Viktorija Lovrić sutkinjaVisoki trgovački sud RH

Zagreb, listopad 2007.

M A T E R I J A L ZA R A D I O N I C U

MEĐUNARODNA SUDSKA NADLEŽNOST

NEKA PITANJA MEĐUNARODNE SUDSKE NADLEŽNOSTI ZA GRAĐANSKE I

TRGOVAČKE STVARI

1. UVOD

Svaka država suvereno uređuje odnose na svom teritoriju, a pravila jedne države samo iznimno vrijede u odnosima izvan njenog teritorija. S druge strane državne granice nisu prepreka za nastanak raznih odnosa između osoba različite državne pripadnosti. Razrješenje tih odnosa u pravilu nije moguće isključivom primjenom pravila nacionalnog prava jedne države. S druge strane za sada ne postoji opće nadnacionalno privatno pravo, izuzev u određenom smislu u slučaju međunarodnog privatnog prava Europske Unije koje se izravno primjenjuje u zemljama članicama EU. Prekograničnu primjenu nacionalnog prava i međunarodno razgraničenje sudske nadležnosti uređuje međunarodno pravo koje se može podijeliti na međunarodno javno pravo i međunarodno privatno pravo.

Nacionalno javno pravo u pravilu se ne primjenjuje izvan teritorija države u kojoj je doneseno. Tako se na primjer procesna pravila upravnog, sudskog i carinskog postupka primjenjuju samo pred organima države koja je ustrojila ta pravila. Ta se pravila priznaju na teritoriju druge države samo iznimno, uglavnom kroz institute priznanja i izvršenja stranih sudskih i arbitražnih odluka, ili kroz pravila o međunarodnoj nadležnosti sudova i drugih tijela. S druge strane nešto je češća prekogranična primjena nacionalnog privatnog prava bilo na temelju sporazuma sudionika određenog odnosa ili primjenom kolizijskih pravila.

Međunarodno privatno procesno pravo čine pravila unutrašnjeg prava i međunarodnih ugovora kojima se u vezi s privatnopravnim slučajevima s međunarodnim obilježjem uređuju razna procesna pitanja, bilo da se uređuju procesnim propisima ili pravilima međunarodnog privatnog prava. Pri tom se međunarodno

1

privatno i međunarodno građansko procesno pravo uzajamno dopunjuju1. Pravila međunarodnog procesnog prava određuju koji će cjelokupni pravosudni sustav biti nadležan suditi u određenoj pravnoj stvari, ne upuštajući se u određivanje nadležnosti konkretnog suda neke zemlje. Pitanje unutarnjeg razgraničenja sudske nadležnosti čini dio unutarnjeg građanskog procesnog prava.

Međunarodno građansko procesno pravo obuhvaća na prvom mjestu pravila međunarodnog parničnog procesnog prava, ali u širem smislu također i izvanparničnog, stečajnog i arbitražnog prava.

U izlaganju će biti riječi o izvorima međunarodnog građanskog procesnog prava, pravnoj snazi i međusobnom odnosu pojedinih izvora, te međunarodnoj sudskoj nadležnosti u građanskim i trgovačkim predmetima po europskom pravu. S obzirom na obimnu materiju međunarodnog građanskog procesnog prava pregled će se ograničiti na neke institute koji su po ocjeni autora najzanimljiviji pravnicima koji rješavaju predmete iz nadležnosti trgovačkih sudova. Posebno će biti obrađena neka pitanja međunarodne nadležnosti u europskom pravu za ugovorne sporove i za sporove iz izvanugovornih obveza, pravila o isključivoj nadležnosti, nadležnosti po sporazumu stranaka te ispitivanje nadležnosti i litispendencija prema Uredbi Vijeća (EZ) 44/2001 o sudskoj nadležnosti, priznaju i ovrsi odluka u građanskim i trgovačkim predmetima.

2. IZVORI MEĐUNARODNOG GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA U HRVATSKOM PRAVU

Izvori međunarodnog građanskog procesnog prava su dvojaki: s jedne strane to su unutrašnja pravila pojedine države, a s druge strane međunarodni ugovori.

Radi se o pravilima o međunarodnoj sudskoj nadležnosti (sudbenosti, jurisdikciji) koja razgraničavaju nadležnost domaćih sudova od nadležnosti inozemnih tijela i osoba s javnim ovlastima. Pitanje razgraničenja nadležnosti između sudova iste države uređeno je unutarnjim građanskim procesnim pravom pojedinih država. Preduvjet za primjenu pravila o međunarodnoj sudskoj nadležnosti je postojanje nekog građanskog odnosa s međunarodnim obilježjem u vezi s kojim je zatražena sudska zaštita. Sud ili tribunal jedne države dolazi u priliku ocijeniti svoju međunarodnu nadležnost u konkretnom predmetu kad mu se stranka obrati radi zaštite kakvog pojedinačnog prava. Polazište za ocjenu o međunarodnoj nadležnosti je unutrašnje pravo suda koje,kako je navedeno, obuhvaća cjelokupni pravni sustav države dotičnog suda uključivši unutrašnje i međunarodno pravo. Osim propisa unutarnjeg prava polazni sud će često utvrđivati i međunarodno procesno pravo drugih država, primjerice da bi utvrdio da li je za određenu pravnu stvar stranim pravom propisana isključiva međunarodna nadležnost sudova koje druge države zbog određene veze predmeta spora s tom državom. U koliziji više pravnih izvora koji uređuju istu materiju potrebno je voditi računa o pravilima nadređenosti pravnih izvora o čemu će biti riječi u nastavku.

1 Prof. Dr. Sc. Krešimir Sajko: Međunarodno privatno pravo, Narodne Novine,Zagreb, 2005., str. 14

2

2.1. Međunarodni izvori

Međunarodni pravni izvori pravila o međunarodnoj sudskoj nadležnosti su međunarodni ugovori. To su u Republici Hrvatskoj na prvom mjestu oni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila Republika Hrvatska. To su također i oni međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila bivša SFRJ i koji su na snazi, pod pretpostavkom da nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske2. Sve dok se ne riješi pitanje sukcesije bivše države u pogledu međunarodnih ugovora koje je sklopila bivša država i koji su na snazi, ugovori će se primjenjivati uz rezervu iz čl. III Ustavne odluke o samostalnosti i suverenosti RH. Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona3. Odredbe međunarodnih ugovora mogu se mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog privatnog prava.

Za sada ne postoji neko svjetsko nadnacionalno međunarodno procesno pravo, a države sklapaju niz dvostranih i višestranih međunarodnih ugovora radi rješavanja spornih pitanja u stvarima s međunarodnim obilježjem. Zato je realno da se pojavi kolizija između više međunarodnih ugovora koji uređuju istu materiju između istih zemalja.

U slučaju kada istu materiju uređuje više međunarodnih ugovora izbor odgovarajućeg međunarodnog ugovora i njegova pravilna primjena izuzetno je značajna. U međunarodnom privatnom pravu ustalila su se ili su utvrđena konvencijama neka pravila o primjeni međunarodnih ugovora u slučaju kada istu materiju uređuje više međunarodnih ugovora. U tom pogledu najvažnija je Bečka konvencija UN o pravu međunarodnih ugovora4 koja se primjenjuje na ugovore sklopljene između država i koja je uvažila sve veću važnost ugovora kao izvora međunarodnog prava i propisala neka pravila za slučaj sukoba konvencija. Bečka konvencija se primjenjuje na ugovore sklopljene između država i nema retroaktivni učinak.

Ako je država sklopila više uzastopnih ugovora o istom predmetu, uz rezervu čl. 103. Povelje Ujedinjenih naroda5, vrijede slijedeća pravila:

a) ako neki ugovor određuje da je podređen prijašnjem ili kasnijem ugovoru ili da ga ne treba smatrati inkompatibilnim s tim drugim ugovorom, odredbe tog drugog ugovora imaju prednost,

b) ako su sve stranke prijašnjeg ugovora također stranke kasnijeg ugovora, a da prijašnji ugovor nije prestao niti je njegova primjena suspendirana na temelju čl. 59. Bečke konvencije, prijašnji se ugovor primjenjuje samo u onoj mjeri u kojoj su njegove odredbe kompatibilne s odredbama kasnijeg ugovora,

c) ako sve stranke prijašnjeg ugovora nisu stranke kasnijeg ugovora: 2 Čl. III Ustavne odluke o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske od 1991. godine ; „Narodne Novine“ broj 31/913 Čl. 140. Ustava Republike Hrvatske; „Narodne Novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01- dalje USTAV4 Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora; „Narodne Novine“ – Međunarodni ugovori broj 12/93- dalje Bečka konvencija5 Čl. 103. Povelje ujedinjenih naroda glasi:U slučaju sukoba između ovbveza članica UN na temelju Povelje i njihovih obveza na temelju bilo kojeg drugog međunarodnog sporazuma, prevladavaju njihove obveze na temelju Povelje

3

- u odnosima između država članica obaju ugovora prijašnji se ugovor primjenjuje samo u onoj mjeri u kojoj su njegove odredbe kompatibilne s odredbama kasnijeg ugovora,

- u odnosima između države stranke obaju ugovora i države stranke samo jednog od ugovora, primjenjuje se ugovor kojega su stranke obje države, a koji uređuje njihova prava i obveze6.

Osim ovog pravila vrijedi i opće pravilo o dvostranim i višestranim ugovorima po kojemu dvostrani ugovori imaju prednost ispred višestranih u stvarima koje uređuju oba ugovora.

U velikom broju država znatan dio međunarodnog privatnog prava uređuju višestrani i dvostrani ugovori. Neki od najvažnijih su konvencije donesene u okviru Haške konvencije koja radi pod okriljem Nizozemske vlade. Republika Hrvatska je jedna od zemalja članica Haške konvencije7. U okviru konvencije donesen je niz međunarodnih ugovora od kojih je na snazi 37., a neke od njih uređuju materiju međunarodnog građanskog procesnog prava8. Haška konferencija međunarodnog 6 Čl. 3. Bečke konvencije7Zemlje članice Haških konferencije za međunarodno privatno pravo: Albania,Argentina,Australia,Austria,Belarus,Belgium,Bosnia and Herzegovina,Brazil, Bulgaria,Canada,Chile,People“s Republic of China , Croatia,Cyprus,Czech Republic, Denmark,Egypt,Estonia,European Community,Finland,France,Georgia,Germany,Greece,Hungary,Iceland,Ireland,Israel,Italy,Japan,Jordan,Korea, Republic of Latvia, Lithuania,Luxembourg,Malaysia,Malta,Mexico,Monaco,Montenegro,Morocco, Netherlands,New Zealand,Norway,Panama ,Paraguay,Peru,Poland,Portugal,Romania,Russian Federation,Serbia , Slovakia,Slovenia,South Africa,Spain,Sri Lanka,Suriname,Sweden,Switzerland,The former Yugoslav Republic of Macedonia,Turkey,Ukraine,United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland,United States of America,Uruguay, Venezuela, 8 Popis haških konvencija međunarodnog privatnog prava (ukupno 37):

1. Statute of the Hague Conference on Private International Law 2. Convention of 1 March 1954 on civil procedure 3. Convention of 15 June 1955 on the law applicable to international sales of goods 4. Convention of 15 April 1958 on the law governing transfer of title in international sales of goods 5. Convention of 15 April 1958 on the jurisdiction of the selected forum in the case of international sales of goods 6. Convention of 15 June 1955 relating to the settlement of the conflicts between the law of nationality and the law of

domicile 7. Convention of 1 June 1956 concerning the recognition of the legal personality of foreign companies, associations and

institutions 8. Convention of 24 October 1956 on the law applicable to maintenance obligations towards children 9. Convention of 15 April 1958 concerning the recognition and enforcement of decisions relating to maintenance

obligations towards children 10. Convention of 5 October 1961 concerning the powers of authorities and the law applicable in respect of the protection

of minors 11. Convention of 5 October 1961 on the Conflicts of Laws relating to the Form of Testamentary Dispositions 12. Convention of 5 October 1961 Abolishing the Requirement of Legalisation for Foreign Public Documents 13. Convention of 15 November 1965 on Jurisdiction, Applicable Law and Recognition of Decrees Relating to Adoptions 14. Convention of 15 November 1965 on the Service Abroad of Judicial and Extrajudicial Documents in Civil or

Commercial Matters 15. Convention of 25 November 1965 on the Choice of Court 16. Convention of 1 February 1971 on the Recognition and Enforcement of Foreign Judgments in Civil and Commercial

Matters 17. Supplementary Protocol of 1 February 1971 to the Convention on the Recognition and Enforcement of Foreign

Judgments in Civil and Commercial Matters 18. Convention of 1 June 1970 on the Recognition of Divorces and Legal Separations 19. Convention of 4 May 1971 on the Law Applicable to Traffic Accidents 20. Convention of 18 March 1970 on the Taking of Evidence Abroad in Civil or Commercial Matters 21. Convention of 2 October 1973 concerning the International Administration of the Estates of Deceased Persons 22. Convention of 2 October 1973 on the Law Applicable to Products Liability 23. Convention of 2 October 1973 on the Recognition and Enforcement of Decisions relating to Maintenance Obligations 24. Convention of 2 October 1973 on the Law Applicable to Maintenance Obligations 25. Convention of 14 March 1978 on the Law Applicable to Matrimonial Property Regimes 26. Convention of 14 March 1978 on Celebration and Recognition of the Validity of Marriages 27. Convention of 14 March 1978 on the Law Applicable to Agency

4

privatnog prava ima stalni karakter, a njene članice su zemlje koje su sudjelovale na kojoj od konferencija i koje su prihvatile statut konferencije. Zemlje nečlanice mogu pristupiti konferenciji pod uvjetima i na način uređen Statutom konferencije9.

U ugovornim stvarima Republika Hrvatska je članica više konvencija od kojih neke pored kolizijskih pravila i materijalnog prava za određene odnose uređuju i međunarodnu nadležnost u sudskim ugovornim sporovima. Takve su primjerice konvencije iz materije međunarodnog transportnog prava:

- Bernska konvencija o prijevozu putnika i prtljage (CIV)10,- Međunarodna konvencija o prijevozu stvari željeznicom (CIM)11

- Konvencija o međunarodnom željezničkom prijevozu (COTIF)12, - Konvencija o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom (CMR)13 - Varšavska konvencija za izjednačavanje nekih pravila koja se odnose na zračni

transport 14,- Konvencija (riječkih brodarstava) o režimu plovidbe Dunavom od 18. kolovoza

1948. godine uz Dodatni Protokol od 26. ožujka 1998. godine15,- Budimpeštanska konvencija o ugovoru o prijevozu robe unutarnjim plovnim

putovima (CMNI) od 22. lipnja 2001. godine.

Republika Hrvatska uredila je odnose o međunarodnoj nadležnosti i nekim dvostranim međunarodnim ugovorima koji prema pravilima o prioritetu imaju prednost u primjeni pred višestranim konvencijama. To su na primjer ugovori o pravnoj pomoći,

28. Convention of 25 October 1980 on the Civil Aspects of International Child Abduction 29. Convention of 25 October 1980 on International Access to Justice 30. Convention of 1 July 1985 on the Law Applicable to Trusts and on their Recognition 31. Convention of 22 December 1986 on the Law Applicable to Contracts for the International Sale of Goods 32. Convention of 1 August 1989 on the Law Applicable to Succession to the Estates of Deceased Persons 33. Convention of 29 May 1993 on Protection of Children and Co-operation in respect of Intercountry

Adoption 34. Convention of 19 October 1996 on Jurisdiction, Applicable Law, Recognition, Enforcement and Co-

operation in respect of Parental Responsibility and Measures for the Protection of Children 35. Convention of 13 January 2000 on the International Protection of Adults 36. Convention of 5 July 2006 on the Law Applicable to Certain Rights in respect of Securities held with an

Intermediary 37. Convention of 30 June 2005 on Choice of Court Agreements

9 Republika Hrvatska članica je Haške konferencije od 12. lipnja 1995. godine i članica Statuta Haške konferencije od 1. listopada 1995. godine. Kao nacionalno tijelo, u skladu s člankom 6. Statuta Haške konferencije, a radi olakšavanja komunikacije između članica konferencije i Stalnog ureda, u Republici Hrvatskoj određeno je Ministarstvo vanjskih poslova i europskihintegracija. Uz Statut Haške konferencije, Republika Hrvatska stranka je još 7 konvencija usvojenih uokviru Haške konferencije i to: Konvencije o građanskom postupku, od 1. ožujka 1954. godine, Konvencije o sukobima zakona u pogledu oblika oporučnih raspolaganja od 5. listopada 1961. godine, Konvencije o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava, od 5. listopada 1961. godine, Konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode od 4. svibnja 1971., Konvencije o zakonu koji se primjenjuje u slučajevima odgovornosti proizvođača za svoje proizvode od 2. listopada 1973, Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece od 25. listopada 1980. iKonvencije o međunarodnom pristupu pravosuđu od 25. listopada 1980.

