vlasi-starobalkanski narod

VLASI starobalkanski narod

3

Zef Mirdita


(od povijesne pojave do danas)

HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST

Zagreb, 2009.

4

Zef Mirdita

Prof. dr. sc. Jaroslavu ŠIDAKU


5

SADRŽAJ

PREDGOVOR ....................................................................................................... 7UVOD. .................................................................................................................... 9VLASI - HETEROGEN NAROD ......................................................................... 17IME VLAH, VALAH – VOLCAE ........................................................................ 25INTEGRACIJSKI I DEZINTEGRACIJSKI PROCESI NA BALKANU ........... 27O ETNOGENEZI VLAHA .................................................................................... 33VLASI U BIZANTSKOM CARSTVU ................................................................ 53VLASI - BILINGVALAN NAROD ...................................................................... 65CRKVENA ORGANIZACIJA I KRŠĆANSTVO BALKANSKIH VLAHA ..... 75POLITIČKO-SOCIJALNE STRUKTURE BALKANSKIH VLAHA I NJIHOVA EKONOMSKA DJELATNOST ................................................. 85VLASI U SREDNJOVJEKOVNIM SLAVENSKIM DRŽAVAMA ................... 101VLASI U OSMANSKOM CARSTVU ................................................................. 113 Statut voynuq – vojnika ................................................................................... 117 Porezni Statut ................................................................................................... 118 Zemljišni posjedovni Statut ............................................................................. 120 Lokalna administracija .................................................................................... 122VLASI U HRVATSKOJ ......................................................................................... 125UZROCI, PRAVCI I POSLJEDICE VLAŠKIH MIGRACIJA U NOVOM VIJEKU ........................................................................................... 133HABZBURŠKA MONARHIJA I VLASI ............................................................ 139 Statuta Valachorum ......................................................................................... 143 O poglavarstvima ............................................................................................. 144 O sudovanju ..................................................................................................... 147 O posjedovanju imovine .................................................................................. 148 O privatnim i javnim krivičnim djelima ......................................................... 150 O vojnim poslovima ........................................................................................ 152

6

Zef Mirdita

VLASI ILI «vlasi» ................................................................................................ 159VLAŠKA DIJASPORA I STVARANJE GRAĐANSTVA NA BALKANU ....... 179NACIONALNI POKRET VLAHA ....................................................................... 201VLASI DANAS ..................................................................................................... 213ZAKLJUČNA RAZMATRANJA .......................................................................... 219KRATICE ............................................................................................................... 237IZVORI I LITERATURA ...................................................................................... 247SUMMARY ............................................................................................................ 305 KAZALO OSOBA, MJESTA I POJMOVA .......................................................... 311


7

P R E D G O V O R Knjiga Vlasi starobalkanski narod (od povijesne pojave do danas) rezultat je

dugogodišnjega bavljenja problemom Vlaha u historiografiji i njihovom ulogom u povijesnim procesima naroda s kojima kohabitiraju. Međutim, iako bi se iz naslova moglo shvatiti, da se govori o «Povijesti Vlaha», knjiga obrađuje pitanje «Vlasi u povijesti naroda» s kojima ih je povijesna sudbina, a ja bih rekao «politička nepravda velikih sila», prisilila da žive. Ona je i odgovor na pitanje: može li se napisati «Povi-jest Vlaha« ?

To nije obično retoričko pitanje. Naime, zna se da Vlasi tijekom cijele povijesti, izuzevši razdoblje «Drugoga Bugarskoga Carstva», odnosno «Vlaško-bugarskoga carstva» (1185.-1280.), koje je djelo Vlaha, nisu imali svoj državni teritorij, koji bi uključivao samosvojne političke, socijalne, duhovne i kulturne institucije, dakle bit-ne čimbenike etno-političkog identiteta. Stoga se može raspravljati i pisati samo o «Vlasima u povijesti». No, unatoč tome oni su djelatni čimbenik u svim porama so-cijalno-političkoga, ekonomsko-kulturnoga, intelektualno-duhovnoga života naroda s kojima dijele zajedničku povijesnu sudbinu. Zapravo, oni su nositelji građanskoga duha ne samo balkanskih naroda, nego i drugih naroda u Europi.

Da bi se što sveobuhvatnije i adekvatnije prostorno tako i vremenski odgovorilo na namjeru i cilj ove knjige, morao sam pristupiti selektivnom metodom odabiru dostupnoga materijala, iako sam svjestan svih nedostataka takva pristupa. Nije čudno što taj problem postaje sve zamršeniji zbog kontroverznih mišljenja i stajališta znan-stvenika koji se bave pitanjem etnoidentiteta Vlaha.

No, premda je ovaj problem i po svojoj prirodi interdisciplinaran (etnologija, etnografija, etnopsihologija, antropologija, lingvistika, filologija i dr.), držim da se i ovakvom metodom može dobiti zaokružena slika povijesne djelatnosti Vlaha u vremenu i prostoru u kojima su živjeli i djelovali. Drugim rječima, iako je njihova povijesna sudbina asimilacija s etnokulturnim grupama s kojima žive, ipak mnogi povijesni procesi, ponajprije balkanskih naroda, mogu biti shvatljiviji ako se prizna djelatnost njihova samosvojnog etničkog identiteta, bez obzira pripadaju li oni nekoj od kršćanskih crkava ili islamu. Vjerujem da će se svatko, tko pristupi knjizi bez

8

Zef Mirdita

predrasuda, na osnovi izloženoga sadržaja moći uvjeriti u opravdanost navedenoga zaključka, iako sam svjestan svih problema i teškoća u svezi sa sadržajem knjige.

Za nastanak ove knjige osobitu zahvalnost dugujem dr. Stjepanu Matkoviću, ravnatelju Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Svojim zalaganjem da se ova knjiga objavi, iskazao je potrebu da se zaokruži projekt ovog instituta iz 1993. godi-ne: «VLASI – STAROBALKANSKO STANOVNIŠTVO OD POVIJESNE POJA-VE DO DANAS». Bio sam voditelj toga projekta. I tako, uz već objavljenu knjigu «VLASI U HISTORIOGRFAFIJI», (Zagreb, 2004.) i ova knjiga samim time i znan-stvenoj javnosti pruža mogućnost uvida u ovu vrlo složenu problematiku u hrvatskoj historiografiji, i ne samo njezine historiografije.

Veliku zahvalnost dugujem osobito Ministarstvu znanosti i tehnologije koje je prihvatilo navedeni projekt i financijski omogućilo ne samo da se na njemu radi, nego da se i knjige iz navedenoga projekta objave.

Iskrenu zahvalnost dugujem i recenzentima ove knjige, akademiku Augustu Ko-vačecu i prof. dr. sc. Dragutinu Pavličeviću, koji su svojim primjedbama i sugestija-ma omogućili da knjiga dobije svoje puno znanstveno obilježje.

Ugodna mi je dužnost da se i na ovome mjestu zahvalim gospodinu Noelu Mal-colmu iz Londona, koji mi je darovao FHDR., III. IV. (Bucureşti, 1975, 1982.), djela bizantskih autora koja se odnose na problematiku Vlaha. Istu iskrenu zahvalnost du-gujem i akademiku Augustu Kovačecu i prof. dr. Žarku Muljačiću koji su mi darovali knjigu i separate koje se u Zagrebu ne nalaze, a koji obrađuju lingvističku proble-matiku Istrorumunja i Arumunja, odnosno Vlaha. Također sam zahvalan Odjelu za međunarodnu razmjenu knjiga Sveučilišne i nacionalne knjižnice u Zagrebu, gospođi Meri Radinger i gospođi Vesni Golubović, za iskazano razumijevanje pri naručivanju knjiga u stranim knjižnicama.

Na kraju iskrena hvala dr. Mariji Karbić koja je pročitala tekst i pomogla pri izradi kazala osoba, mjesta i pojmova.

U Zagrebu, 20. travnja 2009. Autor


9

U V O D

Koliko se god o problemu Vlaha raspravlja, on je «previše složen da bi bio lako razjašnjen, jer se on neizbježno sukobljava s jednostavnim istinama literarizma bilo u politici, nacionalizmu ili pak arheologiji.»1 To se osobito odnosi na historiografiju balkanskih naroda. Naime, budući da je ona bila u funkciji političkoga pragmatizma s etnocentrističkim obilježjima, Vlasi su bili, a i još uvijek jesu, zanijekani i svedeni isključivo na društvenu grupu bez drugih odrednica, osim odrednica vezanih za nji-hovu djelatnost, konkretno stočarstvo, trgovinu i vojsku.

Navedeni pristup problemu Vlaha karakterističan je za «balkanske historio-grafije», a taj pojam podrazumijeva određeni kolektivni mentalitet i njegov sustav vrednovanja ne samo prošlosti nego i sadašnjosti. Jer mentalitet svakog naroda, kao rezultat povijesnog razvitka, vjerno odražava ne samo oblik civilizacije podneblja pod kojim se razvijala, nego upravo i način mišljenja i njegov odnos prema kulturnim vrijednostima i njihovim nositeljima.2

Mentalitet vlaškog etničkog elementa, zapravo je rezultat kolektivnog načina sudjelovanja u određenoj socijalnoj baštini, neovisno o individualnim obratima kul-turnih grupa ili pak nekih drugih vanjskih čimbenika. Drugim riječima, to je odraz jednog izoliranoga društva s vlastitim poimanjima vrijednosti o svijetu, moralu, etici, politici, suživotu i dr., što se odražava u mitovima, vjerovanjima, običajima i narod-nom stvaralaštvu, pjesmi, igri, nošnji, prehrani itd. I koliko god su Vlasi skloni prila-gođavanju i suživotu, ipak su otporni na sve što se ne podudara s njihovim načinom mišljenja, koje je većim dijelom odraz nesvjesne dugotrajnosti.3

U negiranju vlaške etničke samosvojnosti važnu ulogu imala je Pravoslavna cr-kva balkanskih naroda. Ali, ipak, mentalitet, koji je odraz dane strukture povijesne stvarnosti,4 i prema kojem se određeni narod prepoznaje i izdvaja od drugog naroda, ona nije uspjela preobraziti odnosno uništiti. Naime, fenomeni vlaškog mentaliteta,

1 NANDRIS, John G., 1990.: 59.2 CĂZAN, Florentina, 1980.: 631.-635.3 SELLIN, Volker, 1985.: 555.- 598.; RAUF, Ulrich, 1989.4 SELLIN, Volker, 1985.: 598.

10

Zef Mirdita

koliko god bili potiskivani, još uvijek postoje, što jasno potvrđuju etnološka i etno-grafska istraživanja.5

Poznato je, naime, da je osnovno načelo pravoslavnoga kršćanstva da se teritorij ekumenskoga patrijarhata mora podudarati s geografsko-pravnim, političkim teritori-jem Istočnoga Rimskoga Carstva.6 To su načelo doslovce preuzele i primijenile osa-mostaljene, autokefalne nacionalne pravoslavne crkve balkanskih naroda.

