HRVATSKI STUDIJI SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

KOLEGIJ: EKONOMSKA SLIKA ISTRE U ANTICI

VITRUVIJE

DESET KNJIGA O ARHITEKTURI

Matej Devčić

Br. Indeksa: FIL-232/11-1

SADRŽAJ:

Uvod .................................................................................................................................. 1

Knjiga I. .................................................................................................................................. 2

Knjiga II. ................................................................................................................................. 3

Knjiga III. ................................................................................................................................ 4

Knjiga IV. ................................................................................................................................ 5

Knjiga V. ................................................................................................................................ 6

Knjiga VI. ................................................................................................................................ 7

Knjiga VII. ............................................................................................................................... 8

Knjiga VIII. .............................................................................................................................. 9

Knjiga IX. ............................................................................................................................... 10

Knjiga X. ................................................................................................................................ 11

Zaključak ................................................................................................................................ 12

Uvod

Marko Vitruvije Polion je klasični rimski pisac o čijem se životu jako malo zna. Njegovo djelo „Deset

knjiga o arhitekturi“ (De architetctura libri decem) je jedno od važnijih djela. Iz toga djela saznajemo

da je živio u razdoblju prvog stoljeća prije Krista za vrijeme Gaja Julija Cezara i Cara Augusta (Knjiga

I.). Njegovi roditelji su za ono doba bili ugledni i kulturni ljudi koji su mu dali lijep odgoj i

obrazovanje (Knjiga VI.). Kada je August za vlast vodio građanske ratove, Vitruvije je radio sa još

trojicom arhitekata na popravljanju bojnih sprava, balista i drugog ratnog oružja. Poslije toga August

mu daje doživotnu mirovinu (Knjiga I.), zbog čega se vjeruje da je tada počeo pisati svoje djelo. Uvod

u drugoj knjizi otkriva da je djelo počeo pisati u doba kada je bio u velikoj starosti. Smatra se da je to

moglo biti 16. do 13. Godina prije Krista.

U djelu se mogu doznati njegove misli, stručni pogledi na sam predmet o kojima piše, te njegov stav

prema ljudima s obzirom na život i prilike. Kao stručnjak i arhitekt, ali i kao Rimljanin koji je pisao o

tome dobu, zanimljiv je i kao klasična osoba. Svaki uvod u njegovu knjigu je poučan jer u jednom

pogledu Vitruvije piše o povijesnim događajima i osobama (Knjiga II.), ima viosko mišljenje o

stručnom obrazovanju (Knjiga I.), o radu arhitekta (Knjiga X.). Vitruvije oštro kritizira hvaljenja i

slavljenja atleta, nemar i nebrigu prema učenim ljudima koji svojim radom jedino koriste čovječanstu

(Knjiga IX.). Iz njegovih knjiga se može vidjeti da je svoje znanje odlučio namjeniti kao korist narodu,

a nije mu nikako bilo stalo do časti, slave i poštovanja. Kao domoljuba i stručnu osobu smetalo ga je

što se Rimljani stručnim djelima o arhitekturi ne mogu mjeriti sa Grcima jer su malo pisali, iako su

imali velike stručnjake. Njegova namjera pisanja je bila da svojim radom popuni tu prazninu i da

prilog rimskog znanosti i kulturi (Knjiga VII.)

Djelo „Deset knjiga o arhitekturi“ Vitruvije je pisao za Augusta; njemu ga je i posvetio. Njegovo djelo

je mala enciklopedija o teoriji i praksi cijele klasične tehnike arhitekture Grče i Rima. Svoje djelo je

pisao, uglavnom, služeći se grčkim izvorima. Prema Vitruviju, rismka se arhitektura nadovezujue na

grčku, ali on postavlja granice između te dvije arhitekture i njihovih načina gradnje. Razlika u

njegovom pisanju o te dvije arhitekture može se vidjeti na primjeru njegova prikaza grčkog i rimskog

kazališta (Knjiga V.). Vitruvije je i sam praktički radio, pa je svoju praksu pokušao objasniti i u teoriji.

Iako Vitruvije ima veliku želju govoriti sažeto i jasno, ipak su, kako nije pravi literat, njegov stil i jezik

na mjestima teški i nejasni (npr. poglavlje o glazbenom zakonu i harmoniji, te rezonanciji grčkih

kazališta; Knjiga V.). Unatoč tome u njegovoj knjizi je dosta toga izloženo lijepo i sa velikom

jasnoćom.

Vitruvijevo djelo nije ostalo nepoznato kasnijim generacijama. Spominjali su ga Seksto Julije Frontin,

Plinije Stariji. Vitruvijev utjecaj na arhitekturu je bio velik, počevši od renesanse pa nadalje. U 16.st.

on je glavni klasični pisac spomenute znanosti, kojega prevode, komentiraju i na kojega se praktički

ugledaju.

Knjiga I.

U prvoj knjizi koja je podjeljena u nekoliko poglavlja, kao i svaka knjiga unutar Vitruvijevog djela,

Vitruvije govori o o školovanju arhitekta, o odnosu teorije i prakse i što je od teoretskih znanja

potrebno arhitektu. Nakon toga nastavlja sa podijelom arihtekture i preznetira njenu teoriju. Na kraju

prve knjige piše o osnivanju grada, izboru lokacija, gradnji gradskih zidova i organizaciji grada.