10 Sl.list SFRJ Međunarodni ugovori 56/7111 Sl. list SFRJ – Međunarodni ugovori 8/84)12 NN – Međunarodni ugovori broj 12/200013 Službeni list FNRJ – Međunarodni ugovori 11/5814 Službeni list FNRJ – Međunarodni ugovori 6/5915 „Narodne Novine“- MU 19/98

5

ugovori o trgovini i plovidbi, ugovori o mirenju i arbitraži. Kad je u pitanju međunarodno građansko procesno pravo značajni su ugovori o priznanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima i konvencije o uređenju međusobne pomoći u vođenju postupka u građanskim i trgovinskim stvarima16

2.2. Unutarnji izvori međunarodnog procesnog prava koji vrijede u Republici Hrvatskoj

Republika Hrvatska spada u red zemalja koje imaju gotovo u cijelosti kodificirano međunarodno privatno i procesno pravo. Kodificirana pravila međunarodnog privatnog i procesnog prava sadrži Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima od 1991. godine17. ZRSZ propisuje pravila o određivanju mjerodavnog prava za statusne,obiteljske i imovinske te druge materijalnopravne odnose s međunarodnim obilježjem, pravila o nadležnosti suda i drugih organa Republike Hrvatske u stvarima s međunarodnim obilježjem, uvjete za priznanje i izvršenje stranih sudskih odluka, priznanje i izvršenje stranih arbitražnih odluka te nadležnost suda i postupak priznanja stranih sudskih i arbitražnih odluka.

Drugi važan propis koji uređuje međunarodnu nadležnost sudova u Republici Hrvatskoj je Zakon o parničnom postupku18. Taj Zakon uređuje međunarodnu nadležnost hrvatskih sudova neposredno i posredno. Neposredno ZPP uređuje međunarodnu nadležnost na način i u mjeri u kojoj njegove odredbe same po sebi imaju značaj pravila o međunarodnoj nadležnosti,a posredno supsidijarnom primjenom pravila ZPP-a o mjesnoj nadležnosti. ZPP primjerice neposredno uređuje međunarodnu nadležnost za osobe koje nemaju općemjesnu nadležnost u Republici Hrvatskoj (čl. 58. i čl. 60. ZPP-a). Za ugovorne sporove je naročito značajna odredba po kojoj u sporovima protiv osobe koja u Republici Hrvatskoj nema općemjesnu nadležnost, za obveze koje treba ispuniti u Republici Hrvatskoj, tužba se može podnijeti sudu na čijem području tu obvezu treba ispuniti (čl. 58. st. 3. ZPP-a).

Posredno uređenje međunarodne nadležnosti sudova u Republici Hrvatskoj u sporovima s međunarodnim obilježjem sadržano je u pravilu o primjeni odredaba o mjesnoj nadležnosti. Sud u Republici Hrvatskoj nadležan je za suđenje kad je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom ili međunarodnim ugovorom. Ako u zakonu ili međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe o nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj za određenu vrstu sporova, sud u Republici Hrvatskoj nadležan je za suđenje u toj vrsti sporova i kad njegova nadležnost proizlazi iz odredaba zakona o mjesnoj nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj (čl. 27. ZPP-a). U smislu čl. 27. ZPP-a međunarodna nadležnost hrvatskog suda unaprijed se uređuje izričitim odredbama zakona ili međunarodnim ugovorom, a tek supsidijarno ako nema izričitih odredaba o međunarodnoj nadležnosti hrvatski sud može primijeniti odredbe o mjesnoj nadležnosti. Kada za određenu pravnu stvar postoji odredba zakona koja izričito uređuje međunarodnu nadležnost suda u Republici Hrvatskoj (na primjer ZRSZ),ne dolazi do primjene čl. 27. ZPP-a niti pravila o mjesnoj nadležnosti na koja upućuje navedena odredba19.16 Popis najvažnijih dvostranih ugovora; Prof. Dr. Sc. Krešimir Sajko: Međunarodno privatno pravo, Narodne Novine,Zagreb, 2005., str. 45-5217 „Narodne Novine“ broj 53/91¸,88/01- dalje ZRSZ (preuzet ZRSZ bivše SFRJ od 1982. godine; Službeni list SFRJ broj 43/82, 72/82)18 „Narodne Novine“ broj 53/91, 91/92,112/99,88/01,117/03- dalje ZPP (preuzet ZPP bivše SFRJ ; Službeni list SFRJ broj 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91)19 Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt 154/2003, Revt 3491/1994, Revt 96/1994

6

Pored dva temeljna propisa o međunarodnoj sudskoj nadležnosti i neki posebni propisi uređuju međunarodnu nadležnost sudova u Republici Hrvatskoj, među ostalim Pomorski zakonik20 koji uređuje isključivu međunarodnu nadležnost za neke pomorske sporove te Stečajni zakon21 koji uređuje isključivu međunarodnu nadležnost za glavni stečaj (čl. 301.) te međunarodnu nadležnost za stečaj prema poslovnoj jedinici, odnosno imovini stranoga dužnika u Republici Hrvatskoj (čl. 302.).

Redoslijed primjene iznesenih unutrašnjih pravila MGPP RH je slijedeći:

1. ako je međunarodna nadležnost suda u Republici Hrvatskoj u određenim stvarima uređena međunarodnim ugovorom i zakonom, prednost u primjeni ima međunarodni ugovor (prvenstveno dvostrani, a potom višestrani)22,

2. ako nema međunarodnog ugovora, a međunarodna nadležnost je za tu stvar uređena posebnim zakonom i ZRSZ, prednost u primjeni ima posebni zakon (na primjer Pomorski zakonik)23,

3. ako nema međunarodnog ugovora, a međunarodna nadležnost za tu stvar nije uređena posebnim zakonom i ZRSZ, primjenjuju se ZRSZ i direktna pravila ZPP-a o međunarodnoj nadležnosti (na primjer čl. 58.),

4. ako nema izričite odredbe o međunarodnoj nadležnosti u dvostranim i višestranim međunarodnim ugovorima, posebnom zakonu, niti u ZRSZ, niti direktne odredbe ZPP-a o međunarodnoj nadležnosti, primjenjuju se pravila ZPP-a o mjesnoj nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj, ako se na njima može zasnovati međunarodna nadležnost suda u Republici Hrvatskoj24,

5. ako nema nikakvog pravila o zasnivanju međunarodne nadležnosti u korist domaćeg suda, sud će odbaciti tužbu.

Iznesena pravila vrijede do trenutka pristupanja Republike Hrvatske u punopravno članstvo EU. Prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih zemalja članica25 Republika Hrvatska se obvezala da će nastojati osigurati postupno približavanje zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom Unije. Kada Republika Hrvatska postane punopravna članica Europske Unije, a hrvatski sudovi postanu sudovi EU, izravno će se primjenjivati pravila prava EU o međunarodnoj sudskoj nadležnosti između pravosudnih sustava zemalja članica, jer su ta pravila sadržana u Uredbama koje se u zemljama članicama EU primjenjuju kao nadređena pravila izravne primjene bez potrebe implementiranja u nacionalni pravni sustav. Radi se o nadnacionalnom pravu nadređenom pravu zemalja članica.

20 Pomorski zakonik NN br. 181/2004- Članak 988.Hrvatski sud isključivo je nadležan za suđenje:1) u sporovima o nagradi za spašavanje hrvatskih ratnih brodova i hrvatskih javnih brodova, o naknadi štete nastale zbog sudara brodova od kojih je jedan hrvatski ratni brod ili hrvatski javni brod,2) u sporovima iz članka 410., 411. i 412. ovoga Zakonika koji nastanu u tijeku i u vezi s provođenjem postupka ograničenja odgovornosti brodara koji provodi hrvatski sud (članak 414.),3) u sporovima koji nastanu u tijeku i u vezi sa sudskim ovršnim postupkom koji hrvatski sud provodi na brodovima (članak 844. do 847.).21 Stečajni zakon, glava X, čl. 301 i 302,MEĐUNARODNI STEČAJ ; „Narodne Novine“ broj 44/96, 29/99, 123/03, 82/06 - dalje SZ

22 Čl. 140 Ustava RH23 Čl. 3. ZRSZ24 Čl. 27. ZPP25 „Narodne Novine“ Međunarodni ugovori broj 14/2001

7

Kada sudac zemlje članice EU odlučuje o jurisdikciji u sporu s međunarodnim obilježjem mora imati u vidu da se Uredbe EU o međunarodnoj sudskoj nadležnosti primjenjuju samo ako se radi o sukobu međunarodne nadležnosti između sudova zemalja članica EU.

3. IZVORI MEĐUNARODNOG GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA NA PODRUČJU EU U EFTA

Izvori međunarodnog građanskog procesnog prava na području EU i EFTA mogu se općenito podijeliti u dvije skupine: izvore unificiranog europskog međunarodnog građanskog procesnog prava, koji se primjenjuje unutar tih područja i izvore koji se primjenjuju prema trećim državama26.

Primarno pravo EU (osnivački ugovori i ostalo primarno pravo) ne bavi se posebno pitanjima međunarodne nadležnosti sudova zemalja članica EU i EFTE. Pravila međunarodnog građanskog procesnog prava EU sadržana su dijelom u međunarodnim ugovorima a dijelom u sekundarnom pravu EU.

3.1. Međunarodni ugovori građanskog procesnog prava na području EU

Međunarodni ugovori građanskog procesnog prava na području EU su: - Bruxelleska konvencija o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi sudskih odluka u

građanskim i trgovačkim predmetima od 27. rujna 1968. godine27 i - Luganska konvencija o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi sudskih odluka u

građanskim i trgovačkim predmetima28.

Bruxelleska konvencija o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima iz 1968. godine (nastavno: Konvencija) donesena je sukladno odredbi čl. 220. (sadašnji čl. 293.) Ugovora o europskoj ekonomskoj zajednici da osigura pojednostavljenje formalnosti koje se tiču priznanja i ovrhe presuda sudova i tribunala29. Potpisnice prvotnog teksta Konvencije bile su tadašnje zemlje članice EEZ (Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Savezna Republika Njemačka). Konvencija je višekratno revidirana prilikom pristupanja novih članica EEZ. Radi se o konvenciji zatvorenog tipa čije su članice mogle biti samo zemlje članice EEZ, odnosno EU, bez mogućnosti pristupanja Konvenciji zemalja nečlanica Unije. Polje primjene Konvencije ograničeno je na građanske i trgovačke predmete, bez obzira na prirodu i vrstu suda. Porezni, carinski i upravni predmeti isključeni su iz primjene Konvencije.

Konvencija se ne primjenjuje na:

26 M. Reimann, Conflict of Laws in Western Europe, A Guide Through the Jungle (New York,1995.),citirano prema Dc. dr. sci Babić; Davor,Međunarodna nadležnost za ugovorne sporove u europskom, hrvatskom i američkom pravu, Pravni fakultet Zagreb 2005., str. 1027 Sl. list EU,1998, C 27, str. 1. (pročišćeni tekst)28 Sl. list EU 1988. L 318 str. 929 Preambula konvencije

8

-osobno stanje, pravnu i poslovni sposobnost, kao ni na zakonsko zastupanje fizičkih osoba, imovinskopravne odnose bračnih drugova, nasljeđivanje i oporuke;

-stečaj, prisilne nagodbe i slične postupke;-socijalno osiguranje i -arbitražu.

S obzirom na to da Bruxelleska konvencija nije ni primarno ni sekundarno pravo EZ, pristupanjem u članstvo EEZ odnosno EZ nove zemlje članice koje nisu bile članice Bruxelleska konvencije, nisu automatski postajale i zemlje članice konvencije, pa su nakon pristupanja u članstvo EU posebnim aktom pristupale konvenciji. Činjenica da je konvencija međunarodni ugovor a ne pravo EU u užem smislu imala je za posljedicu da Europski sud, koji je po osnivačkim ugovorima nadležan za tumačenje prava EU, nije bio nadležan tumačiti Konvenciju. Problem je premošten potpisom Protokola o tumačenju Bruxelleske konvencije 1971. godine kojim su Europskom sudu dane ovlasti obvezujućeg tumačenja Bruxelleske konvencije ako to od suda traže nacionalni sudovi i tribunali zemalja članica EEZ. Iako je konvencija izgubila formalnu snagu osim u određenim dominionima europskih zemalja, a njezin sadržan je pretočen u sekundarno pravo EU, stvarno je njeno tumačenje od strane Europskog suda značajna polazna osnova za primjenu Uredbe 44/2000.

Konvencija je po prvi puta na međunarodnoj razini uredila gotovo cjelovito materiju međunarodnog građanskog procesnog prava. Njome je uređeno pitanje međunarodne nadležnosti u građanskim i trgovačkim predmetima, uključivši pored opće nadležnosti i posebne nadležnosti, nadležnosti u predmetima osiguranja, te potrošačkih ugovora, isključive nadležnosti, sporazume o nadležnosti, ispitivanje nadležnosti i njene dopuštenosti, litispendenciju i koneksne postupke, te privremene mjere. Konvencija je propisivala i pravila za priznanje stranih odluka sudova država ugovornica, izvršenje tih odluka te izvršavanje javnih isprava i sudskih nagodbi. Tekst Konvencije je uz neke preinake i dopune pretočen u Uredbu Vijeća (EU) broj 44/2001 koja predstavlja temeljni propis međunarodnog građanskog procesnog prava unutar EU.

Luganska konvencija je međunarodna konvencija otvorenog tipa nastala između petnaest država članica Europske ekonomske zajednice i zemalja članica EFTE. Potpisana je u Luganu 1988. godine, a stupila na snagu 1. siječnja 1992. godine. Strane ugovornice Luganske konvencije su onih petnaest zemalja članica EU koje su to bile prije svibnja 2004. godine, države članice EFTE osim Lichtensteina, te Poljska. Po svom sadržaju ova konvencija je gotovo identična Bruxelleskoj konvenciji. Način tumačenja i primjene Luganske konvencije uređen je Protokolom broj 2. o ujednačenom tumačenju Luganske konvencije. Protokol obvezuje sve zemlje potpisnice Protokola i Luganske konvencije, neovisno da li su članice EU, da u tumačenju Luganske konvencije primjenjuju obvezujuća tumačenja Bruxelleske konvencije koja je dao Europski sud prije potpisivanja Luganske konvencije.

Aktualna situacija (listopad 2007. godine) u pogledu važnosti pravila o međunarodnoj sudskoj nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima u EZ je slijedeća:

- između 26 zemalja članica (izuzev Danske) vrijedi Uredba broj 44/2001,- između EU i Danske vrijedi takozvani Paralelni sporazum Uredbi 44/2001 o

međunarodnoj nadležnosti (na snazi od 1. srpnja 2007. godine),- Bruxelleska konvencija,

9

- Luganska konvencija u primjeni je između petnaest zemalja tadašnjih članica EU30, Poljske, Švicarske, Islanda i Norveške.

U sporovima s međunarodnim obilježjem u kojemu se razgraničava sudska nadležnost između sudova zemlje članice EU i sudova zemlje nečlanice EU primjenjuju se pravna pravila prema slijedećem redoslijedu:

1. dvostrani međunarodni ugovor o međunarodnoj sudskoj nadležnosti odnosnih zemalja, ako takav postoji,

2. potom višestrani međunarodni ugovor o međunarodnoj sudskoj nadležnosti čije su članice obje zemlje, ako takav postoji,

3. potom unutrašnje međunarodno građansko procesno pravo zemlje suda koji odlučuje o svojoj nadležnosti, ako nema međunarodnog ugovora.

Ako ni jedno pravilo nije primjenjivo, ni jedan sud zemlje članice EU nije nadležan.

3.2. Sekundarno pravo EZ kao izvor međunarodnog građanskog procesnog prava na području EZ

Već je rečeno da međunarodno GPP EU nije uređeno osnivačkim ugovorima EU nego sekundarnim pravom, a prvenstveno Uredbama Vijeća. Osnovni propisi sekundarnog prava EU u području međunarodnog građanskog procesnog prava su slijedeći:

- Uredba (EZ) broj 44/2001 o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima od 20. prosinca 2000. godine31;

- Uredba Vijeća (EZ) broj 1346/2000 o stečajnom postupku od 29. svibnja 2000. godine32

- Uredba Vijeća (EZ) broj 1348/2000 o dostavi u državama članicama sudskih i izvansudskih dokumenata u građanskim i trgovačkim stvarima od 20. svibnja 2000. godine33,

- Uredba (EZ) broj 805/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. godine kojim se uvodi europski nalog za izvršenje nespornih zahtjeva34

- Uredba Vijeća (EZ) broj 1206/2001 o suradnji između sudova država članica u izvođenju dokaza u građanskim i trgovačkim predmetima od 28. svibnja 2001. godine35.