Isto je načelo prihvatilo i srpsko pravoslavlje, koje je imalo moćno sredstvo u Pećkoj patrijaršiji, obnovljenoj 1557. godine, a područje koje je pripadalo Pećkoj patrijaršiji, pružalo se od Dunava i Save pa sve do Skoplja i Ćustendila.7

To se odražavalo ne samo na sprječavanju formiranja političke i nacionalne svi-jesti nego i u nepriznavanju nacionalnog identiteta svakog drugog naroda koji je pri-padao pravoslavnoj vjeroispovijesti. Drugim riječima, Pravoslavna crkva negativno je utjecala na formiranje etnoidentiteta Vlaha. Posljedica svega toga jest bugarizacija, helenizacija, odnosno grecizacija i srbizacija Vlaha, iako je poznato da u formiranju etnoidentiteta, važnu ulogu imaju ekonomski i socijalni čimbenici.8 No, unatoč tome, samosvojni etnički identitet Vlaha nije uništen.9 Oni su taj svoj etnoidentitet sačuvali i za vrijeme emigracije i urbanizacije.10

Uostalom, i Branislav Đurđev, iako ne priznaje etnički identitet balkanskim Vla-sima, ipak ne može mimoići konstataciju velikoga njemačkoga poznavatelja Osman-skoga Carstva Franza Babingera, koji je tvrdio da su Vlasi u Srbiji pravi balkanski etnikon.11

Upravo temeljita analiza srpskih srednjovjekovnih dokumenata jasno govori o samosvojnom etničkom obilježju pojma «Vlah» sve do XVI. stoljeća. Budući da Vla-si nisu bili politički narod, oni se ne spominju u titulaturi cara Dušana.12 Ali, unatoč tome, iako su Vlasi bili bez svog određenog državno-političkoga teritorija, raštrkani

5 WACE, A. J. B. – THOMPSON, M. S., 21972; ANTONIJEVIĆ, Dragoslav,1982.; WINNIFRITH, Tom J.,1987.

6 TOYNBEE, Arnold J.,1940.: 388. Za dodatno objašnjenje toga fenomena potrebno je istaknuti da je time Pravoslavna crkva, uostalom kao i druge vjerske zajednice na Istoku, stekla političku moć nad svojim vjernicima. Tako je bilo i u pravoslavnim crkvama na Balkanu. Međutim, političko obilježje tih pravoslavnih crkava zapostavit će teološko promišljanje vjere i evanđeosko poslanje Crkve. Ipak politička funkcija Pravoslavne crkve, koja se izražavala u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti rimsko-bi-zantskoga obilježja, upravo kao u laičkoj državi, bila je izraz koncesije ili tolerancije Otomanskoga Carstva. (Vidi: PAPASTATHIS, Charalambos, 1974.: 187 ; KAŠIĆ, Dušan, 1969.: 148.- 149.).

7 CVIJIĆ, Jovan, 1922.: 252.; HADROVICS, Lászlo, 2000.: 41.-45, 88.8 GOUNARIS, B. C., 1995.: 409.- 426.; Idem, 1997.: 76.9 MALCOLM, Noel, 1994.: 79.; DRAGOMIR, Silviu, 1959.: 139.- 160. 10 GOUNARIS, B. C.,1997.: 77.; SCHEIN, M. D., 1974.: 83.-97.11 ĐURĐEV, Branislav, 1951.: 93 – 99. 12 PIČ, Lad. Joseph, 1880.: 50.


11

na cijelom području Balkana, oni se, ipak, u izvorima - i bizantinskim, i latinskim, i slavenskim - pojavljuju kao samosvojan etnikon s važnom društveno-ekonomskom i političkom ulogom u sredinama u kojima su živjeli. Plod toga suživota, istini za volju, jest proces asimilacije i akulturacije, a zahvaljujući mjesnim pravoslavnim cr-kvama, i proces denacionalizacije. Tek nakon denacionalizacije nekih znatnih grupa Vlaha na Balkanu počinje se taj pojam primjenjivati i shvaćati kao socioekonomski, odnosno profesionalni termin, koji se onda primjenjuje i na ostale narode koji se bave stočarstvom.13 Upravo isto onako kao što kaže Milan Šufflay: U srednjem vijeku, kao što pogdje i danas, ime Arbanas, Arnautin kod poljodjelskih se Slovena pokriva s pojmom pastir.14 Međutim, iz toga nikome nije palo na pamet pojmu Albanac poricati etnički sadržaj, odnosno svesti ga samo na značenje profesionalne-ekonomske kate-gorije, čime bi se negirala etnička opstojnost Albanaca na tim područjima.15

Stoga, bez obzira na to da jesu li slavenskim nazivom «Vlah» obuhvaćene sve osobe koje govore latinski ili latinizirani jezik, stvarno se taj naziv odnosi na homo-genu etničku grupu,16 dakle Vlasi, balkanski nomadi stočari, etnogenetski čine jedin-stven ljudski tip, neovisno o tome koji jezik danas govore, i kojom se nacionalnošću izjašnjavaju.17 Uostalom, danas historijska geografija drži da se pojam «slavinizira-nje», odnosno «slavenizacija» treba razumjeti u značenju geografskoga smještaja, a ne kao etnički aspekt.18 Etnički individualitet Vlaha potvrđuju i bizantski autori. Oni, naime, u svojim djelima Vlahe predstavljaju kao sasvim izdiferenciranu grupu, a ne kao privjesak Grka, dapače kao njihove političke protivnike.19 Tu su samostalnost sa svim privilegijama Vlasi zadržali kao sastavni dio rûm-milleti i u doba Otomanskoga Carstva.

Preokret u tome nastaje u XVIII. stoljeću. Naime, tada se, s jedne strane, kape-taniteti armatola više ne priznaju i, s druge strane, carski firman uništio je relativnu autonomiju episkopija i povećavao utjecaj patrijarhata, a fanarioti su postali najduže integrirajući čimbenik turske moći.20

Kada se u ranom novom vijeku vlaške zajednice u jugoistočnoj Europi na-laze izmiješane između tri monoteističke velike religije (pravoslavne, katoličke i

13 DRAGOMIR, Silviu, 1959.: 139.-148. 14 ŠUFFLAY, Dr. Milan, pl. 1925.: 226.15 Na osnovi socio-antropoloških analiza sekundarnih izvora etnonimi «Romios, Bugar ili Vlach»

predstavljaju jednostavne etničke nazive, ali oni u sebi sadrže i složenija značenja. Naime, osim et-ničke konotacije oni u sebi sadrže i diobu rada unutar pravoslavne populacije Osmanskoga Carstva.(GOUNARIS, B. C., 1997.: 77.; VERMEULEN, H., 1984.: 225.-246.)

16 EKMEČIĆ, Milorad, 2000.: 33.17 ANTONIJEVIĆ, Dragoslav, 1982.: 26.18 WITHMANN, Michael W., 1978.: 1 19 STĂNESCU, E., 1968.: 439.- 479.; PEYFUSS, M. D.,1970.: 338. 20 PEYFUSS, M. D., 1970.: 338.

12

Zef Mirdita

islamske), izbio je sukob interesa država s kojom se svaka od monoteističkih reli-gija identificira. To dovodi i do vjersko-kulturološke identifikacije, a time nastaje «etnokonfesionalna»21 razlika, koja je bila najizrazitija na području jurisdikcije Pećke patrijaršije, gdje se srpstvo poistovječuje s pravoslavljem. A budući da su Vlasi bili pravoslavne vjeroispovjesti, onda oni prema takvu poimanju, na tom području nisu mogli biti drugo doli Srbi. Zapravo je time Srpska pravoslavna crkva negativno utje-cala na formiranje etnoidentiteta Vlaha.22 Naime, treba imati na umu i to da se pored utjecaja crkava (etnokofesionalizam) i državnih struktura (krajiški mentalitet), vjer-ske diobe i razlike ne mogu potpuno tumačiti i shvatiti bez uvida u sociopsihološke i socioantropološke fenomene.23

Nema sumnje da su migracije - fenomen koji je pratio Vlahe tijekom cijele nji-hove povijesti - a bio je posljedica vojnih ili pak ekonomskih razloga, utjecale i na konverzije ili promjenu vjerskog identiteta. Međutim, često se događalo da se razbila koherentnost grupe Vlaha i na području doseljavanja, stvarajući tako novu grupu ra-zličitog podrijetla. Unatoč tome, i pored uznapredovanja procesa etnokonfesionaliz-ma, u XVII. stoljeću još uvijek postoje «heterodoksne» grupe Vlaha. Primjer tome jesu Krmpoćani, koji su bili pravoslavci, a oko 1700. godine su bili homogena kato-lička zajednica.24

Pored «etnokonfesionalne» podjele u vlaškim društvima u ranom novom vije-ku postojale su podjele prema jezičnom kriteriju, koji je razlikovao Vlahe slaven-skog govornog jezika od Vlaha romanskoga jezika. Tu pripadaju Cici koji se nakon XVII. stoljeća nalaze u Istri. Drugi je kriterij podjele prema socijalnom položaju, pa postoje: carski, spahijski i vakufski Vlasi u Osmanskom Carstvu, krajiški i privatni Vlasi u Habsburškoj Monarhiji, Morlachi habitanti nuovi i Morlachi habitanti vecchi u Mletačkoj Republici; zatim postoji podjele prema mjestu podrijetla, političko-regi-onalnom kriteriju i dr. Osmanska vlast pak nije pravila velike razlike između vlaških zajednica.25

Vlasi su u povijesti poznati kao latinofoni u stalnom pastoralnom pokretu od Atike sve do albanskih planina, Srbije i Bugarske, a Bizantskom su Carstvu bili stal-na opasnost.26 Takva geografska rasprostranjenost utjecala je na sveukupni socioe-

21 Etnokonfesionalizam zbog partikularnog univerzalizma u Katoličkoj crkvi nije bio prisutan. (ŠA- zbog partikularnog univerzalizma u Katoličkoj crkvi nije bio prisutan. (ŠA-zbog partikularnog univerzalizma u Katoličkoj crkvi nije bio prisutan. (ŠA- partikularnog univerzalizma u Katoličkoj crkvi nije bio prisutan. (ŠA-partikularnog univerzalizma u Katoličkoj crkvi nije bio prisutan. (ŠA- univerzalizma u Katoličkoj crkvi nije bio prisutan. (ŠA-univerzalizma u Katoličkoj crkvi nije bio prisutan. (ŠA- u Katoličkoj crkvi nije bio prisutan. (ŠA-toličkoj crkvi nije bio prisutan. (ŠA-čkoj crkvi nije bio prisutan. (ŠA-koj crkvi nije bio prisutan. (ŠA- crkvi nije bio prisutan. (ŠA-crkvi nije bio prisutan. (ŠA- nije bio prisutan. (ŠA-nije bio prisutan. (ŠA- bio prisutan. (ŠA-bio prisutan. (ŠA- prisutan. (ŠA-prisutan. (ŠA-. (ŠA-A-RIĆ, M., 2008.: 26.)

22 GOUNARIS, B. C.,1997.: 76.; KITROMILIDES, P. M.,1996.: 163.-191.23 ŠARIĆ, Marko, 26.-27.24 ŠARIĆ, Marko, 2008.: 40.-41.25 Idem, 2008.: 27.26 WINNIFRITH, T. J., 1987.: 57.-122.; BREZEANU, S., 1976.: 211.-222.


