bi se izgubio u tom prostranstvu, čovjek je morao posjedovati tek najelementarnije sposobnosti. Čak ni to, ako je imao novca. Ti su ljudi bili otvoreni do samouništenja. Toliko su se plašili da ne uvrijede one koji bi njih i njihovu djecu najradije vidjeli mrtve, a njihove kulture zbrisane s lica zemlje. Takva je vizija Mohammedu bila vrlo ugodna, no on nije živio u snovima. On je na njima radio. Ova borba neće završiti za njegova života. Tužno, možda, ali istinito. Ipak, bilo je bolje služiti nekakvom općem cilju nego vlastitim interesima. Takvih je ljudi u svijetu bilo i previše.Pitao se o čemu, nakon jučerašnjeg sastanka, razgovaraju i razmišljaju njegovi navodni saveznici. Definitivno se nije radilo o pravim saveznicima. O, da, imali

su iste neprijatelje, no za pravo je savezništvo trebalo puno više od toga. Oni će im (možda) olakšati posao, ali sve će završiti na tome. Njihovi ljudi njegovim ljudima neće pomoći u bilo kakvom ozbiljnijem pothvatu. Povijest je pokazala da su plaćenici vrlo neučinkoviti vojnici. Da bi se čovjek učinkovito borio, mora vjerovati u ono za što se bori. Samo onaj koji vjeruje spreman je žrtvovati vlastiti život, jer se samo onaj koji vjeruje nema čega plašiti. Ne, ako je Alah na njegovoj strani. Čega se to, onda, on plašio? Samo jedne stvari, priznao si je. Neuspjeha. Neuspjeh nije dolazio u obzir. Prepreke na koje je nailazio na putu do uspjeha bile su samo stvari koje je trebalo riješiti na najprikladniji način. Samo stvari. Ne ljudi. Ne duše. Mohammed je iz džepa iskopao cigaretu i zapalio je. Meksiko je, barem po pitanju pušenja, ostao civilizirana zemlja, iako se nije usuđivao špekulirati što bi Poslanik rekao o duhanu."Automobilom je puno lakše, ha, Enzo?" podbadao je Brian svoga brata dok su prelazili ciljnu liniju. Pet kilometara koje su morali pretrčati za marinca su bili sitnica, no za Dominica, koji je jedva prošao na PT-testu (PT-test - Physical Training - test tjelesne izdržljivosti)u FBI-u, bili su malo previše."Slušaj, blesane", procijedio je Dominic. "Meni je dovoljno da trčim brže od sumnjivaca.""U Afganistanu bi krepao", rekao je Brian, okrenuo se i počeo trčati unatrag kako bi imao bolji pogled na bratovu muku."Vjerojatno", priznao je Dominic. "Ali banke u Alabami i New Jersevju ne pljačkaju Afganistanci." Dominic se nikada u životu s bratom nije natjecao u snazi. Bilo je očito da marinci do kondicije drže više nego FBI. Samo, koliko je dobar s pištoljem?Napokon je bilo gotovo. Krenuo je prema kući."Jesmo li prošli?" upitao je Brian Alexandera dok su ulazili."S lakoćom, obojica. Ovo nije rendžerska škola, dečki. Niti od vas očekujemo da uđete u tim za Olimpijske igre. Ali kada si vani, na terenu, lijepo je znati da možeš pobjeći.""Dok sam bio u Ouanticu, istu sam stvar čuo od desetnika Honevja", rekao je Brian."Od koga?" upitao je Dominic.

"Od Nicholasa Honevja, starijeg desetnika Marinskog korpusa Sjedinjenih Država. Da, puno su ga zajebavali zbog tog prezimena, ali mislim da nikome nije palo na pamet zajebavati ga dvaput. Bio je jedan od instruktora u temeljnoj obuci. Zvali su ga i 'zajebani Nick'" rekao je Brian, dohvatio ručnik i dobacio ga bratu. "To ti je jedan opaki marinac. Ali i on tvrdi kako je vještina bježanja potrebna svakom pješadincu.""Jesi li je ti primijenio?" upitao je Dominic."Samo sam jedanput bio u borbenoj situaciji, i to na samo nekoliko mjeseci. Uglavnom smo čučali po čukama i promatrali divokoze kako umiru od zastoja srca verući se po onim jebenim planinama.""Gadno, ha?""Više nego gadno", uključio se Alexander. "Ratovanje je za klince, ne za razumne odrasle ljude. Vidite, agente Caruso, vani, u travi, uza sve ostalo, na leđima morate nositi i tridesetak kila opreme.""To mora da je zabavno", rekao je Dominic bratu, s prizvukom poštovanja."Ludnica. OK, Pete, kakve si nam još radosti isplanirao za danas?" "Prvo se operite", savjetovao im je Alexander. Sada kada se uvjerio da su obojica u pristojnoj fizičkoj kondiciji (u što nije puno sumnjao, premda njihova fizička kondicija - unatoč onome što im je upravo rekao - nije bila toliko bitna), mogli su prijeći na mnogo teže stvari. Na važne stvari."Dolar će dobiti po ušima", rekao je Jack svom novom šefu. "Jako?""Malko. Nijemci ga namjeravaju rušiti kupovinom eura u vrijednosti pet stotina milijuna dolara.""Je li to neki veći problem?" upitao je Sam Granger. "Mene pitate?" rekao je Jack."Vas pitam. Morate imati nekakvo mišljenje. Ne mora biti točno, samo kolikotoliko smisleno."Jack Ryan mlađi dodao mu je transkripte poruka koje su presreli. "Ovaj tip, Dieter, razgovarao je sa svojim francuskim kolegom. Nastojao je da cijela stvar zvuči kao rutinska transakcija, no prevoditelj tvrdi da mu se u glasu osjeća zloba. Govorim nešto njemačkog, ali nedovoljno da registriram takve finese", rekao je mladi Ryan. "A i ne shvaćam zašto bi Nijemci i Francuzi kovali zavjere protiv nas."

"Nijemci se upucavaju Francuzima, to im je trenutačno u interesu. Ipak, ja u tome ne vidim nikakvo dugoročno bilateralno savezništvo. U načelu, Francuzi se boje Nijemaca, a Nijemci na Francuze gledaju svisoka. Samo, Francuzi imaju imperijalnih ambicija - imaju ih oduvijek, i uvijek. Pogledajte njihove odnose s Amerikom. To su vam odnosi brata i sestre u dobi od dvanaest godina. Vole se, ali se jednostavno ne slažu. Njihov odnos s Njemačkom je sličan, samo puno složeniji. Francuzi su ih znali dobro natući, no onda bi se Nijemci organizirali i vratili im istom mjerom. A i jedni i drugi imaju slonovsko pamćenje. To je prokletstvo Europe. Tamošnja povijest prepuna je sukoba i oni je teško zaboravljaju.""Kakve to veze ima s ovim?" upitao je mladi Ryan."Izravno - apsolutno nikakve. Bitna je pozadina. Možda se njemački bankar s kolegom pokušava zbližiti za potrebe neke buduće igre. Možda ga Francuz ostavlja u uvjerenju da mu se približio samo kako bi to Francuska središnja banka kasnije iskoristila protiv Berlina. Čudna vam je to igra. Protivnika ne smijete izmlatiti na mrtvo ime jer se više neće igrati s vama. Osim toga, umnožavate li neprijatelje, teško ćete postići ono što želite. To vam je pomalo poput partije pokera medu susjedima. Odnesete li previše, stvorit ćete si neprijatelje, više vam nitko neće dolaziti na kartanje, a i međususjedski odnosi će se pogoršati. Ako ste najveći glupan za stolom, ostali će se udružiti protiv vas i operušati vas, što nježnije mogu... ali ne do gaća - tek toliko da mogu uživati u vlastitoj pameti. I kako bi igra ostala prijateljska, svi igraju malo ispod svojih mogućnosti.Sve tamošnje vlade od velike nacionalne krize likvidnosti dijeli samo jedan generalni štrajk. A kad vam se to dogodi, trebaju vam prijatelji. Zaboravio sam vam reći da tamošnji središnji bankari ostatak kontinenta smatraju seljacima. Uključujući i predsjednike vlada i država.""I nas?""Nas Amerikance? O, da. Rođenim, loše obrazovanim, ali iznimno sretnim seljacima.""S velikim topovima?" upitao je Mali Jack."Da, a naoružani seljaci aristokraciju čine vrlo nervoznom", suglasio se Granger, susprežući smijeh. "Tamo još drže do tih klasnih sranja. Naprosto ne

shvaćaju koliko zbog toga zaostaju na tržištu. Naime, velike face i svježe ideje rijetko idu zajedno. No, to nije naš problem."Oderint dum metuant, pomislio je Jack. Bila je to jedna od malobrojnih latinskih poslovica koje je upamtio. Navodno je bila osobno geslo impe-atora Gaja Kaligule: Neka me mrze, samo neka me se plaše. Zar se u dva milenija civilizacija nije pomaknula s mjesta? "Što je naš problem?"Granger je odmahnuo glavom. "Nisam tako mislio. Oni nas ne vole - nikada nas nisu voljeli - a istodobno ne mogu živjeti bez nas. Sada kada Sovjetskog Saveza više nema, neki od njih počinju misliti da mogu, ali ako to ikada pokušaju, stvarnost će ih ugristi za dupe do krvi. Ali, nemojte brkati mišljenje aristokracije s mišljenjem naroda. Oni doista misle da ih njihov narod slijedi, ali ne slijedi ih - to je njihov problem. Narod slijedi vlastiti novčanik. I kada bi imao dovoljno vremena da o tome promisli, prosječni čovjek s ulice sve bi skužio i sam.""Dakle, Kampus samo zarađuje na račun te njihove fantazije?""Shvatili ste. Znate, mrzim sapunice. A znate zašto ih mrzim?" Ryan ga je samo bijelo pogledao. "Zato, Jack, što tako vjerno prikazuju stvarnost. Stvarni je život, čak i na ovoj razini, pun sitnih sranja i sitnih duša. Svijet ne pokreće ljubav. Ne pokreće ga ni novac. Pokreće ga sranje.""Hej, u životu sam čuo puno ciničnih izjava, ali..."Granger je podigao ruku i prekinuo ga. "Ne radi se o cinizmu. Radi se o ljudskoj prirodi. A to je jedina stvar koja se nije promijenila u deset tisuća godina pisane povijesti. Pitam se hoće li se ikada promijeniti. Naravno, ljudska priroda ima i dobre strane: plemenitost, milosrđe, samopožrtvovnost, u nekim slučajevima i hrabrost - i ljubav. A ljubav se računa, ljubav se računa naveliko. Ali ruku pod ruku s njima idu i zavist, pohlepa, gramzivost, svih sedam smrtnih grijeha. Isus je, čini se, ipak znao što govori, ha?""Je li ovo sat filozofije ili teologije?" Mislio sam da se ovdje bave obavještajnim radom, pomislio je mladi Ryan."Sljedeći mjesec napunit ću pedeset. Prerano sam ostario i prekasno se opametio, kako prije stotinjak godina reče jedan kauboj." Granger se nasmiješio. "Problem je što si, kada sve to jednom shvatiš, prestar da u vezi s tim bilo što poduzmeš."

"A što biste vi poduzeli? Ustanovili novi vjerski pokret?" Granger se slatko nasmijao. Okrenuo se da u šalicu dotoci kavu iz osobnog aparata za kavu Gevalia. "Ne, oko moje kuće nije se zapalio nijedan grm. Vrag je u tome što, koliko god duboka bila vaša promišljanja, i dalje morate kositi travnjak i donositi hranu na stol. I, u našem slučaju, štititi svoju zemlju.""Što ćemo, onda, poduzeti u vezi s ovom stvari s Nijemcima?" "Ništa, barem ne odmah. Ali upamtit ćemo daje Dieter zaradio nekoliko bodova kod Claudea, koje će - možda - unovčiti za otprilike pola godine.Teško je predvidjeti kako će se stvari dalje odvijati. Euro je još velika novost. Francuzi misle kako će vodeću financijsku ulogu u Europi preuzeti Pariz. Nijemci misle da će ga preuzeti Berlin. A tu će ulogu, zapravo, preuzeti država s najjačom ekonomijom i najučinkovitijom radnom snagom. A to neće biti Francuska. Francuzi su prilično dobri tehničari, no Nijemci su puno organiziraniji. Da se moram kladiti, kladio bih se na Berlin.""Francuzima se to neće svidjeti.""Ali to su činjenice, Jack. To su činjenice", ponovio je Granger. "Francuzi, pak, imaju nuklearno oružje; Nijemci ga nemaju - barem zasad.""Vi to ozbiljno?" upitao je mladi Ryan.Granger se nasmiješio. "Ne.""Dio toga poučavali su nas u Quanticu", rekao je Dominic. Bili su u nevelikom trgovačkom centru u kojemu se, uglavnom, opskrbljivala rulja s obližnjeg Sveučilišta države Virginije."I što su vam rekli?" upitao je Brian."Da se ne zadržavamo na istom mjestu u odnosu na metu. Da pokušamo promijeniti izgled - stavimo sunčane naočale, periku, ako nam je pri ruci, nosimo jakne s dva lica... takve stvari. Da ne zurimo u metu, ali i da ne odvraćamo pogled ako ona pogleda u nas. Puno je bolje ako je prati više agenata. Jedan čovjek ne može dugo ostati neprimijećen, posebice ako je meta uvježbana. Takve je teško pratiti i u najpovoljnijim okolnostima. Zato veliki uredi imaju SSG-e59, Posebne skupine za nadzor. Njihovi ljudi rade za FBI, ali nisu položili prisegu i ne nose oružje. Neki dečki nazivaju ih paravojskom iz Baker Streeta, po onim klincima iz romana o Sherlocku Holmesu. A izgledaju sve samo ne kao policajci: kao uličari, propalice, kao šljakeri u radničkim kombinezonima. Znaju biti prljavi. Znaju glumiti prosjake. Jedanput sam ih

sreo, nekolicinu, u terenskom uredu u New Yorku. Rade za Odjel organiziranog kriminala i stranih protuobavještajnih djelatnosti. Ljudi su profesionalci, ali čudnije profesionalce teško ćeš sresti.""Je li teško?" upitao je Brian brata. "Pratiti ljude, mislim?""Sam to nikada nisam pokušao, ali po onome što čujem, stvar zahtijeva puno ljudi - petnaest do dvadeset po subjektu - plus vozila, plus zrakoplovi... i unatoč svemu tome, doista dobar negativac ipak ih zna nadmudriti. Posebice Rusi. Ta je kopilad doista dobro obučavana.""I što bismo, onda, kvragu, mi trebali učiniti?" upitao je satnik Caruso."Samo svladati osnove", rekao im je Alexander. "Vidite onu ženu u crvenom puloveru?""Onu s dugom tamnom kosom?" upitao je Brian."Nju", potvrdio je Pete. "Saznajte što kupuje, kakav automobil vozi i gdje stanuje.""Nas dvojica, sami?" zagunđao je Dominic. "Da ne tražiš malo previše?""Zar sam rekao da će ovo biti lagan posao?" upitao je Alexander nevino. Predao im je dva radiouređaja. "Slušalice gurnite u uši, mikrofone zakvačite ispod ovratnika. Domet mu je oko tri kilometra. Obojica imate ključeve automobila", rekao je, okrenuo se na peti, ušao u dućan Eddie Bauer i kupio kratke hlače."Dobro došao u drek, Enzo", rekao je Brian. "Barem nam je dao kratke upute o zadatku." "Bogami su bile kratke."Njihova je meta ušetala u dućan Ann Taylor. Obojica su krenula u tom smjeru i u obližnjem Starbucksu kupila kavu. Bio je to traljav pokušaj prikrivanja."Ne bacaj čašu", rekao je Dominic. "Zašto?" upitao je Brian."Za slučaj da ti se pripiša. Ovaj perverzni svijet uvijek nađe načina da u ovakvim situacijama zasere sve tvoje pomno osmišljene planove. Govorim iz praktičnog iskustva s jedne vježbe na Akademiji."Brian nije komentirao. Stvar mu se činila razumnom. Jedan po jedan namjestili su radiouređaje i provjerili rade li kako treba. "Aldo zove Enza. Kraj", javio se Brian na kanalu 6."Enzo ovdje. Prijem, braco. Prebacimo se sada na vizualni nadzor, ali ostanimo jedan drugome u vidokrugu, OK?""Pametno. OK, ja idem do dućana."

"Desetčetiri. To ti je isto što i 'prijem', braco." Dominic se okrenuo i promatrao brata kako se udaljava. Potom je sjeo i pijuckajući kavu promatrao metu. Nije gledao izravno u nju, nego uvijek kojih dvadesetak stupnjeva u stranu."Što radi?" upitao je Aldo."Bira bluzu, izgleda." Meta je imala tridesetak godina, smeđu kosu do ramena, i bila je prilično zgodna. Nosila je vjenčani prsten, ali ne i zaručnički, s dijamantom, a oko vrata i jeftinu ogrlicu boje zlata koju je vjerojatno kupila u Wal Martu, preko puta. Bila je odjevena u bluzu boje marelice i crne hlače, na nogama je nosila 'razumne' crne cipele ravnih potplata, a preko ramena poveliku torbu. Činilo se da ne obraća previše pozornosti na ono što se oko nje događa, što je bilo dobro. Činilo se i da je sama. Napokon se odlučila za bluzu - bijelu, svilenu, ili je barem tako izgledala - platila je kreditnom karticom i izašla iz dućana Ann Taylor."Meta je u pokretu, Aldo."Sedamdesetak metara dalje, Brian je pomolio glavu i pogledao ravno u brata. "Enzo, čovječe... govori mi."Dominic je podigao čašu s kavom kao da će otpiti gutljaj i rekao: "Skreće ulijevo, ide prema tebi. Možeš je preuzeti za minutu.""Desetčetiri, Enzo."Svoje automobile parkirali su na suprotnim stranama trgovačkog centra, što se pokazalo pametnim. Njihova je meta skrenula udesno i krenula prema izlazu koji je vodio na parkiralište."Aldo, zalijepi joj se za pločice", zapovjedio je Dominic."Što?""Pročitaj mi broj njezinih tablica i opisi mi automobil. Ja idem do svog auta.""OK. Prijem, braco."Dominic nije pojurio prema automobilu, ali je hodao brzo koliko su to okolnosti dopuštale. Uskočio je u automobil, upalio ga i spustio stakla na prozorima."Enzo zove Alda, kraj.""OK, vozi tamnozeleni Volvo karavan, virdžinijske tablice WKR-šest--jedandevet. Sama je u automobilu... Kreće... i skreće na sjever. Ja sam na putu do svojih kolica."

"Prijem. Enzo preuzima." Obišao je Searsovu robnu kuću s istočne strane trgovačkog centra, brzo koliko je to dopuštao promet, i iz džepa sakoa izvukao mobitel. Nazvao je informacije kako bi doznao broj FBI-eva ureda u Charlottesvilleu. Telefonska kompanija spojila gaje s tim brojem za dodatnih pedeset centa."Probudite se, ovdje je specijalni agent Dominic Caruso. Moj identifikacijski broj je jedanšestosamdvajedan. Treba mi provjera registarskih pločica, i to odmah: WKR-šestjedandevet."Tko god se nalazio s druge strane linije utipkao je njegov identifikacijski broj u računalo i potvrdio njegov identitet."Što radite tako daleko od Birminghama, gospodine Caruso?" "Nemam sad vremena za to. Molim vas, provjerite mi te tablice.""Prijem. OK, radi se o Volvu, zelene boje, godinu dana starom, registriranom na ime Edward i Michelle Peters, adresa Riding Hood Court broj šest, Charlottesville. To je na samom rubu grada, sa zapadne strane. Još nešto? Treba li vam potpora?""Negativno. Hvala vam, dalje mogu i sam. Caruso, kraj." Isključio je mobitel i radiovezom bratu prenio adresu. Obojica su učinila isto: utipkala adresu u navigacijski uređaj svog automobila."Ovo je varanje", napomenuo je Brian smiješeći se."Dobri dečki ne varaju, Aldo. Oni samo obave posao. U redu, meta mije pred očima. Kreće se prema zapadu, cestom Shady Branch. Gdje si ti?""Petstotinjak metara iza tebe... Sranje! Naletio sam na crveno.""Dobro je, samo ti pričekaj. Čini se da ide doma, a adresu znamo." Dominic joj se približio na stotinjak metara. Između njegova i njezina automobila vozio je samo jedan pickup. Kako je ovakve stvari rijetko radio, iznenadio se koliko napetosti izazivaju."Pripremite se da nakon stotinu pedeset metara skrenete udesno", dojavio mu je kompjuter."Hvala ti, dušo", promrmljao je Dominic.Volvo je skrenuo na križanju koje mu je kompjuter sugerirao. Stvar, dakle, i nije toliko strašna..."Dobro je, Briane, čini se da ide doma. Samo me slijedi", rekao je preko radija."Prijem, slijedim te. Znaš li tko je komad?"

"Michelle Peters, kažu u DMV-u"." Volvo je skrenuo ulijevo, potom udesno, ušao u slijepu ulicu i zaustavio se na kolnom prilazu ispred dvostruke garaže, uz dvokatnicu srednje veličine, obloženu bijelim aluminijem. Parkirao je automobil sto pedeset metara dalje i otpio malo kave. Brian se pojavio tridesetak sekundi kasnije i parkirao pola ulice dalje."Vidiš li automobil?" pozvao ga je Dominic."Potvrdno, Enzo", rekao je marinac i zastao. "Što sada radimo?""Siđite ovamo i dođite na kavu", predložio je ženski glas. "Ja sam komad iz Volva", pojasnio je glas."Oh, sranje", prošaptao je Dominic okrenuvši se od mikrofona. Izašao je iz Mercedesa i domahnuo bratu da učini isto.Kada je Brian stigao, krenuli su prema kući broj 6 u Riding Hood Courtu. Dok su se uspinjali kolnim prilazom, ulazna vrata su se otvorila."Sve je bilo namještaljka", rekao je Dominic tiho. "Trebalo mi je biti jasno od samog početka.""Da. Dobit ćemo ocjenu 'glupani'", bilo je Brianovo mišljenje."Pa baš i ne", rekla je gospođa Peters s ulaznih vrata. "Ali to što ste moju adresu tražili od DMV-a, to je stvarno bilo varanje.""Nitko nam nije spomenuo nikakva pravila, gospođo", rekao joj je Dominic."U ovom poslu nema pravila - ili ih vrlo rijetko ima.""I cijelo ste vrijeme prisluškivali što govorimo preko radija?" upitao je Brian.Kimnula je i povela ih u kuhinju. "Točno. Radiouređaji su kodirani. Nitko drugi nije znao o čemu razgovarate. Jeste li za malo kave, dečki?""Dakle, vidjeli ste nas cijelim putem?" upitao je Dominic."Ne, zapravo. Nisam se koristila radiom kako bih varala - barem ne puno..." Njezin ugodni osmijeh ublažio je udarac koji je pretrpio ego njezinih posjetitelja. "Vi ste Enzo, je li?""Da, gospodo.""Bili ste malo preblizu, ali u ovako kratkom vremenu, samo bi vas meta s dobrim okom zapazila. Izbor automobila je pomogao. U ovom području puno je tih malih Benzova. Najbolji izbor bio bi pickup, i to prljav. Puno seljačina ne pere ih nikada, a i dio akademskih građana iz obližnjih škola prihvatio je sličan obrazac ponašanja, tobože kako bi se uklopili. Gore, na međudržavnoj cesti

broj 64, pak, bolje bi vam bilo da imate zrakoplov, naravno, i Porta PottiM. Diskretno praćenje zna biti najgori dio ovoga posla. Ali sada to i sami znate."Vrata su se otvorila i u kuhinju je ušao Pete Alexander. "Kakvi su bili?" upitao je Michelle."Dajem im četvorku."Dominicu se to iznenada učinilo vrlo velikodušnom ocjenom."I zaboravite što sam vam maloprije rekla - bilo je prilično pametno što ste nazvali FBI i provjerili me u DMV-u.""To nije bilo varanje?" upitao je Brian.Odgovorio mu je Alexander. "Jedino pravilo je obaviti zadatak i pri tome se ne kompromitirati. U Kampusu ne dijelimo ocjene za umjetnički dojam.""Samo brojimo tijela", potvrdila je gospođa Peters, što je Alexandera vidljivo zasmetalo.To je bilo dovoljno da Brian osjeti lagani grč u želucu. "Ovaj, ljudi, znam da sam vas to već pitao, ali za što se mi to zapravo obučavamo?" I Dominic se vidljivo pogrbio."Strpljenja, momci", upozorio ih je Pete."U redu", rekao je Dominic i poslušno kimnuo. "Ovaj put ću ti popustiti." Sljedeći put neće."Znači, ovu informaciju nemate namjeru iskoristiti?" upitao je Jack potkraj radnoga vremena."Mogli bismo, ali bio bi to čisti gubitak vremena. U najboljem slučaju zaradili bismo nekoliko stotina tisuća dolara, vjerojatno ni toliko. Ali dobro da ste je uočili", ustvrdio je Granger."Koliko takvih poruka primite na tjedan?" "Jednu ili dvije... Četiri, ako je tjedan doista buran." "A koliko često se upustite u transakciju?" upitao je Junior. "Jedanput u pet slučajeva. Vrlo smo pažljivi, ali rizik da nas uhvate uvijek postoji. Zaključe li Europljani da ih predobro 'čitamo', zapitat će se kako to činimo. Istraživat će tko nam dostavlja podatke i pritom, vjerojatno, smijeniti dio vlastitih ljudi. Tamo vam svi razmišljaju u terminima teorije zavjere, pošto i sami operiraju na sličan način. Ali igra koju igraju redovito im se obija o glavu.""Što još pratite?"

"Sljedeći tjedan odobrit ćemo vam pristup tajnim računima. Ljudi ih i dalje nazivaju 'računima', jer su se obično vodili pod brojčanim kodovima. Zbog razvoja kompjuterske tehnologije, današnji kodovi uglavnom su slovni. Banke su to, vjerojatno, pokupile od obavještajne zajednice. Provjeru svojih mjera zaštite često povjeravaju špijunima, ali lošim špijunima. Oni dobri drže se podalje od novčarskih poslova, uglavnom iz čistog snobizma. Vrhunski špijuni smatraju to poslovima ispod svoje razine", pojasnio je Granger."Ti 'sigurni' računi... vidi li se i tko su im vlasnici?" upitao je Jack."Ne uvijek. Ponekad su zaštićeni posebnom lozinkom. Ponekad ih možemo doznati iz internih bankarskih memoranduma u koje, također, možemo ulaziti. No to ne uspijeva uvijek. Interno, bankari nikada ne špekuliraju o svojim klijentima - barem ne u pisanoj formi. Siguran sam da o tome brbljaju za ručkom, ali, znate, puno njih uopće ne zanima odakle novac dolazi - od mrtvih Židova iz Auschvvitza, od mafijaških bossova iz Brooklvna - nema veze, sve je to novac, svježe naštancan novac.""Ali predate li to FBI-u...""Ne možemo, jer smo do informacija došli na protuzakonit način. Niti to želimo - nakon toga više ne bismo mogli pratiti govnare i njihov novac. S pravnog stajališta, oni potpadaju pod nekoliko jurisdikcija, a nekim europskim zemljama... Pa, bankarstvo donosi puno novca, a nijedna vlada ne okreće leđa poreznim prihodima. Pas ne grize nikoga iz svog dvorišta, a što on radi u susjednoj ulici, nije ga briga.""Pitam se što tata misli o tome?""Ništa dobro, kladim se", mislio je Granger."Vjerojatno", složio se Jack. "Dakle, vi te tajne račune otkrivate kako biste preko njih mogli pratiti loše dečke i njihovu lovu?""Takav je plan. Ne možete ni zamisliti koliko je to teško. Ali kad upali, onda zbilja upali.""Dakle, ja ću biti vaš lovački pas?""Upravo tako. Pokažete li se dovoljno dobrim", dodao je Granger.U tom trenutku, Mohammed im je - gotovo doslovce - letio iznad glave. Velika kružna Cesta od Mexico Citvja do Londona prolazila je toliko blizu Washingtona D.C. da mu je američka prijestolnica, kada bi je pogledao s visine od trideset sedam tisuća stopa, izgledala poput razmotane zemljopisne karte.

Daje pripadao Odredu mučenika, spiralnim se stubama mogao popeti na gornji dio palube, pobiti posadu i obrušiti zrakoplov... No, to je već bilo isprobano. Vrata pilotskih kabina sada su se zaključavala, a gore, u poslovnoj klasi, mogao je sjediti i naoružani policajac koji bi pokvario predstavu. Ili, još gore, naoružani vojnik u civilu. Mohammed je do policajaca malo držao, ali je na vlastitoj koži naučio da vojnike sa Zapada ne treba podcjenjivati. Ovako ili onako, on nije pripadao Odredu mučenika, premda se tim Svetim ratnicima silno divio. Njegova vještina u prikupljanju podataka činila ga je previše dragocjenim da bi se žrtvovao u nekoj od njihovih plemenitih gesti. Što je bilo i dobro i loše. U svakom slučaju, bila je to činjenica, a on je živio u svijetu činjenica. Božjom je rukom, u Božjoj knjizi, bilo zapisano kada će se on susresti s Alahom i otići u Raj. Pred njim je, trenutačno, bilo šest i pol sati zatočeništva u avionskom sjedalu."Još malo vina, gospodine?" upitala ga je stjuardesa. Put joj je bila ružičasta... kakvu nagradu bi predstavljala u Raju..."Ah, da... Hvala vam", odgovorio joj je svojim najboljim cambridgeskim engleskim. Alkohol je bio protivan islamu, no ako ga ne pije, mogao bi pobuditi sumnju, pomislio je ponovno. A njegova je zadaća prevažna da bi se izlagao ikakvu riziku. Barem je tako najčešće glasilo njegovo opravdanje, priznao si je Mohammed, osjetivši tihi prigovor savjesti. Ubrzo je ostavio piće i namjestio sjedalo. Protivno islamu ili ne, vino je čovjeku pomagalo da zaspi."Michelle kaže da su blizanci - za početnike - poprilično sposobni", priopćio je Rick Bell svojemu šefu."Vježba praćenja?" upitao je Hendlev."Da." Nije mu morao reći da bi prava vježba uključivala osam do deset automobila, dvije letjelice i dvadeset agenata. Kampus ni izbliza nije raspolagao tolikim sredstvima, ali je zato - u pogledu subjekata - imao puno slobodnije ruke. To je imalo i svojih prednosti i svojih nedostataka. "Alexanderu se, čini se, sviđaju. Kaže da su vrlo bistri i mentalno agilni.""Dobro je znati. Što se još događa?""Rick Pasternak kaže da ima nešto novo.""A to bi bilo... ?" upitao je Gerry.

"Nova varijanta sukcinilkolina, sintetičke inačice kurarea. Mišiće onesposobljava gotovo trenutačno: kolabiraš i ne možeš disati. Kaže da bi to bila zbilja gadna smrt, kao da ti netko zarije bajunetu u prsa.""Ostavlja tragove?""To je najbolji dio priče. Tjelesni enzimi ubrzavaju razlaganje lijeka u acetilkolin, tako da ga je vrlo teško otkriti - osim u slučaju da subjekt odapne pred vratima nekog vrhunskog medicinskog centra, s vrhunskim patologom koji je upravo u potrazi za nečim neobičnim. Rusi su se time bavili - nećeš vjerovati, još u 1970-ima. Razmišljali su o njegovoj primjeni na bojišnici, no to se pokazalo nepraktičnim. Začudo, ni KGB ga nije iskoristio. Stvar - čak i sat kasnije, na mramornom stolu - djeluje poput masivnog infarkta miokarda.""Kako se Rick toga dokopao?""Jedan ga je ruski kolega posjetio na Columbiji. Pokazalo se da je tip Židov pa ga je Rick uspio uvjeriti da progovori. Rekao mu je toliko da je, na licu mjesta, u svom laboratoriju, razvio sustav prijenosa. Upravo ga usavršavaju.""Znaš, naprosto je nevjerojatno da se mafija nije dosjetila tako nečega. Želiš li nekoga ukokati - unajmi liječnika.""Većina mafijaša smatra da se to protivi starim običajima." Većina mafijaša nije imala ni brata zaposlenog u Canton Fitzgeraldu koji se, jednoga utorka, bacio sa devedeset sedmoga kata Blizanaca."Je li ova inačica bolja od onih koje već imamo?""Bolja je od svih za koje znamo, Gerry. Rick kaže da je, koristi li se kako treba, stopostotno pouzdana.""Je li skupa?"Bell je odmahnuo glavom. "Nimalo.""Testirana je i doista funkcionira?""Rick kaže da je bez pol muke ubila šest pasa - velikih pasa.""U redu, odobreno.""Na zapovijed, šefe. Trebali bi je imati za dva tjedna.""Što se događa u svijetu?""Ne znamo", priznao je Bell, spustivši pogled. "Jedan od momaka u Langlevju u svojim dopisima navodi kako smo im nanijeli dovoljno štete da ih, ako ne baš ušutkamo, a ono barem usporimo. Ali ja se sav unervozim kada pročitam tako nešto. To su sranja tipa 'tržište je neograničeno' koje ti prodaju sve dok ne

ostaneš gole guzice. Hubris ante nemesis (oholost prije pada). Fort Meade ne može ih pronaći na internetu, no to može značiti i da su se donekle opametili. Na tržištu je gomila kvalitetnih programa za kodiranje. NSA još nije probila dva takva programa - barem ne do kraja - a na tome rade svakodnevno, po nekoliko sati, na velikim računalima. Kako ti to imaš običaj reći, najpametniji programeri više ne rade za Ujaka Sama, Gerry...""... nego za proizvođače videoigrica", dovršio je Hendlev vlastitu rečenicu. Država svoje ljude nikada nije plaćala dovoljno da privuče najbolje kadrove. Tome nije bilo lijeka. "Znači, nos te je zasvrbio?"Rick je kimnuo. "Ti će me ljudi brinuti sve dok ne budu mrtvi i pokopani, s drvenim kolcem zabijenim u srce.""Bit će ih teško pohvatati do posljednjega, Rick.""Prokleto točno." U tome im nije mogao pomoći ni njihov osobni Doktor Smrt sa Sveučilišta Columbia.

PROTIVNICI

Boeing 474-400 nježno se spustio na Heathrow, pet minuta prije predviđenih 12:55 sati. Poput većine putnika, Mohammed je jedva dočekao da izađe iz Boeingova širokog trupa. Nakon što je, s uljudnim smiješkom, prošao carinsku kontrolu, uputio se u aerodromski zahod. Nakon toga se, barem donekle, ponovno osjećao kao normalno ljudsko biće. Uputio se u čekaonicu Air Francea gdje je devedeset minuta čekao let za Niču. Let je trajao još sat i pol. U Nici je uhvatio taksi. Taksistu je demonstrirao francuski kakav se učio na britanskim sveučilištima; čovjek ga je ispravio tek jedanput ili dvaput. U hotelu je, nevoljko, predao svoju britansku putovnicu. Taje putovnica bila siguran dokument koji je iskoristio mnogo puta. Brinulo ga je što su s unutrašnje strane korica novih putovnica sada utiskivali barkod, koga na njegovoj putovnici nije bilo. No kada nakon dvije godine ta putovnica istekne, morat će se početi brinuti je li kakav kompjuter zabilježio kamo se kretao. Posjedovao je još tri solidna i sigurna britanska identiteta. Valjalo je samo nabaviti putovnicu za svaki od njih i držati se što je moguće diskretnije, kako neki britanski pozornik ne bi došao u napast da ih provjeri. Nijedan lažni identitet ne bi izdržao ni površnu, a kamoli pomniju provjeru. S ovim barkodovima bilo je samo pitanje vremena kada će se na stolu nekog službenika za imigraciju upaliti signalna lampica koja će privući jednog ili dva policajca. Nevjernici su vjernicima otežavali život, ali to im je bio posao.U hotelu nije bilo klimauređaja, no prozori su se dali otvoriti, a oceanski je povjetarac bio ugodan. Mohammed je izvadio računalo i priključio ga na sobni telefon, a onda ugledao krevet i podlegao napasti. Iako je često putovao, nije pronašao lijek za/eć lag. Sljedećih nekoliko dana živjet će na kavi i cigaretama sve dok njegov tjelesni sat ne odluči u kojoj se vremenskoj zoni nalazi. Pogledao je na sat. Čovjek s kojim se trebao sastati stići će tek za četiri sata, što je, pomislio je Mohammed, vrlo lijepo od njega. On će, pak, večerati, u doba kada njegovo tijelo očekuje doručak. Cigarete i kavu.U Kolumbiji je bilo vrijeme doručka. Pablo i Ernesto preferirali su angloamerički doručak - jaja sa slaninom ili šunkom i izvrsnu lokalnu kavu."Dakle, hoćemo li surađivati s onim banditom s turbanom?" upitao je Ernesto.

"Ne vidim zašto ne bismo", odgovorio je Pablo, nalijevajući punomasno mlijeko u kavu. "Zaradit ćemo mnogo novca, a mogućnost da u kući Norteamericanosa izbije kaos, služi i našim interesima. Njihovi će graničari paziti na ljude, ne na kontejnere... nama to neće škoditi, ni izravno, ni neizravno.""Što ako nekoga od tih muslimana uhvate živoga i natjeraju ga da propjeva?""Da propjeva što? Koga će vidjeti, osim nekoliko meksičkih coyotes' uzvratio je Pablo protupitanjem." Imaš pravo", složio se Ernesto. "Sigurno me smatraš strašljivom babom.""Jefe, posljednji čovjek koji te je smatrao babom odavno je mrtav", rekao je Pablo. Ernesto je zastenjao i pokvareno se nasmiješio."Istina, ali samo je budala neoprezna kada je naganjaju policije dviju država.""Onda im ponudimo nekoga drugoga koga će naganjati, jefe." Upuštao se u potencijalno vrlo opasnu igru, pomislio je Ernesto. Da, sklopit će s njima savezništvo iz interesa, ali on s njima nema namjeru surađivati... On ih namjerava iskoristiti, kao strašila koje će Amerikanci proganjati i ubijati. Tim fanaticima ionako nije smetalo da ih ubijaju, zar ne? Oni su žudjeli za smrću. On je, dakle, njima činio uslugu, zar ne? Mogao ih je čak - vrlo pažljivo - otkucati Norteamericanosima, a da na sebe ne navuče njihov gnjev. Uostalom, kako su mu ti ljudi uopće mogli naškoditi? Na njegovu terenu? Ovdje, u Kolumbiji? Teško. Nije ih planirao otkucati, ali sve da to i učini, kako bi oni za to doznali? Da su im obavještajne službe toliko dobre, njegova im pomoć ne bi ni trebala. A ako ga se ovdje u Kolumbiji nisu uspjeli dokopati ni Jenkiji ni njegova vlada, kako su ga se oni mogli dokopati?"Pablo, kako ćeš točno komunicirati s tim momkom?" "Preko kompjutera. Posjeduje nekoliko email adresa i sve idu preko europskih pružatelja internetskih usluga.""U redu. Reci mu da pristajemo, da je Savjet dao odobrenje." Malo je ljudi znalo da je Ernesto Savjet."Muy bien, jefe", rekao je Pablo i otišao do svog prijenosnog računala. Njegova poruka odaslana je za manje od minute. Pablo se dobro kužio u kompjutere. U njih se kužila većina međunarodnih kriminalaca i terorista.Odgovor se nalazio u trećem retku email poruke: "Juan, Maria je trudna. Nosi blizance." I Mohammed i Pablo služili su se najboljim komercijalnim

programima za kodiranje - programima za koje su prodavači tvrdili da ih nitko ne može provaliti. No, Mohammed je u to vjerovao koliko i u Djeda Božićnjaka. Sve te tvrtke nalazile su se na Zapadu i bile su lojalne samo i isključivo svojim državama. Štoviše, ti su programi njegove email poruke samo činile uočljivijima programima za praćenje kojima su se služili Nacionalna agencija za sigurnost, britansko Državno središte za komunikacije (GCHQ) i francuski Generalni direktorat za vanjsku sigurnost (DGSE). Da se ne spominje gomila drugih, nepoznatih agencija koje prisluškuju međunarodne komunikacije - što zakonito, što protuzakonito - od kojih nijedna nije ljubila njega ni njegove kolege. Izraelski Mossad sigurno bi platio brdo love da mu glavu nabije na kolac, iako nisu znali - nisu mogli znati - kakvu je ulogu odigrao u eliminaciji Davida Greengolda.On i Pablo ugovorili su šifru, bezazlene fraze koje su mogle značiti bilo što i koje su se mogle prenositi diljem svijeta, posrednicima koji bi ih prenosili dalje. Internetske usluge plaćali su anonimnim kreditnim karticama, a radilo se o velikim i vrlo uglednim europskim pružateljima internetskih usluga. Internet je, na svoj način, jamčio anonimnost ravnu onoj koju su jamčili švicarski bankarski zakoni. Nitko nije mogao pratiti sve elektronske poruke koje su se svakodnevno razmjenjivale, čak ni uz pomoć kompjutera. Sve dok izbjegava lako uočljive, predvidljive fraze, njegove poruke morale bi biti sigurne, procijenio je Mohammed.Dakle, Kolumbijci će surađivati - Maria je trudna. I očekivala je blizance - dakle, operacija je mogla početi odmah. Priopćit će to svojim gostima za večerom i proces će se odmah pokrenuti. Vijest je zasluživala čašudvije vina. Alah će mu udijeliti svoje milosrdno oproštenje.Jutarnje trčanje je dosadno, to je problem. Dosadnije je od društvene rubrike lokalnih novina iz Arkansasa, ali, što se mora, mora se... Oba su brata za vrijeme jutarnjeg trčanja razmišljala, doduše uglavnom o tome koliko je stvar dosadna. Ali trajala je samo pola sata. Dominic je razmišljao i o malom prijenosnom radiju, ali ga nikada nije kupio. Zaboravio bi na njega čim bi se našao u trgovačkom centru. Njegov brat je vjerojatno uživao u ovim sranjima. Život s marincima zbilja je loše djelovao na čovjeka.Onda je na red došao doručak."Onda, dečki, jesmo li se razbudili?" upitao je Pete Alexander.

"Kako to da se ti ujutro ne ideš znojiti?" upitao ga je Brian. Marinci su čuli brdo kojekakvih priča o Specijalnim snagama. Nijedna nije bila pohvalna, a rijetke su imale veze s istinom."Starenje ima i svojih prednosti", odgovorio je instruktor. "Jedna od njih je da počneš čuvati koljena.""Dobro, dobro... Kakav je plan za danas?" Ti, lijeno kopile, dodao je u sebi. "Kada ćemo dobiti računala?""Uskoro.""Rekao si da je sustav kodiranja prilično dobar", rekao je Dominic. "Što znači 'prilično dobar'?""Znači da ga NS A može provaliti, ali samo ako svoja velika računala usmjeri isljučivo na njega i razvaljuje ga oko tjedan dana. Prionu li na posao, u stanju su provaliti bilo što. Većinu aktualnih komercijalnih programa već jesu. U dosluhu su s većinom programera", objasnio je. "I ovi se drže dogovora... u zamjenu za dio NSA-ovih algoritama. I druge bi države mogle učiniti isto, no za potpuno razumijevanje kriptologije potrebna je silna ekspertiza, a malo je onih koji si je mogu priuštiti, financijski i vremenski. Dakle, dobar komercijalni program zna otežati posao, no čovjeku koji posjeduje izvorne kodove ne predstavlja nepremostivu teškoću. Upravo zato naši protivnici poruke prenose ili izravnim kontaktom ili se služe vlastitim tajnim pismom. Ipak, kako im te metode oduzimaju mnogo vremena, postupno od njih odustanu. Često ih provalimo upravo pri prijenosu nekakvog hitnog materijala.""Koliko se poruka prenosi internetom?" upitao je Dominic.Alexander je uzdahnuo. "E, to je pravi problem. Poruke se broje u milijardama, a naši programi još nisu toliko dobri da bi ih 'pomeli' baš sve. Vjerojatno nikada i neće. Cijeli trik sastoji se u tome da otkriješ adresu ciljane osobe i 'prištekaš' se na nju, čime dobivaš stalan pristup njezinoj elektronskoj pošti. To zahtijeva puno vremena, ali, kada je u pitanju logiranje, većina negativaca prave su lijenčine - imaju gomileazličitih identiteta, a to je teško pratiti. Ipak, nisu oni nikakvi supermeni, nemaju čipove ugrađene u glavu. Stoga, kada se dokopamo kojeg njihovog računala, najprije ispišemo njegov elektronski adresar. To vam je prava zlatna žila... Ipak, i oni znaju znanje... Znaju poslati nekakvu bljezgariju, a onda Fort Meade potroši sate, ponekad i dane, pokušavajući pronaći smisao u nečemu

stoje i zamišljeno kao potpuna besmislica. Profesionalci su to radili tako da bi emailom odašiljali imena iz telefonskog imenika grada Rige. Na bilo kojem jeziku osim na latvijskom, stvar je zvučala kao potpuna besmislica."Da, lingvisti su naš najveći problem. Nemamo dovoljno ljudi koji govore arapski. Na tome se radi, u Monterevju i na nekim Sveučilištima, a na platnom popisu je i mnogo studenata arapskog podrijetla. Pritom ne mislim na platni popis Kampusa. Nama, u pogledu stranih jezika, ne treba mnogo jer od NSA dobivamo gotove prijevode.""Znači, nas dvojica nismo tu da bismo prikupljali podatke?" upitao je Brian. Dominic je to odavno shvatio."Ne. Uspijete li štogod iskopati - fino. Naći ćemo načina da to iskoristimo. Naš posao je da na osnovi podataka djelujemo, ne da ih prikupljamo.""OK, time se vraćamo na naše prvo pitanje", uskočio je Dominic. "Što je, dovraga, naša zadaća?""Što vi mislite?" upitao je Alexander."Mislim da je to nešto što bi silno unesrećilo gospodina Hoovera.""Točno. Hoover je bio opaki kučkin sin, ali i zagovornik ljudskih prava. Mi u Kampusu to nismo.""Nastavite", rekao je Brian."Naš je posao da na temelju obavještajnih podataka poduzimamo akcije. Odlučne akcije.""Nije li pravi izraz za to 'izvršna akcija'?" "Samo u filmovima", odgovorio je Alexander. "Zašto mi?" upitao je Dominic."Gledajte... CIA je državna organizacija. S puno poglavica i malo Indijanaca. Koliko državnih agencija uopće ohrabruje ljude da stave glavu na panj?" upitao je. "Sve da stvar i obavite uspješno, pravnici i računovođe razgalamit će se k'o patke i zvocati vam dok ne izdahnete. I, kada se i ukaže potreba da netko napusti ovu dolinu suza, ovlasti za to moraju doći odozgo, s vrha zapovjednog lanca. Stoga se odluka o tome lagano uvali Velikom poglavici u Zapadnom krilu. A malo predsjednika želi takav komad papira u svojoj osobnoj arhivi. Jednoga dana nekakav bi ga povjesničar mogao iskopati i o njemu napisati stručni ekspoze. Upravo zato smo se odmaknuli od cijele stvari."

"A malo je problema koji se ne daju riješiti jednim metkom kalibra .45, u pravo vrijeme i na pravom mjestu", rekao je Brian, kao pravi marinac.Pete je ponovno kimnuo. "Točno.""Dakle, mi ovdje govorimo o političkim smaknućima? To se zna pokazati opasnim", napomenuo je Dominic."Ne, to sa sobom nosi previše političkih posljedica. Takvo što nije se dogodilo stoljećima, a i kada je bilo aktualno, nije se događalo često. Ipak, ima ljudi koji bi se hitno morali naći s Bogom. Na nama je da, povremeno, organiziramo taj rendezvous.""Prokletstvo..." komentirao je Dominic."Čekajte malo... S čijim odobrenjem?" upitao je bojnik Caruso."S našim odobrenjem.""Ne s predsjednikovim?"Alexander je odmahnuo glavom. "Ne. Kao što rekoh, malo je predsjednika koji bi za takvo što imali muda. Previše ih brine što o njima pišu novine.""Ali, što je sa zakonom?" upitao je (potpuno predvidljivo) specijalni agent Caruso."Zakon koji ovdje vrijedi je - prema nezaboravnim riječima jednoga od vas - da tigra ne udaraš u dupe, ako ne znaš što ćeš s njegovim zubima. Vi ćete, momci, biti .""Samo mi?" začudio se Brian."Ne, ne samo vi, ali tko su i što su ostali, ne trebate znati.""Sranje..." rekao je Brian i zavalio se u stolac."Tko je smislio sve ovo... Kampus, mislim?""Netko važan. Odobrenje za njegovo funkcioniranje može se i ukinuti. Kampus nema nikakve veze s vladom. Apsolutno nikakve", naglasio je Alexander."Znači, tehnički govoreći, po ljudima ćemo pucati po vlastitom nahođenju?""Neće tu biti puno pucanja. Mi se služimo drugim metodama. Vatrenim oružjem ćete se rijetko koristiti. Teško se prenosi, s obzirom na situaciju na aerodromima i sve drugo...""Išli bismo na teren nenaoružani?" upitao je Dominic. "Bez ikakve zaštite?""Osmislit ćemo vam dobar lažni identitet, ali nećete uživati nikakvu diplomatsku zaštitu. Živjet ćete od svoje pameti. Nijedna vas strana obavještajna služba ne može otkriti, jer Kampus ne postoji. Nije u federalnom

proračunu, čak ni u njegovu tajnom dijelu. Stoga nas nitko ne može pronaći slijedeći trag novca. To se tako radi, naravno. Time se, među ostalim, i mi služimo kako bismo pronašli ljude koje tražimo. Putovat ćete kao poslovni ljudi, bankari, investitori... naučit ćete dovoljno terminologije da o tome popričate s nekim u zrakoplovu, na primjer. Ljudi iz tih branši nevoljko govore o svojim planovima i pomno čuvaju svoje poslovne tajne. Stoga, ako i ne budete previše govorljivi, nikome se nećete činiti čudnima.""Tajni agent..." tiho je rekao Brian."Biramo ljude koji znaju misliti s nogu, koji pokazuju inicijativu i koji ne padnu u nesvijest čim ugledaju krv. Obojica ste ubili čovjeka, u realnim životnim okolnostima. Obojica ste se suočili s neočekivanom situacijom i uspješno je razriješili. Nijedan ne žali zbog onoga što je učinio. To će biti vaš posao.""A što je s našom zaštitom?" rekao je FBI-ev agent."Obojica imate takvu 'ispričnicu' da ne možete završiti u zatvoru...""Sereš", rekao je Dominic. "Takvo što ne postoji.""... pomilovanje koje je potpisao predsjednik SAD-a", pojasnio je Alexander."Jebote..." Brian je na brzinu promislio. "Ovo je maslo ujaka Jacka, zar ne?""Na to vam pitanje ne mogu odgovoriti, ali, ako želite, pomilovanja možete vidjeti prije odlaska na teren." Alexander je spustio svoju šalicu s kavom. "U redu, gospodo. Ostavljam vam nekoliko dana da razmislite o svemu ovome. Nakon toga morat ćete mi priopćiti konačnu odluku. To što tražim od vas nije mala stvar. Posao neće biti ni zabavan, ni lagan, ni ugodan, ali bit će to posao koji će služiti interesima vaše zemlje. Svijet je opasno mjesto. S nekim se ljudima valja obračunati izravno.""Što ako ukokamo krivog frajera?""Dominic, takva mogućnost uvijek postoji. Ali mogu ti jamčiti da nitko od njih neće biti mlađi brat Majke Tereze. Mete biramo iznimno pažljivo. Znat ćete o kome se radi i prije nego vas pošaljemo na teren. Znat ćete kako i zašto se s njim - ili s njom - moramo obračunati.""Ubijat ćemo i žene?" upitao je Brian. To nije bio dio marinskog ethosa."Koliko znam, to se još nije dogodilo, ali teoretska mogućnost postoji. Dobro, mislim da je ovo bilo sasvim dovoljno za doručak. Ostavit ću vas da o tome razmislite."

Čim je Alexander izašao iz sobe, Brian je izvalio: "Isuse, kakav li će tek biti ručak?""Iznenađen si?""Pa, ne baš sasvim, Enzo. Ali sada kada nam je to rekao tako...""Hej, braco... Koliko puta si se upitao zašto cijeli posao ne bismo obavili sami?""Enzo, ti si murjak. Ti si onaj koji bi sada trebao reći Oh, sranje, sjećaš se?""Ma da, ali... Znaš, u onoj pucnjavi u Alabami... pa, donekle sam prešao granicu. Cijelim putem do D.C.-a razmišljao sam o tome kako ću se opravdati pred Gušom Wernerom. A čovjek na to nije ni trepnuo.""Onda, što misliš?""Aldo, spreman sam čuti više o tome. U Teksasu kažu kako je 'više ljudi koje valja ubiti, nego konja koje valja ukrasti'."Ova zamjena uloga potpuno je zatekla Briana. On je bio ludi marinac. Enza su obučavali da ljudima, prije nego što im nabije lisičine, pročita njihova ustavna prava.Obojici je bilo jasno da su u stanju ubiti čovjeka i nakon toga mirno spavati. Ali ovo je išlo puno dalje. Ovdje se radilo o ubojstvu s predumišljajem. Kada bi odlazio na teren, Brian je u svom timu obično imao i jednog obučenog snajperista. Znao je da ni ono što oni rade nije daleko od ubojstva. Ali stvari su bile drukčije kada si nosio odoru. Odora je predstavljala svojevrstan blagoslov. Meta je bila neprijatelj, na bojišnici je svatko imao zadatak sačuvati vlastiti život; a ako u tome nije uspio, krivnju za to nije snosio čovjek koji bi ga ubio, nego on sam. Ovo bi, pak, bilo nešto sasvim drugo. Lovili bi točno određene ljude, s jednom jedinom namjerom: da ih ubiju. Za takvo što nisu ga ni odgajali ni obučavali. Bit će u civilu. Ubije li čovjeka u takvim okolnostima, više neće biti časnik Marinskog korpusa Sjedinjenih Država - u čemu je bilo nekakve časti - nego špijun - u čemu nije bilo gotovo nikakve. Ili su ga barem tako učili. U svijetu više nije bilo polja časti - stvarni život nije bio dvoboj na čistini, dvoboj dvojice koji na raspolaganju imaju isto oružje. Njega su obučavali da operacije planira tako da neprijatelju ne ostavi nikakvu šansu, jer je prisegnuo da će štititi živote ljudi pod svojim zapovjedništvom. Svaka bitka imala je svoja pravila. Gruba pravila, ali ipak pravila. Sada su od njega tražili da ih se odrekne, da postane... što? Plaćeni ubojica? 'Zub' nekakve nacionalne zvijeri?

Maskirani osvetnik iz starih filmova Nick & Nitea? Ovo se nije uklapalo u njegovu urednu predodžbu o stvarnome svijetu. Kada su ga poslali u Afganistan, nije se morao prerušavati u uličnog trgovca ribom ili takvo što... U onim prokletim planinama ulica nije ni bilo. Sve je nalikovalo na lov na krupnu divljač, lov u kojemu i divljač ima oružje. I u tom je lovu bilo nekakve časti... Njegova je zemlja te napore i nagradila - odlikovanjem za hrabrost koje je mogao ili nije morao pokazati.Trebalo je razmotriti toliko toga, a on je bio tek kod druge šalice jutarnje kave."Isuse, Enzo", propentao je."Briane, znaš o čemu sanja svaki murjak?" upitao ga je Dominic."Da prekrši zakon i izvuče se?"Dominic je odmahnuo glavom. "Razgovarao sam o tome s Gušom Wernerom. Ne, ne da prekrši zakon, nego da ga uzme u vlastite ruke. Da bude osvetnički mač Božji, kako on to reče, da se obruši na krivca, a da mu se pritom na putu ne ispriječe nikakvi odvjetnici i slična sranja... Da sam samcat izvrši pravdu. Kažu da se to rijetko događa, ali, znaš, meni se dogodilo. Dolje u Alabami. I osjećao sam se prilično dobro. Samo, moraš biti siguran da ćeš u vreću spakirati pravog majmuna.""Kako u to možeš biti siguran?" upitao je Aldo."Ako nisi siguran, odustani. Nitko te ne može objesiti za ubojstvo koje nisi počinio, braco.""Dakle, to jest ubojstvo?""Ne, nije, ako je kreten dobio stoje zaslužio." Argument je bio pomalo estetski, ali nekome tko je pod okriljem zakona počinio ubojstvo i nakon toga mirno spavao, bio je itekako važan."Odmah?""Da. Koliko ljudi već imamo?" upitao je Mohammed. "Šesnaest.""Ah." Mohammed je otpio gutljaj finog bijelog vina iz doline Loire. Njegov gost pio je Perrier s limunom. "Znaju li jezik?""Dovoljno, po našem mišljenju.""Izvrsno. Recite im da obave pripreme za put. Najprije će odletjeti u Meksiko, gdje će se sastati s našim novim prijateljima, a onda otputovati u Ameriku. Mogu se baciti na posao čim stignu.""Insh' Allah", napomenuo je gost. Ako Bog da.

"Da, ako Bog da", rekao je Mohammed na engleskom, podsjećajući svog gosta kojim bi jezikom morali razgovarati.Sjedili su u uličnom restoranu s pogledom na rijeku, na samom kraju terase, daleko od ostalih gostiju. Govorili su i ponašali se normalno, kao dva dobro odjevena muškarca koji su izašli na prijateljsku večeru. Držali su se ležerno i nimalo tajnovito, što je zahtijevalo ponešto koncentracije - posao kojim su se bavili neizbježno je pratila izvjesna količina tajnovitosti. Ipak, ovakvi sastanci nisu im bili nikakva novina."Onda, kakav je osjećaj bio ubiti onoga Zidova u Rimu?""Vrlo ugodan, Ibrahime. Bilo je pravo zadovoljstvo osjetiti kako mu je tijelo omlohavjelo kada sam mu presjekao kralježnicu... i gledati onaj iznenađeni izraz na njegovu licu."Ibrahim se široko smiješio. Nisu baš svakoga dana imali priliku ubiti agenta Mossada, pogotovo šefa filijale. Izraelci će zauvijek ostati možda ne najopasniji, ali definitivno najomraženiji neprijatelji. "Bog je toga dana bio dobar prema nama."Za Mohammeda je 'zadatak Greengold' bio više rekreativne naravi. Nije bio posebno važan. Zakazivanje sastanaka i filanje Izraelaca sočnim informacijama bilo je zabavno. Nije bila čak ni osobito teška. Ipak, takvo što dugo se neće ponoviti. Izvjesno vrijeme, nijedan časnik Mossada neće ni mrdnuti bez dodatne zaštite. Ti ljudi nisu bili budale i učili su iz svojih pogrešaka. Ipak, ovoga je tigra ubio s posebnim zadovoljstvom. Šteta što nije imao krzno. Ali, gdje bi ga objesio? Mohammed odavno nije imao stalno boravište, nikakav dom, tek niz sigurnih kuća koje su mogle, ali i nisu morale, biti potpuno sigurne. No, čovjek se nije mogao stalno brinuti- tako nikada ne bi ništa obavio. Mohammed i njegovi kolege nisu se plašili smrti, samo neuspjeha. A oni su planirali uspjeti."Morat ćeš me uputiti u način organiziranja sastanaka i ostale pojedinosti. Za putovanje se mogu pobrinuti i sam. Oružje će nabaviti naši novi prijatelji?"Mohammed je kimnuo. "Točno.""A kako će naši ratnici ući u Ameriku?""I za to će se pobrinuti naši prijatelji. Za početak im pošaljite samo trojicu, da provjerimo koliko je taj aranžman doista siguran."

"Naravno." Obojica su znali sve što se moglo znati o operativnoj sigurnosti. Svladali su mnoge lekcije, a nijedna od njih nije bila lagana. Članovi Mohammedove organizacije - oni koji su imali nesreću da izbjegnu smrt- ležali su po zatvorima diljem svijeta. To je bio problem koji organizacijaikako nije uspijevala riješiti. One koje bi uhitili, policajci su tretirali kao obične kriminalce, što je za njegove ljude bilo sramotno i ponižavajuće. Njima samima to se, iz nekog razloga, činilo prihvatljivijim od pomisli da umru neobavljena posla. Mnogim njegovim kolegama zapadni se zatvori nisu činili nimalo strašnima. Možda su bili u sužanjstvu, ali barem su redovito jeli. A zapadnjaci su i poštovali pravila njihove prehrane.Zapadni narodi prema svojim su se neprijateljima ponašali tako popustljivo i budalasto. Bili su milosrdni prema onima koji za njih ne bi imali nikakve milosti. No, to već nije bio Mohammedov problem."K vragu", rekao je Jack. Bio je to njegov prvi radni dan u 'crnom' dijelu kuće. Zahvaljujući svom podrijetlu, obuku s područja visokih financija završio je u tili čas. Gomilu stvari naučio ga je njegov djed, Muller, za vrijeme, doduše rijetkih, obiteljskih posjeta. Iako su odnosi između njegova oca i djeda uvijek bili u granicama pristojnosti, djed Joe smatrao je da je pravom muškarcu mjesto u trgovini, a ne u prljavom svijetu politike. Naravno, morao je priznati da se njegov zet u u Washingtonu prilično dobro snašao. Ali na Wall Streetu je mogao zaraditi toliko novca... Kakav se čovjek toga mogao - i želio - odreći? Muller to, dakako, nikada nije rekao malome Jacku, no njegovo mišljenje nije bilo nikakva tajna. U svakom slučaju, Jack je karijeru mogao početi u bilo kojoj velikoj traderskoj kući i vjerojatno bi vrlo brzo napredovao. Trenutačno mu je, pak, bilo najvažnije da je iz Financijskog prešao u Operativni odjel Kampusa. Dakako da to nije bilo njegov službeni naziv, no tako su ga nazivali svi koji su u njemu radili. "Zar su toliko dobri?""Što ti je to Jack?""Poruka iz NSA-e." Papir je, preko stola, dodao Tonvju Willsu i ovaj ga je pročitao.Poruka se odnosila na poznatog terorističkog suradnika. Njegova prava uloga još im je bila nepoznata, ali analiza glasa potvrdila je da se radi o istom čovjeku.

"Ovo je s digitalnog telefona. Digitalni telefoni generiraju vrlo jasne signale, pa mu uređaj za glasovnu detekciju lako prepozna glas. Vidim da drugoga momka nisu uspjeli identificirati", rekao je Wills i vratio mu papir.Sadržaj razgovora bio je toliko bezazlen da se čovjek morao zapitati zašto je čovjek uopće zvao, ali neki su ljudi naprosto voljeli čavrljati telefonom. S druge strane, moguće je i da su razgovarali u šiframa - o biološkom ratovanju ili o bombaškoj kampanji u Jeruzalemu. Moguće je... Vjerojatnije je da su naprosto kratili vrijeme. Toga je u Saudijskoj Arabiji bilo napretek.Ono što je Jacka impresioniralo bila je činjenica da je NSA poziv uhvatila i snimila u realnom vremenu."Dobro. Znaš li kako funkcioniraju digitalni telefoni? Oni ti lokalnom mobitelu uvijek prvo pošalju poruku tu sam. Svaki mobitel ima jedinstveni pozivni kod. Kada utvrdimo o kojem kodu se radi, trebamo samo pričekati da telefon zazvoni ili da vlasnik telefona nekoga nazove. Na isti način možemo identificirati i broj i telefon s kojega je stigao dolazni poziv. Najteži dio posla je otkriti identitet pozivatelja. NSA je upravo dobila još jedan telefonski broj koji treba kompjuterski nadzirati.""Koliko telefona oni uopće nadziru?" upitao je Jack."Više od stotinu tisuća, i to samo u jugozapadnoj Aziji. Izgledi da se nešto uhvati su jedan prema deset tisuća. Ipak, takav nadzor ponekad donese i doista dobre rezultate", rekao mu je Wills."Dakle, žele li uhvatiti 'hladan' poziv, kompjuter prati i reagira na 'vruće' riječi?""Na vruće riječi i vruća imena. Na žalost, tamo je cijelo čudo ljudi s imenom Mohammed - to je najpopularnije ime na svijetu. U puno slučajeva radi se tek o imenu oca ili o nadimku. Ima tu još jedan problem. U pitanju je ogromno tržište za klonirane telefone. Telefone kloniraju u Europi, uglavnom u Londonu, gdje je u većinu telefona ugrađen međunarodni softver. Tip može nabaviti šest ili sedam takvih telefona, svaki uporabiti samo jednom i baciti ga. Nisu ti oni glupi, ali znaju postati previše samouvjereni. Neki od njih izlaju puno toga što se, povremeno, zna pokazati korisnim. Svi podaci bilježe se u veliku crnu knjigu NSA-e i CIA-e, kojoj i mi imamo pristup, preko naših terminala.""Dobro, a tko je ovaj tip?"

"Ime mu je Uda bin Sali. Bogata obitelj, bliska s kraljem. Tatica je veliki saudijski bankar. Ima jedanaest sinova, devet kćeri i četiri žene - čovjek zadivljujuće izdržljivosti... Navodno nije loš, samo pomalo popustljiv prema djeci. Umjesto pažnjom, obasipa ih novcem, poput holivudskih zvijezda. Ovaj tu, Uda, otkrio je Alaha - i to naveliko - u kasnim tinejdžerskim godinama. Pripada krajnjoj desnici vahabitizma, sunitskog islama. I ne voli nas previše. Pratimo mi tog dječačića. Preko njega bismo mogli otkriti njihove bankarske aranžmane. CIA-in dosje sadrži i njegove fotografije. Star je oko dvadeset sedam godina, visok otprilike metar sedamdeset i šest, vitak, uredno podšišane brade. Često putuje u London. I voli dame koje rade po satu. Još uvijek je neoženjen, što je neobično, ali ako je homić, vrlo uspješno to prikriva. Britanci su mu uvalili cure u krevet. Izvijestile su da je prilično živahan - što i priliči njegovim godinama - i prilično inventivan.""Gadan posao za obučenog obavještajca", komentirao je Jack."Mnogim službama u radu pomažu prostitutke", objasnio je Wills. "Vole pričati, a za pravu količinu love spremne su učiniti bilo što. Uda, na primjer, voli 'pile u košari'. Nikada to nisam isprobao. Azijski specijalitet. Znaš li kako ćeš ući u njegov dosje?""Ne, nitko me nije uputio", odgovorio je Jack."Dobro." Wills se na svom daktilostolcu dokotrljao do njega i pokazao mu: "Ovo je opći imenik. Tvoja pristupna lozinka je SOUTHWEST 91."Junior je poslušno utipkao lozinku i na zaslonu računala pojavio se traženi dosje, u PDF formatu. Prva fotografija vjerojatno je bila fotografija iz putovnice. Slijedilo ih je još šest, u mnogo neformalnijim okolnostima. Iako je odrastao u katoličkim školama, Jack mlađi proučio je dovoljno Playboya da pri pogledu na priložene fotografije ne pocrveni. Wills je nastavio s lekcijom."Iz čovjekova odnosa prema ženama možeš doznati mnogo toga. U Langlevju imaju psihića koji to analizira u detalje. Ti su podaci vjerojatno navedeni u jednom od dodataka. U Langlevju to nazivaju podacima 'O luđacima i kurvama'. Doktor se zove Stefan Pizniak. Predaje medicinu na Harvardu. Koliko se sjećam, kaže da su porivi ovog balavca potpuno normalni za njegovu dob, karakter i socijalno podrijetlo. Kao što vidiš, često se druži s trgovačkim bankarima u Londonu; od njih tobože uči o poslu. Kažu da je pametan, ugodan i zgodan. Pažljiv je i konzervativan u novčanim poslovima. Ne pije - dakle,

donekle je i religiozan. Religijom se, pak, ne razmeće, niti drugima soli pamet, ali živi u skladu s osnovnim pravilima svoje vjere.""Zašto ga, onda, smatrate negativcem?" upitao je Jack."Kontaktira s puno ljudi koji su nam poznati. Ne znamo s kim se druži u Saudijskoj Arabiji. Nikada ga nismo dali pratiti u njegovu vlastitu dvorištu. Ni Britanci to nisu učinili, iako tamo imaju puno više ljudi i sredstava. CIA ih, pak, nema puno, ali po njihovu mišljenju njegov profil i ne zaslužuje posebnu pozornost. Šteta. Tata mu je, navodno, dobar čovjek. Srce će mu pući kada sazna s kim mu se sin druži" mudro je zaključio Wills i otkotrljao se natrag na svoje mjesto.Junior je proučavao lice na kompjuterskom zaslonu. Njegova mama dobro je ocjenjivala ljude na prvi pogled, no tu njezinu vještinu nije naslijedio. Žene uopće nije shvaćao. Doduše - tješio se - nije shvaćao ni većinu muškaraca. Nastavio je zuriti u lice na zaslonu, pokušavajući pročitati misli nekoga tko se nalazio deset tisuća kilometara daleko, nekoga tko je govorio drukčijim jezikom i slijedio drugu religiju. Kakve su se misli rojile iza tih očiju? Jack je znao da njegov otac voli Saudijce. Bio je posebno blizak s princem Ali bin Sultanom, visokim dužnosnikom saudijske vlade. Mladi gaje Jack jednom i sreo, ali samo u prolazu. Sjećao se samo njegove brade i smisla za humor. Jack stariji istinski je vjerovao da su svi ljudi u duši jednaki i to je mišljenje prenio i na svojega sina. No to je značilo i da, ako u Americi postoje loši ljudi, takvi ljudi postoje posvuda po svijetu. Na toj se tužnoj činjenici temeljila strašna lekcija koju je njegova zemlja nedavno naučila. Na žalost, aktualni predsjednik još uvijek nije smislio što bi u vezi s tim trebalo poduzeti.Junior je nastavio čitati dosje. Dakle, tako se započinje ovdje, u Kampusu. Radio je na slučaju... Dobro, radio je nešto na nekakvom slučaju, ispravio se. Uda bin Sali radio je na tome da postane međunarodni bankar. Kroz ruke mu je prolazio silan novac. Novac njegova oca? upitao se Jack. Ako je tomu tako, njegov je tatica jedan vrlo bogati kučkin sin, igrač u svim velikim londonskim bankama. A London je još bankarsko sjedište svijeta. Jack nije ni sanjao daje Nacionalna agencija za sigurnost sposobna provaljivati i takve stvari.Sto milijuna tu, sto milijuna tamo, i dok si trepnuo, pred tobom bi se stvorila gomila love. Sali se bavio održavanjem kapitala, što je značilo da novac koji mu je bio povjeren nije morao oplođivati, nego brinuti da škrinja s lovom ostane

pod sigurnim lokotom. Njegov osnovni račun imao je sedamdeset jedan pomoćni račun, od kojih je šezdeset tri identificirala sama banka - skupa s brojem i šifrom, činilo se. Cure? Politika? Sport? Upravljanje novcem? Automobili? Poslovi s naftom? O čemu razgovaraju mladi sudijski kraljevići? To je nedostajalo u dosjeu. Zašto ga Britanci nisu prisluškivali? Razgovori s kurvama nisu im otkrili mnogo, osim da curama koje mu - u njegovoj kući na Berklev Squareu - pruže doista vrhunsku uslugu, ostavlja velike napojnice. Berklev Square... skuplji dio grada, primijetio je Jack. Po gradu se kretao uglavnom taksijem. Prema britanskim podacima, posjedovao je vlastiti automobil - crni Aston Martin kabriolet, ni manje ni više - ali ga je rijetko vozio. Vozača nije imao. Često je odlazio u veleposlanstvo. Sve u svemu, dosje je bio gomila podataka koja je malo toga otkrivala. Spomenuo je to Tonvju Willsu."Da, znam, ali pokažu li se naše sumnje osnovanima, možeš se kladiti da ćeš u tom dosjeu pronaći barem dvije ili tri stvari koje ti do tada nisuapinjale za oko. To ti je prokletstvo ovoga posla. I ne zaboravi da mi radimo s prethodno obrađenim materijalom. Neki je jadničak morao prekopati gomilu sirovog materijala i sažeti je na ovo što vidiš. Koliko se važnih informacija pritom izgubilo nitko ti ne može reći, dečko moj. Nitko."Ovo je, svojedobno, radio i moj otac, podsjetio se Junior. Pokušavao je pronaći dijamant u kanti punoj govana. On je, iz nekog razloga, očekivao da će taj posao biti lakši...Dobro, ono što je sada morao učiniti bilo je da pronađe novčane transfere za koje nije postojalo jednostavno objašnjenje. Bio je to gadan posao, no nije mogao otići ocu i upitati ga za savjet. Tata bi vjerojatno pošizio kada bi doznao da radi ovdje. Ni mama ne bi bila oduševljena.Pa što onda? Sada je bio svoj čovjek, sposoban da odluči što želi od života. Ili... ? Znao je da moć koju roditelji imaju nad djecom nikada ne nestaje. Znao je da će im uvijek nastojati ugoditi, pokazati im da su ga odgojili kako treba, uvjeriti ih da radi nešto dobro. Njegov otac je imao sreće. Obitelj nikada nije doznala što je sve morao učiniti. A da su doznali, bi li im se to svidjelo?Ne. Uzrujali bi se, bjesnjeli nad činjenicom koliko je puta svoj život doveo u opasnost. Njegov sin znao je samo dio priče. U njegovu pamćenju bilo je puno praznina, puno razdoblja kada je tata bio odsutan, a mama nije objašnjavala

zašto... A sada se, eto, i on našao u istom poslu, ili barem na sigurnom putu da se njime počne baviti... Pa, njegov je otac uvijek govorio kako je svijet suludo mjesto. On je upravo pokušavao utvrditi točne razmjere te ludosti.

PRIJELAZ

Krenuli su iz Libanona i odletjeli na Cipar. Otuda su KLM-ovim letom otputovali do zračne luke Schipol u Nizozemskoj, a potom i do Pariza. Po dolasku u Francusku, šesnaestorica muškaraca prespavala su u osam različitih hotela. Vrijeme su provodili šetajući ulicama Pariza i vježbajući engleski (bilo je besmisleno učiti ih francuski) s lokalnim stanovništvom koje nije bilo bogzna kako uslužno. Ubrzo su uočili francuske državljanke koje su bile iznimno uslužne i koje su se lomile govoriti pristojan engleski.. za izvjesnu svotu.Ničim se nisu isticali: svi su bili u kasnim dvadesetima, uredno izbrijani, prosječnog izgleda i građe, premda odjeveni malo bolje od prosjeka. Dobro su prikrivali nelagodu koju su osjećali, iako bi, kriomice, pažljivo promotrili svakog policajca kojega bi susreli - znali su da ne smiju privući pozornost bilo koga u policijskoj odori. Francuska policija bila je poznata po temeljitosti, što novopridošlicama nije zvučalo nimalo privlačno. Putovali su s relativno sigurnim katarskim putovnicama, no te putovnice - sve da^ ih je izdao i francuski ministar vanjskih poslova osobno - ne bi izdržale ciljanu provjeru. Stoga su nastojali biti što neprimjetniji. Rečeno im je da ne njuškaju uokolo, da budu uljudni i da se potrude nasmiješiti svakome koga susretnu. Na njihovu sreću, Francuska je bila u jeku turističke sezone. Pariz je bio preplavljen ljudima poput njih, ljudima koji kao ni oni nisu govorili previše francuskog. Parižani su na to reagirali zbunjenošću i prijezirom, no to ih ipak nije sprečavalo da uzimaju njihov novac.Sljedećeg dana i doručak i ručak završili su bez novih eksplozivnih otkrića. Braća Caruso slušala su predavanja Petea Alexandera i trudila se da ne zadrijemaju. Lekcije su im se činile prilično jednostavnima."Dosadno vam je?" upitao ih je Pete za ručkom."Pa, da je uzbudljivo i nije..." odgovorio je Brian nakon nekoliko sekundi."Drukčije ćete pjevati kada se nađete u nepoznatom gradu, vani, na ulici ili na tržnici, na primjer, kada svoju metu budete tražili medu tisućama drugih ljudi. Najvažnije je ostati nevidljiv. Na tome ćemo poraditi danas poslijepodne. Imaš li ti u tome kakvog iskustva, Dominic?"

"Ne baš. Znam samo osnovne stvari. Ne gledati izravno u metu... odjeća s dva lica... različite kravate, ako se nalaziš negdje gdje je kravata obvezna... Znam i da promjena identiteta ovisi o ljudima iz potpore. Samo, mi takvu potporu - potporu za diskretan nadzor kakvu imamo u FBI-u - nećemo imati, zar ne?""Ni približno. Stoga se držite na odstojanju sve dok ne dođe vrijeme za pokret. A kada krenete, krenite najbrže što okolnosti dopuštaju...""I zatucite tipa?" dovršio je Brian."Još uvijek zbog toga osjećaš nelagodu?""Još nisam odustao, Pete... Recimo da u vezi s tim osjećam izvjesnu zabrinutost."Alexander je kimnuo. "To je u redu. Volimo ljude koji znaju razmišljati. I znamo da razmišljanje ima i neugodne strane.""Vi na to vjerojatno i morate gledati na taj način. Ali što ako frajer kojega trebamo koknuti ispadne pozitivac?" upitao je marinac."U tom slučaju se povlačite i izvješćujete nas. Takve pogreške su teoretski moguće, ali koliko ja znam, takvo što se nikada nije dogodilo.""Nikada?""Nikada. Ni jednom", uvjeravao ga je Alexander. "Savršeni rezultati čine me nervoznim." "Nastojimo biti pažljivi.""Kakva su pravila? Dobro, možda me se ne tiče - barem zasad - tko nas šalje da nekoga ubijemo, ali, znate... bilo bi lijepo znati kriterije po kojima je neki zajebant osuđen na smrtnu kaznu...""Bit će to netko tko je, izravno ili neizravno, prouzročio smrt američkih državljana ili je izravno upleten u planiranje takvih stvari. Ne gonimo mi ljude koji preglasno pjevaju u crkvi ili kasne s povratom knjiga u knjižnicu.""Govoriš o teroristima, zar ne?""Da", kratko je odgovorio Pete."Zašto ih jednostavno ne uhitite?" upitao je potom Brian."Kao što ste vi to radili u Afganistanu?""To je bilo drukčije", protestirao je marinac."Kako?" upitao je Pete."Pa, za početak, mi smo bili regularni vojnici i djelovali smo po zapovijedima legalno imenovanog zapovjednog tijela." "Ali ste i preuzimali inicijativu, zar ne?"

"Časnici se trebaju služiti vlastitom glavom. Ipak, moje su operativne zapovijedi stizale s viših razina zapovjednog lanca.""I nisi ih dovodio u pitanje?""Ne. To se ne radi, osim u slučaju da traže da učinimo nešto suludo." "A što kada je ne učiniti nešto suludo?" upitao ga je Pete. "Što ako si u prilici obračunati se s ljudima koji planiraju učiniti nešto doista destruktivno?""Tome služe CIA i FBI.""A ako oni taj posao, iz ovog ili onog razloga, ne mogu obaviti? Što onda? Pustiš negativce da ostvare svoje planove i središ ih kasnije? To zna biti skupo", rekao mu je Alexander. "Kada je zadatak nemoguće obaviti konvencionalnim metodama, naš je posao obaviti stvari koje se moraju obaviti.""Koliko često?" progovorio je Dominic, pokušavajući zaštititi brata."Sve češće.""Koliko ste ih do sada skinuli?" bio je to ponovno Brian."To vas se ne tiče.""Joj, što to volim čuti..." primijetio je Dominic sa smiješkom."Strpljenja, dečki. Još niste članovi kluba", rekao im je Pete, nadajući se da su dovoljno pametni da na tome dalje ne inzistiraju."Dobro, Pete", rekao je Brian nakon kraćeg razmišljanja. "Obojica smo dali riječ da će sve što ovdje doznamo ovdje i ostati. I to je u redu. Samo, znaš, mene ti baš nisu obučavali da hladnokrvno ubijam ljude.""Zbog toga se i ne trebaš osjećati dobro. Ondje, u Afganistanu, jesi li ikoga ubio s leđa?""Dvojicu", priznao je Brian. "Hej, bojno polje nije olimpijski stadion", napola je protestirao."Nije ni ostatak svijeta, Aldo." Na marinčevu licu moglo se pročitati E, tu si me uhvatio. "Svijet nije savršen, dečki. Želite li ga učiniti savršenim, samo naprijed, ali nećete biti prvi koji su to pokušali. Osobno, ja sam skloniji nečemu sigurnijem i predvidljivijem. Zamislite da je netko sredio Hitlera još negdje 1934. Ili Lenjina, 1915., u Švicarskoj. Svijet bi bio bolji, zar ne? Ili, možda, jednako loš, samo na drugi način. No to nije naš posao. Mi se nećemo upuštati u politička ubojstva. Mi lovimo sitne morske pse koji ljude ubijaju na takav način da im konvencionalnim sredstvima ne možemo ništa. Znam da

ovo nije najbolje moguće rješenje. Svi to znamo. Ali je barem nešto. Isprobat ćemo ga i vidjeti funkcionira li. Ne može bit' gori od onoga što već imamo, zar ne?"I dok je Pete izgovarao svoj monolog, Dominic ga je netremice promatrao. Shvatio je da im je Pete upravo rekao nešto što im možda i nije namjeravao reći. Kampus nije imao drugih ubojica: njih dvojica bili su prvi. U njih su sigurno polagali velike nade. To je bila velika odgovornost. Ipak, stvar je imala smisla. Bilo je bjelodano da ih Alexander ne podučava na temelju vlastitog terenskog iskustva. Časnik za obuku morao je biti netko tko je i sam činio ono što je proučavao. Upravo zato su većinu instruktora na FBI-evoj Akademiji činili iskusni terenski agenti. Oni su ti mogli reći kakav je to osjećaj. Pete im je mogao reći samo što moraju raditi. Ali, zašto su odabrali upravo njega i Alda?"Shvaćam što nam pokušavaš reći, Pete", rekao je Dominic. "I još ne odustajem.""Ni ja", rekao je Brian svom časniku za obuku. "Samo želim znati kakva su pravila."Pete im nije rekao da su oni ti koji će određivati pravila, i to u hodu. To će, vrlo brzo, shvatiti i sami.Svi aerodromi na svijetu su isti. Upozorili su ih da se ponašaju pristojno, pa su svi - nakon što su čekirali prtljagu - otišli u odgovarajuće čekaonice, pušili na mjestima označenima za pušenje i čitali knjige koje su kupili u aerodromskim kioscima. Ili se barem pretvarali da ih čitaju. Neki od njih jezik su poznavali manje nego što je to bilo poželjno. Kada se zrakoplov podigao na letnu visinu, pojeli su obroke koje su im poslužili u zrakoplovu, a većina je malčice i odrijemala. Gotovo su svi bili smješteni u stražnjim redovima. Kada bi se promeškoljili u sjedalu, pogledali bi one koji su sjedili pokraj njih i pitali se koga će od njih ponovno susresti, za nekoliko dana ili tjedana - koliko već bude potrebno da se dogovore pojedinosti. Svaki se nadao da će uskoro sresti Alaha i primiti nagrade namijenjene onima koji se bore za svetu stvar. Duhovnijima među njima palo je na pamet kako čak ni Mohammedu - neka je na njega Božji mir i blagoslov - nije bio u stanju u potpunosti objasniti prirodu Raja. A on ju je morao objasniti ljudima koji nisu poznavali putničke mlažnjake, automobile i računala. Kakva je, dakle, bila prava priroda Raja? Morao je biti apsolutno prekrasan, neopisivo prekrasan, no taj je misterij tek

trebalo otkriti. A oni će ga otkriti. U toj je pomisli bilo nekakvog uzbuđenja, nekakvog iščekivanja, previše uzvišenog da bi se o njemu razgovaralo s ostalima. Bio je to misterij, ali neizmjerno privlačan misterij. A ako je pritom i drugima suđeno da se susretnu s Alahom... Pa, i to je zapisano u Velikoj knjizi sudbine. Zasad su, pak, svi usnuli snom pravednika, snom budućih Svetih mučenika. I sanjali mlijeko, med i djevice.Jack je otkrio da u Saliju ima nečega pomalo misterioznog. Iz dodatka 'Luđaci i kurve' CIA-ina dosjea doznao je čak i dužinu frajerova penisa. Britanske kurve izjavile su daje u pogledu veličine nadasve prosječan, no da je u pogledu primjene neobično inventivan. Davao im je dobre napojnice, stoje godilo njihovu trgovačkom duhu. No, za razliku od većine muškaraca, Sali je malo govorio o sebi. Obično bi pričao o londonskoj kiši i hladnoći i laskao ženi koja je tog trenutka bila s njim, što je godilo njihovoj taštini. Povremeno bi im poklanjao torbice - većinom Louisa Vuittona - što je oduševljavalo njegove 'stalne cure', dvije od kojih su izvješćivale Thames House, novi dom britanske Obavještajne i Sigurnosne službe. Jack se pitao jesu li za svoje usluge dobivale dvostruku plaću - jednu od Salija, a drugu od vlade Njezina Veličanstva. Bio je uvjeren da su cure sklopile odličan posao, iako ih u Thames Houseu vjerojatno nisu darivali cipelama i torbicama."Tony?""Da, Jack?" Wills je podigao pogled sa svog računala."Kako znamo da je ovaj Sali negativac?""Ne znamo pouzdano. Dok ne učini nešto ili dok ne presretnemo njegov razgovor s nekim tko nam se ne sviđa - ne znamo.""Znači, ja ovu ptičicu samo provjeravam?""Točno. Time ćeš se često baviti. Jesi li već stekao nekakav dojam o njemu?""Tip je uspaljeni kučkin sin.""Ako ti je promaklo, Juniore, nije lako biti bogat i samac."Jack je trepnuo. Ovu je pljusku vjerojatno i zaslužio. "Dobro, ali vrag me odnio ako bih ja za to plaćao. A on plaća, i to puno.""Što još?""Prokleto je šutljiv.""Što ti to govori?"

Ryan se zavalio u daktilostolac i razmislio. Ni on svojim curama nije govorio puno, barem ne o novom poslu. Čim bi rekao 'financijski management' većina žena bi u samoobrani zadrijemala. Je li to, onda, išta značilo? Možda je Sali naprosto bio šutljiv. Možda je bio samouvjeren, možda je znao kako svoje prijateljice ne mora impresionirati ničim osim gotovinom... Uvijek se služio gotovinom, nikada kreditnim karticama. Zašto? Da za to ne dozna njegova obitelj? Pa? Ni on o svom ljubavnom životu nije razgovarao s roditeljima. Štoviše, svoje je prijateljice rijetko dovodio kući. Cure bi - da stvar bude čudnija - više zastrašivala njegova mama, negoli njegov otac. Doktorica Ryan drugim je ženama djelovala moćno, što je većini mladih cura imponiralo, no mnogima je bilo i prokleto zastrašujuće. Otac je svoju moć pažljivo prikrivao i pred obiteljskim gostima glumio vitkog, otmjenog, sjedokosog plišanog medu. Više od svega, volio se loptati sa sinom na travnjaku s kojega je pucao pogled na Cheasapeake Bay. Možda je to bio njegov način da se vrati u jednostavnija vremena. Za to je imao Kvlea. Najmlađi Ryan bio je u osnovnoj školi i još se potajice, kada mame i tate nije bilo u blizini, raspitivao o Djedu Božićnjaku. U jednom od viših razreda vjerojatno su imali dijete koje je svima htjelo reći koliko zna. Takav klinac postoji u svakom razredu, a Katie je do sada postala prava mala mudrica. Još se voljela igrati Barbikama, ali je već znala da su ih kupili mama i tata - u dućanu Toys R Us u Glen Burnieu - i na Badnjak im složili odjeću, što je njihov otac doista volio, iako je zbog toga neprestano jamrao. Kad prestaneš vjerovati u Djeda Božićnjaka, cijeli prokleti svijet jednostavno krene nizbrdo..."To nam govori da nije brbljavac. I to je, otprilike, sve", rekao je Jack nakon kraćeg razmišljanja. "Zaključke ne bismo trebali pretvarati u činjenice, zar ne?""Točno. Mnogi ljudi misle drukčije, ali mi ovdje mislimo tako. Pretpostavke su majka svih zajeba. Onaj psihić u Langlevju specijalizirao se za ispredanje činjenica. I dobar je u tome, no ti moraš naučiti razlikovati nagađanja od činjenica. Onda, pričaj mi o gospodinu Saliju", zapovjedio je Wills."Uspaljen je i šutljiv. Obiteljskim novcem trguje vrlo konzervativno." "Djeluje li ti, iz bilo kojeg razloga, kao negativac?""Ne, ali bilo bi ga dobro držati na oku zbog njegova vjerskog... pa dobro, ekstremizam bi možda bila preteška riječ. Meni tu nešto nedostaje. Sali nije

razuzdan, nije razmetljiv onako kako su to bogati ljudi njegovih godina. Tko je otvorio njegov dosje?" upitao je Jack."Britanci. Nešto u vezi s tim momkom pobudilo je zanimanje jednog od njihovih iskusnijih analitičara. Langlev je bacio oko na dosje, a onda otvorio vlastiti. Onda su uhvatili jedan njegov razgovor, s tipom koji također ima dosje u Langlevju. Razgovor je bio potpuno nevažan, ali razgovarali su..." objasnio je Wills. "I, samo da znaš, dosje je puno lakše otvoriti nego zaključiti.""Njegov mobitel kodiranje u kompjuterima NSA-e i kad god ga uključi, oni to zabilježe. Taj sam dosje proučio i sam. Mislim da ga vrijedi držati na oku - premda nisam siguran zašto. U ovom poslu naučiš vjerovati svojim instinktima, Jack. Stoga te imenujem kućnim stručnjakom za toga klinca.""I ja pratim kako on postupa sa svojim novcem?""Tako je. Znaš, za financiranje terorističke skupine potrebno je malo novca - barem po njegovim mjerilima. Milijun dolara godišnje tim ljudima predstavlja velik novac. Oni žive od danas do sutra, stoga ni troškovi njihova održavanja nisu veliki. Bilo bi najbolje da se usredotočiš na marže. Što god radio, vjerojatno će to pokušati sakriti u sjeni velikih transakcija.""Ja nisam knjigovođa", napomenuo je Jack. Njegov otac svoj je CPA certifikat odavno stekao, ali ga nikada nije iskoristio, čak ni za izračun osobnog poreza. Za to je imao odvjetničku tvrtku."Znaš matematiku?""Znam, naravno.""E pa, onda joj samo dodaj nos."Jojsuper, pomislio je John Patrick Ryan mlađi. A onda podsjetio samoga sebe da se prave obavještajne operacije ne svode na to da upucaš negativca, dok odjavna špica polako teče, opališ Ursulu Undress. To se događa samo u filmovima. Ovo je stvarni svijet."Našem se prijatelju toliko žuri?" upitao je Ernesto, nemalo iznenađen."Tako izgleda. Norteamericanosi im odnedavno pusu za vrat. Vjerojatno svoje neprijatelje žele podsjetiti da još imaju zube. Možda je to za njih pitanje časti", špekulirao je Pablo. To je bilo nešto stoje njegovu prijatelju bilo prilično shvatljivo."Onda, što nam je sada činiti?"

"Kada se smjeste u Mexico Citvju, sredit ćemo im prijevoz u Ameriku i, pretpostavljam, pobrinuti se za oružje.""Komplikacije?""Ako su Norteamericanosi prodrli u našu organizaciju mogli bi dobiti nekakvo upozorenje, a mogli bi i načuti da smo u to i mi umiješani. No to smo već razmotrili."Razmotrili su to, da, prisjetio se Ernesto, ali ukratko i s lagodne distance. Sada je došla maca na vratanca i bilo je vrijeme da razmisle još jednom. Kako bilo da bilo, od dogovora više nije mogao odustati. To je bilo pitanje časti... i poslovnosti. Pripremali su prvu pošiljku kokaina za Europsku uniju. Bilo je to obećavajuće, veliko tržište."Koliko ljudi dolazi?""Četrnaest, veli. Bez ikakvog oružja.""Što misliš da će im trebati?""Lake automatske puške trebale bi biti dovoljne. Plus nekoliko pištolja, dakako", rekao je Pablo. "Imamo dobavljača u Meksiku koji bi nam to mogao srediti za manje od deset tisuća dolara. Za još deset mogao bi ga dostaviti krajnjem kupcu u Americi, da izbjegnemo komplikacije tijekom prelaska granice.""Bueno, učini tako. Osobno ideš u Meksiko?"Pablo je kimnuo. "Sutra ujutro. Koordinirat ću njihov prvi susret s coyotesima.""I bit ćeš oprezan", napomenuo je Ernesto. Njegove napomene imale su snagu eksplozivne naprave. Pablo je morao preuzimati izvjesnu količinu rizika, no njegove su usluge Kartelu bile iznimno važne. Bilo bi mu teško naći zamjenu."Naravno, jefe. S obzirom na to da će nam ti ljudi pomagati u Europi, moram procijeniti koliko su pouzdani.""Da, tako je", oprezno se suglasio Ernesto. Kao i obično, kada bi došlo vrijeme za akciju počinjao se predomišljati. Ali nije on bio nikakva baba. Nikada se nije plašio odlučno djelovati.Airbus je stigao do izlaza i stao. Iz zrakoplova su se najprije iskrcali putnici prvog razreda. Slijedili su šarene strelice na tlu koje su ih vodile do imigracijskog ureda i carine, gdje su uniformirane službenike uvjerili da

nemaju ništa za carinjenje i gdje su im putovnice pažljivo ovjerene. Potom su otišli po prtljagu.Voda skupine zvao se Mustafa. Rođeni Saudijac, bio je glatko izbrijan što mu se nije sviđalo, premda se koža koju je time otkrio ženama, izgleda, sviđala. On i kolega po imenu Abdullah zajedno su krenuli po svoje torbe, a onda prema izlazu gdje ih je trebao čekati prijevoz. To će biti prvi ispit za njihove nove prijatelje u zapadnoj hemisferi. I doista, neki je čovjek u ruci držao komad kartona na kojemu je pisalo MIGUEL, što je bio Mustafin pseudonim u ovoj misiji. Prišao je čovjeku i rukovao se s njim. Muškarac koji ih je dočekao nije rekao ni riječi; pokazao im je da krenu za njim. Vani ih je čekao smeđi Plvmouthov kombi. Torbe su završile u prtljažniku, a putnici se smjestili na sjedala u sredini kombija. U Mexico Citvju bilo je toplo, a zrak smrdljiviji od bilo čega što su do tada osjetili. Sunčani dan upropastio je sivi pokrivač koji je prekrivao grad. Smog, pomislio je Mustafa.Vozač ih je vozio u hotel, i dalje bez riječi, što ih je doista impresioniralo. Ako čovjek nema što reći, bolje je da šuti.Hotel je bio dobar, kao što su i očekivali. Mustafa se prijavio posluživši se lažnom Visa karticom koju su hotelu unaprijed faksirali, pa su se on i njegov prijatelj u prostranoj sobi na petome katu našli za ciglih pet minuta. Prije nego što su progovorili pregledali su sobu, pretraživši uobičajena mjesta za prislušne uređaje."Mislio sam da će prokleti let trajati dovijeka", zagunđao je Abdullah tražeći vodu u mini baru. Upozorili su ih da pripaze na vodu iz slavine. "I ja. Kako si spavao?" "Ne baš dobro. Mislio sam da je čar alkohola u tome da te omami.""Neke i omami. Ali ne svakoga", rekao je Mustafa prijatelju. "Za takve postoje druge vrste opijata."

