Enver Kazaz

POEZIJA, MATA, SVJETLOST, LJEPOTA

(Vladimir Pitalo: Venecija, Novi Liber, Zagreb, 2012.)

Metafora je alatka stvaranja koju je Bog zaboravio u svetu, pie Vladimir Pitalo u

Veneciji, romanu koji je to samo u tragovima, jer se sa romanesknim anrom tek doziva,

punei se poezijom, kulturnopovijesnim esejem, fragmentima ljubavne prie, putpisnim

crticama, a nadasve muzikom teksta to se neprestano komea izmeu transformiranog

bildungsromana i prozne simfonije, odbijajui da se zarobi u klasinu romanesknu priu.

Venecija je, u stvari, razraena romaneskna metafora i veliki niz poetskih slika koje ovaj

italijanski grad pretvaraju u pievo mjesto identitarnog preobraaja i duhovnog uoblienja u

kojem ga je ljepota grada preoblikovala, da bi on shvatio, sjetivi se Thomasa Mana, kako je

ljubav za ljepotu moralna kategorija i da je ljepota istina stvarnosti, a ne moe to biti neka

mo, kao to je veliki njemaki pisac poimao faizam, tvrdei da on jeste bio ondanja

stvarnost, ali ne i njena istina.

Pitalova Venecija je i osobena prozno-poetska legura u kojoj su realni prizori

odlebdjeli u snovidost, slike gradskih etvrti pretoile su se u unutarnje pejsae due to u

ljepoti trai mistiku stvari, nastojei da iza njihove materijalnosti otkrije istinu relanosti, ono

baudalierovsko mistiko jedinstvo svijeta koje se moe dosei jedino matom a svoje krhke

tragove ostaviti samo u ulnosti poetskog jezika. Na takvoj intenciji zasniva se svaki poetsko-

prozni fragment u ovoj udesnoj knjizi. Ona relano prevodi u imaginarno, snovidom daje

konture materijalnog, povijesnom utkiva matovno i fantastiko, kulturoloki esej ponutruje

pretvarajui ga u intimnu geografiju identitarnog pripadanja. Na koncu, u njoj se povezuju i

ukrtaju venecijanski kanali, trgovi i statue, arihtektura i figura venecijanskog lava sa

brodelovski shvaenom civilizacijom Mediterana, hladna hotelska soba u kojoj narator boravi

sa Felinijevim filmom o Kazanovi i komedijom dell arte, Thomas Mann sa Ovidijem i

njegovim Metamorfozama, a potom i sa Lazom Kostiem i njegovom pjesmom Santa Maria

della salute, mostarska klimatska granica Mediterana i porodina historija sa karnevalesknim

preobraavanjem i prekodiranjem hijerarhije stvarnosti. Uzevi za svoj poetiki credo misao

Daniela Webstera prema kojoj bi sve dobre stvari bez due bile nita, te stav biskupa Georga

Brekelya da univerzum ne bi postojao bez svesnih promatraa, Pitalo u ovom romanu

pokazuje koliko je za dobru prozu vana poetska imaginacija i do koje mjere je mogue priu

pretoiti u fragmentirani, mozaiki niz poetskih slika i senzacija. Stoga su fabula i njen niz

kauzalno povezanih dogaaja ustuknuli u Veneciji pred defabulariziranim romanom u kojem

se namjesto kauzaliteta dogaaja oblikuje kauzalitet doivljaja, logika prie i njen zaplet

ustupaju pred montairanjem emocija i zapletom ulnih ushita, a u emocionalnom treperenju

nad prizorima Venecije ostvaruje se gnoseoloki uinak poezije i proizvodi potpuno novi

romaneskni anr kulturoloki bildungsroman. On nije, kao to je to sluaj u klasinom

obliku ovog anra, pria o odgoju i obrazovanju, nego zbir poetskih senzacija i esejistikih

fragmenata o dohuvnom preobraaju naratora za vrijeme mladalake posjete ovom udesno

lijepom gradu. Zato se u ovom Pitalovom romanu i razvija asocijativno poetsko tkanje

romanesknog teksta, hromativnost, olfaktivnost, opalizacijska i sinestezijska vrijednost

poetskog jezika. On trpi tek konture prie, a ona se u romanesknom tekstu pretapa u poetske

slike, asocijacije, figurativne igre jezikom, jednom rijeju, u matovne poetske senzacije koje