13

konomski razvitak, a latinski jezik postao je jezik Vlaha koji su živjeli u udaljenim autonomnim zajednicama.27

Pogoršanje ekonomskoga stanja, prouzročeno s jedne strane rusko-turskim ratom i, s druge strane, početak kapitalizma i brzi razvitak kapitalizma u Austriji, te brzi razvitak trgovine između gradova Habsburške Monarhije, potaknuli su Vlahe da napuštaju svoja prebivališta i sele se u različite gradove Epira i Makedonije, a tijekom XVIII. stoljeća emigracijski pokret orijentirao se prema europskim središtima. Tako stvaraju trgovačku mrežu koja će se odraziti u ekonomskom raslojavanju unutar vlaškoga društva. Tu je emigraciju još više ubrzalo razaranje Moskopola (alb. Voskopoje), važnog središta kulture i znanosti. Naseljavanjem na cijelom području Balkana, oni postaju nositelji građanske kulture i prava građanska elita i u Srbiji i u drugim europskim središtima. Nadalje, oni postaju aktivni sudionici u oslobodilačkim pokretima Albanije, Bugarske, Makedonije, Srbije i drugdje. Tijekom vremena oni će se u Bugarskoj, Makedoniji i Srbiji zvati Cincari28, a to se odnosi na Vlahe, odnosno Arumunje s područja Makedonije. Ta je grupa općenito sačuvala svoj identitet, kulturni i domaći govor temeljen na starom provincijalnom latinitetu.

Krajem XVIII. stoljeća počelo je nacionalno buđenje Arumunja, odnosno Vla-ha. Ono nije bilo izolirano i nije se događalo slučajano, nego je bilo integralan dio historijskoga procesa u formiranju vlaške nacije. Početkom XIX. stoljeća nacionalna svijest brzo se razvijala, usredotočujući se na razvitak arumunjskog jezika, njegove uporabe u školi i crkvi.

Stvaranjem balkanskih država u XIX. i XX.. stoljeću, Vlasi se fragmentiraju i time se ograničava nomadizam stare nacionalne ekonomije. Plaćanje taksi za pasi-šta dva puta godišnje i nepriznavanje osnovnih građanskih prava od novostvorenih balkanskih država, smanjit će njihovu produktivnost i njihov opstanak kao posebnog etnikona. Sezonska nomadska pastorizacija postupno se napušta, poljoprivreda se modernizira i počinje migracija u gradove, a time i proces asimilacije. To će između ostalog prouzročiti napuštanje rodne grude i odlazak u zapadnu Europu i prekomor-ske zemlje.

U etnoidentifikaciji Vlaha na Balkanu, postoje dvije glavne etnokulturne grupe.Prva je grupa etnički, lingvistički i prostorno identična današnjim Rumunjima.

Oni su smješteni na području istočne Srbije i sjeverozapadne Bugarske. Njihov je dijalekt gotovo identičan sa svim rumunjskim dijalektima.

Druga grupa jesu Arumunji. Oni su različitog etničkoga podrijetla i izravno su prostorno i povijesno vezani s grčkom kulturom. Oni su uglavnom koncentrirani na

27 WINNIFRITH, T. J., 1987.: 112.-113.; BREZEANU, S., 1976.: 211-222.; BROWNING, R., 1969.: 71.-72.

28 RUŽICA, Miroslav, 2008.: 14.

14

Zef Mirdita

grčkom planinskom području Pinda, odnosno unutar trokuta određenoga granicama današnje Albanije, Makedonije i Grčke. Tradicionalno su se bavili dugom transhu-mancom, ali kasnije su postali poznati trgovci, prenosnici i vojnici. Stoga su od XVII. do XIX. stoljeća postali vrlo bogati i tako jako zastupljeni u visokom, bogatom trgovačkom sloju društva. Iako su bili poligloti, grčki jezik i kultura bili su izraz nji-hove kulture i socijalnoga statusa. Vlaški, odnosno arumunjski dijalekt preživio je i tako je bio izvorište identiteta, tradicije i socijalne integracije unutar grupe.29

Iako se balkanski Vlasi mogu sporazumijevati međusobno kada govore svojim dijalektima, oni su, ipak, bili razdvojeni. Mnogi su različitog etničkoga podrijetla i bili su pod utjecajem dominantih kultura. Vlasi iz Makedonije, Grčke, Albanije, Crne Gore i Hrvatske razvili su svoju povijest, jezik i kulturu bez izravnog utjecaja svoje rumunjske braće.

Zanimljivo je istaknuti da dominantni dio vlaških lidera u Srbiji, Makedoniji i Bugarskoj ističe stav da su Vlasi zapravo Rumunji i da je Rumunjska njihova domo-vina, a rumunjski da je njihov standardni jezik i pravopis. A manji dio vlaških lidera iz Makedonije, Albanije i Srbije, iako priznaju zajedničko podrijetlo jezika, kulture i imena, vjeruje da Vlasi imaju svoj identitet i specifični narodni dijalekt, koji bi se tre-bao standardizirati, te da njihova kultura ima svoje specifičnosti koje se jedinstveno prakticiraju u njihovoj religiji.30

Iz svega navedenoga može se zaključiti da je, osim što su Arumunji, odnosno Vlasi heterogenoga podrijetla, ipak teško odrediti etnički identitet pojedinca ako se uzme u obzir da su ti ljudi po rođenju Romani, da su odrasli na etničkoj granici Grka, Albanaca i Južnih Slavena, da su vjerom pravoslavci i da su gotovo svi govorili jezike spomenutih grupa. Osobito je teško točnije govoriti o njihovoj etničkoj pripadnosti ili pak o njihovu nacionalnom osjećaju u prijašnjim vremenima, kad na Balkanu nisu postojale nacionalne razlike nego samo vjerske i socijalne: kršćani i Turci. To je raz-doblje najveće zbrke etničkih, političkih, historijskih i geografskih pojmova.31

Prema D. J. Popoviću: «Cincarin, je po poreklu Ilir ili Tračanin, sasvim retko Sloven, po jeziku Roman, po veri pravoslavan, a po kulturi, bar u varošima, Grk, po zanimanju stočar, trgovac ili zanatlija; sve ostalo kao njegovo ime, prezime, naci-onalno osećanje, državljanski položaj, sasvim je neodređen. Sve može da promeni. Glavna karakteristika Cincarina je neodređenost.»32

No, unatoč tome što se Vlasima u balkanskim historiografijama ne priznaje nji-hov samosvojni etnički identitet, oni su ipak u toj etnopovijesnoj i etnopolitičkoj ko-

29 KOSTOV, Goran, 2006.: 13. 30 RUŽICA, Miroslav, 2008.: 14.-15.31 POPOVIĆ, D. J., 1937.: 25.-26.32 Idem, 1937.: 27.


15

habitaciji s balkanskim narodima i dalje ostali paradigma njihove povijesti. Naime, činjenica je da je važnu ulogu u strukturi građanskoga društva balkanskih naroda - i to ne samo Srba, nego i Albanaca, Bugara, Grka, a i drugih naroda u srednjoj, pa donekle i u zapadnoj Europi u XIX. stoljeću i u prvoj polovici XX.stoljeća - imao upravo vlaški etnički element. Nepobitan je njihov doprinos u gospodarstvu, politici, kulturi i izgrađivanju nacionalne samosvojnosti upravo tih naroda. A za uzvrat upravo su im ti narodi za samostalnost kojih su se borili perom i puškom, poricali samosvojni etnopolitički i etnokulturni identitet.33

Stoga problemu etničke identifikacije Vlaha treba pristupiti u kontekstu vremena i prostora. To svakako podrazumijeva i proces uzajamne akulturacije i suživljavanja s različitim aglomeracijama. Već i pomna analiza povelja i zakona srednjovjekovnih vladara, dubrovačkih akata, bizantskih kroničara i povjesničara i povelja njihovih vladara, te turskih deftera u kojima se govori o Vlasima, jasno pokazuje etničku sa-mosvojnost Vlaha u prostoru i vremenu.

33 GYÓNI, Mathias,1954.: 226.; PEYFUSS, M. D., 1989.: 129.-149.; BACOU, Michaela, 1989.: 151.-165.


219

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Prema Gustavu Weigandu postoji zajednički naziv za sva vlaška plemena, a to je: A r ă m â n i, A r m â n i.1 Međutim, Vlasi se nazivaju i karakterističnim lokalnim imenima, kao što su K a r a g u n i, prema crnoj kabanici, i F ǎ r ş i r o ţ , prema loka-litetu Frashër (Fraš’r)2 u Albaniji.

Arumunji iz Aspropotamije, ako rabe riječ amu “sad” umjesto grčkoga tora “sad”, zovu se Arumeni neovisno o tome jesu li Karaguni ili Fǎrşiroţi. Njih Grci na-zivaju također i nadimkom Brudzo-vlak. Arumunji Karaguni nazivaju Karagunima Grke sjeverne Tesalije, stanovnike Mavrovunija i one koji žive na ravnicama Kardhit-se, a koji su nekada bili jako izmiješani s Arumunjima. U Akarnaniji, pak, Grci nazi-vaju Karagunides one Arumunje koji žive u Manjani, a koji su srodniji Fǎrşiroţima negoli Karagunima.

Međutim, ne treba nas iznenaditi njihova polinomičnost ako polazimo od po-dataka raznih putopisaca, konkretno od F. C. H. L. Pouquevillea3, W. M. Leaka4, A. J. B. Wacea, i M. S. Thompsona.5 i drugih, koji su se, putujući kroz vlaška područja, upoznali ne samo s njihovim životom, socijalnim strukturama, načinom privređiva-nja, duhovnom i materijalnom kulturom, nego i s činjenicom da se Vlasi, odnosno Arumunji, sastoje od različitih plemena, koja se međusobno razlikuju ne samo po karakteru nego i po mentalitetu.

S druge, pak, strane, u ranom srednjem vijeku, pa i kasnije, kada se Vlasi pojav-ljuju na ovim područjima, ali ne samo oni, etnički gledano, Balkanski je poluotok u stalnom komešanju, previranju i preobrazbi. Stoga je teško govoriti o nekoj etničkoj slici tijekom toga razdoblja koje je još uvijek tamno, i to ne samo zbog nedostatka

1 WEIGAND, Gustav, 1895.; ARVINTE, Vasile, RSG., I./2003.: 156., 159. 2 ARVINTE, Vasile, I/2003., 160. Postoji mišljenje da bi to ime došlo od imena mjesta Farsale, gdje

je Pompej doživio poraz, i gdje je bilo Vlaha. Ta je konstatacija ipak nevjerojatna. Nema dvojbe da to ime dolazi od imena lokaliteta Frashër (Fraš‘r) u Albaniji. (v. WINNIFRITH, T. J., 1995., 30.; ARVINTE, Vasil, RSG., I./2003.c.: 160.)

3 POUQUEVILLE, F. C. H. L., 1826.: 333. – 397.4 LEAKE, William M., 1835., 274. – 311.5 WACE, A. J. B. i THOMPSON, M. S. 1972.; WINNIFRITH, T. J., 1987 .