Za Vitruvija arhitekt mora posjedovati obije komponente teorije i prakse. Za njega je teorija onaj dio

koji zakone izrađenog djela koji umije dokazata i rastumačiti na osnovi zakona proporcije . Praksa je

sposobnost stečena vježbom prema kojoj se prema priloženom nacrtu rukama gradi djelo od određene

građe. Arhitekt također mora biti talentiran i primljiv za znanost. Područja koja arhitekt mora

poznavati su geometrija, filozofija, povijest, glazba i astrologija. Arhitekt mora imati znanje o svemu,

ali ono ipak mora biti osrednje i bogato, jer je Vitruvije smatrao da ako se ulazi previše u jednu

znanost neće se postići određena ravnoteža znanja prema kojoj bi arhitekt morao stremiti.

Prema Vitruviju, arhitektura se sastoji od reda (ordiantu), rasporeda (dispositio), euritmije, simetrije,

prikladnosti (decor), i razdiobe (distributio). Analogiju između građevina koje su građene tim načinom

Vitruvije povlači na primjeru čovjeka i njegove građe, što će se kasnije očitovati u drugim knjigama. U

tadašnje doba arhitektura se radila proporcionalno prema čovjeku. Vitruvije je arhitekturu podijelio u

tri dijela. Prvi dio je graditeljstvo, koje se očituje na dva načina: prvi način je graditeljstvo u službi

janvih građevina, a drugi način je graditeljstvo u službi privatnih kuća. Javne građevine se dijele na tri

vrste: građevine za obranu (kule, zidine i vrata), religijske svrhe (hramovi i svetišta) i udobnost (javna

mjesta za javnu uporabu kao što su trgovi, luke, trijemovi, šetališta, kupališta i kazališta). Drugi dio

podijele arhitekture je gnomonika koja se odnosi na izradu satova. Treći dio arhitekture je strojarstvo.

Kako bi se sve to ukomponiralo i kako bi sam grad bio pogodan za život, Vitruvije se osvrnuo i na

odabir zdravih mjesta pogodnih za podizanje grada. Gradske zidine i sam grad bi se trebali graditi na

mjesto koje se nalazi na visini, nije izloženo mrazu i vlagi, otvoreno je nebeskim tijelima, i klimatski

mora odgovarati životu građana. Sa te strane Vitruvije detaljizira i pokušava naći najprigodniji oblik

zdravog mjesta gdje bi život bio lagodan, a opet pružio zaštitu i sigurnost građanima, ali i kvalitetu

zdravlja.Vitruvije tu koristi i četiri elementa: vodu, vatru, zemlju, zrak. Prema tome se može vidjeti

uporaba filozofije i teorije koju je postavio Emedoklo koji je bio predsokratovac. Također kao

pogodna mjesta Vitruvije nalazi močvare koje se nalaze uz more. Slana voda koja se ulije u močvare

poništiti će loše stvari koje se nalaze u njima i koje su štetne za život ljudi. U gradnji zidina, same

zidine bi tebale biti građene od tvrdih slojeva, biti na padini, a gradovi bi trebali imati formu kruga.

Položaj zgrada u gradu bi trebao biti u položaju u kojem vjetrovi ne bi smetali životu i zbog kojih ne bi

bilo bolesti i štete. Prema Vitruviju postoje četiri vjetra: favonius, septentrio, solanus i auster. Oko njih

postoji još veća podjela koju je napravio Kiranin Androik. Prema Vitruviju trgovi bi trebali biti bliže

luci, a hramovi na mjestima koja odgovaraju prirodi određenog božanstva.

Knjiga II.

Druga knjiga govori o građevnim materijalima i konstrukciji zidova, o nepečenoj opeci, kamenu,

pijesku, vapnu, kamenom zidu i drvu.

U samom uvodu Vitruvije piše o povijesnom događaju gradnje Aleksandrije koju je izgradio Dinokrat.

Dinokrata je primjetio Aleksandar Veliki koji je tada uezo Dinokrata pod svoje okrilje i koji je izgradio

čuvenu Aleksandriju.

U daljnem razvoju druge knjige Vitruvije se osvrće na život pračovjeka i početku civilizacije. Vitruvije

piše o prvim načinima gradnje, koji iako su bili primitivni, bili su fascinantni zbog građe koja se tada

koristila. Daljnji razvoj gradnje doveo je napredak i razvoj, ali i korištenje drugačijeg građevnog

materijala. Nakon toga Vitruvije opet zalazi u područja filozofije i ponovno razlaže o osnovna četiri

elementa: vodi, vatri, zemlju i zraku. Vitruvije se pomnije posvetio odnosu između ta četiri elemenata i

time usporedio način života ljudi i životinja, te kojem su elementu oni podređeni.

U dijelu o opeci očituje se njihov materijal od kojega su rađene. Rađene su od bijele kredaste ili

crvene zemlje. Opeke moraju također biti građene od gusta i čvrsta pijeska. Najbolja godišnja doba za

radnju peke su jesen i proljeće zbog njihova ravnomjerna sušenja. Postoje tri vrste opeke: lidijska

opeka, opeka pentadoron i opeka tetradoron. Njihove veličine su različite i svaka se koristi u različitm

konstrukcijama prilikom gradnje.

Pijesak koji se koristi u gradnji trebao bi biti pijesak koji škripi u ruci kad ga mrvimo. Za gradnju se

preporuča korištenje jamskog pijesma i riječnog pijeska. Što se tiče vapna, najbolje vapno koje se

treba koristiti u gradnji je vapno od bijelog kamena ili lave. Ono čemu treba posvetiti pažnju prilikom

gradnje je omjer pijeska i vapna. Vitruvije spominje i osobite vrste pjeska, popjeanski plovunac i

ugljeni pijesak.

