Vatanov Spomen ik B ro j 1 God ina I P ro l j eće 2013

Reminiscencije: Safvet beg Bašagić

Prođoh Bosnom kroz gradove: Tomislavgrad i Brčko

Riječ urednika

Poštovani čitatelji, velika mi je čast i

zadovoljstvo obratiti Vam se u ulozi glavnog i

odgovornog Urednika časopisa omladinskog

udruženja Vatan − Vatanov Spomenik. Kao

relativno mlado Udruženje pitali smo se kako

doprijeti do mladih ljudi, do onog sloja društva

na kome budućnost naše domovine i našeg

društva počiva. Pitali smo se kako im dati priliku

da se i njihov glas čuje, da njihova kreativnost i

želja za radom budu primjećeni. Odlučili smo da

pored ostalih projekata pokrenemo još jedan,

možda i najvažniji do sada – časopis Vatanov

Spomenik. Naime, pokrenuli smo časopis našeg

udruženja koji nudi priliku članovima udruženja

ali i svim mladim ljudima u Bosni i Hercegovini

da istražuju, pišu i argumentovano iznose svoje

stavove.

Pred Vama se nalazi prvi broj časopisa

za kulturu, religiju, nauku, umjetnost i društvena

pitanja. Cilj nam je da kroz časopis iznesemo

činjenice, stavove i argumente vezane za

navedene oblasti i da Vam prikažemo nešto novo

iz istih. Nema sumnje da će „Vatanov spomenik“

pronaći svoje čitatelje, iskreno se nadamo da će

ih biti što više pa Vas pozivamo da nam se

pridružite u ovom odvažnom projektu tako što

ćete postati pretplatnici časopisa, a mi ćemo se

uvijek truditi da naredni broj bude zanimljiviji od

prethodnog. Osim toga pozivamo i sve

zainteresirane mlade ljude da nam dostavljaju

svoje radove koji će bez sumnje pronaći svoga

čitatelja. Uživajte u čitanju jer ćete u narednom

broju uživati tek za dva mjeseca jer, kako je

planirano časopis će izlaziti šest puta godišnje.

Halilović Rašid

24

19

13

8

5

1

29

32

1 VATANOV SPOMENIK

VERTEROV EFEKT

�

U radu je prezentirano kako određene stvari kao što su književna djela i

neprofesionalno izvještavanje o tragičnom činu mogu utjecati na svijest

pojedinca. Čovjek kao društveno i socijalno biće je uveliko podložno događanjima

u društvu koje ga okružuje i lahko na njega djeluju. Također je pisano o

izvještavanju medija o samoubistvima i djelovanju tog neprofesionalizma na

povećan broj istih događaja. Objašnjeno je kako i na koji način treba prezentirati

samoubistva da bi se smanjio utjecaj istih na društvo.

Piše: Brkić Azra

elike promjene, kako u ljudskom biću tako i u društvu, odigravaju se u vrlo

kratkim vremenskim razmacima. Upravo u trenutku kada to najmanje očekujemo

život pred nas stavlja neki izazov, kako bi iskušao našu hrabrost i našu volju za

promjenama, za životom. Beskorisno je da se pravimo, da se ništa ne dešava.

Itekako se dešava. Svake sekunde se desi određena situacija koja ima jake

posljedice na pojedinca i društvo. Čovjek je smrtno biće, ograničeno po trajanju i

prostiranju. Čovjek je obdaren razumom. Svaki čovjek ima pravo da odlučuje o

svojim postupcima, da usmjerava svoje misli, da bude pozitivan ili negativan bez

obzira na životno okruženje. Ali šta kada se čovjek izgubi u moru misli, kada

potone i nije više svjestan realnosti?! Šta se tad dešava?! Svaki pojedinac je

stavljen na iskušenja. Međutim, šta kada poklekne pred izazovima i stvori sebi

nerealnu sliku života?! Tada najčešće dolazi do tragičnog čina, do čina

samoubistva.

Ma koji razlog bio, samoubistvo je izraz patnje. Pored toga što ono,

naravno, podrazumijeva smrt, suicid također može ostaviti i jake posljedice na

porodicu i prijatelje takve osobe, ali i društvo u najširem značenju toga pojma.

Definicija samoubistva kaže da je to autodestruktivani čin s ciljem oduzimanja

vlastitog života. Danas imamo razne definicije ovog čina. Smatra se, između

V

2 VATANOV SPOMENIK

ostalog, da je u velikom broju slučajeva samoubistvo rezultat neuspjeha u

rješavanju životnih pitanja. Samoubistvo je tragičan čin gdje osoba na sebi

svojestven način “diže“ ruku na sebe, svoj život završava svojom voljom.

Samoubistvo može značiti i bijeg od stvarnosti, bijeg od realnosti ili pak može biti

zasnovano na teškoj bolesti, destruktivnosti ili drugim posljedicama na

obiteljskom ali i društvenom planu.

Riječ samoubistvo potječe od latinskih riječi sui – sebe i occidere − ubiti.

O tragičnom činu kao što je samoubistvo pišu nam mnogi autori, i objašnjavaju sa

različitih aspekata definiciju samoubistva. U knjizi „Psihologija, mediji, etika

(iskustva i promišljanja za bolju suradnju)“ Društvo psihologa Istre nam govori:

„Uz samoubistvo se veže snažna društvena stigma, koja jednim dijelom ima

korijene u religiji, a drugim dijelom u iskonskom strahu koji imamo prema

samoubistvu kao činu koji ruši temeljnu pretpostavku o smislenosti i vrijednosti

ljudskog života. Stigma je izraz potrebe za distanciranjem od pojava koje su

potencijalno opasne. Stigmatiziranje samoubistva ima pozitivnu stranu – što je

negativniji stav prema nekom ponašanju, to je manja vjerovatnoća da će to

ponašanje biti odabrano. Stigmatiziranje samoubica i njihovih obitelji ima,

međutim, samo negativne posljedice – negativni stavovi osnažuju osjećaje

krivnje, srama, potiču socijalnu izolaciju čime se povećava vjerovatnoća pojave

dubljih psihičkih problema.“

Danas, kada su nam sve informacije “servirane“ i možemo do njih doći

bilo gdje i bilo kada dolazi do velikog problema kada govorimo o prikazu

samoubistva. Mediji su rasprostranjeni i možemo vrlo lahko saznati šta se to

dešava u svim zemljama svijeta. Smatra se da je to pozitivna pojava, ali kad je

riječ o društvenom pitanju samoubistva, dolazi do destigmatizacije samoubistava

kao čina i to dovodi do povećanog broja spomenutog čina. Ta pojava je poznata

kao „Wertherov efekat“. Ova pojava je nastala nakon objavljivanja Goetheove

knjige „ Jadi mladog Werthera“ 1774. godine. Nakon što je knjiga objavljena i

bila dostupna široj javnosti broj samoubistava je bio povećan na način kako se

desilo glavnom liku u knjizi. Ista dešavanja su bila i nakon objavljivanja „Ane

Karenjine“, zatim nakon „Final exit“ Dereka Hamprhija u New Yorku, te u

Francuskoj “priručnik“ „Samoubojstvo, naputci za uporabu“.

3 VATANOV SPOMENIK

Neprofesionalno izvještavanje novinara ima suprotan efekat od onog što bi

u stvarnosti trebalo značiti. Naslovi u medijima poput „ Objesila se jer nije mogla

na maturu“, „Policajac se ubio službenim pištoljem“, „Odlikašicu pogodilo

spaljivanje dječaka“ i slični imaju kontra efekat na recipijenete. Razlozi svakog

samoubistva su vrlo složeni, tako da je svako laičko navođenje razloga sasvim

pogrešno. Profesor psihologije Graham Davey na Univerzitetu Sussex pored

brojnih studija o društvenim problemima nam govori i o tome kako oni kao

psiholozi trebaju djelovati na medije, pa nam kaže: „Psihologija kao struka je

dužna da informiše ljude iz medija kako i na koji način se objavljuju vijesti ove

prirode. Istraživanja pokazuju da ponavljano i dugoročno izvještavanje o

samoubistvima ima tendenciju izazivanja i promoviranja samoubilačkih

preokupacija među adolescentima i mladim odraslim osobama, na koje ima

najveći utjecaj“ (Davey, 2008.).

Kako za sve situacije u društvu, tako i za izvještavanje o samoubistvima

postoje pravila. Pravila su tu da bi se poštovala. Svima nam je jasno da se u

današnjim medijima često zaboravlja na pravila, i da se izvještava, govori i piše

baš onako kako se ne smije. Trebala bi cenzura koja postoji a ne djeluje, da se

savjetuje sa adekvatnim pojedincima te da se na pravilan način usmjere

informacije o teškim pitanjima društva. Vrlo često se u svim medijima iznose

informacije o samoubistvima, iznose se detalji i daju zaključci o uzrocima i to na

sasvim pogrešan način. U tabeli 1. navodim šta sve treba a šta ne treba kada su u

pitanju izvještavanja medija o samoubistvima. Vrlo je jednostavno shvatiti, i

trebali bi se svi mediji (elektronski i printani) pridržavati osnovnih pravila s ciljem

dobrog djelovanja na populaciju.

Svaki pojedinac ima pravo na privatnost, na svoj lični život, pa tako i kada

je u pitanju tragičan čin trebala bi se ta privatnost držati na nivou. Ne trebaju se

javno iznositi lični podaci tragično stradalog pojedinca, a kamoli da se nagađaju

uzroci i razlozi događaja.

4 VATANOV SPOMENIK

Treba

Ne treba

Surađujte sa zdravstvenim službama

u predstavljanju činjenica.

Samoubistvo prikazujte kao izvršeno,

a ne kao uspješno djelo.