Uredba (EZ) broj 44/2001 predstavlja reformiranu Bruxellesku i Lugansku konvenciju. Pretpostavke za uređivanje sudskog procesnog prava sekundarnim pravom EZ nastupile su uspostavom takozvanog trećeg stupa Europske unije36, odnosno kasnijim prenošenjem materije sudske suradnje u građanskim predmetima u područje

30 Austria (1. 9. 1996), Belgija (1. 10. 1997.), Danska (1. 3. 1996.), Finska (1.7.1993.), Francuska (1.1.1992.), Njemačka (1. 3.1995.), Grčka (1.9.1997.), Irska (1.12.1993.), Italia (1.12.1992.), Luxemburg (1.2.1992.), Nizozemska (1.1.1992.), Portugal (1.7.1992.), Španjolska (1.11.1994.), Švedska (1.1.1993.), Velika britanija uključivši Gibraltar (1.5.1992.)31 Službeni list EZ, 2001., L 12. str. 1., Uredba je stupila na snagu 1. ožujka 2002. godine32 Službeni list EZ, 2000., L 160, str. 19.,Uredba je stupila na snagu 1. ožujka 2001. godine33 Službeni list EZ 2000. L 160., str. 37., Uredba je stupila na snagu 31. svibnja 2001. godine34 Službeni list EZ 2004. L. 143. str. 15., Uredba je stupila na snagu 21. siječnja 2004. godine a primjenjuje se od 21. listopada 2005.35 Službeni list EZ, 2000., L 160, str. 37, Uredba je stupila na snagu 1. srpnja 2001. godine36 Ugovor iz Maastrichta

10

slobode kretanja osoba37. Uredba se primjenjuje u svim zemljama EZ osim u Kraljevini Danskoj u kojoj je u odnosu na zemlje EU na snazi Paralelni sporazum.

Primjena Uredbe, „paralelnog sporazuma“ s Danskom i Luganske konvencije ne utječu na primjenu konvencija međunarodnog građanskog procesnog prava u posebnim pravnim područjima, jer posebne konvencije imaju prednost u primjeni.

Ako je na primjer međunarodna nadležnost za ugovor o prijevozu stvari cestom uređena CMR konvencijom, ta konvencija će se primijeniti prije Uredbe i prije Luganske konvencije. Ako se radi o ugovoru o prijevozu na relaciji između dvije države između kojih postoji dvostrani međunarodni ugovor o prijevozu stvari cestom, primijenit će se dvostrani ugovor.

4. MEĐUNARODNA SUDSKA NADLEŽNOST PO UREDBI 44/2001

Međunarodna sudska nadležnost za sporove može se po Uredbi 44/2001 zasnovati po više osnova. Generalno se pravila o nadležnosti po Uredbi mogu podijeliti na direktna i indirektna, a direktna na pravila opće i posebne nadležnosti te isključive i izberive nadležnosti.

Polje primjene Uredbe određeno je u čl. 1.:- Uredba se primjenjuje u građanskim i trgovačkim predmetima, bez obzira na

prirodu i vrstu suda. - Ona se ne odnosi posebno na porezne, carinske i upravne predmete.- Uredba se ne primjenjuje na:a) osobna pitanja i pravnu sposobnost fizičkih osoba, vlasnička prava iz bračnih

odnosa, oporuke i nasljeđivanje;b) stečajeve, prinudne nagodbe i slične postupke;c) socijalno osiguranje;d) arbitražu.

4.1. Opća međunarodna sudska nadležnost

Opća međunarodna sudska nadležnost je nadležnost za sve vrste sporova protiv određenog tuženika bez obzira na vrstu spora i bez obzira na pravnu i činjeničnu povezanost predmeta spora s tom državom38. Najčešće se međunarodna sudbenost zasniva u državi tuženikovog prebivališta (za fizičke osobe) i sjedišta (za pravne osobe) pa je tuženikovo prebivalište „poveznica“ sudbenosti. Prebivalište tuženika je u sekundarnom pravu EZ poveznica za opću međunarodnu nadležnosti. Prema čl. 2. st. 1. Uredbe, uz rezervu za slučaj isključive i izberive nadležnosti, osobe s prebivalištem u jednoj od država članica utužuju se, bez obzira na njihovo državljanstvo, pred sudom te države. Ova odredba odnosi se ne samo na državljane država članica EU nego i na državljane trećih zemalja s prebivalištem u kojoj od zemalja država članica.

37 Ugovor iz Amsterdama 38 Ibid str. 5

11

Pitanje što se smatra prebivalištem neke osobe Uredba ne uređuje samostalno, nego upućuje na primjenu unutarnjeg prava svake države članice39. To u praksi znači da će sud kojemu je podnesena tužba po pravilima svog javnog prava ocijeniti da li tuženik ima prebivalište na području države suda. Ako stranka nema prebivalište u državi članici pred čijim sudovima je pokrenut postupak, tada sud,ako odlučuje o tome da li stranka ima prebivalište u kojoj drugoj državi članici, primjenjuje pravo te države.

S obzirom na to da pitanje nadležnosti u pravima zemalja članica EU može biti različito uređeno, može doći do pozitivnog i negativnog sukoba nadležnosti. Dok je pozitivni sukob nadležnosti u Uredbi riješen pravilima o litispendenciji40 i u praksi ne bi trebao stvarati probleme, negativni sukob nadležnosti izaziva više dvojbi. Kada ni jedan sud države članice EU nije nadležan po prebivalištu kao „poveznici“,moguća poveznica je boravište, ali se isti problem može pojaviti i u tom slučaju jer se i pitanje boravišta ravna prema nacionalnim pravima država članica. Druga mogućnost je uspostava nadležnosti polaznog suda (onoga kojemu je prvom podnesena tužba) za slučaj da za suđenje ne bi bio nadležan ni jedan drugi sud države članice po kriterijima nacionalnog prava za prebivalište kao poveznicu (renvoa). Nedostatak ovog pristupa sastoji se u tome što bi polazni sud, nakon što nađe da tuženik nema prebivalište u državi tog suda, morao ispitati odredbe materijalnog prava svih država članica i tek ako nađe da tuženik nema prebivalište u kojoj državi članici po nacionalnom pravu svih država članica, morao bi prihvatiti svoju međunarodnu nadležnost. Pri tom valja imati u vidu da sud države članice kojemu je podnesena tužba pazi po službenoj dužnosti na svoju jurisdikciju.

Uredba ne određuje izričito koji sud je općemjesno nadležan za pravne osobe, ali određuje što se smatra prebivalištem (nastanom) pravne osobe. Smatra se da trgovačka društva i druge pravne osobe imaju prebivalište u mjestu u kojemu imaju statutarno sjedište, ili glavnu upravu ili glavno poslovno sjedište41. Što se tiče Ujedinjenog Kraljevstva i Irske, koji u ovom pogledu imaju poseban položaj, statutarno sjedište znači registrirani ured ili, ako takav ne postoji, mjesto osnivanja, ili, ako takvo mjesto nigdje ne postoji, mjesto po čijem je pravu osnovano. Za određivanje da li trust ima prebivalište u zemlji članici pred čijim je sudovima pokrenut postupak, sud primjenjuje pravila svog međunarodnog privatnog prava42.

Što se tiče trenutka koji je mjerodavan za ispitivanje sudbenosti postoje dva pristupa: prema jednom je mjerodavan trenutak podnošenja tužbe sudu, a po drugom trenutak litispendencije. Uredba je propisala da je mjerodavan trenutak podnošenja tužbe sudu. To znači da eventualne naknadne izmjene polaznog mjerodavnog materijalnog prava o prebivalištu tuženika ili promjena prebivališta tuženika i time potpadanje tuženika pod druga pravila o prebivalištu nisu odlučne jer dolazi do ustaljenja sudbenosti.

4.2. Posebne nadležnosti

39 Čl. 59. Uredbe: Za odlučivanje o tome da li neka stranka ima prebivalište na području države članice pred čijim sudovima je pokrenut postupak, sud primjenjuje svoje unutrašnje pravo.40 Čl. 27-30 Uredbe41 Čl. 60. Uredbe42 Mjerodavna odredba hrvatskog prava o nastanu pravne osobe glasi: Čl. 17, ZRSZ: Pripadnost pravne osobe određuje se po pravu države po kojem je ona osnovana. Ako pravna osoba ima stvarno sjedište u drugoj državi, a ne u onoj u kojoj je osnovana i po pravu te države ima njezinu pripadnost, smatrat će se pravnom osobom te države.

12

Pravila Uredbe o posebnoj međunarodnoj nadležnosti određuju zasnivanje nadležnosti za tuženika koji ima prebivalište u kojoj od zemalja članica EU. Pravila propisuju zasnivanje posebne nadležnosti u korist suda druge države članice, a ne one u kojoj tuženik ima prebivalište. Ako tuženik nema prebivalište u kojoj državi članici, sud kojemu je tužba podnesena odlučit će o svojoj nadležnosti primjenom unutarnjih pravila međunarodnog procesnog prava43.

Uredba propisuje pravila posebnih nadležnosti prema mjestu izvršenja ugovora (čl. 5. st. 1.), u predmetima uzdržavanja (čl. 5. st. 2.), u predmetima izvanugovorne odgovornosti za naknadu štete (čl. 5. st. 3.), nadležnost za adhezijske postupke (čl. 5. st. 4.), nadležnost za podružnice (čl. 5. st. 5.) i nadležnost po uskoj povezanosti tužbenih zahtjeva (čl. 6.). Uredba sadrži i posebna pravila o nadležnosti u predmetu osiguranja (čl. 8. do 14.), u predmetu potrošačkih ugovora (čl. 15.-17.) i u pojedinačnim ugovorima o radu (čl. 18.-21.). U nastavku će biti riječi o posebnoj nadležnosti prema mjestu izvršenja ugovora i u predmetima izvanugovorne odgovornosti za naknadu štete.

4.2.1. Nadležnost za ugovorne sporove prema mjestu ispunjenja ugovora

Posebna nadležnost prema mjestu ispunjenja ugovora uređena je na isti način Bruxelleskom i Luganskom konvencijom koje propisuju da u ugovornim sporovima osoba s prebivalištem u državi članici može biti tužena u drugoj državi ugovornici, u sudu mjesta gdje je obveza o kojoj je riječ ispunjena ili gdje je trebala biti ispunjena44.

Uredba 44/2001 propisuje posebnu nadležnost prema mjestu ispunjenja ugovora na slijedeći način:

Osoba s prebivalištem u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:- ako je predmet postupka ugovor ili zahtjevi iz ugovora, pred sudom mjesta gdje

je obveza izvršena ili treba biti izvršena,- za svrhe navedene odredbe, ako drugačije nije ugovoreno, mjesto je izvršenja

obveze: - u slučaju prodaje robe, mjesto u državi članici, u kojem je po ugovoru roba

isporučena ili treba biti isporučena, - u slučaju pružanja usluga, mjesto u državi članici, u kojemu je po ugovoru

usluga izvršena ili treba biti izvršena.

U svim slučajevima koji se ne mogu podvesti pod pravilo b) primjenjuje se pravilo a).45

Propisivanje posebne nadležnosti prema mjestu ispunjenja obveze opravdava se prvenstveno time da između mjesta ispunjenja obveze i predmeta spora u velikom broju slučajeva postoji uska činjenična veza koja omogućuje da se u tom mjestu postupak provede brzo i ekonomično polazeći od pretpostavke da će se u mjestu ispunjenja obveze najlakše moći utvrditi sporne činjenice, jer se u tom mjestu u pravilu nalazi

43 U slučaju podnošenja tužbe sudu RH to bi bila pravila iz ZRSZ i ZPP44 Članak 5. st. 1. reč. 1. Bruxelleske i Luganske konvencije45 Čl. 5. st. 1. točka 1. Uredbe

13

većina materijalnih dokaza i svjedoka46. Često postoji i veza između mjesta ispunjenja obveze i tužiteljevog zahtjeva. Pravilo se opravdava i uspostavom procesne ravnoteže parničnih stranaka i davanja ustupka tužitelju u odnosu na opće pravilo koje preferira interes tuženika odredivši opću međunarodnu nadležnost prema prebivalištu tuženika.

Što se smatra ugovornim sporom?

Prvo odlučno pitanje je polje primjene odredbe. Naime pojam ugovornog spora različito se tumači u materijalnim pravima zemalja članica. Jedan te isti spor može se prema kriterijima mjerodavnih nacionalnih prava svrstati u ugovorni, izvanugovorni ili statusni spor. S obzirom na to da u europskom pravu nema izričite definicije pojma ugovornog spora, pojavila se potreba tumačenja ovoga pojma od strane Europskog suda. Sud je odstupio od uobičajene metode po kojoj se pri tumačenju pojma ugovornog spora treba poći od prava države članice mjerodavnog za glavni odnos, jer zbog nepomirljivih razlika nije na taj način mogao doći do zadovoljavajućeg rezultata, i priklonio se metodi autonomnog tumačenja pojma ugovora kao što je to učinjeno i u tumačenju niza drugih spornih i različito tumačenih pojmova. Ovo autonomno tumačenje služi isključivo u svrhu određivanja međunarodne nadležnosti. Može se dogoditi da nacionalni sud, nakon što odluči o svojoj jurisdikciji primjenom europske formule pojma ugovornog spora, u rješenju spora nađe da se po mjerodavnom nacionalnom pravu ne radi o ugovoru i spor meritorno riješi prema kojim drugim pravilima, a ne onima za ugovore. Time se ne dira u njegovu međunarodnu nadležnost na temelju ugovorne međunarodne poveznice.

Odgovarajući na pitanja nacionalnih sudova radi tumačenja prava EU, odnosno konkretno čl. 1. i čl. 5. Bruxelleske i Luganske konvencije te čl. 1. i čl. 5. Uredbe, Europski sud je dao nekoliko definicija što se smatra, odnosno ne smatra ugovornim sporom. Sve definicije i tumačenja Europskog suda koja je dao u tumačenju Bruxelleske konvencije obvezno se primjenjuju u tumačenju Uredbe 44/2001, koja je unutar EU zamijenila Konvenciju:

- pojam građanskog i trgovačkog predmeta iz čl. 1. Konvencije ne treba tumačiti prema pravima pojedinih država članica, već uzimajući u obzir, prvo; svrhu i sistematiku konvencije i, drugo; opća načela koja slijede iz ukupnosti nacionalnih pravnih sustava. Prema tumačenju suda Bruxelleska konvencija ne može se primjenjivati na presude donesene u postupcima između neke javne vlasti i osoba privatnog prava, ako javna vlast djeluje u tom postupku izvršavajući javne ovlasti. Takav spor se ne može podvesti pod građanski ili trgovački spor47,

- sporovi o novčanom zahtjevu udruge prema svom članu treba u smislu čl. 5. Konvencije tumačiti kao ugovorne, što je sud formulirao u predmetu Peters48. Ovo zato što se prema sadržaju i tumačenju nacionalnih prava država ugovornica smatra da zasnivanjem članstva u udruzi nastaje ugovorni odnos između udruge i člana. Svi sporovi do kojih dođe tijekom ispunjenja ugovora trebali bi se riješiti pred istim sudom neovisno o prebivalištu člana udruge. Obveze člana udruge koje proizlaze iz članstva ispunjavaju se u istom mjestu, sjedištu udruge, taj sud najbolje može razumjeti osnivačke dokumente, pravilnike i odluke udruge kao i okolnosti u kojima je došlo do 46 Citirano prema dc. dr. sci Babić; Davor,Međunarodna nadležnost za ugovorne sporove u europskom, hrvatskom i američkom pravu, Pravni fakultet Zagreb 2005., str. 34, prema Izvještaju M. Jenarda i M. Mollera, Sl. list EZ 1990 C 189

47 C-29/76, LTU Lufttransportunternehmen GmbH & Co. KG v Eurokontrol (1976) ECR 1541,1976.48 C-34/82,Martin Peters Bauunternehmung GmbH v Zuid Nederlandse Aannemers Vereinigung (1983) ECR 987, 1983.

14

spora. Pri tom nije odlučno da li je obveza o kojoj je riječ proizlazi iz samog učlanjivanja u udrugu ili iz odluke kojega tijela udruge.

- ugovorna kvalifikacija zahtjeva za isplatu na temelju članstva u udruzi primjenjuje se i na članstvo u trgovačkim društvima. U predmetu Powell Duffryn 49 sud je našao da se za potrebe primjene Bruxelleske konvencije statut trgovačkog društva treba smatrati ugovorom koji obuhvaća uzajamne odnose između članova društva kao i na odnose između članova društva i društva. Veze koje postoje između članova društva usporedive su s vezama između stranaka ugovora. Osnivanje trgovačkog društva izraz je zajedništva interesa članova društva u ostvarivanju zajedničkog cilja. U svrhu ostvarivanja tog cilja svaki član društva ima prema drugim članovima i prema društvu obveze naznačene u statutu društva koji u smislu Bruxelleske konvencije treba biti shvaćen kao ugovor.

- spor o odgovornosti proizvođača za štetu sud je kvalificirao u predmetu Handte50. Prema stajalištu suda ako kupac koji je robu stekao posredstvom prodavatelja podnosi tužbu protiv proizvođača radi naknade štete zbog materijalnih nedostatka robe, tada ne postoji ugovorni odnos između kupca i proizvođača, jer proizvođač prema kupcu nije preuzeo nikakvu ugovornu obvezu. Osim toga, osobito u slučaju kad postoji međunarodni lanac ugovora, obveze stranaka mogu se razlikovati od jednog ugovora do drugoga, tako da prava koja kupac ima prema svom prodavatelju neće nužno biti ista kao i ona koja je proizvođač prihvatio u svom ugovornom odnosu prema prvom kupcu. Drugačije tumačenje bi bilo suprotno načelu pravne sigurnosti jer proizvođač ne bi mogao razumno predvidjeti gdje bi mogao biti tužen. Ni u većini država ugovornica konvencije i članica EU takva se odgovornost ne smatra ugovornom odgovornošću. Zato se međunarodna sudska nadležnost u sporu između proizvođača i kupca koji nije prvi kupac ravna prema pravilima za nadležnost u izvanugovornim stvarima. U postupku se nije postavilo pitanje međunarodne nadležnosti za sporove o odgovornosti za štetu između proizvođača i prvog kupca no u tom slučaju se radi o čistom ugovornom odnosu.

