veronica roth - ljevakljevak.hr/flipbook/divergent/pdf/divergentkb2.pdfveronica roth 11 zgrada koje...

V E R O N I C A R O T H

1

z a n a k la d n i k a Petra Ljevak

u re d n i k

Nenad Rizvanović

Zagreb, veljača 2014.

VERONICA ROTH

s e n g le s k o g a p re v e la

Ivana Šojat-Kuči

RAZLI C ITA

Naslov izvornika:

Veronica RothDIVERGENT

Copyright © 2011 by Veronica Roth

Copyright © za hrvatsko izdanje: Naklada Ljevak, d.o.o., Zagreb, 2014.

ISBN 978–953–303–648-9

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 868634.

Ona se okreće kako bi se

suočila s budućnošću

u svijetu koji se raspada.

7

PRVOPOGLAVLJE

U mojoj kUći postoji zrcalo. Nalazi se iza klizne ploče u hod-niku na katu. Naša frakcija dopušta mi da ispred njega stojim drugoga dana svakog trećeg mjeseca, kad me mama šiša.

Sjedim na stolcu, dok moja majka iza mene stoji i šiša. Uvojci na pod padaju u plavi prsten bez sjaja.

Čim obavi posao, kosu mi uklanja s lica i uvrće je u čvor. Zamjećujem koliko se doima smirenom i koliko je usredo-točena. Dobro je uvježbala umijeće gubitka same sebe. Ne mogu to reći i za sebe.

Dok ne obraća pozornost, kradom pogledavam vlasti-ti odraz – ne iz taštine, nego iz znatiželje. U tri se mjese-ca mnogo toga može dogoditi s nečijim izgledom. U svom odrazu vidim usko lice, široke, oble oči i dug, uzak nos – još uvijek izgledam poput malene djevojčice, premda sam prije nekoliko mjeseci navršila šesnaest godina. Druge frakcije slave rođendane, ali mi ne. Bilo bi to preveliko udovoljava-nje samome sebi.

— Evo — kaže majka pričvrstivši kosu svezanu u čvor. Njezin se pogled u zrcalu susreće s mojim. Prekasno je da odvratim pogled, no umjesto da me ukori, ona se smiješi našem odrazu. Malo se mrštim. Zašto me nije ukorila zato što sam zurila u sebe?

— Danas je, dakle, taj dan — kaže.


8

— Da — odgovaram. — Jesi li nervozna?Kratko zurim u vlastite oči. Danas je dan testiranja spo-

sobnosti zahvaljujući kojemu ću doznati kojoj od pet frakcija pripadam. A sutra ću, na Ceremoniji izbora, odlučiti kojoj frakciji pristupam; odlučit ću kako ću provesti ostatak života; hoću li ostati sa svojom obitelji ili je napustiti.

— Ne — kažem. — Ti testovi ne moraju utjecati na naš izbor.

— Točno — smiješi se. — Pođimo na doručak. — Hvala ti. Što si me ošišala.Ljubi me u obraz i povlači ploču preko zrcala. Mislim da

bi moja majka mogla biti lijepa, u drukčijem svijetu. Tijelo joj je tanano ispod sive halje. Ima visoke lične kosti i duge trepavice, a kad je navečer raspusti, kosa joj u valovima pada preko ramena. No svoju ljepotu mora skrivati u Nijekanju.

Zajedno idemo do kuhinje. U jutra kad moj brat pripre-ma doručak, kad me otac dok čita novine pogladi po glavi, a majka pjevuši dok čisti stol – tih jutara osjećam najveću krivnju zbog želje da ih napustim.

* * *

Autobus zaudara na ispušne plinove. Kada god naiđe na rupu na neravnome kolniku, baca me lijevo-desno, premda se čvrsto držim za sjedalo kako bih ostala na mjestu.

Moj stariji brat Caleb stoji u prolazu između sjedala i drži se za šipku iznad svoje glave kako bi zadržao ravnotežu. Ne nalikujemo jedno drugom. Od oca je naslijedio tamnu kosu i kukast nos, a od majke zelene oči i jamice na obrazima. Zbog toga je kao mlađi izgledao čudno, no sada mu to pri-staje. Da nije Nijekanje, sigurna sam da bi djevojke iz škole neprestano zurile u njega.


9

Od majke je naslijedio i nesebičnost. U autobusu je bez razmišljanja svoje sjedalo prepustio mrzovoljnom pripad-niku Iskrenosti.