se meusobno ulanavaju u romanesknom tekstu na nain kako to ine akordi u muzikoj

partituri. Ba zbog toga je svaki fragment ovog romana zasnovan na perceptivnoj sposobnosti

koja deautomatizira na pogled na stvarnost. Prema Viktoru klovskom automatizirana

percepcija nije nita drugo do negacija stvari koje gledamo, a deutomatizirana im vraa

tehnikom ouenja egzistencijalnu vrijednost. Upravo iz tog razloga oima mate, a ne oima

prie gleda na sve oko sebe pripovjeda ovog romana. Meutim, nisu stvari koje ulaze u

naratorov pogled gledane samo tako kao da se vide prvi put, nego su osmotrene iz svih

perspektiva odjednom, egzistencijalno ucjelovljene, a potom pounutrene, pri emu jezik

postaje rezontaor due i mate da bi se materijalnost pretvorila u poetsku osjeajnost i

misaonost.

Vladimir Pitalo je s manje ili vie intenziteta u ukupnom svom proznom opusu

ugraivao poeziju u naraciju i postao jedan od ponajboljih poetskih prozaika na

junoslavenskom govornom podruju. Poezijom su natopljene ak i one njegove prie koje su

odbile, pred naletom ratnog uasa na junoslavenskom prostoru, da se oblikuju kao

postmodernistika fantastika razvijajui se u narativne dokumente egzistencije uhvaene u

ralje stravine povijesti. Takve su npr. njegove prozne zbirke Vitra u seanju i Kraj veka,

koje dolaze nakon postmodernistike fantastike proze Manifesti i Noi, ili roman Milenijum

u Beogradu u kojem se pripovijeda o preobraaju ovog nekada belog u grad sa tragovima

povijesnog ideolokog sotone, a antiideoloki, subverzivni potencijal teksta se ostvaruje u

autobiografskom narativu i odluci pisca da ode iz takve drutvene amtosfere, ba kako je

Thomas Mann napustio Hitlerovu Njemaku. Shvativi, kako je naglasio u jednom svom

intrevjuu, da je nemogoe usred ratnog uasa pisati o cveu dok vani kolju ljude, Pitalo je

tokom krvavih jugoslovenskih ratova iz temelja promijenio svoju postmodernistiku poetiku

fantastike, ali se nije u prozi odrekao fantazije i poezije kao narativnih postupaka za izgradnju

sloenih proznih struktura. Poezijom je ak obiljean i roman Tesla, portret meu maskama,

koji jeste biografija ovo genija, ali i snimak promjena u svijetu, koji se bre mijenjao u

Teslinom vremenu nego od Platona do Tesle, pa potom i sociokulturna analiza dvadesetog

vijeka, ali ponad svega toga i poezija koja ispituje duhovne profile romanesknih junaka.

Takva poetska strategija izgradnje pripovijetke ili romana uvijek je kod Pitala

zaokupljena problemom postojanja realnosti u poeziji. Pa i onda kad je njegovo djelo etiki

angairano u osudi ovdanjih ideologija koje su proizvele krvavi raspad Jugoslavije, Pitalo

ne odustaje da unutar mimetike izgradnje proznog svijeta koristi maksimum poetske

figuracije. Ista takva figuracija dolazi do izraaja i u Priama iz celog sveta, koje su deleuze-

gattarievski nomadoloke zbog stalnog prelaanja kulturalnih granica, a istodobno su i prozne

biografije junaka u ijim ivotima se opredmeuju kulturoloki susreti sa simbolikim,

kulturnim ili ma kojim Drugim. No, drugost se u ivotima Pitalovih junaka neprestano

pounutruje, internalizira, pa su njegovi junaci poesto nomadoloki kulturoloki hibridi koji

ne pristaju da im drugost postane egzistencijalna stranost. Pitalove proze i romani su stoga

kulturoloki transgranini, a nomadolaka osnova u njima potvruje da je ovaj pisac stalno u

kretanju meu kulturama i svjetovima, te stoga jedan od najvanijih junoslavenskih

interkulturnih prozaista i romansijera ovog vremena.

