Uvod u filozofiju

Temeljni filozofski pojmovi:

Filozofija- etimološki dolazi od philos - prijatelj i sophia – mudrost, filozof je prijatelj mudrosti.

Sophos – mudrac, znalac. On nije nužno filozof nego poznavalac ili učitelj različitih gotovih znanja.

Filozof uvijek počinje od početka i pita se o razlozima svih stvari uopće. Njegov cilj je mudrost koja je nedostižna u apsolutnom smislu i predmet je trajne težnje filozofa.

Predmet filozofije može biti bilo što. Ona obuhvaća područja prirode, čovjeka, njegov unutarnji i vanjski svijet , ono što je objektivna zbilja kao i ono što prelazi njezine granice.

Metoda filozofije nije zadana jer nije zadan ni njezin predmet. Ona ovisi o predmetu kao i povijesnoj epohi kojoj neka filozofija pripada. Filozofska metoda može biti apriorna, aposteriorna, transcendentalna, dijalektička, fenomenološka itd.

Zajedničko svim filozofskim metodama je traženje uporišta kako bi se dospjelo do istinite i racionalne spoznaje čovjeka i svijeta.Traženja uporišta ili temelja svega otvara dva ključnja pitanja filozofije: pitanje o temelju svijeta – bitku i pitanje o temelju čovjeka odnosno njegove svijesti koja određuje njegovo odnosa prema svijetu.

Čovjek je jedinstveno biće u prirodi koje ima svijest o sebi i svijetu. Čovjek se pita. On nije samo biološki oblik života, on se razlikuje po svojoj svijesti od savih drugih bića. Svijet o sebi ne zna ništa. Čovjeku je

svijet dostupan samo preko njegove svijesti. Njegova svijest je bit njegove egzistencije.Stoga se čovjeku bitak svijeta otvara kroz njegovu svijesti.

Temeljni filozofski problemi uvijek ostaju.On se načelno mogu razriješti ili logički kao tautologije ili empiririjski kroz metode prirodnih znanosti.

Ne postoji definitivna filozofija.

Svaki čovjek je filozof u svojem životnom krugu ma koliko on bio širok ili uzak. Svaki filozof je čovjek, vezan uz uvijete ljudskog života.

.

Znanost – Filozofija je racionalna spoznaja o svijetu. Ona je započela svoj razvoj u antičkoj Grčkoj u 6. st. pr.kr. kao kritika

tadašnje religije. Filozofija počinje kao kritika grčkog religijskog antropomorfizma.

Poznati su stihovi grčkog filozofa Ksenofana:

Nego, da volovi konji i lavovi imaju ruke

i da rukama svojim slikati mogu i djelati kao i ljudi,

likove bogova na svoju bi slikali sliku,

konji konjima slične, a volovi volu podobne

i tijelu bi davali oblik na svoju prispodobu.

Umjesto mitske slike svijeta i mnoštva bogova koji personificiraju ljudsku nemoć pred prirodom filozofija pokušava dospjeti do jednog boga koji više ne sliči čovjeku, koji je načelo, vječiti i nepromjenljivi zakon svijeta/logos

Osnovne značajke znanosti:

-empirijska(iskustvena) provjerljivost rezultata

(matematičko-kvantitativni modeli objašnjenja prirode)

Metode:

-princip kauzalnosti /causa -uzrok

Verifikacija,(provjera)konfirmacija,

(potvrda)falsifikacija(opovrgavanje)/

induktivne metode

-metodička apstraktnost

-ograničenost predmetnog područja

-odbacivanje razlika između biti i pojave protiv(esencijalizma)

Scijentizam-filozofsko shvaćanje prema kojemu je smisao filozofije ponuditi uporište i analizu znanstvenih metoda,te kritički odbaciti sve oblike mišljenja koji

nisu podložni empirijskoj ili formalnoj verifikaciji.

-Kritika scijentizma

Pretpostavka da je znanost jedini prihvatljivi model znanja je pogrešna.

Znanstveno praznovjerje, pseudo znanost pretpostavlja da je sloboda mogući objekt znanstvenog istraživanja (primjer psihologija).

Ovdje spada i pretpostavka da znanost može dokučiti što je svijet po-sebi poistovjećivanjem svijeta sa onim što je fizički prisutno u vremenu i prostoru.

Apsolutni bitak nije dostupan znanstvenoj spoznaji.

Priroda znanosti:

Znanost se prije svega definira metodom. Znanstvena metoda se ograničava na ono što je determinirano i predvidljivo.

Pojmovne pretpostavke znanosti su 1.kauzalitet

2.beskonačnost

3.moralni relativizam.

Svaki od ovih pojmova izlazi izvan granica znanosti jer nisu empirijske naravi.

Matematičke spoznaje neovisne su od realiteta. Njezini postualati su izvedeni iz mišljenja te stoga su ili nešto proizvoljno, ili se mora pretpostaviti neki apsolutni razlog njihove istinitosti.

Empirijske znanosti pozivaju se na činjenice. Međutim, svaka činjenica već je neka teorija, zahtijeva interpretaciju.

Znanost se također služi pojmovima vremena i prostora ali ona ne priznaje granice njihovog poimanja.

Znanost se drži kontinuuma vremena i prostora iako je moguće pretpostaviti njihovu beskonačnu djeljivost, infinitezimalne veličine. Za znanost pojam beskonačnosti je nerješiv.

Odnos duha i materije (duše i tijela).

Materija pripada svijetu mehaničkog kauzaliteta.

Život se ne može objasniti kauzalitetom nego objektivnom svrhom.

(Ptica ne leti jer ima krila nego ima krila da bi letjela.) Kod Aristotela entelehija.

Medicina poistovjećuje dušu sa pojmom organskog života, vitalnom razinom.Ne prihvaća dušu kao nematerijalni oblik jedinstva života.

Paralelizam duše i tijela postoji ali je njihova veza izvan domašaja shvaćanja.

Znanost nije filozofija jer se uvijek ograničava na jedan segment pojava i očišćena je od moralnih i vrijednosnih kriterija. Zbog toga nije sposobna vrednovati sebe niti ciljeve kojima služi.

''Znanost nudi spoznaju koja se može dokazati, filozofija uvjerenja sa kojima se živi.''( K.Jaspers)

Zadaća je filozofije otkrivati granice znanosti.

Dvije su granice koje znanost ne može prijeći: negativna, kao ograničenje slučaja, (kontingencije-slučajnosti) onog iracionalnog i nepredvidivog, kao apsolutna tama i praznina prostora i pozitivna kao sloboda ili neuvjetovanost

(stvar- po –sebi), cjelina i jedinstvo svijeta i čovjeka.

Filozofske discipline

Ontologija, metafizika

Ontologija je učenje o bitku.

Pojam bitka izveden je iz glagola biti.

Pojam bitak ( grč. einai, lat. esse)

Pitanje o bitku je pitanje o stvarima kakve su po sebi.

Označava to da nešto jest, a ne da nije, ili prisutnost bića u cjelini.

Dok je biće biće samim time što jest, bitak prebiva u njemu, podaruje mu postojanje, čini ga vidljivim.

Biće je uvijek nešto određeno i ograničeno, bitak je neograničen i neodređen. O bitku se samo može reći da jest, ali ne i što on jest.

Bitak obuhvaća sve pa i ništa. Ako bitak sadrži i određenje ništa, onda on u isto vrijeme i jeste i nije. Ovo logičko proturječje nije moguće razriješitit, stoga je nemoguće definirati bitak.

1.Prije svakog izricanja suda već postoji kopula ''jest'' kao pretpostavka bilo kakvog suda.

2.On nije svodiv na bića , ali nije moguć ni kao ništa.

3.Pokušaj definicije bitka izlazi izvan logičkog smisla definicije, jer ne postoji ni

viši rod ni specifična razlika kojom bismo odredili bitak

Bitak je pred logičko iskustvo postojanja

Supstancija je određenje bitka kao nečeg postojećeg, kao nositelja svih svojstava bića, njegovih akcidencija. Supstancija postoji u sebi kao ono jednako u mijeni odredaba, akcidencija ima karakter nesamostalnog bitka jer postoji u nečemu drugom (bitku) kao pripadajuća odredba.

Nužno su povezani jer supstancija ne postoji bez svojih odredaba, a odredbe su zbiljske samo ako postoje u supstanciji.

Pojam biti (grč. ousia, lat. essentia) ili suština, ono što tvori postojanu prirodu

neke stvari, temelj njezinog određenja, ono što je izvor njezinih bitnih svojstava.

Bit je nepromjenljiva, postojana, opća i nužna, ne postoji izvan pojedinih bića.

Bit je u logičkom smislu pojam, odnosno definicija neke stvari.

Bit, esencija se povezuje s pojmom egzistencija kao suprotnim pojmom.

Esencija je nužna a egzistencija je slučajna.

Biće (grč. to on, lat. ens) je to što jest, sve ono o čemu se može izreći da na neki način jest, ma što ono bilo, čuvstvo, pojam ili broj , čovjek, kamen, sloboda.

Svako biće je određeno, mora biti nešto, fizički predmet ili ideja. Njegova je značajka da jest odnosno sudjeluje u bitku, ali je različito od bitka.

Metafizika prvobitno Arisototelovo djelo koje je dobilo naziva po tome što je stajalo iza fizike.

Ona propituje principe bitka (materijalizam, idealizam; monizam, dualizam, pluralizam)

pitanje zbivanja(determinizam, indeterminizam, teleologija)

Metafizika obuhvaća pojmove duše, Boga i kozmosa.

Analiza bitka kao analiza ljudske egzistencije je analiza svijesti.

Pitanje o bitku proizlazi iz bitka koji misli.

