vače slovenija seminarski
TRANSCRIPT
Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet
Odsjek za historiju
Katedra za arheologiju
Jasmina Ferhatović
Vače u željeznom dobu
Sarajevo, 2015
Sadržaj
Sadržaj 2
Uvod 3
Zaključak 14
Tabela 15
Bibliografija 16
2
Selo Vače pripada općini Litiji, regiji Središnje Slovenije, i nalazi se oko 30 km
sjeveroistočno od glavnog grada Ljubljane. Unutar ovog malog prostora, koji ne izgleda
različito od ostatka susjednih sela, ipak se nalazi veliko arheološko nalazište koje skriva, čak i
danas, nalaze iz ranog željeznog doba. Ono je poprište metalurgije u regiji Dolenjske, a
samim time i umjetnosti, trgovine i komunikacija.
Uzvišenje na kojem leži gradina, pruža izvanredan pogled na okolna brda i ravnice, koje su
bile preteča antičkim cestama, i na rijeku Savu, važnu plovnu rijeku i danas. Uz to, vačke
metalurške radionice, lahko mogu doći do rude željeza, koja se nalazi na površini, što
pogoduje razvoju metalurgije. U Vačama se uveliko iskorištavaju i poljoprivredna bogatstva,
što naselje može zahvaliti blizini doline rijeke Save i brdu Sveta Gora. Svi ovi elementi čine
nalazište bogatim i zasigurno jednim od najvažnijih u Dolenjskoj, Sloveniji, pa čak i
Halstattskoj kulturi. Valja napomenuti da F. von Hochstetter, još 1883. g. Za Vače kaže da je
lokalitet koji:
Smijemo porediti sa čuvenim grobljem samog Halštata, po kojem je čitav
prahistorijski kulturni period dobio svoje ime.1
To mogu potvrditi i svjetski poznati nalazi, poput Vačke situle, koja predstavlja jedno od
najreprezentativnijih umjetničkih ostvarenja jugoistočne Halstattske teritorije i situlske
umjetnosti uopće. Uz situlu, pažnju plijene i pojasna kopča, bakreni kip muškarca iz Vača i
mnogi drugi nalazi. Svi nalazi ukazuju na činjenicu da je ovo prahistorijsko naselje obilovalo
materijalom, koji je za arheologe veoma interesantan, te je zbog toga istraživano i u 19.
Stoljeću, a naravno, i kasnije. Stoga, ovaj rad će sadržati historijsku sintezu istraživanja
sprovedenih na lokalitetu, kratak opis najvažnijih nalaza, periodizaciju, stanja privrede i
drugih važnih čimbenika u socialnom životu prahistorijskih Vačana.
Dolenjska, regija današnje jugoistočne Slovenije, kojoj pripada i ovo nalazište, može se
pohvaliti dugom historijom arheoloških istraživanja. Naravno, slučajni nalazi su, kako to
inače biva, pronalaženi od strane lokalnog stanovništva, kroz cjelokupno 19. Stoljeće, ali i
ranije. Stare u svom djelu navodi da je i određeni seoski učitelj Peruzzi već i ranije sprovodio
iskopavanja2, ali je to naravno danas nemoguće potvrditi ili saznati šta je navedeni pronašao.
Prekretnicu predstavlja otvorenje Krainisch Ständisches Museum, koji svjedoči da naučna
iskopavanja i zanimanje naučne elite Austrije za Sloveniju počinje još 1820-tih, pa nas nije za
iznenaditi da, iako zainteresirani za antička nalazišta, arheolozi postepeno počinju sa
1 Gabrovec 1987, 312 Stare 1955, 69
3
istraživanjima, već tada. Ipak, sistematska iskopavanja prahistorijskih gradina i nekropola
počinju tek 1870-tih godina.
Vače su prvi puta sistematski istraživane 1879., što finansira Ernst von Windischgraetz, a od
1881. carska Zentralna komisija iz Beča. U saradnji Karla Dežmana i Ferdinanda von
Hochstettera3, šesnaest lokaliteta iz regije biva publicirano u Mitteilungen der k. k.
