VESELIN LAZAREVIĆ: ZANIMLJIVE ISTORIJSKE LIČNOSTI Ko je bio Crni Baron Žil de Re je 1427. godine stupio u službu kralja Šarla VII i u mnogim bitkama u kojima je učestvovao izmeñu 1427. i 1433. godine pokazao je srčanost koja je odlikovala velike vojskovoñe, zbog čega ga je samo dvije godine kasnije francuski kralj imenovao za maršala. Potom mu nalaže da bude pratilac Jovanke Orleanke na putu za osloboñenje opkoljenog Orleana. Srčanost i neustrašivost ovo dvoje vojskovoña imale su neobjašnjiv uticaj na francuske vojnike, koji su se borili protiv mnogo bolje opremljenih i iskusnijih engleskih vojnika, oslobodivši Orlean nakon samo nekoliko bitaka, posle čega je Žil de Re imenovan za maršala, a Jovanka je, pošto je smatrala da je nakon osloboñenja Orleana njena misija završena, tražila od kralja da je otpusti iz vojne službe. Meñutim, 1431. godine, dok je učestvovala u odbranu Kompinjea od Burgunda biva zatočena, nakon čega joj se sudi za jeres, vještičarenje i čarobnjaštvo, dok se Žil de Re povlači iz službe i vraća u svoj zamak Tifož u Vandeji. Sve oko njega bilo je raskošno. Na putovanjima je kao pratnju imao dvjesta konjanika. Njegovi vitezovi oblačili su glamuroznu odjeću, a konji su im bili ukrašeni najskupocjenijom opremom. Ništa manje veličanstveno nije bilo ni u njegovom zamku; glavni kapelan, vikari, muzičari, hor sastavljen od djece koju su obučavali najbolji učitelji pjevanja, komičari, žongleri, plesači... Zbog takvog raskalašnog života, ubrzo je bio primoran da proda nekoliko svojih posjeda. Odricanje od svega na šta je navikao utiče na to da se veoma zainteresovao za zlato, što ga je automatski gurnulo u alhemiju i satanizam. Na nagovor alhemičara sa kojima je gradio improvizovanu laboratoriju u kojoj su razvijene metode za brže dobijanje zlata, bukvalno prodaje dušu ñavolu, u zamjenu za znanje o zlatu i život u raskoši, koji je želio da povrati po svaku cijenu. Potom su kolale priče o ženi koju drži zarobljenu u svom zamku. Naime, njegova supruga Ketrin prijavljuje da vidi svijeću koja se pomjera u mraku, voñena siluetom žene. Žilova supruga i sestra, u njegovom odsustvu, kreću u obilazak i istraživanje zamka i kule. Kad su stigle do drugog sprata, po njihovoj priči, uočile su tamnu sjenku koja je veoma podsjećala na figuru ñavola. Uplašene, ali radoznale, nastavile su prema trećem spratu i ušle u sobu u kojoj je vladao nepodnošljiv smrad. Pri povratku, Ketrin slučajno obara jednu vazu i po njoj se proliva krv. Kako su išle dalje, nailazile su na mnoštvo takvih vaza i bakarnih ćupova sa istim sadržajem. Na njima su bili i datumi. Potom nailaze na tijelo mrtvog djeteta koje je mučeno i masakrirano. |Žil de Re i njegovi saradnici bivaju uhapšeni i privedeni. Istraga je pokazala da je De Re ubio oko tri stotine djece, pošto ih je silovao, a zatim davio i masakrirao. Bačen je u mračnu ćeliju i mučen. Nakon izvjesnog vremena, priznao je da je kriv za više od stotinu pedeset ubistava djece, nakon čega je 1440. godine osuñen na smrt davljenjem, dok njegovi saradnici bivaju osuñeni na smrt spaljivanjem. Druga, mnogo romantičnija verzija vezana je za njegov osjećajan i plemenit karakter, koji

je ispoljavao prema svim slojevima stanovništva – bolesnim, ubogim, nesrećnim... Kao predvodnik ubogih i siromašnih, smatrajući se pozvanim od Boga da im pomaže, bukvalno je podsticao narod da se pridruži njegovom alternativnom vjerskom pravcu. Samim tim bio je trn u oku tadašnjem kleru, koji je osuñivao sve što nije bilo u tradicionalnim okvirima crkve. U očima tadašnjeg sveštenstva Žil de Re je bio opasan otpadnik, koga se trebalo riješiti ili mu zabraniti slobodno izražavanje vjerskih osjećanja, kao i sve što je bilo u sukobu sa tadašnjim vjerskim ubjeñenjima zvanične crkve. Da li je on bio samo jedan od prosvećenih ljudi tog doba čija su vjerska ubjeñenja prijetila da naruše autoritet crkve i samim tim bio nepravedno i lažno optužen za zločine koje nije počinio, ili monstruozni ubica čiji kraj nije ni približno dovoljna kazna za ono što je učinio stotinama djece u psihopatskom iživljavanju i okrutnosti, to pitanje ostaje bez odgovora, ali ipak predstavlja jednu od najvećih misterija srednjovjekovne Francuske. Dakle, ni danas se pouzdano ne zna ko je zapravo bio Žil de Re, zvani Crni Baron, i da li je njegovo priznanje plod dugotrajnog mučenja ili istina potrkijepljena dokazima. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=362959&datum=2013-01-13 Utemeljivač kvantne fizike Vijest o iščezavanjima i „spontanim premještanjima” ljudi i predmeta su sasvim realne. Logično je pretpostaviti da ima više sličnih slučajeva u svakodnevnom životu. U šumi, gdje je jedno drvo slično drugom, ljudi ne moraju ni da primijete trenutak „premještaja” i, pošto se odjednom nañu na nepoznatom mjestu, dolaze do zaključka da su, jednostavno, zalutali. Treba li vjerovati u fantastične dogañaje? Odgovor se, možda, krije u čuvenom Šredingerovom paradoksu. Prva znanja o grañi atoma stičemo u školi na primjeru planetarnog Rezefordovog modela. Zato i mislimo da je graña atoma nevjerovatno jednostavna i da je čine planetarni elektroni koji se okreću oko centralnog sunčevog jezgra. Ipak, u stvarnosti, sve je mnogo složenije. Fizika je još na samom početku otkrila da elektroni posjeduju zagonetne osobine iščezavanja i ponovnog pojavljivanja tokom kružnog kretanja. Da bi nekako objasnili taj fenomen mikrosvijeta, naučnici su pribjegli pretpostavci da se elementarne čestice pojavljuju u obliku korpuskula i talasa. Znameniti Luj de Brolj pretpostavio je da svaka čestica ima svoju talasnu amplitudu koja je maksimalna na mjestu na kojem se u datom trenutku nalazi čestica. Ali svakog trenutka, neprimijetno, ona može promijeniti položaj. Da li je to teleportacija? Jedan od utemeljivača kvantne fizike Ervin Šredinger razmišljajući o neobičnom ponašanju čestica, postavio je 1935. godine eksperiment, koji i danas zbunjuje naučni svijet. U čemu je bila „tajna” Šredingerovog ogleda? Pretpostavimo da se u zatvorenoj kutiji nalazi mačka. Tamo je i Gajgerov brojač, rezervoar sa bojnim otrovom i radioaktivna čestica. Ako se čestica ispolji u obliku korpuskula, brojač će se aktivirati, otvoriće rezervoar sa otrovom i mačka će uginuti. Ako se čestica ispolji u obliku talasa, brojač neće reagovati i mačka će, u tom slučaju, ostati živa. Posmatrano sa aspekta zakona kvantne fizike, mačka je istovremeno živa i mrtva (sa teorijom vjerovatnoće od 0,5)! I takvo njeno čudno stanje trajaće sve dok neko ne zaviri u kutiju. Šredinger se