- u predmetu Arcado51 sud se izjasnio o posebnoj nadležnosti za sporove o naknadi štete zbog raskida ugovora. Zahtjev za isplatu ugovorene naknade i naknadu štete zbog raskida ugovora sud je za potrebe primjene konvencije kvalificirao u konkretnom predmetu koji se pred njim pojavio kao ugovorni spor. Arcado je sklopio ugovor s trgovačkim društvom Haviland prema kojem je bio imenovan zastupnikom društva za Belgiju i Luxemburg. Nakon što je društvo raskinulo ugovor Arcado je podnio tužbu sudu u Belgiji zahtijevajući isplatu neisplaćenih nagrada i naknadu štete zbog raskida ugovora. Sud je našao da je obveza isplate nagrade bila predviđena ugovorom, a zahtjev za naknadu štete temelji se na povredi ugovorne obveze od strane tuženika. Sud se pozvao i na čl. 15. i 17. Direktive Vijeća broj 86/653 od 18, prosinca 1986. godine o usklađivanju prava država članica o samostalnim trgovačkim agentima iz koje proizlazi da se zahtjev za naknadu štete zbog raskida ugovora smatra ugovornim zahtjevom.

- međunarodna nadležnost za sporove iz predugovorne odgovornosti testirana je u predmetu Tacconi52. Sud je u tom predmetu dao tumačenje da se predugovorna odgovornost ima tumačiti u smislu čl. 5. Konvencije kao zahtjev iz izvanugovorne odgovornosti. Ovo zato što sud u pogledu pojma „ spor iz izvanugovorne odgovornosti za štetu, delikt i kvazidelikt“ u smislu čl. 5. st. 3. konvencije utvrđuje da taj pojam

49C-214/89, Powel Duffryn plc v Wolfgang Petereit (1992) ECR I-1745, 1991. 50 C.26/91, Jakob Handte & Co GmbH v Traitements Mecano-chimiques des Surfaces SA (1992) ECR I-3967, 199251 C-9/87, SPRL Arcado v SA Haviland (1988) ECR 1539, 198852 C-334/00 Fonderie Officine Meccaniche Tacconi SpA v Heinrich Wagner Sinto Machinenfabrik GmbH (2002/ ECR I- 7357, 2002

15

obuhvaća sve zahtjeve kolji se temelje na nekoj obvezi tuženika a koje nisu ugovorni u smislu odredbe čl. 5. st. 1. konvencije“. Pojam „ugovorni spor“ ne obuhvaća situacije u kojima nema slobodno preuzete obveze jedne stranke prema drugoj. Obveza naknade štete uzrokovane neosnovanim prekidom pregovora može se temeljiti samo na povredi zakonskih pravila, osobito pravila koja zahtijevaju da stranke tijekom sklapanja ugovora djeluju u dobroj vjeri u pregovorima. Zato spor o pregovorima u okolnostima slučaja kakav je bio Tacconi ne može biti ugovorni spor.

Tumačenje koje je sud dao u predmetu Tacconi nije jednoznačno za sve buduće predmete, nego samo na činjeničnu osnovu iz konkrentog predmeta. Prema mišljenju neovisnog odvjetnika Geelgoeda koje je poslužio kao podloga za presudu u predmetu Tacconi, u postupku pregovaranja pojavljuju se tri stadija: u prvom stadiju stranke mogu prekinuti pregovore bez posljedica, u drugom se stvara određeno opravdano očekivanje da će ugovor biti sklopljen pa odustankom od pregovaranja može nastati šteta,a pregovarač ne može naglo prekinuti pregovore bez posljedica i u trećem je već postignut sporazum o glavnim pitanima ugovora, a pregovara se o sporednim stvarima. U prvom slučaju očito nema nikakve odgovornosti pregovarača, a u slučaju spora predmet se tretira kao izvanugovorni. U drugom slučaju radi se o situaciji iz predmeta Tacconi gdje je na prijedlog samostalnog odvjetnika sud kvalificirao spor kao izvanugovorni. Nikakav ugovor nije nastao, ali se na temelju pregovora moglo opravdano očekivati nastavak pregovora i sklapanje ugovora, a neopravdani odustanak od pregovora je povreda načela savjesnosti i poštenja u pregovaranju. Kada je u pitanju treća situacija, radi se o ugovornom odnosu u smislu zasnivanja međunarodne sudbenosti po čl. 5. st. 1. Konvencije.

- kada je u sporu radi ispunjenja ugovorne obveze osporeno pitanje postojanja ugovora, to još uvijek ne znači da se tužitelj ne može pozvati na nadležnost sudova mjesta ispunjenja obveza u skladu s odredbom čl. 5. st. 1. konvencije. O tom pitanju sud se izjasnio u predmetu Effer53, iako nije dao izričito tumačenje što bi bilo ako se utvrdi osnovanim prigovor tuženika da nema ugovora. Za potrebe zasnivanja nadležnosti u sporu radi utvrđenja da ugovor ne postoji polazi se od pretpostavke da se radi o ugovornom odnosu. Svako drugačije tumačenje dovelo bi do apsurdne situacije da sud koji utvrdi da nema ugovora, a po međunarodnom pravu nije nadležan za izvanugovoni odnos, mora utvrditi svoju nenadležnost umjesto da utvrdi nepostojanje ugovora.

Što se smatra obvezom uz čije se mjesto ispunjenja vezuje međunarodna nadležnost ?

Ugovori su u pravilu dvostarnoobvezni, a samo iznimno jednostranoobvezni. Bili oni dvostrano ili jednostrano obvezni, iz svakog ugovora najčešće nastaje više obveza ugovornih strana. Na primjer kod ugovora o djelu nužno postoji barem obveza isplate naknade i obveza izvršenja djela. Nekada se sve obveze ispunjavaju u istom mjestu pa je onda to mjesto ispunjenja obveze u smislu Uredbe. Postavlja se pitanje koja će se obveza uzeti kao odlučna za zasnivanje međunarodne sudske nadležnosti ako iz ugovora proizlazi da je za stranke nastalo više obveza koje se po ugovoru ili po mjerodavnom pravu ispunjavaju u različitim mjestima ili su već ispunjene u različitim mjestima. Moguće je izabrati jedno od ovih mjesta:

-mjesto ispunjenja obveze koja je karakteristična za predmetni ugovor,-mjesto ispunjenja obveze na kojoj tužitelj temelji tužbeni zahtjev ili,

53 C-38/81, Effer SpA v Hans Joachim Kantner (1982) ECR 825, 1982

16

-mjesto ispunjenja bilo koje od više ugovornih obveza koju jedna ugovorna strana treba ispuniti drugoj54.

Ovo pitanje je uredba riješila različito ovisno o vrsti ugovora. Kada su u pitanju ugovori o prodaji robe i pružanju usluga, za suđenje je nadležan sud mjesta ispunjenja karakteristične obveze. Karakteristična obveza iz ugovora o prodaji je isporuka robe, a kod ugovora o usluzi pružanje usluge. To znači da, ako se stranke nisu drugačije sporazumjele, mjesto ispunjenja obveze je:

-ako se radi o prodaji robe, mjesto u državi članici gdje je, prema ugovoru, roba isporučena ili je trebala biti isporučena,

-ako se radi o pružanju usluga, mjesto u državi članici gdje su, prema ugovoru, usluge pružene ili su trebale biti pružene.

Za zasnivanje međunarodne nadležnosti u sporu iz ugovora o prodaji i ugovora o usluzi nije dakle odlučno o kojoj se obvezi vodi konkretni spor, nego koja je obveza karakteristična za ugovor iz kojega je nastao spor. Sud mjesta gdje se ispunjava karakteristična obveza u pravilu je u najužoj činjeničnoj vezi s predmetom spora. Osim toga izbjegava se mogućnost raspršivanja nadležnosti u korist sudova raznih zemalja članica ovisno o svakoj pojedinačnoj obvezi o kojoj je riječ. Ujedno ovakvo rješenje čini predvidivim pred kojim će se sudom raspravljati eventualni spor iz ugovora.

Pojam ugovora o prodaji robe odnosi se samo na robu i to u smislu robe kako je definiran u europskom pravu a ne u nacionalnim pravima zemalja članica. Valja razlikovati pojam robe u svakodnevnom životu, pojam robe u smislu predmeta u slobodnom kretanju roba unutar EU i pojam robe u smislu ugovora o prodaji robe.

Pojam robe je u europskom pravu najčešće definiran za potrebe primjene Ugovora o europskoj Uniji (sloboda kretanja roba). Roba se u tom smislu definira kao proizvod mjerljiv u novcu i podoban biti predmetom komercijalne transakcije55. Istovremeno se u praksi Europskog suda širi sadržaj tog pojma za potrebe uspostave načela slobode kretanja roba, pa se primjerice robom smatra i otpad koji se ne može reciklirati, a u slučaju prijevoza takvog otpada ne može govoriti o komercijalnoj vrijednosti, nego dapače takav otpad ima negativnu novčanu vrijednost, jer stvara trošak u zbrinjavanju. Ima i drugih primjera koji dovode u pitanje opću definicije pojma robe. Tako je na primjer u praksi Europskog suda prijenos električnih signala svrstan u pružanje usluga, dok je elektricitet koji se prenosi električnim nosačima svrstan u robu. Pojam robe ponekad je teško razgraničiti i od pojma kapitala. Novac se ne smatra robom nego kapitalom u smislu definicije Europskog suda, pa se primjerice kovanice novca u opticaju smatraju se primjerice kapitalom a ne robom. S druge strane na temelju odluke Europskog suda britanske srebrne kovanice od pola krune, koje doduše nisu legalno sredstvo plaćanja, ali se u The Bank of England mogu zamijeniti za aktualne valute, svrstane u robu. Prodajom robe ne smatra u europskom pravu se niti prodaja vrijednosnica i prava.

Definiciju samog ugovora o prodaji robe, a u svrhu primjene odredbe čl. 5. st. 1. Uredbe o nadležnosti, daje Bečka konvencija o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe. U smislu Bečke konvencije ugovorom o prodaji smatra se svaki ugovor koji

54 Dc. dr. sci Babić; Davor Adrian, Međunarodna nadležnost za ugovorne sporove u europskom, hrvatskom i američkom pravu, Pravni fakultet Zagreb 2005., str. 61

55 Predmet Europskog suda Walonia waste - Case C-2/90 Kommission v Belgium (1992) ECR I-4431

17

obvezuje prodavatelja na isporuku robe i prijenos vlasništva na robi, a kupca na preuzimanje robe i isplatu cijene.

Ni pojam ugovora o pružanju usluga nije sasvim jednoznačan u pravima zemalja članica EU. Što se tiče prava EU opće prihvaćeno pravilo nalaže da se pojam ugovora o pružanju usluga tumači široko, s ciljem što šire primjene odredbe o slobodi pružanja usluga zagarantirane osnivačkim ugovorima. Uobičajeno se ugovorima o pružanju usluga smatraju ugovor o djelu, ugovori s osobama koje se bave slobodnim zanimanjima, ugovor o prijevozu, špediciji, agencijskim uslugama, ugovor o uslugama multimodalnih operatera, te o posredovanju prilikom financijskih i robnih transakcija.

Za sve ostale ugovore vrijedi opće pravilo po kojemu se mjestom ispunjenja obveze za potrebe primjene odredbe čl. 5. st. 1. Uredbe smatra mjesto ispunjenja one obveze na kojoj se zasniva tužbeni zahtjev56. Ako je primjerice podnesena tužba za isplatu ugovorene novčane svote mjesto ispunjenja obveze je ono mjesto gdje se po ugovoru treba ispuniti ili gdje je ispunjena baš ta konkretna obveza koja je predmet spora. Nedostatak ovoga propisa je u tome što zasnivanje nadležnosti često nije usmjereno na mjesto s kojim je predmet spora činjenično povezan. Postavlja se i pitanje primarnih i sekundarnih obveza iz spora, što može otežati tumačenje odredbe.

Važno pitanje u primjeni odredbe čl. 5. st. 1. Uredbe jeste koje će materijalno pravo primijeniti sud koji odlučuje o svojoj međunarodnoj nadležnosti da bi utvrdio koje se mjesto smatra mjestom ispunjenja konkretne obveze po mjerodavnom pravu. Moguće su teoretski barem tri metode kojima bi se moglo riješiti ovo pitanje57: primjenom materijalnog prava države suda kojemu je podnesena tužba (lex fori), primjenom materijalnog prava mjerodavnog za obvezu (lex causae) i primjenom autonomnog tumačenja pojma mjesta ispunjenja obveze. Već na prvi pogled otpada prva varijanta jer bi bilo toliko tumačenja koliko ima država članica. Ostaju dvije moguće prihvatljive varijante. Kako se Uredba ima tumačiti na način na koji je Europski sud tumačio odredbe Bruxelleske konvencije, a u tumačenju Konvencije se sud izjasnio što se smatra mjestom ispunjenja obveze, u nastavku će biti izneseno obvezatno tumačenje tog pojma koje je dao sud. Osnovno polazište u tumačenjima je da se mjestom ispunjenja ugovorne obveze smatra ono na koje upućuje mjerodavno materijalno pravo (lex causae) ako o tom nema sporazuma između ugovornih strana, osim u slučaju iz čl. 5. st. 1. podstavak a Uredbe.

Mjesto ispunjenja obveze protumačeno je prema mjerodavnom pravu u više predmeta Europskog suda. Prvi od njih je predmet Tessili58. Upitan od Njemačkog suda kako se ima tumačiti pojam mjesta ispunjenja obveze sud je odgovorio da se radi o pogodovanju tužitelju koji može podnijeti tužbu u mjestu ispunjenja obveze imajući u vidu blisku vezu spora s tim mjestom. Nacionalni sud kojemu je podnesena tužba utvrdit će primjenom kolizijskih pravila suda koje se mjerodavno pravo treba primijeniti u rješenju spora te primjenom tog prava odrediti da li je mjesto ispunjenja obveze na njegovom području.

Ovakvo tumačenje dovodi često od nelogičnosti, naročito kad se radi o sporu radi ispunjenja novčanih obveza koje se po nekim mjerodavnim pravima ispunjavaju u

56 C-14/76 Etablissements A. DE Blos,SPRL v Societe en comandite par actions Bouyer (1976) ECR 1497,1976 g.57 Dc. dr. sci Babić; Davor Adrian, Međunarodna nadležnost za ugovorne sporove u europskom, hrvatskom i američkom pravu, Pravni fakultet Zagreb 2005., str 9458 C-12/76, Industrie Tessili Italiana Como v Dunlop AG (1976) ECR 1473, 1976 godina

18

mjestu dužnik. U tom slučaju ne može se govoriti o najužoj vezi suda s predmetom spora, niti u takvom slučaju pravilo radi u korist vjerovnika.

Ako je mjesto ispunjenja obveze unaprijed određeno ugovorom, tada je za suđenje nadležan sud na čijem se području nalazi ugovorom određeno mjesto. Sporazum o mjestu ispunjenja obveze ne treba u pogledu formalnosti vezati uz sporazum o prorogaciji, pa se za ugovorno određenje mjesta ispunjenja obveze ne traže posebne formalne pretpostavke. Iznimno kad se sporazumom se mjesto ispunjenja obveze ne veže uz mjesto koje je u najbližoj vezi s ugovorom nego uz neko treće mjesto, radi se apstraktnom ugovoru o mjestu ispunjenja. Takvo mjesto je određeno očito samo radi zasnivanja nadležnosti suda određene zemlje. Kako se u ovom slučaju radi o prikrivenom ugovoru o prorogaciji nadležnosti, a nadležnost se može na temelju ugovora zasnovati samo ako su ispunjene formalne pretpostavke za ugovorenu nadležnost, sud će apstraktnu odredbu o mjestu ispunjenja obveze uvažiti za potrebe utvrđenja nadležnosti samo ako je ugovor o mjestu ispunjenja obveze sačinjen u određenoj formi. U slučaju određivanja mjesta ispunjenja obveze radi zasnivanja nadležnosti radi se o izberivoj prorogaciji, pa tužitelj bez obzira na ugovorom određeno mjesto ispunjenja obveze može birati između suda općemjesne nadležnosti prema prebivalištu tuženika i suda ugovorenog mjesta ispunjenja obveze.

Posebno je pitanje nadležnosti kad je obveza već ispunjena prije podnošenja tužbe sudu u mjestu koje nije u ugovoru označeno kao mjesto ispunjenja obveze. Na ovo pitanje treba odgovoriti primjenom materijalnog prava mjerodavnog za ugovor i utvrditi da li se po tom pravu mjestom ispunjenja obveze smatra ono u kojemu je obveza stvarno ispunjena, bez obzira što je obveza trebala biti ispunjena u drugom mjestu obveze. Problem se pojavio i u slučaju kada postoji više mjesta ispunjenja obveze, u pravilu u slučaju negativne obveze usmjerene na uzdržavanje od određenih poslovnih aktivnosti (na primjer uzdržavanje od konkuriranja). I u tim slučajevima Europski sud je uputio na primjenu materijalnog prava mjerodavnog za ugovor i uputio nacionalni sud da utvrdi mjesto ispunjenja obveze vodeći računa o materijalnom pravu koje vrijedi za ugovor.