Zentrallkommission Wien, među kojima je i Vače. Jedna od prvih stvari koje Hochstetter
pominje u svom radu 1883. g. je potencijal koje nalazište ima. Iako je njegov zadnji posjet
Vačama bio jako siromašan metalnim nalazima, on se fokusira na nalaze, njihovu obradu i
analogije. Jako nepovoljna za datiranje danas je činjenica da u svojoj publikaciji ne navodi
grobne cjeline u kojima je pronađen određeni nalaz, nego samo dokumentira otkopane
grobove, njihov broj i vrstu i ne povezuje određeni nalaz sa određenim grobom. Nešto
drugačije je ipak, kada govorimo o slučajnim nalazima, kakva je vačka situla. Tada,
vjerovatno zbog izvanredne izrade i prikaza na posudi, Hochstetter navodi tačnije, ali ipak
daje nedovoljno informacija:
Unweit von dieser Ciste fand sich ein kleinerer, glatter, unverzierter Bronzekessel
(Situla) von 25''" Höhe mit einem angenieteten umlegbaren Bugelhenkel.4
Ali, više o situli bit će navedeno poslije. Ipak, uslijed mnogih kontradikcija sa modernim
radovima iste teme, upitna je tačnost Hochstetterovog rada.
Popularizaciji arheologije u Sloveniji pridonosi i prvi zbor Austrjskih antropologa i
prahistoričara, koji je pripremljen u Ljubljani 1879.g. pod rukovodstvom Karla Dežmana u
današnjem Nacionalnom muzeju Slovenije.5 Tu se zasigurno stvaraju nove veze i ljubavi
prema ovoj maloj ali prahistorijski bogatoj zemlji. Navedeni zbor je dokaz da je arheologija u
regiji već polahko uzimala svoj zamah, te da za to vrijeme moderna i sistematska naučna
iskopavanja nisu bila novina. Zanimanje Beča, ali i svjetske naučne javnosti, postepeno se
usmjeravao i ka Sloveniji a velik utjecaj u tome opet ima rad F. v. Hochstettera. Vače je
postao dio kongresa antropologa 1882. u Frankfurtu, gdje autor opisuje situlu sa Vača i
godinu kasnije objavljuje prvi rad isključivo na ovu temu6. Navedeno dokazuje, da je interes
same naučne elite porastao konkretno za Vače, njegovu okolinu, ali i Sloveniju.
Usprkos svemu, ni ona nije ostala imuna na nestručne i divlje kopače, koji nemaju interesa u
nauci, nego samo u novcu. Jernej Pečnik jedan je od takvih. Svoja iskopavanja u cjelokupnoj
3 Deschmann- Hochstetter 18794 Hochstetter 1883/a, 1635 Dular- Tecco Hvala 2003, 156 Hochstetter 1883/b
4
Dolenjskoj započinje 1883., a ni Vače nije ostalo imuno na njegovo uništavanje. Čak ni muzej
u Ljubljani nije mogao ovladati ovim iskopavanjima, a Naturhistoriches museum u Beču ga je
poticao, jer je pronalazio nove lokalitete. Naravno, česte su bile i prodaje, ali i darovi,
okolnim muzejima, gdje se ističu muzej Kranja (današnji Nacionalni muzej Slovenije) ali i
Naturhistoriches museum u Beču. Uz poticaj stigli su i zahtjevi za jednostavnim
označavanjem iskopina na mapi, koje Pečnik nikada nije objavio. Jedini njegov naučni rad
koji predstavlja sintezu iskopavanja od 1883. Do 1889., je objavljen u Mitteilungen der k. k.
Zentralkommission, a sastavljen je kao puki popis iskopavanja i nalazišta koje je obavio u tom
periodu7.
U početku 20. st., tačnije u periodu 1905.-1915. Vojvotkinja od Mecklenburga finansira
iskopavanja također u Dolenjskoj. Najveći fokus je na Magdalenskoj gori i Stični, gradinama
susjednim Vačama ali i na našem lokalitetu. Njena iskopavanja, poput onih vršenih od strane
Jerneja Pečnika, imale su isključivo ekonomski motiv. Bez obilježavanja grobnih cjelina i
nasumičnih iskopavanja, ona angažira neuko domaće stanovništvo a nalaze prodaje8. Danas,
njenom zaslugom, materijal iz Vača možemo vidjeti u muzejima u Oxfordu, Harvardu i
Berlinu.
Važno je i spomenuti da je obradom materijala 1914. g. Moritz Hoernes u Wiener
prahistoriche zeitschrift datirao vačku nekropolu. Tu dataciju, 1955. koristi i France Stare:
1. An older phase with cremations- from 800 to 600 B.C. and
2. A later group of cremations and inhumations- from 600 to 400 B.C. 9
Što je, naravno, dokaz da su Vače i dalje bile jako interesantna tema Bečkih prahistoričara.
Možemo doći do zaključka da su istraživanja do Prvog svjetskog rata u području Dolenjske,
gotovo isključivo se fokusirala na nekropole. Rijetko, kao što je slučaj na Vačama, je
istraživana i gradina zajedno sa nekropolom. U periodu od 1879. Do 1915. g. na lokalitetu je
postojalo oko dvije hiljade grobova10 koji su iskopani. Vače je bilo jedno od prvih
prahistorijskih nalazišta u Dolenjskoj, i na njemu je do sada istraživao velik broj
prahistoričara i neukih kopača, ali je ipak bilo i jako važan dio arheološke karte Slovenije,
Halstattske kulture i sveukupne arheologije.