kasnije pokajao što je lansirao takvu apstrakciju. Širom svijeta, naučnici su se uznemirili. Ako se eksperiment mogao prevesti na svakodnevicu, čovjek je mogao istovremeno biti živ i mrtav ili, pola na ovom, pola na onom svijetu. Na osnovu svega pomenutog, proizlazi da kvantna fizika dopušta postojanje Boga, vizionara sa strane, od koga zavisi opstanak ljudske rase, smještene u „kutiji” koja se zove Zemlja. Cenzura je zabranila publikaciju „O Šredingerovoj mački”. Vremenom se sve zataškalo. Specijalisti su zaključili da mikro zakoni ne važe u makro svijetu. Drugim riječima, ono što je dozvoljeno elektronu, nije dozvoljeno čovjeku. Ali, nedavno je situacija ponovo postala uznemiravajuća. Prvo je fizičar Dejvid Ričard (Masačusats univezitet) dokazao da zakoni kvantne fizike ne važe samo za elementarne čestice, već i za molekule koji pripadaju sveri makro svijeta. Zatim je Kristofer Monro eksperimentalno, na atomskom nivou, prikazao realnost paradosa „Šredingerove mačke”. Eksperiment je izveden na sledeći način: naučnici su izolovali atom helijuma i jakim laserskim impulsom izdvojili iz njega jedan od dva elektrona. Dobijeni jon helijuma su imobilizovali, snizivši mu temperaturu skoro do apsolutne nule. Preostali pokretni elektron imao je dvije mogućnosti: da se kreću u pravcu skazaljke na satu, ili u suprotnom smjeru. Ali, fizičari mu, zaustavivši ga istim laserskim zrakom, nijesu dali mogućnost izbora. Tada se dogodilo nešto nevjerovatno. Atom helijuma se razdvojio i formirao dva elektrona, od kojih je jedan počeo da se kreće u pravcu skazaljke sata, a drugi u suprotnom pravcu. Time je dokazana realnost fizičkog ekvivalenta „Šredingerove mačke” koja je istovremeno bila i živa i mrtva. I, kako tvrde neki entuzijasti na fonu Šredingera, sada nema nikakvih prepreka da, ne samo u mikro, već i u makro svijetu, pri odreñenim uslovima doñe do mogućnosti razdvajanja ili, kao kod elektrona, nestajanja na jednom i pojavljivanja na drugom mjestu. Kineski list „Čajna herald”, na osnovu kadrova iz video-snimka, obavljenih tokom trajanja dvboja Kim Du Oka, čuvenog majstora borilačkih vještina, sa jednim od izazivača, jasno se vidi kako Kim nestaje, ostavljajući samo jedva vidljivu siluetu, i u istom trenutku se pojavljuje na drugom mjestu. I dok protivnik nastavlja da atakuje na „iluziju”, majstoru samo preostaje da zada završni udarac. Da li je Kim Du Ok znao tajnu teleportacije...? Šredingerova mačka Mačka je zajedno sa bočicom u kojoj se nalazi otrov i izvor radioaktivnosti zatvorena u zapečaćenu kutiju zaštićenu od svih spolja indukovanih kvantnih dekohenrecija. Ako unutrašnji Gajgerov brojač detektuje radijaciju, znači da je bočica razbijena, što oslobaña otrov koji ubija mačku. Kopenhagenska interpretacija kvantne mehanike implicira da je nakon nekog vremena, mačka istovremeno živa i mrtva. Meñutim, ako pogledamo u kutiju, možemo da vidimo da je mačka ili živa ili mrtva, ne istovremeno živa ili mrtva. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=363087&datum=2013-01-14

Stigme padre Pia Roñen u gradiću kraj Napulja 1887. godine kao Frančesko Forñione, Padre Pio se pridružio kapucinskom redu i uzeo sebi ime koje na italijanskom jeziku znači pobožan. Stigme „rane Isusove na tijelu koje se pojavljuju neznano kako” počele su da mu izlaze kada je imao 23 godine. Bio je poznat i po svojim sposobnostima iscjeljenja, levitacije, bilokacije i proricanja. Priroda i kult stigmi koji je počeo da se stvara oko Pia, alarmirali su Svetu Stolicu. Mladom svešteniku je zabranjeno da javno obavlja misu, a 1960. godine je papa Jovan XXIII naredio da se famozni kaluñer podvrgne istrazi, a da se njegove ispovijedi prisluškuju. Jedan od onih koji su bili u Foñiji na hodočašće i ispovijedi kod Padre Pia još 1947. godine, bio je mladi Poljak po imenu Karol Vojtila. Godinama kasnije, kada je postao pomoćni biskup Krakova, zatražio je od kaluñera da interveniše u slučaju njegove prijateljice koja je oboljela od raka grla. Žena se za samo jedanaest dana oporavila, nakon Piove „intervencije”. Vojtila je postao papa Jovan Pavle II i proglasio Padre Pia za sveca. Za života, Pio je izazvao popriličnu kontraverzu stigmama koje su se pojavljivale na njegovim šakama, stopalima i boku. Podvrgnut je brojnim ispitivanjima Svete Stolice i provjerama „stanja”. Meñutim, jedna od poslednjih knjiga posvećenih ovom čovjeku, a koju je napisao istoričar Serño Lucato, otkriva dokumenta iz vatikanske arhive koji ukazuju da je Pio možda namjerno stvarao lažne stigme kisjelinom i da je „možda imao intimne i neispravne odnose sa ženama”. Kongregacija za pitanje svetaca odbacila je ove navode tokom dugačke procedure Piove kanonizacije. Harizmatični osamdesetjednogodišnji kaluñer je kanonizovan 2002. godine, a preko sedam miliona hodočasnika godišnje posjeti njegov grob u crkvi Santa Maria dele Gracia u San ðovani Rotondu na jugu Italije. Drugog marta prošle, 2008. godine, tačno 41 min. Prije ponoći, osam fratara iz reda kapucina, pod rukovodstvom papskog legata, monsinjora Domenika, Umberta D`Ambrozia, nadbiskupa Manfredonije, otvorio je grob Padre Pia. Njihov cilj je bio da pripreme njegovo tijelo za javno obilježavanje četrdesetogodišnjice smrti i da, zbog opasnosti da ga vlaga uništi, konzerviraju tijelo za „generacije budućih poklonika i hodočasnika”. Svečev kovčeg je napravljen od tri sloja metala, drveta i cinka. Čim su otvorili kovčeg, jasno su vidjeli njegovu bradu. Gornji dio lobanje je djelimično bio ogoljen do kosti, ali mu je donji dio lica bio potpuno očuvan, kao i ostatak tijela. Dobro su se vidjela i koljena, ruke i nokti. Meñutim nije bilo famoznig stigmi, za koje se govorilo da su potpuno nestale sa Piovog tijela neposredno pred njegovu smrt 1968. godine, ne ostavivši nikakve ožiljke. Kardinal Hoze Saraiva Martinez, prefekt vatikanske Kongregacije za pitanje svetaca, rekao je da je eshumacija standardna procedura kako bi se provjerilo stanje tijela beatifikovanih ili kanonizovanih osoba. Obavljena je 2001. godine i u slučaju pape Jovana XXIII koji je umro 1963. i kasnije je beatifikovan. Ova praksa je ustanovljena kako bi se i zvanično utvrdilo da se u grobnicama budućih svetaca zaista nalaze njihova tijela. Provjeravanje stanja tijela i uklanjanje relikvija su razlozi kojima su kasnije ekshumacije

