document.doc

TRKAČKA POTKOLJENICA

Ovaj je kolokvijalni naziv dugo godina objedinjavao svaku bol sa

prednje, a često i stražnje strane potkoljenice, naročito ako je

uzrokovana intenzivnim treningom. No, potkoljenica i stopalo izuzetno

su kompliciran biomehanički sustav i kao takav ne trpe generaliziranja,

te zahtjevaju točnu dijagnostiku, nakon koje ima uslijediti adekvatno i

usmjereno liječenje.

U užem smislu, trkačka potkoljenica se odnosi na stanje koje se danas

stručno naziva i „medijalni tibijalni stres sindrom“, ili skraćeno MTSS.

On označava bol i patološki proces u donjoj trećini goljenice, sa njene

unutarnje strane. Bol se javlja u tijeku i nakon fizičke aktivnosti koja

uključuje trčanje i/ili skokove, a može se javiti i nakon nje ili u tijeku

hodanja. Bolnost na dodir locirana je na samom rubu kosti i to u mekim

tkivima odmah do tog ruba. Najčešće je upalnim procesom zahvaćen

mišić kojeg zovemo „tibialis posterior“, a mogu biti involvirani i

„fleksor digitorum longus“, kao i „fleksor hallucis longus“. Sve to zvuči

izrazito komplicirano (a i nije jednostavno), no ako bilo kojeg

nogometaša upitate je li ikada imao problema sa „pokosnicom“, u trenu

će vam pokazati točno mjesto na kojem se javlja ovaj bolni sindrom. U

prilog tome govori i statistika: čak jedan od pet sportaša koji su „van

stroja“, to mogu zahvaliti trkačkoj potkoljenici (odnosi se na sportove

koji uključuju trčanje i skokove poput nogometa, atletike, rukometa, ali

i borilačkih vještina).

Kao i ostali sindromi prenaprezanja, tako i trkačka potkoljenica nastaje

zbrojem sila koje djeluju na hvatište mišića za kost, te ju povlače

dovoljno dugo i dovoljno snažno, i na taj način prevazilaze tjelesnu

sposobnost oporavka. U jednom trenutku dolazi do razvoja upalnog

procesa i s njim pratećih bolova, uz nemogućnost normalnog

treniranja, a ponekad i normalnog hodanja. Mnogo je lica trkačke

potkoljenice. Bolovi se mogu javljati na početku treninga, a da bi nakon

zagrijavanja prošli, te se ponovno javili poslije hlađenja. Moguće je

bolnost osjetiti samo kod izrazito intenzivnih aktivnosti (trčanja uzbrdo

ili skokova), ali je bolnost često prisutna i kod hodanja, a fizička ju

aktivnost samo pojačava. Posebno se često javlja u tijeku bazičnih

fizičkih priprema sportaša, kod koje se naglo i intenzivno pojačavaju

aktivnosti poput trčanja i skakanja. Upravo smo poradi toga ovog ljeta

u Scipionu liječili više trkačkih potkoljenica no obično.

Adekvatna dijagnostika silno je važna. Ona zahtjeva prije svega

- 1 -

document.doc

fizikalni pregled specijaliste. Jednostavnim pritiskom na bolno mjesto,

te testovima istezanja mogu se isključiti oštećenja drugih mekih tkiva u

okolini. Točan obim upalnog procesa moguće je utvrditi ultrazvučnom

pretragom, a ako postoji sumlja na prijelom zamora (puknuće kosti

poradi prejakog mišićnog vučenja), dobro je učiniti RTG, scintigrafiju,

ili magnetsku rezonancu. Odmah po postavljenoj dijagnozi slijedi i

adekvatna terapija.

Pod širjim terminom trkačke potkoljenice znamo ubrojiti i bolnost sa

prednje i gornje strane potkoljenice koja je locirana nekoliko

centimetara ispod koljena. Ona nastaje pod identičnim uvjetima kao i

„prava“, ali se strukturalno obično razlikuju po tome što u ovom

slučaju dolazi do zbrajanja mikrotrauma u samim mišićima i to njima

trima (tibialis anterior, peroneus longus i peroneus brevis). Obično je

liječenje jednostavno i brzo, te se sastoji od ledenih obloga, kasnije

masaže i dovoljno vježbi istezanja. Iznimno rijetko i to kod posve

zanemarene ozljede liječenje može trajati duže od nekoliko tjedana.

Potrebno je u ovom slučaju isključiti tzv. kompartment sindrom, što

predstavlja ozbiljno stanje, koje može rezultirati i ozbiljnim

posljedicama. No, to je opet priča za jednu sasvim novu temu.

Trkačka potkoljenica u užem smislu ili medijalni tibijalni stres sindrom

(MTSS) upalni je proces sa unutrnje strane donje trećine goljenice do

kojeg dolazi poradi prenaprezanja na razini hvatišta mišića za kost.