Prikazujte isključivo pouzdane

podatke, na unutrašnjim stranicama

tiska, uvijek kao sporednu vijest.

Ističite alternative samoubistvu.

Pružite obavijesti o teleapelima i

drugim oblicima pomoći u zajednici.

Dajte publicitet pokazateljima rizika i

znacima upozorenja.

Ne objavljujte fotografije i oproštajna

pisma.

Ne izvještavajte o specifičnim

detaljima načina samoubistva.

Nemojte davati pojednostavnjena

objašnjenja.

Nemojte veličati samoubistvo ili

praviti senzaciju od njega.

Nemojte se koristiti religijskim ili

kulturnim stereotipima.

Nemojte okrivljavati nikoga.

Tabela 1.

Na kraju, da zaključimo: mediji i psiholozi trebaju u suradnji da osmisle

najbolji mogući način izvještavanja i pričanja o samoubistvima, na odgovarajući,

tačan i potencijalno preventivan način da bi se mogli spriječiti tragični gubici

ljudskih života.

Literatura:

Davey, Graham (2008): Psychopathology: Research, assessment and treatment in clinical

psychology, Blackwell, Oxford.

Davison, Gerald, Neale John Mason (2002): Psihologija abnormalnog doživljavanja i

ponašanja, Naklada Slap, Jastrebarsko.

Društvo psihologa Istre (2009): Psihologija etika mediji: iskustva i promišljanja za bolju suradnju, Naklada

Slap, Zagreb.

Hrvatska psihološka komora (2004): Kodeks etike psihološke djelatnosti, dostupno na:

http://www.psiholoska-komora.hr/static/documents/dok_kodeks_etike.pdf [20.03.2013]

5 VATANOV SPOMENIK

ISTINA O BOSANSKOM JEZIKU

�

Nepravde nad bosanskim jezikom traju stoljećima. Iz jednog dijalekta

bosanskog jezika stvoren je budući srpski i hrvatski literarni jezik. Kroz povijest

Bosne donosimo činjenice o njenom jeziku koji se ipak nije dao toliko mijenjati.

Piše: Salihović Nadžida

d prvog pouzdanog svjedočanstva o Bosni oko 950. godine od strane cara

Konstantina Porfirogenita, te daljim razvojem države kroz sve periode njene

povijesti, kroz sve imperije okupacionih sila od Turaka, Austrougara do danas,

ona je zadržala svoj naziv i ne samo države, nego i svega što njoj pripada. Ova

činjenica ukazuje da je uvijek kroz historiju imala poseban status, te da je ona

predstavljala granicu mnogih dešavanja, podjela, što je čini postojanom i

istinitom. Periodi kroz koje je prolazila Bosna, prolazio je i njen jezik, međutim,

ni on se nije dao u suštini mijenjati.

Gubitak maternjeg jezika

Sile koje su okupirale Bosnu, nastojale su nametnuti svoj jezik kao državni

i jezik ovog područja. Postojale su zavisno od perioda, određene prilagodbe, ali u

suštini ostao je to uvijek bosanski jezik. Tako pod sredstvom toga i danas se

prepoznaju posuđenice te druge strane riječi, što nas upućuje na sile koje su

vladale ovom našom Bosnom. Profesor Ante Granić o bosanskom jeziku kaže:

„Bosanskim - nazvaše stari Bošnjani, Bosanci, Bošnjaci - jezikom dajući mu ime

po zemlji u kojoj jesu, svojoj - Bosni. Svaka polemika van tih okvira ide na

pobijanje i negiranje postojanja jednog naroda i njihovog jezika dajući mu drugo

ime, a uporedo upotrebljavajući isti taj bosanski jezik.

Bosanski jezik je tokom historije mijenjao svoj sadržaj, na početku bijaše

to jezik starosjedilaca zemlje Bosne, da bi do kraja 19. vijeka naovamo, došao pod

O

6 VATANOV SPOMENIK

osnovno ime maternjeg jezika Bosanskih Muslimana, islamiziranog slavenskog

stanovništva u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji uopće. U nekoliko osvrta prati se

vezanost jezičkog izraza pojedinih autora za matično, bosansko tle, sagledavanju

kontinuiteta od prvih značajnih književnih koraka Bosanskog jezika (Matija

Divković, 16 – 17. stoljeća), preko Muhameda Hevaije Uskufije (17. stoljeća),

Mula-Mustafe Bašeskije (18. stoljeća), Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka

(19. stoljeća) do njegovih uzleta u savremenu svjetsku literaturnu galaksiju − djela

našeg savremenika Mehmedalije Meše Selimovića. Tokom tih pet stoljeća

ispisivana je riječ o Bosni i njenim ljudima, koja je ujedno i svjedočanstvo o

razvoju jezika, njegovom hodu ´od gnijezda do zvijezda´. Osporiti sva ta stoljeća

vrlo je teško, bez obzira što su dugo vremena, ne samo bosanski jezik, već i sami

Bosanski muslimani bili predmetom "političkih igara" svih onih koji su težili za

dominacijom tih prostora - bilo iz političkih, religijskih ili nekih drugih interesa“.

(Anonymus, 2013)

Varvarstvo prema Bosanskom jeziku

Srbi i Hrvati iz susjednih zemalja ponukani panslavističkim pokretom

krenuli su u stvaranje normi za zajednički pisani jezik u periodu Jugoslavije.

Osnova za taj vještački jezik predstavljala je studija Vuka Karadžića. On je

kombinacijom štokavskog narječja bosanskog jezika istočne Bosne, koji inače

ima ijekavski izgovor, pretvorio u ekavski, te dodavanjem atributa srpski, stvorio

iz jednog dijalekta bosanskog jezika budući srpski i hrvatski literarni jezik.

Ovakvim prisvajanjem svega što je poteklo s ovog tla, u srpsko ili hrvatsko, pa

tako i jezika, stvorili su mit u kome su nas razdvojili i od autohtonog, napravili tri

konstitutivna naroda, tri konstitutivna jezika.

Da je bosanski jezik, jezik iz davnina, nalazimo kao potvrdu i u kazivanju

Petra Kočića, koji govori o pojavi germanizacije: „Germanizacija dovodi do

varvarstva prema našem velikom, silnom, sjajnom i slobodnom bosanskom jeziku.

To nas, kao stare i dobre Bošnjake treba boljeti, jer je naš jezik i u najstarijim

vremenima bio neobično lijep, mnogo ljepši i narodniji i od jezika u istočnim

srpskim zemljama, koji se tamo razvijao pod utjecajem vizantijske kulture i grčke

sintakse“. (Radovi Instituta za jezik u Sarajevu /knjiga 13/, 1987)

7 VATANOV SPOMENIK

Tvorac prvog Bosanskog rječnika Muhamed Hevaji Uskufija

Bosanski jezik spominje i Evlija Čelebija putopisac iz 17. stoljeća, a

spominje i bosanski rječnik Muhameda Hevaija Uskufije. Uskufija je pisao na

turskom, ali i na bosanskom jeziku, zato ovaj rječnik ima naziv tursko-bosanski

rječnik.

„Šta će nam neprijateljstvo? Zar nismo svi jedna braća?“

(Uskufija, Poziv na vjeru)

On u predgovoru svog rječnika Makbuli-arifa kaže za sebe da je Bosnevi

(Bošnjak), a svoj jezik zove bosanski. Bosna, Bošnjak, bosanski spominje se u

samom predgovoru deset puta, a u tekstu rječnika još dva puta.

Kraj prvog dijela

Literatura:

Isaković, Alija (1972): Biserije izbor iz muslimanske književnosti, Stvarnost, Zagreb.

Institut za jezik Sarajevo (1987): Radovi Instituta za jezik u Sarajevu /knjiga 13/, Sarajevo.

Anonymus (2013): Bosanski jezik, dostupno na: http://www.camo.ch/bosanski_jezik.htm [25.03.2012]

8 VATANOV SPOMENIK

SOCIOLINGVISTIKA:

RETROSPEKTIVA JEZIČKIH PRILIKA U

BOSNI I HERCEGOVINI

�

U svojoj knjizi „Jezik i nacionalni identiteti“ prof.dr. Hanka Vajzović

ukazuje na uzroke stvaranja, mjenjanja i prihvatanja bosanskog jezika kao jezika

naroda Bosne i Hercegovine, te javno iznosi uzroke nastanka i mijenjanja, te

prihvatanja bosanskog jezika kao zvaničnog jezika Bosanaca i Hercegovaca.

Otkriva nam i objašnjava nepredvidive događaje koji su se dogodili u procesima

formiranja države a koji su itekako uticali na formiranje i prihvatanje bosanskog

jezika.

Piše: Kudić Melika

igvistika i mnoge lingvističke discipline za predmet svog istraživanja uzimaju

jezik kao osnovno sredstvo komuniciranja. Pojedinac je samo korisnik jezika,

odnosno, jezik pripada onoj zajednici koja se njime služi. Dakle, jezik je

društvena kategorija, što implicira postojanje dvosmjerne korelacije između jezika

i društva. Sociolingvistika je lingvistička disciplina koja se bavi tim društvenim

aspektom jezika.

Sociolingvistika je relativno mlada naučna disciplina čiji predmet

istraživanja zahvata ogromno područje u koje između ostalih spada: korelacija

jezika i društva, rezultati i posljedice jezičkog raslojavanja, jezički identiteti i

identitet jezika, komunikativna i simbolička funkcija jezika, jezičko planiranje i

jezička politika, jezik u medijima, administraciji, školstvu, normiranje i

standardizacija, učenje jezika, jezik kao nastavni predmet, jezička kultura, kultura

komuniciranja, vještina govora ili umijeće komuniciranja i još mnogo toga.