"Bogu mrske", primijetio je Abdullah. "Osim ako ih ne prepiše liječnik.""Naši novi prijatelji ne misle tako.""Nevjernici", gotovo je pljunuo Abdullah."Neprijatelj tvoga neprijatelja tvoj je prijatelj."Abdullah je odvrnuo čep na boci Eviana. "Ne. Samo pravom prijatelju možeš vjerovati. Možemo li vjerovati ovim ljudima?"

"Samo koliko moramo", priznao je Mustafa. Mohammed gaje pažljivo brifirao. Njihovi novi saveznici pomoći će im samo zato što im je to u interesu, pošto i sami žele naškoditi Velikoj Sotoni. To im je, za sada, bilo dovoljno. Jednoga dana ti će saveznici postati neprijatelji i morat će se s njima obračunati. No taj dan još nije došao. Prigušio je zijevanje. Bilo je vrijeme za odmor. Pred njima je bio naporan dan.Jack je živio u Baltimoreu, u jednoj od kuća u nizu, nekoliko ulica od stadiona Oriolesa u Camden Yardsu. Imao je pretplatu za sve tamošnje utakmice, no stadion je te večeri bio u mraku jer su Oriolesi igrali u Torontu. Bio je loš kuhar, pa je, kao i obično, večerao vani i to sam, pošto trenutačno nije imao djevojku, što i nije bilo neobično koliko bi on to volio. Nakon večere prošetao je do kuće, uključio TV, a onda se predomislio, sjeo za računalo i logirao se kako bi provjerio poštu i surfao po internetu. Rekao si je kako mora upamtiti da i Sali živi sam. Kurve su mu često pravile društvo, no to se nije događalo baš svake večeri. Sto je radio kada bi bio sam? Je li se i on logirao na računalo? To je radilo puno ljudi. Jesu li Britanci prisluškivali i njegove fiksne telefonske linije? Sigurno jesu. Ali, u Salijevu dosjeu nije bilo nijednog emaila... Zašto? To je vrijedilo provjeriti."O čemu razmišljaš, Aldo?" upitao je Dominic svoga brata. Na ESPN-u su prenosili bejzbolsku utakmicu između Marinersa i Yankeesa. Marinersi su gubili."Nisam siguran da mi se sviđa pomisao da neko jadno kopile ustrijelim nasred ulice, braco.""A ako znaš da je negativac?""A što ako zatučem krivog frajera samo zato što vozi isti automobil i nosi iste brkove? Što ako za sobom ostavi ženu i djecu? U tom slučaju ja sam jebeni ubojica - plaćeni ubojica, k tome. To nije nešto čemu su nas učili na temeljnoj obuci, znaš?""Ali ako znaš da je tip negativac, što onda?" upitao je agent FBI-a. "Hej, Enzo, ni tebe nisu obučavali za to.""Znam, ali ovo je drukčija situacija. Znam li daje kreten terorist, znam li da ga ne možemo uhititi i znam li da nešto planira... Mislim da bih, u tom slučaju, mogao živjeti s tim."

"Znaš, gore u brdima, u Afganistanu, obavještajni podaci koje smo dobivali nisu uvijek bili čisti k'o suza. Naravno, naučio sam riskirati vlastitu glavu, ali ne na račun nekog drugog jadnika.""Ljudi koje si tamo lovio, koga su oni ubili?""Slušaj, oni su bili dio organizacije koja je zaratila sa Sjedinjenim Državama. Vjerojatno nisu bili na školskom izletu, noja nisam vidio nijedan izravan dokaz koji bi potkrijepio takve tvrdnje.""A da si ga vidio?" upitao je Dominic. "Ali nisam.""Sreća tvoja", odgovorio je Enzo, prisjećajući se djevojčice vrata prerezanog od uha do uha. U pravnim krugovima postojala je poslovica: ne postoje teški slučajevi, postoje samo loši zakoni. Ipak, knjige nisu mogle predvidjeti sve što je čovjek u stanju učiniti. Crna tinta na bijelom papiru za stvarni je svijet znala biti suviše suhoparna.Dominic je bio strastveniji dio dvojca. Brian je oduvijek bio nešto smireniji, poput Fonzieja u TV-seriji Happy Days. Bili su blizanci, da, ali ne jednojajčani. Dominic je, poput oca, bio pravi strastveni Talijan. Brian je bio na mamu, hladniji, zahvaljujući sjevernijoj klimi iz koje je potekla. Nekome sa strane, te su se razlike mogle činiti trivijalnima, no za blizance su one često bile tema podbadanja i šala. "Kada ga vidiš, Brian, kada se nađe pred tobom, to te zbilja raspizdi, čovječe. Cijela ti utroba gori.""Hej, bio sam tamo, učinio sam to i donio majicu, dobro? Osobno sam skinuo petoricu ljudi. Ali to nije bilo ništa osobno; to je bio posao. Pokušali su nas uhvatiti u zasjedu, ali nisu dobro proučili priručnik; ja sam iskoristio vatru i manevar da ih zavaram i stjeram na gomilu, baš kao što su me učili. To što su bili nesposobni nije bio moj problem. Mogli su se predati, ali oni su radije zapucali. To je bila loša odluka, no čovjek čini ono za što misli da je najbolje." Njegov omiljeni film svih vremena bio je Hondo s Johnom Wayneom."Hej, Aldo, nisam rekao da si pičkica.""Znam ja o čemu ti govoriš... Ja se samo ne želim pretvoriti u jednoga od njih, kužiš?""To i nije naša zadaća, braco. I mene muče kojekakve sumnje, no ja namjeravam ostati i vidjeti kako će se stvar razvijati. Odustati možemo kad god poželimo.""Valjda."

U tom trenutku Derek Jeter se savio u struku. Bit će da su protivnički bacači posumnjali daje terorist...U drugom dijelu zgrade, Pete Alexander je preko sigurne linije razgovarao s Columbijom, u Marvlandu."Onda, kako im ide?" začuo je Sama Grangera.Pete je pijuckao seri. "To su dobra djeca. Obojica su u nedoumici. Marinac o tome govori otvoreno, tip iz FBI-a šuti, ali kotači se okreću presporo.""Koliko je stvar ozbiljna?""Teško je reći. Slušaj, Sam, znali smo da će obuka biti teži dio posla. Malo je Amerikanaca spremnih da se pretvore u profesionalne ubojice - barem onakvih Amerikanaca kakve mi trebamo.""U Agenciji je radio momak koji bi se u to uklopio kao...""Alije prokleto star i ti to znaš", prekinuo gaje Alexander. "Osim toga, čovjek tamo, s druge strane jezera u Wellsu, ima svoj umirovljenički posao i čini se da mu sasvim dobro ide.""E, kad bi...""E, kad bi tvoja strina imala jaja, bila bi stric", odrezao je Pete. "Selekcija kandidata je tvoj posao. Obuka tih kandidata je moj posao. Ova dvojica imaju mozga i posjeduju tražene vještine. Temperament je teži dio priče. Strpi se, radim na tome.""U filmovima to izgleda lakše.""U filmovima su svi napola psihopati. Želimo li na svom platnom popisu takve ljude?""Vjerojatno ne." Psihopata su mogli pronaći koliko hoćeš. Svaka veća policijska uprava poznavala je nekolicinu. Takvi bi čovjeka ubili za sitnu lovu ili za manju količinu droge. No takvi su se tipovi teško pridržavali zapovijedi, a nisu bili ni bogzna kako pametni. Osim u filmovima. Gdje je ona curica Nikita kada je doista trebaš?"Dakle, moramo se baviti dobrim, pouzdanim ljudima koji imaju mozga. Takvi ljudi razmišljaju, no ne možeš baš uvijek predvidjeti kako razmi-ljaju. Lijepo je imati savjesnog čovjeka, no taj će se svako malo pitati čini li ispravnu stvar. I što ti bi da mi pošalješ dva katolika? K'o da mi sa Židovima nije dovoljno teško. Ti se rađaju s osjećajem krivnje. Katolike to nauče u školi.""Hvala vam, Vaša svetosti", odvratio je Granger tupo.

"Sam, znali smo da ono u što se upuštamo neće biti lako. Isuse, pa poslao si mi marinca i agenta FBI-a. Što mi, bogati, nisi poslao dvojicu izviđača?""OK, Pete. To je tvoj posao. Imaš li ikakvu predodžbu koliko će to potrajati? Posao se gomila", napomenuo je Granger."Za, možda, mjesec dana, doznat ću hoće li prihvatiti igru ili neće. I morat će doznati ne samo za koga igraju, nego i zašto, nego to ti neprestano govorim", podsjetio je Alexander svojega šefa."Točno", priznao je Granger. Stvar se u filmovima doista doimala jednostavnom - samo prijeđeš prstom po telefonskom imeniku i pronađeš dućan 'Ubojice R Us'. Najprije su razmišljali o tome da angažiraju bivše časnike KGB-a. Svi su prošli specijalističku obuku i svi su bili željni novca. Trenutačna cijena kretala se ispod 25.000 dolara po ubojstvu. Sitniš. No, ti bi ljudi o tome sigurno izvijestili Moskovski centar, u nadi da će ih tamo ponovno angažirati. Tako bi za Kampus doznala svjetska 'crna' zajednica. To si nisu mogli dopustiti."Što je s novim igračkama?" upitao je Pete. Prije ili poslije, morat će obučiti blizance za uporabu alata svog novog zanata."Kažu mi za dva tjedna.""Tako dugo? K vragu, Sam, pa naručio sam ih prije devet mjeseci.""To nije nešto što se može kupiti u lokalnom dućanu. Proizvodnja mora krenuti praktički od nule. Znaš već: vrhunski mehaničari, na čudnovatim lokacijama, ljudi koji ne postavljaju pitanja...""Rekao sam ti da angažiraš dečke koji takve stvari rade za Zrakoplovstvo. Oni uvijek smisle nekakvu zgodnu malu stvarčicu." Poput kasetofona koji stanu u upaljač za cigarete. E, to je definitivno bilo nešto što su pokupili iz filmova. Za doista dobre stvari, vlada nikada nije imala prave ljude u vlastitoj kući. Stoga je angažirala civilne dobavljače, koji su uzimali lovu, obavljali posao i šutjeli, jer su željeli još poslova."Radi se na tome, Pete. Dva tjedna," naglasio je."Razumio. Do tada... pa, barem pištolja s prigušivačima imam dovoljno. Obojica lijepo napreduju s vježbama traganja i nadzora. Izgledaju sasvim prosječno, a to pomaže.""Dakle, sve u svemu, stvari se dobro razvijaju?" upitao je Granger."Osim ove stvari sa savješću, da."

"Dobro, nastavi me izvješćivati.""Hoću.""Vidimo se."Alexander je spustio slušalicu. Prokleta savjest, pomislio je. Bilo bi lijepo imati robote, no Robby bi na ulici nekome mogao upasti u oči, a to si nisu mogli dopustiti. Ili, možda, Nevidljivog čovjeka, no u toj priči H. G. Wellsa, droga koja ga je činila nevidljivim činila ga je i ludim, a ova je zabava sama po sebi bila dovoljno luda, zar ne? Strusio je ostatak serija, malko promislio, a onda si natočio još jedan.

UVJERENJE

MUSTAFA I ABDULLAH USTALI SU U ZORU, IZGOVORILI JUTARNJE MOLITVE, Anda doručkovali, uključili svoja računala i provjerili elektronsku poštu. Dakako, Mustafi je stigla poruka od Mohammeda, odnosno poruka od nekoga tko se navodno zvao Diego, koju mu je Mohammed samo proslijedio. Poruka je sadržavala upute za sastanak u... 10:30 po lokalnom vremenu. Pregledao je ostatak elektronske pošte, većinu koje je činilo nešto što su Amerikanci zvali 'spam'. Doznao je da se radi o konzerviranoj svinjetini, što mu se činilo potpuno neprimjerenim. Obojica su izišli iz hotela - ali ne zajedno - nakon devet sati, uglavnom da protegnu noge i prouče susjedstvo. Pažljivo su, potajice, provjerili prati li ih tkogod i zaključili da ih ne prati nitko. Dogovorili su mjesto sastanka, gdje su se morali naći u 10:25.Diego je već bio tamo. Bio je odjeven u bijelu košulju s plavim prugama i čitao je novine."Diego?" upitao je Mustafa uljudno."Vi ste sigurno Miguel", uzvratila je njegova veza s osmijehom, ustajući da se rukuju. "Sjednite, molim vas." Pablo se osvrnuo uokolo. Da, 'Miguel' je imao pratnju. Čovjek je sjedio sam, naručio kavu i nadzirao ih poput pravog profesionalca. "Onda, kako vam se sviđa Mexico City?""Nisam znao daje tako velik i prometan", rekao je Mustafa pokazujući rukom.Pločnici su bili krcati ljudima koji su se kretali u svim smjerovima. "I da je zrak toliko zagađen.""To je ovdje veliki problem. Planine zadržavaju smog. Potrebni su snažni vjetrovi da pročiste zrak. Onda, kava?"Mustafa je kimnuo. Pablo je domahnuo konobaru i podigao u zrak lončić s kavom. Ulični kafić bio je u europskom stilu, ali ne i prenapučen. Samo je polovica stolova bila zauzeta. Za stolovima su ljudi sjedili u skupinama, razgovarali o poslu ili se naprosto družili - i gledali svoja posla. Stigao je još jedan lončić kave. Mustafa je natočio kavu i čekao da njegov sugovornik progovori."Dakle, što mogu učiniti za vas?""Svi smo tu, kako ste tražili. Kada možemo krenuti?""Kada biste željeli krenuti?" upitao je Pablo.

"Danas poslijepodne bilo bi u redu, no s obzirom na dogovore koje morate obaviti, to bi za vas moglo biti malko prebrzo.""Da. Što kažete na sutra, oko trinaest sati?""To bi bilo izvrsno", odgovorio je Mustafa, ugodno iznenađen. "Kako ćete srediti prelazak granice?""Jasno vam je da u tome neću osobno sudjelovati, no odvest ću vas do granice i predati nekome tko je stručnjak za prebacivanje ljudi i robe u Ameriku. Morat ćete propješačiti oko šest kilometara. Bit će toplo, ali ne i prevruce. Kada jednom uđete u Ameriku, odvest će vas do sigurne kuće u gradu Santa Fe, u Novom Meksiku. Tamo možete odlučiti hoćete li do konačne destinacije putovati zrakoplovom ili iznajmljenim automobilom.""Oružje?""Što točno zahtijevate?""AK-47, u idealnom slučaju."Pablo je odmah odmahnuo glavom. "To vam ne možemo nabaviti, ali možemo vam nabaviti Uzije i poluautomatske puške Ingram. Kalibar devet milimetara, Parabellum, svaka sa, recimo, šest spremnika s trideset metaka, nabijene.""Više streljiva", rekao je Mustafa odmah. "Dvanaest spremnika, plus tri dodatna sanduka streljiva za svaki komad oružja."Pablo je kimnuo. "To ćemo lako srediti." Dodatni troškovi neće se zadržati na nekoliko tisuća dolara. I oružje i streljivo nabavljali su na slobodnom tržištu. Tehnički se moglo ući u trag i njihovu podrijetlu i njihovu kupcu, no to je bio problem teoretske, a ne praktične naravi. Većinu pušaka činit će Ingramice, a ne kvalitetniji i precizniji izraelski Uziji, no ovim ljudima to i neće biti važno. Tko zna, oni možda imaju i nekakve vjerske ili etičke ograde prema uporabi oružja koje izrađuju Židovi. "Recite mi, kako ste riješili putne troškove?""Svaki od nas ima po pet tisuća američkih dolara u gotovini.""To možete koristiti za sitnije troškove, poput hrane ili benzina, no za druge su vam stvari potrebne kreditne kartice. Amerikanci vam neće iznajmiti automobil za gotovinu, a karte za avion vam za gotovinu definitivno neće prodati.""Imamo ih", odgovorio je Mustafa. On i svi ostali članovi tima imali su Visa kartice izdane u Bahreinu, s uzastopnim rednim brojevima. Sve su bile vezane

za račun u švicarskoj banci na kojemu su imali više od pet tisuća dolara. Dovoljno za njihove potrebe.Pablo je vidio da kartica glasi na ime JOHN PETER SMITH. Dobro. Tko god je ovo sredio nije napravio pogrešku i uporabio imena karakteristična za Bliski istok. Samo da kartica ne dospije u ruke nekog policajca koji bi gospodina Smitha mogao upitati za konkretno boravište. Nadao se da su ih uputili u navike i način rada američke policije."Drugi dokumenti?" upitao je Pablo."Naše putovnice su katarske. Imamo međunarodne vozačke dozvole. Svi govorimo prihvatljivi engleski i znamo čitati karte. Poznajemo američke zakone. Držat ćemo se ograničenja brzine i voziti pažljivo. Čavao koji strši zabiju čekićem. Stoga - nećemo stršiti.""Odlično", rekao je Pablo. Dakle, bili su upućeni. Neki od njih će sve to i upamtiti. "Ne zaboravite da jedna jedina pogreška može upropastiti cijeli zadatak. A pogrešku je lako napraviti. Amerika je zemlja u kojoj je lako živjeti i kretati se, ali policija im je vrlo učinkovita. Sve dok vas ne opaze, sigurni ste. Stoga morate paziti da ostanete nezamijećeni. Ne uspijete li u tome, sve će propasti.""Diego, uspjet ćemo", obećao je Mustafa.Uspjet ćete u čemu? pitao se Pablo, ali to pitanje nije glasno postavio. Koliko žena i djece ćete pobiti? Njemu samome to, zapravo, i nije bilo važno. Bio je to kukavički način ubijanja, ali u kulturi njegova 'prijatelja' standardi časti bili su drukčiji od njegovih. Ovo je bio posao. To je sve što je trebao znati.Život u Južnoj Virginiji sveo se na pet kilometara trčanja, izvođenje sklekova i ispijanje bezbrojnih kava."Briane, jesi li ti sa sobom nosio kakvo oružje?""Obično M16 i petšest rezervnih okvira. I nešto rasprskavajućih granata. To je dio standardne opreme... Da, Pete, nosio sam oružje.""Mislio sam na kratko oružje." "M9 Berettu, na nju sam navikao." "Dobar si s pištoljem?""Pete, to ide u paketu. U Quanticu sam dobio ocjenu 'stručnjak', ali dobila ju je većina ljudi iz moje klase. Ništa posebno." "Jesi li ga nosio sa sobom?" "Misliš u civilu? Ne." "Dobro, onda se navikni." "Je li registriran?" upitao je Brian.

"Virginia je jedna od država koje izdaju oružne listove. Ako prođeš provjeru, država će ti izdati dozvolu za nošenje oružja. Što je s tobom, Dominic?""Ja sam još uvijek u FBI-u, Pete. Da na ulicu izađem bez svog prijatelja osjećao bih se kao gol.""Što ti nosiš?""Smith and Wesson 1076. Dvostruki okidač, kalibar 10 milimetara. FBI je nedavno prešao na Glock, ali meni se Smith više sviđa." / ne, nisam u dršku urezao recku, pomislio je u sebi. Iako mu je palo na pamet."Dobro, onda... Želim da ih nosite sa sobom kad god izidete odavde. Tek toliko da se na njega navikneš, Briane."Brian je slegnuo ramenima. "To je u redu." Bolje i to nego naprtnjača od trideset kila.Sali, dakako, nije bio jedini posao kojim se Jack bavio. Radio je na dosjeima jedanaest različitih ljudi. Svi su se bavili novčarskim poslovima i, s izuzetkom jednog Europljanina nastanjenog u Rivadhu, svi su bili s Bliskog istoka. Radilo se o Nijemcu koji je prešao na islam, što se nekome učinilo dovoljno čudnim da ga uvrsti u popis osoba koje valja elektronski nadzirati. Jackovo znanje njemačkog bilo je dostatno da pročita čovjekovu elektronsku poštu, no ona mu nije otkrila puno. Nijemac se očito prilagodio domaćim navadama, odrekavši se čak i piva. Bio je popularan medu Saudijcima i očito je stekao puno prijatelja. Islam je bio dobar utoliko što nikoga nije bilo briga kako izgledaš sve dok poštuješ pravila i moliš na primjeren način. Stvar bi bila vrijedna divljenja da nije činjenice da se većina svjetskih terorista moli upravo Meki. Ipak, podsjetio se Jack, za to nije bio kriv islam. Ljudi koji su njega pokušali ubiti, još u majčinoj utrobi, predstavljali su se kao katolici. Fanatici su bili fanatici, u kojem god dijelu svijeta živjeli. Kad god bi pomislio na ljude koji su pokušali ubiti njegovu majku, došlo bi mu da zgrabi svoju Berettu .40. Što se tiče oca... pa, njegov otac se ipak znao braniti. Ali kada napadneš ženu, prešao si i posljednju granicu, granicu koju si mogao prijeći samo jedanput i samo u jednom pravcu. Nakon toga nije bilo povratka.On se toga, dakako, nije sjećao. Teroristi ULA-e koji su ih napali otišli su svome Bogu - ljubaznošću države Marvland - prije nego što je završio prvi razred, a njegovi roditelji o tome nikada nisu govorili. Njegova sestra Sally jest. Još je imala noćne more. Pitao se imaju li ih mama i tata. Zaborave li se ikada takvi

događaji? Iz emisija na Histoiy Channelu doznao je kako veterani Drugog svjetskog rata još sanjaju slike s bojišnice, a od tada je prošlo šezdeset godina. Takva sjećanja vjerojatno su pravo prokletstvo."Tony?""Da, Juniore?""U čemu je stvar s ovim Ottom Weberom? Čovjek je zanimljiv k'o čaj od kamilice.""A što bi ti radio da si negativac? Nosio neonsku oznaku na leđima? Ili bi se sakrio u travu...""... među zmije", dovršio je Junior Willsovu misao. "Znam, znam... Tražimo sitne stvari.""Rekao sam ti - matematika za četvrti razred, samo joj dodaj nos. I, da, tražimo prokleto sitne stvari, gotovo nevidljive, jer takve i trebaju biti. Dobro? Zato je ovaj posao toliko zabavan. Sitne, beznačajne stvari najčešće su upravo to - sitne, beznačajne stvari. Ako tip s interneta skida dječju pornografiju, ne skida je zato što je terorist nego zato što je pervertit. U većini zemalja to i nije teško kazneno djelo.""Kladim se da u Saudijskoj Arabiji jest.""Vjerojatno, aliy'a se kladim da zbog toga nikoga ne proganjaju.""Mislio sam da su tamo sve sami puritanci.""Tamo je libido privatna stvar. Ali, učiniš li štogod pravom, živom djetetu, u velikoj si gabuli. Što se tiče poštivanja zakona, Saudijska Arabija je dobro mjesto. Tamo možeš parkirati Mercedes, ostaviti ključeve u bravi i otići. Kada se vratiš, naći ćeš ga tamo gdje si ga i ostavio. Takvo što nezamislivo je čak i u Salt Lake Citvju.""Bio si u Saudijskoj Arabiji?" upitao je Jack."Četiri puta. Ljudi su ljubazni, sve dok se prema njima odnosiš pristojno, i ako ti netko od njih postane prijatelj, ostat će ti prijatelj do kraja života. Ali oni doista žive po drugim pravilima, a cijena za njihovo kršenje zna biti prilično visoka.""Znači, Otto Weber igra po pravilima?""Točno. On je u potpunosti prihvatio njihov vrijednosni sustav, religiju i sve ostalo. I oni ga zbog toga vole. Religija je središnji dio njihove kulture. I kad god netko promijeni vjeru i počne živjeti po pravilima islama, njihov svijet

dobiva na vrijednosti. I njima se to sviđa, kao što bi se svidjelo i svakome drugome. Mislim da Otto ipak nije igrač. Ljudi koje tražimo su sociopati, a takve možeš naći posvuda. U nekim kulturama ih brzo otkriju i preodgoje - ili ubiju. U drugima ne. Mi bismo na tome još mogli poraditi. Saudijci su vjerojatno puno bolji. No 'pravi maheri' znaju plivati u svakoj kulturi. Neki od njih sakriju se iza religije. Islam nije religija psihopata, ali se može izopačiti u njihovu korist, kao što se može izopačiti i kršćanstvo. Jesi li ikada slušao psihologiju?""Ne, ali volio bih da jesam", priznao je Ryan."Onda si kupi i pročitaj koju knjigu, pronađi ljude koji se razumiju u takve stvari i postavljaj im pitanja... I slušaj odgovore", rekao je Wills i vratio se svom računalu.Sranje, pomislio je Junior. Ovaj posao postaje sve gori. Pitao se koliko će vremena proći prije nego što od njega počnu očekivati rezultate. Mjesec dana? Godinu dana? Koliko, dovraga, traje pripravnički staž u Kampusu?... i što će se, točno, dogoditi kada iskopa nešto korisno?Vratimo se Ottu Weberu...U sobi nisu mogli ostati cijeli dan, a da ne izazovu nečiju radoznalost. Nakon laganog ručka u hotelskom restoranu, Mustafa i Abdullah otišli su u šetnju. Nekoliko ulica dalje pronašli su umjetničku galeriju. Ulaz je bio slobodan. Čim su ušli shvatili su i zašto. Bila je to galerija suvremene umjetnosti. Izložene slike i skulpture bile su im potpuno nerazumljive. Lunjali su po muzeju puna dva sata i - premda su zaključili da su boje u Meksiku očito vrlo jeftine - pretvarali se da uživaju u smeću koje je visjelo po zidovima i ležalo po podovima. Pomagalo je održavanju lažnog identiteta.Potom su odšetali natrag u hotel. Jedina dobra stvar u Mexico Citvju bilo je vrijeme. Bilo je toplije od onoga u Europi i, unatoč sivoj izmaglici, za njih vrlo ugodno. Sutra će ponovno vidjeti pustinju. Možda i posljednji put.Koliko god dobro opremljena, nijedna vladina agencija nije bila u stanju pregledati sve poruke koje bi noću preplavile cyberspace. Stoga je NSA, uz pomoć računalnih programa koji registriraju ključne riječi i fraze, nadzirala elektronske adrese poznatih terorista (kao i onih za koje se tek sumnjalo da su teroristi) koje je tijekom godina identificirala, kao i servere pružatelja internetskih usluga ili ISP-ova80. Pohrana tako prikupljenih podataka

zahtijevala je ogromne količine memorije, pa su u Fort Meadeu, država Marvland, neprestano stizali kamioni natovareni uređajima za pohranjivanje podataka. Kada bi jednom otkrili adresu tražene osobe, te bi uređaje priključili na velika računala i pregledali cjelokupnu elektronsku poštu nadzirane osobe - mjesecima, čak i godinama unatrag. Bila je to prava igra mačke i miša. Negativci su, dakako, znali da programi za nadzor koriste specifične riječi i fraze. Stoga su izmišljali vlastite šifre - i upadali u drugu zamku. Te su šifre, naime, izazivale osjećaj lažne sigurnosti, a agencija koja je neprijateljima Amerike već sedamnaest godina čitala misli, taj je osjećaj itekako znala iskoristiti.Proces je, ipak, imao i svoja ograničenja. Kada je prikupljenim informacijama baratao širi krug ljudi, izvor bi se brzo kompromitirao, a meta promijenila šifre. Ako su, pak, bile poznate tek uskom krugu ljudi, kao da nisu ni postojale. Na žalost, obavještajne agencije naginjale su ovome drugome. Osnivanjem Ministarstva domovinske sigurnosti teoretski je stvoreno mjesto za razmjenu svih podataka o potencijalnim prijetnjama, no stvar je, od samog početka, bila osuđena na propast. Nova superagencija bila je naprosto prevelika. Svi podaci bili su tu, no i podataka i onih koji su ih obrađivali bilo je previše da bi se dobio iole upotrebljiv krajnji proizvod.Uz to, stare navike teško umiru. Bez obzira na to je li njezina birokracija potpala pod novu superagenciju ili ne, obavještajna zajednica ostala je netaknuta i njezini su segmenti međusobno komunicirali. Kao i obično, uživali su u tome da znaju nešto što drugi ne znaju... i željeli da tako i ostane.Osnovni oblik komunikacije između Nacionalne agencije za sigurnost i Središnje obavještajne agencije bila je čuvena rečenica Ovo je zanimljivo, što vi o tome mislite? Svaka od obavještajnih agencija imala je svoju korporativnu kulturu, svaka je govorila drukčijim jezikom i razmišljala na svoj način... A kada bi nešto i poduzele, djelovale bi na potpuno različite načine.No, barem se u razmišljanjima nisu razilazile. Općenito govoreći, CIA je imala bolje analitičare, a NSA je bila bolja u prikupljanju podataka, no postojali su i izuzeci. U obje agencije radili su talentirani pojedinci koji su se međusobno poznavali i govorili istim jezikom.To je postalo jasno kada su sljedećeg jutra dvije agencije počele razmjenjivati poruke. Viši analitičar iz Fort Meadea svom je partneru u Langlevju poslao

poruku s oznakom HITNO, što je bilo dovoljno da u Kampusu naćule uši. Jerry Rounds ugledao ju je na vrhu jutarnje gomile elektronske pošte i ponio je na jutarnji sastanak.'"Ovaj put ćemo ih gadno ugristi', kaže tip. Što bi to imalo značiti?" pitao se Jerry Rounds naglas. Tom Daviš je noćio u New Yorku. Imao je poslovni doručak u Morgan Stanlevju, s ljudima iz obveznica. Doista je glupo kad ti se jedan posao umiješa u drugi."Prijevod je dobar?" upitao ga je Gerry Hendlev."U fusnoti navode da s te strane nema ničeg problematičnog. Nije bilo statičke buke; poruka je jasna i čista. Radi se o jednostavnoj izjavnoj rečenici, na književnom arapskom, bez problematičnih jezičnih finesa", odgovorio je Rounds."Pošiljatelj i primatelj?" nastavio je Hendlev."Pošiljatelj je tip po imenu Fa'ad, prezime nepoznato. Već ga poznajemo. Mislimo da se radi o operativcu srednje razine. Tip je prije organizator negoli čovjek od akcije. Na mobitel razgovara samo u automobilu ili na javnim mjestima, tržnicama i slično. Nitko od njega još nije izvukao ni rečenicu. Primatelj je, navodno, neki novi frajer," nastavio je Bell, "ali prije će biti da se radi o starom frajeru s novim kloniranim telefonom. Starim, analognim telefonom... Zbog čega ne mogu generirati uzorak njegova glasa.""Znači, pokrenuli su nekakvu operaciju..." primijetio je Hendlev."Tako se čini", suglasio se Rounds. "Priroda i lokacija operacije nepoznati.""Znači da kurca moga znamo", rekao je Hendlev i posegnuo za svojom šalicom kave. Njegovo mrštenje moglo se mjeriti Richterovom ljestvicom81. "Što u vezi s tim namjeravaju poduzeti?""Ništa korisno, Gerry", javio se Granger. "Upali su u logičku zamku. Učine li bilo što - promijene boju na ljestvici prijetnji82, na primjer - podignut će uzbunu. No, to su činili toliko često daje postalo kontraproduktivno. Nitko ih neće shvatiti ozbiljno ako ne objave tekst poruke i izvor. A ako bilo što od toga objave, možemo se pozdraviti s izvorom.""A ako ne proglase uzbunu, sve što se dogodi Kongres će im nabiti u guzicu." Kongresnici su radije bili dio problema negoli dio rješenja. Beskorisno je vrištanje, naime, donosilo političke bodove. Dakle, CIA će nastaviti otkrivati ljude koji se kriju iza dalekih brojeva mobitela. Bio je to samozatajan,

mukotrpan policijski posao, ali posao čiju brzinu vječito nestrpljivi političari nisu mogli diktirati. 'Injekcije' novca nisu rješavale problem, što ih je dodatno frustriralo. Većina tih ljudi, naime, ništa drugo i nije znala."Dakle, najprije će odugovlačiti, a onda će napraviti nešto za što i sami znaju da je beskorisno...""... i nadati se čudu", suglasio se Granger.Policijske uprave diljem Amerike stavit će ljude u stanje pripravnosti, dakako, ali nitko od njih neće znati zašto i kakva je prijetnja u pitanju. Policajci su ionako pazili na ljude koji djeluju 'bliskoistočno', zaustavljali ih na cestama i ispitivali, no čak je i njima dosadilo raditi nešto što se redovito pokazivalo potpuno uzaludnim poslom. ACLU je zbog toga već vrištao do neba. Radi grubosti lokalne policije na nekoliko se okružnih sudova vodilo već šest parnica. Četiri slučaja 'Arapa zaustavljenih u vožnji' odnosila su se na liječnike, a dva na očito bezazlene studente. Ti će incidenti prerasti u sudski presedan koji će donijeti više štete nego koristi. Kao što reče Sam Granger, bila je to logička klopka.Hendlev se još više namrštio. Bio je siguran da je barem šest vladinih agencija došlo do istoga zaključka. Unatoč silnom novcu i osoblju, bile su korisne koliko i sise na vepru. "Možemo li mi nešto učiniti?" upitao je."Možemo ostati budni i pozvati murju zamijetimo li išta neobično", odgovorio je Granger. "Osim ako ti pištolj nije pri ruci...""... da upuca nekog nevinog klauna koji vjerojatno upravo pohađa tečaj za stjecanje državljanstva?" dodao je Bell. "Nije vrijedno truda."Trebao sam ostati u Senatu, pomislio je Hendlev. Bio bi dio problema, da, no to je imalo i svoje prednosti. Tu i tamo mogao bi zaurlati, što je dobro za slezenu. Ovdje je to bilo potpuno kontraproduktivno i loše za moral."Dobro, onda ćemo glumatati obične građane", napokon je rekao šef. Rukovodeće osoblje zakimalo je glavama i prešlo na rutinske dnevne poslove. Pri kraju sastanka, Hendlev je upitao Roundsa kako ide novom dečku."Prilično je bistar, postavlja puno pitanja. Dao sam mu da pregleda dosjee poznatih ili potencijalnih terorističkih pomagača i potraži prikrivene transfere novca.""Ako to izdrži, Bog ga blagoslovio", primijetio je Bell. "To zna izluditi čovjeka."

"Strpljenje je vrlina", nabacio je Gerry. "Samo ju je jebeno teško steći." "Hoćemo li sve svoje ljude upozoriti na ovu poruku?" "Trebali bismo", odgovorio je Bell. "Dogovoreno", rekao je Granger."Sranje", izlanuo je Jack, petnaest minuta kasnije. "Što to znači?""To ćemo doznati možda sutra, možda sljedeći tjedan - a možda nikada..." odgovorio je Wills."Fa'ad... to mi je ime poznato", Jack je sjeo za računalo i otvorio nekoliko dokumenata. "Ma, da! To je onaj tip iz Bahreina. Nije li ga lokalna policija već trebala propustiti kroz šake?""Lokalna policija za njega i ne zna. Zasad se njime bavi samo NSA, ali možda će i ekipa u Langlevju doći do nečega.""Jesu li u policijskim poslovima dobri koliko i FBI?""Pa ne baš... CIA ima drukčiju obuku, ali čak i prosječna osoba s tom obukom može..."Mlađi gaje Ryan prekinuo. "Gluposti. Policajci su najbolji poznavatelji ljudi. To je vještina koja se stječe iskustvom. Uz to, moraš naučiti postavljati prava pitanja.""Kaže tko?""Mike Brennan, moj nekadašnji tjelesni čuvar. Puno me je naučio.""Dobro, ali i dobar špijun mora znati pročitati čovjeka. Glava mu ovisi o tome.""Možda. Slušaj, ako želiš zatvarati oči pred činjenicama, popričaj s mojom mamom. A ako ne želiš slušati, razgovaraj s nekim drugim.""Dobro, možda si u pravu. Za sada, pak, provjeri našeg prijatelja Fa'ada."Jack se okrenuo računalu. Vratio se na prvi zanimljivi razgovor koji su snimili. Potom se predomislio i vratio na sam početak, kada im je Fa'ad prvi put privukao pozornost. "Zašto ne mijenja telefone?""Možda je lijen. Ti su tipovi pametni, ali i oni imaju svoje slabosti. Popuštaju navikama. Prepredeni su, ali nisu prošli formalnu obuku kakvu prolaze profesionalni špijuni - KGB, na primjer."NSA je imala veliku, ali prikrivenu prislušnu stanicu u Bahreinu. Bila je skrivena u američkom veleposlanstvu, a dobivala je potporu s američkih ratnih brodova. A kako su oni u Bahrein pristajali u redovitim razmacima, nisu ih doživljavali kao elektronsku prijetnju. Timovi NSA na tim brodovima prisluškivali su čak i mobitele ljudi koji su šetali mostobranom.

"Taj mi frajer smrdi", rekao je Ryan, koju minutu kasnije. "Tip je negativac, sigurno k'o smrt.""I dobar barometar. Izbrbljao je gomilu zanimljivih stvari.""Onda bi ga netko trebao pokupiti.""O tome razmišljaju i u Langlevju.""Koliko je ljudi u postaji u Bahreinu?""Šestero. Šef postaje, dva terenska obavještajca i tri stalna zaposlenika, vezisti i slično.""To je sve? Tamo? Samo šačica ljudi?""Tako je", potvrdio je Wills."Kvragu. Kad god sam oca pitao bilo što u vezi s tim, on bi samo slegnuo ramenima i zagundao.""Doista se trudio da CIA dobije i više novca i više ljudi. Kongres mu nije uvijek izlazio u susret.""Jesmo li toga tipa ikada priveli i, znaš, 'razgovarali' s njim?""U posljednje vrijeme nismo.""Zašto?""Osoblje", kratko je odgovorio Wills. "Zaposlenici su ti čudni ljudi, očekuju da ih platiš. Mi nismo tako nadobudni.""Pa zašto CIA ne zamoli lokalne policajce da ga privedu? Bahrein je prijateljska država.""Prijateljska, ne podanička. I ima vlastita shvaćanja o građanskim pravima. Uz to, ne možeš čovjeka privesti samo zato što nešto zna ili misli. Možeš ga privesti tek kada nešto učini. Kao što vidiš, koliko mi znamo, Fa'ad nije učinio ništa.""Onda pošaljite nekoga da ga prati.""A kako bi to CIA trebala izvesti sa samo dva terenska obavještajca?" upitao je Wills."Isuse!""Dobro došao u stvarnost, Juniore." Agencija je za takve zadaće morala unovačiti kojeg agenta - kojeg bahreinskog policajaca, možda - no to se još nije dogodilo. Naravno, šef postaje mogao je zatražiti i više ljudi, no u Langlevju su ionako bili tanki s agentima koji govore i izgledaju arapski. Oni koje su imali bili su na terenu, na puno problematičnijim mjestima.

Rendezvous se odigrao po planu. Dočekala su ih tri vozila. Vozači jedva da su progovorili koju riječ, a i to na španjolskom. Putovanje je bilo ugodno, a krajolik je pomalo podsjećao na onaj kod kuće. Vozač je bio pažljiv; nije vozio prebrzo, niti činio bilo što drugo što bi moglo privući pozornost. U svakom slučaju, lijepo su napredovali. Gotovo svi Arapi su pušili, i to isključivo američke cigarete, poput Maribora. I Mustafa. Pitao se - kao što se svojedobno pitao i Mohammed - što bi Poslanik rekao o cigaretama. Ništa dobro, vjerojatno. Ali on o tome nije rekao ništa, je li tako? Stoga je Mustafa mogao pušiti koliko mu je bilo volja. Zdravlje mu je sada bilo posljednja briga. Očekivao je živjeti još samo četiripet dana, možda i malo dulje, bude li sve išlo po planu.Mislio je da će njegovi ljudi uzbuđeno brbljati, no to se nije dogodilo. Jedva da je itko i progovorio. Ljudi su samo tupo zurili u krajolik koji je promicao. Projurili su kroz kulturu o kojoj su malo znali i o kojoj nikada neće naučiti više."OK, Briane, evo tvoje dozvole za nošenje oružja", rekao je Pete Alexander i predao mu je.Stavio ju je u novčanik, kao da se radi o još jednoj vozačkoj dozvoli. "Znači, sada ga nosim sasvim legalno?""Iz čisto praktičnih razloga. Nijedan murjak neće gnjaviti marinskog časnika koji sa sobom nosi pištolj, ali bolje da ništa ne prepuštamo slučaju. Ti ćeš nositi Berettu?""Navikao sam se na nju, a i petnaest metaka jamči pristojnu sigurnost. U čemu bih je trebao nositi?""Uzmi si jednu od ovih, Aldo", rekao je Dominic podignuvši torbicu za pojas. Izgledala je poput novčanika koji se nosi oko pojasa ili kao jedan od onih tobolčića koje su najčešće nosile žene. Povukao je uzicu i otvorio je. U njoj su ležali pištolj i dva pričuvna magazina. "Mnogo agenata ih koristi. Udobnije su od futrola koje se nose na boku. One se znaju zabiti u bubrege, naročito za vrijeme duge vožnje."Brian je, za prvu ruku, pištolj zataknuo za pojas. "Kamo danas idemo, Pete?""Natrag u trgovački centar. Ponovno ćemo vježbati praćenje.""Super", rekao je Brian. "Zašto nam nisi nabavio one pilule nevidljivosti?""H. G. Wells je formulu odnio sa sobom u grob."

OTIĆI S BOGOM

Jacku je do Kampusa trebalo otprilike trideset pet minuta. Cijelim putem slušao bi NPR-ovo Jutarnje izdanje jer, poput svojega oca, nije volio modernu glazbu. Johna Patricka Ryana mlađeg sličnosti s ocem cijeloga su života i mučile i fascinirale. Dobar je dio adolescencije potrošio boreći se s tim sličnostima. Nastojao je stvoriti vlastiti identitet, biti suprotnost svom uštogljenom ocu. No, tijekom studija se, potpuno neprimjetno, vratio na staro. Mislio je, primjerice, kako je pametno izlaziti s curama koje su dobre kandidatkinje za buduću ženu, ali, kako ih je nesvjesno uspoređivao sa svojom majkom, nikada nije uspio pronaći onu pravu. Nervirali su ga georgetovvnski profesori koji su o njemu govorili kao o jabuci koja je pala s dobroga stabla. To ga je čak i vrijeđalo, sve dok se nije prisjetio da njegov otac uopće nije loš čovjek. Mogao je proći i puno gore. Čak i na konzervativnom sveučilištu poput G-Towna, sa svom tom jezuitskom tradicijom i rigoroznim školovanjem, vidio je puno buntovništva - dio njegovih kolega čak se javno odrekao svojih roditelja. Kakav si kreten mogao biti da učiniš takvo što? Njegov je stari bio ozbiljan i staromodan, no za razliku od mnogih, bio je jako dobar otac. Nije bio arogantan, puštao ga je da ide svojim putom, izabere vlastitu životnu stazu. Je li to bilo zato što se,pobrinuo da sin ispadne kako treba, upitao se John. Ne... Da mu je otac radio iza leđa, on bi to sigurno uočio.I on je razmišljao o zavjerama... Novine i knjige bile su ih prepune. Njegov je otac o tome zbijao šale. Ne jednom je pričao kako je Marinskom korpusu zapovjedio da njegov 'osobni' helikopter preboje u crno. No to bi bio skandal, mislio je Jack. Svog drugog oca, Mikea Brennana, redovito je bombardirao pitanjima od kojih su mnoga bila o zavjerama. Bio je silno razočaran kada je doznao daje Tajna služba Sjedinjenih Država stopostotno sigurna da je upravo Lee Harvev Osvvald ubio predsjednika Kennedvja i to sam. Na njihovoj akademiji u Beltsvilleu, predgrađu Washingtona, Jack je dobio u ruke, čak i pucao iz puške Mannlicher-Carcano koja je ubila bivšeg predsjednika, a onda su mu - na njegovo vlastito zadovoljstvo, ako ne i na zadovoljstvo industrije zavjera koja je tako gorljivo i komercijalno ustrajavala na suprotnim tvrdnjama - slučaj objasnili u detalje. Najnovija od tih teorija sugerirala je kako je krajnju korist iz zavjere koju se prikrivalo gotovo pedeset godina izvukao

njegov otac, nekadašnji dužnosnik CIA-e, kako bi CIA preuzela nadzor nad vladom. Da, baš... Kao i Komitet trojice i Svjetski masonski red i svi ostali kojih su se autori teorija zavjera uspjeli dosjetiti. Od svog je oca, kao i od Mikea Brennana, čuo puno priča o CIA-i od kojih je tek nekoliko bilo pohvalno za federalnu agenciju i njezine sposobnosti. CIA je bila prilično dobra, no ni izbliza onako dobra kako ju je prikazivao Hollywood. U Hollywoodu su, valjda, vjerovali i daje Zekoslav Mrkva stvarni lik - nisu li, napokon, njegovi crtici donosili lovu?Ne, CIA je imala nekoliko velikih nedostataka...... Ali, je li baš Kampus bio način da ih se prevlada? To je bilo pravo pitanje. Kvragu, razmišljao je Junior skrećući na Cestu 29, možda su teoretičari zavjere ipak bili u pravu? Prijezirno je frknuo i napravio grimasu.Ne, Kampus nije bio ništa slično, nije to bio SPECTRE84 iz starih filmova o Jamesu Bondu ili organizacija THRUSH iz serije 'Čovjek iz U.N.C.L.E.' koju su ponovno prikazivali na mreži Nick & Nite. Teorije zavjere zasnivale su se na pretpostavci da velik broj ljudi drži jezik za zubima, a - kao što mu je Mike nebrojeno puta ponovio - negativci ne znaju držati jezik za zubima. Samo kriminalci, idioti kakvi već jesu, nikako da shvate da u federalnim zatvorima ne leže gluhonijemi ljudi.Isti su problem imali ljudi koje je on sada pratio, a oni su, navodno, bili pametni i iznimno motivirani. Ili su oni tako mislili. Ali ni oni nisu bili savršeni negativci iz filmova. Imali su potrebu da govore, a čim bi progovorili bio bi to početak njihova kraja. Pitao se zašto su to činili: jesu li osjećali potrebu da se hvale lošim stvarima koje su činili, ili su o tome govorili kako bi im netko drugi rekao da su - po nekakvim njihovim perverznim kriterijima - učinili dobru stvar? Ljudi koje je proučavao bili su muslimani, ali bilo je i drukčijih muslimana. I on i njegov otac poznavali su princa Alija od Saudijske Arabije, a on je bio dobar čovjek, čovjek koji je njegovu ocu poklonio mač po kojemu je dobio ime u Tajnoj službi. I redovito bi im dolazio u kuću, jedanput godišnje, jer su Saudijci - kada ti jednom postanu prijatelji - najodaniji ljudi na svijetu. Naravno, pomagalo je ako si bivši predsjednik SAD-a. Ili, u njegovu slučaju, sin bivšeg predsjednika SAD-a koji se upravo počeo probijati u 'crnom' svijetu, svijetu tajnih operacija...

'Bemti, kako će tata ovo primiti? pitao se Jack. Prestravit će se. A mama? Mama će siktati od bijesa. Dok je skretao ulijevo, stvar mu se na trenutak učinila zabavnom. Ipak, mama za to nije morala doznati. Ona bi povjerovala u priču koju su smislili za njega. I djed bi u nju povjerovao. Ali tata ne bi. Tata je izmislio ovo mjesto. Možda će mu ipak zatrebati jedan od onih 'crnih' helikoptera...Skrenuo je na svoje parkirališno mjesto, broj 127. Kampus nije mogao biti baš tako velik i moćan, zar ne? Ne s manje od pedeset zaposlenika. Zaključao je automobil i krenuo prema ulazu, misleći kako je zbilja zeznuto što svako jutro mora na posao. Ali negdje se moralo početi.Kao i većina zaposlenika, ušao je na stražnji ulaz. Tamo je bila recepcija i osiguranje, gdje je radio Ernie Chambers, bivši narednik prve klase u Prvoj diviziji pješaštva. Na plavom sakou službene odore nosio je sićušnu inačicu Značke borbenog pješaštva, za slučaj da vam promaknu njegova široka ramena i prodorne crne oči. Nakon prvog Zaljevskog rata, prešao je iz pješaštva u Vojnu policiju. I, po svoj prilici, vrlo odrješito provodio zakon i regulirao promet, pomislio je Jack, mahnuvši mu u znak pozdrava."Hej, gospodine Ryan."'"Jutro, Ernie.""I vama, gospodine." Bivšem vojniku svi su bili 'gospoda'.U Ciudad Juarezu bilo je dva sata manje. Kombi se zaustavio na benzinskoj postaji i parkirao pokraj četiri već parkirana vozila. Iza njih stigli su i kombiji koji će ih pratiti sve do američke granice. Muškarci su se trgnuli iza sna i isteturali na svježi jutarnji zrak da protegnu noge."Ovdje vas ostavljam, senor", rekao je vozač Mustafi. "Pridružit ćete se ljudima iz smeđeg Ford Explorera. Vaya con Dios, amigos", izgovorio je najljepši pozdrav: Idite s Bogom, prijatelji.Mustafa je otišao do jednog od vozila iz pratnje i pronašao povisokog muškarca s kaubojskim šeširom. Nije mu se činio jako čistim, a i brkovee već trebao potkresati. "Buenos Dias85, ja sam Pedro. Ja ću vas prevesti ostatak puta. Trebao bih povesti četvoricu, točno?"Mustafa je kimnuo. "Točno."

"U kombiju su boce s vodom. Možda biste nešto i pojeli. U dućanu možete kupiti sve što vam treba." Pokazao je prema zgradi i Mustafa je, kao i većina ostalih, otišao u dućan. Deset minuta kasnije ukrcali su se u vozilo i krenuli.Išli su na zapad, uglavnom Cestom 2. Odmah po polasku, vozila su se razdvojila i razbila formacija u kojoj su do tada putovala. Bilo ih je četiri. Sva su bila velika američka SUV-vozila i sva su bila prekrivena slojem prljavštine i prašine kako ne bi djelovala suviše novo. Iza njihovih leda, sunce se podiglo na horizontu i počelo bacati sjene na zemlju kaki boje.Sve što je imao reći, Pedro je rekao još na parkiralištu. Sada je šutio, povremeno se podrigivao i pušio jednu cigaretu za drugom. Upalio je radio, namjestio ga na neku kratkovalnu postaju i mumljao uz španjolsku glazbu. Arapi su sjedili u tišini."Hej, Tony", rekao je Jack u znak pozdrava. Njegov je kolega već bio za svojim računalom."Živio", odgovorio je Wills. "Ima li jutros štogod vruće?""Poslije onoga jučer nema, ali Langlev razmatra ideju da ponovno počne pratiti našeg prijatelja Fa'ada.""Hoće li?""Znam k'o i ti. Sef podružnice u Bahreinu kaže kako mu je za to potrebno više ljudi. Seronje iz Personalnog u Langlevju vjerojatno se upravo loptaju s tim zahtjevom.""Moj tata je volio reći kako državom zapravo upravljaju računovođe i pravnici.""I nije puno pogriješio, stari moj. Premda, Bog zna kako se Ed Kealtv uklapa u sve to. Što tvoj tata misli o njemu?""Ne može podnijeti kučkina sina. O sadašnjoj administraciji ne želi govoriti javno: kaže da to ne bi bilo u redu. Ali ako tog čovjeka spomeneš negdje, za večerom, može ti se dogoditi da vino poneseš kući, na sebi. Čudno je to. Tata mrzi politiku i doista pokušava ostati miran, ali taj tip definitivno nije na njegovu popisu za božićne čestitke. Ipak, on o tome šuti, ne razgovara o tome s novinarima. Mike Brennan mi kaže da Kealtvja ne vole ni u Tajnoj službi. A oni ga moraju voljeti.""Profesionalni odnos prema poslu ima svoju cijenu", složio se Wills.

Junior je uključio svoje računalo i pregledao poruke koje su te noći razmijenili Langlev i Fort Meade. Količina je bila znatno impresivnija od sadržaja. Činilo se daje njegov novi prijatelj, Uda..."Naš frend Sali jučer je ručao s nekim", objavio je Jack."S kim?" upitao je Will."Britanci ne znaju. Misle daje s Bliskog istoka. Približno dvadeset osam godina, nosi onu tanku - odnosno usku - bradu i brkove, ali ne znaju tko je. Razgovarali su na arapskom, no nitko nije uspio čuti ni riječi.""Gdje su ručali?""U pubu na Tower Hillu po imenu 'Obješen, utopljen i raščetvoren'. Nalazi se na samom rubu financijske četvrti. Uda je pio Perrier. Njegov pajdo pio je pivo. Obojica su pojeli engleski seljački ručak. Sjedili su u separeu u kutu, što je otežavalo nadzor i prisluškivanje, tko god da ga je obavljao.""Znači, željeli su privatnost. Što ih automatski ne čini negativcima. Jesu li ga Britanci pratili?""Ne. To znači da su imali samo jednog čovjeka da prati Udu?""Vjerojatno", suglasio se Wills."Ali kažu da imaju fotografiju ovog novog tipa. U izvješću je nema.""Vjerojatno ih je pratio netko iz Sigurnosne službe - MI5. Vjerojatno netko od novajlija. Udu ne smatraju toliko važnim da bi ga pratili cijelo vrijeme. Nijedna od njihovih službi za to nema dovoljno ljudi. Još nešto?""Istog poslijepodneva bilo je financijskih transakcija. Izgledaju mi prilično rutinske", rekao je Jack, pregledavajući transakcije. Tražim nešto sitno i bezazleno, podsjetio se. Ali sitne i bezazlene stvari uglavnom su bile sitne bezazlene stvari. Uda je svakodnevno prebacivao novac, u malim i velikim iznosima. A kako mu je posao bio da zaštiti obiteljsko bogatstvo, rijetko je riskirao. Bavio se uglavnom transakcijama s nekretninama. London - i Britanija općenito - bili su dobro mjesto da čovjek sačuva novac. Cijene nekretnina bile su previsoke, ali i vrlo stabilne. Ako ste nešto kupili, vrijednost nekretnine možda i ne bi mnogo porasla, ali bilo je prokleto sigurno da neće ni pasti u podrum. Dakle, Udin otac puštao je dijete da protegne nožice, ali mu nije dopuštao da se previše zaigra. Kolika je bila Udina osobna aktiva? Kako je kurve plaćao gotovinom i skupim torbicama, sigurno je imao vlastiti izvor

prihoda. Možda skroman, no 'skromno' po saudijskim standardima većini ostalih ljudi nije bilo nimalo skromno.Klinac je, napokon, vozio Aston Martin i nije životario u kampprikolici. Dakle..."Kako da razlikujem kada Sali trguje obiteljskim, a kada svojim osobnim novcem?""Nikako. Mislimo da oba računa drži blizu, u smislu da su oba tajna i blizu jedan drugome. Najbolje bi ti bilo da pogledaš kvartalna izvješća koja dostavlja obitelji."Jack je zastenjao. "Joj, super, trebat će mi nekoliko dana da zbrojim sve transakcije i onda ih analiziram.""Sada znaš zašto nisi CPA, Jack", zahihotao je Wills.Jack je gotovo zarežao, ali drugog načina da se to učini nije bilo. K tome, to mu je bio posao, zar ne? Prvo je provjerio može li njegov program ubrzati proces. Ne. Matematika za četvrti razred, s nosom. Baš zabavno. Barem će se, kada jednom završi, usavršiti u tipkanju na desnoj strani tipkovnice. Eto nečega čemu se čovjek može radovati! Zašto Kampus ne uposli nekakvog forenzičnog knjigovođu?S Ceste 2 skrenuli su na zemljani put koji je vijugao prema sjeveru. Sudeći po tragovima, od kojih su neki bili i vrlo svježi, cesta je bile prilično prometna. Cijelo je područje bilo brežuljkasto. Vrhove stjenjaka Rocky Mountains nisu mogli vidjeti. Bili su daleko, na zapadu, no zrak je i ovdje bio puno rjeđi od onoga na koji je navikao, a dok budu hodali bit će i vruće. Pitao se koliku će razdaljinu morati prehodati i koliko su daleko od američke granice. Čuo je da se američkomeksička granica nadzire, ali ne baš dobro. Na nekim područjima, Amerikanci su bili smrtno opasni, no na drugima su se ponašali potpuno djetinjasto. Mustafa i njegovi ljudi nadali su se da će izbjeći ovu prvu i iskoristiti ovu drugu činjenicu. Oko jedanaest sati u daljini je ugledao veliki, zatvoreni kamion i njihov je SUV krenuo prema njemu. Kada su se približili, vidio je da je kamion prazan i da su vrata teretnog prostora širom otvorena. Ford Explorer prišao mu je na udaljenost od sto metara i stao. Pedro je isključio motor i izišao iz automobila."Stigli smo, prijatelji", objavio je. "Nadam se da ste se pripremili za pješačenje."

Sva četvorica izišla su iz automobila i, kao i jutros, protegnuli noge i osvrnuli se oko sebe. Novije čovjek krenuo prema njima, dok su se druga tri SUV-a parkirala i iskrcala svoje putnike."Bok, Pedro", pozdravio je novi Meksikanac Mustafina vozača, očito starog prijatelja."Buenos Dias, Ricardo. Ovo su ljudi koji žele u Ameriku.""Bok", rukovao se muškarac s prvom četvoricom. "Zovem se Ricardo i ja sam vaš coyote.""Što?" upitao je Mustafa."To je samo izraz. Ja za novac prebacujem ljude preko granice. U vašem slučaju, naravno, plaćeno mi je unaprijed.""Koliko smo daleko?""Deset kilometara. Lagana šetnja", rekao je utješno. "Teren će uglavnom biti ovakav. Vidite li zmiju, samo je zaobiđite - neće pojuriti za vama. Priđete li joj na metar, može vas ugristi i ubiti. Zmije su sve čega se trebate plašiti. Ugledate li helikopter, ležite na tlo i ne mičite se. Amerikanci svoju granicu ne čuvaju baš dobro. Da stvar bude čudnija, danju na nju paze manje nego noću. A i mi smo poduzeli neke mjere opreza.""Kakve?""U ovom kamionu dovezli smo trideset ljudi", rekao je pokazujući veliki kamion koji su vidjeli kada su dolazili. "Oni će hodati ispred nas, zapadno od nas. Ako ikoga uhvate to će biti oni.""Koliko će to trajati?""Tri sata. Manje, ako ste u formi. Imate li vode?""Poznajemo pustinju", ustvrdio je Mustafa."Kakovi kažete. Onda, krenimo. Slijedite me,amigo", rekao je Ricardo i krenuo na sjever. Bio je odjeven u kaki odjeću. Za pojasom je nosio vojnički mrežasti remen za koji su bile zakačene tri čuturice, oko vrata vojnički dalekozor, a na glavi, također vojnički, nemarno nakrivljeni šešir. Čizme su mu bile dobro razgažene. Hodao je odrješito i energično, za ovu priliku ne i prebrzo, tek dovoljno brzo da teren prijeđu što brže. Krenuli su za njim, formirali rep kako bi pred potencijalnim tragačima prikrili točan broj ljudi u koloni. Mustafa je poveo kolonu, držeći se pet metara iza coyotea.

Tristo metara od plantažerske kuće nalazila se streljana za gađanje pištoljem. Bila je na otvorenom, imala je čelične mete postavljene kao na FBI-evoj Akademiji, s okruglim metama veličine ljudske glave. Kada bi ih pogodili začulo bi se zvonko klang, a onda bi čelične mete pale, kao što bi to, da su na njihovu mjestu, učinile i one žive. Ispostavilo se da Enzu gađanje ide bolje nego njegovu bratu. Aldo je objasnio da u Marinskom korpusu nisu previše inzistirali na gađanju iz pištolja, dok je FBI tome poklanjao posebnu pozornost, smatrajući da svatko može biti precizan sugim oružjem. Brat iz FBI-a pucao je dvoručno, u tzv. Weaverovu stavu86, dok je marinac obično stajao uspravno i pucao držeći pištolj u jednoj ruci, onako kako su ga učili u vojsci."Hej, Aldo, tako od sebe samo praviš bolju metu", upozorio ga je Dominic."Ma nemoj?" Brian je sprašio tri metka i začuo tri zadovoljavajuća klanga. "Nekome koga pogodiš između farova teško je uzvratiti, braco.""Poštedi me tih sranja jedanmetakjedanpogodak. Sve što vrijedi upucati, vrijedi upucati dvaput.""Koliko si ih ti stresao u onog kretena u Alabami?" upitao je Brian."Tri. Nisam htio riskirati", objasnio je Dominic."Ako ti tako kažeš, braco. Hej, daj mi malo taj svoj Smith."Prije nego što mu ga je dodao, Dominic je ispraznio oružje i odvojio spremnik. Brian je nekoliko puta ispalio na prazno, tek toliko da stekne osjećaj za novo oružje, a onda ga napunio, repetirao i zapucao. Prvi metak oštro je zveknuo u metu. Kao i drugi. Treći je promašio, iako četvrti - trećinu sekunde kasnije - nije. Brian mu je vratio oružje. "Drugačije leži u ruci", objasnio je."Naviknut ćeš se", obećao mu je Dominic."Hvala lijepa, ali ja više volim svojih dodatnih šest metaka.""To je ono što ti više voliš.""U čemu je stvar? Zašto uopće moramo gađati u glavu?" pitao se Brian. "Kad pucaš iz snajpera - u redu. Time ćeš ga sigurno zaustaviti. S pištoljem se to ne može.""Naprosto je lijepo kada tipa možeš stresti u glavu s trinaest metara", odgovorio mu je Pete Alexander. "Ne poznajem bolji način da prekineš diskusiju.""Otkud si se ti stvorio?" upitao je Dominic.

"Nisi pazio, agente Caruso. Sjeti se, čak je i Adolf Hitler imao prijatelje. Zar vas tome ne uče u Quanticu?""Pa uče nas", priznao je Dominic, ponešto pokunjeno."Kada oboriš glavnu metu, moraš pretražiti okolicu za slučaj da je sa sobom poveo i kojeg prijatelja. Ili moraš nestati glavom bez obzira. Ili oboje.""Misliš, pobjeći?" upitao je Brian."Ne, ako već nisi na putu. A put si moraš raščistiti, i to neprimjetno. Možeš ući u knjižaru i kupiti knjigu, možeš sjesti i popiti kavu... Što god. Tvoja će odluka ovisiti o okolnostima, ali pritom s uma nikada ne smiješ smetnuti konačni cilj. A taj cilj je uvijek isti: nestati iz neposrednog područja, brzo koliko to okolnosti dopuštaju. Krećeš li se prebrzo, ljudi će te opaziti. Krećeš li se presporo, ljudi mogu zapamtiti da su tebe i metu vidjeli blizu ili čak zajedno. Osobu koju ne vide ne mogu ni prijaviti. Ti, dakle, moraš biti jedna od tih osoba. Način odijevanja, način na koji se ponašate na terenu, način na koji hodate, način na koji razmišljate - sve mora biti ukomponirano tako da vas učini nevidljivim", rekao im je Alexander."Drugim riječima, Pete, ti želiš da se kada pobijemo te ljude, za što nas ovdje obučavate," napomenuo je Brian tiho, "izgubimo i izvučemo nekažnjeno?""Ti bi radije da te uhvate?" upitao je Alexander."Ne, ali najbolji način da ubiješ nekoga je da ga streseš u glavu, dobrom puškom, sa par stotina metara. To upali svaki put.""Ali što ako želimo da umre tako da nitko ne zna daje ubijen?" upitao je časnik za obuku."Kako bi vam, dovraga, to trebalo poći za rukom?" Ovaj je put reagirao Dominic."Strpljenja, momci. Idemo korak po korak."Bili su to ostaci nekakve ograde. Ricardo je naprosto prošao kroz rupu u ogradi koja je izgledala kao daje već dugo na tom mjestu. Stupovi ograde bili su obojeni u zeleno, no boja je uglavnom zahrđala. Materijal od kojega je ograda bila izrađena bio je u još gorem stanju. Proći kroz ogradu bio im je najmanji problem. Coyote je produžio još pedesetak metara, pronašao jedan veliki kamen, sjeo na njega, zapalio cigaretu i potegnuo iz čuturice. To mu je bio prvi predah. Put nije bio nimalo naporan, a on ga je očito prešao mnogo puta. Mustafa i njegovi prijatelji nisu znali da je tim istim putom preko granice

prebacio nekoliko stotina skupina i da je bio uhićen samo jedanput - što ga nije stajalo mnogo, ali je pogodilo njegov ponos. Zbog toga je, također, imao čvrsto opravdanje za honorar koji je tražio. Ricardo je, naime, bio pošteni coyote.Mustafa mu je prišao."Jesu li tvoji prijatelji dobro?" upitao je Ricardo."Nije bilo naporno", odvratio je Mustafa. "I nismo vidjeli nijednu zmiju.""Ovdje ih i nema previše. Ljudi na njih obično pucaju ili ih gađaju kamenjem. Nitko ih ne ljubi previše.""Jesu li opasne - mislim, doista opasne?""Samo ako si budala, a čak i tada je malo vjerojatno da ćeš umrijeti. Bio bi bolestan dan ili dva, ništa više. Ali hodanje bi bilo vrlo bolno. Pričekat ćemo ovdje nekoliko minuta. Stigli smo prije dogovorenog vremena. I, da... dobro došli u Ameriku, amigo.""Nema ničega osim ograde?" zapanjeno je upitao Mustafa."Norteamericanosi su bogati, da... I pametni, da... Ali i lijeni. Moj narod tamo ne bi ni odlazio da nema poslova koje su gringosi previše lijeni obaviti sami.""Koliko, onda, ljudi uspiješ prokrijumčariti u Ameriku?""Misliš ja, osobno? Na tisuće. I za to sam dobro plaćen. Imam lijepu kuću, a za mene radi još šest drugih coyotea. Gringose brinu ljudi koji preko granice krijumčare drogu, a ja to izbjegavam. Nije vrijedno truda. Za mene to rade dvojica mojih ljudi. Znaš, cijena za to je vrlo visoka.""Kakvu drogu?" upitao je Mustafa."Za kakvu me plate." Nacerio se i ponovno potegnuo iz svoje čuturice.Mustafa se okrenuo kada im je prišao Abdullah."Mislio sam da će putovanje biti naporno", rekao je njegov zamjenik."Samo za gradske šetače", odgovorio je Ricardo. "Ovo je moja zemlja. Rođen sam u pustinji.""Kao i ja", napomenuo je Abdullah. "Dan je ugodan." Koliko je ugodnije biti vani nego u teretnom prostoru kamiona da i ne spominje.Ricardo je zapalio još jedan Newport. Volio je mentol cigarete, bile su lakše za grlo. "Još mjesecdva neće biti vruće. Ali kad krenu prave vrućine, mudar čovjek sa sobom nosi zalihe vode. Ljudi su ovdje na kolovoskoj vrućini znali i umrijeti. Iako, nitko od mojih. Ja se pobrinem da svatko ima vode. Majka

priroda nema ljubavi i milosti za nikoga", rekao je coyote. Kada završe putovanje, znao je mjesto gdje može popiti nekoliko cerveza prije nego što krene prema El Pasu. Odatle će se vratiti u svoj udobni dom u Ascennsionu, daleko od granice. Tamo ga budući emigranti nisu mogli gnjaviti ni pokrasti. Oni su, naime, imali lošu naviku da kradu stvari koje bi im mogle zatrebati pri prelasku. Pitao se koliko toga ukradugringosima, s druge strane granice, no to je već bio njihov problem, zar ne? Dovršio je cigaretu i ustao. "Još tri kilometra, prijatelji moji."Mustafa i njegovi prijatelji formirali su kolonu i ponovno počeli pješačiti prema sjeveru. Još samo tri kilometra? Kod kuće su više hodali do prvog autobusa.Utipkavati brojke bilo je zabavno otprilike koliko i šetati gol po vrtu s kaktusima. Jack je bio od onih kojima treba intelektualna stimulacija. Neki su ljudi taj stimulans pronalazili u istraživačkom knjigovodstvu, no on nije bio jedan od njih."Dosadno, ha?" upitao je Wills."Do bola", potvrdio je Jack."Pa, to ti je stvarnost u prikupljanju i obradi podataka. Stvar je dosadna čak i kada su podaci zanimljivi - osim ako ne nanjušiš posebno lukavu liju. To je, na svoj način, zabavno, iako ne toliko zabavno kao kada metu nadzireš na terenu. To nikada nisam radio.""Ni tata nije", primijetio je Jack."Ovisi o tome koje priče čitaš. Tvoj je tata znao povremeno odlutati na bojišnicu. Mislim da mu se to nije sviđalo. Nikada ti nije pričao o tome?""Nikada. Nijednom. Mislim da ni mama o tome ne zna puno. Dobro, osim možda onoga s podmornicom, ali većinu stvari doznao sam iz knjiga i sličnih materijala. Jednom sam ga za to pitao i sve što mi je rekao bilo je: 'Vjeruješ svemu što novine pišu?' Čak i kada je onaj Rus, Gerasimov, došao na TV, tata je samo gunđao.""U Langlevju kažu da je kralj špijuna. Da je sačuvao sve tajne, kako se i priliči. Ali uglavnom je radio na Sedmome katu. Ja u tome nikada nisam uspio.""Možda bi mi ti mogao štogod ispričati.""Kao, na primjer?"

"Na primjer o Gerasimovu, Nikolaju Borisoviču Gerasimovu. Je li on doista bio šef KGB-a? Je li mu moj tata doista izvukao dupe iz Moskve?"Wills je malko oklijevao, ali nije bilo načina da to izbjegne. "Da. Bio je sekretar KGB-a, i da, tvoj je tata organizirao njegov bijeg.""Sereš? Kako je tata to organizirao?""To je jako duga priča za koju, usput, ti nemaš ovlast.""Zastoje, onda, cinkao tatu?""Zato što je bio nevoljki prebjeg. Tvoj ga je otac prisilio da zbriše. Htio se obračunati s tvojim ocem kada je postao predsjednik. Ali, znaš, Nikolaj Borisovič je propjevao - možda nije pjevao baš kao kanarinac, ali je ipak propjevao. Sada je u Programu zaštite svjedoka. I dalje ga svako malo privode kako bi im otpjevao još nešto. Ljudi koje uhvatiš nikada ti ne daju sve odjednom, stoga im se povremeno moraš vratiti. To im daje osjećaj važnosti - obično dovoljno da još nešto otpjevaju. Borisovič ni danas nije presretan. Ne smije kući, strijeljali bi ga. Rusi nikada nisu opraštali izdaju države. Pa, nismo ni mi. I tako živi ovdje, pod zaštitom države. Posljednje što sam o njemu čuo bilo je da je počeo igrati golf. Kći mu se udala za nekakvog seronju iz stare bogate familije u Virginiji. Ona je postala prava Amerikanka, ali njezin će otac umrijeti kao nesretan čovjek. Htio je preuzeti Sovjetski Savez. Mislim, doista je htio taj posao, no tvoj gaje tata zajebao za sva vremena. Nick mu to još zamjera.""Neka me vrag nosi...""Ima li što novo u vezi sa Salijem?" upitao je Wills, vraćajući se u sadašnjost."Ima nekih sitnica. Znaš već, pedeset tisuća tu, osamdeset tisuća tamo - u funtama, ne u dolarima. U račune se baš ne razumijem puno. Kreće se u granicama dvije do osam tisuća funti tjedno, no on to smatra sitnišem.""Otkuda dolazi ta gotovina?" upitao je Wills."To nije baš jasno, Tony. Vjerujem da dio uzme s obiteljskog računa, možda kojih dva posto koje može otpisati pod troškove. Nedovoljno da uzbuni oca i otkrije da dijete potkrada mamu i tatu. Pitam se kako bi na to reagirali?" nagađao je Jack."Mogli bi mu odsjeći ruku, a mogli bi učiniti i nešto puno gore - oduzeti mu lovu. Izgleda li on tebi kao netko tko bi zarađivao za život?"

"Misliš na pravom poslu?" Jack se kratko nasmijao sebi u bradu. "Nekako si to ne mogu zamisliti. Taj se predugo šlepao da bi sada na kamionu probušio gume. Često sam boravio u Londonu. Teško je shvatiti kako obični radnici tamo uopće preživljavaju."Wills je počeo pjevuckati Kako da ih zadržiš na farmi kada jednom ugledaju 'Pari'?Jack se zarumenio. "Slušaj, Tony... Da, ja sam odrastao u bogatstvu, ali tata se uvijek pobrinuo da preko ljeta radim. Radio sam čak i na baušteli, dva mjeseca. Što je Mikeu Brennanu i njegovim pajdašima prilično zagorčalo život. Ali tata je htio da vidim što znači doista raditi. Isprva sam to mrzio, ali gledajući unatrag, to je vjerojatno bila dobra stvar. Ovaj gospodin Sali to nikada nije učinio. Mislim, da baš moram, uspio bih preživjeti. Ovaj bi se tip puno teže prilagodio.""Dobro, koliko je ukupno tog nepokrivenog novca?""Kojih dvije stotine tisuća funti - recimo, tristo tisuća dolara. Ali još ga nisam uspio locirati. To i nije neki veliki novac.""Koliko ti još treba da ga točno lociraš?""Ovim tempom? K vragu, možda i tjedan dana, budem li imao sreće. Ovo je kao da tražiš automobil usred prometne špice u New Yorku, znaš?""Nastavi. Stvar i ne treba biti ni laka ni zabavna.""Na zapovijed, gospodine." To je pokupio od marinaca u Bijeloj kući. Čak su se i njemu obraćali na taj način, sve dok to njegov otac nije primijetio i tomu odmah stao na kraj. Jack se vratio svom računalu. Prave je bilješke ispisivao u blok, ali samo zato što mu je tako bilo lakše. Svakog bi ih poslijepodneva prepisivao u posebno računalo. Dok je pisao, vidio je da Tony izlazi iz njihove malene sobe i odlazi na kat."Malac ima dobro oko", rekao je Wills Ricku Bellu kada je stigao na posljednji kat."Da?" Malo je prerano da od početnika dobiju ikakve rezultate, tko god da mu je otac, pomislio je Bell."Stavio sam ga da radi na mladom Saudijcu koji živi u Londonu i trguje lovom za račun obitelji, Udi bin Saliju. Britanci ga pomalo prate jer je jednom nazvao nekoga tko im je zanimljiv.""I?"

"I Junior je pronašao nekoliko stotina tisuća funti za koje nema objašnjenja.""Koliko je to pouzdano?" upitao je Bell."Morat ćemo to dati nekome od stalno zaposlenih, ali znaš... mali ima pravi nos.""Daveu Cunninghamu, možda?" Dave je bio forenzični knjigovođa. U Kampus je stigao iz Odjela za organizirani kriminal Ministarstva pravosuđa. Bližio se šezdesetima. Daveov nos za brojke bio je legendaran. Odjel za trading u Kampusu koristio ga je uglavnom za 'konvencionalne' poslove. Mogao je dobro zaraditi na Wall Streetu, no on je naprosto guštao u tome da negativce trpa u zatvor. U Kampusu se tim hobijem mogao baviti mnogo dulje negoli su to dopuštala pravila umirovljenja državne administracije."I ja bih izabrao Davea", složio se Tony."U redu, prebacimo, onda, Jackove kompjuterske dokumente Daveu i vidimo što će iz toga ispasti.""Može, što se mene tiče, Rick. Vidio si jučerašnje izvješće NSA-e?""Da, privuklo mije pozornost", odgovorio je Bell i podigao pogled. Tri dana prije, promet poruka iz izvora zanimljivih vladinim obavještajnimgencijama pao je za sedamnaest posto, a dva posebno zanimljiva izvora gotovo su potpuno zašutjela. Kada se to događalo u vojnom radioprometu, to je često predstavljalo zatišje pred početak neke operacije. Takve su stvari kod vezista izazivale nervozu. U većini slučajeva pokazalo se da je u pitanju bio tek slučajni zastoj, ali stvar se dovoljno često pretvarala i u nešto vrlo konkretno, pa su se vezisti zbog toga redovito pjenili. "Imaš kakvu ideju?" upitao je Wills.Bell je odmahnuo glavom. "Prestao sam biti praznovjeran prije deset godina."Tony Wills očito nije. "Rick, vrijeme nam je. Odavno nam je vrijeme.""Znam što želiš reći, ali ovo mjesto ne možemo voditi na takvim premisama.""Rick, ovo je kao da sjedimo na tekmi. Možda sjedimo i u prvom redu, ali i dalje ne možemo uletjeti na teren kada to poželimo." "I učiniti što, zatući suca?" upitao je Bell. "Ne, samo igrača koji loptu baca drugima u glavu." "Strpljenja, Tony, strpljenja.""To bijaše ona vrlina koju je jebeno teško steći, je 1'?" Unatoč silnom iskustvu, Willsu to nikada nije pošlo za rukom."Misliš da je tebi teško? Znaš li kako je Gerrvju?" "Da, Rick, znam." Ustao je. "Vidimo se, čovječe."

Nisu vidjeli nijedno ljudsko biće, nijedan automobil, nijedan helikopter. Ovdje, očito, nije bilo ničega vrijednoga. Ni nafte, ni zlata, čak ni bakra. Ničega vrijednog čuvanja ili zaštite. Šetnja je bila dobra za zdravlje. Vidjeli su nešto šipražja, čak i pokoje zakržljalo drvo. I nešto tragova guma, ali starih. Ovaj dio Amerike mogao je biti i Rub'al Khali u Saudijskoj Arabiji, mjesto na kojemu su se mučile i najotpornije pustinjske deve.Putovanje se, očito, bližilo kraju. Dok su prelazili malu uzvisinu, ugledali su pet osamljenih vozila i nekoliko ljudi koji su, u malenoj skupini, stajali pokraj njih i razgovarali."A, i oni su uranili", rekao je Ricardo. "Izvrsno." Napokon će se riješiti ovih mrzovoljnih stranaca i nastaviti sa svojim poslom. Zastao je i pričekao da ga njegovi klijenti sustignu."Ovo je naše odredište?" upitao je Mustafa, glasom punim nade. Putovanje je bilo lagano, puno lakše nego što je očekivao."Moji će vas prijatelji odvesti u Las Cruces. Tamo možete isplanirati ostatak putovanja.""A vi?" upitao je Mustafa."Ja idem kući, svojoj obitelji", odgovorio je Ricardo. Nije li to normalno? Zar ovaj tip nema obitelj?Ostatak puta prešli su za desetak minuta. Nakon što se rukovao sa svojom ekipom, Ricardo je sjeo u prvi SUV. Ponašali su se prilično prijateljski, premda i pomalo suzdržano. Možda ih je bilo teško dovesti dovde, ali promet ilegalnim useljenicima bio je puno gušći u Arizoni i Kaliforniji i tamo se nalazila većina osoblja Pogranične patrole Sjedinjenih Država. Kao i svi drugi na svijetu, i gringosi su običavali podmazati kotače koji škripe, iako to možda, s njihove strane, i nije bilo previše dalekovidno. Prije ili kasnije shvatit će da se i ovdje obavljaju ilegani prelasci. Samo ne dramatičnih razmjera. Ricardo će tada možda morati pronaći novi izvor zarade. Ipak, u posljednjih sedam godina išlo mu je dobro - dovoljno dobro da otvori malu tvrtku i djecu školuje za nešto legalnija zanimanja.Promatrao je kako njegova ekipa ukrcava svoj teret i odlazi. I on je krenuo u smjeru Las Crucesa, a onda skrenuo na jug, na Cestu I-10 koja je vodila u El Paso. Davno se prestao pitati što njegovi klijenti planiraju učiniti u Americi. Procijenio je kako vjerojatno neće održavati vrtove i raditi na gradilištima, ali

on je bio isplaćen: dobio je za njih deset tisuća američkih dolara, u gotovini. Nekome su, dakle, bili jako važni... Njemu nisu.

ODREDIŠTA

Za Mustafu i njegove prijatelje, vožnja do Las Crucesa bila je iznenađujuće dobrodošao odmor. Iako to nisu pokazivali, sada su već bili uzbuđeni. Bili su u Americi. Tu su se nalazili ljudi koje su trebali pobiti. Zadatak je sada već bio bliže ostvarenju. Od njega ih više nisu dijelili kilometri, nego čarobna, nevidljiva granica. Bili su u domu Velikog Sotone. Ovdje su bili ljudi koji su sipali smrt na njihovu domovinu i na Vjerne širom muslimanskoga svijeta, ljudi koji su tako ulizivački podupirali Izrael.U Demingu su skrenuli lijevo, prema Las Crucesu. Od njihove ih je sljedeće postaje, na cesti 1-10, dijelilo stotinu kilometara. Uz cestu će biti oglasnih ploča koje će reklamirati hotele i mjesta na kojima mogu jesti, iurističke atrakcije - one rutinske i one nezamislive. A onda još daljina i horizont koji se, unatoč tomu što je automobil razdaljine gutao ujednačenom brzinom od 110 kilometara na sat, nije prestajao doimati dalekim.I ovaj je vozač, poput prethodnika, izgledao kao Meksikanac i šutio. Vjerojatno još jedan plaćenik. Nitko nije govorio ništa: vozač stoga što ga nije bilo briga, a putnici stoga što su engleski govorili s akcentom, što je vozač mogao zamijetiti. Ovako će upamtiti tek da je pokupio nekakve ljude sa zemljanog puta u južnom Novom Meksiku i odvezao ih negdje drugdje.Ostalima je ovo putovanje vjerojatno teže padalo, pomislio je Mustafa. Morali su mu vjerovati da zna što radi. On je bio zapovjednik misije, voda ratničke družbe koja će se razbiti u četiri skupine i više se nikada neće okupiti. Misija je bila brižno isplanirana. Ubuduće će komunicirati isključivo preko računala, a i to što rjeđe. Funkcionirat će neovisno, ali po istom rasporedu i sa istim strategijskim ciljem. Njihov plan potrest će Ameriku kao nijedan do tada, pomislio je Mustafa, gledajući karavan koji ih je zaobilazio. U njemu su putovali roditelji i dvojica mališana - stariji dječak od približno četiri godine, i mladi, od kojih godinu i pol. Nevjernici, svih četvero. Mete.Njihov je operativni plan, dakako, bio zabilježen i na papiru, fontom Geneva 14, u četiri kopije, po jedna za vodu svakoga tima. Ostali podaci bili su u osobnim računalima koja su njegovi ljudi nosili u svojim malim putnim torbama, zajedno s parom čistih košulja i nešto donjega rublja. Više im i neće

trebati, a za sobom su željeli ostaviti što manje, kako bi Amerikance i dodatno zbunili.Ta mu je pomisao izmamila smiješak na lice. Ne skidajući pogled s krajolika, zapalio je cigaretu (preostale su mu još samo tri) i duboko udahnuo duhanski dim. Klimauređaj u automobilu zapuhnuo ga je hladnim zrakom. Sunce na nebu iza njihovih leda polako je zalazilo. Na svoju će sljedeću - i posljednju - postaju stići za mraka, što je smatrao strategijskom prednošću. Znao je da se radi o čistoj slučajnosti, no to je značilo da se i sam Alah smiješio njihovu planu. I trebao se smiješiti. Obavljali su Njegov zadatak.Završio je još jedan dan ovog dosadnog posla, rekao je Jack u sebi dok je odlazio prema automobilu. Najgora stvar u vezi s njegovim poslom u Kampusu bila je da o njemu nije smio razgovarati, ni sa kim. Ovlasti za to nije imao nitko, iako mu i dalje nije bilo jasno zašto. Naravno, stvar je mogao proigrati sa svojim ocem - predsjednik je po definiciji imao ovlasti za sve živo, a bivši je predsjednik - ako ne baš po zakonu, a ono iz praktičnih razloga - imao jednak pristup informacijama... Ne, ne... nije mogao ni to. Njegov novi posao tatu definitivno ne bi usrećio. Jednim telefonskim pozivom tata je mogao zajebati cijelu stvar, a Jack je okusio dovoljno da ga glad drži barem još nekoliko mjeseci. Ipak, bio bi pravi blagoslov kada bi neke stvari koje su ga mučile mogao raspraviti s nekim tko zna što se događa, s nekim tko bi mu samo rekao da, to je doista važno, i da, ti doista doprinosiš Istini, Pravdi i Američkom načinu života.A je li on tu doista mogao nešto učiniti? Svijet je funkcionirao kako je funkcionirao i on je tu mogao malo učiniti. Čak ni njegov otac, uza svu moć koju je imao u rukama, nije uspio učiniti mnogo. Sto je onda on, princnasljednik, mogao postići? Ali, uspije li itko ikada pokrpati dijelove ovog razbijenog svijeta, bit će to netko koga nije briga je li to moguće. Vjerojatno netko previše mlad i blesav da shvati kako su nemoguće stvari... nemoguće. Ipak, kako ni njegovi roditelji nisu vjerovali u riječ 'nemoguće' i kako su ga oni odgajali, u tu riječ ni on nije mogao vjerovati. Sally će uskoro završiti medicinu i specijalizirati onkologiju (bila je to jedina grana medicine za koju je njegova majka požalila što joj nije posvetila vlastitu medicinsku karijeru) i svakome tko bi je za to pitao, govorila je kako će ona biti tamo kada zmaja zvanog rak jednom zauvijek ubiju. Dakle, vjera u nemoguće nije bila dio kreda Rvanovih...

Radilo se samo o tome da on još nije znao kako... Ali svijet je bio pun stvari koje je trebalo naučiti, zar ne? A on je bio pametan, dobro obrazovan, a imao je i poveliku zakladu, što je značilo da može napredovati bez straha da će umrijeti od gladi 'nagazi' li pritom krivu osobu. Njegov mu je otac u nasljedstvo ostavio ono najvrednije - slobodu. John Patrick Ryan mlađi bio je dovoljno pametan da spozna vrijednost tog naslijeđa - premda još nije shvaćao odgovornost koju tolika sloboda sa sobom nosi.Umjesto da sami skuhaju večeru, odlučili su otići u lokalni steak housem. Restoran je bio prepun mlađarije sa Sveučilišta države Virginije. Bilo ih je lako prepoznati - svi su djelovali bistro (iako nisu bili bistri koliko su to oni mislili) i svi su bili glasni i previše samouvjereni. Bila je to jedna od prednosti djetinjstva. I premda su mrzili da ih nazivaju djecom, bili su djeca za koju se njihovi brižni roditelji i dalje brinu, iako s udobne razdaljine. Za braću Caruso bio je to duhovit podsjetnik na njih same od prije samo nekoliko godina, prije nesmiljene obuke i iskustava u stvarnome svijetu koji su od njih napravili nešto sasvim drugo. Što, točno, još nisu znali. Sve ono što im se u školi činilo jednostavnim, postalo je beskonačno složeno kada su izašli iz sigurnosti akademske maternice. Svijet, napokon, nije bio digitalan. Stvarnost je bila analogna, redovito neuredna, uvijek su ostajaliSteak house - restoran u kojemu poslužuju samo odreske.Nekakvi nedovršeni poslovi, nekakvi repovi koji se nisu dali svezati uredno poput vezica na cipelama pa si se, pri svakom neopreznom koraku, mogao saplesti i pasti. A oprez je dolazio jedino s iskustvom, nakon nekoliko bolnih spoticanja i padova. Najgore od tih lekcija valjalo je savladati i upamtiti. Braća su ih savladala vrlo rano. Ne tako rano kao prethodne generacije, ali dovoljno rano da shvate posljedice pogrešaka u svijetu koji nije naučio opraštati."Mjesto nije loše", procijenio je Brian, usred svog filemignona. "Dobar komad govedine teško je zeznuti, koliko god kuhar bio glup." Mjesto je očito imalo kuhara a ne chefa, ali - za čiste ugljikohidrate - pečeni su krumpiri bili prilično dobri. Brokule su bile svježe iz zamrzivača, pomislio je Dominic."Stvarno bih se morao bolje hraniti", napomenuo je marinski bojnik. "Uživaj dok možeš. Još nismo u tridesetima, zar ne?"Dobar vic. "To nam se svojedobno činilo nevjerojatnom brojkom, je 1' da?"'"Kada počinje starost'? E, da... nisi li ti prilično mlad za čin bojnika?"

Aldo je slegnuo ramenima. "Valjda. Sviđam se šefu, a i ljudi koji za mene rade su dobri. Ipak, gotovi vojnički obroci nikada mi se nisu sviđali. Drže te u pogonu, ali to je sve što o njima mogu reći. Moj ih je desetnik obožavao. Govorio je da su puno bolji od onih koje su jeli kada je on stigao u Korpus.""U FBI-u preživljavaš na krafnima iz Dunkin' Donutsa, a oni prave i najbolju industrijsku kavu u Americi. Uz takvu dijetu teško je zadržati remen na istom mjestu.""Za jednog uredskog ratnika ti si u prilično dobroj formi, Enzo", primijetio je Brian, prilično velikodušno. Pred kraj jutarnjeg trčanja njegov je brat povremeno znao izgledati kao da će odapeti. Za marinca je pak, istrčavanje pet kilometara bilo poput jutarnje kave - nešto da otvoriš oči. "I dalje bih volio znati za što se mi to obučavamo", rekao je Aldo nakon još jednog zalogaja."Braco, obučavamo se da ubijamo ljude, to je sve što trebamo znati. Da im se neopazice prikrademo, a onda - također neopazice - zbrišemo glavom bez obzira.""Pištoljima?" Sumnjičavo je reagirao Brian. "Prebučno je, a nije ni pouzdano kao, primjerice, snajper. U Afganistanu sam u svom timu imao i jednog snajperista. Nekolicinu negativaca skinuo je gotovo s kilometar i pol. Nosio je snajpersku pušku Beretta, kalibra .50. Tip je golema beštija, izgleda k'o dizač utega na steroidima. Zna pucati i iz strojnice Ma Deuce, metak kalibra .50. Precizan k'o vrag. A kad te pogodi, onda te pogodi, kužiš? S rupom u glavi ne možeš šetati." Njegov je snajperist, desetnik Alan Roberts, crni momak iz Detroita, najradije pucao u glavu, a kalibar .50 doslovce je otkidao glavu."Dobro, možda pištolj s prigušivačem. Prigušivač poprilično smanjuje buku.""Vidio sam ih. Vježbali smo s njima u izvidničkoj školi, ali strašno su glomazni. A mi bismo ga trebali nositi ispod poslovnog odijela... A onda bi ga još morali izvući, stati mirno i naciljati u metinu glavu. Pištoljem nećemo ubiti puno ljudi, Enzo, osim ako nas ne pošalju na čarobnjački tečaj u Školu Jamesa Bonda.""Pa dobro, možda ćemo se služiti nečim drugim." "Znači, ni ti ne znaš?""Hej, čovječe, ja plaću još dobivam od FBI-a. Sve što znam je da me je ovamo poslao Gus Werner, što znači da je cijela stvar uglavnom košer... valjda", zaključio je."Već si ga spominjao. Tko je on, točno?"

"Pomoćnik ravnatelja, načelnik novog Odjela za protuterorističku djelatnost. S Gušom nema zajebancije. Bio je vođa Hostage Rescue Teama, a stavio je kvačicu i u sve ostale kućice. Pametan tip, i vrlo opak. Taj se ne onesvijesti kada vidi krv. Ali i na ramenima nosi pravu glavu. Za FBI terorizam je novina, a Dan Murrav ga za taj posao nije odabrao samo zato što dobro puca. On i Murrav kuhani su i pečeni, znaju se više od dvadeset godina. Ni Murrav nije bedak. U svakom slučaju, ako me je on ovamo poslao, netko je za to morao dati pristanak. Stoga ću se nastaviti igrati sve dok od mene ne zatraže da prekršim zakon.""I ja, al' i dalje sam malko nervozan."U Las Crucesu se nalazila regionalna zračna luka namijenjena kraćim letovima i malim zrakoplovima. U sklopu zračne luke nalazile su se i poslovnice renta-cara. Kada su se zaustavili, Mustafu je prvi put uhvatio strah. On i jedan od njegovih kolega ovdje će unajmiti automobile. Druga dvojica taj će posao obaviti u samom gradu."Sve vam je pripremljeno", rekao je vozač i predao im dva komada papira. "Ovdje su vam brojevi rezervacija. Vozit ćete Ford Crown Victoriju. Nismo uspjeli nabaviti karavane koje ste zahtijevali. Po njih bi morali otići u El Paso, a to nije poželjno. Ovdje se poslužite svojim Visa karticama. Vaše ime je Tomas Salazar. Vaš prijatelj je Hector Santos. Pokažite im brojeve rezervacija i samo radite što vam kažu. Vrlo je jednostavno."Vozaču se nijedan od njih nije činio kao Latinoamerikanac, no ljudi koji su radili u uredu za iznajmljivanje bili su bijelci, a k tome i neznalice čije se poznavanje španjolskog svodilo na taco i cervezza.Mustafa je izišao iz automobila i krenuo u zgradu, domahnuvši prijatelju da krene za njim.Odmah je znao da će biti lako. Vlasnika firme, tko god bio, nisu zanimali inteligentni zaposlenici. Momak koji je radio na recepciji stajao je i, naslonjen na pult, sa silnom pozornošću čitao strip."Dobar dan", rekao je Mustafa s lažnom samouvjerenošću. "Imam rezervaciju." Ispisao je broj na bloku za pisanje i predao mu ga."Dobro." Službenik nije pokazivao nimalo zlovolje zbog toga što su ga omeli u čitanju najnovije Batmanove avanture. Znao je raditi s uredskim računalom.

Dakako, to je računalo izbacilo detaljno popunjeni obrazac za iznajmljivanje vozila.Mustafa mu je predao svoju međunarodnu vozačku dozvolu, koju je zaposlenik fotokopirao, a kopiju potom priložio uz kopiju obrasca. Bio je oduševljen što je gospodin Salazar iskoristio sve mogućnosti osiguranja - za svakog klijenta kojega bi na to nagovorio dobivao je posebnu proviziju."U redu, vaš automobil je bijeli Ford na parkirališnom mjestu broj četiri. Samo iziđite na ona vrata i skrenite udesno. Ključevi su u bravi, gospodine.""Hvala vam", rekao je Mustafa akcentiranim engleskim. Zar je ovo doista ovako lako?Očito je bilo. Tek što je namjestio sjedalo u svom Fordu, pojavio se Saeed, kako bi na parkirališnom mjestu broj pet pokupio svijetlozelenog blizanca Mustafina Ford Sedanea. U oba automobila pronašli su mapu Novog Meksika, no ona im nije trebala. Pokrenuli su automobile, izišli s parkirališta i skrenuli na cestu, gdje su ih čekali SUV-ovi. Bilo ih je lako pratiti. Grad Las Cruces bio je prometno mjesto, ali tek u vrijeme večere.Druga agencija za iznajmljivanje vozila nalazila se nekoliko ulica sjevernije, na glavnoj cesti u Las Crocesu. Zvala se Hertz, stoje Mustafi zvučalo židovski. Dvojica njegovih drugova ušla su u agenciju i deset minuta kasnije otišli iza zgrade i izišli sa svojim automobilima. I to su bili Fordovi, isti kao njegov i Saeedov. Kada je i taj, za njih najopasniji zadatak, bio obavljen, krenuli su za SUV-ovima na sjever i, nakon nekoliko kilometara (ispostavilo se dvadesetak), skrenuli na nekakav zemljani put. Činilo se da ih u tom kraju ima podosta... baš kao kod kuće. Prešli su još nekoliko kilometara, a onda se pred njima pojavila kuća na osami i kamion, parkiran u blizini kuće kako bi djelovala kao da u njoj netko živi. Tu su svi parkirali svoja vozila i izišli da održe, shvatio je Mustafa, posljednji sastanak."Vaše oružje je tu", rekao im je Juan. Pokazao je na Mustafu. "Molim vas, pođite sa mnom."Unutar te, na prvi pogled obične drvene građevine, krio se pravi arsenal. Ukupno šesnaest kartonskih kutija sa po šesnaest MAC-10 poluautomatskih pušaka. MAC nije elegantno oružje. Izrađen je od strojnog čelika i tek elementarno finiširan. Uza svako oružje išlo je po dvanaest okvira, očito punih, polijepljenih u parove crnom vrpcom za električnu izolaciju.