Pripadnik Iskrenosti na sebi nosi crno odijelo i bijelu kravatu – to im je uobičajena odora. Njihova frakcija cije-ni iskrenost i istinu doživljava kao crno-bijelu, zato se tako odijevaju.

Kako se približavamo središtu grada, prostori između zgrada postaju sve uži, a ceste sve ravnije. Zgrada koju su nekoć nazivali Sears Tower – mi je zovemo Žarište – izvire iz magle kao crni stup na nebu. Autobus prolazi ispod pružnog nadvožnjaka. Nikad se nisam vozila vlakom, premda vlako-vi neprestano voze i pruge su posvuda. Njima se voze samo Neustrašivi.

Prije pet godina dobrovoljni građevinski radnici iz Ni-jekanja ponovno su popločali neke kolnike. Započeli su u središtu grada i radili sve dok im nije ponestalo materijala. Ceste na području gdje živim još uvijek su pune pukotina i rupa, te vožnja na njima nije sigurna. Ionako nemamo au-tomobil.

Izraz Calebova lica miran je dok se njišemo i poskakuje-mo cestom. Siva halja pada mu niz ruke dok se drži za šipku kako bi održao ravnotežu. Zahvaljujući neprestanom po-micanju njegovih očiju znam da stalno promatra ljude oko sebe – upinje se vidjeti samo njih i zaboraviti samoga sebe. Pripadnici Iskrenosti cijene iskrenost, no naša frakcija Ni-jekanja cijeni nesebičnost.

Autobus se zaustavlja ispred škole i ustajem, prolazim pokraj pripadnika Iskrenosti. Hvatam Caleba za ruko dok se spotičem preko čovjekovih cipela. Nespretna sam, nikada nisam bila graciozna.

Zgrada Više razine najstarija je od triju škola u gradu: Niže razine, Srednje razine i Više razine. Poput svih ostalih


10


11

zgrada koje ju okružuju, i ona je sazdana od stakla i čelika. Ispred nje je velika metalna skulptura po kojoj se Neustra-šivi penju nakon nastave, izazivaju jedan drugog da se uspi-nju sve više i više. Prošle sam godine vidjela jednog koji je pao i slomio nogu. Otišla sam po medicinsku sestru da mu pomogne.

— Danas je testiranje sposobnosti — kažem. Caleb nije ni godinu dana stariji od mene, pa smo na istoj godini.

Kima glavom dok prolazimo kroz ulazna vrata. Mišići su mi se ukočili čim smo ušli. Vlada gladno ozračje, kao da sva-ki šesnaestogodišnjak pokušava proždrijeti što je moguće veći dio svog posljednjeg dana. Vrlo je vjerojatno kako na-kon Ceremonije izbora više nećemo hodati ovim hodnicima – odmah nakon izbora nove će se frakcije morati pobrinuti za ostatak našeg obrazovanja.

Školski sati danas su nam upola skraćeni, tako da ćemo imati sve predviđene predmete prije testiranja koje je od-mah nakon objeda. Srce mi već ubrzano kuca.

— Uopće te ne brine što će ti reći? — pitam Caleba.Zastajemo na mjestu gdje se hodnik račva; on će se za-

putiti prema kabinetu Napredne matematike, a ja u suprot-nom smjeru, prema Frakcijskoj povijesti.

Podiže obrvu i gleda me.— A tebe?Mogla bih mu reći da me već tjednima brine što će mi

test sposobnosti reći – Nijekanje, Iskrenost, Učenost, Do-brohotnost ili Neustrašivost?

Umjesto toga, smiješim se i kažem:— Baš i ne.Uzvraća mi osmijehom.— Pa… želim ti ugodan dan.Koračam prema kabinetu Frakcijske povijesti, grizem si

donju usnu. Uopće mi nije odgovorio na pitanje.


12

Hodnici su bili skučeni, premda je svjetlost koja je do-pirala kroz prozore stvarala iluziju prostora; oni su jedini prostor gdje se u našoj dobi susreću pripadnici različitih frakcija. Danas, u maničnome raspoloženju posljednjega dana, gomila je zračila novom vrstom energije.

Djevojka duge kovrčave kose viče mi »Hej!« pokraj uha i maše dalekoj prijateljici. Rukav njezine jakne pljeska me po obrazu. Zatim me mladić pripadnik Učenih u modroj ja-kni okrzne i gubim ravnotežu, padam na tlo.

— Skloni mi se s puta, Ukočena — dovikuje i odlazi dalje.Obrazi mi se žare. Ustajem i otirem sa sebe prašinu.