Postoji nekoliko pojavnih oblika ovog upalnog procesa. Prvi je svakako

akutno stanje, u kojem je bolnost intenzivna i priječi oboljelog čak i u

normalnom hodanju. Ona može i ne mora prijeći u subakutno stanje, u

kojem su bolovi manje intenzivni, a pojačvaju se fizičkom aktivnošću i

treningom. Lošim liječenjem, ignoriranjem bolova ili spletom drugih

okolnosti subakutna upala može se nastaviti u kronično stanje koje se

izuzetno teško liječi. Sama terapija od prve pojave simptoma pa do

potpunog povratka u punu sportsku ili drugu aktivnost može trajati od

nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, pa čak i više od godinu dana, a

sve u zavisnosti od tipa ozljede i njenog nivoa. Valja reći da postoji i

takozvana tranzitorna bolna potkoljenica, u kojoj postoje svi simptomi

upale, ali se posve spontano povlači nakon nekoliko dana mirovanja i u

kasnijem se tijeku treninga ne pojavljuje. Upravo je to stanje

odgovorno za često kasno javljanje sportaša na dijagnostiku i liječenje.

Naime, u iščekivanju spontanog cijeljenja mnogi ozljeđeni sportaši

nastavljaju treniranje istim ili tek nešto smanjenim intenzitetom, što

- 2 -

document.doc

dodatno razvija upalu i povećava oštećenje mekih tkiva.

Odmah po postavljanju dijagnoze, potrebno je smanjiti fizičku aktivnost

ili je potpuno ukinuti. Uz tu zaštitnu mjeru valja sprovesti cijeli arsenal

protuupalne terapije, od ledenih obloga, elastičnih povoja, limfne

drenaže, pa do analgetika i protuupalnih lijekova (ako je nužno). Nakon

nekoliko dana takve terapije slijedi cijeli arsenal fizioterapijskog

liječenja, od elektroterapije, ultrazvuka, lasera, do magnetoterapije. U

ovoj fazi započinje i kinezioterapijski tretman, dakle vježbanje. Ono će

biti djelotvorno samo ako je individualno modificirano, što će reći da je

prije njenog početka potrebno detaljno dijagnosticirati stanje na

mišićnom i tetivnom sustavu potkoljenice, utvrditi nesrazmjere u snazi

i fleksibilnosti, te ih nastojati sanirati. Općenito govoreći vježbe

istezanja, vježbe snage i balansne vježbe poželjne su u ovom stupnju

liječenja. Kritična faza ukupne terapije jest povratak u trening nakon

smanjivanja simptomatologije. Ono mora biti izrazito polagano uz

poštovanje svih preventivnih mjera. U kroničnih stanja, dakle u

slučajevima u kojima simptomi traju i više mjeseci potrebno je zauzeti

drugačiji pristup, pa uz sve spomenute metode uključiti i podražajne

poput „cross friction“ masaže, kojoj je cilj ubrzati oporavak

degeneriranog tkiva tetive. Terapija udarnim valom može pomoći, ali

sve to uz adekvatno vježbanje i puno funkcionalno liječenje.

S obzirom da sportaši sa „spuštenim stopalima“ imaju veću vjerojatnost

za razvoj ovog sindroma, nošenje adekvatnih sportskih ortopedskih

uložaka jest preventiva, kao i dio liječenja. Taping, ili popularna

„bandaža“ može pomoći u povratku u punu aktivnost. Isto tako,

primjerena sportska obuća od velike je važnosti, a američki stručnjaci

govore kako stare i iznošene tenisice nose posebnu opasnost za razvoj

trkačke potkoljenice. Pri povratku u trening važno je sa trenerom

provjeriti tehniku trčanja i skoka, te ju ispraviti kako bi se smanjio

stres na mišićno-koštane pripoje. No, prije i iznad svega važno je

poštivati sva pravila trenažnog procesa i dovoljno vremena odvojiti za

zagrijavanje i razgibavanje, te poslije treninga za istezanje. Osim toga,

povećanja fizičkog opterećenja trebaju nastupati dovoljno polako kako

bi ih tijelo moglo apsorbirati bez ozljeda, kao što i odmor između

treninga mora neizostavno biti dovoljno dug i kvalitetan poradi istog

razloga. Slobodno mogu reći da jedino kroz suradnju sa trenerima na

prevenciji i liječenju ove ozljede moguće je kako smanjiti broj ozljeda

po sezoni, tako i skratiti liječenje već ozljeđenih sportaša.

- 3 -

document.doc

I na kraju molba. Nemojte se sami liječiti i nemojte čekati da trkačka

potkoljenica prođe sama od sebe. To se može i ne mora dogoditi. U

ovom drugom slučaju produžili ste liječenje najmanje dvostruko.

Dean Mistura

viši fizikalni terapeut

- 4 -