L

9 VATANOV SPOMENIK

Retrospektiva jezičkih prilika u Bosni i Hercegovini

Bosna i Hercegovina je zemlja multikulturalizma, i ta njena osobina je

mnogo isticana u situacijama kada želimo pohvaliti našu domovinu. Međutim,

čim nas stvarnost malo udari po glavi mi se zgražavamo te njene osobine i

postajemo svjesni koliko nam ta multikulturalnost zapravo smeta i zagorčava

život. Nismo ravnopravni sa ostalim narodima, svi misle kako je jednima bolje

nego drugima, teško je razaznati šta kome pripada.

„Zato u Bosni i Hercegovini gotovo ništa nije ni bošnjačko, ni hrvatsko, ni

srpsko već i jedno, i drugo i treće (možda i četvrto), a sve zajedno –

bosanskohercegovačko, prepoznatljivo, različito od pojedinačnog“.

U jeziku je to posebno izraženo. Postoje četiri etape u jezičkom razvitku

koje su neizbježne za spomenuti: počeci pismenosti od 9. do 15. stoljeća, period

predstandardnih idioma od 16. do početka 19. stoljeća, počeci standardizacije i

period jezičkog zajedništva do pred sami kraj 20. stoljeća i period destrukcije

jezičkog zajedništva i proces standardizacije zasebnih nacionalnih jezika od 1990.

godine. Najvažnijim spomenikom bosanske pismenosti smatra se Povelja Kulina

bana iz 1189. godine. U tom periodu Bosna je bila na istom pismenom nivou sa

svojim susjedima. U periodu kada je Bosna pala pod tursku vlast nije bilo naglih

promjena, jer Turci nisu dovodili u pitanje pravo domicilnoga, pokorenog

stanovništva na njihov maternji jezik. U tom periodu nastaju poznati turcizmi koji

su evidentno obogatili vokabular našeg jezika a posebno kod muslimana/Bošnjaka

te kasnije doprinosili sve izrazitijoj deferencijaciji bivšeg zajedničkog jezika i to

posebno jezika u BiH naspram jezičkih varijanti u drugim sredinama. U periodu

Austro-Ugarske monarhije na našim se prostorima akcentira nacionalno pitanje,

prihvatanje jezičkog zajedništva i ostvarivanje ravnopravnosti nacionalnojezičkih

idioma, naziv jezika te upotreba i ravnopravnost pisama. Osim njemačkog jezika

austrougarska vlast je nudila u zvaničnoj upotrebi hrvatski jezik, zatim zemaljski

jezik, odnosno bosanski zemaljski jezik, bosanski jezik koji se zvanično zadržao

deset godina i na kraju srpsko-hrvatski jezik kao naziv što će ne samo nadživjeti

austrougarsku vlast nego će potrajati čitavo stoljeće uprkos činjenici da su se

dvonacionalno imenovanim jezikom imala služiti četiri naroda. U ovom periodu,

ne samo da su se upotrebljavala sva nacionalna pisma (latinica, čirilica, arapsko i

10 VATANOV SPOMENIK

jevrejsko pismo) već su prostor dobijale i hibridne tvorevine kakva je bila i

arebica (adaptirano arapsko pismo). Na tom pismu se ostvarivala i alhamijado

pismenost koja se u tom periodu odvijala življe nego u turskom periodu. Posebno

je zanimljiva činjenica da su nacije insisitirale na svojim pismima, a da su se

mnogi pojedinci ili grupe ipak opredjeljivale za tuđa pisma. „Bošnjaci su se,

naime, u austrougarsko vrijeme možda najviše ili najuočljivije međusobno

diferencirali upravo na tom pitanju, opredjeljujući se jedni za arebicu, drugi za

latinicu, treći za ćirilicu, slično je naravno, bilo i sa jezikom“.

Nakon Prvog svjetskog rata, Bosna i Hercegovina gubi autonomiju u

svemu. U to vrijeme, službenim jezikom imenovan je srpsko-hrvatski-slovenački i

to je ostalo tako sve do početka Drugog svjetskog rata. Od 1939. godine u BiH

preovladava hrvatski jezik. U endehaovskoj BiH, jezičku situaciju karakteriše sve

ono što su vlasti NDH postavile na čitavom svome teritoriju: zvanično se

propisuje latinica a zabranjuje ćirilica, zvanični naziv jezika je hrvatski za sve

korisnike, insistira se na poštivanju svih jezičkih normi tadašnjeg hrvatskog

standardnog jezika. Za nepoštivanje postavljenih zahtjeva predviđale su se

određene sankcije. Naravno, ovakva politika nije mogla biti sprovođena niti

prihvaćena u Bosni i Hercegovini.

Godine 1954., nakon Drugog svjetskog rata, održan je Novosadski

dogovor u čijim se Zaključcima nedvosmisleno ističe da je narodni jezik Srba,

Hrvata i Crnogoraca jedan, te da je stoga, i književni jezik jedinstven sa dva

izgovora, ijekavskim i ekavskim.

Godine 1960. štampan je zajednički Pravopis srpskohrvatskoga

/hrvatskosrpskoga književnog jezika. Međutim, u drugoj fazi ovog perioda

počinju da se ističu suprotnosti između Zagreba i Beograda što su zvanično

potvrdila dva akta iz 1967. godine poznata kao: hrvatska Deklaracija o nazivu i

položaju hrvatskog književnog jezika i srpski Predlog za razmišljanje. Sva ta

dešavanja su se na jezičku situaciju u Bosni i Hercegovini odrazila pozitivno jer

od tog perioda započinju inicijative i aktivnosti na izgrađivanju principa

književnojezičke politike u BiH, te insistiranju da se jeziku sredine prizna

autohtonost i autentičnost, odnosno, da se bh. jezički izraz dovede makar u

približno jednaku ravan sa standardnojezičkim varijantama istoga

11 VATANOV SPOMENIK

srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika. To je dakle period koji je jezičku

situaciju BiH obilježio velikim rezultatima i dešavanjima: jer se Bosna bila

izborila za skoro ravnopravan tretman s drugim sociokulturnim sredinama.

Zvanično su tada doneseni i u praksi provođeni principi književnojezičke politike

kojima je regulisana kolektivna upotreba jezika u BiH. Bošnjaci su tada dobili

veliko M(uslimani) i prestali su biti nacionalno ignorisani i intenziviran je rad na

standardizaciji jezika u BiH.

Stanje jezičke kulture u savremeno doba

Postoje tri etape koje su bitne za razumjevanje jezičke politike ovog

perioda. Prvi period je vrijeme uoči rata, od 1990. do 1992. godine. U periodu

dekonstrukcije društva, neizbježna je bila i disolucija jezika. Suprotnost naspram

prethodnog perioda nije se toliko ogledala u samom jeziku koliko u suodnosu

jezika sa određenim izvanjezičkim vrijednostima: društvom, politikom i nacijom.

Za Bosnu i Hercegovinu to je značilo samo tendenciju koja će se u drugoj fazi,

tokom rata, potpuno realizirati, ozvaničiti, na terenu pokazati i u praksi potvrditi.

„ (...) svi oni koji su rođeni u Jugoslaviji, živjeli u socijalizmu, bili

komunisti, govorili maternjim sh./hs. jezikom, osjećali se Bosanci, bili eventualni

Muslimani – ništa od toga više ili nisu mogli ili nisu željeli biti“.

Bosna i Hercegovina je u tom periodu bila u najtežoj situaciji jer je

promjene dočekala u čistoj konfuziji. Međutim, osmišljene književnojezičke

politike nije bilo ni ranijih godina, pa nije ni čudo da je i tada izostala. Zato su se,

nakon okončanja rata, ovim pitanjem počeli baviti pojedinci, prije svega lingvisti i

književnici, ali i mediji, pojedine institucije a ponekad i Međunarodna zajednica.

Sociolingvističkim pitanjima bosanskohercegovačke jezičke situacije su se bavili i

strani lingvisti. Tako je 2002. godine u Beču održan značajan naučni skup, čiji su

rezultati objavljeni u zborniku pod naslovom „Bosanski – hrvatski – srpski.

Aktuelna pitanja jezika Bošnjaka, Hrvata, Srba i Crnogoraca“. Osim toga, jedna

od najznačajnijih knjiga objavljenih o našem jeziku jeste „Jezik u Bosni i

Hercegovini“ koja je rezultat inicijative stranca. Suizdavač ovog djela jesu Institut

12 VATANOV SPOMENIK

za jezik u Sarajevu i Institut za istočnoevropske i orjentalne studije iz Osla, a

finansirala ih je Kraljevina Norveška.

Svi ovi podaci navode se iz potrebe da se shvati da su jeziku potrebni samo

njegovi korisnici i govorne zajednice koje bi o njemu brinule, a one nisu nužno

determinisane ni državom, ni nacijom niti ikakvom politikom.

„ (...) u Bosni i Hercegovini boljitka nema i ne može biti sve dok je

problema sa podijeljenim školama, sa nastavnim programima i udžbenicima, sa

javnim rtv servisima, sa trojezičnim štampanjem službenih glasnika, sa

nezadovoljstvom građana – i onih što se smatraju pripadnicima priznatih

konstitutivnih naroda i onih što se smatraju članovima oficijelno nepostojećeg bh.

društva.“

13 VATANOV SPOMENIK

STEĆCI

�

Stećci su srednjovjekovni nadgrobni spomenici najčešće zastupljeni po

brdskim i planinskim visovima, često usred planinske pustoši. Različitog su oblika

(u obliku ploče, sarkofaga i stupa), veličine, dekoracije i natpisa. Među najljepše

stećke spada stećak nad grobom bana Stjepana I, koji se danas čuva u

Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Najčešći motivi ili natpisi na stećcima su bili

srcoliki štit, mač, polumjesec, ples, rozete, lav, likovi pokojnika, lovački prizori,

stiliziran cvijet i dr. Vezani su za cijelo područje današnje Bosne i Hercegovine.

