1

travanj, 2012.

2 3

IMPRESSUM

Petica / godina 2011. /12. / list OŠ „Josip Pupačić“ Omiš, Trg Kralja Tomislava 1

e-mail: os-josip-pupacic@st.t-com.hr

Osnivač i nakladnik: OŠ „ Josip Pupačić“ Omiš

Lektor: Stipe Baučić, prof.

Uredništvo: Daniela Crnković, prof.

Članovi novinarske skupine: Veronika Bartulović 6.b, Miljenka Roso 8.b, Dona Kovač 8.b, Slavica Marunčić 8.b, Karla Olujić 7.b, Ružica Jukić 7.b, Viktorija Perkušić, 6.b, Josipa Bano-vić, 6.b Marija Dujmović, 6.e, Roko Kovačić, 6.e, Ana Lušić, 7.f, Petra Čepić 7.f, Karla Baja, 7.f, Marija Milavić, 7.f, Marija Pavlić,7.f i Ružica Jukić, 8.b

Učitelji suradnici: Đurđica Stanić, Petar Buljević, Helanda Čović, Sanja Pešić, Nina Jakovčić, Marta Simunić, Marija Didović, Ivka Žilić, Aleksandra Radunić, Marija Šarac, Tamara Banović i Ivana Zemunik. Naslovna stranica: Učenici naše škole Zadnja stranica: Strip (crtač: Petra Čepić, 7.f )

UVODNIK:

3

Uvodnik ................................................................................................................................................. 2Sadržaj ................................................................................................................................................... 3DOGAĐAJNICAFestival znanosti u našoj školi ....................................................................................................... 4Četvrti dječji festival ........................................................................................................................ 5Bepo gost Cambiju na Poljudu ..................................................................................................... 5Svečana priredba povodom Dana neovisnosti ...................................................................... 6Festival dječjih klapa u Zadru ....................................................................................................... 6Dani kruha 2011 ................................................................................................................................. 7IN MEMORIAMVukovar ................................................................................................................................................. 8RAZGOVARALI SMO Intervju s dječjom gradonačelnicom Marijom Pavlić ................................................... 9.-10KNJIŽNICATeatar u knjižnici ...................................................................................................................... 11.-13LIDRANO 2011.Osvrt na Lidrano 2011 ........................................................................................................... 14-15.TJEDAN JOSIPA PUPAČIĆAOd Slimena do Sljemena - sa srcem u srdačnom krugu ................................................... 16Intervju s Božidarom Prosenjakom ....................................................................................18.-19Književna večer s Ivicom Prtenjačom ...................................................................................... 20Noć poezije ....................................................................................................................................... 21Glazbena večer u Ilirskom sjemeništu ..................................................................................... 21DOGAĐAJNICAOtokar Levaj na satu razrednika................................................................................................ 22Kome su suđena svjetla reflektora ........................................................................................... 22LITERARNE STRANICELidrano 2011. ............................................................................................................................ 23-24Literarni natječaj Josip Pupačić i ja .................................................................................... 25-26EKSKURZIJELudi provod četvrtaša .................................................................................................................. 27Po slavonskim ravnicama ...................................................................................................... 28-29DOGAĐAJNICATanzanija ............................................................................................................................................ 30Otvoreni dani ................................................................................................................................... 30Kazališni sat ..................................................................................................................................... 31TERENSKA NASTAVAStara Sušica ....................................................................................................................................... 32Terenska nastava Solin-Klis ......................................................................................................... 32Velebit ................................................................................................................................................ 33RAZGOVARALI SMO Intervju s putopiscem Hrvojem Šalkovićem ......................................................................... 34DOGAĐAJNICATjedan dječjeg poduzetništva ................................................................................................... 35Vršnjaci pomagači na djelu ......................................................................................................... 36PUTOVANJATradicionalna izložba automobila u Ženevi .......................................................................... 37USPJESI NAŠIH UČENIKADiplome s natjecanja u školskoj godini 2010./2011 .................................................... 38-39THE BUZZInterview with Alexie Abi Habib ............................................................................................... 40Ein schultag der grundschule in Duisburg ............................................................................ 41Mostovi prijateljstva preko Cetine ........................................................................................... 42I SAD NA KRAJUPles osmaša ...................................................................................................................................... 43Vrabac ................................................................................................................................................ 44ZABAVNE STRANICEGdje su nestale kvacice ................................................................................................................ 45Koko i duhovi ................................................................................................................................... 46Najdraža knjiga ............................................................................................................................... 47Tajni prijatelj ..................................................................................................................................... 47Strip ..................................................................................................................................................... 48

SADRŽAJ:

Dragi naši,

pred vama je novi broj Petice. Nadamo se da ćete uživati čitajući ga. Mi smo se stvarno zabavili stvarajući ovaj broj. Bilo je tu svega, svih tema i svih novinarskih vrsta. Tijesno je bilo na izborima za dječjeg gradonačelnika, uzbudljivo na školskim natjecanjima, vatre-no na športskim stadionima. Svatko od nas je dobio svoju priču, pratili smo vas kroz cijelu godinu. Mislim da ćete se iznenaditi koliko smo bili prisutni u vašim školskim životima. Moramo se i oprostiti od naših novinarskih kolegica, današnjih gimnazijalki Slavice Ma-runčić, Done Kovač i Miljenke Roso koje su napisale najvrjednije novinarske priloge u ovom broju Petice.

Nadamo se da će nastaviti novinarskim stopama i u svojim srednjoškolskim danima.

Sada je sve na nama, mlađem izdanku novinarske grupe. Do sljedećeg broja veliki pozdrav.

Veronika Bartulović, glavni dječji urednik

4 54 5

DOGAĐAJNICA Četvrti dječji festival

Cambi na Poljudu

Festival znanosti u našoj školi

4 5

U okviru Festivala znanosti, koji se u Hrvatskoj u travnju ove godine održao deveti put, u Omišu su bila organizirana razna događanja u dane 15. i 16. travnja 2011.

U dvorištu Osnovne škole “Josip Pupačić” program je, u petak 15. travnja, započeo vrlo uspješnim demonstracijama koje su pripremili učenici osnovne škole pod vodstvom pro-fesora fizike Veljka Ore. Na oduševljenje znanstvenika i pri-sutne publike, učenici su nizom od desetak pokusa pokazali zavidnu kreativnost i razumijevanje gradiva iz fizike.

Dr. sc. Ivica Aviani je nakon učeničkog dijela održao pre-davanje protkanoatraktivnim demonstracijama pod naslo-vom “Hod po vodi”. Prikazane su fizikalne pojedinosti nape-tosti površina tekućina koje životinje koriste pri gibanju po površini vode, ali i ljudi za izradu vodonepropusnih materijala.

Dipl.ing. Hrvoje Mesić je praćen ovacijama učenika po-kazao više desetaka pokusa iz raznih područja fizike. Fizikalna stvarnost zaista može izgledati kao prava pravcata čarolija!

Na kraju je dr. sc. Damir Aumiler, u večernjim satima u predvorju Srednje škole “Jure Kaštelan”, postavio “Svjetlosnu harfu”. Ova kombinacija znanosti i umjetnosti, gdje se laser-ska tehnologija udružila s tonskom ljestvicom, omogućila je prisutnoj publici jedinstveni vizualno-zvučni ugođaj, te mo-gućnost sviranja jednostavnih melodija prebirući po snopovi-ma laserskog svjetla.

U subotu, 16. travnja, u Ilirskom sjemeništu su održana dva predavanja. Profesori Goran Senjanović i Daniel Dene-gri u ugodnoj atmosferi su prezentirali kako fizičari opisuju i mjere svijet oko sebe. U završnom dijelu, ovi vjerojatno naju-gledniji hrvatski fizičari, odgovarali su na brojna pitanja pri-sutne publike.

NAPISALA I SLIKALA: Slavica Marunčić 8.b

U organizaciji grada Omiša održan je Četvrti dječji festival na kojem se 9. travnja 2011. god. u Ilirskom sjemeništu okupila brojna publika. Program je vodila Irena Pe-rišić, voditeljica koju često gledamo na te-levizijskoj postaji Jadran. Nakon uvodnih riječi uslijedio je nastup Josipe Tomaš koja je ujedno dobila nagradu za najoriginalniji nastup. Nakon njezinog nastupa uslijedili su nastupi drugih izvođača koji su pjevali poznate domaće pjesme i dobili veliku po-dršku publike. No, u središtu zbivanja našlo se nekoliko nastupa kojima smo se od srca nasmijali i zajedno s izvođačima zapjevali. Večer je protekla u ugodnoj atmosferi. Po-bjedu je odnijela osmašica Bepa Vidošević s pjesmom Miley Cyrus, The Climb. Drugo mjesto osvojila je Korina Kovačić, a treće-plasirana je Julija Božan. One su osvojile vrijedne nagrade, a ostali izvođači dobili su ulaznice za Omiš Guitar Fest i zahvalnicu za sudjelovanje na Festivalu.

Viktorija Perkušić i Veronika Bartulović 6.b

Priča o serijalu koncerata nazvanom prema pjesmi Tomislava Bralića i klape In-trade - “Ne damo te pismo naša” zapo-čela je prije pet godina na splitskom sta-dionu u Poljudu kada je organiziran prvi takav koncert. Tada su sudjelovale neke od najpoznatijih klapa, a sve to uz nazoč-nost više od 15 tisuća posjetitelja. Koncerti su organizirani i sljedećih godina koncem ljeta. I kada smo mislili da je nemoguće po peti put napuniti zapadne tribine poljud-skog stadiona, u nedjelju navečer, 28. kolo-

voza dogodila se ponovno izuzetna publi-ka koja je na ovaj koncert došla u velikom broju kako bi uveličala rođendansko slavlje kaštelanske klape Cambi u povodu 25 go-dina postojanja. U proteklih je dvadeset i pet godina Klapa postigla iznimne rezul-tate, postavila nove standarde u klapskom pjevanju, a njihovi su hitovi postali broj je-dan ne samo u Hrvatskoj. Rekli bismo da je na tribinama poljudskog stadiona bilo više od 12 tisuća ljubitelja dobre domaće pjesme koji su zaista uživali puna dva i pol

sata u nastupu klape Cambi, ali i njihovih gostiju - klapa Sinj i Maslina, tamburaškog sastava Bosutski bećari, s kojima su zajedno snimili i njihov veliki hit Sada kada došla si, a publiku je oduševio i izuzetni Đani Stipa-ničev. A da bismo bili sigurni da će se i ubu-duće štovati izvorna dalmatinska pjesma pobrinula se mješovita dječja klapa Bepo iz Omiša čiji su mladi članovi izveli poznatu izvornu pjesmu Zaspalo je siroče.

preuzeto s internet portala Slobodna Dalmacija

6 76 7

Svečana priredba povodom dana neoviSnoSti

U našoj školi 7. listopada 2011. održana je priredba za Dan neovisnosti.

Tradicionalno, program je započeo himnom Lijepa naša. Zatim su uslije-dile uvodne riječi učenice VIII. d razreda Sandre Ramljak. Nakon uvodnih ri-ječi, učenici petog razreda Pio Labor i Rina Kovačić izrecitirali su pjesmu Paje Kanižaja Sloboda. Poslije recitacije svoju plesnu točku izvele su mažoretkinje koje uspješno vodi nastavnica Tončica Mratović. Nakon mažoretkinja učenica Sandra Ramljak ponosno je izrecitirala pjesmu Hrvatska domovina. Zatim nas je plesni klub Korak po korak oduševio svojom zanimljivom plesnom točkom u španjolskom stilu. Učenica Karla Madunić izrecitirala je pjesmu Hrvatska.Ubrzo je uslijedila još jedna plesna točka kluba Korak po korak u kojoj je prevladavao hip-hop.Uslijedilo je još zabavnog plesa. Nastupila je grupa Dance s tri članice koje su se publici najviše svidjele. Nakon njihovog odličnog nastupa, učenice Anđela Kovačić, Luce Kovačić i Leonarda Kovačić digle su publiku na noge pje-smom Moja domovina. Priredba je protekla u veselom raspoloženju i dobroj zabavi. Priredbom smo odali čast našoj domovini i time proslavili dvadeset go-dina hrvatske neovisnosti.

Stipe Bartulović, 5.b

Unatoč lošim vremenskim pri-likama, u petak 7. listopada 2011. godine, u Gradskoj knjižnici u Zadru održan je 3. festival dječjih klapa. Za titulu najbolje dječje klape borile su se klape iz Blata, Vrbnika, Omiša,  Hreljina, Zagreba, Zagvozda i Kaštela Starog. Zadar nije imao predstavnika. Nastupale su: Perlice i Kolajna iz Blata, Rarohujice iz Vrbnika, Bepo iz Omiša, Krijesnice iz Hreljina, Frajlice iz Zagre-ba, Biokovski slavuji iz Zagvozda te Lukasice iz Kaštel Starog.. Ovim se fe-stivalom žele potaknuti na rad dječje klape, te voditelji u osnovnim škola-ma i KUD-ovima na njihovo osnivanje. Najboljom klapom proglašeni su Bio-kovski slavuji iz Zagvozda. Naša škol-ska klapa Bepo ove je godine osvojila srebrni štit.

Marija Milavić, 7.f

Festival dječjih klapa 2011. u ZadruFestival dječjih klapa 2011. u ZadruDani kruha - dani zahvalnosti za plodove zemlje - obilježavaju

se svake godine tijekom listopada u dječjim vrtićima, osnovnim i srednjim školama, učeničkim domovima, ustanovama za odgoj i obrazovanje djece s teškoćama u razvoju, te ograncima i grana-ma udruge Lijepa naša.

U školskim prostorima postavljaju se izložbe plodova zemlje užeg zavičaja, kruha i krušnih proizvoda, različitog sjemenja, te starih alata koji su se koristili ili se još koriste u obradi zemlje i pripremi kruha.

Tako su se i ove godine u našoj školi napunili stolovi uku-snim kruhom i jesenskim plodovima.

Dvanaestoga listopada, za vrijeme četvrtog školskog sata, učenici svih razreda su se uputili u svoje učionice i tamo uz svoje učitelje blagovali plodove čovjekova truda.

Djeca su istodobno i učila. Mnogi učenici su napravili multi-medijalne prezentacije o važnosti zdrave prehrane preko Micro-soft PowerPoint programa.

Četvrti razredi su crtali plodove poput jabuka, kukuruza, ži-tarica...

Djecu su razveselile učenice 7.c razred s duhovnom pjesmom “Da te samo dotaknem’’ koju su ispjevale uz violinsku pratnju Ma-rijane Raboteg.

I učenici petih razreda su ove godine, kao i svake, obilježili Dane kruha. Donijeli su na svoje stolove svašta, od peciva do nji-ma najdražih slastica. S radošću su donosili svojih ruku (d)jelo. Drago im je bilo ugostiti svoje nove nastavnike. Nas mlade novi-nare posebno su oduševili sedmaši koji su za lajtmotiv ovogodiš-njih Dana kruha izabrali maslinu. Saznali smo o prisutnosti masli-ne u Bibliji i književnosti te o važnosti masline za gospodarstvo naše zemlje. Učenici su posebno istakli u svojim prezentacijama nutricionističku vrijednost tog mediteranskog ploda kao i onu kozmetičku. Spomenuta je i naša školska zadruga Rašeljka koja ima dugogodišnje iskustvo u izradi eko balzama čiji je ključni sa-stojak upravo maslinovo ulje.

Umjetničku notu ovogodišnjim danima dali su vješti krasno-slovi učenika sedmih i osmih razreda kao i njihovi samostalni li-terarni ostvaraji.

Napisale: Jelena Juričević (8.c), Miljenka Roso (8.b), Veronika Bartulović (5.b) Fotografije: Ivan Mandić (8.b)

Slušaj kako raste trava.

Slušaj kako,

Pod stopama našim

Skrivena snaga

U sjemenci spava.

DANI KRUHA 2011. DANI ZAHVALNOSTI ZA PLODOVE ZEMLJE

8 98 9

IN MEMORIAM RAZGOVARALI SMO

Jučer je bio spomendan palim braniteljima u Domovin-skom ratu. Svi učenici Osnovne škole Josipa Pupačića otiš-li su do Spomenika palim braniteljima zapaliti svijeće. Dok smo palili svijeće u glavi mi se neprestano vrtjela priča moje bake o Vukovaru, Gradu heroju.

Pričala mi je kako su se hrabri Vukovarci borili za svoju domovinu i kao su branili svoje domove i obitelji. Pričala mi je o bombardiranjima i rušenju škola i bolnica. Kada se toga sjetim, u srcu me nešto steže, kao da mi veliki kamen stoji na srcu. Sve teže dišem. U očima mi se nakupljaju suze, kao da će svakog časa početi kliziti niz moje obraze. Prisjećam se priče o progonima i djeci koja su ostala bez roditelja, baka, djedova... srce me ponovno boli, ali sada to više nije jedan, nego dva kamena, dva teška kamena na srcu. U ruci držim upaljenu svijeću. Gledam u to prelijepo svjetlo i prisjećam se Vukovaraca. Tih dobrih ljudi koji su odani svojoj zemlji, te djece pune ljubavi i razumijevanja za sve što se događa oko njih. Suze sada polako klize po mojim obrazima. U gla-vi vidim sliku razrušenog grada i tužna lica djece i njihovih roditelja.

No tada me već užarena svijeća pecne po prstima i ja se „probudim“ iz sjećanja na bakine priče. Gledam svijeće oko spomenika poginulim braniteljima. Svijetle tako jako i neka-ko slobodno. Tada mi glavom prođe misao da je sve gotovo, da nema više rata, da je Vukovar opet slobodan i siguran, da je Hrvatska opet naša.