Odredba o nadležnosti suda prema mjestu ispunjenja obveze trpi velike kritike teoretičara i praktičara, prvenstveno zbog široke lepeze slučajeva privlačenja međunarodne nadležnosti sudu tužitelja. Osim toga mjesto ispunjenja neke ugovorne obveze često nije mjesto koje je u najužoj vezi s ugovorom, pa nema primjerene veze predmeta spora s međunarodno nadležnim sudom. Naročiti problem u praksi predstavljaju ugovori koji se izvršavaju na području velikog broja zemalja, pa se u pogledu pojedinačnih obveza zasniva međunarodna nadležnost sudova različitih zemalja. To može dovesti do donošenja kontradiktornih presuda iz istog ugovora i odbijanja priznanja učinka presude na području druge države članice EU. U tom smislu se boljim pokazuje rješenje Uredbe o mjestu ispunjenja obveze iz ugovora o prodaji i pružanju usluga koje veže nadležnost uz mjesto ispunjenja karakteristične činidbe.

4.2.2. Nadležnost u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti i sličnim predmetima

Osoba s prebivalištem u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici ako se radi o predmetima izvanugovorne odgovornosti i sličnim predmetima, ili ako su

19

zahtjevi iz takvih radnji predmet postupka pred sudom gdje je štetna radnja učinjena ili može biti učinjena (čl. 5. st. 3. Uredbe).

Prvo pitanje koje se postavlja je što se po Uredbi smatra predmetom izvanugovorne odgovornosti, a što sličnim predmetima. Taj pojam u smislu čl. 5. st. 3. Uredbe ne znači nadležnost za sve izvanugovorne obveze. Polazeći od sistematike obveznih odnosa prema pravima zemalja članica EU, pojam izvanugovornih obveza može imati različito značenje59 i obuhvaća pored obveze na naknadu štete i razne druge obveze. Ovdje zakonodavac očito nije imao u vidu nikakve druge izvanugovorne obveze osim onih koji se tiču počinjenja štete drugome bilo kažnjivim djelom ili kakvom nekažnivom radnjom s građanskopravnim posljedicama. U tom pogledu polje primjene odredbe o međunarodnoj nadležnosti na temelju izvanugovorne odgovornosti podudara se s pravnim shvaćanjem izvanugovorne odgovornosti u hrvatskom pravnom sustavu. Kada se naime određuje polje primjene ovog pravnog pravila, ne smije se širiti pojam izuzetka na štetu općeg pravila o nadležnosti prema prebivalištu tuženika.

Europski sud je doduše u jednom od svojih predmeta, određujući polje primjene odredbe o međunarodnoj nadležnosti za ugovorne sporove vrlo široko protumačio pojam izvanugovornih obveza navodeći: „spor iz izvanugovorne odgovornosti za štetu, delikt i kvazidelikt u smislu čl. 5. st. 3. konvencije utvrđuje da taj pojam obuhvaća sve zahtjeve kolji se temelje na nekoj obvezi tuženika a koje nisu ugovorni u smislu odredbe čl. 5. st. 1. konvencije60.“

S druge strane u predmetu Kalfelis61 te u kasnijem predmetu Blijedenstein62 sud polazi od generalnog principa u sustavu Bruxellske konvencije da je za suđenje u pravilu nadležan sud na području zemlje ugovornice u kojoj tuženik ima prebivalište. Pravila o nadležnosti koja derogiraju opći princip ne smiju se interpretirati izvan onih slučajeva koji su izričito navedeni u Konvencji. U tom svjetlu sud je odbio okarakterizirati izvanugovornom obvezu iz predmeta u kojemu javno tijelo regresnim zahtjevom potražuje vraćanje iznosa koji je isplaćen na temelju javnog prava kao potpora za edukaciju u situaciji kad je javno tijelo subrogacijom ušlo u prava vjerovnika uzdržavanja prema dužniku. Da je sud smatrao da sve izvanugovorne obveze ulaze u polje primjene čl. 5. st. 3. Uredbe, u ovom slučaju bi odlučio u korist suda posebne nadležnosti.

Pravilo izneseno u navedenim predmetima potvrđeno je u kasnijem predmetu Kronhofer63 u kojemu sud nastavlja tvrdnju da je pravilo iz čl. 5. st. 3. Konvencije (a sada Uredbe) temeljeno na posebno bliskoj vezi između predmeta i suda koji je različit od onoga koji bi bio nadležan suditi po prebivalištu tuženika, a kad takve veze nema nije moguća primjena čl. 5. st. 3. Konvencije.

Na tragu pravila o uskom tumačenju odredbe čl. 5. st. 3. Konvencije sud je u nekim predmetima uspostavio pobliže kriterije tumačenja odredbe:

59 Prema Zakonu o obveznim odnosima RH,„Narodne Novine“ broj 35/05 pod izvanugovorne obveze svrstane su obveze iz: javnog obećanja nagrade, poslovodstva bez naloga, prouzročenja štete, stjecaja bez osnove i vrijednosnih papira.60 C-334/00 Fonderie Officine Meccaniche Tacconi SpA v Heinrich Wagner Sinto Machinenfabrik GmbH (2002/ ECR I- 7357, 2002

61 C-189/87, Athanasios Kalferis i drugi (1988) ECR 556562 C-433/01, Freistaat i Jan Blijdenstein (2004) ECR I-000063 C-168/02, Rudolf Kronhofer i Mariane Moller

20

- u predmetu Kronhofer tužitelj koji ima prebivalište u Austriji podnio je tužbu sudu u Austriji radi naknade štete protiv četiri fizičke osobe s prebivalištem u Njemačkoj koji su obavljali poslove kao direktori ili investicijski konzultanti u trgovačkom društvu Protectas Vermogensverwaltungs GmbH sa sjedištem u Njemačkoj. Tužbom potražuje naknadu štete zbog financijskog gubitka koji je nastao u njegovoj imovini kao rezultat tuženikovih loših vođenja povjerenih im poslova. Sud u Austriji postavio je pitanje da li se odredba „mjesto gdje je nastupila štetna posljedica“ može tumačiti na način da je štetna posljedica nastupila u imovini tužitelja u Austriji, jer je rezultat štetne radnje pretrpljen u Austriji. Europski sud je našao da mjesto gdje se nalazi imovina tužitelja,u ovom slučaju mjesto njegovog prebivališta, nema nikakve veze s predmetom spora. Zato se odredba o nadležnosti prema mjestu gdje je nastupila štetna posljedica ne može tumačiti na način da se takvim mjestom smatra mjesto prebivališta tužitelja ili mjesto gdje je grupirana njegova imovina64,

- odredbu po kojoj je pored suda opće mjesne nadležnosti za suđenje nadležan i sud gdje je učinjena štetna radnja, Europski sud je protumačio na način da je nadležan i sud gdje je štetna radnja mogla biti učinjena. U predmetu Henkel65 sud je naveo da se pravila konvencije odnose na građanske i trgovačke predmete. Preventivne tužbe podnesene od strane organizacija za zaštitu potrošača u svhu preveniranja korištenja termina u ugovoru koja mogu biti nefer prema potrošačima spadaju u materiju koja se odnosi na odgovornost za štetu, delikte i kvazidelikte u svrhu primjene odredbe čl. 5. st. 3. Konvencije. Drugim riječima sud je interpretacijom proširio primjenu odredbe na način da je pored suda prema mjestu prebivališta tuženika nadležan i sud gdje bi za tužitelja mogla nastati šteta, - u predmetu Spliethoff“s66 devet osiguravateljskih društava i jedan glavni osiguratelj, kompanija Reunion europenne SA (dalje „osiguratelj“), koji su subrogacijom stupili u prava kompanije Brambi Fruits čije je upisano sjedište u Francuskoj, podnijeli su tužbu sudu u Francuskoj protiv kompanije Spliethoff“s Bevrachtingskamtoor BV čije je registrirano sjedište u Nizozemskoj i brodara broda Alblagsgracht Voo2 s prebivalištem u Nizozemskoj na temelju štete na teretu od 5.199 paketa krušaka predanih Brambiu. Brodar je predstavljao vlasnike broda i čartera u glavnom postupku pred sudom u Francuskoj. U prijevozu je sudjelovao tuženik koji nije izdavatelj teretnice. Tuženik je osporio pravo osiguratelja da se koristi odredbom čl. 5. st. 3. Konvencije radi uspostave nadležnosti suda u Francuskoj. Sud je našao da predmet ne spada u ugovorne sporove. Tužba kojom primatelj robe potražuje naknadu štete zbog oštećenja robe prevožene morem i kopnom od osobe koju smatra stvarnim prijevoznikom, a koja nije izdala teretnicu nego je teretnica izdana po drugoj osobi, nije tužba iz ugovora u smislu odredbe čl. 5. st. 1.Konvencije. Radi se o predmetu iz počinjenja štete, delikta i quazi-delikta u smislu odredbe čl. 5. st. 3. Konvencije jer je njezin domet zasnivanje međunarodne nadležnosti u svim predmetima u kojima se traži odluka o odgovornosti tuženika. Analizirajući činjenični supstrat sud je našao da nema mjesta primjeni odredbe čl. 5. st. 3. Konvencije radi uspostave nadležnosti suda u Francuskoj, jer niti se tamo zbio štetni događaj niti je tamo nastupila štetna posljedica. Mjestom štetnog događaja u ovom slučaju označeno je mjesto gdje je brodar prevozio robu. S druge strane mjesto u kojemu je primatelj trebao preuzeti teret nije mjesto u kojemu je nastupila štetna posljedica u smislu odredbe čl. 5. st. 3. Konvencije. Sud je ipak našao da je za suđenje nadležan Francuski sud, ali po čl. 6. st. 1. Konvencije. Osoba s prebivalištem na

64 Napominje se da je odredba čl. 5. st. 1. Uredbe uža od one iz konvencije, pa se po Uredbi ne može zasnovati nadležnost prema mjestu gdje je nastupila štetna posljedica65 C-167/00,Verein fur Konzumenteninformation i Karl Heinz Henkel ECR (2000) 1-08111/02 66 C-51/97, Reunion europenne SA and others v Spliethoff“s Bevrachtingskamtoor BV and the master of the vessel Alblagsgracht Voo2, ECR I-06511 (1998)

21

području države ugovornice može biti tužena pred sudom na čijem području ima prebivalište jedan od tuženika, ako se više osoba zajedno tuži. U prijevozu robe je sudjelovalo više prijevoznika, jedan od njih sa sjedištem u Sidneyu (Australia) za kojega je po posebnoj Konvenciji bio nadležan sud u Francuskoj. Povezujući činjenično i pravno predmete sud je primjenom čl. 6. st. 1. Konvencije utvrdio nadležnost francuskog suda za sve povezane predmete.

4.3. Isključive nadležnosti

Neki predmeti spora su u tako uskoj vezi s državama članicama i njenim interesima, ili imaju tako usku vezu s radom njenih organa i tijela, da je u tim stvarima za državu neprihvatljivo da o njima odlučuje sud koje druge države. Takve povezanosti rezultiraju propisivanjem isključive nadležnosti za suđenje u eventulanim sporovima. Šest država članica EEZ propisale su temelje isključive međunarodne nadležnosti sudova zajednice Bruxelleskom konvencijom čija pravila su pretočena u čl. 22. Uredbe 44/2001. Pravila o isključivoj nadležnosti primjenjuju se uobičajeno samo kad je ta materija predmetom glavnog zahtjeva o kojemu sud odlučuje i otklanjaju svaku mogućnost zasnivanja nadležnosti suda koje druge zemlje članice a ne onoga koji je isključivo nadležan. Ova pravila vežu se uz predmet spora i neovisna su o nacionalnoj pripadnosti stranaka u postupku i primjenjiva su ne samo na stranke s prebivalištem u kojoj zemlji članici, nego i s prebivalištem u trećim zemljama.

4.3.1. Stvarna prava na nekretninama, najam i zakup

Bez obzira na prebivalište isključivo su nadležni za tužbe kojima su predmet stvarna prava na nekretninama, kao i najam i zakup nekretnina, sudovi države članice gdje leže nekretnine. Radi se o zahtjevima in rem, te najmu i zakupu, a za takve zahtjeve je i u nacionalnim pravima zemalja članica i bilateralnim sporazumima propisana isključiva nadležnost prema mjestu gdje leži nekretnina. Pravilo ima porijeklo u Ugovoru između Njemačke i Francuske koji uređuje pitanja Saara, a prema kojemu sud zemlje u kojoj leži nekretnina ima isključivu nadležnost u svim pitanjima koja se tiču posjeda i vlasništva takve nekretnine i svih zahtjeva in rem u odnosu na tu nekretninu. Pravila o isključivoj nadležnosti zabranjuju svakom sudu zemlje članice da utvrdi svoju nadležnost u pogledu nekretnine koja leži na području druge zemlje članice. Ako bi se sud zemlje članice oglušio o pravila o isključivoj nadležnosti, priznanje takve odluke u drugoj zemlji članici u pravilu se odbija pozivom na javni poredak.

Međutim, za tužbe kojima je predmet najam ili zakup nekretnina što je sklopljen za privremeno korištenje najviše za neprekinutih šest mjeseci, sudovi države članice u kojoj prebiva tuženik također su nadležni, ako je najmoprimac/zakupnik fizička osoba te najmoprimac/zakupnik i najmodavac/zakupodavac prebivaju u istoj zemlji članici.

U praksi Europskog suda nije bilo ozbiljnijih dvojbi oko toga što se smatra tužbom in rem u smislu zasnivanja nadležnosti u sporovima o nekretninama. Sud je doduše dao usku koncepciju pojma spora in rem u primjeni ovoga pravila. Postupak se primjerice u pogledu spora o pravu vlasništva mora ticati stvari in rem u punom smislu riječi, provedivog u odnosu na sve. Čak i kada je predmet spora isprava o pravu vlasništva, spor ne spada pod spor o nekretnini nego se radi o sporu in personam.

22

U predmetu Reichert67 po paulijanskoj tužbi banke kreditora radi poništaja prijenosa prava vlasništva na francuskoj nekretnini sa oca (dužnika) na sina (treću osobu) sud je našao da pojam tužba in rem ne obuhvaća sve tužbe o nekretninama, nego samo one koje se tiču opsega, sadržaja, vlasništva i posjeda nekretnine ili postojanja drugog prava in rem radi zaštite interesa nositelja prava. Za paulijansku tužbu u ovom slučaju je ocijenjeno da se ne radi o tužbi in rem.

Određene dvojbe su se pojavile oko kvalifikacije predmeta spora kad je u pitanju zakup.

U predmetu Sanders68 sud je utvrdio da predmet radi osporavanje ugovora o otvaranju cvjećarnice spada izvan pravila o isključivoj nadležnosti u smislu pravila tadašnje konvencije. Radi se u glavnini o predmetu koji se tiče pokretanja biznisa, a ne zakupa nekretnine. Spor zakupodavca i zakupca koji obuhvaća pitanja o postojanju ili interpretaciji zakupa, ili radi naknade štete što ju je počinio zakupac ne spada sam po sebi u zakupne, ako se u njegovom rješenju ne primjenjuju specijalna kompleksna pravila o zakupnim i najamnim odnosima

U predmetu Rosler69,u kontekstu ugovora o zakupu, sud je ustvrdio da je smisao isključive nadležnosti u vezi sa zakupnim odnosima po tadašnjem čl. 16. Konvencije i činjenici da su zakupi usko povezani s pravom o nekretninama, i s odredbama prisilnog karaktera u pogledu njihovog korištenja. U interesu je države u kojoj leži nekretnina osigurati propisane uvjete njihovog korištenja. Svi sporovi koji se tiču postojanja zakupa ili tumačenja ugovorenih rokova, njegovog trajanja, predaje u posjed, naknade štete koju je prouzročio zakupac, povrata rente, kao i incidentalnih zahtjeva u vezi s korištenjem nekretnine (voda, struja, gas) spadaju u pojam zakupnih sporova u smislu isključive nadležnosti za njihovo rješavanje po čl. 22. Konvencije.

4.3.2. Trgovačka društva i odluke njihovih tijela

Za tužbe kojima je predmet valjanost, ništavost ili prestanak trgovačkog društva ili druge pravne osobe ili udruženja fizičkih ili pravnih osoba, ili valjanost odluka njihovih tijela, isključivo su nadležni sudovi države članice na čijem području trgovačko društvo, pravna osoba ili udruženje ima sjedište. Radi utvrđenja tog sjedišta sud primjenjuje svoja pravila mjerodavnog privatnog prava (legis fori).

Zahtjevi pravne sigurnosti ne trpe moguće proturječne presude koje se tiču postojanja društva, udruge ili druge pravom priznate asocijacije ili valjanosti odluka njihovih organa. Očito je da je u najbližoj vezi s takvim predmetima sud na čijem se području vodi registar takvog društva ili udruge. Pored toga pravna sigurnost i pravo trećih na informacije o društvu najbolje se štite ako su svi sporovi oko postojanja društva i sličnih pitanja koncentrirani u jednoj državi i podaci javno objavljeni u toj državi.