Pojavljuju se od druge polovine XII ali se intenzivno klešu i ukrašavaju u XIV i

XV stoljeću. U XVI stoljeću ova vrsta umjetnosti postupno nestaje.

Piše: Mulalić Asima

tećci su srednjovjekovni kameni spomenici ukrašeni prizorima iz života i

natpisima pisanih bosančicom, domaćom varijantom ćiriličnog pisma. Iako se

susreću i u drugim krajevima BiH, prostori srednjovjekovnog Huma i najranije

banovine Bosne njihovo je središnje područje. Stećci na području Bosne i

Hercegovine više od stotinu godina predmet su historijsko-socioloških,

arheoloških, historijsko-umjetničkih, demografskih i etnoloških istraživanja.

Među ukrasnim motivima na stećcima, uz njihov naglašeni simbolizam svojstven

srednjovjekovnoj umjetnosti, raspoznaju se svjetovni, religiozni simboli i ostali

ornamenti koji se međusobno prepliću i upotpunjuju.

Ljudske figure su poznate na nadgrobnim spomenicima još iz davnih

vremena pa je logična njihova pojava i na stećcima. Međutim, problem je u

njihovom značenju: neki tumače ljudske figure s uzdignutom rukom kao

predstavnike feudalnih porodica koji su tu sahranjeni, ili kao molitvu tj.

pozdrav Bogu ili pak kao simbol vlasti ili prijetnje za osvetu. Ako znamo

da je u vrijeme nastajanja ovih stećaka na području Hercegovine živjelo

samo kršćansko stanovištvo, jasan je sadržaj ovih simbola; tako uzdignuta

ruka, a dlanom okrenutim prema vani označava Božiji blagoslov. Veliki broj

S

14 VATANOV SPOMENIK

stećaka napravljen je u obliku križa. Sami križevi imaju različite oblike.

Međutim, postoji veliki broj motiva na kojima je križ skriven u neku

likovnu predstavu. Najčešće i najjednostavnije kombinacije ovog skrivenog

križa jeste mač, koji probada u kombinaciji s štitom čiji rukohvat i štitnici

simboliziraju oblik križa.

Postavljanje stećaka nastavljeno je jedno vrijeme i u doba turske

okupacije, ali sa raspadom i nestankom Crkve bosanske sve više je išezavao i ovaj

zanimljivi običaj u kulturi Bosne. Snažan uticaj tradicije stećka naročito dugo se

zapažao na muslimanskim nišanima, kako u arhitektonskom oblikovanju tako i u

izvjesnim simbolima reljefa, a na nekim su epitafi muslimanskim pokojnicima

napisani u potpunoj tradiciji kako u stilu i jeziku tako i u pismu (bosančicom).

Takvi spomenici sa starim simbolima mogu se i danas vidjeti na sarajevskim

grobljima, kao i u sarajevskoj okolici (Bulozi i drugi). Najpoznatija nekropola

stećaka uopće, kod nas i u okolini svakako je Radimlje. Ona je inače postala

sinonim za kulturu stećaka.

Nekropola sa stećcima Radimlja – Stolac

Nekropola na Radimlju kod Stoca pruža reprezentativan primjer visokih

umjetničkih dostignuća, ne samo kada je riječ o istočnoj Hercegovini, nego i kada

se radi o cijelom području rasprostiranja stećaka. Zato još i danas – pogotovo ako

se računa s rapidnim propadanjem stećaka − ova nekropola ima kultni

kulturološki karakter. Uzevši u obzir njihovu brojnost, kvalitetu klesanja i

umjetničke obrade, originalnost reljefnih motiva kao i veći broj natpisa , područje

Stoca u cjelosti predstavlja najbogatije i najkompletnije područje stećaka

(Bešlagić, 1967.: 79). Radimlja kod Stoca broji 133 stećka, od kojih su ukrašena

šezdeset i tri primjerka, dok ih je pet s natpisima. Značajna je po klesarskim

ostvarenjima i očuvanim bogatstvom simbola. O ovim stećcima je najviše pisano

do sada, a najčešći motivi ove nekropole jesu stilizirani križevi, ljudske i

životinjske figure, vinova loza, motivi iz lova i motivi s oružjem.

Stećci na Radimlju izgrađeni su od kamena krečnjaka koji se sjekao u

lokalnim majdanima gdje se i danas vidi mjesto gdje je kamen sječen. Gruba

15 VATANOV SPOMENIK

obrada vršena je u kamenolomu, a preciznije dotjerivanje i ukrašavanje na

nekropoli. To nam govore stećci koji su započeti, a nisu u potpunosti dovršeni.

Najljepše su ukrašeni stećci u obliku sanduka.

Ovaj izuzetni segment kulturnog nasljeđa Bosne i Hercegovine je 2002.

godine proglašen nacionalnim spomenikom, ali je i zbog danas primjetne

ambijentalne degradacije ovaj lokalitet uvršten i na Listu ugroženih spomenika

Bosne i Hercegovine.

Slika 1. Nekropola Radimlja (Stolac)

Nekropola stećaka na Blidinju

Nekropola na Blidinju svjedoči koliko je stvaralački duh kulture stećaka

bio prisutan i razvijen svuda u Bosni, Humu, u dolinama kraj rijeka i na

planinama. Na ukupno pet obrađenih nekropola ovog područja, evidentirano je

oko 244 spomenika. Većina je ploča normalnih dimenzija, ali ih ima i manjih

prilično nepravilnih oblika kao i oštećenih. Stećci u obliku sanduka, kojih je 51%,

dominiraju Blidinjem, tri su na nekropolama u Barama, Dugom polju i Risovcu

izuzetno velikih dimenzija, a sedam ih je položeno na postolje. Na Blidinju nema

tzv. stajaćih oblika spomenika karakterističnih za istočnu Bosnu. Za stećke manjih

dimenzija smatra se da označavaju dječije grobove.

16 VATANOV SPOMENIK

Bordure u raznim varijantama su jedan od čestih motiva Blidinja, dok se

stilizacija ljiljana koja podsjeća na čovjeka raširenih ruku javlja u dijelu ove

oblasti povezane s Duvanjskim poljem i dalje s Kupresom i Livnom, što svjedoči

da je stilizacija ljiljana karakteristična za zapadni i jugozapadni dio Bosne. Osim

ovih motiva, prisutni su: kružni vijenac, okrugla ispupčenja, ruka, štit s mačem,

mač, sidro, simboli kovača i slično. Nekropola sa stećcima Dugo polje proglašena

je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2004 godine. (Službeni glasnik

BiH br. 21/4, 2004.)

Slika 2. Dugo Polje (Blidinje)

Nekropola stećaka Boljuni – Stolac

Ovdje je sačuvano 269 stećaka, od čega su ukrašena devedeset i dva

stećka. Za razliku od nekropole Radimlja koja se ističe bogatstvom,

raznovrsnošću i visokom kvalitetom izrade reljefnih motiva, nekropola u

Boljunima ističe se velikim brojem natpisa. Na boljunskim je stećcima najčešći

ukras križ, a potom povijena lozica sa trolistom (motiv je karakterističan za cijelu

Hercegovinu, a ovdje se pojavljuje prilično često), štit s mačem, kao i rozete,

potom razne bordure, polumjesec, scene lova, turniri, kola itd. U Boljunima se

nalazi i grob čuvenog vojvode Vlatka Vukovića na čijem križu piše: ”Ase leži

dobri čoek Vlatko Vuković”.

17 VATANOV SPOMENIK

„Posebno je zanimljiv stećak Taraha Boljunovića koji ima ukrase na svim

uspravnim stranama i natpise na istočnoj i zapadnoj strani, te stećak sa likom

majke koja u naručju drži dijete. Nekropola Boljuni jedan je od najznačajnijih

kulturno-historijskih spomenika te vrste u BiH, a nedavno je kandidiran za

UNESCO-vu listu svjetske baštine“ (Pergan, 2013).

Slika 3. Nekropola Boljuni (Stolac)

Najveće nekropole stećaka u BiH su Radimlja (Slika 1.), Boljuni (Slika

3.), Biskup − Konjic, Kalufi − Nevesinje, Borak selo Burati – Rogatica, Maculje −

Novi Travnik, Dugo Polje (Slika 2.), Gvozno − Kalinovik, Grebnice − Bunčići u

selu Radmilovića Dubrava – Bileća, Bijača − Ljubuški, Olovci − Kladanj,

Mramor u selu Musići – Olovo, Stare kuće u naselju Donje Breške – Tuzla,

Kučarin Donje Polje selo Žilići – Goražde, Umoljani − Trnovo, Laburića Polje −

Sokolac, Mramorje u selu Buđ – Pale, Selo Bečani – Šekovići, Mramor (Crkvina)

u mjestu Vrbica – Foča, Čengića Bara − Kalinovik, Ravanjska Vrata − Kupres itd.

Iz Bosne i Hercegovine su na Tentativnu listu UNESCO-a upisane sljedeće

nekropole stećaka: Nekropola sa stećcima Radimlja − Stolac, Biskup − Konjic,

Kalufi − Nevesinje, Borak – Rogatica, Maculje − Novi Travnik, Dugo Polje –

Jablanica, Gvozno − Kalinovik, Grebnice – Bunčići u selu Radmilovića Dubrava

− Bileća, Bijača – Ljubuški, u Olovcima kod Kladnja – Kladanj, na lokalitetu

Mramor u Musićima − Olovo, Donje Breške − Tuzla Donje polje – Goražde,

18 VATANOV SPOMENIK

Boljuni − Stolac, Umoljani − Trnovo, u Luburića polju − Sokolac, Potkuk u

Bitunji-Berkovići, Mramorje u selu Buđ − Pale, Bečani − Šekovići, na lokalitetu

mramor u Vrbici − Foča, Čegića bara − Kalinovik, Ravanjska vrata – Kupres.