Petra Čepić, 6.f

Moje svjetlo za VukovarSunce sja u slatkoj nam domovini

Sunce sja u slatkoj nam domovini, isto ono sunce koje je prekirila prašina i dim u godinama oslobođenja naše domovine. Nije nam bilo lako jer je svaki čovjek koji je živio u Hrvatskoj sanjao da će njegovo dijete biti Hrvat ili Hrvatica. To se nekima nije svidjelo i došle su krvave devedesete.

Nitko nas nije mogao pripremiti na ono što nas je čekalo i strašna istina postajala je sve jasnija. Svakim danom bili smo sve bliže muci. Borili smo se hrabro i nije bilo bitno odakle ste. Svi naši vojnici i drago-voljci stali su rame uz rame s jednim ciljem da obrane svoju djedovinu. Neprijatelj je bio sve bliže i polako se gušila i zadnja nada naše domovi-ne. Onda je Vukovar pao i jeka svih njegovih građana odjeknula je u sr-cima svih naših vojnika i našeg naroda. Tada je tek pakao počeo. Počela su silovanja i masovna ubojstva te sve strahote koje su nam zamislive događale su se u vukovarskim selima i ulicama. Za vratiti taj grad i sve ostale gajili smo bar trunku nade. Kada smo skupili opremu i vozila, mogli smo krenuti u oslobođenje naših gradova. Počela je „Oluja“ naša najveća vojnoredarstverna misija oslobođenja.

Iz dana u dan naši su se snovi pomalo ostvarivali. Dobivali smo do-jave o oslobođenim mjestima. Naše sunce sve je jače sjalo, a dim se razrijedio. Nakon oslobođenja sunce je opet zasjalo svom svojom jači-nom i sjajem.

I danas kada se sjetim Vukovara u meni se probudi jeza, a istodob-no i ljutnja. Vukovar za mene predstavlja grad u magli u kojoj udarci i plač paraju tišinu noći. Sada zahvaljujem Bogu što je dao tim ljudima hrabrost zbog koje ja sada imam slobodu do koje su oni tako teško došli, što imam sunce koje je njima bilo inspiracija i koje im je budilo želju za Hrvatskom.

Marijan Imeri, 8.b

Marija Pavlić učenica je 6.r. OŠ Josipa Pupačića u Omišu.

2010. godine dobitnica je nagrade za djelo nesebične pomoći i solidarnosti.

Kako si odlučila da se prijaviš za

predstavnicu škole (dječju gradsku vijeć-nicu) u omiškom Dječjem gradskom vije-ću (DGV)?

Bila sam zainteresirana, ali mi je bilo malo nelagodno da se sama prijavim. Ohrabrili su me moji prijatelji iz razreda i škole, moja razrednica, obitelj, a i nastav-nici. Pristala sam i napisala kandidaturu ne očekujući prolaz za dječju vijećnicu grada Omiša. Ali, eto... ugodno sam se iznenadila.

Misliš li da ćeš moći ostvariti zadana obećanja iz svoje kandidature?

Potrudit ću se da ih ostvarim. Bila bih jako zadovoljna sa sobom kad bih uspjela.

Je li ti drago što nisi osamljena na ta-kvoj važnoj funkciji jer ćeš dio posla i od-govornosti moći podijeliti s novoizabra-nim dječjim gradonačelnikom?

Drago mi je što nisam osamljena na mjestu gradonačelnice. Dio posla ću po-dijeliti s Mateom Jurčevićem, naravno, ako on pristane na to. Inače, odlučeno je da se ove godine formalno ja vodim kao dječja gradonačelnica, a sljedeće on. No, nekako se nadam da ćemo kroz moj i njegov man-dat uspjeti ostvariti dobru suradnju.

Na prvoj sjednici DGV izglasan je plan rada za 2011. godinu. Koje bi nam akcije mogla izdvojiti?

Upoznat ćemo se s radom lokalne sa-mouprave, potrebama i planovima Grada Omiša. Posebno ćemo raspravljati i o za-

štiti okoliša grada Omiša. Proučavat ćemo i funkcioniranje Europske unije. Bit će na sjednicama i puno teških tema kao što su zlostavljanje djece, položaj djece s poseb-nim potrebama. Ostvarivat ćemo suradnju i s drugim Dječjim gradskim vijećima, kao i s drugim školama na području grada Omi-ša kroz športska natjecanja, prezentaciju projekata i izmjenu iskustava u izvanna-stavnim aktivnostima. Posvetit ćemo se humanitarnom radu. To su samo neke od akcija koje ćemo pokrenuti i tema o kojima ćemo raspravljati na sjednicama Dječjih gradskih vijeća.

Koje su obveze jedne dječje gradona-čelnice?

Otvaranje raznih priredbi i kulturnih događaja, odlasci na sjednice DGV...i na-ravno sigurnost djece u gradu.

Jesi li već ostvarila dobru suradnju s ostalim članovima vijeća?

Nadam se da jesam. Svi članovi su mi se jako svidjeli. Članovi koji su se kandidi-rali za dječjeg gradonačelnika/gradona-čelnicu imali su sjajne kandidature. Iznijeli su u njima neka jako važna pitanja za naš grad: pitanja vezana za djecu s invalidite-tom i djecu s posebnim potrebama, pitanja vezana za sigurnost djece u gradu Omišu i važnost otvaranja novih prostora koji bi bili na raspolaganju djeci i mladima. U gradu Omišu se itekako osjeća nedostatak pro-stora za brojne aktivnosti koje se ne odno-se samo na šport, nego na i međuvršnjačku pomoć pri učenju.

Je li se puno promijenio tvoj školski život otkako si postala gradonačelnica?

Ne, nije se promijenio, ali sada imam više obveza.

Naši snovi za naš OmišIntervju s Marijom Pavlić, novoizabranom dječjom gradonačelnicom grada Omiša

98

10 11

Što je prvo što bi promijenila u našoj školi?

Kupila bih novu školsku opremu.

Prošle si godine dobila nagradu za Najhumanije dječje djelo,o kakvom se djelu radi?

Pomagala sam prijatelju u učenju.

Kako provodiš svoje slobodno vrije-me?

Idem na folklor, crkveni zbor, tečaj stranih jezika, ali većinu slobodnog vre-mena provodim s prijateljima. Ne mogu zanemariti ni vrijeme provedeno na Face-booku.

Jesi li već gledala film Društvena mre-ža koji govori o osnivaču Facebooka? Što misliš o filmu?

Film je nominiran za Oscara, ali mi se nije svidio. Sadržajno je možda zanimljiv, no šalje nama mladima lošu poruku. Film govori o raskidu prijateljstva i laži između najboljih prijatelja te “ krađi” tuđih ideja. Glavni lik je spreman učiniti mnogo toga negativnog da bi prikupio što više novca, a to mu je i uspjelo. Voljela bih da ima više scena primjerenih za nas djecu i mladež.

Koja/koji ti je nastavnik/nastavnica najdraži/najdraža?

Svi su mi nastavnici dobri. Ne bih ni-koga izdvajala, ni s jednim od njih nemam nikakvih “ problema”.

Imaš li neku omiljenu knjigu ili film?Da, knjigu Sestre po trapericama.

Za kraj što bi poručila učenicima i učenicama naše škole?

Moto svoje kandidature: Naši snovi za naš Omiš!!!

Razgovarala: Viktorija Perkušić, 5.b

(rad predložen za državnu razinu smotre LiDraNo 2011.)

Snimke: Pavao Ljubičić, 6.f

5. razredKarlo Kovačić 5.b

Lea Tokić 5. c

Rita Ratković 5. d

Ružica Perkušić 5. a

REZULTATI IZBORA ZA DJEČJE GRADSKO VIJEĆE

6. razredAna Bukat 6.e

Jelena Lelas 6.b

Marija Pavlić 6.f

Paula Bilić 6.d

7. razredMateo Jurčević 7.b

Mate Kalajžić 7. d

Mladen Rubić 7. d

Josipa Juričević 7.a

KNJIŽNICA

TEATAR U KNJIŽNICIO knjižnici se mogu pričati najrazličitije priče, u njoj

živi sve ono što je stoljećima svjedočilo o minulim vre-menima ili vremenu koje se upravo tka u najfinijim pre-dionicama trenutka. Uvijek je postojala u knjižničarskom svijetu fasciniranost trenutkom i njegovim značajem, od-nosno ljepotom koja se treba sačuvati u svojoj neponov-ljivosti za nekoga tko dolazi. Dakle, knjiga poput svijeta, poglavlja poput stoljeća, stranice poput godina, a reče-nice poput dana u nekoj bajkovitoj «ozovskoj inicijaciji». Dati nekome knjigu gotovo da ima arhetipski karakter kao biblijska priča o plamenim jezicima koji silaze s neba i donose čudesne darove nama ljudima.

Učenici Osnovne škole “Josip Pupačić” iz Omiša su-botnja jutra vole provoditi ponovno u školi, točnije u školskoj knjižnici, sudjelujući u radu osnovnoškolskog Dječjeg teatra “Harlekin“, čiji je idejni začetnik i voditelj prof. Petar Buljević. Teatar je osnovan 2006. godine upravo kako bi se na neki način afirmirala kazališna dje-latnost za kojom postoji nasušna potreba i koje u našem gradu nema. Afirmirali smo kreativnost naših profesora i prenijeli je na djecu. Nezaboravna šminka i kostimi na-stali su u kreaciji profesorice Tamare Banović, glazbeni

savjeti profesorice Marije Didović i profesora Mije Stanića pomogli su naglašavanju emocionalnih trenutaka pred-stave. Dječji teatar bit će točak zamašnjak i nukleus svje-žih snaga pri formiranju nove kazališne udruge Gradskog teatra mladih »Mali Princ», 2009. godine, koja u samom začetku broji 11 odraslih članova (Ivica Sorić Suri, Marijana Mimica, Žana Antičević, Ivan Perić, Zdravka Samodol, Te-reza Mimica, Josip Sebeledi, Milena Pribičević, Marko Ka-pitanović. Njeni osnivači i začetnici bili su profesori Petar Buljević i Milena Popović . Obje kazališne skupine djeluju paralelno od 2009. godine, a vodi ih ista osoba, profesor Petar Buljević. 2006. godine započeli smo s pripremom dječjeg igrokaza Ephraima Kishona Sretna Nova godina i s tom predstavom otpočinje rad Dječjeg teatra «Harlekin». U prvoj postavi igraju učenice Ana Lelas, Gabrijela Lučić i Ana Vukušić. To je tipična priča iz života jedne građanske obitelji kojoj propada odlazak na doček Nove godine zbog beskonačno komičnog ženskog uljepšavanja.

Gabi Lučić i Ana Lelas u Sretna Nova...2006.

Lana Kosor u ulozi dječaka Kaya2007.

1111

12 13

Prva predstava koju smo izveli povodom Dana Grada Omiša bila je ča-robna bajka za najmlađe po imenu Pepeljuga, nastala prema djelu Jaco-ba i Wilhelma Grimma. U prepunoj Narodnoj knjižnici s uživanjem smo slušali smijeh naših najmlađih Omišana pa smo im morali obećati reprizu predstave koja se odigrala 31. svibnja u Svetištu sv. Leopolda Mandića u Zakučcu.

2011.godine zbog velikog broja mladih Harlekina, ove godine smo uprizorili dvije dječje drame. Radili smo i ove godine uglavnom klasične, antologijske naslove poput Šume Striborove našeg hrvatskog Andersena, Ivane Brlić Mažuranić. Ova priča obiluje jezičnim i stilskim bogatstvom hr-vatskog jezika kroz kojeg prosijava osnovna ideja o bezuvjetnoj i veličan-stvenoj ljubavi kojoj može biti milija nevolja, nego sva sreća ovoga svijeta.

Iz ovog teatra «malih harlekina» nastao je nukleus koji je poslužio kao svježa snaga novoosnovanog amaterskog omiškog Gradskog teatra mla-dih «Mali Princ» koji je 2010. godine pripremio dvije drame, i to Bazen u dvorištu suvremenog talijanskog autora Carla Marie Pense i dramu Bra-vura je živit bez lavura splitskog autora Miljenka Smoje. Najveći problem našeg malog kazališta je nepostojanje bilo kakvog primjerenog prostora u kojem možemo nesmetano raditi pa za sada koristimo skućeni prostor školske knjižnice te smo prvo omiško kazalište u knjižnici, svojevrsni KUK. Pokreće nas ljubav prema kazališnom amaterizmu te nas zanimaju nepo-sredni, zavičajni, ali i univerzalni pokretači suvremene ljudske egzistencije

U mjesecu svibnju 2007. godine Dječji teatar «Harlekin» izveo je Snježnu kraljicu, bajkoviti igrokaz u 4 čina nastalu prema djelu Hansa Christiana Andersena. Postavljene su četiri kompletno razli-čite scene s ukupno 15 glazbenih uradaka i dvije plesne točke vla-stite koreografije. Scenarij je napisao gospodin Nino Škrabe. Kosti-me je pripremila Tamara Banović dok je dramu posložio prof. Petar Buljević.

Predstava Čarobnjak iz Oza napravljena prema djelu Lyma-na Franka Bauma predstavljala je najveći izazov zbog glumačke i scenske zahtjevnosti. Predstava je pripremana sedam mjeseci po scenariju gospodina Nina Škrabe, a o obujmu posla govori činje-nica da je u njoj bilo 40-tak likova, da se sastojala od četiri plesne točke, šest činova, dvije instrumentalne izvedbe, 70 kompjutor-skih efekata koje su sami obradili, a predstava je trajala 90 minuta. Odrastanje, iluzija i zbilja u čarobnom svijetu koji se i nama jednom dogodio plijenio je pažnju omiške publike pred prepunom dvora-nom Zimskoga kina «Biokova».

Plakat predstave Snježna kraljica 2007. godine

Olivia Tomasović, Lucija Beden, Lucija Mimica u Čarobnjaku iz Oza,2008.

Mali Princ opet je priča za sebe. Refleksivno-filo-zofska bajka koju je zbog njezine sadržajne i stilske posebnosti također bilo teško postaviti na scenu, imala je svoju težinu. Glazbene specifičnosti karakte-rizirale su svaki lik u ovoj bajci (od glazbenih klasičnih izvedbi do partitura modernog jazza). Upravo s tom predstavom djeca-glumci su bili u posjetu kazalištu na Visu, gdje su i izveli nekoliko predstava, a svoje umijeće i cjelogodišnji rad svake godine prezentiraju svojim sugrađanima sudjelujući na kulturnoj manife-staciji «Tjedan Josipa Pupačića» i Danu Grada Omiša.

Plakat predstave Čarobnjak iz Oza 2008. Plakat predstave Mali Princ 2009. godine

Predstava Heidi 2010. godina (Nikolina Zečić, Marta Vukasović, I. Barač i K. Tafra)

Plakat za kazališnu predstavu Pepeljuga, 11. svibnja 2011.

koja se zrcali u našim pokretima, riječima, mislima, ukratko, ži-votima. Osim očuvanja tradicijskih značajki autohtone žive ri-ječi i lokalne kulturno-književne baštine i njenog njegovanja, Gradski teatar mladih » Mali Princ» želi progovoriti i o suvre-menom svijetu u kojem živimo, tj. o vrlom svijetu neoliberal-nog kapitalizma, o njegovim vrijednostima i kriterijima uspješ-nosti koje ponekad tako naporno i teško nosimo i uglavnom o njima sizifovski snažno šutimo. Također želimo progovoriti o obitelji u kojoj su se, s velikim promjenama, događale raspu-kline koje rezultiraju velikom epskom osamom čovjeka, a ona strši spram hladnog i dalekog svemira kao nekakav «ćudljivi i crni cvijet».

Napisao: Petar Buljević, profesor i voditelj gradskog teatra mladih Mali princ

Slikovni materijal: arhiva školske knjižnice

Pla

kat Š

ume

Strib

orov

e od

igra

ne u

Zak

učcu

31.

svib

nja

u Tj

ednu

Josip

a Pu

pači

ća

14 15

Početak avanture LiDraNo 2011. održan je od 10. travnja do 12. travnja u Ši-

beniku. Učenici osnovnih škola, zajedno sa svojim mentorima, trebali su se naći u hotelskom naselju Solaris.

LiDraNo sam od samog početka shvatila kao avanturu u ne-poznato koja mi može donijeti samo lijepe stvari. Tako je i bilo.

Iza našeg uspjeha stoji trud, ali trud koji se isplatio! Čekala su me tri dana druženja, provoda i uživanja u sadržajima koje pruža hotel s četiri zvjezdice.

Brzo se približio dan odlaska i spremanje posljednjih sitnica. Moja mentorica Daniela Crnković i ja smo tog ranog nedjeljnog jutra u Sukoišanskoj ulici u Splitu srele naše suputnike, ostale mentore i učenike iz Splitsko-dalmatinske županije, te u orga-nizaciji ljubaznog ravnatelja dugopoljske osnovne škole s njima krenule autobusom u šibenski Solaris na smotru.

Upoznavanje, druženje, provod…Kad sam krenula iz Omiša, bila sam pomalo nesigurna jer ni-

koga od učenika s kojima sam se trebala susresti u Splitu nisam poznavala. Međutim, u autobusu sam sjela kraj Maje, učenice 7. razreda Osnovne škole „Split 3” i u vožnji do Šibenika smo već postale prijateljice. S Majom sam pronašla puno zajedničkih interesa te sam s njom provodila najviše slobodnog vremena. Njena mi se pjesma o moru, napisana čakavskim narječjem, po-sebno svidjela. Upoznala sam još i Anu. S njih dvije sam dijelila sobu.