"Oružje je 'djevičansko'. Iz njega nikada nije pucano", rekao mu je Juan. "Uz svaki komad ide i prigušivač. Nisu pretjerano učinkoviti, ali poboljšavaju ravnotežu i preciznost. Ovom puškom nije lako baratati kao Uzijem, no njih je ovdje puno teže nabaviti. Efektivni domet mu je desetak metara. Lako ga je napuniti i isprazniti. Puca samo s otvorenim zatvaračem, naravno, ali brzina paljbe je prilično velika." Puška je, zapravo, spremnik od trideset metaka mogla ispaliti za manje od tri sekunde, što je bilo ponešto prebrzo za razumnu uporabu, no Juanu se ovi ljudi nisu činili pretjerano izbirljivima.I nisu bili. Svaki od šesnaest Arapa podigao je oružje i protresao ga kao da se pozdravlja s novim prijateljem. A onda je jedan podigao nekoliko okvira..."Stop! Halto!" odrezao je Juan istoga trena. "Oružje nećete puniti u zatvorenom prostoru. Želite li ga isprobati, mete su vani.""Neće li to biti previše bučno?" upitao je Mustafa."Najbliža kuća je četiri kilometra dalje", odgovorio je Juan nehajno. Meci nisu mogli odletjeti toliko daleko, a pretpostavljao je da se ni buka ne može čuti. Tu je pogriješio.Njegovi su gosti, pak, pretpostavili da on zna sve o tom području, a uvijek su bili spremni zapucati iz vatrenog oružja, posebice ovakvog, za pravi rock and roll. Dvadeset metara od kuće nalazio se pješčani grudobran po kojemu je bilo razbacano nekoliko sanduka i kartonskih kutija. Jedan po jedan, ubacili su okvire u svoje SMG-ove i potegnuli zatvarače. Nije bilo službene zapovijedi za otvaranje vatre. Čim je Mustafa zgrabio remen koji je visio s cijevi i povukao okidač, svi su zapucali.Neposredni rezultati bili su vrlo zadovoljavajući. MAC-10 bučila je, poskakivala gore i desno poput svakog takvog oružja, no kako je iz nje pucao prvi put, a i radilo se samo o probnom pucanju na strelištu, Mustafa je uspio ispaliti rafal u kartonsku kutiju koja je ležala šest metara ulijevo od njega. Nakon što je, činilo se u tren oka, puška ispalila i izbacila trideset čahura 9-milimetarskog streljiva Remington, zatvarač je na praznoj komori škljocnuo. Pomislio je da izvadi okvir i okrene ga kako bi uživao u još dvijetri sekunde blažene pucnjave, ali se uspio kontrolirati. Bit će još prilike za to, i to uskoro."Prigušivači?" upitao je Juana."Unutra su. Postave se na cijev. I bolje je da ih stavite. Vidite, tako lakše kontrolirate raspršivanje streljiva." Juan je govorio s puno autoriteta. MAC-om

se koristio godinama, eliminirajući poslovne konkurente i druge neugodne ljude u Santa Feu i Dallasu. Unatoč tomu, na svoje je goste gledao s laganom nelagodom. Previše su se cerili. Nisu bili poput njega, mislio je Juan Sandoval, i što brže krenu svojim putom, to bolje. Možda ne za ljude na njihovu odredištu, no to nije bila njegova briga. Njegove zapovijedi stigle su s visokih razina. Vrlo visokih, pojasnio mu je njegov nadređeni, prošloga tjedna. Novčana naknada bila je pristojna. Juan nije imao posebnih prigovora, ali, kao dobrom poznavatelju ljudi, u glavi mu je zasvijetlila crvena lampica.Mustafa ga je slijedio natrag u kuću i uzeo prigušivač. Promjer mu je bio približno deset centimetara, a dužina oko metra. Učvrstio gaje na usta cijevi i vidio da doista poboljšava ravnotežu oružja. Kratko je protresao oružje i odlučio da će ga koristiti upravo ovako. Prigušivač je sprečavao podizanje usta cijevi; oružje je tako bilo puno preciznije. Za njihovu zadaću, buka nije bila od presudne važnosti. Preciznost jest. Ovo je oružje inače bilo lako sakriti. Prigušivač ga je činio neprihvatljivo glomaznim. Stoga je prigušivač, zasad, skinuo i vratio u navlaku. Potom je izišao da okupi svoje ljude. Juan ga je slijedio i obratio se vođama timova:"Još nekoliko stvari koje trebate znati." Nastavio je polako, odmjerenim glasom: "Američka policija je učinkovita, ali nije svemoguća. Ako vas, za vrijeme vožnje, policajac zaustavi, sve što trebate učiniti je da s njim uljudno porazgovarate. Ako vas zamoli da izidete iz automobila - učinite to. Prema američkim zakonima policajac smije provjeriti imate li oružje kod sebe - smije vas pretražiti. Ali ako zatraži da vam pregleda automobil, naprosto mu recite 'ne, ne želim da to učinite' i samo se odvezite. Po njihovim zakonima, policajac automobil ne smije pretražiti bez vašeg dopuštenja. Dok vozite, ne prelazite brzinu navedenu na prometnim znakovima. Budete lije se pridržavali, vjerojatno vam nitko neće dodijavati. Prekoračivanjemrzine policiji samo dajete dobar razlog da vas zaustavi. Stoga to nemojte činiti. Vježbajte strpljenje, cijelo vrijeme. Imate li kakvih pitanja?""Što ako je policajac previše agresivan? Možemo li ga..."Juan je znao da će ga to pitati. "Ubiti? Da, možete i to, ali tada ćete si na vrat navući gomilu policije. Kada vas zaustavi, svaki policajac najprije preko radija zapovjedništvu dojavi svoj položaj, registarski broj i opis vašeg automobila. Stoga će vam, ako ga ubijete, njegovi kolege biti za petama u roku od nekoliko

minuta - i to u velikom broju. Ubiti policajca nije baš toliki gust. Samo ćete na sebe navući još više nevolja. Američka policija ima puno automobila letjelica, a kada vas krene tražiti - pronaći će vas. Dakle, jedini način da sve to izbjegnete je da ostanete nezamijećeni. Ne vozite prebrzo. Ne kršite prometne propise. Učinite li što vam kažem, bit ćete sigurni. Prekršite li te propise, oni će vas uhvatiti, s oružjem ili bez njega. Je li vam to jasno?""Razumijemo", uvjeravao gaje Mustafa. "Hvala vam na pomoći.""Imamo kartu za svakoga od vas. To su dobre karte, Američkog autosaveza. Svi imate razrađene priče kamo putujete i ostalo, da?" upitao je Juan. Želio je da sve ovo prođe što je moguće brže.Mustafa je pogledao svoje prijatelje kako bi provjerio imaju li još koje pitanje, no oni su jedva čekali da krenu na posao i više nisu željeli gubiti vrijeme na sporedne stvari. Zadovoljno se okrenuo Juanu i rekao: "Hvala vam na pomoći, prijatelju."Prijatelj vraga, pomislio je Juan. Ipak se rukovao s čovjekom, a onda ih sve skupa odveo pred kuću, gdje su torbe iz SUV-ova prebacili u Fordove i krenuli. Gledao je kako se vraćaju na državnu cestu 185. Od Radium Springsa i izlaza na cestu 1-25 sjever, dijelilo ih je tek nekoliko kilometara. Stranci su se okupili da se, po posljednji put, rukuju i - na Juanovo iznenađenje - izljube. Potom su se raspršili u četiri tima od po četiri čovjeka, od kojih je svaki ušao u jedan Ford Sedan.Mustafa se smjestio u svoj automobil. Cigarete je stavio na sjedalo pokraj sebe, provjerio jesu li zrcala dobro namještena i vezao sigurnosni pojas - rekli su mu da bi ga zbog pojasa mogli zaustaviti baš kao i zbog prebrze vožnje. To je bila posljednja stvar koju je želio. Tom se riziku nikako nije htio izložiti, iako ga je Juan dobro uputio u sve pojedinosti. U prolazu, u vožnji, policajac ih ne bi prepoznao kao Arape, ali kada bi se našli licem u lice, bila bi to sasvim druga stvar. Nije imao nikakvih iluzija o tome što Amerikanci misle o Arapima. Iz istog su razloga svi primjerci Kurana Časnog bili spremljeni u prtljažnik.Vožnja će biti duga. On i Abdullah izmjenjivat će se za upravljačem, no prva je tura bila njegova. Na sjever, cestom 1-25 do Albuquerquea, a potom istok, cestom 1-40 gotovo do samoga cilja. Preko tri tisuće kilometara. Morao bih početi razmišljati u miljama, rekao je u sebi Mustafa. Milja je 1,6 kilometara. Svaki će broj morati pomnožiti s tom konstantom ili jednostavno potpuno

zaboraviti metrički sustav, barem što se automobila tiče. Kako god, cestom 185 vozio je na sjever sve dok nije ugledao zeleni znak i strelicu za 1-25 Sjever. Zavalio se u sjedalo, provjerio promet dok se u njega uključivao, povećao brzinu na šezdeset pet milja na sat i namjestio Fordov uređaj za održavanje brzine na istu brojku. Sada je samo trebao držati upravljač i promatrati promet, koji je, poput njega i njegovih prijatelja, napredovao prema Albuquerqueu.Jacku nije bilo jasno zašto ne može zaspati. Prošla su 23 sata, odgledao je večernju turu televizije i popio svoja dva ili tri (večeras su sigurno bila tri) pića. Trebalo mu se spavati. Zapravo, i spavalo mu se, ali san mu nije dolazio na oči. Nije znao zašto. Samo zatvori oči i misli na nešto lijepo, govorila mu je mama kada je bio mali. Ali sada, kada više nije bio mali, bilo je teško razmišljati o nečemu lijepome. Ušao je u svijet u kojemu je bilo malo lijepoga. Njegov je posao bio proučavati poznate ili potencijalne činjenice povezane s ljudima koje vjerojatno nikada neće susresti, zaključiti (ili to barem pokušati) žele li ubijati ljude koje oni nikada neće susresti, a onda proslijediti podatke trećim ljudima koji mogu, ali i ne moraju, odlučiti da u vezi s tim nešto i poduzmu. Što bi oni to točno mogli poduzeti nije znao, iako je imao nekakve sumnje... i to gadne sumnje. Okreni se na drugu stranu, protresi jastuk, pokušaj pronaći hladno mjesto na jastučnici, spusti glavu, naspavaj se...... nije išlo. Ići će, na kraju, kao i uvijek - sekundu prije no što zazvoni budilica.Jebemu! bjesnio je na strop.Lovio je teroriste. Većina ih je u svojim zločinima vidjela nešto dobro - ne, nešto herojsko. Za njih to uopće nije bio zločin. Muslimanski teroristi utvarali su si da obavljaju božji posao. Samo što o tome u Kuranu Časnom nije bilo ni riječi. Kuran je izričito zabranjivao ubijanje nevinih ljudi, civila. Kako je to zapravo funkcioniralo? Je li Alah bombašesamoubojice dočekivao sa smiješkom ili drugačije? Osnova katolicizma bila je osobna savjest. Bog te nije mogao kazniti ako si učinio nešto za što si istinski vjerovao da je dobro. Jesu li u islamu vladala ista pravila? Osim toga, kako postoji samo jedan Bog, možda su i pravila za sve jednaka. Koja su vjerska pravila bila najbliža onome što je Bog doista mislio? I križari su činili prilično opake stvari. Bio je to klasičan primjer lijepljenja vjerske etikete na nešto što je, zapravo, bila čista ekonomija i ambicija. Plemići nisu željeli da ispadne kako se tuku za novac. A s Bogom na

svojoj strani, nema toga što ne možeš učiniti. Samo zamahni mačem - koji god vrat prerežeš, u redu je. Biskup je tako rekao.Da, baš... Problem je što su politička moć i religija usrana kombinacija, ali za mlade entuzijaste (koji misle da su dorasli svakoj opasnosti) vrlo prijemčiva. Njegov je otac znao govoriti o tome, na večerama u rezidencijalnom dijelu Bijele kuće. Objašnjavao je kako bi svakom mladom vojniku i marinskom novaku valjalo objasniti da čak i rat ima svoja pravila i da se njihovo kršenje oštro kažnjava. Američke vojnike to je lako naučiti, govorio je Jack stariji svome sinu, jer dolaze iz društva u kojemu se divlje nasilje oštro kažnjava, što je mnogo bolji način da savladaš apstraktna načela dobra i zla. Nakon jedne ili dvije pljuske brzo shvatiš poruku.Uzdahnuo je i ponovno se okrenuo. Iako je njegova diploma sa Georgetowna govorila drugačije, bio je premlad za razmišljanja o tako krupnim životnim pitanjima. Na fakultetu ti nikada ne kažu da devedeset posto tvog obrazovanja slijedi nakon što diplomu objesiš na zid. Ljudi bi mogli zatražiti popust.Radno vrijeme u Kampusu već je završilo. Gerry Hendlev bio je u svom uredu na zadnjem katu i proučavao podatke koje nije uspio ugurati u redovni dnevni raspored. Slično je bilo i s Tomom Daviesom koji je proučavao izvješća Petea Alexandera."Nevolje?" upitao je Hendlev."Blizanci i dalje previše razmišljaju, Gerry. To smo trebali predvidjeti. Obojica su pametni i obojica su ljudi koji uglavnom igraju po pravilima. Vide da ih se obučava da krše ta pravila i to ih brine. Najsmješnije je, kaže Pete, što je marinac onaj kojega to toliko brine. Ovaj iz FBI-a je puno kooperativniji.""Ja bih očekivao suprotno.""I ja. I Pete." Daviš je posegnuo za svojom čašom ledene vode. Nikada nije pio kavu tako kasno. "U svakom slučaju, Pete kaže da nije siguran kako će stvar završiti, ali da mu ne preostaje ništa drugo osim da ih nastavi obučavati. Gerry, trebao sam te na ovo prije upozoriti. Mislio sam da bi se moglo dogoditi. Ali, kvragu, ovo nam je prvi pokušaj. Kao što rekoh, ljudi kakve želimo nisu psihopati. Postavljat će pitanja, željet će znati zašto, predomišljat će se... Pa ne možemo unovačiti robote...""Kao kada su pokušali zatući Castra", napomenuo je Hendlev. Pročitao je povjerljive dokumente o toj ludoj, propaloj avanturi, operaciji MUNGOS koju je

progurao Bobby Kennedv. Odluku da se u tu igru upuste donijeli su vjerojatno uz piće ili igrajući nogomet. I Eisenhower je za vrijeme svog mandata koristio CIA-u za slične namjene, mislili su, pa zašto ne bi i oni?Osim što bivši mornarički poručnik koji je ostao bez zapovjedništva zbog nasukavanja i odvjetnik koji se nikada nije bavio pravom nisu znali sve stoje karijerni vojnik koji je dogurao do pet generalskih zvjezdica, instinktivno i potpuno, znao i shvaćao od samog početka. Uz to, oni su imali moć. Prema američkom ustavu, Jack Kennedv bio je vrhovni zapovjednik. Tolika moć neizbježno dovodi u napast, mami čovjeka daje uporabi i svijet preoblikuje u nešto puno bliže vlastitim predodžbama. I tako je CIA dobila zapovijed da ukloni Castra. Međutim, CIA nikada nije imala Odjel za ubojstva i nikada nije obučavala ljude za tu vrstu zadaća. Stoga se obratila mafiji, čiji se šefovi Fidelu Castru nisu osobito divili. Castro je pozatvarao kasina u Havani i tako upropastio nešto što je trebalo postati njihovim najprontabilnijim poslom svih vremena. Stvar je bila toliko sigurna da su pojedine glavešine organiziranog kriminala uložile i vlastiti novac u kasina koje je komunistički diktator pozatvarao čim je došao na vlast.A mafija je znala kako se ljudi ubijaju, zar ne?Pa, zapravo, i nije. Za razliku od onih iz holivudskih filmova, pravi mafijaši u tome nikada nisu bili previše vješti - barem kada su u pitanju bili ljudi koji su se mogli braniti. Unatoč tomu, vlada Sjedinjenih Američkih Država pokušala ih je angažirati kao plaćene ubojice... kako bi eliminirala šefa strane države... jer CIA nije znala kako se to radi. Iz sadašnje perspektive, stvar se činila gotovo smiješnom. Gotovo? upitao se Gerry Hendlev. Bila je to katastrofa, katastrofa koju je organizirala vlada... Malo je nedostajalo da cijela stvar izađe na vidjelo. Predsjedniku Geraldu Fordu to je bilo dovoljno da izda izvršnu zapovijed koja je takve aktivnosti proglasila nezakonitima. Ta je, pak, zapovijed ostala na snazi sve dok predsjednik Ryan nije odlučio smaknuti iranskog vjerskog diktatora s dvije pametne bombe. Vrijeme i okolnosti onemogućili su medije da komentiraju to ubojstvo. Akciju je, napokon, obavilo Ratno zrakoplovstvo Sjedinjenih Država, propisno označenim - premda nevidljivim - zrakoplovima, u vrijeme neobjavljenog, ali vrlo stvarnog rata u kojemu je protiv američkih građana korišteno oružje za masovno uništenje. Ovakva kombinacija čimbenika operaciju je učinila ne samo legitimnom nego i hvalevrijednom, što

su američki građani potvrdili na sljedećim izborima. Samo je George Washington nadmašio većinu koju je Ryan tada dobio na izborima. Ta je činjenica u Jacku Ryanu starijem još uvijek izazivala nelagodu. No, Jack je spoznao koliko je važno bilo ukloniti Mahmouda Haji Darveia. Stoga je, prije nego stoje napustio dužnost, nagovorio Gerrvja da organizira Kampus.Ali mi nije rekao koliko će to biti teško, podsjetio se Hendley. To je bio način na koji je Jack Ryan funkcionirao: izaberi dobre ljude, daj im zadaću i oruđe kojim će je izvršiti, a onda ih pusti da je izvrše, s minimumom smjernica odozgo. Upravo zato je i bio tako dobar šef - i prilično dobarredsjednik - pomislio je Gerry. Samo, njegovim podređenima to nimalo nije olakšavalo život. Zašto li se, kvragu, primio ovog posla? pitao se Hendley. A onda se nasmiješio. Kako bi Jack reagirao da sazna da je i njegov rođeni sin pripadnik Kampusa? Da li bi se to i njemu učinilo smiješnim?Vjerojatno ne."Znači, Pete kaže da jednostavno nastavimo?""A što drugo može reći?" odgovorio je Daviš protupitanjem."Tome, jesi li ikada poželio da se vratiš na tatinu farmu u Nebrasku?""Posao je težak, a tamo je i prilično dosadno." Nakon karijere terenskog časnika CIA-e, Davisa nitko živ ne bi zadržao na farmi. Sada, u svom 'bijelom' životu, Daviš je mogao dobro zarađivati kao trader, ali ono što je Davisa doista zanimalo bilo je crno koliko i njegova put. Previše je volio akciju."Što misliš o onoj stvari iz Fort Meadea?""Želudac mi govori da nam nešto slijedi. Uboli smo ih. Željet će nam uzvratiti.""Misliš da se mogu oporaviti? Zar ih naše trupe u Afganistanu nisu dobro natukle?""Gerry, neki su ljudi previše glupi, ili previše predani, da uopće primijete koliko su povrijeđeni. Religija je moćan motivacijski faktor. Njihovi ljudi možda su previše glupi da shvate što čine...""... ali su dovoljno pametni da obave zadatak", suglasio se Hendley."Nije li to razlog zbog kojega mi postojimo?" upitao je Daviš.

PRELAZAK RIJEKE

Sunce je, bez oklijevanja, izišlo u zoru. Kombinacija jarke svjetlosti i hupsera na cesti trgnula je Mustafu iz sna. Zatresao je glavom da se razbudi i pogledao Abdullaha koji je sjedio za volanom. Abdullah se nasmiješio."Gdje smo?" upitao je vođa tima svoga glavnog podređenog."Nalazimo se pola sata istočno od Amarilla. Vožnja je proteklih 350 milja bila ugodna, ali uskoro će mi trebati benzina.""Zašto me nisi probudio prije nekoliko sati?""Zašto? Lijepo si spavao, a na cesti gotovo cijele noći nije bilo nikoga - osim onih prokletih velikih kamiona. Izgleda da svi Amerikanci noću samo spavaju. Mislim da u proteklih nekoliko sati nisam vidio više od trideset automobila."Mustafa je provjerio brzinomjer. Automobil je vozio 62 milje na sat. Abdullah, dakle, nije vozio prebrzo. Nikakvi ih policajci nisu zaustavili. Nije bilo razloga za uzbuđivanje - osim što Abdullah zapovijedi nije slijedio onako precizno kako je to Mustafa želio."Evo je." Vozač je pokazao plavu oznaku za benzinsku postaju. "Možemo natočiti benzin i nešto pojesti. Svakako sam te ovdje namjeravao probuditi, Mustafa. Ne brini, prijatelju moj." Mustafa je vidio daje pokazivač razine goriva blizu položaja 'prazno'. Abdullah je bio budalast što je dopustio da mu ostane tako malo goriva, no grditi ga zbog toga više nije imalo smisla.Stali su na prostranom parkiralištu benzinske postaje. Crpke za gorivo nosile su oznaku Chevron i bile su automatske. Mustafa je izvadio svoju Visa karticu, umetnuo je u prorez i u Ford nalio gotovo dvadeset galona prvoklasnog benzina.Za to vrijeme ostala trojica otišli su u muški zahod, a potom provjeriti što se nudi za jelo. Činilo se da će ponovno jesti krafne. Deset minuta kasnije, ponovno su bili na međudržavnoj autocesti. Krenuli su na istok, prema državi Oklahomi i za dvadeset minuta u nju i ušli.Rafi i Zuhavr koji su putovali na stražnjem sjedalu, bili su budni i razgovarali. Dok je vozio Mustafa ih je slušao, ali se nije uključivao u razgovor.Oklahoma je bila ravna, po topografiji slična njihovu domu, premda puno zelenija. Horizont je bio iznenađujuće daleko, toliko da se na prvi pogled činilo nemogućim odrediti razdaljinu. Sunce se podiglo iznad horizonta i bliještalo

mu u oči, sve dok se nije sjetio sunčanih naočala koje je nosio u džepu košulje. To je donekle pomoglo.Mustafa se divio samome sebi, trenutačnom stanju vlastitog duha. Vožnja mu je bila ugodna, teren kojim su prolazili bio je ugodan za oko, a posao, kao takav, nimalo težak. Svakih devedesetak minuta ugledao bi policijski automobil. Obično bi dobro stisnuo po gasu i zaobišao Ford, tako da policajac u njemu ne bi stigao pažljivije pogledati Mustafu i njegove prijatelje. Onaj savjet da se drže propisane brzine bio je doista dobar. Lijepo su napredovali, iako su ih mnogi - čak i veliki kamioni - zaobilazili. Kako nisu kršili propise, bili su nevidljivi policiji čiji je glavni posao bio kažnjavati one koji su previše žurili. Mustafa je bio uvjeren kako sigurnost njihove misije nije ničim narušena. Da jest, netko bi ih već pratio ili zaustavio. Na nekom posebno pustom dijelu autoceste upali bi u zamku - s oružjem i mnogo, mnogo neprijatelja. No to se nije dogodilo. Dodatna prednost vožnje u skladu s ograničenjem brzine bila je u tome da nitko tko bi ih eventualno pratio, ne bi ostao nezamijećen. Mustafa je samo trebao pogledati u retrovizor. Nitko se iza njih nije zadržavao dulje od pet minuta. Policijska sjena bio bi muškarac - morao je biti muškarac - u dvadesetima ili tridesetima. Možda i dvojica: jedan bi vozio, a drugi promatrao. Bili bi u dobroj fizičkoj kondiciji i s konzervativnim frizurama. Pratili bi ih nekoliko minuta, a onda prekinuli kontakt, kako bi ih preuzeo netko drugi. Radili bi to pametno, naravno, ali takve su zadaće same po sebi predvidljive. Neka bi vozila nestajala i ponovno se pojavljivala. Ali Mustafa je dobro pazio; nijedan automobil nije se pojavio dvaput. Mogli su ih pratiti i iz zraka, naravno, no helikopter je lako opaziti. Jedina opasnost bili su mali sportski zrakoplovi, ali nije mogao brinuti baš o svemu. Ako mu je suđeno, suđeno je; tome nije bilo lijeka. Cesta je trenutačno bila prazna, a kava izvrsna. Dan će biti lijep. Na cesti su ugledali oznaku: OKLAHOMA CITY 36 MILJA.NPR je najavio kako je danas rođendan Barbre Streisand. Informacija od vitalnog značenja za početak dana, pomislio je John Patrick Ryan mlađi, otkotrljao se s kreveta i krenuo u kupaonicu. Nekoliko minuta kasnije vidio je da je njegov automat za kavu s programerom radio kako treba i da je u bijeli plastični lonac nakapao dvije šalice kave. Odlučio je da toga jutra, na putu do posla, skokne u McDonald's i pojede Egg McMuffin i pečene krumpiriće. Nije to

bio baš najzdraviji doručak, ali bio je hranjiv. U dvadeset trećoj nije morao paziti na kolesterol i mast, kao što je to- zahvaljujući njegovoj majci - morao njegov otac. Mama je vjerojatno već bila odjevena i spremna da je agent Tajne službe odveze u jutarnju smjenu u Hopkinsu. Ako je za danas imala dogovorenu operaciju, nije popila kavu. Uvijek se plašila kako bi joj od kofeina ruka mogla zadrhtati, kako bi svoj maleni kirurški nož mogla zabosti ravno u mozak nekog sirotog jadnika- i nabosti mu očnu jabučicu na nož poput masline (to je bio omiljeni štos njegova oca, nakon kojega bi ga majka obično tobože pljusnula). Tata je nastavljao posao sa svojim memoarima, uz pomoć profesionalnog pisca (što je prezirao, ali je izdavač na tome inzistirao). Sally se već igrala doktora u medicinskoj školi; nije znao čime se ovoga trenutka bavi. Katie i Kyle odijevali su se za školu. No, mali je Jack morao na posao. Tek mu je nedavno sinulo kako je fakultet bio posljednji pravi raspust. Oh, naravno, svi dječaci i djevojčice nisu željeli ništa drugo osim da odrastu i steknu nadzor nad vlastitim životom, ali kada bi u tome jednom uspjeli, bilo je prekasno za povratak. Svakodnevni odlazak na posao bio je prava gnjavaža. Dobro, u redu, za to je dobivao plaću - no on je već bio bogat, potomak ugledne obitelji. Novac je, u njegovu slučaju, već bio zarađen, ali on nije bio jedan od onih rasipnika koji bi sve to spiskali i postali niškoristi, ne? Stavio je šalicu u perilicu posuda i otišao u kupaonicu da se obrije.To je bila još jedna gnjavaža. K vragu, svaki adolescent poludi od sreće kada ugleda prvu paučinu koja se s vremenom pretvori u oštru bradu i brkove. Onda se počne brijati jedanputdvaput tjedno, obično prije 'sudara'. Ali svako prokleto jutro? Koja je to gnjavaža! Sjetio se kako je - kao što to čine svi dječaci - promatrao oca kako se brije i mislio kako je baš fora biti odrastao muškarac. Da, baš... Odrastanje jednostavno nije bilo vrijedno tolike gnjavaže. Bilo je bolje imati mamu i tatu koji se brinu za sva administrativna sranja. A opet...A opet, on se sada bavio važnim stvarima, u čemu je ipak bilo nekog zadovoljstva - kada se navikneš na kućanske obveze koje idu uz taj posao. A dobro... Čista košulja. Izaberi kravatu i iglu za kravatu. Nabaci sako na sebe i izađi iz kuće... Barem je vozio zabavan automobil. Možda si je mogao nabaviti i novi. Kabriolet, možda. Dolazilo je ljeto i bilo je baš cool da ti vjetar mrsi kosu. Sve dok ti neki bolesnik ne izreže platneni krov. Onda moraš nazvati

osiguravajuću kuću, automobil ti na tri dana nestane u radionici... Kada sve zbrojiš i oduzmeš, odrastanje je poput kupovine gaća. Gaće trebaju svakome, no s njima možeš napraviti samo jedno - skinuti ih.Vožnja na posao bila je rutinska poput vožnje u školu, osim što sada više nije morao brinuti o ispitima. I osim što će, ako sada zezne, ostati bez posla, a ta bi ga mrlja pratila dulje od jedinice iz sociologije. Stoga nije želio zabrljati. Problem s ovim poslom bio je u tome da si cijele dane učio, a ne primjenjivao znanje koje si već stekao. Cijeli je fakultet bio jedna velika laž: tamo bi, tobože, naučio sve što trebaš naučiti do kraja života. Kako da ne... Njegov otac nije naučio sve što je trebao, a što se tiče mame, ona je neprestano čitala medicinske časopise kako bi naučila nove stvari. I ne samo američke, nego i engleske i francuske. Govorila je pristojan francuski, a tvrdila je i da su francuski liječnici dobri, puno bolji od svojih političara. S druge strane, tko god je o Americi sudio po njezinim političkim vođama, mislio je da su SAD nacija glupana. Barem otkako se njegov tata ispisao iz Bijele kuće.Ponovo je slušao NPR. Bila je to njegova omiljena radijska postaja. Glazba koju je emitirala bila je puno bolja od one koja je trenutačno bila u modi. On je odrastao slušajući mamu kako svira na pijaninu - uglavnom Bacha i njemu slične - a tu i tamo i pomalo Johna Williamsa, kao ustupak modernom, premda je on više pisao za puhače.Još jedan bombaš samoubojica u Izraelu. K vragu, njegov je otac uložio silan trud da sredi tamošnju situaciju, ali unatoč svim ozbiljnijim naporima, čak i od strane Izraelaca, sve je propalo. Činilo se da se Zidovi i Arapi naprosto ne mogu pomiriti. Njegov otac i princ Ali bin Sultan razgovarali bi o tome kad god bi se susreli, a frustraciju koju su pokazivali bilo je teško gledati. Princa nisu izabrali za kralja njegove zemlje, stoje vjerojatno bila prava sreća, mislio je Jack. Položaj kralja sigurno je bio gori od položaja predsjednika. No, on je i dalje bio važna figura čije je savjete sadašnji kralj uglavnom slušao... Što nas vraća na...Udu bin Salija. Danas će o njemu sigurno biti nekakvih vijesti. Oni štakori iz Langlevja dokopali su se jučerašnjeg izvješća britanskog SIS-a. Štakori iz Langlevja? prekorio se Jack. Pa njegov je otac tamo radio, časno služio, prije nego što je napredovao u svijetu. Svojoj je djeci često govorio da ne vjeruju svemu što o špijunaži vide u filmovima. Jack mladi postavljao mu je pitanja o

tome i dobivao uglavnom nezadovoljavajuće odgovore. Sada je doznavao o kakvom se poslu doista radi. Bio je uglavnom dosadan, previše nalik računovodstvu. Ili jurnjavi za miševima u Jurskom parku, iako si imao barem tu prednost da te raptori ne vide. Nitko nije znao da Kampus postoji, i sve dok je tako, svi koji su u njemu radili bili su sigurni. Bio je to ugodan osjećaj, ali, ponovno, posao je bio dosadan. Junior je još bio dovoljno mlad da misli kako je uzbuđenje zabavno.S ceste 29 skrenuo je lijevo, dovezao se do Kampusa i parkirao na uobičajenom mjestu. Nasmiješio se i mahnuo čuvaru te otišao u ured. Tek tada je shvatio da je zaboravio na McDonald's. Pokupio je dva peciva s grožđicama sa zajedničkog uredskog poslužavnika i na putu do svoje kockice, skuhao si kavu. Upalio je računalo i krenuo na posao."Dobro jutro, Uda", rekao je Jack mladi kompjuterskom zaslonu. "Što si ti danas radio?" Prozorčić sa satom na računalnom zaslonu pokazivao je 8:25. To je značilo daje u londonskoj financijskoj četvrti rano poslijepodne. Bin Sali imao je ured u zgradi osiguravajuće kuće Lloyd's, koja je - koliko se sjećao iz svojih prijašnjih skokova preko bare - izgledala poput staklene rafinerije nafte. Fino susjedstvo i vrlo bogati susjedi. U izvješću se nije spominjao kat, ali Jack u toj zgradi ionako nikada nije bio. Osiguranje. To mora da je najdosadniji posao na svijetu, čekati da nekakva zgrada izgori... Dakle, Uda je jučer obavio nekoliko telefonskih razgovora, jedan od njih sa... aha! "To mije ime odnekud poznato", rekao je mladi Ryan zaslonu. Bilo je to ime vrlo bogatog momka s Bliskog istoka za kojega se također znalo da se povremeno zna poigrati na krivom igralištu i kojega je britanska Služba sigurnosti također nadzirala. Dakle, o čemu su razgovarali?Postojao je čak i transkript. Razgovor se vodio na arapskom. Prijevod... Stvar je bila uzbudljiva i korisna otprilike kao i razgovor žene koja supruga podsjeća da, kad krene kući, usput kupi četvrt litre mlijeka... osim što je Uda na tu potpuno nevinu izjavu odgovorio pitanjem: "Jesi li siguran?" To nije nešto što kažete ženi kada vam kaže da usput kupite četvrt litre obranog mlijeka."Boja glasa sugerira skriveno značenje", napomenuo je britanski analitičar na dnu stranice.Potom, kasnije toga dana, Uda je iz ureda izišao ranije, otišao upub i sastao se s čovjekom s kojim je razgovarao preko telefona. Taj razgovor, dakle, ipak nije

bio tako bezazlen? Razgovor koji su vodili u separeupuba Britanci nisu uspjeli čuti. Ali u telefonskom razgovoru nije bio spomenut nikakav sastanak ili mjesto za sastanak, a Uda u taj pub nije često zalazio.'"Jutro, Jack", pozdravio ga je Wills i objesio svoj sako. "Što se događa?""Naš prijatelj Uda migolji poput ribe", Jack je pokrenuo naredbu PRINT i isprintani tekst bacio na cimerovu stranu stola prije nego što je ovaj uspio sjesti."Ovo doista sugerira takvu mogućnost.""Tony, tip je igrač", rekao je Jack, poprilično samouvjereno."Što je učinio nakon telefonskog razgovora? Je li obavio kakvu neuobičajenu transakciju?""Još nisam provjerio, ali ako jest, onda mu je to zapovjedio njegov prijatelj. A onda su se sastali uz pintu John Smith's Bittera kako bi mu Uda to i potvrdio.""Počeo si letjeti na krilima mašte. Ovdje to pokušavamo izbjeći", upozorio ga je Wills."Znam", zagunđao je Jack. Bilo je vrijeme da provjeri kretanje Udina novca u posljednjih nekoliko dana."E, da. Danas ćeš upoznati nekoga novoga." "Koga?""Davea Cunninghama. Forenzični knjigovođa, svojedobno je radio za pravosuđe - stvari u vezi s organiziranim kriminalom. Ima dobro oko za financijske nepravilnosti.""Misli li on da sam pronašao nešto zanimljivo?" upitao je Jack s nadom u glasu."Vidjet ćemo kad stigne ovamo - iza ručka. Vjerojatno upravo proučava tvoje materijale.""Dobro", odgovorio je Jack. Možda je nešto ipak namirisao. Možda je u ovom poslu ipak bilo nekakvog uzbuđenja. Da... možda će mu dati i Purpurnu vrpcu za zbrajanje na kalkulatoru. Kako da ne...Dani su se sveli na rutinu. Jutarnje trčanje i PT, potom doručak i razgovor. Dominica i Briana stvar je pomalo podsjećala na doba koje su proveli na akademiji FBI-a, odnosno na temeljnoj obuci. Upravo ta sličnost nejasno je mučila brata marinca. Obuka u Marinskom korpusu bila je usmjerena na ubijanje i razaranje. Ni ova nije bila drukčija.Dominic je bio nešto bolji u nadzoru i praćenju, ali samo zato što su studenti na akademiji FBI-a učili iz knjiga koje marinci nisu imali. Enzo je bio dobar i s

pištoljem, iako je Aldo svoju Berettu volio više od bratova Smith & Wessona. Njegov brat tim je Smithom ukokao jednog negativca, dok je Brian svoj posao obavio puškom M16A2, s pristojne udaljenosti od pedeset metara. Dovoljno blizu da im vidi lica kada metak stigne na cilj, a ipak dovoljno daleko da ne brine ako uzvrate paljbu. Njegov gaje desetnik izgrdio što nije zalegao kada su loši momci u njega uperili AK-ove. Brian je iz tog svog jedinog borbenog iskustva izvukao lekciju. Otkrio je kako su u tom trenutku sve njegove misaone reakcije bile silno ubrzane. Činilo mu se kako je svijet oko njega usporio. Misli su mu bile izvanredno jasne. Iz kasnije perspektive, čudilo ga je da nije vidio metke u letu, toliko je brzo operirao njegov um. Pa, posljednjih pet metaka u okviru AK ionako su obično bili svjetleći, a x\\i\i jest vidio u letu, premda nikada u svom smjeru. U mislima se često vraćao na tih pet ili šest zgusnutih minuta, kritizirao samoga sebe zbog stvari koje je mogao napraviti i bolje, obećavao samome sebi kako iste pogreške u razmišljanju i zapovijedanju više nikada neće ponoviti. Iako gaje tada izgrdio, kasnije, u bazi, tijekom Carusova izvješća o obavljenom zadatku, desetnik Sullivan je pokazao veliko poštovanje prema svom satniku."Kako vam danas ide, momci?" upitao je Pete Alexander."Predivno", odgovorio je Dominic. "Možda bismo na leđa trebali nabaciti i naprtnjaču od dvadeset kila.""To se dade srediti", odgovorio je Alexander."Hej, Pete, to smo imali običaj raditi u Izvidništvu. Nije zabavno", odmah je progovorio Brian. "A ti, braco, malo lakše s duhovitostima", dodao je."Pa, lijepo je vidjeti da ste još u formi", tješio ih je Pete. Napokon, on nije morao na jutarnje trčanje. "Onda, što ima?""Uvijek isto. Želim doznati više o našem konačnom cilju, Pete", rekao je Brian podignuvši pogled sa svoje kave."Ti baš nisi najstrpljiviji tip na svijetu, ha?" ispalio je časnik za obuku."Slušaj, u Marinskom korpusu vježbamo svakodnevno, ali čak i kada nam nije sasvim bistro za što se obučavamo, znamo da smo marinci i da nećemo prodavati kolačiće pred IVall-Martom.""A što misliš, za što se sada pripremate?""Da ubijamo ljude. Bez upozorenja i, koliko vidim, bez ikakvih pravila. Meni to zvuči kao ubojstvo." OK, pomislio je Brian, napokon je to izrekao naglas. Što će

se sada dogoditi? Vjerojatno će ga odvesti natrag u bazu Lejeune i pustiti ga da nastavi karijeru u Zelenom stroju. Pa, ni to nije najgore na svijetu..."Pa dobro, vjerojatno je i vrijeme da vam kažem", popustio je Alexander. "Što bi se dogodilo kada bi vam zapovjedili da nekome oduzmete život?""Ukoliko je zapovijed legitimna, ja bih je izvršio. Ipak zakon - sustav - omogućava da procijenim koliko je zapovijed legitimna.""Dobro, govorimo hipotetski. Recimo da vam zapovjede da oduzmete život poznatom teroristu? Kako biste reagirali?" upitao je Pete."To je lako. Zatukao bih ga", odmah je odgovorio Brian. "Zašto?""Teroristi su kriminalci, a njih ne možeš uvijek uhititi. Ti su ljudi zaratili s mojom zemljom, i ako mi zapovjede da i ja zaratim s njima - super. To je posao koji sam izabrao, Pete.""Sustav nam to ne dopušta baš uvijek", primijetio je Dominic."Ali taj nam sustav dopušta da kriminalce zatučemo na licu mjesta, in ftagrante delicto, da tako kažem. I sam si to učinio; nisam čuo da zbog toga žališ, braco.""I nećeš. Isto je i s tobom. Kaže li ti predsjednik da središ nekoga, a ti si u odori, on je vrhovni zapovjednik, Aldo. Ti imaš zakonsko pravo - kvragu, dužnost - da ubiješ svakoga koga ti on naredi ubiti.""Nisu li se upravo tim argumentom branili izvjesni Nijemci, 1946. godine?" upitao je Brian."Ja time ne bih puno razbijao glavu. O tome trebaš brinuti kada izgubiš rat. Mislim da se to nama neće dogoditi tako skoro.""Enzo, ako je točno to što govoriš, i da su Nijemci dobili Drugi svjetski rat, znači li to da se nitko ne bi trebao brinuti za onih šest milijuna mrtvih Židova? To mi pokušavaš reći?""Ljudi," upao je Alexander, "ovo nije sat teorije prava." "Reci to odvjetniku Enzu", dobacio je Brian.Dominic je zagrizao udicu: "Kada predsjednik prekrši zakon, Predstavnički dom ga smijeni, Senat ga osudi i on se nađe na ulici. Tek tada podliježe kaznenim sankcijama.""Dobro. Ali što je s ljudima koji izvršavaju njegove zapovijedi?" uzvratio je Brian.

"To ovisi", rekao je Pete obojici. "Ako im predsjednik u odlasku potpiše predsjedničko pomilovanje, kakva je njihova odgovornost?"Dominic je trgnuo glavom unatrag. "Nikakva, valjda. Predsjednik po ustavu ima suverene ovlasti da dijeli pomilovanja, baš kao što ih je nekada davno imao i kralj. Teoretski, predsjednik može pomilovati i samoga sebe, no to bi bila zakonska konzerva puna crva. Ustav je najviši zakon države. U praksi, ustav je Bog, a na njega se ne možeš žaliti. Pa znate da je Ford pomilovao Nixona... To je područje koje nitko nije posebno istraživao. No ustav je stvoren kako bi ga razumni ljudi razumno koristili. To je, možda, njegova jedina slabost. Odvjetnici koji ga tumače nisu uvijek razumni.""Dakle, teoretski govoreći, ako vam predsjednik udijeli oprost za nečije ubojstvo, za taj vas zločin ne mogu osuditi. Je li tako?""Točno." Dominicovo se lice malko namršti. "Što ti to meni pokušavaš reći?""Razgovarali smo hipotetski", naglo se povukao Alexander. U svakom slučaju, sat teorije prava bio je gotov. Alexander sije čestitao na tome kako im je rekao jako puno, ne rekavši im, zapravo, ništa.Imena gradova toliko su mu strana, primijetio je Mustafa u sebi. Shawnee, Okemah, Weleetka, Pharaoh. To mu je ime bilo najčudnije. Napokon, nisu bili u Egiptu. To je bila muslimanska nacija, doduše zbunjena, čija politika nije shvaćala važnost vjere. No to će se, prije ili kasnije, promijeniti. Mustafa se protegnuo u sjedalu i posegnuo za cigaretom. Imao je još pola rezervoara: Ford je izgarao goleme količine muslimanske nafte. Ti su Amerikanci bili takva nezahvalna kopilad. Islamske su im zemlje prodavale naftu, a što im je njihova Amerika davala zauzvrat? Prokleto malo, osim oružja kojim su Izraelci mogli ubijati Arape. Pornografske časopise, alkohol i sve ostalo što može pokvariti čak i Vjerne. I što je bilo gore: kvariti ili biti pokvaren, biti žrtvom nevjernika? Jednoga dana sve će to doći na svoje mjesto, kada svijetom zavladaju Alahova pravila. A to će se dogoditi, jednoga dana, a on i njegovi prijatelji bili su tek prvi val Alahove volje. Umrijet će smrću mučenika, a time se valjalo ponositi. Njihove će obitelji, s vremenom, doznati njihovu sudbinu - tu su se, vjerojatno, mogli osloniti na Amerikance - i oplakati njihovu smrt, ali i slaviti njihovu vjernost. Američka policija voljela je dokazivati svoju učinkovitost, ali tek nakon što bi bitka već bila izgubljena. To je bilo dovoljno da se nasmiješi.

Dave Cunningham izgledao je u skladu sa svojim godinama. Bio je vrlo blizu šezdesetima, procijenio je Jack. Sijeda mu se kosa prorijedila. Ten mu je bio loš. Prestao je pušiti, ali prekasno. No njegove su sive oči bliještale od radoznalosti. Jacka su podsjećale na oči lasice iz Dakote u lovu za prerijskim psom kojega bi mogla progutati."Ti si Jack mladi?" upitao je kada je ušao."Kriv sam", priznao je Jack. "Što ste zaključili iz mojih brojki?""Jako dobro za amatera", dopustio je Cunningham. "Tvoja meta, čini se, sprema i pere novac - što za sebe, što za nekoga drugoga." "A tko je taj 'netko drugi'?" upitao je Wills."Nisam siguran, ali s Bliskog istoka je, bogat je i tvrd na novcu. Smiješno. Svi misle kako oni rasipaju novac poput pijanih mornara. Neki i rasipaju", napomenuo je knjigovođa. "Ali neki su prave tvrdice. Kad oni puste pet centa iz ruku, bizon zavrišti." To je pokazivalo koliko je star. Novčići od pet centa s likom bizona bili su toliko stari da Jack uopće nije shvatio vic. A onda je Cunningham, na stol između Ryana i Willsa, spustio nekakav papir. Na njemu su crvenom bojom bile označene pojedine transakcije."Malčice je neuredan. Svi njegovi problematični transferi su slotovi od po deset tisuća funti. Zato ih je lako primijetiti. Skriva ih u osobne troškove - odlaze na taj račun, vjerojatno da bi stvar sakrio od roditelja. Saudijski knjigovođe i inače su površni. Vjerojatno se uzrujaju tek kada je u pitanju milijun nečega. I vjerojatno su skužili da klinac poput njega može spiskati deset tisuća funti za posebno lijepu noć s nekom damom ili u kasinu. Mladi bogataši vole se kockati, premda u tome nisu dobri. Da žive bliže Las Vegasu ili Atlantic Citvju učinili bi čuda za našu trgovačku bilancu.""Možda im se europske kurve sviđaju više od naših?" glasno je razmišljao Jack."Sinko, da u Vegasu naručiš plavokosog, plavookog, kambodžanskog magarca, našao bi ga pred vratima, pola sata nakon što spustiš slušalicu." Cunningham je s vremenom naučio kako i mafijaške glavešine imaju svoje omiljene aktivnosti. To ga je, kao uvjerenog metodista i kao djeda, isprva vrijeđalo, ali kada je shvatio da je to samo još jedan način da uđe u trag kriminalcima, naučio je cijeniti takve troškove. Pokvareni ljudi radili su pokvarene stvari. Cunningham je sudjelovao i u operaciji ELEGANTNE ZMIJE koja je šest članova Kongresa poslala u zatvorski elitni klub, u zrakoplovnoj bazi Eglin, na Floridi.

U trag tom svom plijenu ušao je koristeći se upravo tim metodama. Mislio je kako mladi lovački piloti kojipolijeću iz baze Eglin uživaju u svojim novim poslužiteljima, a da je za bivše predstavnike naroda to sasvim dobra tjelovježba."Dave, je li naš prijatelj Uda igrač?" upitao je Jack.Cunningham je podigao pogled s papira i pogledao ga. "Definitivno se čini kao da jest, sine."Jack se zavalio u svoj stolac sa silnim osjećajem zadovoljstva. Doista je nešto postigao... možda i nešto važno?Kada su ušli u Arkansas, teren je postao nešto brežuljkastiji. Mustafa je otkrio kako su mu reakcije, nakon četiristo milja vožnje, ponešto usporene. Zato je stao na sljedećoj bezinskoj postaji, napunio spremnik benzinom i upravljač prepustio Abdullahu. Bilo je dobro protegnuti se. Potom su se vratili na autocestu. Abdullah je vozio konzervativno. Zaobilazili su samo stare ljude i držali se desnog traka kako bi izbjegli da ih samelje kamionski promet. Željeli su izbjeći policajce, da, ali žurbe, zapravo, i nije bilo. Imali su još dva dana da identificiraju svoj cilj i izvrše zadaću. Vremena su imali i više nego dovoljno. Pitao se što rade ostali timovi. Svi su morali prijeći mnogo kraći put. Jedan od njih vjerojatno je već stigao u ciljani grad. Zapovjeđeno im je da izaberu pristojan, ali ne i luksuzan hotel udaljen manje od sat vremena od cilja, obave izviđanje, emailom dojave da su spremni i sjede na miru dok ih Mustafa ne pošalje na izvršenje zadatka. Što su zapovijedi jednostavnije, to bolje, naravno. Manje je mogućnosti da dođe do zabune i pogrešaka. Bili su to dobri ljudi, potpuno upućeni. Sve ih je poznavao osobno. Saeed i Mehdi bili su, kao i on, podrijetlom Saudijci i, kao i on, djeca iz bogatih obitelji koja su svoje roditelje počela prezirati zbog navike da ližu čizme Amerikancima i njima sličnima. Sabawi je podrijetlom bio Iračanin. Nije odrastao u bogatstvu, no postao je pravi vjernik. Bio je sunit, kao i svi ostali, i htio je da ga čak šijitska većina u njegovoj zemlji pamti kao vjernog Poslanikova sljedbenika. Šijiti u Iraku, tek oslobođeni od sunitske prevlasti (i to od strane nevjernika), paradirali su zemljom kao da su oni jedini Vjernici. Sabawi je htio pokazati koliko je to bilo pogrešno. Mustafa se s takvim trivijalnostima nije htio opterećivati. Za njega je islam bio veliki šator, pod kojim je bilo mjesta za gotovo svakoga..."Dupe mi je utrnulo", progovorio je Rafi sa stražnjeg sjedala.

"Tu nema pomoći, prijatelju moj", odgovorio je Abdullah s vozačkog sjedala. Kao vozač, smatrao se privremenim zapovjednikom."Znam, ali mi je dupe ipak utrnulo", rekao je Rafi."Mogli smo putovati i na konjima, no to bi bilo previše sporo, a i od njih bi te dupe boljelo, prijatelju moj", napomenuo je Mustafa. Taje izjava dočekana sa smijehom, pa se Rafi vratio svom primjerku Playboya.Karta je pokazivala da će putovanje biti jednostavno sve do grada Small Stone. Tada moraju ostati potpuno budni. Trenutačno je put vijugao blagim brežuljcima prekrivenim zelenim drvećem. Bila je to prilična promjena nakon Meksika, koji ih je toliko podsjećao na pješčane brežuljke kod kuće... kojima se više nikada neće vratiti...Abdullah je uživao u vožnji. Automobil nije bio dobar poput Mercedesa koji je vozio njegov otac, ali za ovu je priliku bio sasvim pristojan. Osjećaj upravljača u rukama je čisto zadovoljstvo, pomislio je dok se naginjao u sjedalu i sa smiješkom pušio svoj Winston. U Americi su se ljudi utrkivali u ovakvim automobilima, na velikim ovalnim stazama. Kakvo li je to zadovoljstvo moralo biti! Voziti što brže možeš, natjecati se s drugima - i poraziti ih! To mora daje bolje nego imati ženu... pa, gotovo bolje... ili samo drugačije, ispravio se. Ali, imati ženu nakon pobjede na utrkama... to bi doista bio pravi užitak. Pitao se ima li u Raju automobila. Dobrih, brzih, poput Formule 1 koju su voljeli u Europi, koje si mogao naginjati na zavojima, a onda ih, na ravnim dijelovima, doista pustiti, voziti brzo koliko to automobil i cesta dopuštaju. Mogao bi to i ovdje isprobati. Automobil je vjerojatno mogao ići i do dvjesto kilometara na sat... Ali, ne. Njihova je zadaća bila važnija.Bacio je opušak cigarete kroz prozor, baš kada je bijeli policijski automobil s plavim bočnim trakama i natpisom Policija države Arkansgs prozujao pokraj njih. E to izgleda kao doista brz automobil, pomislio je Abdullah. Muškarac u automobilu na glavi je nosio fenomenalan kaubojski šešir. Kao i svako drugo ljudsko biće na planetu, i on je vidio gomilu američkih filmova, uključujući i vesterne - filmove o ljudima koji su jašući natjerivali stoku i pitanja časti rješavali pištoljima, u svojim saloonima. Sviđali su mu se - ali to im je i bila zadaća, podsjetio se. Bio je to još jedan pokušaj nevjernika da zavedu Vjerne. Iako su, morao je biti fer, američke filmove snimali uglavnom za američku publiku. Koliko je arapskih filmova gledao, filmova koji su pokazivali kako su

snage Salaha al-Dina - Kurda, ni manje ni više - uništile invazijske snage kršćanskih križara? Ti su filmovi podučavali povijesti i poticale muškost arapskih muškaraca, ne bi' li što prije uništili Izraelce. Ali, avaj, to se još nije dogodilo. Isto je, vjerojatno, bilo i s američkim filmovima. Njihov koncept muževnosti nije se previše razlikovao od arapskog, osim što su se oni, umjesto muževnim sabljama, koristili revolverima. Pištolji su, dakako, bili nadmoćni. Uz to što su bili spretni s pištoljima, Amerikanci su, kao borci, bili i vrlo praktični. Nisu, naravno, bili hrabriji od Arapa. Samo pametniji.Valja se paziti Amerikanaca i njihovih pištolja, rekao si je Abdullah. Ako bilo tko od njih puca poput kauboja u vesternima, njihov bi zadatak mogao prerano završiti. To je bilo nedopustivo.Pitao se što policajac u vozilu koje ih je zaobišlo nosi za pojasom - i je li vješt strijelac. To su, dakako, mogli provjeriti, no za to je postojao samo jedan način, a on bi ugrozio njihovu misiju. Abdullah je promatrao policijski automobil kako se udaljava, sve dok nije nestao s vidika, a onda se zadovoljio promatranjem kamiona s prikolicama koje su ih zaobilazile. Vozio je na istok brzinom od 65 milja i tri cigarete na sat. Stomak mu je krulio. SMALL STONE 30 MILJA."U Langlevju su se ponovno uzbudili", rekao je Daviš Hendlevju."Što si čuo?" upitao je Gerry."Terenski časnik dočuo je nešto čudno od svog izvora, prijeko, u Saudijskoj Arabiji. Nešto o tome kako su potencijalni igrači - njih desetak - napustili grad, da tako kažemo, i krenuli na nepoznatu lokaciju. Misli da se radi o mjestu na zapadnoj hemisferi.""Koliko je to pouzdano?" upitao je Hendlev."U pogledu pouzdanosti ocjena bi bila 'trojka', premda taj izvor ima dobru reputaciju. Iz meni nepoznatih razloga, netko od štakora u zapovjedništvu odlučio ju je smanjiti." To je bio jedan od najvećih Kampusovih problema. Većina njihovih analiza ovisila je o drugima. Iako su u vlastitim analitičkim uredima imali posebno dobre ljude, pravi se posao obavljao s druge strane rijeke Potomac, a CIA je u proteklih nekoliko godina (cijelo desetljeće, podsjetio se Gerry) nekoliko puta zeznula stvar. U ovoj ligi nitko nije dostigao tisuću bodova, a mnogi su birokrati u CIA-i, unatoč mizernim plaćama, bili preplaćeni za posao koji su obavljali. Ali sve dok su njihovi obrasci bili

propisno popunjeni, za to nitko nije ni mario, niti je to primjećivao. Samo je slijepcu moglo promaknuti da Saudijci potencijalne izazivače nevolja deportiraju i puštaju ih da zločine počine negdje drugdje. Ako ih uhvate, saudijska će vlada biti kooperativna do bola. Tako će s lakoćom pokriti vlastitu guzicu."Što misliš?" upitao je Toma Daviesa."K vragu, Gerry, nisam ti ja ciganka. Nema tu kristalne kugle, nema proročice iz Delfa." Daviš je frustrirano uzdahnuo. "Ministarstvo domovinske sigurnosti je obaviješteno, što znači da su obaviješteni i FBI i ostatak njihova analitičkog tima, ali ovo je 'meka' špijunaža, kužiš? Ništa na što bi mogao objesiti šešir. Tri imena, ali bez fotografija... a danas svaki tikvan može doći do osobne iskaznice s drugim imenom." Ljudi su već i iz šundromana mogli naučiti kako se to radi. Za to nije trebalo čak ni puno strpljenja, jer nijedna država nije uspoređivala rodne i smrtne listove, što bi čak i državni birokrati mogli s lakoćom obaviti."Onda, što sada?"Daviš je slegnuo ramenima. "Uobičajeno. Ljudi iz aerodromskog osiguranja dobit će obavijest da ostanu budni. Izgnjavit će nekoliko bezazlenih ljudi kako bi bili sigurni da nitko od njih neće pokušati oteti zrakoplov. Murjaci će posvuda tragati za sumnjivim vozilima, ali to će se uglavnom svesti na zaustavljanje ljudi koji voze poput luđaka. Bilo je previše lažnih uzbuna. Čak je i policiji teško cijelu stvar shvatiti ozbiljno, Gerry, i ne može im se zamjeriti.""Dakle, mi sami neutralizirali smo vlastitu obranu?" "U praktičnom smislu, da. Sve dok CIA ne bude imala dovoljno sredstava na terenu da ih otkrije prije nego ovamo uopće stignu, mi smo u reaktivnom modu, ne u proaktivnom. Ali, nek ide do vraga", rekao je cereći se. "U posljednja dva tjedna barem mi s obveznicama ide sjajno." Tom Daviš otkrio je kako mu se novčani poslovi sviđaju, ili mu barem lako idu od ruke. Sve češće se pitao je li odlazak u CIA-u odmah nakon studija na Sveučilištu države Nebraska ipak bila pogreška? "Ima li kakvih dodataka izvješću CIA-e?""Pa, netko je tamo predložio još jedan razgovor s našim izvorom, ali sedmi kat to još nije odobrio.""Isuse!" opsovao je Hendlev."Gerry, zašto to tebe još iznenađuje? Istina, za razliku od mene ti tamo nikada nisi radio. Ali s tim si se sigurno i ranije susretao, u Kongresu."

"Zašto do kurca Kealtv nije zadržao Folevja na mjestu DCI-a?""Zato što ima prijatelja odvjetnika koji mu se više sviđa, sjećaš se? Foley je profesionalni špijun, dakle, nepouzdan. Slušaj, budimo realni - Ed Foley je bio od pomoći, ali da se stvari tamo doista poprave trebat će nam cijelo desetljeće. To je jedan od razloga zašto smo tu, zar ne?" upitao je Daviš sa smiješkom. "Kako napreduje naš dvojac ubojicapripravnika, dolje, u Charlottesvilleu?""Marinac još pati od napadaja savjesti.""Chestv Puller sigurno se okreće u grobu", komentirao je Daviš."Pa ne možemo angažirati bijesne pse. Bolje da nam pitanja postavlja sada nego kasnije, na terenu.""Valjda. Što je sa hardverom?""Sljedeći tjedan.""Bilo je i vrijeme. Faza testiranja?""Prošla, u Iowi. Na svinjama. Svinje imaju sličan kardiovaskularni sustav, tako barem tvrdi naš prijatelj."Kako primjereno, pomislio je Daviš.Small Stone se na kraju nije pokazao onakvim problemom kakvim su ga smatrali. Cestom 1-40 spustili su se na jugozapad, a potom skrenuli na sjeveroistok. Mustafa je ponovno bio za upravljačem, a dvojica muškaraca na stražnjim sjedalima zadrijemala su nakon što su se natrpala Coca-Colom i sendvičima s govedinom.Sada je bilo uglavnom dosadno. Nakon dvadeset sati vožnje više ništa nije djelovalo zanimljivo i očaravajuće. Čak ih ni snovi o njihovoj zadaći - od koje ih je dijelilo tek dan i pol - nisu uspijevali držati budnima: Rafi i Zuhavr spavali su poput izmorene djece. Vozio je prema sjeveroistoku, sa suncem iza lijevog ramena. Na cesti je počeo uočavati znakove koji su najavljivali Memphis, Tennessee. Na trenutak je razmislio - nakon štg je tako dugo vremena proveo u automobilu bilo je teško jasno razmišljati - i shvatio da moraju prijeći još samo dvije države. Napredovali su polako, ali sigurno. Bilo bi bolje da su mogli putovati zrakoplovom, no one bi strojnice bilo teško provući kroz aerodrom, pomislio je sa smiješkom. A kao zapovjednik cjelokupne misije morao je brinuti o sva četiri tima. Upravo zato je i izabrao najtežu i najudaljeniju od četiri mete, kako bi bio uzor drugima. No vodstvo je ponekad bilo prava gnjavaža, pomislio je Mustafa, namještajući se u sjedalu.

Sljedećih pola sata prošlo je brzo. Potom su naišli na most - vrlo velik i vrlo visok - i na znak RIJEKA MISSISSIPPI. Odmah za njim slijedio }t i drugi, znak koji im je poželio dobrodošlicu u TENNESSEE, ZEMLJU DRAGOVOLJACA. Od tolike vožnje misli su mu već počele vrludati. Mustafa se zapitao što bi to moglo značiti, ali ta mu je misao izmakla gotovo istoga trena kada se i pojavila. Što god značilo, na putu do Virginije morao je prijeći Tennessee. Moći će se odmoriti tek za petnaestak sati. Vozit će stotinjak kilometara istočno od Memphisa, a potom predati upravljač Abdullahu.Upravo je prešao veliku rijeku. U cijeloj njegovoj zemlji nije bilo trajnih rijeka, tek suha korita koja bi se, nakon rijetkih prolaznih pljuskova, nakratko poplavila i ubrzo ponovno presušila. Amerika je bila tako bogata zemlja. To je vjerojatno bio izvor njihove arogancije. No njihova misija, njegova i trojice njegovih kolega, bila je da tu aroganciju svedu na što manju mjeru. A to će Insh'Allah93" i učiniti, za manje od dva dana.Ta mu misao nije izlazila iz glave. Dva dana do Raja.

DOLAZAK

Za one na stražnjem sjedalu Tennessee je prošao vrlo brzo. Od Memphisa do Nashvillea, Mustafa i Abdullah smjenjivali su se za upravljačem svakih tristo pedeset kilometara, dok su Rafi i Zuhavr uglavnom spavali. Kilometar i tri četvrtine po minuti, računao je. Trebalo im je još... koliko? Još dvadeset sati, otprilike. Pomislio je da ubrza, da skrati putovanje, ali ne, to bi bilo budalasto. Preuzimati nepotrebni rizik uvijek je bilo budalasto. Nisu li to naučili od Izraelaca? Neprijatelj je uvijek čekao, poput usnulog tigra. Bila bi prava ludost probuditi ga. Tigra budiš kada si već naciljao puškom i samo onda kada tigar zna da je nasamaren i da ne može učiniti ništa. Treba biti budan tek toliko da spozna vlastitu ludost, dovoljno da osjeti strah. Amerika će upoznati strah. Uza sve svoje oružje i pamet, svi će ti arogantni ljudi drhtati.Uhvatio se kako se smiješi u tami. Sunce je ponovno zašlo i farovi njegova automobila bacali su stošce svijetla u tamu. Bijele linije na cesti promicale su mu pred očima dok je vozio na istok konstantnom brzinom od šezdeset pet milja na sat.Blizanci su sada ustajali u šest i svojih desetak dnevnih vježbi izvodili i bez Alexandera. Odlučili su daje njegov nadzor doista nepotreban. Trčanje je obojici išlo sve lakše, a i ostatak vježbi prerastao je u rutinu. Do sedam i petnaest bili su gotovi pa su krenuli na doručak i prvu vježbu razgibavanja mozga sa svojim časnikom za obuku."Te su ti tenisice gotove, braco", primijetio je Dominic."Da", složio se Brian tužno gledajući svoje ostarjele najkice. "Dobro su me služile nekoliko godina, ali čini se da bi trebale otići u raj za tenisice.""Foot Locker u trgovačkom centru." Rekao je Dominic. Mislio je na trgovački centar Fashion Square, dolje u Charlottesvilleu. "Aha, sutra. A možda bismo mogli i na hamburger?""Što se mene tiče, može, braco", složio se Dominic. "Nema boljeg ručka od masti, ulja i kolesterola s prilogom od pomfrita i sira. Pod pretpostavkom da ti tenisice izdrže još jedan dan.""Hej, Enzo, sviđa mi se kako mirišu. Te tenisice i ja prošli smo puno toga.""Kao i one proklete majice. Kvragu, Aldo, možeš li se ti ikada pristojno obući?"

"Samo me pusti da ponovno obučem odoru, pajdo. Ja volim biti marinac. Tako uvijek znaš na čemu si.""Da, i da si usred sranja", napomenuo je Dominic."Možda, ali tamo radiš s boljom vrstom ljudi." I svi su na tvojoj strani i svi nose automatsko oružje, dodao je u sebi. Takav osjećaj sigurnosti u civilnom životu bio je prava rijetkost."Idete na ručak, ha?" upitao je Alexander."Možda sutra", odgovorio je Dominic. "A onda moramo organizirati dostojan sprovod za Aldove tenisice. Imamo li negdje u blizini kantu lizola, Pete?"Alexander se nasmijao od srca. "Mislio sam da nikada nećeš pitati.""Znaš, Dominic," rekao je Brian podignuvši pogled s kajgane, "da mi nisi brat, ne bih od tebe trpio ta sranja.""Doista? Vi marinci samo pričate, majke mi. Kada smo bili klinci redovito bih ga nalupao", dodao je gledajući u Petea.Brianu su oči umalo ispale iz duplji. "Jesi, vraga!"Počeo je još jedan dan obuke.Sat vremena kasnije, Jack je ponovno bio za svojim računalom. Uda bin Sali uživao je u još jednoj atletskoj noći, ponovno s Rosalie Parker. Bit će da mu se jako sviđa. Ryan se pitao kako bi Saudijac reagirao kada bi doznao da ona, nakon svakog tretmana, cijelu stvar prepričava britanskoj Tajnoj službi, detalj po detalj. Za nju je, pak, posao bio posao; ta bi spoznaja djelovala porazno na ego mnogih muških stanovnika britanske prijestolnice. A Sali ga je definitivno imao, pomislio je Junior. Wills je stigao u petnaest do devet, s vrećicom Dunkin' Donutsa."Hej, Anthony. Š'a ima?""Reci ti meni", uzvratio je Wills. "Krafnu?""Hvala ti, prijatelju. Pa, Uda se sinoć ponovno bavio tjelovježbom.""Ah, mladost je sjajna stvar, šteta što se troši na mlade.""George Bernard Shaw, je li?""Znao sam da si načitan. Sali je prije nekoliko godina pronašao novu igračku i mislim da će se njome igrati dok se ne pokida ili izgubi. Težak posao za tim koji ga prati. Znaju da on, dok oni stoje na kiši i hladnoći, gore davi pitona." Bila je to rečenica iz Sopranosa, HBO-ove serije koju je Wills obožavao."Misliš da ona njima podnosi izvješća?"

"Ne, to je posao nekoga od momaka iz Thames Housea. To mora odraditi netko od odraslih. Šteta što nam ne šalju baš sve transkripte", dodao je hihoćući. "Bilo bi dobro za jutarnju cirkulaciju.""Hvala... uvijek si mogu kupiti Hustler u trafici.""Jack, ovo nije čistunski posao. Ljude koje nadziremo nisu od one vrste koju bi pozvao doma na večeru.""Hej, Bijela kuća, sjećaš se? S polovicom ljudi koje bismo pozvali na državničku večeru tata bi se jedva i rukovao. Ali tajnik Adler mu je rekao da je to dio posla, pa je tata morao biti ljubazan s kučkinim sinovima. I politika privlači puno ljudskog smeća.""Amen. Imali još novosti o Saliju?""Još nisam prošao jučerašnje transakcije. Reci mi, ako Cunningham naleti na nešto važno, što se tada događa?""To odlučuju Gerry i rukovodeće osoblje." Još si premlad da skineš pelene. Nije to rekao naglas, ali Ryan je ipak shvatio poruku."Onda, Dave?" upitao je Gerry Hendlev na gornjem katu."On pere novac i dio šalje nepoznatim osobama. Banka je u Lichtensteinu. Kada bih morao pogađati, rekao bih da pokriva račun za kreditnu karticu. Preko te banke možeš dobiti Visa ili MasterCard kartice, stoga je vrlo moguće da novcem financira nečije kreditne kartice. U pitanju je možda ljubavnica, možda blizak prijatelj, a možda i netko za koga smo izravno zainteresirani.""Možemo li to nekako doznati?" upitao je Tom Daviš."Služe se istim knjigovodstvenim programom kojim se služi većina banaka", odgovorio je Cunningham, što je značilo da bi Kampus, uz malo strpljenja, mogao provaliti u bankin program i doznati više. Naravno, na putu su im stajali i programi zaštite. To je posao koji je bolje prepustiti Nacionalnoj agenciji za sigurnost, pa je sada trebalo natjerati NSA da jednog od svojih kompjuterskih štrebera zaduži za provaljivanje u program. To je, pak, značilo da treba krivotvoriti zahtjev CIA-e za taj posao. A za to je, mislio je knjigovođa, potrebno mnogo više od utipkavanja bilješki u kompjuterski terminal. Sumnjao je kako Kampus ima svoje ljude u obje obavještajne agencije, ljude koji bi ga mogli falsificirati a da za njima ne ostane nikakav papirnati trag."Je li to doista neophodno?"

"Za tjedandva možda ću pronaći još podataka. Ovaj tip, Sali, možda je samo bogati klinac koji se igra na burzi, ali... ali moj mi nos govori da on jest nekakav igrač", priznao je Cunningham. Tijekom godina razvio je dobre instinkte, zbog čega su se dvojica nekadašnjih mafijaških glavešina preselili u samice u Marionu, država Illinois. Ali on svojim instinktima nije vjerovao onoliko koliko su u njih vjerovali njegovi nekadašnji i sadašnji nadređeni. Profesionalni knjigovođa s nosom psalisičara, o tome je vrlo suzdržano govorio."Tjedan dana, misliš?"Dave je kimnuo. "Otprilike.""Kako je mali Ryan?""Ima dobre instinkte. Pronašao je nešto,što bi većini ljudi promaklo. Možda mladost radi za njega. Mladi plijen, mladi krvosljednik. To obično ne funkcionira. Ovoga puta... čini se da je ipak upalilo. Znaš, kada je njegov tata postavio Pata Martina za državnog tužitelja, čuo sam ponešto o Velikom Jacku. Pat ga je doista volio, a ja sam s gospodinom Martinom dugo radio i silno ga poštujem. Ovaj bi malac mogao daleko stići. Dakako, u to ćemo biti sigurni tek za kojih desetak godina.""Mi ovdje ne bismo trebali vjerovati u genetiku, Dave", primijetio je Tom Daviš."Brojke su brojke, gospodine Daviš. Neki ljudi imaju dobar nos, neki nemaju. On ga još nema, ne doista, ali zasigurno ide u tom smjeru." Cunningham je svojedobno pomogao osnivanju Posebnog knjigovodstvenog odjela pri Ministarstvu pravosuđa, koji se specijalizirao za pronalaženje terorističkog novca. Nitko nije mogao funkcionirati bez novca, a novac je uvijek negdje ostavljao trag, no najčešće se pronalazio prekasno. Što je bilo dobro za istragu, ali ne i za aktivnu obranu."Hvala ti, Dave", rekao je Hendlev otpuštajući ga. "Budi dobar, informiraj nas i dalje.""Da, gospodine." Cunningham je pokupio svoje papire i izišao."Znaš, možda bi imao više utjecaja kada bi imao ikakvu osobnost", rekao je Daviš petnaest sekundi nakon što su se vrata zatvorila.

"Nitko nije savršen, Tome. On je za ove stvari najbolji čovjek kojega su u Ministarstvu pravosuđa ikada imali. Kladim se da, kada ode na pecanje, za njim ostane prazno jezero.""Tu si u pravu, Gerry.""Dakle, ovaj bi gospar Sali mogao biti protivnički bankar?""Ta mogućnost postoji. U pogledu trenutačne situacije, Langlev i Fort Meade još se kolebaju", nastavio je Hendlev."Vidio sam papirologiju. Puno papira za tako malo podataka." Obavještajna analiza bila je posao koji je brzo podlijegao nagađanjima. U određenoj točki - u pokušaju da pročitaju misli ljudi koji malo govore, čak i međusobno - iskusni stariji analitičari postojećim bi podacima počeli dodavati element straha, što ih je moglo odvesti Bog zna kamo. Jesu li negdje vani ljudi s antraksom ili malim boginjama, spremljenim u male bočice skrivene u brijaćem priboru? Tko je to dovraga mogao reći? Americi su to već jednom učinili, ali - kada čovjek bolje razmisli - Americi su sve jednom učinili. I premda je to samoj zemlji pružilo samouvjerenost, osjećaj da se njezini ljudi mogu suočiti s bilo čime, Amerikanci su također shvatili da se njihovoj zemlji mogu dogoditi doista ružne stvari, a da se za to odgovorne ljude ne može uvijek otkriti. Novi predsjednik nije pružio nikakvo jamstvo da će ubuduće biti sposoban zaustaviti ili kazniti takve ljude. Već je i to, samo po sebi, predstavljalo velik problem."Znaš, mi smo žrtve vlastita uspjeha", tiho je rekao bivši senator. "Uspjeli smo se obračunati sa svakom državom koja nas je naljutila, ali ovu nevidljivu kopilad, koja radi za vlastitu viziju Boga, puno je teže identificirati i pronaći. Bog je sveprisutan. Kao i njegovi izopačeni agenti.""Gerry, dečko moj, daje lako ne bismo bili tu.""Tome, hvala Bogu što uvijek mogu računati na tvoju moralnu potporu.""Živimo u nesavršenom svijetu, znaš. Nema uvijek dovoljno kiše kako bi kukuruz rastao, a kada je i ima, rijeke ponekad podivljaju i poplave. To me je naučio moj otac.""Nikako da te to pitam: kako je, dovraga, tvoja obitelj završila uprokletoj Nebraski?""Moj je pradjed bio vojnik, u konjici. Deveta konjička, crna pukovnija. Kada mu je istekao vojni rok, nije mu se vraćalo u Georgiju. Neko je vrijeme proveo u

Fort Crooku, blizu Omahe. Glupanu zime nisu smetale. I tako je kupio teren u blizini Senece i počeo uzgajati kukuruz. Tako je, za nas Davise, počela povijest.""Zar u Nebraski nije bilo Ku Klux Klana?""Ne, ostali su u Indiani. Tamo su, osim toga, i farme manje. Kada je počeo, moj je pradjed upucao bizona. Kod kuće, iznad kamina, visi najveća prokleta bivolja glava na svijetu. Prokleta stvar još smrdi. Tata i moj brat danas uglavnom love antilope, 'brze koze' kako ih kod kuće nazivaju. Nikada nisam zavolio njihov okus.""Što tvoj nos govori o ovim novim podacima, Tome?" upitao je Hendlev."Da uskoro ne planiram putovati u New York, prijatelju."Istočno od Knoxvillea cesta se račvala na 1-40, koja je išla na istok, i 1-81 koja je vodila na zapad. Iznajmljeni Ford krenuo je ovom drugom, kroz planine koje je istraživao Daniel Boone, u doba kada se zapadna granica Amerike protezala tako 'daleko' da se gotovo vidjela s obale Atlanskog oceana. Cestovne oznake pokazivale su skretanje do kuće nekoga po imenu Davy Crockett. Tko god to bio, pomislio je Abdullah, vozeći nizbrdo, kroz prekrasan planinski klanac. Napokon, u gradu Bristolu, ušli su u Virginiju, njihovo konačno odredište. Još šest sati, otprilike, računao je. Zemlja je ovdje bila okupana suncem i bogata zelenilom. S obje strane ceste prostirale su se farme konja i goveda. I crkve, obično drvene, obojene u bijelo, s križem na vrhu zvonika. Kršćani. Očito su dominirali ovom zemljom.Nevjernici.Neprijatelji.Mete.U prtljažniku je ležalo oružje kojim će se s njima obračunati. Ali najprije, cestom 1-81 na sjever do ceste 1-64. Rutu su odavno memorirali. Ostala tri tima sigurno su već bila na svojim mjestima: u Des Moinesu, Colorado Springsu i Sacramentu. Svaki je grad bio dovoljno velik da u njemu pronađu barem jedan dobar trgovački centar. Dva su bila provincijske prijestolnice. Nijedan, pak, nije bio veliki grad. Svi su pripadali onome što se nazivalo 'srednjom Amerikom', mjestom gdje su živjeli 'dobri' ljudi, gdje su 'obični', 'vrijedni' Amerikanci gradili svoje kuće, gdje su se osjećali sigurnima, daleko od velikih središta moći - i korupcije. U tim je gradovima, ako uopće, bilo malo

Židova. Tu i tamo, neki je možda držao draguljarnicu. Možda baš u trgovačkim centrima. To bi bio poseban bonus, ali tu je priliku trebalo iskoristiti samo ako se slučajno ukaže. Njihov pravi cilj bio je pobiti obične Amerikance, one koji su se osjećali sigurnima u maternici 'obične' Amerike. Uskoro će naučiti daje sigurnost na ovome svijetu samo iluzija. Naučit će kako Alahova munja može udariti bilo gdje."Dakle, to je to?" upitao je Tom Daviš."Tako je", odgovorio je doktor Pasternak. "Budite oprezni. Napunjeno je do kraja. Vidite crvenu oznaku? Plava znači da je prazno.""Što prenosi?""Sucinilkolin, mišićni relaksant, u osnovi sintetski i puno jači od kurarea. Blokira sve mišiće, uključujući i dijafragmu. Ne možete disati, govoriti niti se kretati. Potpuno ste budni. Bit će to bijedna smrt", dodao je liječnik, hladnim, distanciranim glasom."Zašto?" upitao je Hendlev."Ne možete disati. Srce vam ubrzano upada u anoksiju. U osnovi, radi se o induciranom teškom srčanom napadu. To nije nimalo ugodan osjećaj.""A onda?""Pa, prvi simptomi pojavljuju se za šezdesetak sekundi. Puni učinak droge pokazuje se u daljnjih trideset. Žrtva će tada kolabirati, recimo, devedeset sekundi od uboda. Istodobno, disanje se u potpunosti prekida. Srce umire za kisikom. Pokušava kucati, ali ne može dopremiti kisik ni u tijelo, ni u sebe. Srčano tkivo odumrijet će za dvije ili tri minute - i to na iznimno bolan način. Nesvjestica će nastupiti za, otprilike, tri minute, ukoliko žrtva prije toga nije vježbala. U tom slučaju, mozak će biti vrlo zasićen kisikom. Mozak obično posjeduje zalihe za tih tri minute rada bez dotoka svježeg kisika, ali nakon tog vremena ako računamo od početnih simptoma - odnosno četiri i pol minute nakon uboda - žrtva će izgubiti svijest. Potpuna moždana smrt nastupit će nakon otprilike još tri minute. Sucinilkolin će se nakon toga metabolizirati u tijelu, čak i nakon smrti. Ne potpuno, ali dovoljno da ga u toksikološkom nalazu uoči doista bistar patolog, a i to samo ako zna što traži. Jedina kvaka je da objekt pokusa morate pogoditi u stražnjicu.""Zašto tamo?" upitao je Daviš.

"Droga sasvim lijepo funkcionira IM - intramuskularnim - ubrizgavanjem. Na patologiji ih uvijek okrenu na leđa, kako bi ih mogli pregledati i ukloniti im organe. Patolozi ih rijetko okreću na trbuh. E, sad, ovaj sustav ostavlja trag uboda, ali ga je, čak i u najboljim okolnostima, teško zamijetiti, a i tada samo ako ga tražite na pravom mjestu. Čak se ni ovisnici o drogama - a to će biti jedna od stvari koje će patolog sigurno provjeriti - ne bodu u stražnjicu. Sve će izgledati kao neobjašnjiv srčani napad. A to se događa svakodnevno. Rijetki su, ali ne i nezabilježeni. Može ga izazvati tahikardija, na primjer. Pero s injekcijom je preinačeno pero za insulin kakvo koriste dijabetičari tipa 1. Vaši mehaničari obavili su sjajan posao. Njime možete i pisati, ali ako zarotirate bubanj, patronu za tintu zamijeni patrona za inzulin. Plinsko punjenje sa stražnje strane bubnja ubrizgava sredstvo. Žrtva će to vjerojatno osjetiti; djelovat će joj kao ubod pčele, čak i manje bolan, ali nakon minutu i pol to više nikome neće moći reći. Najvjerojatnije će reagirati tihim 'Joj!' i protrljati mjesto uboda - ako i to. To vam je kao kada vas komarac ubode u vrat. Možda ćete se pljesnuti, ali nećete zvati policiju."David je držao sigurno 'plavo' pero. Bilo je podebelo, poput prvog nalivpera na koje klinci prijeđu u trećem razredu, nakon što su se nekoliko godina služili kemijskim i običnim olovkama. Dakle, kada se približiš meti, izvadiš ga iz džepa na sakou, zamahneš njime unatrag, ubodeš ga i nastaviš hodati. Tvoja pričuva promatra kako meta pada na pločnik, možda čak i zastane da joj pruži pomoć, promatra kako kopile crkava, a onda ustane i nastavi svojim putom - možda čak i nazove hitnu kako bi tijelo poslao u bolnicu gdje će ga razmontirati pod medicinskim nadzorom."Tome?""Sviđa mi se, Gerry", odgovorio je Daviš. "Doktore, koliko ste sigurni da će ova stvar ispariti nakon što meta ode Bogu na istinu?""Siguran sam", odgovorio je doktor Pasternak. Oba su se muškarca prisjetila daje Pasternak i profesor anesteziologije na studiju kirurgije pri Sveučilištu Columbia. Vjerojatno zna o čemu govori. Osim toga, dovoljno su mu vjerovali da ga upute u tajne Kampusa. Malko je prekasno da mu sada prestanu vjerovati. "Radi se o bazičnoj biokemiji. Sucinilkolin se sastoji od dvije molekule acetilkolina. Enzimi u tijelu kemikaliju razlazu u acetilkolin prilično

brzo, tako da ga vrlo vjerojatno neće otkriti. Čak ni netko iz Columbia-Presbiteriana.Jedina poteškoća je kako cijelu stvar obaviti neprimjetno. Kada biste ga, na primjer, mogli dovesti u liječničku ordinaciju, mogli biste mu ubrizgati i kalijev klorid. To bi izazvalo srčanu fibrilaciju. Odumiruće stanice ionako oslobađaju kalij, pa bi relativno povećanje ostalo nezapaženo, ali trag injekcije bilo bi teško prikriti. Ovo se može obaviti na nekoliko načina. Ja sam naprosto morao pronaći rješenje koje će biti dovoljno praktično, da cijeli posao može obaviti i amater. Ni doista dobar patolog ne bi mogao utvrditi točan uzrok smrti - znao bi da to ne može i to bi ga mučilo. No moralo bi se raditi o pravom majstoru. A takvih nema previše. Mislim, najbolji na Columbiji je Rich Richards. On doista mrzi kada nešto ne zna. Pravi je intelektualac, rješava probleme, a uz to što je izvrstan liječnik, on je i genijalan biokemičar.Upitao sam ga za ovo i on mi je rekao da bi kemikaliju teško otkrio, čak i kada bi unaprijed znao što treba tražiti. Obično se u igru umiješaju i vanjski faktori, specifična biokemija žrtvina tijela, jelo ili piće koje je konzumirala... ambijentalna temperatura je vrlo značajan faktor. Ako bi u pitanju bio hladan zimski dan, kemijski procesi bi se usporili pa enzimi možda i ne bi uspjeli razbiti sucinilkolin.""Dakle, nemoj ovim zatući tipa u Moskvi, u siječnju?" upitao je Hendlev. Ove su ga duboko znanstvene stvari pomalo uznemiravale, ali Pasternak je znao znanje.Profesor se nasmiješio. Okrutno. "Točno. Ni u Minneapolisu.""Bijedna smrt?" upitao je Daviš.Kimnuo je. "Definitivno neugodna.""Reverzibilna?"Pasternak je odmahnuo glavom. "Kada sucinilkolin jednom uđe u krvotok, ne možete učiniti više ništa... pa, teoretski, tipa možete staviti na respirator dok se droga ne metabolizira - vidio sam kako to rade s Pavulonom u operacijskoj sali - ali to bi bio potez očajnika. Preživljavanje je teoretski moguće, ali iznimno malo vjerojatno. Bilo je ljudi koji su preživjeli i pogodak između očiju, gospodo, ali to su prilično rijetki izuzeci.""Koliko jako morate udariti metu?" upitao je Daviš.

"Ne jako, samo ga dobro ubosti. Dovoljno da mu probijete odjeću. Debeli kaput mogao bi se pokazati problematičnim - zbog dužine igle. Ali s uobičajenom poslovnom odjećom ne bi trebalo biti problema.""Je li itko imun na ovu drogu?" upitao je Hendlev. "Na ovu ne. Bio bi jedan na milijardu." "I nema šanse da podigne buku?""Kao što sam objasnio, ubod je sličan ubodu pčele - malo je jači od uboda komarca - ali nije toliko bolan da čovjek zajauče od boli. U najgorem slučaju možete očekivati da će žrtva biti zbunjena, da će se okrenuti da vidi što ga je ubolo, ali vaš će se agent udaljiti normalnim korakom, a ne trčeći. Najvjerojatnije će samo protrljati mjesto uboda i nastaviti hodati... oh, kojih desetak metara.""Dakle stvar djeluje brzo, ubojita je i ne ostavlja tragove, točno?" "Sve navedeno", složio se doktor Pasternak."Kako ga ponovno napunite?" htio je znati Daviš. K vragu, kako CIA nije uspjela razviti ovakvo što? pitao se. Ili KGB, kad smo već kod toga."Odvrnete bubanj, ovako," pokazao je, "i rastavite ga. Običnom injekcijom ubrizgate novo punjenje i zamijenite plinsku kapsulu. Jedino je njih teško proizvesti. Prazne odbacite u smeće ili kanalizaciju - duge su samo četiri, a široke samo dva milimetra - i ubacite novu. Kada bubanj vratite na mjesto, malena igla sa stražnje strane bubnja probije ga i napuni sustav.Plinske kapsule obložene su ljepljivom tvari kako ne bi ispadale iz ruku." Plavo je, u tren oka, postalo 'vruće' osim što u njemu nije bilo sucinilkolina. "Dakako, budite oprezni s iglom. Ispali biste prilična budala da ubodete samoga sebe. Ako svog čovjeka pretvorite u dijabetičara, možete objasniti zašto sa sobom nosi igle. Postoji identifikacijska kartica s pomoću koje možete dobiti inzulin. Vrijedi gotovo svuda u svijetu, a dijabetes nema vidljivih simptoma.""Kvragu, doktore", primijetio je Tom Daviš. "Može li se ovako uštrcati još štogod?""Toksin botulizma - botoks - jednako je ubojit. To je neurotoksin, blokira živčane transmisije i izaziva smrt uslijed asfiksije, također prilično brzo, ali ga je na autopsiji lako otkriti u krvi. I bilo bi ga teško objasniti. Do njega se dolazi prilično lako, ali u mikrogramskim dozama. Koristi se u kozmetičkoj kirurgiji.""Doktori to ubrizgavaju ženama u lice, zar ne?"

"Samo glupačama", odgovorio je Pasternak. "Dakako, on briše bore, ali pošto vam umrtvi facijalne živce, ne možete se puno smiješiti. To baš i nije moje područje. Postoji bezbroj toksičnih i ubojitih kemikalija. Ovdje je problem kombinacija brze reakcije i teškog otkrivanja. Drugi, brzi način da ubijete nekoga je da mu zabijete mali nož u stražnji dio lubanje, gdje leđna moždina ulazi u bazu mozga. Trik je u tome da meti morate prići točno iza leda, da nožem morate pogoditi prilično precizno i da vam se nož ne smije zaglaviti između kralježaka. S tako male razdaljine, zašto ne upotrijebiti pištolj s prigušivačem kalibra .22? Brzo jest, ali za sobom ostavlja tragove. Ovu će metodu gotovo svaki liječnik dijagnosticirati kao srčani napad. Gotovo je savršena", zaključio je liječnik, glasom tako hladnim da je u sobi skoro zasniježilo."Richarde," rekao je Hendlev, "ovoga si puta doista zaslužio plaću." Profesor anesteziologije ustao je i pogledao na sat. "Nikavi honorari,enatore. Ovo je za moga malog brata. Budete li me trebali za nešto drugo,avite mi. Moram uhvatiti vlak za New York.""Isuse", rekao je Daviš kada je doktor izašao. "Uvijek sam znao da doktori imaju zločinačke misli."Hendlev je podigao paket sa stola. U njemu je bilo ukupno deset 'pera', kompjuterski ispis uputa za uporabu, plastična vrećica puna plinskih kapsula i dvadeset velikih bočica sucinilkolina te gomila igala za jednokratnu uporabu. "Sigurno je bio vrlo blizak s bratom.""Poznavao si ga?" upitao je Daviš."Da, poznavao sam ga. Dobar momak, žena i troje djece. Zvao se Bernard. Diplomirao je na harvardskoj poslovnoj školi, pametan momak, vrlo pronicav trader. Radio je na devedeset sedmom katu prvoga tornja. Ostavio je puno novca za sobom... u svakom slučaju žena i djeca su dobro zbrinuti. Barem nešto.""Rich je čovjek kojega valja imati na svojoj strani", razmišljao je Daviš naglas, susprežući drhtaj koji je popratio tu ocjenu."To svakako", složio se Gerry.Vožnja je trebala biti ugodna. Vrijeme je bilo vedro i čisto, na cesti nije bilo gužve, a većina vozila je išla na sjeveroistok. Ali nije bila ugodna. Ran i Zuhavr koji su sjedili otraga toliko su puta upitali Mustafu "Koliko još?" i "Jesmo li

stigli?" da mu je u nekoliko navrata došlo da zaustavi automobil i zadavi ih. Možda je bilo teško sjediti na stražnjem sjedalu, ali on je ovaj prokleti automobil morao voziti!!! Napetost. Osjećao ju je. Vjerojatno su je osjećali i oni. Stoga je samo duboko uzdahnuo i zapovjedio samome sebi da ostane miran. Do cilja im je preostalo još četiri sata putovanja, ali što je to u usporedbi s njihovim transkontinentalnim putovanjem? Njihov je put bio puno dulji od onoga koji je Poslanik prešao pješice - od Meke do Medine i natrag - no tu je misao odmah odagnao. Zar se ti možeš uspoređivati s Mohammedom? pomislio je Ne, ne možeš. Znao je samo da će se, kada stignu na odredište, okupati i spavati koliko god bude mogao. Četiri sata do odmora, uporno je ponavljao u sebi, dok je Abdullah spavao na desnom prednjem sjedalu.Kampus je imao vlastitu kafeteriju koju je hranom opskrbljivao cijeli niz vanjskih dobavljača. Danas je to bio dućan delikatesama iz Baltimorea -Altman's. Marinirana govedina bila je prilično dobra, ali nije se mogla mjeriti s onom iz New Yorka. Da to izgovori glasno, vjerojatno bi izazvao tučnjavu, pomislio je Jack stavljajući komad govedine na kajzericu. Sto da popije? Daje ručao u New Yorku, uzeo bi sodu s vanilijom. Naravno, uzeo je i vrećicu Utzova čipsa, kojega je - na inzistiranje njegova oca - bilo čak i u Bijeloj kući. I tamo sada vjerojatno služe nešto bostonsko. Boston nije bio poznat po restoranima, ali u svakom gradu postojao je barem jedan dobar restoran, čak i u Washingtonu.Tonvju Willsu, njegovu uobičajenom partneru za ručak, nije bilo traga. Osvrnuo se oko sebe i ugledao Davea Cunninghama koji je, nimalo iznenađujuće, ručao sam. Jack je otišao do njega."Hej, Dave, mogu li sjesti s vama?" upitao je. "Sjedi", rekao je Cunningham, prilično srdačno."Kako ide posao s brojkama?""Uzbudljivo", odgovorio je neuvjerljivo, a onda pojasnio. "Znaš, imamo nevjerojatan pristup europskim bankama. Da Ministarstvo pravosuđa ima takav pristup, zbilja bi počistili... osim što tu vrstu dokaza ne možeš koristiti na sudu.""Da, Dave... Ustav je ponekad takva gnjavaža. I svi oni zakoni o građanskim pravima."

Cunningham se gotovo zagrcnuo svojom salatom s bjelanjcima. "Ne počinji. Puno operacija koje vodi FBI je pomalo mutno. Obično zato što nam netko od informatora nabaci nešto - ponekad zato što to od njih netko zatraži, ili ne zatraži, pa oni to okrenu u svoju korist - ali sve ostaje unutar pravila kaznenog postupka. Obično je u pitanju nagodba s tužiteljstvom. Nema dovoljno odvjetnika koji bi zadovoljili sve njihove potrebe. Mafijaša, mislim.""Poznajem Pata Martina. Tata o njemu ima jako visoko mišljenje.""Pošten je i vrlo, vrlo pametan. Stvarno bi morao biti sudac. To je mjesto za poštene odvjetnike.""Plaća nije bogzna kakva." Jackova službena plaća u Kampusu bila je puno veća od plaće bilo kojeg državnog službenika. Nije loše za pripravnika. "To jest problem, ali...""Ali u siromaštvu nema ničega vrijednog divljenja, kaže moj tata. Poigravao se idejom da sreže plaće državnih dužnosnika kako bi doznali što je pravi rad, ali je na kraju zaključio da bi ih time samo potaknuo na korupciju."Knjigovođa se uhvatio za to: "Znaš, Jack, nevjerojatno je koliko ti malo treba da podmitiš člana Kongresa. Zato je mito tako teško identificirati", gunđao je knjigovođa. "Kao da tražiš iglu u plastu sijena, iz zrakoplova.""Što je s našim prijateljima teroristima?""Neki vole udoban život. Mnogi dolaze iz bogatih obitelji i uživaju u luksuzu.""Poput Salija."Dave je kimnuo. "On ima ukus za skupe stvari. Njegov je automobil doista skup. Vrlo je nepraktičan. Puno troši, posebno u gradovima poput Londona, a i benzin je tamo prilično skup.""Ali on se uglavnom služi taksijem.""Može si to priuštiti. Vjerojatno je u pitanju praktičnost. Parking u financijskoj četvrti vjerojatno puno stoji, a londonski su taksiji dobri." Podigao je pogled. "Ali ti to znaš. Često si odlazio u London.""Dosta", složio se Jack. "Lijep grad, ljubazni ljudi." A ni tjelohranitelji iz Tajne službe i lokalni policajci nisu bili na odmet, nastavio je u sebi. "Jeste li se dosjetili još nečega u vezi s našim prijateljem Salijem?""Moram pažljivije pogledati podatke, ali, kao što rekoh, definitivno se ponaša kao igrač. Da je član njujorške mafije, mislio bih da je mladi consigliere."Jack se gotovo udavio sodom. "Tako visoko?"