Nakon Prvog svjetskog rata, Walter Schmidt, sistematski istražuje Spodnju i Zgornju Kronu
u periodu od 1932. do 1935. i identificira ih kao dva glavna naseobinska lokaliteta
7 Dular- Tecco Hvala 2003, 178 Stare 1955, 69- 719 Hoernes 1914, Stare 1955 10 Dular- Tecco Hvala 2003, 15
5
prahistorijskih Vačana. Pronalazi ukupno šesnaest kuća, na oba dijela nalazišta i vrši
datiranje. U kući br. 6, koja je veća od ostalih, pronalazi kovačnicu, koja se nalazila uz kuću,
imala je ognjište od poda odignuto 10 cm, ispod kojeg se nalazi šljaka, manji komadi željeza i
bronce, brus i posude. Kovačnica je bila veličina 4 x 2 m, i siguran je dokaz razvijene
metalurgije unutar naselja11. Datiranje koje uspostavlja Schmidt za gradinu na Spodnjoj i
Zgornjoj Kroni, koristi i Stare:
1. Beginning of the oldest settlement- Halstatt II/ Este II- 7th and 6th ct B.C.
2. The later period of the settlement- Halstatt III/ Chertosa- 5th ct B.C.
3. The latest period of the settlement- Halstatt IV (La Tenne I) / Este IV- to the year 118.
B.C. 12
Iako ju navodi u svom djelu, France Stare godinu ranije uvodi i novu dataciju Vača u kojoj
uključuje i nalaze sa nekropola i sa naselja:
1. Vače period I- from 800 until 600 B.C.
2. Vače period IIa- from 600 until 450 B.C.
3. Vače period IIb- from 450 until 350 B.C.
4. Vače period III- from 350 B.C. up to the arrival of Romans13
Uz novu hronologiju, Stare u svom djelu nudi kratak pregled dosadašnjih iskopavanja i
registar nalaza, koje dijeli u dvije grupe: iskopavanja Dežmana, vojvotkinje od Mecklenburga,
i ostalih, i iskopavanja Schmidta. Stare se fokusirao na popis nalaza i njihovo objavljivanje ali
ne vrši nikakva terenska iskopavanja.
Nakon navedenih istraživanja, 70-tih se u Dolenjskoj vrši najviše zaštitnih intervencija, bez
pretjerane količine sistematskih i terenskih iskopavanja. Stane Gabrovec piše o Vačama u dva
djela, prvi puta u Godišnjaku ANU BiH, a poslije u Praistoriji jugoslavenskih zemalja, tomu
V. Tu Vače bivaju uvrštene, kako im i pripada, u sami vrh Slovenske arheologije, ali i kao
jedno od najvažnijih nalazišta u Dolenjskoj grupi, ali i Jugoistočnoj alpskoj regiji.
U 21. st., tačnije u 2003. g. vrši se revizija ranoželjeznodobih nalazišta u Jugoistočnoj
Sloveniji, a tu je naravno uvršteno i Vače, zajedno sa svojih deset nalazišta. U Southestern
Slovenia in the early iron age, Janez Dular i Sneža Tecco Hvala katalogiziraju nalazišta oko
sela Vače: Lestina, Zgornja Krona, Ravne Njive, Spodna Krona, Gradišče, Cvetež, Sveta
Gora, Apno, Ronkarjeve drage i Klenik (Tabela I, slika 1). Osim toga, oni vrše kratak popis
11 Schmidt 1939, 9612 Stare 1955, 69-7113 Stare 1954
6
historijata istraživanja u regiji, kritiziraju te radove i na moderan način sagledavaju socijalne i
ekonomske prilike unutar naselja. U sklopu kataloga nalazišta, uključeni su samo osnovni
podaci o nalazištu: ime, općina, tip nazišta, datacija, nacrt i literatura.
I posljednje istraživanje vršeno na Vačama je objavljeno i vršeno u ljetu 2014. g. U pitanju su
iskopavanja i kratki opis gradinskog naselja na Gradišču. Među nalazima je jedna kuća,
keramika, kameno oruđe, jame za drvenu konstrukciju. Po nalazima Matej Draksler utvrdio je
da se radi o naselju iz srednjeg brončanog doba14.
Možemo zaključiti da su istraživanja u 20. I 21. st. malobrojna ali su, s obzirom na njihov
moderan karatker, dosta doprinijela kvaliteti istraživanja i poznavanja ovog nalazišta.