Nekoliko je ljudi zastalo kada sam pala, no nitko mi nije ponudio pomoć. Njihovi me pogledi slijede do kraja hod-nika. I drugima se iz moje frakcije već mjesecima događa isto – Učeni su objavljivali negativna izviješća o frakciji Nijekanja, što je počelo utjecati na naš položaj u školi. Siva odjeća, neupadljiva frizura i nenametljivo ponašanje moje frakcije trebali su mi olakšati pokušaje da zaboravim samu sebe, olakšati svima drugima da učine isto. No sada su me pretvorili u metu.

Zastala sam pokraj prozora u krilu E i čekala da pristignu Neustrašivi. Točno u 7 sati i 25 minuta Neustrašivi su vlasti-tu hrabrost dokazivali iskakanjem iz vlaka u pokretu.

Moj otac Neustrašive naziva »đavolima«. Oni nose piercinge, tetovaže i odjeveni su u crno. Primarna im je za-daća čuvati ogradu koja okružuje grad. Od čega je čuvaju, to ne znam.

Trebali bi me zbunjivati. Trebala bih se pitati kakve veze ima hrabrost – vrlina koju najviše cijene – s metalnom rin-čicom provučenom kroz nosnice. Umjesto toga, ne mogu oči odvojiti od njih kamo god da pođu.

Vlak zviždi, ispušta zvuk od kojeg mi podrhtavaju prsa. Svjetlo na prednjem dijelu vlaka pali se i gasi dok vlak tutnji


13

pokraj škole, škripi na čeličnim tračnicama. Dok posljed-njih nekoliko vagona prolazi pokraj škole, dolazi do ma-sovnog egzodusa mladića i djevojaka u crnoj odjeći koji se bacaju s vagona u pokretu, neki padaju i kotrljaju se, drugi nekoliko koraka posrću, a zatim uspostavljaju ravnotežu. Jedan mladić prebacuje ruku preko ramena neke djevojke, smije se.

Promatrati ih doista je glupo. Okrećem se od prozora i kroz gomilu se probijam do učionice Frakcijske povijesti.

15

DRUGOPOGLAVLJE

TesTiranje započinje nakon objeda. Sjedimo za dugim stolovi-ma u kantini, a voditelji testiranja prozivaju po deset imena odjednom, po jedno za svaku prostoriju za testiranje. Sje-dim pokraj Caleba, preko puta naše susjede Susan.

Susanin otac vozi se na posao kroz grad, posjeduje auto-mobil, pa Susan svakoga dana vozi u školu i vraća kući. Po-nudio se da vozi i nas, no Caleb veli kako mu je draže kasnije poći od kuće, te da mu ne želi stvarati komplikacije.

Dakako da ne želi.Voditelji testiranja uglavnom su dragovoljci iz frakcije

Nijekanja, premda je u jednoj od prostorija za testiranje predstavnik Učenih, a u drugoj Neustrašivih koji trebaju te-stirati nas iz frakcije Nijekanja, jer pravila nalažu da nas ne može testirati netko iz iste frakcije. Pravila nalažu i da se ni na koji način ne možemo pripremiti za testiranje, tako da ne znam što očekivati.

Pogled mi sa Susan prelazi na stolove za kojima Neustra-šivi sjede na suprotnome kraju prostorije. Smiju se, viču i kartaju. Za drugom skupinom stolova Učeni u neprestanoj potrazi za znanjem raspravljaju o knjigama i novinama.

Skupina Dobrohotnih djevojaka odjevenih u žuto i cr-veno u krugu sjedi na podu kantine, igra nekakvu brojali-cu koja uključuje pljeskanje dlanovima i ritmičko pjevanje. Svakih nekoliko minuta do ušiju mi dopire njihov zborni


16

smijeh, kada god je neka od njih eliminirana iz igre pa mora sjesti u središte kruga. Na stolu do njih, momci pripadnosti Iskrenih široko gestikuliraju rukama. Čini se da se oko ne-čega prepiru, no to sigurno nije ništa ozbiljno budući da se neki od njih još uvijek smiješe.

Za stolom pripadnika Nijekanja svi tiho sjedimo i čeka-mo. Običaji frakcije nalažu oblike ponašanja čak i u dokoli-ci, te nadilaze osobne sklonosti. Sumnjam da svi Učeni žele neprestano učiti, ili svi Iskreni neprestano voditi debate, no ništa se više od mene ne mogu usprotiviti normama vla-stitih frakcija.