Svijest je bitak egzistencije. Ona nije u kauzalnom odnosu sa tijelom nego je njegova najviša svrha. Prafenomen svijesti izražava se kao ''ja mislim''.

Kao empirijska svijest- psihologija

Kao svijest u vremenu –povijesne i duhovne znanosti

Kao egzistencija,ona je bez početka i kraja. Ne mogu spoznati vlastitu egizistenciju u cjelini. Stoga sam upćena na to da je transcendiram. To činim tako što je shvaćam kao mogućnost, a sebe kao biće koje u slobodi svoje volje određuje njezin smisao.Kao formalna, empirijska i

spoznavajuća svijest čovjek je uvjetovan, kao egzistencijalna svijest on je slobodan.

Spoznajna teorija, gnoseologija (grč. gnosis-spoznaja, znanje)

Osnovno pitanje odnosi se na izvjesnost spoznaje, ili uvjete pod kojima neku spoznaju možemo smatrati istinitom. S time je vezano pitanje o izvoru,predmetu i dosegu naših spoznajnih moći.

Spoznajni problem se ne može svesti na fizičko-empirijski djelatni proces spoznavanja, utoliko što ni onaj koji spoznaje niti ono što se spoznaje nije objašnjivo empirijski.

Priroda odnosa između svijesti i njezinog predmeta može se promatrati kao odnos oka i vidnog polja.

Svijet nije svodiv na osjetilne podatke. Jer osjetila ne dohvaćaju ono što uzrokuje našu percepciju.(Atomi, ili nešto drugo)

Osnovni elementi spoznajnog procesa:

OBJEKT-SVIJET,PREDMET SVIJESTI

Granica empirijskog svijeta/neempirijsko, transcendentno, nadosjetilno

Empirijski svijet

Iskustvo

Svijest

Granica svijesti/ Ja kao uvjet svakog mogućeg predmeta spoznaje je transcendentno.

SUBJEKT -JA -SVIJEST

Antropološka svojstva čovjeka kao preduvjeti spoznajnog procesa:

ČOVJEK ŽIVOTINJA

SUBJEKTIVNOST NEPOSREDNOST samosvijest gubljenje u prisutnosti

UNIVERZALNOST SINGULARNOSTpojmovnost ovdje i sada

TOTALITET ŽIVOTNI PROSTOR

Bitak, cjelina svijeta ograničen

JEZIČNOST ŽIVOTINJSKI JEZIKsimbolički jezik. znakovni Prema izvoru spoznaju dijelimo na:

Empirijsku(iskustvo je izvor svih sadržaja svijesti)

Racionalnu(razum je izvor naših spoznaja do kojih dolazimo neovisno o iskustvu)

Intuitivnu ( neposredno sagledavanje istine bez utjecaja mišljenja ili iskustva)

Iracionalnu( podsvijest, ili nešto nadumno, nadnaravno)

Voluntarističku(volja prethodi razumu, spoznaja je rezultat vjere, nadnaravnog utjecaja)

POVIJEST FILOZOFIJE

Grčka filozofija javlja u 6.st. pr.kr. u pokrajini Joniji, u gradu Miletu, da bi se postupno širila kroz cijeli tadašnji svijet, a potom održala u europskoj i svjetskoj tradiciji sve do danas. Cijela Zapadna kultura duboko je pvezana sa metodama grčkom mišljenja, i terminologijom.

Jonija je zahvaćala prostor sadašnje zapadne obale Turske u Egejskom moru, ili zapadnog dijela Male Azije, kojega su Grci postupno kolonizirali još od propasti mikenske kulture. Razvili su se gradovi koji su bili izraz duha slododnih građana podložnih samo vlastitom zakonito uređenom ustroju. U gradu Kiosu je pronađen dokument o postojanju 'narodnog vijeća' što svjedoči o obliku bazične demokracije koja će kasnije razviti u Ateni. U 6.st.pr.kr. Jonski savez okupljao je gradove na obali koji su bili samostalni, sa razvijenom trgovačkom i urbanom kulturom. Nije bilo značajnog utjecaja svećeničke klase a ideja mudrog 'zakonodavca' je bila temeljna politička figura iz koje će izrasti grčka ideja polisa.

U jonskim gradovima koji su se slobodno razvijali, koji su ovisili samo o vlastitim

pothvatima i postignućima, razvijala se snažna kultura slobodnog mišljenja i istraživanja koja će se po prvi put u povijesti dovinuti do filozofske spekulacije i pokušaja da se svijet objasni na racionalan način.

Milet – snažni centar manufakture i trgovine, koji je trgovao sa Anatolijom, zapadnom egejskom obalom, Egiptom i po cijelim Mediteranu i Crnom moru.

U razdoblju od 625-525 godine pr.kr. nastaje tzv. 'Miletska škola' koja nije bila formalna institucija već se odnosi na tri milećanina, Talesa, Anaksimena i Anasimandera koji se sukcsevino razvijaju i nastavljaju jedan na drugog, u pokušaju racionalnog tumačenja prirode.

Tales (625-545) ne postoje sigurni izvori. Grci ga ubrajaju u 7 grčkih mudraca.

Bio je više mudrac nego filozof.

Uočio razmak između perioda solsticija i ekvinocija, poznavao egipatsku geometriju, feničke vještine brodarstva, babilonsku astronomiju. Predvidio je pomrčinu sunca 585. i to po prvi put bez praznovjerja uočavajući cikličke procese u prirodi. Može se reći da je to datum rođenja filozofije prirode.

Voda kao izvor i počelo svega 'arhe'

Sve stvari potječu iz vode, voda je temeljna 'supstancija' iz koje sve nastaje i u koju se sve vraća.

Vjerojatno je njegova spekulacija polazila od tri agregatna stanja vode, te je pretpostavio da je ta promjena oblika, prema načelu toploga i hladnog obaješnjenje temeljnih procesa u prirodi.

Nasuprot Hesiodovoj Teogoniji, stoljeće ranije, gdje svijet nastaje kao djelo bogova, Tales uočava ono što je priroda (fisis) svih stvari kao od prirode neodvojivi unutarnji princip.

Njegova spekulacija razdvaja nastalo i ono što je nenastalo, te svodivost svijeta promjena na neko jedinstveno i trajno načelo.

Hilozoizam,(grč.hile.tvar zoe, život) inheretna sila života koja pokreće nastanak svega što jest i stvara život.On je naziva i božanskom ali ne u strogom teološkom smislu nego kao načelo.

Anaksimander (610-?)

Može se smatrati prvim fizičarem jer je pokušao utemeljiti teorijsku kozmologiju koju je nazvao 'O prirodi'.

Odbacuje Talesovu ideju o vodi kao prvotnom načelu. Takvo načelo mora biti nešto neodređeno, beskonačno, neograničeno, grč. apeiron. Ono nema početka i kraja u vremenu te se beskonačno prostire u svemiru,poput neiscrpnog izvora svega što postoji u vidljivom svijetu, poput bezobličnog materijala koji leži iza vidljivih tijela u prostoru. To ne može biti nijedan od elemenata (voda, vatra, zrak, zemlja) jer bi bio predominantan i pored njega ne bi mogao nastati ni jedan drugi element.

Kozmički vrtlog

Vrtložno kretanje potiskuje teže elemente u centar a lakše prema periferiji.Na kozmičkoj razini zemlja je u centru a voda zrak vatra su na periferiji. Proces vrtloženja ima učinak odvajanja, toplog od hladnog , vlažnog od suhog. Odvajanje se

događa prema načelu primarnih suprotnosti. One su dio samoodređujućeg sustava ravnoteže koji ne dopušta da te suprotnosti razore kozmos. Naime kada bi jedan proces nadvladao, primjerice toplina, kozmos bi bio samo vatra.

Spekulativna načela: apeiron kao teorijska pretpostavka bitka bez kvalitativnih određenja,priroda kao samoregulatoran sustav, ideja balansa suprotnosti.

Anaksimen (585.-?)

Nastavlja se na prethodne teorije prirode. Njegov doprinos u razumijevanju fizikalnih procesa i promjena.

Polazi od zraka kao primarnog elementa.Sve nastaje rzrjeđivanjem i zgušnjavanjem zaraka. Ponovno principi toplo hladno. Zrak u širem smislu ima i dimenziju života. (dah života)

Pitagora i filozofija kao način života

Rođen na otoku Samosu (570-495)

Dolaskom tiranina Polikrata na vlast odlazi u dobrovoljni egzil u Kroton, u južnoj Italiji 530.g. Tamo je utemeljio vlastitu školu, sličnu sljedbi, koja je propisivala ne samo filozofska istraživanja nego i pravila života.

Njegova škola tradira grčke discipline, gimnastiku i glazbu kao važne elemente u odgoju mladih. Pitagora shvaća tjelovježbu kao način 'pročisćenja tijela' kao što glazba 'pročišćava dušu'. Osim tjelovježbe u Pitagorinoj školi propisan je način prehrane(vegetarijanstvo) i druga pravila poput meditacije i treniranja memorije.

Njegova ideja asketskog (grč. askesis, vježbanje)života trebala je poslužiti

samorazvoju mladih ljudi i intelektualnom istraživanju kao stilu života.

On prvi uvodi pojam filozofa naspram mudraca.

Uz Pitagoru se također veže ideja o seljenju duša (reinkarnacija, metempsihoza) pri čemu duše ljudi koji su loše živjeli bivaju kažnjenje tako što im se duša seli u tijela životinja. Otud zabrana jedenja životinjskog mesa. Također tu je sadržana prvi put ideja o besmrtnosti duše koja ne ostaje u homerovskom svijetu sijena(duhova) nego nastavlja živjeti u drugom tijelu.