"Zlatno pravilo, Jack: tko ima zlato, taj piše pravila. Sali ima pristup hrpetinama novca. Ne možeš ni zamisliti koliko je njegova obitelj bogata. Govorimo o četiri ili pet milijardi dolara.""Toliko mnogo?""Pogledaj još jedanput račune na kojima se uvježbava. Nije se poigrao ni s petnaest posto novca. Njegov otac vjerojatno mu postavlja granice preko kojih ne smije ići. Ne zaboravi, on se bavi održavanjem kapitala. Koliko god mali bio školovan, vlasnik tog novca, njegov otac, neće mu dopustiti da se igra s cijelom gomilom. U poslovima s novcem, važno je ono što naučiš nakon što diplomu objesiš na zid. Dečko obećava, ali još razmišlja onom stvari. Za mladog bogatuna to i nije neobično, ali ako u novčaniku nosiš toliko love, bolje ti je da svog dečka držiš na uzici. Uz to, ono što Sali financira - dobro, što mi mislimo da financira - u smislu kapitala i nije pretjerano intenzivno. Dio transakcija uočio si unutar marži- to ti je, usput, bilo prilično pametno. Jesi li primijetio da, kada odlazi kući u Saudijsku Arabiju, iznajmljuje G-V95?""Ovaj... nisam", priznao je Jack. "Na to nisam obraćao pozornost. Naprosto sam pretpostavio da svuda putuje prvim razredom.""I putuje, istim onim kojim ste putovali ti i tvoj otac. Pravim prvim razredom, Jack. Sve vrijedi provjeriti, koliko god nevažno izgledalo.""Što mislite o tome kako koristi kreditne kartice?""Potpuno rutinski, ali one su svakako vrijedne pozornosti. Karticama može platiti sve što želi, a ipak puno toga plaća gotovinom - i to svojom gotovinom, gotovinom koju obrće samo za sebe. Primjerice one prostitutke. Saudijci ne mare za takve stvari, stoga ih Sali gotovinom ne plaća zato što mora, nego zato što želi. Dio života pokušava zadržati u tajnosti iz, na prvi pogled, potpuno neobjašnjivih razloga. Možda samo vježba. Ne bi me iznenadilo ni da otkrijem kako posjeduje još nekoliko kreditnih kartica- neiskorištenih računa. Kasnije ću pročešljati njegove bankovne račune. On, zapravo, još ne zna kako se posluje ispod žita. Previše je mlad, previše neiskusan i nema odgovarajuće formalno obrazovanje. Ali on misli da je igrač, i nada se da će vrlo brzo prijeći u prvu ligu. Mladi i bogati nisu poznati po strpljenju", zaključio je Cunningham.

To sam trebao pogoditi i sam, pomislio je Junior. O ovim stvarima moram pažljivije razmišljati. Još jedna važna lekcija. Sve vrijedi provjeriti, kolikogod sitno izgledalo. S kakvim mi to tipom imamo posla? Kako on gleda na svijet? Kako on želi promijeniti svijet? Otac mu je uvijek napominjao da na svijet valja gledati i očima svoga protivnika, da mu se treba uvući u mozak i iz te perspektive pogledati svijet oko sebe.Sali je čovjek koji se povodi za svojom strašću prema ženama - ali ima li tu još nečega? Je li angažirao engleske kurve zato što su tako dobre ili zato što na taj način ševi neprijatelja? Islamski svijet Ameriku i Ujedinjeno Kraljevstvo smatrao je, praktički, jednim neprijateljem. Isti jezik, ista arogancija, prokleto sigurno i ista vojska, jer Amerikanci i Britanci u mnogo stvari usko surađuju. To je vrijedilo razmotriti. Ne stvaraj zaključke prije nego što svijet pogledaš njegovim očima. Dobra lekcija za jedan ručak.Rijeka Roanoke klizila je s njihove desne strane. S obje strane ceste 1-81 prostirali su se zeleni brežuljci i farme - sudeći po broju krava, uglavnom govedarske farme. Zeleni znakovi na autocesti upućivali su ih na putove koji, što se njega ticalo, nisu vodili nikamo. Vidjeli su još bijelo obojenih četvrtastih crkava. Obilazili su školske autobuse, ali ne i policijske automobile. Čuo je da se u nekim američkim državama prometne ophodnje voze u neoznačenim automobilima, automobilima poput njihova, ali vjerojatno s dodatnim radioantenama. Pitao se nose li i ovdašnji policajci kaubojske šešire. To bi bilo definitivno neobično, čak i na području s ovoliko krava. 'Krava', druga Sura u Kuranu, pomislio je. Kaže li ti Alah da zakolješ kravu, ne postavljaj pitanja, samo je zakolji. Ne staru kravu, ne mladu kravu - samo kravu koja će zadovoljiti Gospodina. Nije li svaka žrtva - osim onih ponuđenih iz samoljublja - ugodna Alahu? Sigurno jest, ukoliko je žrtva znak poniznosti. Alah je pozdravljao i bio zadovoljan žrtvom istinskih Vjernih.Da.A on i njegovi prijatelji poklat će nevjernike i prinijeti još žrtava.Da.Tada je ugledao znak: MEĐUDRŽAVNA AUTOCESTA 64. No bila je to kriva cesta. Vodila je na zapad, a oni su morali na istok, morali su prijeći planine na istoku. Mustafa je sklopio oči i prisjetio se karte koju je proučavao toliko puta. Na sjever, otprilike sat vremena, a onda na istok. Da.

"Briane, te će ti se tenisice raspasti u sljedećih nekoliko dana.""Hej, Dom, u njima sam prvi put pretrčao milju za četiri i pol minute", bunio se marinac. Takve je trenutke pamtio i cijenio."Možda, ali kada to sljedeći put pokušaš, raspast će se i uništiti ti zglob.""Misliš? Kladimo se u dolar da si u krivu.""Važi", odmah je pristao Dominic. Rukovali su se kako bi službeno zapečatili okladu."I meni izgledaju prilično jadno", napomenuo je Alexander."I ti želiš da si kupim koju novu majicu, mama?""Za mjesec dana raspast će se same od sebe", glasno je razmišljao Dominic."Ma, da! Jutros sam ti ipak isprašio tur svojom Berettom.""I ćorava koka ponekad pronađe zrno", sprdao se Enzo. "Vidjet ćemo hoće li ti to poći za rukom dvaput zaredom.""Kladim se u pet dolara da hoće.""Važi." Ponovno su se rukovali. "Ovako bih se mogao obogatiti", rekao je Dominic.Sada je valjalo razmisliti o večeri. Večeras je na meniju bila VeilPiccata. Volio je dobru teletinu, a u lokalnim dućanima bilo je zgodnih stvari. Šteta za tele, no nije mu on morao prerezati vrat.Evo je: 1-64, sljedeće skretanje. Mustafa je bio dovoljno umoran da prepusti vožnju Abdullahu, ali posljednju je etapu puta želio odvoziti sam, a i mislio je da će izdržati još sat vremena. Vozili su prema usjeku u sljedećem planinskom lancu. Promet je bio gust, ali u suprotnom smjeru. Penjali su se autocestom prema... da, bio je tu. Plitki planinski klanac s hotelom na južnoj strani. Na izlasku iz klanca pružao se vidik mnogo pitomije doline na jugu. Na jednom od znakova pisalo je i njezino ime, no slova su bila previše zbunjujuća da bi ih u glavi uspio pretvoriti u suvislu riječ. Upijao je krajolik sa svoje desne strane. Teško da i sam Raj izgleda ljepše... Bilo je čak i mjesta na koja si mogao parkirati, izići iz automobila i uživati u pogledu. Ali oni, naravno, za to nisu imali vremena. Spuštali su se blagom nizbrdicom, što mu se činilo nekako primjerenim. Raspoloženje mu se potpuno promijenilo. Do cilja je preostalo manje od sat vremena. Još jedna cigareta da proslavi prolazno vrijeme. Otraga, Rah" i Zuhavr ponovno su se probudili i zurili u krajolik. To im je bila posljednja prilika.

Imali su jedan dan da se odmore i obave izviđanje. Odaslat će elektronske poruke i uskladiti sva četiri tima, a onda će, svi zajedno, obaviti svoj zadatak i naći se u zagrljaju samoga Alaha. Sretne li pomisli!

MJESTO SASTANKA

Nakon dvije tisuće i nešto milja vožnje, dolazak je bio potpuni antiklimaks. Ni kilometar od međudržavne ceste 1-64 nalazio se Holiday Inn Express, koji je izgledao zadovoljavajuće, posebice pošto se, odmah do njega, nalazio Roy Rogers, a samo stotinjak metara dalje i Dunkin'Donuts. Mustafa je ušao u hotel, unajmio dvije povezane sobe i platio ih svojom Visa karticom iz Lichtensteinske banke. Sutra će krenuti u izviđanje ali trenutačno im je na pameti bilo samo spavanje - ni hrana im nije bila važna. Mustafa je premjestio automobil na parking rezerviran za sobe na prvome katu i ugasio motor. Rafi i Zuhavr otključali su sobe, a onda se vratili do otvorenog prtljažnika i pokupili prtljagu, uključujući i nekoliko poluautomatskih pušaka još umotanih u debele, jeftine deke."Tu smo, drugovi", objavio je Mustafa ulazeći u sobu. Za razliku od luksuznih hotela na koje su navikli, ovo je bio najobičniji motel. Svaka je soba imala jednu kupaonicu i mali TV. Vrata koja su povezivala sobe bila su otvorena. Mustafa se izvalio na krevet. Bio je bračni, ali samo za njega. Ipak, preostalo je još nekoliko stvari koje je trebalo učiniti."Drugovi, puške stalno moraju biti skrivene, a zavjese navučene u svako doba dana. Stigli smo predaleko da bismo sada preuzimali budalaste rizike", upozorio ih je. "Ovaj grad ima policiju. Nemojte si umišljati da se radi o budalama. U Raj ćemo otići kada mi to izaberemo, a ne pogreškom. Upamtite to." Potom je sjeo i izuo se. Pomislio je na tuširanje, ali i za to je bio previše umoran. Bit će vremena i sutra."U kom smjeru je Meka?" upitao je Rafi.Mustafa je na sekundu razmislio i instinktivno povukao izravnu liniju do Meke i njezina središta - kamena Ćaba - samog središta islamskog univerzuma, kojemu su upućivali namaze, molitve iz Kurana Časnog koji su se izgovarali pet puta dnevno, na koljenima."U tom smjeru", rekao je pokazujući na jugoistok, na liniju koja je, na putu do najsvetijeg od svih svetih mjesta, presijecala Sjevernu Afriku.Rafi je odmotao svoj molitveni tepih i kleknuo. Kasnio je s molitvama, ali nije zaboravio svoju vjersku dužnost.

Mustafa je, sa svoje strane, samo prošaptao "neka je zaboravljeno" u nadi da će mu Alah to - s obzirom na to koliko je umoran - oprostiti. Nije li Alah beskrajno milosrdan? Osim toga, nije to bio baš toliki grijeh. Mustafa je skinuo čarape i izvalio se na krevet. San ga je sustigao za manje od minute.U susjednoj sobi, Abdullah je završio s namazom, a onda priključio računalo na telefon. Utipkao je broj 800 i osluškivao krčanje koje je pratilo priključivanje računala na mrežu. Nekoliko sekundi kasnije, provjerio je elektronsku poštu. Tri poruke i uobičajeno smeće. Poruke je skinuo i spremio, a onda se odlogirao. Na liniji je bio jedva petnaest sekundi -još jedna mjera opreza na koju su ga upozorili.Abdullah nije znao da Nacionalna agencija za sigurnost prati jednu od četiri adrese, da je presrela i djelomično dešifrirala jednu njegovu poruku i da je, čim je stupio u kontakt sa Saeedom - na temelju dijelova riječi i nekoliko brojeva - identificirala i njega, doduše kao primatelja, ne kao pošiljatelja.Saeedov tim prvi je stigao na svoje odredište - Colorado Springs u državi Colorado (za grad su koristili posebnu šifru) - i udobno se smjestio u motel deset kilometara od svog cilja. Sabawi, Iračanin, bio je u Des Moinesu u državi Iowa, a Mehdi u gradu Provo u državi Utah. I ta, druga dva tima, bila su na svojim mjestima, pripravni za operaciju koja je trebala uslijediti. Do izvršenja zadaće preostalo je manje od trideset šest sati.Pustit će Mustafu da odgovori na poruke. Odgovor je, zapravo, već programiran: '190,2'. Predstavljao je 190. stih druge sure. Nije to bio baš ratni poklič, prije potvrda vjere koja ih je ovamo dovela. Poruka je značila: Nastavite sa zadatkom.Brian i Dominic gledali su History Channel na svojoj kabelskoj, nešto o Hitleru i holokaustu. Tema je toliko proučavana da bi čovjek pomislio kako se o njoj više nema što reći, no povjesničari su svako malo pronalazili nešto novo. Dijelom i stoga što su Nijemci za sobom ostavili golemu arhivu, u pećinama planine Hartz. Ta će se arhiva vjerojatno proučavati sljedećih nekoliko stoljeća, jer su ljudi i dalje pokušavali shvatiti kako je funkcionirao mozak ljudskih čudovišta koja su najprije osmislila, a potom i počinila takav zločin."Briane," upitao je Dominic, "kako tebi izgleda ova stvar?"

"Čini mi se da se sve to moglo spriječiti jednim hicem iz pištolja. Problem je što nitko ne vidi tako daleko u budućnost - čak ni ciganke gatare. Kvragu, Adolf je zatukao i gomilu ciganki gatara. Zašto, dovraga, nisu pobjegli?""Znaš, Hitler je cijeloga života imao - uglavnom - samo jednog tjelohranitelja. U Berlinu je živio u stanu, na drugom katu zgrade, s ulazom u prizemlju, zar ne? Ulaz je čuvao jedan jedini SS-ovac. Vjerojatno nije bio ni narednik. Skineš ga, otvoriš vrata, popneš se na kat i zatučeš drkedžiju. To bi spasilo mnogo života, braco", zaključio je Dominic, posežući za čašom bijelog vina.'"Bemti. Siguran si?""To podučavaju u Tajnoj službi. Svakoj generaciji pošalju jednog instruktora koji ih podučava pitanjima osiguranja. I nas je to iznenadilo. Postavili smo mu gomilu pitanja. Tip nam je rekao da si pored tog SS-stražara, praktički, mogao proći na putu do prodavaonice pića. Mogao si ga ubiti tako lako, čovječe. Prokleto lako. Vjeruje se kako je Adolf mislio da je besmrtan, da ne postoji metak s njegovim imenom. Hej, pa jednog su našeg predsjednika ubili dok je na peronu čekao vlak. Tko je to bio...? Chester Arthur, mislim... McKinlevja je ubio tip koji mu je prišao s rukom u zavoju. Valjda su u to doba ljudi bili manje oprezni."Prokletstvo. To bi nam olakšalo posao, ali ja bih radije pucao iz puške, s petsto metara.""Gdje ti je smisao za avanturu, Aldo?""Ne plaćaju me dovoljno da bih izigravao kamikazu, Enzo. U tome nema budućnosti, znaš?""Što je s onim bombašimasamoubojicama prijeko, na Bliskom istoku?""Druga kultura, čovječe. Ne sjećaš se drugog razreda? Ne smiješ počiniti samoubojstvo, jer je to smrtni grijeh, a poslije se ne možeš ispovjediti. Mislio sam da je sestra Frances Mary u tom pogledu bila prilično jasna."Dominic se nasmijao. "Kvragu, na nju nisam pomislio godinama. Mislila je da si najpametnije stvorenje na svijetu.""To je zato što je nisam, poput tebe, zezao u razredu.""Zezaju li tebe u marincima?""U marincima? Za to se pobrine narednik, prije nego stvar uopće dođe do mojih ušiju. A nitko se ne zeza s desetnikom Sullivanom, čak ni brigadir Winston." Minutudvije gledao je TV, a onda rekao: "Znaš, Enzo, ima prilika

kada jedan jedini metak može spriječiti puno jada. Tom je Hitleru trebalo probušiti karticu. Ali to nije uspjelo čak ni profesionalnimasnicima."Tip koji je podmetnuo bombu naprosto je pretpostavio da su svi u zgradi mrtvi. Nije se vraćao da provjeri. To ti na akademiji FBI-a napominju svaki dan - pretpostavke su majka svih zajeba.""Moraš se uvjeriti, da. Sve što vrijedi upucati, vrijedi upucati dvaput." "Amen", složio se Dominic.Stvar je došla dotle da se Jack Ryan mlađi budio uz jutarnje vijesti NPR-a očekujući da čuje nešto užasno. Pretpostavljao je da mu se to događa zbog onih silnih sirovih informacija koje je vidio, iz kojih, pak, nije mogao zaključiti što je opasno, a što nije.Ali iako nije znao previše, ono stoje znao bilo je itekako zabrinjavajuće. Postao je opsjednut Udom bin Salijem -vjerojatno zato stoje Sali bio jedini 'igrač' o kojemu je puno znao. Morao je; slučaj Sali bio je njegov slučaj. Morao je skužiti tu ptičicu, jer će ga, ako je ne skuži 'potaknuti' da potraži drugi posao. Ta mu je mogućnost tek sada pala na pamet, što je - samo po sebi - slutilo na loš početak karijere u špijunskom poslu. Naravno, i njegovu je ocu trebalo puno vremena da otkrije u čemu je dobar - preciznije, devet godina od diplome na bostonskom koledžu - a od njegova diplomskog na Georgetownu nije prošlo ni godinu dana. Onda, hoće li položiti ispit u Kampusu? Bio je vjerojatno najmlađa osoba u Kampusu. Čak su i tajnice bile starije od njega. Kvragu, toga sp uopće nije sjetio.Sali/ert bio test i to vjerojatno vrlo važan test. Znači li to da je Tony Wills već skužio Salija i da su ga pustili da juri za podacima koje su odavno proanalizirali? Ili to znači da mora obaviti posao i predati ga upravi - kada dođe do vlastitih zaključaka? Stajao je ispred ogledala u kupaonici s Norelcom u rukama i mislio: ovo više nije škola. Neprolazna ocjena ovdje znači neuspjeh - u životu? Ne, stvari nisu bile baš tako strašne, ali nisu ni slutile na dobro. O tome je valjalo razmisliti, uz kavu i CNN u kuhinji.Zuhavr je prošetao do Dunkin' Donutsa i za doručak kupio dvadesetak krafni i četiri velike kave. Amerika je tako luda zemlja. Toliko nacionalnih bogatstava - drveća, rijeka, fantastičnih cesta, nevjerojatnog prosperiteta - a sve to u službi idolopoklonika. A on je bio tu, pio njihovu kavu i jeo njihove krafne. Svijet je zbilja bio ludo mjesto. Ako se vodio ikakvim planom, vodio se planom samoga

Alaha koji čak ni Vjerni nisu bili u stanju pojmiti. Niti su trebali. Trebali su samo poštovati ono što je zapisano. Kada se vratio u motel vidio je da su oba televizora namještena na CNN - globalnu mrežu vijesti - dakle, prožidovsku. Šteta što Amerikanci ne gledaju Al-Jazeeru, koja se barem pokušavala obraćati Arapima, premda je, u njegovim očima, i ona oboljela od američke bolesti."Hrana", objavio je Zuhavr. "I piće." Jedna kutija krafni završila je u njegovoj, a druga u Mustafinoj sobi. Mustafa je trljao oči nakon jedanaest sati mrtvačkog sna i hrkanja."Kako si spavao, brate moj?" uputao je Abdullah vođu svoga tima."Bio je to pravi blagoslov, ali noge su mi još ukočene." Ispružio je ruku da dohvati veliku šalicu kave, a onda iz kutije zgrabio jednu od krafni s glazurom od javorova sirupa. Jednim ju je monstruoznim ugrizom, prepolovio. Protrljao je oči i pogledao u TV da vidi što se događa u svijetu. Izraelska policija pucala je i ubila još jednog svetog mučenika prije nego što je uspio aktivirati svoje odijelo od semtexa%."Jebeni glupan", rekao je Brian. "Jaka stvar, povući uzicu...""Pitam se kako su ga Izraelci skužili. Sigurno imaju plaćene informatore unutar te Hammasove bande. Za njihovu policiju to je sigurno vrhunski prioritet. Sigurno dobivaju gomilu sredstava, plus pomoć iz špijunskih odjela.""Oni i muče ljude, zar ne?"Nakon nekoliko sekundi promišljanja Dominic je kimnuo. "Da, istrage su navodno pod nadzorom pravosuđa i sve to, ali njihova su ispitivanja malo žešća od naših.""Pali li to?""Jednom smo o tome naširoko i nadugačko raspravljali na Akademiji. Staviš li nož Bowie nekome na kitu, taj će vidjeti mudrost u tome da propjeva, no nitko o tome ne voli previše razmišljati. Mislim, da, u teoriji se to može učiniti i smiješnim, ali ako to moraš učiniti sam - ne zvuči baš naročito ugodno, zar ne? Drugo je pitanje koliko su kvalitetne informacije koje izvučeš na taj način? Tip će ti reći bilo što samo da mu makeš nož s maloga, samo da bol prestane, ili što već... Lopovi su zbilja dobri lažljivci; zato moraš znati više od njih. Možeš im prijetiti visokim zatvorskim kaznama, možeš na njih urlati, ali čak i tada postoje granice koje ne smiješ prijeći.""Ali ipak propjevaju?"

"Uglavnom. Ispitivanje je umjetnička forma. Neki su ljudi u tome doista dobri. Nikada to nisam imao priliku naučiti, ali vidio sam nekoliko tipova kako igraju igru. Trik je da s kretenom uspostaviš odnos, govoriš96 Semtex - vrsta plastičnog eksploziva.ML.... u stvari poput da, ta je djevojčura zbilja tražila to što je dobila. Kasnije ti možda dođe da povraćaš, ali igra se svodi na to da kopile navedeš da prizna. Kada poslije ode u buksu, njegovi ga susjedi maltretiraju mnogo gore nego bih ja to ikada mogao. U zatvoru definitivno nije dobro biti zlostavljač djece.""Vjerujem ti, Enzo. Možda si onom svom prijatelju u Alabami učinio uslugu.""Ovisi o tome vjeruješ li u pakao ili ne", odvratio je Dominic. On je o tome imao vlastito mišljenje.Wills je jutros uranio, pomislio je Jack. Kada je stigao na posao, zatekao ga je za računalom. "Napokon si me preduhitrio.""Ženin se auto vratio s popravka. Sada, malo za promjenu, ona može voziti djecu u školu", objasnio je Wills. "Provjeri materijal iz Meadea", uputio ga je.Jack je upalio računalo, sjedio dok se program nije pokrenuo i utipkao svoju šifru za pristup dokumentu u koji su, dolje u informatičkoj sobi, pohranjivali međuagencijski promet.Na vrhu gomile elektronske pošte stajala je poruka NSA-e s oznakom HITNO, upućena CIA-i i FBI-u / Ministarstvu domovinske sigurnosti. Netko iz ministarstva sigurno ju je prenio i predsjedniku. U njoj, pak, nije bilo gotovo ničega. Bila je to tek numerička poruka, niz brojki."Dakle?" upitao je Junior."Dakle, to bi mogao biti ulomak iz Kurana. Kuran ima 114 sura - poglavlja - s različitim brojem stihova. Ako je ovo referencija na to, u tom stihu nema ničeg dramatičnog. Prođi kroz njega i provjeri i sam."Jack je kliknuo mišem. "I to je sve?"Wills je kimnuo. "To je svq„ ali u Meadeu vlada mišljenje kako se iza ovako dosadne poruke sigurno krije nešto drugo - nešto važno. Kada započnu partiju biljara, špijuni engleski počnu govoriti natraške.""Pa? Pokušavaš li ti to meni reći da bi ovo, samo zato što izgleda nevažno, moglo biti važno? Kvragu Tony, pa to možeš reći za gotovo sve živo! Što još znaju? Mrežu s koje se tip logirao, takve stvari?"

"U pitanju je europska mreža, privatna, sa osamsto brojeva diljem svijeta, a znamo da se njome koristi i dio negativaca. Odakle se korisnik logirao ne može se reći.""Dobro. Prije svega, ne znamo je li ta poruka uopće bitna. Drugo, ne znamo odakle je poslana. Treće, nema načina da doznamo tko ju je sve pročitao i gdje se, dovraga, svi oni nalaze. Kraće rečeno, nemamo blagoga pojma ni o čemu, ali svi su se zbog nje uzvrtjeli. Što još? Pošiljatelj, što znamo o njemu?""Za njega - ili nju, koliko mi znamo - misle da je igrač.""Za koji tim igra?""Pogodi. Profileri u NSA-i kažu da sintaksa kojom se služi upućuje na to da mu je arapski materinji jezik - na osnovi prijašnjeg prometa. Psihići u CIA-i se slažu. Kopirali su prijašnje poruke iste ptičice. Povremeno govori gadne stvari o gadnim ljudima, a sve su vremenski povezane s nekim drugim, vrlo lošim stvarima.""Je li moguće da šalje nekakve signale u vezi s bombašem kojega je izraelska policija ščepala jutros?""Da, moguće je, ali malo vjerojatno. Koliko znamo, pošiljatelj nije povezan s Hamasom.""Ali mi to ne znamo pouzdano, zar ne?""S tim ljudima nikada ni u što ne možeš biti potpuno siguran.""Dakle, vraćamo se na početak. Neki su se ljudi uzvrtjeli oko nečega0 čemu ne znaju ništa.""U tome i jest problem. Njihovi će birokrati radije podignuti lažnu uzbunu, nego ostati bez teksta kada velika siva beštija pobjegne s ovcom u gubici."Ryan se zavalio u stolac. "Tony, koliko si godina proveo u Langleyju?""Nekoliko", odgovorio je Wills."Kako si to, dovraga, izdržao?"Stariji analitičar je slegnuo ramenima. "I sam se to ponekad pitam."Jack se okrenuo svom računalu kako bi provjerio ostatak poruka iz jutarnjeg prometa. Odlučio je pogledati je li Sali proteklih nekoliko dana učinio nešto neobično - tek toliko da si zaštiti dupe. John Patrick Ryan počeo je razmišljati poput birokrata, a da to nije ni primijetio."Sutra će biti malo drukčije", rekao je Pete blizancima. "Michelle je vaša meta, ali ovoga će puta biti prerušena. Vaša je zadaća da je otkrijete

1 pratite do odredišta. I, da vam ne zaboravim reći, stvarno je dobra u prerušavanju.""Popit će pilulu nevidljivosti?" upitao je Brian. "To je njezin zadatak", pojasnio je Alexander."Opremit ćeš nas čarobnim naočalama kako bismo vidjeli kroz šminku?""Ne, sve da ih i imam - a nemam ih.""E, jesi mi ti neki prijatelj", primijetio je Dominic hladno.Bilo je jedanaest sati, vrijeme da krenu u izviđanje cilja.Zgodno lociran tek četvrtinu milje sjeverno od američke Ceste 29, charlottesvilleski Fashion Square bio je trgovački centar srednje veličine. Opskrbljivao je uglavnom klijentelu iz redova lokalnog plemstva i studente s obližnjeg Sveučilišta države Virginije. Najednom kraju centra nalazio se dućan JCPenny, a na drugom Searsova robna kuća. U sredinu se smjestio Belkov dućan s muškom i ženskom odjećom. Neočekivano, u centru nije bilo restorana, nikakve hrane per se. Tko god je obavio izviđanje, bio je površan. Razočaravajuće, ali nimalo neuobičajeno. Izvidnički timovi koje je organizacija angažirala za takve stvari, često su bili plaćenici koji su takve zadaće smatrali smijurijom. Ali čim je ušao u centar, Mustafa je zaključio kako im to neće nimalo naštetiti.Predvorje centra račvalo se u četiri glavna hodnika. Na informativnom punktu stajao je čak i plan centra, s točnim lokacijama svake trgovine. Mustafa se zagledao u njega i za oko mu je zapela jedna šesterokraka Davidova zvijezda. Sinagoga, ovdje? Je li to moguće? Pogledao je bolje, napola se nadajući da je moguće.Ali nije bilo. Bio je to tek maleni ured osiguranja, u kojemu je sjedio muškarac odjeven u odoru - svijetloplavu košulju i tamnoplave hlače. Kada ga je bolje pogledao, vidio je da muškarac za pojasom ne nosi pištolj. Što je bilo dobro. Imao je telefon, kojimbi zasigurno nazvao policiju. Dakle, ovaj će crnac biti prvi. Donijevši odluku, Mustafa se okrenuo i nastavio u suprotnom smjeru. Prošao je pokraj WC-a i automata za Coca-Colu i skrenuo udesno.Bila je to fina meta, mislio je. Postojala su samo tri glavna ulaza, a iz središnjeg predvorja pružala se ravna linija vatre. Pojedinačni dućani bili su uglavnom četvrtasti i u njih se ulazilo iz hodnika. Centar će sutra, u isto vrijeme, biti još natrpaniji. Koliko je vidio, u njemu je trenutačno bilo barem dvije stotine ljudi.

I premda se cijelim putem do ovoga grada nadao da će ih uspjeti pobiti barem tisuću, sve preko dvije stotine bit će pobjeda, i to velika pobjeda. Ovdje je bilo kojekakvih dućana i, za razliku od trgovačkih centara u Saudijskoj Arabiji, muškarci i žene kupovali su na istom katu. Bilo je i mnogo djece. Četiri dućana bila su specijalizirani dječji dućani - uključujući i Disnevjev! To nije očekivao. Napasti jednu od omiljenih američkih ikona bit će doista slatko.Rafi se stvorio pokraj njega. "Onda?""Meta je mogla biti i veća, ali njezin je raspored za nas gotovo savršen. Sve je na istoj razini", odgovorio je Mustafa tiho."Alah je dobrostiv kao i obično, prijatelju moj", rekao je Rafi, ne uspijevajući prikriti oduševljenje.Ljudi su kružili uokolo. Mnoge mlade žene svoje su mališane gurale u kolicima - vidio je da se kolica mogu iznajmiti, na štandu pokraj frizerskog salona.Morao je nešto kupiti. Pronašao je ono što je tražio u Radio Shacku, u blizini draguljarnice Zales. Četiri prijenosna radija s baterijama platio je u gotovini, čime je zaradio i kratki tečaj o tome kako radio funkcionira.Sve u svemu, teoretski govoreći, moglo je biti i bolje, ali akciju nisu smjeli izvesti u nekoj prometnoj gradskoj ulici. Tamo bi, uz ostalo, bilo i naoružanih policajaca koji bi omeli njihov zadatak. Dakle, kao i uvijek u životu, morao si odvagnuti prednosti i nedostatke, a ovdje je bilo dovoljno prednosti da se svi oslade. Kupili su perece u Aunt Anne's i prošli pokraj JCPennyja na putu do auta. Formalno planiranje obavit će u motelskoj sobi, uz kavu i krafne.U bijelom dijelu Kampusa, Jerry Rounds obavljao je posao načelnika strategijskog planiranja. A obavljao ga je prilično dobro. Da nije - ravno sa Sveučilišta Pennsvlvania - otišao u Ratno zrakoplovstvo i odlučio postati obavještajni časnik, mogao je postati pravi vuk na Wall Streetu. Prije nego što ga je promaknula u čin brigadira, vojska mu je platila magisterij na Whartonovoj poslovnoj školi. Tako je neočekivano zaradio magistarsku diplomu, koju je mogao objesiti na zid, i dobio izvrstan izgovor da se uključi u trading. Bio je to zabavan odmak od posla glavnog USAF-ova analitičara u zgradi Zapovjedništva obrambene obavještajne agencije u zrakoplovnoj bazi Bolling, u Washingtonu. Usput je otkrio kako njegov položaj 'podcijenjenog štrebera' (on nikada nije nosio srebrna krila USAF-ovih avijatičara) nije dovoljan da kompenzira činjenicu da je građanin drugog reda u grani koju su

vodili isključivo oni koji buše rupe na nebu, unatoč tome što je on bio pametniji od dvadesetorice takvih. Dolazak u Kampus proširio je njegove vidike, na mnogo načina."Što je, Jerry?" upitao je Hendlev."Rulja u Meadeu, i ona s druge strane rijeke, upravo se uzbudila zbog nečega", odgovorio je Rounds dodajući mu nekakve papire.Bivši senator preletio je poruke i vratio mu ih. Odmah je znao da je većinu vidio i ranije. "I?""I ovoga puta mogli bi biti u pravu, šefe. Držao sam na oku pozadinske stvari. Radi se o tome da su se poruke poznatih igrača posljednjih dana gadno prorijedile, a onda mi se ovo pojavi pred vratima. Cijeli sam život proveo u DIA-i98 tražeći slučajnosti. Ovo je jedna od njih.""Dobro. Što oni poduzimaju u vezi s tim?""Aerodromsko osiguranje danas će se malo pojačati. FBI će postaviti svoje ljude na izlaze.""Na TV-u još nema ničega?""Pa, dječaci i djevojčice iz Domovinske sigurnosti možda su se malko opametili i shvatili daje reklamiranje kontraproduktivno. Štakora ne možeš uhvatiti na galamu. Uhvatit ćeš ga pokažeš li mu ono što želi vidjeti, a onda mu slomiš prokleti vrat."Ili pustiš mačku da ga iznenada zaskoči, pomislio je Hendlev. Ali to je bila teža zadaća."Imaš li kakvu ideju što bismo mi mogli poduzeti?" upitao je. "Za sada ne. To je kao da gledaš kako dolazi oluja. Možda sa sobom nosi gadan pljusak i led, ali nema pogodnog načina da je zaustaviš.""Jerry, koliko su pouzdani naši podaci o planerima, o onima koji izdaju zapovijedi?""Dio podataka je jako pouzdan. Ali odnosi se na ljude koji zapovijedi prenose, a ne izdaju.""A da oni 'ispuste žlicu'?"Rounds je zakimao u znak suglasnosti. "To je prava stvar, šefe. Tada bi prave, velike glavešine pomolile glave iz svojih rupa. Posebno ako ne znaju da se sprema oluja."

"Što se, ovoga trenutka, smatra najozbiljnijom prijetnjom?" "FBI misli da su to autobombe ili netko s kaputom od C-4", kao u Izraelu. Što je moguće, ali govoreći s operativnog stajališta, nisam baš siguran." Rounds je sjeo u ponuđenu mu stolicu. "Jedna je stvar dati nekome njegov eksplozivni paket i strpati ga u gradski autobus u Jeruzalemu. Ovdje bi to bilo puno kompliciranije. Bombaša bi morali dovesti ovamo, opremiti ga - što znači da eksploziv mora biti ranije pripremljen, što je dodatna komplikacija -potom ga upoznati s metom,potom ga tamo i poslati. Uza sve to, od bombaša bi se očekivalo da ostane motiviran, daleko od njegove mreže za potporu. Puno tu stvari može krenuti krivo; upravo zato tajne operacije i moraju biti što jednostvanije. Zašto skretati s puta i tražiti nevolje?""Jerry, koliko velikih meta imamo?" upitao je Hendlev."Ukupno? Otprilike šest. Od čega su četiri prave mete, s kojima nema zezanja.""Možeš li mi nabaviti lokacije i profile?""Kad god zatražiš.""U ponedjeljak." Bilo je besmisleno da si time razbija glavu preko vikenda. Isplanirao je tri dana jahanja. Imao je pravo na nekoliko slobodnih dana, s vremena na vrijeme."Razumio, šefe." Rounds je ustao i krenuo van, a onda zastao na vratima. "E, da. Imamo jednog tipa u Morgan and Steelu, u odjelu obveznica. Tip je lopuža. Igra se s tuđim novcem, vrlo brzopleto i vrlo neoprezno, vrijednost sto pedeset." To je značilo sto pedeset milijuna dolara tuđeg novca."Je li mu netko za vratom?""Ne, frajera sam otkrio sam. Upoznao sam ga prije dva mjeseca, gore, u New Yorku. Nije mi zvučao baš kako treba, pa sam mu postavio stražu na osobno računalo. Želiš vidjeti njegove bilješke?""To nije naš posao, Jerry.""Znam, naše poslovanje s njim smanjio sam na minimum, kako se ne bi zajebavao i s našim fondovima, ali mislim da zna da je vrijeme da napusti grad, možda ode preko bare, kupi kartu u jednom smjeru. Netko bi to morao ispitati. Možda Gus Werner?""Moram razmisliti o tome. Hvala na upozorenju.""Razumijem", rekao je Rounds i nestao kroz vrata.

"Dakle, moramo joj se pokušati prišuljati a da ona to ne primijeti, točno?" upitao je Brian."To vam je zadaća", složio se Pete."Koliko blizu?""Što bliže možete.""Misliš dovoljno blizu da joj ispalimo metak u potiljak?" upitao je marinac."Dovoljno blizu da joj vidite naušnice." Alexander je zaključio kako bi to bio najpristojniji opis. A bio je i točan, s obzirom na dužinu kose gospode Peters."Dakle ne da je ustrijelimo u glavu, nego da joj prerežemo vrat?" inzistirao je Dominic."Slušaj, Briane, nazovi to kako hoćeš. Dovoljno blizu da je dodirneš, OK?""OK, samo se želim uvjeriti da sam te shvatio kako treba", rekao je Brian. "Trebamo li sa sobom ponijeti svoje torbice?""Da", odgovorio je Alexander, premda to nije bilo točno. Brian je ponovo gnjavio. Tko je, uopće, čuo za marinca s napadima grizodušja? "Tako će nas lakše opaziti", protestirao je Dominic."Pa onda ih nekako sakrijte. Budite kreativni", sugerirao je časnik za obuku pomalo iznervirano."Kada ćemo doznati čemu točno sve ovo služi?" upitao je Brian."Uskoro.""To nam stalno govoriš, čovječe.""Slušaj, možeš se vratiti u Sjevernu Karolinu kad god poželiš.""Razmišljao sam o tome", rekao mu je Brian."Sutra je petak. Razmišljaj o tome preko vikenda, dobro?""Pošteno", uzmaknuo je Brian. Nije htio da njihov razgovor zvuči ovako ružno. Vrijeme je da prestane. Pete mu se doista sviđao. Ono što gaje mučilo bila je neizvjesnost. Gnušao se od pomisli na ono što bi njihov zadatak mogao biti, pogotovo ako meta bude žena. Povrijediti ženu bilo je suprotno njegovu stavu. Ili dijete, što je njegova brata izbacilo iz cipela - i Brian mu nije zamjerao zbog toga. Načas je razmislio bi li on mogao učiniti isto, i u sebi rekao: naravno, u pitanju je dijete. Ipak, nije bio potpuno siguran. Kada su završili s večerom blizanci su počistili kuhinju, a onda sišli u prizemlje i sjeli pred televizor kako bi, uz pivo, pogledali malo Histotj Channela.

U susjednoj državi, Jack Ryan radio je otprilike isto: ispijao rumcolu i skakao s History Channela na History International, s povremenim izletima na kanal Biography, gdje su prikazivali dvosatnu emisiju o Josifu Staljinu. Taj tip bio je pravi hladnokrvi kučkin sin, mislio je Junior. Jednog od svojih suradnika prisilio je da potpiše uhidbeni nalog za vlastitu ženu. Čovječe... Ali čime je taj, fizički odbojni čovjek, tolike ljude držao u šaci? Kakvu je to moć imao nad njima? I otkud mu tolika moć? Kako ju je uspijevao održati? I Jackov otac posjedovao je silnu moć, no on nad ljudima nikada nije dominirao na takav način, ni približno. Takvo što mu, vjerojatno, uopće nije padalo na pamet. I definitivno nije ubijao ljude iz čiste zabave. Tko su ti ljudi, ljudi poput Staljina? Postoje li još takvi ljudi?Sigurno postoje. Jedina nepromjenjiva stvar na ovome svijetu bila je ljudska priroda. Okrutni i brutalni ljudi i dalje su postojali. Možda ih društvo u tome više nije ohrabrivalo, kao što je to činilo, primjerice, u Rimskom Carstvu. Gladijatorske igre učile su ljude da je nasilna smrt prihvatljiva, čak i zabavna. Jack si je morao priznati mračnu istinu: kad bi mu se pružila priliku da putuje u vremenskom stroju, i sam bi želio otići u Flavianov amfiteatar da ih vidi, samo jedanput. No to je bila obična ljudska radoznalost, ne krvožednost. Za njega bi to bila samo prilika da stekne povijesno znanje, da vidi i iščita kulturu toliko povezanu s njegovom, a, ipak, toliko drugačiju. Možda bi i on, gledajući borbe, bacao kolačiće... Možda i ne bi. Možda je u pitanju bila samo njegova silna radoznalost. Ali bio je prokleto siguran da bi - ako bi ikada otputovao u prošlost - sa sobom poveo i prijatelja. Primjerice Berettu .45 iz koje gaje Mike Brenann učio pucati. Pitao se koliko bi drugih ljudi krenulo na slično putovanje. Vjerojatno mnogo. Muškaraca, ne žena. Žene bi trebale dosta socijalne prilagodbe da to gledaju. Ali muškarcima? Muškarci odrastaju uz filmove poput Silverada i Spašavanja vojnika Ryana. Muškarci žele znati kako bi se oni ponijeli u takvim situacijama. Dakle, ne, ljudska se priroda nije promijenila. Društvo je gazilo okrutne, a kako je čovjek razumno biće, većina ljudi izbjegavala je ponašanje koje bi ih moglo odvesti u zatvor ili plinsku komoru. Dakle, ljudi su se s vremenom mogli promijeniti; njihovi iskonski nagoni vjerojatno nisu. Stoga si tu gadnu malu beštiju morao hraniti fantazijama, knjigama, filmovima te snovima i mislima koje ti se prije sna motaju po glavi. Murjacima je možda bilo lakše. Oni su tu malu beštiju mogli

pustiti s lanca kada bi se obračunavali s onima koji su prešli granicu. U tome je sigurno bilo nekakvog zadovoljstva. Time ne samo da si hranio beštijicu, nego si pritom i štitio društvo.Ali ako je ta zvijer i dalje obitavala u ljudskome srcu, negdje će se pronaći netko tko je spreman iskoristiti sve svoje talente u želji da je - ne toliko kontrolira, koliko da je upregne, osedla, koristi po svojoj volji, kao oruđe za stjecanje moći. Takvi su se ljudi nazivali negativcima. One neuspješne nazivali su sociopatima. One uspješne nazivali su... predsjednicima.Gdje je u svemu tome bio on? pitao se Jack mlađi. Još je bio dijete, koliko god on to poricao. U očima zakona, doduše, bio je odrastao čovjek. Prestaje li odrastao čovjek odrastati? Prestaje li se čuditi i postavljati pitanja? Prestaje li tragati za informacijama - ili, kako je on o tome razmišljao - za istinom?Ali kada se jednom i dokopaš istine, kog vraga trebaš učiniti s njom? To još nije znao. Možda je to bila jedna od stvari koju je tek trebao naučiti. Imao je istu sklonost prema učenju kakvu je imao i njegov otac... zašto bi inače gledao ovaj program, a ne nekakvu besmislenu TV-komediju? Možda si kupi koju knjigu o Staljinu i Hitleru. Povjesničari su stalno kopali po starim arhivima. Samo što su svi oni u to što bi tamo pronašli uvijek ubacivali i vlastite ideje. Takve su stvari vjerojatno trebali proučavati psihići. I oni su imali svoje ideološke predrasude, ali, ako ništa drugo, njihov način razmišljanja prekrivala je patina profesionalnosti.Juniora je počelo nervirati što svaku večer na spavanje odlazi s nedovršenim mislima i neotkrivenim istinama. Ali, shvatio je, upravo se od toga sastojalo ono što su nazivali život.Svi su se molili. Tiho. Abdullah je mrmljao riječi iz Kurana. Mustafa je istu knjigu čitao u svetištu vlastitog uma - ne cijelu, dakako, samo dijelove koji su ga krijepili uoči sutrašnjeg zadatka. Molio se da ostanu hrabri, zapamte svoju svetu zadaću i obave je bez milosti. Milosrđe je bilo Alahov posao.Što ako preživimo? upitao se. Ta ga je misao iznenadila. Naravno, i tu su mogućnost isplanirali. Odvest će se na zapad i pokušati vratiti u Meksiko, a onda odletjeti kući - gdje će ih njihovi drugovi dočekati sa silnim oduševljenjem. Iskreno govoreći, nije se nadao da će preživjeti, ali nada je bila nešto čega se nijedan čovjek nije mogao osloboditi. Raj je zvučao privlačno, no ovozemaljski život bio je jedini koji je poznavao.

Ta ga je pomisao i uplašila. Je li on to upravo posumnjao u svoju vjeru? Ne, nije se radilo o tome. Ili ne baš. Bila je to samo usputna misao. Bog je jedan i Muhamed je njegov poslanik, ponavljao je u sebi Šahadu, temelj islama. Ne, sada više nije mogao negirati vjeru. Vjera ga je s drugog kraja svijeta dovela do mjesta njegova mučeništva. Vjera ga je podizala, hranila i vodila - od djetinjstva i bijesa njegova oca, do ovoga trenutka, kada je ušao u dom nevjernika što su pljuvali po islamu i mazili Izraelce. Tu će potvrditi svoju vjeru životom, a vjerojatno i svojom smrću. Gotovo sigurno i svojom smrću, ako Alah ne odluči drukčije. Sve stvari u životu bile su unaprijed zapisane, Alahovom rukom...Budilica je zazvonila malo prije šest sati. Brian je zalupao navrata bratove sobe."Probudi se, G-man\ Dan nam odmiče.""Ma nemoj?" dobacio je Dominic s druge strane hodnika. "Pretekao sam te, Aldo!" Prvi put."Onda krenimo na posao, Enzo", odgovorio je Brian. Izišli su i, nakon sedamdeset pet minuta, vratili se na doručak."Krasan dan za preživljavanje", primijetio je Brian nakon prvog gutljaja kave."Marinski korpus ti je isprao mozak do šupka, braco", rekao je Dominic pijuckajući svoju."Ne, samo sam se nabrijao endorfinom. Tako ljudsko tijelo laže samoga sebe.""Proći će vas", rekao im je Alexander. "Spremni ste za svoju terensku vježbicu?""Da, gospodine stožerni narednice", odgovorio je Brian sa smiješkom. "Moramo zatući Michelle do ručka.""Samo ako je otkrijete prije nego što vas opazi.""Znaš, stvar bi bila puno lakša u šumi. Tu sam vještinu dobro savladao.""A što drugo mi to ovdje radimo, Briane?" strpljivo ga je upitao Pete."On, znači time se bavimo?""Prvo si nabavi nove cipele", savjetovo mu je Dominic."Da, znam. Ove su na samrti." Platneni gornji dijelovi tenisica odvajali su se od gumenih potplata, a i sami su potplati bili prilično izlizani. Mrzio je što to mora učiniti. U tim je tenisicama pretrčao puno kilometara. Muškarci su u tom

pogledu znali biti strašno sentimentalni, što je, pak, silno nerviralo njihove žene."Otići ćemo u trgovački centar malo ranije. Foot Locker ti je odmah pokraj štanda za iznajmljivanje dječjih kolica", podsjetio ga je Dom."Da, znam. OK, Pete, imaš li kakav savjet u vezi s Michelle?" upitao je Brian. "Znaš, kada te šalju na nekakav zadatak, obično ti daju i nekakve upute.""U pravu ste, satnice. Savjetujem vam daje potražite u Victoria's Secret, odmah preko puta Gapa. Priđete li joj dovoljno blizu, a ona vas ne opazi- pobijedili ste. Ako vam, kada joj priđete ne deset koraka, izgovori ime- izgubili ste.""To baš i nije fer", istaknuo je Dominic. "Ona zna kako izgledamo - zna našu visinu i težinu. Pravi negativac tu informaciju ne bi imao u džepu. Možeš se praviti višim, ali ne i nižim nego što jesi.""A moji članci ne bi podnijeli štikle, znaš?" dodao je Brian."Ti ionako nemaš noge za štikle, Aldo", podbo ga je Alexander. "Je li netko rekao da će ovo biti lak posao?"Nitko nam nije rekao ni o kakvom se jebenom poslu uopće radi, pomislio je Brian, ali nije reagirao. "Pošteno... Improvizirat ćemo, prilagodit ćemo se i pobijediti.""Koga sad glumiš, Prljavog Harrvja?" upitao je Dominic dovršavajući svoj McMuffin."On je najpopularniji civil u Marinskom korpusu, braco. Bio bi odličan desetnik.""Posebno s onim svojim Smithom .44.""Malo je preglasan, a i pretežak je. Osim, možda, Auto-Maga. Jesi ikada pucao iz njega?""Ne, ali sam imao jedan u rukama, u oružarnici u Quanticu. Uz tu bi prokletu stvar morali prodavati i pripadajući tegljač. Ali kladim se da buši prekrasne rupe.""Aha. Samo, želiš li ga sakriti, moraš biti građen kao Hulk Hogan." "Kužim, Aldo." S čisto praktične strane, njihove torbice nisu im služile toliko da sakriju pištolje, koliko da ih mogu lakše nositi. Svaki je policajac na prvi pogled znao što u njima nose, ali malo bi civila skužilo o čemu se radi. Kada bi ih ponijeli, braća bi u torbice stavila nabijene pištolje i po jedan pričuvni spremnik. Pete

je želio da ih danas nose samo kako bi im otežao posao. Takvo što si i mogao očekivati od časnika za obuku...Isti dan svanuo je i u Holiday Inn Expressu. Za razliku od prijašnjih dana, toga su jutra svi odmotali svoje molitvene tepihe. Jedan od muškaraca izgovorio je jutarnji salatm, za koji su svi vjerovali da im je posljednji. Molitva je trajala nekoliko minuta, a onda su se svi oprali kako bi se pročistili za predstojeći zadatak. Zuhavr se potrudio i oko svoje nove brade; uredno je potkresivao dijelove koje je želio ponijeti u vječnost. Kada je napokon bio zadovoljan, odjenuo se.Tek kada su se potpuno spremili shvatili su da ih od termina zadatka dijeli nekoliko sati. Abdullah je otišao do Dunkin' Donutsa po krafne i kavu. Ovaj put donio je i novine. Kružile su sobama dok su muškarci pili kavu i pušili cigarete.Svojim su neprijateljima izgledali kao fanatici, ali ostali su ljudi. Napetost trenutka bila je neugodna i sa svakom se minutom samo pogoršavala. Kava je samo pogoršavala stvar: ruke su im se tresle od kofeina, a u TV vijesti su sada već škiljili. Svako malo pogledavali su na satove, neuspješno pokušavajući natjerati kazaljke da ubrzaju, a onda ispijali još kave."Znači, sada smo se i mi uzbudili?" upitao je Jack Tonvja. Pokazao je na svoje računalo: "Što ja to ne vidim, prijatelju?"Wills se zaljuljao u svojoj stolici. "Radi se o kombinaciji nekoliko stvari. Možda je u pitanju prava stvar. Možda je u pitanju slučajnost. Možda je u pitanju samo konstrukcija u glavama profesionalnih analitičara. Znaš li kako ćeš znati o čemu se doista radi?""Pričekat ću tjedan dana, osvrnuti se unatrag i vidjeti je li se nešto uistinu dogodilo?"To je nasmijalo Willsa. "Juniore, ti doista učiš špijunski posao. Isuse, u obavještajnom sam poslu vidio više lažnih predviđanja nego na konjskim utrkama u Pimlicu. Vidi: ako nešto ne znaš, onda to ne znaš. Ljudi u ovom poslu ne vole tako razmišljati.""Sjećam se kako je, kada sam bio klinac, tata znao biti baš usrano raspoložen...""On je radio za CIA-u u vrijeme hladnoga rata. Glavešine su uvijek tražile predviđanja kakva im nitko živ nije mogao dati - barem ne smislena. Tvoj otac bio je tip koji bi obično rekao: 'Pričekajte malo pa ćete i sami doznati'. To bi ih

zbilja raspizdilo, ali, znaš, obično je bio u pravu. I kada bi on bio dežuran, nije bilo nikakvih katastrofa.""Hoću li ja ikada biti tako dobar?""Puno očekuješ od sebe, mali, ali nikad se ne zna. Sretan si što radiš ovdje. Senator barem zna što znači 'ne znam'. To znači da su njegovi ljudi iskreni i da znaju da nisu Gospod Bog.""Da, sjećam se kako me je - dok smo još bili u Bijeloj kući - uvijek zapanjivalo koliko ljudi u D.C.-u misle da su bogovi."Dominic je vozio nizbrdicom prema gradu. Bila je to ugodna vožnja od petšest kilometara."Victoria 's Secretl Zamisli da je uhvatimo dok kupuje spavaćicu", mozgao je Brian."Bojim se da o tome možemo samo sanjati", rekao je Dominic skrećući ulijevo, na Rio Road. "Uranili smo. Ideš prvo po tenisice?""Pametno. Parkiraj kod Belk'sova dućana za muškarce." "Na zapovijed, kapetane.""Je li vrijeme?" upitao je Ran, po četvrti put u pola sata. Mustafa je pogledao na sat: 11:48. Još malo. Kimnuo je."Prijatelji, spakirajte stvari."Oružje nije bilo nabijeno. Nosili su ga u plastičnim vrećicama iz dućana. Sklopljeno bi bilo previše glomazno i uočljivo. Svaki je muškarac nosio dvanaest punih okvira po trideset metaka, zalijepljenih u šest parova. Uz svaku pušku išao je po jedan veliki prigušivač koji će kasnije učvrstiti na cijev, više da stabilizira oružje nego da smanji buku. Mustafa se sjećao što mu je rekao Juan u Novom Meksiku. Puška je znala trgnuti, prema gore ili udesno, i promašiti metu. No on je pitanje oružja već raspravio sa svojim prijateljima; svi su znali kako se puca, svi su iz njih pucali kada su ih dobili i znali su što mogu očekivati. Osim toga, oni odlaze u - kako to Amerikanci vole reći - 'ciljevima bogato okruženje'.Zuhavr i Abdullah iznijeli su prtljagu i zaključali je u prtljažnik svog unajmljenog Forda. Razmislivši malo, Mustafa je odlučio da tamo spreme i oružje pa su sva četvorica, svaki s jednom vrećicom u ruci, otišli do automobila i vrećice - u uspravnom položaju - smjestili u prtljažnik. Kada je i

to bilo obavljeno, Mustafa je sjeo u automobil, nesvjestan da mu je u džepu ostao ključ hotelske sobe. Vožnja je bila kratka. Meta je već bila na vidiku.Parkiralište je, kao i obično, imalo nekoliko ulaza. Izabrali su sjeverozapadni ulaz, pokraj Belk'sova dućana za muškarce, gdje su mogli parkirati blizu ulaza. Tamo su ugasili motor i izgovorili posljednju jutarnju molitvu. Ostala tri tima učinila su isto, a onda izišli i krenuli prema stražnjem dijelu auta. Mustafa je otvorio prtljažnik. Stajali su pedeset metara od ulaza. Strogo uzevši, za skrivanje nije bilo puno razloga, no Mustafa se sjećao zaštitara. Morat će krenuti od njega kako bi odgodili policijsku intervenciju. Stoga je ljudima rekao da oružje zadrže u vrećicama. S vrećicama u rukama, ušli su u zgradu.Bio je petak. U trgovačkom centru subotom je bilo mnogo više ljudi, ali i ovo će im biti dovoljno. Ušli su unutra i prošli pokraj Lens Craftersa u kojemu je vladala gužva. Većina tih ljudi izvući će se, što je bilo za žaljenje, ali glavni dio trgovačkog centra tek je bio pred njima.Brian i Dominic bili su u Foot Lockeru, ali Brian nije našao ništa što mu se sviđalo. Dućan do njega, Stride Riđe, prodavao je samo dječju obuću, pa su nastavili dalje niz hodnik i skrenuli desno. U American Eagle Outfittersu sigurno će pronaći nešto - kožne, malo dublje tenisice koje su bile bolje za gležnjeve.Skrenuvši lijevo, na putu do Center Courta, Mustafa je prošao pokraj nekoliko dućana s igračkama i odjećom. Pogledom je munjevito pretraživao cijelo područje. Pred sobom je vidio barem stotinu ljudi, a sudeći po K*B Toys, sve će trgovine biti dupkom pune. Prošao je Sunglass Hut i skrenuo udesno, prema uredu zaštitara. Bio je smješten na zgodnom mjestu, nekoliko koraka od zahoda. Sva četvorica ušla su u muški zahod.Nekoliko ih je ljudi zapazilo. Četiri muškarca istog, egzotičnog izgleda nisu bili uobičajena pojava, ali američki trgovački centar je nešto najsličnije ljudskom zoološkom vrtu. Ljudi su teško zamjećivali bilo što neobično, a kamoli opasno.U muškom zahodu izvadili su oružje iz vrećica i sastavili ga. Zatvarači su bili na svom mjestu. Okviri su bili umetnuti u ležišta. Svaki je muškarac u džepove spremio pet parova okvira. Dvojica su učvrstila dugačke prigušivače na svoje oružje. Mustafa i Ran nisu, jer su nakon kraćeg razmišljanja zaključili da radije žele čuti buku."Spremni?" upitao je voda. Kimnuli su glavama.

"Onda ćemo uskoro zajedno jesti janjetinu u Raju. Na svoja mjesta. Otvorite vatru čim ja zapucam."Brian je isprobavao nekakve niske kožne čizme. Nisu baš nalikovale na čizme koje je nosio u Marinskom korpusu, ali izgledale su dobro, bile su udobne i pristajale su mu kao da su rađene po mjeri. "Nisu loše.""Želite da ih spakiram?" upitala je prodavačica.Aldo je na trenutak razmislio i odlučio: "Ne, odmah ću ih razgaziti." Predao joj je svoje otrcane tenisice Nike. Stavila ih je u kutiju od čizama i povela ga prema blagajni.Mustafa je pogledao na sat. Smatrao je da će dvije minute biti dovoljne da se njegovi prijatelji rasporede na svoja mjesta.Ran, Zuhavr i Abdullah hodali su prema središtu trgovačkog centra, držeći oružje nisko. Zapanjujuće, ali nitko od kupaca nije ga opazio. Prolazili su pokraj njih i gledali svoja posla. Kada je velika kazaljka stigla do broja dvanaest, Mustafa je duboko udahnuo, izišao iz muškog zahoda i skrenuo lijevo.Zaštitar je stajao za pultom koji mu je dopirao do prsa i čitao nekakav časopis. Ugledao je sjenu na računalu, podigao pogled i ugledao muškarca maslinaste boje kože."Mogu li vam pomoći gospodine?" upitao je uljudno. Nakon toga više nije stigao reagirati.Umjesto odgovora začuo je glasni uzvik AllahuAkbar!103 i ugledao cijev Ingramice.Mustafa je povukao okidač samo na sekundu, ali u toj je sekundi devet metaka crnog čovjeka pogodilo u prsa. Od udara je zateturao unatrag, a onda se mrtav srušio na popločeni pod."Što je to bilo, dovraga?" istog je trena Brian upitao svoga brata, jedinu osobu u blizini. Sve su se glave okretale ulijevo.Rafi je bio samo dvadeset pet koraka ispred njih, s desne strane, kada je je začuo paljbu. Bilo je vrijeme da i on zapuca. Spustio se u polučučanj i podigao svoju Ingramicu. Okrenuo se udesno, prema dućanu Victoria's Secret. Kupci u tom dućanu bile su žene bez morala; nijedna poštena žena takvu kurvinsku odjeću ne bi ni pogledala. Možda će ga koja od njih, pomislio je, opsluživati u Raju. Naciljao je i povukao okidač.

Zvuk je bio zaglušujući, poput eksplozije velikog vatrometa. Tri su žene bile pogođene i odmah su se srušile. Ostale su, cijelu sekundu, samo nepomično stajale, očiju razrogačenih od šoka i nevjerice, ne poduzimajući ništa.Rafi je, sa svoje strane, bio iznenađen činjenicom da više od polovice njegovih metaka nije pogodilo ništa. Loše uravnoteženo oružje poskakivalo mu je u ruci i pucalo po stropu. Komora se ispraznila i zatvarač se vratio na mjesto. Iznenađeno je pogledao oružje, potom izbacio prvi okvir, okrenuo ga i ponovo ga ubacio, tražeći ostale mete. Sada su već počele bježati pa je Rafi podigao oružje na rame."Pas mater!" rekao je Brian. U glavi mu je vrištalo Koji se ovo vrag događa?"Jebeno točno, Aldo." Dominic je povukao uzicu na svojoj torbici i otvorio oba pregratka. Sekundu kasnije u rukama je držao svoj Smith & Wesson. "Pokrivaj mi guzicu!" zapovjedio je bratu. Muškarac sa SMG-om stajao je dvadesetak koraka dalje, s druge strane zlatarnice. Bio je okrenut leđima, ali ovo nije bio Dodge City. Kriminalca nije ni morao gledati u lice.Dominic se spustio na jedno koljeno i, podignuvši automatik objema rukama, ispalio dva desetmilimetarska metka tupoga vrha posred muškarčevih leđa, a onda još jedan u čovjekov potiljak. Njegova se meta srušila na mjestu. Sudeći po crvenoj eksploziji koja je popratila treći metak, nije bilo izgleda da ponovo ustane. Agent FBI-a pojurio je prema nepomičnom tijelu i nogom odgurnuo oružje. Odmah je vidio o kakvom se oružju radi, a onda je u džepovima mrtvoga čovjeka ugledao pričuvne okvire. Prva mu je misao bila Oh, sranje! A onda je, s lijeve strane, ponovno začuo štektanje oružja."Ima ih više, Enzo!" rekao je Brian sustignuvši brata, s Berettom u ruci. "Ovaj je gotov. Imaš kakvu ideju?""Slijedi me i čuvaj mi dupe!"Mustafa se našao u zlatarnici na kraju hodnika. Ugledao je šest žena, što ispred, što iza pulta. Spustio je oružje na kuk i ispucao u njih cijeli okvir. Osjetio je čisti užitak gledajući ih kako padaju. Kada je puška prestala pucati, izvadio je prazan okvir, okrenuo ga, u pušku ubacio puni i potegnuo zatvarač.Blizanci su se podigli na noge i krenuli na zapadnu stranu, ne brzo, ali ni presporo. Dominic je išao prvi. Brian je hodao dva koraka iza njega. Uglavnom su gledali u pravcu iz kojega je odjekivala pucnjava. Sva obuka koju je prošao

Brianu se vraćala u svijest. Iskoristi svaki zaklon koji pronađeš. Lociraj neprijatelja i otvori vatru.Upravo tada jedna se figura pojavila s desne strane Kay Jewlersa. SMG-om koji je držao u rukama vatrom je zasipao draguljarnicu sa svoje lijeve strane. Trgovački centar pretvorio se u kakofoniju vrisaka i pucnjeva. Ljudi su bezglavo jurili prema izlazima umjesto da najprije pogledaju odakle im prijeti opasnost. Mnogi su pali pokošeni vatrom, uglavnom žene. I nekoliko djece.Braća sve to kao da i nisu primjećivala. Pokraj žrtava su prolazili kao da ih ne vide. Za to, naprosto, nisu imali vremena. Navike stečene obukom potpuno su prevladale. Prva meta koju su ugledali bio je muškarac koji je pucao po draguljarnici."Ja idem udesno", rekao je Brian i pojurio u tom smjeru, pognute glave, ali ne skidajući očiju s mete.Brian je tako skoro i poginuo. Zuhavr je stajao ispred Claire's Butiquea. Upravo se okrenuo, nakon stoje u njega ispalio cijeli okvir. Odjednom nije znao kamo bi krenuo. Okrenuo se ulijevo i ugledao muškarca s pištoljem u ruci. Pažljivo je podigao oružje na rame i stisnuo okidač...... ispalio je dva metka, potpuno besmisleno, a onda - ništa. Trebalo mu je dvijetri sekunde da shvati kako se prvi okvir ispraznio. Izvadio ga je, okrenuo, ubacio u strojnicu i podigao pogled...... muškarac je nestao. Kamo? Kako mu je ponestalo meta, okrenuo se na peti i mirnim korakom krenuo prema Belk'sovom dućanu sa ženskom odjećom.Brian je čučao pokraj Sunglass Huta i provirivao iza desnog ugla.Eno ga, ide ulijevo. Prebacio je Berettu u desnu ruku i ispalio jedan metak...... promašio je čovjekovu glavu za dlaku, a onda se ovaj bacio na pod."Pas mater!" Ustao je, stegnuo pištolj objema rukama, naciljao i ispalio četiri metka. Sva četiri završila su u čovjekovu prsnom košu, ispod ramena.Mustafa je čuo buku, ali nije osjetio ništa. Tijelo mu je preplavio adrenalin, a u takvim okolnostima, tijelo naprosto ne osjeća bol. Sekundu kasnije iskašljao je krv, što je bilo pravo iznenađenje. Štoviše, kada se pokušao okrenuti na lijevu stranu, tijelo ga nije poslušalo. Čuđenje je potrajalo tek sekundudvije kada...... Dominic je gledao u drugoga. Podigao je pištolj i naciljao. Ponovo je zapucao, kako su ga učili, u sredinu tijela. Smith, namješten na pojedinačnu paljbu, dvaput je zalajao.

Tako je dobro naciljao da je prvi metak pogodio čovjekovo oružje...... Ingram je poskočio u Mustafinim rukama. Jedva ga je držao, ali tada je već vidio tko ga je napao pa je pažljivo naciljao i povukao okidač. Nije se dogodilo ništa. Spustio je pogled i ugledao rupu u čeličnom okviru Ingrama, na samom zatvaraču. Trebala mu je još koja sekunda da shvati da je razoružan. No njegov je neprijatelj još stajao pred njim i on je pojurio prema njemu, nadajući se kako će pušku, ako ništa drugo, uporabiti kao palicu.Dominic je bio zapanjen. Vidio je da je tipa barem jedanput pogodio u grudi - i da mu je drugi metak polomio oružje. Iz nekog razloga, nije ga ponovo ustrijelio. Zviznuo je kopile Smithom posred lica i krenuo dalje, u smjeru pucnjave koja se i dalje čula.Mustafa je osjećao kako mu noge otkazuju. Udarac u lice je bolio, iako onih pet metaka nije. Pokušao se ponovo okrenuti, no njegova lijeva noga nije izdržala težinu i on je pao. Završio je na leđima i odjednom je teško, vrlo teško disao. Pokušao je sjesti, čak se i otkotrljati, ali noge su ga izdale. Lijeva strana njegova tijela bila je beskorisna."To su dvojica manje", rekao je Brian. "Što sad?"Vrištanje se stišalo, ali tek neznatno. Pucnjava se još čula, ali sada je bila drukčija...Abdullah je blagoslivljao sudbinu stoje na oružje stavio prigušivač. Pucao je preciznije nego se nadao.Nalazio se u muzičkom dućanu Sam Goody prepunom studenata. Kako se nalazio blizu zapadnog izlaza, dućan nije imao stražnji izlaz. Cereći se od uha do uha, Abdullah je ušao u dućan i otvorio vatru. Lica koja je vidio preplavila je nevjerica, što ga je na trenutak i zabavilo - upravo ih je radi nevjerice i ubijao. Brzo je ispraznio prvi okvir. S prigušivačem je doista bio mnogo precizniji: pola njegovih metaka pronašlo je metu. Muškarci i žene - mladići i djevojke - nekoliko su dragocjenih, smrtonosnih minuta samo nepomično stajali, zurili i vrištali, a onda, napokon, počeli bježati. No, s razdaljine manje od deset metara jednako ih je lako pogađao i u leđa. Nisu imali kamo pobjeći. Stajao je i naprosto rešetao po prostoriji, puštajući mete da se same izaberu. Neki su potrčali iza polica sa CD-ima pokušavajući pobjeći što dalje od glavnog ulaza. Njih je ustrijelio u prolazu, s gotovo dva metra. U nekoliko sekundi ispraznio je prvi par okvira, bacio ga, iz džepa izvukao drugi, ugurao ga u ležište i

potegnuo zatvarač. Na stražnjem zidu dućana stajalo je zrcalo. U njemu je ugledao..."Isuse, još jedan!" rekao je Dominic."Dobro." Brian je odjurio na drugu stranu ulaza, prilijepio se uza zid i podigao Berettu. Nalazio se u istom lažnom hodniku u kojemu je bio i terorist, ali njegov raspored nije bio nimalo dobar za dešnjaka. Morao je izabrati: ili će pucati slabijom rukom - nešto što nije vježbao koliko je morao - ili se izložiti i uzvratiti vatru. Nešto u njegovu marinskom mozgu reklo mu je ma, jebiga... i on je iskoračio ulijevo držeći pištolj objema rukama.Abdullah ga je ugledao, nasmiješio se i podigao oružje na rame - ili je barem pokušao.Aldo je ispalio dva precizna metka u njegove grudi. Kada je vidio da tip ne trza, ispraznio je cijeli okvir. Više od dvanaest metaka pogodilo je čovjekovo tijelo...... Abdullah je osjetio svaki metak. Osjetio je kako mu se tijelo trza pri svakom pogotku. Pokušao je otvoriti vatru iz svog oružja, ali je sve promašio. A onda više nije mogao kontrolirati vlastito tijelo. Pokušao je povratiti ravnotežu, ali je pao prema naprijed.Brian je izbacio prazni okvir, iz torbice izvukao drugi, ubacio ga u pištolj i spustio bočni zapinjač. Sada je već bio na autopilotu. Kopile se još micalo! Vrijeme je da to ispravi. Prišao je tijelu, nogom odgurnuo čovjekovu pušku i ispalio mu metak ravno u potiljak. Lubanja se raspala i krv i mozak rasuli su se po podu."Isuse, Aldo!" rekao je Dominic prišavši bratu."Zajebi to! Ostao nam je barem još jedan. Ja sam ostao na jednom spremniku, Enzo.""I ja, braco."Iznenađujuće, ali većina ljudi na podu, čak i oni koji su bili pogođeni, još su bili živi. Krv na podu nalikovala je na poplavu nakon oluje. Ali braća su bila previše nabrijana da bi zbog toga osjetili mučninu. Vratili su se u središte trgovačkog centra i krenuli na istok.Tamo su zatekli isto krvoproliće. Pod su prekrivale lokve krvi. Čuli su krikove i plač. Brian je prošao pokraj malene djevojčice, od koje tri godine. Stajala je nad tijelom svoje majke i mahala ručicama poput ptića. Nemaju vremena, nemaju prokletog vremena da u vezi s tim bilo što učine. Poželio je da je Pete

Randall u blizini. Bio je dobar bolničar. Ali, ovo bi zgrozilo čak i narednika Randalla.I dalje se čulo štektanje SMG-a s prigušivačem, ovoga puta iz Belk'sova dućana ženske odjeće, s njihove lijeve strane. Sudeći po zvuku, nije bilo daleko. Zvuk automatskog oružja bio je vrlo specifičan. Ništa drugo nije imalo takav zvuk. Razdvojili su se i svaki je krenuo svojom stranom hodnika koji je, pokraj dućana Coffe Beenery i Bostonian Shoes, vodio u sljedeće ratno područje.Na prvom katu Belk'sova dućana prodavali su se parfemi i kozmetika. Kao i maloprije, pojurili su prema mjestu s kojega se čula pucnjava. Na odjelu parfema ležalo je šest žena, na odjelu kozmetike još tri. Neke su očito bile mrtve. Ostale su, barem na prvi pogled, još bile žive. Neke su dozivale pomoć, no za to nije bilo vremena. Blizanci su se ponovo razdvojili. Buka je iznenada utihnula. Maloprije je odzvanjala s lijeve strane, no sada je više nisu čuli. Je li terorist pobjegao? Ili je samo ostao bez streljiva?Svuda po podu ležale su razbacane čahure. Vidjeli su da se radi o devetmilimetarskom zrnu. Ovdje se dobro zabavio, zaključio je Dominic. Gotovo sva zrcala na stupovima dućana bila su raznesena. Iskusnim okom procijenio je da je terorist ušao na glavni ulaz, pokosio prve osobe na koje je naišao - redom žene - a onda krenuo u stražnji i lijevi dio dućana, krećući se, vjerojatno, za svojim potencijalnim metama. Po svemu sudeći, u pitanju je samo jedan čovjek, govorio je Brianov um.OK, sa čime mi to ovdje imamo posla? upitao se Dominic. Kako će reagirati? Kako razmišlja?Za Briana je stvar bila mnogo jednostavnija: Gdje si, kučkin sine? Za marinca, taj je tip bio naoružani neprijatelj i ništa drugo. Ne osoba. Ne ljudsko biće. Čak ni mozak koji razmišlja... samo meta s oružjem u rukama.Zuhavr je osjetio kako njegovo uzbuđenje naglo opada. Bio je uzbuđen kao nikada u životu. Danas je ovdje pobio mnogo više žena negoli ih je u cijelom svom životu poševio... Sada i ovdje, to mu je izgledalo nekako isto.Uživao je u svakom trenutku. Pucnjavu ostalih uopće nije čuo. Toliko se usredotočio na posao da je jedva čuo i vlastitu pucnjavu. A bio je to dobar posao. Taj izraz na njihovim licima kada su ga ugledale sa strojnicom u rukama... i izraz na njihovim licima kada bi ih metak pogodio... kakav prizor...

To je bio pravi gust. Preostala su mu još samo dva para okvira. Jedan je bio u puški a drugi u džepu.Zavladala je relativna tišina. Čudno, pomislio je. U njegovoj neposrednoj blizini nije bilo nijedne žive žene. Ili barem nijedne koja nije bila ranjena. Neke su stenjale. Neke su čak pokušavale otpuzati...Zuhavr je znao da im to ne smije dopustiti. Krenuo je prema jednoj od njih, tamnokosoj ženi odjevenoj u kurvinski crvene hlače...Brian je fućnuo bratu i pokazao mu nešto. Bio je tu. Visok metar sedamdeset šest, u hlačama i safari jakni kaki boje, pedesetak metara od njih. Za pušku bi to bila dječja igra, ali s Berettom to nije bilo tako jednostavno, koliko god dobar strijelac bio. Dominic je kimnuo i krenuo u tom smjeru, obazirući se oko sebe."Šteta, ženo", rekao je Zuhavr na engleskom. "Ali, ne plaši se. Šaljem te da vidiš Alaha. Služit ćeš mi u Raju." Pokušao joj je ispaliti metak ueda, no s Ingramom to nije išlo tako lako. Umjesto jednog, ispalio je u nju tri metka, s metra razmaka.Brian je vidio cijeli prizor i nešto se u njemu jednostavno otkvačilo. Marinac je ustao i naciljao objema rukama. "Mater ti jebem!" zaurlao je i zapucao na njega što je brže i preciznije mogao, s kojih tridesetak metara. Ispalio je četrnaest metaka i gotovo ispraznio okvir. Neki od njih, za divno čudo, pogodili su metu.Tri, zapravo. Jedan ga je pogodio ravno u trbuh, a jedan posred grudi.Prvi je bolio. Zuhavr je osjetio pogodak kao što bi osjetio udarac u testise. Spustio je ruke kao da ih želi pokriti i zaštititi od daljnjih ozljeda. Oružje mu je još bilo u rukama. Borio se protiv boli i nastojao ga podići, promatrajući muškarca koji mu se približavao.Brian nije zaboravio baš sve. Zapravo puno toga vraćalo mu se u pamćenje. Morao se prisjetiti lekcija iz Quantica - i Afganistana - ako je tu noć želio prespavati u svom krevetu. Stoga je krenuo naprijed, zaklanjajući se iza četvrtastih stolova s robom, ne skidajući pogled s mete i nadajući se daje i Enzo na oprezu. Njegova meta više nije imala nadzor nad svojim oružjem. Prestrašeno je gledao marinca, ali se i... smiješio? Koji vrag... ? Tek tada se obrušio na kopile.

Zuhavr se, sa svoje strane, prestao boriti sa svojim, iznenada preteškim, oružjem. Stajao je uspravno koliko je mogao i gledao u oči svoga ubojicu Allahu Akbar, rekao je."Baš lijepo", odgovorio je Brian i ispalio mu metak u čelo. "Nadam se da će ti se svidjeti u paklu." Potom se sagnuo, podignuo Ingramicu i objesio je preko ramena."Isprazni je i ostavi, Aldo", zapovjedio mu je Dominic. Brian ga je poslušao."Isuse, nadam se da je netko nazvao 911", rekao je. "Dobro, idemo gore", rekao je Dominic. "Molim? Zašto?""Što ako ih je više od četvorice?" Brian je imao osjećaj da gaje udario po ustima."U redu. Imam tvojih šest, braco."Obojici se činilo nevjerojatnim da pokretne stepenice i dalje rade. Krenuli su na kat, u pognutom položaju, pogledom pretražujući okolicu. Žena je bilo posvuda - posvuda je značilo što je moguće dalje od pokretnih stepenica..."FBI!" viknuo je Dominic. "Jesu li ovdje svi dobro?""Da", katom su odjeknuli brojni pojedinačni nesigurni glasovi.Enzo je povratio nadzor nad sobom i zauzeo profesionalni stav: "Sve je u redu, situacija je pod nadzorom. Policija će uskoro biti tu. Dok ne stignu, ne mičite se."Blizanci su prošetali od vrha stepenica koje su vozile gore, do vrha stepenica koje su vozile dolje. Odmah im je bilo jasno da ubojice ovamo nisu dolazile.Vožnja u prizemlje bila je neopisivo stravična. Krv je poput potoka tekla od odjela parfema do odjela galanterije. Sretnici koji su bili samo ranjeni dozivali su pomoć. Blizanci su, ponovo, imali važnijeg posla. Dominic je brata poveo u središnje predvorje. Skrenuo je lijevo da provjeri što je s tipom kojega su prvog ustrijelili. Taj je definitivno bio mrtav. Njegov posljednji desetmilimetarski metak raznio mu je desno oko.Preostao im je još jedan, ako je još bio živ.Bio je živ, unatoč pogocima koje je primio. Mustafa se pokušao pokrenuti, ali njegovi su mišići ostali bez krvi i kisika i nisu slušali zapovijedi središnjeg živčanog sustava. Gledao je pred sebe, pomalo sanjivo."Imaš li ti kakvo ime?" upitao ga je jedan od njih.

Dominic se tek donekle nadao odgovoru. Čovjek je očito umirao i to brzo. Okrenuo se, ali njegov je brat nekamo nestao. Nije ga bilo. "Hej, Aldo!" viknuo je. Odgovora nije bilo.Brian je otrčao u Legends, dućan sportske opreme, da nešto na brzinu pogleda. Njegova je inicijativa urodila plodom. Plod te inicijative ponio je sa sobom u glavni hodnik.Dominic je razgovarao sa svojim 'osumnjičenikom', ali nije dobio mnogo odgovora."Hej, krpoglavac", rekao je Brian prilazeći. Kleknuo je u krv pokraj umirućeg terorista. "Imam nešto za tebe."Mustafa gaje zbunjeno pogledao. Znao je daje smrt blizu, i premda je nije čekao baš raširenih ruku, u glavi se osjećao zadovoljnim što je obavio svoju dužnost prema vjeri i Alahovu zakonu.Brian gaje zgrabio za ruke i prekrižio ih na njegovim krvavim grudima. "Želim da ovo poneseš sa sobom u pakao. To je svinjska koža, seronjo, koža prave svinje iz Iowe." Stegnuo mu je ruke oko nogometne lopte i gledao ga u oči.Čovjekove oči su se razrogačile kada je s užasom shvatio kakav grijeh upravo čini. Htio je pomaknuti ruke, no nevjernik ga je nadjačao."Da, tako je. Ja sam sam Iblis... dolaziš k meni." Brian se smiješio sve dok se čovjekove oči nisu ugasile."Što je to bilo?""Poštedi me", odgovorio je Brian. "Idemo."Krenuli su prema mjestu gdje je sve počelo. Mnogo je žena ležalo na podu, većina ih se micala. Sve su krvarile, neke i jako... "Pronađi ljekarnu. Trebaju mi zavoji... I pobrini se da netko nazove 911.""Dobro", rekao je Dominic i odjurio. Brian je kleknuo pokraj žene od tridesetak godina, pogođene u prsa. Kao i većina marinaca, i svi marinski časnici, poznavao je osnove prve pomoći. Prvo joj je provjerio dušnik. Dobro je, disala je. Krvarila je iz dvije rupe u gornjem lijevom dijelu prsa. Na usnama joj je bilo malčice ružičaste pjene. Pluća su joj bila ozlijeđena, ali ne jako. "Čujete li me?"Kimnula je i procijedila: "Da.""Dobro. S vama će sve biti u redu. Znam da vas boli, ali sve će biti u redu.""Tko ste vi?"

"Brian Caruso, gospođo, Marinski korpus Sjedinjenih Država. Sve će biti u redu. Sada moram pokušati pomoći i dugima.""Ne, ne... ja..." Zgrabila gaje za ruku."Gospođo, ovdje ima ljudi koji imaju ozljede teže od vaših. S vama će sve biti u redu", rekao je i otrgnuo se.Sljedeći je prizor bio prilično gadan. Dijete od kojih pet godina, dječak, s tri rupe u leđima, krvario je kao iz kabla. Brian ga je okrenuo. Oči su mu bile otvorene."Mali, kako se zoveš?""David", začuo je neobično suvisao odgovor."U redu, Davide, sada ćemo se pobrinuti za tebe. Gdje ti je mama?""Ne znam." Brinuo se za majku, plašio se više za nju nego za sebe, kao sva djeca."Dobro, pobrinut ću se za nju, ali hajde da se prvo pobrinemo za tebe, dobro?" Podigao je pogled i ugledao Dominica kako juri prema njemu."Nema ljekarne!" napola je vikao."Donesi nešto, majice, bilo što!" zapovjedio je bratu policajcu. Dominic je odjurio do dućana u kojemu je Brian kupio čizme. Izišao je za nekoliko sekundi, s hrpom majica s kojekakvim logotipovima. Upravo tada uletio je prvi policajac, sa službenim automatikom u rukama."Policija!" viknuo je policajac."Ovamo, kvragu!" zaurlao je Brian. Policajcu je trebalo manje od deset sekundi da stigne do njih. "Vratite taj pištolj u futrolu. Svi loši momci su već mrtvi", rekao mu je Brian nešto smirenijim glasom. "Trebat će nam svako prokleto bolničko vozilo koje imate u gradu... I obavijestite bolnicu da im stiže gomila ranjenika. Imate pribor za prvu pomoć u svom vozilu?""Tko ste vi?" inzistirao je policajac ne pomičući oružje."FBI", odgovorio je Dominic. Stajao je policajcu iza leđa, sa službenom iskaznicom u lijevoj ruci. "Pucnjava je završila, ali ovdje je gomila ranjenika. Zovite sve živo. Zovite lokalni ured FBI-a i sve ostale. Prihvatite se radija, pozornice, i to odmah, dovraga!"Kao i većina američkih policajaca, pozornik Steve Barlow imao je prijenosni Motorolin radio, s mikrofonom prikvačenim za epolete na košulji odore. Odaslao je paničan poziv za dodatnu potporu i medicinsku pomoć.

Brian se ponovo usredotočio na dječačića kojega je držao na rukama. Za satnika Briana Carusa mali je David Prentiss toga trenutka bio središte svijeta. Dijete je na grudima imalo nekoliko suhih rana, a to nije bilo dobro. Sve su ozljede bile unutarnje."Dobro, Davide, sada ćemo se doista opustiti. Jako te boli?""Jako", odgovorio je dječak nakon pola udaha. Lice mu je postajalo sve bljeđe.Brian ga je položio na pult salona za piercing i pomislio kako bi tamo mogao pronaći nešto što bi mu pomoglo, no sve što je našao bile su kuglice od vate. Natrpao je po dvije u svaku rupu na djetetovim leđima, a onda ga ponovo okrenuo. Ali mali je dječak krvario iznutra. Unutarnje krvarenje bilo je tako jako da će mu pluća kolabirati. Zaspat će i umrijeti od asfiksije za nekoliko minuta ukoliko mu netko ne očisti pluća. Brian tu nije mogao učiniti ama baš ništa."Kriste!" Bila je to Michelle Peters. Vodila je za ruku desetogodišnju djevojčicu. Na djetetovu licu vidio je izraz čistog užasa."Michelle, ako znaš bilo što o prvoj pomoći, nađi nekoga i mrdni dupetom", zapovjedio je Brian.Ali nije. Pokupila je gomilu kuglica od vate iz salona za piercing i odlutala."Hej, Davide, znaš li što sam ja?" upitao je Brian dječaka."Ne", odgovorilo je dijete. Radoznalost je na trenutak pobijedila bol koju je osjećao u grudima."Ja sam marinac. Znaš što je to?" "Nešto kao vojnik?"Brian je shvatio da mu dječak umire na rukama. Molim te, Bože, ne njega, ne ovog malog dječaka."Ne, mi smo puno bolji od vojnika. Marinac je otprilike najbolje što čovjek može biti. Možda ćeš jednoga dana, kada odrasteš, i ti postati marinac. Što kažeš?""I pucati na loše momke?" upitao je David Prentiss."Dakako, Dave", uvjeravao ga je Brian."Guba..." rekao je David. A onda je sklopio oči."Davide? Ostani sa mnom, Davide. Hajde, Dave, otvori oči. Moramo još razgovarati." Nježno je spustio tijelo na pult i opipao mu vratnu žilu.

Pulsa nije bilo."O, jebemti! O, jebemti, čovječe!" šaptao je Brian. Nakon ovoga, sav mu je adrenalin ispario iz krvotoka. Tijelo mu se pretvorilo u vakuum, a mišići omlohavjeli.Uletjeli su prvi vatrogasci, u kaki uniformama sa dva lica, noseći kutije s medicinskom opremom. Jedan je preuzeo zapovjedništvo i raspoređivao ljude na različita mjesta. Dvojica su krenula prema Brianu. Prvi je preuzeo tijelo koje je držao u rukama, kratko ga pogledao, a onda ga spustio na pod i bez riječi se odmaknuo. Brian je ostao stajati. Košulja mu je bila natopljena djetetovom krvlju.Enzo je stajao u blizini i promatrao kako profesionalci (uglavnom vatrogascidragovoljci, zapravo, ali unatoč tomu stručnjaci) preuzimaju nadzor nad područjem. Zajedno su krenuli prema najbližem izlazu i izišli na čisti podnevni zrak. Cijeli je okršaj trajao manje od deset minuta.Baš kao prava bitka, pomislio je Brian. Trebao je tek jedan kratki treptaj vremena da se život - ne, gomila života - naglo okonča. Njegov pištolj ponovo je bio u torbici. Prazni okvir vjerojatno je ostao u Sam Goodyju. Ono što je upravo doživio bilo je najsličnije iskustvu koje je iskusila Dorothv, kada ju je usisao kanzaški tornado. Ali on nije sletio u Oz. Još je bio u središnjoj Virginiji. Iza njihovih leda ležale su gomile ranjenih i mrtvih ljudi."Tko ste vi, ljudi?" Bio je to policijski kapetan.Dominic je podigao svoju iskaznicu FBI-a što je toga trenutka bilo dovoljno."Što se dogodilo?""Četvorica - vjerojatno terorista - ušla su i otvorila vatru. Svi su mrtvi. Sredili smo ih, svu četvoricu", rekao mu je Dominic."Ranjeni ste?" upitao je kapetan Briana, pokazujući njegovu krvavu košulju.Aldo je odmahnuo glavom. "Ni ogrebotine. Kapetane, unutra je gomila ranjenih civila.""Što ste vi tu radili?" upitao je kapetan."Kupovali cipele", odgovorio je Brian, s tragom gorčine u glasu."Ma da..." rekao je policijski kapetan pogledavajući na ulaz u trgovački centar. Nije se micao s mjesta; plašio se onoga što će unutra zateći. "Imate kakvu ideju?"

"Postavite perimetar", rekao je Dominic. "Provjerite svaku registarsku pločicu. Provjerite imaju li mrtvi teroristi kakvih dokumenata. Pa znate proceduru... Tko je lokalni SAC?""Ovdje imamo samo agentarezidenta. Najbliži pravi ured je u Richmondu. Već sam ih nazvao. SAC je tip po imenu Mills.""Jimmy Mills? Poznajem ga. Pa, FBI bi ovamo trebao poslati gomilu ljudi. Najbolje bi vam bilo da osigurate mjesto zločina i pričekate ih, i izvučete ranjenike. Unutra je jebeni pokolj, kapetane.""Vjerujem. Pa, vratit ću se."Dominic je pričekao da kapetan ude u zgradu, a onda uhvatio brata pod ruku i odveo ga do njegova Mercedesa. Na ulazu parkirališta stajali su jedan policijski automobil i dva policajca -jedan sa sačmaricom. Vidjeli su iskaznicu FBI-a i mahnuli im da prođu. Deset minuta kasnije vratili su se u plantažersku kuću."Što se događa?" upitao ih je Alexander kada su ušli u kuhinju. "Na radiju kažu...""Pete, sjećaš se onih sumnji koje sam gajio?" upitao ga je Brian."Da, ali što...""Zaboravi na to, Pete. Za sve vijeke vjekova", rekao je Brian.

RAJ

Novinarske ekipe salijetale su Charlottesville kao što lešinari salijeću strvinu. A onda se stvar zakomplicirala.Sljedeće ekskluzivne vijesti stigle su iz trgovačkog centra Citadel u Colorado Springsu, potom su slijedile one iz Prova u Utahu i konačno iz Des Moinesa u Iowi. To je bila kolosalna priča. U trgovačkom centru u Coloradu poginulo je šest kadeta Akademije američkog ratnog zrakoplovstva (nekolicinu drugih njihovi su kolege izvukli na sigurno) i dvadeset šest civila.Vijesti iz Colorado Springsa brzo su stigle do Prova u Utahu. Tamošnji je šerif imao dobre policijske instinkte i u svaki je trgovački centar poslao po jednu ophodnju. Trgovački centar Provo pokazao se kao pogodak. Kako su sve ophodnje bile naoružane službenim policijskim puškama, došlo je do epskog obračuna između četiri naoružana terorista i šestorice policajaca - od koji su svi znali pucati. Rezultat: dva teško ranjena policajca, tri mrtva civila (u sukob se, naime, uključilo i jedanaest lokalnih ljudi) i četiri vrlo mrtva terorista. Njihovu akciju FBI će kasnije okarakterizirati kao loše izveden napad. Napad u Des Moinesu mogao je završiti na isti način, no tamošnja je policija sporo reagirala, pa je konačni zbroj bio četiri mrtva terorista, ali i trideset jedan civil.U Coloradu, dva su se preživjela terorista ukopala u jedan od dućana. Pedesetak metara dalje nalazio se SWAT-ov tim, a na putu je bila i satnija Nacionalne garde (koju je, bržebolje, podigao guverner te države). Dečki su jedva čekali priliku da ostvare snove svakog vojnika: iskoriste vatru i manevar, eliminiraju okupatore i njihove ostatke postave u zamke za pume. Cijela je stvar potrajala više od sat vremena, ali vikendratnici su, na spektakularan način - pod zaštitom dimnih bombi i streljiva dovoljnog da uništi cijelu invazijsku vojsku - upokojili dvojicu kriminalaca. Ispostavilo se da su Arapi, što nikoga nije iznenadilo.Do tada je već cijela Amerika sjedila pred televizorima. Izvjestitelji iz New Yorka i Atlante govorili su joj što znaju (što je bilo malo) i s preciznošću pučkoškolaca pokušavali objasniti događaje dana. Neprekidno su ponavljali malobrojne čvrste činjenice koje su uspjeli prikupiti i dovlačili 'stručnjake' koji su malo znali, a mnogo govorili. Možda nisu informirali javnost, ali barem su popunjavali vrijeme.

I u Kampusu su imali televizore. Posao je uglavnom stao; svi su gledali televiziju."Bože sveti", rekao je Jack mlađi. Ostali su mrmljali ili mislili otprilike isto, no njima je sve to izgledalo još gore. Tehnički su pripadali obavještajnoj zajednici, koja nije predvidjela napad na njihovu domovinu, niti je na njega upozorila."Vrlo jednostavno", napomenuo je Tony Wills. "Ako na terenu nemamo obavještajaca, teško nam je izdati ikakvo upozorenje, ukoliko se negativci zbilja ne raspričaju preko svojih mobitela. Mediji ljudima vole reći kako smo pronašli loše momke, a loši momci uče. Isto je i s osobljem Bijele kuće. Obožavaju novinarima objašnjavati koliko su pametni, a usput otkriju da podatke prikupljamo prisluškivanjem. Ponekad se upitaš rade li i oni za teroriste." Naravno, svi ti štakori iz osoblja Bijele kuće šepirili su se pred izvjestiteljima, jer ništa drugo nisu znali."Dakle, ostatak dana mediji će vrištati o 'još jednom obavještajnom neuspjehu'?""Možeš se kladiti", odgovorio je Wills. "Isti oni ljudi koji godinama razaraju obavještajnu zajednicu sada će se žaliti kako ona nije u stanju obaviti posao - ne navodeći pritom da su i sami koristili svaku moguću prigodu da je uškope. Isto će, naravno, biti i s Kongresom. U svakom slučaju, vratimo se na posao. NSA će tragati za izljevima oduševljenja na strani protivnika. I oni su ljudi, ne? I oni se vole busati u prsa kada im operacija uspije. Pogledajmo je li među njima i naš prijatelj Sali." "Ali tko je glavešina koja je sve ovo naručila?" upitao je Jack. "Da vidimo možemo li doznati." I što je još važnije, pomislio je Wills u sebi, nađimo kopile. Lice i lokacija vrijede više od samoga lica.Na katu, Hendlev je okupio svoje rukovodeće osoblje ispred TV-a."Slušam...""Pete je nazvao iz Charlottesvillea. Pogodite gdje su bila naša dva novaka?" upitao je Jerry Rounds."Šališ se", odgovorio je Tom Daviš."Ne, ne šalim se. Zatukli su loše momke i to bez ikakve pomoći izvana. Sada su ponovo u kući. Plus toga, marinac, Brian - onaj koji je toliko dvojio - predomislio se. To je, veli Pete, stvar prošlosti. Ne može dočekati da krene u pravu misiju. Pete misli da su gotovo spremni.""Dakle, sada nam treba samo nekoliko solidnih meta?" upitao je Hendlev.

"Moji ljudi provjeravat će materijal iz NSA-e. Za pretpostaviti je kako će se loši momci sada raspričati. Njihovo vrijeme šutnje upravo završava", naglas je razmišljao Rick Bell. "Ako smo spremni za pokret, krenimo što prije."To je bilo Grangerovo područje. Do sada je šutio, no došlo je vrijeme da progovori."Pa, dečki, imamo dvojicu klinaca spremnih da odu na teren i usluže nekoliko klijenata", rekao je koristeći se frazom koju je kopnena vojska skovala prije dvadeset godina. "To su dobra djeca, veli mi Pete, a s obzirom na to što se danas dogodilo, mislim da će biti itekako motivirani.""Kako razmišlja opozicija?" upitao je Hendlev. To nije bilo teško pogoditi, no htio je čuti i mišljenja drugih."Željeli su na nas udariti pametno. Cilj je, nedvojbeno, bio udar u srce Amerike", započeo je Rounds. "Misle nam utjerati strah u kosti, pokazati nam da nas mogu napasti bilo gdje, da se ne moraju zadržati samo na očitim metama, poput New Yorka. U tome je lukavstvo ove operacije. Radilo se o, vjerojatno, petnaest do dvadeset terorista, plus nešto osoblja za potporu. To je popriličan broj, ali ne i nečuven. Misiju su uspjeli zadržati u tajnosti. Ljudi su bili motivirani, iako ne i posebno dobro uvježbani: jednostavno su u stražnje dvorište poslali bijesnog psa i pustili ga da izgrize djecu. Politički, demonstrirali su spremnost da čine doista ružne stvari - što i nije neko iznenađenje - kao i da izgube dio njima odanih ljudi, što također nije iznenađenje. Tehnika napada bila je vrlo jednostavna - gomila loših momaka s lakim automatskim oružjem. Demonstrirali su krvoločnost, ali ne i pravi profesionalizam. FBI-u će trebati manje od dva dana da otkrije odakle su i, možda, kako su i gdje ušli u zemlju. Nisu učili letjeti ili tako nešto, dakle očito u zemlji nisu bili dugo. Volio bih doznati tko im je odabrao ciljeve. Vremenska usklađenost napada pokazuje daje nekakvog planiranja bilo, ali ne baš previše - pogledati na ručni sat nije neki veliki problem. Nisu se planirali izvući nakon pucnjave. Mete su, vjerojatno, unaprijed definirali. Ovoga trenutka, bio bih se spreman okladiti da su na našem teritoriju proveli tek tjedandva - možda i manje, ovisno o načinu ulaska. FBI će to brzo utvrditi.""Pete je dojavio da su se služili poluautomatskim puškama Ingram. Lijepo izgledaju - zato ih tako često koriste na televiziji i filmu", objasnio je Granger. "Ali to je neprecizno oružje."