U sljedećoj je skupini prozvano Calebovo ime. Pun po-vjerenja, on kreće prema izlazu. Ne moram mu poželjeti sreću, ni uvjeravati ga da ne treba biti nervozan. Zna kamo pripada, oduvijek je to znao. Kao takvog pamtim ga još od najranijeg djetinjstva, kada su mi bile samo četiri godine. Ukorio me što na igralištu svoje uže za preskakanje nisam dala djevojčici koja nije imala ništa čime bi se igrala. Ne kori me više često, no u sjećanje mi se urezao njegov pogled pun negodovanja.

Pokušala sam mu objasniti da moji instinkti nisu poput njegovih – nije mi uopće doprlo do mozga da svoje sjedalo u autobusu prepustim Iskrenome – no on to jednostavno ne shvaća.

— Samo čini ono što bi trebala činiti — uvijek mi kaže. Njemu je to tako jednostavno. I meni bi trebalo biti.

Želudac mi se grči. Sklapam oči i sjedim tako sve dok se Caleb ponovno nije vratio za stol.

Blijed je kao kreč. Dlanovima prelazi preko nogu, ona-ko kako ja to činim kad želim otrti znoj, a kada ih ponovno podiže, prsti mu se tresu. Otvaram usta kako bih ga nešto pitala, no riječi ne žele van. Zabranjeno mi je da ga pitam za rezultate, a njemu je zabranjeno da mi o njima govori.


18

Dobrovoljac iz frakcije Nijekanja proziva imena sljedeće skupine. Dvoje iz Neustrašivih, dvoje Učenih, dvoje Dobro-hotnih, dvoje iz frakcije Iskrenih, a zatim: »Iz frakcije Ni-jekanja: Susan Black i Beatrice Prior.«

Ustajem zato što se to od mene očekuje, no da se mene pita, zauvijek bih ostala sjediti. Osjećam se kao da mi je u prsima mjehur koji se neprestano širi, prijeti da će se u meni rasprsnuti. Slijedim Susan do izlaza. Ljudi pokraj ko-jih prolazimo vjerojatno ne mogu razaznati koja je koja. Na sebi imamo jednaku sivu odjeću i plava nam je kosa poče-šljana na isti način. Jedini je razlog možda taj što se Susan ne osjeća kao da će povratiti, a ruke joj se ne tresu toliko da se mora uhvatiti za porub rukava svoje košulje.

Ispred kantine čeka nas niz od deset prostorija. Koriste se jedino za testiranje sposobnosti, tako da do sada nisam imala prilike vidjeti nijednu od njih. Za razliku od ostalih prostorija u školi, ove nisu odijeljene staklima, nego ogle-dalima. Gledala sam se kako blijeda i užasnuta prilazim vratima. Susan se nervozno ceri dok ulazi u prostoriju broj 5, a ja u broj 6, u kojoj me čeka žena iz frakcije Neustraši-vih.

Ne izgleda strogo kao mladi Neustrašivi koje sam viđala. Niska je, tamna, uglatih očiju, na sebi ima crnu jaknu – po-put muškog sakoa – i traperice. Tek kada se okrenula da bi zatvorila vrata, na stražnjem dijelu njezina vrata vidjela sam tetovažu, crno—bijelog sokola s crvenim okom. Da se nisam osjećala kao da mi se srce uspinje uz grlo, mogla sam pitati što predstavlja ta tetovaža. Nešto sigurno predstavlja.

Ogledala prekrivaju unutrašnje zidove prostorije. Mogu vidjeti svoj odraz iz svih kutova: sivu tkaninu koja zaklanja oblik mojih leđa, dugi vrat, kvrgave ruke, rumenilo na licu. Strop blješti bijelim svjetlom. Nasred prostorije je naslo-njač s postoljem za stopala, kao kod zubara, pokraj njega je


19

nekakav stroj. Izgleda poput mjesta gdje se događaju strašne stvari.

— Ne brini — kaže žena. — Ne nanosi bol. Kosa joj je crna i ravna, no na svjetlu se vidi da je proša-

rana sjedinama. — Sjedni i udobno se smjesti — kaže. — Zovem se Tori.Nespretno, sjedam u naslonjač i zaliježem, glavu pola-

žem na oslonac za glavu. Oči me bole od svjetla. Tori prtlja po stroju meni s desne strane. Pokušavam se usredotočiti na nju, a ne na žice u njezinim rukama.

— Zašto sokol? — izlijeće mi dok mi ona na čelo lijepi elektrode.