Pitagora je bio neka vrsta indijskog 'gurua' čija je ideja o 'čistom' životu slična naučavanju budizmu.

Pitagora je zaslužan za otkriće glazbene skale te je uočio ovisnost oktave o duljini

žice. Taj omjer izrazio je kroz razlomke, 1:2, 2:3, 3:4. Što je razmak dulji ton je dublji.

Ideja da su glazbeni tonovi prevedivi u jezik brojeva utjecala je na njegovu kozmologiju. On prvi i koristi pojam 'kozmos' kao uređeni svijet , nasuprot 'kaosu'. Taj uređeni svijet dostupan je ljudskoj inteligenciji, odnosno matemetičkom odnosu i razmjeri.

Matematički principi su principi kozmosa,matematika je ključ tumačenja svijeta. Brojevi su poput elemenata, oni su načela samih stvari.

Aritmetičke brojeve prevodi u prostorne /geometrijske oblike. Tako je otkriven i 'pitagorin poučak'. Činjenica da su parni i neparni brojevi u određenim slučajevima nesamjerljivi otvara problem

beskonačnih brojeva koji nije bio rješiv u okvirima shvaćanja aritmetičke geometrije.

Za razliku od Jonjana koji su vjerovali da je zemlja ravna, Pitagora prvi tvrdi da je zemlja okrugla i da se okreće oko vlastite osi što stvara privid da se ostale nebeska tijela okreću oko nje. Ovo mišljenje ipak nikad nije generalno prihvaćeno u antičkom svijetu.

Heraklit (540- 480) Efez

Iako potječe iz kraljevske obitelji čiji preci vode do utemeljitelja grada, odrekao se političke vlasti u korist brata, vjerojatno i zato što je Efez u to doba pao pod vlast Perzije. Odlikuje ga nekonvencionalnost i elitizam. O religijskoj praksi svojih sugrađana je rekao: 'Moliti se statui

jednako je kao razgovarati sa svojom kućom' . Protivio se demokraciji kao nekoj vrsti bezzakonja. Smatrao je da treba poštivati zakone, ali oni nisu ljudski nego božanski.

Njegovo djelo je sačuvano i sadrži 125 fragmenata, koji nisu tekst nego skupina aforizama.

Njegov stil je snažan. On želi progovoriti u ime istine a ne u svoje vlastito. 'Istina se voli skrivati.' Istina nije u vanjskom svijetu nego u nama. Svoje intelektulani put sam je označio kao 'put traženja samoga sebe.'U skrivenim dijelovima naše duše (grč.psyhe) nalazi se ključ razumijevanja kozmosa.

Heraklitov Logos

Istina je vječna ali je čovjek ne može razumjeti ukoliko ostane kod svojeg

vlastitog(subjektivnog) mišljenja. Istina je logos, svjetski um,(ono što u kršćanskoj tradiciji znači božji um, u znanosti predstavlja poredak prirode, u matematici proporciju).Logos je jezik kozmosa kojeg i čovjek može razumjeti ako ga traži u svojem umu.

Učenje o suprotnostima

Heraklit odbacuje konačan smisao razlikovanja suprotnosti :dan/noć, ljeto/zima, gore/dolje, rat/mir, život/ smrt.

Njihovo značenje promatra zajedno, jer jedno ne može postojati bez drugoga.One su dio kontinuiteta koji predstavlja njihovu istinu. U iskustvu pojedinca suprotnosti su apsolutne (život/smrt) ali zbiljski one su relativne. Sukob suprotnosti je bit svih stvari, stabilnost je moguća samo kroz tu suprotstavljenost koja se često skriva.

Skrivena struktura svijeta je harmonija suprotnosti.

Vidljivi svijet je naizgled vječan i skladan, ali i on nestaje da bi ponovo nastao. Samo je kozmos kao poredak, logos, vječan i nenastao.

'Poredak,(kozmos, logos) koji je isti za sve, nije ga stvorio ni čovjek ni bog, on oduvijek postoji i postojat će: on je vječna vatra koja se s mjerom razgara i gasi.'

Vatru ne shvaća kao element, nego kao nevidljivu silu koja se pretače u fizikalni svijet, sa kojom započinje kozmički proces.

(Slična kršćanska ideja svjetla).

Postoji put prema gore i put prema dolje koji su isti. To je put nastajanja i nestajanja, koji su isti.(Kao kad bi dvoje ljudi išli u suprotnim smjerovima ali uvijek prelaze isti put.) Rat suprotnosti je

podvrgnut 'kozmičkoj pravdi', univerzalnom zakonu prirode koji sve drži na okupu.

Sve stvari prelaze u vatru kao što su iz vatre nastale.Poput zlata koje je zamjenljivo za sve stvari i obrnuto. Heraklit uvodi vatru kao konstantu kozmičkih procesa.(Slično pojam energije u fizici).

Elejska škola

Eleja-grčka kolonija u južnoj Italiji

Kolonije u južnoj Italiji naseljavaju grčke izbjeglice nakon perzijskih osvajanja u Joniji.

Ksenofan (570-480), poznat po kritici grčkog politeizma.

On tvrdi da je bog jedan, osnivač prirodne teologije.

Parmenid (514- ?) u Eleji. Potječe iz bogate obitelji. Na njega najviše utjecalo Pitagorejsko učenje o brojevima kao jedinicama. Njegova pozicija se može odrediti kao ontološki racionalizam koja polazi od ideje identiteta mišljenja i bitka.

Njegovo djelo djelomično je sačuvano. Pisao je u homerovskom stilu, u heksametru , djelo ima oblik spjeva.Sastoji se iz dva dijela: Put istine i Put mnijenja,'doksa', (privida, zablude, neistine).

Put istine i put mnijenja

Monističko shvaćanje.Postoji apsolutno jedinstvo jednoga. Ono što jest jest, ono što nije, nije. Bitak jest, nebitak nije. To što jest je jedno i nepokretno. Ono nije u vremenu i kretanju.(prostoru). Do tog shvaćanja vodi nas razum a ne mnijenje

(doksa).Osjetila su izvor zabluda. Ne smijemo vjerovati osjetilnoj evidenciji.

'Postoje samo dva puta u istraživanju bitka za onoga koji misli. Jedan put je da nešto (bitak) jest, i da ne može ne biti. To je put uvjerenja koje vodi ka istini. Drugi put je da nešto(bitak) nije , i da to što nije mora egzistirati kao nebitak,( kao ništa). To je put koji ja proglašavam potpuno nerazlučivim. Nikad ne možeš znati ili prepoznati ono što ne postoji, ono je nedohvatljivo, i ne može se misliti. To jednako važi i za mišljenje i za bitak.'

Bitak, ono što jeste prethodi mišljenju i određuje ga. Mišljenje je samo igra, ako hoće biti nešto drugo od onoga što jest.

Postoji i treći put gdje se mješaju bitak i nebitak, tvrdeći da oni idu zajedno. Taj put Parmenid označava idenje unatrag

(hodanje natraške). Takav put je prepun protuslovlja. Njegov koncept u potpunosti odbacuje promjenu, kretanje (kinezis) i nastajanje (genezis).

Pojam stvarnosti ili istinske zbilje, isključuje kretanje promjenu i nastajanje. Ono što istinski postoji nikada nije postalo niti će ikada nestati. Ono je nepokretno i beskonačno. U njemu ne postoji prošlost i budućnost u njemu već jeste i prošlost i budućnost. Bitak je jedno. Kad bi pretpostavili da je nastao to bi značilo da je postojalo vrijeme kad ga nije bilo, a to se protivi putu istine. Također ne može niti nestati. U pogledu kretanja vrijedi isti argument. Bitak nema nikakve nesavršenosti i ništa mu ne nedostaje. On je uvijek isti i u istim uvjetima, a to isključuje svako kretanje i promjenu. Svako kretanje uključuje nebitak jer nešto mora

postati nešto drugo, što se protivi tomu da je bitak jedno. Bitak je moguće zamisliti samo kao kuglu nepomičnu i vječnu. Ne postoji prazni prostor.

Parmenidovo shvaćanje kozmosa kao kugle za razliku od linearne beskonačnosti, slično je Eisteinovoj ideji prostora koji je zakrivljen (okrugao) ali nije ono u čemu se nalazi materija nego su vrijeme i prostor relativni, uvjetovani postojanjem materije/energije i kretanjem.

Zenon (490 - ?)

Aristotel ga je nazvao otkrivačem dijalektike. Njegova metoda argumentacije je bila negativna. Umjesto da opovrgava početnu premisu sugovornika on nastoji pokazati održivost njezine kontradikcije.

(log. metoda reductio ad absurdum).

Njegova metoda je metoda hipotetičkog argumenta: što slijedi ukoliko početnu premisu prihvatimo kao istinitu? Nalazeći održivost kontradikcije on pokazuje njezinu apsurdnost. Na taj način je branio Parmenidov monizam.

Argumenti beskonačne regresije:

Paradoks mnoštva

Njegova argumentacija otkriva logičke probleme u shvaćanju vremena, prostora i ekstenzije (prostiranja tijela u prostoru).

Ako pretpostavimo da postoji mnoštvo stvari koje su međusobno odijeljene moramo pretpostaviti da su tjelesa djeljiva. Ako su ti dijelovi djeljivi moramo pretpostaviti da su beskonačno dijeljivi. Postavlja se pitanje imaju li ti dijelovi veličinu. Ukoliko kažemo da imaju ta valičina je beskonačno velika,(jer od svake

veličine ima veća) ukoliko kažemo da nemaju njihova veličina je beskonačno mala (od svake veličine ima manja).

