UTJECAJ NOGOMETA NA NAŠE ODRASTANJE U VLADISLAVCIMA

Polovinom 60' Vladislavci su imali dva nogometna kluba. NK. „Sloga“ Vladislavci i N.K. LIV (Lanena

Industrija Vladislavci, a neki će reći i Livnica Vladislavci). Kada je osnovana „Sloga“ ne znam točno, ali

pretpostavljam negdje između 1948. I 1953.g. U Slogi su igrali mahom starosjedioci, Mađari. Iz nekih priča

moga oca pamtim da su tu igrali i poneki momci iz Hrastina a i Dopsina. Tada je i Hrastin imao svoj nogometni

klub „Haladas“.

Imena kojih se sjećam su: Stjepan Žuljević –Rus, golman, Joža Zagorac, Đuka Kiš, Josip Sabo-Lepi, Horvat-

Cucan (Cule), Semeš-Štriker (kuća na duplom zavoju), Ivan Šrempf – Panje, izvjesni Čaruga Kiš, Kiš-Hitler

(vrsni kuglač), Dežika Kovač, Salaj – Mačak, Andrija Palinkaš-Pop. Nešto su počeli kao omladinci i Ivan Pfaf-

Rafo,Boda stariji i još neki, a najbrži i najsrčaniji igrač je bio Šulmajster-Sojka. Vezano za njega je bilo puno

anegdota. Jedna od njih je da je bio toliko brz da se nije mogao zaustaviti već je pravio krugove oko gola i

usporavao, a druga je, pošto je „Sloga“ igrala u Dopsinu, da je na jednoj utakmici Sojka promašio gol loptu i

opalio palcem u ram od bicikla koji je bio uz korner liniju,tako da je ram pukao kao i Sojkin palac ali Sojka se u

šprintu vračao u obranus razvaljenim palcem. Bila su to vremena kada si mogao igrati i bos, a pričalo se da je

Sojka imao nogu br. 50 tako da za njega niti nije bilo kopački.

Ekipa koja je igrala za Slogu Tata i ja 1968.g.

Pošto je moj otac bio trener „Sloge“ već s nekih 5-6 g. i ja sam odlazio s njim na utakmice. Redovito bi me vozio

na prednjem štelu bicikla.

S TATOM NA UTAKMICI 1964.g., Franjo Pfaf, Ivan Sabo-Poštar, Franjo Sabo-Fred, Mijo Tiborc, Josip Nad,

Semeš-Štriker, Hranić, Ivan Sabo-Amerikanac, Franjo Mađar,

Sloga je doživjela procvat kada je u Vladislavce stigao Mato Katić učitelj matematike. Odmah po dolasku

uključio se u klub i bio, naravno, centarfor. Ma zapravo svi koji su dolazili „sa strane“ igrati nogomet u

Vladislavce bili su u početku centarfori.

Legendarni Mato Katić i Ivan Pfaf-Rafo Učitelj Mato Katić

Pošto je Mato dolazio iz Bosne osnovni rekvizit mu je bila čakija (nož), tako da se sjećam da ju je prvih par

utakmica stavljao u čarape (štucne). Kasnije, kada je uvidio da nema frke, odustao je od te navike. Mato je bio i

popularan i po tome što mu je jedan bratić, Ilija Katić tada igrao za beogradski Partizan i bio zvijezda onog

vremena i Jugoslavenskog nogometa. Kada bi Ilija došao u Vladislavce sa svojim Fiat-om 850 Sport Cupe, sve je

stalo, bio je to neradni dan. Provozao bi i nas nekoliko klinaca u tom autu, to je za nas bilo kao danas vožnja u

svemirskom brodu. Treba napomenuti da je u selu, osim ona dva-tri službena, jedini privatni auto imao Joco

Grubješić tadašnji direktor škole. Imati motor bio je vrh vrhova. Mnogi mladići koji se nisu mogli oženiti (ili

naći curu), kupovinom motora bi se oženili za mjesec dana. Cure su padale na motore.

Krajem 68' „Sloga“ se gasi. Razlog? Dobro poznat i u današnje vrijeme. Nedostatak novaca.. Lokalni

gostioničari: Nad, Kovač i moji roditelji prestali su financirati klub. Iako su to bila mizerna sredstva nije se dalje

moglo.

Liv tada iskače u prvi plan. Financiranje preuzima Kudeljara i Livnica. Prvi trener Liv-a bio je, prema mojem

sjećanju Dragutin Smolčić Baća (Joje Smolčića otac). Zapravo on je bio sve. I predsjednik i tajnik, „Katica za

sve“. Prvi predsjednik je bio Nikola Škiljo dugo godišnji direktor Livnice. Liv je osnovan 1949.g., a igralište je

bilo kod Kudeljare sve do kraja 80'.