220

Zef Mirdita

dokumenata, nego i zato što su oni dokumenti koje posjedujemo, što se navedenog problema tiče, ne samo nesigurni, nego i sadrže neobjašnjive etničke nazive s današ-njih stajališta znanstvene etnologije.

Nadalje, poznata je činjenica da se s renesansom u objašnjenju etničke slike i etimologije imena naroda počelo polaziti od postojeće etničke stvarnosti, pa i onda kada su se pri tome rabila fantastična objašnjenja.

U Akarnaniji nalazimo naziv Pistiki, a koji se odnosi na mali broj Arumunja Etolije i Akarnanije, čije je stanovništvo u srednjem vijeku sačinjavalo Malu Vlahiju. Isto je ime posvjedočeno i u Maloj Aziji, gdje su njegovi nosioci potpuno grecizirani, kao što je slučaj s Arumunjima u Beotiji koji se zovu Bomi.

U Grčkoj, konkretno u Atici i Beotiji, pod imenom “Vlah”, bez obzira na to da li se radi o Albancima ili pak o Arumunjima, podrazumijevaju se seljaci. Za obje zajed-nice može se upotrijebiti naziv Vlachipimenes. Taj je naziv novijega datuma, stvoren od obrazovanih ljudi, a odnosio se isključivo na Arumunje. Kao podrugljivi nadimak upotrebljava se i pojam Kutsovlasi (Kuco-Vlasi) “Hromi Vlasi”.6

Postoji također i ime Tšipani, a odnosi se na one Arumunje, čije žene nose veli-ku maramu na ramenima, što je karakteristično osobito za žene Manjana i Fǎrşiroţa. Taj se čisti lokalni izraz odnosi na sjeverne krajeve. Međutim, ipak, ne postoji vlaško pleme koje nosi ime Tšipani.

Fǎrşiroţe Grci nazivaju i Arvanitóvlachi. Tako ih nazivaju jer su podrijetlom iz Albanije i govore albanski jezik. Nazivaju ih također i Dot, jer često rabe rječicu dot sa značenjem “ništa”, a za tu riječ Karaguni imaju hič “ništa” ili pak dip “ništa”. Obje ove rječice postoje s istim značenjem i u albanskom jeziku.7

Fǎrşiroţe u južnom Epiru nazivaju i Kambisi jer zimuju zapadno od Arte u Kam-posima (Kambosima).

Vlahe stočare iz Tesalije, koji plemenski pripadaju Fǎrşiroţima, naziva se Ka-tšauni (Katšuni) i Boji, a one koji su prešli na poljoprivredu zovu Motseni. To ime podsjeća na ime jednog vlaškoga plemena u Transilvaniji, što jasno dokazuje nji-hovo južno podrijetlo. Fǎrşiroţima pripadaju i Gura i Tšuli, odnosno Suli, u južnoj Albaniji.

Pod imenom Kopatšar (Kupătšár) podrazumijevaju se oni Arumunji koji su za-držali nošnju, običaje i zakone, ali umjesto vlaškoga odnosno arumunjskoga govore grčki. Iako su oni bez sumnje vlaškoga podrijetla, ostali Arumunji mrze ih zato što su zaboravili vlaški odnosno arumunjski jezik.

6 Antonio Baldacci drži da je naziv Kucovlasi (Cuzzovlahi) nastao još u vrijeme osmanskih osva-janja. Naime, nazivajući ih kucovlasima ili «Malim Vlasima», Turci su htjeli praviti razliku između njih i «Velikih Vlaha», odnosno Rumunjske u pravom smislu riječi. (BALDACCI, Antonio,1932., 36., bilj. 3.).

7 WEIGAND, Gustav, 1894., 346.


221

Cincari je, pak, nadjevak, dan od Srba. Odnosi se na Arumunje, ali i na Slavene koji su se zajedno s njima iselili iz Makedonije na područje na kojem žive Srbi. Ime su dobili po tome što ti doseljeni Arumunji za “pet” umjesto činč, što je karakteristično za dakorumunjski, izgovaraju cinc<•int.8 Takav naziv za Arumunje karakterističan je samo za Srbe koji su imali tijesne odnose s Dakorumunjima koji žive sjeveroistočno od njih. Ime Cincar poznato je u Mađarskoj i u Rumunjskoj, ali vrlo je rijetko prisut-no na jugu. Samo se u Epiru može tu i tamo čuti, i to samo u pejorativnom smislu.9

Osim navedenih lokalnih imena ima i drugih, kao što su Karagulis “straža”, a to je onaj koji tu dužnost obavlja danju i noću nad svojim stadima. I u Makedoniji sami se pastiri nazivaju Colbans, zapravo turski Čobanin “pastir.”10

U Albaniji također postoji nekoliko imena za Arumunje. To su: Epiraţi za Aru-mune iz Epira; zatim Gogolar za Vlahe iz Prizrena i Debra u Makedoniji; Grămusteni su Arumunji s planina Gramos; Karaguni često se rabi za utvrđivanje razlike između njih i Fǎrşiroţa, međutim to ime nose i oni Arumunji koji govore albanski; Moscopo-leni ili Voskopojari jesu Arumunji iz Moskopolja odnosno Voskopoje i njegove oko-lice; Myzeqarë (Mizećari) su Vlasi koji žive na području Mizećeje u Albaniji.11 I na kraju, zovu se i Rëmeri, što je albansko ime za Arumunje, a dolazi od latinskoga Ro-mani. Giuseppe Valentini12 kaže da Albanci Arumunje često zovu i çoban, “pastir”, a možda i karavanđije.13 U Albanaca za Vlahe postoji i pejorativni naziv “Llaciface”, kao što je u Srba naziv “Cincari.”

U Bosni i Dalmaciji V l a s i m a14 se zove pravoslavno stanovništvo, a u Istri nalazimo takozvane Istrorumunje koji se zovu i T š i r i b i r i (Ćiribiri), a njihov se jezik zove tširibirski (ćiribirski) ili vlaški.15

8 SKOK, Petar, ERHS, II./1972.: 74.9 WEIGAND, G., 1895.: 273. – 277. Neki od Arumunja smatraju da su Sarakačani (Karakačani)

stočari nomadi koji govore grčki i žive u Tesaliji i Makedoniji, a zbog odjeće, koja je slična odjeći koju nose Fǎrşiroţi, smatraju se da su arumunjskoga podrijetla. Međutim, G. Weigand, na osnovi načina života i izgleda lica, zaključuje da bi oni bili pravi Grci. Istina, i oni, kao i Arumunji, imaju Tselingas (Čelnika). Uostalom oni ne sklapaju brakove s Arumunjima. Dapače, oni su u neprijatelj-skim odnosima s Arumunjima, osobito s Albancima, za razliku od Arumunja, koji su u vrlo dobrim odnosima s Albancima. (WEIGAND, G.,1895.: 277.)

10 POUQUEVILLE, F. C. H. L., u: STAHL, Paul Henri, 1974.: 54.11 PEYFUSS, M. D., 1974.: 12., bilj. 12. 12 VALENTINI, Giuseppe, 1975.: 269.-274.13 Idem, 1975.: 270.14 Prema G. Weigandu na području Lapsišta, južno od Kastorije u Makedoniji, žive Pomaci, koji su,

iako su prihvatili islam, zadržali svoj materinjski grčki jezik. Njih nazivaju podrugljivim imenom Va-lachadhes, odnosno Valachades, što nema nikakve veze s imenom Walachi, odnosno Vlasi. Zapravo, taj podrugljiv naziv nose stoga što, osim pozdravnog izraza na turskom jeziku Ewalach, «zbogom», druge turske riječi i ne znaju. Istina postoje i vlaški Pomaci, ali samo u naselju Nǎnte na području Vlahomeglena, sjeveroistočno od Vodena. (WEIGAND, G., 1895.: 128.; Idem, 1924.: 85.).

15 WEIGAND, G.,1895.: 273.; KOVAČEC, August, 1984.: 553.

222

Zef Mirdita

Cincare,16 odnosno, kako oni sami sebe nazivaju Arumunje, Srbi, Bugari i Ma-kedonci još nazivaju Crnovunci,17Karakačani 18, odnosno Karavlasi, Karagunid, od-nosno Karagunides,19 Ašani (na srpskom i bugarskom), Kucovlasi, što zapravo znači “Hromi Vlasi,”20 Bijeli Vlasi,21 arnautski Vlasi, Karakolčani, Sarakačani i Fǎrşiroţi u Makedoniji.22

Zanimljiva je evolucija vlaškog imena u ugarskim latinskim ispravama. Poznato je, naime, da je tradicionalno ime za Vlahe u Mađarskoj oláh. Taj se naziv, kao i olasz u mađarskom jeziku odnosi na Talijane. To se ime prvi put, koliko se do sada zna, spominje 1283. godine kao Olahteluk. Na osnovi latinskih isprava ima pet tipova i nekoliko podtipova tog imena.

1. Blaci, Blacci, Blachi. Taj tip karakterističan je za papinske isprave iz 1222. i 1223.-1224. godine. Kasnije se javlja samo jednom, i to u saksonskoj ispravi 1366. godine, kao Blaccorum, Blacci, Blaccorum, iako se smatra da je to pogrešno.

Taj je tip, koji počinje grupom bl- najstariji. Vrlo je čest u mađarskim kronikama s kraja XII. i tijekom XIII. stoljeća. Budući da mađarski jezik ne trpi grupu bl- na početku riječi, teško je prihvatljivo da je ona nastala u Mađara. To je zapravo “forma Slavica nominis”, što jasno govori da Mađari iz vremena tih dokumenata još uvijek nisu imali svoj naziv za Vlahe, odnosno Rumunje.

2. Olaci, Olachi, Olahi. Taj se naziv prvi put spominje 1228. godine. Međutim, počevši od 1247. godine pa nadalje taj je oblik najčešći u mađarskim ispravama, i to kao Olacis, Olacorum, Olacos, Olako itd., odnosno Olachorum, Olachis, Olachys,

16 POPOVIĆ, D. J., 1937.17 NOVAKOVIĆ, Stojan, 1965.: 33. On Crnogunjce poistovjećuje sa Sarakačanima, što nije

ispravno.18 Naziv «Karakačani» odnosi se na crnu vlašku ovcu ili karakačanku («stari soj»). Radi se, naime,

o Crnim Vlasima ili Karavlasima koji su to ime dobili od okolnih Makedonaca, jer su iz staroga kraja, odnosno iz južne Albanije, došli s rasnim, odnosno crnim ovcama, koje su se prilagodile klimi tih krajeva. (TRIFUNOVSKI, Jovan F.,1963.: 183.). Karakačane, odnosno Sarakačane, G. Weigand drži Grcima (v. WEIGAND, G., 1895.: 277.). Međutim, Noel Malcolm smatra da je naziv Karakaçan turska riječ znači «crni odstupnik». Oni, istina, odavno govore grčki, ali još uvijek predstavljaju tajnu. (MALCOLM, N, 1994.: 77., bilj. 29.; Idem,1995.: 104., bilj. 29).