"Kako su ga se dokopali?""Dobro pitanje. FBI vjerojatno već obrađuje ono iz Virginije, provjerava serijske brojeve. A oni su u tome jako dobri. Tu bismo informaciju trebali imati do večeri. Kada otkriju kako su se teroristi dokopali oružja, istraga će se zahuktati.""Što će FBI učiniti, Enzo?" upitao je Brian."Ovo je veliki slučaj. Dobit će šifru i na njemu će raditi svi agenti u državi. E, sad... Najprije će potražiti automobil kojim su se negativci dovezli. Možda je ukraden, ali najvjerojatnije su ga unajmili. To znači da su se morali potpisati, ostaviti kopiju vozačke dozvole, kreditne kartice, sve one stvari bez kojih u Americi ne možeš živjeti. Sve se to može pronaći. Sve to nekamo vodi, braco. Zato ih i love...""Kako ste, dečki?" upitao je Pete ulazeći u sobu."Cuga pomaže", odgovorio je Brian. Već je očistio svoju Berettu. Dominic je učinio isto sa svojim Smith & Wessonom. "Nije bilo zabavno, Pete.""Nije ni trebalo biti. Dobro, upravo sam razgovarao s centralom. Žele vas vidjeti za koji dan. Briane, ti si imao nekakvih dvojbi i rekao si da se to promijenilo. To još vrijedi?""Obučavao si nas da otkrijemo ljude, približimo im se i ubijemo ih, Pete. Ja s tim mogu živjeti - sve dok to ne činimo neselektivno."Dominic je kimnuo u znak suglasnosti i netremice zurio u Alexandera."OK, dobro. U Teksasu imaju jedan stari vic o tome zašto su tamošnji odvjetnici tako dobri. Kažu da je to zato što postoji više ljudi koje vrijedi ubiti, nego konja koje vrijedi ukrasti. Sto se tiče ljudi koje valja ubiti, možda im možete malko pomoći.""Hoćeš li nam konačno reći za koga mi to, točno, radimo?" upitao je Brian."Doznat ćete kada za to bude vrijeme. Za dandva, ne više.""Dobro, toliko mogu čekati", rekao je Brian. Na brzinu je napravio vlastitu analizu. General Terry Broughton možda je znao nešto o ovome. Onaj tip iz FBI-a, Werner, definitivno je znao nešto o ovome. Ali plantaža na kojoj su se obučavali nije pripadala nijednoj vladinoj agenciji za koju je znao. CIA je imala 'farmu' u blizini Yorktowna u Virginiji, ali to je bilo dvije stotine kilometara odavde. Ovo mjesto nije 'mirisalo' na Agenciju, barem nije odgovaralo

njegovim predodžbama o Agenciji, koliko god pogrešne one bile. Zapravo, ovo mjesto uopće mu nije mirisalo na 'vladu'.Kako god bilo, za nekoliko dana doznat će o čemu se zapravo radi, a toliko je mogao pričekati."Koliko znamo o tipovima koje smo danas pokokali?""Malo. To će morati malo pričekati. Dominic, koliko im treba da počnu otkrivati stvari?""Do sutra u podne imat će gomilu podataka, ali mi nemamo vezu s FBI-em, osim ako ne želiš...""Ne, ne želim. Možda ćemo im morati objasniti da ti i Brian niste novi Lone Rangeri, ali dalje od toga ne bismo trebali ići.""Misliš da ću morati razgovarati s Gušom Wernerom?""Vjerojatno. On u FBI-u ima dovoljno veza da mu povjeruju kada kaže da si 'na posebnom zadatku'. Sigurno će čestitati samome sebi što te je otkrio i preporučio. Usput rečeno, vas ste dvojica bili prokleto dobri.""Samo smo napravili ono za što su nas obučavali", rekao je marinac. "Imali smo dovoljno vremena da se snađemo; nakon toga sve je išlo automatski. Na temeljnoj obuci naučili su me da je razlika između uspjeha i neuspjeha u nekoliko sekundi razmišljanja. Da smo se u Sam Goodyju zatekli kada je počelo, ishod bi bio drugačiji. I još nešto - dva čovjeka su četiri puta učinkovitija od jednoga. O tome postoji i jedna studija. 'Nelinearni taktički čimbenici u djelovanju malih skupina.' Mislim da se tako zove. Obvezna literatura u školi Izvidništva.""Marinci su načitana čeljad, ha?" upitao je Dominic posegnuvši za bocom bourbona. Nalio je dvije čašice, jednu dodao bratu, a drugu stresao u sebe."Tip u Sam Goodyju... nasmiješio mi se", rekao je Brian prisjećajući se svog zaprepaštenja. "O tome sam tek poslije razmišljao. Mislim da se nije plašio smrti.""To se zove mučeništvo. Neki ljudi doista tako razmišljaju", rekao je Pete obojici. "I, što si učinio?""Ispalio sam u njega šest ili sedam metaka, iz blizine...""Desetak metaka, braco", ispravio gaje Dominic. "Plus onaj posljednji, u potiljak."

"Još se micao", objasnio je Brian. "A ja sa sobom nisam imao lisice. I, mogu ti reći, to me nimalo ne dira." Uz to, tip bi ionako bio iskrvario. Kako je ispalo, njegovo putovanje u drugu dimenziju samo se ubrzalo."B-3 i - bingo! Imamo bingo!" dobacio je Jack sa svog mjesta. "Sali je igrač, Tony. Pogledaj ovo", rekao je pokazujući na zaslon svog računala.Wills je stisnuo tipku na svom računalu i skinuo podatke NSA-e koje je Jack proučavao. "Znaš, kokoši i trebaju kokodakati kada snesu jaje, da pokažu svijetu koliko su dobre. To vrijedi i za ove 'tiče. Dobro, Jack, Uda bin Sali službeno je igrač. Kome je ovo upućeno?""Frajeru s kojim komunicira putem interneta. S njim obično razgovara0 financijskim transakcijama.""Napokon!" primijetio je Wills proučavajući dokument na svom računalu. "Žele i njegove fotografije, sve do kojih mogu doći. Možda će ga Langlev napokon početi pratiti. Neka je hvaljen Gospodin!" Zastao je. "Imaš popis ljudi kojima šalje poruke?""Aha. Hoćeš ga?" Jack je otvorio novi dokument, pritisnuo tipku PRINTi za petnaest sekundi dodao popis poruka svom cimeru. "Tu su ti brojevi i datumi elektronskih poruka. Ako hoćeš, mogu ti isprintati najzanimljivije i napisati zašto ih držim zanimljivima.""Ostavimo to za poslije. Odnijet ću ovo gore, Ricku Bellu.""Ja ću čuvati kuću."Jesi li vidio vijesti na TV-u? pisao je Sali čovjeku s kojim se povremeno dopisivao. Amerikance će od ovoga definitivno zaboljeti želudac!"Bogami, hoće", rekao je Jack zaslonu računala. "Ali ti si nam upravo otkrio karte, Uda. Uuups!"Još šesnaest mučenika, mislio je Mohammed gledajući TV u bečkom hotelu Bristol. To je bilo bolno samo u teoriji. Takvi su ljudi, zapravo, bili potrošna roba. Za Organizaciju on je bio mnogo važniji. Sa svojim izgledom i znanjem jezika mogao je putovati bilo kamo, a imao je smisla i pameti za planiranje operacija.Bristol je bio vrlo luksuzan hotel, odmah preko puta još luksuznijeg Imperiala. U minibaru bilo je dobrog konjaka, a on je volio konjak. Zadatak nije završio baš dobro. Umjesto desecima, on se nadao stotinama mrtvih Amerikanaca, ali uza svu tu naoružanu policiju, čak i nešto naoružanih građana, njegova su se

očekivanja pokazala preoptimističnima. Ipak, strategijski cilj je postignut. U Americi se više nitko nije osjećao sigurno. Njegovi Sveti ratnici bili su spremni žrtvovati vlastite živote kako bi uništili taj osjećaj sigurnosti. Amerikanci su sada znali da se mogu naći na udaru, gdje god živjeli. Mustafa, Saeed, Sabawi i Mehdi sada su bili u Raju - ako takvo što uopće postoji. Ponekad je mislio da se radi o bajci za lakovjernu dječicu i one maloumnike koji bi progutali što bi im imami ispričali. Svoje si propovjednike morao birati pažljivo; mnogi imami na islam su gledali drukčije od njega. Oni nisu željeli vladati cijelim islamskim svijetom. Onest. Dobro, možda i samo jednim njegovim dijelom, ukoliko on uključuje Sveta mjesta.O mučenicima je ovako mogao razmišljati, ali ne i govoriti. Dio viših članova Organizacije bili su pravi vjernici, konzervativniji - i reakcionarniji- od, primjerice, vahabita iz Saudijske Arabije, koje on osobno smatra tek gomilom korumpiranih bogatuna koji su iskvarili zemlju. Bili su to ljudi koji su molili, a istodobno uživali trošeći novac - kod kuće i u inozemstvu - na svoje poroke. A novac je lako potrošiti. Napokon, nisi ga mogao ponijeti na drugi svijet. U Raju ti, ukoliko je doista postojao, nije trebao novac. Nije ti trebao ni ako nije postojao. Ono što je on želio, ono što se nadao postići... ne, ono što će postići - već u ovom životu - bila je moć, mogućnost da upravlja drugim ljudima, da ih podčinjava svojoj volji. Za njega, religija je bila matrica koja će oblikovati svijet kojim će on upravljati. Povremeno je čak i molio, tek toliko da ne zaboravi kako će taj svijet izgledati... posebice kada bi susreo svoje 'nadređene'. Kao šef operacija, on je - a ne oni - upravljao Organizacijom. On je odlučivao kojim putom treba ići kako bi se izbjegle prepreke koje su pred njih postavljali zapadnjački idolopoklonici. A to je značilo da on odlučuje kakva će biti ukupna strategija Organizacije. Ta se strategija temeljila na vjerskim uvjerenjima, a u političkom svijetu u kojemu su djelovali, tim se uvjerenjima manipuliralo s lakoćom. Takvu su im strategiju, napokon, nametnuli njihovi neprijatelji.Dakle, Amerikanci će sada upoznati strah kakav do sada nisu poznavali. Više nije bio u pitanju njihov politički ili financijski kapital. U pitanju su bili njihovi životi. Zadatak je, od samog početka, bio zamišljen tako da u napadu pogine

što više žena i djece. Žene i djeca bili su najdragocjeniji i najranjiviji dio svakoga društva.1 uspjeli su u tome, pomislio je i odvrnuo poklopac još jedne bočice konjaka.Kasnije će uključiti laptop i prikupiti izvješća podređenih s terena. Jednom od svojih bankara morat će poručiti da na njegov lichtensteinski račun pošalje još novca. Taj račun ne smije presušiti. Potom će poništiti račune za Visa kartice. Ti računi moraju nestati bez traga, kako ih policija ne bi povezala s njegovim imenom, pronašla neku njegovu fotografiju i krenula u potragu. To bi bilo nedopustivo. U Beču će ostati još nekoliko dana, potom će na tjedan dana otići kući, na sastanak s nadređenima, a onda početi planirati sljedeću operaciju. Nakon ovakvog uspjeha, njegovi će ga nadređeni puno pažljivije slušati. Unatoč svim njihovim sumnjama, savezništvo s Kolumbijcima se isplatilo, stoje bio vrhunac njegova uspjeha. Još će nekoliko noći slaviti, a onda će se vratiti mnogo mirnijem noćnom životu kod kuće, koji se uglavnom svodio na kavu, čaj i brbljanje... Mnogo brbljanja, nikakve akcije. A samo je akcijom mogao postići ciljeve koje su mu zacrtali njegovi nadređeni... i svoje vlastite ciljeve."Zaboga, Pablo", rekao je Ernesto gaseći TV."Ma, daj, pa nije to takvo iznenađenje", rekao je Pablo. "Nisi valjda očekivao da će tamo otvoriti štand i prodavati kolačiće.""Nisam, ali ovo...""Zato ih i nazivaju teroristima, Ernesto. Ubijaju bez upozorenja i napadaju ljude koji se ne mogu braniti." Vidjeli su mnogo snimaka iz Colorado Springsa. Kamioni Nacionalne garde u pozadini cijelu su stvar činili još dramatičnijom. Uniformirani civili iz zgrade su izvukli tijela dvojice mrtvih terorista - u zgradi su, tobože dimne bombe prouzročile nekoliko požara, pa ju je trebalo isprazniti - ali, zapravo, da pokažu njihove leševe. Vojničko razmetanje. Slične stvari radila je kolumbijska vojska, čak i Kartelovi sicariosi (plaćene ubice). No, tu temu nije želio načinjati. Ernestu je bilo važno da ostane 'poslovni čovjek', a ne trgovac drogom ili terorist. Kada bi se pogledao u zrcalo, vidio bi čovjeka koga plaćaju da nabavlja dragocjenu robu, pruža kvalitetnu uslugu i, kada je to potrebno, ukloni konkurenciju."Ali, kako će Norteamericanosi reagirati?"

"Dignut će galamu. Pokrenut će istragu, kao što bi je pokrenuli i u slučaju uličnog ubojstva. Nešto će otkriti, većinu stvari neće... A mi imamo novu distribucijsku mrežu u Europi, što je", podsjetio je šefa, "naš cilj.""Nisam očekivao ovako spektakularan zločin, Pablo.""Ali sve smo to već raspravili", rekao je Pablo najmirnijim mogućim glasom. "Oni su i namjeravali izvesti nešto spektakularno," nije rekao zločin, naravno, "nešto čime će Amerikancima utjerati strah u kosti. Njima su te budalaštine važne, ali to smo unaprijed znali. Nama je važno samo da tim svojim problematičnim aktivnostima ne naškode našim interesima."Ponekad je trebalo puno strpljenja da šefu objasni neke stvari. Najvažniji je bio novac. Novcem si mogao kupiti moć. Novcem si mogao ne samo kupiti ljude i zaštitu, zbrinuti sebe i svoju obitelj, nego i preuzeti cijelu državu. Prije ili poslije namjestit će izbore i dobiti nekoga tko će Norteamericanosima govoriti što žele čuti, ali će malo toga učiniti... osim, možda, srediti skupinu iz Calija, što im je odgovaralo. Brinulo ih je samo to da bi mogli kupiti prevrtljivca, nekoga tko će od njih uzeti novac a onda se, poput nevjernog pseta, okrenuti protiv njih. Napokon, svi su političari napravljeni od istog blata. Zato će u njihove izborne stožere postaviti informatore i vlastito osiguranje koje će - budu li to okolnosti zahtijevale - 'osvetiti' ubojstvo lažnog prijatelja kojemu će morati oduzeti život. Sve u svemu, bila je to složena igra, ali igra koja se mogla igrati. A on je znao manevrirati i ljudima i vladama - uključujući i sjevernoameričku, ako dođe do toga. Njegova je ruka dosezala daleko, upravljala mislima i dušama ljudi koji nisu imali pojma da ih on drži na koncu. To je posebno vrijedilo za one koji su se protivili legalizaciji njihovih proizvoda. Da se to dogodi, njegova bi zarada isparila, a s njom i sva njegova moć. To nije smio dopustiti. Ne. Za njega i njegovu oganizaciju, status quo bio je sasvim dobar modus vivendi sa svijetom u cjelini. Nije bio savršen - ali u stvarnom svijetu nije se ni mogao nadati savršenstvu.FBI je radio brzo. Pronaći Ford s tablicama Novog Meksika nije bilo posebno teško, Ipak, provjerili su tablice i registraciju apsolutno svakog auta koji su zatekli na parkingu i pronašli njihove vlasnike. Većinu vlasnika saslušavali su naoružani agenti. U Novom Meksiku su otkrili da agencija za iznajmljivanje automobila National posjeduje sigurnosne kamere i dobili videovrpcu sa snimkama traženog datuma. Dio materijala pokazao se vrlo zanimljivim i za

terenski ured u Des Moinesu, u Illinoisu. Za manje od sat vremena, FBI je iste agente poslao da provjere i Hertzov ured, osamsto metara dalje. I taj je imao skrivene kamere. Osim pisanih dokumenata i videosnimki, sada su imali i lažna imena (Tomas Salazar, Hector Santos, Antonio Qiunones i Carlos Oliva) s kojima su se mogli poigrati, slike s njihovih - također lažnih - vozačkih dozvola i tajna imena četiri sumnjivca. Dokumenti su bili važni. Čim je utvrđeno da su međunarodne vozačke dozvole izdane u Mexico Citvju, meksičkoj federalnoj policiji odaslan je teleks i ona je reagirala munjevito i učinkovito.Richmond, Des Moines, Salt Lake City i Denver bacili su se na brojeve Visa kartica. Šef sigurnosti u kompaniji Visa bio je bivši viši agent FBI-a. Kompjuteri tvrtke otkrili su koja je banka izdala kreditne kartice, no to nije bilo sve. Prateći trag kartica kroz ukupno šesnaest benzinskih postaja otkrili su i kojim su putom i kojom brzinom napredovala četiri vozila s teroristima. Serijske brojeve strojnica Ingram obradila je FBI-eva sestrinska agencija - Ured za alkohol, duhan, vatreno oružje i eksplozive Ministarstva financija. Otkrili su da svih šesnaest komada oružja pripada pošiljci otetoj prije jedanaest godina u Teksasu. Neke od njihovih sestara pojavile su se u obračunima među narko dilerima diljem zemlje, a taj je podatak na cijelu istragu bacio sasvim novo svjetlo. Na četiri glavna mjesta zločina, mrtvim su teroristima uzeli otiske prstiju, kao i uzorke krvi za DNK identifikaciju.Automobili su, dakako, odvezeni u urede FBI-a gdje su ih pažljivo 'naprašili', izuzeli otiske prstiju i uzorke DNK, kako bi utvrdili je li se u tim vozilima vozio još netko. Uprava i osoblje svih motela ispitani su, kao i osoblje lokalnih zalogajnica, barova i restorana. Pribavljeni su ispisi svih telefonskih poziva svih motela, kako bi se utvrdilo jesu li - i koga - teroristi nazivali. U njima su pronađeni uglavnom brojevi pružatelja internetskih usluga. Izuzeta su i prijenosna računala terorista. Nakon što su sa njih uzeti otisci prstiju, na njih su se bacili FBI-evi tehnoštreberi. Slučaj je dobio šifru ISLAMTERR i na njemu je - i to isključivo na njemu - radilo sedam stotina agenata.Žrtve su bile uglavnom po lokalnim bolnicama. One koji su mogli govoriti iste su večeri ispitali što znaju i čega se sjećaju. Meci iz njihovih tijela izuzeti su kao dokazi; usporedit će ih sa zaplijenjenim oružjem, a onda poslati na testiranje i analizu u posve novi FBI-ev laboratorij u Sjevernoj Virginiji. Svi podaci dostavljali su se Ministarstvu domovinske sigurnosti koje ih je, dakako,

prosljeđivalo CIA-i, NSA-i i ostatku američke obavještajne zajednice. Njihovi obavještajci na terenu stiskali su svoje doušnike tražeći bilo kakvu korisnu informaciju. Kontaktirane su i strane obavještajne agencije koje su se smatrale prijateljskima (što je, naravno, u većini slučajeva bilo pretjerivanje); tražila se bilo kakva informacija vezana uz slučaj.Svaki podatak koji bi tako dobili, stizao je i u Kampus, preko CIA/NSA--veze. Informacije su završavale u velikom računalu u podrumu Kampusa, gdje su ih klasificirali i pripremali za analitičare koji su stizali ujutro.U samoj zgradi više nije bilo nikoga osim osoblja osiguranja i održavanja. Računala koja su koristili analitičari bila su zaštićena na nekoliko načina kako u njih nitko ne bi mogao ući bez autorizacije. Sigurnosne mjere bile su stroge, ali neprimjetne. Tako ih je bilo lakše i provoditi. Zgrada je bila pokrivena sigurnosnim kamerama, čije su snimke prolazile strogu elektronsku i ljudsku provjeru.Jack je bio u svom stanu. Pomislio je da nazove oca, ali je od te ideje odustao. Tata je vjerojatno bio pod medijskom opsadom, iako se znalo da ne daje nikakve izjave kako ne bi utjecao na odluke predsjednika Kealtvja. Postojala je i sigurna privatna linija, za koju su znala samo djeca, ali Jack ju je odlučio prepustiti Sally - ona se uzbuđivala mnogo više od njega. Na kraju se zadovoljio time da ocu pošalje email tipa Koji je ovo vrag i Volio bih da si ti u Bijeloj kući. Znao je da Jack stariji zahvaljuje Bogu što nije u Bijeloj kući. Znao je i da se nada kako će Kealtv, za promjenu, poslušati svoje savjetnike (odnosno, ono malo dobrih savjetnika što ih je imao), i razmisliti prije nego što reagira. Otac je vrlo vjerojatno nazvao nekolikoprijatelja u inozemstvu da sazna što oni znaju ili misle, možda i prenio pokoje mišljenje s najviših razina, jer su ga strane vlade - dakako, u tišini privatnih salona - i dalje bile spremne poslušati. Veliki je Jack, u izvjesnoj mjeri, i dalje bio u sustavu. Mogao je nazvati prijatelje koje je stekao tijekom predsjedničkog mandata i doznati što se doista događa. Mladi Jack nije ni sanjao koliko je u pravu.Hendlev je imao sigurnu telefonsku liniju i u uredu i kod kuće. Zvala se STU-5 i bila je potpuno novi proizvod AT&T i NSA. Uređaja se dokopao potpuno nelegalno.Upravo je bio na toj liniji.

"Da, tako je. Materijal ćemo dobiti sutra ujutro. Bilo bi besmisleno sjediti u uredu i zuriti u manjeviše prazan monitor", rekao je bivši senator staloženo. Slušao je pitanja koja su uslijedila pijuckajući burbon sa sodom."Vjerojatno", odgovorio je na jedno, prilično logično pitanje. "Ali ništa konkretno... što se u ovoj fazi i moglo očekivati, da."Uslijedilo je još jedno dugo pitanje."Imamo ih, već dvojicu. Uglavnom su spremni... Da, imamo - četvoricu. Upravo ih pročešljavamo... Sutra, zapravo. Jerry Rounds radi na tome... i Tom Daviš, naravno... Ti ne znaš Davisa, je P da? Crnac, s druge strane rijeke, radi u oba dijela zgrade. Vrlo pametan, ima dobar nos za financije a dobar je i u operativnim poslovima. Čudi me da niste naletjeli jedan na drugoga. Sam? Taj je već u niskom startu, vjeruj mi. Trik je izabrati prave mete... Znam, nije za tvoje uši. Oprosti na izrazu."Dugi monolog, pa još jedno pitanje."Da, znam. Zato smo tu. Uskoro, Jack, uskoro... Hvala ti, prijatelju. I ti također. Vidimo se, jednom." Spustio je slušalicu znajući da prijatelja neće skoro vidjeti... možda više nikada. Što je bila prokleta šteta. Malo je ljudi koji tako dobro shvaćaju stvari. Morao je obaviti još jedan telefonski razgovor, ovaj put s običnog telefona.Prema broju na zaslonu Granger je znao tko zove prije nego što je podigao slušalicu."Da, Gerry?""Sam, ona dva novaka... Siguran si da su spremni za prvu ligu?" "Spremni koliko treba", uvjeravao ga je šef operacija. "Dovedi ih ovamo na ručak. Ti, ja, oni i Jerry Rounds.""Nazvat ću Petea ujutro." Bilo je besmisleno da ga zove odmah. Napokon, dijelilo ih je samo dva sata vožnje."Dobro? Imaš li ikakvih sumnji?""Gerry, znaš onu uzrečicu o pudingu...107 Prije ili poslije moramo ga isprobati.""Imaš pravo. Vidimo se sutra."'"Noć, Gerry", rekao je Granger, spustio slušalicu i vratio se svojoj knjizi.Diljem Amerike - diljem svijeta, zapravo -jutarnje su vijesti započele velikom senzacijom. CNN, FOX, MSNBC i svaka druga agencija koja je imala TV-kameru

i kamion sa satelitskim linkom, zasule su svijet pričom koju je mogla zasjeniti još samo nuklearna eksplozija. Europske novine izražavale su ritualnu sućut zbog muka koje je Amerika prolazila, sućut koja će začas ispariti i koju će - ako ne baš pojedinačno, ali općenito svakako - vrlo brzo zaboraviti. Američki mediji govorili su koliko su američki građani uplašeni. Naravno, nije bilo anketa čijim bi rezultatima to i potkrijepili, ali diljem zemlje građani su naglo počeli kupovati oružje za vlastitu zaštitu, oružje koje ih je teško, ako uopće, moglo zaštititi. Policiji nitko nije morao reći da pažljivo prouči svakoga tko je dolazio istočno od Izraela, a ako to neki odvjetnik i nazove 'etničkim profiliranjem', nek' ide dovraga: jučerašnji zločin nije izvela turistička skupina iz Norveške.Crkve su postale nešto posjećenije.Diljem Amerike ljudi su odlazili na posao i radili. Pitali bi kolege: "Sto ti misliš o svemu ovome?" Odgovor je uvijek bio isti: ljudi bi odmahnuli glavom i vratili se poslu - čeliku, automobilima, dostavi pošte... Svi oni, zapravo, i nisu bili odviše uplašeni. U pitanju su, doduše, bila čak četiri incidenta, no svi su se dogodili daleko od mjesta u kojima su živjeli, a takve se stvari nisu događale često. Stoga napad i nisu doživljavali kao ozbiljnu osobnu prijetnju. Ipak, duboko u srcu, svatko tko je savjesno obavljao svoj posao znao je da bi nekoga, negdje, doista trebalo nabiti u guzicu.Dvadesetak kilometara dalje, Gerry Hendlev čitao je novine. New York Times mu je donosio poseban dostavljač, a Washington Postje stizao redovitom dostavom. U oba slučaja, uvodnike kao da su pisali klonovi: pozivali su na mir i oprez, napominjali kako zemlja ima predsjednika koji će reagirati na ove strašne događaje, a predsjednika samog staloženo poticali da razmisli prije nego što išta poduzme. Ostali su članci bili malo zanimljiviji. Dio kolumnista pisao je ono što su građani doista mislili. Danas će cijela nacija vrišteći zahtijevati osvetu. Srećom, Hendlev je na taj poklič mogao i odgovoriti. Nažalost, nitko neće znati koliko je u tome bio uspješan.Sve u svemu, ova subota neće biti dan kiselih krastavaca.Parkiralište Kampusa bit će puno, što slučajni prolaznici neće ni zamijetiti. Izgovor za to, bude li im trebao, bit će da su jučerašnji masakri izazavali poremećaj na financijskom tržištu - što se, potkraj dana, pokazalo potpuno točnim.

Jack mlađi pretpostavio je (s pravom) da si taj dan može dopustiti i neformalnu odjeću, pa se na posao odvezao u svom Hummeru 2, odjeven u traperice, pulover i tenisice. Naravno, ljudi iz osiguranja bili su u odorama. I, kao i obično, s njihova se lica nije dalo ništa pročitati.Kada je, u 8:14, ušao u ured, zatekao je Tonvja Willsa kako pali svoje računalo."Hej, Tony, kakav je promet?" rekao je umjesto pozdrava. "Pogledaj i sam. Nisu spavali", rekao je Wills svom vježbeniku."Na zapovijed." Sjeo je, spustio kavu na stol, zavalio se u svoj udobni daktilostolac, upalio računalo i deaktivirao sustav koji je štitio sadržaj računala: jutarnji 'ulov' iz NSA-e. Ta tvrtka nikada nije spavala. Materijal je bjelodano pokazivao da i ljudi koje drže na oku pozorno prate vijesti.Ljudi koji su toliko zanimali NSA-u, očito nisu bili prijatelji Sjedinjenih Američkih Država. Ipak, sadržaj nekih elektronskih poruka koje je pročitao, iznenadile su - čak i šokirale - Jacka mlađeg. Sjetio se kako se osjećao kada je vojska Sjedinjenih Država krenula na Saudijsku Arabiju, nakon snaga, sada već nepostojeće, Ujedinjene Islamske Republike. Sjetio se navale zadovoljstva kada je, nakon izravnog pogotka, jedan tenk eksplodirao. Ni jednog trenutka nije pomislio na trojicu ljudi kojima je taj tenk postao metalna grobnica. Sjetio se kako je razmišljao: ti su se ljudi digli na oružje protiv Sjedinjenih Država, a za to se plaćala određena cijena. Bila je to neka vrsta oklade, i ako se novčić okrenuo na "pismo"... pa, zato se to i zvalo kockanje. U pitanju je, dijelom, bila i njegova mladost. Bio je dijete i, kao svako dijete, mislio da se svijet vrti oko njega, daje središte svemira, i trebalo je vremena da se riješi te iluzije. No većina poginulih u jučerašnjem napadu nisu bili vojnici. Bili su nevini civili, uglavnom žene i djeca. Uživati u njihovoj smrti bilo je čisto barbarstvo. A pogledaj ti ovo... Nakon što je Amerika po drugi put prolila vlastitu krv kako bi spasila domovinu islama, neki su Saudijci govorili ovakve stvari?, "Kvragu", prošaptao je. Princ Ali nije bio takav. On i Jackov otac bili su prijatelji. Bili su frendovi. Posjećivali su jedan drugoga, odlazili jedan drugome u kuću. I sam je razgovarao s tim čovjekom, učio od njega, pozorno ga slušao. OK, dobro, bio je još dijete, ali Ali nije bio takav čovjek. Ipak, ni njegov otac nije bio Ted Bundy108, a Ted Bundy bio je američki građanin, vjerojatno je i glasovao. Dakle, to što si živio u nekoj zemlji nije te činilo i njezinim idealnim ambasadorom.

"Ima i onih koji nas ne vole, dečko", rekao je Wills, promatrajući mu lice."Što smo im to mi učinili nažao?" upitao je Junior."Mi smo najveće i najbogatije dijete u kvartu. Stvari ispadnu kako želimo, čak i kada ljudima ne govorimo što da čine. Naša je kultura sveprisutna, bilo da se radi o Coca-Coli ili Playboyju. Takve stvari mogu povrijediti tuđa vjerska uvjerenja, a u nekim dijelovima svijeta vjerska uvjerenja određuju način razmišljanja. Oni ne priznaju naše načelo vjerskih sloboda, i ako dopustimo nešto što vrijeđa njihova najdublja uvjerenja, to je - u njihovim očima - naša krivnja.""Je 1' ti to braniš ove ptičice?" prigovorio mu je Jack mladi."Ne, samo ti objašnjavam kako razmišljaju. Razumjeti ne znači i odobravati." To je jednom izjavio gospodin Spock, ali tu epizodu Zvjezdanih staza Jack očito nije gledao. "Upamti, tvoj je posao da shvatiš kako razis"Dobro. Razmišljaju bolesno, toliko razumijem. A sada se moram baciti na brojke", rekao je Jack, odgurnuo transkripte elektronskih poruka u stranu i počeo proučavati novčane transfere. "Hej, Udaje danas na poslu. Hmmm... On povremeno radi i kod kuće, je l' da?""Da, to ti je prednost kompjutera", rekao je Wills. "Premda se kod kuće ne razmaše kao u uredu. Ima li zanimljivih poteza?""Samo dva. Premještao je lovu u banku u Lichtensteinu. Samo da uđem u račun..." Ryan je pomaknuo miš i pronašao šifru računa. Račun nije bio bogzna koliki. Dapače, po Salijevim standardima bio je sićušan. Samo pola milijuna eura, uglavnom za naknadu troškova po kreditnim karticama, njegovim i... još nekim..."Hej, ovaj račun pokriva gomilu Visa kartica", rekao je Willsu."Stvarno?""Da, otprilike desetak... Ne... šesnaest, uz one kojima se sam koristi...""Reci mi kakav je to račun", zapovjedio je Wills. Broj šesnaest odjednom je zazvučao strašno važno."Numeriran je. NSA ga se dokopala zahvaljujući rupi u bankinu programu. Premali je da bi bio značajan, ali je tajan.""Možeš mi izvući brojeve Visa kartica?""Brojeve računa? Naravno." Jack je selektirao brojeve računa, kopirao ih, 'zalijepio' na novi dokument, isprintao ga i dodao mu ga preko stola.

"Ne, ti pogledaj ovo", rekao mu je Wills i dodao nekakav papir.Jack ga je uzeo i čim ga je pogledao, brojevi na njemu učinili su mu se poznatima. "Što je na tvom popisu?""Loši momci iz Richmonda imali su Visa kartice i njima su plaćali benzin po cijeloj državi. Usput rečeno, čini se da su krenuli iz Novog Meksika. Jack, upravo si povezao Udu bin Salija s događajima od jučer. Izgleda da je upravo on pokrivao njihove troškove."Jack je ponovo pogledao papire, još jednom usporedio brojeve, a onda podigao glavu."O, jebote", propentao je.Wills je razmišljao o čudima moderne računalne i komunikacijske tehnologije. Da, da... ubojice iz Charlottesvillea kupovali su benzin i hranu Visa karticama, a njihov je mali prijatelj Sali upravo omogućio novac kojim će platiti njihove račune. U ponedjeljak će vjerojatno pogasiti račune i izbrisati ih s lica zemlje. Prekasno."Jack, tko je Saliju rekao da stavi novac na taj bankovni račun?" Imamo metu, nastavio je u sebi. /, moguće, ne samo jednu.

CRVENI KAPUTI I CRNI SESIRI

Jacku su prepustili da usporedi elektronske poruke koje je Uda bin Sali toga dana poslao i primio. Bio je to doista mizeran posao; Jack je imao vještinu, ali ne i dušu pravog računovođe. Ipak, brzo je utvrdio da je poruka vezana uz navedeni račun stigla od nekoga s adresom 56MoHa@ eurocom.net, tko se logirao preko linije 800 u Austriji.Više od toga nisu uspjeli saznati, ali sada su imali ime koje je trebalo pratiti. Bio je to virtualni identitet nekoga tko je izdavao zapovijedi potencijalnom - ne, poznatom - terorističkom financijeru, stoje 56MoHa@ eurocom.net činilo više nego zanimljivim. Sada je bilo na Willsu da 'tržne' NSA-u da ga počne pratiti, za slučaj da već nije - kako je ona to nazivala - 'predmetom njihova interesa'. U kompjuterskoj zajednici vladalo je mišljenje kako je praktički nemoguće otkriti pravi identitet koji se krije iza virtualnog - što je uglavnom i bilo točno. Međutim, kada bi ga se jednom dokopala, obavještajna zajednica mogla bi ga nadzirati. Obično nezakonitim sredstvima. No, isto onako kako je linija između zakonitog i nezakonitog ponašanja na internetu pogodovala tinejdžerima koji su izvodili psine, pogodovala je i obavještajnoj zajednici, čija je računala bilo teško i locirati, a kamoli u njih upasti.Prvi problem bila je činjenica da Eurocom.net ne posjeduje bazu za dugoročno pohranjivanje podataka o prometu. Kada bi ih jednom izvukli iz RAM-a'09, odnosno kada bi ih primatelji pročitali, poruke su nestajale praktički zauvijek. Možda će NSA i zabilježiti da je kreten pisao Udi bin Saliju, ali njemu su pisali mnogi ljudi, u vezi s novčanim transakcijama. Čak ni NSA nije imala dovoljno ljudi da pročita i analizira baš svaku elektronsku poruku koja je stigla na njegovo računalo.Blizanci su stigli malo prije jedanaest, slijedeći upute GPS110 kompjutera u svojim automobilima. Identični Mercedesi C-klase upućeni su na malo parkiralište za posjetitelje smješteno iza zgrade. Tamo ih je dočekao Sam Granger, rukovao se s njima i uveo ih u zgradu. Dobili su propusnice, tako da ih je osoblje osiguranja (Brian je odmah procijenio da se radi o bivšim vojnim dočasnicima) propustilo bez provjere.

"Zgodno mjesto", primijetio je dok su išli prema dizalima. Bell se nasmiješio. "Da, u privatnom poslu možete si priuštiti bolje dekoratere." A pomaže i kada se tvoj ukus slaže s ukusom dekoratera, što je, srećom, bio njegov slučaj."Rekoste 'u privatnom poslu'", odmah je zamijetio Dominic. Vrijeme je da prestanu s finoćom, pomislio je. Ovo je bila agencija za koju je radio i sve je bilo važno."Danas ćete biti upućeni u sve detalje", rekao je Bell, razmišljajući je li pred svojim gostima izlanuo previše.Muzak u dizalima bio je uobičajeno napadan, a u hodniku na zadnjem katu - gdje su uvijek obitavali šefovi - mirisala je čista vanilija, premda prije Breversova nego obična, Safewayeva vanilija."Dakle, na ovo si naletio danas?" pitao je Hendlev. Klinac je zbilja imao očev nos, pomislio je."Naprosto me zaskočilo s monitora", odgovorio je Jack, što se od njega i očekivalo {Premda, pomislio je, očito nije zaskočilo nikoga drugoga).Šef je pogledao Willsa, čije je analitičke sposobnosti dobro poznavao."Jack ga prati već nekoliko tjedana. Mislili smo daje Sali drugorazredni igrač, ali danas je prešao u prvu ligu, ako ne i u profesionalnu", nagađao je Tony. "Neizravno je povezan s onim od jučer.""Je li NSA već zagrizla u ovo?" upitao je Hendlev.Wills je odmahnuo glavom. "Ne. Mislim da i neće. Previše je neizravno. I oni i Langlev drže ga na oku, ali im on služi više kao barometar." Osim ako se nekome u jednoj ili drugoj agenciji nije upalila lampica, dodao je u sebi. I to se događalo, doduše ne prečesto. U obje birokracije, proizvod nečije čiste pronicavosti znao se zagubiti u sustavu, a nerijetko bi ga tamo i namjerno zakopali oni kojima takvo što nikada ne bi palo na pamet. Svako mjesto na svijetu bilo je ortodoksno na svoj način, na nesreću "otpadnika" koji su tamo radili.Hendlevjeve oči preletjele su dvije stranice dokumenta. "Definitivno migolji k'o riba, je 1' da?" Tada mu je zazujao telefon i on je podigao slušalicu. "Dobro, Helen, pošaljite ih unutra... Rick Bell dovodi dvojicu momaka o kojima smo razgovarali", objasnio je Willsu.Kada su se vrata otvorila, Jackove su se oči malko raširile.I Brianove. "Jack? Što ti radiš tu?"

Sekundu kasnije i Dominicovo se lice izmijenilo. "Hej, Jack! Šta ima?" uzviknuo je.Hendlev je, pak, djelovao povrijeđeno. Ovo nije dobro razradio, stoje bila pogreška koju je rijetko činio. Ali u sobi su bila samo jedna vrata, ako ne računamo ona od zahoda.Tri su se rođaka rukovala i na trenutak potpuno zaboravila na šefa. Rick Bell je morao preuzeti situaciju u svoje ruke."Brian, Dominic, ovo je veliki šef, Gerry Hendlev." Rukovali su se u nazočnosti dvaju analitičara."Rick, hvala ti što si potegnuo ovo pitanje. Odlično ste to obavili, obojica", rekao je Hendlev otpuštajući ih."Pa, natrag za računalo. Vidimo se, dečki", rekao je Jack rođacima. Iako njihovo iznenađenje nije popustilo, Brian i Dominic smjestili su se u stolice i na trenutak zaboravili događaj."Dobro došli", rekao im je Hendlev, zavaljujući se u stolicu. Pa, doznali bi prije ili poslije... "Pete Alexander kaže da ste dolje, u vikendici, bili jako dobri.""Osim što smo se dosađivali", odgovorio je Brian. "Tako je to na obuci", rekao je Bell iz čiste ljubaznosti. "A ono jučer?" upitao je Hendlev."Ni to nije bilo zabavno", rekao je Brian. "Prilično je sličilo onoj zasjedi u Afganistanu. Buum i počelo je... a onda smo s time jednostavno morali izići na kraj. Dobro je samo što loši momci nisu bili posebno bistri. Djelovali su kao pojedinci izvan bilo kakve kontrole, a ne kao tim. Ishod bi bio puno drukčiji da su bili obučeni kako treba, da su se ponašali kao tim, poduzeli odgovarajuće mjere opreza. Ovako ih je samo trebalo poskidati, jednog po jednog. Jeste li doznali tko su?""Sve što je FBI do sada doznao je da su u zemlju ušli najvjerojatnije iz Meksika. Vaš nam je rođak upravo otkrio identitet njihova financijera. Radi se o Saudijcu s prebivalištem u Londonu. Svi su podrijetlom Arapi. Identificirali su petoricu i svi su državljani Saudijske Arabije. Puške su ukradene prije desetak godina. Sve četiri skupine unajmile su automobile - u Las Crucesu, u Novom Meksiku - i vjerojatno se, svaka za sebe, odvezle do svojih ciljeva. Po računima za benzin, utvrdili su i kojim putem." "Motivacija je bila strogo ideološka?" upitao je Dominic. Hendlev je kimnuo. "Vjerska - njihova inačica, da. Tako se barem čini."

"Traže li me moji iz FBI-a?" upitao je Dominic potom. "Danas poslijepodne morat ćeš nazvati Guša Wernera da sredite papirologiju, ali ne trebaš očekivati nikakve probleme. Već su smislili priču.""Dobro."Onda je došao red na Briana: "Pretpostavljam da ste nas obučavali upravo za ovakve stvari? Da neke od tih ljudi ulovimo prije nego ovdje naprave ozbiljnu štetu?""Otprilike", potvrdio je Hendlev."U redu", rekao je Brian. "S tim mogu živjeti.""Na teren ćete odlaziti zajedno, kao poslovni ljudi ili bankari. Uputit ćemo vas u sve što trebate znati kako bi vaš lažni identitet bio uvjerljiv. Djelovat ćete uglavnom iz virtualnog ureda, preko laptopa.""Zaštita?" upitao je Dominic."To neće biti problem", uvjeravao ih je Bell. "Kompjuteri su zaštićeni koliko je to uopće moguće, a mogu vam poslužiti i kao internetski telefoni,ada se ukaže potreba za verbalnom komunikacijom. Sustav šifriranja je iznimno siguran", naglasio je."Dobro", rekao je Dominic sumnjičavo. Pete mu je rekao otprilike isto, ali on nije vjerovao nijednom sustavu za šifriranje. I u FBI-ev su, maksimalno zaštićeni radijski sustav, jedanput ili dvaput provalili, što negativci, što hakeri koji su lokalnom FBI-u htjeli pokazati koliko su pametni. "Sto je s našim zakonskim pokrićem?""Više od ovoga nismo mogli učiniti", rekao je Hendlev dodajući mu fascikl. Dominic ga je uzeo, otvorio i, istoga trena, iskolačio oči."Prokletstvo! Kako ste se, dovraga, dokopali ovoga?" upitao je. Predsjedničko pomilovanje do tada je vidio samo u udžbeniku iz prava. Ovo je bilo potpisano, temcopomilovanje. Biancopomilovanjel Kvragu..."Recite vi meni", predložio je Hendlev.Kada je vidio potpis, sve mu je bilo jasno. U sjećanje mu je počelo navirati i njegovo znanje iz područja prava. Ovo je pomilovanje bilo neoborivo. Ovo nije mogao odbaciti čak ni Vrhovni sud, jer je predsjednikovo suvereno pravo na pomilovanje bilo eksplicitno poput slobode govora. Ipak, izvan američkih granica ne bi im puno pomoglo. "Dakle, ljude ćemo ubijati doma?"

"Moguće", potvrdio je Hendlev. "Mi smo prvi članovi tima?" upitao je Brian. "Također točno", odgovorio je bivši senator. "I kako ćemo to činiti?""To će ovisiti o svakom pojedinom zadatku", odgovorio je Bell. "U većini slučajeva, našim novim oružjem. Stopostotno je učinkovito i vrlo tajno. Sve o tome doznat ćete najvjerojatnije sutra.""Žuri nam se?" nastavljao jeBrian."Rukavice su skinute", rekao je Bell obojici. "Vaše mete bit će ljudi koji su izveli, koji planiraju izvesti, ili osiguravaju potporu akcijama čiji je cilj nanošenje ozbiljne štete našoj zemlji i njezinim građanima. Ne govorimo o političkim ubojstvima. Ciljat ćemo samo one ljude koji su izravno upleteni u kaznena djela.""Nije to baš tako jednostavno. Mi nismo službeni krvnici države Teksas, zar ne?""Ne, niste. Ovo je izvan pravnog sustava. Neprijateljske snage pokušat ćemo neutralizirati tako da eliminiramo njima važne ljude. To bi im, u najmanju ruku, trebalo poremetiti posao, a nadamo se i da će to na čistinu istjerati i veće glavešine, kako bismo se mogli pozabaviti i njima.""Dakle, ovo je..." Dominic je zatvorio fascikl i vratio ga svom domaćinu "... dozvola za lov, bez velikih ograničenja, i to u sezoni lova.""Točno, ali u razumnim granicama.""Meni paše", primijetio je Brian. Sjetio se umirućeg dječaka kojega je samo 24 sata ranije držao na rukama. "Kada krećemo na posao?"Odgovorio mu je Hendlev."Uskoro.""Tony, ovaj... što oni tu rade?""Jack, nisam znao da danas dolaze.""To nije nikakav odgovor." Jackove plave oči bile su neobično hladne. "Shvatio si čemu služi ovo mjesto, zar ne?"To jest bio odgovor. K vragu. Njegovi bratići? Pa, jedan je bio marinac, a i onaj iz FBI-a (Jack ga je donedavno smatrao pravnikom) dobro je i temeljito zatukao nekakvog pervertita dolje u Alabami. Bilo je u novinama, a i s ocem je o tome nešto razgovarao. Stvar je bilo teško osuditi, pod uvjetom da su okolnosti bile u skladu sa zakonom, no Dominic je uvijek bio tip koji se držao pravila - to je bio gotovo moto obitelji Ryan. Bit će da je i Brian u marincima

učinio nešto izuzetno. U srednjoj školi bio je sportski tip, nogometaš. Njegov brat bio je obiteljski diskutant. Ali ni Dominic nije bio mamina maza, što je - na najteži način - naučio najmanje jedan kriminalac. A možda neke ljude i treba naučiti da se ne zezaju s velikom zemljom za koju rade pravi muškarci. Svaki je tigar imao zube i pandže... ... a u Americi su rasli veliki tigrovi.Sredivši misli, odlučio je nastaviti potragu za korisnikom 56MoHa@ eurocom.net. Možda će tigrovi krenuti u lov. Po tome ispada da je on... što... pas ptičar? 1 to je bilo u redu. Nekim je pticama letenje i trebalo zabraniti. Pobrinut će se da - preko poruka koje je snimila NSA - u svjetskoj v/rtua/no/'-komunikacijskoj džungli pronađe njihov 'predmet interesa'. Svaka je životinja ostavljala tragove, a on će njuškati. Kvragu, pomislio je, ovaj je posao na koncu ipak zabavan. Sada, kada mu vidi konačni cilj.Mohammed je sjedio za računalom. Iza njegovih leđa, na televiziji, neprekidno su brbljali o 'obavještajnom neuspjehu', što mu je izmamilo osmijeh. Takvi su komentari samo slabili američke obavještajne sposobnosti, posebice u kombinaciji s operativnim smetnjama koje će zasigurno nastati kada američki Kongres počne sa svojim saslušanjima. Bilo je dobro imati takve saveznike u ciljanoj zemlji. Ni vođe njegove organizacije nisu bili puno bolji; i oni su svijet - umjesto životnim realnostima - pokušavalirilagoditi vlastitim vizijama. Međutim, njega su njegovi vođe barem slušali. A slušali su ga jer je postizao rezultate, koji su se, pak, poklapali s njihovim nebeskim vizijama smrti i straha. I da stvar bude bolja, bilo je i ljudi koji su za ostvarenje tih vizija bili voljni žrtvovati vlastiti život. Bili su budale, no Mohammedu to nije smetalo. Svatko se koristi oruđem koje ima. On je imao čekiće kojima je mogao zabiti svaki čavao na svijetu.Provjerio je poštu kako bi se uvjerio je li Uda ispoštovao njegove upute u vezi s bankovnim računima. Strogo uzevši, mogao je pustiti da se Visini računi jednostavno pogase, no to je ostavljalo mogućnost da neki pretjerano revni bankarski službenik pročačka po njima i utvrdi daje posljednji komplet računa nenaplaćen. Mislio je da je bolje da na računu ostane malo novca, da ostane aktivan, ali u mirovanju. Banka se ne bi bunila zbog viška gotovine u svom elektronskom trezoru, a takav račun nijedan bankovni službenik neće istraživati. Takve se stvari stalno događaju. Pobrinuo se da broj računa i

pristupni kod ostanu skriveni na njegovu računalu, u dokumentu za koji je samo on znao.Razmišljao je o tome da kolumbijskim kolegama pošalje pismo zahvale, ali nepotrebne poruke bile su gubitak vremena i izazivanje vraga. Poruke se ne šalju iz zabave ili iz uljudnosti. Poruke - i to najkraće moguće poruke - šalju se samo kada je to apsolutno neophodno. Znao je koliko su Amerikanci spretni u prikupljanju elektronskih podataka - dovoljno da ih se plaši. Zapadni mediji često su spominjali 'uhvaćene poruke', pa se njegova organizacija potpuno odrekla praktičnih satelitskih telefona. Sada su se najčešće služili kuririma, koji bi pažljivo memorirali i prenosili podatke, što je bilo nezgodno i sporo, ali je imalo i jednu vrlinu: bilo je potpuno sigurno... ukoliko teklić nije bio podmitljiv. Ništa nije bilo potpuno sigurno. Svaki je sustav imao svoje slabosti. Ali internet je bio najbolja stvar na svijetu. Jamčio je fantastičnu anonimnost. Internetske adrese mogla je aktivirati i na krajnje korisnike prenijeti i potpuno nepoznata, treća osoba. Tako su postojali samo kao elektroni ili fotoni - poput zrnaca pijeska u Rub al-Khaliju" (pustinja na jugu Saudijske Arabije, jedna od najvećih pješčanih pustinja na svijetu), sigurni i maksimalno anonimni. A internetom se svakoga dana odašilju doslovce milijarde poruka. Možda ih je Alah mogao pratiti, ali samo zato što je Alah poznavao um i srce svakoga čovjeka, a tu sposobnost nije darovao čak ni Vjernima. Čak je i Mohammed - koji se na istom mjestu rijetko zadržavao dulje od tri dana - vjerovao da se računalom može koristiti koliko mu volja.U Britanskoj tajnoj službi, sa zapovjedništvom u Thames Houseu, uzvodno od Westminsterske palače, čuvale su se doslovce stotine tisuća snimki telefonskih razgovora. Britanski zakoni o privatnosti bili su nešto liberalniji od onih u Sjedinjenim Državama - za državne agencije, dakako - koje su na Udu bin Salija primijenile čak četiri mjere elektronskog nadzora. Prva, prisluškivanje njegova mobitela, rijetko je donosila korisne rezultate. Njegove elektronske adrese - ona na poslu, u financijske četvrti i ona kod kuće - bile su najvrednije, s obzirom na to da je Sali izbjegavao verbalnu komunikaciju i u svim važnim kontaktima s vanjskim svijetom najradije koristio elektronsku poštu. To je uključivalo i pisma kući i od kuće, u kojima je, uglavnom, uvjeravao oca kako je obiteljski novac siguran. Programima za kodiranje nije se zamarao, što je bilo čudno, ali valjda je pretpostavljao da već i sama količina poruka na netu služi

kao zaštita od prisluškivanja. Uz to, London je bio pun ljudi koji su se bavili istim poslom (puno je skupih gradskih nekretnina bilo u vlasništvu stranaca), a trgovina novcem bila je dosadna, čak i većini tržišnih igrača. Napokon, abeceda novca bila je vrlo kratka i nimalo poetična.Ipak, njegova email veza nikada nije zacvrkutala, a da se jeka tog cvrkuta nije začula i u Thames Houseu. Djelići tih signala odlazili su u GCHQ113 - Državno komunikacijsko središte u Cheltenhamu, sjeverozapadano od Londona. Odanle su ih, satelitskim putem, odašiljali u Fort Belvoire u Virginiji, a odande, optičkim kabelom, i do Fort Meadea, u Marvlandu. Tamo bi ih obično 'pročešljali' jednim od velikih računala smještenih u ogromnom - tamnici sličnom - podrumu zgrade zapovjedništva. Materijal koji se smatrao važnim dostavljao se zapovjedništvu CIA-e u Langlevju, u Virginiji... dakako, preko ravnoga krova izvjesne zgrade, nakon čega bi te signale probavilo još nekoliko računala."Imamo nešto novo od gospodina 56", rekao je Junior, gotovo samome sebi, misleći na adresu 56MoHa@eurocom.net. Morao je malo razmisliti. Radilo se uglavnom o brojevima, ali jedan od tih brojeva bila je elektronička adresa Europske komercijalne banke. Gospodin 56 tražio je nešto novca, ili se barem tako činilo, a sada kada su znali da je Gospodin 56 igrač, imali su još jedan bankovni račun koji je trebalo nadzirati. Počet će već sutra. Ovisno o internoj proceduri banke, to ih je moglo dovesti i do konkretnog imena i adrese. Vjerojatno neće. Kako bi zadržale prednost nad konkurencijom, banke su, jedna po jedna, svoje interne procedure prilagođavale zahtjevima klijenata do te mjere da među njima više nije bilo gotovo nikakve razlike. Svatko je imao drugu inačicu stvarnosti, ali svačiji je novac bio jednako zelen (ili, u slučaju eura, narančast, ukrašen nikada izgrađenim zgradama i nikada prijeđenim mostovima). Jack je upisao bilješke i isključio računalo. Tu je večer namjeravao izići s Brianom i Dominicom i razmijeniti obiteljske novosti. Na državnoj cesti 29 otvorio se novi riblji restoran koji je htio isprobati. Njegov je radni dan završio. Napravio je nekoliko zabilješki za ponedjeljak ujutro; u nedjelju ovamo nije namjeravao dolaziti, kakva god opasnost prijetila nacionalnoj sigurnosti. Udu bin Salija trebalo je pažljivo nadzirati. Nije bio siguran koliko pažljivo, premda je počeo sumnjati da bi se Sali mogao sastati s jednim ili dvojicom ljudi koje je dobro poznavao.

"Koliko brzo?" Izrečeno iz usta Briana Carusa to je pitanje zvučalo samo kao loše pitanje. Izrečeno iz Hendlevjevih usta, zvučalo je kao prioritet."Pa, najprije moramo napraviti nekakav plan", odgovorio je Sam Granger. Svi ljudi u prostoriji imali su isti osjećaj. Nešto što je u teoriji izgledalo kao košarkaško 'zakucavanje', u srazu s realnošću postalo je silno komplicirano. "Prvo nam treba skupina logičnih meta, a onda i plan da ih uslužimo, na kolikotoliko logičan način.""Operativni koncept?" glasno je upitao Tom Daviš."Ideja je da skidamo jednu po jednu metu, redoslijedom koji je s našeg stajališta logičan, ali koji se vanjskom promatraču čini slučajnim. To bi trebalo natjerati ostale da, poput prerijskih pasa, provire iz svojih rupa. Tada možemo poskidati i njih. Koncept zvuči prilično jednostavno; njegova praktična primjena puno je teža."Ljudi nisu bili šahovske figure koje se s lakoćom pomicalo s jednog polja na drugo. Ta je činjenica promakla većini filmskih redatelja. Bilo je dovoljno i nešto sasvim prozaično - kriva autobusna linija, prometna nezgoda, čak i najobičnije pišanje - pa da i najelegantniji teoretski plan ode do vraga. Svakog je trena valjalo imati na umu da svijet funkcionira analogno, a ne digitalno. A 'analogno' je značilo 'neuredno'."Misliš li da trebamo psihijatra?"Sam je odmahnuo glavom. "Imaju ih u Langlevju. Nije im puno pomoglo.""Prokleto točno", nasmijao se Daviš. Ali, ovo nije bilo vrijeme za zezanje. "Brzina je važna", napomenuo je."Da, što brže, to bolje", složio se Granger. "Ne smiju dobiti vremena da reagiraju i misle.""Isto tako, ne smiju doznati da se nešto uopće događa", rekao je Hendlev."Misliš, da ljudi naprosto nestanu?""Umre li ih previše od iznenadnog srčanog udara, netko će postati sumnjičav.""Misliš li da su se uspjeli uvući u neku od naših agencija?" razmišljao je bivši senator naglas. Druga dvojica muškaraca smrzla su se na samu pomisao."Ovisi što pod time misliš", odgovorio je Daviš. "Ubačeni agent? To bi bilo teško organizirati. Za to bi morali ponuditi silan novac, no stvar bi čak i tada bilo teško izvesti, osim ako netko iz Agencije baš ne ode k njima i zatraži lovu. Takva mogućnost uvijek postoji", dodao je nakon kraćeg razmišljanja. "Rusi su

oduvijek bili škrti, a i nisu imali novca s kojim bi se razbacivali. Ovi ga ljudi imaju i više nego što je potrebno. Dakle... možda...""Ali to nam odgovara", mislio je Hendlev. "U Agenciji je malo onih koji znaju za nas. Dakle, pomisle li da im Agencija ubija ljude, ubačeni agent - ako ga imaju - mogao bi ih i razuvjeriti?""Znači, njihova bi se ekspertiza mogla pokazati kontraproduktivnom?" nagađao je Granger."Pomislit će 'Mossad', zar ne?""Tko drugi?" uzvratio je Daviš. "Njihova vlastita ideologija radi protiv njih." Taj se trik - doduše rijetko - ali ponekad uspješno koristio protiv KGB-a. Najbolje je kada drugu stranu uvjeriš daje silno pametna. A ako stvar postane gusta za Izraelce, nitko u američkoj obavještajnoj zajednici neće se previše uzrujavati. 'Saveznici' ili ne, Izraelci nisu bili omiljeni među američkim kolegama. Čak su i saudijski špijuni s njima surađivali, pošto su se nacionalni interesi dviju zemalja često preklapali i to na najnevjerojatnije načine. U ovom slučaju, Amerikanci će se brinuti za interese matične države i to potpuno neformalnim kanalima."Mete koje smo identificirali... gdje su?" upitao je Hendlev. "Svi su u Europi. Većina se bavi bankarstvom i komunikacijama. Prebacuju novac s jednog mjesta na drugo ili prenose poruke i daju upute. Jedan od njih, čini se, prikuplja informacije. Puno putuje. Možda je upravo on odabrao jučerašnje mete, no kako ga ne pratimo dovoljno dugo, u to ne možemo biti potpuno sigurni. Imamo nekoliko meta koje se bave komunikacijama, ali njih želimo ostaviti na miru: previše su dragocjene. Mete čije bi uklanjanje protivnika moglo upozoriti na nas, valja izbjegavati. Stvar mora djelovati kao slučajnost. Mislim da bismo nekima trebali smjestiti tako da protivnik posumnja kako rade za drugu stranu. Da su uzeli lovu i pobjegli, da su - dokopavši se dobroga života - propali u zemlju. Čak bismo za njima mogli ostaviti elektronske poruke takvog sadržaja.""Što ako imaju kod koji pokazuje je li to doista njihova poruka ili tek poruka nekoga tko se dokopao njihova računala?" upitao je David."To nam koristi koliko nam i šteti. To je sasvim prirodan korak želiš li organizirati vlastiti nestanak, želiš li ostaviti dojam da su te ubili. Mrtvoga čovjeka nitko neće tražiti, zar ne? To ih sigurno brine. Mrze nas jer smo,

tobože, iskvarili njihovo društvo... dakle, znaju da su njihovi ljudi potkupljivi. Među njima ima i hrabrih ljudi i kukavica. Ti ljudi nisu roboti i na stvari ne gledaju iz iste perspektive. Neki su, zasigurno, istinski vjernici, no drugi se jednostavno šlepaju, iz zabave ili zato što im stvar djeluje glamurozno. Ali kada stvari postanu čupave, život će im izgledati primamljivije od smrti." Granger je poznavao ljude i shvaćao njihovu motivaciju. Ne, ljudi nisu roboti. I što su pametniji, to ih je teže motivirati. Zanimljivo, većina muslimanskih ekstremista ili je živjela u Europi ili se tamo školovala. Smješteni kao u majčinoj utrobi, izolirani svojim etničkim podrijetlom, ali i slobodni od represivnih društava iz kojih su dolazili. Revolucija je oduvijek bila dijete velikih očekivanja - proizvod začetaka slobode, a ne rezultat ugnjetavanja - doba osobne zbunjenosti, vrijeme potrage za identitetom, razdoblje psihološke ranjivosti kada se traži i grabi nekakvo - bilo kakvo - sidro. Bilo je tužno ubijati ljude koji su, ponajprije i ponajviše, izgubljeni. No, sami su izabrali put kojim su krenuli, slobodno ako ne baš i pametno. I ako ih je taj put vodio na krivo mjesto, za to nisu bile krive njihove žrtve, zar ne?Riba je bila prilično dobra. Jack je probao prugastog lubina sa dna zaljeva Cheasapeake. Brian se odlučio za lososa, a Dominic za paniranog morskog grgeča. Brian je odabrao vino, bijelo, francusko, iz doline Loire."Onda, kako si, dovraga, ti dospio ovamo?" upitao je Dominic svoga bratića."Raspitivao sam se uokolo i to me je mjesto zainteresiralo. Htio sam ga malo proučiti, no što sam više o njemu saznavao, to sam ga manje kužio. Stoga sam otišao k njima, porazgovarao s Gerrvjem i nagovorio ga da mi da posao.""Kakav posao?""Oni to nazivaju analizom, ali stvar je sličnija čitanju misli... posebice jednog frajera. Arapsko ime, igra se s novcem u Londonu. Uglavnom obiteljskim novcem. Zajebava se uokolo i pokušava zaštititi tatinu hrpicu - popriličnu hrpicu", uvjeravao ih je Jack. "Trguje nekretninama. Zgodan način za održavanje kapitala. Cijene na londonskom tržištu neće skoro padati. Vojvoda od Westminstera je jedan od najbogatijih ljudi na svijetu.Posjeduje većinu središnjeg Londona. Naš mali prijatelj imitira Njegovu milost.""I što još?"

"I pokriva izvjesni bankovni račun koji je izvor plaćanja za gomilu Visa kartica, od kojih su četiri posjedovali momci koje ste sreli jučer." Krug se još nije u potpunosti zatvorio, ali FBI je bio na najboljem putu da to učini. "Također, u svojim elektronskim porukama govori o 'divnim događajima' od jučer.""Kako ste se dokopali njegove elektronske pošte?" upitao je Dominic. "To vam ne mogu reći. Morat ćete to čuti od nekoga drugoga." "Kladim se da će to biti netko tko se nalazi šesnaest kilometara odavde, u onom smjeru", rekao je Dominic pokazujući na sjeveroistok. Špijunska zajednica služila se putovima koji su Federalnom istražnom birou najčešće bile nedostupni. U svakom slučaju, rođak Jack je na lice nastojao nabaciti neodređen izraz. Taj mu izraz za pokeraškim stolom ne bi donio ni dolara."Financira negativce, znači?" upitao je Brian. "Točno.""Što ni njega ne čini pozitivcem", nadograđivao je Brian svoju misao. "Vjerojatno ne", složio se Junior."Možda ćemo se i susresti. Što nam još možeš reći?" nastavio je Brian. "Živi otmjeno, u kući na Berklev Squareu - otmjeni dio Londona, nekoliko ulica od američkog veleposlanstva. Za seksualnu razbibrigu voli angažirati kurve. Cura po imenu Rosalie Parker mu je posebno draga. Britanska obavještajna drži ga na oku i redovito razgovara s njegovom miljenicom - s tom Parkerovom. Dobro je plaća, u dolarima, u gotovini. Gospođica Parker navodno je vrlo popularna među bogatom klijentelom. Bit će da zbilja dobro drka", dodao je Jack s gađenjem. "U njegov su kompjuterski dosje ubacili i frišku fotografiju. Po godinama smo tu negdje. Maslinastog je tena, nosi nekakvu bradu koja bi ga trebala učiniti seksepilnijim. Vozi Aston Martin. Gadna kolica. Ipak, Londonom se uglavnom kreće taksijem. Nema kuću na selu, ali često odlazi na vikende, u prenoćišta izvan grada, uglavnom s gospođicom Parker, ali i s drugim damama za iznajmljivanje. Radi u središtu Londona, u financijskoj četvrti. Ima ured u zgradi Llovd'sa - na trećem katu, mislim. Obavi tri do četiri transakcije tjedno. Mislim da uglavnom sjedi i gleda televiziju, skuplja burzovna izvješća i čita novine... takve stvari.""Dakle, to je razmaženo bogato derište kojemu u životu nedostaje uzbuđenja?" rezimirao je Dominic."Točno. Osim što voli izići i poigrati se u prometu."

"To je opasno, Jack", naglasio je Brian bezizražajna lica. "Netko bi mogao zaraditi glavobolju broj tripetšest, koju neće izliječiti Excedrineom"4." Jedva je čekao susret s tipom koji je financirao ubojstvo Davida Prentissa.Jacku je iznenada sinulo kako gospođica Rosalie Parker iz Londona neće dobiti još puno Louis Vuitton torbica. Ali, ako je pametna koliko Tajna služba i Posebni odjel misle da jest, vjerojatno si je već osigurala lagodnu mirovinu."Kako ti je tata?" upitao je Dominic."Piše memoare", odgovorio je Jack. "Pitam se što uopće može napisati? Znate, čak ni mama ne zna puno o njegovu poslu u CIA-i, a ono malo što ja znam... pa,puno toga neće smjeti napisati. Čak ni potvrditi neke stvari koje su procurile u javnost.""Kao, na primjer, kako je šefa KGB-a uspio nagovoriti na izdaju. To je sigurno sjajna priča. Tip je bio na TV-u. Mislim da se još ljuti na tvog tatu. Spriječio ga je da preuzme Sovjetski Savez, a on je vjerojatno mislio da ga može spasiti.""Možda. Tata je pun tajni, kao i neki njegovi prijatelji iz Agencije. Posebno jedan, po imenu Clark. Zastrašujući tip, ali on i tata su prilično bliski. Mislim da je sada u Engleskoj, radi kao šef one nove tajne protuterorističke skupine o kojoj mediji pišu otprilike jednom godišnje... nazivaju ih 'ljudima kojih nema'...""Oh, ima ih", rekao je Brian. "U Herefordu, u Walesu. I nisu nikakva tajna. Stariji dečki iz Izvidništva odlazili su k njima na obuku. Ja sam nikada nisam bio tamo, ali poznajem dvojicu koji jesu. Vježbali su s njima i s Britancima iz SAS-a. To je ozbiljna vojska.""Koliko duboko si ti bio u svemu tome, Aldo?" upitao ga je brat."Čuj, ljudi iz specijalnih operacija prilično su bliski. Zajedno se obučavamo, dijelimo novu opremu i slično. I ono najvažnije, zajedno idemo na pivo i razmjenjujemo ratne priče. Svatko ima drukčiji pogled na probleme i, znaš, ponekad neki tip ima bolju ideju od tebe. Ljudi iz tima Duga - to su ti 'ljudi kojih nema' o kojima govore mediji - vrlo su pametni, ali i oni su naučili ponešto od nas. Dovoljno su pametni da saslušaju nove ideje, u tome je stvar. Njihov šef, taj Clark, navodno je jako pametan.""I jest. Sreo sam ga. Tata misli da nema toga što Clark ne zna." Zastao je prije nego što je nastavio. "I Hendlev ga poznaje. Ne znam zašto i on nije ovdje. To sam pitao kada sam prvi put došao. Možda je prestar."

"Profesionalni ubojica?""To sam jedanput pitao tatu. Odgovorio je da mi ne može reći - što je njegov način da kaže 'da'. Valjda sam ga uhvatio u trenutku slabosti. Čudno je to, stari uopće ne zna lagati.""Valjda je zato toliko volio biti predsjednik.""Da. Mislim daje upravo zato i dao ostavku. Mislio je da će ujak Robby s time puno lakše izići na kraj.""Sve dok ga ono južnjačko kopile nije zatuklo", rekao je Dominic. Atentator, izvjesni Duane Farmer, čekao je izvršenje smrtne kazne u zatvoru u Mississippiju. Novine su ga nazivale 'posljednjim klanovcem'. I bio je. Imao je šezdeset osam godina, prokleta zadrta seljačina, i još nije mogao podnijeti pomisao na crnog predsjednika. Stoga gaje ubio, djedovim revolverom iz Prvog svjetskog rata."To je bilo gadno", složio se John Patrick mladi. "Znate, da nije bilo njega, ja se ne bih ni rodio. To je poznata obiteljska priča, a ujak Robby ju je jako dobro pričao. Volio je pričati priče... On i tata bili su doista bliski. Kad su ga ubili, politički štakori trčali su ukrug... Neki su htjeli da tata ponovo preuzme štafetu, ali on to nije učinio, čime je, pretpostavljam, pomogao Kealtvju. Tata ga ne može smisliti. To je još jedna od stvari koju nikada nije naučio: biti ljubazan prema ljudima koje mrziš. Naprosto nije volio živjeti u Bijeloj kući.""Ipak je bio dobar predsjednik", rekao je Dominic. "Probaj mu to reći. I mama je jedva dočekala da odu. Uloga 'prve dame' naštetila je njezinoj liječničkoj karijeri. Kylea i Katie da i ne spominjemo: naprosto je mrzila što su sve njih dvoje zbog toga morali proći. Znate onu staru poslovicu - najopasniji položaj na svijetu je onaj između majke i njezine djece? To vam je potpuno točno, dečki. Samo jedanput sam vidio kako mama gubi živce - tati se to događa mnogo češće - i to kada su joj rekli da njezine službene dužnosti ne dopuštaju da ode na priredbu u Kyleov vrtić. Isuse, doista je podivljala. Dadilje su pomagale, ali su je u medijima zbog tih dadilja neprekidno prali - kao, to nije američki i slična sranja... Znate, da je itko ikada snimio tatu kako piša, kladim se da bi se našao netko tko bi ustvrdio da to ne radi kako valja.""Tome i služe kritičari - da pokažu koliko su pametniji od osobe koju kritiziraju."

"U FBI-u ih nazivaju odvjetnicima, Aldo. Ili uredom za profesionalnu odgovornost", informirao je Dominic društvo za stolom. "Prije nego što stupe u službu kirurški im odstranjuju smisao za humor.""I marinci imaju izvjestitelje... i kladim se da nijedan nije prošao obuku." Ljudi koji su radili u Glavnom inspektoratu prošli su barem temeljnu obuku."Mislim da bismo trebali nazdraviti", rekao je Dominic, podižući čašu s vinom. "Nas nitko neće kritizirati.""I preživjeti", dodao je Jack smijući se. I pomislio: Kvragu, što će tata reći kada sazna za mene?

... I KONJI U POTJERI.

Za većinu ljudi nedjelja je bila dan odmora. U Kampusu je bilo uglavnom isto, osim za ljude iz osiguranja. Gerry Hendlev vjerovao je da je Bog možda bio u pravu, da se radom u nedjelju postiže puno manje od dodatnih 16,67% čovjekove tjedne produktivnosti. I da se ljudski mozak - uskraćen za vježbe po vlastitu izboru ili za luksuz besposlice - samo otupljuje.Danas je, naravno, bilo drukčije. Danas će, prvi put, planirati pravu "crnu" operaciju. Kampus je bio aktivan malo više od godinu i pol. Većinu vremena potrošili su na utvrđivanje svog lažnog identiteta traderske i arbitražne tvrtke. Sefovi odjela često su vlakovima Acela putovali u New York i iz New Yorka kako bi se susreli sa svojim kolegama iz 'bijeloga svijeta'. I premda se to tada činilo jako sporim, gledajući unatrag, reputaciju tvrtke u financijskoj zajednici stekli su vrlo brzo. Dakako, svijetu su rijetko pokazivali svoje stvarne rezultate. Spekulirali su valutama, trgovali s nešto pomno biranih dionica, ponekad čak i s dionicama tvrtki koje nisu znale kakav im se posao smiješi... Opći je cilj bio zadržati Kampus u tajnosti, no kako se on financirao iz vlastitih sredstava, morao je generirati prave prihode. U Drugom svjetskom ratu, Amerikanci su za svoje 'crne' operacije angažirali uglavnom pravnike, dok su Britanci koristili bankare. I jedni i drugi pokazali su se dobrim, i u ispitivanjima i u ubijanju. To je, vjerojatno, imalo nekakve veze s njihovim pogledom na svijet, pomislio je Hendlev ispijajući kavu.Pogledao je i ostale: Jerrvja Roundsa, njegova šefa Strategijskog planiranja i Sama Grangera, njegova šefa Operacija. Zgrada Kampusa jošA.ije bila ni dovršena, a njih su trojica već razmišljali o oblikovanju svijeta, o tome koje bi njegove kutove bilo najbolje izbrusiti. I Rick Bell je bio tu, njegov šef Analitike, čovjek koji je provodio dane češljajući 'plijen' iz NSA-e i CIA-e, pokušavajući pronaći smisao u bujici nepovezanih podataka... Dakako, uz pomoć 35.000 analitičara iz Langlevja, Fort Meadea i drugih, njima sličnih mjesta. Kao i svi stariji analitičari, volio se poigrati i na operativnom igralištu, što je ovdje bilo itekako moguće. Kampus je bio premali da bi ga progutala njegova vlastita birokracija. A kako su obojica znali da to neće potrajati, Bell i Hendlev vodili su računa da se unutar Kampusa ne stvaraju nikakva zasebna carstva.

Koliko je njima bilo poznato, njihova institucija bila je jedinstvena u svijetu. A i bila je postavljena tako da s obzorja može nestati u roku od samo dvatri mjeseca. Kako nije privlačila vanjske ulagače, tvrtka Hendley Associates bila je dovoljno nezamjetna da njezine makinacije izmaknu radarima, a zajednica kojoj su pripadali ionako se nije često reklamirala. Nije se bilo teško sakriti u području u kojemu su se svi sakrivali, u kojemu nitko nikoga nije otkucavao - osim ako ga netko ne bi gadno ugrizao. A Kampus nije grizao. Barem kada je o novcu riječ."Onda", započeo je Hendlev. "Jesmo li spremni?""Da", rekao je Rounds u Grangerovo ime. Sam je ozbiljno kimnuo i nasmiješio se."Spremni smo", službeno je objavio Granger. "Naša dva dečka pokazala su se na način koji ni u snu nismo mogli predvidjeti.""Bogami su se pokazali", složio se Bell. "A i Rvanov mali pronašao je dobru prvu metu, ovog Salija. Nakon događaja u petak, količina poruka se povećala. Poruke su otkrile gomilu navijača. Mnogi od njih su i pomagači- ili potencijalni pomagači - i sve da greškom koknemo nekoga od njih, to neće biti veliki gubitak. Složio sam prvu četvoricu. Onda, Sam, kakav je plan? Kako ćemo se obračunati s njima?"Ovo je bio šlagvort za Davisa. "Poslužit ćemo se 'izviđanjem vatrom'. Nakon što zatučemo jednog ili dvojicu, vidjet ćemo kakve je to - ako ikakve- reakcije izazvalo. One će nam poslužiti kao daljnje smjernice. Slažem se da gospodin Sali izgleda kao isplativa prva meta. Pitanje je treba li njegova likvidacija biti otvorena ili prikrivena.""Objasni", zapovjedio je Hendlev."Pa, ako ga nađu mrtvoga na ulici, to je jedna stvar. Ako nestane s tatinom lovom i za sobom ostavi poruku u kojoj kaže da želi prestati s onim što radi i otići u mirovinu, to je nešto sasvim drugo", objasnio je Sam."Otmica? To je opasno." U slučajevima otmice, učinkovitost policije grada Londona bližila se stopostotnoj. Tu je igru bilo opasno zaigrati, posebice u prvom pokušaju."Pa, možemo angažirati glumca, odjenuti ga kako treba i poslati ga zrakoplovom ravno u New York, gdje bi, u zračnoj luci Kennedv, jednostavno

nestao. Zapravo, riješimo se tijela i zadržimo novac. Koliki mu je iznos na raspolaganju, Rick?""Izravno, misliš? Kvragu, više od tri stotine milijuna dolara.""Korporativnoj riznici bi dobro došlo", špekulirao je Sam. "Njegovu ocu to ne bi puno naškodilo, zar ne?""Novcu njegova oca? Misliš cijelom iznosu? Ima on i više od tri milijarde", odgovorio je Bell. "Nedostajalo bi mu, ali ga ne bi uništilo. S obzirom na to kakvo mišljenje ima o sinu, stvar bi se mogla razviti u pristojno pokriće za našu operaciju", nagađao je Rick."Moja je preporuka da to razmotrimo samo kao alternativu, ne i kao način djelovanja", zaključio je Granger.Naravno, o tome su već raspravljali. Rješenje s oproštajnom porukom bilo je previše prozirno. Doduše, tri stotine milijuna dolara doista bi lijepo izgledale na računu Kampusa, primjerice na Bahamima ili u Lichtensteinu. Novac si mogao sakriti bilo kamo, sve dok ti je dostupna telefonska linija. Ionako se radilo o elektronima, ne o zlatnim polugama.Hendlevja je iznenadila brzina kojom je Sam potegnuo to pitanje. Možda je kolegama htio opipati bTlo. Pomisao na to da upokoje Salija očito ih nije preplavila osjećajima, ali pomisao da ga usput i pokradu izazivala je kojekakve reakcije. Ljudska je savjest čudna stvar, pomislio je Hendlev."Ostavimo to, na trenutak. Hoće li ga biti teško ubiti?" upitao je Hendlev."S onim što nam je dao Rick Pasternak? Bit će to dječja igra, osim ako naši ljudi nešto gadno ne zabrljaju. U najgorem slučaju, stvar će izgledati kao pokušaj pljačke koji je krenuo naopako", rekao im je Granger."Što ako naš čovjek ispusti pero?" brinuo je Rounds."To je nalivpero. S njim možeš i pisati. Nijedan murjak na svijetu ne bi otkrio o čemu se doista radi", odgovorio je Granger samouvjereno. Posegnuo je u džep i poslao uzorak oko stola. "Ovo je bezopasno", uvjeravao ih je.Svi su znali za njega. Na prvi pogled izgledalo je poput skupe kemijske olovke, pozlaćene, sa zakačkom od vulkanskog kremena. Kada bi se zakačka stisnula, a poklopac okrenuo, vrh olovke zamijenila bi igla kojom se smrtonosni agens unosio u tijelo. Žrtvu bi paralizirao u petnaestdvadeset sekundi i ubio je u tri minute. Protuotrova nije bilo, a otrov je u tijelu ostavljao tek privremeni trag. Dok je pero kružilo konferencijskim stolom, direktori su, jedan za drugim,

oprezno pipkali vrh igle, a onda ga isprobavali. Simulirali su ubod, uglavnom kao da rukuju nožem za led. Rounds ga je jedini držao poput malenog mača."Bilo bi lijepo isprobati ga, nasuho", primijetio je tiho."Želi li netko odglumiti žrtvu?" upitao je Granger ljude za stolom. Nitko nije kimnuo. Raspoloženje u sobi nije ga previše iznenadilo. Nastala je otrežnjujuća stanka, slična onoj koju čovjek napravi kada potpiše policu životnog osiguranja, proizvod koji ima vrijednost samo ako si mrtav, što stvar ne čini nimalo zabavnom."Poslat ćete ih u London zajedno?" upitao je Hendlev."Točno." Granger je kimnuo i ponovo progovorio poslovnim tonom. "Pustit ćemo ih da pronađu metu, odaberu pogodan trenutak i udare.""I pričekaju rezultate?" upitao je Rounds retorički."Točno. Potom mogu odletjeti i potražiti drugu metu. Cijela operacija ne bi smjela potrajati dulje od sedam dana. Zatim ćemo ih vratiti kući i čekati razvoj događaja. Bude li nakon njegove smrti netko dirao u njegov novac, to nam vjerojatno neće promaknuti, zar ne?""Ne bi smjelo", potvrdio je Bell. "Sve i da ga netko mazne, znat ćemo kamo ide.""Sjajno", primijetio je Granger. To je i bio smisao 'vatrenog izviđanja'.Ovdje neće ostati dugo, mislili su blizanci. Smjestili su ih u spojene sobe u lokalnom Holidav Innu. Bilo je nedjeljno poslijepodne i oni su, u društvu jednoga gosta, gledali televiziju."Kako vam je mama?""Dobro, ima puno posla u lokalnim osnovnim školama - crkvenim. Nije baš učiteljski pomoćnik, ali i ne predaje. Tata radi na nekom novom projektu. Boeing, navodno, ponovo razmatra sustav SST-a115. Tata kaže da ga - ako Washington ne ispljune puno love - nikada neće izgraditi. Ali Concordeovi umirovljenici ponovo razmišljaju o tome, a Boeing voli da su mu inženjeri zaposleni. Ova ekipa iz Airbusa ih je malko zabrinula, a ne žele ni da ih Francuzi uhvate spuštenih hlača, ukoliko ponovo postanu ambiciozni.""Kako je u Korpusu?" upitao je Jack Briana."Korpus k'o u Korpus, rodo. Kotrlja se i priprema za sljedeći rat." "Tata se brinuo kada si otišao u Afganistan."

"Bilo je pomalo uzbudljivo. Tamošnji ljudi su prilično opaki, a nisu ni glupi, samo loše uvježbani. Sudarili bismo se s njima i nastavili dalje. Kada bismo vidjeli nešto što nam se činilo sumnjivim, pozvali bismo zračnu potporu. To bi, obično, riješilo stvar.""Koliko?""Koliko smo ih skinuli? Nešto. Nedovoljno, ali ipak nešto. Zelene beretke ušle su prve pa su Afganistanci brzo naučili kako otpor nije u njihovu interesu. Mi smo se uglavnom bavili nadzorom i izviđanjem, bili smo ptičari medu terijerima. S nama je bio i jedan tip iz CIA-e i jedno odjeljenje za prisluškivanje radiokomunikacija. Negativci su previše brbljali preko radija. Kada bi nas napali, pomaknuli bismo se otprilike kilometar i pol, pogledali što rade. Ako bismo opazili štogod zanimljivo, pozvali bismo zrakoplovstvo i oni bi ubili Boga u njima. Strašno za gledat'", rezimirao je Brian."Mogu si misliti", rekao je Jack i otvorio limenku piva."Dakle, ovaj Sali... ovaj s curom, Rosalie Parker?" upitao je Dominic. Kao i svi murjaci, dobro je pamtio imena. "Kažeš da je skakao od veselja zbog one pucnjave?""Da", rekao je Jack. "Mislio je da je to fenomenalno." "S kim je podijelio likovanje?""S prijateljima s kojima se dopisuje putem interneta. Britanci mu prisluškuju telefone, a što se tiče elektronske pošte... Kao što rekoh, o elektronskoj pošti vam ne smijem pričati. Europski telefonski sustavi nisu ni izbliza sigurni koliko ljudi misle - hoću reći, svatko zna kako se prisluškuju mobiteli i slično, ali tamošnji murjaci dolaze do stvari do kojih mi ne uspijevamo doći. Posebno Britanci, oni se služe prisluškivanjem kako bi pronašli dečke iz IRA-e. Čujem da u ostalim europskim državama policija ima i veće ovlasti.""Ima", uvjeravao ga je Dominic. "Na Akademiji, u nacionalnom programu Akademije - to ti je nešto k'o doktorat za murjake - imali smo i nekoliko Europljana. Znali su pričati o tome, kada bismo ih natočili s nekoliko pića. Znači, Saliju se svidjelo to što su učinili oni kreteni, ha?""K'o da je njegova ekipa osvojila Super Bowl116", ispalio je Jack."I on ih financira?" upitao je Brian."Tako je."

"Zanimljivo", bilo je sve što je Brian imao za reći, čuvši odgovor na svoje pitanje.Mogao je ostati još jednu noć, ali ujutro je imao posla, pa je krenuo za London u svom Bowlandcrnom, Aston Martin Vanquishu. Unutrašnjost je bila u crnoj boji, a ručno izrađen dvanaestocilindarski motor natjeravao je većinu od svojih 460 konja dok se, brzinom od 160 kilometara na sat, vozio autocestom M4. Vožnja automobilom je, na svoj način, bila bolja od seksa. Šteta što Rosalie nije s njim, ali - pogledao je svoju pratilju - i Mandy je znala zagrijati postelju, iako je za njegov ukus bila previše mršava. Samo da nabaci malo mesa na te svoje kosti... ali europska moda to nije ohrabrivala. Budale koje su određivale standarde ženskoga tijela vjerojatno su bili pederi koji su ih htjeli pretvoriti u dječake. Ludilo, pomislio je Sali, čisto ludilo.Ali Mandy je u vožnji njegovim autom uživala više od Rosalie. Rosalie se, na žalost, plašila brze vožnje i nije se pouzdavala u njegove vozačke sposobnosti. Nadao se da će automobil moći odvesti kući - do tamo će, dakako, letjeti. I njegov je brat imao brz automobil, ali trgovac automobilima rekao mu je kako njegova raketa na četiri kotača može postići više od tri stotine kilometara na sat, a u Kraljevini je bilo dobrih, ravnih i glatkih cesta. Dobro, imao je rođaka koji je letio na Tornadima u Saudijskom kraljevskom ratnom zrakoplovstvu, ali ovaj je automobil bio njegov, a to je bila velika razlika. Nažalost, engleska policija kvarila mu je užitak. Nije dopuštala da automobil isproba kako treba (još jedna kazna za prebrzu vožnju mogla bi ga stajati vozačke dozvole), ali kod kuće neće biti takvih problema. Kada utvrdi koliko doista može, dopremit će ga natrag na Gatwick i njime paliti žene (što je bilo gotovo jednako dobro kao i voziti ga). Mandy je definitivno bila napaljena. Morat će joj nabaviti finu Vuittonovu torbicu i poslati je u njezin stan. Nije škodilo biti darežljiv prema ženama, a i Rosalie je trebalo naviknuti na konkurenciju.Projurio je gradom koliko su to promet i policija dopuštali, prozujao pokraj Harrodsa, pa kroz tunel, prošao pokraj kuće vojvode od Wellingtona, skrenuo desno u ulicu Curzon, a potom lijevo na Berkley Square. Zabljeskao je svjetlima kako bi čovjeku koji mu je čuvao parkirališno mjesto signalizirao da pomakne svoj automobil. Tako je mogao parkirati točno ispred kuće, trokatnice od pješčenjaka. Po europskim manirama, izišao je iz automobila, zaobišao ga i otvorio Mandyna vrata. Galantno ju je otpratio uza stube do

velikih hrastovih vrata i, smiješeći se, otvorio ih i pustio je da uđe. Napokon, vrata koja će za nekoliko minuta ona otvarati njemu, bila su mnogo ljepša."Mali pizdek se vratio", rekao je Ernest, bilježeći vrijeme u notes. Dva agenta Tajne službe sjedila su u kombiju British Telecoma, pedesetak metara dalje. Sjedili su ondje više od dva sata. Mladi saudijski luđak vozio je kao da je inkarnacija Jimmyja Clarka."Njegov vikend bio je bolji od našeg, pretpostavljam", suglasio se Peter. Okrenuo se da ispritiska gumbe koji su aktivirali različite sustave prisluškivanja u džordžijanskoj kući, uključujući i tri kamere. Ekipa za upad dolazila je po vrpce svaki treći dan. "Živahno malo kopile.""Vjerojatno je na Viagri", glasno je razmišljao Ernest, pomalo zavidno."Ernie, dečko moj, čovjek mora biti fer. To će ga stajati dvije naše tjedne plaće, a i ona će mu sigurno biti zahvalna za ono što dobije." "Jebiga", primijetio je Ernest nabusito."Mršava je, ali nije toliko mršava, momče." Peter se smijuckao u sebi. Znali su koliko Mandy Daviš naplaćuje svojim mušterijama i, kao i svi drugi muškarci, pitali se čime ona to zarađuje toliki novac. I prezirali je zbog toga. Kao protuobavještajni časnici nisu pokazivali razumijevanje kakvo bi neki iskusni stariji policajac pokazao prema relativno neobrazovanoj ženi koja nastoji preživjeti. Sedamsto pedeset funti za večernji posjet, dvije tisuće za cijelu noć... Koliko je, točno, naplaćivala za cijeli vikend, nitko nije pitao.Obojica su stavili slušalice kako bi provjerili rade li mikrofoni i premještali se s kanala na kanal kako bi ih mogli pratiti po kući."Nestrpljivi gad", rekao je Ernest. "Misliš da će ostati cijelu noć?" "Kladim se da neće, Ernie. Možda se kopile tada primi prokletog telefona, a mi napokon saznamo štogod korisno.""Prokleta arapčuga", promrmljao je Ernest. Njegov partner se potpuno slagao. Obojica su mislili da je Mandy ljepša od Rosalie. Bila bi dobra i za ministra.Njihova procjena pokazala se točnom. Mandy Daviš otišla je u 10:23. Zastala je na vratima da mu udjeli oproštajni poljubac, s osmijehom koji je svakom muškarcu mogao slomiti srce. Potom je ulicom Berkley, pješice, krenula prema Piccadillyju. Tamo, pak, nije skrenula udesno i kod drogerije Boots sišla na postaju podzemne željeznice na uglu Strattona i Piccadillyja. Umjesto toga uhvatila je taksi koji ju je odvezao u središte grada, do Novog Scotland Yarda.

Tamo će je ispitati ljubazni mladi detektiv koji joj se poprilično sviđao. Ipak, Mandy je bila prevelika profesionalka da bi poslovni dio miješala s ugodnim dijelom posla. Uda je bio živahna mušterija, ali ako je itko imao ikakvih iluzija o njihovoj vezi, bio je to on, a ne ona.Brojke su se pojavile na LED-registru". Odmah su ih, s oznakom datuma, spremili u svoja prijenosna računala - imali su ih dva, i barem još jedno u Thames Houseu. Pinregistar priključen na svaki od Salijevih telefona bilježio je odredište svakog njegova poziva. Sličan uređaj bilježio je lokaciju ulaznih poziva, a uređaji za snimanje bilježili su svaku izgovorenu riječ. Ovo je bio međunarodni poziv, mobitelom."Zove svog prijatelja Mohammeda", primijetio je Peter. "Baš me zanima o čemu će razgovarati.""Kladim se da će mu barem deset minuta prepričavati svoje vikend podvige.""Da, taj baš voli pričati", složio se Peter."Premršava je, prijatelju, ali i savršena bludnica, što - kada su u pitanju nevjernice - govori nešto", uvjeravao je Sali svojega kolegu. Uvijek je znao kad ga neka žena voli. Mandy i Rosalie su ga voljele."Drago mi je čuti, Uda", strpljivo je uzvratio Mohammed iz Pariza. "A sada na posao.""Kako želiš, prijatelju.""Američka operacija prošla je dobro.""Da, vidio sam. Koliko ukupno?""Osamdeset troje mrtvih i sto četrdeset tri ranjena. Moglo je biti i više, ali jedan od timova je pogriješio. Najvažnije je da se o tome izvješćuje u svim vijestima. Danas na televiziji ne govore ni o čemu osim o našim svetim mučenicima i njihovim napadima.""To je zbilja divno. Velik udarac za Alaha.""O, da. Čuj, trebao bi mi na račun prebaciti nešto novca.""Koliko?""Sto tisuća britanskih funti. To će, zasad, biti dovoljno.""Riješit ću to, do sutra u deset." Mogao je to učiniti i satdva prije, ali ujutro se namjeravao naspavati. Mandy ga je izmorila. Ležao je u postelji, pijuckao francusko vino, pušio cigarete i gledao televiziju ne opterećujući se pretjerano. Želio je uhvatiti vijesti Sky Newsa u puni sat. "Je li to sve?"

"Da, za sada.""Smatraj to obavljenim", rekao je Mohammedu."Sjajno. Laku noć, Uda.""Čekaj, imam jedno pitanje...""Ne sada. Moramo biti oprezni", upozorio ga je Mohammed. Mobitel je bio opasan. Začuo je uzdah s druge strane linije."Kako želiš. Laku noć." Obojica su isključili mobitele."Pub u Sommersetu bio je vrlo zgodan - 'Plavi vepar', tako se zove", rekla je Mandy. "Hrana je bila pristojna. U petak navečer Udaje pojeo puretinu i popio dvije pinte. Sinoć smo večerali u restoranu 'Voćnjak', preko puta hotela. On je pojeo Chateaubriand, a ja sam uzela doverski list. U subotu popodne otišli smo u mali šoping. On vam baš i ne voli izlaziti, uglavnom želi ostati u krevetu." Slatki je detektiv snimao sve što je govorila i - kao i još jedan policajac - hvatao bilješke. Bili su hladni i objektivni kao i ona."Je li govorio o čemu? O vijestima na TV-u ili u novinama?""Gledao je vijesti na TV-u, ali nije rekao ni riječi. Ja sam rekla kako je to užasno - sve to ubijanje - ali on je samo zagunđao. Zna biti potpuno bezdušan, ali prema meni je uvijek ljubazan. Nismo se još nijednom posvađali", rekla je, milujući ih pogledom svojih plavih očiju.Policajci koji su s njom imali posla, teško su zadržavali profesionalni odmak. Izgledala je poput fotomodela, premda je sa svojih metar i pol za to bila preniska, a bila je i slatka, što joj je sigurno išlo na ruku. Ali srce joj je bilo čisti led. Tužno, ali to već nije bila njihova briga."Je li kome telefonirao?"Odmahnula je glavom. "Nikome. Mobitel nije ni ponio. Rekao je daje samo moj i da ga ovaj vikend ne moram dijeliti ni sa kim. To je bilo prvi put. Inače, sve je bilo kao i obično." Sjetila se još nečega. "Sada se češće kupa. Natjerala sam ga da se istušira, i prvi i drugi dan, i nije se bunio. Pa dobro, i ja sam pomogla. Odlazila sam s njime pod tuš." Koketno im se nasmiješila. I tu je, otprilike, bio kraj razgovora."Hvala vam, gospođice Daviš. Kao i obično, bili ste od velike pomoći.""Činim sve što mogu. Mislite da je terorist ili tako nešto?" morala je pitati."Ne. Upozorili bismo vas na vrijeme da ste u bilo kakvoj opasnosti."