— Nikada još nisam srela znatiželjnog predstavnika frakcije Nijekanja — izjavljuje podižući obrvu.

Drhtim i koža mi se ježi na rukama. Moja znatiželja je pogreška, izdaja vrijednosti frakcije Nijekanja.

Tiho pjevušeći, na čelo mi lijepi još jednu elektrodu i objašnjava.

— U nekim dijelovima drevnoga svijeta sokol je simboli-zirao Sunce. Kada sam dala načiniti ovu tetovažu, mislila sam da ću na sebi uvijek imati Sunce, da se neću plašiti mraka.

Pokušavam se obuzdati i ne postaviti novo pitanje, no ne mogu si pomoći.

— Bojite se mraka?— Bojala sam se mraka — ispravlja me. Sljedeću elek-

trodu lijepi na vlastito čelo, pričvršćuje žicu na nju. Sliježe ramenima.

— Sada me podsjeća na strah koji sam prevladala.Stoji iza mene. Toliko čvrsto stišćem naslone za ruke, da

mi prsti gube boju i postaju bijeli. Povlači žice prema sebi, pričvršćuje ih za mene, za sebe, za stroj iza sebe. Pruža mi zatim bočicu prozirne tekućine.

— Popij ovo — kaže.


20


21

— Što je to? — Grlo mi je natečeno. Teško gutam. — Što će se dogoditi?

— Ne mogu ti reći. Samo imaj povjerenja u mene.Ispuštam zrak iz pluća i izlijevam sadržaj bočice u usta.

Oči mi se sklapaju.

* * *

Ubrzo zatim ponovno ih otvaram, no negdje sam drug-dje. Ponovno stojim u školskoj kantini, no svi dugi stolovi su prazni, a kroz staklene zidove vidim da pada snijeg. Na stolu ispred mene su dvije košare. U jednoj je komad sira, a u drugoj nož dužine moje podlaktice.

Iza sebe čujem ženski glas koji kaže:— Odaberi.— Zašto? — pitam.— Odaberi — ponavlja.Pogledavam preko ramena, no nikoga nema. Ponovno se

okrećem prema košarama.— Što ću s njima?— Odaberi! — viče ženski glas. Kada je viknula na mene, moj strah je iščeznuo, zamije-

nila ga je tvrdoglavost. Namrgodila sam se i prekrižila ruke preko prsa.

— Neka ti bude — kaže glas. Košare nestaju. Čujem kako vrata škripe, pa se okrećem

da bih vidjela tko je. Vidim da nije »tko«, nego »što«: pas šiljasta nosa stoji nekoliko metara dalje od mene. Šulja se prema meni, crne mu se usne razmiču i vidim mu bijele zube. Potmulo reži, pa shvaćam da bi mi sir dobro došao. Ili nož. No sada je prekasno.

Razmišljam o bijegu, no pas bi bio brži od mene. Ne mogu ga golim rukama oboriti na tlo. U glavi mi tutnji. Mo-


22

ram donijeti odluku. Uspijem li skočiti preko jednog od stolova, mogla bih ga iskoristi kao štit – ne, preniska sam da bih uspjela preskočiti neki od ovih stolova, a nisam ni dovoljno snažna da ga prevrnem.

Pas reži, gotovo osjećam kako mi lubanja vibrira od tog zvuka.

U mom udžbeniku iz biologije piše kako psi mogu na-njušiti strah zbog kemijskih spojeva koje ljudske žlijezde luče u opasnim situacijama, iste kemijske spojeve kao i ži-votinje koje psi love. Miris straha vodi do napada. Pas mi se primiče, kandžama grebe po tlu.

Ne mogu pobjeći. Ne mogu se boriti. Umjesto toga, udi-šem miris psećeg daha, trudim se ne razmišljati o onome što je nedavno pojeo. Oči mu nemaju bjeloočnica, samo se crno ljeskaju.

Što još znam o psima? Ne bih mu trebala gledati u oči. To je znak agresije. Sjećam se kako sam, dok sam još bila malena, oca molila da dobijem psića, a sada se, dok zurim u tlo ispred psećih šapa, više ne mogu sjetiti zašto. Primiče mi se, još uvijek reži. Ako je zurenje u oči znak agresije, koji je onda znak pokornosti?