opravdane. Meñutim, nema razloga da se provjerava da li je tijelo ostalo čudesno netaknuto, jer to apsolutno nema nikakve veze sa svetošću, tvrdi kardinal Hoze Saraiva Martinez. Tijelo pape Jovana XXIII je bilo u odličnom stanju kada je kovčeg otvoren, sa netaknutim mišićima lica – bar to tvrde kardinali koji su prisustvovali otvaranju. Kada je Padre Pio umro, nijesu preduzete nikakve posebne mjere da bi se sačuvalo njegovo tijelo. Tijelo mu je bilo ispunjeno formalinom, ali samo da bi se što bolje održalo dok se u danima posle smrti, a prije sahrane, vjernici opraštaju od njega kraj otvorenog kovčega. Svečevo tijelo je 24. aprila 2008. godine izloženo u kristalnom kovčegu sa voštanom maskom lica koju je uradila ista kompanija koja snabdijeva Muzej madam Tiso u Londonu. Oko 100.000 hodočasnika je satima čekalo u redu da vidi njegovo tijelo, a misu su uživo prenosili italijanska TV i brojne druge televizije. Nakon toga, Padre Pio je konačno sahranjen u veličanstvenom sarkofagu položenom u kriptu crkve Santa Marija dele Gracija u San ðovani Rotondu. O njegovim stigmama i dalje se nagaña, iako Vatikan ćuti. Nepoznato nam je iz kojih razloga. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=363228&datum=2013-01-15 Žena – vojni lider Od svih osvajača, Jovanka Orleanka je jedinstven primjer požrtvovanosti, vojnog lidera koji se potpuno posvetio svom bogu i svojoj zemlji. Ona nije tražila vlast za sebe, već se prepuštala svecima koji su je vodili i kojima je bezrezervno vjerovala. Naučnik i istraživač Robert Ambelen u svojoj knjizi Drame i tajne istorije tvrdi da je Jovanka Orleanka bila vanbračna kćerka francuske kraljice Izabele Bavarske. Kao dokaz navodi sledeće činjenice. Jovanka je bila obasuta počastima još prije nego što je izvršila svoje podvige, imala je svoju ratnu zastavu, što je bilo dozvoljeno isključivo vitezovima, svoju svitu i sopstveni štab od uglednih plemića. Zatim, nikakva politička dovijanja ne bi primorala francuskog kralja da Jovanki preda mač Bertrana d` Eklena, koji je ona zatražila kada se pojavila na dvoru. Mač najčuvenijeg viteza, čuvan je u kraljevom dvoru, smatran je istinskom relikvijom, a pošto je bio zavještan pokojnom vojvodi Orleanskom, koji je po Ambelenovom mišljenju bio Jovankin otac, Jovanka ga je dobila bez problema. Kada je kraljevski ljekar obavio proceduru provjere djevičanstva, da bi se potvrdilo Merlinovo proročanstvo, Jovanka je zahtijevala još jedno oružje iz predskazanja – bojnu sjekiru. Ona je bila izrañena specijalno za nju, od strane najboljih majstora. Na oštrici je bilo ugravirano slovo J, sa malom krunom. U uspomenama Jovankinih savremenika promiču se aluzije na njene izuzetne sposobnosti. Očevici opisuju kako je neki konjanik kada je vidio djevojku u viteškom oklopu, opsovao, na šta mu je Jovanka prorekla brzu smrt. Ubrzo se i to dogodilo. Za vrijeme jedne bitke Jovanka je upozorila ratnog druga da se skloni da ga ne bi pogodilo topovsko ñule. Vitez je poslušao, na njegovo mjesto stao je drugi, koji je odmah poginuo. Izgleda da je vladala i hipnotizerskom sposobnošću. Njen glas je opčinjavao vojnike pred bitku, da su oni jurišali čak i u nesumnjivo neravnopravnoj borbi, ne osjećajući strah. I dar vidovitosti je bio Jovankino tajno oružje, kao i to da su je redovno posjećivala čudna priviñenja i glasovi. Najčešće glas Arhangela Mihaila, koga hrišćani poštuju kao arhistratega Nebeske vojske. Usklañujući svoje postupke sa unutrašnjim glasovima, ona

je sjajno dobijala jednu bitku za drugom. Bitka kod Poatjea, koju je vodila mlada predvodnica gotovo dijete ušla je u istoriju. Sa engleske strane u njoj je učestvovalo oko pet hiljada boraca, sa francuske – jedva hiljada i po. Englezi su izgubili dvije i po hiljade ljudi, dok je gubitak francuske vojske iznosio svega – deset. To je bilo nalik na čudo – oduševljavali su se savremenici. Djevica kao da je unaprijed znala tok okršaja, šaljući bez greške odrede na najopasnije tačke... Čak da joj predstoji da padne u ruke neprijatelju, znala je unaprijed, na šta je i upozorila svoje prijatelje. Dok je klečala u crkvi svetog Jakova obuzeo ju je talas bezmjerne tuge. Onesvijestivši se, Jovanka je rekla – Mene su prodali i izdali... poznajem ljude koji su to učinili. Ničim više ne mogu da vam pomognem, jer ću uskoro biti predata u ruke smrti. Komandiri su je molili da odloži napad. Ali, ona je odbila, i uskoro u okršaju zarobio ju je burgunski strijelac. I predviñena izdaja se dogodila. Kapetan Gijom Flavi naredio je da se zatvori kapija i podigne pokretni most tvrñave iz koje je izašao Jovankin odred. Vitezovi, koji su u njoj ostali, nijesu mogli da joj priteknu u pomoć. Predstavnici inkvizicije dugo su je mučili ispitujući kakvi su joj to glasovi pomagali u teškim trenucima. Izmučena Jovanka Orleanka se razboljela. Ljekar, koji je hitno doveden pred njen zatvorski krevet, samo je raširio ruke, tadašnja medicina je bila bespomoćna. Ali, dogodilo se čudo. Opet su Jovanki navrli glasovi, koji su već ućutali i za dva-tri dana ona je ozdravila od groznice, koja je u ono vrijeme bila neizlječiva. Kada su Jovanku Orleanku poveli na lomaču i spalili, opet se dogodilo čudo. U gomili uglja i pepela pojavilo se savršeno netaknuto srce djevojke. Tog dana, 30. maja 1431. godine, uz prisustvo deset hiljada ljudi, Jovanka Orleanka je lako izašla iz svog izmučenog fizičkog tijela i prešla u Visoke sfere. Taj izlazak su vidjeli oni koji su poslije govorili o `golubici` ili o `anñelu Gospodnjem` koji se podigao iznad plamena lomače. I tada postaju razumljive Jovankine riječi izrečene sudijama – Molim da me pošaljete Bogu, od kojeg sam došla. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=363339&datum=2013-01-16 Tajna zvana Kaljostro Na dan 27. avgusta 1795. u papskoj tvrñavi – zatvoru San Leo, u kojoj je izdržavao dugogodišnju kaznu na koju ga je osudio sud inkvizicije, umro je grof Alesandro Kaljostro, neosporno jedan od najmoćnijih i najkontroverznijih ličnosti onog vremena. Ni do danas se ne zna ko je on bio. Da li je stvarno, kako se predstavljao, bio grof, ili izvjesni Pjetro Balsamo, sitni lopov i varalica sa Sicilije. Još traju rasprave oko toga da li je Kaljostro, odnosno Balsamo, stvarno bio vidovnjak, sličan Nostradamusu, iscjelitelj, alhemičar, osnivač niza masonskih loža, „gospodar anñela”, osoba obdarena paranormalnim sposobnostima, meñu njima i onom da stupa u vezu sa umrlima, ili se radilo o vještom prevarantu i hipnotizeru. Kaljostrom su i bukvalno bili opčinjeni francuski kralj Luj XVI (čak izdao dekret po kojem će se uvredom kralju smatrati bilo kakvo vrijeñanje ili omalovažavanje Kaljostra), ruska carica Katarina Velika i mnogi drugi, manje značajni kraljevi, prinčevi, knezovi, uključujući i njemačke i niza drugih državica. Ako je vjerovati zapisima, desetak godina prije francuske revolucije, francuskoj kraljici