Pojavljuju se dva datiranja samog nalazišta i sinteze i katalogizacije nalaza koji nisu imali
priliku da se objave u 19. st. Ipak, sa istraživanja nekropola se prelazi prvo na istraživanje
naseobine, a nakon toga i na zaštitu. Ali, činjenica da su u 2014. g. ponovo počela
iskopavanja, nam daje nadu da će Vače dokazati svoj kontinuitet i u brončanom dobu, kakve
naznake već imamo. Najmodernija istraživanja su nam potvrdila da arheološki materijal na
deset vačkih lokaliteta nije još presušio i da, uz moderne metode, možemo još mnogo toga
naučiti od Vača.
Osim navedenih periodizacija, postavljenih od strane Hoernesa, Schmidta i Starea, Halstattom
u Sloveniji se bave i H. Frey, G. Krossac i B. Teržan. Ali, naravno i Stane Gabrovec, koji
željezno doba u Dolenjskoj dijeli:
1. Stupanj Podzemelj (sa podstupnjevima Podzemelj I i II)
2. Stupanj Stična (sa podstupnjevima Stična I i II)
3. Stupanj zmijolike fibule
4. Stupanj certoške fibule (sa podjelom na stariji i mlađi)
5. Negovski horizont (isto tako sa mogučnošću podjele na stariji i mlađi)15
Za ovu periodizaciju izuzetno su važni nalazi sa Vača, te možemo pratiti njihov razvoj kroz
cjelokupan halstattski period u Dolenjskoj, a i kasnije. Ovo dokazuje da, iako je materijal
iskopan često bez grobnih cjelina i nekada od strane divljih kopača ili se radilo i o slučajnim
nalazima, bilo je moguće izvršiti dataciju i nalaze iskoristiti za utvrđivanje periodizacije
cjelokupne regije.
Vače ne može se ni zamisliti bez njegove situle, kojoj duguje gotovo svu svoju istraženost i
slavu. Već smo spomenuli neke od najpoznatijih nalaza, ali je vačka situla zasigurno
14 Draksler 2014, 1615 Gabrovec 1987, 36
7
najpoznatija i najbolje izrađena, datira se u 5 st. p. n. e. Pravljena od bronzanog lima debljine
0.2 cm, visine 24.5 cm, gornji dijametar je 20 cm, a donji 13 cm.16 Ukupna zapremina je oko 2
l. Sastoji se iz dva sastavljena lima, reljefni ornamenti se iskucavaju a zatim se površina
polira. Ručka je napravljena od debele tordirane žice sa završecima stiliziranim u obliku pačje
glave a dno posude je izbočeno sa unazad ili vani zaobljenim ivicama17. Reljefni prikazi na
situli podijeljeni su u tri friza.
Prvi friz prikazuje tri konjanika, dvoja kola sa po jednim konjem, dva čovjeka koji vode konje
i ptice.
Drugi friz na prvom limu po redu prikazuje: žrtvovanje ili tamjan koji se stavlja u žrtvenu
posudu, muškarca na prijestolju koji nosi drugačije pokrivalo za glavu i drži skeptar ili žezlo18,
ritual za muškarca na prijestolju, muškarca van konteksta, muzičar ili muškarac na prijestolju
koji svira, čovjeka koji nosi neornamentiranu situlu i ponovno ritual. Na drugom limu u
drugom frizu se nalazi: četiri čovjeka koji posmatraju dva boksera između kojih se nalazi
kaciga, i uveličani ovan sa pticom koja mu sjedi na leđima.
U trećem frizu prikazane su isključivo životinje: lav sa vučjim repom koji proždire nogu,
jeleni i divokoze19 sa pticama na leđima. (Tabela I, slika 2)
Kao što je već navedeno, prvi situlu objavljuje Hochstetter 1883., nakon izlaganja o njoj na
kongresu antropologa 1882. u Frankfurtu. Ustvari, manje je poznata priča o njenom
pronalasku, koja je zasigurno i manje glamurozna. Pronašao ju je Janez Grlic, stanovnik
Klenika, na samo 1.5 m dubine. Usmena predaja govori da se to dogodilo 14. Januara, ali je to
vjerovatnije bio Mart 1882. Nakon pronalaska, ostaje kod Janeza, do kada muzej Kranja
saznaje da se situla nalazi tu i daje 20 guldena pronalazaču. Ne znajući šta je iskopao, Janez
Grlic prodaje situlu, čija vrijednost kasnije biva procijenjena na 6000 austrougarskih
guldena20. Nakon toga, kako i Hochstetter piše, ostaje u muzeju do njegove objave.