Vitruvije piše o različitom vrstu kamena i o nejdenakim svojstvima kamena. Svaki kamen ima različiti

sastav u sebi, i nejednaka svojstva. Jedan od kamenoloma u kojima se obrađivao kamen je bio

aninjanski kamenolom iz kojeg se uzimalo kamenje za gradnju i od kojeg su građene najbolje

građevine u Rimu.

Vitruvije razlađe kako se zid može graditi na dva načina: mrežasto (reticulatum) i nepravilno

(incertum). Nepravilna gradnja zida je čvršča od mrežastog načina gradnje. Zid se vezivao željeznim

sponama. Grčki stil zidanja također se nije odbacivao zbog klesanog kamena koji se koristio u gradnji.

U građevni materijal je spadalo i drvo. Različite vrste drveta imala su različita obilježja, a jela je bila

najpogodnija za gradnju. Da bi drvo služilo u potpunosti kao kvalitetan građevni materijal, ono je

moralo biti tesano.

Knjiga III.

Treća knjiga govori o tipovima i vrstama hramova i podrobnom projektiranju jonskog grada.

Kompozicija hrama zasniva se na simetriji i njezinih zakona se arhitekti moraju striktno pridržavati.

Simetrija nastaje iz proporcije. Primjer simetrije Vitruvije objašnjava na primjeru čovjeka, gdje se

postavlja teorija da je prvi sustav proporcija čovjeka nastao prema Vitruviju. U računskom sustavu za

potpun broj Vitruvije uzima broj deset koji je preuzet od Grka. Prema čovjeku također su nastale i

jedinice stopa, lakat i dlan.

Glavne vrste hramova prema vanjskom obliku su hram u antama, prostil, amfiprostil, peripter,

pseudodipter, dipter i hipteros. Njihovi oblici su se također određivali prema zakonima.Osim što se ti

hramovi razlikuju po veličini, razlikuju se i u tlocrtnom određenju postavljanju stupova i ostalih

arhitektonskih komponenti. Osim glavnih vrsta hramova, ima i pet oblika hramova, a to su: pinkostil, s

gustim stupovima; sistil, s malo razmaknutim; dijastil, s još šire otvorenim; areostil, s više nego treba

međusobno razmaknutim stupovima; eustil s pravilnom podjelom razmaka (kod njega je pročelje

podijeljeno u tri dijela: pročelje s četiri stupa, sa šest stupova i s osam stupova). U rasporedu stupova

kod oblika hramova treba se paziti na njihovu visinu i širinu, ali i razmak između njih.

Temelj hrama bi trebao biti ukopan u tvrdo tlo, ako se ono može naći. Temelj ide u tvrdo tolo koliko je

potrebno prema veličini zgrade-cijela konstrukcija mora biti što čvršća. Nad zemljom se trebaju

izgraditi zidovi pod stupovima i oni se zovu stereobati jer nose teret. Temelji se rade od najčvršće

grade, i kada se oni naprave horizontalno treba staviti stilobate (podnožje stupa, postolje). Na stilobate

stupove treba postaviti prema ranije opisanom principu ili u piknostilu, ili u sistilu, dijastilu, eustilu i

areostilu. Stube na pročelju uvijek trebaju biti u neparnom broju, to je zato što se desnom nogom stupa

na prvu stubu pa se sa njom mora stati i na vrhu stuba u hramu. Visina stuba ne smije biti viša od

dvanaestine stope i niža od šest osmina stope. Širina stube mora biti manja od stope i pol.

Vitruvije u ovoj knjizi također piše o jonskom stupu. Jonski stup je u svojoj bazi drugačiji od atičkog.

Jonska baza se određivala tako da širina baze na svakou stranu bude tolika kolika je debljina stupa više

četvrtinu i osminu. Kada se baza završi, srednej stupove treba postaviti prema okomici koja ide

njihovom sredinom. Također se objašnjava princip rada i jonskog (jastučastog) kapitela. Ono što je

bitno za jonski kapitel je njegova volunta. Pri njezinom konstruiranju se treba paziti na proporcije i

simetriju, abakus po kojem se gradi i da sam kapitel ima ima dužinu i širinu koliko je debeo najdolnji

tambur. Kod postavljanja jonskog reda stupova i izradi arhitrava kod njih ima više pravila kako ih

graditi i poredati na hramu. Širina arhitrava je u ovisnosti o donjem i gornjem promjeru stupa, a visina

je arhitrava u samoj ovisnosti sa visinom stupa. Samu konstrukciju jonskog reda Vitruvije opisuje

precizno matematički, sa strogim kriterijima i pravilima kako bi zadovoljio svoje ranije postavljene

teze o simetriji i proporciji.

Knijga IV.

Četvrta knjiga nastavlja o nastanku dorskog, jonskog i korintskog hrama, podrobno govori o

korintskom kapitelu i o projektiranju dorskog hrama. Knjiga također govori i o orijentaciji hramova, o

vratima, o etrurskom (toskansom) hramu, o kružnim hramovima i oltarima.

Vitruvije u ovoj knjizi počinje sa uvodom u kojem izjašnjava da će, nakon što se u prošloj knjizi

posvetio stilu jonske vrste, u ovoj knjizi pisati o pravilima za postavljanje dorskih i korinstskih tupova

i da će izložiti njihova različita svojstva.