U Veneciji Pitalov prozni noamdizam dolazi do punog izraaja. Narativni okvir tog

nomadizma jeste pretakanje anrovskih obrazaca putopisa i biludngsromana u poetski roman

prustovskog sjeanja na vrijeme svog duhovnog preobraaja i inteleketualnog uobliavanja u

prelijepom italijanskom gradu. Dogaajni okvir, meutim, naznaen je samo u konturama. To

je jedna mladalaka posjeta Veneciji koja otvara matovnom pogledu naratora ansu za

poetsku analizu vremena vlastitog uobliavanja, razloga kojim je ono voeno i posljedica po

naratorovo poimanje ljepote. anrovskim obrascima putopisa i bildungsromana pridodaju se

obrasci ljubavne prie, kulturolokog i kulturnopovijesnog eseja, da bi roman funkcionirao

kao mozaiki zbir proznih fragmenata u kojima sve to je vieno ili ono to se zna iz prolosti

grada i mediteranske civilizacije postaje i osobenim unutarnjim duhovnim portertom naratora.

Zato je Pitalova Venecija realizirana kao unutaranja fotografija grada, ali i duhovni pejsa

kulturnopovijesnog znanja, poetska filozofija esetetike, rasprava o moralnom naelu

stvaranja, a iznad svega toga lebdi muzika poetskog jezika u kojem se razvija beskraj

asocijacija i senzacija, itav univerzum poetskih slika.

Od poetne slike Venecije, koja izgleda trulo i buno i u kojoj je sve zaljuljano, do

posljednje slike grada zavijenog u maglu, dok traje karneval, razvija se naratorova duhovna

potraga za istinom, da bi se spoznalo kako je panja, tj. percepcija, parcijalna, pa u skladu s

tim i istina mora biti takva. Meutim, ta se parcijalnost istine ucjelovljuje u ideji ljepote i

njenoj realizaciji u prostoru i neprestano nadopunjuje kulturnopovijesnim znanjem. Ali, ispod

toga stalno se podvlai i svijest koju narator eskplicira na slijedei nain: Nekoliko godina

sam iveo sa Venecijom, to je lepo i pesniki. Nikad nisam udeo da postanem strunjak za

ono to volim. Nikad nisam stekao taj ginekoloki odnos prema ljubavi. I dalje mislim da

udo nastaje kao kombinacija znanja i nezananja. Zlatnim koncem imaginacije moram stalno

krpiti pocepanu tapiseriju poznatog. Pri tome, kao neka vrsta kontrapunkta, dolazi saznanje

da je naratoru Vencija i nestvarni grad koji mu je bio potreban kao protivotrov za nestvarnost

njegovog ivota.

Na toj osnovi se i uspostavlja dramski intenzitet u ispovijesti o metmorfozama grada

i duhovnom preboraaju naratora. Jedno drugo uslovlja do te mjere da se grad i narator na

kraju ukazuju kao nerazdvojiva cjelina. U njoj grad jeste preobrazio naratora omoguivi mu

althuserovski prostor subjektivizacije i identifikacije, pa narator koji je otiao iz beogradske

gimnazije u Veneciju za sebe moe rei da je idenitetarno postao Vencijanac i Mediteranac,

ali tako da je oblikovan ljepotom Venecije i idejom Mediterana, a Venecija i Meditaran u

narativnom idenitetarnom smislu nisu samo objektivni toposi nego i slike naratorove due i

njegovog intelekta uiveni u romaneskni tekst zlatnim koncem njegove imaginacije.

U konstruiranju narativnih identiteta roman interliterarne junoslavenske zajednice

zaokupljen je lokalnom povijeu u kojoj trai vrijednosti za oblikovanje identiteta svojih

junaka. Dominatno povijesni ili drutveni, takav roman lokalnu povijest i domae drutvene

odnose vidi kao narativne ifre na osnovu koji uspostvalja egzistencijalni smisao ili apsurd u

koje su potopljeni njegovi junaci. Uistinu su rijetki romani u junoslavenskim knjievnostima

koji u putu i putovanju po drugim, nejunoslavenskim prostorima, kulturama i jezicima,

oblikuju narativne identitete svojih junaka. Kanonski romani lokalnog uobliavanja

narativnog identiteta zaokupljeni su dramom ovjeka u historiji, drutvenom poretku, ili pak

dramom povratka i potrage za identitetom u domaim, odnosno zaviajnim egzistencijalnim

okolnostima. Takav je gotovi cijeli Andriev romaneskni opus, pa i Krlein, takvi su i gotovo

svi drugi romansijeri junoslavenskog visokog modernizma. ak ni postmodernizam nije

uspio razbiti tu romanesknu paradigmu. Tek sa zadnjim krvavim ratovima junoslvenski

roman bitno mijenja svoju identitarnu paradigmu bazirajui svoju priu bilo na iskustvu

migranta, bilo apatrida ili nomada. Dubravka Ugrei, Aleksandar Hemon, Bekim Serjanovi,