U stećcima je tajna Bosne, rekao nam je Mak Dizdar, a veliki Miroslav

Krleža reče:

„Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka

u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti

gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje

gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu,

digao ruku ! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac

kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj.“

19 VATANOV SPOMENIK

RELIGIJE I TERORIZAM

�

Odnos religijskih tradicija i nasilja i danas je kontraverzan. Naime većina

društvenih konflikata u ljudskoj povijesti na neki način su posljedica religije,

posebno u religijski heterogenim društvima, u kojima je, analogno jednoj od

socioloških teorija konflikata, mogućnost izbijanja sukoba najveća. No zapravo

niti jedna religijska tradicija u svom naučavanju, u svojim pisanim autoritetima

ne opravdava nasilje. Naprotiv, mir, odnosno nenasilje stoji kao fundamentalno

načelo većine religija. Svako povezivanje religije sa nasiljem, ili korištenje

religije kao sredstva za opravdavanje nasilnih djela je zloupotreba religije.

Religijskim rječnikom rečeno nenasilje je „sveto“, ono je vrhovni zakon, ono je

spas od bijede, najjače oružje, krajnji mir, čistoća − nenasilje je vrhunska

religija.

Piše: Abazović Asim

svakoj raspravi o odnosu religije i nasilja, na samom početku potrebno je

naglasiti jednu fundamentalnu tvrdnju: religija i nasilje su nespojivi. Religija kao

oblik društvene svijesti, kao odnos prema Nadnaravnom, kao prihvatanje svetog

pisanog autoriteta u njegovoj punini, nikako ne može opravdati nasilje. Svako

povezivanje sa nasiljem protivi se postulatu gotovo svake religije: ubiti jednog

čovjeka jednako je ubiti cijelo čovječanstvo. Svaki kompromis u tom pogledu je

falsificiranje religije, odnosno maskiranje zla i nasilja krinkom religije,

jednostavno rečeno, zloupotreba religije. Svaki iskreni vjernik, čovjek koji živi po

kanonima svoje religije postavljenim u njenom pisanom autoritetu radije će trpjeti

nasilje s nadom za Božijom „pomoći“, nego ga sam počiniti, odnosno uzvratiti na

nasilje nasiljem.

Ukratko, niti jedna religija u svojoj suštini, u svojim pisanim autoritetima,

kao jedinom relevantnom izvoru u proučavanju neke religije, ne opravdava

nasilje, već naprotiv, mir, odnosno nenasilje, aksiomatska je vrijednost gotovo

U

20 VATANOV SPOMENIK

svake religije. Međutim, iako religije zagovaraju mir kao vrhunsku vrijednost,

iako vjernici vjeruju da su „knjige“ „riječ“ Božija, ili su barem personifikacija

Božanskog, Nadnaravnog i da su kao takve „zakon“, njih opet interpretiraju oni,

koji usprkos svemu ovom pronalaze način da ih oskrnave (najčešće, falisificiranje

u interpretaciji svetih pisanih autoriteta), tako da, na žalost, činjenica jeste da je u

gotovo sve ratne konflikte uvučena i religija (čitaj: zloupotrebljena) kao sredstvo

opravdavanja nasilja.1 Tako je religija bila uzrok mnogih konflikata: sukob

Jevreja i muslimana na Bliskom istoku, katolika i muslimana u Istočnom Timoru,

muslimana i hindusa u Kašmiru, Etiopljana – monofizitski kršćani i Eritrejaca i

Somalijaca – muslimana, Sinhaleza – budista i Tamila – hindusa, pravoslavnih i

muslimana u Čečeniji, kršćani i muslimani u Sudanu, pa i kod nas muslimana,

katolika i pravoslavaca itd. No iako religija može biti zloupotrebljena kao

sredstvo opravdanja nasilja, ona također, svojim vrijednosnim sistemom jeste i

treba da bude bitni mehanizam za izgradnju svijetskog mira.

Od jedanaestog septembra 2001. godine, u javnom i političkom životu,

najčešće izgovorena riječ je zasigurno riječ terorizam. To svakako ne znači da je

ova riječ odnosno pojava koju njome označavamo bila nepoznanica prije ili da je

skovana tog kobnog datuma. Naime, termin teror je prvi put upotrijebljen tokom

francuske građanske revolucije da se označi opšte stanje straha koje je namjerno

stvoreno u političke svrhe dok je pojava, koju označavamo rječju terorizam

pradavna pojava a svoje korjene ima u religijskim grupama koje su djelovale još u

prvom stoljeću nove ere. Objasniti šta tačno podrazumjevamo pod pojmom

terorizam je vrlo težak zadatak budući da danas postoji mnogo definicija ove

pojave i da ne postoji jedinstveni konsenzus. Za suštinsku elaboraciju ove

problematike bi bio potreban poseban i obiman naučni rad stoga ćemo se morati

zadovoljiti pojednostavljenom definicijom terorizma koja je prihvaćena u

akademskim krugovima. Po toj definiciji pod terorizmom podrazumjevamo

proračunatu upotrebu nezakonitog nasilja, ili prijetnju takvim nasiljem, s

namjerom ometanja djelovanja vlade ili društva, a s ciljem unapređenja

političkih, ideoloških ili vjerskih načela.

Terorizam se danas, bez sumnje, najčešće veže uz religiju odnosno u

svakodnevnom životu terorizam i religijski terorizam su gotovo sinonimni

21 VATANOV SPOMENIK

pojmovi. To je zaista poražavajuća činjenica jer sama riječ terorizam ima

pežorativnu konotaciju, tako da religija, kojoj se dodjeljuje epitet terorističke,

neopravdano doživljava političku i društvenu degradaciju. Iako se čini da pronaći

krivca za ovaj problem uopšte nije teško, zapravo je mnogo krivaca. Neosporno je

da su najveći krivci oni pojedinci ili kolektivi koji u ime neke religije ubijaju

hiljade nevinih civila. Međutim, po kojem osnovu mi možemo sa sigurnošću znati

da je ta i ta osoba, da je taj i taj „bradonja“ sljedbenik te i te religije? Ako i jest, da

li je njegov ili njen zločinački čin dovoljan argument da bi neku religiju etiketirali

kao terorističku?

Sada na scenu kao krivci istupaju i istraživači religija i naravno

neizbježni mediji.

Naime, istraživanjem fenomena religije od davnina bavili su se i bave

mnogi, od laika, do velikih naučnika i istraživača različitih vrsta i provenijencija.

U svojim istraživanjima služe se različitim metodama u zavisnosti od aspekta

pristupanja samom istraživanju. Međutim, većina ili bar dobar dio njih, u svom

istraživanju primjenjuju i jednu metodu koja je ne samo pogrešna, već i vrlo

opasna, a radi se o metodi koju definiram kao: posmatranje sljedbenika neke

religije. Zašto je ova metoda pogrešna ili čak opasna? Pogrešna je zbog toga što u

većini slučajeva ni sami sljedbenici neke religije (svih religija svijeta, bez

izuzetka) ne poznaju ono njeno izvorno, ono autentično učenje. Oni izmjenjuju i

osavremenjuju svoju religiju i onda kada ju je nemoguće izmjeniti i osavremeniti

pa se nerijetko dešava da zbog toga dobijemo potpuno pogrešnu sliku o nekoj

religiji.

Ni u jednom pisanom autoritetu bilo koje religije svijeta nećemo pronaći dokaz

da je ta i ta knjiga objavljena, napisana ili namjenjena samo za neki određeni period

ljudske egzistencije. Naprotiv, pronaći ćemo mnogo narativa koji govore o postanku

svemira, planete zemlje, nastanku ljudske civilizacije, predviđanjima budućnosti i

konačno eshatoloških narativa o kraju svijeta i kraju ljudske civilizacije kada se i njihova

misija završava. Dakle pisani autoritet bilo koje religije svijeta predstavlja sistem normi i

pravila ponašanja koja važe od trenutka kada su objavljena ili napisana pa do konačnog

kraja. Otud zaključujemo da ne postoji kršćanski, budhistički, hinduistički, shintoistički,

islamski ili neki drugi fundametalizam, već postoji kršćanstvo, budhizam, hinduizam,

shintoizam, islam itd., izvorni i savremeni.

22 VATANOV SPOMENIK

Opasnost ove metode (posmatranje sljedbenika neke religije) ogleda se u

tome što plasiranjem ove pogrešne slike u javnost, možemo djelomično ili čak

potpuno izmjeniti stavove pojedinaca spram određene religije, najčešće u

negativnom smislu, za što je najbolji primjer islam i njegovo povezivanje sa

terorizmom. Naime, mediji svih vrsta, kao savršeni manipulatorski mehanizmi, u

svijet su plasirali sliku nekih „bradonja“ koji sebe nazivaju muslimanima i

samoubistvom ubijaju nevine ljude navodno u ime Allaha. Javno mnijenje, kao

javno mnijenje, njime se lako manipuliše, i ubrzo se svijetom proširila tzv.

islamofobija. Iz navedenog proizlazi da je osnovni krivac za ovakav stav svijeta, a

posebno Zapada, prema islamu upravo ta pogrešna metoda, jer da su mediji ili

istraživači, ili obični laici, otvorili pisani autoritet islama Kur`an, sura El-Maide,

ajet 32, islamofobija danas ne bi ni postojala ili bi se zvala „muslim(an)ofobija“

jer krivci su sljedbenici, ako su te „bradonje“ uopće muslimani, a ne islam kao

religija, islam taj čin strogo zabranjuje.2 Šta iz ovog zaključujemo? Iz ovog

možemo zaključiti sljedeće: ako želimo da shvatimo ili istražujemo neku religiju,

najprikladnija i jedina ispravna metoda je da pokušamo shvatiti autetične izvore

dotične religije, tj. njene pisane autoritete.