Korinstski stupovi, osim kapitela, imaju iste proporcionalne veličine kao i jonski, ali ih visoki kapiteli

čine razmjerno višima i tanjima. Kod korinstskih kapitela dva dijela debljine (tambur i kapitel) dodaju

visinu stupa zbog čega oni izgledaju vitko i dobivaju ljepši oblik. Ostali dijelovi koji se stavljaju iznad

stupova stavljaju se na korintske stupove ili prema dorskim proporcijama ili na jonski način. Korintska

vrsta nije imala propis za vijence i ornamente. Razlika zimeđu jonskog, dorskog i korintskog stupa je u

njihovoj bazi, visini, i kapitelu.

Ornamenti stupova nastali su na različite načine, i oni su većinom bili ukrasi tih stupova. Način

gradnje i vezivanje greda, ali i potpora stupova stropu doveli su do stvaranja ornamenata. U dorskim

radovima se spominu mutulu i triglifi, kod jonskih je postojalo pravilo za zuborez koji su kasnije

skupa sa mutulima zamjenjeni vijencima.

Dorski stil gradnje isprava nije bio zastupljen, jer se smatralo da se uvode pogrešni i nepodesni

simetrijski odnosi. Problem je bio u podijeli triglifa i stropova. Kod dorskog stila i ugaonih stupova

triglifi se stavljaju na krajnjim dijelovima, a ne prema srednjim kvadrantima. Otuda dolazi da metope

koje se grade posve uz ugaone triglife ne izlaze u kvadrat. Vitruvije je izložio detaljnije način kako

tražiti raspored i kako se postaviti prema proporcijama u tom stilu.

Pdoijela broda i predvorja se radi po dužini hrana, dok se sam hram gradi na taj način da kip boga u

celi hrama gleda bez ikakve smetnje prema zapadnoj strani neba, i na tu stranu hram mora biti okrenut.

Vrata i okviri hrama se rade po principu pravila i stila u kojem će se raditi (atički, jonski ili dorski).

Etrurski hram se radio po drugačijem principu i stilu, i njegovim tlocrtom se može vidjeti da je bio širi

i tlocrtno u obliku pravokutnika. Osim etrurskog hrama gradili su se i kružni hramovi čiji je razmjer

drugačiji od ostalih hramova. Neki raspored stupova se uzimao iz etrurskog načina pa se prenosio na

uređenje korintskih i jonskih djela. Žrtvenici unutar hramova trebaju gledati na istok, i uvijek moraju

biti smješteni niže od kipova u hramu jer ljudi trebaju gledati božanstvo odozdo za vrijeme prinošenje

žrtve. Također žrtvenici se trebaju raditi u različitim visinama prema dostojanstvu svakoga boga.

Knjiga V.

Peta knjiga govori o javnim zgradama i prostorima, i najopširnije govori o forumu, bazilici, rimskom i

grčkom teatru, termama i palestrama, i na kraju se raspravlja o lukama.

Forumi se u italskim gradovima nisu smjeli graditi u istom obliku kao i grčki, jer je od predaka ostao

običaj da se na trgu održavaju gladijatorske igre. Veličina trgova se mjeri prema broju ljudi kako ne bi

bilo premalo prostora za korištenje ili da trg ne izgleda prazan zbog malog broja ljudi. Za bazilike se

trebaju birati mjesta u što toplijim djelovima, da i zimi mogu dolaziti poslovni ljudi u njih, a da im ne

smeta nevrijeme. Također raspored broda, zidova i stupova mora odgovarati proporcijama jedne

bazilike, a primjer takve daje Vitruvije navodeći baziliku u koloniji Juliji Fanestri čiju je gradnju

nadzirao. Riznica, zatvor i vijećnica trebaj use nalaziti uz forum, ali njihova simetrija treba

odgovaratiforumu. Ono na što treba pripaziti je da se vijećnica gradi prema dostojanstvu municipija ili

grada. Zidovi se trebaju raditi od fine žbuke ili drvene građe, jer ako se to ne napravi glas onima koji

raspravljaju će biti nerazumljiv. Kazališta bi trebala biti građena na što zdravijem mjestu, kako ne bi

bilo problema sa štetnim tvarima koje bi vjetar mogao donijeti iz nekih močvara. Ako je kazalište na

brdu, građenje temelja je lakše.ono što je kod kazališta bitno je da to budu mjesta sa puno akustike i da

je glas izvođača neometan. Glas bi trebao napredovati u širinu i visinu, i kako se on penje, tako se

trebaju graditi sjedala kazališta. Prema matematičkoj teoriji i glazbenim zakonima nastojalo se da

svaki glas s pozornice dopre gledateljima do ušiju.