Slijedilo je svečano otvaranje Smotre i nastupi pojedinaca, kupanje u bazenu i prva noć u hotelskoj sobi, koja je trajala krat-ko, jer smo nas tri do kasno pričale i zabavljale se. Sutradan se program nastavio, ali Maja i ja smo pronašle vremena za šetnju uz more koja je naravno uključivala sladoled. Trebalo je, između slušanja radova, “okruglih stolova”, upoznavanja i razgovora s književnicima, ubaciti i malo zabave po vlastitom izboru, inače to ne bi bilo nagradno putovanje i avantura kakvu sam željela. Jedno poslijepodne moja mentorica je Maju i mene povela u Ši-benik gdje smo provele dio dana i imale prilike pokazati naš dru-gi, još bolji talent - talent za “shopping”’.

Osvrt na LiDraNo 2011.

Svemu dođe krajPolako se približio posljednji dan mog druženja s Majom i

Anom. To jutro je bilo pomalo naporno i tužno: spremanje, do-ručak, zadnja šetnja hotelskim naseljem i oproštaj. Uslijedila je završna priredba. Na kraju LiDraNa 2011., svi učenici i mentori su dobili priznanja i zahvalnice. Svi su dobili zbornik LiDraNo 2011., u kojeg su uvršteni literarni i novinarski radovi uz popis svih sudio-nika Smotre.

S lunch-paketima sporo smo se vukli do autobusa koji nas je trebao odvesti kući. Zaželjeli smo se kuće, ali smo bili i malo tužni zbog prijatelja koje smo tek stekli i koje već moramo napustiti. Maja i ja smo obećale jedna drugoj da ćemo ostati u kontaktu. Obećanje smo ispunile.

I na kraju još moram dodati da je LiDraNo „moja nova mojina“. Obogatio me za jedno novo prijateljstvo, neka nova poznanstva, nekoliko dana provoda i puno lijepih uspomena koje će dugo, dugo, a možda i zauvijek ostati u mom sjećanju.

Ana Lušić, 7.f

16 17

TJEDAN JOSIPA PUPAČIĆA

16 17

Ovogodišnji Tjedan Josipa Pupačića započeo je na Sli-menu svečanom misom zadušnicom u crkvi Sv. Ivana Kr-stitelja. Nakon mise položeni su vijenci, cvijeće i upaljene svijeće na zajednički grob supružnika Pupačić i njihove kćerkice Rašeljke. Tradicionalno, ispred Pupačićeve kuće održao se prigodni program te uručile nagrade laureati-ma literarnog natječaja Josip Pupačić i ja , a u ime Narodne knjižnice Omiš dodijeljena je nagrada za najboljeg čitate-lja osnovne škole. Nagrada je pripala učenici 7.d razreda Sandri Ramljak. Laureati literarnog natječaja koji je ove godine podijeljen u dvije kategorije su: 1. Poezija na dija-lektu: 1. Mirna Majzec iz OŠ Donja Bistra,

2. Donatela Macan iz OŠ Šijana Pula, 3. Domagoj Skuli-ber iz OŠ Kraljevica, Petar Crnalić iz OŠ Dobri Split.

II. poezija na književnom jeziku: I. Noa Poljak iz OŠ La-uder-Hugo Kon Zagreb, 2. Mia Franolić iz OŠ Ljudevita Gaja Zaprešić, 3. Nensi Huzjak iz OŠ Petar Zrinski Šenkovec, Ro-mano Jurak iz OŠ Župe Dubrovačke Mlini.

Svečane plakete s logom škole laureatima je uručio književnik Božidar Prosenjak.

Od Slimena do Sljemena- sa srcem u srdačnom krugu

preg

led

doga

đanj

a

Kao i svake godine, druženja su se nastavila na raznim lokacijama tako da su likovni radovi literarno-likovnog natječaja Josip Pupačić i ja bili izloženi u omiškoj Udruzi za očuvanje hrvatskog folklora. Laureati likovnog natječaja su : 1. Ena Eklić iz OŠ Grigor Vitez Osijek, 2. Luka Siriščević iz OŠ Lučac Split, 3. Duje Ćubelić iz OŠ Bol Split.

U Narodnoj knjižnici Omiš ovogodišnji gosti su bili Božidar Pro-senjak i Ivica Prtenjača. Božidar Prosenjak, jedan od najčitanijih dječ-jih književnika, publiku je pobliže upoznao sa svojim stvaralaštvom i rado odgovarao na mnoge dječje upite. Srednjoškolskom uzrastu i nešto starijoj publici predstavio se suvremeni i međužanrovski pisac Ivica Prtenjača Yves.

Novina ovogodišnjeg tjedna bila je Noć poezije u organizaciji na-stavnice hrvatskog jezika Nade Beović. Noć poezije namijenjena je osmašima i njihovim gostima.

U Narodnoj knjižnici Omiš, dana 30. svibnja 2011. godine, u or-ganizaciji umirovljene profesorice Marije Kalajžić održana je Večer omiških pjesnika. Omiški pjesnici ukazali su čast i mladoj učenici naše škole Ani Lušić koja je zamoljena da pročita svoj literarni rad Moje mo-jine, s kojim je sudjelovala na državnoj smotri Lidrano.

Kao šećer na kraju ponovno nas je razveselio Dječji teatar Harle-kin (voditelj Petar Buljević) sa svojim kazališnim predstavama Pepe-ljuga i Šuma Striborova.

Napisala: Marija Pavlić, 6.f

Fotografije: Slavica Marunčić. 8.b

18 1918 19

Inte

rvju

s o

milj

enim

dje

čjim

pis

cem

BOŽI

DA

ROM

PRO

SEN

JAKO

M

Prva informacija o vama na internetu je: Bo-židar Prosenjak, profesionalni književnik. Što znači biti profesionalni književnik?

To je čovjek koji živi od svog pisanja i na taj na-čin uzdržava svoju obitelj.

Mediji vas navode kao dječjeg pisca. Pro-veli ste djetinjstvo u Podravskom selu Kuzmicu sredinom prošlog stoljeća. Možete li povući pa-ralele svog odrastanja s odrastanjem djece koju poznajete?

U svakom slučaju postoje neke stvari koje su jednake. I u mom djetinjstvu su djeca tražila rodi-teljsku zaštitu i njegu. To je ostalo isto za sva vreme-na i ostat će isto. Mislim da je obitelj jedino mjesto koje može pružiti odgoj, toplinu i sve ono ostalo što je djetetu potrebno. Imao sam sreću da sam kao dijete živio u obitelji u kojoj sam naučio što znači zajedništvo i zajednički rad za blagostanje obitelji. Moja najsretnija sjećanja na djetinjstvo i najsretniji trenutci provedeni tada nisu vezani uz neku zaba-vu, igru nego uvijek uz rad. Pogotovo mi je impo-niralo što sam kao dijete dobivao zadatke i tad sam se osjećao jednako vrijednim s odraslim članovima obitelji, radeći zajedno s njima.

Bavite se i duhovnom književnošću. Tu su Put, Tesar, Intra Net-put u središte srca...što vas je potaklo za takvom vrstom književnosti?

Mene u cijelom stvaralaštvu zanima može li se čovjek promijeniti, zapravo što je potrebno da bi se čovjek promijenio u nekim svojim, da tako kažem, točkama koje je vrlo teško promijeniti? Imam osjećaj da su ti ljudski napori slični kapanju vode u čašu, kap po kap i kad se dogodi da je puna, tada dobivamo podršku koja nam omogućava da se mijenjamo.

Stvari moraju biti napravljene po mjeri čovjeka, u protivnom smo izgubljeni!

Božidarom Prosenjakom Što želite poručiti svojom knjigom Intra Net –

put u središte srca? Jeste li naslovom željeli poru-čiti modernom čovjekuda osim interneta postoji i unutarnja mreža u svakom čovjeku koju treba istražiti?

Tu se javlja problem isti kao i kod čitanja Biblije. U Bibliji čovjek nalazi svoju vlastitu sudbinu, sudbi-nu izraelskog naroda, odnosno sudbinu svojeg na-roda kao i cijelog čovječanstva. Ja sam knjigom želio pokazati, na jednom zamišljenom primjeru, što bi se dogodilo kad bi čovjek zaista počeo živjeti svoju vje-ru. Koje bi se promjene dogodile u njemu samome, u njegovoj obitelji i njegovom narodu. Tu je poka-zan način na koji se jedan mali narod može odupri-jeti globalizaciji koja je sad u punom jeku.

Kako vi kao književnik gledate na digitalnu medijsku tehnologiju?

Treba uzeti u obzir da je suvremeni čovjek fas-ciniran tehnologijom. Svaka fascinacija je izazov za učenje i to je dobro. Ta nova tehnologija će zauze-ti određeno mjesto u budućnosti. Postat će obična, kao što je nakon određenog vremena postala televi-zija i mi ćemo prestati biti fascinirani njome.

Sve stvari moraju biti naprevljene po mjeri čo-vjeka, u protivnom mi smo izgubljeni.

Čovjek funkcionira tako da u mnoštvu nepozna-tih ljudi ide prema poznatom i to je lako dokazati. Čovjek je uvijek u potrebi da se nađe na nekom po-znatom terenu. Ako je oblik tehnologije takav da mi ne prepoznajemo ono što smo mi, onda smo izgu-bljeni.

Ključno je da se tu događa ključna podvala ko-jom se nastoji prikazati profit kao glavnu životnu vri-jednost. Čovjek koji to prihvati, kod njega automat-ski ne može postojati obitelj kao glavna vrijednost. On je u sudaru s onim što nazivamo tradicijskim vrijednostima. Time bi došlo do loma između nas

i svih naših predaka. Mi nemamo temelja na osnovu kojih bi vjerovali da takav svijet može postojati, jer imamo iskustva iz povi-jesti da su sva društva propala na vrhuncu svoga razvoja. Kod djece je važno da se uz fizički razvoj, proporcionalno razvijaju i du-hovne vrijednosti.

Koja vam je knjiga najprevođenija? Najduži staž ima Divlji konj pa je i najpre-

vođeniji. Sada je tu i Priča o kravati koja ima niz prijevoda.

Koga cijenite od hrvatskih prevodi-telja?

Najbolji prevoditelji na strane jezike su izvorni govornici. Ako je prijevod sa stranih jezika onda ne bih znao reći. Ako se prevodi sa slovenskoga onda je tu Petar Svetina, jako dobar prijevod, ali svi govore da je Dorotea Kern, koja je prevodila Divljeg konja na al-banski, napravila jako dobar posao, ali ja o tome ne mogu suditi jer ne znam albanski. Ima tu niz problema, npr. pojam stado na mađarskom znači izrazito stado ovaca, a ne recimo konja..Ako netko tko prevodi djelo ne vlada time, javlja se nerazumijevanje kod čitatelja.

Što je s prijevodima na engleski jezik?Ivo Bićanić i Laura Gudy su prevodili na

engleski i, kao takav, prijevod je gramatički točan. Pitanje je senzibiliteta kod prevodioca da prevede točno riječi koje čine duša djela. Npr. francuski jezik nema riječi brak i to bi prevodioc trebao znati ili stari izraz psi na stol u značenju da su,nakon obroka koji su bili postavljeni na panjevima, pušteni psi koji bi pojeli mrvice i kosti te tako počistili..

Ja sam prevodio Baudelairea kao student i svi su tvrdili da je prijevod bio odličan pa i bolji od nekih prije jer sam ga modernizirao i tako približio čitatelju. Nešto se može preve-sti a da se ne upotrijebi niti jedna riječ izvora, npr.nešto vezano za neke događaje iz povije-sti ili običaje neke zemlje koje druge zemlje ne poznaju.

Što očekujemo od vas u budućnosti?Teško je reći što će budućnost donije-

ti. Međutim ja imam vjere u nju pa pripre-mam jedan komplet od osam knjiga pod naslovom Izabrana djela namijenjen poseb-no osnovnoškolskoj populaciji. Izazov mi je i kazalište. Volim ga, tako da je moguć neki

mjuzikl. Tome bi se veselio. Radim dram-ske tekstove. Sijač sreće već kruži okolo. Mimoišao vas je.

Znamo da ste bili novinar pa evo jedno neslužbeno pitanje: Kako je biti novinar po zanimanju?

Radio sam, ali uglavnom poslove urednika i moram priznati da se nisam ni-kad osjećao dobro kao novinar. On treba reći i reagirati odmah dok je vijest svježa, dok vrijedi. Ima u sebi nerv koji traži nešto novo. Stalno ide od priče do priče. Ja se tu nisam našao. Inače to je vrlo plemeni-ta profesija. Kao pisac bavim se nečim na duže staze, dok sam kao novinar nazado-vao u utrci za informacijama. Brzina ne ostavlja vremena lijepoj riječi. Kao pisac imam određenu brigu za nešto što je na duže staze.

Razgovarala: Dona Kovač, 8.b

Fotografije: Foto studio Fortica

20 21

Književna večer s

Ivicom Prtenjačom Yvesom

20 21

Dana 25. svibnja 2011. u Narodnoj knjižnici Omiš održana je književna večer sa suvremenim hr-vatskim autorom Ivicom Prtenjačom Yvesom. Iako je samom autoru kao dugogodišnjem zaposleni-ku izdavačke kuće Profil svojstvenije predstavljati tuđe knjige, ovaj put ulogu moderatora preuzele su naše nastavnice hrvatskog jezika Daniela Crnković i Đurđica Stanić. Među njegovim  djelima izdvaja-ju se knjige poezije „Pisanje oslobađa“, “Yves, „Nitko ne govori hrvatski“ (izbor iz poezije zajedno s Bran-kom Čegecom i Miroslavom Mićanovićem), „Uzimaj sve što te smiruje“ te  „Okrutnost“, knjiga koja je dobila nekoliko nagrada, između ostalih Kiklopa te uglednu crnogorsku nagradu Ristko Ratković. Godi-ne  2007. u riječkom HNK Ivana pl. Zajca postavlje-na je njegova drama  »Nedjeljni ručak“. Posljednje djelo ovog plodnog autora je “Dvanaest priča i 84 recepta iz Prtenjačine književne kuhinje”. Druženje s Yvsom je na zadovoljstvo svih nas bilo ugodno i si-gurno će mnogi ostaviti mjesta na policama za nje-gova sadašnja i buduća djela.

Napisao: Jure Gašpar, 7.b

Snimke: Foto studio Fortica

Ivica Prtenjača,dobitnik Kiklopa i ugledne crnogorske nagrade Ristko Ratković.

Između dviju učionica hrvatskog jezi-ka, u svima nam poznatom hodniku naše škole upalilo se svjetlo reflektora i obasjalo lica nas osmaša. Nastavnica Nada Beović u suradnji s učenicima osmih razreda organi-zirala je večer poezije, a u njenom središtu je bio naš zavičajni pjesnik Josip Pupačić Bepo. Uz Bepove stihove čitali su se i naju-spjeliji literarni radovi učenika osmih razre-da te njihovih gostiju.

Slavica Marunčić, 8.b

Noć poezije - književna večer u organizaciji učenika osmih razreda

Dani Josipa Pupačića svake godine do-nose pregršt događaja našoj školi, a i na-šem gradu. Ove godine je naša škola po prvi put održala koncert u kojem su sudjelovali učenici naše škole. Bilo je tu svega: pjesme, recitacije, svirke ... Čast otvaranja koncerta pripala je školskoj klapi s pjesmom Projden kriz pasike. Nastavnica Marija Didović ih je pratila na klaviru i to cijeli koncert, a izveli su još tri narodne dalmatinske pjesme: Izašla je zelena naranča i Zaspalo je siroče u obradi Terezije Kusanović te Jidri Pere u obradi Lju-be Stipišića Delmate. Pridružio im se i školski zbor s kojim su također izveli nekoliko pje-sama. Nastupili su i gitaristi Duje Vuković, učenik OŠ Jesenice, te Željana Tafra, učenica naše škole. Oboje pohađaju OGŠ u našem gradu i nagrađeni su na posljednjem Držav-nom natjecanju mladih gitarista.

A kakav bi to bio koncert naše škole bez recitacija svima nama dobro poznatih pjesa-

GLAZBENA VEČER, 27.5.2011.

Svaka večer uz glazbu i zbog

glazbe posebna je radost - zvon-

ka radost. Glazba , kao i poezija,

snažno i neposredno dopire do

najskrivenijih odaja našeg srca

dajući mu poseban mir, ljepotu

i nježnost.

ma. „More“ Josipa Pupačića izvele je učenica Marta Vukasović, a njegovu Cetinu učenica Sandra Ramljak. Recitacije su još izveli Luka Jerončić i Nikolina Zečić. Cijelu večer je vladala opuštena atmosfera, a na kraju je ravnateljica Davorka Deur uručila cvijeće nastavnici Mariji Didović u nadi da će se ovakve glazbene večer ponavljati, te svake godine biti sve uspješnije.

Napisala: Josipa Banović 6.b Snimio: Foto studio Fortica

22 23

Kome su suđena svjetla reflektora?

22 23

DOGAĐAJNICA

Otokar Levaj, poznati hrvatski glumac, posjetio je našu školu u svrhu upoznavanja nas mladih s glumom. Sat je započeo upozna-vanjem nakon kojeg smo se udobno smjestili i pripremili na četrdeset i pet minuta slušanja glumačkih iskustava. Priča je tekla glatko po-čevši od njegovih prvih glumačkih pokušaja kao mlade nade u dobi od dvadest i pet godi-na. Nastavio je pripovijedanje s anegdotom o zaboravljenom tekstu. Jednom zgodom, dok je nastupao u Požegi s Mladenom Čuturom, zaboravio je tekst i unjesto „da“ izviknuo „ne“. Na sreću, Mladen Čutura se snašao i udario ga nogom, nakon čega se Otokar sjetio svega. Razgovarali smo i o njegovom privatnom ži-votu, o njegova dva braka i djeci. Kraj tog za-bavnog školskog sata je došao prebrzo. Ovo nam je bilo divno iskustvo i sigurna sam da je navelo mnoge učenike da ozbiljno razmisle o dramskoj akademiji i o glumi kao životnom zanimanju.