Međutim i kod metode analize sadržaja svetih pisanih autoriteta valja biti

jako oprezan. Mnogi istraživači religije, već na samom početku, prave jednu

katastrofalnu grešku koja onda onemogućuje da dođemo do istinske spoznaje

odnosno do istinskog saznanja. Temeljno načelo pristupa analizi sadržaja svetih

spisa mora biti načelo objektivnosti. Subjektivan pristup doprinjeće tome da

subjektivno motiviran istraživač pronađe ono što je zapravo i htio da pronađe

onda kada se odlučio za takav poduhvat. Kako je Sir Thomas More jednom rekao:

„čak i đavo će u Bibliji pronaći djelove koji mu odgovaraju“.

No adekvatnim, dakle objektivnim pristupom analizi sadržaja svetih

pisanih autoriteta bilo koje religije svijeta nećemo pronaći niti jedan dokaz koji

opravdava nasilje, a naročito agresivno nasilje čiji je i terorizam primjer par

excellence. Sve religije svijeta, bez izuzetka, u svojoj suštini odbacuju nasilje i

pozivaju na mir, odnosno na nenasilje, kao vrhunsko, ili jedno od vrhunskih

moralnih načela. Svaka religijska tradicija naučava svoje vjernike da poštuju

život, prvenstveno ljudski pa i ostalih živih bića te stavlja naglasak na vrline poput

23 VATANOV SPOMENIK

iskrenosti, zahvalnosti, saradnje i harmonije u odnosu sa drugim ljudima i

prirodom. U Hebrejskoj Bibliji riječ mir spominje se 155 puta, u Novom zavjetu

devedeset i šest puta a u Kur'anu nalazimo više od 140 termina koji u prevodu sa

arapskog jezika znače mir, sigurnost i spokoj. Glavna riječ u pozdravima vjernika

većine religija svijeta je riječ mir.3

Postoje religijske tradicije koje apsolutiziraju pacifizam kao npr. sikhizam

ili džainizam4 ali i one koje nemaju pacifističke ambicije, odnosno gdje postoje

situacije kada je nasilje nužno, što je razumljivo, ali opet kao krajnje sredstvo. Tu

se prvenstveno (vjerovatno i isključivo) misli na nasilje u samoodbrani. Tako u

Kur`anu pronalazimo imperativ odbrane5 ali nigdje nećemo pronaći zapovijed

koja naređuje nasilje kao samom sebi svrha. Isti je slučaj i sa Novim zavjetom

gdje stoji da „ (...) sve ima svoje vrijeme (...), vrijeme kada se ljubi, i vrijeme kada

se mrzi; vrijeme rata i vrijeme mira“. (Prop. 3,8)

Na kraju može se zaključiti da sve religije, bez izuzetka, zagovaraju mir i

nenasilje i da kao takve ne zaslužuju etiketu nasilne a pogotovo terorističke.

Onom kome sa sigurnošću možemo pripisati takav epitet samo je i isključivo

počinilac tog zlodjela jer mir i ljubav prema svim živim bićima karakteristika je

svakog istinskog vjernika, bilo koje religije ili konfesije.

Bilješke:

1. Posebno u vrijeme krstaških ratova kada je vladalo pravilo cuius regio, elius religio, lat. čije područje,

njegova vjera.

2. „ (...) ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve

ljude poubijao (...) “ (Kur`an V, 32), a u vezi sa samoubistvom u Kur`anu stoji: “ (...) i sami sebe ne

ubijajte (...)“ (Kur`an 4, 29)

3. Muslimani se pozdravljaju riječima selam alejkum, „neka je na tebe mir“, jevreji se pozdravljaju riječju

šalom što znači mir, sklad, spokoj, franjevački i drugi katolički pokreti u svijetu imaju pozdrave koji

većinom sadrže riječ mir.

4. Džaini (sljedbenici džainizma) idu do te mjere da se ne bave poslovima u kojim postoji mogućnost da

unište život crva ili insekta. Ne bave se čak ni obradom drveta i metala jer im, kako vjeruju, nanose bol.

5. „Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu zato što im se nasilje čini (...)“ (Kur`an XXII, 39)

24 VATANOV SPOMENIK

GLAD, MRŽNJA I PASIVNOST

U BOSNI I HERCEGOVINI

�

Sam pojam „društvena pitanja“ u ovom slučaju tiče se Bosne i

Hercegovine, te obuhvata širok spektar dešavanja u našoj lijepoj zemlji. Koliko je

samo „lijepa“, govori i činjenica da se od mnoštva problema u njoj , ne možemo

fokusirati na lijepe stvari, te o njima pričati i pisati. Već neko vrijeme razmišljam

o čemu bih mogao da pišem, ali bezuspješno. Svako moje fokusiranje na određeni

događaj, koji bi bio zanimljiv za obradu odnosno istraživanje, zasjenio bi neki

novi, zanimljiviji, koji je svima zapao za oko. Tako sam ostao zatrpan u hrpi tema

od kojih bi trebalo izdvojiti neke, te ih obraditi, sve do jedne noći, kada sam

doživio jedno jako neugodno iskustvo, odnosno „onaj osjećaj kad“- što bi naši

online znalci rekli.

Piše: Rašid Halilović

Onaj osjećaj: kad vidiš kolegu s fakulteta kako prevrće kontejner u potrazi za hranom.

Ovdje nisam pisao pismenu zadaću, odnosno neko literarno djelo, nego

pokušavam da vas malo uputim u ono što mi se desilo.

Bio je dan „zaljubljenih“ odnosno „dan cvjećara“. Sada bi odlično bilo

napisati šalu o ovom danu, volio bih da se mogu našaliti i šalom razbiti ovaj

osjećaj koji imam u grudima, osjećaj boli i krivice. Boli, jer sam poznavao momka

koji je prevrtao kontejner, a krivice jer mu nisam dao onaj sitniš koji sam imao u

džepu. Isprva sam bio sumnjičav i onako preko oka gledao da li je to on, ali čim

se „preselio“ za drugi kontejner bio mi je okrenut licem i prepoznao sam ga.

Spustio sam glavu zbog neugodnosti. Mislio sam da je greškom u kontejner bacio

nešto što mu treba, ali njegove ruke su prevrnule sve kontejnere koji su se nalazili

u blizini, te nije bilo teško zaključiti da je u potrazi za nečim sasvim drugim.

25 VATANOV SPOMENIK

Osjećaj koji mi se stvorio u grudima bilo je jako teško opisati, a misao koja mi se

motala po glavi bila je „kako?!“.

Kad sam shvatio da sam prošao pored kolege, koji prevrće smeće i kada

sam shvatio da sam samo sagnuo glavu, navelo me na to da se postavim u njegovu

poziciju. Vjerujte, jako je teško racionalno razmišljati u takvoj situaciji, te pronaći

prave riječi koje bi mu uputili. Udaljio sam se tek toliko da ga ne izgubim iz vida i

nisam siguran da li me on vidio, ali kad sam se okrenuo i pogledao da li je još tu,

njega nije bilo. Kasnije sam se zapitao da li mu je hrana najveći problem, gdje

spava u ovim hladnim februarskim noćima, te kako, uopće, studira?!

Tako mi se te noći, na dan zaljubljenih srušio svijet. Srušio mi se sav

optimizam koji sam imao, ali ne zbog djevojke ili poklona kojeg nije dobila, nego

zbog gladnog studenta. Studenta, kojeg je ova vlast natjerala da prevrće po

kontejnerima u potrazi za hranom. Ali zašto se čuditi kad je ista stvar i sa

penzionerima, invalidima i demobilisanim borcima. Zašto se čuditi kad je takva

stvar postala normalna u našoj zemlji, kada se aktivizam sveo samo na online

aktiviste, online borce za ljudska prava i za još mnogo stvari. Zašto se čuditi kada

su nam se sve revolucije svele na online revolucionare, koji žele promijeniti svijet

jednim klikom miša. Možda sam trebao uslikati kolegu pa da ga svi kolektivno

„nahranimo“ lajkovima. Ili pak da odem pred zgradu vlade i donesem isprintan

spisak ljudi koji žele promjene, jer im je bilo teško doći i potpisati peticiju lično,

da odem u studentski dom i skupim komentare, pa da ih uputim našim vlastima,

onako online putem.

Generacijo, moramo se probuditi! Ne smijemo dozvoliti da se ovakve

stvari dešavaju u zemlji za koju su ljudi dali svoje živote, dijelove tijela , svoje

bližnje. Ne smijemo dozvoliti da naš kolega student prevrće kontejnere! Ne

smijemo iz razloga što bi se i nama svima to desilo da nemamo nekoga ko se brine

o nama. Naše diplome skupljaju prašinu, dok od roditelja tražimo sitniš kako bi

izašli u grad da popijemo onu kahvu. Ne kažem da preko noći možemo donijeti

promjene, ali odgovorno tvrdim da ih ne možemo donijeti patriotizmom i

revolucijama pokrenutim preko interneta. Ne mogu reći da mrzim svoju zemlju i

nikada to neću reći. Neću reći ni da se sramim svoje zemlje, niti svoga porijekla,

26 VATANOV SPOMENIK

ali ću reći da me sramota živjeti u zemlji koja ima ovakvu vlast kakvu ima Bosna i

Hercegovina.

Ovo nije mržnja, ovo je neznanje!