19 NOVAKOVIĆ, Stojan, 1965.: 26., bilj. 1. Zovu se tako po crnom ogrtaču, odnosno kabanici, koju nose pastiri.

20 Pojam Karaguni po svoj je prilici «inačica koja je pučkom etimologijom nastala od turskog küçük eflak, malog Vlaha.( MALCOLM, N., 1994.: 74.; Idem, 1995.: 100).

21 Ovaj se pojam, prema Ivanu Lučiću (LUCIUS, J., 1666., 459) upotrebljavao kao opozicija za Kara-gune, odnosno Crnogunjce. Odnosi se «na poseban val tih Vlaha (koji je) zapljusnuo Hercegovinu i Dalmaciju donijevši sa sobom i to ime, koje su zacijelo bili dobili na području gdje se govorio grčki. »(MALCOLM, N., 1994.: 77.; Idem, 1995.: 104.). Konstantin Jireček kaže da «Bijeli Vlasi» pasu ovce, a «Crni Vlasi» konje. (v. JIREČEK, K.,1888.: 220.).

22 THUNMANN, Johann, 1774.: 347., bilj. u; KADLEC, Karel, 1916 passim.; MIRDITA, Zef, 1993.: 298.-300.


223

Olachus ili, pak, kao Olahos, Olahus, Olahi. Svi se navedeni oblici javljaju od sredi-ne XIII., pa tijekom XIV. stoljeća. Navedeni oblici posvjedočeni su i pridjevnim izve-denicama, i to s jedne strane kao “hapax legomenon” olaceus (1322): villis olaceis, a s druge strane kao izvedenica olacalis, koju rijetko nalazimo: villa olakalis (1341.) i possessiones olacales (1350.).

3. Volaci, Volachi, Volahi, Volachys. To su vrlo rijetki oblici koji se javljaju kra-jem XIII., te tijekom XIV. i XV. stoljeća, a u XVI. stoljeću odnose se na Ruthene koji se drukačije zovu i volachi (1576.).

4. Valachus i Valachalis (ili Valachica). Ta dva oblika ostala su dugo vremena strana mađarskom latinitetu. U XIII. stoljeću i u papinskoj ispravi (1234.) spominju se Walati, Walathis, a 1260. godine u ispravi koja govori o pobjedi Otokara u Češkoj: Valachorum. Oba oblika nalaze se u ispravama strane redakcije.

5. U stranim, pak, ispravama, i to uglavnom u papinskim ispravama XIV. stolje-ća, upotrebljavaju se sljedeći oblici: Wlachie, Wlachos, Wlachiam, nationis Wlacho-rum, Wlachonibus, Wlachones, Wlachonum.

Misli se da su te varijante Olachi-Volachi stvorene od naroda i adaptirane prema zahtjevima eufonije mađarskog jezika. Prvi spomen tih naziva iz godine je 1247., dakle nakon invazije Mongola 1241.-1242. godine. Uostalom slavenski vlachЬ, koji se možda izgovarao • lah, u mađarskom daje *vulah, a ne *valach, a zatim uláh, oláh, odnosno voláh. Ovaj posljednji oblik, koji je potvrđen latinskim varijantama tipa Vo-lachus, upotrebljavao se osobito na području sjeveroistočne Ugarske.

Ipak, varijanta Olachus, plural Olachi, pridjev Olachalis, potvrđena je sredinom XIV. stoljeća. U svakom slučaju to je najrasprostranjeniji oblik. Međutim, u pismu pape Klementa VI. (1342.-1352.), poslanom 1345. godine Ludoviku I, ugarskom kralju, stoji “quod Olachi Romani”. To je jedini slučaj da se uz Olachus spominje i pridjev Romanus.

Oko riječi “Romanus” u ovome pismu postoje dva suprotna mišljenja. Prema jednima papa je htio time upozoriti na rimsko podrijetlo Olacha, tj. Vlaha, a drugi misle da je time papa navodno htio upozoriti na razliku između Rumunja i neplemi-ća, pošto je u Valahiji pojam român dugo bio naziv za robove u siromašnim provin-cijama.23

Također samo jednom posvjedočen je i oblik Alachalis, i to u pismu pape Ivana XXII. (1316.-1334.) prelatima Ugarske 1328. godine, da ne budu prestrogi prema Kumanima, Alachima i Slavenima da ih ne bi udaljili od Crkve. Zapravo, prema mišljenju mađarske znanosti, taj pojam odražava utjecaj europskog latiniteta na Ugarsku.

23 G• LDI, Ladislaus, DHVHI,1941.: 106., bilj. 1.

224

Zef Mirdita

Mađarski naziv Oláh za Vlahe, odnosno Rumunje, pojavljuje se tek sredinom XIII. st., što je za mađarsku historiografiju i dokaz da kontakti Mađara s balkanskim narodom, odnosno Vlasima, nisu stariji od toga vremena. Drugim riječima, upravo taj oblik naziva za Vlahe za mađarsku je historiografiju jedan od dokaza za relativno kasno doseljavanje Rumunja na povijesno područje Mađarske, svakako ne prije pro-vale Tatara. A tradicionalni oblici mađarskog latiniteta jesu Olachus (Volachus), a ne Valachus, Valachalis.24

Za razliku od izvornog imena “Vlah”, pojam Arumunj za etničke Vlahe na Bal-kanu stvoren je od obrazovanih ljudi u XVII. stoljeću.25 Njima je bio cilj upozoriti na povijesni kontinuitet Arumunja, odnosno Vlaha, od Trajanovih Romana, od kojih su potekli i Dako-Rumunji, i to ne samo po jeziku i govoru nego i prema povijesnim dokumentima.

Međutim, postavlja se pitanje etimologije izvornog imena “Vlah” i njegova povi-jesnoga nastanka. Naravno da se usko s njime postavlja i pitanje etnogeneze Vlaha.

Općenito je mišljenje da etnonim Vlah dolazi od Volcae,26 imena velikoga keltskog naroda kojeg spominju G. J. Cezar,27 Tit Livije,28 Strabon29 i Justin,30 a koji je bio sastavljen od različitih plemena. Poznato je da se krajem IV. i početkom III. st. pr. Kr. Kelti doseljavaju na balkansko područje, i to u dva navrata. Prvi put 280. go-dine pr. Kr. u pravcu Makedonije i Ilirije, a u drugoj su invaziji Kelta na Delfe 279. godine prije Kr. s Volcima sudjelovali i Tectosagesi, također veliko keltsko pleme. Te su se dve invazije odvijale kroz područje Dardanije i Makedonije. Tit Livije o ovom drugom pohodu Kelta kaže sljedeće: “Velika i silovita masa Gala, pokrenuta siromaš-tvom svoje zemlje ili željom za pljačkom, misleći da joj nijedan od naroda kroz čiju je teritoriju imala da prođe nije ravan po snazi oružja, predvođena s Brenom dođe u Dardaniju. Tu izbi razdor: dvadeset tisuća ljudi s poglavarima Lonorijem i Lutarijem odvoje se od Brena i upute u Trakiju”31 Drugi, pak, nastave put prema Grčkoj. Koliko god da su se Kelti, koji su na ovome pohodu doživjeli poraz raspršili na sve strane,

24 Idem, XLI. – XLVII.25 PAPANAČE, Konstantin, 2001.: 25.26 TOMASCHEK, Wilhelm, 1980.: 111. (reprint); PWRE Suppl. XV./1978.: 237.-246.; ARVINTE,

Vasile, I./ 2003.: 161.27 G. J. Caesar, bell. Gall., VI., 24., 1.-3.28 T. Liv. XXI., 26., 6.29 Strabo IV, 1, 12.-13.30 Iust. XXXII, 3, 9.31 Liv. XXXVIII, 16, 1: »Galli, magna hominum vis, seu inopia agri seu praedae spe, nullam gentem,

per quas ituri essent, parem armis rati, Brenno duce in Dardanos pervenerunt. Ibi seditio orta est; viginti milia hominum cum Lonorio ac Lutario regulis secessione facta a Brenno in Thraeciam iter avertunt.»


225

ipak, ih je ostalo i na tome području, a dio se, pod vodstvom Bathanata, probio do Podunavlja, gdje su se nastanili i poznati su pod imenom Skordisci.32

Navedeno područje vrlo je važno za razumijevanje etnogenetskoga procesa Vlaha. Naime, to je bilo područje između Trakije, Makedonije i Dardanije, odnosno životni prostor tračkoga plemena Besa.33 K tomu još treba reći da u Meziju, Trakiju i Makedoniju dolaze također mnogi skitski narodi, kao što su Peucini, Trutungi, Au-strogothi, Virtingui, Sigipedi, Kelti;34 zatim Gothi, Huni. Svi oni na tome području, koje je zapravo “colluvies gentium”, to jest “mješina naroda”, imaju udjela u etno-genetskom procesu.35 A poznato je da je taj proces dugotrajan, podvrgnut utjecajima supstrata, superstrata i adstrata iz čega, integracijom i dezintegracijom raznih etno-kulturnih elemenata, nastaje nova etnija s imenom prevladavajućega čimbenika, što su konkretno u ovom slučaju Volcae, odnosno Vlasi. U tom procesu bez sumnje važnu su ulogu imali i italski kolonisti koji su bili nositelji rimske kulture i civilizaci-je, latinskog jezika, nošnje, pa i mentaliteta “formam mentis.” Posrijedi je fenomen romaniteta, odnosno latiniteta,36 koji nije bio posvuda istog intenziteta. Za razliku od urbanih središta, selo i planinska područja ostali su izvan doticaja toga kulturnoga blaga. To potvrđuje i slaba prisutnost latinskog jezika izvan urbanih sredina.37 Jedino se u tom duhu može i treba shvatiti sintagma da su Vlasi paleobalkansko romanizirano stanovništvo. Jer amalgamiranje raznih etnokulturnih elemenata Vlaha nastavljeno je i nakon doseljenja avaro-slavenskih plemena na Balkan, o čemu govore pojmovi kao Vlaho-Richnini, Meglenski Vlasi, koji su, zapravo, mješavina Rumunja s područja Dunava, dovedenih od Pečenega, te pojmovi Arvanitovlasi, Servoarvanitobulgaro-vlasi i dr. Iz svega rečenoga može se zaključiti da su Vlasi, nastali na navedenom po-dručju, autohtono paleobalkansko latinizirano, odnosno romanizirano stanovništvo.

Istina, iako neki bizantski autori (Kekaumen, Chalkokondil)38 govore o emigra-ciji sa sjevera prema jugu, ipak se na osnovi toponimije i drugog lingvističkog ma-terijala dade zaključiti da se ne može govoriti o nekoj seobi Vlaha sa sjevera prema jugu. Stoga, bez obzira na polemike oko njihova podrijetla, Vlasi su, ipak, zaseban i samosvojan narod koji nikada nije živio u zajedništvu s Rumunjima sjeverno od Dunava.39

32 ALFÖLDY, Geza, 1964.: 107.-127.; PAPAZOGLU, Fanula, 1969.: 209.-298.33 TOMASCHEK, Wilhelm, 1980.: 72.–74.; DETSCHEW, Dimiter, 1976.: 57.–59.34 SHA, Vita Claudii, VI., 2.35 PAPANAČE, Konstantin, 2001.: 64.-68.36 DAICOVICI, Hadrian, 1975.: 37.37 MIHĂESCU, Haralambie, 1978.; KATIČIĆ, Radoslav, 1980.: 103.-120.; TOVAR, Antonio, 1980.:

131.–142.38 MIRDITA, Zef, 1995.: 42. ss.39 THUNMANN, Johann, 1774/1976.: 323.–366.; WINNIFRITH, T. J., 1987.; KASER, Karl, 1992.:

93.; MIRDITA, Zef, 2004; GOUNARIS, Basil C., 1997.: 75. – 84.