Ružica Jukić, 7. b

OTOKAR LEVAJ NA SATU RAZREDNIKA

Danas je u našu školu, u školsku knjižnicu, došla ekipa HRT-a kako bi in-

tervjuirali naše, možda buduće velike glumce. Svi su s nestrpljenjem čekali kad će doći. Učenici su nam otkrili nešto o svom odnosu s glumom: zašto vole glumiti, kako su se počeli baviti glumom te u kakvim se likovima pre-poznaju. Za svakog učenika gluma predstavlja nešto drugo.

Prvo su intervjuirali Lanu Radevenjić, učenicu šestog razreda, koja nam je odgovorila da je gluma nešto što jednostavno moraš voljeti. Još kao mala uvijek je glumila te kaže da je to opušta. Većina njih je rekla da voli zločeste likove. Kao Jelena Juričević, koja je objasnila da svi mi u stvarnosti moramo biti neke dobrice pa jednostavno volimo biti netko drugi i druga-čiji. Neke su učenike ipak morali „pogurati“ učitelji i voditelj dramske škole jer nisu imali hrabrosti za nastup pred kamerama. Učenica Lea Tokić je ka-zala da je i ona u početku bavljenja glumom bila sramežljiva, ali da se s vre-menom potpuno opustila. Iako su većina njih počeli glumiti još kao mala djeca, kući i kroz igru, bilo je i onih, kao učenik 8. razreda Mate Tavrić, koji je rekao da je sve počelo kad mu je voditelj ponudio ulogu u jednoj predstavi. Bila je to njegova prva uloga i od tada je zavolio svijet glume. Iako je svako-ga u početku strah kad treba izaći pred gomilu ljudi, naši glumici tvrde da se strah potpuno rasprši i nestane čim čuju gromoglasni pljesak publike.

Nakon intervjua učenici su radili vježbe govora i pokreta koje im je za-dao njihov voditelj Petar Buljević. Odglumili su nekoliko scena iz predstave „Pepeljuga“ te „Šuma Striborova“. Bili su odlični, tako da već sada možemo reći da s nestrpljenjem čekamo novu školsku predstavu „Petar Pan“ gdje će svoje umijeće pokazati možda još neki novi glumci koje ovom prilikom nismo uspjeli upoznali.

Napisala: Ana Lušić, 7 f Snimila: Marija Milavić, 7.f

U pripravi za “najtopliji” blagdan, Isusovo rođenje, mnogi vjernici dane došašća započinju misama zorni-cama. S njima započinje rađanje novog dana i u ozrač-ju iščekivanja pozivaju na budnost. Simbolika rađanja novog dana upućuje na Isusovo rođenje. Isus je došao na svijet kao istinsko svjetlo koje prosvjetljuje svako-ga čovjeka. On je Sunce pravde koje nema zalazak. U društvu s Marijom i Josipom iščekujem o rođenje ono-ga kojega su mnogi proroci navijestili i čije su rođenje, kao i mi danas mnogi iščekivali. Poznato nam je da su ljepotu i uzvišenost tog događaja prvi posvjedočili an-đeli pastirima slaveći Boga pjesmom i naviještajući mir na Zemlji. Hoćemo li i mi ovog Božića kroz “buku” pre-komjerne potrošnje, darova i svjetlucavih ukrasa čuti anđeosku poruku mira i radosti? Hoće li Isus naići na dobrodošlicu i toplinu u našim srcima? Iz crkve i škole poput prskalica pršte poticaji za toplinom susreta s Isu-som.Ali, ljudi su zaboravili bit Božića. Previše je u medi-jima i pomoću njega se ljude nagovara na nerazumno trošenje novca. Dodajem da se taj blagdan svodi na čekanje u redovima s kolicima prepunim hrane. Tom hranom ćemo se prejedati naredna dva dana i time prekršiti jednu od Božjih zapovijedi koja se odnosi na neumjerenost u jelu i piću.

U današnje doba na svijetu postoji malo ljudi koji iza punih blagdanskih stolova znaju pravu poruku Bo-žića. Urednici nekih nakladničkih kuća također drže da velik dio  popratnih božićnih sadržaja nema nikakve istinske božićne logike i smisla.Što je s gomilom ljudi koji idu u Crkvu na polnoćku? Ako su toliki vjernici gdje su bili prethodnih nedjelja kad su na svetim misama znatno manje gužve? Mislim da se većina ljudi slaže s idejom da se smisao

Božića gubi u nevjerskom sadržaju. Iritira me kiće-nje izloga već u studenom, božićni džinglovi i reklame na TV-u. Smetaju mi gužve po trgovinama dok nitko ne spominje Božjeg Sina. Zato naučimo djecu da u slavlju Božića ponajprije prepoznaju poziv na čovjeko-ljublje kojemu nas uči Isus. Naučimo ih da prepozna-ju poziv na međusobnu ljubav i pomoć, prijateljstvo, razumijevanje, solidarnost, dobrotu i poštivanje. To će biti izvrstan lijek protiv nasilja, agresivnosti i nepoželj-nih ponašanja. Dekoracije, pokloni,večere utonut će u zaborav među mnogobojnim božićnim uspomenama, ali ljubav koju si podijelio s drugima ostat će zauvijek. Neka plamen nade uvijek plamti u našim srcima. Tako ćemo zauvijek očuvati povjerenje, mir i ljubav!

Veronika Bartulović 5.b

Kakav bi Božić trebao biti blagdan

Komercijalizacija Božića

problemski članak

kritički osvrt

Božić više sigurno nije ono što je nekada bio: zajedničko veselje uz kićenje jelke, miris svježih fritula i bakalara, odlazak na polnoć-ku, druženja, čestanja rodbine i prijatelja. Ne pristižu više raznoboj-ne, šarene božićne čestitke, jer sui h zamijenile brze i zvučne SMS- poruke.VIP, Tele 2, Tomato i druge mreže bombardiraju nas svojim medijskim blještavilom sa svih novinskih strana i TV-programa. Ki-ćene i svjetleće reklame mame nas sa ulica kako bi ušli u trgovačke centre , one velike i male, te samo kupujemo, kupujemo i kupuje-mo. Sve se svodi na kupnju.

Pokušavam u svojoj glavi predočiti sliku i atmosferu Božića po pričama mojih baka i onih stariji ljudi koje poznajem. Mislim das am dobro zamislila : muškarci i djeca sjede uz komin obasjani va-trom pucketajućeg badnjaka. Žene u kuhinji dovršavaju svoje skro-mne mirisne domaće kolačiće. Kad takav idiliči ugođaj usporedim s današnjim užurbanim reklamama i bučnim proslavama Božića, izgleda mi tako nestvarno.

Kada uđemo u kuće ne mirišu domaći kolačići, pa naravno, kad se danas sve može kupiti. I jelka koja je već unaprijed okićena i ko-lačići koji su već ispečeni.

To bi se trebalo što prije promijeniti, kako se za koju godinu ne bi postavilo pitanje:

“Koliko košta Božić?”

Katarina Mladin, 7.e

SjećanjeSjećam se... svoga djeda. Pokoj mu duši. Bog ga je pozvao k sebi prije

dvije godine. Do tada nisam ništa shvaćao.U djetinjstvu su mi najviše pomagali baka i djed, pogotovo djed. Vo-

lio me, premda to nije pokazivao. Uvijek je bio uz mene i kada se činilo da ga nema. Bilo je teških, ali pravednih riječi. Nikada nije psovao. Osje-ćao bih da je potišten, ali u srcu to tada nisam mogao razumjeti. Nije puno pričao, pa ga nisam ni pokušavao propitkivati.

Svaki dan bi odlazio u ribolov jer su mu ribolov i more bile dvije veli-ke strasti. Rodio se uz more, osjećao ga, živio ga. Stapao bi se sa svakim valom, dizao i spuštao s njim. Na tome je moru nalazio svoj mir. Tu mu se duša ispovijedala, plakala i radovala. Za života je teško radio, riječima gotovo nemoguće opisati. Kao dijete, imao je vrlo težak život. Majka ga je razbaštinila, a braća napustila, umrla su. Ipak, postao je svoj čovjek. Oženio se, sagradio kuću sa svojom ženom, dobio djecu. To ga je rado-valo, no nije mogao u potpunosti sakriti tugu koja je živjela u njegovom srcu. Bio je vrlo izravan; nikada, ali baš nikada, nije nikome govorio iza leđa. Volio me, premda to nisam osjetio. Danas mi je žao što više vre-mena nisam provodio s njim dok je hodao ovom zemljom. Odbijao sam ga, nismo se mogli sporazumjeti. Ipak, značio mi je puno više u životu, nego što sam mislio. Svaki njegov pogled meni bi značio više od ičega. Htio se riješiti prošlosti,... ali nije mogao. Uvečer, kada bi zvijezde zasjale, na vrhu stepenica, rukama bi se uhvatio za ogradu i nijemog pogleda gledao u pučinu, gledao je more. I kao da mu se ispovijedao, ni okom trepnuo ne bi, promatrajući horizont.

Toga dana kada je umro, osjetio sam veliku prazninu u svome srcu, prazninu koja se ne može izreći, koja se ne može nadoknaditi. Na ispra-ćaju sam samo mislio na njega, na njegovu dušu. Tužno sam promatrao kola, koja su mi ga, iz koraka u korak, uzimala. I kada je povorka do groba došla, uzeo sam malu crvenu ružu u koju sam unio sve svoje osjećaje.

Onog trenutka, kada sam je pustio da lagano padne do njega, poti-štenost je nestajala, no tuga je i dalje bila prisutna.

Shvatio sam da sam mu tog dana predao svoje osjećaje, svoju bol, dušu svoju.

Toga dana more je bilo uzburkano, sivo, plakalo je... Izgubilo je brata, izgubilo je dio sebe, izgubilo je djeda moga.

Ivan Niko Barišić 8.e

Lidrano 2011.

24 2524 25

Moj didMoj did je zoron ranija

u poje odija

i s komadon slanine i kruva

cili dan u poju radija.

Kad bi se sa zvizdan

doma vratija, sritan bi bija.

Na kolinima njegovin

pismu san naučija,

a u zagrjaju njegovon

život mu ositit

Oči su mu ko zvizda Danica sjajile,

nadu u život ulivale,

usne pošten,

a ruke na molitvu sklapale.

I danas je tu, u srcu mom,

did moj...

Josip Matijević 8.d

did = djed zoron = zoromranija = raniopoje = poljeodija = odlaziokruva = kruhacili = cijeliradija = radiodoma = kućivratija = vratiosritan = sretankolinima = koljenimapismu = pjesmuzagrjaju = zagrljajuositija = osjetiozvizde = zvijezdeulivale = ulijevale

Ono najbolje dolazi iz srcaU životu se često razočaramo. Griješimo. Ponekad ne

shvaćamo što nam srce govori, što želi.Gledamo samo oči-ma.Vanjska,“lažna“ljepota, to nam je važno. Po tome prosu-đujemo. Ako bolje pogledamo u čovjeka, prodremo u nje-govu dušu,vidjet ćemo pravu istinsku ljepotu. Ljepotu duše.

Svi padovi u našim životima deprimiraju nas, čine tuž-nima, povučenijima. Ali i to je život. To je i smisao života.Usponi i padovi. Mane i vrline. Na njima učimo. Najvi-še nas povrijede teške riječi i izdaje naših bližnjih.Naj-bolji prijatelji,obitelj,mladić ili djevojka. Ne želimo pri-hvatiti stvarnost.Svidi ti se netko,zaljubiš se u njega, i na kraju,zavoliš ga.Trnci ti prolaze tijelom kad ga vidiš. Sve ti se čini divno. Sav si ispunjen. S vremenom,više ti nije bitan izgled,već on. Ono što jest. Najljepši su ti trenutci provedeni s njim, razgovori, poruke, dodiri,poljupci…Uvjerena si da si najsretnija cura na svijetu. Ali potrebna je samo mala iskra da sve zapali i otiđe u pepeo. Pogreška. Samo je to dovoljno.Tada sve propadne. Da,ljubav boli.To su ti trenutci.Trenutci kada se svega toga ne prisjećamo sa smješkom, već u su-zama.

Mrzimo sami sebe. Potrebno je mnogo vremena da nam te duboke rane zacijele. Do tada,neki plaču,osjećaju se usamljeno, krive sebe za sve…Svi smo različiti i svi to razli-čito primamo.Voljena osoba te izdala. Sve je gotovo. Nedo-staje ti. Ona je bila cijeli smisao tvog života, dio tvog srca. Bolno je! Želiš uporno vratiti vrijeme i ispraviti sve greške, sve vratiti na staro, započeti ispočetka…Tek tada shvatiš: „Prekasno je!“ Moramo se pomiriti s tim. Ići dalje, shvatiti to kao jednu novu lekciju u životu. Doći će nove situacije u ži-votu, nove ljubavi. Znat ćemo neke pogreške i ne smijemo ih ponoviti.

Život je poput vjetra. Potreban je samo jači vjetar koji će nam sve odnijeti i odvesti nas na druge puteve. Nastojmo gledati srcem,a ne očima. Poslušati svoje osjećaje, dopustiti da vladaju nama. Ono najbolje, najiskrenije i najljepše do-lazi iz srca.

Andrea Mihaljević 8.a

U konobi moga dida Vonja murtila na solaru, otvorene ponistre. Oko dvora cvita-

ju lavanda, ružmarin i gariful. Nasrid dvora kamena gustirna. Ispod škura šušte koltirne. Suše se lancuni na žici. Pod starim solarom ka-mena konoba dide mog.

Stara drvena vrata, mala ponistra, kamena konoba uvik lad-na. U njoj did moj nalazi mir kad se umoran vrati iz poja. Ja uđen prvi, sidnen na banak. Did povuče zasun i zakrakuna vrata, a onda uvik iznova plima riči poteče. Žive sićanja o dragim starim stvarima, žive judi i prošla godišća. Didove tvrde i žujevite ruke težaka, njež-no ih miluju dok mi ih pokazuje: staru peglu na žar i škrinju koju je praprababa donila u dotu, prapradidovu kuburu, kantar, mišine od vina, kosirače, sita i sepete. Za svaku od njih did pričat zna, a sad znan i ja.

Na drvenin gredan o brokvan vise pršuti, kobasice i grozdi oka-ca. U ćoši je badanj, a do njega pune bačve vina, prošeka i rakije. Vadi did tapun i puni kriglu vinon. Kroz malu ponistru vire susidi Vice i Jure. Did ih zove unutra, iznosi na mali stol suve smokve, vino i rakiju. Vadi iz važa slane srdele, nariza je i vismena. Govore o svin svojin mukama, trudu i brizi da dici bude boje.

Mašklini, motike i grabje složene stoje, držala im izglađena od didovih ruku. Miruju nožice i sepeti do nove berbe. Prikida moje misli pisma. Odzvanjaju niz kamene zidine riči: „Dalmacijo, zemljo kamena i smilja!“

Dragi dida, u konobi su tvoji trudi, u njoj ličiš sve muke, u njoj žive tvoji stari i dragi. Pivaš dida i kažeš da je život ka more u bonaci i buri. Hvala ti dida, tako san sritan šta te iman, šta me učiš borbi i srići, poštenju i dobroti.

Ne čuje se više pisma, zvoni Zdrava Marija, još malo i dida će poć spavat. Prije nego jutarnje sunce okupa malo misto, on odlazi u poje.

Spava stara konoba, čuva svoje tajne, prošla lita i zime, broji godišća i otvara dušu didu mom jer je niko ne poznaje ko on.

Živit će ona i posli njega, ali živit će i on jer joj je da dušu.

Neno Balić Kosor 6.a

vonj = mirismurtila = biljka intenzivnog mirisasolar = balkonponistra = prozorgariful = karanfilgustirna = bunarkoltrina = zavjesalancun = plahtazasun = željezni lokotzakrakunati = čvrsto zatvoritikantar = sprava za vaganjemišine = ovčja koža u kojoj se nosilo vino

sito = cjedilosepet = pletena košara za grož-đebrokva = čavaookatac = vrsta grožđaćoša= ugaobadanj = velika posuda u kojoj se gnječilo grožđetapun = drveni čep za bačvuvaž = metalna posudavisme = šarena slaninamašklin = vrsta oruđa

DJEDICA NA MORU

Valovi se radosno poigravajuS pjeskovitom plažom.Jedan mali, ali najpjenastiji val jeZalutao na drugu stranu ovogČarobnog otoka.

Galeb uporno i nadareno klikćeNad užarenim stijenamaOblaci se polako razdvajaju, moj djedica

Prvi put u deset godinaNasmijan i obasjan sunčevim zrakama.Sve je divno i mirisno.

Noa Poljak, 5.r.

OŠ Lauder – Hugo Kon,Ivanićgradska 41 a

10 000 ZagrebUčitelj : Maja Radovčić

MoreTi si more tajnaTera v tišini piščiOd sega blaga kaj skrivaš vu sebinajvekše blage si ti.Nebu zimleš plavu farbuZlatnu bleščinu daje ti sonce,Veter tvoju zibetalku ziblei šumem puče tišinine konce.H večer tvoja se rubača črni,mesec se vu tvoje pučine gledi.Morti nisi tu blizu meneali vu mojemu srcukak lučica, nigdar ne gasne,trepiš i v dalekem Zagorjučez moju dušu šumiš.

Mirna Majzec, 7. a

Mentor: Kata Sever

Osnovna škola BistraBistranska 3010298 Bistra

Dobro jutro more

U daljini sunce sviće,kao neko svijetlo biće,

izranja iz mora.