Od kuda dolaze ustvari, ornamenti sa situla? Možemo zaključiti zasigurno, na osnovu
životinja u tečem frizu, konkretno na Vačkoj situli i drugih elemenata sa drugih situla, da se
radi o orijentalnom stilu preuzetom od Etruščana, konkretno stil iz Male i Prednje Azije koji
preuzimaju Etruščani.21 Iako situle imaju etruščansku ornamentiku i karakteristične su i za
nalazišta halstattske kulture, slovenske su situle ipak domaće izrade. Zasigurno se ne radi o
importu iz bilo kojeg od navedenih prostora, jer svi likovi na reljefu vačke situle, nose
16 Hochstetter 1883/a, 17217 Gabrovec 1987, 10018 Isto, 10019 Isto, 10220 Božić 2012, 1821 Gabrovec 1987, 104
8
domaće oružje, odjeću i kape, bore se određenom tehnikom boksanja, karakterističnom samo
za područje Halstatta, ali najvažnija karakteristika i ona koja nam sigurno govori da je situla
lokalne izrade, je da lav sa trećeg friza ima vučji rep.22 Lav je motiv preuzet iz etruščanske
umjetnosti, i zbog nepoznavanja ove životinje u stvarnom svijetu, lokalno stanovništvo ga
adaptira svojim životinjama koje često viđa i tako ga prikazuje. Vjerovatno se radi i o
majstorovom neznanju, što opet potvrđuje argument lokalne izrade. Ipak, Vače je centar
eksploatisanja rude željeza i bakra, a samim time i mjesto prerade metala23, što može
uvjetovati zaključku da je navedena situla čak izrađena unutar ili u neposrednoj blizini vačke
gradine. Ipak, do sada nema radova koji se bave ovom temom.
Šta prikazuje situlska umjetnost? Od samog pronalaska naše situle, vodi se diskusija šta reljefi
na njoj prikazuju. Da li se radi o mitološkoj ili obrednoj predstavi na situli ili je ona realistična
slika iz života seljaka i vojnika. Pojavljuju se i ideje da je situla povezana i sa grobnim
kultom, životom višeg sloja ili herojskim svijetom.24 Naravno, može biti sve navedeno, ali mi
ne možemo sa sigurnošću tvrditi niti jedno, niti drugo.
Naravno, s obzirom da je situlska umjetnost originalna, arhaična i ima jako uzak izbor tema
kojih prikazuje, česte su analogije. Prvi puta o analogijama govori prilikom objave situle
Hochstetter, prvo ju poredi sa nalazima iz austrijskih Alpi, poput onih iz Matreia i Moritzinga,
obje nađene u blizini Tirola. Situla iz Matreia ili tačnije njeni ulomci, nađeni su u nekropoli
KPŽ, veća je od vačke, sadrži isti prikaz halstattske borilačke vještine, tijela ljudi su na jednak
način prekriveni plaštom a čak su u istoj poziciji i bokseri pa Hochstetter smatra da je korišten
ili isti nacrt ili isti šablon za izradu25. Ulomci ciste iz Moritzinga također imaju konjanike i
kola, jednako prikazana kao one na našoj situli. Oba ulomka iz Tirola pronađena su u lošem
stanju pa ne možemo zasigurno tvrditi da se radi o potpunim analogijama.
Uz to i ulomak metala sa Magdalenske gore sadržava kacige koje su prikazane na situli sa
Vača, ali nije sigurno da li je ulomak dio situle, kacige, pojasne kopče ili ciste.
Situle iz Italije koje Hochstetter navodi su: Certosa, Este, Sesto Calende, Trezzo i ogledalo iz
Castelvetra. Ipak, certoška situla je ona koju Hochstetter smatra najvećom analogijom i s
kojom uspoređuje vačku. Vjerovatno je osnovni razlog tome jer su obje potpuno očuvane,
imaju frizove sa životinjama na dnu, iako situla iz Certose ima četiri friza. Poput situle iz
Matreia i ona je pronađena u nekropoli i sadržavala je incinerirane ostatke.26 S obziom na to,
22 Isto, 10023 Isto, 94- 9524 Isto, 10425 Hochstetter 1883/a, 170, 17226 Hochstetter 1883/a, 173
9
možemo se zapitati da li je možda i naša situla bila dio ritusa ili je sadržavala ostatke svog
vlasnika. Na žalost, ona se mora tretirati kao slučajni nalaz i odgovor na to nećemo dobiti.