Disanje mi je glasno, ali ujednačeno. Spuštam se na ko-ljena. Ni najmanje ne želim leći na tlo ispred psa – lice spu-stiti na razinu njegovih zuba – no to je jedino rješenje kojim raspolažem. Pružam noge iza sebe i oslanjam se na laktove. Pas mi se primiče sve bliže i bliže, sve dok na licu ne osje-ćam toplinu njegova daha. Ruke mi drhte.

Laje mi u lice, a ja stišćem zube da ne vrištim.Nešto hrapavo i mokro dodiruje mi obraz. Pseće režanje

je utihnulo, a kada podižem pogled i ponovno ga gledam, on sopće. Liznuo mi je lice. Mrštim se i sjedam na pete. Pas mi podiže šape na koljena i liže mi bradu.Povlačim se, brišem slinu s lica i smijem se.


23


24

— Nisi ti baš tako podla zvijer, zar ne?Ustajem polako kako ga ne bih prestrašila, no čini se da

ispred mene stoji sasvim druga životinja, a ne ona koja mi se prije nekoliko sekundi primicala. Pažljivo pružam ruku, kako bih je mogla povući bude li potrebno. Pas mi glavom gurka ruku. Iznenada mi je drago što nisam odabrala nož.

Trepćem, a kada otvorim oči, na suprotnome kraju pro-storije vidim djevojčicu u bijeloj haljini. Ona pruža obje ruke i piskutavim glasom uzvikuje:

— Psiću!Dok trči prema psu koji pokraj mene stoji, otvaram usta

da bih je upozorila, no već je prekasno. Pas se okreće. Laje, reži i škljoca čeljustima, a mišići mu se grče poput zapletene žice. Sprema se nasrnuti. Ne razmišljam, samo skačem; ba-cam se na psa, rukama mu obavijam vrat.

Glava mi udara o tlo. Psa više nema, nema ni djevojči-ce. Sama sam – u prostoriji za testiranje koja je sada prazna. Polako se osvrćem oko sebe i ne mogu se vidjeti ni u jednom ogledalu. Otvaram vrata i izlazim na hodnik, ali to nije hod-nik, nego autobus i sva su sjedala zauzeta.

Stojim u prolazu između sjedala i držim se za šipku. Blizu mene sjedi čovjek s novinama. Preko novina mu ne mogu vidjeti lice, no vidim njegove ruke. Pune su ožiljaka, kao da je bio opečen, a novine drže čvrsto kao da ih žele iskidati.

— Poznaješ li ovog momka? — pita me. Prstom lupka po slici na naslovnici. U naslovu piše: »Brutalni ubojica ko-načno uhićen!« Zurim u riječ »ubojica«. Dugo već nisam pročitala tu riječ, no već me i njezin oblik ispunjava uža-som.

Fotografija ispod naslova prikazuje mladića neupadljiva lica s bradom. Imam dojam da ga poznajem, premda se ne sjećam kako. Istodobno imam dojam da ne bi bilo pametno podijeliti to s tim čovjekom.


25

— Dakle? — osjećam bijes u njegovu glasu. — Poznaješ li ga?

Loša zamisao – ne, jako loša zamisao. Srce mi divljački tuče i čvrsto hvatam šipku da mi se ruke ne bi tresle, da se ne bih odala. Kažem li mu da poznajem čovjeka iz članka, dogodit će mi se nešto strašno. No, mogu ga uvjeriti da ga ne poznajem. Mogu se nakašljati i slegnuti ramenima – no to bi bila laž.

Nakašljavam se.— Poznaješ li ga? — ponavlja.Sliježem ramenima.— Dakle?Obuzima me jeza. Moj strah je iracionalan; ovo je samo

test, nije stvarno.— Ne — kažem, glas mi je opušten. — Nemam pojma tko

je to.Čovjek ustaje i konačno mu vidim lice. Nosi tamne sun-

čane naočale i usta su mu povijena u ciničan osmijeh. Po-put ruku, i lice mu je prošarano ožiljcima. Naginje se bliže mome licu. Dah mu zaudara na cigarete. Nije stvarno, pod-sjećam se. Nije stvarno.

— Lažeš, — kaže on. — Lažeš!— Ne lažem.— Vidim ti u očima.Uspravljam se.— Ne možeš mi to vidjeti u očima.— Da ga poznaješ, — kaže on tihim glasom — mogla bi me

spasiti. Mogla bi me spasiti!Skupljam oči.— Pa eto — kažem. Stišćem čeljusti. — Ne poznajem ga.


26

veronica roth - ljevakljevak.hr/flipbook/divergent/pdf/divergentkb2.pdfveronica roth 11 zgrada koje...

Documents