Opojni miris soli.Po obali val se proli,probudila ga zora.

Galeb letom nebo para,u njedrima mu pjesma stara

o jadranskim otocima.

U slabom svijetlu zore rane,vjetar nježno golica grane

obližnjim borovima.

Daleko na pučini,izgubljena u modrini

mala barka plovi.

Zlatnim suncem okupana,svjedoči rođenju dana

dok vihor vale lovi.

Valentina Runko, 7.b

OŠ Viktorovac, SisakAleja narodnih heroja, 2 44 103 Sisak Voditeljica: Blaženka Krstičević

MoreMore kao da šapućeNosi pjenaste papučeI zove nas na igru valova;Morske pjene prepuna je uvala.

More na suncu svjetluca,A miris me uzbuđuje.

Budi more djetešce u meniKoje po plićaku lovi ribice.Gradim im bazenePa plivaju pored mene.

Sjednem pored mora i slušamUdaranje valova o stijene.Sad to nitko ne čuje osim mene.Povlačenje mora – zvuk je iz snova.

Hladno je i pala je noćKući moram poć.More i dalje poziva na igruTeško se oduprijeti tome tigru.Nađem poveću školjku,Prislonim je uz uhoI šum valova prati me dugo.

Ana Maria Šorgo, razred: 5.OŠ Marije i Line, Umag ,Školska 14Učitelj: Mirela Jovičić

26 27

Ludi provod četvrtašaBilješke s maturalca EKSKURZIJE

Šetnje Stradunom i

Orlando, dubrovački trubaduri,

grad Marka Pola i još mnogo toga.....

Konačno su došli i ti dani koje smo čekali cijelu godinu. Dani ekskurzije.

Uputili smo se prema Dubrovniku. Puni znatiželje i željni zabave, vozili smo se do vidikovca iznad Baćinskih jezera. Nastavili smo put do Dubrovnika gdje smo vidjeli Onorfijevu fontanu, crkvu sv. Vlahe, Orlandov kip, Knežev dvor i Akvarij. Tamo smo saznali da je to grad u kojem su živjeli pisci Marin Držić i Ivan Gundulić, o kojima ćemo kasnije više uči-ti. Poslije razgledavanja krenuli smo pre-ma Orebiću. Navečer smo se zabavljali u disku, plesali smo i imali puno zabavnih događanja, poput odabira najboljih ple-sača. Drugog dana smo, vožnjom bro-dom, posjetili otok Korčulu. Razgledali

smo grad Marka Pola, katedralu Sv. Marka i posjetili Gradski muzej. U Orebiću smo posjetili i Pomorski muzej s bogatom zbirkom umjetnina. Trećeg dana smo išli za NP Mljet. Tamo nam se svidjela priro-da koja okružuje samostan. Malen i miran otočić koji smo mi razbudili svojim smi-jehom. Na povratku su valovi udarali u brod i nekima je to škodilo, ali su preživje-li. Zadnji dan smo se spakirali, doručkova-li i krenuli natrag kući. Zadnje odredište bilo je Ston, gradić okružen zidinama iz 14.st. Puni doživljaja nastavili smo put do kuće. Raspjevani, veselili smo se povratku kući, da se naspavamo i ispričamo svojim obiteljima što smo sve doživjeli.

Zahvalio bih svim učiteljicama i barba Leu za ovako odličnu ekskurziju.

Napisao: Stipe Bogdanović 4.b

Fotografije: arhiva razrednog odjela 4.b

27

NESTAŠNO MORE

BLISTAVO MOREPRSKA PREMA OBALI.

IZAZIVA ZLATNAZRNCA PIJESKA.MORSKA PJENAIZAZIVA MENE.

VALOM JE SKOKNULADO MOJE KOSEI UKRASILA JE.

MOJA KOSASVJETLUCA….

IME I PREZIME UČENIKA: Nensi HuzjakRAZRED: 2.b NAZIV ŠKOLE: OŠ „Petar Zrinski“ ŠenkovecIME I PREZIME UČITELJA: Vesna Golub

Plave oči moje Istre

Sunce se zbudiloi duboko plavo more ulaštilo.Vali rastežu svoje ruke,galebe zovu da skupa zaplešu,da skupa nebo pasaju.Ribe se iz ranega jutrau moru zogaju.Sad je već sve budno,i raki na stinami,i pina na vali,i ljudi dobre volje,već su na nogami.Samo u hladu spiribar stari,ki je cilu noćna barki zgubija,dok ga je misečinana mirnen moru teplila.Samo se vali,ki u stine tuču,čuju.Nanker tića ni viti,ni čuti.Samo more i nebo čakulaju,sa suncen se štimaju.

Donatela MacanVII.aOŠ Šijana, Pula43.istarske divizije 552 100 PulaUčiteljica: Biserka Butković-Mrdeža

U PLAVOME MORU…

KAPLJICE SU SITNE.

JAU PLAVOME MORU

PLIVAM.MORSKU PJENU

STVARAM.VALOVI DIŽUBIJELI BROD.

LJUDI SE SMIJU – BACAJU SE U

MORE

Elena-Maria Živko RAZRED: 2.NAZIV ŠKOLE: OŠ „Petar Zrinski“ ŠenkovecADRESA: Maršala Tita 21, Šenkovec, 40 000 Ča-kovecIME I PREZIME UČITELJA: Vesna Golub

28 29

Toliko pripreme za efekt “Nisi rekao

ni keks” ili za onu poznatu „Sve što

je lijepo, kratko traje!”

28

Po slavonskim ravnicama – iako u Slavoniji nije sve ravno

29

Polazak, Zagreb, Bizovačke topliceZvuk budilice i prve zrake svjetla što su

mi se uvukle pod postelju prenule su me iz sna. Milo su mi gladile lice i nisu mi dale da se probudim, da se odvojim od mekog kreveta. Oči su mi se zatvarale, opet sam usnuo… „ Fraaanjo! Budi se!!!“ vrisnula je majka. Oči su mi se ponovno otvorile, ugle-dale sat i vidjele da kasnim. Izletio sam iz kreveta i uletio pod tuš, osušio se, doručko-vao, oprao zube… U jednom trenutku sam pogledao na sat, mala se kazaljka opasno približila broju sedam. Na brzinu sam se obukao i zajedno s ocem izletio iz stana. Dok smo se vozili do mjesta gdje su bili parkirani autobusi, razmišljao sam. To je taj dan, dan sreće za sve koji pohađaju sedmi razred osnovne škole, prvi dan ekskurzije. Kad smo došli ispred autobusa, uhvatila me nervoza. Svi su se već udobno smjestili, pomislio sam da će krenuti bez mene. Bio sam frustriran, tjerao sam oca da požuri s tim kuferom. Uspio sam spremiti kufer i ući u autobus. Pogledao sam kroz prozor, majke su mahale, nisu mogle sakriti suze. Vozač je stisnuo papučicu gasa i autobus je lagano krenuo. Majka mog prijatelja Jo-sipa je trčala za autobusom mašući s obje ruke ne gledajući kuda ide. Na njenu sreću, nije se spotaknula i pala, a na nesreću, njen sin je ravnodušno povukao zavjesu da je ne vidi. Vozač je stisnuo gas malo jače pa smo ubrzo izašli iz Omiša. Gledao sam kako se kuće brzo izmjenjuju jedna za drugom. Bilo je dosadno pa sam nabio slušalice na uši i pustio glazbu. I slušao sam, slušao, pjesmu za pjesmom sve do Zagreba. Lijep grad, ali već sam ga vidio. Od Katedrale (s koje neće baš ubrzo maknuti skelu s desnog tornja) preko Hrvatskog narodnog kazališta, Um-jetničkog paviljona u kojoj je Strossmaye-rova galerija, preko Arheološkog muzeja, išaranih ulica i prekrasnih parkova, hotela Sheraton, Meštrovićeve „Džamije“ , groblja Mirogoj okruženog veličanstvenim arkada-ma pa sve do Trga svetog Marka. Nismo baš sve prošli. Bili su prosvjedi jer su nepraved-no osudili naše generale. Putovanje smo nastavili istočnije, prema hotelu blizu Bi-zovca gdje smo trebali prenoćiti.

Putom sam gledao kroz prozor nepre-gledne ravnice, smeđe, zelene, i one žute od gusto poredanih uljanih repica u cvatu. Slavoncima su prostrane ravnice kao nama more, samo što je more ljepše. Stigli smo na naše najdraže mjesto na ovom puto-vanju, hotel Bizovac. Nisi rekao keks, a mi smo uskočili u kupaće gaće i kostime pa u

PUTOPIS

NAPISAO: Frane Kovačeić, VII.d SNIMILA: Ružica Jukić, VII.b

danas otvoriti tobogan. Mislio sam, ima vremena, danas ću igrati nogomet. Ima vremena još i sutra i prekosutra, ionako mi je klor jučer nagrizao oči. Nakon nogometa s nekolicinom prijatelja, otišao sam u sobu, istuširao se i spremio za večeru, a potom i disko.

Grad herojOpet sam ustao i opet bio jako, jako

umoran. Ako ovako nastavim s kasnim lije-ganjem u krevet,pretvorit ću se u sovu. Na hodniku je bilo još tiše nego jučer. Skoro pa nisam ni jeo jer od silnog umora nisam mo-gao primaknuti hranu ustima. Autobusom smo krenuli u Vukovar-Grad heroj. Očeki-vao sam više rupa od metaka na kućama, ali čini se kao da su već dobar dio grada obnovili. Probušen i porušen je bio samo vodotoranj i par objekata koji su ostali ne-obnovljeni kao simboli rata i stradavanja. Naš vodič je tijekom obješnjavanja o glaso-vitom Blagi Zadri spomenuo naše generale koji su nepravedno optuženi u Haagu. Spo-menuo je i vojnu postrojbu „Žuti mravi“ i o tome koko su dizali srpske tenkove u zrak. Nakon toga smo posjetili vukovarsku bol-nicu na čijem se ulazu vidio lijepi plakat na kojem je bio crveni križ probušen metcima. Ušli smo u podrum bonice. Dugi hodnik podruma je s lijeve strane do polovice zida popločan keramičkim pločicama. Prvi red pločica bio je ispisan datumima po redu. U drugom dijelu je pisalo što se dogodilo u bolnici za vrijeme opsade Vukovara. Malo dalje iza ratnog dnevnika bolnice pisala su imena uokvirena u crno. S desne strane hodnika bilo je nekoliko vrata. Ušli smo kroz prva. Malena polumračna prostorija, krevet do kreveta na kojima su ležali ranjenici, a

bazen, a iskočili smo iz njega kad smo našli mrtvu žabu kako pluta na površini. Nakon toga smo večerali. Kasnije su svi ludovali po hodnicima hotela, osim mene. Ja sam mo-rao pisati ovaj putopis i kasnije leći u krevet jer mene lako hvata san.

Osijek, putevima eko-turiz-ma, zabava na sto načina

Premda sam jedini spavao, osjećao sam glavobolju kao da nisam spavao sto godi-na. Hodao sam po sobi zatvorenih očiju i ispruženih ruku poput mumije, pokušao sam naći majicu. Potrajalo je, ali sam ipak uspio i obukao je. Izašao sam na hodnik, bilo je jako tiho nakon glasne noći. Jedino su se čuli teški koraci duž cijelog hodnika. Puno ih se okupilo oko jednog kožnatog kauča. Svima se spavalo i gore nego meni, ali morali smo na doručak. „Zašto nas bude ovako rano?“ javio se umorni glas iza mene. Nisam se okrenuo. Nitko nije odgovorio. Sišli smo na doručak, bilo je svega na šved-skom stolu. Uzeo sam tri hrenovke, sir, dvi-je vrste salame i odvratnu kavu od čijeg se okusa ne možeš ni probuditi.

Morali smo se pripremiti na dugo puto-vanje. Udobno smo se smjestili u autobuse i krenuli prema Osijeku, središtu i najvećem gradu Slavonije. Stali smo ispred nekih sta-rih zidina. Sijedi, brkati vodič nas je odveo na zidine i počeo govoriti. Malo sam se udaljio u zadnje redove da ga ne bih morao slušati. Na kraju krajeva, nisam prešao više od petsto kilometara da bih slušao nekakva predavanja. Naslonio sam se na zid i gledao oko sebe. Između svake crvene cigle virilo je zelenilo. Preko zida se vidjela Drava, ali se nije vidio ni jedan brod, samo voda. Ding, dong, ding, dong… zvuk zvona iza mojih

leđa me prenuo iz razmišljanja. „To je zvo-nik crkve Svetog Trojstva“, rekao je vodič i nastavio objašnjavati, ali ga nisam mogao čuti od glasne zvonjave. Okrenuo sam se i ugledao prekrasni žuti barokni zvonik. Mo-rali smo krenuti dalje, prema centru grada. Šetali smo širokim ulicama i vidjeli zgradu Glavnog zapovjedništva koju smo mogli vi-djeti na novčanici od dvjesto kuna.

Nastavili smo s obilaskom i ugledali veličanstvenu crvenu gotičku Konkatedra-lu koja je tako visoka da bi dirala oblake kad bi ih bilo na čistom plavom nebu. Prvo što sam ugledao bio je portal, zatim sam podi-zao pogled dok nisam ugledao vrh šiljastog krova. Bila je zastrašujuća, ovako gledana odozdo. Uveli su nas unutar crvenih zidina, iznutra se činila još veća. Freske su izblijedi-le i odale da je ova zgrada jako stara. Nismo se dugo zadržali jer je bila gužva.

Nakon pola sata smo opet bili u auto-busu. Nedaleko od Osijeka je bilo neko eko gospodarstvo. Rekli su da ćemo ručati or-gansku hranu, zvučalo je neprimamljivo. Ali nije bilo odvratno, zapravo bilo je jako fino osim eko soka koji je bio kao voda. Na-kon ručka smo razgledali imanje i vidjeli i nanjušili ga, potom otišli u Kopački rit, sjeli na brod i gledali močvaru. Nije bilo uzbud-ljivo. Nisam mogao čuti vodiča jer je mikro-fon bio pokvaren, a od buke motora ne bih ga čuo ni da sam pokraj njega. Kasnije su nas odveli u park nekakvim puteljkom do narančasto-crvenog dvorca s bijelim rubo-vima i okruglim prozorom na vrhu. Samo sam načuo nešto o vlasniku koji je ulovio brdo divljači i poginuo u lovu.

Vratili smo se kući oko pet poslijepod-ne. Svi su otišli na bazene, rekli su da će

jeg drže četiri stupa od mramora, a na spo-rednim oltarima su kipovi bili toliko stvarni da sam u jednom trenutku pomislio da su to pravi ljudi obojeni u bijelo.

Ubrzo nakon toga smo opet bili u au-tobusu. Opet sam buljio kroz prozor. Prola-zili smo pokraj nekog sela gdje su sve kuće bile iste. Male, bijele, neravnih zidova s ko-jih otpada boja i starih krovova. Pokraj kuća dvorište, a ispred svake jedno stablo. Male-ni potok ih je dijelio od ceste, zato je ispred svake kuće bio sitni mostić koji im je omo-gućavao prijelaz preko potoka na cestu

Kad smo se vratili u hotel i ručali, svi su išli na bazen i tobogan, a ja sam sa šačicom prijatelja opet otišao na nogomet. Mislio sam, ima vremena za sve, ionako su nam danas dali više vremena za igru.

Zoo, papiga Ara, nekakva zmiju-rina, plemenita Dora i na kraju Omiš

Svatko voli ekskurziju i nema onoga komu je ona dosadna. Ali ništa nije vječno, pa tako ni ovo nezaboravno druženje. Mo-rao je stići i taj dan, posljednji peti dan. Otvorio sam oči i razmišljao o toboganu kojeg sam propustio. Najednom sam se stvorio na nogama i počeo spremati stvari. Nastojao sam da moje spremanje bude što sporije. Pokušavao sam produžiti moj bora-vak tamo, ali nešto duboko u meni govorilo je: „ Pusti! Moraš ići!“ Napokon sam napu-stio sobu i vratio ključ na recepciju. Nakon što smo sjeli u autobus, odmah sam stavio slušalice u uši i tražio utjehu u glazbi. Naše zadnje odredište na ovoj ekskurziji bile su Našice.

Autobus je stao ispred dvorca Pejačević. Izvadio sam slušalice iz ušiju. Popeli smo se uz kamene stube i ušli u sobu posvećenu Izidoru Kršnjavom. Na zidu su bile dvije slike. Jedna je prikazivala Izidora u crvenoj odori, desna ruka mu je bila na boku, a lije-va na pozlaćenom dršku mača. Druga slika prikazuje Minu Kršnjavi u mračnoj prostoriji i crnoj haljini. S njene desne strane spokoj-no je ležala bijela doga. U drugoj prostoriji je stari crni klavir na kojem je nekoć svirala Dora Pejačević. S Dorom sam se upoznao kroz njene skladbe, budući da sam u glaz-benoj školi imao u programu i jedan njen komad. Nakon razgledavanja, otišli smo na ručak u hotel blizu dvorca. Ručali smo juhu s povrćem. Pojeo sam samo zato što mi je nos bio začepljen od jake prehlade pa nisam osjetio taj odurni miris.

Poslije ručka smo išli u maleni zoološ-ki vrt obitelji Bizik. Prvo smo vidjeli najsta-riju životinju, papigu Aru. Bilo je svakakvih životinja, od sove kukuvije savijenih očiju, preko svih vrsta fazana do uspavanoga de-belog jaguara. Poslije toga su svi uzeli de-belu zmijurinu u ruke, svi osmi mene. Ne pada mi na pamet držati u ruci ta ljigava stvorenja.