Nakon Hochstettera i drugi autori govore o analogijama naše situle, ali pojavom sve većeg
broja situla i diferencijacije situlske umjetnosti u arheološkim krugovima sve se više istražuju
prikazi na situlama. Velik interes je probudila i borilačka vještina prikazana na situlama. Erich
Zimmerman kao i Hochstetter poredi situlsku umjetnost Sjeverne Italije i Jugoistočne
halstattske regije. Zaključuje da za ovakav stepen sofisticiranosti ornamentiranja je potrebna
visoka stručnost majstora i mnogo sati rada. Kao što je već i rečeno, situlska umjetnost je
uskog izbora ornamenata, pa čak devetnaest od dvadeset i sedam ukupno pronađenih situla, na
sebi prikazuje scenu boksa27. Ova scena na ima tri glavne karakteristike koje su analogne na
svih devetnaest situla: oprema za boksanje u rukama, jedna ruka boksera je spremna za napad
a druga je uvijek iza, što ne daje idealnu poziciju za udarac. Jednaki prikazi boksanja kao na
situli iz Vača su na situli iz Kuffarna, Matreia i Providence.28 Također je diskutabilno ko se
nalazi oko boksera, da li su to sudije ili gledaoci i da li se ovdje radi o ritualnom sportu ili
zabavi.
Tomaž Lazar se bavi eksperimentalnom arheologijom i 2011. g. pokušao je utvrditi kakav je
sport u pitanju, njegov cilj, osnovne pozicije, ofanzivne i defanzivne udarce. On tvrdi da je
ovaj borilački sport drugačiji od Grčkih i kasnijih varijacija:
The main difference was the use of dumbbells, which were evidently intended to weigh
down the fists. In contrast to certain other researchers who have discussed this theme,
it is considered that Hallstatt boxing represented a technically sophisticated martial
art whose aim was to physically defeat or incapacitate the opponent, and not merely a
skillful game of knocking the dumbbells out of the opponent’s hands.29
Danas se situla iz Vača može vidjeti u stalnoj postavci u Narodnom muzeju Slovenije u
Ljubljani. A devetnaest situla pronađenih na teritoriji Slovenije čine je zemljom s najvećim
brojem situla. Replika naše situle može se vidjeti na šetalištu u blizini Vača, koje vodi po
obližnjim vrhovima, preko Zgornje i Spodnje Krone do Klenika sa nekropolama iskopavanim
do Prvog svjetskog rata.
Ipak, neki nalazi sa ovog nalazišta se ni danas ne nalaze u Sloveniji, takva je pojasna kopča iz
Vača, čija ornamentacija pripada situlskoj umjetnosti. Kopča se datira u 5 st. p.n.e i
napravljena je od bronce, visine 28.5 cm i prikazuje pet figura. Danas se nalazi u
27 Zimmerman 2003, 22528 Isto, 22729 Lazar 2011, 261
10
Naturhistoriches museum Wien. U horizontu Stična se pojavljuju prve kopče, koje nisu slične
kasnijim, čak su učestale i kopče romboidnog oblika. Izrada i korištenje ovih nalaza se
nastavlja kroz naredna dva perioda, a u negovskom horizontu se javlja vačka30, koja je
poznata po prikazu dvoboja konjanika. Oni bacaju koplja jedan na drugoga, svaki ima po dva:
jedno krače i jedno duže, iza njih stoji po jedan muškarac u ratnoj opremi i na desnoj strani je
prikazan muškarac sa šeširom i plaštom kakav je karakterističan za situlsku umjetnost.
Materijal koji će ukratko biti naveden, ali koji je jednako značajan za datiranje i iznimno
interesantan je: željezni zakrivljeni mač sa prikazima konja na koricama31, bronzani kip
vojnika32 i venetski natpis na negovskoj kacigi33 koji se povezuje sa ostavom takvih kaciga iz
Ženjaka, koje također imaju natpise, te se raspravlja o tome da li je Slovenija imala vlastitu
varijantu ovoga pisma34.
Jugoistočna alpska regija bila je dosta neistražena i decentralizirana regija, ali je naša grupa,
uslijed blizine glavnog grada, a tako i muzeja i dugog historijata istraživanja, već u prošlom
stoljeću bila izrazito dobro istražena. I danas je takav slučaj, gdje je ona i katalogizirana. Tako
znamo da su neke od najvažnijih karakteristika Dolenjske regije gradinska naselja, kakvo je i
ovo nalazište. Iznad vačke gradine je brdo Sveta Gora, ispod njega nalaze se ravnice pogodne
za poljoprivredu a naselje je povezano sa prevojem na rijeci Savi. Ovo predstavlja uobičajenu
vrstu naselja u ovom periodu, a veličina mu je oko 10 ha.35 Izrazito važno za shvaćanje
bogatstva i raznolikosti materijala unutar naše nekropole i naselja je razmišljanje kakvu bi
ulogu imala u trgovinskim rutama i da li je bila centar izvoza materijala i trgovine, kako na
užem, tako i na širem teritoriju. Gradina na Zgornjoj i Spodnjoj Kroni ima dobru terensku
konfiguraciju, tradiciju prerade metala i zaštitu za naselje, stoga je vjerovatno bila važno i
trgovinsko mjesto u Dolenjskoj. Uz to, ako trgovina između Halstattske regije teče
kontinentalnim putem do Donje Doline36 i dalje, prolazi i kroz našu regiju, pa su se sol iz
Halstatta i metali iz Vača zasigurno mogli naći na ovoj trgovinskoj ruti.