Kontradikcija:

A) Ako postoji mnoštvo tjelesa (recimo u svemiru) ima ih koliko ih ima. Taj broj mora biti konačan.

B) Ako postoji mnoštvo stvari onda je njihov broj beskonačan, jer između dvije stvari uvijek postoji neka treća te je u tom slučaju broj stvari beskonačan.

Paradoks kretanja, argument beskonačne regresije

Ahilej i krnjača:

K........................................

A.........................................

Ahilej nikada neće sustići kornjaču jer dok on pređe jednu točku u prostoru kornjača će je također prijeći. Ovaj argument pretpostavlja beskonačnu djeljivost prostora i vremena.

U osnovi Elejsko učenje opovrgava Pitagorino učenje o broju kao jedinici, kao točki u prostoru. Matematika kasnije shvaća brojčani niz kao kontinuiran a ne kao zbroj točaka. U ovom slučaju beskonačni nizovi brojeva koji se odnose na Ahileja i kornjaču u jednoj točci bi se presjekli, iako je nemoguće izračunati taj broj u smislu zbroja jedinica (geometrijski niz).

Kontradikcija:

Iz ovog argumenta također proizlazi da kretanje kada bi jednom započelo nikada ne bi moglo prestati, da je beskonačno,

kao i to da zbog beskonačne djeljivosti prostora ne može ni započeti.

Parmenidovo učenje položilo je temelj shvaćanja brojeva kao kontinuuma.

Strijela koja leti:

U svakom trenutku strijela u letu zauzima prostor jednak sebi i stoga miruje.Dakle ona uvijek miruje.

Empedoklo (492-432), Akarga, Sicilija.

-Potječe iz aristokratske i bogate obitelji.

-Djed mu je bio slavan po pobjedi na Olimpijskim igrama u utrci konjima.

- Gradom vladao tiranin Teron, koji je postao slavan zbog pobjede nad Kartaginjanima.

Empedoklo iskazao svoje talente u inženjerstvu, medicini, poeziji, religioznim razmišljanjima, ali prije svega u filozofiji.

-narod ga je vidio kao iscjelitelja i proroka.

- u mladosti uspio Teronovog sina ukloniti s vlasti i pomoći uvođenju demokratskijeg ustava.

Djela: O prorodi i Očišćenje

Teorija elemenata

U prorodnoj filozofiji uvodi četiri elementa kao izvore stvari: voda, vatra,zemlja, zrak.

Oni su vječni nenastali. Nešto nije moglo nastati iz ništa. Odbacuje Parmenidov monizam. Smatra da ima više bazičnih elemenata ('korjena'). Usprkos tome odbacuje prazan prostor.Elementi se mješaju prožimljući se poput mješanja boja na slikarskoj paleti.

Neki se mogu a neki ne mogu miješati.

Teorija percepcije

Objekti emitiraju neku vrstu sličica koji su djelovi njih samih i koje mi upijamo kroz naše tijelo po načelu sličnosti. Na taj način nastaje percepcija.

Uzrok kretanja: ljubav i mržnja

Prvi pokušava objasniti kretanje ili uzrok kretanja.

-kozmičke sile ljubavi i mržnje koje bi odgovarale fizikalnim silama atrakcije i repulzije (privlačenja i odbijanja).

Stvari nastaju privlačenjem a nestaju odbijanjem i razdvajanjem elemenata.

U stvarima da bi bile skladne mora postojati ravnoža elemenata, inače priroda stvara monstrume.

Kozmički ciklusi

- dva su ciklusa:

Ciklus ljubavi kad je sve jedno i kozmos je nepomična kugla

Ciklus mržnje kad započinje kretanje i razdvajanje elemenata. Tada nastaje mnoštvo.

Slično suvremeno shvaćanje o širenju i sažimanju svemira.

Učenje o duši

Duša je životna sila. Ona se također sastoji od četiri elementa, te u njoj vladaju sile ljubavi i mržnje.

Duša je besmrtana. Njezino izvorno stanje je ljubav. Međutim zavedena mržnjom, ona počini ubojstvo. Počinivši ubojstvo životinje,(iskonski grijeh) duša biva kažnjenja te prognana od boga, neprekidno se vraća u različitim tijelima u svijet mržnje(reinkarnacija),napuštajući

time božanski svijet vječnosti. Stanje mržnje je stanje svađe elementa kada umjesto da su u ravnoteži odbijaju jedan drugoga.

Da bi se oslobodio ovog stanja čovjek se mora vratiti u stanje ljubavi (Afrodita). Da bi se pročistio mora se osloboditi najnečistijeg djela,ubojstva, oduzimanja tuđeg života. (vegetarijanstvo).

Anaksagora (500-428) Klazomena,

- Veći dio života proveo u Ateni- Perikleov učitelj i prijatelj- Prvi doveo u doticaj Atenu sa jonskom

tradicijom i filozofijom

Svjetski um (nous) i kretanje

Um je načelo prirode. On je bezgraničan i vlada samim sobom. On se ne miješa ni sa jednom drugom stvari. Da bi upravljao svime um mora biti odvojen od svijeta.

Um je dao početno kretanje kozmosa, on je prvi pokretač. Da bi to bio on je u isto vrijeme odvojen od samoga sebe kao onaj koji je nepokrenut. Prvi nepokretni pokretač. Um je najviša svrha svijeta. Teleologija(grč.telos- svrha).

Početni kaos kao stanje prije uma prelazi u kozmos pod komandom uma.

Um je najfinija tvar. On nije bog koji stvara iz ništa, nego vječna tvar iz koje sve nastaje. Um nije inteligentni tvorac, nego mehanički uzrok kretanja. Razdvajajući svjetlo od tame, toplo od hladnog, vlažnog od suhog um pokreće svijet.

Materija

Ne postoji prazan prostor, u svemu je dio svega. Iz nediferenciranog stanja kaosa nastaju stvari mješanjem dijelova ali i rastom.(pokušaj objašnjenja prijelaza anorganske u organsku tvar) Poput genetičkog koda ili 'sjemena' stvari kako ih Anaksagora naziva nastaju sve vrsta bića. (kao što danas znamo da postoje isti kemijski elementi u cijeloj prirodi ili da u svakoj organskoj tvari postoje bjelančevine).

Učenje o česticama (homeomerijama)

Anaksagora smatra da svaki dio materijalnog svijeta , ma kako malen bio, sadrži u sebi sve konstituente svijeta ma kako on bio velik. Ti dijelovi su različite težine, čvrstoće, vlažnosti isl. ali svaki je nekim svojim dijelom sličan takvom

dijelu u nečem drugom. Moglo bi se reći da je materija homogena supstancija u kojoj se njezini dijelovi zapravo nešto homogeno i bez praznog prostora ali se prepliću u različitim omjerima što ih čini raznovrsnim. Kao što što su u svjetlosti sadržane sve dugine boje, tako su sve stvari transforamcija iste supstancije. Materija je djeljiva beskonačno, tako da od svega malog postoji manje i od svega velikog veće, stoga je materija beskonačna. Ne postoji posljednji dio bilo čega, prema tome materija se beskonačno proteže. Ne postoji prazni prostor u kojem bi bio smješaten neki konačni univerzum. Beskonačno prema vani i prema unutra su isto.

Od monizma ka atomizmu

Meliso (480-420) pokušava ponovno afirmirati monizam jer smatra da argumenti Empedokla i Anaksagore nisu srušili elejsko učenje. Ako bi svijet bio mnoštvo ne bi mogao postojati zajedno s jednim. Njihova koegzistencija je nemoguća.

Leukip (470- i Demokrit(460-

Obojica potječu iz Abdere, grčke kolonije na sjeveru Grčke.

Leukip

Leukip prvi uvodi pojam praznog prostora. On također koristi metodu reductio ad absurdum, polazeći ovaj put od monizma kao apsurdne pretpostavke. Ako bi svijet bio jedno,ne bi bilo moguće objasniti prirodu, prije svega kretanje.

Svijet se sastoji od beskonačnog mnoštava entiteta koji su tako mali da ih nije moguće vidjeti, ali svaki posjeduje određenu masu i nedjeljiv je. (grč.atomon, nedjeljiv). Tako po prvi put nastaje atomistička teorija prirode. Atom ima karakteristike elejskog bitka ali mu je pridodan pojam praznog prostora koji je pretpostavka kretanja.

Atomizam je konačan odgovor na pitanje miletske škole ; što je arhe? Ovo je dosljedno razvijen sustav materijalističke ontologije, prema kojem ne postoji ništa drugo osim atoma.

Stvari su agregati, nakupine atoma. Sami atomi nisu podložni nikakvoj promjeni. Sve promjene, nastajanje i nestajanje, predstavljaju proces spajanja i razdvajanja atoma. Broj kombinacija je beskonačan kao što slova alfabeta oblikovana na određeni način nude neograničen broj značenja.

Za razliku od Empedoklovih 'korjena' i Anaksagorinih 'sjemena' atomi nemaju nikakve kvalitete u smislu boje, mirisa i sl. Njihova svojstva su samo kvantitativna, masa, veličina, oblik, brzina kretanja, koje će puno kasnije Locke nazvati primarnim i svojstvima materije a ono što je predmet naše osjetilne percepcije predstavlja njzina sekundarna svojstva.

'Po mnijenju boja, po mnijenju slatko, po mnijenju gorko, a uistinu atomi i praznina.'

Demokrit naziva atome formama, pojam koji će preuzeti i Platon i Aristotel.

Demokrit u svojoj kozmologiji također prvi uvodi pojam mnoštva svjetova, koji kada se nađu u koliziji razaraju jedan drugoga.