Mariji Antoaneti, kojoj je naložio da sama „pogleda svoju budućnost”, prorekao je da će joj glava, zajedno sa muževljevom, biti odrubljena „oštrim sječivom koje će se svom snagom sručiti na njihove vratove”. To će se i ispuniti na giljotini. To je, prema nekim sačuvanim dokumentima, bio razlog zbog kojeg je kraljica, koja i do tada nije trpjela Kaljostra zbog njegovog ogromnog uticaja na kralja, postala grofova nepomirljiva protivnica. Poslije snažnog pritiska na muža, pošlo joj je za rukom da Luj XVI najzad Kaljostra udalji sa dvora grofa i njegovu ženu groficu Sofiju. Grof i grofica nalaze utočište u nekoliko italijanskih gradova. Mariji Antoaneti to, meñutim, nije bilo dovoljno. U dosluhu sa nekim ljudima na dvoru, polazi joj za rukom da Kaljostro i njegova žena budu optuženi za krañu skupocjene dijamantske ogrlice koja je pripadala dvorskom blagu. Vjerovatno ne znajući za tu optužbu, Kaljostro se u Rimu razmetao bogatstvom na svim mjestima na kojima je pozivan. Nešto prije nego što je morao da napusti Francusku, on je „dokazao da može da gospodari dušama umrlih”. U Parizu je na šest adresa – a radilo se o važnim plemićima – poslao pozive na večeru. Kada su zvanice stigle, ustanovili su da ih je samo šest, mada je u pozivu bilo najavljeno da će biti održana večera za 12 osoba, a da će Kaljostro biti 13. „Božanski Kaljostro”, kako je volio da ga zovu, objasnio im je da će, ipak, to biti večera za trinaestoricu. Evo šta je, kasnije zapisao jedan gost: „Na jedan njegov znak, na naš užas, na mjestima za stolom namijenjenim njima, vidjeli smo Didroa, Monteskijea, Voltera i još trojicu ljudi, od kojih su sva šestorica već bila mrtva, neko duže neko kraće. Na Kaljostrov nagovor, ali zaplašeni, nekako smo večerali zajedno sa pokojnicima. A onda, u jednom trenutku, na grofov znak, mrtvi su odjednom, isto onako iznenada kako su se pojavili pred nama i sjedjeli sa nama za stolom, nestali”. I danas traje spor oko toga da li su onih šest živih gostiju, na neki način, pod Kaljostrovim uticajem, bili dovedeni u stanje nekakvog transa, pa su stoga i „vidjeli” šest ostalih odavno umrlih „zvanica”, ili su bili pod grofovom hipnozom, ili je stvarno Kaljostro imao sposobnost komuniciranja sa umrlima, pa i njihove materijalizacije. Nerijetko, Kaljostro je posredstvom medijuma – a to su uvijek bile djevojčice i dječaci obučeni u bijelo i oko struka opasani crvenim kanapom – „razgovarao sa anñelima koji su mu prenosili i Božje poruke, ali i odgovarali na njegova pitanja, tačnije na pitanja onih koji su posredstvom Kaljostra tražili odgovore za svoje probleme”. Kada se ima u vidu ova čudna „veza” Kaljostra sa Bogom i sedam anñela i njegov veliki uticaj, nema mjesta čuñenju što je vrh Katoličke crkve i tadašnje Papske države, koji je i od ranije tražio načina da zaustavi Kaljostra, jedva dočekao francusku tužbu za krañu kraljevskog blaga. Vrh Crkve odlučuje da Kaljostro bude uhapšen. Lišen je slobode naveče 13. septembra 1770, u kući u kojoj je stanovao, a ona postoji i danas na Španskom trgu u Rimu. Predat je sudu inkvizicije. Tri mjeseca kasnije, osuñen da dugogodišnji zatvor bez prava na umanjenje kazne. Odmah je upućen u papsku tvrñavu – zatvor San Leo. U njoj je, kako je u dokumentima zapisano, umro 27. avgusta 1795. Ne isključuje se mogućnost da smrt nije bila prirodna... http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=363470&datum=2013-01-17

Učenje Žana Kalvina Žan Kalvin je tvorac nauke o predestinaciji, prema kojoj Bog po svojoj volji jedne odredi za vječni pakao, druge za vječni raj. Naravno, mnogi su bili u dilemi kuda će nakon ovozemaljskog života? Ipak, postojali su znakovi na kojim ljudima počiva Božji blagoslov. Prema Kalvinu, to su bili ljudi koji su pedantno i promišljeno živjeli... Bogatstvo je predstavljalo blagoslov i znak koji treba, prema Kalvinu, da odredi i vječnu čovjekovu budućnost. Meñutim, bogatstvo samo po sebi nije cilj, niti je dozvoljeno prema Kalvinovom učenju u njemu uživati na način koji bi vodio razuzdanosti, a samim tim i osipanju stečenog bogatstva. Suština je ne u iracionalnom trošenju zarañenog, već u stvaranju kapitala čija svrha je opšti prosperitet koji bi odražavao Božju slavu za Zemlji! Sirotinja je, kako kaže naš narod, i Bogu teška!? Kalvin je, takoñe, odbacio učenje da je grijeh „davati srebra na dobit“. Zahvaljujući ovoj novini, koja nije baš u duhu jevanñelja, ohrabrivan je, a kasnije i stvoren bankarski sistem u hrišćanskom vlasništvu, da bi se pariralo jevrejskom, jer su hrišćanima i ostalim strancima pozajmljivali novac uz velike kamate, nego pripadnicima svog naroda. Sjetimo se samo Šekspirovog „Malteškog trgovca“ i Šejloka koji je tražio svoje. Komad mesa koji je trebalo da bude odsječen nekoliko milimetara od srca dužnika... Takva je bila pogodba, takav je bio uslov pozajmice... Žan Kalvin je strogo zabranio lihvarske kamate. Nakon 1541. godine kamata nije u Ženevi mogla biri viša od 5 odsto, a 1557. na gradskom saboru odreñena je na 6.6 odsto godišnje. Ovaj zagonetni Švajcarac studirao je u Parizu teologiju i pravo. Tu je došao u dodir sa protestanskim idejama koje je zagovarao Malhior Volmer. Katoličku crkvu napušta 1533. godine tvrdeći da je doživio viziju u kojoj mu je saopšteno da je njegova uloga od reformiše posrnulu crkvu, i da je vrati apostolskoj čistoti i svjetlosti. Zbog svojih ideja bio je i u zatvoru skoro godinu dana. Kada je postao neprikosnoveni upravitelj Ženeve, polagao je pravo na ekskomunikaciju iz reformovane crkve koju je osnovao, ali i na živote neposlušnih grañahna. U Kalvinovoj Ženevi bile su zabranjene i najbanalnije slobodne aktivnosti kao što su, recimo, svirka, pjesma, igre... Ubrzo je Ženeva postala grad sa najčvršćim moralom koji je bio svden na nulu srednjeg vijeka. Uprokos svojij strogoći, Kalvin je bio poštovan i kao crkveni čovjek i kao prosvetitelj. Istorija ga je zabilježila kao jednu od najstrožih, najmističnijih i najznačajnijih ličnosti reformacije onog evropskog područja u kojem su bili aktivni Martin Luter King i njegovi saradnici i sledbenici. Naravno, Kalvin je bio prestrog, možda i fanatičan, ali, izgleda, bio je to jedini način da se razuzdanost stanovništva, pretvoreno u Bošov „vrt uživanja“, uzdigne iz srednjovjekovne dekadencije. Kakvu je korist od toga imao Kalvin, i još čime se sve bavio, oprečna su mišljenja, mi ih ovaj put nećemo pominjati, ali je činjenica da je bio ortodoksno opredijeljen prema spirituizmu, alhemiji, čak i za neke od nečasnih radnji... Maks Veber u svom djelu „Protestanska etika i duh kapitalizma“, piše da je život, prema Kalvinu, predviñen za naporan rad, a spasenje je dar Božje milosti... Rad i spasenje dvije su osnovne kategorije puritanaca koje predstavljaju, ili bolje rečeno, koje su predstavljale ideale mlade Amerike. Bogatstvo samo po sebi nije grijeh, ali zavisnost od njega i puko uživanje u istom bez oplodnje kapitala, jeste. Kalvin je smatrao da je čovjek svojevrasni