Vladimir Tasi, Zdenko Lei i itav niz drugih romansijerki i romansijera donose u svojim

djelima tu novu romensknu paradigmu u ijem sreditu je pria o junaku u migrantskoj,

apatridtskoj ili nomadskoj poziciji. Iskustvo bilingvalnosti ili polingvalnosti, te

interkulturalnosti presudno e odrediti tu novu romanesknu osjeajnost. Pitalov roman

Milenijum u Beogradu sapada po svemu u taj romaneskni model, jer njegov junak iz

intelektualnih i etikih razloga, kako je ve naglaeno, naputa ovaj grad odluivi se da

kritiki dekonstruira ideologiju militarizma i rata, dok Venecija dolazi iz tog romanesknog

duha tek kao eho, ali svojim kosmopolitiskim postamentom i interkulturalnom potencom ona

je roman koji taj duh dosljedno ovjerava, a jednim dijelom i preoblikuje.

Od Gligamea, Odisejevih lutanja na koja ga Bogovi osude zavidei mu na umu i

prekoraenju ljudskih granica, sve do Jamesa Joycea i njegovog Uliksa put i putovanje

funkcioniraju u svjetskoj knjievnosti kao oblici saznavanja, identitarnog preoblikovanja i

samospoznavanja junaka. Deleuze-Gatarijevski koncpet intelektualnog nomadizma prebacit

e u naem vremenu, obiljeenom potpunom kontrolom kretanja nakon 11. septembra i

teoristikog akta u New Yorku, akcenat sa junaka na kulturu i kulturnu scenu, te s vremena

kao okvira za identietranu promjenu junaka na prostor kao okvir u kojemu se individua u

meukulturnom kontaktu stalno preoblikuje. Pitalova Venecija usisva u svoju poetiku

podlogu upravo ovaj promijenjeni pogled na kulturu kao horizont junakove identitarne

mijene. Razvijajui nemjesto poetike vremena, koja je junaku nuno upisivala historijska

zbivanja kao identiranu osnovu, poetiku prostora i intimnu kulturnu geografiju grada, Pitalo

uspijeva kulturu i civilizaciju uiniti kljunim faktorom konstrukcije naratorovih identitarnih

metamorfoza. Prostor grada sa njegovim muzejima, arhiterkutrom, karnevalom, kafanama,

restoranima, ulicama, trgovima, brodiima, kanalima nije vien kao jednom zauvijek dovren.

Vencija se pred naratorom otkriva kako u dimenziji svoje kulturalnosti, isto tako i u svojoj

historinosti, esetetinosti i etinosti.

Zato Pitalova Vencija i jeste razraena romaneskna viestruko kodirana metafora.

Prvi kod te metafore je uistinu biludngsroman i njegova anrovska transformacija. Dok je

klasini bildungsroman, priajui priu o odgoju i obrazovanju, preko svoga junaka zastupao

neku od epistema svoga doba, ili epistemoloku mreu znanja, Pitalova Venecija akcenat sa

epistemolokog zrenja junaka prebacuje na kulturu i ideju etinosti, istinitosti ljepote u

nomadolokom interkulturnom susretu naratora sa udesnim italijanskim gradom. Naratora

sada ne oblikuje lokalna historija, kao u junoslavenskom povijesnom romanu visokog

modernizma i postmodernizma, niti vladajui koncpet znanja, kao u klasinom

biludngsromanu. Njega presudno oblikuje arhitektura, dakle, simbolika i ljepota prostora, a

onda kultura, da bi se iza njih ukazao horizont mediteranske civilizacije masline, smokve,

nara, mora, sunca, a grad izgraen na moru i kanalima od dalmatinskog bora, postaje

simbolikim toposom takve cililizacije. Narativni konstrukt junakovog identiteta otud tee

du dvije generalne ose: civilizacijske, u kojoj se prati brodelovski koncept meditarenske

civilizacije i filozofije povijesti dugog trajanja, te kulturoloke, gdje su u prvom planu