'U nekima od ovih svjetova nema mjeseca, u nekima je on veći od našeg sunca i mjeseca, a u nekima postoji više sunca i mjeseca. Intervali (međuprostori) između ovih svjetova su neregulirani, u jednom smjeru oni su brojniji, u drugom manje brojni. Na jednom mjestu se rađaju na drugom umiru. Neki od njih rastu, drugi se tek rađaju a neki nestaju. Kada se sudare, uništavaju jedan drugoga. Ima svjetova na kojima nema životinja i biljaka, neki su bez vode.'

Sve u kozmosu nastaje kretanjem atoma koje je vrtložno, i nema nikakvog kozmičkog uma niti neke svrhe kozmosa.

Atomi su samopokretne čestice.

Cijela shema kozmosa može se objaniti mehaničkim kretanjem atoma i svojstvima materije. Potrebna je kritična masa atoma potrebna za vrtloženje i dalje se sve događa po nužnosti (kauzalno).

'Ništa ne nastaje slučajno, postoji objašnjenje za sve i sve nastaje prema nužnosti.'(Materijalistički determinizam) Ovo i danas predstavlja temelj znanstvenog istraživanja.

Atomizam kao dosljedan materijalizam odbacuje besmrtnost duše.

U spoznajnom smislu on nastoji povezati vanjski realitet sa spoznajama razuma. Iako je evidencija osjetila nešto varavo i

subjektivno znanost bi se našla pred velikim problemom kada bi je odbacila. Istinska spoznaja ipak dolazi samo kroz razum.

Sokrat (470-399)

Citati:

Ženite se u svakom slučaju. Ukoliko dobiješ dobru ženu bit ćeš sretan; ukoliko dobiješ lošu ženu postat ćeš filozof.

Sokrat

Jedina prava mudrost je znati da ništa ne znaš.

Sokrat

Pošten čovjek je uvijek dijete.

Sokrat

Budi spor u ostvarivanju prijateljstava, ali kada se ona dogode ustraj u njima čvrsto i nepokolebljivo.

Sokrat

Smrt je možda najveći blagoslov za čovjeka.

Sokrat

Mudrost počinje lutanjem.

Sokrat

Bezvrijedni ljudi žive samo da bi jeli i pili; plemeniti ljudi jedu i piju samo da bi živjeli.

Sokrat

Naše molitve bi trebale biti koncentrirane na traženje općeg dobra, jer samo Bog najbolje zna što je dobro za nas.

Sokrat

Kada se žene učine jednakim muškarcima tada će one postati nadmoćnije.

Sokrat

Pusti onoga koji želi pokrenuti svijet da prvo pokrene sama sebe.

Sokrat

Nije bitno živjeti, nego pravedno živjeti.

Sokrat

Platon (427-347), Atena

-iz aristokratske obitelji (njegovi preci bili među prvim atenskim kraljevima)

-razočaran atenskom demokracijom koja je ubila Sokrata, njegova učitelja.

-poslije Sokratove smrti putuje na Siciliju (Sirakuza)

-po povratku u Atenu osniva vlastitu školu nazvanu prema grčkom heroju Akademu, akademija.

-Još je dva puta putovao na Siciliju na poziv prijatelja Diona

Autor je preko trideset djela:

-Rano razdoblje pod utjecajem Sokrata Apologija, Kriton,Protagora, Gorgija

-srednje razdoblje, Država, Fedon Simposion, Parmenid , Teetet,

-kasno razdoblje,Sofist, Fileb, Timon, Kritija, Zakoni.

Teorija ideja

- Da bi se spoznala zbilja dva uvjeta moraju biti zadovoljena

- Objekt spoznaje mora biti nepromjenljiv

- Mora biti direktno dostupan razumu- Svi objekti osjetilne spoznaje su u

neprekidnom stanju promjene, stoga ih možemo opažati ali ne i spoznati

- Traži ne osjetilne objekte spoznaje koji nisu podložni promjeni a poimaju se umom i najizrazitije primjere nalazi

u Sokratovim pojmovima vrline i dobra.

- Za Platona ništa nije tako stvarno kao idealna ljepota istina i dobro. One su vječni i nepromjenljivi predmeti ljudske spoznaje. On ih vidi kao nepromjenljive uzorke 'paradigme' promjenljivog svijeta. Naziva ih idejama, što nema smisao ljudskih ideja, nego smisao strukturnih oblika (formi) , ili biti , (esencija) stvari.

- U strukturi realiteta ideje imaju karakter zbilje po sebi, objektivne i neovisne o ljudskom mišljenju, vječne i nepromjenljive.

- Kao što je H2O formula vode tako su ideje idealni i apsolutni obrasci zbilje.

- Platonova pozicija je najizrazitija objektivno idealistička pozicija u povijesti filozofije, koja zbiljski svijet

vidi samo kao nesavršenu i ograničenu kopiju idealiteta, dakle kao nešto nesupstancijalno i sekundarno.

- Lijepe stvari su lijepe zbog udjela lijepog u njima. Stoga ne možemo priznavati lijepe stvari a odricati lijepo po sebi (ideju).

Stupnjevi zbilje Stupnjevi spoznaje

Ideje umna-noesis

Matematičke forme matematička

Stvari vjerovanja

Sjene stvari nagađanja

Prihvaća Parmenidovo razlikovanje znanja i mnijenja (doxa). Mnijenje se temelji na osjetilnoj percepciji te je podložno iluzijama i kontradikcijama, u njega se vjeruje ali nije ga moguće

dokazati. Znanje je konačan produkt mišljenja.Ono se može demonstrirati i dokazati. Znanje je umni uvid i moguće je samo kao neposredan kontakt sa idejama.

Platonovski trokut:

IDEJA

ANAMNEZIS METEKSIS

SUBJEKT OBJEKT

-Spoznaja ideja je anamnezis, prisjećenje

-Tvorba zbilje, meteksis - sudjelovanje u idejama. Ideje su objektivni uzroci stvari.

DRŽAVA - Platonova ideja pravednosti.

-Platonov cilj pokazati, nasuprot sofistima, da država ima prirodnu a ne konvencionalnu, (pravnu) osnovu. On tumači njezino podrijetlo iz osnovnih ljudskih potreba kao što je potreba za udruživanjem radi međusobne zaštite i pomoći. U takvoj zajednici podjela rada nije utemeljena na koristi i pogodnostima

Nego na prirodnim razlikama u talentima i sposobnostima ljudi.

Država se sastoji od ljudi koji proizvode i zadovoljavaju materijalne potrebe zajednice.

Kako njezino bogatstvo raste javlja se potreba za čuvarima, vojnicima koji će štiti bogatstvo i imetak države. Njih se posebno odgaja i trenira za tu funkciju.

Na kraju među čuvarima izdvaja se i najviša razina ljudi, onih koji su sposobni

vladati. Oni su čuvari- vladari. Oni su filozofi-kraljevi, oni koji imaju najviši uvid i potpuno altruistično djeluju prema dobru i pravednosti u korist zajednice.

-Žene su ravnopravne. Djecu odgaja država.

-Platon se ne oslanja ni na jednu empirijsku državu. Njegova država je idealna.

-Tri staleža u državi podudarna su sa tri dijela ljudske duše, nagonski, voljni i umni.

-Baza čovjeka kao bića su njegovi nagoni i želje.(hrana, piće, spolni nagon; služe samoodržanju)

-Slijedeći viši sloj je njegova volja, (hrabrost, upornost, ambicija, ali i bijes i mržnja)

-Najviši je umni koji treba postaviti sklad ili mjeru ovih dijelova duše kako ne bi bili u sukobu. Volja treba kontrolirati nagone, pretjeranu sklonost uživanju, a um volju, kako ne bi bila podložna bijesu i mržnji.

-Mudrost je vrlina umnog dijela duše. Hrabrost je vrlina volje koja umu daje snagu ustrajnost i svrhu, a nagonskom nameće umnu kontrolu, umjerenost.

-Dobar karakter je onaj u kojem vlada harmonija. To se ostvaruje dobrim odgojem.

-Kao što je harmonija cilj unutarnjeg života , tako je to na razini države pravednost. Ona je harmonično djelovanje svakoga prema svojim prirodnim sklonostima i sposobnostima uz poštivanje autoriteta uma. Ukoliko um

ne vlada država postaje korumpirana te se kvari i propada.

-Vrline čovjeka i države su su jednake.

Duša vrlina/pravednost država

Nagoni umjerenost proizvođači

Volja hrabrost čuvari

Um mudrost vladari

Učenje o prirodi duše; reinkarnacija i

sjećanje.

-Platon vjeruje u prethodnu egzistenciju duše kao i u njezin život poslije smrti.

-Prihvaća Pitagorino učenje o reinkarnaciji i dodaje mu teoriju sjećanja.

Duša je u svojem pre-egzistirajućem netjelesnom stanju na svojem putovanju nebesima imala priliku kontemplirati, duhovno promatrati, vječne ideje. Padajući na zemlju da bi bila ponovno rođena u ljudskom tijelu , ona privremeno zaboravlja ovu viziju, ali sjećanje se može oživjeti kroz iskustvo. Dokaz za to su spoznaje koje nismo mogli iskusiti. Primjerice, razmišljamo da su dvije stvari gotovo iste ali ne potpuno. Kako na svijetu ne postoje dvije identične stvari otkud nam ideja o potpunom identitetu? Da bi smo uopće razumjeli nesavršenu stvarnost moramo imati prethodno znanje o njezinoj formi/ideji, dakle, o njezinoj savršenosti. Kako naše tjelesno biće ne može imati iskustvo savršenstva, morali smo takvo znanje steći dok smo postojali u netjelesnom

obliku, dakle prije rođenja. Učenje je sjećanje, put od tjelesnog i pojedinačnog ka općem i netjelesnom.