Ono što je Vitruviju oko toga najviše privlačilo pozornost je znanost o harmoniji koji je bio težak i

nejasan predmet ako se nije znao grčki. Objašnjavao je to prema Aristoksenovim spisima, dijagramima

i definicijama tonova. Podijela tonova koju Vitruvije izlaže prema Grcima je harmonija, hroma i

diatonom. Tonovi su igrali važnu ulogu u harmoniji, kao što igraju i danas, a sama harmonija je

princip usklađivanja života u tadašnje doba, i bila je vrlo važna. Opet se ovdje može primjetiti

Vitruvijevo ulaženje u druge znanosti koje su važne za svakog arhitekta. Na to se nadovezuje i gradnja

kazališta. Kazališta prema Vitruviju moraju biti prilagođena i to je objasnio na idući način. Zvučnici za

kazalište su brončane posude koje bi trebale biti u kazalištu u odnosu na njegove proporcije, a

morajudavati ton kvarte, kvinte pa sve do dvostruke oktave. Stavljaju se između sjedala i moraju imati

prostora oko sebe. Kazalište se radi tako da se smjesti središte koje se opiše kružnicom i na temelju

toga tlocrta ono se radi polukružno. Stil gradnje drugačiji je od grčkoga, ali postoje sličnosti u tlocrtu.

Trijemovi se grade tako da služe sklanjanju od vremenskih nepogoda, između njih treba biti zelenilo,

dok šetališta trebaju biti otvorena nebom, bez blata i posuta pijeskom. Kupališta se rade na toplim

mjestima s planom prostorija, pećima i kotlovima za toplu i vruću vodu. Palestri nisu običaj u italskoj

gradnji već su preuzeti zi grčke gradnje. Luke bi se trebale raditi na prirodnim mjestima koja pružaju

zaštitu brodovima od vremenskih nepogoda i štetnih čimbenika koji bi uzrokovali štetu brodovima, ali

i robi koja se u njima prevozila.

Knjiga VI.

Šesta knjiga raspravlja o privatnij i stambenoj arhitekturi. Podrobno se analiziraju glavni prostori

rimske kuće, zatim se govori o kućama za različite slojeve rimskog društva, o gradskim i seosikim

kućama (vile), te posebno o grčkoj kući.

Kuće bi prema Vitruviju trebale biti pravilno raspoređene u odnosu na krajeve i klimatsku zonu u kojoj

se nalaze. Također njihovo građenje spada pod odabiru zdravoga mjesta za život gdje sunce neće imati

jak utjecaj, isto kao i vlaga i štetne stvari koje mogu utjecati na život čovjeka. Kada se utvrdi

simetrijski odnos i izračunaju odnosi mjera prilikom gradnje kuće, treba paziti da i nakon tog izračuna

one svojim oblikom, bez da im se išta doda ili oduzme, dobro stoje u odnosu na prirodni položaj.

Dalje se raspravljalo o atrijima i drugim kučnim prostorijama. Atrija ima pet vrsta po obliku, at o su

strurski, korinstski, tetrastilni, dispulviatum i testudiantum. Njihova razlika se očtiva u konstrukciji

greda. Što se tiče vrata ona bi trebala biti rađena po visini (odnos dorskih i jonskih proporcija i stilova

gradnje). Ono što je također dio kuća je peristil koji su visoki koliko su trijemovi široki. Prilikom

gradnje ostalih prostorija u kući Vitruvije se osvrće na visinu stropova, stilove gradnje koje je objasnio

u trećoj knjizi, i kao i uvijek bitna je simetrija kod njihove gradnje i konstrukcije. Položaj prostorija je

odredio prema stranama svijeta. Tako recimo zimske blagovaonice i kupaonice trebaju gledati na

jugozapad, knjižnice prema istoku, ljetne blagovaonice prema sjeveru, trikliniji isto prema istoku, a

radionice bi se također trebale raditi okrenute sjeveru. Ono što Vitruvije naglašava je kako bi se trebale

u kući graditi posebne prostorije za obitelj, mjesta gdje će obitavati više članova obitleji. Ovisno o

staleškoj podijeli stanovništa, unutar njihovih kuća skuladno sa njihovim mjestom unutar staleža,

trebale bi se graditi prostorije koje su ili raskošnije, ili minimalističke konstrukcije.

Vile se grade tako da se njihova veličina određuje prema veličini polja i obilju ljetine. Dvorišta i

njihova veličina bi trebala biti prema obilju stoke koju stanovnik te vile posjeduje. Prostorije za

žitnicu, pijesak i za ostale potrepštine bi se trebale graditi prema gore navedenim postavkama i

proporcijama.

Kod grčkih kuća, Grci ne upotrebljavaju atrije i ne grade ih, već rade hodnike koji nisu osobito široki.

Konstrukcija grčke kuće, ali i raspored prostorija i njihova uloga je drugačija u pojedinim stvarima u

odnosu na rimsku kuću i njihovu upotrebu prostorija. Također se težište gradnje stavlja na simetriju,

ali i na ljepotu i prikladnost kuća, prostorija i njihovu namjenu. Također je Vitruvije dotaknuo i

uređenje interijera prema čemu grčki interijer izgleda raskošnije od rimskog interijera.

Zgrade i kuće trebaju biti čvrste, građene čvrstim i kvalitetnim materijalom kako bi dugo trajale i kako

ne bi došlo do njihovog propadanja. Temelji moraju biti deblji i ukopaniji naspram zidova u gornjim

dijelovima zgrada.

Knjiga VII.

Sedma knjiga govori o završnim radovima, nešto o podovima, ali najviše o obradi zida. Također se

piše i posebno o freskama, njihovom stilu, načine izrade, i bojama.

Kod završnih radova Vitruvije piše o načinu polaganja poda. Polaganje poda kod završnih radova

zauzima prvo mjesto, pa prilikom njegove izrade treba paziti na čvrstoću. Ako se pod polaže na

ravnom tlu, tlo je potrebno ispitati. Također konstrukcija zida oko poda i način njegove gradnje su

bitan faktor jer se inzistiran a tome da ne dođe do pukotina nakon nekog vremena.Daske od drveta

koje služe za konstrukciju poda moraju biti pomno izabrane zbog prirodnih faktora koji mogu utjecati

na njih poput vlage .