226

Zef Mirdita

Osim prihvaćenog mišljenja da je etnonim “Vlah” ušao u grčki jezik posredova-njem balkanskih Slavena, koji ga od Germana preuzimaju u obliku Walch, Welsch sa značenjem stanovništvo romanskog40 odnosno stranoga podrijetla, u novije vrijeme u znanstvenoj literaturi nalazimo mišljenje da je on ušao u grčki jezik neposredno i usporedno preko germanskoga odnosno skandinavskih Varega, koji su dugo bili osobna straža bizantskoga cara. Latinski oblik Valachus, koji je bio u upotrebi na srednjovjekovnom Zapadu, postao je osnovica drugim romanskim jezicima.41 Budući da se pojam “Vlah” od XI. stoljeća povezuje sa strukturama koje se bave stočarstvom, taj se etnički pojam proširio i na sve socijalne strukture koje su se bavile stočarstvom bez obzira kojoj etničkoj grupi one pripadale.

Premda se jedna skupina Vlaha pod imenom Lachmienses spominje još za vri-jeme Justiniana I. (527.-565.), a u svezi s osnivanjem samostana Sv. Katarine na Sinaju,42 ime Vlah u pisanim se izvorima ne spominje prije X. st. Razlog tomu treba tražiti u činjenici da su oni od Karakalina edikta 212. godine poslije Kr. bili obuhva-ćeni grčkim nazivom Rhomaioi, koji se odnosio na slobodne stanovnike carstva koji su uživali rimsko građansko pravo i govorili latinski. Nakon Karakalina edikta poči-nje se u grčkim tekstovima praviti razlika između Rhomaioi i Hellenes.43

Međutim, kada se Vlasi izdvajaju od zajednice Rhomaioi, bili oni Grci ili Za-padnjaci, ime Vlah javlja se u djelima bizantskih autora, kao posljedica njihove indi-vidualizacije. Time se označava i njihov definitivni ulaz u svjesnu povijest Europe. U djelima bizantskih autora govori se o njihovu sudjelovanju u političkim događajima na balkanskim područjima tijekom XI., XII., XIII. stoljeća i nadalje.

Prvo spominjanje Vlaha pod tim imenom u djelima bizantskih autora povezano je s ubojstvom Davida, jednog od četiriju kometopula, između Kastorije i Prespe kod mjesta zvanog “Lijepi Hrastovi”.44 To se dogodilo 976. godine, a djelo je Vlaha o d i t a i , tj. Vlaha “putnika”, odnosno “karavanlija”, koji su bili u službi Bizanta s obvezom čuvanja magistralnoga puta Via Egnatia, koji je povezivao Drač i Apoloniju sa Solunom.

Vlasi sjeverne Grčke, Epira i južne Makedonije na početku su obitavali u pla-ninskim predjelima tih područja. Međutim, kasnije, malo po malo pružaju se na jugu Tesalije sve do planine Ftiotide, Etolije i Akarnanije. Već od XI. stoljeća bizantski autori i drugi povijesni izvori čitavo to područje tretiraju kao vlaško. Tako se Tesalija

40 ARVINTE, Vasile, RSG., I./2003.: 161. -162.41 POGHIRC, Cicerone, 1989.: 10. 42 EUTYCHI patriarchae Alexandrini Annales, u: PG., CXI., col. 107., 165.–168.; NANDRIS, John

G., 1990.: 53.–54.; MIRDITA, Zef, 1995.: 56.–58.43 ARVINTE, Vasile, RSG., I./2003.: 157. ss44 MIRDITA, Zef, 1995.: 45.-46.; Idem, 2004.: 23.


227

(Helada) u početku XIII. stoljeća počinje zvati Velika Vlahija, Etolija i Akarnanija Mala Vlahija itd. Osim tih etnogeografskih naziva postoje Gornja i Donja Vlahija, koje se odnose na Vlahe Pinda i Ahaje. Oni su zapravo posvuda posvjedočeni kako na Halkidiku, na planinama Rodopa, na azijskom dijelu Bospora, u Atici, Eubeji, na Peloponezu, tako i na Krfu i drugim jonskim otocima.45 To uostalom potvrđuje ne samo mnogobrojnost vlaške populacije, nego i socijalnu organiziranost Vlaha u Bizantskom Carstvu, njihovo sudjelovanje u duhovnoj i materijalnoj kulturi toga car-stva i njihovu sposobnost da se organizirano suprotstave bizantskoj vlasti. O tome govore razni socijalno-politički nazivi: arhont, primićuri, knez, prokritoi (čelnici)46, župani.47 Svi su oni bili upravni ili vojni predstavnici, poglavari roda ili plemena koji su obavljali političke, sudske, administrativne, vojne i ekonomske funkcije. Tipični oblici društvene organizacije Vlaha jesu “zadruga”, odnosno “falkare”48 i “katuni”,49 kao povremena naselja, karakteristična za stepske socijalne zajednice, a koja su pre-ko nomadskih elemenata donijeli Avari. Takve etno-socijalne strukture žive na širo-kim područjima Balkanskoga poluotoka, a prepoznate su kao Vlasi u Rumunjskoj i Moldaviji, Arumunji u Grčkoj, Albaniji i u Makedoniji, te Megleno-Rumunji na makedonsko-grčkoj granici i Vlasi Pinda – Olimpa. Iz toga su se područja Vlasi širili početkom turskog razdoblja.

Neki su Vlasi pravno-ekonomski pripadali državi, feudalcima, samostanima, a drugi su bili slobodni. Neki su Vlasi imali položaj pareka (sličan vicinima, tj. “susjedima”) s istim značenjem kao u podunavskoj Vlahiji. S društveno-pravno-ekonomskoga stajališta oni bi bili neka vrst robova koji su posjedovali u vlasništvu komadić zemlje i nekoliko grla stoke. Osim pareka, bilo je i onih koji su označeni kao “proskathemenes”, a to su ljudi koji su bili nastanjeni na imanju nekoga svjetovnog ili crkvenoga gospodara, i to kao najamnici. Njihovi potomci bili su poznati pod imenom “kathemenes”. Neki Vlasi dugo su bili nastanjeni kao najamnici. Bilo je i onih koji se u djelima bizantskih autora spominju kao douloi – “robovi”, “sluge”, a i douloparekoi.50

Važno je, ipak, konstatirati da bizantski autori ime “Vlah” rabe u etničkom zna-čenju, i to tijekom cijele vladavine Bizantskoga Carstva. Tako Ana Komnen u svome djelu “Aleksiada,” govoreći o regrutaciji vojske protiv Pečenega 1091. godine, izme-đu ostaloga kaže da je osim Bugara bilo i “onih koji su vodili nomadski život (obično

45 NĂSTUREL, Petre Ş., 1989.: 56.–61.; MIRDITA, Zef, 1995.: 42.–49.; Idem, 2004.: 17.–33. 46 WEIGAND, G., 1895.: 183., 186.47 WEIGAND, G., 1895.: 275.; NĂSTUREL, P. Ş., 1989.: 61. – 64.48 WEIGAND, G., 1895.:160., 275.; PAPANAČE, Konstantin, 201.: 76. 49 MIRDITA, Zef, 2004.50 NĂSTUREL, P. Ş.,1989.: 64.–65.

228

Zef Mirdita

u narodnom jeziku zvani Vlasi)”. Važno je da se ime Vlah spominje uz etničko ime Bugari. Da je kojim slučajem Ana Komnen htjela spomenuti opći naziv “pastir”, onda bi upotrijebila postojeće izraze kao što su: poimèn boskos, pistikos i dr.51

Vlasi su bili važan vojni čimbenik na Balkanu. To pokazuje i ustanak Vlaha iz Tesalije, podržanih od Bugara i Grka iz Larise 1066. godine, koji je bio uzrokovan fiskalnim nametima bizantske carske vlasti, kao i njihovo sudjelovanje u formiranju “Drugoga Bugarskoga Carstva” 1185. godine s braćom Petrom i Asenom na čelu.52 Upravo “istodobna upotreba dvaju etničkih imena čini se da jako dobro govori u prilog sudjelovanja dvaju različitih naroda koji žive jedan uz drugi i koji dijele zajed-ničku sudbinu”.53

Svoju neovisnost i političku organiziranost Vlasi zadržavaju i nakon zauzeća Carigrada od križara 1204. godine. Oni se javljaju ujedinjeni pod narodnim vođom, odnosno toparkom. Nakon 1259. godine pod Velikom Vlahijom nalaze se Tesalija, Olimp, Dorida, Lokrida, a na sjeveru planina Gramos, koja svoju neovisnost brani još pola stoljeća u teškim borbama protiv Epirskoga Despotata i Bizanta Paleologa. U XV. stoljeću Vlasi se bore protiv Turaka. Zahvaljujujći svojem nepristupačnom geografskom položaju i hrabrosti dugo su pružali otpor Turcima i tako sačuvali svoju neovisnost i slobodu.

Što se pak kršćanstva Vlaha tiče, ono je bilo latinskog obreda, o čemu jasno govori latinska terminologija, iako su bili, kako veli bizantski autor Kekaumenes, nevjernici odnosno praznovjerni s mnogo poganskih elemenata. Bazilije II. Buga-roubojica (976.-1025.), potukavši bugarskog cara Samuila (976.-1014.),54 čime se oslobodio opasnosti koja mu je prijetila sa sjevera, pripojio je 1018. godine te dijelo-ve Bizantskom Carstvu. Suočen s pojavom Vlaha, koji su se borili protiv Bizanta, a koji su bili rasprostranjeni po čitavoj Bugarskoj, on je nastojao staviti ih pod nadzor i na političko-socijalnom, i na duhovnom planu. U tu svrhu on 1020. godine osniva zasebnu episkopiju za Vlahe sa sjedištem u Vranju,55 koja je bila pod jurisdikcijom Ohridske arhiepiskopije. Ta vlaška episkopija bila je namijenjena za sve Vlahe na Balkanu. U hrizovulji se, naime, među ostalim čita: “isto tako, svi gradovi koji su bili zaboravljeni poveljom mojeg veličanstva bit će ipak podvrgnuti vlasti istoga sakro-sanktnog arhiepiskopa koji će pobirati porez od svih pa i od Vlaha koji žive raspršeni po čitavoj Bugarskoj”.56 Riječ je, zapravo, o crkvenom porezu, koji su vjernici mo-

51 MIRDITA, Zef, 1995.: 66.52 WOLFF, Robert Lee, 1949.: 167.–199.; MIRDITA, Zef, 2004.: 76. – 79.53 NĂSTUREL, P. Ş., 1989.: 69., 74., 78.54 OSTROGORSKI, 1969.: 286. ss.55 MIRDITA, Zef, 1995.: 89.56 GELZER, H.1893.: 46.; MIRDITA, Zef, 1995.: 89.