Mandy je zavukla ruku u svoju torbicu Louis Vuitton i izvukla nož sa sječivom od dvanaest centimetara. Takve je stvari bilo zabranjeno nositi, ali detektivi su shvaćali da u poslu kojim se bavi uza se mora imati prijatelja u kojega se može pouzdati. Naslućivali su da se njime zna i poslužiti. "Znam se brinuti za sebe", uvjeravala ih je. "Ali, Uda nije takav. On vam je, zapravo, prilično blaga osoba. Ako u mom poslu išta naučite, onda naučite čitati ljude. I ako nije prokleto sjajan glumac, Uda ne spada u one opake. On se igra s novcem, ne s pištoljima."Policajci su njezino objašnjenje shvatili vrlo ozbiljno. Bila je u pravu: ako su kurve bile stručnjaci u bilo čemu, bile su stručnjaci u poznavanju ljudi. One koje to nisu bile, umirale su prije dvadesete.Kada se Mandy taksijem odvezla kući, dvojica detektiva iz Posebnog odjela zapisali su što im je ispričala i bilješke poslali - elektroničkom poštom - u Thames House. Dosje koji je o mladom Arapinu vodila Tajna Služba upravo je dobio još jedan dodatak.Brian i Dominic stigli su u Kampus točno u osam. Zahvaljujući svojim novim propusnicama, dizalom su se popeli na posljednje kat gdje su sjedili i pili kavu sve dok se, pola sata kasnije, nije pojavio Gerrry Hendley. Obojica su, posebice Brian, skočili u stav 'pozor'."Dobro jutro", rekao je bivši senator u prolazu, a onda zastao. "Mislim da biste najprije trebali porazgovarati sa Samom Grangerom. Rick Pasternak stići će oko devet i petnaest. Sam bi trebao stići svakoga trena. Ja se moram pozabaviti redovitim poslovima, dobro?""Da, gospodine", rekao je Brian. Nema veze, kava nije loša.Dvije minute kasnije iz dizala je izašao i Granger. "Bok', dečki. Pođite sa mnom." Krenuli su za njim.Grangerov ured nije bio velik poput Hendleyjeva, ali nije bio ni pripravnička 'kockica'. Dvojici posjetitelja pokazao je da sjednu i objesio sako."Koliko se brzo možete spremiti za zadatak?"Dominic je odgovorio protupitanjem: "Kako vam se čini danas?"Odgovor je Grangeru izmamio osmijeh, iako bi ga pretjerana gorljivost uvijek zabrinula. S druge strane, tri dana prije... možda gorljivost i nije tako loša stvar."Imamo li nekakav plan?" upitao je Brian.

"Da. Radili smo na njemu preko vikenda." Granger je počeo s operativnim konceptom: izviđanjem vatrom."Ima smisla", rekao je Brian. "Gdje ćemo to obaviti?""Na ulici, vjerojatno. Ja vam neću govoriti kako ćete obaviti zadatak. Reći ću vam samo što trebate učiniti. Kako ćete to učiniti, odlučite sami. E sad, što se tiče vaše prve mete, imamo dosta podataka o njegovoj 'gajbi', u smislu lokacije i njegovih navika. Trebate prepoznati metu i odlučiti kako ćete obaviti posao, to je sve."Obaviti posao, pomislio je Dominic. Zvuči kao nešto iz Kuma."Tko je on i zašto baš on?""Zove se Uda bin Sali, ima dvadeset šest godina i živi u Londonu."Blizanci su pogledali jedan drugoga, pomalo zabavljeno. "Trebao sam pogoditi", rekao je Dominic. "Jack nam je pričao o njemu. To je onaj bogati seronja koji voli kurve, je 1'?"Granger je otvorio smeđi kartonski fascikl koji je pokupio usput i dodao im ga. "Fotografije Salija i njegovih dviju prijateljica. Lokacija i fotografije njegove kuće u Londonu. Evo i jedne u automobilu.""Aston Martin", primijetio je Dominic. "Luksuzna kolica.""Radi u financijskoj četvrti, ima ured u Lloyd'sovoj zgradi." Još fotografija. "Postoji jedan problem: Sali ima pratnju. Tajna služba - MI5 - drži ga na oku, ali momak kojemu su ga dodijelili je novajlija i sam je. Imajte to na umu kada udarite na njega.""Nećemo se služiti oružjem, zar ne?" upitao je Brian."Ne, imamo nešto bolje. Tiho je, zgodno i tajno. Vidjet ćete kada stigne Rick Pasternak. U ovoj zadaći nema vatrenog oružja. Europske države ne ljube oružje, a varijanta jedannajedan previše je opasna. Ideja je da sve izgleda kao da je pretrpio srčani udar.""Tragovi?" upitao je Dominic."O tome možete s Rickom. On će vam sve ispričati, u detalje.""A kako ćemo ga drogirati?""Jednim od ovih." Granger je otvorio ladicu u stolu, izvadio 'sigurno' plavo pero, dao im da ga pogledaju i objasnio kako funkcionira."Slatko", komentirao je Brian. "Znači, samo ga ubodemo u dupe?"

"Upravo tako. U tijelo mu, tako, unosite sedam miligrama droge - zove se sucinilkolin - koja obavi cijeli posao. Meta kolabira i u nekoliko minuta doživi moždanu smrt. Za manje od deset minuta potpuno je mrtva.""Sto ako mu netko pruži medicinsku pomoć? Što ako su kola hitne pomoći preko puta?""Rick kaže da to nema veze, ako tip baš nije u operacijskoj sali s doktorom pokraj sebe.""Pošteno." Brian je podigao fotografiju njihove prve mete. Gledao je u nju, ali je pred sobom vidio samo Davida Prentissa. "Nemaš sreće, stari.""Prijatelj nam je, vidim, lijepo proveo vikend", razgovarao je Jack sa svojim računalom. Današnje izvješće uključivalo je i fotografiju gospođice Mandy Daviš i transkript njezina razgovora s Posebnim odjelom Policije grada Londona. "Koji komad.""A nije ni jeftina", dobacio je Wills sa svog mjesta."Koliko je Saliju još ostalo?""Jack, bolje je da o tome ne nagađamo", upozorio ga je Wills."Ona dvojica ubojica... Kvragu, Tony, to su mi rođaci.""O tome malo znam i ne želim doznati više. Što manje znamo, manje problema imamo. Točka", naglasio je."Kad ti kažeš, čovječe", odgovorio je Jack. "Ako sam za to kopile ikada i imao nekakvih simpatija, nestale su kada je počeo navijati i plaćati oružje. Za sve postoje neke granice.""Da, Jack, postoje. Pazi da i ti ne odeš predaleko."Jack Ryan mlađi načas je razmislio o tome. Je li to i on želio biti plaćeni ubojica? Vjerojatno nije. Ali bilo je ljudi koje je trebalo ubiti, a Uda bin Sali se uvrstio u tu kategoriju. I budu li ga njegovi bratići ubili, učinit će uslugu Gospodinu - ili svojoj zemlji, što je - kako su njega odgajali - bilo otprilike isto."Tako brzo, doktore?" upitao je Dominic.Pasternak je kimnuo. "Tako brzo.""I toliko pouzdano?" raspitivao se dalje Brian."I pet miligrama je dovoljno, a ovim perom unosi se sedam. Bilo bi pravo malo čudo da to netko preživi. Na žalost, bit će to vrlo neugodna smrt, no tu nema pomoći. Mislim, mogli smo iskoristiti i botoks - i to je neurotoksin, i djeluje vrlo brzo - ali on u krvotoku ostavlja trag koji bi se otkrio u toksikološkom

nalazu obdukcije. Sucinilkolin se vrlo lijepo metabolizira. Mogu ga otkriti, i opet samo čudom, i to ako patolog zna što treba tražiti, što je malo vjerojatno.""Još jednom, koliko brzo?""Dvadeset do trideset sekundi, ovisno o tome gdje ga pogodite, koliko blizu glavnoj krvnoj žili. Agens, potom, izaziva potpunu paralizu. Neće moći ni trepnuti. Neće moći pokrenuti ni dijafragmu - dakle nema disanja,ema kisika u plućima. Srce će nastaviti kucati, ali će - pošto je to organ koji troši najviše kisika - u nekoliko sekundi postati ishemično. To znači da će srčano tkivo početi odumirati uslijed nedostatka kisika. Bit će vrlo bolno. Tijelo obično ima malo zaliha kisika. Koliko, to ovisi o fizičkoj kondiciji - deblji ljudi imaju manje zalihe kisika od onih mršavijih. U svakom slučaju, srce će stradati prvo. Pokušavat će kucati, no to će samo pojačavati bol. Moždana smrt uslijedit će za dvije do tri minute. Do tog vremena, žrtva će biti u stanju čuti, ali ne i vidjeti..." "Zašto?" upitao je Brian."Vjeđe će mu se vjerojatno sklopiti. Ovdje govorimo o potpunoj paralizi. Dakle, ležat će, u silnoj boli, potpuno nepokretan. Njegovo srce pokušavat će pumpati deoksidiranu krv sve dok mu moždane stanice ne odumru uslijed nedostatka kisika. Nakon toga, tijelo je teoretski moguće održati na životu - stanice mišića najotpornije su na apoksiju - ali s mozgom je gotovo. Dobro, stvar nije sigurna kao metak u glavu, ali je tiha i praktično ne ostavlja nikakve tragove. Stanice srca odumiranjem generiraju enzime koje tražimo u slučajevima srčanog napada. Dakle, koji god patolog dobije tijelo na obdukciju pomislit će ili 'srčani udar' ili 'neurološki napadaj' - to može izazvati tumor mozga - i možda će razrezati mozak da ga pronađe. Ali čim dobije krvne nalaze, testovi na enzime reći će mu 'srčani napad'. I na tome bi i trebalo završiti. Nalazi krvi neće pokazivati sucinilkolin jer se on metabolizira, čak i nakon smrti. Imat će pred sobom težak srčani udar, a to je svakodnevna pojava. Testirat će krv na kolesterol i neke druge rizične faktore, ali ništa neće promijeniti činjenicu da je smrt nastupila 'iz nepoznatog razloga', za kojeg oni nikada neće doznati.""Isuse, doktore", propentao je Dominic. "Kako ste se vi, dovraga, našli u ovom poslu?""Moj mladi brat bio je potpredsjednik Cantor Fitzgeralda", bilo je sve što je doktor rekao.

"Znači, da budemo oprezni s ovim perima, ha?" upitao je Brian. Njemu je liječnikovo obrazloženje bilo sasvim dostatno."Ja bih na vašem mjestu bio", savjetovao im je Pasternak.

... I MALA CRVENA LISICA,I PRVA OGRADA...

Poletjeli su sa Dulles Internationala, u zrakoplovu British Airwaysa. Ispostavilo se da je u pitanju jedan od zrakoplova 747 čije je kontrolne površine, prije dvadeset sedam godina, konstruirao njihov otac. Dominicu je sinulo da je tada još bio u pelenama. Od tog doba, svijet se izokrenuo nekoliko puta.Obojica su imala potpuno nove putovnice koje su glasile na njihova prava imena. Svi ostali važni dokumenti (kodirani, dakako) bili su u njihovim prijenosnim računalima, kao i modemi i komunikacijski programi (također kodirani). Poput svih ostalih putnika u prvom razredu, bili su odjeveni ležerno. Stjuardesa koja je vrijedno lepršala uokolo i dijelila grickalice, donijela im je dvije čaše bijeloga vina. Kada su dosegli letnu visinu, stigla je i hrana. Bila je pristojna - što je, otprilike, najveći kompliment koji možete dati hrani u zrakoplovu - kao i izbor filmova: Brian je odabrao Dan neovisnosti, dok se Dominic zadovoljio Matrhcom. Obojica su od djetinjstva voljeli znanstvenu fantastiku. Obojica su u džepu sakoa nosili po jedno zlatno pero. Pričuvne patrone nalazile su se u priboru za brijanje spakiranom u redovitu prtljagu, negdje ispod, u teretnom prostoru zrakoplova. Do Heathrowa će im trebati oko šest sati i obojica su se nadala da će usput malo odrijemati."Kolebaš li se, Enzo?" upitao je Brian tiho."Ne", odgovorio je Dominic. "Samo da sve prođe kako treba." Zatvorske ćelije u Engleskoj nisu imale kanalizaciju, pomislio je u sebi. Za jednog marinskog časnika to je moglo biti neugodno. Za specijalnog agenta FBI-a pod prisegom, bilo bi apsolutno ponižavajuće."Dobro. 'Noć, braco.""I tebi, Lonac." Poigrali su se složenim kontrolama na sjedalima kako bi ih položili u gotovo vodoravan položaj. Pod njima su promicale tri tisuće milja Atlantika.Jack mladi bio je u svom stanu. Znao je da su njegovi rođaci otišli preko bare, i premda mu nitko nije rekao zašto, nije trebalo previše mašte da pogodi po kakvom su poslu tamo otišli. Jedno je bilo sigurno: Uda bin Sali neće doživjeti kraj tjedna. Shvatio je to iz jutarnje 'ture' poruka pristiglih iz Thames Housea.

Uhvatio se kako razmišlja o tome kako će Britanci reagirati, koliko će ih to oduševiti ili razočarati. Dakako, doznat će i kako je, točno, posao obavljen. To ga je silno zanimalo. U Londonu je proveo dovoljno vremena da zna kako se tamo ovakvi poslovi ne obavljaju vatrenim oružjem, osim ako ubojstvo nije naručila država. Ako je tomu bilo tako - ako bi, primjerice, Specijalne zračne snage otpremile nekoga posebno neomiljenog Downing Streetu br. IO121 - policija je znala da po slučaju ne treba previše njuškati. Obavili bi pokoji razgovor, forme radi, tek toliko da se otvori dosje, prije nego što se cijeli slučaj gurne u ladicu NERIJEŠENO i ostavi da - daleko od pogleda - skuplja prašinu. Čovjek nije morao biti atomski fizičar da skuži tako nešto.Ali ovo će biti američki posao na britanskom tlu, a to se, bio je siguran, vladi Njezina Veličanstva neće svidjeti. Bilo je to pitanje pristojnosti. Uz to, ovdje se nije radilo o akciji američke vlade. S pravne strane, bilo je to ubojstvo s predumišljajem, na što su se gadno mrštile sve vlade ovoga svijeta. Dakle, što god se dogodi, nadao se da će biti oprezni. U ovo se nije smio petljati čak ni njegov otac."O, Uda, ti, životinjo!" uzviknula je Rosalie Parker kada se konačno otkotrljao s nje. Pogledala je na sat. Zakasnio je, a ona je za sutra - iza ručka - imala zakazan sastanak s direktorom naftne kompanije iz Dubaija. Bio je to prilično drag, stariji tip, ostavljao je visoke napojnice, premda joj je jednom prilikom rekao da ga podsjeća na jednu od njegovih omiljenih kćeri. Stari pokvarenjak."Prenoći ovdje", nagovarao ju je Uda."Ne mogu, ljubavi. Moram pokupiti mamu i odvesti je na ručak i do Harrodsa, u šoping. Bože dragi, bolje da brišem", rekla je i, s dobro odglumljenim uzbuđenjem, skočila u uspravan položaj."Ne." Uda ju je uhvatio za rame i povukao natrag."Ti, vraže!" Blago je zahihotala."Kaže se šejtan", ispravio ju je Uda. "I ne pripada mojoj familiji.""Dakle, Uda, ti zbilja znaš iscrpiti curu." Što nije bilo ništa loše, ali ona je imala posla. Stoga je ustala i pokupila odjeću s poda gdje ju je, kao i obično, pobacao."Rosalie, ljubavi moja, jedina moja", zastenjao je. Znala je da laže. Napokon, ona ga je upoznala s Mandy."Jedina? Ma, nemoj?" rekla je."Oh, misliš na onu... Premršava je. Ne jede. Nije kao ti, princezo moja."

"Baš si drag." Sagnuta se, poljubila ga i odjenula grudnjak. "Uda, ti si najbolji, stvarno najbolji", rekla je. Muški ego se uvijek isplatilo maziti, a ovaj je imao ego k'o kuća."Kažeš to samo da mi udovoljiš", optužio ju je Sali."Što sam ja, glumica? Uda, skoro su mi oči ispale... ali sada moram ići, ljubavi.""Ako ti kažeš." Zijevnuo je. Sutra ću joj kupiti cipele, pomislio je Uda. U blizini ureda nalazio se novi dućan Jimmvja Chooa koji je namjeravao obići. Njezina stopala bila su čista šestica i strašno su mu se sviđala. Rosalie je na brzinu uletjela u kupaonicu i pogledala se u zrcalo. Kosa joj je izgledala grozno - Uda ju je neprestano mrsio, kao da želi obilježiti svoje vlasništvo. Nakon nekoliko sekundi četkanja izgledala je gotovo pristojno."Jurim, ljubavi." Sagnula se da ga još jednom poljubi. "Ne moraš ustajati. Znam gdje su vrata." Završni poljubac, pun oklijevanja i zavodljiv... za drugi put. Nije bilo vjernije mušterije od Ude. Vratit će se ona ovamo. Mandy je bila dobra, i dobra prijateljica, ali samo je Rosalie znala kako treba s ovim maslinastima. I najbolje od svega, nije se morala izgladnjivati poput prokletih manekenki. S toliko stalnih klijenata iz Europe i Amerike, Mandy i nije mogla normalno jesti.Čim je izišla, pozvala je taksi."Kamo, dušo?" upitao je taksist. "U Novi Scotland Yard, molim vas."Kad bi se probudio u zrakoplovu, makar sjedio i u najboljem sjedalu, čovjek se uvijek osjećao dezorijentirano. Rolete na prozorima bile su podignute, svjetla u kabini upaljena, a u slušalicama su se začule vijesti. Bili su u Britaniji pa je bilo teško reći koliko su svježe. Poslužen je doručak - obilje masnoća i opaka kava Starbucks (na skali od jedan do deset, šestica, možda i sedmica). Kroz prozore sa svoje desne strane Brian je vidio kako su zelena polja Engleske zamijenila crnu boju olujnog oceana, koji su preletjeli dok je spavao, bez snova. Obojica su se plašila snova, što zbog prošlosti koja se u njima zrcalila, što zbog budućnosti koje su se - svojoj unatoč predanosti - plašili. Nakon dvadeset minuta, 747 se nježno spustio na Heathrovv. Imigracijska kontrola bila je blaga formalnost. Britanci su to radili bolje od Amerikanaca, pomislio je Brian. Prtljaga je uskoro bila na kolicima. Krenuli su prema stajalištu taksija."Kamo, gospodo?""Hotel Mavfair u ulici Stratton."

Taksist je kimnuo i krenuo na istok, prema gradu. Vožnja je trajala tridesetak minuta; jutarnja prometna špica tek je počinjala. Brian je u Engleskoj bio prvi put. Dominic nije. Njemu je pogled na gradske vedute bio tek ugodan. Brianu je sve bilo novo; za njega je ovo bila prava avantura. Podsjeća na dom, mislio je, osim što ljudi voze krivom stranom ceste. Na prvi pogled, i vozači su djelovali ljubaznije, iako je to bilo teško procijeniti. Vidio je najmanje jedan teren za golf prekriven smaragdno zelenom travom, ali, inače, prometna je gužva bila ista kao u Seattleu.Pola sata kasnije promatrali su Green Park, koji je doista bio prekrasno zelen, a onda je taksi skrenuo ulijevo, prošao dvije ulice i skrenuo udesno, u ulicu u kojoj se nalazio hotel. S druge strane ceste nalazio se salon Aston Martina. Izlog je bio blještav poput izloga njujorškog Tiffannyja. Očito se radilo o bogatom susjedstvu. Dominic je u London dolazio i prije, ali nikada nije bio u ovom dijelu. U pogledu uslužnosti i gostoljubivosti, američki su hoteli mogli naučiti pokoju lekciju od europskih. U svojim su (spojenim) sobama bili za šest minuta. Kade su bile dovoljno velike da u njima treniraju ajkule, a ručnici su visjeli na zagrijanim prečkama. Sadržaj mini bara bio je vrlo velikodušan - po sadržaju ako ne baš i po cijenama. Obojica su se otišla otuširati. Sat je pokazivao četvrt do devet, a od Berkelev Squarea ih je dijelilo samo stotinjak metara. Polako su izašli iz hotela i krenuli prema parku u kojemu su pjevali slavuji.Dominic je dotaknuo bratov lakat i pokazao na lijevu stranu. "Tamo, gore, u ulici Curzon, MI5 je - navodno - imala svoju zgradu. Poželiš li otići u veleposlanstvo, popni se na vrh onoga brijega, skreni ulijevo pa dvije ulice dalje, ponovo ulijevo, na Grosvenor Square. Ružna zgrada, al' to ti je državna uprava. Naš prijatelj živi otprilike... tamo, s druge strane parka, pola ulice od banke Westminster. To je ona sa znakom konja.""Ovo mi izgleda kao skupo mjesto", primijetio je Brian."Skupo je, vjeruj mi", potvrdio je Dominic. "Ove se kuće prodaju za gomilu novaca. Većina je preuređena, podijeljena u tri stana, no naš je prijatelj Uda cijelu kuću zadržao za sebe, kao vlastiti razvratni Disnevland", rekao je, a onda ugledao kombi British Telecoma parkiran dvadesetak metara dalje. "Hmm... kladim se da je ovo ekipa za nadzor... malko su neupadljivi." Ljude koji su sjedili u kombiju nisu vidjeli, jer je prozore vozila prekrivala plastika koja

odbija svjetlost. Bilo je to jedino jeftino vozilo u cijeloj ulici. U ovom kvartu, najgori auto bio je Jaguar. Apsolutni kralj susjedstva bio je crni Vanquish parkiran s druge strane parka.'"Bemti, to je mrcina od auta", primijetio je Brian. Doista, i onako parkiran, pred kućom, izgledao je kao da vozi sto šezdeset kilometara na sat. "Pravi šampion je McLarenov Fl. Milijun dolara, ali ima samo jedno, prednje sjedalo. Brz k'o lovački zrakoplov. Ovaj koji gledaš, braco, stoji najmanje četvrt milijuna.""Jebote..." zgrozio se Brian. "Toliko?""Ručno su rađeni, Aldo. Rade ih isti oni dečki koji u slobodno vrijeme rade na Sikstinskoj kapeli. Da, gadna su to kolica... Volio bih da ih si mogu priuštiti. Motor bi vjerojatno mogao staviti u Spitfire i srušiti kojeg Nijemca.""Vjerojatno troši k'o lud," napomenuo je Brian. "Pa, sve ima svoju cijenu... sranje... evo našeg dečka." Vrata Salijeve kuće su se otvorila i iz nje je izišao mlad muškarac. Bio je odjeven u sivo trodijelno odijelo Johnnv Reb. Zastao je nasred stubišta i pogledao na sat. Jedan se crni londonski taksi, kao po naredbi, upravo tada spustio niz brijeg. Mladić je sišao niza stube i uskočio u njega.Metar sedamdeset pet, 70-72 kilograma, pomislio je Dominic. Crna brada cijelom dužinom vilice, kao u gusarskim filmovima. Seronja bi trebao nositi mač... ali ga ne nosi."Mladi je od nas", primijetio je Brian kada su nastavili šetnju. Na Dominicovu inicijativu, krenuli su na suprotnu stranu i to kroz park. Na putu do hotela zastali su ispred izloga Aston Martina, tek toliko da malo zavire i zasline. U hotelskom kafiću popili su kavu i pojeli lagani doručak - kroasan s marmeladom."Ne sviđa mi se što naša ptičica ima pratnju", rekao je Brian. "Tu se ništa ne može. Tip je i Britancima mutan. Ne zaboravi, bit će to obični srčani udar... ništa drugo. Nećemo ga ustrijeliti, čak ni oružjem s prigušivačem. Nema tragova, nema buke.""Dobro, u redu... skinut ćemo ga usred grada. Ali, zaključimo li da stvar ne ide kako treba, odustat ćemo, vratiti se i razmisliti još jedanput. U redu?""Dogovoreno", kimnuo je Dominic. Moraju to izvesti pametno. On treba otkriti policijsku pratnju i stoga će, vjerojatno, krenuti prvi. Ali stvar nisu mogli

otezati unedogled. Promatrali su Berklev Square, tek toliko da steknu osjećaj za mjesto, i nadali se kako će promotriti i metu. Ovo nije bilo dobro mjesto za napad, ne s timom za praćenje udaljenim tek tridesetak metara. "Tip koji ga prati navodno je novajlija, što je dobra vijest. Uspijem li ga identificirati, ti ćeš se - kada;a budem spreman - zaletjeti u njega, ili... ne znam, k vragu, upitati ga za smjer ili tako nešto. Trebat će ti sekunda da ga pikneš. Potom ćemo obojica nastaviti svojim putem, kao da se ništa nije dogodilo. Čak i ako ljudi počnu vikati da netko pozove hitnu, okrenut ćeš se, ovlaš ih pogledati i nastaviti hodati."Brian je u mislima prolazio plan. "Najprije moramo proučiti susjedstvo.""Dogovoreno." Doručak su završili u tišini.Sam Granger već je bio u svom uredu. Stigao je u 3:15 i uključio računalo. Blizanci su otputovali u London u jedan po lokalnom vremenu, a nešto u njegovoj glavi govorilo mu je da neće gubiti vrijeme. O ovom je, prvom, zadaći ovisila cijela ideja Kampusa kao virtualnog ureda. Budu li stvari išle po planu, obavijest o napretku operacije dobit će i prije nego što je Rick Bell primi preko servisa obavještajnih agencija. Sada je slijedio dio priče za koji je unaprijed znao da će ga mrziti: morao je čekati da netko drugi odradi zadatak koji je osmislio, u svojoj glavi, ovdje, za vlastitim stolom. Kava je pomagala. Cigara bi pomogla i više, ali nije imao cigara. Tada su se otvorila vrata.Bio je to Gerry Hendlev."I ti?" upitao je Sam, s mješavinom iznenađenja i zabave.Hendlev se nasmiješio. "Pa, ovo nam je prvi put, zar ne? Nisam mogao ostati kod kuće i spavati.""Znam kako ti je. Imaš karte?" pitao se naglas."Da barem." Hendlev je bio prilično dobar s kartama. "Ima li kakvih vijesti od blizanaca?""Ni riječi. Stigli su na vrijeme, sada su vjerojatno u hotelu. Pretpostavljam da su se smjestili, istuširali i krenuli u izviđanje. Hotel od Udine kuće dijeli samo ulica ili dvije. Kvragu, koliko ja znam, možda su ga do sada već uboli u dupe. Tajmingje u redu. Ako su lokalci točno utvrdili Salijeve navike - a mislim da se u to možemo pouzdati - on u ovo vrijeme odlazi na posao."

"Da, ako ga iznenada ne nazovu ili u jutarnjim novinama ugleda nešto što bi mu moglo privući pozornost. Ili ako mu omiljena košulja nije izglačana kako treba... Realnost je analogna, Sam, ne digitalna, sjećaš se?""To nam je dobro poznato", složio se Granger.Financijska četvrt izgledala je upravo kao što financijska četvrt treba izgledati, premda ponešto pitomija od šume njujorških tornjevameta od stakla i čelika. I ovdje ih je bilo, naravno, ali nisu djelovali tako deprimirajuće. Malo niže od mjesta na kojemu su izišli iz taksija stajao je zid iz rimskih vremena koji je okruživao legionarski grad Londinium, kako se britanska prijestolnica prvotno zvala, izgrađen na ovome mjestu zbog bogatih izvora vode i velike rijeke. Zamijetili su da je većina ljudi dobro odjevena, a dućani skupi, čak i za grad u kojemu je malo toga bilo jeftino. Vladala je prilična gužva. Gomile ljudi kretale su se brzo i svrhovito. Bilo je i dosta pubova; ispred većine stajale su ploče na koje se ponuda ispisivala kredom. Blizanci su odabrali jedan iz kojega se dobro vidjela Lloyd'sova zgrada. Imao je i zgodnu terasu, poput rimskih restorana u blizini Španjolskih stuba. Nebo nad Londonom je, potpuno neprimjereno reputaciji kišnoga grada, bilo vedro. Obojica su bila odjevena dovoljno elegantno da ih, već na prvi pogled, ne prepoznaju I kao američke turiste. Brian je spazio bankomat, podigao nešto gotovine i I podijelio je s bratom, a onda su naručili kavu (bili su previše Amerikanci da bi naručili čaj) - i čekali.U svom uredu, Sali je radio na računalu. Ugrabio je priliku da kupi kuću u Belgraviji - susjedstvu skupljem i od njegova - za 8,5 milijuna funti, što nije bilo pretjerano povoljno, ali ni preskupo. Svakako ju je mogao iznajmiti za dobru svotu, a nad njom je imao neograničeno vlasništvo, što je značilo da je uz kuću kupio i zemljište, pa vojvodi od Westminstera nije morao plaćati zemljišnu rentu. I premda renta nije bila pretjerana, bila je trošak. Zabilježio je da kuću ode pogledati još ovaj tjedan. Inače, vrijednosti valuta bile su prilično stabilne. S valutnim tečajevima igrao se već nekoliko mjeseci, no smatrao je kako nema dovoljno znanja da se u to dublje upušta. Barem zasad. Možda bi mogao porazgovarati s nekoliko ljudi koji su u toj igri bili stručnjaci. Sve što se moglo uraditi moglo se i naučiti, a s dostupnih mu više od dvjesto milijuna funti, mogao se tu i tamo poigrati, a da očevu novcu ne nanese značajniju štetu. Zapravo, ove je godine bio u plusu, devet milijuna, što nije bilo loše.

Sljedećih sat vremena sjedio je za računalom i pratio trendove - trend is your friend - pokušavajući uočiti njihovu logiku. Znao je da je trik u tome da trend uočiš dovoljno rano da se u pravo vrijeme uključiš u trgovinu, ali da se iz nje u pravo vrijeme i izvučeš. I premda ju je počinjao shvaćati, tu vještinu još nije svladao. Da jest, na svom bi traderskom računu sada imao 31 milijun funti. Strpljenje je vrlina, mislio je, samo ju je prokleto teško steći. Mnogo je bolje biti mlad i nadaren.U uredu je, naravno, imao i TV prijemnik. Uključio ga je i namjestio na američki financijski kanal koji je najavljivao slabljenje funte u odnosu na dolar, no obrazloženje za to zvučalo je prilično neuvjerljivo, a on je bio previše pametan da kupi trideset milijuna dolara samo na temelju nagađanja. Otac ga je opominjao da se ne upušta u nagađanja, a kako se radilo o očevu novcu, pozorno je slušao i poštovao želje starog kopileta. U proteklih devetnaest mjeseci izgubio je samo tri milijuna funti, a većinu pogrešaka napravio je u protekloj godini. Portfelj nekretnina lijepo je napredovao. Nekretnine je kupovao uglavnom od starijih Engleza i, nekoliko mjeseci kasnije, prodavao svojim zemljacima, koji su obično plaćali gotovinom ili elektroničkim ekvivalentom gotovine. Sve u svemu, smatrao se vrlo talentiranim i perspektivnim špekulantom nekretninama. I, naravno, vrhunskim ljubavnikom. Približavalo se podne. Prepone su ga boljele od žudnje za Rosalie. Možda je večeras slobodna. Za tisuću funti i bolje joj je da bude slobodna, mislio je Uda. I tako je, oko podneva, podigao slušalicu i stisnuo tipku devet za brzo biranje."Ljubljena Rosalie, Uda ovdje. Ako bi mogla doći večeras, oko pola osam. Imam nešto lijepo za tebe. Znaš moj broj, draga", rekao je i spustio slušalicu. Pričekat će do četiri, a ako mu se do tada ne javi, nazvat će Mandy. Rijetko kada nije mogao doći ni do jedne. Kada bi se to dogodilo, uvjeravao je samoga sebe da su u šopingu ili na večeri s prijateljima. Napokon, tko ih je plaćao bolje od njega? Htio je vidjeti Rosalieno lice kada ugleda nove cipele. Engleskinje su bile lude za cipelama Jimmyja Chooa. Saliju su izgledale neobično neudobne, ali žene su bile žene, a muškarci su bili muškarci. Svatko je imao svoje strasti. On je vozio Aston Martin. Žene su radije nabijale žuljeve. A tko bi njih shvatio?Brianu je brzo dosadilo sjediti i zuriti u Lloyd'sovu zgradu. Oči su ga boljele od nje. Nije bila samo neobična, nego i nakazna, poput Du Pontove tvornice za

proizvodnju nervnih otrova ili neke slične kemijske gadosti. A predugo zuriti u nešto bilo je loše i s profesionalnog stajališta. U ulici je bilo nekoliko dućana. Skupih, dakako. Muški krojački salon, nekoliko jednako elegantnih salona za žene i jedan iznimno skup dućan s cipelama. To je bio jedan od proizvoda za koje nije puno mario. Imao je crne svečane cipele koje su mu išle uz odijelo (upravo ih je nosio), kvalitetne tenisice koje je kupio na dan koji bi najradije zaboravio i četiri para borbenih čizama - dva para crnih i dva para neodređene oker boje koje su se u Marinskom korpusu viđale sve češće, osim na paradama i u drugim službenim prigodama do kojih žderači zmija - marinci iz Izvidničkih snaga - nisu pretjerano držali. Svi marinci trebali su izgledati 'lijepo', ali žderače zmija smatrali su dijelom obitelji koji nije bilo uputno spominjati.Još se oporavljao od prošlotjedne pucnjave. Koliko je njemu bilo poznato, ni ljudi koje je ganjao po Afganistanu - čak ni oni - nisu namjerno ubijali žene i djecu. Bili su barbari, naravno, ali čak su i barbari znali za nekakve granice. Skupina s kojom se ovaj frajer igrao nije poznavala granice. Sali nije bio muškarac, čak mu ni brada nije bila muška. Afganistana su nosili muške brade - ovaj je izgledao kao svodnik. Ukratko, nije bio vrijedan marinskog čelika, nije bio vrijedan ni da ga se ubije kao čovjeka. Bio je žohar kojega je trebalo zgaziti. Iako je vozio automobil čija je cijena nadmašivala desetogodišnju plaću marinskog satnika, prije oporezivanja. Marinski časnik mogao je uštedjeti za Chevy Corvette, ali ovaj je govnar morao imati automobil James Bondova unuka... Išao je uz kurve koje je iznajmljivao. Mogao si mu prilijepiti mnogo epiteta, ali 'muškarac' definitivno nije bio jedan od njih, mislio je marinac, podsvjesno se zagrijavajući za zadatak."Drž'mo ga, Aldo", rekao je Dominic ostavljajući na stolu novac za podmirivanje računa. Obojica su ustali i najprije se udaljili od mete. Na uglu su zastali i okrenuli se kao da nešto traže. Sali je išao prema njima...... a za Salijem je išao i njegov repić. Odjeven kao poslovni čovjek, u skupom odijelu. Dominic gaje opazio još ispred puba. Stvarno je bio gušter. Iako se držao na odstojanju, na pedesetak metara, nije skidao pogled sa Salija. Njegova ga je meta mogla opaziti, no to ga očito nije brinulo. Sali nije bio pretjerano oprezan, niti su ga obučavali da se riješi pratnje. Smatrao se savršeno sigurnim. Vjerojatno je mislio i da je silno pametan. Svaki je čovjek imao svoje iluzije. Njegove će se pokazati iznimno ozbiljnima.

Braća su promotrila ulicu. Uokolo su vidjeli stotine ljudi. Ulicom se kretalo i mnogo automobila. Vidljivost je bila dobra - možda i suviše dobra - ali Sali kao da je namjerno paradirao pred njima. Tako dobru priliku bilo je naprosto nemoguće propustiti..."Plan A, Enzo?" brzo je upitao Brian. Razradili su tri plana i poseban signal za prekid operacije."Potvrdno, Aldo. Idemo." Razdvojili su se i krenuli svatko na svoju stranu. Nadali su se da će Sali skrenuti premapubu u kojemu su pili onu ogavnu kavu. Obojica su nosili sunčane naočale kako se ne bi vidjelo kamo gledaju. Aldo je gledao u špijuna koji je pratio Salija. Pratio ga je već tjednima i vjerojatno mu je bila puna kapa. Ništa niste mogli raditi tako dugo, a da pritom ne upadnete u rutinu, počnete pogađati kamo vaš subjekt ide, fiksirate se na njega i ne gledate uokolo, ne pazite koliko biste trebali. Možda mu je London bio domaći teren, pa je mislio da zna sve što treba znati i da se nema čega bojati. I to su bile opasne iluzije. Njegov jedini posao bio je da prati ne baš zanimljivu metu za koju je Thames House pokazivao neobjašnjiv interes. Salijeve navike odavno su utvrdili. Nije predstavljao nikakvu prijetnju, barem ne na domaćem terenu. Razmaženi,ogati balavac - ništa drugo. Prešavši ulicu, Sali je skrenuo lijevo. Čini se da je danas na redu kupnja. Cipele za jednu od njegovih dama, zaključio je čovjek iz Tajne službe. Bolji dar od onih koji je on mogao priuštiti svojoj boljoj polovici, a on je bio zaručen, gunđao je agent u sebi.Sali je izdaleka u izlogu opazio lijepe cipele od crne kože sa zlatnim ukrasima. Poput dječarca čilo je koraknuo je na pločnik i krenuo prema ulazu u dućan. Smiješio se zamišljajući izraz u Rosalienim očima kada otvori kutiju.Dominic je izvukao svoju Chichester kartu središnjeg Londona, crvenu knjižicu koju je otvorio dok je prolazio pokraj mete. Nije ga ni pogledao; njegov periferni vid obavio je cijeli posao. Zagledao se u muškarca koji ga je pratio. Izgledao je mlađe od njega i njegova brata. Ovo mu je vjerojatno bio prvi posao otkako je izašao iz koje god već akademije Tajne službe. Zato je i dobio ovako laku metu. Vjerojatno je bio i malko nervozan - pogled mu je bio ukočen, a šake stisnute. Prije samo godinu dana, u Newarku, Dominic nije bio ništa bolji - bio je mlad i gorljiv. Zastao je, brzo se okrenuo i procijenio razmak između Briana i Salija. I Brian je, naravno, učinio isto. Morao se uskladiti s

bratom, koji je vodio operaciju. Dobro, pomislio je Dominic, i ponovo se prebacio na periferni vid. Sve do posljednjih nekoliko koraka, kada mu se pogled usredotočio na Salijeva pratitelja. Britanac je uhvatio njegov pogled, stoje značilo i daje skrenuo pogled s mete. Zaustavio se, gotovo automatski, i čuo kako ga nekakav glupi američki turist pita: "Oprostite, možete li mi reći gdje je..." Dominic je podigao kartu kako bi što vjernije pokazao svoju zbunjenost.Brian je zavukao ruku u džep sakoa i izvukao zlatno pero. Okrenuo je poklopac pera i stisnuo zakačku od vulkanskog kamena. Crni vrh pera zamijenio je vršak igle od iridija. Zagledao se u svoju metu. Kada mu se približio na tri koraka, skrenuo je udesno kao da zaobilazi nekoga i bubnuo u Salija."Londonski Tower. Pa, idite ravno onuda", rekao je tip iz MI6, okrećući se da mu pokaže smjer.Savršeno."Oprostite", rekao je Brian. Pomaknuo se pola koraka ulijevo i pustio čovjeka da ga obiđe, a onda napravio ubodni pokret unatrag. Pero se sručilo i dohvatilo metu ravno u desni guz. Vrh šuplje igle prodro je otprilike tri milimetra duboko. Punjenje CO2 se aktiviralo i ubrizgalo sedam miligrama ucinilkolina u tkivo najvećeg mišića Salijeve anatomije. Brian Caruso nastavio je hodati."Hvala vam, prijatelju", rekao je Dominic trpajući kartu Chichester u džep i krećući u odgovarajućem smjeru. Kada se udaljio od pratitelja, zastao je i okrenuo se. Ovo je bilo izvedeno vrlo neprofesionalno, i on je to znao. Vidio je da Brian sprema pero u džep. A onda se njegov brat počešao po nosu. Bio je to dogovoreni signal: ZADATAK OBAVLJEN.Sali je samo lagano trepnuo osjetivši udarac ili ubod ili... što je već to bilo... u stražnjicu, i to je bilo to. Desnom je rukom protrljao bolno mjesto, no bol je već nestala. Slegnuo je ramenima i nastavio prema ulazu u dućan. Napravio je još desetak koraka a onda shvatio...... desna mu je ruka lagano podrhtavala. Zastao je, pogledao je i pridržao lijevom rukom...... i ona je drhtala. Zašto je...

... noge pod njim su popustile i tijelo se sručilo na pločnik. Koljena su mu, doslovce, odskočila od površine pločnika, i zaboljela ga, i to gadno. Pokušao je duboko udahnuti ne bi li olakšao bol i nelagodu...... ali on nije disao. Sucinilkolin se potpuno upio i neutralizirao svaku vezu između živaca i mišića u njegovu tijelu. Posljednji su popustili očni kapci tako da Sali nije ni vidio kada je licem, u punoj brzini, udario u pločnik. Bio je obavijen tamom - crvenilom, zapravo, zbog svjetlosti niske frekvencije koje je prodiralo kroz tkivo njegovih očnih kapaka. Vrlo brzo, mozak mu je preplavila najprije zbunjenost, a onda i čista panika.Sto je ovo? pitao se njegov mozak. Mogao je osjetiti što mu se događa. Njegovo čelo ležalo je na grubom, nedovršenom asfaltu. Slijeva i zdesna čuo je korake prolaznika. Pokušao je okrenuti glavu - ne, prvo je morao otvoriti oči...... ali one se nisu otvarale. Što je ovo?...... nije mogao disati...... prisiljavao se da diše. Osjećao se kao da je u bazenu i izranja na površinu nakon stoje neugodno dugo zadržavao dah. Zapovjedio je ustima da se otvore i dijafragmi da se raširi... ... ali ništa se nije dogodilo!...... Stoje ovo? vrištao je njegov mozak.Njegovo tijelo prešlo je na vlastiti program. Kada mu se ugljični dioksid počeo gomilati u plućima, dijafragma je dobila automatsku naredbu da ih raširi, kako bi unio svježe zalihe kisika i njime zamijenio nakupljeni otrov.Ali ništa se nije dogodilo. Nakon toga, njegovo je tijelo zapalo u paniku samo od sebe. Adrenalne žlijezde preplavile su krvotok adrenalinom (srce je i dalje pumpalo). Taj gaje prirodni stimulans samo održavao pri svijesti. Mozak mu je prešao u petu brzinu...Stoje ovo? ponovo se upitao Sali, sada već u potpunoj panici. Njegovo ga je tijelo izdavalo na način koji je nadilazio maštu. Gušio se u tami, nasred pločnika, u središtu Londona, usred dana. Prekomjerna doza ugljičnog dioksida u njegovim plućima nije mu zadavala bol, no njegovo je tijelo mozgu prenosilo poruku boli. Nešto tu nije bilo kako treba, i to gadno. I nije imalo nikakvog smisla... kao da ga je na ulici udario kamion. Ne, kao da ga je kamion pregazio u njegovoj dnevnoj sobi... Sve se odvijalo prebrzo da bi išta shvatio. Ovo nije imalo nikakvog smisla. Bilo je... iznenađujuće, zapanjujuće, zaprepašćujuće...

I potpuno nepobitno.I dalje se prisiljavao da diše. Jednom je morao prodisati. Nikada se nije dogodilo da ne prodiše, dakle morao je. Potom je osjetio kako mu se prazni mjehur, no taj je sitni bljesak srama istoga trena nestao u navali panike. Osjećao je sve što mu se događa. Sve je čuo. Ali nije mogao učiniti ništa, apsolutno ništa. Osjećao se kao da su ga golog uhvatili u kraljevskoj palači u Rijadu, sa svinjom u rukama...... a onda se pojavila i bol. Srce mu je luđački udaralo. Sada je već dostizalo 160 otkucaja u minuti. Time je u njegov krvožilni sustav samo odašiljalo nečistu krv. Čineći to, njegovo srce - posljednji doista aktivni organ u njegovu tijelu - iskoristilo je i sve preostale zalihe kisika...... a u nedostatku kisika, odane srčane stanice, imune na mišićne relaksante koje je ubrizgavalo u tijelo svoga vlasnika, počele su odumirati.Bila je to najveća bol koju je ljudsko tijelo poznavalo. Čim bi pojedinačna stanica počela odumirati - počevši od srca - slala bi signal da tijelu kao cjelini prijeti opasnost. Stanice su sada odumirale u tisućama, a svaka je bila povezana sa živcem koji je mozgu vrištao da UMIRE, i da umire sada...Nije mogao napraviti ni bolnu grimasu. Osjećao se kao da mu netko zariva užareni bodež u srce, okreće ga i gura sve dublje i dublje. Osjećao je da mu dolazi smrt, od ruke samoga Iblisa. Od ruke samog Lucifera.U tom trenutku Sali je ugledao Smrt kako jaše preko vatrenih polja, kako dolazi da mu oduzme dušu i odvede je u pakao. Brzo, u stanju unutarnje panike, Uda bin Sali je, što je glasnije mogao, u sebi ponavljao riječi Šahade: Bog je jedan i Muhammedje njegov poslanik... Bog je jedan i Muhammedje njegov poslanik... Bog je jedan i Muhammed je njegov poslanik...... BogjejedaniMuhammedjenjegovposlanik.I njegove su moždane stanice ostajale bez kisika i počinjale odumirati. Uslijed tog procesa, podaci koje su sadržavale polako su nestajali i on je zapadao u stanje smanjene svijesti. Vidio je svoga oca, svog omiljenog konja, Rosalie na sebi... Njezino užitkom ispunjeno lice sve više se udaljavalo... i nestajalo... nestajalo... nestajalo...... u tami.Ljudi su se okupili oko njega. Netko se sagnuo i rekao: "Halo, je li vam dobro?" Glupo pitanje, ali to je ono što ljudi pitaju u ovakvim situacijama. Potom mu je

jedna osoba - prodavač računalne opreme koji je upravo krenuo u obližnjipub, na pivo i britanski seljački ručak - protresla ramenima. Nije bilo nikakvog otpora, kao da okreće komad mesa u mesnici... To ga je uplašilo više od nabijenog pištolja. Odmah je okrenuo tijelo i opipao mu puls. Nije ga bilo. Srce je luđački udaralo, ali čovjek nije disao. Prokletstvo...Deset metara dalje, Salijev pratilac izvadio je mobitel i nazvao 999 - hitnu službu. U susjednoj ulici nalazila se vatrogasna postaja, a Guveva bolnica bila je s druge strane mosta Tower. Poput mnogih špijuna, i on se počeo identificirati sa svojim subjektom. Iako je tog čovjeka prezirao, pogled na njegovo tijelo zgrčeno na pločniku duboko ga je potresao. Što se dogodilo? Srčani udar? Ali bio je mlad čovjek...Brian i Dominic sastali su se u jednompubu u blizini Towera. Izabrali su separe i čim su se u njega smjestili konobarica je došla i upitala što žele naručiti."Dva piva", rekao joj je Enzo."Imamo Tetlev's Smooth i John Smith's, ljubavi.""Sto vi pijete?" ispalio je Brian."John Smith's, naravno.""Onda dva Smith'sa", naručio je Dominic. Uzeo je jelovnik koji im je donijela."Nisam siguran da mi se išta jede, ali pivo će mi dobro doći", rekao je Brian, uzimajući jelovnik. Ruke su mu se malko tresle."I cigareta, možda", zahihotao je Dominic. Poput većine djece i on je u srednjoj školi eksperimentirao s cigaretama, ali obojica su ih odbacili prije nego što su se navikli. Osim toga, automat za cigarete u kutu bio je od drveta i vjerojatno previše kompliciran za strance."Da, baš", rekao je Brian.Upravo kada je stiglo pivo, začuli su kreštanje sirene ambulantnog vozila, tri ulice dalje."Kako se osjećaš?" upitao je Enzo svoga brata."Pomalo uzdrmano.""Sjeti se prošlog petka", predložio je agent FBI-a marincu."Nisam rekao da mi je žao, glupane. Samo, to te malo nabrije... Ti si omeo pratnju?"

"Da, gledao me je ravno u oči kada si ubo Salija. Tvoja je meta prehodala dvadesetak koraka prije nego što se srušila. Nisam primijetio nikakvu reakciju na ubod. Ti?"Brian je odmahnuo glavom. "Čak ni 'joj', braco." Otpio je gutljaj piva. "Ovo je prilično dobro pivo.""Da, shaken, not stirred123, 007."Brian si nije mogao pomoći. Glasno se nasmijao. "Ti, seronjo jedan!" rekao je."Pa, u taj smo se posao uvalili, zar ne?"

... I LOVAČKI PSI ODLAZE

Jack mlađi doznao je prvt. Upravo je uzeo kavu i krafne i upalio računalo. Najprije se bacio na elektronske poruke koje su te noći i jutra razmijenile CIA i NSA. Na vrhu gomile stajala je jedna s oznakom HITNO - oznakom za prioritet prvoga reda. CIA je sugerirala NSA-i da obrati posebnu pozornost na 'poznate suradnike' Ude bin Salija koji se - citirala je CIA britanske izvore - srušio i umro od srčanog udara, u samom središtu Londona. U porukama Tajne službe (također s oznakom HITNO) priloženima CIA-gramu, kratko se i jezgrovito navodilo da se Sali srušio nasred ulice, pred očima časnika za nadzor, i da su ga odvezli u Guvevu bolnicu gdje ga 'nisu uspjeli oživjeti. Tijelo je upravo bilo na obdukciji, navodio je MI5.U Londonu, detektiv Posebnog odjela Bert Willow nazvao je stan Rosalie Parker.Halo", začuo se dražesni, muzikalni glas."Rosalie, detektiv Willow pri telefonu. Trebali bismo se vidjeti, ovdje u Yardu, što je moguće brže.""Bojim se da sam zauzeta, Berte. Imam klijenta, stići će svakog trenutka. Potrajat će oko dva sata, ali mogu vam doći čim ode. Hoće li to biti u redu?"S druge strane linije, detektiv je duboko uzdahnuo. Ne, stvar doista nije bila toliko hitna. Ako je Sali umro od droge - što su Willow i njegovi kolege držali najvjerojatnijim objašnjenjem - nije ju dobio od Rosalie. Rosalie nije bila ni ovisnik ni diler. I, za curu čije se obrazovanje svodilo na državne škole, nije bila glupa. Njezin posao bio je previše probitačan da bi se izlagala takvom riziku. U njezinu dosjeu pisalo je i da povremeno odlazi u crkvu. "Dobro, onda", rekao joj je Bert. Zanimalo ga je kako će primiti vijest, ali od toga nije očekivao bogzna što."Super. Bok!" rekla je i spustila slušalicu.Kada je patolog ušao u dvoranu za obdukcije u Guvevoj bolnici, tijelo je već ležalo na stolu od nehrdajućeg čelika, razgolićeno i okrenuto na leđa. Patolog - sir Percival Nutter - bio je ugledni šezdesetogodišnjak, sveučilišni profesor i predstojnik bolničkog Odjela za patologiju."Dobro, radi se o tijelu muškarca od, otprilike, dvadeset pet godina - nabavite njegove dokumente kako bismo precizno utvrdili starost, Maria", rekao je u

mikrofon koji je visio sa stropa i vodio do magnetofona. "Težina?" Pitanje je bilo upućeno mlađem stažistu."73,6 kilograma. Dužina 176 centimetara", odgovorio je mladi liječnik. "Na tijelu, barem na prvi pogled, nema posebnih obilježja, što upućuje na kardiovaskularni ili neurološki incident. Zašto je ovo toliko hitno, Richarde? Tijelo je još toplo." Nije bilo tetovaža i sličnih stvari. Usne su bile pomalo plavkaste. Dakako, ove Nutterove neslužbene komentare izbacit će u prijepisu, ali bio je u pravu: toplo tijelo bilo je prilično neobična pojava."Policija je inzistirala, gospodine. Srušio se mrtav na ulici, a bio je pod policijskim nadzorom. Valjda zato." To baš i nije bilo točno, ali bilo je dovoljno blizu istini."Ima li tragova igle?" upitao je sir Percy. "Ne gospodine. Ni naznaka." "Onda, momče, što mislite?"Richard Gregorv, mladi liječnik koji je prvi dio stažiranja odrađivao na patologiji, slegnuo je ramenima svog zelenog kirurškog odijela. "Po onome što nam je rekla policija i po tome kako se srušio, meni ovo zvuči kao masivni srčani udar ili nekakav napadaj - ako nije povezano s drogom.Za narkomana mi izgleda previše zdravo, a nema ni skupina uboda koji bi na to upućivali.""Prilično je mlad za fatalni infarkt", rekao je stariji muškarac. Prema tijelu se odnosio kao što bi se odnosio i prema komadu mesa na tržnici ili krepanom jelenu u Škotskoj, a ne kao prema ljušturi ljudskog bića koje je bilo živo do samo prije... koliko ono... tri sata? Jadno kopile doista nije imalo sreće. Djelovao mu je nejasno bliskoistočno. Glatka, nježna koža na rukama sugerirala je da se nije bavio fizičkim radom, iako se činilo da je bio u dobroj fizičkoj formi. Podigao mu je očne kapke. Oči su bile tamnosmeđe, dovoljno tamne da izdaleka izgledaju crne. Imao je zdrave zube; nije bilo mnogo zubarskih zahvata. Sve u svemu, radilo se o mladiću koji je o sebi vodio računa. To je bilo čudno. Da se ne radi o urođenoj srčanoj mani? Da bi to utvrdili morat će mu otvoriti prsni koš. Nutteru to nije smetalo - radilo se o rutinskom poslu na čiju je beskrajnu tugu odavno očvrsnuo - ali taj mu se posao, s obzirom na mladost trupla, činio čistim gubitkom vremena. Ipak, uzrok smrti bio je dovoljno neobičan da izazove intelektualni interes, a možda će biti i materijala za članak u Lancetu, za koji je u posljednjih trideset šest

godina napisao gomilu radova. Obdukcije koje je u istom razdoblju obavio na mrtvima, spasile su stotine, čak i tisuće živih ljudi, zbog čega je i izabrao patologiju. Zbog toga i zbog činjenice da u toj grani medicine nisi morao puno razgovarati s pacijentima.Zasad će pričekati da mu iz serološkog laboratorija pošalju toksikološke nalaze krvi. Tako će barem znati odakle da krene i u kojem smjeru.Brian i Dominic u hotel su se vratili taksijem. Kada su tamo stigli, Brian je upalio svoj laptop i logirao se. Kratka elektronička poruka koju je poslao bila je automatski kodirana i odaslana u ciglih četiri minute. Procijenio je kako će Kampusu trebati oko sat vremena da reagira, pod pretpostavkom da se nitko nije upisao u gaće, što je bilo malo vjerojatno. Granger mu je djelovao kao netko tko je ovaj posao mogao obaviti i sam; za jednog starca bio je prilično opak. U Korpusu je naučio da takve ljude možeš prepoznati po pogledu. John Wayne je igrao nogomet za Sveučilište države Južna Karolina. S druge strane, Audie Murphv, kojega su odbili unovačiti u marince - na trajnu sramotu Korpusa - izgledao je poput siročeta, ali je u ratu osobno ubio više od tri stotine ljudi. I njegov se pogled pretvarao u led kada bi ga netko provocirao.Braća su se iznenada osjetila začuđujuće osamljeno.Upravo su ubili čovjeka kojega nisu poznavali i s kojim nikada nisu progovorili ni riječi. U Kampusu se sve to činilo logičnim i razumnim. No Kampus je sada bilo daleko, vrlo daleko, i geografski i duhovno. Ipak, čovjek kojega su ubili financirao je spodobe koje su, bez imalo milosti, poubijale žene i djecu u Charlottesvilleu. Podupirući taj barbarski čin, Sali je - i po zakonu i moralno - postao suučesnikom. Dakle, nije baš da su ubili mlađeg brata Majke Tereze na putu na misu.Stvar je i ovaj put Brianu pala mnogo teže nego Dominicu. Dominic je otišao do minibara, izvadio limenku piva i dobacio je bratu."Znam", progovorio je Brian. "Zaslužio je. Samo... ovo nije kao u Afganistanu, kužiš?""Da, ovaj put mi smo morali učiniti njemu ono što su oni tamo pokušavali učiniti tebi. Nismo mi krivi što je negativac. Nismo mi krivi što je mislio kako je pucnjava po trgovačkom centru najbolja stvar nakon fukanja. Itekako je zaslužio. Možda nikoga nije ustrijelio, ali je prokleto sigurno nabavio oružje. U redu?" upitao je Dominic, mirno koliko su to okolnosti dopuštale.

"Ma, neću mu ja paliti svijeću. Samo - jebiga, u civiliziranom svijetu ljudi ne bi trebali činiti ovakve stvari.""O kojem ti to civiliziranom svijetu govoriš, braco? Frajer kojega smo koknuli i trebao je otići Bogu na istinu. Možda mu Bog i oprosti, no to je njegova stvar. Znaš, ima ljudi koji svakog čovjeka u odori smatraju plaćenim ubojicom, djecoubojicom, takve stvari.""Ma, to su budalaštine", zarežao je Brian. "Ono što mene plaši je da ćemo postati poput njih.""Pa, iz ovog se posla uvijek možemo povući, zar ne? A i rekli su nam da će nam uvijek objasniti zašto nekoga treba ubiti. Nećemo se mi pretvoriti u njih, Aldo, jer ja to neću dopustiti. A nećeš ni ti. Onda? Idemo na posao?""Valjda." Brian je potegnuo velik gutljaj piva i iz džepa sakoa izvadio zlatno pero. Morao ga je napuniti. Za manje od tri minute pero je bilo spremno za akciju. Okrenuo je poklopac kako bi ga ponovo pretvorio u pisaći pribor, a onda ga vratio u džep sakoa. "Smirit ću se ja, Enzo. Kada ubiješ čovjeka nasred ulice i ne moraš se osjećati dobro. Još uvijek se pitam nije li ga pametnije naprosto pokupiti i ispitati.""Britanski zakoni o ljudskim pravima slični su našima. Ako frajer zatraži odvjetnika - a on jako dobro zna da ga treba zatražiti, je 1' da? - murija ga ne može pitati ni koliko je sati, baš kao ni naši. On se samo mora smiješiti i držati jezik za zubima. To je jedan od nedostataka civilizacije. S kriminalcima to još i ima nekog smisla, ali ovi tipovi nisu kriminalci. Ovo nije ulični zločin; ovo je oblik ratovanja. To je problem. Nekome tko želi umrijeti obavljajući svoju dužnost teško je prijetiti. Možeš ga samo zaustaviti. A u njihovu slučaju 'zaustaviti' znači zaustaviti rad srca."Još jedan gutljaj piva. "OK, Enzo. Dobro mi je. Pitam se tko je naša sljedeća meta.""Daj im sat vremena da to prožvaču. Sto kažeš na jednu kratku šetnju?""Može, što se mene tiče", odgovorio je Brian i ustao. Ubrzo su se ponovo našli na ulici.Kombi British Telecoma upravo je odlazio. Doista su bili prozirni... Aston Martin još je stajao na svom mjestu. Dominic se pitao hoće li Britanci u kuću poslati tim za premetačinu, ne bi li pronašli štogod zanimljivo. Ali crni sportski auto još je bio tu. I definitivno je izgledao seksi.

"Bi li ga kupio, kada bi mu imovinu dali na bubanj?" upitao je Brian."Doma ga ne mogu voziti. Upravljač je na krivoj strani", napomenuo je Dominic. Ali brat je bio u pravu. Bio bi pravi zločin da ovakav auto propadne. Berklev Square bio je zgodno mjesto, ali premalo. Tu si klince mogao pustiti tek da puze po travi i uhvate malo sunca i svježeg zraka. I kuću će najvjerojatnije prodati, i to za poveliku svotu. Za sve će se pobrinuti odvjetnici - ovdje su ih nazivali advokatima - i odrezati svoju proviziju prije nego što ostatak imovine vrate obitelji koju je zmija ostavila za sobom. "Jesi li ogladnio?""Mogao bih nešto pojesti", priznao je Brian. Još su malo šetali, a onda krenuli prema Piccadillvju i pronašli mjesto po imenu Pret A Manger, u kojemu su posluživali sendviče i hladna pića. Kada su se, nakon ukupno četrdeset minuta, vratili u hotel, Brian je ponovo uključio računalo.Poruka iz Kampusa počinjala je rečenicom: "LOKALNI IZVORI POTVRDILI DA JE ZADATAK OBAVLJEN. ZADATAK ČIST. Slijedio je i nastavak: SJEDALA REZERVIRANA. LET BA0943, S HEATHROWA, SUTRA U 7:55. STIŽE U MUNCHEN U 10:45. KARTE NA ŠALTERU. Slijedila je cijela stranica pojedinosti; svaka je završavala s KRAJ."Dobro", rekao je Brian. "Imamo još jedan posao." "Već?" učinkovitost Kampusa iznenadila je Dominica. Briana nije. "Pa ne plaćaju nas da izigravamo turiste, braco.""Znaš, blizance s terena moramo izvlačiti mnogo brže", napomenuo je Tom Daviš."Ako djeluju u tajnosti, ne moramo", rekao je Hendlev."Ako nekome, iz bilo kojeg razloga, upadnu u oči, bolje da nisu tamo. Duha ne možeš ispitivati", naglasio je Daviš. "Imat će manje briga ako policija nema nikakvih tragova. Mogu, eventualno, provjeriti popis putnika na njihovu letu, ali ako imena koja traže - pod uvjetom da imaju imena - samo putuju svojim poslom, naletjet će na zid. Zid na kojemu ne vise nikakvi dokazi. Još je bolje ako lice koje je netko zapazio naprosto ispari. Tada imaju gornischt i svjedoka će najvjerojatnije otpisati kao nepouzdanog." Nije bila nikakva tajna da od svih vrsta kriminalnih dokaza, policajci najmanje vjeruju izjavama očevidaca. Bile su previše površne i nepouzdane da bi bile od velike koristi na sudu."Onda?" upitao je Sir Percival.

"Razine CPK-MB i troponina su jako povišene, a u laboratoriju kažu da mu je kolesterol bio na 213", rekao je doktor Gregorv. "Puno, za nekoga tih godina. Nema tragova droga, čak ni aspirina. Dakle, imamo enzimske dokaze srčanog udara i to je zasad sve.""Onda mu moramo otvoriti prsni koš", rekao je doktor Nutter. "Ali to nam je ionako stajalo u kartama. Ne čini li vam se da je premlad za ovako težak kardiovaskularni poremećaj, čak i s ovom razinom kolesterola?""Da se moram kladiti, gospodine, kladio bih se ili na produljeni QT-interval128 ili na aritmiju." Oba poremećaja bila su jednako fatalna i oba su, na žalost, za sobom ostavljala malo pozitivnih postmortalnih tragova."Točno." Poput većine diplomiranih medicinara, i Gregorv je bio mlad, bistar i pretjerano gorljiv. "Idemo unutra", rekao je Nutter uzimajući veliki nož za rezanje kože. Potom su prešli na rezače rebara. Bio je prilično siguran što će pronaći. Jadno kopile umrlo je uslijed otkazivanja srca, uzrokovanog iznenadnim - i neobjašnjivim - napadajem srčane aritmije. "U toksikološkim nalazima nema ničega drugoga?""Ne, gospodine, baš ničega", rekao je Gregorv i podigao kompjuterski ispis. Na papiru nije bilo gotovo ničega osim osnovnih referencija.I to je, uglavnom, bilo to.Bilo je to kao da slušaš tekmu preko radija, samo bez živopisnih komentara i reklama. Netko u Tajnoj službi revno je izvješćivao CIA-u o razvoju događaja u vezi s osobom za koju je Lenglev očito bio zainteresiran. Čim bi pristigao, svaki, pa i najsitniji detalj prosljeđivao se CIA-i, a odmah potom i Fort Meadeu, koji je pretraživao eter tražeći bilo kakvu naznaku reakcije svjetske terorističke zajednice. Njezina služba vijesti, međutim, nije bila učinkovita koliko su se njihovi neprijatelji nadali."Bok', detektive Willow", rekla je Rosalie Parker s uobičajenim 'poševi me' osmijehom. Vodila je ljubav za novac, no to nije značilo da u vođenju ljubavi ne uživa. Ulepršala je u sobu noseći propusnicu za posjetitelje i sjela s druge strane njegova stola. "Pa, što danas mogu učiniti za vas?""Imam loše vijesti za vas, gospođice Parker." Bert Willow bio je formalan i uljudan, čak i prema kurvama. "Vaš prijatelj Uda bin Sali je mrtav.""Molim?" Oči su joj se raširile od šoka. "Što se dogodilo?"

"Nismo sigurni. Naprosto se srušio na ulici, točno preko puta svog ureda. Čini se da je pretrpio srčani napad.""Stvarno?" Rosalie je bila iznenađena. "Ali izgledao je tako zdrav. Nikada ni traga da s njim nešto nije u redu. Mislim, pa još sinoć...""Da, vidio sam dosje", odgovorio je Willow. "Znate li možda, je li ikada uzimao kakvu drogu?""Ne, nikada. Povremeno je znao popiti, ali i to rijetko." Koliko je Willow vidio, bila je šokirana i vrlo iznenađena, ali u očima nije bilo ni traga suza. Ne, Udaje za nju bio klijent, izvor prihoda... možda i nešto malo više. Jadno je kopile vjerojatno mislilo drugačije. Za njega je, onda, ovo bila dvostruka nesreća. Ali Willowa je brinulo nešto drugo."Posljednji put kada ste se vidjeli... Jeste li uočili nešto neobično?" upitao je murjak."Ne, ne baš. Bio je prilično razuzdan, ali, znate, prije nekoliko godina jedan je klijent umro na meni... znate kako kažu, svršio i - svršio. To je bilo dozlaboga strašno, nešto što se ne zaboravlja. Stoga sam sve svoje klijente uvijek držala na oku. Mislim, nikada ne bih dopustila da netko od njih umre. Nisam ja divljakuša, znate. Doista imam srca", uvjeravala je pajkana.Pa, tvoj prijatelj Sali višega nema, pomislio je Willow. "Shvaćam. Dakle, sinoć je sve bilo savršeno normalno?""Potpuno. Nije bilo nikakvih znakova da nešto nije kako treba." Zastala je da se pribere. Morala je pokazati više žaljenja da drot ne pomisli kako je bezdušni robot. "Grozne vijesti. Bio je tako velikodušan i uvijek pristojan. Baš tužno. Šteta čovjeka.""Šteta i za vas", rekao je Willow suosjećajno. Napokon, izgubila je glavni izvor prihoda."O, da. I za mene, ljubavi", rekla je i napokon shvatila što ta vijest zapravo znači. Policajca nije ni pokušala zavarati suzama. Bio bi to čisti gubitak vremena. Začas bi je pročitao. Šteta za Salija. Pokloni će joj nedostajati. Pa dobro, sigurno će joj poslati nekoga drugoga. Možda je ovo za njega bio kraj svijeta, ali za nju nije. Njegova nesreća za nju je bila poslovni gubitak, ali ništa od čega se ne može oporaviti."Gospođice Parker, je li vam ikada govorio o svojim poslovnim aktivnostima?"

"Uglavnom je pričao o nekretninama, o onim otmjenim kućama koje je kupovao i prodavao. Jednom me je odveo u nekakvu kuću u West Endu koju je kupovao. Rekao je da želi moje mišljenje o bojama, ali mislim da se samo htio napraviti važan.""Jeste li upoznali nekoga od njegovih prijatelja?""Ne mnogo. Trojicu ili četvoricu, možda. Svi su bili Arapi, uglavnom njegovih godina... najviše pet godina stariji. Svi su me mjerkali, ali od toga nije bilo nikakvog posla. Što me je iznenadilo. Arapi znaju biti pravi uspaljeni blesani, ali su i dobri platiše. Mislite da je bio upleten u nešto nezakonito?" upitala je taktično."Moguće je", priznao je Willow."Ja nisam primijetila ništa, ljubavi. Ako se i igrao s lošim dečkima, nije to činio preda mnom. Voljela bih vam pomoći, ali tu vam nemam što reći." Detektivu je djelovala iskreno, ali, podsjetio se, kada je u pitanju gluma, kurva iz ove klase vjerojatno bi posramila i Judith Anderson."Pa, hvala vam što ste došli. Ako se sjetite nečega, bilo čega - nazovite me.""Hoću, ljubavi." Ustala je i, sa smiješkom na usnama, izišla iz sobe. Doista fini dečko, taj detektiv Willow. Šteta što si je ne može priuštiti.Bert Willow već se vratio svom računalu i počeo pisati izvješće o razgovoru. Gospođica Parker izgledala je kao dobra cura, obrazovana i vrlo šarmantna. To je, dijelom, bilo naučeno ponašanje, njezin profesionalni stav, ali dijelom je bilo i autentično. Ako je tako, nadao se da će pronaći drugi posao prije nego što joj ovaj potpuno uništi osobnost. Willow je bio romantičar i bio je toga svjestan. Znao je da bi ga to jednoga dana moglo skupo stajati, ali nije želio da ga njegov posao potpuno promijeni kao što je njezin, očito, promijenio nju. Petnaest minuta kasnije izvješće je emailom poslao u Thames House, a onda i isprintao kako bi ga dodao Salijevu dosjeu. Kada za to dođe vrijeme, dosje će poslati u Središnji arhiv i pospremiti među zaključene slučajeve. I za njega vjerojatno više nitko i nikada neće čuti."Što sam ti rekao?" upitao je Jack svoga cimera."Odlično... možeš si čestitati", odgovorio je Wills. "Reći ćeš mi o čemu se radi ili moram pogledati dokumente?"

"Uda bin Sali je odapeo, navodno, od srčanog udara. Njegov pratitelj iz Tajne službe nije opazio ništa neobično, osim da se frajer srušio na pločnik. Cap! Uda više neće muljati lovu za loše dečke.""I, kako se osjećaš?" upitao je Wills."Što se mene tiče, Tony, to je sasvim u redu. Igrao se s krivom djecom, na krivom igralištu. Kraj priče", hladno je odgovorio Ryan mladi. Kako li su to izveli? pitao se u sebi. "Misliš li da su mu naši dečki malo pomogli?""To nije naša briga. Mi smo tu da pribavljamo informacije drugima. Nije na nama da nagađamo što s njima rade daleko od naših očiju.""Na zapovijed, gospodine." Danje počeo uzbudljivo, no činilo se da će njegov ostatak biti neviđeno dosadan.Mohammedu je vijest stigla putem računala. Točnije rečeno, stigla mu je kodirana poruka da nazove posrednika po imenu Ayman Ghailani čiji je broj mobitela znao napamet. Poziv je morao obaviti vani; hotelskih telefona se trebalo čuvati. Izišao je iz hotela, otišao u park i sjeo na klupu, s olovkom i notesom u rukama."Aymane, Mohammed ovdje. Što ima novo?""Uda je mrtav", izvijestio ga je posrednik, pomalo uzbuđeno."Što se dogodilo?" upitao je Mohammed."Nismo sigurni. Srušio se u blizini svoga ureda. Odvezli su ga u najbližu bolnicu. Tamo je i umro", odgovorio je Ghailani. "Nije bio uhićen, nisu ga ubili Židovi?" "Ne, za to nema nikakvih naznaka." "Znači, umro je prirodnom smrću?" "Zasad se čini da jest." Je li prije smrti uspio prebaciti novac? pitao se Mohammed."Shvaćam..." Naravno da ništa nije shvaćao, ali morao je prekinuti tišinu. "Ima li ikakvih razloga za sumnju da je smrt bila nasilna?""Zasad nema. Ali kad god netko od naših umre, čovjek se upita...""Da, znam, Aymane. Čovjek uvijek posumnja. Jesu li obavijestili oca?""Od njega sam i doznao."Vjerojatno je sretan što se riješio niškoristi, pomislio je Mohammed. "Imamo li koga tko bi mogao provjeriti pravi uzrok smrti?""Ahmeda Mohammeda Hameda Alija. On živi u Londonu. Možda preko odvjetnika...?""Dobra ideja. Pobrini se za to." Zastao je. "Je liitko obavijestio Emira?"

"Ne, mislim da nije.""Pobrini se i za to." Radilo se o sitnici, ali Emir je morao znati sve."Hoću", obećao je Ayman."Dobro. To je onda sve", rekao je Mohammed i prekinuo vezu.Ponovo je bio u Beču. Volio je taj grad, između ostalog i zato što su ovdje svojedobno sredili Zidove, a mnogi su Bečani svoje 'žaljenje' zbog toga odlično prikrivali. Uz to, Beč je bio dobro mjesto za čovjeka s puno novaca. Osoblje u finim bečkim restoranima znalo je svoje mjesto i znalo je poslužiti ljude. Nekadašnji carski grad bio je pun kulturnopovijesnih znamenitosti kojima se divio kada bi glumatao turista, što se događalo češće nego što se pretpostavljalo. Mohammed je otkrio da do najboljih ideja dolazi upravo dok promatra nešto što nema nikakve veze s poslom. Danas bi mogao otići u Muzej umjetnosti. Njuškanje će, barem zasad, prepustiti Aymanu. Londonski odvjetnik iskopat će podatke o Udinoj smrti i, kao svaki dobar plaćenik, reći im ima li u njoj ičega sumnjivog. Ljudi su ponekad naprosto umirali. Bila je to Alahova volja, a nju je bilo teško shvatiti i nemoguće predvidjeti.Možda ovaj dan ipak neće biti dosadan. Nakon ručka, NSA je razmijenila nekoliko novih poruka. Jack je u glavi izračunao da je s druge strane bare sada večer. Elektronički frikovi talijanskih carabiniera - talijanske federalne policije poznate po kitnjastim odorama - uhvatili su nekoliko poruka i proslijedili ih američkom veleposlanstvu u Rimu. Poruke su satelitom proslijeđene u Fort Belvoir, glavno komunikacijsko čvorište na Istočnoj obali SAD-a. Netko po imenu Mohammed nazvao je nekoga po imenu Ayman - doznali su to iz snimke razgovora u kojoj se spominjala i smrt Ude bin Salija. Nekoliko računala na to je reagiralo elektroničkim "Bingo!"'"Je li tko obavijestio Emira?' Tko je, dovraga, Emir?" upitao je Jack."To ti je plemićka titula, kao vojvoda ili tako nešto", odgovorio je Wills. "Kakav je kontekst?""Pogledaj", rekao je Jack i preko stola mu dodao list papira."Ovo zvuči zanimljivo." Wills se okrenuo i u računalo utipkao EMIR. Pronašao je samo jednu referencija. "Prema onome što imamo, radi se ili o imenu ili o tituli koju su zabilježili prije otprilike godinu dana, u nejasnom kontekstu, prisluškujući jedan telefonski razgovor. Od tada - ništa važno. Agencija misli

da se najvjerojatnije radi o pseudonimu nekog operativca srednje razine u njihovoj organizaciji.""Meni se čini - barem u ovom kontekstu - da je u pitanju krupnija riba", naglas je razmišljao Jack."Možda", složio se Tony. "O tim ljudima mnogo toga ne znamo. Langley će ovo vjerojatno uvaliti nekome od nadzornika. I ja bih to učinio", zaključio je, ne baš uvjerljivo."Imamo li ovdje nekoga tko govori arapski?""Dvojicu iz škole u Monterevju. Naučili su jezik, ali stručnjaci za kulturu nisu.""Mislim da ovo vrijedi pogledati.""Onda im to i napiši. Vidjet ćemo što oni misle. U Langlevju radi gomila telepata; neki su i prilično dobri.""Mohammed je najviša osoba iz ove organizacije za koju znamo, a on ovdje spominje nekoga tko mu je nadređen. Takvo što moramo provjeriti", ustvrdio je Ryan mladi, što je uvjerljivije mogao.Wills je znao da je njegov cimer u pravu. Znao je i da je upravo, implicite, otkrio najveći problem obavještajne profesije. Previše podataka, premalo vremena za njihovu analizu. Najbolji potez bio bi simulirati zahtjev CIA-e NSA-i i obrnuto, u kojemu se traži mišljenje druge strane u vezi s ovim pitanjem. Ali s tim su morali biti oprezni. Slični zahtjevi stizali su milijun puta na dan i - s obzirom na njihovu količinu - nikada se nisu provjeravali. Napokon, nije li komunikacijski link siguran? Ali zahtjev za angažiranje nekog analitičara vrlo je lako mogao završiti telefonskim pozivom. Osoba koja bi podigla slušalicu morala bi otkriti svoje ime i broj. To bi, pak, dovelo do curenja informacija, što je bila jedina stvar koju si Kampus nije mogao priuštiti. Takvi zahtjevi morali su dobiti odobrenje s gornjega kata, što se događalo možda dvaput godišnje. Kampus je bio parazit na tijelu obavještajne zajednice, a tim su stvorenjima usta služila samo da piju krv, ne i da govore."Napiši svoje zamisli i pošalji ih Ricku Bellu. On će ih raspraviti sa senatorom", savjetovao mu je Wills."Super", zagunđao je Jack. Još se nije naučio strpljenju. Ni o birokraciji nije mnogo naučio. I Kampus je imao svoju birokraciju. Stoje najsmješnije, da je kojim slučajem analitičar srednje razine u Langleyju, mogao bi podići slušalicu, utipkati broj i od odgovarajuće osobe zatražiti stručno mišljenje, ili

barem nešto slično stručnom mišljenju. Ali ovo nije bio Langley. CIA je bila jako dobra u prikupljanju i obradi podataka, samo ih nije jednako učinkovito i koristila. Jack je napisao zahtjev i obrazloženje zahtjeva, pitajući se hoće li od svega toga biti ikakve koristi.Emir je vijest primio mirno. Uda je bio koristan, ali ne i osobito važan suradnik. Emir je svoje operacije financirao iz puno izvora. Za etničku skupinu kojoj je pripadao, bio je prilično visok, ali njegov semitski nos i maslinasta put nisu ga činili pretjerano privlačnim. Dolazio je iz ugledne i vrlo bogate obitelji, iako je većina obiteljskog novca bila u rukama njegove braće - devetorice braće. Njegova kuća u Rij adu bila je velika i udobna, ali nije bila nikakva palača. Palače su prepustili kraljevskoj obitelji i njezinim bezbrojnim kraljevićima, od kojih je svaki već paradirao državom kao da je kralj i zaštitnik Svetih mjesta. Iako je prema kraljevskoj obitelji, čije je članove odlično poznavao, osjećao tek tihi prijezir, svoje je osjećaje zadržavao za sebe.U mladosti ih je češće pokazivao. Islamu se priklonio u ranoj adolescenciji, inspiriran vrlo konzervativnim imamom. Njegove su ga propovijedi na kraju uvalile u nevolje, ali njima je privukao masu sljedbenika i duhovne djece od kojih se Emir pokazao najpametnijim. I on je govorio što misli. Za kaznu su ga poslali u Englesku, tobože na školovanje, ali zapravo da ga maknu iz zemlje. U Engleskoj je naučio kako svijet funkcionira, ali i upoznao neke njemu potpuno strane stvari. Slobodu govora i izražavanja, na primjer. U Londonu su je slavili, najviše na Hyde Park Corneru, gdje se, po tradiciji staroj stotinu godina, galamilo iz sveg glasa. Bio je to svojevrsni sigurnosni ventil, mjesto na kojem su problematične misli mogle cvjetati, a da nigdje drugdje ne puste nikakvo korijenje. Na istu stvar naletio bi i da je otišao u Ameriku, samo što su tamošnji ventil bili radikalni mediji. Činjenica da građani vladu smiju kritizirati kako i koliko ih je volja šokirala gaje baš kao što bi ga šokiralo i slijetanje letjelice na Mars. On je odrastao u jednoj od posljednjih apsolutističkih monarhija na svijetu, u kojoj je i samo tlo na kojemu je ležala država pripadalo kralju, a riječ aktualnog vladara bila je zakon, podložan tek (ako ne baš po sadržaju, a ono barem nominalno) Kuranu i šerijatu, islamskoj pravnoj tradiciji koja je datirala još iz vremena Poslanika. Ti su zakoni bili pravedni - ili barem dosljedni - ali doista strogi. Međutim, univerzalnog tumačenja Kurana, a time i univerzalne primjene šerijata u fizičkom svijetu

nije bilo. Islam nije imao papu, niti je - za razliku od ostalih religija - poznavao koncept filozofske hijerarhije. Stoga nije imao ni jedinstvene standarde primjene u praksi. Šijiti i suniti često su se - oduvijek, zapravo - klali oko tog pitanja. Pristaše sunitskog islama, vahabizma - vodeće sekte u kraljevstvu - bili su skloniji strogom vjerskom sustavu. Za Emira je ta očigledna slabost islama bila i njegova najveća vrlina. Čovjek s vlastitom vizijom vjere trebao je pridobiti tek nekolicinu muslimana, što je bilo beskrajno lako. Takve ljude nisi morao dugo tražiti; gotovo im je na čelu pisalo tko su. Većinom su to bili ljudi školovani u Europi i Americi, gdje su se - zbog svog stranog podrijetla - morali držati zajedno i stvoriti neku vrstu udobnog intelektualnog rezervata za očuvanje vlastitog identiteta. Na tim su autsajderskim temeljima mnogi od njih izgradili vlastiti revolucionarni duh. A kako su usput stekli znanje o kulturi neprijatelja - što je bilo presudno za otkrivanje njegovih slabosti - bili su iznimno korisni. Kao takvi, imali su preduvjet za vjersko obraćenje. A onda je samo trebalo otkriti objekt njihove mržnje - odnosno ljude koje su smatrali odgovornima za svoja mladenačka nezadovoljstva - i pomoći im da se osvete svojim umišljenim neprijateljima, jednom po jednom, ili ugrand coup de main130, što je privlačilo njihov smisao za dramu, ako ne i njihov oskudni smisao za realnost.Na kraju svega, Emir, kako su ga zvali njegovi suradnici, postat će novi Mahdi, najveći autoritet globalnog islamskog pokreta. Unutarnje sukobe (primjerice one među šijitima i sunitima) planirao je riješiti velikom/afvom, vjerskim proglasom kojim će vjernike pozvati na toleranciju - što će zadiviti čak i njegove neprijatelje. Napokon, nisu li i stotine kršćanskih sekti riješile većinu svojih unutarnjih sukoba? Mogao si je dopustiti čak i toleranciju prema Židovima, premda će s time morati malo pričekati, dok se ne ustali u svojoj apsolutnoj moći, vjerojatno u palači primjerene skromnosti u predgrađu Meke. Za vođu vjerskoga pokreta poniznost je korisna vrlina, jer - kao što je to, davno prije Poslanika, rekao poganin Tacit - od svih oblika demonstracije moći, suzdržanost najviše impresionira ljude.To je bio njegov prioritet, to je ono što je želio postići. Trebat će za to i vremena i strpljenja, a za konačni uspjeh nije bilo nikakvih jamstava. Na žalost, morao se oslanjati na fanatike. Imali su mozga, ali bili su i svojeglavi. Takvi su mu ljudi lako mogli okrenuti leđa i njegove vjerske poglede

nadomjestiti svojima. Možda su u njih doista i vjerovali - možda su doista bili fanatici, kao što je to bio i Poslanik Muhamed. Ali Muhammed - neka je na njega Božji mir i blagoslov - najčasniji među ljudima, vodio je pravednu i časnu borbu protiv poganskih idolopoklonika. Emirovi napori bili su usmjereni na zajednicu Vjernih. Je li i on bio častan čovjek? Teško pitanje. Ali, islam je trebalo uvesti u moderni svijet, a ne ga ostaviti u ropotarnici povijesti. Je li Alah želio da njegovi Vjerni ostanu zarobljeni u sedmom stoljeću? Sigurno nije. Islamski svijet svojedobno je bio središte ljudskoga znanja. Islam je bio religija napretka, religija učenosti, koja je - u rukama velikog Kana - izgubila svoj put. A onda su ga potlačili nevjernici sa Zapada. Emir je iskreno vjerovao u Kuran Časni i u učenja imama, ali nije bio slijep ni za svijet oko sebe, ni za životne činjenice. Oni koji su imali moć, ljubomorno su je čuvali. A moć je imala malo veze s religijom; moć je, sama po sebi, bila narkotik. A ljudima je trebalo nešto - po mogućnosti netko - koga im valja slijediti ukoliko žele napredovati. Sloboda, onako kako su je shvaćali Englezi i Amerikanci, bila je suviše kaotična. I to je naučio na Hyde Park Corneru. Reda mora biti. A on je čovjek koji će uvesti red.Dakle, Uda bin Sali je mrtav, pomislio je, pijuckajući sok od naranče. Velika nesreća za Udu, ali sitna neprilika za Organizaciju. Organizacija je imala pristup, možda ne baš moru novca, ali popriličnom broju velikih jezera, od kojih je neka stvorio i sam Uda. Čaša s narančinim sokom pala je sa stola, ali srećom nije zaprljala tepih.Sto se tiče Ude, nije bilo nikakve potrebe da reagira. "Ahmede, ovo je za nas tužna, ali ne i osobito važna vijest. Nema potrebe da išta poduzimamo.""Bit će kako kažete", s poštovanjem je odgovorio Ahmed Musa Mahvalli i isključio telefon. Bio je to klonirani telefon za jednokratnu uporabu, kupljen od nekakvog uličnog lopova. Potom gaje, s mosta Aant Angelo bacio u rijeku Tevere - Tiber. Bila je to standardna sigurnosna procedura za sve razgovore s velikim zapovjednikom Organizacije. Malo je ljudi znalo njegov pravi identitet. Bili su to najvjerniji među Vjernima. Na višim razinama sigurnosne mjere bile su stroge. Svi su proučili priručnike za obavještajne časnike. Najbolji priručnik prodao im je bivši časnik KGB-a. Preminuo je nedugo nakon prodaje, ali tako je bilo suđeno. Pravila su bila jednostavna i jasna, i oni od njih nisu odstupali ni milimetar. Drugi su bili neoprezni i svoju su ludost skupo platili. Bivši SSSR bio

je omraženi neprijatelj, ali njegove sluge nisu bile budale. Nevjernička Amerika, Velika Sotona, cijelom je svijetu učinila uslugu uništivši taj abortus od nacije. Učinili su to isključivo iz vlastitih interesa, dakako, ali bit će da je i to bilo zapisano Božjom rukom, jer je poslužilo i interesima Vjernih. Tko je, osim Alaha samog, mogao smisliti takav plan?

PIVO I UBOJSTVO

Let do Munchena prošao je glatko. Njemački carinici bili su uuudni, ali djelotvorni. Do hotela Bayerischer odvezao ih je taksi Mercedes--Benz.Njihova nova meta bio je izvjesni Anas Ali Atef, po nacionalnosti Egipćanin, a po obrazovanju - ako ne baš po zanimanju - inženjer. Visok oko metar sedamdeset, težak šezdeset pet kilograma, glatko izbrijan. Crne kose i tamnosmedih očiju, navodno vješt u borilačkim vještinama i dobar s pištoljem, ako ga je nosio. Vjerovalo se da prenosi poruke i novači talente. Jedan od tih talenata poginuo je u Des Moinesu, u Iowi. U svojim su prijenosnim računalima nosili čovjekovu fotografiju i adresu. Vozio je sportski automobil, Audi TT, mornaričkosive boje. Znali su čak i njegovu registarsku oznaku. Problem: živio je s Njemicom po imenu Trudi Heinz i navodno je bio zaljubljen u nju. Dobili su i njezinu fotografiju. Nije baš bila model za Victoria's Secret, ali nije bila ni za baciti - smeđe kose, plavih očiju, visoka metar i šezdeset, teška pedeset četiri kilograma, slatkog osmijeha. Šteta što ima tako loš ukus za muškarce, pomislio je Dominic. No to nije bio njegov problem.Anas je redovito molio u jednoj od nekoliko munchenskih džamija, smještenoj samo ulicu dalje od zgrade u kojoj je stanovao. Kada su se prijavili u hotel i presvukli, Dominic i Brian uhvatili su taksi koji ih je odvezao na željenu lokaciju. Tamo su pronašli vrlo zgodan Gasthaus - bar i gril - s terasom s koje su mogli promatrati cijelo područje."Zar svi Europljani vole jesti na pločniku?" pitao se Brian. "Vjerojatno im se ne da ići do zoološkog vrta", rekao je Dominic.Zgrada je bila četverokatnica, oblikovana poput betonskog bloka, obojena u bijelo i, poput staje, pokrivena čudnim ravnim krovom. Bila je nevjerojatno uredna. U Njemačkoj je, čini se, bilo normalno da sve izgleda čisto poput operacijske dvorane u Klinici Mayo, no to i nije bilo nešto što je trebalo kritizirati. Ni automobili ovdje nisu bili prljavi kao u Americi."Was darfes sein?" upitao je konobar, pojavivši se pokraj stola."Zwei Dunkelbieren, bitte", odgovorio je Dominic, iskoristivši otprilike trećinu njemačkog koji je zapamtio iz srednje škole. Ostatak se većinom odnosio na fraze vezane za Herrnzimmer133, riječ koju je bilo korisno znati na svakom jeziku.

"Amerikanci, da?" nastavio je konobar."Zar mi je akcent tako loš?" upitao je Dominic s kiselim osmijehom."Ne govorite bavarski, a i odjeća vam izgleda američki", primijetio je konobar hladnokrvno, kao da kaže kako je nebo plavo."Dobro, onda dvije čaše crnog piva, molim vas, gospodine.""Dva Kulmbachersa, sofort", odgovorio je čovjek i brzo se vratio unutra."Mislim da nam je upravo očitao lekciju, Enzo", rekao je Brian."Moramo kupiti nešto lokalne odjeće. Svi imaju oči", složio se Dominic. "Gladan?""Mogao bih nešto pojesti.""Vidjet ćemo imaju li jelovnik na engleskom.""Ono je sigurno džamija u koju odlazi naš prijatelj. Tamo dolje niz ulicu, vidiš li je?" diskretno je pokazao Brian."Dakle, misliš da će proći ovuda... ?""To mi se čini izglednim, braco.""Za ovo nemamo određeni rok, zar ne?""Čovjek reče da nam oni ne govore 'kako' nego 'što' trebamo učiniti", podsjetio ga je Brian."Dobro", rekao je Enzo kada je stiglo njihovo pivo. Okretnijeg konobara čovjek nije mogao poželjeti. "Danke sehr. Imate li jelovnik na engleskom?""Naravno, gospodine", izvukao je jelovnik iz pregače, kao što mađioničar izvlači zeca iz šešira."Izvrsno. I hvala vam, gospodine.""Ovaj je sigurno završio konobarski fakultet", rekao je Brian kada se čovjek ponovo udaljio. "Ali čekaj da vidiš talijanske konobare. Ti dečki su umjetnici. Onda, u Firenci, mislio sam da mi kopile čita misli. Vjerojatno ima doktorat iz konobarenja.""U zgradi nema parkinga. Vjerojatno je iza kuće", rekao je Dominic vraćajući se na pravu temu."Enzo, taj Audi TT... valja li štogod?""To je njemački automobil. Ovdje ti rade prave strojeve, čovječe. Audi nije Mercedes, ali nije ni Yugo. Ne znam jesam li do sada vidio ijednoga, osim u Motor Trendu. Ali znam kako izgledaju: malčice su zaobljeni i glatki, kao prave jurilice. Vjerojatno i jesu. Vožnja po ovdašnjim Autobahnima izgleda k'o Indy

500136, barem tako kažu. Doista ne mogu zamisliti Nijemca koji vozi spor auto.""Logično." Brian je proučio jelovnik. Imena jela bila su na njemačkom, naravno, ali s engleskim podnaslovima. Napomene su bile namijenjene više Britancima nego Amerikancima. Ovdje je još bilo NATO baza, samo su ih sada vjerojatno štitile od Francuza a ne od Rusa, pomislio je Dominic smijuckajući se. Premda, povijesno gledajući, Nijemcima u tom pogledu nikada nije trebala velika pomoć."Što biste željeli naručiti, Mein Herrn?" upitao je konobar, pojavivši se nenadano kao da su ga upravo teleportirali s Enterprisea. "Recite mi, najprije, kako vam je ime", rekao je Dominic. "Emil. Ich heisse Emil. "m"Hvala vam. Ja ću sauerbraten i salatu od krumpira." Sada je bio red na Briana. "Ja ću bratwurst. Mogu li vas nešto pitati?" "Naravno", odgovorio je Emil."Je li ono na kraju ulice džamija?" upitao je Brian pokazujući u tom smjeru."Da, jest.""To nije ništa neobično?" navaljivao je Brian."U Njemačkoj je puno turskih gastarbajtera, a oni su muhamedanci. Ne jedu sauerbraten i ne piju pivo. Ne slažemo se baš dobro, ali što se tu može?" rekao je konobar i slegnuo ramena, s tračkom gađenja."Hvala vam, Emile", rekao je Brian i Emil je požurio natrag u kuću."Što to znači?" upitao je Dominic."Nijemci ih baš ne vole, ali ne znaju što bi u vezi s tim mogli poduzeti. Njemačka je demokratična, baš kao i mi, stoga se prema njima mora ponašati pristojno. Prosječnom Fritzu ti se gastarbajteri nimalo ne sviđaju, ali oko toga nema puno problema - tu i tamo izbije pokoja tučnjava i to, koliko čujem, uglavnom po lokalima. Bit će da su i Turci naučili piti pivo.""Gdje si ti sve to doznao?" iznenađeno ga je upitao Dominic."U Afganistanu je bio i njemački vojni kontingent. Bili smo susjedi - mislim, naš je logor bio odmah do njihova - pa sam znao porazgovarati s njihovim časnicima.""Jesu li dobri?""Braco, to su Nijemci. I to gomila profesionalaca, a ne hrpa mobiliziranih vojnika. Da, prilično su dobri", uvjeravao gaje Aldo. "Bila je to skupina za izviđanje. Njihova fizička obuka teška je kao i naša, odlično poznaju planine, a i

dobro su uvježbani. Dočasnici su se slizali poput lopova, razmjenjivali su kape i značke. U sklopu svoje TO&E dopremili su i pivo, pa su bili jako popularni medu mojim ljudima. Znaš, ovo pivo je prokleto dobro.""Kao i u Engleskoj. Pivo je u Europi svojevrsna religija. I svi idu u crkvu."Emil je donio Mittagessen - ručak. Brzo su shvatili da je njemačka hrana izvrsna koliko i njemačko pivo. Ipak, nijedan nije skidao pogleda sa zgrade."Ova salata od krumpira je dinamit, Aldo", napomenuo je Dominic između dva zalogaja. "Ovakvo što još nisam jeo. Puno octa i šećera, malčice krčka pod nepcem.""Nemaju samo Talijani dobru hranu.""Kad se vratimo kući, morat ćemo potražiti neki njemački restoran.""Slažem se. Gle, gle, Enzo."To nije bila njihova meta, ali bila je to njegova ljubimica, Trudi Heinz. Baš kao na fotografijama u njihovim računalima, uhvatili su je na izlasku iz zgrade. Bila je dovoljno lijepa da se muškarci za njom okreću, ali nije bila nikakva filmska zvijezda. Sudeći po izgledu, kosa joj je svojedobno bila plava, ali je potkraj adolescencije potamnjela. Dobre noge, natprosječno dobra figura. Šteta što se spetljala s teroristom. Možda joj se prikrpio samo zbog lažnog identiteta. U tom slučaju, njezin izgled za njega je predstavljao dodatnu prednost, ako nisu živjeli platonski, što je bilo malo vjerojatno. Oba su se Amerikanca pitala kako se ponaša prema njoj, ali takvo što nisi mogao reći promatrajući je u prolazu. Prešla je na drugu stranu ulice, ali je prošla pokraj džamije. Dakle, krenula je negdje drugdje."Nešto si mislim... ako ode u crkvu, mogli bismo ga bocnuti na izlasku. Tamo je puno nepoznatih ljudi, kužiš?" glasno je razmišljao Brian. "Da, to nije loša ideja. Poslijepodne možemo provjeriti koliko je religiozan i kolika je tamo gužva.""Nazovi to 'definitivnim možda'", odgovorio je Dominic. "Ali, da najprije dovršimo ručak. Onda bismo mogli otići i kupiti nešto odjeće, da se bolje uklopimo.""Slažem se", rekao je Brian. Pogledao je na sat: 14:00. Doma je osam ujutro. Samo jedan sat jet laga od Londona. Prava sitnica.