Iz već navedene literature i nalaza možemo zasigurno zaključiti da je Vače bilo
metaloprerađivački centar. To nam svjedoče brojni metalni nalazi, blizina ruda koja se i tada
eksploatira, trgovina, analogije i varijante karakteristične samo za našu grupu. Ruda željeza i
bakra mogla se lahko naći i preraditi, iako to danas nije slučaj s obzirom da su rudna
30 Gabrovec 1987, 69-7431 Stare 1955, pl. I32 Stare 1962-6333 Istenič 198534 Gabrovec 1987, 10835 Isto,7936 Isto, 109-119
11
bogatstva regije iscrpljena. Duga tradicija prerade metala u regiji dovodi i do uništavanja
rudarskih okna iz prahistorije, vjerovatno je najizraženije uništavanje bilo u periodu od 17. Do
19. St, kada je prerada željeza na Vačama bila u procvatu. Čak ni prahistorijska troska nije
ostala imuna na moderne rudare koji i nju koriste za svoje fabrike. Uslijed izražene
eksploatacije, danas vjerovatno nije sačuvano niti jedno rudarsko nalazište u regiji37. Osim
rude željeza uz koju se vezao i bakar, bilo je moguće pronaći i olovo i cink. Možemo
zasigurno tvrditi da je ruda prerađivana, jer još u okolini gradine postoje ostaci ogromne
količine troske,38 radionice i peći.39 Uslijed toga, bakar iz bronze koja je korištena za izradu
situle sa Vača je možda mogao doći i sa našeg nalazišta. S obzirom na količinu torske i
blizinu rude koju Vače ima, možemo zaključiti da je i tradicija prerade metala na našoj
gradini jako duga. Pošto je za izradu objekta poput spomenute situle potrebna i visoka sprema
majstora, možemo spekulirati o tome da je situla napravljena u Vačama. Ipak, to ne možemo
sa sigurnošću tvrditi i možemo samo nagađati.
Naselje na Spodnjoj i Zgornjoj Kroni su štitila dva zida, prvi bio je kameni nasip a drugi
zemljani. Zasigurno su predstavljali zaštitu od napadača i divljih životinja. Ishrana
prahistorijskih vačana bazirala se većinski na domaće životinje, dok su divlje bile rjeđe.
Prema nalazima životinjskih ostataka domaće životinje su bile 95:5 učestalije u odnosu na
divlje.40 Među domaćima najčešće su ovce, koze, konji, krave, a od divljih se pojavljuju
jeleni, divlje svinje, srne, divokoze i medvjedi. Ipak, sve ove životinje nisu korištene za hranu,
nego i za zapregu, kožu, vunu, krzno i naravno od nekih, poput medvjeda, se valjalo odbraniti.
Prahistorijski Vačani nisu se isključivo bavili stočarstvom, nego i poljodjelstvom, što nam
potvrđuju pogodne nizine na kojima se danas nalazi moderno selo Vače.
Vjerovatno je u regiji bilo i proizvodnje stakla, a nalazi stakla u urnama, staklenih posuda iz
regije i staklo na fibulama ježevkama pronalaženim i na vačkoj nekropoli, govori nam da se
radi o domaćoj proizvodnji41. Ipak, ovaj segment industrije je nedovoljno istražen i na našem
nalazištu nema ostataka koji ukazuju na radionicu ovoga tipa.
37 Gabrovec 1987, 89-9038 Mullner 190939 Gabrovec 1987, 9440 Isto, 9041 Gabrovec 1987, 95
12
Zaključak
Možemo zaključiti da su Vače u prahistoriji predstavljale izrazito važno metalurško i
trgovinsko mjesto, gdje se razvija umjetnost i koje naseljava velik broj stanovnika.