Konstantin Porfirogenet ju je pomenuo u drugoj polovini X stoljeća. Pisali su i

pričali o njoj mnogi, većinom lijepe stvari. Pišu, pričaju, pominju je i danas, ali

uglavnom u negativnom kontekstu. Podaci u medijima sami po sebi su ogledalo

„dobrote“ koju naša vlast svakim danom urezuje u naše živote. Ovo se čak i

rimuje malo, možda neko i snimi pjesmu pa povremeno i opsuje u istoj, misleći da

će njegove psovke promijeniti nešto. Ono što želim da vam kažem jeste da je to

zemlja sa pasivnom omladinom, koja ne poduzima ništa kako bi mijenjala stanje u

zemlji u kojoj se nalazi. To je mrtva zemlja.

Ta zemlja je naša Bosna i Hercegovina! Živimo u njoj dan za danom a

Dnevnik i informacione portale pratimo kao neki horor, dugo čekajući na neku

lijepu vijest. Kada se i pojavi neka lijepa vijest, za kratko vrijeme bude

zaboravljena, jer se nadvila crna sjena neke nove, lošije vijesti. Ali u svijetu

sveznalica, kome ne trebaju ljudi sa diplomama, kome ne trebaju učitelji,

nastavnici, doktori , inžinjeri ili pak naučnici, mi smo, zapravo, zemlja genijalaca,

ljudi koji sve znaju od prvog razreda osnovne škole. Ovo pišem zbog same

činjenice da je naša zemlja zatrpana onima koji misle da znaju i da su velike

patriote ako psovkama i neznanjem brane našu zemlju. Vjerujem da takvi neće

pročitati ovo što pišem, jer oni ovo već znaju. To su rekli u svojim

nacionalističkim komentarima, uništavajući sve lijepo što se dešava danas.

Ni jedan uspjeh bosanskohercegovačkih, srbijanskih, hrvatskih sportista,

umjetnika, naučnika, muzičara, ne može biti ispraćen lijepim komentarima. To

više nije niti mržnja, niti nacionalizam, to je jednostavno neznanje.

Pasivnost je bolest koja omamljujući omladinu, ubija našu zemlju.

Zadnjih nekoliko godina svjedoci smo katastrofalnog stanja u našoj zemlji.

Svjesni smo da često budemo prevareni, pokradeni, ismijani. „Posudili“ smo svoje

27 VATANOV SPOMENIK

glasove onima koji su na vlasti samo zato da nas naši pokradu, a ne njihovi. Ko su

to naši, a ko njihovi dalo bi se raspravljati danima. Poenta ovog dijela članka je da

se ukaže na činjenicu da smo zatrpani problemima, svaki dan se susrećemo sa

raznim oblicima nepravde, ali ne djelujemo. Pokušajmo se prisjetiti kada su

posljednji put bili studentski protesti, protesti mladih ljudi, pokušajmo se prisjetiti

zašto su oni održani.

Posljednji protest koji možemo okarekterisati kao protest mladih ljudi bio

je povodom „smaka svijeta“. Zaista se dalo primjetiti da su ti ljudi „željni

promjena“, čak su i njihovi transparenti ulijevali pouzdanje i pokazali kreativnost.

Zapravo, jako je lijepo i šaljivo vidjeti mlade koji 21.12.2012.godine protestuju

protiv „više sile“, ali zaista nepotrebno, tu je prvenstveno nesvjesno ismijavan

protest kao sredstvo kojim se postižu promjene. Svakako jedan zanimljiv protest

naše omladine, odnosno njih desetak željnih promjena i života. Žele da žive. Maje

su krive za sve.

Posljednji studentski protest odrzan je 04.10.2012. godine, povodom

zatvaranja Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, na kojem se skupilo nešto

više od hiljadu studenata. Kada uzmemo brojku od četredeset hiljada studenata,

zaista je neoboriva činjenica da je jako mali broj onih koji su se taj dan žrtvovali

za kulturu.

Evo ga ponovo, dobro smo krenuli. Studentski protesti i to ispred džamija.

U petom mjesecu 2011. godine sabraše se studenti da protestuju iz vjerskih

razloga. Bili su to protesti zbog „početka procesa ograničavanja vjerskih prava i

sloboda vlasti u kantonu Sarajevo kroz diskriminaciju i brutalno ignoriranje volje

roditelja i učenika da pohađaju vjeronauku“. Lijepo, treba se boriti za

„svoja“prava. Svakako ne uključujem vjeru ni u jedan dio ovog članka, ali, evo,

spomenuli smo je radi studenata. Njih nekoliko borilo se za prava budućih

studenata, odnosno tadašnjih prvačića i srednjoškolaca.

Krenuli smo nekako hronološkim redom, pa ćemo pomenuti i proteste

održane 17.2.2010. godine a koji su održani pod nazivom „Nijedan student bez

obećane karte“. Naravno, bio je to protest sa kojim je većina nas upoznata i na

kojem je nas dosta i bilo. Radilo se o zahtjevu za jeftiniju voznu kartu što im je

kantonalni premijer obećao. Za pohvalu je činjenica da su se studenti, zaista

28 VATANOV SPOMENIK

izborili za jeftinije vozne karte i taj „luksuz“ trajao je nešto manje od godinu dana

i karte su, naravno, opet poskupile.

Na red nam je došla Tuzla, pa se moramo prisjetiti protesta 2009. godine,

tačnije 12. oktobra. Studenti su tog dana izašli na ulice i borili se za bolje uslove

studiranja na fakultetima i bolji životni standard u domovima.

Pomenuli smo značajnije proteste, da ne kažem i jedine zadnjih nekoliko

godina. Sada se nameće jedno pitanje, jesu li studenti zadnjih nekoliko godina

zaista protestovali za svoja prava, ali istinska prava koja imaju a koja su im

narušena? Da li je hiljadu studenata najveća brojka koju možemo skupiti na

ulicama? Je li političko, slobodno ću reći, političko-obrazovni sistem toliko

pogodan da mi, zaista ne želimo učestvovati u promjeni standarda na bolje?

Jedan je odgovor. Studenti, omladina, srednjoškolci postali su imuni na

sve probleme, pasivnost je ta koja ih vodi za ruku. Da li je potrebno reći da su

invalidi, demobilisani borci, penzioneri aktivniji od nas?! O njihovim protestima,

nakon gore navedenih, nema smisla pisati. Počevši od štrajka glađu više od

trideset dana, protestnih šetnji, tužbi upućenih „foteljama“, pa i borbe sa

specijalcima onoga dana kada smo gledali utakmicu na Koševu (napad na zgradu

vlade, kada su borci devastirali zgradu).

Kako je moguće da oni dođu sa svih strana, bez hljeba, samo kako bi iskazali

svoje nezadovoljstvo. Nezadovoljstvo, jer oni hrane jednu mladu osobu, studenta,

srednjoškolca, bore se za svoja prava i za komad hljeba kojim nas hrane.

Jednostavno se trebamo zapitati, da li smo vrijedni te borbe kada sami ne

želimo da se borimo?!

29 VATANOV SPOMENIK

REMINISCECNIJE

ftyäxà uxz Ut&tz|v

�

U rubrici Reminiscencije (lat. reminiscenca, sjećanje, prisjećanje) ovaj put

vam donosimo biografiju meritornog bosanskohercegovačkog pjesnika,

književnika, historičara i kulturnog djelatnika Safvet bega Bašagića. Kao izvor o

Safvet begu Bašagiću koristili smo knjigu cjenjenog profesora Zgodić Esada,

Bosanska politička misao – austrougarsko doba, koju vam od srca preporučujemo

za detaljnije upoznavanje sa socijalnom i političkom misli Safvet bega Bašagića

ali i biografijama, idejama i djelima drugih velikih bosanskohercegovačkih

intelektualaca toga vremena poput Muhameda Emina Hadžijahića, Mehmed bega

Kapetanovića Ljubušaka, Osmana Nurija Hadžića, Saliha Kazazovića i brojnih

drugih.

afvet Bašagić rođen je 6. maja 1870. Njegov Otac Ibrahim-beg Bašagić (1840.-

1902.) bio je učen čovjek, pjesnik, pisao je historiografske članke, pisao je i na

turskom jeziku, bio je osmanski funkcioner. Safvet Bašagić sa ocem, kraće

vrijeme živi u Foči, Mostaru, Ljubuškom, ponovo u Mostaru, Stocu i Konjicu, a

od 1882. godine u Sarajevu. Završava ovdje ruždiju gdje se upoznaje sa

orijentalnim jezicima, a od 1885. do 1895. godine pohađa sarajevsku, državnu

Veliku gimnaziju. Bio je oslobođen služenja vojske jer je 1893. godine platio

bedela. Dva puta prekida gimnazijsko obrazovanje zbog profesora matematike, a

u Zagrebu zbog učešća u manifestaciji prilikom plaganja kamena

temeljcaStarčevićevog Doma (26. juna 1894.) vlasti mu zabranjuju dovršetak

gimnazije u Hrvatskoj i Slavoniji. Prije gimnazijske mature koju, ipak, polaže u

Sarajevu 1895. godine, objavljuje pjesme u Vjencu, Prosvjeti i Nadi.

S

30 VATANOV SPOMENIK

Upisuje se na Univerzitet u Beču (Filozofski fakultet) gdje uz odbijanje

vladine stipendije, 1895. do 1899. sluša arapski, perzijski i turski jezik, te studira

literaturu na ovim jezicima. U Beču priređuje za štampu svoju prvu zbirku

pjesama Trofanda iz hercegovačkih dubrava. Nakon završetka studija, u 1900.

godini objavljuje Kratku uputu u prošlost Bosne i Hercegovine. U ovoj godini

dekretom vlade (23. jula 1900.) postavljen je za profesora arapskog jezika na

sarajevskoj Velikoj gimnaziji gdje počinje raditi 1. septembra 1900.