Iz tadašnje „Sloge“ u Liv su prešli: Rus-golman, Lepi , Cule, Pop. A u tadašnjem Liv-u već su igrali,: Korčika,

Jozo Maras,Marko Lopar - Minda, Drago Horvat – Beli, Ivo Kečkeš-golman, Ivan Maras,Ivan Šarac (otac od

Plavog), Davor Bokšić, Toma Tolj, Jokica Tolj, Čimbro , Baja Turić, itd.

Svi su oni igrali u Liv-u Grb i značka Liv-a

Ekipa Liv- krajem 60' i početak 70' : Dragutin Smolčić-Baća, Ivan Maras, Toma Tolj, Jokica Tolj, Ivan Šarac, Čimbro,

Žuljević-Rus, čuće: Andrija Palinkaš-Pop, Marko Lopar-Minda, Korčika, Sabo-Lepi, Horvat-Cule, Poturak

Ova ekipa sa slike nije dugo igrala zajedno. Došle su mlade snage. Tada je Liv igrao u grupi, a onda dolaskom

Prof. Željko Ivković-Psiho koji je postao igrač-trener, Liv osvaja prvo mjesto i time odlazi u kvalifikacije za pod

savez. Protivnik mu je Lastavica iz Brestovca u Baranji. Igra se na igralištu Šparte iz Belog Manastira. Igralište s

drvenim tribinama. To je bio doživljaj.

Liv nastupa u sastavu: Maras-Keco, Minda, Čimbro, Ivan Maras, Pop, Kokir, Beli, Profesor, Davor Bokšić, Lepi

i Cule. Na klupi rez. golman Kečkeš- Čare, Toma Tolj, Đoko Nikolić, Vlado Strnad, Pero Horvat-Abika.

Iz Vladislavaca je išao navijački autobus. Predvodnik navijača je bio Gare – Turić. Bila je to ludnica, Liv je

pobijedio 2 : 0. Nakon tjedan dana uzvrat je bio u Vladislavcima. Liv je i tada pobijedio rez. 4 : 1.

Kako je Jozo Maras krajem 60' doživio slavu odlaskom u Maribor, a nakon toga u Istru iz Pule, tako je i mlađi

brat Branko Maras – Keco dobio priliku da se proslavi. Naime 72' godine Keco odlazi u Vinkovački Dinamo

(Cibaliju) kao drugi golman, ali nažalost, nesportski život, nostalgija za domom , „veliki novci“ vrlo brzo vratile

su ga na početak. Vrlo slična stvar dogodila se i sa njegovim bratom, jednim od najvećih vladislavačkih talenata

Jozom. I njega je nesportski život stajao slave, novca i karijere.

Jozo Maras prije odlaska u N.K. Maribor; Branko Maras – Keco i Damir Bimbi; Vlado Strnad

Mi mladi, tada smo bili sretni u koliko bi nam se dozvolilo da iza gola skupljamo lopte. Ulaskom kluba u pod savez, klub je

dobio obavezu da formira i ekipu juniora. U početku tu su bili: Maras – Mucki, Vinko Pehar, Nikola Janković – Nike, Pero

Janković, Dule Barač, Nad Ernest, Josip Ivo – Picika, Josip Pfaf-Bas, Braća Šašić, Čiro i Švabo, Panto-Zlatko Pandur, Ivica Majstorović-Capo, Josip Šomodži-Đika, Ivan Majdić-Majdo, Bruno Štolfa-Štolove, Franjo Smolčić, Josip Smolčić – Baća,

Gordan Katavić-Gicek, a tu se ugurala i moja malenkost.

Svoga trenera i nismo imali. Trenirali smo dva puta tjedno s prvom ekipom, ali ruku na srce nikada nas nije bilo sve skupa

za dvije ekipe. Unatoč svemu kondicija nikada nam nije bila problem. I tako smo jurcali po cijele dane po selu i poljima.

Na prvenstvene utakmice obično bi kao trener išao neki od povređenih prvotimaca, a ako ne, tada je Capo bio zdužen za sve. Često kada smo kretali na gostovanja bilo nas je 2-3, pa bi tada skupljali po selu svakoga tko je htio ići. Naravno, taj bi

igrao na tuđu registraciju. Bilo je važno da samo zapamti ime. Bilo je tu i komičnih scena.Trener bi radio izmjenu i zvao

igrača po imenu s registracije, a on, naravo, nije se obazirao. Onda bi ga sudac pozvao, a on bi rekao da se ne zove tako. Te

scene su nam se dešavale u početku, kasnije smo već ušli u štos. Tu je trebalo vidjeti Capine reakcije.