Nakon toga treba prijeći na izradu žbuke. Grude vapna se trebaju gasiti duže vremena prije nego se

vapno upotrijebi. Ako se vapno koristit kada nije sasvim ugašeno onda u sebi ima tvrdih mjehurića i

stvara mjehure koji na kraju kada se ugase oštete žbuku i ona se raspada. Ako je vapno masno i dobro

zagašeno, hvata se oko oruđa kao ljepilo i sama žbuka se onda može fino nanositi.

Izrada stropa se također bazira na korištenju letvica i dasaka, pri čemu treba birati drvo kojem ne može

škoditi trulež. Kada se strop poveže letvicama i užetom na njega se mora pažljivo nanositi žbuka i

napraviti fini premaz zbog postavljanja vijenca i reljefa kasnije na njega. Vitruvije napominje kako se

žbukanje treba raditi na suhim mjestima, ali se ono može izvoditi i na vlažnim mjestima. Za žbuku se

ne koristi tada pijesak, nego mrvljena opeka koja se zatim poravna. Nakon što se na zid nabaci gruba

žbuka (žbuka s mrvljenom opekom), preko nje se radi premaz sa finom žbukom (žubka s pijeskom).

Za žbukanje se osim zidova pripremao i mramor. Kada se on smrvio ili samljeo bio je dobar za posao.

Vitruvije osim pod i žbukanje, pod završne radove stavlja i zidne slike. Na zidovima su se nalazile

razne zidne slike koje su prikazivale svakodnevni način života, okolinu i sve ono što je moglo

okruživati jednog građanina Rima. Da bi se dobile sve te slike, trebalo se služiti bojama. Boje su bile

na nekim određenim mjestima gdje su se kopale i koristile dalje za slikanje. Oker je boja koji je nastao

od samog sebe i nalazio se na mnogim mjestima,. Nalazili su ga kopači srebra koji su našli žile okera

pa bi sa njime postupali kao sa srebrom. Crvena boja se također vadila na mnogim mjesti, a

paraetonium (bijela boja) ima ime po jestu gdje se kopa. Auripigmentum (žuta boja) se kopala na

Pontu, a sandarake (crvena boja) se kopala u rudniku u Pontu i u neposrednoj blizini rijeke Hispanis.

Minij (crvena boja) koja se ne kopa kao ruda nego se obradom dođe do nje.

Vitruvije o bojama piše kako su se također neke boje koristile od strane prirode, dobivale umjetno, ili

kroz neke načine pečenja okera. Kao što je već spomenuto, boje su se većinom dobivale kopanjem, ali

neke su se boje morale dobiti umjetnim putem, tj. oponašanjem pravih boja, na taj način što su se

biljke iz prirode iskuhavale, a ta se voda mješala sa određenom bojom koja je iskopana.

Knjiga VIII.

U osmoj knjizi Vitruvije piše o načinima dobivanju vode, vodovodima i o vodi općenito. Piše o toplim

vrelima, svojstvima raznih vrela kao što su rijeke i jezera, i o ispitivanju vode. Osma knjiga, skup sa

devetom i desetom knjigom danas više ne spada u područje arhitekture.

Za vodu Vitruvije kaže da će ona biti pristupačnija ako izvori teku otvorenu. Ako izvora nema oni se

trebaju tražiti pod zemljom. Vodu treba naći tamo gdje vlaga kruži i diže se uvis. Da bi se našla dobra

voda treba se paziti na svojstva mjesta i način kopanja. Prilikom kopanja na dubljim mjestima voda

može biti mutna i neukusna. U krupnijem gustom pijesku, stinom i u crvenkastoj sedri nalazi se dobra

voda. Vodu se još može naći putem prirodnih čimbenika, na mjestima gdje raste joha, konopiljka,

trstika, joha i divlja vrba. Voda koja se skupljala od kiše prema Vitruviju ima zdravija svojstva.

Kišnica se skupljala sa svih vrela. Proces nastanka kišice Vitruvije opisuje kroz prirodni tok vlage koja

isparava, ta para odlazi u oblake, i kada oni postanu teški, kroz sturjanja i hlađenja u njima nastane

velika količina vode koja se spusti na zemlju.

Dalje u knjizi Vitruvije piše o toplim vrelima u kojima je voda za piće ugodna i toliko pitka da nema

potrebe tražiti druga vrela. Vruća voda je ljekovita jer se ona ukuha s raznim tvarima i tim dobije

svojstvo za liječenje. Oko takve vode Vitruvije navodi sumporna vrela, a lužnatu vrstu hladne vode

opisuje kao štetnu. Vitruvije u knjizi spominje i vodu od koje se umire jer ona teče kroz zemlju i

prolazi kroz otrovne sokove zemlje i prima njihovo svojstvo. Geografski se također spominju razne

rijeke do kojih je sezala rimska granica.

Kod istraživanja i određivanja vrela trebala se ispitati voda. Voda se ispitivala na taj način da ako su

ljudi oko vode koja otvoreno teče zdravi, onda je voda posve dobra. Dobra je voda i ona koja provri u

kotlu i koja nakon stajanja u njemu kada se prolije iza sebe ostavi pijesak i blato.