menadžer nad prirodnim resursima, ali i nad novcem i robom. U Ženevi Kalvinovog vremena i danas njeguje se kult rada. Pomoć slabima krajnje je redukovana samo na one koji objektivno ne mogu da zarañuju za život. Siromaštvo se opravdano smatralo lijenošću(?), s obzirom da je sistem bio takav da ko god želi da radi može pristojno da živi. Prema sposobnostima i da se obogati. Psihološka pozadina kalvinizma ima okvir samokontrole, dozirane emocionalnosti i temperamenta. Moderna Švajcarska je dokaz da je reformacija u ovoj zemlji uspjela. A slike uspješno sprovedenih vjerskih i ekonomskih reformi koje su društvo i državu povukli iz učmalosti feudalizma ka kapitalizmu. Sve u svemu, Žan Kalvin je bio reformator, suprotstavio se srednjovjekovnoj razuzdanosti, doprinio da religiozni sadržaj svijesti utiče na ekonomiju, kulturu i način života... http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=363574&datum=2013-01-18 Prorok ili ñavo u mantiji Jedna od najzagonetnijih, a u isti mah podjednako obožavanih i osporavanih ličnosti dorevolucionarne ruske istorije, inače sibirski seljak iz sela Pokrovskoje, Grigorije Jefimovič Raspućin, imao je 40 godina kada je prvi put zablistao i u prestoničkim salonima, naprečac osvojivši petrogradsko plemstvo, da bi se uskoro obreo i na samom carskom dvoru. Posebno se proslavio u salonu čuvene grofice Ignjatijeve koja ga je praktično i preporučila carskom paru, imperatoru Nikolaju II i carici Aleksandri. Naime, po Petrogradu se prenio glas da je Raspućin čudotvorac i iscelitelj i da ga je sam Bog poslao baš u trenutku kada je prestolonaslednik Aleksej ležao teško bolestan. Oko dječakovig zdravlja starali su se najčuveniji prestonički ljekari, meñutim, bez uspjeha. Živjeći u neposrednoj zebnji za sudbinu svoga jedinca, carica je bila dovedena do nervnog sloma. U takvoj situaciji pojava Raspućina u prestonici doživljena je kao dar Proviñenja. Sibirski kaluñer na prečac je osvojio mladog carevića, čije je zdravlje počelo da pokazuje vidne znake oporavka. Raspućin je, naročito, uživao naklonost carice Aleksandre, preko koje je zagospodario dvorskom politikom. Smjenjivao je i postavljao vojne zapovjednike i ministre, moćno uticao na sve državne djelatnosti. Ubijen je 1916. godine od grupe anarhista. Iz priče kockara koji se nalazio u Raspućinovom okruženju, a koji je i sam osjetio na sebi njegovu neobičnu „moć” donekle se može steći utisak o ovom čudaku. „On me je pozvao za sto i zapovjedničkim tonom uzviknuo: „Sjedi da popijemo po jednu! Postupio sam kako mi je kazano. Nalio je dvije čaše vina. Posegnuo sam za svojom čašom, ali mi je Raspućin dao svoju, a zatim je izmiješao vino iz obje, pa smo onda morali obojica istovremeno da ih ispijemo. Nastao je muk poslije tog čudnog postupka. Najzad je progovorio:„Znaš šta? Ti se više u svom životu nećeš kockati. Tome je kraj. A sada idi kud te volja... Poslije toga, sve do Raspućinove smrti, nikada se nijesam kartao. Nijesam se čak više ni kladio na konjskim trkama. Po njegovoj smrti prestalo je i dejstvo neobične hipnoze i ja sam opet počeo da se kockam”. Termin „hipnoza”, nije odgovarajući, pošto ne izražava ni suštinu, niti moć izvršnog uticaja, ili dejstva. Ali, kad je riječ o vinu, poznato je da se njim Raspućin počesto koristio, i u mnogo složenijim situacijama. Jedan takav slučaj u vezi je sa činjenicom

svrgnutog velikog kneza Nikolaja Nikolajeviča, vrhovnog komandanta tadašnje ruske armije. O tome dogañaju svjedoči Raspućinov sekretar A. Simanovič:„Raspućin je bio naizgled odjednom vrlo umoran i ćutljiv. Takvo njegovo stanje bilo mi je već poznato, pa ga ničim nijesam uznemiravao. U svojoj radnoj sobi nešto je zapisivao, zatim savio cedulju, uputio se u spavaću sobu i zabilješku stavio pod jastuk i legao. Sledećeg dana bio je živahan, blagonaklon, ljubazan. Oslovio me je sa osmjehom:„Simanoviču, možeš se radovati. Moja sila je pobijedila! Vidjećeš šta će se dogoditi za pet-šest dana. Razgovarao je telefonom sa carem Nikolajem, koji ga je odmah primio. Ispričao je caru da će kroz tri dana dobiti telegram od vrhovnog vojnog komandanta u kojem će mu biti saopšteno da je armija, tobož, snabdjevena samo za tri dana”. Raspućin je zatim sjeo za sto, napunio dvije čaše s vinom i naložio caru da pije iz njegove čaše, dok je on sam pio iz careve. Ostatke pića iz obje čaše izmiješao je i zapovijedio caru da to popije. Kada je car, poslije tog mističnog postupka, bio dovoljno pripremljen i podložan uticaju, Raspućin je izjavio da on ne vjeruje u sadržaj telegrama koji će prispjeti na dvor. Vojska je dovoljno snabdjevena (Rusko - japanski rat).Knez Nikolaj želi samo da izazove paniku i nered u armiji, da bi započeo odstupanje, te najzad zauzeo Petrograd i primorao cara da se odrekne prestola Car Nikolaj bio je ošamućen, tako da je povjerovao Raspućinovim predskazanjima. Moguće je samo pretpostaviti kakav je potres doživio kada je za tri dana stigao telegram od vrhovnog komandanta u kojem javlja da vojska ima hljeba za samo tri dana! Bilo je to dovoljno da se odluči sudbina velikog kneza. Niko više nije mogao razuvjeriti cara da veliki knez ne smišlja pohod na prestonicu i ne smjera da ga svrgne sa prestola. Raspućin, zagonetni kaluñer sa dvora cara Nikolaja II Romanova, bio je i autor mnogih proročanstava. U jednom od njih, monah-raskolnik, vještac i mutikaša koji je gospodario politikom dvora, najavljuje zapanjujuću invaziju miševa. U drugom, najavljuje pojavu neke vrste monstruma, možda stvorenih genetskim inženjeringom:„Neodgovorna alhemija ljudska završiće tako što će mrave pretvoriti u džinovske monstrume koji će uništavati i kuće i zemlju. Na kraju ćete vidjeti kako žabe lete, leptiri će postati kao jastrebovi, a pčele će puzati zemljom kao zmije”. Ne znamo šta je crni kaluñer time mislio, ali možemo da nagañamo. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=363701&datum=2013-01-19 Uspon i pad Vukovog sina Dimitrije Karadžić roñen je 12. jula 1836. godine, istog dana kad i njegova sestra Mina (12. jula 1828). Još kao dječak odlikovao se inteligencijom, pedantnošću i marljivošću. Njegov otac Vuk Karadžić uputio ga je na najbolje vojne škole želeći da mu obezbijedi srećan život. Dimitrije je stekao zavidno obrazovanje. Školovao se na najboljim vojnim akademijama u Austriji, Njemačkoj, Holandiji. Za svoje obrazovanje duguje ocu Vuku, koji je uložio ogroman trud i novac, kao i lične veze, kako bi pomogao sinu. Kucao je na mnoga vrata, pisao na desetine molbi; najprije Ministarstvu prosvjete u Srbiji, a potom se lično obratio knezu Milošu. Bio je odbijen, ali uporni i požrtvovani Vuk nije odustajao. Konačno, Ministarstvo prosvjete dodjeljuje manju sumu novca za Dimitrijevo školovanje na Vojnoj akademiji u Austriji, u periodu od 1850. do 1855.