Nakon toga smo se vratili u autobus i krenuli na jug svojim domovima, svojoj Dalmaciji.

sada leže skulpture od gipsa. Sve to izgle-da nekako tužno i sivo. A kako je onda bilo? Sljedeća prostorija je bila sasvim u mraku, crna. Na sredini prostorije se nalazila kuti-ja koja je svijetlila crvenim svjetlima, a na kutiji je bila zapaljena voštana svijeća. Čuo se neki muški glas koji je govorio imena i prezimena poginulih. Još smo prošli kroz dvije prostorije i ponovno izašli na hodnik. Nakon toga smo otišli na ručak. Jeli smo u restoran - brodu na Dunavu.

Poslije ručka smo otišli na Ovčaru, naj-tužnije mjesto u Lijepoj našoj. Mjesto na kojem su pogubljeni nevini, ranjeni Hrvati. Zapalili smo svijeću ispred crnog spome-nika s likom bezglave golubice. Tada smo posjetili spomen dom „Ovčara“ gdje smo vidjeli osobne stvari poginulih, gomilu me-taka zabetoniranih u pod i imena pogublje-nih kako odlaze u vir i nestaju. Onda smo posjetili jako lijepo i uredno vukovarsko groblje i vidjeli masivni zeleni spomenik žrtvama rata, a iza njega 938 bijelih križeva. Groblje je puno šarenog cvijeća, ne izgleda ni tmurno ni tužno kao bolnica u Vukova-ru. Ono je spomen na dan kad su ove žr-tve pale za svoju domovinu, ali se uzdigle k Bogu.

Vratili smo se u hotel u pet sati poslije-podne.

Đakovo i još malo zabave na sto načina

Probudio me glas budilice, zvala me na doručak. Izišao sam na balkon, hladni po-vjetarac me natjerao da se vratim u sobu. Doručak je bio isti kao jučer i prije dva dana: salama, hrenovke, sir i bijela kava u koju sam stavio tonu šećera. „Danas idemo u Đakovo“ , rekao je netko za susjednim stolom. To je potvrdila i razrednica kad smo zauzeli svoja mjesta u autobusu. Također je rekla da se danas vraćamo ranije u hotel.

Naše prvo odredište za danas bila je đa-kovačka pastuharna. Vidjeli smo prelijepe lipicance bijele kao snijeg. Čim smo doš-li, vidjeli smo mladog pastuha u kružnom ograđenom prostoru kako gazi po zemlji tako dubokoj da mu se nisu vidjela kopi-ta. Bio je toliko gladan da je morao svinuti prednje noge i provući glavu kroz ogradu da bi mogao zgrabiti vlast trave svojim ja-kim zubima. Kad smo ušli u jednu od staja, konji su počeli rzati tako glasno da su mi se tresle noge od straha. U svakom sam tre-nutku mislio da će neki od ovih konja po-četi skakati i otimati se sve dok ne pukne konop koji ga je držao da ne pobjegne i navaliti na nas svojim velikim kopitima. Za-hvalio sam Bogu što sam ipak preživio.

Nakon toga smo sjeli u autobus u upu-tili se prema đakovačkoj Katedrali. Bila je crvena, kao i osječka Konkatedrala. Ne znam je li to slučajno ili Slavonci stvarno vole crvenu boju. Kad smo prošli kroz ve-lika vrata, bio sam impresioniran. Prekrasni vitraji i freske koje pokazuju prizore iz Bibli-je. One freske koje su u sivoj boji prikaziva-le su događaje iz života svetog Petra. Iznad glavnog oltara vidio se pozlaćeni ciborij ko-

30 31

Osvrt na kazališnu predstavu

Bio je sat zemljopisa kada je šesti razred učio kontinent Afri-ku, a u posjet im je došla Nevena Mrković koja je bila dva mje-seca u Tanzaniji, zemlji od 45 mil. stanovnika. Ispričala nam je sve svoje doživljaje i pustolovine kroz koje je prošla. O njoj smo saznali mnogo zanimljivih stvari, npr. da zna osnove svahili je-zika koji spada među najkompliciranije jezike na svijetu, da se okušala u nošenju teških banana na glavi u raznim bojama , od zelenih i crvenih do narančanstih i da je dvaput imala malari-ju koju je uspješno izliječila. Većinu svog vremena provela je u hrvatskom sirotištu gdje je pomagala nezbrinutoj djeci kojima je pružena zdrastvena skrb, školovanje i najmanje tri obroka dnevno. Oni pohađaju državnu školu gdje moraju platiti unifor-mu 200 kn, bilježnice, svoju klupu i stolicu ( ili ju moraju ponijeti sami ), nemaju knjiga, a obrok moraju plaćati 150 kn godišnje. Učitelj im dolazi kad on to poželi jer prima plaću od samo 400 kn mjesečno. Djeca boljeg imovinskog stanja pohađaju privatnu školu koju drže redovnice. Školu im omogućuju bogati donato-ri iz Indije i ostalih zemalja.

Pričala nam je o jednoj posebnoj djevojčici koja se zove Ve-stima. Posebna je jer je niskog rasta, a ima već petnaest godina, boluje od AIDS-a i jedva je preživjela posljednji napadaj malarije. U nekim dijelovima Tanzanije nalaze se albino djeca. To su djeca bez pigmenta, često odvojena od društva zbog poganskih, ple-menskih vjerovanja i običaja. Često ih se proglašava vješcima pa čak i demonima. Ovaj sat nam je otkrio sve tajne, mračne strane, ali i zanimljivosti siromašne Tanzanije.

Napisala: Karla Olujić, 7.b

Fotografije: Antonela Grizelj, 7.b

TanzanijaNevena Mrković bila je dva mjeseca u Tanzaniji, zemlji od 45 mil. stanovnika.

Oni pohađaju državnu školu gdje moraju platiti uniformu 200 kn, bilježnice, svoju klupu i stolicu ( ili ju moraju ponijeti sami ), nemaju knjiga, a obrok moraju plaćati 150 kn godišnje. Učitelj im dolazi kad on to poželi jer prima plaću od samo 400 kn mjesečno.

Obilježavanje Otvorenih dana Osnovne škole Josip Pupačić održano je 19. travnja 2011. godine. Započeli su s košarkaškom utakmicom u školskoj dvorani. Košarku su najprije zaigrali učenici osmih razreda, a zatim naši nastavnici i naša ravnateljica. Nešto kasnije na glavnoj gradskoj ulici Fošal bili su postavljeni učenički prodajni stolovi na kojima se moglo naći svašta: od domaćih slastica do ručno izrađenih ukrasa. Prolaznici su zadivljeno odmjera-vali učeničke stolove i kupili sve što im je zapelo za oko. Sav prihod od prodaje donirao se našoj škol-skoj knjižnici za kupnju novih knjiga. Nadamo se da će knjižničar s prikupljenim novcem moći kupiti do-voljno novih lektira za učenike naše škole.

Napisala i snimila:Veronika Bartulović, 6.bOtvoreni dani Osnone škole Josipa Pupačića

30

Povodom mjeseca hrvatske knjige u Narodnoj knižnici Omiš, u četvrtak, 25. listopada 2011.u 17 sati održana je pred-stava “Kazališni sat” u izvedbi Gradskog kazališta mladih Split. Predstavu je režirao Vladimir Davidović, a igrali su Filip Ra-doš, Nada Kovačević, Siniša Novković, Slavko Sobin i Vinko Mihanović. Kazališni sat je predstava koja govori o tome kako nastaje kazališna predstava. Glumci su gledateljima približi-li kako nastaje predstava od samog teksta  pa do premijere. U predstavi nas je redatelj (Slavko Sobin) upoznao sa šaptačem, kostimografom i scenografom te s osebujnim karakterima glav-nih glumaca. Saznali smo da jedan tekst može biti izveden kroz tri dramske vrste: tragediju, komediju i dramu. U komadu se radi o udanoj ženi koja se zaljubi u drugog muškarca. No, radnja se dodatno zakomplicira kada ih uhvati ženin muž. Muž ženi “otvo-ri oči” i ona shvati da je muškarc u kojeg se zaljubila samo jedan u nizu prevrtljivih laskavaca i vrati se svome zakonitom suprugu. Glumci su to sjajno odigrali kroz formu drame gdje je žena obič-na domaćica, a muž poslovan čovjek koji nema vremena za nju. U tragediji, radnja se odvija na rimskom dvoru, gdje je Rimljan-ka udana za senatora, a u komediji se radnja odvija na selu, gdje je ta ista žena zapravo seljanka udana za seljaka. Naravno da se komična verzija cijelog događaja publici najviše svidjela. Efekt smiješnog je postignut i izvedbom na dijalektu. Ova predstava je dinamična, duhovita, ali i poučna. Predstava govori o tome kako je stvaranje predstave jedan dug proces jer sve treba ra-zraditi do najmanjeg detalja, od teksta i odabira glumaca pa do premijere.Treba se stvoriti jedna umjetnička cjelina koja će se svidjeti publici, ali i dobiti dobre glasove kritike. Ova predstava je izvedena oko pet stotina puta i sigurni smo da će sve koji je pogledaju oduševiti svojom dinamičnošću i duhovitošću.

Napisala:Viktorija Perkušić 6.b

Snimila: Veronika Bartulović, 6.b

“Kazališni sat”

31

32 3333

Prvog dana mjeseca ožujka, u osam sati, ispred škole su se okupili učenici osmih razreda A smjene. Iako je bilo jutro, svi su željno iščekivali kada ćemo napokon krenuti. Dan je bio tmuran, ali nama to nije sme-talo. Kada smo došli do Salone, učenici su nastavnike odmah zatrpali brojnim pitanjima. Vjeroučitelj Antun Budimir sve nam je detaljno poka-zivao i objašnjavao. Svaki dio starih ruševina učenici su istražili i sa zado-voljstvom krenuli dalje. Tada smo prošetali do Gospinog otoka. Svećenik nam je ispričao sve o kraljici Jeleni koja je dala sagraditi tu crkvu. Pomo-lili smo se i onda napravili malu pauzu. Kada smo došli do Klisa, učenici su čitali svoje referate koje su prethodno pripremili kod kuće. Tako smo učili jedni od drugih. Obišli smo cijelu tvrđavu i istražili svaki njen kutak. Kući smo se vratili umorni, ali zadovoljni naučenim. O ovoj terenskoj na-stavi pričali smo i sljedećih dana u školi.

Jedva čekamo vijest da je pred nama još jedna nova terenska na-stavna. Sigurni smo da će biti zanimljiva, zabavna i poučna kao ova!

Napisala: Dona Kovač, 8.b Fotografije: Tina Božan, 8.b

Arheološki lokalitet Salona i kliška tvrđava

Dvorac Stara Sušica nalazi se u blizini Ravne Gore na 800 m nadmorske visine. Frankopani su u srednjem vijeku, prema nekim izvorima, u Sta-roj Sušici imali grad, koji Turci ni prilikom žestokih provala godine 1698. nisu zauzeli, iako su opusto-šili čitav okolni kraj. Zgrada dvorca, nekadašnjeg Frankopanskog grada, smještena je na gorskoj kosi, danas na rubu crnogorične šume. No do-sta o povijesti i geografskim položajima, a više o tome koliko smo mi uživali u zimskim radostima. Škola u prirodi je super zabavna i super poučna pa se nadamo da će se ponoviti ova ista ili da ćemo iznenaditi naše učenike i novim poučnim lokalitetima.

učiteljice razredne nastave

Škola u prirodi

Dvorac Stara Sušica

32

Izlet na VelebitTERENSKA NASTAVA

Rano ujutro, nakon doručka, otišli smo na Velebit. Na Velebitu je bilo maglovito i jako hladno. Svi smo bili zamotani šalovima oko vrata, u ja-knama, kapama na glavi i rukavicama na rukama. Nitko nas nije mogao pre-poznati. Tako prerušeni, krenuli smo u botanički vrt. Vidjeli smo mnogo zani-mljivog bilja, među njima i jedinstve-nu velebitsku degeniju. Nakon dugog hodanja bili smo umorni i gladni pa smo stali nešto pojesti u planinar-skom domu. Poslije jela igrali smo se oko meteorološke postaje. Otišli smo natrag u pansion na ručak. Uz vese-lu glazbu i pričanje o svemu što smo vidjeli, krenuli smo prema Kuterevu gdje se nalazilo utočište medvjeda. Tamo je bilo jako lijepo. U utočištu ima sedam medvjeda. Svi smo se iznenadi-li kada nam je gospodin Ivan Crnković Pavenka, jedan od čuvara medvjeda, rekao da malog medvjeda odgaja pas. Kada smo vidjeli sve medvjede, priče-kali smo nastavnike i krenuli prema Omišu. Jako smo zadovoljni cijelim svime što smo vidjeli u ta dva dana, a i uputama i društvom naših nastavnika. Došli smo u Omiš iza dvadeset i dva sata. Ondje su nas dočekali naši rodi-telji. Pozdravili smo se s nastavnicima te otišli kući.

Napisale: Marija Pavlić i Petra Ćepić, 6.f

Fotografije: Ivana Zemunik, prof.

Dana 15. listopada 2010. godine 6.d, 6.e i 6.f otišli su s nastavnicama iz prirode i tjelesnog odgoja na dvod-nevni izlet na Velebit.

Krenuli smo u sedam sati autobu-som u kojem je od ranog jutra vladalo potpuno uzbuđenje. Nismo išli ravno na Velebit, već smo putem zastajali na mnogim zanimljivim mjestima. Prvo smo stali u Kninu gdje smo vidjeli vla-kove. Nakon Knina krenuli smo prema Cerovačkim pećinama. Cerovačke pe-ćine otkrivene su 1924. g. pri izgradnji željezničke pruge. Otkrio ih je Nikola Turkelj. Otkrivene su tri špilje: gornja, donja i srednja. Mi smo posjetili do-nju koja je dugačka 2400 m. Nakon zanimljivog iskustva u Cerovačkim pećinama, krenuli smo prema vrilu ri-jeke Gacke u Otočcu. Kada smo prešli preko Gacke, vidjeli smo kako se radi brašno, šećer... Poslije razgledavanja Gacke išli smo u Otočac vidjeti siranu „ Runolist“ obitelji Tomaić. Kada smo vi-djeli kako se pravi sir, degustirali smo četiri vrste sira. U ponudi su bili i sirevi za prodaju. Napokon smo krenuli pre-ma Velebitu. U autobusu se orila pje-sma sve do našeg prenoćišta, pansio-na „Jure“ u Krasnome. Nakon što smo se raspakirali i večerali, otišli smo u disko. Svi smo bili jako umorni pa se nismo dugo zadržali.

33

34 3534 35

Dječji tjedan poduzetništva u našoj školi

1. Što svaki svjetski putnik mora znati?Svaki svjetski putnik bi morao znati da su

svi ljudi jednako vrijedni: mladi, stari, muški, ženski, crni, bijeli, visoki, niski.

Svjetski putnik ne smije imati predrasude. Mora putovati iz srca. Samo će tako doživje-ti lijepe stvari na putovanjima. To obavezno mora znati. Mora znati spakirati dobro stvari i dobre stvari. Nekad mora znati oprati sam odjeću jer na putovanjima u hostelima moraš biti snalažljiv.

2. Jeste li kao dijete voljeli istraživati?Jesam.Tko nije? Svi smo kao djeca radili

neka skloništa gdje nas nitko ne može naći. Svi smo htjeli probati sve, zapaliti iza škole prvu cigaretu pa kašljati. Svašta tada hoćeš probati, svašta te zanima. Kao dijete sam uzo-re pronašao u svojim roditeljima koji su puno putovali. Mama i tata išli su u Australiju, Ame-riku, Rusiju...i onda je to valjda u genima.

3.Koje vam je putovanje bilo najdraže?Svako na svoj način. Evo, stvarno nemam

odgovor. Putovanje oko svijeta u 97 dana mi je na jedan način drago, al’ isto tako mi je dra-go neko manje putovanje, npr. ono od tjedan dana u Irsku, u kojoj sam bio prije puno godi-na. Ono je opet bilo lijepo na svoj način. Zna-či, svako je bilo jednako lijepo na svoj način. Stvarno sam neodlučan.

Intervju s putopiscem

4. Kako ste se osjećali kad ste plivali s morskim psima? Jeste se bojali?

Pa nisam, zato što sam bio s instruktorom i ronio s još četiri iskusna ronioca.Prvo sam gledao njih i njihov nedostatak straha. Pret-postavljao sam da tako iskusni ronioci znaju što rade pa da se ni ja ne bih trebao bojati. Na kraju je ispalo da sam dobro procijenio situa-ciju pa se nisam ni ja bojao plivanja s psinama.

SVJETSKI PUTNIK NE SMIJE IMATI PREDRASUDEMORA PUTOVATI IZ SRCA

Hrvojem Šalkovićem

5. Koja bi bila vaša književna pre-poruka za mlade osnovce?

U osnovnoj školi sam čitao Jule-sa Verna, Carla Maya, Zane Grey. Nji-hove romane toplo preporučujem, posebno onima pustolovnijeg duha.

Razgovarale:

Dona Kovač i Miljenka Roso 8.b

Snimke: Dona Kovač, 8.b

Projekt Dječji tjedan poduzetništva nije mogao zaobići našu školu u Omišu pa smo tako i mi organizirali predstav-ljanje projekta. Cilj projekta jest potica-nje djece na poduzetništvo i planiranje te razmišljanje o budućnosti. Djecu tre-ba navikavati na timski rad i poučavati snalažljivosti, inovativnosti, kreativno-sti, upornosti i poduzetnosti jer će tako uspjeti u životu.