Tijelo je grob duše, tvrdi Platon u Fedru.

Konačno oslobađanje od ciklusa reinkarnacija duša zaslužuje ukoliko se očisti i prosvijetli filozofskom kontemplacijom.Ukoliko čovjek zanemari intelektualni i moralni život bit će kažnjen

u kasnijem životu.

-Dijalektička metoda

Znanje se mora osloboditi svih primjesa materijalne stvarnosti, čak se i matematika referira na zbilju. Čisto apstraktno mišljenje kojim se propituje svako gledište, kroz tehniku postavljanja pitanja i traženja odgovora smisao je

dijalektičke metode mišljenja. Mišljenje mora ići hipotetički ka sve apstraktnijoj

pretpostavci, a konačan cilj je dostizanje nekog neuvjetovanog, nehipotetičnog početka.

-mišljenje mora doći do konačne ideje jedinstva svega, a ta ideja je ista kao i ideja boga.

Kozmologija

-Platon u potpunosti odbacuje atomističko učenje o beskonačnom mnoštvu slučajnih svjetova.

-Božanski um (demiurg) je prvi uzrok prirodnog svijeta (materije).Čin stvaranja pripada

umu a ne materiji. Kozmos je skladno jedinstvo.

Njegova osnovna shema kozmosa razvija se u Timeju, kao odnos tvorca i modela. Model su vječne i nevidljive forme/ideje koje tvorac pretvara u vidljivi svijet.

'teško je otkriti tvorca i oca ovog svemira, i čak kad bi ga i pronašli bilo bi nemoguće govoriti o njemu.' Njegovo postojanje se pretpostavlja kao nužan preduvjet bilo kakvog znanstvenog objašnjenja svijeta.

Kada je tvorac idejama davao vidljivi oblik, susreo se sa grubošću materije, te se kao i svaki graditelj susreo sa nesavršenošću materijala. Taj grubi element opire se uvođenju idealnog reda te stoga materijalni svijet nije savršen niti sasvim predvidiv u svojem kretanju.

-Postoji svijet tijela i svijet duše.

-Tjelesni svijet se sastoji od 4 elementa a duša je izvor kretanja, života i mišljenja.

Kretanje u svemiru je samo 'pokretna slika vječnosti.' Kozmos ima oblik kugle.

Aristotel (384-322 pr.kr.)

Stagira, grčka pokrajina Makedonija

-otac liječnik na dvoru Filipa II

-sa 17 godina odlazi u Platonovu Akademiju i tamo djeluje 20 god.(do Platonove smrti)

-poziv Filipa II da odgaja sina Aleksandra

-na dvoru proveo 3 god.

-povratak u Atenu, u šetalištu Likeja osniva vlastitu školu – peripatetička škola

(grč. peripatos, šetalište)

SINTEZA GRČKE FILOZOFIJE

-sistematičar i polihistoričar

Svim područjima ljudskog duha i znanosti postavio sistematske temelje ili priloge: fizika, kemija, bioligija, ( botanika, zoologija), mineralogija, astronomija, meteoorologija, gramatika, retorika, psihologija, logika.

Djela:

Logički spisi (Kategorije - o vrstama predikata, O interpretaciji, Analitika I i II - o sudovima i zaključcima) Dijalektika – o sofističkim pobijanjima; pogreške u zaključivanju)obuhvaćeni kao pomoćna

disciplina pod nazivom Organon. Njegov doprinos otkriće silogizma.

Fizka-prirodoznanstveni spisi

Prva filozofija- kasnije nazvana Metafizika

Nikomahova etika i Eudemova etika-etički spisi

Politika-politički spisi

Retorika-retorički spisi

Poetika-o pjesničkom umjeću

Aristotelova podjela filozofije

Teorijska –promatranje (theoria)

Prva filozofija-metafizika, učenje o bitku i biću, opća ontologija

Druge filozofije, učenja o pojedinim područjima bića, prorodoslovlje, matematika

Praktička- djelovanje (praxis)

Etika

Ekonomika

Politika

Poietička – proizvođenje (poiesis)

Tehnika- vještina (tehne)

Obrtničko, pjesničko, umjeće vladanja

Opća ontologija-metafizika

SUPSTANCIJA (lat.) Ousia (grč.)-ono što je kao pravo biće u sebi samome istinsko jedinstvo.

Supstancija mora biti 'ens in se' u sebi bivstvujuće istinsko jedinstvo.

Supstancija je jedinstvo materije i forme, (hyle i morfe,eidos).

Forma je supstancijalni oblik koji nekoj vrsti određuje bit .

AKT I POTENCIJA

Akt- moment aktualnog bitka (grč. energeia) na temelju kojeg zbiljsko jest ono što jest, aktualno.

Potencija (grč.dynamis),moment mogućeg bitka na temelju kojeg zbiljsko ima mogućnost postati nešto drugo od onog što jest, potencijanost.

Kretanje (grč. kinesis)je prijelaz iz aktualnog u potencijalno.(Iz sjemna u biljku)

SUPSTANCIJA I AKCIDENCIJA

Supstancija ima karakter samostalnog bitka koji se održava i ostaje sebi jednakim u mijeni odredaba.

Akcidencija ima karakter nesamostalnog bitka; to su odredbe koje se u supstanciji mijenjaju i ne stoje u sebi samima.

Supstancija stupa u zbiljnost kao pojava kroz svoje akcidense, supstancija se pokazuje u akcidensima.

Akcidensi/akcidencije, slučajne odredbe bića

Proprijeteti, nužne i bitne, supstancijalne odredbe bića.

KATEGORIJE

Kategorije- najviši rodovi bića

Kategorije nisu samo pojmovi nego i načini bitka. One su temeljne, ontološke forme bića.Odnose se uvijek na pojedina bića

Transcendentalije- predikati koji nadilaze (trnscendiraju )pojedina bića, odnosno kategorije. (JEDNO, ISTINITO, DOBRO, LIJEPO).

Tablica kategorija:

1. I i II supstancija (ousia); pojedino biće koje je u isto vrijeme neki rod ili vrsta.I supstancija je pojedinačno konkretno biće nedjeljivo- po broju jedno. ( Sokrat) .II supstancija općenita bit po kojoj biće jeste to što jest (rod i vrsta)-po ideji jedno (čovjek).

2. Kvantiteta3. Kvaliteta4. Relacija5. Mjesto6. Vrijeme7. Položaj8. Imanje9. Djelovanje10.Trpljenje

HILEMORFIZAM

Supstancijalna forma (morfe) odeređuje materiju i daje joj postojanje. (aktualnost).

Materija(hyle) je pasivni princip supstrat,koji prima od supstancije oblik. Ona je amorfna, bezoblična , leži između bitka i nebitka, postoji samo ka mogućnost. (potencijalnost).

U materiji je biće prisutno samo po mogućnosti, dok zbiljnost dobiva po formi.

ENTELEHEIA,SVRHA

Unutarnja svrha svakog bića koje teži biti ostavrena. (život)

Teleologija,(grč. thelos-svrha) objektivna svrhovitost, ukupan poredak bića, svijeta, koji također ima u sebi svrhu.

Svijet je hijerarhija formi. Na vrhu piramide je čista djelatna forma (lat.actus purus), Bog. Čista forma (III supstancija)jedina ne postoji kroz

materiju, ona postoji sama u sebi i sve pokreće, prvi nepokretni pokretač.

METAFIZIKA

Proučava prve uzroke ili počela stvari.

Četiri uzroka:

1.Tvar 2.oblik 3.uzrok kretanja 4.svrha.

1.Tvar-kamen

2.Oblik-statua,(grčki junak)

3.Djelatni uzrok- kipar

4.Svrha- obilježavanje Olimpijskih igara

UČENJE O DUŠI

Troslojni karakter duše:

Vegetativna duša, duša biljaka, njoj pripada hranjenje.

Animalna duša, duša životinja, njoj je svojstvena osjetilnost i prostorna pokretljivost.

Umna duša, mišljenje.

Duša je u cjelini entelehija tijela sposobnog za život. Ona je forma tijela.

UM

Trpni um zastupa materiju, mogućnost.On je povezan sa opažajima.

Djelatni um je stvaralački um neovisan o materiji, čista misaona aktivnost, (umni dio duše). On je besmrtan.

PRAKTIČKA FILOZOFIJA-ETIKA

Bavi se pitanjem :što je ljudsko dobro i kako ispravno urediti ljudsku zajednicu?

Konačni cilj sveg ljudskog djelovanja jeste eudaimonija ili sreća, blaženstvo.

Put do sreće određen je umom jer je djelatnost uma temeljno svojstvo čovjeka.

Praktički um ili um koji se tiče morala temelji se na razboritosti (grč. fronesis).To je posebna vrsta razboritosti koja se tiče djelovanja a ne čistog mišljenja. To nije samo sposobnost uvida nego i djelovanja sukladno tom uvidu. Moral se temelji na odluci i odabiru onoga što je dobro.

KREPOSTI/VRLINE (grč.arete)

Put do blaženstva vodi preko kreposti ili vrline.

Vrlina je odabiračka naklonost volje da se drži sredine podesne za vlastitu prirodu, a određena razmišljanjem. Po svojem pojmu vrlina je sredina između krajnosti, a po svojoj valjanosti ona je ono najviše, izvrsnost.

HABROST (sredina između kukavičluka i drskosti)

DAREŽLJIVOST (sredina između škrtosti i rasipnosti)

Dvije vrste kreposti:

Etičke, kreposti volje. Stječu se dobrim odgojem i navikom, a mjeru im određuje zajednica ili tradicija, (ćudoređe).