godine. „Novine serbske“ objavljuju vijest da je knez, svojim zvaničnim ukazom, proizveo Dimitrija Karadžića u potporučnika. Na jesen 1858. godine dolazi u Beograd i naredne godine dobija čin kapetana druge klase. Svi su polagali velike nade u Vukovog sina, i porodica i Srbija. Od njega se očekivalo da svojim znanjem, obrazovanjem i mladošću posluži otadžbini. Još za vrijeme školovanja u Austriji, a potom u Berlinu demonske strasti žestoko su puravljale životom Dimitrija Karadžića i sve nemilosrdnije ga vukle stranputicom s koje nije bilo povratka. Visoko školovani oficir, nadaren i inteligentan, poznavalac više stranih jezika, sve češće izaziva skandale, odaje se kocki, pijanstvu i rasipništvu, dovodeći svoga oca do očajanja i ruba propasti. Vuk se trudio da odmjerenim riječima i očinskim savjetima urazumi svog lakomislenog sina. Govorio je da su štedljivost i lišavanje osobina bez kojih čovjek na ovom svijetu ne može pošteno da živi. Nastojao je da izmiri sva Dimitrijeva dugovanja. To je samo dodatno iskomplikovalo situaciju. Neobuzdani Dimitrije počeo je da zloupotrebljava očevu dobrotu i velikodušnost. Nastavlja nemilice da rasipa novac, i bruka svoga oca do te mjere da je i mladi knez Mihailo bio obaviješten o Dimitrijevim ispadima i neobuzdanoj strasti prema piću. Iz poštovanja, knez šalje Vuku pismo u kojem ga opominje da hitno uspostavi kontrolu nad svojim posrnulim sinom. Javni prekor od strane kneza i oca, kao i sestrina pisma puna nježnih molbi uticali su da se Dimitrije primiri, ali samo privremeno. Nakon Vukove smrti, u Beču je obrazovan odbor za izdavanje njegove zaostavštine. Vukova želja je bila da rukopisi ostanu u Mininim i majčinim rukama. Dimitrije je imao drugačije planove. Namjeravao je da očeve rukopise prenese u Beograd, sredi ih i štampa. Mina se energično pobunila, pa joj je Dimitrije priprijetio da je može lišiti srpske penzije. Zahladnjeli su odnosi. Dok brat rasipa novac, njegova sestra sa svojim sinom Jankom i bolesnom majkom živi u oskudici. Ipak, Mina mu šalje mjesečno trećinu prihoda od knjiga koje će idati odbor u Beču. Kao oficir u Beogradu ponovo se vraća starim strastima, kocki i alkoholu. Razmirice oko testamenta konačno ih razdvajaju. Dimitrije prodaje livade i njive u Tršiću koje mu je otac testamentom ostavio. I očevo imanje i Lagator kod Loznice, zavještano majci Ani, a koje je Vuk dobio na dar od kneza Miloša, stavio je bez ikakvih zakonskih prava u zalog. Potom uspijeva da obori testament i proda imanje. Ubrzo je Dimitrije kupio kuću u Beogradu, a ostalo proćerdao. I pored sudskog dogovora da novac od prodatog imanja mjesečno šalje majci, a nakon njene smrti, sestri, iz Beograda je novac neredovno pristizao. Nastavljajući sa svojim poražavajućim strastima, često je zadržavao i Mininu penziju. Minu su sve više pritiskale novčane nevolje. Znajući sve to, Dimitrije je ipak počeo da dolazi kod nje i da se hrani. Tražio je i pare na zajam. Srozao je svoj ugled do kraja, pa mu je 1865. oduzeta profesura na Vojnoj akademiji i stavljen je na raspolaganje Ministarstvu vojske. Pošto je izbačen iz srpske vojske, napustio je otadžbinu i otišao u Rusiju. Tamo služi kao oficir, a kasnije odlazi kao ruski dobrovoljac u srpsko-turske ratove. Godine 1883. Mina je pismom iz Rusije obaviještena o smrti svog jedinog brata Dimitrija Karadžića, kome se ni dan-danas ne zna grob. Vuk i njegova supruga Ana Kraus izrodili su trinaestoro djece i, izuzev Mine i Dimitrija, svi su umrli u ranoj mladosti. Vuk je

povodom toga jednom prilikom izjavio: „Čini mi se da će mi od sve moje djece ostati samo moja djela“. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=363886&datum=2013-01-20 Jelena Vajt vidi Hristovo sjedište Jelena Vajt, najeksponiraniji pseudoharizmatik u ženskom svijetu tokom 19. i na početku 20. vijeka, imala je sa devet godina sudbonosnu prekretnicu u životu. O tome sama piše: „Dok sam sa sestrom blizankinjom i jednom školskom drugaricom prelazila preko Trga u Portlandu, neka djevojčica od 13 godina, naljutila se zbog neke sitnice i uputila ka meni prijeteći da će da nas tuče... Išle smo brže da bi je izbjegle, ali je djevojčica isto tako žurila za nama s kamenom u ruci. Okrenula sam se da vidim koliko smo odmakle i u tom trenutku ona je bacila kamen koji me je povrijedio i ja sam onesviješćena pala na zemlju”. Mala Jelena je tri sedmice provela ležeći u nesvijesti. Kada se probudila, uplašila se vidjevši u ogledalu svoje unakaženo lice. U spisu „Duhovni darovi” ona kaže: „Dvije godine nijesam mogla disati na nos”. Medicina je dokazala da svaki poremećaj u disajnom procesu atakuje na rad moždanih ćelija. Nedostatak kiseonika u njima, kao pri davljenju, može da izazove erupciju nesvjesnih slika i modeliranih programa, fantazija. Takva osoba može početi da sanja na javi ne razlikujući zbilju od uobrazilje... U toku „vizija” Jelena Vajt je bila u transu: nije bila svjesna spoljašnje okoline, a njene oči su bile otvorene i uprte u neki udaljeni predmet. Impozantnu snagu koja se kod nje pojavljivala tokom transa psihijatri u istim slučajevima objašnjavaju kao posledicu nervnog poremećaja, nervne zgrčenosti, a gdje je nervni sistem napregnut, tu duh života ne može harmonično teći, pa je logično da se zapitamo da li tu može biti čiste božanske objave i vizije. U toku obuzetosti ona uopšte nije disala, a Biblija kaže da je Duh sveti božji dah i kada on obuzme i ispuni proroka, on upravo tada ima najdublje i najharmoničnije disanje. Proroka može, metaforično rečeno, dah da „ostavi” tek poslije unutrašnjeg viñenja (Danijel, 10:17), zbog zapanjenosti viñenjem, ali u toku samog viñenja ili same objave fizički dah nikada ne napušta takvog čovjeka, jer bi to značilo da ga je i Božji dah, Božji duh napustio. Kada nas obuzmu negativne emocije poput straha ili gnijeva, kada nas pritisnu krupne želje, tada nam se i disanje zaustavlja, postaje plitko i teško. Osim toga što ima neke predstave o materijalnom uzdizanju u zvjezdano nebo, Jelena Vajt na Orionu vidi Hristovo sjedište, a Biblija nas uči da Božje nebo nije zvjezdani svod, već je to čisto duhovni svijet, najviša vibracija, unutrašnja stvarnost, prema čemu je istinsko nebo u nama, u našoj duši, i duša je ta koja prosvijetljena ide u sedmodimenzionalno carstvo svjetlosti. Pod uticajem nekih poreñenja iznijetih u „Varnavinoj poslanici” i preokupirana važnošću završenog sedmičnog dana, Jelena Vajt Hristov dolazak (ona ga naziva „drugi”) odreñuje za vrijeme kada istekne 6000 godina od stvaranja svijeta. „Velika borba izmeñu Hrista i Satane, koja traje već skoro 6.000 godina, uskoro će biti završena, piše Jelena u „Velikoj borbi” (glava 32). (Koliko ima smisla odreñivati starost svijeta u hiljadama godina kada se zna da se starost naše planete mjeri milionima i milijardama godina. Ukoliko bismo se oslonili, na primjer, na račun

irskog nadbiskupa Ašera, koji je izračunao da je svijet stvoren 4004. godine prije nove ere, i relevantnim uzeli Jelenino izvoñenje, Hrist je trebalo da doñe 1996. godine.) Jelena Vajt, „adventističiki prorok”, tvrdi da s Hristovim dolaskom nastupa hiljadugodišnje carstvo mira, ali na novoj Zemlji, kao što to kaže Biblija, već na zvjezdanom nebu. U svojim brojnim „viñenjima” Jelena je imala i one koji dotiču naš planetarni sistem. Da bi zadobila pomorskog kapetana Josipa Bejtsa na konferenciji adventista u Toshamu 1846, Jelena ga uvjerava u svoje „viñenje” opisujući planete Sunčevog sistema. Ona opisuje Jupiter navodeći da vidi četiri satelita (danas ih je poznato 14); Saturn vidi sa sedam satelita (današnja astronomija poznaje 10 njegovih većih satelita). Vajtova spominje svoje „viñenje” Saturna i vaznetog patrijarha Enoha na njemu (očišćena duša Enohova, hrišćanina trebalo bi da se vaznijela u carstvo duha, a ne na nekakvu materijalnu planetu). Jelena Vajt cio božji zakon svodi na treću zapovijest („Svetkuj sabat”), koju ona naziva „četvrtkom”, čime isključuje devetu zapovijest: „Ne zavidi bližnjemu na njegovoj imovini”! iz svega slutimo koliko se duša koja je živjela u tijelu Jelene Vajt, osobe koja se izdavala za proroka, pred Bogom silno opteretila, ogriješila jer sve zablude i štete koje pogode one koji su prihvatili i živjeli naše riječi kao „Božje objave”, moraćemo sami jednom otplatiti. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=364032&datum=2013-01-21 Kamen na srcu kraljice Etiopsko predanje kaže da je legendarna kraljica od Sabe roñena u Etiopiji, da je obožavala Jehovu i da se zvala Makeda. Etiopljani je smatraju svojim prvom vladarkom i vjeruju da je bila svetica. Ko je, zapravo, bila kraljica od Sabe? Legenda kaže: kada je kralj Angebo ostario, a nije dobio muškog naslednika, rabini koji su bili veoma poštovani u gradu Aksumu savjetovali su kralju da svoju krunu sa sedam dijamanata preda kćerki jedinici, ali pod uslovom da ona nikada ne upozna muškarca, jer će biti dostojna krune samo ako ostane neukaljane kose. Princezu su nazvali Ma-ka-da, što na staroarabijskom jeziku znači „Ona koja je netaknuta”. Četrdeset dana po smrti svoga oca bila je posvećena. Ceremoniji krunisanja prisustvovao je Asandron, nećak vavilonskog cara, neustrašiv i lijep. Tog dana rodila se velika ljubav izmeñu njih, iako su oboje znali da Makeda mora da ostane „čista kao biser u njedrima talasa”. Ova ljubav na prvi pogled nije se dopala rabinima, a još manje tutoru mlade kraljice, strogom i perfidnom princu Amramu. Makeda je naslutila da se priprema zavjera, ali je, plačući sastavila rebus, čija jedna verzija i danas kruži Etiopiom, pod nazivom „Krici slomljenog srca”. Enigma za Solomona „O Asadrone, ruke zločinaca rastrgle su velike naše ljubavi (ubili su dva njihova papagaja koji su im prenosili ljubavne poruke). Zato plačem i tužna sam. Treba da put naše ljubavi obilježimo krajem. Ostavi Makedu da usamljena izvrši svoj teški zavjet, teži od zadatka roba osuñenog da krči stjenovitu zemlju. Zbogom, o Asandrone...” Legenda kaže da se tada kraljici skamenilo srce i da je njena vlast u Etiopiji postala okrutna. Kraljica sakuplja vojsku i naziva je „zelena flota”. Počinje da osvaja susjedne zemlje. Proširuje granice, a