Program je vodila nastavnica Iva-na Zemunik. Dječja klapa Bepo pod vodstvom nastavnice glazbene kultu-re Marije Didović započela je program pjesmom Projdem kroz pasike. Ravna-teljica naše škole Davorka Deur također se obratila publici s nekoliko uvodnih riječi. Ravnateljica je o obrazovanju i po-duzetništvu iznijela vlastite stavove. Za obrazovanje je rekla da je to življenje naučenoga, a poduzetništvo je objasnila kao ključnu kompetenciju, skup znanja i vještina. Nadodala je da u životu nema dana bez postignuća. Publici se obratila i Vlatka Mlakar, predstavnica Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, koja je govorila o cilju i viziji ovog projekta. Najviše se osvrnula na očekivane obra-zovne ishode u realizaciji poduzetničkih sadržaja. Djeca kroz ovaj projekt počinju razumijevati pojam poduzetništva, uče kako učiti, razvijaju kreativnost i komuni-kativnost u timskom okružju, izgrađuju samostalnost i samopouzdanje te svijest o društveno odgovornom poduzetniš-tvu. Za mikrofon je stupio i gospodin Dinko Tkalec koji nam je satavio mali po-duzetnički pojmovnik te objasnio znače-nje riječi plan, dobit, deficit, troškovi i sl.

Nakon toga učenici od prvog do osmog razreda predstavili su nam svoje proizvode koji su proizašli kao rezultati rada radionica vođenih timom nositelja projekta, tj. naših gostiju, ekonomskih stručnjaka iz Zagreba. Učenici su obja-snili svoje ideje, ciljeve i strategije. Grupa učenika prvog i drugog razreda predsta-vila je sok od jabuke dok su učenici tre-ćih i četvrtih razreda predstavili vijače za preskakanje. Učenici petih i šestih razre-da predstavili su promo kocke koje su vrlo praktične. Podijelili su se u četiri sektora, dva za proizvodnju, jedan za dizajn i je-dan za marketing. Publiku je posebno oduševio njihov moto “mala kocka, veli-ka usluga“. Učenici sedmih i osmih razre-

Dječji tjedan poduzetništva u osnovnim školama ima za cilj poticanje uvođenja sustavnog obrazovanja za poduzet-ništvo u osnovne škole koristeći aktivne metode učenja i po-učavanja, edukativne radionice i kazališne predstave. Nosi-oci projekta smatraju da je potrebno senzibilizirati društvo o nužnosti učenja za poduzetništvo od najranije dobi.

da predstavili su kaliodoskope, male na-prave koje umnožavaju stvari. Podijelili su se u tri sektora, jedan za proizvodnju, jedan za dizajn i jedan za marketing. Sve grupe učenika - proizvođača izračunala su zaradu i potrošnju. Izračunali su koliko su potrošili za materijal, koliko im vrijedi proizvod s porezom na dodanu vrijed-nost. Većina grupa je ostvarila dobit.

Nakon predstavljanja proizvoda or-ganizatori su uručili diplome. Prvu di-plomu su dodijelili ravnateljici, a ostale učenicima naše škole koji su sudjelovali u projektu. Poduzetno druženje završilo je predstavom “Što hoću- mogu” koja se najviše svidjela publici jer je dio interak-

tivnog kazališta. Dio predstave, u kojem su bila uključena djeca iz publike, bio je najzabavniji jer su se djeca podijelila u dvije skupine. Team 3 i Baluneri su se natjecali u puhanju balona za izmišljenu tvrtku “Balloon blowing company”. Cilj predstave je upoznavanje djece s upor-nošću, timskim radom i planiranjem bu-dućnosti. Kad je predstavljanje projekta završilo, djeca su puna dojmova pošla svojim domovima kako bi isplanirala svoju budućnost kakvu god oni žele pa-zeći da ne troše svoje vrijeme na tuđe ži-vote, da budu svoji i kreativni i da uvijek sanjaju velike snove.

Veronika Bartulović, 6.b

PROJEKT PROVODI Uz potporu Ministarstva gospodarstva, rada i poduzet-

ništva, a u okviru projekta „Obrazovanje za poduzetništvo“ Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje „Zrinski“ je u suradnji s Klubom kulture Agram“ i osnov-nim školama diljem Hrvatske realizirala projekt Dječji tje-dan Poduzetništva.

36 3736

Tijekom prošle školske godine grupa učenica vršnjaka pomagača ( Miljenka Roso, Dona Kovač, Ivana Rodić, Slavica Marunčić i Tina Božen ) organizirale su edukativne aktivnosti za učenike naše škole. Stručnu pomoć i vodstvo pružale su im defektologinje Mira Marčić i Dijana Sovulj te pedagoginja Nediljka Čopac.

Prva aktivnost bila je parlaonica na temu roditeljskih odgojnih stilova. Parlaonica se održala 26. studenog 2010. godine, a bila je namijenjena učenicima osmih razreda. Učenici su iznosili argumente o prednostima i nedostatcima prestrogog i prepopustljivog roditelj-skog odgoja. Došli su do zaključka kako roditelji trebaju svojoj djeci postavljati granice i jasna pravila ponašanja i da pri tom ne bi trebali biti ni prepopustljivi ni prestrogi.

Druga parlaonica održana je 17. prosinca 2010. godine. Organi-zirali su je učenici osmih razreda. Parlaonica naslova Mladi, zabava i sredstva ovisnosti imala je najveći naglasak na alkohol kao jedno od najraširenijih sredstava ovisnosti danas. Učenici su raspravljali u kojoj mjeri se današnja djeca i mladi zabavljaju uz konzumaciju sredstava ovisnosti. Nakon toga svaka grupa je pokušala dokazati zašto se bo-lje zabavljati s konzumacijom ili bez konzumacije alkohola i drugih psihoaktivnih sredstava. Najvažniji argumenti negacijske grupe bili su podatci o štetnosti alkohola, dok je afirmativna grupa tvrdila da u današnje vrijeme svi popiju koju „čašicu“ pa nitko ne želi biti iznimka. Na kraju su učenici zaključili kako su mnogobrojni argumenti o ne-gativnom utjecaju alkohola i ostalih sredstava ovisnosti na ljudski or-ganizam i u skladu s tim preporučili svima da trebaju imati čvrst stav i dovoljno samopouzdanja kako bi ovisnostima rekli ne!

Treća aktivnost bila ja radionica na temu Naša ponašanja – naši problemi. Radionica se održala tri puta. Provedena je s učenicima osmih razreda smjene B ( 8. travnja 2011. godine ), s osmim razredi-ma smjene A ( 15. travnja 2011. godine ) i sa šestim razredima smjene A ( 25. svibnja 2011. godine ).

Tijekom mjeseca ožujka u školi je bio postavljen sandučić povje-renja u koji su učenici mogli anonimno ubacivati svoja pitanja na temu teškoća koje imaju u odnosima sa svojim vršnjacima, rodite-ljima ili učiteljima. Na osnovu tih pitanja koncipirala se radionica za učenike.

U uvodnom dijelu učenike se općenito upoznalo s temom nasil-nog ponašanja, a nakon toga su im prikazani konkretni problemi ( iz sandučića povjerenja ) i odgovori na iste.

Također, za vrijeme radionice, provela se kratka anketa u svrhu ispitivanja prisutnosti nasilja među učenicima u razredu.

Na kraju radionice učenike se upoznalo s načinima reagiranja u takvim situacijama i ukazalo na važnost traženja pomoći od odrasle osobe.

Sve navedene aktivnosti su u prvom redu učenicima bile poučne i korisne, ali i zanimljive. Učenici su aktivno sudjelovali u raspravama i samostalno dolazili do zaključaka pri čemu su slobodno izražavali svoja mišljenja, ali i poštovali tuđa. Učenice koje su pripremale i vodi-le aktivnosti također su stekle nova znanja i vještine ( znanja iz pod-ručja kojim su se bavile, planiranje i organizacija parlaonica, radioni-ca, tehnike prezentiranja, sastavljanje i obrada anketa itd. ).

Stručna služba naše škole i naši nastavnici su iznimno zadovolj-ni ovim oblikom rada s učenicima te smatraju kako se dosta važnih tema može učenicima približiti na ovaj „malo neformalniji“ način rada. Stoga će naša škola s ovakvim aktivnostima nastaviti i iduće školske godine.

Neda Ćopac, školska pedagoginja

Fotografije: Slavica Marunčić, 8.b

Vršnjaci pomagači na djeluJedan od najvećih salona automobila u svijetu, onaj u Ženevi

je 4. ožujka 2010. po osamdeseti put otvorio vrata cijelom svijetu. Mnogi ljubitelji automobila doputovali su u daleku Ženevu kako bi uživali u onome što automobilski svijet danas nudi. Ni Hrvati nisu bili iznimka.

Naime, za ljubitelje automobila u Hrvatskoj organiziran je po-seban jednodnevni let za Ženevu s polaskom rano ujutro i po-vratkom kasno navečer. Već se na zagrebačkom aerodromu zbog odjevnih detalja koje su neki ljubitelji automobila nosili moglo naslutiti kamo ide skupina od sto šezdeset putnika predvođena dvama vodičima. U avionu se osim prekrasnog pogleda na švicar-ske Alpe uživalo i u časopisu „Autoklub“ kojeg su svi putnici dobili na poklon. Dolaskom u hladnu Ženevu koja je bila u znaku izlož-be, shvatili smo da nam sporazumijevanje neće biti jača strana, no prelijepe zgrade, raskošni hoteli i jedna od najvećih fontana na svijetu govorili su sami za sebe.

Kada su se u devet sati ujutro napokon otvorila vrata salona, shvatio sam da moja zamišljanja autosalona nisu bila daleko od istine. Blještavilo, hrpa automobila, bezbroj putova koji su vodili do svih onih automobila koji su do tada za mene bili nešto ne-stvarno, nešto što se može vidjeti samo na slikama, opravdali su sve troškove i dalek put koji smo prešli i pomogli mi da shvatim kako neke stvari nemaju cijenu. Prolazeći kraj svih popularnih marki i modela automobila, diveći se njihovom dizajnu i kvaliteti, neprestano sam razmišljao o onome što me najviše zanimalo, a to je bio izložbeni prostor Mercedes-Benza, moje najdraže auto-mobilske marke. Kada smo napokon stigli do njega, nisam znao odakle da počnem. Pogledao sam svaki Mercedesov model, a u nekima sam i sjedio. Najviše me iznenadilo kada sam saznao da je dopušteno sjediti u meni najdražem automobilu, Mercedes SLS-u koji je jedan od najskupljih automobila na svijetu, a ujedno je i sigurnosni automobil u Formuli 1 što mu daje poseban značaj.

Kako je vrijeme prolazilo, izmoreni od hodanja i zadovoljni onim što smo vidjeli, odlučili smo se oprostiti od auto show-a te krenuti u razgledavanje grada. Nakon razgledavanja, krenuli smo na aerodrom s kojega smo poletjeli iz prelijepe Ženeve koja će mi zauvijek ostati u sjećanju kao mjesto u kojem sam ostvario svoje dječačke snove.

TRADICIONALNA IZLOŽBA AUTOMOBILA U ŽENEVI

Napisao: Toni Vukušić 8.a

38 3938 39

NATJECANJA U ŠKOLSKOJ GODINI 2010. / 2011.

UČENIČKE ZADRUGE: Vedran Sovulj, 8. k i Mia Topić, 8. k – mentorice Ivana Zemunik

i Marita Maleš

NATJECANJA ŠKOLSKIH ŠPORTSKIH DRUŠTAVA

KOŠARKAJosip Jurčević, 7.bMate Kalajžić, 7.dDominik Pandurić, 7.dMarin Tadić, 7.dBože Baćak, 8.aToni Ćoso, 8.aRoko Šarac, 8.bAnte Šodan, 8.bIvan Juranović, 8.cJosip Matijević, 8.dPaško Samodol, 8.dAnte Žižić, 8.e - mentor Stjepan Kuvačić

KROS (m)Jerko Antičević, 6.aJosip Kolobarić, 7.bAnte Vrljičak, 7.dMarko Antičević, 8.a - mentorica Tončica Mratović

KROS (ž)Gorana Kadijević, 6.bLoris Špegar, 6.eAnđela Utrobičić, 7.cMartina Pezo, 8.b - mentor Vibor Kos

RUKOMETIvan Mandić, 7.bAnte Bakota, 7.eNeno Bakota, 7.eLovre Čorić, 7.eKarlo Generalić, 7.eEmanuel Kožul, 7.eKarlo Letica, 8.aMarko Maleničić, 8.aStipe Vlahov, 8.bFilip Vojnović, 8.cBono Ercegović, 8.dBranimir Šiško, 8.d - mentor Vibor Kos

ŠAHPetar Smoljanović, 6.fMartina Pezo, 8.aIvan Mistrić, 8.bAnte Šodan, 8.b (na županijskom natjecanju 5. igrač)Ante Marušić, 8.e - mentorica Tončica Mratović

Učenici svih osam godina odlični:

8.aAntonio BaltićAndrea MihaljevićMarko MaleničićJure Stanić

8.bDona KovačSlavica MarunčićMartina PezoMiljenka RosoLeon SerdarevićAnte SičićBorna StanićRoko ŠaracAnte ŠodanJosipa Vlahov

8.cMaja AntičevićPetar ĆurlinAnamarija PerolijićMihovil PupačićBruno RaljevićDominka Tadić

8.d1. Mislav Kuzmanić2. Mirna Marušić3. Josip Matijević4. Josipa Vulić

8.e1. Ana-Ružica Bajan2. Marko Ćurlin3. Dina Dominović4. Danijela Galić5. Mare Ković6. Petar Strižić7.Marta Vukasović

8.kBože TopićRomana TopićMarija Vukasović

DRŽAVNA NATJECANJA

MATEMATIKAIvan Jerčić, 7. e osvojio 2. mjesto mentorica Božena Kovačić

LiDraNoAna Lušić, 6. fmentorica Daniela Crnković

KEMIJA Ivan Jerčić, 7. e mentorica Tamara Banović

ŠAHPetar Smoljanović, 6.fMartina Pezo, 8.aIvan Mistrić, 8.bAnte Marušić, 8.e - mentorica Tončica Mratović

Tijekom siječnja i veljače organizirana su slijedeća školska natje-canja: LiDraNo, hrvatskog jezika, engleskog jezika, njemačkog jezi-ka, matematike, biologije, fizike, kemije, geografije, povijesti, vjero-nauka i likovne kulture.

ŽUPANIJSKA NATJECANJA

LiDraNo: Viktorija Perkušić, 5.b, Ana Lušić, 6.f -mentori-ca Daniela Crnković; Neno Balić Kosor, 6.b- mentorica Nada Beović, Katarina Mladin, 7.e - mentorica Maja Ćurlin; Karla Madunić, 6.d, Josip Matijević, 8.d, Ana-Ružica Bajan, 8.e, Ivan Niko Barišić, 8.e, Dina Dominović, 8.e, Danijela Galić, 8.e, Anamarija Pocrnjić, 8.e Marta Vukasović, 8.e Nikolina Zečić, 8.e, Ante Toni Žižić, 8.e, Dori-jan Županović, 8.e - mentorica: Ružica Popovac.

MATEMATIKA: Ante Kuvačić, 4.e, Nikolina Semen, 4.e, 3. mjesto --mentorica Željana Kovačić; Ema Hodžić, 5.c, Tin Tičinović,5.d, Zrinka Škorić, 7.d, Ivan Jerčić, 7.e, 3. mjesto – men-torica Božena Kovačić; Josip Jerolim Banović,VI.f -mentor Milivoj Raljević

NJEMAČKI JEZIK: Karlo Erceg, 8.a, 2. mjesto - mento-rica Merien Trogrlić

POVIJEST: Ivan Kuvačić, 7.d, Ivan Jerčić, 7.e, Duje Brada-rić, 8.a, Ante Lelas, 8.a - mentor Nenad Brzović

BIOLOGIJA – Dora Mekinić, 7.d, 3. mjesto – mentorica Tamara Banović, Mihovil Pupačić, 8.c - mentorica Branka Bečić,

GEOGRAFIJA: Katarina Kovačević, 5.d, Dora Škarica, 5.d, Josip Jerolim Banović, 6. f, Matino Brajković, 6.f, Karmen Šu-šić, 7.k - mentorica Helanda Čović; Marija Banović, 6.c - mentorica Iva Generalić, Zrinka Škorić, 7.d, Ivan Jerčić, 7.e -mentorica Iva Ra-deljić

FIZIKA: Marko Maleničić, 8.a, Jure Stanić, 8.a, 1. mjesto, Jo-sip Matijević, 8.d, Josipa Vulić, 8.d – mentor Veljko Ora; Bože Topić, 8.k - mentorica Zorica Dragošević

KEMIJA: Dora Mekinić, 7.d, Ivan Jerčić, 7.e, 1. mjesto – mentorica Tamara Banović

CRVENI KRIŽ: Vice Bilić, 8.d, Emily Čikotić, 8.d, Kata Kožul, 8.d, Ana Livaja, 8.d, Josip Matijević, 8.d, Josipa Vulić, 8.d 1.mjesto - mentorica Helanda Čović

VJERONAUK: Marin Jerčić,7.e, Zrinka Šušić, 7.k, Kar-men Šušić 7.k, Mate Vukasović, 7.k - mentorica Ružica Matijević

LIK: Paula Kovačić, 5.k, Sunčica Šarac, 7.d, Ivan Jerčić, 7.e – mentorica Aleksandra Radunić

USPJESI NAŠIH UČENIKA

40 41

THE BUZZ ŠTO SU KROZ OVU GODINU RADILI NAŠI ENGLEZI, NIJEMCI I FRANCUZISudjelovali smo u raznim terenskim nastavama, izrađivali smo prigodne plakate

i Power Point prezentacije, prevodili i okušali se u pisanju pjesama na engleskom je-ziku .

U suradnji s PJG Pitagora otpočeli smo s Cambridge ispitima.