Dijanoetičke kreposti, kreposti uma, u koje spada i praktična razboritost, te

umnost, mudrost i druge intelektualne vještine.

Istinsko blaženstvo pripada teorijskom umu ili čistom mišljenju.(dijanoetička vrlina)

Pravednost kao najviši cilj i vrlina zajednice.

Dvije vrste pravednosti:

Disributivna(diobena): prevednost prema zasluzi koja ne pripada svim ljudima jednako.(Bogatstvo, ugled, čast)

Komutativna:izjednačujuća pravednost, ona koja poravnava učenjenu štetu. (krađa, ubojstvo prijevara i sl.)Pripada svima jednako.

POLITIKA

'Čovjek je po naravi biće zajednice.'

'Anthropos physei zoon politikon.'

Idiotes – onaj koji ne može sudjelovati u zajedničkom životu.

Čovjek nije usmjeren na zajednički život samo radi golog preživljavanja, nego i na zajednicu koja teži onome što je korisno, dobro i pravedno.

Država postoji radi dobrog i sretnog života. Zadaća je države moralno usavršavanje građana.

Oblici državnih poredaka:

Dobri oblici-oni kojima je cilj opće dobro i u kojima se vlada po zakonu.

Loši oblici- oni kojima je cilj pojedinačna korist i u kojima vlada samovolja pojedinaca.

Dobri oblici:

Monarhija (bazileja)- vladavina jednoga koji se odlikuje vrlinama.

Aristokracija(grč. aristoi,najbolji,elita)- vladavina onih koji se najviše odlikuju vrlinama

Republika(politeia)- vadavina naroda sa što većom jednakošću pred zakonom.

Loši oblici:

Tiranija- vladavina jednoga koji vlada u svoju korist i samovoljno

Oligarhija-vladavina najbogatijih

Demokracija-izvrgnuće republike, vladavina siromašnih.

Nijedan loši oblik ne služi dobru zajednice.

POIETIKA-NAUK O PJESNIČKOM UMIJEĆU

Čovjek je po svojoj naravi biće koje oponaša.

(grč. mimesis, opnašanje)

1. Pomoću čega oponaša?

Pomoću govora, ritma, harmonije

2. Što se oponaša?

Unutarnji ritam bića, ritam uma, ritam božanskog.

3. Kako se oponaša?

Pomoću suprisutnosti, činom.

Svrha umjetničkog djela:

-odmor i duhovno osvježenje

-odgojno sredstvo

-pročišćenje (grč. katharsis) afekata sažaljenja i straha što se postiže tragedijom.

Tragedija je oponašanje ozbiljne i cjelovite radnje.

Dva dijela fabule:

Peripetija- obrat radnje u protivno, iz sreće u nesreću

Prepoznavanje- obrat iz neznanja u znanje.

Pathos- čin patnje

Tragička krivnja- neskrivljenja krivnja, grijeh iz neznanja

Hamartia-promašenost života

Kršćanska filozofija

Rano kršćanstvo Gnostici, Apologeti, Patristika I-IX st. (učenje crkvenih otaca) --postupno oblikovanje kršćanske teološke doktrine

Gnostici (grč. gnosis, uvid spoznaja), religiozno filozofsko učenje iz II st. nastalo kao mješavina helenestičkih i istočnjačkih utjecaja (židovstvo, budizam, zaratustraizam) Tu svrstavamo novoplatonizam, meniheizam, od kojih je ovaj drugi bio blizak kršćanstvu.Crkva ga je proglasila herezom.

Apologeti, Tertulijan (160-240) iz Kartage, rimski pravnik koji prelazi na kršćanstvo, odbacuje autoritet uma u pitanjima vjere, napada cijelu antičku kulturu kao pogansku; 'credo quia apsurdum'.

Sv. Augustin (Aurelius Augustinus)

(354-430), rođen u Tagasti , u rimskoj provinciji Numidiji (sada Suk-Aras, Alžir)

-interes za filozofiju razvio kroz čitanje Ciceronovog sada izgubljenog djela Hortenzije. (rimski orator).

- također se zanimao za maniheizam, (Mani- perzijsko babilonski mudrac helenističkog doba,sinkretičko učenje temeljeno na perzijskom učenju Zartustre, Bude i Krista. Maniheizam se rširio u Europi X st. Francuska patereni, Albigenzi, ili bogumili, posebno zastupljeni u Bizantiji X-XV st. i kod južnih Slavena, rašireno u srednjevjekovnoj Bosni.

-Maniheizam ili manihejstvo je Kršćanska sljedba koja odbacuje papinstvo, kao i

Stari zavjet, priznaju jedino Krista i sv. Pavla, prihvaća dualističko stajalište prema kojemu je materija tama, zlo a svijetlo dobro. Ova borba odvija se i u čovjeku , duša je dobro a tijelo je zlo.

-Augustin kasnije prihvaća i novoplatonizam te odbacuje materiju kao samostalan princip (supstanciju) i tijelo kao zlo te uvodi pojam slobodne volje kao odgovor na problem ljudskog grijeha.

383. Augustin napušta Kartagu gdje je djelovao kao učitelj retorike, da bi postao profesor retorike u Milanu. Pod utjecajem biskupa Ambrozija, postaje kršćanin 387.Potom napušta svjetovne dužnosti, vraća se u Afriku i posvećuje se aktivnom životu u crkvi. Od 395. do smrti bio je biskup u Hiponu.

Autor je niza djela: Ispovijesti, O trojstvu, O kršćanskom nauku, O država božjoj, Opovrgavanja.

-nastoji preko Platonovog i novoplatonističkog učenja pribaviti kršćanskom nauku teorijski okvir.

-U Platonovom učenju o formama nalazi ideju Boga kao najvišu formu. Ona je povezana sa pojedinim formama kao što je sunce povezano sa pojavljivanjem vidljivih objekata. Povezano sa matematičkim učenjem bog je jedinica, jedno. 'Jedno' je Bog a sve druge forme su ideje u božjem umu, kao arhetipovi za njihovo stvaranje. Za razliku od Platona kod kojeg postoji 'primajuća' materija iz koje Demijurg oblikuje materijalni svijet, kod Augustina Bog više nije tvorac naspram kojeg postoji neovisni princip materija. Bog nije onaj koji materiji daje

formu, on stvara neoblikovanu materiju kojoj dodjeljuje formu iz ništa. Bog stvara svijet iz ništa. Time se napušta Grčko stajalište koje odbacuje mogućnost da svijet može nastati iz ništa. Grčki panteizam kod Augustina prelazi u ideju Boga koji je izvan svijeta koji nije podvrgnut ni vremenu ni kretanju ni uzročnosti. O vječnom duhu ne možemo se pitati iz vremena.

-Odbacuje Platonovu teoriju sjećanja i uvodi teoriju prosvjetljenja kao direktan upliv Boga na ljudsku dušu. To se opaža unutarnjim okom a zadobiva svetošću i čistoćom.

- pitanje vremena: Nije moguće da je vrijeme postojalo prije nego što je Bog stvorio svijet. Vrijeme nije ništa objektivno nego naš subjektivni odnos

prema svijetu. Bog nije početak u vremenu nego u istini koja je vječna.

'Ti si prije svih prošlih vremena, uzvišenošću uvijek sadašnje vječnosti i nadvisuješ sva buduća vremena jer su ona buduća, a čim dođu, bit će prošla,

a ti si uvijek isti i godine tvoje neće nestati... Tvoje su godine jedan dan , a

tvoj dan nije svaki dan, nego danas, jer tvoj dan ne uzmiče pred sutrašnjim niti dolazi iz jučerašnjeg. ...Ti si dakle stvorio sva vremena, i prije svih vremena ti postojiš, i nikada nije postojalo neko vrijeme kad nije bilo vremena.'

-Izvjesnost iz svijesti

Augustin je prvi izveo argument o egzistenciji iz svijesti kojeg će kasnije razviti Descartes ('cogito ergo sum').

'onaj koji nije, sigurno ne može biti prevaren, dakle, ako se varam ja jesam.'

-Učenje o grijehu. Čovjek je opterećen Adamovim grijehom . Ipak on se ne može iskupiti ni kreposnim životom ni vjerom nego samo božjom milošću. Ljudski život je predodređen (božji plan ) i samo neki bit će spašeni. (preteča protestantizma).

-Učenje o slobodnoj volji. Bog je dobar a čovjek je zao. Grijeh leži u zloj namjeri. Čovjek se svojom voljom upušta u grijeh. On je stoga odgovoran za grijeh a time i za zlo u svijetu.

-slobodna volja nije nespojiva sa božjim planom, sudbinom, kako su mislili stoici. Poredak uzroka ne smije dokinuti slobodnu volju. Čovjek ima slobodnu volju ali njegov izbor Bog je već predvidio.

'Ako je u Bogu određen poredak svih uzroka , iz toga ne proizlazi da ničega nema u slobodi naše volje. Zapravo i same naše volje nalaze se u poretku uzroka koji je određen od Boga i sadržane su u Njegovu predznanju.'

-O državi božjoj, De civitate Dei

-prvo kršćansko shvaćanje povijesti. Povijest je neprestana borba božje i zemaljske države. Jedna je predodređena da vječno vlada s Bogom, to je zajednica ljudi koji žive po Bogu. Druga je zajednica onih koji žive po ljudima i koji poriču Boga. Ona je zajednica s vragom i ona trpi vječnu kaznu. Konačnom pobjedom nebeske države sudnji dan bit će dostignut cilj povijesti.

Srednji vijek od V-XV st.