njeno carstvo (Etiopija, Kenija, Uganda, Sudan i Arabija) nazvano je „carstvo dviju zemalja”. Uskoro je sazidan i grad – Saba. „Hoću da jedan grad bude sazidan ovdje, rekla je, i da se u njegovom centru podignu tri palate sa visokim lukovima; i da se na tri luka sazida četvrta palata; i da se njeni bedemi uzdužu do oblaka. I hoću da se na krovovima moje palate sazidaju terase sa kojih će se uzdizati najljepše krošnje i cvijeće, da bi putnici koji dolaze izdaleka mogli da ih ugledaju i da bi im se učinilo da vide nebeske vrtove”. Jednog dana u gradu Sabi pojavio se trgovac Tamrin. Kada je čula da je iz Jerusalima, pozvala ga je na dvor. Na pitanje o njegovom gospodaru Solomonu, odgovorio joj je: „Svakako, o kraljice nad kraljicama, da onaj ko vlada Izraelom treba da bude kralj svih kraljica... Ali, još veća je od bogatstva njegova mudrost i oštroumnost. Toliko je vidovit da ne postoji nijedna čovjekova tajna koju on ne bi mogao saznati i riješiti”. Makedu su uznemirile ove riječi. Te noći nije mogla da zaspi, a pred zoru javio joj se prorok: „Ubrzo će se kraj tebe pojaviti mudri kralj koji vlada zemljama sjeverno od tvojih”... Kada se trgovac Tamrin već spremao za povratak, ona mu je pripremila darove za Solomona, a meñu njima je bio i mali lav od žada i u njemu dvije tanke ploče od slonovače. „Ako je tvoj gospodar tako mudar, rekla je trgovcu, svakako će umjeti da otvori lava a da ga ne slomi i da rastumači enigmu koja je uklesana na dvijema pločama...” Solomonov odgovor Uskoro je u Sabu doputovao izaslanik kralja Solomona, sa velikom pratnjom i poklonima (24 kovčega)... Ali, Makeda je vidjela samo malu kutiju od drveta koja je predstavljala hram u Jerusalimu. Primijetila je da je to samo zaklon iza kojeg se krije mali lav od žada. Solomon je bio pročitao njenu poruku i sada joj je na sličan način poslao odgovor: „O, kraljice od Sabe, nosioče krune sedam dijamanata, lijepa si kao paun, a čista kao biser školjke u njedrima talasa. Vladarko dviju zemalja i mora koje ih dijeli i spaja, okružena si neizmjernim bogatstvom i snažna si, ipak plačeš pod kiparisima, tužna i usamljena. Tvoje srce je stegnuto od tuge, ali jedne noći na zvijezdama pojavilo se ime Solomona i ti si željela da ga upoznaš i evo on ti govori...” Kraljica od Sabe je uzdahnula kada je shvatila da su to poslednji dani njene usamljenosti, jer su riječi kralja Solomona bile odgovor na njenu tajnu i ona je prema njemu osjetila ono što je nekada doživjela sa mladim Vaviloncem. Tako je najmoćnija žena onog doba, kraljica od Sabe, pozvana da bude žena najmoćnijeg vladara. Napustila je svoju Sabu, iza nje ostali su opustjeli „nebeski vrtovi”. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=364165&datum=2013-01-22 Ruñerov susret sa duhom Ispisujući stranice knjige „Jutra čarobnjaka”, autori Luis Pauels i Žak Beržije nadahnuto su pisali poglavlje o srpskom matematičaru, fizičaru, astronomu, filozofu, pjesniku i univerzitetskom profesoru Ruñeru Boškoviću. Za svoje vrijeme Bošković je imao nevjerovatno napredne i hrabre ideje, ali je manje poznato da je veliki značaj pridavao i – alhemiji. Dao je jasan i naučan prevod jezika alhemigara. Četiri elementa – voda, vazduh, zemlja i vatra – razlikuje samo način na koji se čestice, bez mase ili težine, ureñuju... Jedna od njegovih ideja bila je i da je nemoguće „psihičko” lokalizovati u odreñenom dijelu tijela...

Ruñer Bošković se našao u Engleskoj 1760. godine, i boravi u Griniču. Vrši razna geodetska mjerenja u Oksfordu i Kembridžu. Potom je izabran za člana Kraljevskog društva. Da bi im se nekako odužio, posvetio im je knjigu o pomračenju Mjeseca. Meñutim, postoji i jedan manje poznat dogañaj iz tog doba, a zabilježen u autobiografiji slikara Džošue Rejndolsa. Ni manje ni više, nego njihov zajednički susret sa – engleskim duhom. U već zaboravljenoj knjizi „Moj život i moje doba” Rejnolds je detaljno opisao ovaj dogañaj kome je prisustvovao i pisac Endmund Berk. Kad se kočija sa neobičnom „ekspedicijom”, koja je željela da u jednoj napuštenoj kući, o kojoj se govorilo da je posjećuju duhovi, zaustavila, Džošua je prišao masivnim vratima i tri puta udario metalnim zvekirom. „Nekoliko minuta vladao je mir, da bi se potom uz škripu teška vrata otvorila. Na njima – nije bilo nikoga!” Trojica radoznalih prijatelja ušli su u stari, prašnjavi salon, bez namještaja. Bilo je tek nekoliko stolica, dva stola, i kraj kamina, koji odavno nije bio korišćen, buldog koji je – začudo – drijemao, ne obraćajući pažnju na nezvane goste. Džošua je, kako je kasnije zapisao, stavio na sto svijećnjake, pištolje i svoj časovnik. Zapalio je po tri svijeće na oba stola i postavio ih tako da grade jednakostranični trougao. Zatim je zamolio Ruñera i Berka da provjere jesu li vrata zaključana, a rešetka na prozoru zatvorena. Potom su sjeli, praveći opet neku vrstu jednakostraničnog trougla, što simbolizuje trostruku prirodu svemira: nebo–zemlja–čovjek, ali i čovjeka kao tijelo–duša–duh. Tačno pola sata iza ponoći sva trojica su osjetila iznenadno strujanje hladnog vazduha. Plamenovi svijeća su treperili i povijali se, što je potrajalo nekoliko sekundi. Potom se sve vratilo u normalu, ali samo prividno: na stolu više nije bilo ni pištolja ni časovnika! U tom času začulo se cviljenje psa. Ovog puta posmatrao ih je sav nakostriješen i otvorenih čeljusti iz kojih se slivala pjena. Istovremeno odjeknula su i tri jaka udarca zvekirom. Na poslednji, sve svijeće su se istovremeno ugasile, iako nije bilo daška vjetra. Prostorijom je zavladao potpuni mrak i totalna tišina. Narušio ju je samo Džošuin glas: „Ne plašim se... Potom su to isto izgovorili Ruñer i Berk. „A onda Ruñer”, piše dalje Džošua Rejndols, „nije mogao više da izdrži. Skočio je sa stolice, pomaknuo zavjese sa prozora, širom otvorio zarñalu rešetku i u sobu je ušla svjetlost poslednje četvrti Mjeseca”. Prozoru je prišao i Berk, da bi ih u istom trenu prenuo Džošuin krik. Okrenuli su se i vidjeli ponovo upaljene svijeće, a na stolu pištolje i sat. Ali, uz stari kamin ležao je buldog isplaženog jezika i staklastog pogleda. Pas je očito bio mrtav. Sjutradan, u salonu lorda Kolomondejla, zatekla su se trojica učesnika nesvakidašnjeg dogañaja. Dok su Džošua i Berk prepričavali, u detalje, šta se desilo, Ruñer Bošković je sve vrijeme ćutao. Svima je bilo poznato da je naš naučnik od dolaska u Englesku sa podsmijehom komentarisao priče o engleskim duhovima. Očito, njegovo ćutanje i ozbiljnost sada su bili više nego rječiti. Takva je, barem verzija, ovog dogañaja koju je u svojoj autobiografiji sačuvao slikar Džošua Rejnolds. Sam Ruñer Bošković o ovome nije napisao ni slova. Čak ni u pismima koje je, detaljno opisujući sve što mu se dogañalo u Londonu, Griniču, Oksfordu i Kembridžu, slao bratu u Dubrovnik. To se donekle može objasniti činjenicom, jer kao vrsnom naučniku o koga su se otimali mnogi univerziteti, dvorovi i države, članu Kraljevskog naučnog društva u Londonu i članu Monaškog reda, priča o engleskom duhu sigurno ne bi „pristajala”. Ostaje i dilema da li je, osim duha, još neko umiješan u