Sa saradnicima, Mulabdićem i Hadžićem, pokreće list Behar (izlazi od 1.

maja 1900.) i sudjeluje kao inicijator u osnivanju društva Gajret (1903.) čiji je

prvi predsjednik, a tu funkciju obavlja do 1907. godine. Sudjeluje u osnivanju

Koturaškog društva El-Kamer (1904.), Islamske dioničke štamparije koja počinje

da radi 1905. Iako oboljeva, prema vlastitom svjedočenju (krajem 1905.), na

želucu, kada je za kratko vrijeme smršao 14 kilograma, i dalje se javno angažira,

sudjeluje u osnivanju Društva muslimanske omladine (1906.), Muslimanske

Centralne banke u Sarajevu (1911.) i "Zemanove", kasnije Združene Tiskare.

1907. godine pokreće list Ogledalo koji je izlazio tri mjeseca u 13 brojeva. Nakon

studija u arhivama i bibliotekama Beča (!908. i 1909.) polaže ispit, kako sam

kaže, iz islamskih jezika i njihovih literatura te iz historije grčke i arapske

filozofije, potom brani disertaciju Bošnjaci i Hercegovci u silamskoj književnosti

(ocjenjuju je dr. Karabacek i dr. Bittner, prema bašagićevim rječima, odlikom), na

osnovu koje je promoviran (20. maj 1910.) na čast doktora filozofije "ex linquis

islamiticid".

Bio je poliglota, govorio je arapski, turski, perzijski, njemački, latinski i

razumio francuski. Banja Luka ga stavlja na listu za svog zastupnika u bosanskom

saboru, nakon čega biva izabran za člana Zemaljskog savjeta. Predsjednik je

Sabora 31. januara 1919. godine kada Narodna vlada nove Države Srba, Hrvata i

Slovenaca ukida saborsku kancelariju, a Bašagića razrješava ove funkcije.

Podnosi zahtjev Narodnoj vladi da ga vrati u državnu službu, a ova sugerira

Ministarstvu unutrašnjih dela u Beogradu da bude primljen u konzularnu službu s

obzirom na poznavanje orjentalnih jezika. U međuvremenu biva postavljen za

honorarnog kustosa Zemaljskog muzeja. Kako je vidio da iz Beograda nema

nikakvog odgovora na njegovu molbu, na lični zahtjev, a uz preporuku Ćire

31 VATANOV SPOMENIK

Truhelke, Vlada ga od 1. januara 1921. godine postavlja za stalnog službenika

Muzeja gdje radi do 18. maja 1927. kada će biti penzioniran.

Od 1920. godine počinje pobolijevati, a liječenje, bolest je poodmakla, u

Beču ne uspijeva. Zbog slabog zdravlja i materijalnih neprilika podnosi vlastima

da mu priznaju radni staž od perioda kada je počeo raditi u sarajevskoj Velikoj

gimnaziji (1900.) uključivši i rad na mjestu predsjednika bosanskog Sabora. Rad u

gimnaziji odmah mu se priznaje, a rad u Saboru mu se uračunava u penzijski staž

tek na osnovu Zakona od 29. novembra 19289., a definitivno penzija mu se

regulira 2. aprila 1929. godine. Uz prodaju Vlastite biblioteke u Bratislavu, i ova

višegodišnja "afera" sa priznavanjem penzijskog staža svjedoči kako je, uz sav

stvarni i deklarativni respekt bošnjačke i bosanskohercegovačke javnosti, Bašagić

živio, u odnosu na njegov autoritet i zasluge, u materijalno degradirajućim i

ponižavajućim okolnostima.

Leži mjenjajući više stanova − prebivališta, bolestan devet godina i umire

9. aprila 1934. godine. Većina novina odmah je objavila tekstove povodom smrti

Safvet-bega Bašagića.

Literatura:

Zgodić, Esad (2003): Bosanska politička misao – austrougarsko doba, DES, Sarajevo.

32 VATANOV SPOMENIK

PROĐOH BOSNOM KROZ GRADOVE

gÉÅ|áÄtäzÜtw | UÜv~É

�

U rubrici Prođoh Bosnom kroz gradove ovaj put vam donosimo nekoliko

informacija vezih za dva stara bosanskohercegovačka grada Brčko i

Tomislavgrad. Ovo su gradovi izuzetno bogatog kulturnog i historijskog

naslijeđa, ali i gradovi burne historije.

rad Tomislavgrad, prijašnjeg naziva Duvno, je grad izuzetno bogatog historijskog

i kulturnog naslijeđa ali i grad burne povijesti. Nalazi se u jugozapadnom djelu

Bosne i Hercegovine, uz granicu sa Republikom Hrvatskom na nadmorskoj visini

od 860 – 900 m. Krasi ga netaknuta priroda, planine Vran, Ljubuša i Lib, pašnjaci

i livade te Buško jezero i Blidinje.

Grad je kroz svoju povijest nekoliko puta mijenjao ime. Naziv Duvno,

izvorno Dumno, prema mišljenju mnogih autora svoje korjene ima u ilirskoj riječi

d`lmno, pašnjak, ili dalma, ovca. U rimsko doba grad se zvao Delminium, u

srednjem vijeku Županjac, za vrijeme turske vladavine Sedidžedid odnosno Nova

tvrđava i Županj-potok, a za vrijeme austrougarske okupacije vraćen je

srednjovjekovni naziv Županjac. Naziv Tomislavgrad je novijeg datuma. Naime,

1925. godine kralj Aleksandar I Karađorđević, u čast stvaranja hrvatskog

kraljevstva nazvao je Tomislavgrad po hrvatskom kralju Tomislavu, koji je

navodno krunisan na Duvanjskom polju što nikada nije historijski dokazano.

Naziv Tomislavgrad zadržao se do 1945. godine kada mu je vraćen naziv Duvno

da bi nakon rata 1992 – 1995. ponovo vraćen naziv Tomislavgrad. Postoji još i

teorija da je kralj Aleksandar Tomislavgrad zapravo nazvao po svome sinu, princu

Tomislavu.

G

33 VATANOV SPOMENIK

Prema istraživanjima arheologa, na području današnjeg Tomislavgrada,

čovjek se pojavio tokom neolita (oko 6500. – 3500. godine p. n. e.). Od 740 –

100. godine p. n .e. ovim područjem dominira pleme Delmata po kojima je

nazvana velika rimska provincija, a čije je ime naslijedila i današnja Dalmacija.

Slika 1. Tomislavgrad

Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, 155. godine p. n .e. Rimljani su u

dugotrajnom ratu napokon porazili Delmate kada je i spaljena glavna delmatska

utvrda Delminij, a većina stanovništva protjerana ili odvedena u ropstvo. Tada

Delmati počinju naseljavati prostore današnje Dalmacije a na njihovoj zemlji

rimljani osnivaju rimski muncipij Deliminium (Tomislavgrad).

rad Brčko, današnji Distrikt Brčko, nalazi se u sjeveroistočnom ravničarskom

dijelu Bosne i Hercegovine. Jugozapadni dijelovi distrikta graniče sa opštinom

Srebrenik, jugoistočni sa opštinama Lopare i Ugljevik, zapadna granica je sa

opštinom Gradačac, sjeverozaoadna opština Orašje i na sjeveru prema Hrvatskoj

granicu čini rijeka Sava, dok je na istočnoj strani opština Bijeljina.

Prvo pominjanje Brčkog veže se za turski period, odnosno turske

dokumente iz 1548. Godine gdje se za prostore Brčkog navodi da su bili mjesto

granične tvrđave, a kasnije i preko skele na Savi i stanica na putu mletačke soli iz

Obrovca. Njegova najveća prednost je jako povoljan geografski položaj sa

povoljnom komunikacijom sa evropskim zemljama. Nužno je pomenuti i to da je

Distrikt od svih važnijih gradova udaljen od dvije do tri stotine kilometara, pa je

G

34 VATANOV SPOMENIK

tako od Beograda udaljen 200 km, Sarajeva 210 km, Zagreba 270 km. Njegov

geografski položaj omogućio mu je da posjeduje i rječnu luku na rijeci Savi, koja

je ujedno i najveća u Bosni i Hercegovini te povezuje plovni put Crno-Sjeverno-

Baltičko more. Dejtonskim mirovnim sporazumom, aneksom II istog sporazma

odlučeno je da se područje Brčkog stavi pod međunarodnu superviziju. Konačna

odluka o statusu Brčkog donesena je 05.03.1999. godine kojom se formira

poseban Distrikt na sjelokupnom prijeratnom teritoriju Opštine Brčko.

Slika 2. Brčko

Teritorija Distrikta obuhvata cjelokupnu teritoriju općine Brčko u

granicama od 1. januara 1991. godine. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine je

jedinstvena administrativna jedinica lokalne samouprave koja je pod

suverenitetom Bosne i Hercegovine. Ustav Bosne i Hercegovine, kao i važeći

zakoni i odluke institucija Bosne i Hercegovine, direktno su primjenljivi na cijeloj

teritoriji Distrikta. Zakoni i odluke svih vlasti Distrikta moraju biti u skladu s

vaţećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine.

35 VATANOV SPOMENIK

IMPRESSUM

�

Časopis za kulturu, religiju, nauku, umjetnost i društvena pitanja

„VATANOV SPOMENIK“

Izdavač: Omladinsko udruženje Vatan

Za izdavača: Halilović Rašid

Glavni i odgovorni urednik: Halilović Rašid

Redakcija:

Abazović Asim

Brkić Azra

Kudić Melika

Mulalić Asima

Salihović Nadžida

Adresa redakcije: Porodice Ribar 35, 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Kontakt: vatanovspomenik@gmail.com

Web: www.ou-vatan.webs.com

Copyright © Omladinsko udruženje Vatan 2013 Svi objavljeni tekstovi su vlasništvo časopisa „Vatanov Spomenik“. Preuzimanje sadržaja i kopiranje je dozvoljeno uz obavezno navođenje izvora.

36 VATANOV SPOMENIK