67 C-115/88 Mario P.A. Reichert and others v Dresdner Bank (1990) ECR I-2768 C 73/77 Sanders v Van der Putte (1977) ECR 238269 241/83 Rosler (1985) ECR 99

23

Ove sporove valja razlikovati od sporova o novčanim zahtjevima između članova društva i društva i o novčanom zahtjevu udruge prema svom članu koji se svrstavaju u ugovorne sporove.

4.3.4. Sporovi o valjanosti upisa u javne registre

Bez obzira na prebivalište za tužbe kojima je predmet spora valjanost upisa u javne registre, isključivo su nadležni sudovi države članice na čijem se području vode ti registri.

Ovoj odredbi nije potreban nikakav komentar. Postupak upisa u javne registre spada u javno pravo zemalja članica, a sve zemlje članice ovu kategoriju sporova stavljaju u svoju isključivu nadležnost pravilima unutrašnjeg prava. Europski sud se nije izjašnjavao o primjeni ove odredbi, jer je ona jasna i općeprihvaćena u svim zemljama članicama.

4.3.5. Sporovi o valjanosti patenata, uzoraka, žigova i modela i sličnih prava

Za tužbe u kojima je predmet spora valjanost patenata, žigova, uzoraka i modela ili sličnih prava koja treba položiti ili registrirati,isključivo su nadležni sudovi države članice na čijem je području zatraženo ili izvršeno polaganje ili registriranje ili se smatra da je izvršeno na osnovi instrumenata Zajednice ili međunarodnog ugovora.

Ne dirajući u nadležnost na osnovi Konvencije o davanju europskog patenta, potpisane u Munchenu 1973. godine, sudovi svake države članice imaju isključivu nadležnost, bez obzira na prebivalište stranaka, o tužbama koje se tiču registracije ili valjanosti europskog patenta izdanog za tu državu.

Ostali sporovi koji se tiču patenata, uključivši i one koji se tiču povrede patenata, ne spadaju u isključivu nadležnost države registracije patenta. Nadležnost za takve sporove se utvrđuje po generalnim pravilima o nadležnosti (opća i posebna nadležnost).

Ova odredba je propisana u ranijoj Konvenciji temeljeći se na patentnom pravu zemalja članica EEZ. Europski sud je raniji čl. 16. Konvencije, a sadašnji čl. 22. Uredbe u pogledu nadležnosti za patente protumačio prilično ekstenzivno. Ocijenio je da se pravila dana u Konvenciji tiču svih postupaka koji se tiču registracije ili valjanosti patenata, neovisno radi li se o postupku po tužbi li po žalbi. Sud je među ostalim iznosio i tumačenje da su sudovi zemlje registracije patenta isključivo nadležni za valjanost patenta kao i u sporovima gdje je valjanost patenta upitna u sporu radi povrede patenta. Ipak se konačno ujednačilo stajalište da se nadležnost za sporove o povredi patenata ravna prema generalnim pravilima Uredbe, a ne pravilima o isključivoj nadležnosti.

4.3.6. Sporovi u vezi s prisilnim ovrhama

24

Za tužbe vezane uz prisilno izvršenje odluka isključivo su nadležni sudovi države članice na čijem se području treba provesti ovrha.

Koje su tužbe vezane uz ovrhu prosuđuje se po procesnom pravu suda na čijem području treba provesti ovrha (legis fori). Po nacionalnim pravima zemalja članica u ovu kategoriju uglavnom spadaju tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Radi se o parnicama koje su u velikoj mjeri vezane na ovršni postupak i čiji ishod se izravno reflektira na taj postupak. Zemlje članice nisu bile spremne povjeriti ispitivanje valjanosti provedbe ovrhe stranim sudovima između ostalog i zbog toga što ovrha uključuje određene elemente prisile koja je uređena javnim pravom države članice.

5. PROROGACIJA NADLEŽNOSTI

Pravila o nadležnosti vrijede ako nema drugačijeg sporazuma stranaka, izuzev pravila o isključivoj nadležnosti čiju primjenu nije moguće derogirati ugovorom.

Ako su se stranke, od kojih barem jedna ima prebivalište na području jedne države članice (EU) sporazumjele da će sud ili sudovi jedne države članice biti nadležni za rješavanje već nastalog spora ili budućeg spora koji će nastati iz određenog pravnog odnosa, tada je taj sud ili ti sudovi nadležni. Ta nadležnost je isključiva, osim ako se stranke nisu drugačije sporazumjele (čl. 23. Uredbe).

Sporazum o nadležnosti je zakonom uređen model podvrgavanja spora u određenoj stvari onom sudu koji najbolje odgovara strankama. To je materijalnopravni ugovor koji svoje stranke obvezuje u procesnom smislu. Da bi ugovor bio valjan mora se odnositi na jedan ili više određenih pravnih odnosa (određena ili odrediva podloga, određeni ugovor, događaj). Pravni odnos treba široko tumačiti, a iz jednog pravnog odnosa može nastati više različitih sporova. Uredba uređuje ugovor o prorogaciji nadležnosti samo u okviru svojega polja primjene, a to su građanski i trgovački predmeti bez obzira na vrstu nacionalnog suda koji je nadležan. Da bi se ugovor o prorogaciji mogao sklopiti nije nužno da već postoji spor iz takvog odnosa, ali mora postojati pravni odnos na koji se veže sporazum o nadležnosti.

Ugovor o prorogaciji nadležnosti je formalni ugovor i za njegovu valjanost nije dovoljno da su se stranke samo sporazumjele o predmetu ugovora nego to moraju formulirati na način uređen Uredbom. Radi se o vrlo omekšanoj pisanoj formi. Nadležnost se može zasnovati i prešutno. Ako je sud zemlje članice propustio u određenom stadiju postupka nakon podnošenja tužbe ispitati svoju nadležnost, a tuženik je propustio pravovremeno prigovoriti, sud koji inače nije nadležan suditi postaje nadležan. Do prešutne prorogacije može doći samo u slučaju ako za određenu pravnu stvar nisu na temelju odredbe čl. 22. Uredbe za tu stvar isključivo nadležni sudovi koje druge zemlje članice. To znači da se prešutnom prorogacijom, jednako kao i ugovorom o prorogaciji, može zasnovati nadležnost u korist nenadležnog suda samo ako je koji drugi sud nadležan po pravilima o općoj ili posebnim nadležnostima.

U ranoj fazi primjene Bruxelleske konvencije Europski sud je tumačio odredbu o formi prorogacijskog ugovora vrlo striktno, insistirajući na pisanom ugovoru ili pisanom

25

dokazu o usmenom ugovoru. U predmetu Salotti70 sud je dao tumačenje kada će se smatrati da je sklopljen ugovor po čl. 17. Bruxelleske konvencije. Polazeći od toga da ugovor isključuje primjenu pravila i opće i specijalne nadležnosti, sud nalazi da će sud ugovorene nadležnosti imati na temelju prorogacijskopg ugovora isključivu nadležnost. Zato on mora biti striktno određen i među strankama ne smije ostati dvojba o njegovom sadržaju. Pravilo o formi ugovora mora biti doslovno protumačeno. Svrha propisane forme je osigurati da je ugovor između stranaka zaista postignut. Slično stajalište sud je zauzeo u predmetu Coreck71 gdje navodi da se pred sud pred kojim je podnesena tužba postavlja zadatak utvrđenja postojanja prorogacijskog ugovora i da sud mora utvrditi da li je ugovor o prorogaciji zaista postignut. I u nekim kasnijim predmetima sud je insistirao na pisanoj formi ugovora ili pisanom dokazu o usmenom ugovoru.

U kasnijim tumačenjima sud je donekle omekšao stajalište utvrdivši da je dopušteno dokazivati postojanje ugovora ako postoji barem ugovor potpisan od jedne od ugovornih strana, a kojemu u sporu ne prigovara druga strana72.

Na tragu tumačenja Europskog suda Uredbom je omekšana forma prorogacijskog ugovora.

Ako barem jedna od ugovornih strana ima prebivalište na području jedne države članice EU, ugovor je valjan ako je sklopljen:

- pismeno ili usmeno s pismenim dokazom,- u obliku koji odgovara praksi što su je stranke uzajamno uspostavile, -u međunarodnoj trgovini, u obliku što odgovara trgovačkom običaju (uzanci)

kojeg su stranke poznavale ili trebale poznavati, i kojeg ugovorne stranke takvih vrsta ugovora općenito poznaju i redovito primjenjuju.

Svako priopćenje elektronskim putem koje omogućuje trajno bilježenje sporazuma izjednačuje se s pismenim.

Za razliku od isprave o ugovoru koju su potpisale obje ugovorne strane, druga mogućnost odstupa od jedinstvene isprave. Dovoljna je susljedna razmjena pismena, ne zahtjeva se da obje stranke potpišu pismena koja se razmjenjuju i odstupa se od (fizičke) materijalnosti ugovora, pa je dovoljna razmjena putem sredstava telekomuniciranja uz pretpostavku mogućnosti bilježenja. Pisanim dokazom o ugovoru smatra se i spominjanje ugovora u bilo kojem obliku, makar i elektroničkom, pod pretpostavkom da ne ostavlja sumnju o sadržaju izjave i osobi koja je uputila izjavu.

Ako stranke koje ni jedna nemaju prebivalište na području koje zemlje članice EU sklope sporazum u nekom od navedenih oblika, isključivo je za njihovu pravnu stvar nadležan sud određen u sporazumu, a svaki drugi sud zemlje članice kojemu bi bila podnesena tužba nije nadležan suditi osim ako se ugovorom određeni sud ne proglasi nenadležnim (čl. 23. st. 3. Uredbe).

Sporazumom određena nadležnost je isključiva nadležnost, osim ako stranke nisu drugačije ugovorile (čl. 23. st. 1. Uredbe).

70 C 24/76, Estasis Salotti di Colzani Aimo e Gianmario Colzani s.n.c v Ruwa Polsteraimaschinen Gmbh,(1976) ECR 193171 C-387/98 Coreck Maritime GmbH and Handelsveem BV and others, (2000) ECR 933772 C-221/84

26

Ugovore o prorogaciji sklopljene po pravilima Uredbe Europski sud je tumačio naglasivši autonomiju harmoniziranih pravila i njihovu neovisnost od osebujnosti nacionalnih procesnih propisa. Time je spriječio nacionalne sudove da, proglašavanjem ugovora nevaljanim po nacionalnim propisima unatoč valjanosti po pravilima europskog prava, osujete pravu volju ugovornih strana da im umjesto opće mjesno nadležnog sude tribunal ili sud države kojega su sami izabrali.

Takvo tumačenje sud je dao u predmetu Elefanten Schuh73. Sud je prije ostalog utvrdio da se odredba čl. 18. tadašnje Konvencije o ugovoru o nadležnosti primjenjuje čak i u slučaju kad je ugovorom određena nadležnost suda koji bi i inače bio nadležan suditi po kojem drugom pravilu o nadležnosti. Ugovorom se u tom slučaju samo pojačava veza između stranaka i inače nadležnog suda,pa izabrani sud postaje isključivo nadležan. Budući da pravilo iz čl. 17. Konvencije propisuje minimalne formalne pretpostavke kojima mora udovoljavati prorogacijski ugovor, zemlje članice nisu ovlaštene propisivati neke druge dodatne formalne pretpostavke valjanosti ugovora različite od onih iz Konvencije. Ako bi na primjer bila propisana pravila koja se tiču jezika koji se ima koristiti pri sklapanju ugovora o nadležnosti, ona podrazumijevaju da će pravosuđe svake zemlje ugovornice utvrditi valjanost takvog ugovora, bez obzira što nije sklopljen na jeziku propisanim nacionalnim pravom. Valjanost ugovora ne smije biti dovedena u pitanje samo zbog toga što je ugovor sačinjen na jeziku koji nije nacionalnim pravom propisani jezik. Time što je ugovor o prorogaciji nadležnosti koji je bio sporan u ovom predmetu sačinjen na Njemačkom jeziku, a taj jezik nije propisani jezik, nije dovedena u pitanje njegova valjanost.

U drugom slučaju u predmetu Sanicentral74 sud je prije ostalog utvrdio da zapošljavanje spada u polje primjene Bruxelleske konvencije iako po nacionalnom pravu zemlje ugovornice konkretno zapošljavanje nije spadalo u materiju koju uređuje konvencija. Sud je odredio da se pravilo iz čl. 17. Konvencije o valjanosti ugovora ima tumačiti na način da, ako je predmet iz ugovora ušao u sudsku proceduru nakon stupanja na snagu konvencije, ugovori o jurisdikciji sadržani u ugovoru o zapošljavanju sklopljeni prije toga dana, imaju se smatrati valjanim čak i u slučaju kada bi se po nacionalnom pravu smatrali nevaljanima u vrijeme kad je ugovor stupio na snagu.

Pitanje valjanosti prorogacijske klauzule sadržane u tiskanici brodske teretnice sud je tumačio u predmetu Tilly Rus75. Sud je utvrdio da prorogacijska klauzula sadržana u tiskanim uvjetima brodske teretnice ispunjava uvjete valjanosti propisane u čl. 17 Konvencije:

- ako je ugovor obiju strana bio sačinjen u pismenom obliku ili - ako je prorogacijska klauzula bila predmetom usmenog ugovora između

ugovornih strana kojih se tiče prorogacijska klauzula u kojemu se slučaju teretnica izdana po otpremniku ima smatrati pisanom potvrdom usmenog ugovora ili

- ako je teretnica izdana u okviru trajnog poslovnog odnosa između stranaka, zasnovanog na temelju generalnih uvjeta koji sadrže prorogacijsku klauzulu.

Što se tiče odnosa između otpremnika i treće osobe imatelja teretnice, zadovoljeni su uvjeti iz čl. 17. Konvencije za valjanost prorogacijske klauzule ako je klauzula proglašena valjanom između brodara i imatelja teretnice ako u smislu nacionalnog prava treća osoba stjecanjem teretnice stupa u prava i obveze brodara.

73 C-150/80, Elefanten Schuh GmbH v Pierre Jacqmalin, (1981) ECR 167174 C-25/79, Sanicentral GmbH v Rene Colin, (1979) ECR 3423 75 C-71/83 Partnereedereims. Tilly Rus v NV Haven -& Vervoerbedrijf Nova and NV Gominne Hout

27

Samo sud kojemu se stranka obratila podneskom sa zahtjevom za pravnu zaštitu ovlašten je odlučiti da li postoji njegova međunarodna nadležnost za postupanje. Ni jedan sud ni jedne zemlje članice nije ovlašten odlučivati o međunarodnoj nadležnosti drugog suda.

Nije dopušteno donositi odluke kojima se zabranjuje strankama koje vode postupak pred sudom jedne države članice da pokreću ili nastave voditi postupak pred sudovima koje druge države članice čak i ako ta stranka radi u lošoj namjeri s ciljem da osujeti postojeći parnicu. Takve naredbe uobičajeno su donosili sudovi Ujedinjenog kraljevstva (anti-suit injunction).

U predmetu Turner76 gospodin Turner, britanski državljanin s prebivalištem u Ujedinjenom kraljevstvu bio je 1990. godine imenovan odvjetnikom grupe poduzetnika jedne od kompanija koja je pripadala toj grupi. Grupa je osnovala više kompanija u raznim zemljama EU. Turner je obavljao svoj posao u Londonu, a 1997. je uz dopuštenje poslodavca preselio ured u Madrid. U Madridu je počeo raditi, da bi 31. prosinca 1997. godine dobio otkaz od Harade, jedne od kompanija iz grupe u koju je bio premješten. Podnio je tužbu sudu u Londonu protiv Harade pred radničkim tribunalom zbog nezakonitog postupka. Sud je, odbivši prigovor nenadležnosti, našao osnovanim zahtjev i dosudio tužitelju naknadu.

Changepoint SA (društvo „majka“) je pak 29. srpnja 1998. godine podnijela tužbu sudu u Madridu radi isplate iznosa od 85 milijuna ESP kao kompenzaciju za gubitak.

Dana 18. prosinca 1998. godine Turner je podnio zahtjev Visokom sudu Engleske radi izricanja zabrane Changepoint SA vođenja postupka u Madridu. Pitanje dopustivosti izricanja zabrane postavilo se pred Europskim sudom nakon što je u prvom stupnju engleski sud prihvatio prijedlog i izrekao zabranu vođenja postupka pred stranim sudom. Europski sud je našao nespojivim odluku o zabrani strankama vođenja postupka pred sudovima druge države s uzajamno proklamiranim načelom suradnje među pravosudnim sustavima članica EU. Nije dopušteno ispitivati valjanost postupaka sudova drugih zemalja članica izuzev u postupku priznanja i ovrhe stranih sudskih odluka. Svaka odluka kojom se strankama zabranjuje vođenje postupaka pred sudovima drugih država upliće se u pravosudni sustav drugih država što je suprotno Konvenciji. Zato je sud ocijenio zabranjenim donošenje zabrana strankama da vode postupke pred sudovima koje druge države članice čak i ako ta stranka radi u lošoj namjeri s ciljem da osujeti postojeći parnicu.