tajanstvene dogañaje. Tajna je ostala, kao što su i neki drugi fenomeni, prema riječima Džošue, vezani za Ruñera Boškovića ostali nerazjašnjeni do današnjih dana. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=364250&datum=2013-01-23 Potomak Solomona i kraljice od Sabe Hajle Selasije je roñen 23. jula 1892. godine u selu Endžersa Goro (Etiopija) i, kako se tvrdi, vodi porijeklo od samog Solomona i kraljice od Sabe. Pravo ime bilo mu je Ras Tafari Makonen. Nakon titule „ras“ (glava), da bi 1928. stigao do titule „njeguš“, kako su se po tradiciji zvali kraljevi Abisinije. Obrazovanje je sticao u misionarskoj školi u kojoj je učio francuski jezik i književnost. Iako nije bio „spreman” za naslednika prestola, nakon smrti prastrica kralja Menelika II, postaje kralj. Krunisanje je obavljeno 2. novembra 1930, i otada uzima ime Hajle Selasije (Moć Trojstva) i titule „Kralj nad kraljevima, Gospodar gospodara, Pobjedonosni lav Judejski, Izabrani od Boga..., a sve to kao 225. potomak kralja Solomona. Kada je Musolinijeva Italija okupirala Etiopiju, Hajle je sa porodicom emigrirao u Englesku. Italijani su specijalnim prskalicama prikačenim na avione obasipali smrtonosnom kišom bojnih otrova, želeći da sistematski ubiju sve što se kreće. Etiopija je ipak osloboñena uz pomoć V. Britanije, a car Hajle se vraća na vlast tek 1942. Ubrzo je sproveo agrarne, političke i sudske reforme, ali tako da sva vlast ostane u njegovim rukama. Nakon dugogodišnjih pokušaja, uspio je i da izdejstvuje autokefalnost Etiopske pravoslavne crkve, koja je dobila i svog patrijarha – abunu. Selasije je godinama uspijevao da skrije od svijeta da mu narod gladuje. Od 1972. do 1974. godine umrlo je oko 200.000 ljudi. Serija štrajkova i demonstracija bila je uvod u njegovo svrgavanje, 2. septembra 1974. Marta 1975. ukinuta je monarhija, i Etiopija je postala republika. Car Selasije je umro 17. avgusta iste godine, zvanično od posledica operacije prostate, ali se dugo šuškalo da je zapravo ubijen. Godine 1992. njegovi posmrtni ostaci pronañeni su ispod betonske ploče u carskoj palati, a tek 5. novembra 2000. Selasije je dostojno sahranjen, pod okriljem Etiopske pravoslavne crkve. Iako su istaknuti rastafarijanci prisustvovali sahrani, mnogi i dalje ne vjeruju da su to bili Selasijevi posmrtni ostaci, jer – Mesija nikako ne može da umre... Otkud ideja da je upravo Hajle Selasije Crni Mesija? Sve je opočelo od Markusa Garvia, jamajčanskog publiciste, koji je propovijedao povratak crnog naroda u Afriku i vjeru u jednog Boga, Jaha, odnosno – Dža. Markus je najavljivao dolazak crnog kralja koji će osloboditi i ujediniti sve Afrikance: krunisanje Rasa Tafarija Makonena (Selasja) idealno se uklopilo u proročanstvo. Vijest je stigla na Jamajku i smatralo se da je Garvi potvrñeni prorok, a Selasje – Hrist i Mesija u jednom. Od tog trenutka pokret je dobio naziv rastafarijanski, po imenu svog Hrista – Rasa Tafarija (Hajla Selasija). Da baš on bude „odabran“ doprinijele su i njegove zvučne titule koje smo već naveli na početku teksta. Kada je „Bog na Zemlji“ posjetio Jamajku 21, aprila 1966. godine nije mogao da siñe niz pokretne stepenice od stotinak hiljada ljudi koji su jurnuli ka avionu. Dan kada je Hajle sletio na Jamajku kod rastafarijanaca se slavi kao drugi po važnosti praznik. Ni tada ni kasnije Selasije nije potvrdio da je Isus koji se vratio, a navodno je te glasine demantovao po povratku u Etiopiju. Ni to nije omelo reaste da vjeruju u šta vjeruju – do dana današnjeg.

Raste vjeruju da je Hristos bio crn, da su bijelci širili propagandu o bijelom Isusu i da je došlo vrijeme da se te laži razotkriju. Izrazito teže stvaranju savršenog svijeta, Siona, koji bi bio raj za raste – nešto kao Novi Jerusalim, a smatraju da se dio raja nalazi upravo u Etiopiji. Na putu ka svom raju, odbacuju moderno zapadno društvo, nazivajući ga „Vavilon“. Smatraju da su oni prava djeca Izrailja i Boga. Nemaju sveštenike niti crkve i hramove, smatrajući da je tijelo prava crkva i hram Božji. Odbacuju standardnu hrišćansku Bibliju, koristeći Bibliju crnog čovjeka ili Holi Piby. Vjeruju da su prije Hajla Selasija već došla trojica spasitelja: Mojsije, Ilija i Isus. U zagrobni život ne vjeruju i smatraju da su njihovi preci nečim uvrijedili Jaha, i da ih je to odvelo u ropstvo. Osim ona dva dana povezana sa Selasijem, još slave i etiopsku Novu godinu 17. septembra, i Božić kao i mi – 7. januara... U rasta simbolici dominantne su boje: crvena žuta, zelena i crna. Prve tri uzeli su sa zastave Etiopije, dok je crnu dodao Markus Garvi. Često se prikazuje i Lav (Selasje je nosio prsten Lava judejskog, koji je nakon njegove smrti predat Bobu Marliju). Dalja sudbina ovog prstena predstavlja misteriju. Postoji više grupa rasta, neki prihvataju pravoslavlje, a razlika izmeñu pravoslavnih vjernika i ostalih rasti jeste što pravoslavna crkva smatra da je Selasije božanstven po svojoj pojavi douleia, što znači poštovanje, dok nepravoslavci vjeruju da je božanstven duh „latreia“ – apsolutno obožavanje... http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=364433&datum=2013-01-24 (Kraj)