Thomas Mann i njegova pria o Venciji, pa Ovidijeve metamorfoze, a potom muzeji i simbol

vencijanskog lava, da bi sve bilo natkriljeno Felinijevim Kazanovom, komedijom dell arte i

karnevalesknom igrom masikiranja i demaskiranja u dehijarhizaciji drutvene i kulturoloke

vertikale. Unutar ove dvije generalne ose izgradnje preobraenog bildungsromana, Pitalo

razvija kulturnopovijesni esej, kao npr. onaj o transformiranju venecijanskog lava na spoljnim

granicima do kojih je doprla ova mala imperija ili onaj o stigamtizaciji Slavena i drugih

nevenecijanca u vencijanskoj opoj kulturi. Pri tome se u iscrtavanju granica imperijalne moi

vri transformacija simbola lava i ucrtavaju granice mediteranske civilizacije preko kojih

prelazi kultura. Tome se pridodaje i osobena porodina storija o pretku Tripku koji iz

crnogorskog gradia Risna dolazi u Veneciju, u Mletke, rekli bi tradicionalni Crnogorci, radi

trgovine i zapada kao klasini avanturist u koemidografski zaplet unutar karnevaleskne

atmosfere u gradu. Dodatnu narativnu nit Pitalo gradi kao povijesniar koji uspijeva

sintetizirati u svoj poetski jezik ogromna povijesna znanja. Treba u tom smislu samo pratiti

njegovu deskripciju figure venecijsnkog lava, ili oslunuti potesku metamorfozu historije u

kulturu u poetskom eseju o civilizaciji Mediterana: Mediteran ponavljam to je Rumijeva

svetlost koja skida veo sa sveta. To su dostojanstvene toge koje su postale galabije. To su

najtanja mesta na naem unutranjem moru, Dardaneli sa konturama Konstantitopolja.

Herkulovi stubovi, Gibel tarik Gibraltar, sa svojim majmunima. To su islamski natpisi

nebeski grafiti u kojima je re boija postala tena. Povrh plaveti, jasni glas sa minareta

poziva boga: doi i igraj u meni!

To su crkve koje su se uplele u damije koje su se kasnije uplele u crkve. To je

Gaudijeva molitva, koja se igra. uti hramovi od tufa. I vetroviti Sunion. Jedrilice koje se

trkaju sa delfinima. Karirani stolnjaci i rauni u aama.

Uistinu ovakvu jeziku sintezu moe postii samo vrhunska poezija. Ogromno

kulturno povijesno znanje i dugotrajne kulturne procese meditreanskog susreta i dijaloga, ali i

skukoba u njima, Pitalo zbija u vrhunske poetske slike. Kranske toge prelaze u kulturnom

meuoploivanju u islamsko-arapske galabije, crkve se upliu radom povijesne moi u

damije, a ove opet u crkve, a iznad toga treperi tena boija rije sa pozivom bogu da igra u

meni, da bi se iz metafizike sveprostornosti poetski sistem aocijativnih igara spustio u sliku

kariranih stolnjaka i kafanskih rauna u ai. Takav obuhvat kulture, historije, civilizacije u

jeziku moe nositi samo vrhunska poezija kao sublimacija znanja i jezike imaginacije. A ba

na toj osnovi Pitalova Venecija i postoji kao poezija koja prevodi znanje u intimnu

kartografiju linog ideniteta kao nikad dovrenog procesa kulturnog usvajanja i

meuoploivanja u kojima kultura i civilizacija oblikuju naratorvu lirski impostiranu emociju

i imaginaciju, jednom rijeju, duu. Ideja ljepote kao istine stvarnosti tako se pretae u etiku

kulturalnog meuoploivanja, stalne razmjene i dijaloga, u stalne metamorfoze koje stvaraju

nov identitarni kvalitet. Venecija jeste centralni topos u kojem se sve to zbiva, ali ona je tek

provizorni civilizacijski centar, iako je rodno mjesto jednog tipa mediteranske kulture i njen

simboliki topos, budui da je natkriljuje ideja policentrinosti mediteranske civilizacije kao

stalnog metamorfiziranja unutar istog kruga vrijednosti koje prelaze preko granica svakog

vremena.

Pitalov transformirani bildungsroman na podlozi poetika neointimizma i nove

osjeajnosti u konanici jeste decentrirana poetska deskpripcija trenutka idenititarnog

preobraaja, decentrirana ba u onoj mjeri u kojem je narativni koncpet identiteta u ovom

romanu decentriran i procesualan, koliko je on stalna metamorfoza ba kako se znanje

metamorfiziralo u poetsku slike, proza u poeziju, estestika u etiki koncept ljepote, a Venecija

postaje Pitalov najliniji roman-poema u kojem se pokazuje kako jedan relativno kratak

mladalaki boravak u prelijepom italijanskom gradu moe zapoeti metamorfozu identieta,

uzrokavti mnoge kasnije povratke i obasjati itav ivot.