229

rali plaćati radi uzdržavanja episkopa i popova. Osim te episkopije u XIV. stoljeću osnivaju se i druge episkopije za duhovne potrebe Vlaha, kao što su one u Lerini (tj. Florina/Grčka) ili u Prilepu u Makedoniji.57

No, ipak se samo po sebi nameće pitanje: zašto se do 1020. godine ne spominje nijedna vlaška episkopija? Općenito se smatra da razlog tome treba tražiti u činjenici što su Bugari nasilno nametnuli Vlasima kršćanstvo istočnog obreda i slavenski jezik, podvrgnuvši ih postojećim episkopijama.58 Po svoj su prilici prije toga Vlasi pripa-dali kršćanstvu zapadnog obreda, možda arijanskog ili semiarijanskog ispovijedanja. To se može zaključiti po tome što se upravo na tom području arijanstvo, odnosno semiarijanstvo, najduže održalo. A što se tiče obreda, to se može vidjeti na osnovi vjerske terminologije na njihovu jeziku. Međutim, iako im je nametnuto pravoslavlje, a s njime i liturgijski jezik dotičnih autokefalnih pravoslavnih crkvi, oni su u svojim crkvama i liturgiji pjevali i molili na vlaškom jeziku.

Poznato je, naime, da je kršćanstvo nomadskih struktura ispremiješano s ele-mentima poganstva i praznovjerja. Papa Grgur IX. (1227.-1241.), u pismu kralju Beli IV. od 14. studenoga 1234. izričito kaže, «da Vlasi, iako se imenom smatraju kršća-nima (...) imaju običaje i obrede koje su kršćanskom imenu neprijateljski».59 Uzme li se u obzir njihovo arijanstvo odnosno semiarijanstvo s jedne strane, te Kekaumenovo kazivanje da su Vlasi nevjerni – istina riječ je o Vlasima Tesalije, Epira i Grčke – s druge strane, onda je shvatljiv i njihov lak prijelaz iz jednog vjerskog sustava u drugi, konkretno na bogumilstvo, tu, za bizantske pisce – mnogoliku herez,60 karakteristič-nu za područja na kojima su živjeli balkanski Vlasi i čiji su bili izraziti predstavni-ci, pa onda i prijelaz na islam. Tu bogumilsku pripadnost Vlaha najočitije pokazuju “stečci”, nadgrobni spomenici, prisutni osobito u istočnoj Hercegovini, pa i na širem području.61 Uostalom, treba istaknuti, da su Vlasi, zapravo, bogumilstvom pojačavali svoje političko i socijalno neprijateljstvo prema službenoj vlasti. Osim toga, njihov prelazak na bogumilstvo ili islam poticalo je i pravoslavno svećenstvo svojim priti-skom na katoličko pučanstvo, osobito zahtjevima poreza. Tog pritiska nisu bili pošte-đeni ni pravoslavni Vlasi, kao nesrpski etnikon.

Vlasi se u osmanlijskim izvorima prvi put javljaju u XV. st. pod imenom Eflâki, Eflâkân. Tim se pojmom označavaju pripadnici “različitih romaniziranih balkanskih etničkih zajednica,” drugim riječima Porta taj pojam rabi u etničkom smislu.62

57 MIRDITA, Zef, 1995.: 90.58 Idem, 1995.: 88.59 Idem, 1995.: 36.; DHVHI., 1941.: 17., n . 7.; POTHAST, A., 1874.: 83.60 MIRDITA, Zef, 1995.: 91.61 MILOŠEVIĆ, Ante, 1991. passim; KASER, Karl, 1992.: 89.; SOLOVIEV, Alexander, 1959.:

173. - 198.; MIRDITA, Zef, 2004.: 313.-314.62 MIRDITA, Zef, 2004.: 39., bilj. 18.

230

Zef Mirdita

Osmanlijsko su osvajanje Balkana Vlasi, odnosno Eflâk, uostalom kao i drugi balkanski narodi, dočekali na dva načina: s otporom i prilagođavanjem novonastaloj situaciji, tj. stupanjem u službu novoga gospodara. Vlasi nisu imali nikakva razloga da žale propast Bizanta, s kojim su stalno bili u ratnim sukobima. Osmanlije su pak sa svoje strane nastojali Vlasima stečene privilegije i nadalje priznati, a Vlasima planin-skoga područja Pinda omogućeno je da zadrže vlastitu samoupravu i socijalno-eko-nomsku organizaciju. Pri tome su bili primorani samo na simboličan danak.63

Privilegije su tesalskim Vlasima ostale za čitavo vrijeme vladavine Osmanlija nad Balkanskim poluotokom. Naime, oni su bili oslobođeni raznih nameta, zadržava-jući tako svoje socijalno-ekonomske organizacije, odnosno samoupravu. U naknadu za to Vlasi su morali sudjelovati s određenim brojem vojnika na strani Osmanlija u napadu i osvajanju Carigrada 1453. godine. Te svoje privilegije sankcionirali su i nagodbom iz 1468. godine, dakle prije njihova doseljavanja u Hrvatsku i Bosnu.64 Ta-kve privilegije nije imao nijedan drugi narod koji je stenjao pod vlašću Osmanlija.

Zbog ekonomskih čimbenika i osmansko-turskih ratova, Vlasi s područja Alba-nije, Grčke, Makedonije, te s Pinda-Olimpa, počinju emigrirati još početkom turskog razdoblja. Tako, u sklopu novostvorenih srednjovjekovnih balkanskih političkih dr-žava, koje ni etnički, a niti jezično nisu bile jednoobrazne, posvuda na Balkanu živi vlaški etnički element.

U srpskoj srednjovjekovnoj državi Vlasi se spominju u prvoj ispravi koju je Nemanja izdao u prilog hilandarskome manastiru. Zapravo velik broj srpskih carskih povelja, koje govore o Vlasima jasno pokazuje povećanje tog etničkog elementa koji je bio ne samo različit od srpskog, nego i rasprostranjen na čitavom području Srbije.65 U tim poveljama vidi se da ih srpski vladari nude manastirima ako, naravno, nisu sačuvali autonomiju, kao što je to bio slučaj u Starom Vlahu, kraju između Drine i Lima, ili pak o Valahiji u Bosni. Valahija će u XV. stoljeću biti sastavni dio titule Ni-kole Iločkoga “Bosniae et Valachiae rex” na natpisu na slici u bolnici Santo Spirito u Rimu (Sala Laucisi) koja ga predstavlja kod nogu pape Siksta IV. (1475.).66 U XIV. i XV. stoljeću nastaju važni emigracijski pokreti vlaškoga stanovništva s Kosova i oko Vardara prema sjeveru te se oni nastanjuju u dolini Timoka i Morave.67 Drugi, pak, dio tog vlaškog elementa u isto doba ide prema Nišu i dolinom Nišave prodire sve do Srednje Gore u Bugarskoj i zatim iz Sofije prema sjeverozapadu sve do srpske grani-ce. U Crnoj Gori i Hercegovini identificirani su Vlasi u XIV. stoljeću.

63 SIDOVSKI, dr. Kočo, 2004.: 16. 64 MIRDITA, Zef, 2004.: 322.; VALENTIĆ, Mirko, 1991.: 14., 16.65 MIRDITA, 1995.: 27.-31.; Idem, 2004.: 143.-182.66 CAZACU, Matei, 1989.: 88. s. 67 BELDICEANU, Nicoară, 1957.: 111.–129.; Idem, 1966.: 83.-131.; Idem, 1975.: 122.–134.; DRA-DRA-

GOMIR, S., 1959.; BOJANIĆ-LUKAĆ, Dušanka, 1971.: 255.–269.; CAZACU, Matei, 1989.: 83.


231

I u ondašnjoj Hrvatskoj počinje širenje Vlaha od XII. do XIV. stoljeća. U Istri se spominju oko 1463. godine kao podanici velikaške obitelji Frankapana, a podrijetlom su s područja staroga Hrvatskoga Kraljevstva.

Habsburška Monarhija početkom XVI. stoljeća, da bi se zaštitila od osmanlijskih najezdi, dovodi Vlahe i smješta ih na granici, konkretno u Kninskoj krajini, stvarajući tako vojnu granicu. Njihovo se naseljavanje intenziviralo tek nakon bitke kod Siska 1593. godine. U novim područjima uživaju svoju autonomiju izraženu u tzv. Statu-ta Valachorum. To je nagodba iz 1630. godine, sklopljena između Habsburgovaca i Vlaha, i to voljom krajiških zapovjednika i vladara Ferdinanda II. Tom su nagodbom Vlasi bili oslobođeni feudalnih podavanja, dobili su unutarnju autonomiju, ograniče-nu na pravo izbora seoskoga glavara (kneza) i “velikih sudaca”. No, te su privilegije vrijedile samo u kapetanijama Varaždinskoga generalata, koji je obuhvaćao područje između Save i Drave. Time se socijalno i etnički Vlasi razlikuju od starosjedilačkoga stanovništva.68

Međutim, tijekom XVII. stoljeća raznim administrativnim mjerama njihova se autonomna prava sve više sužavaju. Za vrijeme rata 1683.-1699. godine graničari se nastanjuju na otomanska područja, u Lici i Krbavi.69

Slabljenjem Otomanskoga Carstva Vlasi počinju gubiti svoj privilegirani polo-žaj. Tako nastaje potpuni poremećaj u vrijednosnom sustavu. Na mjesto v o j n i k a , koji je do onda imao prvo mjesto u socijalnim i ekonomskim strukturama, dolaze k i e l a t o r i , tj. karavanlije i trgovci. Urbanizacija carstva potiče naseljavanje u gra-dovima i samim time razvija se trgovina. Glavni nositelji trgovačke djelatnosti bili su Vlasi. Oni se bave ne samo kopnenom nego i prekomorskom trgovinom s Italijom i Venecijom, a od druge polovice XVIII. stoljeća i s Levantom.70

Zapravo je XVIII. stoljeće za Vlahe zlatno doba trgovine. Naime, Karlovačkim mirom (1699.) i Beogradskim mirom (1739.) trgovačka je djelatnost dobila na zama-hu. Ipak, nametanje novih pristojbi utvrđenih od Mlečana na uvoz iz Otomanskoga Carstva uzrokovalo je propast mnogih trgovačkih obitelji u Moskopolju (alb. Vo-skopoji), Ohridu i drugim gradovima.71 Posljedica toga bilo je napuštanje pomorske trgovine preko Drača i trasiranje novoga puta prema Beogradu, Mađarskoj, Austriji i Njemačkoj, Nizozemskoj, Poljskoj, Rusiji i drugamo. Time počinje i razdoblje velike emigracije Vlaha.

68 MIRDITA, Zef, 2004.: 262., 264., 308., 316., 322., 333.69 CAZACU, Matei, 1989.: 91.70 Idem, 91.- 93.71 RUFFINI, Mario, 2004.: 51. ss.