Ako su stranke ugovorile međunarodnu nadležnost pod uvjetima i na način uređen odredbom čl. 23. Uredbe, ta nadležnost je isključiva ako nije drugačije ugovoreno.

„Isključivost nadležnosti“ po prorogacijskom ugovoru nije isto što i „isključivost nadležnosti“ po čl. 22. Uredbe. Ugovorom nije dopušteno derogirati isključivu nadležnost propisanu čl. 22. Uredbe. Ako je takav ugovor sklopljen on ne proizvodi pravne učinke. Odredba članka 22. Uredbe je nadređena odredbi čl. 23. i 24. Uredbe.

Posljedica ovoga pravila sastoji se u tomu da se u odnosu na konkurenciju postupaka pokrenutih na temelju isključive nadležnosti po čl. 22. i ugovorene 76 C-159/02,Gregory Paul Turner and Felix Fareed Ismail Grovit; Harada Ltd ; Changepoint SA (2004)

28

nadležnosti ne primjenjuje odredba čl. 29. Uredbe primjenjive za slučaj sukoba nadležnosti dvaju sudova zemalja članica od kojih svaki ima isključivu nadležnost. Naime, ako za tužbe postoji isključiva nadležnost više sudova, treba se svaki sud, pred kojim nije najprije pokrenut postupak, proglasiti nenadležnim u korist suda pred kojim je najprije pokrenut postupak. Ako se isključiva nadležnost suda jedne države temelji na pravilu iz čl. 22. Uredbe, a suda druge države na sporazumu stranaka po pravilu iz čl. 23. Uredbe, nadležni su sudovi one zemlje članice čija se nadležnost temelji na čl. 22. Uredbe.

U konkurenciji ugovorene nadležnosti i opće ili posebne nadležnosti, ugovorena nadležnost ima prednost i pravni učinak jednak isključivoj nadležnosti.

Posebna pravila vrijede za nadležnost ustanovljenu ugovorom o osnivanju trusta. Sud ili sudovi države članice kojima je pismenim dokumentom o osnivanju trusta određena nadležnost, isključivo su nadležni za tužbe protiv osnivača, trusta i korisnika trusta, ako se radi o odnosima između tih osoba ili o njihovim pravima i obvezama u okviru trusta. Sporazumi o sudskoj nadležnosti i odgovarajuće odredbe u pismenom dokumentu o osnivanju trusta nemaju pravni učinak ako su protivne odredbi čl. 13., 17. ili 21. Uredbe ili ako se njima isključuje nadležnost sudova koji su isključivo nadležni na osnovi pravila iz čl. 22. Uredbe.

6. ISPITIVANJE NADLEŽNOSTI I LITISPENDENCIJA

Uspostavom jedinstvenog pravnog sustava među zemljama članicama Europske Unije postalo je neprihvatljivo da sudovi u jedinstvenom pravnom sustavu donose različite presude s nepomirljivim posljedicama. Takva praksa onemogućila bi slobodno “kretanje“ presuda unutar Unije. Postojanje presude nacionalnog suda zemlje članice koja je po sadržaju nepomirljiva s presudom druge zemlje članice čije se priznanje traži je prepreka za priznanje i ovrhu presude. Ovaj problem Bruxelleska konvencija, a kasnije Uredba, je riješila uredivši pravila za onemogućavanje paralelnih procedura.

Sud države članice EU po službenoj dužnosti pazi ne samo na litispendenciju nego i na pravila o isključivoj nadležnosti sudova drugih zemalja članica. Ispitujući nadležnost sud svake države članice proglašava se po službenoj dužnosti nenadležnim,ako je pred njim pokrenut postupak radi spora za kolji su na osnovi čl. 22. Uredbe isključivo nadležni sudovi druge države članice (čl. 25. Uredbe). Ponašanje tuženika i njegovo eventualno upuštanje u raspravljanje ne dovodi do ustaljenja nadležnosti ako postoji Uredbom određen isključivo nadležan sud. U primjeni ove odredbe može nastati problem u slučaju kad postoji isključiva nadležnost sudova dviju država članica. Na primjer za tužbe kojima je predmet valjanost, ništavost ili prestanak trgovačkog društva isključivo je nadležan sud države članice na čijem području društvo ima svoje sjedište. Radi utvrđenja gdje se nalazi sjedište društva sud primjenjuje svoja pravila međunarodnog privatnog prava što može dovesti do sukoba nadležnosti. Neke države članice pojam sjedišta vežu uz registrirano sjedište, a druge uz stvarno sjedište. Pomoćno pravilo u takvim slučajevima je ono iz čl. 29. Uredbe o prednosti u korist suda kojemu je ranije podnesena tužba. Ako za tužbe postoji isključiva nadležnost više sudova, treba se svaki sud, pred kojim nije prije pokrenut postupak, proglasiti nenadležnim u korist suda pred kojim je prije pokrenut postupak.

29

Ako je tuženik koji ima prebivalište u jednoj državi članici tužen u drugoj državi članici pa se ne upusti u postupak, sud će ispitati svoju nadležnost po pravilima Uredbe o posebnoj i isključivoj nadležnosti. Nađe li sud da se njegova nadležnost ne temelji na pravilima Uredbe, dužan je po službenoj dužnosti proglasiti se nenadležnim (čl. 26. st. 2). Ako se tuženi upusti u postupak, i ne ospori nadležnost, prestaje obveza suda da se po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim, naravno pod pretpostavkom da u istoj stvari među istim strankama ne teče parnica pred sudom koje druge države članice ili da sud koje druge države nije isključivo nadležan.

Postavlja se pitanje kad se smatra da je pred sudom druge države počeo postupak. Pretpostavka za početak postupka po Uredbi je dostava tužbe tuženiku. Sud je dužan zastati s postupkom tako dugo dok ne utvrdi da je tuženome podnesak kojim se pokreće postupak ili drugi odgovarajući podnesak dostavljen na način da ga je tuženik mogao primiti i pripremiti obranu, odnosno tako dugo dok ne utvrdi da su poduzete sve propisane mjere za dostavu podneska tuženiku.

Dostava sudskih i izvansudksih podnesaka u građanskim i trgovačkim stvarima iz jedne države članice u drugu državu članicu vrši se po čl. 19. Uredbe Vijeća broj 1348/2000. Ako nema mogućnosti primjene navedene Uredbe,dostava će se obaviti po č. 15. Haške konvencije od 15. studenog 1965. godine o dostavi u inozemstvo sudskih i izvansudskih podnesaka u građanskim i trgovačkim stvarima.

6.1. Litispendencija

Eliminiranje konkurentskih postupaka između sudova zemalja članica EU uređeno je čl. 27. i 28. Uredbe. Ako su pred sudovima raznih država članica podnesene tužbe o istom zahtjevu između istih stranaka, sud kojemu je kasnije podnesena tužba prekida postupak po službenoj dužnosti sve do trenutka dok se ne utvrdi nadležnost suda pred kojim je prethodno podnesena tužba. Čim se utvrdi nadležnost suda kojem je prethodno podnesena tužba, sud kojemu je kasnije podnesena tužba proglašava se nenadležnim u korist navedenog suda. Pravilo vrijedi neovisno o nacionalnoj pripadnosti stranaka u postupku. Europski sud je vrlo striktno primjenjivao pravilo unatoč njegovim određenim nedostacima, kako bi se izbjegao rizik različitih odluka i ostvarila vladavina prava u Uniji. Pravilo iz Uredbe vrijedi samo u slučaju prekogranične konkurencije više tužbi podnošenjem tužbe u istoj stvari sudovima raznih zemalja članica. Litispendenciju unutar jedne zemlje članice uređuje unutarnje procesno pravo dotične zemlje.

Pretpostavka za primjenu pravila o litispendenciji je identitet predmeta spora i identitet stranaka. U engleskom pravu pojam identiteta spora i identiteta zahtjeva se razlikuju, ali u našem jeziku nema odgovarajućeg svima razumljivog ekvivalenta ovih različitih riječi, pa će u nastavku biti riječi samo o identitetu spora.

6.1.1. Identitet spora

Pretpostavka za primjenu odredbe čl. 27. i 28. Uredbe je da se radi o sporu u istoj pravnoj stvari. Pojam iste pravne stvari različito se tumači u raznim zemljama, pa je Europski sud ponovno pribjegao autonomnom tumačenju pojma. Važno tumačenje sud

30

je dao u predmetu Gubisch77 u kojemu je našao da su dvije tužbe identične ako su između istih stranaka i ako uključuju isti predmet spora i istu osnovu. U predmetu Gubisch tužitelj je podnio tužbu sudu u Njemačkoj protiv tuženika sa sjedištem u Italiji radi ispunjenja obveze iz ugovora o prodaji na temelju pravila o posebnoj nadležnosti. Tuženik je pak nakon toga podnio tužbu pred sudom u Italiji radi utvrđenja ugovora ništavim, tvrdeći da nema identiteta spora u odnosu na spor u Njemačkoj. Najviši talijanski sud tražio je od Europskog suda tumačenje pojma „istovjetni predmet spora“. Sud je odgovorio da se za pojam identiteta spora ne zahtijeva apsolutni identitet zahtjeva. Spor u Italiji i onaj u Njemačkoj sud je ocijenio identičnim. Time je odstupio od stajališta sudova u pojedinim zemljama članicama EU (naročito njemačkih) u kojima se za primjenu pravila o litispendenciji traži totalni formalni identitet zahtjeva. Sličnu situaciju Europski sud je imao u predmetu Tatry78 u slučaju tužbe pred sudom jedne zemlje članice za utvrđenje da ne postoji odgovornost tužitelja za štetu i tužbe druge strane pred sudom druge zemlje članice radi isplate novčane svote po osnovi prava na naknadu štete. I u ovom slučaju sud je našao da se radi o identitetu spora iako u konačnici svaka od ovih tužbi rezultira različitim presudama, jer formalno i stvarno imaju različiti predmet tužbenog zahtjeva. U konačnici se naime radi o tome da je jedna presuda prirodna posljedica druge i nije dopušteno moguće različito suđenje. Objektivni identitet predmeta spora između dvije parnice postoji kad bi spor o kojemu se vodi jedna parnica bio na bilo koji način zahvaćen pravomoćnošću odluke u drugoj parnici.

Ovakva tumačenja imaju osim pozitivne i svoju negativnu posljedicu, jer omogućuju ugovornim strankama da podnošenjem deklaratornih tužbi negativnog sadržaja prije nego što obveza dospije osiguraju tužitelju nadležnost domaćeg suda.

Unatoč prednostima u primjeni konvencije, a i kasnije Uredbe, pojavile su se i poteškoće, od kojih je najočitiji „stampedo“ velikog broja tužitelja prema svom nacionalnom sudu. Fenomen je poznat kao „talijanski torpedo“79. Podnošenjem tužbe na utvrđenje pred talijanskim sudom da sud utvrdi kako nije bilo povrede patenta tužitelj je osigurao međunarodnu nadležnost suda u Italiji poznatog po sporosti i višegodišnjim zaostacima u rješavanju predmeta. Problem talijanskog torpeda se povećao priključenjem Uniji novih zemalja članica 2004. godine. Ovi problemi ipak nisu doveli do korekcije tumačenja od strane Europskog suda jer za sada nije pronađeno objektivno bolje rješenje.

6.1.2. Identitet stranaka

Druga pretpostavka za primjenu odredbe čl. 27. i 28. Uredbe je identitet stranaka u sporu. Ni ovo pitanje nije identično riješeno u zemljama članicama pa je sud dao autonomno tumačenje. Prije ostalog vrijedi glavno pravilo da identitet stranaka postoji ako se radi o dvjema istim strankama neovisno da li su u ulozi tužitelja ili tuženika.

Kad je u pitanju više suparničara sud kojemu nije prvomu podnesena tužba odbacit će tužbu u odnosu na onoga ili one suparničare u odnosu na koje postoji

77 C-144/86, Gubisch Maschinenfabric v Palumbo (1987) ECR 184678 C-406/92 The Tatry v The Macier Ratja (1994) ECR I- 543979 Citiraano prema Mr.. sc. Julia Eisengraeberg: Les alibi pendens under the Brussels I Regulation- How to minimize „Torpedo Litigation“ abd other unwanted effects of the „first come- first served“ rule, Centre for European Legal Studies,Exeter Papers in European Law No. 16

31

identitet spora, a nastaviti postupak u odnosu na stranke za koje nema identiteta stranaka u odnosu na stranke iz prije pokrenutog postupka. Samo iznimno, ako se u dvije parnice radi o kombinaciji istih i različitih stranaka koje imaju u obje parnice identičan interes (na primjer osiguratelji), može se raditi o identitetu spora unatoč djelomično različitim strankama.

Specijalan slučaj nastao je povodom tužbe koja je pravilno po engleskom pravu usmjerena protiv broda kao tuženika, dakle protiv stvari, a ne osobe. Sud je za potrebe utvrđivanja litispendencije tužbu protiv broda protumačio kao tužbu protiv brodara i u tom svjetlu ispitao da li postoji identitet stranaka u oba predmeta80.

6.1.3. Vrijeme pokretanja prvog spora

U utrci za uspostavu međunarodne nadležnosti domaćeg suda po Uredbi odlučan je trenutak podnošenja prve tužbe sudu. Za potrebe ocjene o litispendenciji smatra se da je pred sudom pokrenut postupak:

1. u trenutku kad je podnesak kojim se pokreće postupak ili ekvivalentni podnesak podnesen sudu, pod pretpostavkom da tužitelj nije kasnije propustio poduzeti što je trebalo da se izvrši dostava tuženome,

2. ako se podnesak treba dostaviti prije podnošenja sudu, u trenutku kad ga je primio organ odgovoran za dostavljanje, pod pretpostavkom da tužitelj nije kasnije propustio poduzeti što je trebalo da se podnesak dostavi sudu (čl. 30. Uredbe).

6.1.4. Pravne posljedice litispendencije

Čim se utvrdi nadležnost suda kojemu je prethodno podnesena tužba, sud kojemu je kasnije podnesena tužba oglašava se nenadležnim u korist navedenog suda. Za sada nema učinkovite prisile prema sudu naknadne tužbe da se oglasi nenadležnim. Ako bi sud kojemu nije prvom podnesena tužba nastavio voditi postupak i donio presudu, takva presuda ne bi imala uvjete za priznanje i ovrhu u kojoj drugoj zemlji članici EU.

6.1.5. Neka otvorena pitanja

Što će učiniti sud države članice kojemu nije prvom podnesena tužba, ako je taj drugi sud isključivo nadležan s obzirom na predmet spora? Doslovnim tumačenjem odredbe čl. 27. st. 1. Uredbe taj sud bi trebao po službenoj dužnosti prekinuti postupak dok sud kojemu je prvom podnesena tužna ne odluči o svojoj nadležnosti. Načelno bi sud kojemu je prvom podnesena tužna trebao odbiti nadležnost, odnosno u slučaju iz čl. 22. Uredbe po službenoj dužnosti utvrditi da nije nadležan. No ako prvi sud ne otkloni nadležnost, pitanje je treba li sud koji je isključivo nadležan nastaviti postupak? Europski sud je na to pitanje odgovorio negativno. Može se postaviti i pitanje koji sud od 80 Citiraano prema Mr. sc. Julia Eisengraeberg

32

više (po raznim kriterijima) nadležnih sudova treba prvi donijeti odluku o nadležnosti. Preporuka nezavisnih odvjetnika je u nekim ranim predmetima Europskog suda bila da sud koji nađe da sasvim sigurno upravo on ima isključivu nadležnost, treba jednostavno nastaviti postupak, bez obzira da li je sud kojemu je prvom podnesena tužba već otklonio nadležnost. Europski sud nije išao u tom smjeru i držao se striktnog tumačenja odredbe čl. 27. Uredbe. Dok god sud kojemu je prvom podnesena tužba ne odluči o svojoj nadležnosti,drugi sud mora stajati s postupkom. Ako sud kojemu je prvom podnesena tužba nađe da je nadležan, drugi sud nije nadležan nastaviti postupak makar da smatra da je baš on isključivo nadležan.

U predmetu Gasser81 nacionalni sud je tražio tumačenje odredbe čl. 21 Brusselske konvencije (sada čl. 27. Uredbe). Nacionalni sud je pitao da li sud zemlje ugovornice kojemu je tužba podnesena nakon što je već podnesena tužba pred sudom druge zemlje ugovornice, i koji ima isključivu međunarodnu nadležnost na temelju ugovora o prorogaciji, može na temelju derogiranja odredbe čl. 21. Konvencije nastaviti postupak prije nego što se utvrdi nadležnost suda pred kojim je prije podnesena tužba. Sud je otklonio takvu mogućnost i utvrdo da sud kojemu nije prvom podnesena tužba i u ovakvom slučaju mora po službenoj dužnosti prekinuti postupak. Sud se u obrazloženju pozvao na proklamiranu svrhu Konvencije: izbjegavanje paralelnih sudskih postupaka u raznim zemljama ugovornicama i donošenje kontradiktornih presuda u istoj pravnoj stvari. U potporu takvom stajalištu sud je citirao obrazloženje iz predmeta Overseas union insurance te nastavio da nema nikakvog razloga odstupiti od općeg pravila o litispendenciji, kao i da nema razloga vjerovati da će sud kojemu nije prvom podnesena tužba bolje od prvoga ocijeniti međunarodnu nadležnost suda kojemu je prvom podnesena tužba. Zato će drugi sud, unatoč tomu što smatra da je isključivo nadležan za rješenje spora, zastati s postupkom dok o svojoj nadležnosti ne odluči sud kojemu je prvom podnesena tužba. Time je sud odbio prihvatiti mišljenje neovisnog odvjetnika Legera koji je predlagao da stajalište po kojemu sud kojemu nije prvom podnesena tužba, a čija se nadležnost temelji na ugovoru o prorogaciji, može nastaviti postupak pod pretpostavkom da je izvan svake sumnje njegova isključiva nadležnost.