Jack je stigao ranije nego obično. Operacija u Europi bila je u tijeku (barem je tako mislio) i zanimalo ga je kako napreduje. Pitao se što će doznati iz današnjeg prometa.Promet se pokazao posve rutinskim. Stiglo je još nekoliko poruka o Salijevoj smrti. Dakako, MI5 je obavijestio Langlev kako je njegova smrt posljedica srčanog udara uzrokovanog, najvjerojatnije, napadajem fatalne aritmije. Tako je glasilo službeno izvješće s obdukcije. Salijevo tijelo već je bilo predano odvjetničkoj tvrtki koja je zastupala njegovu obitelj. Obavljene su pripreme za njegovo prebacivanje u Saudijsku Arabiju. Londonska inačica tima za pretres pregledala je njegov stan, ali nije pronašla ništa zanimljivo. Isto je bilo i s njegovim uredskim računalom, čiji je tvrdi disk kopiran, a podaci iz njega izvađeni. Elektronički frikovi upravo su kopali po njemu. Detalji slijede. Jack je znao da bi to moglo potrajati. Tehnički, sve stvari skrivene u računalu mogle su se iskopati, ali tehnički si mogao doznati i što se nalazi ispod piramide u Gizi, dižući kamen po kamen. Ako je Sali bio dovoljno pametan da podatke zakopa u slotove za koje je samo on znao, ili da ih zaštiti kodom koji je samo on znao dekodirati... pa, bit će teško. Je li bio toliko pametan? Vjerojatno nije, mislio je Jack, no to sa sigurnošću možeš reći tek kada vidiš dokaze - ljudi su upravo zato po njima i kopali. Trebat će im sigurno više od tjedan dana. Možda čak i mjesec dana, ako se malo kopile kužio u kodove i bio spretan u šifriranju. Ali sve da ih i pronađu, skriveni podaci dokazat će im da je bio pomagač. Što još nije dokaz da je bio i pravi igrač. Na tom će poslu raditi cijela reprezentacija GCHQ-a. Ipak, nitko od njih neće doznati što je sve Sali sa sobom odnio u smrt."Hej, Jack", rekao je Wills ulazeći u ured. '"Jutro, Tony.""Baš je lijepo kad je netko vrijedan. Što su iskopali o tvom preminulom prijatelju?""Ništa naročito. Lijes šalju kući, vjerojatno danas poslijepodne. Patolog kaže da se radilo o srčanom udaru. Dakle, naši dečki su čisti.""Po islamskim običajima tijelo treba pokopati što brže, i to u neoznačen grob. Dakle, kada tijelo jednom ode, onda zbilja ode. Nema ekshumacija, nema naknadnih testova na droge i sličnih stvari.""Dakle, uspjeli smo? Kako smo to izveli, čime?" upitao je Ryan.

"Jack, ne znam i ne želim znati kakve smo veze mi imali s tom preuranjenom smrću - ako smo je uopće imali. Nemam želju doznati bilo što o tome. A ni ti je ne bi trebao imati. Dobro?""Tony, kako se, dovraga, možeš baviti ovim poslom i ne biti radoznao?" htio je znati Jack mlađi."Naučiš da ima stvari o kojima je bolje ne znati ništa i naučiš da o njima ne nagađaš", objasnio je Wills."Aha", uzvratio je Jack sumnjičavo i u sebi pomislio Samo što sam ja premlad za takva sranja. Tony je bio dobar u svom poslu, ali živio je u kavezu. I Sali je sada bio u vrsti kaveza, pomislio je Jack. Kaveze je, definitivno, trebalo izbjegavati. Osim toga, mi smo ga sredili. Kako su ga sredili nije znao. Mogao je pitati mamu kakvi su lijekovi ili kemikalije mogli poslužiti u takve svrhe... Ne, to nije smio. Ona bi to sigurno spomenula njegovu ocu, a Veliki Jack bi sigurno želio znati zašto se njegov sin raspituje za takve stvari - i možda pogodio odgovor. To, dakle, nije dolazilo u obzir. Ni u ludilu.Kada je proučio službene poruke u vezi sa Salijevom smrću, Jack se bacio u potragu za porukama koje je uhvatila NSA i porukama koje su presrele ostale zainteresirane strane.U dnevnom prometu od Emira nije bilo ni spomena. Ime je nestalo isto onako naglo kao što se i pojavilo. Sve što su o njemu imali bila je ona Tonvjeva referencija. Ljudi s gornjega kata odbili su njegov zahtjev za sveobuhvatno pretraživanje podataka o Emiru u Fort Meadu i Langlevju, što je bilo razočaravajuće ali ne i iznenađujuće. Čak je i Kampus imao svoja ograničenja. Shvaćao je njihovu nevoljkost. Rizik je bio prevelik. Netko se mogao zapitati tko je poslao takav zahtjev i početi kopati, ukoliko odgovor ne bi bio zadovoljavajući. Ali svakoga su se dana razmjenjivale tisuće takvih zahtjeva. Zar bi baš taj podigao toliku frku? Odlučio je da ih to ipak ne pita. Bio je na početku karijere i reputacija nekoga tko muti vodu nije mu trebala. Svoje je računalo, pak, programirao tako da u svakoj novoj turi poruka potraži riječ 'Emir' i da ga, ukoliko se pojavi, spremi. Tako će - kada im se sljedeći put obrati sa sličnim zahtjevom - imati više materijala. Ako dočeka 'sljedeći put'. Ipak, po njegovu mišljenju, titula koja se pojavila u referenci ukazivala je na specifičnu osobu. CIA je, pak, smatrala da je u pitanju 'vjerojatno interna šala'. Bila je to procjena jednoga od viših analitičara u Langlevju. Njegovo je

mišljenje tamo imalo veliku težinu, pa tako i u ovoj stvari. Kampus je zamišljen kao mjesto koje će korigirati CIA-ine pogreške i/ili nesposobnosti, ali kako je imao manje ljudi, morao je prihvatiti mnogo ideja koje su dolazile iz navodno nesposobne agencije. To baš i nije imalo mnogo smisla, ali kada je osnivao ovo mjesto Hendlev nije tražio njegovo mišljenje. Stoga je morao pretpostaviti da rukovodeće osoblje Kampusa zna što radi. Ali baš kao i u policijskom poslu, i u ovom je vrijedilo pravilo Mikea Brennana - pretpostavke su majka svih zajeba. Te su se uzrečice držali i u FBI-u. Svi su radili pogreške, a veličina pogreške bila je upravno proporcionalna visini položaja čovjeka koji ju je napravio. A takvi ljudi nisu voljeli da ih podsjećaju na univerzalna pravila. Nitko to nije volio.Odjeću su kupili u robnoj kući. Bila je slična onoj koju su kupovali u Americi, no upravo su te neznatne razlike stvarale potpuno drukčiji dojam. Kupili su i cipele koje su išle uz novu odjeću. Otišli su u hotel, preodjenuli se i ponovo izišli na ulicu.Prolaznu ocjenu dobili su kada je Briana nasred ulice zaustavila neka Njemica i upitala ga kako da dođe do Hauptbanhoffa. Kada joj je Brian na engleskom rekao da je tek stigao u grad, nelagodno se nasmiješila i otišla gnjaviti nekoga drugoga."To ti je značilo 'glavni kolodvor'," objasnio mu je Dominic. "Što nije uzela taksi?" upitao je Brian."Živimo u nesavršenom svijetu, Aldo. Sada samo moraš izgledati kao dobar Švabo. Upita li te netko nešto, samo reci Ich bin ein Ausldnder. To znači 'ja sam stranac'. Nakon toga vjerojatno nećeš imati problema. Pitanje će ponoviti na engleskom kakav više ne možeš čuti u New Yorku.""Hej, pogledaj!" rekao je Brian pokazujući mu zlatne \vkovzMcDonald'sa. Prizor ih je razveselio više od američke zastave na američkom konzulatu, iako nijednom nije padalo na pamet da tamo jede. Lokalna hrana bila je naprosto predobra. Uživali su u njoj do kasno u noć, a onda se vratili u hotel Bayerischer."Dakle, stigli su u Miinchen. Pronašli su kuću i džamiju, ali metu još nisu", izvijestio je Granger Hendlevja. "Ipak, vidjeli su njegovu prijateljicu." "Dakle, stvari idu glatko?" upitao je senator.

"Zasad nemamo nikakvih primjedbi. Naš prijatelj nije pod nadzorom njemačke policije. Njihova protuobavještajna zna tko je, ali protiv njega se ne vodi nikakva istraga. S domaćim su muslimanima imali nekih problema, nekolicinu i nadziru, ali ovaj tip im se još nije pojavio na radaru. Langlev na tome nije puno inzistirao. Naši odnosi s Njemačkom trenutačno nisu bogzna kakvi.""Što je i dobra i loša vijest?""Baš tako", kimnuo je Granger. "Od njih ne dobivamo puno informacija, ali barem ne moramo razmišljati o tome kako ćemo zavarati njihovu pratnju. Nijemci su ti čudni. Sve dok ti je nos čist i sve je in Ordnung, relativno si siguran. No, prijedeš li granicu, mogu ti prilično zagorčati život. Povijesno govoreći, njihovi su murjaci dobri, ali špijuni baš i nisu. I Sovjeti i Stasi uvukli su se u njihov špijunski dućan, i to duboko. To ih muči do dana današnjeg.""Bave li se tajnim operacijama?""Ne baš. Njihova je kultura za to previše legalistička. Oni poštuju poštene ljude koji igraju po pravilima, a to je pogubno za tajne operacije. A takve koji povremeno i poduzmu redovito završe neslavno. Znaš, kladim se da svaki prosječni njemački građanin plaća svoje poreze na vrijeme i u cijelosti.""Njihovi bankari znaju kako se igra međunarodna igra", kontrirao mu je Hendlev."Da, ali to je možda zato što je međunarodnim bankarima lojalnost prema državi prilično nepoznat koncept", lagano ga je bocnuo Granger."Lenjin je jednom rekao da je jedina zemlja koju kapitalist poznaje ona na kojoj stoji dok sklapa posao. Ima i takvih", priznao je Hendlev. "E, da... jesi li vidio ovo?" Predao mu je zahtjev koji je stigao s donjega kata, zahtjev da prekopaju po nekome po imenu 'Emir'.Šef operacija proučio je papir i vratio mu ga. "Nije ga bogzna kako obrazložio."Hendlev je kimnuo. "Znam, zato sam ga i odbio. Ali, znaš, instinkti su mu proradili, a ima dovoljno mozga da pita.""A momak je pametan?""Da, pametan je. Zato smo ga Rick i ja i dodijelili Willsu. On mu je i cimer i instruktor. Tony je bistar, ali ne dobacuje predaleko. Tako Jack može naučiti posao, ali i spoznati vlastita ograničenja. Vidjet ćemo koliko će ga to nažuljati. Ostane li s nama, mali bi mogao daleko dogurati.

"Misliš da ima očev potencijal?" upitao ga je Granger. Prije nego što se bacio na krupnije stvari, Veliki je Jack bio kralj špijuna."Mislim da bi ga mogao dostići, da. U svakom slučaju, ovo s 'Emirom' mu je dobra ideja. Ne znamo puno o tome kako protivnik funkcionira. Vani vlada čisti darvinizam, Same. Loši momci uče od svojih predaka i postaju pametniji - na našu štetu. Ti više neće stavljati pametne bombe u guzicu. I neće se htjeti proslaviti na TV-u. To je možda dobro za ego, ali fatalno. Stado gazela ne baca se namjerno u ralje lavovima.""Istina", složio se Granger, prisjećajući se kako su njegovi preci postupali prema neposlušnim Indijancima u Devetoj konjičkoj regimenti. Neke stvari nisu se mnogo promijenile. "Gerry, problem je u tome da o modelu njihove organizacije možemo samo nagađati. A nagađanje nije isto što i znanje.""Onda mi reci što ti misliš?" zapovjedio je Hendlev."Od vrha organizacije dijele nas još minimalno dvije razine. Vodi li je jedan čovjek ili nekakav komitet? Ne znamo, niti to ovoga trenutka možemo znati. Sto se tiče njihova 'pješaštva'... možemo mi njih nahvatati koliko želimo, ali to ti je k'o šišanje trave. Podšišaš je, ona naraste, podšišaš je, ona naraste... i tako unedogled. Želiš li ubiti zmiju, najbolje je da joj odrežeš glavu. Dobro, u redu, svi to znamo. Samo, tu je glavu teško pronaći. Ona je, naime, virtualna. Tko god to bio, funkcionira baš kao i mi, Gerry. Zato i radimo ovo 'izviđanje vatrom' - da protresemo stablo. A imamo cijelu vojsku analitičara - ovdje, u Langlevju, u Fort Meadeu - koji će vidjeti što je s njega otpalo."Umorni uzdah. "Da, Same, znam. Možda s tog stabla nešto i otpadne. Samo, teško je biti strpljiv kada znaš da tvoj protivnik negdje upravo uživa na suncu i naslađuje se time kako nas je sredio, kako je pobio one žene i djecu...""Nisi jedini, Gerry. Ali čak je i Bogu trebalo sedam dana da napravi svijet, sjećaš se?""Sad ćeš mi izigravati i propovjednika?" upitao je Hendlev škiljeći u njega."Pa, prijatelju, ni ja nemam ništa protiv onoga oko za oko. Samo, treba vremena da se to oko i pronađe. Moramo biti strpljivi.""Znaš, kada smo Veliki Jack i ja razgovarali o tome koliko nam je ovakvo mjesto potrebno, bio sam dovoljno glup da pomislim kako ćemo probleme rješavati mnogo brže ako za to imamo odobrenje."

"Bit ćemo brži nego što će to vlada ikada biti, ali nismo ni Čovjek iz U.N.C.L.E. Gledaj, Gerry, operativni dio posla tek smo pokrenuli. Smaknuli smo prvoga. Ne možemo očekivati nikakvu reakciju druge strane prije nego što ih skinemo barem četiri. Strpljenja, Gerry.""Da, kako da ne." A i ove vražje vremenske zone baš pomažu, rekao je u sebi."Znaš, još mi je nešto palo na pamet.""Što to, Jack?" upitao je Wills."Bili bismo mnogo djelotvorniji kada bismo znali koje su operacije u tijeku. Znali bismo na koje se podatke trebamo usredotočiti.""To se zove 'ograničavanje informacija razvrstavanjem u odjeljke'.""Ne, to se zove sranje", ispalio je Jack. "Ako ga pratimo, timu na terenu možemo i pomoći. Nešto što na prvi pogled djeluje nelogično, u nekakvom kontekstu koji se pojavi niotkuda, može izgledati potpuno drukčije. Tony, ne bi li cijela ova zgrada trebala biti jedna jedinstvena cjelina? Budemo li se dijelili poput Langlevja, ništa od posla... Ilije meni nešto promaknulo?""Shvaćam što želiš reći, ali sustav ne funkcionira tako.""Dobro, znao sam da ćeš to reći, ali kako ćemo, dovraga, popraviti ono što ne valja u CIA-i ako se pretvorimo u njezina klona?" htio je znati Jack.Na to mu pitanje ne može dati zadovoljavajući odgovor, pomislio je Wills, jer ga naprosto nema. Klinac je prebrzo hvatao korak. Kog su ga to vraga učili u Bijeloj kući? Sigurno je i tamo postavljao prokleto puno pitanja. I slušao odgovore. I razmišljao o njima."Žao mi je što ti to moram reći, Jack, ali ja sam samo instruktor. Veliki poglavica ovog plemena je netko drugi.""Da, znam. Oprosti. Valjda mije prešlo u naviku da se 'sve može'. Moj tata je mogao sve - ili se barem meni tako činilo. Njemu baš i ne, ili ne uvijek. Možda mi je nestrpljivost obiteljska crta." I to dvostruka. I mama je, kao kirurg, probleme rješavala vlastitim tempom, što je najčešće značilo odmah, do vraga. Odlučno djelovanje i cjelodnevno sjedenje za računalom ne idu zajedno. To je, u svoje vrijeme, sigurno shvatio i njegov otac. A to je bilo vrijeme kada je Amerika živjela na nišanu opasnog neprijatelja. Ovi teroristi mogli su ujedati, ali - premda su i to pokušali, onomad u Denveru - Americi nisu mogli nanijeti strukturalnu štetu. Ovi tipovi nisu šišmišivampiri, nego insekti...Ipak, nisu li žutu groznicu prenosili komarči?

Južno od Miinchena, u lučkom gradu Pireju, velika je dizalica podigla kontejner s jednoga broda i spustila ga na tegljač koji je čekao. Volvov kamion koji ga je vukao, krenuo je čim su kontejner učvrstili na tegljač. Izišao je iz luke, zaobišao Atenu i krenuo prema planinama u sjevernoj Grčkoj. U deklaraciji je pisalo da putuje u Beč - u jednom komadu, pristojnim autocestama - radi isporuke pošiljke kave iz Kolumbije. Ljudima iz lučkog osiguranja nije palo na pamet da ga pregledaju. Tovarni listovi bili su uredni, a i pri skeniranju njihovih barkodova nije bilo nikakvih problema. Ljudi koji su trebali iskrcati dio tereta koji nije trebalo miješati s toplom vodom i vrhnjem, bili su na svojim mjestima. Metričku tonu kokaina trebalo je razvrstati u paketiće veličine jedne doze, što je zahtijevalo dosta radne snage. Upravo za te potrebe nedavno je unajmljeno jedno veliko skladište. Kada završe posao, ljudi će, svaki za sebe, otputovati u različite dijelove Europe. Osnivanjem Europske unije unutarnje granice Europe bile su ukinute, što je za njih bila velika prednost. Ova je pošiljka bila dokaz daje njihov poslovni partner održao svoju riječ. Psihološki profit dobio je svoju financijsku kompenzaciju. Cijela je operacija izvedena usred noći. Europljani - čak i oni koji će, čim pronađu uličnog preprodavača, uživati sadržaj nezakonitog dijela pošiljke - još su spavali snom pravednika.Metu su ugledali sljedećeg jutra, u 9:30. Opušteno su uživali u doručku u Gasthausu, samo malo dalje od restorana u kojemu je radio njihov prijatelj Emil. Anas Ali Atef odrješitim je korakom krenuo niz ulicu i stigao na dvadeset koraka od blizanaca koji su, kao i dvadeset drugih Nijemaca, doručkovali štrudlu i kavu. Atef nije opazio da ga promatraju. Gledao je pred sebe i nije se diskretno okretao i provjeravao okolicu, što bi obučeni špijun svakako radio. Ovdje se, očito, osjećao savršeno sigurnim. Baš dobro.Brian ga je prvi ugledao. "Evo našeg dečka", rekao je. Kao i Sali, ni on iznad glave nije nosio neonski znak sa svojim imenom, ali savršeno je odgovarao fotografijama, a i izišao je iz prave zgrade. Imao je brkove, no to nije bilo dovoljno da dođe do zamjene identiteta. Bio je relativno dobro odjeven. Bez tih brkova i s nešto svjetlijim tenom, mogao je proći i kao Nijemac. Na kraju ulice ukrcao se u tramvaj. Nisu znali kamo tramvaj ide, ali krenuo je na istok."Što misliš?" upitao je Brian svoga brata.

"Ili ide na doručak s prijateljem ili planira rušenje nevjerničkog Zapada... Tko zna kamo ide, čovječe.""Da. Bilo bi zgodno krenuti za njim i saznati, ali nismo mi ovdje radi istrage. Ovaj je seronja unovačio barem jednog od onih revolveraša. S pravom se našao na našoj listi za odstrel, Aldo.""Slažem se, braco", rekao je Brian. On je s tim odavno raščistio. Anas Ali Atef za njega je sada bio samo lice - i dupe u koje će zabiti svoje čarobno pero - netko tko bi se, u dogledno vrijeme, morao javiti na razgovor s Bogom. Božjom jurisdikcijom se, pak, nijedan od njih trenutačno nije puno opterećivao."Da je ovo FBI-eva operacija, sada bismo mu u stan poslali ekipu za pretres, koja bi mu barem prekopala po računalu."Brian se suzdržao od komentara."Što sada?""Vidjet ćemo hoće li otići u crkvu. Ako ode, vidjet ćemo koliko ga je lako piknuti na izlasku.""Tebi se ne čini da ovo ide malko prebrzo?" pitao se Brian naglas."Pa, mogli bismo sjediti u hotelskoj sobi i drkati, ali to ti nije dobro za zglobove, znaš?""Da..."Kada su dovršili doručak, ostavili su novac na stolu, pazeći da ne ostave preveliku napojnicu. Time bi se definitivno legitimirali kao Amerikanci.Tramvaj je Atefu bio neudobniji, ali i praktičniji od automobila. Barem nije morao brinuti o parkingu. U vrijeme kada su europski gradovi nastajali, nitko nije razmišljao o automobilima. Isto je bilo i s Kairom, naravno. Tamošnje prometne gužve bile su nevjerojatne - gore čak i od ovih ovdje - ali u Njemačkoj je barem postojao pouzdani javni prijevoz. Vlakovi su bili fenomenalni, a pruge impresivne, posebice za nekoga tko je prije samo nekoliko godina i sam studirao strojarstvo. (Prije nekoliko godina? Činilo mu se kako je od tada prošao cijeli život.) Nijemci su bili čudni ljudi. Nepristupačni, formalni i - po njihovu mišljenju - tako superiorni svim ostalim rasama. Na Arape su (doduše i na većinu Europljana) gledali svisoka, a strancima su otvorili vrata samo zato šp su im to nalagali interni zakoni, koje su im prije šezdeset godina - nakon Drugog svjetskog rata - nametnuli Amerikanci. A ono što su morali raditi - radili su, bez otvorenog protivljenja. Zakone su poštovali kao da ih je napisao Gospod Bog osobno. Bili su

najposlušniji ljudi koje je ikada vidio, ali pod maskom te poslušnosti krio se kapacitet za nasilje - organizirano nasilje - kakvo svijet još nije vidio. Ne tako davno, podigli su se da pokolju Židove. Svoje su logore smrti pretvorili u muzeje, ali muzeje u kojima je dio objekata strojeva još uvijek funkcionirao, kao da spremno čeka. Šteta što im je ponestalo političke volje da taj posao obave do kraja, mislio je Atef.Židovi su njegovu zemlju ponizili četiri puta. Njegov najstariji brat, Ibrahim, ubijen je na Sinaju gdje je vozio sovjetski tenk T-62. Ibrahima se nije sjećao. Kad je poginuo, Atef je još bio dijete. Ibrahimovo lice znao je samo s fotografija, a majka ga do dana današnjeg nije prestala oplakivati. Pokušao je dovršiti posao koji su započeli Nijemci, ali nije uspio. Amerikanci su zaštitili Zidove. Tijekom Bitke na Kineskoj farmi143 pokosila ga je granata iz američkog tenka M60A1. Židovi su vladali Amerikom. Zato su ih ovi i opskrbljivali oružjem, dostavljali im obavještajne podatke i s užitkom gledali kako ubijaju Arape.Povijesni neuspjeh nije ukrotio njemačku aroganciju, samo ju je preusmjerio. Vidio ju je i ovdje, u tramvaju: vidio je brze poglede iskosa, vidio je kako se neka starica naglo odmiče od njega. Čim iziđe iz tramvaja, netko će sredstvom za dezinfekciju obrisati prečku za koju se držao, gunđao je Anas u sebi i mislio: odvratni ljudi, tako mi Poslanika.Nakon točno sedam minuta vožnje, sišao je na postaji Dom Strasse. Trebao je prošetati još do slijedećeg raskršća. Putem je uhvatio još nekoliko neprijateljskih pogleda. Najgori su, pak, bili oni koji bi ga pogledali i produžili, kao da ga nema, kao da prolaze pokraj psa lutalice. Bilo bi pravo zadovoljstvo poduzeti kakvu akciju ovdje u Njemačkoj - upravo ovdje, u Munchenu. No zapovijedi koje je dobio bile su jasne.Njegovo odredište bila je jedna kavana. Fa'ad Rahman Yasin već je stigao. Bio je odjeven ležerno, poput običnog radnika. U kavani je bilo mnogo takvih ljudi."Salaam aleikum", pozdravio je Atef. Mir s tobom."Aleikum salaam", uzvratio je Fa'ad. "Pecivo je ovdje izvrsno.""Da", složio se Atif i tiho, na arapskom upitao: "Onda, što je novo, prijatelju?""Naši su zadovoljni prošlotjednim poslom. Gadno smo uzdrmali Amerikance", rekao je Fa'ad.

"Nedovoljno da se odreknu Izraelaca. Židove vole više od vlastite djece. Upamti što sam ti rekao. I obrušit će se na nas.""Kako?" upitao je Fa'ad. "O, da, obrušit će se, na svakoga za koga njihove obavještajne službe znaju. Time će samo raspaliti vjernike i pribaviti nam još više pristaša. O našoj organizaciji ne znaju ništa. Ne znaju joj čak ni ime." Nisu ni mogli znati, jer organizacija i nije imala pravo ime. 'Organizacija' je bila samo opisna imenica iza koje se krila zajednica Vjernih."Nadam se da si u pravu. Onda, ima li kakvih novih zapovijedi za mene?""Dobro si obavio posao - tri muškarca koja si unovačio izabrali su mučeništvo u Americi.""Trojica?" Atef je bio ugodno iznenađen. "Bili su dobri, nadam se?""Umrli su u sveto ime Alahovo. To je dovoljno. Jesi li uspio unovačiti još nekoga?"Atef je otpio malo kave. "Ne baš, ali imam dvojicu koji naginju na našu stranu. Kao što znaš, to ne ide lako. Čak i oni najvjerniji žele uživati u plodovima dobroga života." Kao što je i sam činio, naravno."Dosad si nam dobro služio, Anase. Bolje da budeš siguran nego da od njih očekuješ previše. Ne žuri. Toliko se možemo strpjeti.""Koliko?" htio je znati Atef."S Amerikom još nismo završili. Planiramo stvari koje će ih još teže pogoditi. Ovaj put pobili smo stotine. Sljedeći put pobit ćemo tisuće", obećao je Fa'ad. Oči su mu blistale."Kako, točno?" odmah je upitao Atef. Mogao je - morao je - sudjelovati u planiranju. Zar im nije jasno da je njegovo obrazovanje idealno za to? U Organizaciji je bilo ljudi koji su umjesto mozgom, razmišljali mudima."To ti ne mogu reći, prijatelju." Jer to ne znam ni sam, nastavio je u sebi Fa'ad Rahman Yasin. Više razine organizacije u njega nisu imale dovoljno povjerenja, što bi ga ogorčilo - da je za to znao.Kurvin sin vjerojatno ni sam ne zna, istovremeno je pomislio Atef."Uskoro će biti vrijeme za molitvu, prijatelju", rekao je Anas Ali Atef, pogledavši na sat. "Pođi sa mnom. Moja je džamija samo deset minuta odavde." Približavalo se vrijeme namaza. Bio je to ispit za njegova kolegu. Atef se želio uvjeriti da je istinski vjernik.

"Kako ti kažeš." Ustali su i otišli do tramvaja, koji se, petnaest minuta kasnije, zaustavio ispred džamije."Pažnja, Aldo", rekao je Dominic. Proučavali su susjedstvo, tek toliko da steknu osjećaj za raspored, kad eto ti njihova prijatelja... Šetao je ulicom u društvu svog prijatelja."Pitam se tko je broj dva?" rekao je Brian."Nitko koga poznajemo, a ne možemo raditi po svome. Spreman?" upitao je Brian."Braco, u to se možeš kladiti, u svoju guzu. Ti?""Pričekaj malo", odgovorio je Dominic. Meta je bila tridesetak metara dalje i približavala im se. Vjerojatno je krenula u džamiju, pola ulice iza njih."Što misliš?""Odustanimo, bolje da ga uhvatimo na izlasku.""Dobro." Obojica su se okrenula udesno i zagledala u izlog sa šeširima. Čuli su - kvragu, gotovo su osjetili - kako prolazi. "Što misliš, koliko će to potrajati?""Vrag me odnio ako znam, čovječe. Nisam bio u crkvi mjesecima." "Super", zagunđao je Brian. "Nevjernik, moj rođeni brat."Dominic se zagrcnuo od smijeha. "Pa ti si uvijek bio obiteljski ministrant."I dakako, Atef i njegov prijatelj ušli su u džamiju. Bilo je vrijeme za namaz, drugi od pet stupova islama. Sagnut će se i kleknuti, licem prema Meki, šaputati omiljene fraze iz Kurana Časnog i tako iskazati svoju vjeru. Na ulazu u džamiju skinuli su cipele. Yasin je iznenađeno shvatio daje džamija pokleknula pred njemačkim običajima. U zidu atrija stajale su pregrade za cipele, označene brojevima, kako ne bi došlo do zabune... ili krađe. U muslimanskim zemljama to je bio gotovo nepoznat prekršaj. Kazne za krađu tamo su bile iznimno teške, a krađa u Alahovoj kući smatrala se namjernom uvredom samome Bogu. Kada su se izuli, pristojno su ušli u džamiju i poklonili se Alahu.Nije trajalo dugo, ali za Atefa je to bilo pravo duševno osvježenje. Kada je namaz završio, on i njegov prijatelj vratili su se u atrij, uzeli svoje cipele i krenuli prema izlazu.Prvi ljudi koji su izišli na velika vrata poslužili su Amerikancima kao signal. Razmišljali su kojim bi putom uopće krenuli. Dominic je nadzirao ulicu. Tražio je policajce ili obavještajce; nije ih bilo. Kladio se da će njihova meta krenuti prema svome stanu. Brian je otišao na drugu stranu. U džamiju je ušlo

približno četrdeset ljudi. Po izlasku, razišli su se na sve četiri strane, pojedinačno ili u manjim skupinama. Dvojica su sjela na prednja sjedala taksija - vjerojatno vlastitih - i odvezli se da pokupe putnike. Njihovi kolege vjernici nisu spadali u tu kategoriju. Vjerojatno se radilo o običnim radnicima koji su putovali javnim prijevozom ili pješice. Blizancima nisu djelovali kao lupeži. Obojica su se približila ulazu, polako i diskretno. Meta i njegov prijatelj pojavili su se na vratima. Skrenuli su ulijevo i krenuli ravno prema Dominicu, koji je stajao tridesetak metara dalje.S mjesta na kojemu je stajao Brian je vidio sve. Dominic je izvadio pero iz unutrašnjeg džepa svog sakoa, krišom mu zamijenio vršak, uhvatio ga poput šiljka za led i krenuo prema meti...Cijelu je stvar, na neki perverzni način, bilo prekrasno gledati. Kada im se približio na dva metra, Dominic se tobože o nešto spotaknuo i bubnuo pravo u Atefa. Brian pero uopće nije vidio. Obojica su pala na pločnik; pad će prikriti bol od uboda. Atefov prijatelj pomogao je obojici da ustanu. Dominic se ispričao i nastavio svojim putom. Brian je nastavio pratiti metu. Nije vidio kako je umro Sali, pa mu je ovo, na nekakav mračan način, bilo zanimljivo. Meta je prešla još metar i pol, a onda stala kao ukopana. Bit će daje nešto rekao. Njegov se prijatelj okrenuo da ga nešto upita, upravo na vrijeme da vidi kako se Atef ruši. Uspio je podići ruku da lice zaštiti od pada, a onda mu je cijelo tijelo omlohavjelo.Drugi je čovjek očito bio osupnut onim što je vidio. Sagnuo se da pogleda što nije u redu, najprije zaprepašteno, potom zabrinuto, a onda i panično. Brian je upravo prolazio pokraj njih kada je čovjek okrenuo Atefovo tijelo i počeo ga glasno zazivati. Atefovo lice bilo je smireno i bezizražajno poput lica lutke. Mozak mu je još radio, ali nije mogao čak ni otvoriti oči. Brian je na minutu zastao, a onda - ne osvrćući se - krenuo dalje. Jednom je prolazniku pokazao da pozove pomoć. Nijemac je zavukao ruku u sako i iz džepa izvadio mobitel. Vjerojatno je pozvao hitnu pomoć. Brian je produžio do sljedećeg križanja, a onda se okrenuo i pogledao na sat. Hitna pomoć stigla je za 6,5 minuta. Nijemci su doista dobro organizirani. Bolničar je provjerio Atefov puls, a onda ga pogledao, najprije iznenađeno, a onda i uplašeno. Nešto je zapovjedio svome suradniku i ovaj je iz vozila izvukao nekakvu kutiju. Brian je gledao

kako ga intubiraju i umotavaju. Bolničari su bili dobro obučeni. Očito su slijedili proceduru koju su uvježbavali u postaji, a vjerojatno puno puta i primijenili na ulici. Situacija je bila kritična, pa Atefa nisu ni prenosili u ambulantna kola. Zbrinjavali su ga, najbolje što su znali, na licu mjesta.Brian je pogledao na sat i utvrdio da je od trenutka kada je pao prošlo deset minuta. Atef je već bio u fazi moždane smrti. To je bio kraj balade. Marinski časnik skrenuo je ulijevo, otišao do sljedećeg ugla i zaustavio taksi. Promumljao je naziv hotela, no taksist ga je ipak nekako razumio. Kada je tamo stigao, Dominic ga je čekao u predvorju. Zajedno su krenuli u bar. Ukokati tipa na izlasku iz crkve imalo je barem jednu prednost: bili su prilično sigurni da neće završiti u paklu. Tako su na savjesti imali barem jednu stvar manje. A i pivo je pomoglo.

ZVUK LOVA

U Munchenu je bilo 14:26. U Kampusu je, po standardnom istočnom vremenu, bilo 8:26. Sam Granger u ured je stigao ranije nego obično. Pitao se čeka li ga već nova elektronska poruka. Blizanci su bili brzi, ali ne i neoprezni. Tehnologiju koju su im pribavili koristili su kako treba, a ni Kampusovo vrijeme i novac nisu trošili uludo.On im je, naravno, već priredio podatke za metu broj 3, šifrirao ih i pripremio za internetsku isporuku. Za razliku od londonskog slučaja sa Salijem, od njemačke obavještajne službe nije mogao očekivati nikakvu 'službenu' napomenu o Atefovoj smrti. Bundesnachtrichtendienst je za Anasa Ali Atefa pokazivala tek površan interes. Taj će slučaj, ako se uopće pretvori u slučaj, prijeći u nadležnost munchenske policije, no puno je vjerojatnije da će završiti u uredu lokalnog mrtvozornika - kao još jedan fatalni srčani napad u zemlji u kojoj je previše ljudi pušilo i jelo masnu hranu.Poruka je stigla u 8:43, s Dominicova računala. Sadržavala je vrlo detaljno izvješće o uspješno obavljenom smaknuću, vrlo slično izvješćima koje je, nakon provedene istrage, pisao FBI-u. Činjenica daje Atefov prijatelj bio u blizini vjerojatno je predstavljala bonus. Protivnik je imao svjedoka, što je značilo da uklanjanje mete neće pobuditi nikakvu sumnju. Kampus će, sigurnosti radi, učiniti sve što može da se ipak dokopa službenog izvješća o Atefovoj smrti. A to neće biti nimalo lako.Ryan i Wills o tome, dakako, nisu znali ništa. Jack se bavio svojim uobičajenim poslom. Proučio je poruke američkih obavještajnih agencija - što je potrajalo oko sat vremena - a potom i internetske poruke poznatih i potencijalnih terorista. Većina poruka zvučala je potpuno nevino poput poruka između muža i žene tipa štotrebakupitiu-Safewayupripovratku--sposla. Kodirane i šifrirane, te su poruke mogle biti i vrlo važne, ali bez odgovarajućeg programa ili šifrarnika nitko sa sigurnošću nije mogao reći jesu li ili nisu. Barem jedan od terorista poslužio se izrazom 'vrućina' kako bi kolege upozorio na jako osiguranje na lokaciji koja ih je zanimala, no ta je poruka odaslana u srpnju, kada su doista vladale velike vrućine. Tu je poruku skinuo FBI, no tamo na nju isprva nitko nije obraćao posebnu pozornost.Ali jedna od poruka koja je stigla toga jutra, doslovce ga je zaskočila s ekrana.

"Tony, prijatelju, ovo moraš vidjeti."Adresa je pripadala njihovu starom prijatelju 56MoHa@eurocom.net, a sadržaj poruke bio je dodatni dokaz da je taj tip veza između loših momaka: ATEF JE MRTAV. UMRO MI JE PRED OČIMA, OVDJE U MUNCHENU. DOŠLA JE HITNA POMOĆ I OBRADILA GA NA PLOČNIKU, NO ON JE UMRO U BOLNICI OD SRČANOG UDARA. TRAŽIM INSTRUKCIJE. FA'AD. Njegova adresa - Honeybear@ ostercom.net - nije bila u Jackovu kompjuterskom imeniku."Honevbear?"144 rekao je Wills hihoćući. "Ovaj sigurno surfa po Internetu u potrazi za ženama.""Pa što, čovjek uživa u cybersexu. Tony, ako smo prijeko u Njemačkoj upravo zatukli čovjeka po imenu Atef, ovo nam je potvrda. A imamo i još jednu metu koju bi valjalo locirati." Ryan se okrenuo računalu i provjerio svoje izvore. "Evo ga. I NSA je pokupila poruku. Možda misle da je potencijalni igrač.""Ti zbilja voliš fantazirati", odrezao je Wills."Vraga ja volim fantazirati!" Jack se prvi put iskreno razbjesnio. Počinjao je shvaćati zašto se njegov otac tako često ljutio na obavještajne podatke koji su pristizali u Ovalni ured. "Jebemu, Tony, može li ovo biti jasnije?"Wills je duboko udahnuo i progovorio mirno, kao i obično. "Smiri se, Jack. Ovo je samo jedan izvor, jedan jedini izvještaj o nečemu što se možda dogodilo. Nemoj trčati pred rudo, pričekaj potvrdu iz nekog poznatog izvora. Ovaj Honeybear mogao bi biti i pozitivac i negativac, ali mi ne možemo dokazati ni jedno ni drugo. Jack mlađi pitao se da li ga to njegov instruktor - ponovo! - testira. "Dobro, hajde da to malo pretresemo. MoHa 56 je izvor za kojega smo prilično uvjereni da je igrač, vjerojatno i operativac. Tražimo ga po netu otkako sam stigao ovamo, je li tako? Krenemo pretraživati eter i u njegovu sandučiću pronađemo ovo. I to baš sada, u vrijeme kada je - barem mi tako vjerujemo - naš tim za eliminaciju na terenu. Ili mi, možda, želiš reći kako je Uda bin Sali doista umro od infarkta miokarda, maštajući o svojoj kurvi. I da se britanskoj Tajnoj službi ta stvar učinila zanimljivom samo zato što se neki sumnjivi bankar srušio mrtav nasred ulice, a to tamo baš i nije uobičajena pojava. Je li mi nešto promaknulo?"

Wills se nasmiješio. "Nije ti loša prezentacija. Malo si tanak s dokazima, ali problem si dobro postavio. Dakle, misliš da bih s time trebao otići na gornji kat?""Ne, Tony. Mislim da bi s time trebao otrčati na gornji kat", rekao je Ryan, susprežući bijes. Duboko udahni i broji do deset."Mislim da ću onda to i učiniti."Pet minuta kasnije Wills je ušao u ured Ricka Bella. Predao mu je dva komada papira."Rick, je li naš tim u Njemačkoj?" upitao je Wills. Njegovo pitanje nije izazvalo nikakvu reakciju."Zašto pitaš?" Bellovo lice postidjelo bi i mramorni kip. "Čitaj", preporučio mu je Wills."Kvragu", reagirao je šef Analitike. "Tko je ovu ribu izvukao iz elektronskog oceana?""Pogodi", rekao je Wills."Nije loše, za jednog malca." Bell je pozorno pogledao svoga gosta. "Koliko je nanjušio?""Da je u Langlevju, unervozio bi gomilu ljudi." "Kao što je tebe?""Moglo bi se reći", odgovorio je Wills. "Vrlo je maštovit, Rick, mnogo toga vidi unaprijed."Bell je napravio grimasu. "Ovo nije olimpijsko natjecanje u skoku udalj.""Rick, Jack zbraja dva i dva brzinom kojom računalo razlikuje nulu i jedinicu. U pravu je, zar ne?"Nakon sekundudvije razmišljanja Bell ga je upitao: "Što ti misliš?""Mislim da su oni sredili Salija. I mislim da je ovo zadatak broj dva. Kako to rade?""Vjeruj mi, ne želiš znati. Nije čisto k'o što se čini", odgovorio je Bell. "Ovaj Atef je novačio ljude. Poslao je barem jednoga od onih u Des Moinesu.""To je prilično dobar razlog", ocijenio je Wills. "I Sam tako misli. Dat ću mu ovo. Što dalje?""Ovog MoHa tipa morali bismo pažljivije pogledati. Možda mu možemo ući u trag", rekao je Wills."Imaš kakvu ideju gdje je?"

"U Italiji, čini se, ali mnogo ljudi živi u pokretu. Puno je velikih gradova s puno mišjih rupa. Ipak, Italija bi mu mogla odgovarati. Nalazi se usred Europe. Odande može odletjeti bilo kamo. U Italiji već neko vrijeme nema terorističkih napada, što znači da su je pustili na miru. Pseto koje ne laje nitko ne proganja.""Isto je i s Francuskom, Njemačkom i ostatkom središnje Europe?"Wills je kimnuo. "Tako izgleda. Oni su sljedeći, samo toga još nisu svjesni. Guraju glavu u pijesak, Rick.""Istina", složio se Bell. "Onda, što ćemo s tvojim vježbenikom?" "S Ryanom? Dobro pitanje. Jedno je sigurno: brzo uči i jako dobro povezuje stvari", razmišljao je Wills naglas. "Voli nagađati, ponekad u tome ode i predaleko, ali za jednog analitičara to i nije tako loša osobina.""Kako bi ga ocijenio, do sada?""Četiri plus, možda i pet minus, ali samo zato što je nov. Nije dobar kao ja, ali ja sam u ovaj posao ušao prije nego što se on rodio. Puno obećava, Rick. I daleko će stići.""Toliko je dobar?" upitao je Bell. Tony Wills bio je poznat kao pažljiv, konzervativan analitičar, i - unatoč birokratskoj prirodi -jedan od najboljih koje je Langley ikada ispilio.Wills je kimnuo. "Toliko je dobar." Tony je po prirodi bio skrupulozno iskren, no tu si je iskrenost sada mogao i priuštiti. Kampus je plaćao bolje od bilo koje vladine agencije. Djeca su mu odrasla - najmlađi sin je bio na završnoj godini studija fizike na Sveučilištu države Maryland. Nakon toga trebao je uslijediti još jedan krupni životni korak, no ni on ni Betty nisu znali što bi to točno trebalo biti. Tonvju se sviđalo u Kampusu i nije planirao otići, barem još ne. "Ali nemoj mu reći da sam ti ja to rekao.""Umišljen je?""Ne, to ne bi bilo fer. Samo ne želim da počne misliti kako već sve zna.""Nitko ni s pola mozga to ne misli", rekao je Bell."Da." Wills je ustao. "Ali zašto riskirati?"Wills je izišao, ali Bell još nije znao što bi s tim malim Ryanom. Pa, eto teme za razgovor sa senatorom. "Sljedeća postaja, Beč", obavijestio je Dominic brata. "Imamo sljedećuetu.""Zapitaš li se ikad je li ovo posao na neodređeno vrijeme?" upitao ga je Brian.

Njegov se brat nasmijao. "Čovječe, u Americi ima dovoljno kretena da u poslu ostanemo do kraja života.""Da, da... uštedi novce, otpusti sve suce i porote." "Nisam ti ja Prljavi Harry Callahan, Lonac.""Ni ja nisam Chestv Puller. Kako ćemo do tamo - zrakoplovom, vlakom? Autom možda?"Bilo bi zabavno provozati se", rekao je Dominic. "Pitam se možemo li unajmiti nekakav Porsche?""Joj, super", zagunđao je Brian. "OK, odlogiraj se da mogu skinuti dokument, hoćeš?""Naravno. Ja idem vidjeti što nam concierge može srediti", rekao je i izišao iz sobe."Ovo je jedina potvrda koju imamo?" upitao je Hendlev.Granger je kimnuo. "Točno. Ali odgovara onome što su nam rekli naši dečki s terena.""Prebrzi su. Što ako druga strana pomisli 'Dva srčana napada u manje od tjedan dana'? Što onda?""Gerry, to ti je takav zadatak. Izviđanje vatrom, sjećaš se? Mi donekle i želimo da se druga strana uznemiriti, ali mislimo da će brzo podleći svojoj aroganciji i otpisati to kao slučajnost. Daje ovo film ili TV serija, pomislili bi da CIA igra neku prljavu igru, ali ovdje se ne radi o filmu, a i oni znaju da CIA takve igre više ne igra. Mossad, možda, ali oni ionako uvijek sumnjaju u Izraelce. Hej," zasvijetlila je žarulja u Grangerovu mozgu, "što ako su baš oni skinuli onog Mossadova časnika u Rimu?""Ne plaćam te da nagađaš, Same.""Moguće je", ustrajao je Granger."Moguće je i da je jadnika zatukla mafija, zamijenivši ga s kolegom mafijašem koji im je dugovao lovu. Ali ne bih se baš kladio u ranč." "Da, gospodine", rekao je Granger i vratio se u svoj ured.Mohammed Hassan al-Din toga je trenutka bio u hotelu Excelsior u Rimu i, pijuckajući kavu, radio na računalu. Ovo s Atefom je loša vijest. Atef je dobar... bio dobar u novačenju. Posjedovao je pravu mješavinu inteligencije, vjerodostojnosti i predanosti. Zato mu je i uspijevalo nagovoriti ljude da se pridruže njihovoj stvari. I sam je želio otići na teren, oduzimati živote i postati

Sveti mučenik. Možda bi se i pokazao dobrim. No, Atef je znao novačiti ljude i kao takav im je puno više vrijedio. Bila je to jednostavna računica, nešto što je kao diplomirani inženjer i sam shvaćao. Što je ono bilo s njim? Brat, je li? Izraelci su ga ubili još 1973. Tako dugotrajna mržnja bila je neobična, čak i za ljude iz njegove organizacije, ali ne i bez presedana. Atef je sada bio sa svojim bratom u Raju. Što je dobro za Atefa, ali loše za Organizaciju. Ipak, tako je zapisano, tješio se Mohammed, i tako će biti. Borba se nastavlja, sve dok ne umre i posljednji neprijatelj.Na krevetu je ležalo nekoliko kloniranih telefona koje je mogao koristiti bez straha od prisluškivanja. Treba li radi ovoga zvati Emira? O tome je trebalo dobro razmisliti. Anas Ali Atef bio je drugi srčani napad u manje od dva tjedna, a u oba slučaja radilo se o mladim ljudima, što je bilo čudno i statistički vrlo neobično. Ipak, Fa'ad je cijelo vrijeme stajao pokraj Atefa. Dakle, nije ga ustrijelio ili otrovao neki izraelski špijun. Židov bi vjerojatno ubio obojicu, mislio je Mohammed. Pošto je imao očevica na mjestu događaja, nije imao razloga da posumnja kako se radilo o nasilnoj smrti. A što se tiče onoga drugoga... Pa, Uda je živio kao kurvar i ne bi bio prvi muškarac koji je podlegao slabostima puti. Dakle, činilo se da je u pitanju naprosto nevjerojatna slučajnost. Nije bilo potrebe da time uznemirava Emira. Ipak, oba je incidenta zabilježio u svoje računalo, kodirao bilješke i isključio ga. Šetalo mu se. U Rimu je bio lijep dan. Vruć dan po europskim standardima, ali za njega je to bio dašak doma. Nešto niže od hotela nalazio se zgodan ulični restoran s talijanskom hranom. Bila je prosječna, ali i ovdašnja 'prosječna' hrana bila je bolja od one koju su služili po mnogim poznatim svjetskim restoranima. Čovjek bi očekivao da su Talijanke pretile, ali ne, i one su patile od zapadnjačke ženske bolesti zvane mršavost. Neke su izgledale poput djece iz zapadne Afrike. Izgledale su kao dečkići, a ne kao zrele iskusne žene. Baš tužno.Umjesto da ruča, prešao je ulicu Veneto da s bankomata podigne tisuću eura. Euro je putovanje Europom učinio puno jednostavnijim, hvaljen budi Alah. Po stabilnosti se još nije mogao mjeriti s dolarom, ali, uz malo sreće, uskoro bi se i to moglo dogoditi, što bi njegova putovanja učinilo još ugodnijim.Bilo je teško ne voljeti Rim. Bio je smješten na zgodnom mjestu, imao je kozmopolitski karakter, bio je preplavljen strancima i pun gostoljubivih ljudi

koji su se klanjali i grebali za gotovinu poput seljaka, što su zapravo i bili. Bio je to dobar grad za žene. Šoping u Rijadu teško se mogao mjeriti sa šopingom u Rimu. Njegova majka, Engleskinja, voljela je Rim, a razlozi su bili očiti. Dobra hrana, dobro vino, ugodno ozračje povijesti starije i od samog Poslanika, neka je na njega Božji mir i blagoslov. Mnogi su ovdje umrli od ruke Cezara, mnogi su poklani za zabavu svjetine u Flavijevu amfiteatru, mnogi su ubijeni zato što su nečim ozlovoljili svoga cara. U carsko doba ulice su vjerojatno bile vrlo mirne. Zakon se provodioemilosrdno. Ima li boljeg načina da se osigura mir? Čak su i maloumni shvaćali posljedice lošeg ponašanja. Tako je bilo i u njegovoj domovini, a tako će, nadao se, i ostati kada se obračunaju s kraljevskom obitelji - kada ih pobiju ili protjeraju u inozemstvo, primjerice u sigurnost Engleske ili Švicarske, gdje su bogate ljude plemenita podrijetla tretirali dovoljno dobro da ostatak života provedu u dokolici i udobnosti. I ta druga mogućnost zadovoljila bi Mohammeda i njegove kolege. Bitno je samo da prestanu vladati zemljom, daje prestanu utapati u korupciji, da se prestanu klanjati nevjernicima i prodavati im naftu. I da prestanu vladati ljudima kao da su sinovi Muhamedovi. Tome će doći kraj. Njegova mržnja prema vladarima njegove vlastite zemlje nadilazila je i gađenje koje je osjećao prema Americi, ali Amerika je bila njegova glavna meta zbog svoje moći - bilo da ju je koristila sama, bilo da ju je dijelila s drugima koji su je koristili za promicanje američkih imperijalnih interesa. Amerika je prijetila svemu do čega je držao. Amerika je bila zemlja nevjernika, pokrovitelj i zaštitnik Zidova. Amerika je okupirala njegovu zemlju i u nju rasporedila svoje vojnike i oružje, s ciljem da pokori cjelokupni islamski svijet i zavlada milijardom vjernika u ime svojih uskih i sebičnih interesa. Želio je naštetiti Americi; to je postala njegova opsesija. Čak mu ni Izraelci nisu bili tako privlačna meta. Premda su i sami bili opaki, Zidovi su bili samo oružje u američkim rukama, vazali koji su izvršavali američke zapovijedi u zamjenu za novac i oružje, ne sluteći koliko ih - i kako cinično - iskorištavaju. Iranski šijiti bili su u pravu: Amerika jest Velika Sotona, Iblis osobno. Toliku moć bilo je teško ozbiljno uzdrmati, ali njezino je zlo ipak moralo ustuknuti pred pravedničkim snagama Alaha i njegovih Vjernih.Concierge u hotelu Bayerischer nadmašio je samoga sebe, mislio je Dominic. Nabavio im je Porsche 911. U mali prtljažnik s prednje strane jedva su ugurali

svoje torbe, ali automobil je bio super, puno bolji od unajmljenog sportskog Mercedes Benza. Porsche 911 je bio mrak... Brian će moći petljati s kartama dok budu napredovali na jugoistok, prema Beču. O tome da na jug putuju kako bi nekoga ubili trenutačno nisu željeli razmišljati. Služili su svojoj zemlji; veće lojalnosti nije bilo."Treba li mi kaciga?" upitao je Brian sjedajući u automobil. Čovjek je imao dojam da sjeda na pločnik."Ne kada ja vozim, Aldo. Hajde, braco. Vrijeme je za rock and roll."Automobil je bio u nekakvoj užasnoj nijansi plave boje, ali rezervoar je bio pun, a šesterocilindarski motor dobro ugoden. Kod Nijemaca je sve moralo biti in Ordnung. Brian ih je izveo iz Miinchena i skrenuo na autocestu koja je vodila na jugoistok, prema Beču. Tada je Enzo odlučio provjeriti koliko brzo taj Porsche doista može voziti.

"Misliš li da bi im dobro došla nekakva potpora?" upitao je Hendlev Grangera, kojega je upravo pozvao u svoj ured."Kako to misliš?" odgovorio je Sam. 'Oni' su, dakako, bili braća Caruso."Tako... nemaju gotovo nikakvu obavještajnu potporu", istaknuo je bivši senator."Pa o tome nikada nismo ni razmišljali, zar ne?""Upravo tako." Hendlev se zavalio u svoj stolac. "Na izvjestan način, oni operiraju naslijepo. Nijedan nema puno iskustva s obavještajnim radom. Što ako koknu krivog frajera? Dobro, vjerojatno ih ne bi uhvatiti na djelu, ali njihovu moralu to ne bi pomoglo. Sjećam se jednog mafijaša, mislim da je ležao u Atlanta Federal Penu. Ubio je nekog jadnika misleći da ga ovaj pokušava ubiti. Ubio je krivog čovjeka i potpuno puk'o. Pjevao je kao kanarinac. Bio je to prvi pravi napredak u borbi protiv mafije. Doznali smo kako je organizirana. Sjećaš se toga?""O, da. Joe Valachi, odani vojnik Mafije. Ali on je bio kriminalac, sjećaš se toga?""Brian i Dominic su dobri dečki. Njih bi grizodušje moglo pogoditi mnogo, mnogo gore. Možda bi bilo mudro poslati im kakvutakvu obavještajnu potporu."Grangera je ovaj prijedlog zatekao. "Shvaćam da nam je potrebna kvalitetnija procjena podataka. Priznajem i da ova zamisao s 'virtualnim uredom' ima

svoja ograničenja. Ništa nas ne mogu pitati. Ali ako im nešto nije jasno, mogu nam poslati email i zatražiti savjet...""Sto još nisu učinili", naglasio je Hendlev."Gerry, ovo su bila prva dva koraka u cijeloj misiji. Prerano je za paniku. To su dva vrlo bistra i sposobna mlada časnika. Zato smo ih i odabrali. Znaju misliti svojom glavom, a upravo to i tražimo od naših operativaca.""Mi ne samo da kreiramo pretpostavke, mi ih prenosimo u budućnost. Misliš li daje to dobro?" Hendlev, koji je ideje naučio prodavati na Capitol Hillu, bio je prokleto uspješan trgovac."Pretpostavke su uvijek loša stvar. Znam, Gerry. Ali i komplikacije su loša stvar. Kako znamo da im šaljemo pravoga momka? Što ako to samo poveća razinu neizvjesnosti? Želimo li mi to?" Hendlev je, pomislio je Granger, patio od najsmrtonosnije kongresničke boljetice. Sve je želio nadgledati do besvijesti."Pokušavam ti reći da bi bilo dobro da imaju nekoga tko razmišlja malo drugačije, tko podacima koje dobivaju pristupa drukčije. Dečki suako dobri, znam, ali nemaju iskustva. Tamo, vani, važno je imati mozak koji činjenice i situacije vidi i iz druge perspektive."Granger se osjećao stjeranim u kut. "Slušaj, shvaćam što mi pokušavaš reći, ali to cijelu stvar samo nepotrebno komplicira.""OK, pogledaj to onda ovako - što ako vide nešto za što nisu pripremljeni? U tom slučaju trebat će im drugo mišljenje - ili kako god ti to želiš nazvati - o podacima koje imaju. To će smanjiti mogućnost da na terenu naprave pogrešku. Plašim se da bi mogli napraviti pogrešku, fatalnu pogrešku, i zatući nekakvog jadnog glupana. Ta bi pogreška mogla utjecati na sve njihove buduće zadatke. Osjećat će krivnju, kajanje, možda će o tome početi i pričati... Možemo li tu mogućnost potpuno odbaciti?""Ne, možda ne potpuno, ali to znači da ćemo u jednadžbu ubaciti dodatni element koji može reći 'ne' kada je 'da' pravo rješenje. Svatko može reći 'ne', no to još ne znači i da je u pravu. S oprezom ne treba pretjerivati.""Ne slažem se.""Onda, dobro. Koga si im mislio poslati?" upitao je Granger."Razmislimo malo o tome. To treba... ne, to mora biti netko koga poznaju i kome vjeruju..." Pustio je da rečenica ostane visjeti u zraku.

Hendlevjev šef Operacija osjetio je nervozu. Hendlev sije nešto zamislio i gotovo... Dobro je znao da je on glava Kampusa, da je njegova riječ u ovoj zgradi zakon, i da na njegove odluke ne postoji mogućnost žalbe. Granger je, dakle, morao pronaći pravu osobu za taj zamišljeni posao. Morao je izabrati nekoga tko neće zajebati cijelu stvar.Autobahn je bio fantastično, čak briljantno sagrađen. Dominic se uhvatio kako razmišlja tko ga je sagradio. Pomislio je da cesta izgleda kao da je tu već dugo. A povezivala je Njemačku i Austriju... možda je baš Hitler naredio njezinu izgradnju. Zar to nije bilo za krepati? U svakom slučaju, ovdje nije bilo ograničenja brzine, a Porscheov šesterocilindarski motor preo je poput tigra koji osjeća miris toploga mesa. Njemački vozači bili su nevjerojatno uljudni. Čim bi bljesnuo farovima, oni bi se micali s puta kao da su primili božanski ukaz. Ni slično Americi, gdje bi neka bakica u prastarom Pintu uporno vozila lijevim trakom - jer je bila ljevoruka i jer je obožavala kočiti manijake u Corvettama. Vožnja Boneville Salt Flatsima ni izbliza nije bila ovako zabavna.Brian se iz petnih žila trudio da se ne skutri. Povremeno bi zatvorio oči i pokušao se sjetiti svih onih NOE-letova Marinskog izvidništva kroz planinske klance Sierra Nevade, često u helikopterima CH-46 koji su bili stariji od njega. To ga nije ubilo, pa ga, vjerojatno, ni ovo neće ubiti, ali on kao marinski časnik naprosto nije smio pokazivati strah ili slabost. A ovo jest bilo zabavno. Nalikovalo je na vožnju na toboganu, samo bez zaštitne prečke na sjedalu. Vidio je da se Enzo zabavlja kao nikada u životu. Tješio se mišlju da je njegov sigurnosni pojas vezan i da je ovaj automobilčić najvjerojatnije radila ista ona ekipa konstruktora koja je radila i tenkove Tigar. Najstrašniji dio puta bio je onaj kroz planine. Kada su (hvala dragom Bogu) zašli u područje farmi, tlo je postajalo niže, a cesta ravnija."The hills are alive with the sound ofmyoosikkk", zapjevao je Dominic bez sluha."Budeš li tako pjevao u crkvi, Bog će te zgromiti", upozorio gaje Brian, vadeći karte. Približavali su se Beču - Wienu, kako su ga ovdje zvali.Bečke ulice bile su pravi labirint. Prijestolnicu Austrije - Osterreicha - rimske su legije zaobilazile. U njoj nije bilo ulice - dovoljno duge i dovoljno ravne - u kojoj je legija mogla paradirati pred svojim tribunusom militarisom147 u čast careva rođendana. Karta je pokazivala niz vanjskih i unutrašnjih krugova

ulica, vjerojatno na lokacijama nekadašnjih srednjovjekovnih gradskih utvrda. Turci su ovamo nailazili više puta, u nadi da će svome carstvu dodati i Austriju, ali taj komadić vojne povijesti nije bio dio obvezne literature Marinskog korpusa. Austrija je bila izrazito katolička zemlja, jer je i vladarska kuća Habsburg bila katolička. No, Austrijance to nije spriječilo da istrijebe uglednu i bogatu židovsku zajednicu, kada je Hitler pridružio Osterreich svom velikom njemačkom Reichu. To se dogodilo nakon plebiscita iz 1938. Hitler je rođen ovdje, a ne u Njemačkoj kako se često mislilo. Austrijanci su mu uzvratili lojalnost, postavši veći nacisti od samoga Hitlera - tako su barem pisali objektivni povjesničari (iako ne i današnji austrijski). Austrija je bila jedina zemlja na svijetu u kojoj je film Moje pjesme, moji snovi propao na kinoblagajnama, možda i stoga što je nacističku stranku prikazao u ne baš laskavom svjetlu.Unatoč svemu, Beč je bio Beč - bivši carski grad - i tako je i izgledao. Krasili su ga široke avenije omeđene drvoredima, klasična arhitektura i iznimno dotjerani stanovnici. Brian ih je doveo do hotela Imperial."Moraš priznati da nas smještaju na fina mjesta, Aldo", primijetio je Dominic.Unutrašnjost je bila još impresivnija, sami pozlaćeni gips i lakirano drvo čiji je svaki segment djelovao kao da ga je postavio netko od velikih majstora iz renesansne Firence. Predvorje nije bilo prostrano, ali recepciju je bilo nemoguće promašiti. Ljudi na recepciji bili su odjeveni u službenu odoru hotelskog osoblja koja ih je isticala, baš kao što je službena plava odora isticala marince."Dobar dan", pozdravio ih je concierge. "Vaše ime je Caruso?""Točno", rekao je Dominic iznenađen conciergeovim ESP-em148. "Morali biste imati rezervaciju na moje ime i ime moga brata.""Da, gospodine", odgovorio je concierge glasom koji je bio mješavina oduševljenja i poniznosti. Engleski kao da je naučio na Harvardu. "Dvije povezane sobe s pogledom na ulicu.""Izvrsno", rekao je Dominic, iskopao svoju crnu American Express karticu i dodao mu je preko pulta."Hvala vam.""Ima li kakvih poruka za nas?" upitao je Dominic."Ne, gospodine", uvjeravao ga je concierge.

"Imate li nekoga tko bi se mogao pobrinuti za naš automobil? Unajmljen je. Nismo sigurni hoćemo li ga zadržati ili ne.""Naravno, gospodine.""Hvala vam. Možemo li vidjeti svoje sobe?""Da. Soba je na prvom katu - oprostite, u Americi bi to nazvali drugim katom. Franz", pozvao je.Poslužiteljev engleski bio je jednako dobar. "Ovuda molim, gospodo." Nije bilo dizala. Penjali su se stubištem prekrivenim crvenim sagom ravno prema portretu u prirodnoj veličini, nekoga tko je izgledao jako važan u svojoj bijeloj odori i uredno počešljanim brkovima."Tko je to?" upitao je Dominic poslužitelja."Car Franz Josef, gospodine. Posjetio je hotel nakon njegova otvaranja, u devetnaestom stoljeću.""Aaa..." To je objašnjavalo ponašanje ovdašnjeg osoblja. Mjesto je definitivno imalo stila.Za dvije minute bili su smješteni u svoje odaje. Brian je začuđeno ušao u bratovu sobu. "Kvragu, ovo je bolje od rezidenti] alnog dijela Bijele kuće.""Misliš?" pitao je Dominic."Buraz, ne mislim. Znam. Bio sam tamo. Pozvao me ujak Jack, nakon mog prvog postavljenja - ne, zapravo odmah nakon što sam završio temeljnu obuku. Sranje, ovo je zbilja nešto. Baš me zanima koliko stoji.""Koga briga, plaćamo karticom... Naš prijatelj je blizu, u Bristolu. Zanimljivo je loviti bogatu kopilad, je 1' da?" Vratili su se poslu. Dominic je iz torbe izvukao svoje prijenosno računalo. Imperial]e navikao na goste s računalima - priključak je bio lako dostupan i jednostavan. Dominic je, za početak, otvorio posljednji dokument. Samo ga je na brzinu pročitao. Sada si je uzeo vremena da prouči svaku riječ.Granger je promislio o svemu. Gerry je blizancima htio poslati bebysittera. Izgledi da se predomisli bili su nikakvi. U obavještajnom odjelu kojim je upravljao Rick Bell bilo je puno dobrih ljudi, ali kao bivši obavještajni časnici CIA-e i drugih agencija bili su prestari, a time i neodgovarajuće društvo za mladu braću Caruso. Nijedan dvadesetogodišnjak ne bi se smucao po Europi u društvu pedesetogodišnjaka. Djelovalo bi potpuno nevjerodostojno. Dakle, trebao mu je netko mlađi. Takvih nije bilo puno, ali bio je jedan...

Podignuo je slušalicu.Fa'ad je bio samo dvije ulice dalje, na trećem katu slavnog i vrlo luksuznog hotela Bristol, glasovitog po vrhunskom restoranu i blizini Državne opere. Opera - posvećena uspomeni na Wolfganga Amadeusa Mozarta, koji je, prije prerane smrti, upravo ovdje u Beču, bio dvorski glazbenik kuće Habsburg - nalazila se točno preko puta. Fa'ada povijest uopće nije zanimala. Njegova opsesija bili su aktualni događaji. Gledao je kako Anas Ali Atef umire, pred njegovim očima, i to ga je silno potreslo. Kada je na TV-u gledao kako umiru oni nevjernici, samo se tiho smijuckao. Ali ovo je bilo drukčije. Stajao je i gledao kako život nevidljivo istječe iz njegova prijatelja. Gledao je njemačke bolničare kako se uzaludno bore za njegov život. Činili su sve što su mogli, iako su ga, kao osobu, sigurno prezirali. To je bilo iznenađenje. Istina, to im je bio posao, no oni su ga obavili s iskrenom upornošću i odlučnošću. Njegova prijatelja su, potom, odvezli u najbližu bolnicu. Njemački su liječnici nesumnjivo pokazali jednaku predanost, ali ga nisu uspjeli spasiti. Jedan je liječnik izišao u čekaonicu, prišao mu i, ozbiljna lica, priopćio lošu vijest. Nepotrebno je dodao kako su učinili sve što su mogli. Radilo se, najvjerojatnije, o teškom srčanom udaru, rekao je liječnik i objasnio kako će daljnja laboratorijska ispitivanja pokazati je li to doista bio uzrok smrti. Na kraju je od njega zatražio podatke o obitelji, ako je pokojnik ima, koja će se pobrinuti za tijelo kada napokon završe s njegovim rezuckanjem. Kod Nijemaca je sve moralo biti jasno i precizno... Fa'ad je obavio što je mogao, a onda se ukrcao u vlak za Beč. Sjedio je u kupeu prvog razreda, sam, i pokušavao doći k sebi.Pisao je izvješće za Organizaciju. Njegova veza bio je Mohammed Hassan al-Din, vjerojatno u Rimu. Fa'ad Rahman Yasin u to nije bio sasvim siguran, ali nije ni trebao biti. Internetska adresa bila je sasvim dostatna, bezlična kakva jest.Tužno je kada se netko od tvojih suboraca - mlad, živahan i vrijedan - sruši mrtav nasred ulice. Samo je Alah znao čemu je to imalo poslužiti, no Alah je za sve imao vlastiti plan i nije na ljudima da o njemu sude. Fa'ad je iz hotelskog minibara izvadio bočicu konjaka. Umjesto da ga nalije u jednu od staklenih čašica poslaganih na ormarić, ispio gaje ravno iz staklene bočice. Grešno ili ne, piće mu je pomagalo da smiri živce, a on ga, ionako, nikada nije konzumirao

javno. Kakav prokleti peh! Bacio je još jedan pogled na mini bar. Preostala su mu još dva konjaka i nekoliko minijaturnih bočica škotskog viskija, omiljenog pića u Saudijskoj Arabiji. Usprkos šerijatu."Imaš li putovnicu?" upitao ga je Granger čim je sjeo. "Ovaj... naravno. Zašto?" upitao je Ryan."Putuješ u Austriju. Zrakoplov polijeće večeras, s Dullesa. Karta ti je ovdje." Šef Operacija dobacio mu je fascikl preko stola. "Zašto?""Rezervirali smo ti sobu u hotelu Imperial. Tamo ćeš se povezati s Dominicom i Brianom Carusom i upućivati ih u najnovije obavještajne podatke. Možeš se služiti svojom redovitnom email adresom; tvoje smo prijenosno računalo opremili odgovarajućom tehnologijom za šifriranje."Što je ovo, dovraga? pitao se Jack. "Oprostite, gospodine Granger... Možemo li se vratiti nekoliko koraka unatrag? Sto se to ovdje događa?""Kladim se da je i tvoj otac - jedanput ili dvaput - postavio isto pitanje..." rekao je Granger i nasmiješio se. Taj je smiješak mogao ohladiti kantu leda. "Gerry misli da blizancima treba obavještajna potpora i ti si dobio zadaću da je osiguraš. Da im - da tako kažem - budeš terenski savjetnik. I nećeš se baviti ničim drugim... Razvoj obavještajne situacije pratit ćeš preko virtualnog ureda. Tu si se poprilično iskazao. Imaš dobar nos za njuškanje po netu, a i uočavaš prokleto više i od Doma i od Briana. Tvoje bi se oči na terenu mogle pokazati vrlo korisnima. Eto 'zašto'... Posao možeš odbiti, ali da sam na tvom mjestu, ja to ne bih učinio. U redu?""Kada polijećem?""Piše ti u fasciklu."Jack je pogledao u fascikl. "Kvragu, bolje da brišem.""Onda briši. Dolje te čeka automobil koji će te prevesti do Dullesa. Put pod noge.""Da, gospodine", odgovorio je Jack, skačući na noge. Prijevoz će mu dobro doći. Nije mu se sviđala ideja da svoj Hummer ostavi na parkiralištu Dullesa. Lopovi su ih obožavali. "E, da... tko smije znati za ovo?""Rick Bell će izvješćivati Willsa. Osim njih - nitko. Ponavljam, nitko. Jasno?""Jasno, gospodine. Dobro, bježim." Pogledao je u fascikl s avionskom kartom i ugledao crnu American Express karticu. Barem će putovati na trošak tvrtke,

pomislio je i upitao se koliko takvih kartica leži po ladicama Kampusa. U jedno je, pak, bio prokleto siguran: ta je kreditna kartica sve što će mu danas trebati.I "Što je ovo?" upitao je Dominic zureći u računalo. "Aldo, sutra ujutro stiže nam društvo.""Tko?" pitao je Brian."Ne kažu. Ali kažu da ne poduzimamo ništa dok nam se ne pridruži.""Isuse, pa što oni misle, tko smo mi? Louis the Fish? Nismo mi krivi što nam je posljednji tip pao u krilo. Zašto bismo se zajebavali?""Dobro, barem ćemo isprobati ovdašnju inačicu Vitello Milanese. Misliš da ovdje ima kakvog dobrog vina?""Postoji samo jedan način da doznamo." Dominic je iz kovčega izvadio kravatu. Hotelska blagovaonica izgledala je formalno poput kuće u kojoj je nekada živio ujak Jack.

TRAMVAJ ZVAN ČEŽNJA

Za Jacka je ovo bila dvostruka avantura. Nikada nije bio u Austriji, niti na terenu, pogotovo ne u svojstvu špijuna koji se treba pridružiti timu profesionalnih ubojica. Za stolom, u West Odentonu, država Marvland, zamisao o likvidacijama ljudi koji su voljeli ubijati Amerikance zvučala je kao prava stvar. Ovdje, u sjedalu 3A Airbusa 330, 10.400 metara iznad Atlantskog oceana, zvučala je kao ozbiljna nevolja. Granger mu je rekao da se u to ne petlja i Jacku je to odgovaralo. Još je znao pucati iz pištolja - redovito je odlazio na gađanje, u streljanu Tajne službe u središtu D.C.-a, ponekad čak i na njihovu akademiju u Beltsvilleu, ako je Mike Brennan bio tamo. Ali Brian i Dom nisu pucali u ljude, zar ne? Sudeći prema izvješću MI5 koje je stiglo na njegovo računalo - nisu. Srčani napad... Kako, dovraga, isfoliraš srčani napad i to tako da i patolog zagrize? Morat će ih pitati. Budu li mu smjeli reći.Inače, hrana je bila bolja od uobičajenih splačina koje su služili u zrakoplovima, a nijedna aviokompanija nije mogla upropastiti buteljirano piće. Popio je dovoljno alkohola da zaspi bez problema. Njegovo sjedalo bilo je od onih staromodnih, a ne jedna od onih rugoba sa stotinu pokretnih dijelova, uglavnom neudobnih. Kao i obično, polovica ljudi u prednjim redovima sjedala cijele je noći gledala filmove. Svatko se, na svoj način, borio s onim što je njegov otac nazivao 'šokom putovanja'. Jack ga je prespavao.Wienerschnitzel je bio izvrstan, kao i lokalna vina."Kuhar koji je ovo napravio morao bi popričati s djedom", rekao je Dominic nakon posljednjeg zalogaja. "Tatatata bi od njega koješta mogao naučiti.""Vjerojatno je Talijan, braco, barem po obiteljskoj liniji." Brian je iskapio čašu izvrsnog bijelog vina koje im je preporučio konobar. Petnaest sekundi kasnije, konobar je opazio da je prazna, ponovno je napunio i nestao. "Kvragu, čovjek bi se mogao naviknuti na ovu žderačinu. Definitivno je bolja od MRE-ova.""Uz malo sreće, ta sranja više nećeš morati jesti.""Naravno, ako ostanemo u ovom poslu", odgovorio je Brian sumnjičavo. Sjedili su u separeu u kutu, praktički sami. "Onda, što znamo o sljedećoj meti?""Kurir, navodno. Poruke ne šalje preko neta; prenosi ih u glavi. Po tom bi mozgu valjalo malo i pročeprkati, ali to nije naš posao. Ovoga puta nema

fotografija; imamo samo fizički opis. To je pomalo zabrinjavajuće. A i tip mi ne zvuči kao krupna riba. Sto je, također, pomalo zabrinjavajuće.""Da, znam što misliš. Bit će daje raspizdio krive ljude. Nije im'o sreće." Brianovi napadi grizodušja bili su prošlost, ali on je doista želio maknuti nekoga bližeg vrhu hranidbenog lanca. To što nisu imali nijednu čovjekovu fotografiju bilo je doista zabrinjavajuće. Morat će dobro pripaziti. Nisu željeli koknuti krivoga čovjeka."Ali znaš, nije na popisu zato što je preglasno pjevao u crkvi.""A nije ni papin nećak", dovršio je Brian litaniju. "Shvaćam, čovječe." Pogledao je na sat. "Vrijeme je da idemo u krpe, braco. Moramo vidjeti tko nam to sutra stiže. Gdje ga trebamo dočekati?""Kažu da će on doći k nama. Kvragu, možda i on odsjedne ovdje.""Kampus ima zbilja čudne pojmove o sigurnosti, je 1' da?""Da. Ništa nije k'o u filmovima", rekao je Dominic i tiho se nasmijao.Domahnuli su konobaru da donese račun. Desert su preskočili. Na ovakvom mjestu mogao je biti poguban. Za pet minuta bili su u krevetima."Misliš da si jako pametan, je F da?" upitao je Hendlev Grangera preko sigurnog telefona koji je povezivao njihove kuće."Gerry, rekao si mi da im pošaljem obavještajca. Koga drugoga sam mogao uzeti iz Rickova odjela? Svi mi govore koliko je mali pametan. Dobro, neka se dokaže na djelu.""Ali on je početnik", protestirao je Hendlev."A blizanci nisu?" odgovorio je Granger protupitanjem. Imam te. Sad ćeš me valjda pustiti da svoj odjel vodim kako ja hoću, pomislio je. "Gerry, mali neće uprljati ruke, a ovo bi ga moglo učiniti još boljim analitičarem. Rođaci su. Dečki poznaju njega i on poznaje njih. Imat će povjerenja u njega i slušat će ga. Uz to, Tony Wills mi veli da je najpametniji mladi analitičar kojega je sreo otkako je otišao iz Langlevja. Nije li, onda, savršen za ovaj zadatak?""Premlad je", rekao je Hendlev. Znao je da je ovu bitku već izgubio."A tko nije, Gerry? Da imamo ikoga iskusnijeg, već bi bio na našem platnom popisu.""Ako ovo pukne...""Znam, izgorio sam. Mogu li sada malo gledati televiziju?""Vidimo se ujutro", rekao je Hendlev.

'"Noć, stari."Honeybear je surfao po netu i čavrljao s nekim po imenu Elsa K 69, tko je tvrdio da je cura od 26 godina, visoka 160 centimetara, teška 54 kilograma, pristojnih ali ne i iznimnih oblina, smeđe kose, plavih očiju i zločestog, maštovitog uma. Bila je i dobra tipkačica. Radilo se, zapravo, o napola pijanom i vrlo osamljenom muškarcu od 55 godina. Fa'ad to, dakako, nije mogao znati. Čavrljali su na engleskom. 'Cura' s druge strane linije tvrdila je da je 'tajnica' u Londonu. Bio je to grad koji je austrijski računovođa dobro poznavao.Fa'adu je bila dovoljno stvarna, pa je, vrlo brzo, uronio u svoje nastrane fantazije. To, ni izdaleka, nije bilo dobro kao prava stvar, spravom ženom, ali Fa'ad je svoje strasti u Europi zadovoljavao s velikim oprezom. Nikad ne znaš radi li žena koju si unajmio za Mossad. Takva bi u tome da ti ga odreže uživala jedako kao da si joj ga stavio. Smrti se nije naročito plašio, ali se, kao i svi muškarci, plašio boli. U svakom slučaju, fantazija je potrajala gotovo pola sata. Toliko ga je zadovoljila da je u računalo ubacio posebnu "šifru" koja će ga upozoriti ako se 'ona' ponovno pojavi. Nije mogao znati da je - prije nego što se vratio u svoj hladni prazni krevet - istu stvar učinio i izvjesni računovođa iz Tirola.Kada se Jack probudio, zavjese na prozorima su se podignule i otkrile purpurnosive planine što su se prostirale šest kilometara ispod njih. Pogledao je na sat i zaključio da je u zrakoplovu proveo osam sati, od čega je šest prespavao. Nije loše. Osjećao je laganu glavobolju od vina. Dobra jutarnja kava i jednako ukusno pecivo, uspjeli su ga donekle razbuditi. Let 94 je kružio, pripremajući se za slijetanje.Iako je bio glavna zračna luka jedne suverene države, bečki je aerodrom bio iznenađujuće mali. Cjelokupna austrijska populacija odgovarala je (približno) populaciji New Yorka, a on je imao tri aerodroma. Zrakoplov je dotaknuo pistu i kapetan im je poželio dobrodošlicu u svoju zemlju, rekavši kako je po lokalnom vremenu 9:05 sati. Dakle, pred njim je bio jedan dan gadnog jet laga, ali bi, uz malo sreće, sutra već mogao biti u pristojnom stanju. Kroz imigracijski je ured prošao s lakoćom - let je bio poluprazan - pokupio je svoju prtljagu i krenuo prema stajalištu taksija."Hotel Imperial, molim vas.""Kamo?" upitao je taksist.

"Hotel Imperial", ponovio je Ryan.Vozač se na trenutak zamislio. "Ach so, hotel Imperial, ja?""Das is richtig152", rekao je Junior i zavalio se u sjedalo kako bi uživao u vožnji. Kod sebe je imao stotinu eura gotovine. Mislio je da će to biti dovoljno - ako ovaj momak nije završio njujoršku školu taksiranja. U svakom slučaju, na ulici je bilo bankomata.Upali su u prometnu špicu, pa je vožnja potrajala pola sata. Ulicudvije od hotela prošli su pokraj Ferrarijeva salona koji je za njega bio nešto novo. Njihove automobile do tada je vidio samo na televiziji. Kao i svaki mladi muškarac, odmah se zapitao kakav je to osjećaj voziti se u Ferrariju.Hotelsko osoblje dočekalo ga je poput princa i odvelo u apartman na četvrtom katu. Krevet ga je privlačio poput magneta. Odmah je naručio doručak i raspakirao se. A onda se sjetio zašto je tu i podignuo slušalicu. Zatražio je da ga spoje sa sobom Dominica Carusa."Halo?" Javio se Brian. Dominic je bio u pozlaćenoj tuš kabini. "Hej, rodijače, Jack ovdje", začuo je u slušalici."Koji Jack? Čekaj malo, Jack?""Ja sam na katu iznad vas. Doletio sam prije sat vremena. Dođite gore, da porazgovaramo.""Dobro. Daj nam deset minuta", rekao je Brian i otišao u kupaonicu. "Enzo, nećeš vjerovati tko je na katu iznad nas?""Tko?" upitao je Dominic brišući se ručnikom."Neka to bude iznenađenje. Čovječe!" Brian se vratio u sobu i počeo čitati International Herald Tribune. Nije znao bi li se smijao ili plakao."Ti se zajebavaš", izlanuo je Dominic kada su se vrata otvorila."Gledaj to iz moje perspektive, Enzo", odgovorio je Jack. "Uđite." "U Motelu 6 se dobro jede, je 1' da?" nabacio je Brian, slijedeći brata."Ja, zapravo, više volim Holiday Inn Express. Doista bih morao izbaciti doktorat iz svog CV-a", nasmijao se Jack i pokazao im da sjednu. "Imam viška kave.""Ovdje prave dobru kavu. Vidim da si otkrio kroasane." Dominic sije nalio kavu i maznuo jedno pecivo. "Zašto su, dovraga, poslali tebe?""Vjerojatno zato što me obojica poznajete." Junior je mazao maslac na svoje drugo pecivo. "Znate što? Pustite me da doručkujem, a onda možemo

prošetati, dolje, do Ferrarijeva salona, i porazgovarati o tome. Kako vam se sviđa Beč?""Stigli smo tek jučer poslijepodne, Jack", obavijestio ga je Dominic."Nisam znao. Ali znam da ste vrijeme u Londonu proveli vrlo produktivno.""Nije bilo loše", odgovorio je Brian. "To ćemo ti ispričati kasnije." "Dobro", rekao je Jack i nastavio s doručkom. Brian i Dominic ponovno su se bacili na International Trib. "Kod kuće su još uzbuđeni zbog one pucnjave. Na aerodromu sam se morao izuvati. Dobro pa su mi čarape bile čiste. Mislim da provjeravaju pokušava li netko na brzinu napustiti grad.""Da, bilo je prilično gadno, čovječe", rekao je Dominic. "Jesu li zatukli nekoga koga poznaješ?""Nisu, hvala Bogu. Niti je poginuo netko od tatinih poznanika, a on poznaje gomilu ljudi iz investicija. Sto je s vama dečki?"Brian ga je čudno pogledao. "Nikoga koga smo poznavali, ne." Nadao se da se duša maloga Davida Prentissa neće uvrijediti.Jack je smazao i posljednji kroasan. "Pričekajte da se istuširam pa mi možete pokazati okolicu."Brian je pročitao novine i uključio televizor da pogleda vijesti u 5:00 sati, po njujorškom vremenu. CNN je bio jedini američki program u Imperialu. Dan ranije bila je sahranjena i posljednja žrtva. Novinari su ispitivali ožalošćene kako se osjećaju nakon gubitka koji su pretrpjeli. Ne'š ti pametnog pitanja! bjesnio je marinac. Političari su, pak, trabunjali i trabunjali štobi-Amerikatrebalaučiniti.Pa, mislio je Brian, mi to radimo umjesto vas, dečki. Kada bi za to doznali, vjerojatno bi zasrali svoje svilene gaće. No on se zbog toga osjećao još bolje. Netko je morao odigrati malo brzih pasova, a to je sada bio njegov posao.U Bristolu, Fa'ad se upravo probudio. I on je naručio kavu i pecivo. Sutra se trebao naći s kurirom i primiti poruku koju će, kada za to dođe vrijeme, prenijeti dalje. Organizacija je držala do sigurnosti svih svojih važnih komunikacija. Najvažnije poruke prenosile su se usmenim putem. Kuriri su poznavali samo ljude koji bi njima prenijeli poruku i ljude kojima bi oni prenijeli poruku. Djelovali su u skupinama od po troje ljudi, što su naučili od KGB-a. Kurir koji će mu prenijeti poruku, Mahmoud Mohammed Fadhil, dolazio je iz Pakistana. Sustav se mogao razbiti, mukotrpnim i dugotrajnim

policijskim radom, no bilo je dovoljno da se jedan čovjek povuče iz mreže pa da sav taj trud padne u vodu. Doduše, povlačenjem jednog člana mreže moglo se dogoditi i da do odredišta stigne tek jedan dio poruke. No to se još nije dogodilo, niti je itko očekivao da bi se moglo dogoditi. Za Fa'ada to nije bio loš život. Puno je putovao (uvijek prvim razredom), odsjedao samo u najboljim hotelima, i - sve u svemu - živio prilično udobno. Povremeno je zbog toga osjećao krivnju. Mislio je kako se svi drugi bave puno opasnijim i plemenitijim stvarima, no kada je preuzimao posao, rečeno mu je da Organizacija ne može funkcionirati bez njega i njegovih jedanaest prijatelja, što mu je podiglo moral. Baš kao i spoznaja da je njegova funkcija ne samo važna, nego i prilično sigurna. Primao je poruke i prenosio ih, često i samim operativcima. Svi su se prema njemu odnosili s velikim poštovajem, kao da im on osobno daje operativne naputke, no on to nije zlorabio. Dakle, za dva dana primit će zapovijedi koje je valjalo prenijeti, ili svom geografski najbližem kolegi Ibrahimu Salihu al-Adelu, stacioniranom u Parizu, ili nekome od operativaca. Danas će doznati sve pojedinosti, obaviti potrebne kontakte i djelovati sukladno razvoju situacije. Posao je ponekad bio dosadan, ponekad uzbudljiv, a ponekad i jedno i drugo. Radno je vrijeme bilo prilagodljivo, a osobni rizik nikakav. U takvim uvjetima, bilo je lako biti heroj svog pokreta, kako se povremeno usuđivao razmišljati o sebi.Krenuli su na istok, Karntner Ringom, koji je gotovo odmah skretao na Schubertring na čijoj se sjevernoj strani nalazio Ferrarijev salon."Onda, dečki, kako ste?" upitao je Jack čim su izišli iz hotela. Bili su na otvorenom i, uz silnu buku koja je dolazila s ulice, potpuno izvan domašaja bilo kakvog uređaja za prisluškivanje."Dvojicu smo skinuli. Imamo još jednoga ovdje, u Beču, a onda idemo dalje - gdje god to bilo. Mislio sam da bi ti to mogao znati", rekao je Dominic.Jack je odmahnuo glavom. "Ma kakvi. Nitko mi ništa nije rekao.""Zašto su te poslali?" upitao je Brian."Mislim da bih vam ja trebao služiti kao nekakav sekundant ili korektiv. Pružati vam obavještajnu potporu i biti neka vrsta savjetnika. Tako mi je, barem, rekao Granger. Znam što se dogodilo u Londonu. Dobili smo

TomClancvomilu internih stvari od Britanaca - neizravno, mislim. Otpisali su slučaj kao srčani napad. O onome u Miinchenu ne znam ništa. Što mi možete reći?"Odgovorio mu je Dominic. "Dohvatio sam ga na izlasku iz crkve. Pao je na pločnik. Došla je hitna. Bolničari su ga obradili i otpremili u bolnicu. To je sve što znam.""Mrtav je. Uhvatili smo jednu poruku tog sadržaja", rekao im je Ryan. "Bio je u društvu nekoga tko se na netu predstavlja kao Honeybear. Vidio je kako je njegov kolega umro i o tome izvijestio tipa pod šifrom MoHa56, koji je negdje u Italiji, barem tako mislimo. Tip iz Miinchena - zvao se Atef - novačio je ljude i radio kao kurir. Znamo da je unovačio jednoga iz prošlotjednog masakra. Budite sigurni da je doista zaslužio da se nađe na listi za odstrel.""Znamo. To su nam rekli", rekao je Brian. "Kako vi to, točno, sređujete te ljude?""Ovim", rekao je Dominic i iz džepa sakoa izvadio svoje zlatno pero. "Okreneš poklopac, zamijeniš vrh i ubodeš ih, po mogućnosti u dupe. Ovo ubrizgava drogu zvanu sucinilkolin, koja mu pokvari cijeli dan. Droga se metabolizira u krvnom sustavu, čak i nakon smrti, i ne može se otkriti, osim ako je patolog genijalac i k tome sretan genijalac.""Paralizira ih?""Aha. Kolabiraju i onda više ne mogu disati. Droga počinje djelovati nakon tridesetak sekundi i oni se sruše. Nakon toga slijedi čista mehanika. Stvar izgleda kao srčani udar, čak i na testovima. Savršeno za naše potrebe.""Kvragu", rekao je Jack. "Čujem da ste bili i u Charlottesvilleu?" "Da." Ovaj put odgovorio mu je Brian. "I nije bilo zabavno. Jedan mi je dječačić umro na rukama, Jack. To je zbilja bilo gadno." "Pa, dobro ste ih sredili.""Nisu bili bogzna kako pametni", ocijenio ih je Dominic. "Ništa pametniji od uličnih huligana. Obuka nikakva. Nisu čuvali leda. Vjerojatno su mislili da im to, sa svim onim automatskim naoružanjem, i ne treba. Doznali su da su bili u krivu... Ipak, imali smo sreće... Jebote!" uzviknuo je kada su stigli do Ferrarija."K vragu, doista su lijepi", odmah se složio Jack. Čak je i Brian bio impresioniran."To je stari model", rekao im je Dominic. "575M, V-dvanaest, više od 500 konja, mjenjač sa šest brzina, cijena 220 milja. Ali Ferrari Enzo, taj je zbilja

guba. Ta je bebica jebena bomba, ljudi; 660 konja. Čak su ga i nazvali po meni. Vidite ga, tamo u kutu.""Koliko?" upitao je Junior."Gotovo 600.000 zelembaća. Tražiš li nešto žešće, morat ćeš nazvati Lockheed Burbank." S prednje strane automobila nalazila su se dva jednaka otvora nalik na dovodne otvore mlažnjaka. Cijeli je stroj izgledao poput osobnog prometala bogatog ujaka Luka Skywalkera."Još se kuži u aute, ha?" primijetio je Jack. Iako je vjerojatno trošio više goriva od privatnog mlažnjaka, automobil je doista bio fenomenalan."Taj bi radije spavao s Ferrarijem nego s Grace Kelly", gunđao je Brian. Njegovi su prioriteti, dakako, bili puno konvencionalniji."Ljudi, auto vam traje dulje od cure." Što je bila svojevrsna inačica stupnja korisnog djelovanja. "Kvragu, kladim se da ova slatkica juri k'o luda.""A da si nabaviš privatnu letačku dozvolu?" predložio je Jack.Dominic je odmahnuo glavom. "Nee... Preopasno je.""O, jebote!" Jack se gotovo naglas nasmijao. "Za razliku od ovoga što sada radiš, to je opasno?""Juniore, na ovo sam navikao, kužiš?""Kako ti kažeš, čovječe." Jack je samo odmahnuo glavom. Kvragu, koja krasna kolica. Volio je Hummera koji je ostavio doma. Po snijegu je mogao voziti bilo kamo, a iz svakog sudara na autocesti izlazio bi kao pobjednik. Pa što ako ne izgleda sportski? Ali dječak u njemu shvaćao je oduševljenje na licu njegova rođaka. Daje Maureen O'Hara153 rođena kao automobil, vjerojatno bi bila jedna od ovih. Njihova crvena boja dobro bi se slagala s njezinom kosom. Nakon deset minuta, Dominic je zaključio da je dovoljno slinio. Produžili su dalje."Dakle, o meti znamo sve osim kako izgleda?" upitao je Brian, pola ulice dalje."Točno", rekao je Jack. "Ali poznaješ li puno Arapa koji si mogu priuštiti BristolV"Gomilu, u Londonu. Bit će zeznuto identificirati metu. Obaviti posao na pločniku ne bi trebalo biti preteško." Pogledao je uokolo. To je ovdje bilo više nego izgledno. Ulični promet nije bio gust kao u New Yorku ili Londonu, ali nije bio ni kao u Kanzas Citvju nakon sumraka. Obaviti posao usred dana imalo je i svoje prednosti. "Pretpostavljam da ćemo vrebati slavni i - ako ga ima -

pomoćni ulaz u hotel. Možeš li provjeriti mogu li nam iz Kampusa poslati više podataka?"Jack je pogledao na sat i izračunao u glavi. "Za satdva bi trebali početi raditi.""Onda provjeri svoju elektronsku poštu", rekao mu je Dominic. "Mi ćemo prošvrljati uokolo i potražiti izglednu metu.""Dobro." Prešli su cestu i krenuli natrag prema hotelu. Čim se vratio u sobu, Jack se bacio na krevet i zaspao.Zasad nema nikakvog posla, pomislio je Fa'ad, pa bi baš mogao malo izići na zrak. U Beču je vrijedilo vidjeti puno toga, a on još nije vidio sve. Stoga se odjenuo, pristojno, poput poslovnog čovjeka, i izišao iz hotela."Bingo, Aldo." Kao i svaki drugi policajac, i Dominic je dobro pamtio lica, a na ovoga su praktički naletjeli."Nije li to...""Da, Atefov pajdo iz Miinchena. Da se kladimo da je on naš čovjek?""Tko bi se na to kladio, braco?" Dominic je u glavi ponavljao podatke o meti: definitivno s Bliskog istoka, srednje visine, otprilike metar sedamdes'pet, krhke grade, težina sedamdesetak kilograma, kosa crna, oči smeđe, pomalo semitski nos, odijeva se dobro i skupo poput poslovnog čovjeka, hoda odlučno i samouvjereno. Prišli su mu na deset koraka, dobro pazeći da ne zure u njega, unatoč sunčanima naočalama. Imamo te, blento. Tko god bili, ovi ljudi nisu imali blagoga pojma o skrivanju. Odšetali su do ugla.