Ekipa Juniora Liv-a 1972.g. : Ernest Nad, Josip Pfaf-Bas, Franjo Sabo-Fred, Žarko Šašić- Čiro, Joja Smolčić, Ivica Majstorović-Capo,Bruno Štolfa-Štolove, čuče: Slavko Šašić-Švabo, Tuco, Nikola Janković-Nike, Zlatko Pandur-Panta, Dule Katavić

Svi su oni bili prijatelji i nogometaši Liv-a: Slavko Šašić-Švabo, Pok. Gordan Katavić-Gicek, Nikola Janković Nike, Pok.

Ivica Majstorovič-Capo

Na gostovanja smo odlazili traktorom kojeg bi Picika „ukrao“ ocu. Puno puta smo ili ostajali bez goriva ili gurali traktor i

prikolicu nakon što bi zapali u blatu. Svi smo mi sanjali da jednoga dana zaigramo u prvoj ekipi Liv-a. Večina od njih je

bila te sreće. Među nama isticao se najviše po angažmanu Ivica Majstorović-Capo koji je i puno godina nakon što je

prestao igrati nosio cijeli Liv na svojim plećima i sigurno je najzaslužniji za opstanak kluba.

Liv nam je bio sve. Željno smo isčekivali nedjelju i utakmicu. Mi mlađi smo dolazili ranije da bi uhvatili poziciju

sakupljača lopti. Nikada neću zaboraviti dan kada mi je trener (Keco je bio naš trener golmana) rekao da među onom

hrpom odbačenih kopački izaberem jedne koje mogu nositi. Sjećam se krvavih žuljeva i plikova po tabanima, ali koga je

bilo briga. Prve „golmanske rukavice“ dobio sam od mog susjeda Grge Morovića koji je radio na ciglani. Bile su to gumene rukavice, slične pravima, ali nakon treninga ruke bi mi bile uparene i blijede. Bio sam sretan.

Svi smo mi igrali, više-manje, u Liv-u

Liv s kraja 70' : Josip Pfaf-Bas,Ernest Nad,Keco,Dule Katavić,Vinko Pehar, Stipo Maras,trener Nikola Janković, čuće;

Goran Buljan, Pero Liović,Milan Krstanović,Moka, Davor Bokšić i Tuco.

Prva ekipa tada je izgledala puno drugačije. Došle su mlade snage: Đoko Nikolić, Vlado Strnad, Nad Ernest, Nikola

Janković, Dule Barač, Marinko Perić-Pera, Pero Horvat-Abika. Njegov brat Drago Horvat –Beli otišao je igrati u Belišće, bio je to još jedan transfer. Među svima njima isticao se najviše Đoko Nikolić koji je imao strašan šut. To govorim iz prve

ruke, iako bih uspio (i to rijetko) obraniti njegov šut odmah sam požalio. Nerijetko bi postizao golove i s centra. Već tada,

njegove su lopte imale onaj lelujavi let o kojem danas pričaju vratari koji brane Ronaldove šuteve, samo što su Đokine lopte bile „topovske“. Đoko se nije dugo zadržao u Liv-u. Osječka Olimpija ponudila mu je posao u Mljekari i igranje (uz

plaćanje) za Olimpiju. Na žalost, kada je trebao preći u 1. Ligu u N.K. Osijek ustanovljena mu je srčana mana. Dozvolili su

mu da se bavi nogometom amaterski ali profesionalno ne. Nikada to nisam razumio. Đoko je svoju karijeru i završio u

Olimpiji.

Tri generacije Liv-a

Liv je uvijek imao talentirane nogometaše, ali svi su oni ostali negdje u gabaritima sela ili susjednih sela. Iskorak su

napravili: Franjo Smolčić u Belišće (dugogodišnji kapiten Belišća), Franjo Pranjić – Tikvić u drugu ligu, njegov brat Roda

u N.K. Osijek, Marijan Nikolić u nekoliko klubova prve lige i inozemstva. Nikako se ne mogu oteti dojmu da su još mnogi

mogli daleko dogurati kao npr: Vlado Strnad, Plavi, Rajko Nikolić, Cone, Čurćić itd.Spominjem onu „stariju generaciju“.

Mnoga imena sam jednostavno zaboravio pa neka mi oproste. Ovo su moja sjećanje na naše odrastanje uz vladislavački nogomet. Nedavno sam pročitao da se N.K. Liv ugasio i to me je jako razžalostilo. Bez obzira na sve, djeca u svome selu

moraju imati svoje idole pa makar i kroz nogomet. Toplo se nadam da će nadvladati razum i da će se ponovo naći neki

entuzijasti koji će pokrenuti novi N.K. Liv. Neka im ova e-knjiga bude poticaj.

Autor: Fred Franjo Sabo

izvor fotografija: https://www.facebook.com/groups/331277203667143/