-doba križarskih ratova

-inkvizicije

-obnove redovništva

- prosijački redovi: dominikanci i franjevci

-osnivanje sveučilišta

-prva povelja o ljudskim pravima u Engleskoj 'MAGNA CHARTA'

-mahanički sat

-nastanak trgovačkog kapitalizama

SREDNJOVJEKOVNA FOLOZOFIJA –SKOLASTIKA (grč. shole, neistraživačka metoda učenja; lat. scolasticus, učitelj)

-filozofija postaje predmet školskog poučavanja

'Philosophia ancilla thologiae' – filozofija je služavka teologije

-na sva pitanja odgovara vjera

-vjera postavlja granice ljudskom znanju i ljudskoj težnji za znanjem

-teme srednjovjekovne filozofije:

-odnos vjere i uma

-borba oko univerzalija

Razdoblja skolastike:

-Rana 9-12st.(slaganje vjere i uma)

-Zrela 12-13st. djelomično slaganje, traženje novih slaganja

-Raspad skolastike od 13.st. suprotstavljanje uma i vjere , teologija nije racionalna jer se temelji na objavi i vjeri.Čovjek ne može spoznati Boga

-Dokazi o božjoj opstojnosti

-postojanje Boga nije moguće dokazati kao ni filozofske pojmove apsoluta, transcenedencije, savršenstava isl. O njima u racionalnom smisli moguće samo posredno argumentirati , kao što to čine i druge znanosti kada traže vlastita uporišta.

Rana skolastika:

Ontološki dokaz

Anselmo od Canterburyia (1033-1109), kanteberijski biskup

-njegov dokaz Kant će kasnije nazvati ontološkim.

„Tako dakle, i glupan biva uvjeren da je barem u razumu nešto 'iznad čega se ništa veće ne može misliti'. ... To pak 'iznad čega se ne može misliti ništa veće' sigurno ne može biti samo u razumu. Kad bi, naime, bilo samo u razumu, moglo bi

se misliti da postoji i u stvarnosti – a to bi bilo veće. Ako je dakle to 'iznad čega se ne može misliti ništa veće' samo u razumu, onda je baš to 'iznad čega se ne može misliti ništa veće' nešto iznad čega se ipak može misliti nešto veće. To pak sigurno ne može biti. Postoji, dakle, nesumnjivo 'nešto iznad čega se ne može misliti ništa veće', kako u razumu tako i u stvarnosti.“

-opstojnost Boga slijedi iz pomišljanja pojma Boga kao onog pojma 'iznad kojeg nije moguće ništa veće misliti'.

-ako je nešto moguće misliti onda je moguće da to i postoji

- nešto što postoji veće (savršenije) je od onoga što se samo misli

-ako je nešo moguće misliti kao najveće (najsavršenije) onda mu nužno pripada i da postoji

-Bog nužno postoji

-Anselmo iz pojma savršenog bića izvodi njegovu opstojnost

Kant pobija ovaj dokaz na slijedeći način:

Ne postoji ontološka veza između pojma i postojanja (egzistencije). Opstojnost ili neopstojnost nečaga nije 'realni predikat', tj. opstojnost ne priričemo nečemu kao njegovo svojstvo. Opstojnost se odnosi na neki subjekt a ne na svojstvo. Ako to nije svojstvo ono ne proistječe nužno iz samog pojma.

Zrela skolastika

Sv. Toma Akvinski (1225-1274)

-rođen u Roccassecu u očevom dvorcu, blizu gradića Aquino, između Rima i Napulja. Obitelj je s očeve strane plemićkog podrijeta. Oba roditelja germanskog podrijetla, (Normandija, Longobardija).

-u petoj godini roditelji ga šalju u benediktinski samostan Monte Cassino gdje ostaje devet godina. Poslije studira

u Napulju sveučilištu koje je osnovao car Friedrih II i koje je bilo neovisno od pape i crkve.

- U Napulju se upoznao sa dominikanskim redom te 1244. odlučio stupiti u taj red usprkos protivljenju obitelji.

- Majka i braća su ga prisilno odveli kući u držali godinu dana u zatočeništvu

nastojeći ga odogovoriti od svečeničkog zvanja, ali uzalud.

- Kao redovnik Toma nastavlje teološke studije u Kölnu kod Alberta Velikog tada vrhunskog teologa

- 1252. završava studije i postaje svećenik

- Postaje asistent na Pariškom sveučilištu a 1259. i profesor teologije

- 1261. vraća su u Italiju u Orvietu na molbu tadašnjeg pape kako bi unaprijedio sveučilište.

- 1265. prelazi u Rim kao upravitelj dominkanskog sveučilišta

- Zbog sukoba laičkih i redovničkih svećenika ponovo se vraća u Pariz 1269. suočavajući se sa neprijateljima franjevca i dominikanaca te sa krivovjerjem

- 1272. biva od opata zamoljen da se vrati u Napulj

- 1273. naslutio je vlastitu smrt. Prestao je jesti .Više nije mogao ni predavati ni pisati ni propovijedati

- Umro je 1274. u smostanu u Italiji a danas se njegovo tijelo čuva u Toulousei u Francuskoj

Toma Akvinski je proglašen anđeoskim učiteljem, učiteljem svoga reda 'doctor ordinis' te Naučiteljem crkve i Naučiteljem čovječnosti.

-uspostavlja jedinstvo vjere i uma, znanja i objave, filozofije i teologije. Istine uma ne mogu proturječiti istini objave

-teologija je znanost o nužnom bitku te je tako nadređena filozofiji

-njegovu filozofiju nazivamo kristijaniziranim aristotelizmom

-nastoji usustaviti učenje o Bogu , religijske dogme,te etički smisao vjere

Glavna djela:

Summa Theologiae i Summa contra Gentiles.

-Učenje o Bogu

-polazi od Aristotelovog učenja o materiji i formi. Kod Aristotela je Bog forma prisutna u bitku kao bitak svih stvari.On ne razlikuje Boga od bitka.

-kod Akvinskog postoji razlika između filozofije i teologije. Filozofija se bavi bitkom stvorenja, a teologija bitkom Boga.

-za Tomu Bog je jedini nužni bitak, koji jest po esenciji, njegova esencija ujedno je i njegova egzistencija.

-kod svh drugih bića, stvorenja, esencija je različita od egzistencije, njihov bitak odvojen je od njihove biti

-Toma razlikuje filozofiju kao znanost o konačnom bitku stvorenja i teologiju kao znanost o nužnom bitku Boga. Bit je u tome da konačne stvari nikad ne postoje na način da same sebi daju egzistenciju i uvijek nastaju iz nečeg drugog.Dakle nešto mora postojati na nužan način da bi egzistencija svega drugog bila moguća.

- kod Aristotela bog nije istinski tvorac, ona je samo prvi pokretač nečega što egzistira neovisno kao amorfna tvar. Za Tomu Bog je istinski kreator on je i djelatni a ne samo konačni svrhoviti uzrok svijeta.

-Bog egzistira neovisno o svijeta, on je transcendentan (izvan granica ljudskog

iskustav i poimanja. Stoga čovjek ne može pojmiti ni egzistenciju ni esenciju Boga. O Bogu nije moguće znanje u smislu uzroka (ontološki dokaz) nego samo negativno i analogijsko u smislu posljedice.

Dokazi Tome Akvinskog su APOSTERIORNI, a ontološki dokaz je APRIORAN.

5 puteva dokazivanja božje opstojnost

1. Dokaz iz gibanja,sve što se giba pokrenuto je od nečeg drugog. Začeti gibanje znači izvesti nešto iz mogućnosti u zbiljnost. Samo gibanje ne može biti ničim pokrenuto, jer nemoguće je da nešto u isto vrijeme bude začetnik i primalac gibanja.Stoga se nužno mora doći do nekog iskonskog

pokretača koji nije podložan gibanju, a to je Bog

2. Dokaz iz tvornog uzroka. Kozmološki dokaz.Ništa ne tvori samo sebe jer bi tada moralo postojati prije samoga sebe. U lancu uzroka ne možemo ići u beskraj jer ako nema prvog uzroka nema ni posljednjeg učinka. Stoga moramo pretpostaviti da postoji neki iskonski uzrok stvaranja a to je Bog.

3. Razlikovanje mogućeg i nužnog bića. Neko biće može biti i ne biti. To zanči da je moguće da nekada ničeg nije bilo. Kad bi to bilo istinito onda ni sada ne bi bilo ničega jer ono čega nema može nastati tek posredstvom onoga što postoji. Iz toga slijedi da nije egzistencija svih bića samo moguća već mora postojati

egistencija koja je nužna . To nužno biće ne može postati iz nekog drugog bića jer onada ne bi bilo nužno nego ovisno i moguće.Prema tome mora postojati neko nužno biće po sebi čija nužnost ne potječe ni od kuda već od njega potječe nužnost svih drugih bića, a to je Bog. (božji plan, providnost).

4. Polazište o savršenstvu.Ontološki dokaz. U stvarima postoje stupnjevi, nešto je više ili manje savršeno. Ako postoji stupanj mora postojati i najviši stupanj. Dakle, mora postojati nešto što je savršeno u smislu egzistencije, istine i dobra a to je Bog.

5. Dokaz iz svrhovitosti. Vidimo da je svijet uređen svrhovito, sva bića (priroda)djeluju prema nekom redu

iako nemaju spoznajnu moć. Prema tome, postoji neko umno biće koje sva bića prirodnog svijeta usmjeruje prema određenoj svrsi a to biće je Bog.

Borba oko univerzalija

Universalia – pojam (Sokrat , Platon, Aristotel)

Odnos općeg i pojedinačnog

1.REALIZAM

2. KONCEPTUALIZAM 3.NOMINALIZAM

1.Universalia ante res

2.Universalia in rebus

3.universalia post res; Universalia/nomen

Anselmo, Akvinski,Abelard, Occam