Najviše smo se zabavili za vrijeme posjeta Duisburgu.

Naravno da smo i dalje sudjelovali u projektu Le tour de France i radili još mnogo, mnogo toga.

Izradio aktiv stranih jezika u suradnji s učenicima

Olivia: Please tell me what brought you to Omiš?

Alexia: Firstly I would like to extend my thanks first to God to provide me with the opportunity to meet Olivia and secondly, I have to thank the Ecumenical Women’s Ini-tiative in Omiš for inviting me to their Confe-rence here and for giving me the chance to meet lovely women peace activists who are to making a change, a positive change in the communities they belong to.

Olivia: What was like to grow up in the Lebanon?

Alexie: I was an 8 year old Christian girl when the Lebanese war started in a regi-on where Christian and Muslims lived well together in a place called Mount Lebanon where I grew up. It happened that I lived in a village of one religion, one political party… It was really boring to be brought up where everyone was the same. I was lucky to go to a secondary school where different communi-ties received the same lessons together. Sad-ly after seven years of civil war it has caused hatred among the different communities. The result was the complete displacement of Christians from the mountain.

Olivia:How did this displacement affect you?

Alexie: The displacement of Christians had severe impact on my personality in the sense of making me refuse the language of war and violence. The trauma I personally li-ved, as many others, made me strongly refu-se the language of war and hostility among communities, and strongly called me to work for dialogue and reconciliation.

Olivia: It must have been hard to work for peace in a time of war. What did you do?

Alexie: I started to form, with some frien-ds within the university in the Christian area, a Peace Group. Our group made the initiative to celebrate the International Day of Peace and the International Day of Human Rights and Children’s Rights which was wonderful. This experience was a pilot initiative for other universities in the Christian areas. In 1991

this peace group moved toward establishing a real peace movement, which increased the level of involving other universities in all par-ts of the country. The movement was called “Permanent Peace Movement”.

Olivia: What do you do now?Alexie: Now I work for the Midd-

le East Council of Churches and lead a com-prehensive programme for reconciliation, and the return of the displaced people back to their original homes. My experience in peace building started spontaneously l and without any previous professional experien-ce and helped me to become a good peace-

INTERVIEW BY OLIVIA TOMASOVIĆ,8.b

WITH ALEXIE ABI HA-BIB FROM THE LEBANON

maker. I was able to share my experience with other individuals and organizations, and to spread it all over the Middle and North Africa.

Olivia: This must be difficult work. What motivates you to continue?

Alexie:The biggest encouragement I re-ceived this year was the opportunity to give my testimony and exchange my experienc-es at this Women’s peacemakers Conference here EWI in Omiš.

Olivia Tomasović, 8.b

Omiš, 29.11.2009.

Olivia interviews Alexie for the scho-ol magazine.

Alexia Abi Habib speaking

at the Conferen-ce in Omis.

Die Grundschule ist von erster bis vierter Klasse. Die Kinder kommen in die Schule mit sechs Jahren. Schon ab erster Klasse ha-ben sie mehrere Lehrer im Unterricht.

Fächer: Deutsch, Mathe, Sport, Musik, Religion, Sachunterricht, Kunst. Was bedeutet Sachunterricht: Physik, Biologie, Erdkunde.

Ab zweiter Klasse lernen die Kinder Englisch.

Förderunterricht ist für Kinder, die einen Emigrationshinter-grund haben. Sie lernen zusätzlich Deutsch. Nach dem Unterricht haben die Kinder Möglichkeit bis 16:00 Uhr im offenen Ganztag sich zu befinden:

-Hausaufgaben

-warmes Essen in der Mensa

-AG (10 AG): Tanzen, Sport, Basteln, Kochen, Singen, Theater, Schwimmen, kreatives Gestalten…

Im jeden AG sind von 8 bis 14 Kinder.

Um 16:00 Uhr werden die Kinder von den Eltern abgeholt.

EIN SCHULTAG DER GRUNDSCHULE IN DUISBURG

42 4342 43

Mostovi prijateljstva preko Cetine

43

CETINA Nije nikakvo čudo,ali, pogledajte jepotopljeno seloi ljepše klisureod bilo kojeg grada.Brza je I mirna je. Pogledajte je,kad se suton okupa.tri ovce na otokui jedno magare.I sve je potopljeno.Samo jedan jablan gleda svoj stasu vodi…Nije to zato Što Cetinu volim,Ali, ovakvog gradajoš nisam vidio.Bože moj – Cetina

Povodom četrdesete obljetnice pogibije pjesnika Josipa Pupačića čije ime nosi naša škola, učenici francuskog jezika priredili su večer poezije gdje su recitirali pjesme ovog zavičajnog pjesnika na hrvatskom i francu-skom jeziku.

Cetinu, koju su preveli učenici osmog razreda, nismo izabrali slučajno. Ona je bila vječna inspiracija pjesnika , ona svojom ča-robnom ljepotom privlači suvremenike. Preko mostova na Cetini gradit ćemo prija-teljstvo između naših i francuskih učenika, ljubitelja poezije.

Naime, na radnom sastanku u mjese-cu prosincu kojem je nazočio gospodin Bru-no Boddaert, voditelj odjela za europske i međunarodne odnose rektorata Akademije u Grenoblu, naša škola je prihvatila suradnju između naših i francuskih učenika koja će se temeljiti na proučavanju života i djela ovog pjesnika. Tako ćemo graditi prijatelj-stvo preko mostova na Cetini.

CETINA Ce n,est aucune miracle mais regardez la,le village delugeet les rochers les plus belsde n, importe quelle ville.Elle est viteEt elle est tranquille.Regardez la.quand le crepuscule se baigne.trois brebis sur l, ileet un ane.Et tout est inondeseulement un peuplierregarde sa staturedans l, eau…Ce n, est pas parce quej, aime Cetinamais la ville pareilleje n,ai jamais vu.Mon Dieu, Cetina.

Svaka generacija osmaša naše škole po nečemu se razli-kuje od prijašnje.

Neka je bolja i uspješnija, druga je sasvim prosječna dok je pak treća stalna tema u zbornici. Ali, ono što svake godine ostaje isto je ples osmaša. Od početka drugog polugodišta, ako ne i prije, učenici osmih razreda uzbuđeno odbrojava-ju dane do te posebne večeri u veljači. Ove godine se oče-kivao 18.veljače. U 18 sati smo se okupili ispred škole. Svake se osmašica sredila, a i muški dio se trudio makar su tvrdili suprotno. U restoranu “Slanica” već nas je čekao disk džokej. Jedva smo čekali da se svi okupimo, glazba počne i svi otrči-mo na plesni podij. Svi smo bili uzbuđeni, znali smo da je ovo naša večer. I bila je. Plesali smo, skakali dok nam noge nisu ‘ot-pale’. Imali smo što jesti i piti, glazba je bila po svačijem ukusu. I većina nastavnika se rasplesala. Isrcpljeni, umorni, ali ne i siti, te večeri u Omiš smo se vratili iza 22 sata.

Miljenka Roso i Dona Kovač 8.b

PLES OSMAŠA

U ritmu muzike za ples

44 4544 45

Kvačice najčešće nestaju kod dječaka petog i šestog razreda, a malo rjeđe kod dječaka sedmog i osmog ra-zreda osnovne škole. Primjer su nekolicina dječaka iz mog razreda koji često zaboravljaju pisati kvačice na nepčanicima (palatalima). Kad učenici ne pišu kvačice, to ne predstavlja samo poteškoću, već je to odraz uče-ničke lijenosti. Iz razgovora s defektologinjom, gospo-đom Mirom Marčić, doznajem da je nepisanje kvačica stvar navike, zato što na mobitelima, računalima i dru-gim tehnološkim stvarčicama ne treba pisati kvačice. Učenici se puno koriste tim uređajima te im nepisanje kvačica prelazi u naviku. Nepisanje kvačica može biti odraz brzine. Učenik u velikoj brzini zaboravi napisati kvačicu. Najčešći uzroci nepisanja kvačica su lijenost, neurednost, a kako čujemo od nastavnika, i njima do sada neviđene i nepoznate pojave.

Ovo moje razmatranje je zapravo jedno upozorenje učenicima da vrate kvačice, jer koliko čujem od nastav-nika, oni to nikako neće tolerirati i većini dječaka koji ne vide problem u nepisanju kvačica će ocjene iz pisanih radova ostati kvakave.

Marija Dujmović 6.e

GDJE SU NESTALE KVACICE

ZABAVNE STRANE

Adaptiran prema knjizi autora Ivana Kušana, film isto-imenog naziva Koko i duhovi progovara o zgodama i nez-godama Ratka Milića “Koka” koji se seli iz sela u grad gdje stječe nove prijatelje, no kada upadne u nevolju, zatražit će pomoć onih “starih”. Stan u koji se Koko useljava sa svo-jom obitelji je pripadao Vinceku, starom škrtcu čija je smrt obavijena velom misterije. Film će pokušati odgovoriti na pitanje postoje li iduhovi i hoće li Koko uz pomoć svojih prijatelja razriješiti misterij Vincekove smrti.

GLUMCI: Antonio Parač-Koko             Nina Mileta-Marica             Kristijan Bonačić-Zlatko             Filip Mayer-Miki             Ivan Maltarić-Božo             Ozren Grabarić-Josip             Dijana Vidušin-Neda             Predrag Vušović-Vincek             Frano Dijak-Drago             Almira Osmanović-Ruža

Osvrt na domaći filmski hit

Film mi se svidio zbog avantura Koka i njegovih prija-telja i zato bih film preporučio ne samo djeci nego i odra-slim ljudima. Daniel Kušan je napravio izvrstan posao u ulozi redatelja. Suradnja oca i sina na ovom sjajnom avan-turističkom projektu bila je više nego uspješna, ne samo po mom mišljenju, nego i mišljenju kino blagajni. Ovaj film ima važnu pouku koja govori o novcu kao nečem gadnom i zasljepljujućem u životu, i o ljudima koji svašta rade zbog njega, a na kraju loše završe.

Napisao: Roko Kovačić, 6.e

Snimke: web stranica Kinematografija

Koko i duhovi

A.Budimir:

S nastavnikom se nikad nismo slagali,o politici uvijek raspravljali.

Tlaka nam je bio 6.sat,uvijek smo vodili rat.

U razredu je uvijek bila buka,i od toga nam je svima bila muka.

Trenutaka je lijepih bilo,još da se učit tilo.

No ipak,uz pjesmu zaboravljeno je ostalo,sada je to sve zapamćeno postalo.

M.Didović:

Do,re,mi,fa,so;prvo smo naučili to!

Cijele dane smo pjevali,tužne šalom tjerali.

Lupali po klaviru,i vikali:”Ostavite nas na miru!”

Rozga se pivala,dok je nastavnica Mozarta svirala.

Ona nas je voljela,iako ju je glava boljela.

V.Ora:

Fizika nam nije bila laka,učit nam je uvijek bilo tlaka.

Super,divno,krasno,sve nam je extra jasno.

Širok Dunav,ravan Srijem,draži nam je 3-m.

Nitko u školi super na kvadrat dobio nije,tomu se nastavnik glasno smije.

Kaže da učit ne treba,a svatko od nas stalno štreba.

Fizičari smo pravi,kad bi bar mislit znali!

S.Baučić:

On nas je jedini na sjednicama branio,i svoj razred uvijek hvalio.

Padeži i glagoli su nam išli od ruke,svi smo dobivali “petice” bez muke.

Pomučili se jesmo,ponekad svađali bijesno.

Nadamo se da nam je oprostio sve,jer mi smo njemu posve.

Bili smo razred čudan,šaren,sjetite nas se ponekad barem!

I.Tafra:

Nastavnica nas je učila,s pasivima mučila.

Članove nikad nismo znali,umalo smo ih svi pali.

Vocaboxi su nam zadavali muke,nisu nam baš išli od ruke.

S nastavnicom najbolje filmove birali,Toma Cruisea uvijek komentirali.

Za kraj želimo vam reći:najteži nam je bio stupac treći.

I.Radeljić:

Razrednica Iva,povijest u malom prstu ima.Geografija joj je također jača strana,ali ni nama nije mana.

Tijekom ove 4.g. kroz naše glupostiprolazila je sama,kao prava dama i zato nam je postala druga mama.

I.Zemunik:

Pouke o životu ona nam daje,no to nikad dugo ne traje.

Prvi dojam dobar ostavili nismo,te smo zbog toga dobili upozoravajuće pi-smo,Mada za to krivi nismo.

To nije utjecalo na naš odnos,postali smo njen ponos.

M.Raljević:

Njegove priče poznata su stvar,iako na svakom satu mi napravimo dar-mar.Čak i titulu od nas ima,SIR Milivoj poznat je svima.

Aleksandra:

Kao i svaka umjetnicaprava je slikarica.Divne slike stvara,iako mi nemamo dara.

N.Beović:

U petom razredu bili smo vam nova lica,U osmom postali vaša dica.Govorili ste nam: “ Prazni književnosti,Puni osobnosti.”Ludovali,smijali,plakali s vama smo,Ove 4 godine s vama nikad zaboravit neće-mo.

I.Generalić:

Na karti smo se snalazili,sve gradove pronalazili.

Nismo se s knjigom borilinego smo za veću ocjenu molili.

No nešto morate znati,ona nam je uvijek znala podršku dati.

B.Bečić:

Metan,etan,propan,na “Top starsu” smo pivali sopran.

Krvne žile su nam bile teške,al’ smo testove napisali bez greške.

Tek sad vidimo,kad je gotovo,da ćete nam falit pogotovo!

VRABAC

46 4746

Najdraža knjiga?Pitanje bi trebalo biti lako, no kada bolje promislim, uopće ne

znam. Toliko sam knjiga pročitala, a sve su mi se svidjele i svaka je bila drugačija i posebna na svoj način. To me pitanje toliko mučilo da sam danima samo o tome razmišljala.

Tako sam napokon došla do zaključka, kad bih baš morala iza-brati, da bi to bila knjiga “Koko u Parizu” koju je napisao Ivan Kušan i “Lav,Vještica i Ormar” koju je napisao C.S. Lewis. Priče su različite, a opet na neki način iste. U knjizi “Koko u Parizu” putovala sam Pari-zom. Sve sam doživjela kao da sam i sama prisutna. Umjesto Zlatka, Kokovog najboljeg prijatelja, bila sam ja. Putovali smo, razgledavali Pariz i čuvali veliku tajnu da se Mona Liza, slavna slika koja svakoga očara čim je vidi, zapravo nalazila kod Kokovog ujaka. Kad ju je netko ukrao, oni su je morali vratiti pod svaku cijenu i otkriti tko je lopov. Bila je to napeta pustolovina u kojoj sam jako uživala, ali kako sve što je uzbudljivo kratko traje, tako je i ovoj priči došao završetak. Na kraju sam se pomalo i razočarala jer je sve ispao samo običan san.

Pustolovinu koju sam doživjela u Lewisovoj priči bila je slična. Ta-kođer je bila napeta. Onakva u kojoj ne znaš što će se sljedeće do-goditi i stalno moraš nagađati. Djeca Lucy, Susan, Edmund i Peter su kroz čaroban ormar ušli u potpuno novi svijet. Svijet koji jedino oni mogu spasiti od zle vještice. Tu se odvijaju mnoge pustolovine, ali i nevolje. No, uza sav trud i vjeru, a i malu pomoć od Aslana, dobrog lava koji je zapravo vladar te čarobne zemlje, uspiju pobijediti zlu vje-šticu. Djeca postaju kraljevi i kraljice čarobne zemlje. Međutim, nakon mnogo godina vladanja, ponovo nađu ormar te se vrate u svoj svijet kao djeca.

Kao što vidite obje su priče uzbudljive i napete, i zato bih ih sva-kome preporučila jer dobra se knjiga nikad ne zaboravlja!

Josipa Bogdanović, 7.d

Osvrt

Nedavno smo u razredu s nastavnicom iz prirode sudjelovali u radionici Tajni prijatelj. Svatko je svoje ime napisao na papirić, onda smo te papiriće pomiješali i svatko je izvu-kao po jedan. Onome čije je ime pisalo na papiriću trebali smo biti tajni prijatelj sedam dana. Tako smo sedam dana posuđivali lekti-re, bilježnice, dijelili sendviče, sokove i slično. Kada smo na idućem satu prirode otkrili tko je komu bio tajni prijatelj, svo je to dariva-nje prestalo. Pritom ne mislim da mi nismo složan razred, niti da si ne bismo posuđivali što trebamo, no sve se vratilo na staro. Dru-žili smo se s grupom ljudi s kojom se uvijek družimo. One koji nam nisu najbolji prijatelji manje smo zamjećivali. I to je uvijek tako. Da nam se razrednica postavi na glavu govoreći nam da se moramo družiti sa svima, mi bi-

Tajni prijatelj

smo opet radili po svome. Malo tko je shva-tio pravu poruku radionice. Svi su to shvati-li kao neku dužnost koju moramo obavljati sedam dana, a kada je obavimo, slobodni smo. Prava poruka  radionice je da se treba-mo družiti sa svima i s onima koje smo jedva primjećivali ili ih uopće nismo primjećiva-li. Trebamo biti sretni da nekome možemo pomoći jer mi smo jedan razred, zajednica malih ljudi. Zato se trebamo sprijateljiti sa svima jer nam možda oni, za koje smo mi-slili da su lošiji od nas ili pak previše različiti od nas,postanu dobri prijatelji. Osim toga, različitosti nas povezuju. Jer najvažnije je da smo sretni što imamo toliko ljudi oko sebe koji nam mogu postati dobri prijatelji, samo ih trebamo bolje upoznati. Zato pokušajmo biti prijatelji svima.

Viktorija Perkušić, 6.b