Konfiguracija gradine, njena veličina i nekropole jamči nam da se radi o naselju od velikog
značaja za regiju ali i Halstattsku kulturu uopće. Uslijed svoje relativne blizine glavnom gradu
Ljubljani a time i centru nauke, postalo je pogodan teren za istraživanje. Bilo da se radilo o
početnim koracima u nauci ili dugim sistematskim istraživnajima, na Vačama su se smijenile
generacije arheologa. To nam potvrđuje i činjenica da je u vrijeme početnih istraživanja na
13
prahistorijskim lokalitetima u Sloveniji, ovo nalazište bilo i jedno od prvih koje se istražuje.
Iako su mu nekropole iskopavane bez grobnih cjelina a nekada to čine i divlji kopači,
materijal iz njih bio je izuzetno važan za datiranje i upoznavanje sa dolenjskom grupom. Čak i
slučajni nalaz lokalnog stanovnika, koji nije mnogo obećavao, ispostavio se za jedan od
najreprezentativnijih prikaza situlske umjetnosti. Vačka situla i pojasna kopča su izvanredni
primjerci iste. Zanimanje za Vače bilo je vidljivo i kroz njegove brojne datacije i radove
objavljene na ovu temu. I danas se gradina istražuje, pa možemo biti sigurni da ona nije
potpuno iscrpljena i da nakon toliko vremena nas ona može naučiti još mnogo čemu.
Originalna situla i danas nas zapanjuje svojim figuralnim prikazom i ostaje kao podsjetnik na
prahistoriju, kada je jugoistok Halstatta bio metalurški centar i trgovinska ruta, a njegovi
naseljenici živjeli s prirodom.
Tabela I
14
Slika 1: nacrt nalazišta unutar Vača, crvenom bojom označeno nalazište situle. Preuzeto iz
Božić 2012, 15
Slika 2: Vače figuralno ornamentirana situla. Preuzeto iz Gabrovec 1987, 101
Bibliografija
15
Kratice
ANU BiH- Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo
SAZU- Slovenska akademija znanosti i umjetnosti, Ljubljana
PJZ- Praistorija jugoslavenskih zemalja, 1987.
Literatura
BOŽIĆ 2012.: Dragan Božić, Nova spoznaja o odkritju vaške situle, Življenje in tehnika 2012.
15- 21
DESCHMANN- HOCHSTETTER 1879.: Karl Desehmann- Fedinand von Hochstetter,
Prähistorische Ansiedelungen und Begräbnissätte in Kiain, Bericht der prähistorischen
Kommision XL, 1879.
DULAR- TECCO HVALA 2007.: Janez Dular- Sneža Tecco Hvala, South-Eastern Slovenia
in the early iron age: Inštitut za arheologijo SAZU, Ljubljana
DRAKSLER 2014.: Matej Draksler, Arheološka izkopavanja na najdišču Vače, Arheologija v
letu 2014, str 16.
GABROVEC 1987.: Stane Gabrovec, Dolenjska grupa, PJZ tom V, 29-119
HOCHSTETTER 1883a: Ferdinand von Hochstetter, Die neusten grabfunde von Watsch und
St Margharethen in Krain- Denkschriften der Keisrelichen Akademie der Wissenschaften,
1883. 161- 210
HOCHSTETTER 1883b: Ferdinand von Hochstetter, Mitteilungen der Keiserlichen
Centralkommision, 1883.
HOERNES 1914.: M. Hoernes, Zur Chronologie der Graebfunde von Watsch, Wiener
prahistoriche zeitschrift I, 1914. 40
ISTENIČ 1985.: J. Istenič, Zapis v Venetski pisavi na Koroškem in v Slovenijo, Zgodovinski
časopis 39, 1985. 313-334
LAZAR 2011.: Tomaž Lazar, Borilna tehnika halštatskodobnih boksarjev: pokus ponovne
interpretacije situlskih upodobitev, Arheološki vestnik 62, 2011. 261-288
16
MULLNER 1909.: E. Muellner, Geschichte des Eisens in Krain, Gorz und Istren von de
Urzeit bis zu XIX Jahrhunderts, Wien- Leipzig.
SCHMIDT: Walter Schmidt, Vače, prazgodovinska naselbina, Glasnik muzejskega društva za
Slovenijo 1939. 96-112
STARE 1954.: France stare, Prazgodovinske Vače (Das urgeschichtliche Vače), Ljubljana
STARE 1955.: Frane Stare, Vače, Arheološki katalogi Slovenije 1., Nacionalni muzej
Slovenije, Ljubljana
STARE 1963.: France Stare, Kipec ilirskega bojevnika z Vač, Arheološki vestnik 13-14,
1962-1963. 383-434
ZIMMERMAN 2003.: Erich Zimmerman, Faustkampf in der Situlenkunst- Kampf der
Faeuste, Arheološki vestnik 54, 2003. 225-241
17