"Kvragu, ovo je bilo lako", rekao je Brian. "I što sad?""Sjedit ćemo na dupetu i čekati da Jack provjeri stvar s centralom, Aldo.""Na zapovijed, braco." Potpuno nesvjesno, provjerio je je li njegovo zlatno pero na svom mjestu, baš kao što bi, kada je bio u odori ili na terenu, provjerio je li njegova Beretta M9-automatik u futroli. Osjećao se poput nevidljivog lava u kenijskoj savani prepunoj divljači. Nije moglo biti bolje. Mogao je odabrati koga želi ubiti i pojesti, a da jadno kopile i ne zna da ga je vrebao. Baš kao što su to i oni činili. Pitao se hoće li frajerovi kolege - kada skuže da ih netko tuče njihovim oružjem - uvidjeti ironiju situacije. Amerikanci za takvo što nisu bili predodređeni, premda je i ona stvar s obračunom u glavnoj ulici, točno u podne, bila čista holivudska izmišljotina. Lav nikada nije riskirao vlastiti život, a i njemu su, na temeljnoj obuci, govorili: nadeš li se u ravnopravnoj borbi, to

znači daje nisi dobro isplanirao. Fairplay je bio dobar za olimpijske igre, ali ovo nisu bile olimpijske igre. Nijedan lovac na krupnu divljač ne izlazi pred lava s mačem u ruci. Svaki se sakrije se iza panja i skine ga puškom, s dvjestotinjak metara. Čak su i pripadnici kenijskog plemena Masai, za koje je ubijanje lavova dio obreda inicijacije, imali dovoljno mozga da to čine u skupini, veličine desetine, koju nisu činili samo tinejdžeri. Samo su tako mogli biti sigurni da će se u kraaP54 vratiti s lavovskim repom. Nije se tu radilo o hrabrosti. Radilo se o učinkovitosti. Ovaj je posao sam po sebi bio dovoljno opasan. Činio si sve što si mogao da iz jednadžbe izbaciš sve elemente nepotrebnog rizika. Ovo je bio posao, ne sport. "Hoćemo li ga srediti ovdje, na ulici?""Dosad nas je dobro služilo, Aldo. Mislim da to u hotelskom salonu ne bi išlo.""Slažem se. Što ćemo sad?""Sada ćemo se igrati turista, valjda. Opera djeluje impresivno. Hajd'mo je pogledati... Na plakatu piše da daju Wagnerove Valkyre. To još nisam vidio.""Ja u životu nisam vidio nijednu operu. Vjerojatno bih trebao -jednoga dana. To je dio talijanske duše, je 1'?""O, da. Ja imam duše više nego što mi treba, al' slab sam na Verdija." "Sereš. Kad si ti bio u operi?""Imam nešto na CD-ima", odgovorio je Dominic sa smiješkom. Ispostavilo se da je zgrada Državne opere fantastičan komad carske arhitekture, sagrađena i izvedena kao da će sam Gospodin Bog doći na predstavu, optočena grimizom i zlatom. Kakve god druge slabosti da je imala, kuća Habsburg pokazala je da ima savršen ukus. Dominic je u jednom trenutku pomislio kako bi trebalo obići i gradske katedrale, a onda zaključio da bi to bilo neumjesno, s obzirom na razlog njihova dolaska u Beč. Šetali su uokolo oko dva sata, a potom se vratili u hotel i otišli u Jackovu sobu."Što se tiče centrale - ništa", rekao im je Jack."Nema problema. Vidjeli smo ga. To je naš stari prijatelj iz Miinchena", izvijestio ga je Brian. Otišli su u kupaonicu i odvrnuli slavine. Proizvodile su dovoljno pozadinske buke da ometu prislušne uređaje u sobi, ako ih je bilo. "To je pajdaš gospodina Atefa. Bio je tamo kad smo ga koknuli.""Kako znate da se radi o njemu?"

"Stopostotno sigurni ne možemo biti. Ali, bio je tamo, a sada je ovdje, i to u pravom hotelu... kolika bi to slučajnost morala biti, čovječe?" upitao je Brian trezveno."Stopostotna sigurnost je bolja", protestirao je Jack."Slažem se, ali ako pri omjeru tisuću prema jedan znaš da su ti izgledi dobri, uložiš lovu i baciš kocku", odgovorio je Dominic. "Po pravilima FBI-a on je barem poznati suradnik, netko koga bi izdvojili za ispitivanje. Dakle, vjerojatno nije vani kako bi skupljao priloge za Crveni križ, znaš?" Agent je zastao. "Dobro, stvar nije savršena, ali je najbolje što imamo. Mislim da vrijedi nastaviti."Jacku je ovo bila prva prilika da provjeri koliko petlje ima. Granger mu nije rekao ima li ovlasti da ih zaustavi ili da im bilo što odobri? Bio je njihova 'obavještajna potpora', no što je to točno značilo? Super. Imao je posao bez opisa posla i nikakve službene ovlasti. Besmislica... Sjetio se kako je njegov otac jedanput rekao da ljudi u zapovjedništvu ne bi trebali sumnjati u ljude na terenu - trupe su imale oči, a navodno su ih obučavali i da misle svojim glavama. On je za ovo bio obučen barem koliko i oni. Ali on nije vidio lice navodne mete, a oni jesu. Kaže li ne, vrlo lako mu se može dogoditi da mu kažu kamo si može turiti svoje mišljenje. Kako nije imao ovlasti da ga nametne, oni će odnijeti pobjedu... a on će stajati pokisao i razmišljati tko je bio u pravu. Špijunski je posao odjednom postao vrlo nepredvidljiv: našao se usred močvare, a nije bilo helikoptera koji bi mu izvukao dupe."OK, dečki, to je vaša odluka." Stvar je - posebice ovako, glasno izgovorena - zvučala kao izvlačenje. "Ja bih se ipak osjećao bolje kada biste bili sto posto sigurni.""I ja bih. Ali, kao što rekoh, čovječe - tisuću prema jedan je dobra oklada. Aldo?"Brian je razmislio i kimnuo. "Meni se čini u redu. Gore, u Miinchenu, izgledao je vrlo zabrinut za svog prijatelja. Ako i jest dobar dečko, ima čudne prijatelje. Dakle, sredimo ga.""Dobro", izustio je Jack, povinujući se neminovnom. "Kada?""Čim bude prilike", odgovorio je Brian. On i njegov brat taktiku će razraditi kasnije. Jack za to nije morao znati.

Imao je sreće, pomislio je Fa'ad, iste večeri u 10:14 sati. Dobio je hitnu poruku od Else K 69, koja ga se očito sjećala s nježnošću.ŠTO ĆEMO RADITI NOĆAS? upitao 'ju' je.RAZMIŠLJALA SAM. ZAMISLI DA SMO U KONCENTRACIJSKOM LOGORU. JA SAM ŽIDOVKA, A TI SI KOMANDANT... NE ŽELIM UMRIJETI S OSTALIMA I NUDIM TI ZADOVOLJSTVO U ZAMJENU ZA SVOJ ŽIVOT... predložila je 'ona'.Bolju fantaziju valjda i nije mogla smisliti. HAJDE, POČNI, otipkao je.I tako je to išlo neko vrijeme sve do: MOLIM VAS, MOLIM VAS, JA NISAM AUSTRIJANKA. JA SAM AMERIKANKA, STUDENTICA GLAZBE KOJU JE RAT ZATEKAO...Sve bolje i bolje. DOISTA? ČUO SAM PUNO O AMERIČKIM ŽIDOVKAMA, O TOME KAKVE SU KURVE...Potrajalo je gotovo sat vremena. Na kraju ju je ipak poslao u plinsku komoru. Napokon, kakva je uopće korist od tih Židova?Ryan nije mogao spavati, što je i bilo za očekivati. Tijelo se još nije priviknulo na promjenu od šest vremenskih zona, unatoč dobrom komadu sna koji je uhvatio u zrakoplovu. JCako je to uspijevalo zrakoplovnom osoblju za njega je bio potpuni misterij, premda je sumnjao da su naprosto ostajali sinkronizirani s mjestom življenja, gdje god da su se toga časa doista nalazili. Ali, za takvo što čovjek je morao ostati u pokretu, a on nije. Stoga je uključio računalo i odlučio da na Googleu pronađe i pročita nešto o islamu. Jedini musliman kojega je poznavao bio je princ Ali od Saudijske Arabije, a on nije bio manijak. Dobro se slagao čak i s njegovom sramežljivom mlađom sestrom Katie, koju je prinčeva uredno podšišana brada naprosto fascinirala. Uspio je 'skinuti' Kuran i počeo ga čitati. Sveta je knjiga imala četrdeset dvije sure, podijeljene u stihove... baš poput njegove Biblije. Naravno, Bibliju bi rijetko i pogledao, a kamoli čitao. Kao svaki pravi katolik, očekivao je da mu svećenici prepričaju najvažnije dijelove i ne gnjave ga s onim tkojekogarodioi-zašto. U svoje vrijeme to je možda i bilo zanimljivo, zabavno čak. Ali ne i danas - ukoliko se baš nisi bavio genealogijom, a genealogija nije bila tema razgovora za stolom u obitelji Ryan. Bila je općepoznata stvar da su svi Irci potomci izvjesnog kradljivca konja koji je pobjegao iz zemlje kako ga omraženi engleski osvajač zbog toga ne bi objesio. Iz toga se izrodila cijela kolekcija ratova, jedan od kojih je zamalo spriječio njegovo rođenje u Annapolisu.

Već nakon deset minuta čitanja shvatio je kako u Kuranu, gotovo od riječi do riječi, piše isto ono što su zapisali i židovski proroci. U trenutku božanske inspiracije, dakako. Isto je bilo i s ovim Muhammedom. I s njim je Bog, navodno, razgovarao, a on je to, kao dobar izvršni tajnik, od riječi do riječi zapisao. Šteta što u to vrijeme nije bilo videokamera iliagnetofona... Ali, nije ih bilo, a (kako mu je to jedanput objasnio jedan svećenik s Georgetowna) vjera je bila vjera: ili si vjerovao, ili nisi.Jack je, dakako, vjerovao u Boga. Njegovi su ga roditelji poučili osnovama i poslali u katoličke škole. Naučio je molitve i pravila, obavio prvu pričest, ispovijed (današnja, blaža i nježnija Rimska crkva nazivala ga je 'pomirenjem') i krizmu. Ali unutrašnjost crkve odavno nije vidio. Ne da je protiv nje imao nešto... Samo, sada je bio odrastao čovjek. Možda je neodlazak u crkvu bio (glup) način da mami i tati pokaže da je sposoban odlučivati o svom životu, da mu više ne mogu zapovijedati.Primijetio je kako se, ni na jednoj od pedeset stranica koje je prelistao, ni jednom riječju ne spominje kako moraš ubijati nevine ljude, kako bi u raju mogao ševiti komade. Kazna za samoubojstvo mogla se mjeriti s onom koju mu je u drugom osnovne objasnila sestra Frances Mary. Samoubojstvo je bilo smrtni grijeh koji je valjalo izbjeći pod svaku cijenu, jer poslije samoubojstva nisi mogao otići na ispovijed i očistiti dušu. Islam je govorio kako je vjera dobra, ali da se o vjeri ne može samo razmišljati. Vjera se mora i živjeti. Bingo, barem što se tiče katoličkog nauka.Nakon devedeset minuta došao je do (prilično očitog) zaključka da terorizam s islamom ima veze koliko i s katoličanstvom i protestantizmom u Iraca. Adolf Hitler - pisali su biografi - smatrao se katolikom sve do trenutka kad sije gurnuo pištolj u usta (očito nije upoznao sestru Frances Mary, inače bi bio pametniji). Ali taj je klaun očito bio luđak.Dakle, mislio je Jack, ako on ovo čita kako treba, Muhammed bi teroriste vjerojatno zgromio. Bio je to pošten, častan čovjek. Međutim, neki njegovi sljedbenici nisu bili ni pošteni ni časni. Blizanci su se trebali obračunati upravo s takvima.Odgovarajuća skupina luđaka mogla je izvitoperiti svaku religiju, pomislio je zijevajući. Sada je na redu bio islam."Moram pročitati više o tome", rekao je u sebi, na putu do kreveta. "Moram."

Fa'ad se probudio u pola devet. Danas će se sastati s Mahmoudom, ispred ljekarne na kraju ulice. Odande će taksijem otići nekamo - vjerojatno u muzej - gdje će mu Mahmoud prenijeti poruku. Doznat će što se ima dogoditi i kako im on u tome može pomoći. Stvarno je šteta što nema vlastitu kuću. Hoteli su bili udobni, bilo je lijepo ne brinuti se o vlastitom rublju, ali toga mu je bilo dosta.Stigao je doručak. Zahvalio je konobaru i dao mu napojnicu od dva eura, a potom pročitao novine složene na kolicima. Činilo se da se ne događa ništa važno. U Austriji su na pragu bili izbori i svaka je stranka, puno entuzijazma, blatila sve ostale. Tako se u Europi igrala politička igra. Stvari kod kuće bile su puno predvidljivije i razumljivije. U devet je upalio televizor i uhvatio se kako svako malo gleda na sat. Ovi su ga sastanci uvijek činili pomalo nervoznim. Što ako ga je Mossad otkrio? Odgovor na to pitanje bio je više nego jasan. Ubili bi ga ne trepnuvsi okom, kao da ubijaju nekakvog insekta.Dominic i Brian švrljali su okolo, gotovo besciljno - barem se tako moglo učiniti slučajnom promatraču. Tih, slučajnih promatrača bilo je malo, a to je bio problem. Odmah ispred hotela stajao je novinski kiosk, a u Bristolu su imali i vratara. Dominic je razmišljao o tome da se nasloni na stup ulične svjetiljke i tobože čita novine. Na Akademiji su ga učili da je to jedna od stvari koje ne treba raditi; i špijuni su gledali filmove. Cijeli je svijet bio ustrojen tako da zazire od nekoga tko čita novine naslonjen na stup ulične svjetiljke. Neprimjetno praćenje frajera - kada jednom iziđe - bilo je dječja igra u usporedbi s čekanjem da iziđe. Uzdahnuo je i nastavio hodati.Brian je razmišljao o sličnim stvarima. Pomislio je kako u ovakvim trenucima cigarete doista dobro dođu. Tako si mogao raditi barem nešto, kao u filmovima. Bogart i njegovi čavli za mrtvački kovčeg, bez filtra... na kraju su ga i ubili. Nisi imao sreće, Bogie, pomislio je Brian. Rak je sigurno čudovišna bolest. Dobro, ni on svojim metama nije donosio dašak proljeća, ali to barem nije trajalo mjesecima. Trajalo je samo nekoliko minuta, a onda se mozak gasio. Uostalom, to im je bilo suđeno, ovako ili onako. Oni se vjerojatno ne bi složili, ali trebali su paziti s kim se svađaju. Nisu - barem ne svi - ni glupi ni bespomoćni kao ovce. Samo, iznenađenje je kurva... I najbolja stvar na bojišnici. Protivnik kojega si uspio iznenaditi, nije ti stigao uzvratiti. I to je bilo u redu. Nije to bilo ništa osobno - samo posao. Poput junca u klaonici... ušao bi u malu prostoriju i - ako bi uopće podigao glavu - sve što bi vidio bio bi tip sa

zračnim čekićem. Nakon toga slijedilo je putovanje u kravlji raj, gdje je trava uvijek zelena, voda slatka, a u blizini nema vukova...Aldo, trabunjaš... rekao je Brian u sebi. Obje strane ulice sasvim će lijepo poslužiti svrsi. Prešao je na drugu stranu i krenuo prema bankomatu smještenom točno preko puta Bristola. Izvadio je karticu, utipkao PIN i izvukao 500 eura. Pogledao je na sat: 10:53. Hoće li ova ptica ikada izaći? Da mu nije nekako promaknuo?Promet se ustalio. Crveni tramvaji tutnjali su ovamoonamo. Ljudi su gledali svoja posla. Hodali su gledajući pred sebe, osim kada bi im nešto sasvim određeno privuklo pozornost. Stranci se nisu gledali u oči i, općenito, nitko nikoga nije imao potrebu pozdravljati. Stranac je, očito, trebao ostatitranac. Ovdje je to bilo još izraženije nego u Miinchenu. Ovi su ljudi bili toliko in Ordnung da si im, vjerojatno, mogao jesti s poda - pod uvjetom da ga kasnije počistiš... Dominic je zauzeo položaj na drugoj strani ulice, pokrivajući potez do zgrade opere. Tip je mogao krenuti lijevo, desno i preko ceste. Drugih opcija nije bilo, osim ako po njega nije dolazio automobil. U tom slučaju, ništa od posla, ali sutra je novi dan... Njegov sat pokazivao je 10:56 sati. Mora biti oprezan, ne smije buljiti u hotelski ulaz. Sve to činilo gaje ranjivim...Evo ga! Bingo! Da, da... bio je to njihov čovjek. Izgledao je kao da ide na važan poslovni sastanak: plavo prugasto odijelo, kravata kestenjaste boje... I Dominic gaje ugledao. Okrenuo se kako bi mu prišao sa sjeverozapada. Brian je pričekao da vidi što će učiniti njegov brat.Fa'ad je odlučio zaskočiti prijatelja koji ga je očekivao. Promjene radi, prići će mu s druge strane ulice. Prešao je cestu, na sredini ulice, izmičući vozilima koja su onuda prolazila. Kao dječak, volio je ući u koral u kojemu je otac držao svoje konje i vrludati između njih. Naravno, konji su imali dovoljno mozga da se ne zalijeću u sve živo, što se baš i nije moglo reći za neka vozila koja su dolazila Karntner Ringom. Ipak, cestu je prešao sigurno.Na tom mjestu, cesta je bila čudno organizirana. Najprije je išao jedan pločnik, nalik na privatni kolni prilaz. Slijedio je uski pojas trave, a tek onda sama cesta s automobilima i tramvajima. Na to se naslanjao drugi travnati pojas, pa staza za automobile i, konačno, suprotni pločnik. Meta je šmugnula na drugu stranu i krenula na zapad, prema njihovu hotelu. Brian je hodao desetak koraka iza njega. Izvadio je pero, zamijenio mu vrh i pogledom provjerio je li spremno.

Max Weber, vozač, radio je u gradskom prijevozu već dvadeset tri godine. Tramvaj je vozio, od polazišta do odredišta i natrag, osamnaest puta na dan, za pristojnu radničku plaću. Upravo je napuštao postaju Schwartzenberg, u pravcu sjevera. Na raskršću Rennvvega i ulice Schvvartzenberg, tramvaj je skretao lijevo, u Karntner Ring. Semafor mu je bio otvoren pa je hotel Imperial, u kojemu su odsjedali bogati stranci i diplomati, uhvatio samo krajičkom oka. Pogled je usredotočio na cestu. Nije vozio bogzna kako brzo - jedva nešto više od 40 kilometara na sat - no kako tramvaj nije mogao skrenuti, vozačima automobila bilo je pametnije da mu se maknu s puta. Posao nije bio intelektualno zahtjevan, ali Max ga je obavljao vrlo savjesno, točno po priručniku. Začuo je zvono. Netko je trebao izaći na uglu Karntnera i Wiedner Hauptstrasse.Eno ga, eno Mahmouda. Gleda na drugu stranu. Dobro, pomislio je Fa'ad. Možda ga ipak uspije iznenaditi. To bi mu razvedrilo dan. Prije nego što je krenuo preko ceste, zastao je na pločniku i pogledom provjerio promet.OK, krpoglavi, pomislio je Brian, smanjujući razmak na tri koraka i...Joj, zastenjao je Fa'ad u sebi. Osjetio je laganu bol u stražnjici, ali se na nju nije obazirao. Nastavio se provlačiti između vozila na cesti. Vidio je da nailazi tramvaj, no bio je još daleko... S desne strane nije nailazio nitko...Brian je samo produžio. Odlučio je zastati kod novinskog kioska. Tako će, tobože kupujući nešto, moći pogledati što se događa iza njegovih leda.Weber je vidio da se nekakav idiot sprema pretrčati prugu. Zar budala ne zna da se to radi isključivo na EckeKi gdje tramvaj, kao i svi ostali, mora stati? Pa to su učili i djecu u Kindergartenulb. Neki ljudi misle da je njihovo vrijeme vrednije od zlata... Vidi ga... k'o da je Franz Josef osobno, uskrsnuo nakon stotinu godina. Max nije mijenjao brzinu. Idiot ili ne, maknut će se s pruge prije...Fa'ad je osjetio kako mu desna noga otkazuje. Što mu je? Potom je popustila i lijeva. Srušio se, potpuno neobjašnjivo... A onda su se, neshvatljivom brzinom, počele događati i druge stvari. Imao je dojam da odnekud sa strane gleda samoga sebe kako pada... pred tramvaj!Max je presporo reagirao. Nije vjerovao vlastitim očima... Nagazio je na kočnicu, ali budala je ležala samo dva metra dalje i... lieber Gottlsl.

S prednje strane tramvaja, ispod samoga nosa, nalazile su se dvije vodoravne prečke. Bile su namijenjene upravo ovakvim situacijama, ali nitko ih nije provjeravao tjednima. A Fa'ad je bio vitak... Njegove noge skliznule su pod sigurnosne prečke, ali tijelo je zapelo...... Max je bio užasnut. Tramvaj je, gazeći preko čovjekova tijela, lagano poskočio i on je to osjetio. Netko će nazvati hitnu pomoć, ali bilo bi im bolje da pozovu svećenika. Ovaj jadni glupan nikada neće stići tamo kamo je krenuo... budala... baš sije uštedio vrijeme... Budala!S druge strane ulice, Mahmoud se okrenuo upravo na vrijeme da vidi pogibiju svoga prijatelja. Njegove oči prije su zamislile nego vidjele kako tramvaj poskakuje, kao da želi izbjeći Fa'ada. Život mu se potpuno izokrenuo, istom brzinom kojom je Fa'adov zauvijek završio."Isuse", pomislio je Brian. Stajao je dvadesetak metara dalje, s novinama u rukama. Jadno kopile nije dočekalo da ga otrov ubije. Vidio je da je Enzo prešao na drugu stranu ulice da ga ubode, ako i kada prijeđe cestu. Sucinilkolin jest djelovao, samo je tip izabrao posebno gadno mjesto da se skljoka. Ili posebno dobro mjesto... kak' se uzme. Stavio je novine pod ruku i prešao cestu. Ispred ljekarne ugledao je momka koji mu je izgledao ' kao Arapin. Sudeći po izrazu lica, njega je ovaj događaj potresao više nego većinu drugih svjedoka. Mnogo je ljudi vrištalo, mnogi su rukom pokrivali usta... Iako se tramvaj zaustavio točno iznad tijela, prizor nije bio nimalo lijep."Cestu će morati oprati šmrkom", rekao je Dominic tiho. "Lijep pogodak, Aldo.""Da. Od suca iz Istočne Njemačke dobio bih 5,6. Idemo odavde." "Na zapovijed, braco."Skrenuli su desno, prošli pokraj dućana s cigaretama i krenuli prema Schwartzberg Platzu.Iza sebe su čuli sitne ženske vriskove. Muškarci su reagirali staloženije, premda su i mnogi od njih okrenuli glave. Nitko nije mogao učiniti ništa. Vratar Imperiala uletio je u hotel da pozove hitnu i Feuenvehr'58. Stigli su za deset minuta. Vatrogasci su stigli prvi. Jezivi prizor koji su zatekli, nije j ostavljao mjesta sumnji: čovjeku nije bilo spasa. Iz njega kao da je istekla ' sva krv. Stigla je i policija. Policijski satnik koji je stigao iz postaje u blizini Friedrichstrasse, rekao je Maxu Weberu da tramvaj pomakne unatrag i tako oslobodi tijelo. To je otkrilo puno - i malo. Tijelo, rasječeno na četiri

nepravilna dijela, izgledalo je kao da gaje rastrgalo nekakvo prapovijesno čudovište. Vozilo hitne pomoći zaustavilo se negdje na sredini ulice. Prometni policajci propuštali su vozila; vozači su prolazili polako, kako bi i oni i njihovi putnici bacili pogled na pokolj. Neki su fascinirano zurili, a neki su užasnuto i zgađeno okretali glave na drugu stranu. Stiglo je i nekoliko izvjestitelja, što s kamerama, što s notesima, što s minikamerama.Tijelo su smjestili u čak tri mrtvačke vreće. Inspektor gradskog prijevoza došao je ispitati vozača. Policajci su ga, naravno, već stisnuli.Sve je obavljeno vrlo efikasno i brzo. U roku od sat vremena, tijelo je bilo uklonjeno, tramvaj pregledan, a cesta raščišćena. Do 12:30, sve je ponovno bilo in Ordnung.Osim za Mahmouda Mohameda Fadhila koji je morao otići u hotel, uključiti računalo i poslati elektronsku poruku Mohammedu Hassanu al-Dinu te zatražiti instrukcije.

ŠPANJOLSKE STUBE

"Zezaš se", rekao je Jack čim je čuo."Bože, daj mi bedastog protivnika", odgovorio je Brian. "To ti je molitva koja se uči ne temeljnoj obuci. Vrag je što se takvi, prije ili poslije, opamete.""Isto je i s lopovima", složio se Dominic."One glupavije uglavnom pohvatamo. Za one najpametnije rijetko i čujemo. Zato je i trebalo toliko puno vremena da se sredi mafija - a oni i nisu bili jako pametni. Da, to je danvinovski proces. Kako god okreneš, njihovi će mozgovi evoluirati, i to zahvaljujući nama.""Ima li vijesti od kuće?" upitao je Brian."Pogledaj koliko je sati. Za sat vremena će tek početi dolaziti na posao", objasnio je Jack. "Dakle, tipa je zbilja pregazilo?"Brian je kimnuo. Završio je poput službene životinje države Mississippi - pregaženog psa. "Aha - tramvaj. Što je dobro: ispod tramvaja se ne vidi mnogo." Nisi imao sreće, gospodine krpoglavac.Dijelove tijela otpremili su u - ni kilometar i pol udaljenu - Krankenhausm Svete Elizabete, u Invalidenstrasse. Bolnicu su obavijestili unaprijed, tako da tri gumene vreće nisu iznenadile nikoga. Odložili su ih na jedan od stolova na patologiji, mimo uobičajene procedure - uzrok smrti bio je toliko očigledan daje sve graničilo s crnim humorom. Jedini problem bila je krv, potrebna za toksikološki test. Iz izmrcvarenog tijela krv je uglavnom istekla, ali se iz unutarnjih organa - uglavnom slezene i mozga - još moglo izvući dovoljno za laboratorijske pretrage na drogu i/ili alkohol. Ime i identitet doznali su iz novčanika, pa je policija provjeravala lokalne hotele kako bi utvrdila je li za sobom ostavio kakvu putovnicu i treba li o nesreći obavijestiti neko od stranih veleposlanstava. Jedino stoje obdukcijom trebalo provjeriti bila je slomljena noga. No kako je tijelo pregazio tramvaj, slomljeno je koljeno bilo nemoguće pronaći. Tramvaj je obje noge samljeo za manje od tri sekunde. Jedino što ih je iznenadilo bila je mirnoća na njegovu licu. Kod ovako bolne smrti, čovjek bi očekivao širom raširene oči i bolnu grimasu. Ali - kao što je znao svaki patolog - čvrstih i strogih pravila bilo je malo, čak i u slučajevima traumatske smrti. Detaljnije pretrage činile su se besmislenima. Da je, kojim slučajem, bio ustrijeljen, mogli su potražiti prostrijelne rane, no za takve sumnje nije bilo nikakve osnove: policija je već ispitala sedamnaest očevidaca koji su stajali

trideset metara od mjesta nesreće. Sve u svemu, službeno izvješće patologa bilo je, praktički, pretisak službenog policijskog izvješća."Isuse", rekao je Granger. "Kako im je, dovraga, ovo pošlo za rukom?" Podigao je slušalicu. "Gerry? Sidi ovamo. Broj tri je sređen. Ovo izvješće moraš vidjeti." Spustio je slušalicu i rekao: "Dobro, kamo ćemo ih sada poslati?"Ta je odluka pala na drugome katu. Tony Wills je iskopirao sve materijale koje im je Ryan poslao. Prvi dokument bio je impresivno jezgrovit i krvav. Podigao je slušalicu i nazvao Ricka Bella.Najteže je bilo Maxu Weberu. Prvi šok i nevjerica popustili su tek nakon pola sata. Onda je počeo povraćati. Nije prestajao misliti na ono slomljeno tijelo, na trenutak kada mu je nestalo iz vidokruga, na ono užasno poskakivanje tramvaja. Ali to nije bila. moja krivnja, ponavljao je samome sebi. Ta budala, dieser Idiot, naprosto je pao pred mene, poput pijanca, premda, nitko se nije mogao napiti tako rano. Ovo mu nije bila prva nesreća, ali te su nesreće obično završavale s pokojim ulubljenim branikom, kada bi neki automobil naglo skrenuo pred njega. Ali još nije ni vidio ni čuo za tramvajsku nesreću sa smrtnim posljedicama. Ubio je čovjeka. On, Max Weber, uništio je jedan ljudski život. Ali nije on bio kriv, ponavljao je samome sebi, svake minute u sljedeća dva sata. Sef mu je rekao da je do kraja dana slobodan, pa je probušio karticu, sjeo u svoj Audi i krenuo doma. Usput je posjetio Gasthaus u blizini kuće. Danas nije želio piti sam.Jack je pregledavao materijal koji su mu poslali iz Kampusa. Dom i Brian bili su zabavljeni kasnim ručkom i pivom. Materijal je bio rutinski - elektronske poruke potencijalnih igrača, od kojih su većina bili obični državljani različitih zemalja koji su, jedanput ili dvaput, uporabili neku od čarobnih riječi koje je lovio sustav Echelon smješten u Fort Meadeu. Ipak, jedna od tih poruka bila je posebna. Ne po sadržaju; tu se nije razlikovala od gomile drugih. Bila je posebna jer je glasila na 56MoHa@eurocom.net."Hej, dečki, izgleda da se naš prijatelj išao sastati s drugim kurirom. On, pak, piše našem starom prijatelju 56MoHa i traži upute.""Da?" Dominic je prišao da pogleda. "I što nam to govori?""Upravo sam pronašao njegovu internetsku adresu. Na AOL-u160 je: Gadfly097@aol.com. Ako mu MoHa odgovori, možda saznamo nešto više. Mislimo da se radi o njihovu glavnom operativnom časniku. NSA ga je označila

prije otprilike šest mjeseci. Šalje samo kodirane poruke, ali većinu ipak možemo pročitati - ljudi iz NSA-e uspjeli su razbiti kod.""Kada ćeš vidjeti odgovor?" upitao je Dominic."To ovisi o gospodinu MoHa", odgovorio je Jack. "Sjedit ćemo i čekati, nema nam druge.""Razumio", dobacio je Brian sa svog mjesta pokraj prozora."Vidim da ih mladi Jack nije usporio", komentirao je Hendlev."Zar si mislio da hoće? Isuse, Gerry, pa rekao sam ti", rekao je Granger. Bogu je već zahvalio, u sebi. "U svakom slučaju, traže daljnje upute.""Isplanirao si im četiri mete. Tko je broj četiri?" upitao je senator.Sada se Granger morao pokriti ušima. "Još nisam siguran. Iskreno rečeno, nisam očekivao da će im ići ovako dobro. Nekako sam se nadao da će prethodna ubojstva izazvati nekakvu reakciju, da će netko podići glavu... ali nije, barem zasad. Ipak, imam nekoliko kandidata. Pusti me da ih danas poslijepodne još jednom proučim." Telefon je zazvonio i on se javio. "Naravno, samo dođi, Rick." Spustio je slušalicu.Vrata su se otvorila za manje od dvije minute. "O, bok Gerry. Drago mi je da si i ti tu", rekao je Bell, pogledao Grangera i dodao mu grubo isprintanu elektronsku poruku. "Ovo je upravo stiglo."Granger ju je preletio pogledom. "Ovoga znamo...""I te kako. On je operativni časnik naših prijatelja. Pretpostavljali smoa je u Rimu. I bili smo u pravu." Kao i svi činovnici - posebno oni stariji - i Bell je uživao u samohvali.Granger je papir dodao Hendlevju. "OK, Gerry, evo ti broja četiri.""Sretne li slučajnosti... Sam, ja ne volim ovakve stvari.""Ni ja, Gerry, ali kada dobiješ na lotu ne vraćaš novac", rekao je Granger.Prisjetio se izreke trenera Darella Rovala: sreća nije za nespretnjakoviće.Bio je u pravu. "Rick, vrijedi li koknuti ovoga frajera?""O, da", potvrdio je Bell, žustro kimajući. "O njemu ne znamo puno, alive što znamo je loše. Tip je operativac - u to smo sasvim sigurni, Gerry.Sve izgleda kako treba. Jedan od njegovih ljudi vidi drugoga kako pada,ošalje izvješće, a ovaj ga primi / odgovori. Znaš, sretnem li ikada čovjekaoji je smislio program Echelon, častit ću ga pivom."

"Izviđanje vatrom", rekao je Granger samozadovoljno. "Kvragu, znaoam da će upaliti! Protresi stršljenovo gnijezdo i iz njega mora izletjetiekakva buba.""Samo da te ta buba ne ubode u guzicu", upozorio gaje Hendlev. "U redu, što sad?""Pusti ih s lanca prije no što se lisac zavuče u rupu", odgovorio je Granger kao iz topa. "Skinemo li ovoga, možda ćemo s drveta stresti nešto doista vrijedno."Hendlev se okrenuo drugom čovjeku. "Rick?" "Sto se mene tiče, može. Naredite pokret", rekao je. "Dobro, onda", složio se Hendlev. "Recite im da krenu."Najljepša osobina elektroničkih komunikacija je njihova brzina. Jack je već primio najvažniji dio poruke."Dobro, dečki. 56MoHa se zove Mohammed - ne'š ti iznenađenja... to je najrasprostranjenije ime na svijetu. Kažu daje u Rimu, u hotelu Excelsior u ulici Vittorio Veneto, broj jedandvapet.""Čuo sam za taj hotel", rekao je Brian. "Jako lijep i skup. Naši prijatelji odsjedaju na finim mjestima." "Prijavljen je pod imenom Nigel Hawkins. Zvuči prokleto engleski. | Mislite da je britanski državljanin?" "Englez pa Mohammed?" glasno se čudio Dominic. "Možda mu je to samo pseudonim, Enzo", odgovorio je Jack i spustio ga na zemlju. "Bez fotografije, o njegovu podrijetlu možemo samo nagađati. Dobro? Dakle, tip ima mobitel. Mahmoud - ovaj što je jutros gledao kako ona ptičica pada - to sigurno zna." Jack je zastao. "Pitam se zašto ga, onda, nije nazvao! Hmm... Talijanska policija nam je dostavila podatke koje je prikupila prisluškivanjem. Možda nadziru i radiovalove a naš je dečko oprezan...?""Zvuči logično, ali zašto onda šalje stvari preko neto?" "Zato što misli da je siguran. NSA je provalila mnoge komercijalne sustave kodiranja. Trgovci to ne znaju, ali dečki iz Fort Meadea to rade prilično uspješno. Provale ga, ali druga strana o tome nema pojma." Jack, zapravo, nije znao pravi odgovor na Dominicovo pitanje. Programere se moglo, a vrlo često i uspijevalo, nagovoriti da - iz patriotizma, za lovu, ili iz oba razloga - u programu ostave rupu. 56MoHa koristio je najskuplji od tih programa. U popratnoj se brošuri izričito navodilo da program sadrži specijalno patentirani algoritam i da, upravo zbog toga, u program ne može provaliti nitko. Nisu išli u pojedinosti, naravno.

Spominjao se tek 256-bitni proces kodiranja; ta je brojka trebala impresionirati ljude. U brošuri se nije spominjalo da je program izradio bivši softverski inženjer Fort Meadea (zato su ga i angažirali) koji nije zaboravio komu je prisegnuo na vjernost. Sve i da je zaboravio, milijun neoporezivih dolara bili su prokleto dobar podsjetnik. Tim je novcem kupio kuću na brežuljcima Marin Countva. Tako je čak i kalifornijsko tržište nekretnina promicalo sigurnosne interese Sjedinjenih Država."Dakle, možemo im čitati poštu?" upitao je Dominic."Dio pošte", potvrdio je Jack. "Kampus 'skine' većinu stvari koje stignu u Fort Meade. Kada ih pošalju CIA-i na analizu, mi i to presretnemo. Zvuči kompliciranije nego što jest."Dominicu je u sekundi toliko toga postalo jasno. Jebote... izustio je, gledajući u strop Jackove sobe. "Nije ni čudo..." zaustio je i zastao. "Dosta piva, Aldo. Vozimo za Rim." Brian je kimnuo."Imate mjesta za trećega?" upitao je Jack."Bojim se da nemamo, Jack. Ne u 911-ici.""OK, ja ću, onda, hvatati zrakoplov za Rim." Otišao je do telefona i nazvao recepciju. Za deset minuta imao je rezervaciju za let Alitalije, do zračne luke Leonardo da Vinci. Imao je još sat i pol vremena. Pomislio je kako mora promijeniti čarape. Ako je išta u životu iskreno prezirao, onda je to bilo izuvanje na aerodromu. Spakirao se za nekoliko minuta. Krenuo je prema izlazu, zaustavivši se tek da zahvali conciergeu. Mercedesov taksi na brzinu ga je izvukao iz grada.Dominic i Brian jedva da su išta i raspakirali, pa su za polazak bili spremni za deset minuta. Dominic je nazvao poslužitelja. Brian je otišao do kioska i kupio plastificirane autokarte juga i zapada Austrije. Imao je karte, imao je eure koje je podignuo još jutros... Po njegovu mišljenju, bili su spremni za polazak. Još samo da ih Enzo, negdje u Alpama, ne odveze u provaliju. Ružni plavi Porsche bio je parkiran pred hotelskim ulazom. Zatekao je vratara kako u njegov mali prednji prtljažnik stavlja njihove torbe. Sljedeće dvije minute buljio je u karte tražeći najkraći put do Sudautobahna.Nakon poniženja koje je postalo sastavnim dijelom komercijalnog zračnog prijevoza širom svijeta, Jack se ukrcao u Boeing i s nostalgijom pomislio na udobnost i uslužnost uAirforce Onem na koje se naviknuo nevjerojatnom

brzinom. Tek je kasnije uvidio što sve moraju prolaziti obični ljudi i koliko puta pritom nalete na zid.Trebalo se pobrinuti za hotelski smještaj. Kako da to učini iz zrakoplova? Njegovo je sjedalo (letio je prvim razredom) imalo priključak za javni telefon. Izvukao je svoju crnu kreditnu karticu i provukao je kroz prorez na slušalici. Bilo je to njegovo prvo iskustvo s europskim telefonima. Koji hotel? Pa zašto ne Excelsiorl U drugom pokušaju, uspio se probiti do recepcije i doznao da imaju nekoliko slobodnih soba. Rezervirao je mali apartman i, pun sebe, prihvatio čašu toskanskog bijelog vina koju mu je ponudila stjuardesa. Shvatio je da i kaotičan život može biti dobar, ako znaš što ti je sljedeći korak. A on je trenutačno i mogao ići samo korak po korak.Bit će da su njemački graditelji autocesta Austrijance naučili svemu što su znali, pomislio je Dominic. A možda su samo čitali iste knjige. U svakom slučaju, cesta je nalikovala na betonske trake koje su presijecale Ameriku, s jednom iznimkom: bila je obilježena uglavnom nerazumljivim prometnim znakovima. Na njima nije bilo nikakvih natpisa, osim imena gradova - a i ona su mu bila strana. Skužio je da crni broj, na bijeloj podlozi, unutar crvenog kruga, označava ograničenje brzine... ali u kilometrima. U dvije milje stala bi tri kilometra... i još bi im ostalo malo mjesta za parkiranje. Austrijska ograničenja brzine nisu bila velikodušna poput onih u Njemačkoj. Možda nisu imali dovoljno liječnika da pokrpaju sve one koji bi zabrljali, premda su, čak i na uzbrdicama, zavoji bili dobro osigurani, a i pokraj ceste je bilo dovoljno prostora da se izmakneš, za slučaj da netko gadno pobrka lijevo i desno. Porsche je imao uređaj za kontrolu brzine. Namjestio ga je pet jedinica iznad naznačenog ograničenja, tek toliko da uživa u prebrzoj vožnji. Za razliku od SAD-a, njegova ga iskaznica FBI-a ovdje vjerojatno ne bi spasila od plaćanja kazne."Koliko još, Aldo?" upitao je navigatora u suvozačkom sjedalu. "Od ovoga mjesta, malo više od tisuću kilometara. Deset sati, možda." "K vragu, pa toliko nam treba samo da se zagrijemo. Za satdva morali bismo natočiti benzina. Koliko si love podigao?""Sedamsto... izgledaju k'o novčanice za monopoly. Vrijede i u Italiji, hvala dragom Bogu. Sa starom lirom si mog'o poluditi od matematike. Promet nije loš", primijetio je Brian.

"Nije, a i svi su jako pristojni", složio se Dominic. "Karte su precizne?" "Aha, do najsitnijih detalja. Kad stignemo u Italiju moramo kupiti kartu Rima.""Dobro, to ne bi trebalo biti teško." Dominic je zahvaljivao milostivom Bogu što ima brata koji zna čitati karte. "Kad stanemo natočiti benzin mogli bismo nešto i pojesti.""Može, braco." Brian je podigao pogled i u daljini ugledao planine. Nije mogao ocijeniti koliko su daleko, ali u doba kada su ljudi ovuda putovali pješice ili na konjima, sigurno su predstavljale zastrašujući prizor. Ondašnji ljudi sigurno su bili strpljiviji - ili možda ludi - od današnjih. Njemu je, trenutačno, bilo sasvim dobro: sjedalo je bilo udobno, a ni brat nije vozio kao potpuni manijak.Osim što su bili dobri vozači trkaćih automobila, Talijani su se pokazali i kao dobri piloti. Zrakoplov je doslovce poljubio pistu, a rulanje je, kao i uvijek, dočekano s oduševljenjem. Za razliku od njegova oca, Jacka letenje nije činilo nervoznim, ali se, poput većine ljudi, osjećao sigurnije kada bi hodao ili putovao po nečemu što je vidio. I ovdje je zatekao Mercedesove taksije. Pronašao je vozača koji je govorio zadovoljavajući engleski i znao put do hotela.Sve autoceste ovoga svijeta izgledale su isto pa se Jack u jednom trenutku zapitao gdje se on to, dovraga, uopće nalazi. Teren oko aerodroma djelovao je kao poljoprivredno zemljište, ali vrhovi krovova bili su drukčiji od onih kod kuće. Ovdje, očito, nije bilo puno snijega, zato su bili tako niski. Bilo je kasno proljeće, vrijeme je bilo dovoljno toplo za košulju kratkih rukava, ali ne i sparno. Ovo je bio njegov drugi posjet Italiji. Prvi je put ovamo došao s ocem. Dok je otac bio na nekakvom službenom sastanku - gospodarskom, ako se dobro sjećao - Jacka su poveli u obilazak Rima, u službenom automobilu veleposlanstva. Bilo je zabavno glumiti veliku facu, no to nije bio najbolji način da upozna grad. Upamtio je nekoliko mjesta koja je tada vidio, ali nije imao pojma kako bi do njih stigao. Ovo je bio Cezarov grad i grad mnogih drugih ljudi čija su imena, po dobru ili zlu, ušla u povijest. Uglavnom po zlu, jer je povijest tako funkcionirala. Nije li upravo zato i došao u Rim? To mu je, ujedno, bio i dobar podsjetnik da on sam nije nikakav sudac u pitanjima dobra i zla u svijetu, samo čovjek koji iz sjene služi svojoj domovini. I da odluke ne počivaju isključivo na njegovim leđima. Unatoč silnoj moći i utjecaju koje je sa sobom nosio, posao predsjednika - a njegov gaje otac obavljao više od četiri

godine - sigurno nije bio zabavan. Teret odgovornosti koji je išao uz toliku moć sigurno je bio nepodnošljiv, ako si imao savjesti. Izvršavati poslove, za koje je netko drugi odlučio da su neophodni, bilo je puno lagodnije. Uostalom, podsjetio se Jack, uvijek je mogao reći ne. To bi izazvalo određene posljedice, ali ne pretjerano strašne. Stvari koje su činili on i njegovi rođaci bile su puno strasnije.Ulica Vittorrio Veneto djelovala je prije komercijalno nego turistički. Drveće u drvoredu izgledalo je otužno. Zgrada hotela bila je iznenađujuće niska, a ni hotelski ulaz nije bio posebno raskošan. Jack je platio taksi i ušao u hotel. Njegovu prtljagu unio je hotelski poslužitelj. Unutrašnjost hotela bila je posveta drvenariji. Osoblje je bilo uslužno da uslužnije nije moglo biti. Uslužnost je, očito, bio olimpijski sport u kojemu su Europljani bili specijalisti. Odveli su ga do njegova apartmana. Sobe su bile klimatizirane; hladni zrak bio je više nego dobrodošao."Oprostite, kako se zovete?" upitao je poslužitelja. "Stefano", odgovorio je muškarac."Znate li, možda, je li ovdje čovjek po imenu Havvkins - Nigel Hawkins?""Englez? Da, tri sobe od vas. Prijatelj?""Bratov prijatelj. Nemojte mu ništa reći, molim vas. Baš bih ga htio iznenaditi", rekao je Jack, pružajući mu dvadeset eura napojnice. "Naravno, signore." "Izvrsno. Hvala vam." "Pregom", odgovorio je Stefano i izišao u hodnik.Ovo ti je, s operativnog stanovišta, bilo jako glupo, pomislio je Jack. Ali morali su nekako doznati kako njihova ptičica izgleda. Podignuo je slušalicu i pokušao nazvati."Imate ulazni poziv", tiho je promrmljao Brianov telefon, tri puta, prije nego što ga je izvukao iz džepa."Da?" Tko bi ga, dovraga, ovdje zvao?"Aldo, Jack ovdje. Hej, ja sam u hotelu - u Excelsioru. Hoćete da i vama rezerviram sobe? Hotel je prilično lijep. Mislim da bi vam se ovdje moglo svidjeti.""Pričekaj", rekao je i spustio telefon u krilo. "Nećeš vjerovati gdje se Junior smjestio." Ime hotela nije spominjao."Zezaš se", odgovorio je Dominic."Ne. Pita treba li nam rezervirati sobu. Što da mu kažem?"

"Kvragu..." Mislio je na brzinu. "Pa, on je naša obavještajna potpora, ne?""Meni zvuči malko prozirno, ali ako ti kažeš..." Ponovno je podignuo slušalicu i rekao: "Jack, prijatelju... može.""Super. Dobro, idem se pobrinuti za to. Ako vas u međuvremenu ne nazovem, dođite ovamo.""Prijam, Jack. Vidimo se.""Bok..." čuo je u slušalici dok je stiskao tipku za prekid. "Znaš, Enzo, meni ovo ne zvuči previše pametno.""Čovjek je tamo, na mjestu događaja. I ima oči. Ako zatreba, uvijek se možemo povući.""Možemo.. .valjda. Karta kaže da bismo, nakon osam kilometara, morali stići do tunela." Sat na upravljačkoj ploči pokazivao je 4:05 sati. Lijepo su napredovali, ali pred njima su bile planine koje je trebalo prijeći, odmah iza Badgasteina. Trebao im je ili tunel ili poveće stado koza.Jack je upalio računalo i logirao se - konačno. Trebalo mu je deset minuta da skuži kako se računalo priključuje na lokalni telefonski sustav. Njegov sandučić za elektronsku poštu bio je krcat bitovima i bajtovima. Među pristiglim porukama bila je i Grangerova pohvala za posao u Beču, premda on s tim nije imao nikakve veze. Sljedeća poruka bila je Bellova, razočaravajuće skromna, procjena 56MoHa. Pedesetšestica je bio operativac. Bio je ili izvršitelj ili planer. Jedna od stvari koje je po svoj prilici on isplanirao, završila je smrću nekoliko stotina ljudi u četiri američka trgovačka centra.Stoga je kopile trebalo poslati Bogu na istinu. Procjena nije sadržavala pojedinosti koje je Jack želio vidjeti: što je frajer učinio, je li uvježban, koliko je sposoban, nosi li sa sobom pištolj ili ne. Kada ih je pročitao, sve je poruke ponovno kodirao i spremio u mapu AKCIJA, koju će, kasnije, proučiti zajedno s Brianom i Domom.Vožnja tunelom nalikovala je na videoigricu. Tunel se pružao u beskonačnost, ali barem nije bilo prometnih gužvi. Tako su i šanse da završe na lomači zapaljenih automobila - poput one od prije nekoliko godina u tunelu Mont Blanc, na granici Francuske i Švicarske - bile manje. I kad im se već učinilo da tunelu nema kraja, izišli su na njegovu drugu stranu. Dalje se, čini se, išlo samo nizbrdo.

"Benzinska crpka, pred nama", napomenuo je Brian. Kojih osamsto metara dalje pojavio se natpis ELF. Porsche je valjalo napuniti."Vidim. Dobro će mi doći da se malo protegnem. I da se popišam." Za razliku od američkih odmorišta, ova je benzinska postaja bila vrlo čista, a i restorani su bili drukčiji. Nije bilo BurgerKinga ili Roya Rogersa, uobičajenih u Virginiji. Muški je zahod bio sasvim in Ordnung, a benzin se prodavao na litre. Cijene su skužili tek kada je Dominic u glavi preračunao litre u galone: "Isuse, ne da su skupi!""Poslovna kartica, braco", opušteno je rekao Brian i dobacio mu paketić keksa. "Vrijeme je za boogiewoogie, Enzo. Italija čeka.""Valjda." Sesterocilindrični motor ponovno je oživio i zapreo. Vratili su se na cestu."Bilo je ugodno protegnuti noge", rekao je Dominic prebacujući u najvišu brzinu."Da, pomoglo je", složio se Brian. "Ako sam dobro izračunao, čeka nas još 720 kilometara.""Sitnica. To ti je šest sati, ako ne bude gužve." Namjestio je sunčane naočale i protresao ramenima. "Odsjest ćemo u istom hotelu, mi i meta... jebote.""Nešto sam si mislio: on ne zna da postojimo. Možda ne zna ni da ga love. Razmisli malo: dva srčana napada, jedan pred svjedokom; jedna (! prometna nesreća, također pred svjedokom kojega poznaje. To je mnogo ! nesreća, da, ali nema nikakvih naznaka da se radi o nečemu drugome, zar ne?""Na njegovu mjestu, ja bih se malko zabrinuo", naglas je razmišljao Dominic."Vjerojatno se i jest zabrinuo. Sve da nas i vidi, u hotelu... mi smo za njega samo dva nepoznata nevjernička lica, čovječe. I potrudimo li se da nas više nikada ne vidi, sigurni smo... Nema pravila koje kaže da stvar mora biti teška, Enzo.""Nadam se da si u pravu, Aldo. Meni je onaj užas u trgovačkom centru bio sasvim dovoljan.""Slažem se, braco."Ovo nije bio najviši dio Alpa. Najviši dijelovi nalazili su se na sjeveru i zapadu, ali i ovaj bi im uništio noge da su ga, kojim slučajem, morali prijeći pješice. Poput rimskih legionara... njima su i njihove popločane ceste predstavljale Božji blagoslov. Bile su bolje od blatnih putova, ali tek neznatno, jer su na

leđima teglili zavežljaje koji su težili koliko i naprtnjače koje su marinci teglili u Afganistanu. U svoje vrijeme, legionari su bili opaki vojnici. Vjerojatno nisu bili puno drukčiji od momaka koji se tim poslom bave danas, u kamuflažnim odorama, osim što su se s lošim momcima obračunavali mnogo izravnije. Pobili bi njihove obitelji, njihove prijatelje, njihove susjede, čak i njihove pse - i time se hvalili. Što u doba CNN-a ne bi bilo posebno praktično... Iskreno govoreći, bilo je prokleto malo marinaca koji bi pristali sudjelovati u takvom klanju na veliko. Skidati ih, pak, jednoga po jednoga, bilo je sasvim u redu - sve dok si siguran da ne ubijaš nevine civile. Za takva je sranja bila zadužena suprotna strana. Doista je šteta što ne mogu izići na bojište i pošorati se s njima k'o muškarci, ali teroristi nisu bili samo opaki - bili su i praktični. Bilo bi besmisleno upuštati se u borbenu akciju u kojoj bi ih ne samo porazili, nego i poklali poput ovaca u toru. Ali pravi muškarci bi podigli vojsku, obučili je, opremili, i - tek tada - pustili s lanca. Pravi muškarci nisu se šuljali poput štakora i grizli bebe u kolijevkama. Čak je i rat imao pravila, propisana kako bi se spriječile stvari gore i od rata, stvari izričito zabranjene ljudima u odori. Civile nisi smio povrijediti namjerno, a morao si učiniti sve što je u tvojoj moći da to ne učiniš ni slučajno. Marinci su posljednjih godina ulagali silno vrijeme, sredstva i napore kako bi savladali tehniku ulične borbe. Najteži dio posla bio je izbjeći civile, primjerice žene s djecom u kolicima - čak i ako si znao da neke njih, osim malenog Johnnvja, u kolicima prevoze i oružje i da bi vrlo rado pogledale u leđa nekom marincu Sjedinjenih Država, s razmaka od dvatri metra, kako bi bile sigurne da će metak pogoditi cilj. Igra po pravilima imala je i svoje nedostatke. No, to je za Briana bila stvar prošlosti. On i njegov brat igrali su po pravilima neprijatelja i sve dok neprijatelj za to ne sazna, njihova će igra biti isplativa. Koliko su života spasili sredivši bankara, vrbovatelja i kurira? To mu nitko nije mogao reći. Morao bi primijeniti teoriju složenosti na stvarni život, što je a priori nemoguće. Zato nikada neće doznati ni koliko su dobra učinili, ni koliko su života spasili,TomClancvada jednom srede ovo 56MoHa kopile. Njihovi rezultati možda i nisu bili mjerljivi, ali bili su itekako opipljivi. Dokaz za to bio je onaj djecoubojica kojega je Dominic sredio u Alabami. Obavljali su božji posao, iako im Bog za to nije izdavao račune.Orali su njivu Gospodinovu, pomislio je Brian.

Ovi alpski pašnjaci zbilja su prekrasno zeleni, pomislio je, tražeći pogledom nekog osamljenog kozara. Jorlelei-hiii..."On je - GDJE?" graknuo je Hendlev."U Excelsioru", ponovio je Rick Bell. "Kaže da naš prijatelj ima sobu u istom hodniku.""Mislim da bi našem dečku dobro došao pokoji savjet o terenskom radu", mrko je napomenuo Granger."Razmisli malo", sugerirao je Bell. "Protivnik nema pojma ni o čemu. Jack i blizanci brinut će ga koliko i tip koji mu pere rublje. Nema nikakvih imena, nikakvih činjenica, nikakve neprijateljske organizacije - kvragu, ne zna ni je li mu uopće itko za petama.""Vrlo profesionalno, nema šta..." ustrajao je Granger. "Ako tip snimi Jacka...""Pa što ako ga i snimi?" upitao je Bell. "OK, dobro, znam da ja nisam terenski obavještajac. Ja sam uredski štakor, ali logika i dalje stoji. Oni ne znaju, niti mogu znati za Kampus. Ako se 56MoHa i unervozi, bit će to tek neodređena tjeskoba, a ona mu, kvragu, sigurno nije potpuna nepoznanica. Ne možeš biti špijun i plašiti se svega i svakoga, zar ne? Sve dok su u sjeni, naši se ljudi nemaju čega plašiti - osim ako ne učine nešto doista glupo. A koliko sam ja shvatio, klinci nisu glupavi."Hendlev se nije miješao u dijalog. Sjedio je u svojoj stolici, pratio ih pogledom i mislio: ovako, dakle, izgleda posao M-aia u filmovima o Jamesu Bondu. Šefovski položaj imao je svoje prednosti, ali i stresove. Naravno, on je u sefu imao nedatirane predsjedničke oproste, no to još nije značilo da ih želi i uporabiti. Time bi si na vrat navukao još veći prijezir, a novinari ga ne bi ostavili na miru do kraja života. To bi zaista bilo zabavno..."Samo da ne odglume poslugu i zatuku ga u hotelskoj sobi", glasno je razmišljao Gerry."Hej, da su toliko blentavi, već bi sjedili u nekom njemačkom zatvoru", zaključio je Granger.Prelazak iz Austrije u Italiju nije bio ništa formalniji od prelaska iz Tennesseeja u Virginiju, što je bila jedna od prednosti Europske unije. Prvi talijanski grad na koji su naišli bio je Villaco. Tamošnji ljudi svojim su zemljacima izgledali više kao Nijemci nego kao Sicilijanci. Otuda je, na jugoistok, vodila cesta A23. O nadvožnjacima su još imali štogod naučiti,

pomislio je Dominic, ali ceste su definitivno bolje od onih na kojima se vozila glasovita Mille Miglia, sportska utrka na tisuću milja iz 1950-ih godina. Puno je ljudi utrku promatralo s rubova seoskih cesta - i ginulo. Utrka je, upravo iz tog razloga, ubrzo ukinuta. Ovdašnji krajolik nalikovao je na onaj u Austriji, čak su i farme bile slične. Sve u svemu, bila je to lijepa zemlja, ništa slično istočnom Tennesseeju ili Zapadnoj Virginiji, njihovim brdima i kravama koje se muzu dvaput dnevno kako bi djeca s obje strane granice imala što jesti. Slijedile su Udine, potom Mestre a onda su sišli s autoceste A4 za Padovu i prešli na A13, kojom su, za sat vremena, trebali stići do Bologne. Lijevo od njih pružali su se Apenini. Promatrajući planine, marinac u Brianu je zadrhtao pri pomisli na takvu bojišnicu. Ali tada mu je ponovno počelo kruliti u želucu."Znaš, Enzo, u svakom gradu kroz koji prodemo imaju barem jedan dobar restoran - odličnu tjesteninu, domaći sir, Vittelo Francese, vraški vinski podrum...""I ja sam gladan, Briane. I, da, okruženi smo talijanskom hranom za dušu. Nažalost, imamo posla.""Nadam se da taj kučkin sin zavređuje ovakva odricanja, čovječe.""Zašto nije naš problem, braco", rekao je Dominic."Da, ali drugi dio te rečenice možeš si nabiti u dupe."Dominic se nasmijao. Ni njemu se ovo nije sviđalo. Hrana u Miinchenu i Beču bila je izvrsna, ali nalazili su se u srcu zemlje u kojoj su izmislili dobru hranu. I sam je Napoleon u pohode putovao s osobnim, talijanskim kuharom. Dobar dio današnje francuske kuhinje razvio se upravo iz umijeća toga čovjeka, kao što su i svi trkaći konji vukli podrijetlo od arapskog pastuha po imenu Pomrčina. Onom čovjeku, pak, nije znao ime. Šteta, pomislio je, obilazeći traktor s prikolicom. Vozač je vjerojatno znao sve najbolje restorane u okolici. Sranje.Vozili su s upaljenim svjetlima - po talijanskim zakonima koje je nametnula Polizia stradale, a ona nije bila poznata po popustljivosti -jednoličnom brzinom od 150 kilometara na sat. Porscheu je to, čini se, godilo. Potrošnja benzina bila je iznad 25 - ili je barem on tako izračunao. Ova matematika s kilometrima i miljama, litrama i galonima, bila mu je malo previše. Morao se koncentrirati na cestu. U Bologni su sišli na Al i krenuli na jug, prema Firenci,

rodnom gradu obitelji Caruso. Cesta Al bila je prekrasno uređena. Vodila je na jugozapad, kroz planine.Bilo im je jako teško što moraju zaobići Firencu. Brian je znao dobar restoran u blizini Ponte Vecchia koji je pripadao njihovu daljnjem rođaku, gdje je vino bilo belissimo, a hrana kraljevska. Ali od Rima ih je sada dijelilo samo dva sata. Sjetio se kako je u rođakov restoran otišao odjeven u zelenu odoru s remenom Sam Brovvne, kako bi im pokazao tko je i što je. Kao i svi civilizirani ljudi, i Talijani su voljeli marince Sjedinjenih Država. Kada je došlo vrijeme da uhvati vlak - najprije za Rim, a potom za Napulj - i vrati se na svoj brod, nije mu se išlo. No on više nije bio gospodar svojega vremena.Kao i sada. Iako su išli na jug, i dalje su vidjeli planine. Na cesti su se počeli pojavljivati znakovi s natpisom ROME, a to je bilo dobro.Jack je objedovao u hotelskom restoranu. Hrana je ispunila sva njegova očekivanja, a osoblje ga je tretiralo poput odmetnutoga člana obitelji koji se, nakon duljeg izbivanja, napokon vratio kući. Jedino na što se mogao požaliti bili su pušači. Ovdje su gotovo svi pušili. U Italiji, čini se, nisu čuli za opasnosti pasivnog pušenja. Zahvaljujući mami, on je o tome znao sve, još od djetinjstva. Njezine su prodike često bile upućene tati koji se te navike nikada nije uspio riješiti, iako se s njom neprekidno borio.Večerao je polako. Samo je salata bila obična. Premda izvrsno začinjena, zelena salata bila je zelena salata i tu čak ni talijanski kuhar nije mogao učiniti bogzna što. Sjedio je za stolom u kutu, koji je odabrao kako bi promatrao cijelu prostoriju. Drugi se gosti nisu bitno razlikovali od njega. Svi su bili dobro odjeveni. U hotelskoj brošuri koju je pronašao u sobi nije se spominjalo da je za večeru kravata obvezna, no on je mislio da se to podrazumijeva. Italija je, što se stila tiče, bila središte svijeta. Nadao se da će si, bude li vremena, ovdje kupiti odijelo. U blagovaonici je bilo tridesetčetrdeset ljudi. Isključio je one koji su večerali sa suprugama. Tražio je nekoga tko je imao tridesetak godina, tko je večerao sam i tko se odazivao na ime Nigel Hawkins. Nabrojio je trojicu. Potom je odlučio promotriti i one koji mu nisu djelovali arapski. Izdvojio je jednoga. I što sad? Treba li on uopće nešto poduzimati? Zašto ne, ako pritom ne zabrlja i otkrije da je špijun?Ali... zašto bi riskirao? upitao se. Zašto ne bi malo i uživao? pomislio je i povukao se, barem mentalno. Bolje da tipa identificira nekako drukčije.

Rim je doista krasan grad, rekao je Mohammed Hassan al-Din u sebi. Povremeno je razmišljao o tome da iznajmi stan ili kuću. Možda čak i u Židovskoj četvrti; u tom dijelu grada bilo je nekoliko dobrih košer restorana u kojima je, bez razmišljanja, mogao naručiti bilo što s jelovnika. Jednom je otišao pogledati stan na Piazza Campo di Fiori. Premda je cijena - čak i usred turističke sezone - bila vrlo razumna, pomisao da se veže za jedno mjesto naprosto ga je odbijala. U njegovu poslu, bolje je ostati u pokretu. Neprijatelj ne može udariti na nešto što ne može pronaći. Dovoljno je riskirao ubivši onoga Židova, Greengolda. Tim je, sitnim osobnim zadovoljstvom, zaradio jezikovu juhu od samog Emira. Rečeno mu je da to više nikada ne smije učiniti. Što da se Mossad dokopao njegove fotografije? Koliko bi tada vrijedio Organizaciji? pjenio se Emir. Njegovi kolege dobro su poznavali njegov vulkanski temperament. Dakle, s tim je bilo gotovo. Nož više nije nosio, ali ga je držao na počasnom mjestu u svom brijaćem priboru. Tako ga je mogao izvaditi i pogledati židovsku krv na njegovoj oštrici.Dakle, zasad je živio ovdje. Kada se - nakon posjeta domovini - ponovno vrati u Rim, odsjest će u drugom hotelu - možda u onoj ljepotici pokraj fontane Trevi - iako mu je ova lokacija više odgovarala. A i hrana. Pa, talijanska je hrana bila raznovrsna i ukusna, i po njegovoj procjeni, puno bolja od jednostavnog jelovnika u njegovoj domovini. Janjetina je bila dobra, ali ne svaki dan. K tomu, ovdje te ljudi nisu gledali kao nevjernika ako bi popio koji gutljaj vina. Pitao se je li njegov imenjak Muhamed svojim Vjernima namjerno dopustio pića od meda, ili naprosto nije znao za medovinu. Mohammed je medovinu probao u Cambridgeu. Zaključio je kako netko tko se očajnički želi napiti, takvo što ne bi ni probao, a kamoli pio cijelu noć. Dakle, ni Muhamed nije bio savršen. A nije ni on, podsjetio se terorist. Za svoju je vjeru obavljao vrlo teške zadatke, pa mu je bilo dopušteno da tu i tamo skrene s puta. Napokon, tko mora živjeti sa štakorima, mora imati i brkove. Konobar je prišao da pokupi prazno posuđe. Odustao je od deserta. Želi li održati svoj imidž britanskog poslovnjaka i stati u svoje Brioni odijelo, mora pripaziti na liniju. Ustao je od stola, izišao u hodnik i krenuo prema dizalima.Ryan je mislio otići u bar i popiti piće za laku noć, ali se predomislio i izišao u hodnik. Muškarac kojega je tamo zatekao, prvi je ušao u dizalo. Jack ga je samo letimice pogledao i krenuo pritisnuti tipku 3, no ona je već svijetlila. Dakle

ovaj dobro odjeveni Britanac - barem je izgledao kao Britanac - bio je na istom katu...... nije li to zanimljivo...?Nakon nekoliko sekundi, vrata dizala su se ponovno otvorila.Excelsior nije visok, ali je poširok, pa se čovjek u njemu može dobro nahodati. Muškarac iz dizala skrenuo je desno. Ryan je usporio kako bi povećao razdaljinu i provjerio kamo tip ide. Prošao je pokraj vrata Jackove sobe, pa pokraj još jednih... i još jednih... Zastao je pred trećim vratima. Ponovno je pogledao Ryana, pitajući se prati li ga. Ali Jack je zastao, izvadio ključ iz džepa, a onda se okrenuo prema drugom muškarcu i, onim nehajnim glasom kojim su se ljudi obraćali strancima, rekao '"Noć.""I vama, gospodine", odgovorio mu je školovanim britanskim engleskim.Jack je ušao u sobu razmišljajući kako je taj akcent već negdje čuo... od britanskih diplomata koje je susretao u Bijeloj kući, ili na putovanjima u London na koja je odlazio s ocem. Tako je govorio ili netko rođen s titulom ili netko tko ju je planirao kupiti, kada za to dođe vrijeme, a zaradio je dovoljno funti da može glumatati pravog plemića. Tip je imao onu put boje breskve i akcent više klase...... i prijavio se pod imenom Nigel Havvkins."A ja imam jednu od tvojih elektronskih poruka, prijatelju", prošaputao je Jack gledajući u sag. "Ti, kučkin sine."Trebalo im je gotovo sat vremena da se probiju ulicama Rima. Gradski oci očito nisu bili oženjeni gradskim majkama, a svi skupa nisu imali pojma o planiranju grada, pomislio je Brian, nastojeći pronaći put do Via Vittorio Venetto. Znao je da su blizu kada su prošli kroz prolaz u gradskim zidinama, gdje su svojedobno stajale vratnice koje su trebale zadržati Hanibala Barcu. Skrenuo je najprije ulijevo, a onda udesno. Shvatili su da sve rimske ulice ne završavaju na raskršćima; neke od njih skretale su i nastavljale se ulijevo ili udesno. To je bio slučaj i s Via Venneto. Morali su zaobići Palazzo Margherita i vratiti se do hotela Excelsior. Dominic je zaključio kako mu je dosta vožnje, barem za sljedećih nekoliko dana. Njihova je prtljaga za samo tri minute bila iskrcana iz prtljažnika i poslagana na recepciji.

"Dobili ste poruku da nazovete signora Ryana čim stignete. Vaše su sobe tik do njegove", rekao je recepcionar i domahnuo poslužitelju koji ih je odveo do dizala."Duga vožnja, čovječe", rekao je Brian, naslonivši se na zid dizala. "Pričaj mi malo o tome", složio se Dominic."Mislim, znam da voliš brze automobile i brze žene, ali 'ajd' da drugi put uhvatimo neki zrakoplov? Možda bi mogao poševiti stjuardesu, znaš?" "Odjebi, Lonac", rekao je Dominic zijevajući. "Ovuda, signori", rekao je poslužitelj i pokazao im da ga slijede."U vezi s onom porukom na recepciji... gdje je on?" "Signor Ryan? Upravo ovdje", rekao je poslužitelj i rukom pokazao jedna vrata."Zgodno", rekao je Dominic, a onda se sjetio još nečega. Ušao je u sobu, otvorio vrata koja su je spajala s Brianovom i poslužitelju dao velikodušnu napojnicu. Potom je iz džepa izvadio papirić s porukom i nazvao."Halo?""Mi smo vrata do tebe, faco. Šta ima?" upitao je Brian. "Dvije sobe?""Upravo tako.""Pogodi tko je nešto niže od vas?""Reci mi.""Jedan Britanac, gospodin Nigel Havvkins", rekao je Jack i pričekao da rođaka prođe prvi šok. "Porazgovarajmo.""Juniore, dolazi odmah ovamo."Trebalo mu je toliko vremena koliko je trebalo da obuje mokasinke."Uživali ste u vožnji?" upitao je Jack.Dominic je iz minibara izvadio bočicu vina i izlio je u čašu. Nije ga bilo puno. "Bila je duga.""Ti si vozio cijelim putem?""Hej, htio sam ovamo stići živ, čovječe.""Gle manijaka", zagunđao je Brian. "On misli da je vožnja u Porscheu bolja od seksa.""I je, ako se služiš pravom tehnikom. Ali čak i seks može izmoriti čovjeka. Dobro..." rekao je Dominic i spustio čašu. "Reče li ti to...?"

"Aha, baš tu", rekao je Jack i prstima pokazao najprije zid, a onda i svoje oči. Vidio sam kretena. Kimnuli su. "Pa, dečki, vi se sada lijepo naspavajte. Nazvat ću vas sutra, da porazgovaramo o onom sastanku. Je 1' to u redu?""Jako", rekao je Brian. "Nazovi nas oko devet, važi?" "Naravno. Vidimo se", rekao je Jack i krenuo prema vratima. Uskoro je ponovno sjeo za računalo. I tada mu je sinulo... Još je netko ovdje imao računalo, zar ne? To bi se moglo pokazati korisnim...Osam sati stiglo je prerano. Mohammed je ustao i - staklastog pogleda i raščupan - sjeo za računalo da provjeri poštu. I Mahmoud je bio u Rimu. Stigao je prošle noći. Na vrhu popisa poruka u poštanskom sandučiću 56MoHa, stajala je poruka od GadflyO97. Pitao je za mjesto sastanka. Mohammed je kratko razmislio, a onda odlučio pokazati malo smisla za humor.RISTORANTE GIOVANNI, PIAZZA Dl SPAGNA, odgovorio je. U 13:30. BUDI OPREZAN. PROCEDURA RUTINSKA. Pod tim je mislio da poduzme mjere protiv eventualnog nadzora. Nije imao nikakvog opipljivog razloga da posumnja kako je smrt trojice operativaca bila čista slučajnost, ali nije bio ni budala. Da jest, u poslu kojim se bavio nikada ne bi doživio trideset prvu. Znao je razlučiti bezopasno od opasnog, pomislio je. Prije šest tjedana sredio je Davida Greengolda. Taj nije prepoznao dvostrukog agenta sve dok ga nije ugrizao za dupe - dobro, za potiljak, pomislio je sa smiješkom i ponovno se prisjetio tog trenutka. Možda bi ponovno trebao početi nositi nož, onako, za sreću. Mnogi ljudi u njegovu poslu vjerovali su u sreću, onako kako su u nju vjerovali i sportaši. Možda je Emir bio u pravu. Ubojstvo Mossadova časnika bilo je potpuno bezrazložno i nepotrebno. Time je samo izazvao neprijatelje. A njih je Organizacija imala sasvim dovoljno, čak i ako nisu znali stoje Organizacija i tko je u njoj. Bilo je najbolje da za nevjernike ostanu tek sjena... sjena u mračnoj sobi, neprimjetna i neprepoznatljiva. Njegovi kolege mrzili su Mossad; mrzili su ga jer su ga se plašili. Zidovi su bili opasni. Bili su opaki i beskrajno pametni. Tko zna do čega su sve došli, tko zna kojeg su arapskog izdajnika - američkim novcem - pridobili za svoje židovske ciljeve... U Organizaciji nije bilo nikakvih naznaka izdaje, ali on se dobro sjećao riječi onog ruskog časnika KGB-a, Jurija: Izdati te mogu samo oni kojima vjeruješ. Šteta što su ga tako brzo ubili. To je, vjerojatno, bila velika pogreška. Rus je bio iskusni terenski časnik koji je većinu karijere proveo u Europi i Americi.

Vjerojatno je znao bezbroj priča, a iz svake se moglo naučiti ponešto. Mohammed se sjećao njihovih razgovora, sjećao se koliko je bio zadivljen njegovim iskustvom i sposobnošću prosuđivanja. Lijepo je imati instinkte, ali instinkti lako prerastu u tešku paranoju. Jurij mu je u detalje objasnio kako da ocijeni ljude i kako da razlikuje bezopasnog civila od profesionalca. Mogao mu je ispričati još mnogo priča da mu u potiljak nisu ispalili metak kalibra 9 mm. Time su prekršili i Poslanikova stroga pravila gostoljubivosti. Jede li čovjek tvoju sol, makar bio i nevjernik, u tvojoj će kući biti siguran. Emir je prekršio to pravilo, pod slabašnim izgovorom da je čovjek ateist, a time i izvan zakona.Nešto je, ipak, uspio naučiti. Sve njegove elektronske poruke bile su kodirane, najboljim postojećim programom za kodiranje, s posebnim prilagodbama koje su jamčile da nitko osim njega ne može čitati njegove poruke. Dakle, njegove su komunikacije bile sigurne. Nije izgledao kao Arapin. Nije zvučao kao Arapin. Nije se odijevao poput Arapa. U svakom hotelu u kojemu je odsjeo znalo se da konzumira alkohol, a na takvim su mjestima znali da muslimani ne piju alkohol. Dakle, bio je potpuno zaštićen. Dobro, Mossad je znao da je netko s njegovim opisom ubio onu svinju Greengolda, ali mislio je da se njegove fotografije ipak nisu uspjeli dokopati. I ako ga nije izdao čovjek kojega je unajmio da 'navuče' Židova, Mossad nije imao pojma ni tko je ni što je. Jurij ga je upozorio da nitko ne zna apsolutno sve, ali i da se ne smije ponašati paranoično. Ako ga prate onako, samo reda radi, time će samo privući pozornost. Profesionalni obavještajci znali su trikove kojima se ne bi poslužio nitko drugi. Pažljivim promatranjem moglo se vidjeti kako se njima služe. Sve skupa nalikovalo je na veliki kotač, koji se neprekidno okreće, koji se uvijek vraća na isto mjesto i kreće ispočetka, koji nikada ne miruje, ali nikada i ne skreće sa svoje utabane staze. Veliki kotač... a on je bio tek jedan zupčanik u tom kotaču. Samo nije znao treba li ga ubrzati ili usporiti..."Ah." Otresao se takvih misli. On je bio više od zupčanika. On je bio jedan od motora. Možda ne veliki motor, ali važan motor, jer, iako se veliki kotač mogao vrtjeti i bez njega, nije se mogao okretati sigurno i brzo kako to čini sada. I, ako Bog da, nastavit će ga pokretati sve dok ne samelje sve njegove neprijatelje, Emirove neprijatelje i neprijatelje samoga Alaha.Poslao je poruku GadflyO97 i u sobu naručio kavu.

Rick Bell je organizirao ekipu koja je na računalima dežurala 24 sata. Čudio se što Kampus to nije radio od početka, ali sada je radio. Kampus je učio u hodu, kao i svi ostali, s obje strane navalne linije. Trenutačno je dežurao Tony Wills. Po njegovoj slobodnoj procjeni, vremenska razlika između središnje Europe i američke istočne obale iznosila je šest sati. Dakle, tamo je bilo jutro. Poruku koju je 56 poslao 097 skinuo je pet minuta nakon odašiljanja i odmah je proslijedio Jacku.Poruka je putovala nešto sporije od brzine misli. Dobro, znali su tko im je meta i znali su kamo ide.To je bilo dovoljno. Jack je podigao slušalicu."Jesi li budan?" začuo je Brian u slušalici."Sada jesam", zarežao je. "Što je?""Dođi k meni na kavu. I povedi Doma sa sobom.""Na zapovijed, gospodine." Uslijedio je klik."Nadam se da je nešto važno", rekao je Dominic. Oči su mu izgledale kao rupe u snijegu."Prijatelju, tko ujutro želi letjeti s orlovima, noću se ne smije valjati sa svinjama. Smiri se. Naručio sam kavu.""Hvala. Onda, što ima?"Jack je otišao do računala i pokazao na zaslon."Tko je sad ovaj?" upitao je Dominic, misleći na GadflyO97."I on je jučer stigao iz Beča."Da nije stajao negdje preko puta? upitao se Brian. Je li mi vidio lice?"Dobro, pretpostavljam da smo spremni za sastanak", rekao je Brian i pogledao Dominiea. Brat je podignuo palac.Za nekoliko minuta stigla je i kava. Jack ju je natočio u šalice, ali napitak je bio pun taloga. Turska kava. I to gora od one koju su služili Turci. Ali bolje i takva nego nikakva. Pravu temu razgovora nisu spominjali. Znali su da o poslu ne smiju razgovarati u sobi koju nisu provjerili - a nisu je provjerili jer niti su znali kako se to radi, niti su za to imali odgovarajuću opremu. Jack je stresao svoju kavu i krenuo pod tuš. U kupaonici je visio crveni lanac za slučaj srčanog napada, ali on je bio dovoljno priseban da ga ne potegne. Za Dominiea nije bio tako siguran. Izgledao je poput mačje bljuvotine na tepihu. U njegovu slučaju, tuš je činio čuda. Vratio se obrijan, ružičast od ribanja i spreman za pokret."Hrana je ovdje prilično dobra, ali za kavu nisam siguran", upozorio ih je.

"Nisi siguran. Isuse, kladim se da i na Kubi poslužuju bolju kavu", rekao je Brian. "I MRE-kava je bolja od ove.""Nitko nije savršen, Aldo", rekao je Dominic. Ni njemu se nije sviđala."Onda, nađemo se za pola sata?" upitao je Jack. Trebalo mu je još tri minute da se spremi."Ako nas nema, pozovi hitnu", rekao je Enzo odlazeći prema vratima. Nadao se da će bogovi tuširanja danas biti milostivi. Nije fer, pomislio je. Čovjek bi trebao biti mamuran od pića, ne od vožnje.Pola sata kasnije sva su trojica bili u predvorju hotela, uredno odjeveni, sa sunčanim naočalama za zaštitu od jarkog talijanskog sunca koje je vani bliještalo. Dominic je upitao vratara kojim putem trebaju ići i on mu je pokazao prema Via Sistini, koja je vodila ravno do crkve Trinita di Monti. S druge strane ceste nalazile su se stube. Dva metra niže nalazila se uspinjača. Opsluživala je postaju podzemne željeznice koja se nalazila još niže. Silazak niza stube nije bio pretjerano zahtjevan. Sva trojica pomislila su kako u Rimu ima crkava koliko u New Yorku ima slastičarnica. Šetnja niz stube bila je ugodna. Pogled bi bio vrlo romantičan da ispod ruke vodiš pravu curu. Stube su pratile padinu brijega. Izgradio ih je arhitekt Francesco De Sanctis. Na njima se održava i godišnji modni spektakl Donna sotto le Stelle. Na dnu stuba nalazila se fontana u kojoj je stajao veliki čamac, j kao podsjetnik na veliku poplavu (u kojoj kameni čamac i ne bi bio od velike koristi). Piazza je bila raskrižje samo dviju ulica. Ime je dobila po španjolskom veleposlanstvu pri Svetoj stolici. Trg je bio mali - manji od, primjerice, Times Squarea - ali pun vozila i pješaka. Prelazak preko trga bio je jednako opasan za sve sudionike.Ristorante Giovanni nalazio se sa zapadne strane u bezličnoj kući od blijedožute opeke, s velikom natkrivenom terasom. Unutra se nalazio bar u kojemu su svi palili cigarete, uključujući i policajca koji je svratio na kavu. Dominic i Brian ušli su, osvrnuli se oko sebe, proučili unutrašnjost restorana i izišli na terasu."Imamo još tri sata, narode", rekao je Brian. "Što sad?" "Trebali bismo se ovamo vratiti... kada?" upitao je Jack. Dominic je pogledao na sat. "Naš bi se prijatelj trebao pojaviti oko pola dva. Mislim da bismo mogli doći na ručak oko 12:45 i čekati razvoj situacije. Jack, možeš li ti prepoznati tog frajera?" "Bez problema", uvjeravao ga je Junior.

"Onda imamo još dva sata da prolunjamo uokolo. Bio sam ovdje prije nekoliko godina. Ima dobrih dućana.""Je li ono tamo Brionijev dućan?" upitao je Jack pokazujući rukom. "Čini se", odgovorio je Brian. "Neće nam štetiti da malo glumatamo kupovinu.""Onda idemo." Nikada nije imao talijansko odijelo. Imao je nekoliko engleskih, iz Savile Rowa broj 10. Zašto ga ne bi nabavio ovdje? Ovaj špijunski posao je zbilja šašav, razmišljao je. Došli su ovamo da ubiju terorista, ali prije toga će malo kupovati... To ne bi radile čak ni žene... osim ako u pitanju ne bi bile cipele.U Via Babuino - 'ulici babuna', ni manje ni više - bilo je puno dućana u koje je valjalo ući, a Jack si je dao truda da ih obiđe što više. Italija je doista bila svjetska prijestolnica stila. Isprobao je svijetlosivi svileni sako koji je izgledao kao da ga je izradio vrhunski krojač po mjeri. Istoga trena ga je kupio, za 800 eura. Sada je preko ramena morao nositi plastičnu vrećicu, ali zar to nije bilo prekrasno pokriće? Koji bi tajni agent na svijetu šetao s tako nevjerojatnim teretom?Mohammed Hassan napustio je hotel u 12:15, istim putom kojim su prije dva sata prošli blizanci. Dobro ga je poznavao. Istim putom otišao je ubiti Greengolda i ta ga je misao umirivala. Bio je lijep, sunčan dan. Temperatura je dostizala 30 Celzijevih stupnjeva, bilo je toplo ali ne i prevruće. Lijep dan za američke turiste - kršćane. Američki Židovi odlazili su u Izrael kako bi pljuvali po Arapima. Ovo ovdje bili su tek kršćanski nevjernici. Fotografiraliu se i kupovali odjeću. I on je ovdje kupio sva svoja odijela. Na samom kraju Piazza di Spagna nalazio se Brionijev dućan. Tamošnji prodavač, Antonio, uvijek je prema njemu bio vrlo uslužan - ne bi li mu uzeo još više novca. Ali, kako je i sam dolazio iz kulture trgovaca, Mohammed ga nije prezirao zbog toga.Bilo je vrijeme za podnevni obrok. Ristorante Giovanni bio je dobar, čak i bolji od većine rimskih restorana. Njegov ga je omiljeni konobar prepoznao i domahnuo mu da zauzme svoj uobičajeni stol na desnoj strani, ispod tende."Ono je naš dečko", rekao im je Jack, mašući svojom čašom. Tri su Amerikanca promatrala kako mu konobar donosi bocu vode Pellegrino i čašu leda. U Europi ste rijetko viđali led. Ovdašnji ljudi smatrali su da led služi samo za

skijanje ili klizanje. 56 je očito volio hladnu vodu. Jack je sa svog mjesta imao najbolji pogled na njega. "Pitam se što voli jesti.""Osuđenici imaju pravo na pristojan posljednji obrok", napomenuo je Dominic. Ne i onaj kreten iz Alabame, naravno. Taj ionako nije imao nikakav ukus. Upitao se što u paklu služe za ručak. "Njegov bi se gost trebao pojaviti u pola dva, je li?""Točno. 56 ga je podsjetio na rutinsku proceduru. To možda znači da provjerava prate li ga.""Misliš da se uznemirio zbog nas?" pitao je Brian."Pa," odgovorio je Jack, "u posljednje im se vrijeme dogodilo mnogo nezgoda.""Čovjek se pita o čemu taj razmišlja", rekao je Dominic. Zavalio se u stolicu i protegnuo, bacivši pogled na njihovu metu. Bilo je pretopio za sako i kravatu, ali oni su morali izgledati kao poslovni ljudi, ne kao turisti. Sada se pitao je li to baš bilo pametno. Morali su uzeti u obzir i temperaturu. Je li se on to preznojavao zbog zadatka ili zbog temperature? Dosad nije bio naročito napet - ni u Londonu, ni u Miinchenu, ni u Beču, zar ne? Ne, nije. Ali ovdje je vladala veća gužva... Ma, nije. Gužva u Londonu bila je još gora...Postoje dobre slučajnosti i postoje loše slučajnosti. Ovaj put dogodila se ona loša. Konobar s poslužavnikom punim čaša s Chiantijem spotaknuo se o velika stopala gospođe iz Chicaga koja je u Rimu tražila svoje korijene. Poslužavnik je promašio stol, ali čaše su sletjele blizancima u krilo. Obojica su, zbog vrućine, odjenula svijetla odijela i...

"O, sranje!" uzviknuo je Dominic. Njegove hlače Brooks Brothers, smeđe boje, izgledale su kao da ga je netko ustrijelio u prepone. Brian je bio u još gorem stanju.Konobar je bio užasnut. "Scusi, scusi signoril164" soptao je. Ali tu više nije bilo pomoći. Počeo je blebetati kako će njihovu odjeću poslati na kemijsko čišćenje. Dom i Brian samo su se pogledali. Ovako su mogli nositi i Kainov znak."U redu je", rekao je Dominic na engleskom. Zaboravio je sve talijanske psovke koje je znao. "Nitko nije umro." Salvete nisu puno pomagale. Možda pomogne kakva dobra kemijska čistionica. U Excelsioru su sigurno imali takvu, ako ne u samom hotelu, a ono u blizini. Nekoliko ljudi je gledalo u njega - što užasnuto,

što zabavljeno - i zapamtilo mu lice i odjeću. Kada se konobar posramljeno povukao, FBI-ev agent je upitao. "Dobro, što sad?""Ubij me ako znam", odgovorio je Brian. "Slučajnost nije išla u našu korist, kapetane Kirk.""Baš vam hvala, gospodine Spock", zarežao je Dom."Hej, halo, ja sam još tu..." rekao je Jack."Juniore, ne možeš ti..." zaustio je Brian. Jack gaje presjekao u pola rečenice."Kvragu, zašto ne? upitao je tiho. "Koliko je to teško?""Nisi za to obučen", rekao mu je Dominic."Pa ne igram golf na Mastersu, zar ne?""Pa..." ponovno je zaustio Brian."Zar ne?"Dominic je iz sakoa izvadio pero i dodao mu ga."Okrenem poklopac i zabijem mu ga u guzicu, da?""Aktivirano je", potvrdio je Enzo. "Ali, za ime Božje, budi oprezan."Bilo je već 13:25. Mohammed Hassan popio je čašu vode i natočio si drugu. Mahmoud će uskoro stići. Tako značajan sastanak nije trebalo prekidati. Slegnuo je ramenima, ustao i krenuo prema muškom zahodu za koji su ga vezale ugodne uspomene."Siguran si da to želiš učiniti?" upitao je Brian."On je negativac, zar ne? Koliko brzo ova stvar počinje djelovati?""Za tridesetak sekundi, Jack. Budi pametan. Ako ti stvar ne izgleda dobro, povuci se i pusti ga da ode", rekao mu je Dominic. "Ovo nije jebena igra, čovječe.""Upravo tako." Pa što, kvragu? I tata je ovo učinio jednaput ili dvaput, rekao je u sebi. Kako bi bio siguran, naletio je na konobara i upitao ga gdje je muški zahod. Konobar mu je pokazao i Jack je krenuo u naznačenom smjeru.Bila su to obična drvena vrata na kojima nije bilo natpisa. Giovanni je imao međunarodnu klijentelu pa je na vratima stajala samo simbolična naljepnica. Što ako ih je unutra više? upitao se.Onda si zajebao stvar, glupane.Dobro...Ušao je u zahod. Tamo je, doista, bio još jedan muškarac. Osušio je ruke i izišao. Ryan je ostao nasamo sa 56MoHa, koji je upravo zakopčavao hlače i

počeo se okretati. Jack je izvukao pero iz unutrašnjeg džepa sakoa i okrenuo poklopac kako bi izbacio vrh igle od iridija. Odupro se instinktivnom porivu da prstom provjeri vršak igle; to bi bio vrlo glup potez. Prošao je pokraj fino odjevenog stranca, a onda, kao što su mu i rekli, spustio ruku i dohvatio ga točno u lijevi guz. Očekivao je da će čuti kako se plin oslobađa, ali nije.Mohammed Hassan al-Din je poskočio. Osjetio je iznenadnu oštru bol i okrenuo se. Pred njim je stajao naizgled običan mladi čovjek... Čekaj malo, to je lice već vidio, u hotelu..."Oprosti ako sam te trknuo, stari."Način na koji je to rekao pokrenuo je alarm u njegovoj svijesti. Bio je Amerikanac, naletio je na njega, osjetio je ubod u stražnjicu i...... a on je ovdje ubio onog Židova i... "Tko ste vi?"Jack je oklijevao petnaestak sekundi. Osjećao je kako mu raspoloženje raste..."Ja sam čovjek koji te je upravo ubio, 56MoHa", odgovorio je mirno.Čovjekovo lice izmijenilo se u nešto divlje i opasno. Desnu je ruku zavukao u džep i izvukao nož... i sve je odjednom prestalo biti zabavno.Jack je instinktivno odskočio u stranu. Teroristovo lice bilo je prava slika smrti. Otvorio je svoj nož na rasklapanje i naciljao u Jackov vrat. Podignuo je nož, napravio nekoliko koraka i...Nož mu je ispao iz ruke... zaprepašteno je pogledao u svoju ruku, a zatim ponovno podignuo pogled...... ili pokušao. Glava mu se nije pokrenula. Noge su mu gubile snagu. Srušio se na koljena, poput vreće. Koljena su odskočila od poda prekrivenog pločicama i on je počeo padati naprijed. Usput se uspio okrenuti ulijevo. A onda je ostao ležati, otvorenih očiju, licem prema gore. Zurio je u metalnu ploču zalijepljenu za dno pisoara, odakle je svojedobno Greengold htio izvaditi svoj paket i..."Pozdrav iz Amerike, 56MoHa. Zajebavao si se s pogrešnim ljudima. Nadam se da će ti se svidjeti u paklu, prijatelju." Krajičkom oka opazio je kako se vratima približava nekakva sjena, kako se svjetlo pojačava i smanjuje. Netko je otvorio i zatvorio vrata.Ryan je krenuo, a onda zastao i odlučio se vratiti. Iz džepa je izvadio maramicu, uklonio nož koji je muškarac još držao u ruci i sakrio ga ispod tijela. Bilo bi bolje da... ne, još mu je jedna stvar pala na pamet. Posegnuo je u džep čovjekovih hlača i pronašao što je tražio. Tek tada je izašao. Da stvar

bude luđa, upravo tada je osjetio silnu potrebu da se pomokri. Kako bi tu potrebu zatomio, izletio je van i u nekoliko sekundi stigao do stola."Ovo je dobro prošlo", rekao je blizancima. "Mislim da bismo vas, momci, sada trebali vratiti u hotel, ha? A i ja tamo moram nešto obaviti. Idemo", zapovjedio je.Dominic je ostavio dovoljno eura i za račun i za napojnicu. Trapavi konobar pojurio je za njima, nudeći se da plati čišćenje njihove odjeće, no Brian ga je otpilio sa smiješkom. Prešli su Piazzu di Spagna, uhvatili uspinjaču do crkve, a onda odšetali do Excelsiora - i sve to u osam minuta. Blizanci su se osjećali glupavo zbog crvenih mrlja na hlačama.Čim ih je ugledao, recepcionar je upitao treba li im usluga kemijskog čišćenja."Da, možete li poslati nekoga gore?" upitao je Brian. "Naravno, signore. Za pet minuta."Osjećali su da u dizalu nema prislušnih uređaja. "Onda?" upitao je Dominic."Sredio sam ga, a dokopao sam se i ovoga", rekao je Jack pokazujući ključ vrlo sličan ključevima njihovih soba."Čemu to?""Tip ima računalo, sjećaš se?""O,da."Kada su ušli u MoHaovu sobu otkrili su da je već pospremljena. Jack je otišao do svoje sobe i donio laptop i Fire Wire eksterni disk kojim se koristio. Na njemu je bilo deset gigabajta slobodne memorije. Mislio je da ja može napuniti. Gurnuo je priključni kabel u odgovarajući port i upalio Dellovo prijenosno računalo kojim se koristio Mohammed Hassan.Nije bilo vremena za sitnice; i njegov i Arapinov kompjuter koristili su isti operativni sustav, što je omogućavalo prijenos cjelokupnog sadržaja Arapinova računala na Fire Wire disk. Trebalo mu je šest minuta. Sve što je dotaknuo obrisao je maramicom i izišao iz sobe, obrisavši i kvaku na vratima. Na hodniku je ugledao poslužitelja: upravo je odnosio Dominicovo odijelo zaprljano vinom."Onda?" upitao je Dominic."Obavljeno. Možda bi dečki kod kuće voljeli imati ovo", rekao je i napadno podigao Fire Wire."Pametno, čovječe. Sto sada?"

"Ja sada moram kući, dečki. Dobio sam email iz središnjice, kužite?""Kužimo, Juniore."Jack se pakirao i nazvao consiergea. Ovaj mu je rekao da s aerodroma Da Vinci ima let - British Airwaysa - povezan s letom do Dullesa, ali da će morati požuriti. Požurio je. Devedeset minuta kasnije, dok se zrakoplov odvajao od tunela za ukrcaj, bio je na sjedalu 2A.e na njemu, on ovoga trenutka nije točno znao. Mogao bi ga priključiti na svoje prijenosno računalo i krenuti u istraživanje... Ne, to je posao za pravog kompjuterskog znalca. Ubili su četvoricu ljudi koji su udarili na Ameriku. Amerika im je uzvratila, na njihovu terenu i po njihovim pravilima. I stoje najbolje, neprijatelj nije znao kakva se to mačka pojavila u džungli. Vidjeli su joj samo zube. Uskoro će upoznati i mozak.Mahmoud je bio ondje kada je stigla policija. Kada su bolnička kolica izišla iz muškog zahoda i kada je na njima ugledao lice svojega kolege, bio je kao gromom ošinut. Nije znao da je policija pronašla nož i na njemu opazila tragove krvi. Nož će poslati u policijski laboratorij, u kojemu radi osoblje koje je obučila Policija grada Londona, svjetski lider u analizi DNK. Kako o ovome nije imao koga obavijestiti, Mahmoud se vratio u hotel i rezervirao kartu za sutrašnji let Emirate Airwaysa do Dubaija. O današnjoj će nesreći morati izvijestiti nekoga, vjerojatno samoga Emira, kojega nikada nije vidio i kojega je poznavao samo po zastrašujućoj reputaciji. Gledao je kako mu jedan kolega umire i vidio kako odvoze tijelo drugoga. Kakva ih je to užasna nesreća zadesila? Razmišljao je o tome uz malo vina. Alah Milostivi taj će mu grijeh sigurno oprostiti. Vidio je previše, u tako malo vremena.Na letu do Heathrowa, Jack je dobio lagani napadaj drhtavice. Imao je potrebu da porazgovara s nekim, no to će morati još malo pričekati. Prije slijetanja u Englesku stresao je dvije minijaturne boce Scotcha. Sljedeće dvije popio je u prednjem dijelu kabine 777 na putu za Dulles, ali san mu nije dolazio na oči. Ne samo da je nekoga ubio, nego mu se pritom i rugao. Što nije bilo dobro, ali nije bilo ni razlog da se moli Bogu, zar ne? Na Fire Wire disk snimio je tri gigabajta informacija sa Dell laptopa serije 56. Šta je na njemu? To nije mogao znati za sada. On je to mogao istražiti na svom prijenosnom računalu ali, ne, to je posao za prave računarske majstore. Oni su ubili četvero ljudi u Americi i sada je Amerika udarila na njihov teren.

Neprijatelj nije mogao znati kakav je tigar u džungli. Oni jedva upoznali zube.Uskoro bi mogli upoznati mozak.