Razumno je očekivati da će sud kojemu je prvom podnesena tužba, ako nađe da nije nadležan, utvrditi svoju nenadležnost kako bi se postupak mogao nastaviti pred sudom koji je prekinuo postupak, a koji jeste nadležan.

6.2. Povezani postupci

Litispendencija je apsolutna zapreka za vođenje parnice među istim strankama u pogledu istog zahtjeva. Ako su pred sudovima različitih država podnesene tužbe koje nisu identične ali su vezane, sud kojemu je tužba kasnije podnesena može prekinuti postupak. Povezanim tužbama smatraju se u smislu pravila iz čl. 28. Uredbe takve tužbe između kojih postoje tako uske veze da je opravdan zajednički postupak i odluka kako bi se izbjeglo donošenje proturječnih odluka u odvojenim postupcima.

Europski sud se bavio povezanim postupcima u predmetu Tatry82 vezano uz primjenu čl. 21., 22. i 57. Konvencije. Prema navodima nacionalnog suda 1988. godine vršen je prijevoz sojinog ulja raznih vlasnika (u nastavku vlasnici tereta) ukrcanog na 81 C-116/02 Erich Gasser i MISAT Srl 82 The owners of the cargo lately laden on bord the ship „Tatry“ v The owners of the ship „Maciej Rataj“

33

palubi broda Tatry koji je pripadao poljskom brodaru. Prijevoz je vršen na relaciji Brazil - Roterdam za dio tereta, te Brazil-Hamburg za ostatak. Vlasnici su prigovarali brodaru da je paluba bila kontaminirana dizelom ili kojim drugim hidrokarbonatom što je prouzročilo štetu na teretu.

Postojale su tri grupe vlasnika tereta: 1. onih čiji teret je prevožen na relaciji Brazil - Roterdam na temelju zajedničke teretnice, 2. kompanija Phillip Brothers Ltd iz Velike Britanije s posebnom teretnicom i 3. četiri vlasnika tereta na relaciji za Hamburg, uz zajedničku teretnicu. Vlasnici tereta su imali registrirana sjedišta u Velikoj Britaniji i Njemačkoj. Podnesene su razne tužbe raznih vlasnika tereta i brodara sudovima u Nizozemskoj i Velikoj Britaniji.

Vlasnik broda podnio je tužbu na utvrđenje protiv prve i treće grupe vlasnika tereta (izuzev Phibro) pred sudom u Nizozemskoj tražeći da sud utvrdi da brodar nije odgovoran za kontaminaciju tereta. Nadležnost suda protiv prve grupe vlasnika tereta prema tužbi temeljila se na odredbi čl. 2. Konvencije83, a protiv treće grupe na odredbi čl. 3. Konvencije84. Vlasnik Phibo bio je tužen u Nizozemskoj na temelju čl. 6. Konvencije85.

Vlasnici broda pokrenuli su u Nizozemskoj izvanparnični postupak radi osnivanja fonda ograničene odgovornosti brodara pozivom na Konvenciju o ograničenju odgovornosti pomorskih brodara (1957. godine)86.

Vlasnici tereta (grupa 1. i 3) podnijeli su tužbe radi naknade štete zbog kontaminiranja tereta nakon neuspješnog pokušaja zaustavljanja broda u Hamburgu. Tužba je podnesena engleskom sudu protiv broda kao tužba in rem po engleskom pravu. Brod „Macej Rataj“ zaustavljen je u Liverpulu na temelju Konvencije o zaustavljanju brodova87. Grupa 1. podnijela je tužbu i sudu u Nizozemskoj. Phibro je također podnio tužbu protiv broda sudu u Engleskoj. Engleski sud obratio se Europskom sudu s više pitanja i dobio slijedeće odgovore:

- Čanak 57. Bruxsellske konvencije… primjenjuje se na način da, ako je zemlja ugovornica Konvencije istovremeno i ugovornica druge posebne konvencije koja se tiče nadležnosti, primjenjuju se pravila o nadležnosti posebne konvencije.

- kada je podneseno više tužbi, a tužbe sadrže istu osnovu, ali ujedno stranke iz jednih nisu sve i stranke iz drugih dok neke jesu, sud kojemu nije prvomu podnesena tužba prekinut će postupak u odnosu na one stranke koje su ujedno i stranke prvog pokrenutog postupka. U odnosu na ostale stranke sud će nastaviti postupak,

- tužba podnesena radi osnivanja fonda ograničene odgovornosti brodara ima za potrebe primjene čl. 21. Konvencije istu pravnu osnovu kao i ona podnesena radi utvrđenja da ne postoji odgovornost brodara za štetu zbog kontaminacije tereta (isti identitet spora),

- tužbe podnesene između istih stranaka radi utvrđenja da nema odgovornosti za štetu i one radi naknade štete nakon zaustavljanja broda nemaju istu osnovu, jer su tužbe protiv broda podnesene in rem, a tužbe protiv vlasnika tereta in personam (kasnije je ovo stajalište izmijenjeno).

83 Opća međunarodna nadležnost prema prebivalištu tuženika84 Posebna nadležnost85 Posebna nadležnost86 Međunarodna konvencija zo ograničenju odgovornosti vlasnika pomorskih brodova, 195787 Međunarodna konvencija za izjednačenje nekih pravila o privremenom zaustavljanju pomorskih brodova, 1952

34

- tužbe podnesene od strane vlasnika tereta pred sudom u Nizozemskoj i sudom u Engleskoj su u bliskoj vezi u smislu čl. 22. Konvencije bez obzira što se temelje na raznim ugovorima i teretnicama.

Iz ovih tumačenja nacionalni sudovi su mogli zaključiti koji od sudova mora, a koji može prekinuti postupak.

7. SAŽETAK

Međunarodno građansko procesno pravo je dio sustava međunarodnog privatnog prava. Njega čine unutarnja pravila MGPP-a i međunarodni ugovori kojima se u vezi s privatnopravnim slučajevima s međunarodnim obilježjem uređuju procesna pitanja. Pravila o nadležnosti MGPP-a određuju koji će cjelokupni pravosudni sustav biti nadležan za slučaj spora u određenoj pravnoj stvari.

Izvore MGPP-a čine unutrašnja pravila pojedine države i međunarodni ugovori koje je ta država sklopila i koji su na snazi. U Republici Hrvatskoj primjenjuju se uz određene rezerve i međunarodni ugovori koje je sklopila bivša SFRJ pod pretpostavkom da nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom RH. Međunarodni ugovori su dvostrani i višestrani. Za MGPP su najvažniji višestrani ugovori sklopljeni u okviru Haške konferencije. Pored tih ugovora značajni su i neki multilateralni ugovori transportnog prava (CMR, CIV, COTIF,...).

Hrvatsko MGPP-a uređeno je Zakonom o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima od 1991. godine. Osim tog Zakona pravila MGPP-a sadrži i Zakon o parničnom postupku, Pomorski zakonik, Stečajni zakon i drugi. Subordinaciju između zakona i međunarodnih ugovora propisuje čl. 140. Ustava RH po kojemu su po pravnoj snazi međunarodni ugovori ispod Ustava, a iznad zakona.

Na području EU najvažniji međunarodni ugovori MGPP su Bruxelleska konvencija o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima od 27. rujna 1968. godine i Luganska konvencija o istoj materiji. Bruxelleska konvencija pretočena je u sekundarno pravo EU- Uredbu broj 44/2001. Tumačenja koja je Europski sud dao uz odredbe Bruxelleske konvencije obavezno se primjenjuju u tumačenju i primjeni Uredbe 44/2001.

Aktualna situacija u pogledu pravnih izvora MGPP na području EU je slijedeća:- između 26 zemalja (izuzev Danske) vrijedi Uredba 44/2001,- između EU i Danske vrijedi takozvani Paralelni sporazum Uredbi 44/2001 (na

snazi od 1. srpnja 2007.),- Bruxelleska konvencija- Luganska konvencija u primjeni u zemljama EFTE: između 15 zemalja EU,

Poljske, Švicarske, Islanda i Norveške,- nacionalna pravila MGPP-a za međunarodnu nadležnost u sporovima u kojima

je dužnik iz koje zemlje izvan EU.

Uredba 44/2001 primjenjuje se u građanskim i trgovačkim stvarima bez obzira na prirodu i vrstu suda. Ne primjenjuje na porezne, carinske i upravne predmete. Ne primjenjuje se na osobna pitanja, pravnu sposobnost fizičkih osoba, vlasnička prava iz

35

bračnih odnosa, oporuke i nasljeđivanja; na stečajeve, prinudne nagodbe i slične postupke; socijalno osiguranje; arbitražu.

Uredba propisuje opću nadležnost za sporove prema prebivalištu tuženika, posebne nadležnosti prema mjestu izvršenja ugovora (čl. 5. st. 1.), u predmetima uzdržavanja (čl. 5. st. 2.), u predmetima izvanugovorne odgovornosti za naknadu štete (čl. 5. st. 3.), nadležnost za adhezijske postupke (čl. 5. st. 4.), nadležnost za podružnice (čl. 5. st. 5) i nadležnost po uskoj povezanosti tužbenih zahtjeva (čl. 6). Uredba sadrži i posebna pravila o nadležnosti u predmetu osiguranja (čl. 8. do 14.), u predmetu potrošačkih ugovora (čl. 15.-17.) i u pojedinačnim ugovorima o radu (čl. 18.-21.). Propisan su i pravila za isključive nadležnosti (čl. 22.), ugovorenu nadležnost (čl. 23. i 24.), ispitivanje nadležnosti i litispendenciju.

Uredba uređuje i priznanje stranih sudskih odluka (čl. 33.-37.) i ovrhu (čl. 38.-42.).

Kada Republika Hrvatska postane punopravna članica EU, Uredba će se u RH primjenjivati izravno, vodeći računa da su Uredbe po pravnoj snazi iznad nacionalnih propisa. U primjeni europskog prava sudovi Republike Hrvatske morat će se pridržavati tumačenja tog prava što ga daje Europski sud.

IZBOR IZ LITERATURE

Prof. dr. Sc. Krešimir Sajko; Međunarodno privatno pravo, četvrto izdanje,“Narodne novine“ broj 2005

Dc. dr. sci Babić; Davor Adrian, Međunarodna nadležnost za ugovorne sporove u europskom, hrvatskom i američkom pravu, Pravni fakultet Zagreb 2005Akademik Siniša Triva, prof. dr. Mihailo Dika; Građansko parnično procesno pravo, Narodne Novine 2004., VII izmijenjeno i dopunjeno izdanje,

Craig Paul, Graine de Burca; EU LAW, Text, Cases and materials, Oxford, Third edition

Mr.. sc. Julia Eisengraeberg: Les alibi pendens under the Brussels I Regulation- How to minimize „Torpedo Litigation“ abd other unwanted effects of the „first come- first served“ rule, Centre for European Legal Studies,Exeter Papers in European Law No. 16

Dr. Sc. Grbin Ivo; Međunarodna nadležnost hrvatskih sudova, Informator, 5349, 5350, (2005)

IZBOR IZ PROPISA

Ustav Republike Hrvatske, Pročišćeni tekst, „Narodne n br. 41/01, 55/01

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju izmedu europskih zajednica i njenih zemalja članica s jedne strane i Republike Hrvatske, Official Journal of the European Communities C 333 E/2, 27.

36

Zakon o rješavanju sukoba Zakona s propoisima drugih zemalja u određenim odnosima, “Narodne novine broj 53/91

Zakon o sudovima RH, NN br. 150/2005

Zakon o parnicnom postupku RH, NN br. 53/91, 91/92, 112/99,88/01, 117/03

Stečajni zakon, NN br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 123/03, 197/03, 82/06

Treaty on European Union (consolidated text)Official Journal of the European Communities, 24. 12. 2002. C-325/01

Treaty Establishing the European Community (consolidated text)Official Journal of the European Communities, 24. 12. 2002. C-325/01

Treaty of NiceOfficial Journal of the European Communities, 10. 03. 2001. C-80/01

Council Regulation no 44/2001 of 22. Dec. 2000-OJ L 12/I-16.1.2001.

Convention on Jurisdiction and the Enforcment of Judgements in Civil and Commercial Matters, Bruxelles, 1968

Convention of 16. september 1988. on Jurisdiction and the Enforcment on Judgements in Civil and Commercial Matters, Lugano 1988

Uredba (EZ) broj 44/2001 o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima od 20. prosinca 2001, Official Journal EU, 2001, L 12

Paralelni sporazum Uredbi 44/2001 o međunarodnoj nadležnosti (na snazi od 1. srpnja 2007, primjenjuje se u odnosu na Dansku),

Uredba Vijeća (EZ) broj 1346/2000 o stečajnom postupku od 29. svibnja 2000, Official Journal EU; 2000. L 160

Uredba Vijeća (EZ) broj 1348/2000 o dostavi u državama članicama sudskih i izvansudskih dokumenata u građanskim i trgovačkim stvarima od 20. svibnja 2000. godine, Official Journal EU, L 160

Uredba (EZ) broj 805/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. godine kojim se uvodi europski nalog za izvršenje nespornih zahtjeva, Official Journal EU, L 143

Uredba Vijeća (EZ) broj 1206/2001 o suradnji između sudova država članica u izvođenju dokaza u građanskim i trgovačkim predmetima od 28. svibnja 2001

Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora; „Narodne Novine“ – Međunarodni ugovori broj 12/93

37

Povelja Ujedinjenih naroda

Izbor iz sudske prakse Europskog suda (Luxembourg)

C-29/76, LTU Lufttransportunternehmen GmbH & Co. KG v Eurokontrol (1976) ECR 1541,1976.C-34/82,Martin Peters Bauunternehmung GmbH v Zuid Nederlandse Aannemers Vereinigung (1983) ECR 987, 1983.C-214/89, Powel Duffryn plc v Wolfgang Petereit (1992) ECR I-1745, 1991. C.26/91, Jakob Handte & Co GmbH v Traitements Mecano-chimiques des Surfaces SA (1992) ECR I-3967, 1992C-9/87, SPRL Arcado v SA Haviland (1988) ECR 1539, 1988C-334/00 Fonderie Officine Meccaniche Tacconi SpA v Heinrich Wagner Sinto Machinenfabrik GmbH (2002/ ECR I- 7357, 2002C-38/81, Effer SpA v Hans Joachim Kantner (1982) ECR 825, 1982C-2/90-Predmet Europskog suda Walonia waste - Kommission v Belgium (1992) ECR I-4431 C-14/76 Etablissements A. DE Blos,SPRL v Societe en comandite par actions Bouyer (1976) ECR 1497,1976 g.C-12/76, Industrie Tessili Italiana Como v Dunlop AG (1976) ECR 1473, 1976 godinaC-334/00 Fonderie Officine Meccaniche Tacconi SpA v Heinrich Wagner Sinto Machinenfabrik GmbH (2002/ ECR I- 7357, 2002C-189/87, Athanasios Kalferis i drugi (1988) ECR 5565C-433/01, Freistaat i Jan Blijdenstein (2004) ECR I-0000C-168/02, Rudolf Kronhofer i Mariane Moller C-167/00,Verein fur Konzumenteninformation i Karl Heinz Henkel ECR (2000) 1-08111/02 C-51/97, Reunion europenne SA and others v Spliethoff“s Bevrachtingskamtoor BV and the master of the vessel Alblagsgracht Voo2, ECR I-06511 (1998)C-115/88 Mario P.A. Reichert and others v Dresdner Bank (1990) ECR I-27C 73/77 Sanders v Van der Putte (1977) ECR 2382241/83 Rosler (1985) ECR 99C 24/76, Estasis Salotti di Colzani Aimo e Gianmario Colzani s.n.c v Ruwa Polsteraimaschinen Gmbh,(1976) ECR 1931C-387/98 Coreck Maritime GmbH and Handelsveem BV and others, (2000) ECR 9337C-221/84 C-150/80, Elefanten Schuh GmbH v Pierre Jacqmalin, (1981) ECR 1671C-25/79, Sanicentral GmbH v Rene Colin, (1979) ECR 3423 C-71/83 Partnereedereims. Tilly Rus v NV Haven -& Vervoerbedrijf Nova and NV Gominne HoutC-159/02,Gregory Paul Turner and Felix Fareed Ismail Grovit; Harada Ltd ; Changepoint SA (2004)C-144/86, Gubisch Maschinenfabric v Palumbo (1987) ECR 1846C-406/92 The Tatry v The Macier Ratja (1994) ECR I- 5439C-116/02 Erich Gasser i MISAT Srl

38