Da bi se voda dovela do kućanstava ona se mora dovesti dioptrima, vodenim vagama ili horobatom.

Horobat se sastoja od dvije ravne letve koje su se nalazile na istoj visini. Između letve i nogu se nalaze

kose letve koje na sebi imaju okomito nacrtane linije. S letve vise viskovi koji su postavljeni sa svake

strane. Na gornjoj se ploči napravi kanalić u kojega se ulijeva voda. Ako voda jednako dira rubove

kanalića onda ona stoji ravno. Pomoću horobata, ako se njime nivelira, će se znati nagib vode, i prema

tome se može saznati način dovođenja vode do kućanstva.

Vitruvije opisuje kako se vodu moglo dovoditi vodovdima, ili ju se moglo pohraniti u cisternama.

Kopali su se i zdenci koji su također bili način nalaženja i korištenja vode. Kod vodovoda Vitruvije

objašnjava da se voda dovodila cijevima koja su bila olovna ili glinena, i te cijevi su se stavljale u

načinjene kanale u potocima. Ako se prilikom kopanja naišlo na sedru, kanal se samo prokopao, a ako

je prilikom kopanja kanala tlo bilo zemljano ili pjeskovito, u prokopu se trebao dignuti zid sa

svodovima i na taj se način mogla dovesti voda.

Knjiga IX.

U devetoj knjizi Vitruvije se bavi astrologijom, piše o mjesecu, suncu i sazviježđima. Zadnje poglavlje

unutar devet knjige se osvrće na satove, i njihove oblike.

Kao što je Vitruvije naglasio u prvoj knjizi, arhitekt osim onoga čime se bavi treba poznavati i ostale

znanosti, od filozofije do astronomije. U ovoj knjizi Vitruvije piše detaljno o astronomiji i o

astronmskom stajalištu koje se zastupalo u to doba. Od planeta navodi Mars, Jupiter, Saturn, Merkur i

Veneru, a uz njih spominje još Sunce i Mjesec. Vitruvije detaljno opisuje njihovo kretanje, te time

pokazuje svoje znanje o astrologiji, ali analogijom primjenjuje njihovo kretanje na arhitekturu.

U posebnim poglavljima se Vitruvije bavi Suncem i Mjesecom gdje razlaže njihovo kretanje i opisuje

njihov odnos i kako on utječe na dan, odnosno noć. Vitruvije je također opisao i mišljenje

matematičara Aristraha iz Samosa o tom problemu. U oba poglavlja se spominju i horoskopski

znakovi, koji su se određivali prema sazviježđima.

Vitruvije je pisao i o ostalim zvijezdama čija imena povezuje sa životinjama, mitskim osobama i

bićima, te ih postavlja u odnos sa imenima koje možemo danas naći u horoskopskim znakovima.

Spominju se također i zviježđa poput velikog i malog medvjeda.

Na temelju svega napisanog o astrologiji može se primjetiti koliko je u to doba Rimljanima bila važna

grana znanosti. Iako je Vitruvije spomenuo da bi znanje o toj znanstvenoj disciplini trebalo biti

osrednje, nailazi se na problem što je ono kod Vitruvija ravno znanju pojedinih astrologa, i samim time

na način koji je pisao o astrologija može se izvući na vidjelo da je astrologija bila zanimljiva Vitruviju

kada ju je proučavao do jedne velike mjere.

U zadnjem poglavlju ove knjige Vitruvije je pisao o satovima, tj. urama, i obradio je ure za povijesno

poznata mjesta, te ure za svaki nebeski nagib. Detaljno je opisivao nastanak i izradu ura, a ono po

čemu su te ure bile specifične je to što su rađene prema astrološkim elementima. Sunce je bilo glavni

nositelj vremena i kada je ono bilo paralelno sa određenim znakovima (npr. znak Raka, Jarca, Ovna)

onda se moglo izmjeriti koliko ima sati i kolike su promjene u odnosu na duljinu dana. Jedan primjer

ure je bila Kitsebijeva vodena ura, koji je na temelju njenog funkcioniranja kasnije prvi konstruirao

hidrauličke orgulje. Radi se o tome da je bitan tlak zraka i vode gdje se kod tog istiskivanja tlaka

rađaju zvukovi i glasovi. Osim toga Kitsebije je našao naprave s tlakom vode i automatske strojeve.

Knjiga X.

U posljednjoj, desetoj knjizi, Vitruvije piše o storjevima ,načinu njihova funkcioniranja, njihovoj

konstrukciji i ulozi u arhitekturi.

Strojevi i aparati su naprave složene od drvene građe koji ponajviše pomažu u pokretanju tereta.

Postoji više vrsta strojeva, od kojih Vitruvije navodi vučne strojeve i strojeve za dizanj. Razlika

između strojeva i aparate ja ta što za strojeve treba više radnika i veća snaga, dok aparati obavljaju

previđenu zadaću pomoću samo jednog radnika. Strojevi i aparati se pokreču mehanički, a nekima se

treba upravljati kao instrumentima.

Strojevi za dizanje su se rabili recimo kod građenja hramova i javnih zgrada, a vučni stroj je tu da

povuče predmete. Strojevi za dizanje su funkcionirali na principu kolotura i vitla. Oko kolotura i vitla

je prolazilo uže, koje je prilikom dizanja teret podiglo točno na mjesto gradnje. Strojevi za dizanje su

se razvijali, i njihova konstrukcija je bila kompliciranija, tako da su neki bili dobri i brzi za uporabu,

ali su njima mogli upravljati iskusniji ljudi.

Postojali su i strojevi za crpljenje vode, od kojih kao primjer Vitruvije navodi vodeni mlin i

Kitsebijevu crpku. Osim toga Vitruvije piše i o vodenim orguljama koje rade na principu Kitsebijeve

crpke, tlakom tjerju vodu u vis, te su na sličan način konstruirane kao i Kitsebijeva crpka.

Osim strojeva koji su bili korisni u građevini, Vitruvije je posvetio i par poglavlja strojevima koji su

služili kao oružje. Među njima navodi balistu, škorpiona, katapult i oružja za navalu (Dijadov opsadni

toranj). Sva ta oružja su imala konstrukciju kao i strojevi za gradnju, samo što su umjesto dizanja i

spuštanja tereta, teret trebala izbacivati. Vitruvije tu spominje i način mjerenja puta kako bi se

preciziralo izbacivanje tereta i domet do kejg bi teret mogao letjeti. Između balista i katapulta nema

znatne razlike, jedina je razlika u tome što balista izbacuje strijele, a katapult kamenje, sam princip

rada ta oba oružana stroja je sličan. Kod oružja za navalu spominje se Dijadov opsadni toranj koji je

bio pokretan i koji se sa vojskom obično nosio rastavljen. Dijad je također načinio i stroj za probijanje

zida.

Vitruvije se osvrnuo kako bi se pojedini oružani strojevi mogli raditi u dva sličaja: za slabu vojsku, i

jaku vojsku. Ono što je uzimao u obzir je da su se oružani strojevi gradili bez obzira na vojsku, već

prema vremenu i mjestu na kojemu su bili potrebni.

Kako bi podrobnije opisao uporabu oružanih strojeva, njihovo korištenje stavlja u kontekst

Demetrijevog opsjedanja rodosa oko 304. godine prije Krista. Osim što je naveo što se dešavalo u

bitci, unutar tog povijesnog konteksta je još i pisao način opsjedanja Rodosa, tok bitke i pisao je o

arhitektu Trifonu kojeg jedino Vitruvije spominje unutar cijele povijesti Rimske civilizacije.

Zaključak

Vitruvijevo djelo „Deset knjiga o arhitekturi“ najutjecajnija je arhitektonska knjiga ikad napisana. To

je jedina antička knjiga posvećena arhitekturi koja je preživjela propast klasične antike i od renesanse

do danas služi kao neprocijenjiv izvor ideja, teoretskih stavova i podataka. Od renesanse pa do sredine

devetnaestog stoljeća Vitruvije je bio vrhunski autoritet, i svaka nova interpretacija na području

arhitekture morala se sučeliti sa njegovim traktatom.

Vitruvije je Rimljanin, ali su mu, kao i cijeloj rimskoj kuluturi toga razdoblja, uzori i autoriteti grčki.

Ona radi i piše u vrijeme kada su granice Rima sezale preko cijelog Sredozemlja i zapadne Europe, ali

rimska arhitektura je bila varijanta helenističke arhitekture.

U svih deset knjiga Vitruvije je prezentirao svoje znanje arhitekture, ali i znanja mimo arhitekture, te

je time pokrio svih pet odlika koje je naveo da bi arhitekt mogao imati kako bi njegove arhitektonske

zamisli mogle funkcionirati. Osim znanja o arhitekturi koristio je i znanja filozofije, glazbe,

astrologije, geometrije, matematike i povijesti. Teško je govoriti o tome da je njegovo znanje iz svakog

područja bilo skromno ili osrednje, Vitruvije je u potpunosti vladao znanjem iz svake znanosti, i time

oplemenio svoje djelo „Deset knjiga o arhitekturi“.

Mora se naglasiti da Vitruvijevo djelo nije originalno, već da je ono sinteza djela brojnih autora.

Vitruvije navodio izvore svojih radova, svoje praktično znanje pretvara u teoretsko, naširoko piše o

konstruiranju, simetriji, materijalima, problemima gradnje, vlagi, i trajnosti konstrukcije. Što se tiče

samoga stila pisanja, knjiga je u stilu i jeziku na nekim mjestima dosta neujednačena, i teško je pratiti

daljnji razvoj onoga o čemu je Vitruvije pisao.

Vitruvije je u svih deset knjiga pisao detaljno o svemu gore navedenom, a također se služio i stručnim

način interpretacije ideja, zamisli i prakse. Iz samog načina njegovog interpretiranja može se vidjeti

koliko je bio učen, i koliko je u arhitekturi briljirao. Vitruvijevo djelo je kombinacija učenosti i

praktičnosti, ali isto tako Vitruvije je bio svjestan svojih ograničenih literarnih sposobnosti, iako se to

ponekad ne čini tako, i bio je svjestan teškoća koje se postavljaju pred autora koji piše o arhitekturi.

Ono što se zaključno može reći o samom djelu je da je sama antika iza sebe ostavila velike dragulje

što u literarnom, kulturnom, ali i povijesnom smislu, pa tako i ovo djelo spada u tu podjelu jer do

današnjeg dana ono se navodi kao vrhunski spoj praktičkih, teoretskih, i različitih znanja, koja nisu

samo vrijedna zbog onoga što mogu ponuditi, nego i zbog nekih povijesnih podataka i činjenica koji

su zbilja važni i koji mogu poslužiti kao izvor za neke nove povijesne nalaze.