232

Zef Mirdita

Dva su osnovna razloga tog velikog emigracijskoga pokreta Vlaha. S jedne stra-ne ratovi, a s druge strane početak ubrzanog razvoja kapitalizma u Austro-Ugarskoj.72 Tada krajem XIX. stoljeća “pax ottomanica”, koju Osmanlije nastoje uspostaviti na-kon propasti svih kršćanskih državica na Balkanu, a koja je podrazumijevala funkcio-niranje jake razvijene regionalne trgovine u koju su bili uključeni ne samo Vlasi, nego i drugi balkanski narodi (Albanci, Grci i Slaveni), suočava se s ogorčenom konkuren-cijom između vlaških i austrijskih trgovaca i obrtnika, uključujući i Srbe. To je dovelo do toga da su trgovci s područja Osmanskoga Carstva, ako su se htjeli baviti svojom djelatnošću, morali primiti habsburško državljanstvo. I tako se pravoslavni Vlasi, koji su se pravno izjednačili s pravoslavnim trgovcima toga Carstva, ubrzano denaciona-liziraju, konkretno nastaje srbizacija, iako je taj proces započeo još od 1850. godine pa nadalje.73 U tom procesu u mnogome je učinkovito djelovala Srpska pravoslavna crkva, polazeći od shvaćanja da je pravoslavlje osnovni politički i državni temelj svakog njezina vjernika. To shvaćanje svojstveno je svim pravoslavnim crkvama na Balkanu. Ipak, pri tom nije uspjela promijeniti njihov mentalitet.

Vlasi se u dijaspori aktivno uključuju u sve oblike života sredine u kojoj žive. Oni postaju nositelji ekonomskog uspona, financijskoga kapitala, mecene na kultur-no-prosvjetnom području, znanstvenici i kulturni djelatnici, političari i diplomati, nositelji visokih crkvenih dužnosti, teološko-filozofski mislioci, a u balkanskim drža-vama nositelji su građanstva.74 To je osobito karakteritično za Srbiju, gdje je literarno stvaralaštvo puno sarkazma, ironije i humora, bilo plod vlaškoga čovjeka. Dovoljno je spomenuti Jovana Steriju Popovića i Branislava Nušića. Iako su postali paradigma balkanskih naroda, ipak je, očuvanje vlaškog etničkog identiteta u dijaspori, ne samo na Balkanu, nego diljem Europe, usprkos njihova umijeća i sposobnosti za mimikriju, bilo, takoreći, nemoguće.75

No, unatoč tome, vlaški se jezik održao, osobito ondje gdje su postojale veće zajednice. Poznato je da su oni bilingvalni, odnosno poligloti. Naime, osim vlaškog jezika, kojim su komunicirali unutar obitelji ili međusobno, govorili su i jezik sredine u kojoj su živjeli. Budući da se u trgovačkim odnosima na Balkanskom poluotoku koristio grčki, koji je (zajedno s turskim u zemljama pod otomanskom vlašću) bio trgovački jezik, vlaški trgovci koji su govorili grčki i turski često se javljaju kao Grci, a samo ime otkriva da su bili Vlasi.76

72 DJUVARA, Neagu, 1989.: 96., 98., 109. s.; SIDOVSKI, Kočo, 2004.: 16.–17. s. 73 SIDOVSKI, Kočo, 2004.: 17.74 POPOVIĆ, D. J., 1937.; PETKOVSKI, Boro, 2000.; PAPANAČE, Konstantin, 2001.: 119.–131.;

JANJETOVIĆ, Zoran, D., 2002.: 173.–189. 75 DJUVARA, Neagu, 1989.: 107. s.76 RUFFINI, Mario, 2004.: 51.


233

O jeziku srednjovjekovnih Vlaha ima malo podataka. Četiri su glavna dijalekta: arumunjski, istro-rumunjski, megleno-rumunjski i dako-rumunjski. Sve četiri jezične grupe pod snažnim su utjecajem jezika naroda s kojima žive.

S lingvističkoga stajališta arumunjski je samosvojan i dijeli se u dvije grupe: sjevernu grupu čine dijalekti koji se govore na područjima Gopeşa i Mulovişta, a južnu grupu čine oni koji se govore u Epiru, Tesaliji, sjevernoj Grčkoj i kod Olimpa. Osobitosti arumunjskoga pokazuju da se on još zarana udaljio od dako-rumunjskoga. To jasno pokazuje da se arumunjski još od početka razvijao kao zaseban dijalekt i u drugom pravcu od dako-rumunjskoga.77

Dio Vlaha govorio je jednim likom rumunjskoga, koji je preživio u istro-ru-munjskom78 i u krčko-rumunjskom, odnosno veljotskom, koji se prestao govoriti u XIX. stoljeću.79 Karakteristika tog idioma jest rotacizam. Tragove jezika Vlaha na-lazimo u hrvatkom stočarskom i ruralnom leksiku (antrèšelj, žinžire “desni” i sl.) u toponimiji (Cincar u Bosni, Vrhure na Krku) i u prezimenima (Dančuo, Dančulović, Gavela, Kekez, Kožul, Mamula, Šerbula, Šugar, Žužul i sl.).

Megleno-rumunjska grupa odijelila se kasnije od arumunjskoga i prije Prvoga svjetskog rata taj se dijalekt govorio na području Meglena, odnosno na području oko Vardara. On je tip arumunjskoga dijalekta, koji je pretrpio snažan utjecaj bugarskog jezika, i to dijalekta koji se govori na području Rodopa.80

Dako-rumunjska grupa, koja je također zasebna, sastoji se od dijalekata koji se govore u Rumunjskoj, Ukrajini, Poljskoj, Moravskoj, Mađarskoj, Srbiji i Bugarskoj. I ta grupa sastoji se od niza dijalekata koji se u tekstovima pojavljuju još od XVI. stoljeća.81

Duh dijaspore u Europi i balkanski nacionalizmi nisu ostali bez odjeka ni utje-caja na rađanje i razvitak nacionalne svijesti raseljenoga vlaškog etničkog elementa.82 Taj se duh nacionalne svijesti Vlaha može povezati s uporabom materinskog jezika u liturgiji, što je potvrđeno u cijeloj Europi još od XV. stoljeća. S druge strane, visoka intelektualna i kulturna razina Nove Akademije u Moskopolju (alb. Voskopoja) koja je osnovana 1744. godine,83 iako indirektno, pridonijelo je promoviranju nacionalne svijesti među Arumunjima, odnosno Vlasima. Među mnogim poznatim intelektualci-

77 ROSETI, A., 1943.: 75.; ARVINTE, Vasile, RSG., I./2003.: 159.-160 .78 ROSETI, A., 1943.: 78; KOVAČEC, August, 1971.: Idem, 1984.: 553.; Idem, 1995.: 65.-74.; AR-AR-

VINTE, Vasile, RSG., I./2003.: 160.-161.79 MULJAČIĆ, Žarko, 1976.: 51.–55.; Idem, 2001.: 277. s.; Idem, 2002.: 291. ss. 80 ROSETI, A., 1943.: 76.–77.; ARVINTE, Vasile, RSG., I./2003.: 160.81 ROSETI, A. 1943.: 73. s.82 PAPANAČE, Konstantin, 2001.: 29. ss.83 RUFFINI, Mario, 2004.: 48.

234

Zef Mirdita

ma važno mjesto zauzima Theodor Anastas Kavallioti i mnogi drugi koji su bili pod snažnim utjecajem škole Transilvanije, koja je na sjeveru bila žarište rumunjskog nacionalizma. Utjecaj te škole odražava se, s jedne strane, u tendenciji latiniziranja i dakoromaniziranja lingvističkih djela, ne upuštajući se u dijalektološke rasprave, a, s druge strane, radi se na pitanju etnogeneze Arumunja, odnosno Vlaha. Tako zapravo počinje “romanizacija” Vlaha raspršenih po Europi. primjerice u Austriji i Mađar-skoj.84 Na razvitak nacionalne svijesti utjecao je, među, ostalim, i nacionalni pokret u Makedoniji i ostalim dijelovima Otomanskoga Carstva, koje je bilo u raspadanju, kao i uvođenje materinskog jezika u liturgiju i u škole. Duša toga pokreta bio je Apostol Mǎrgarita (1832.-1903.).85

Carskim iradeom iz 1888. godine Vlasi dobivaju pravo osnivati nacionalne cr-kve. Patrijarhat je, ne birajući sredstva, proganjao vlaške popove, zatvarajući ih u ma-nastirima, izopćujući ih, zabranjujući im da služe liturgiju na vlaškom jeziku, kojega da je Bog prokleo.86

Turska je 22. svibnja 1905. priznala vlašku odnosno arumunjsku nacionalnost.87 Time su Vlasi izjednačeni s ostalim nacionalnostima Carstva. To je izazvalo niz ne-gativnih reakcija u susjednim državama i u Grčkoj. Patrijarhat je bio svjestan da se gubitkom Vlaha gubi solidna osnova grčkih pretenzija na Makedoniju. On se na po-četku ograničava više na formalne proteste, a kasnije, u suglasju s vladom u Ateni, organizira teror nad njima.88 Grčko protivljenje nacionalnoj svijesti Vlaha pokazalo se u vrijeme balkanskih ratova i Bukureštanskog mira 1913. godine.89 Komadanje Makedonije između Srbije, Bugarske i Grčke, dovelo je i do razbijanja etničkoga korpusa Vlaha, što je zapravo značilo definitivno uništenje vlaškog naroda. Suočeni s činjenicom da je autonomija Makedonije neostvariva i da bi spasili ono što je moguće spasiti, Vlasi Pinda i područja između Gramosa i Bitola udružuju se radi ujedinjenja s budućom državom Albanijom u obliku autonomne provincije. Međutim, i ta je namjera bila neostvariva. Naime, Vlasi Pinda, nakon što im je grčka vlada obećala garancije za očuvanje njihova individualiteta, pripojili su se grčkoj državi.

Bukureštanskim mirom položaj Vlaha nije se poboljšao. Naime, već 1918. go-dine Kraljevina SHS u Makedoniji zabranjuje nastavu u školama na materinskom jeziku. Između dvaju svjetskih ratova u Bugarskoj su bile samo dvije osnovne škole na vlaškom jeziku i jedna srednja, a u Albaniji je bilo dvadeset osnovnih škola i dva

84 PEYFUSS, M. D.,1989.: 132.

85 PEYFUSS, M. D., 1974.: 54.–59. 86 Idem, 59.–77.87 Idem, 93. s.88 PAPANAČE, Konstantin, 2001.: 33. ss., 84.89 Idem, 38., BOECKH, Katrin, 1996.: 64. ss., 350. s.


235

liceja na vlaškom jeziku. Ali i one su bile kratkoga vijeka. U Grčkoj su crkve i škole opstale sve do 1945. godine, ali s velikim poteškoćama. Naime, grčki Vlasi bili su kolonizirani u južnim predjelima Dobrudže. A u Srbiji, bez ikakvih skrupula, one su bile stavljene pod vlast Srba.90

Nakon društveno-političkih promjena na Balkanu krajem XX. stoljeća položaj Vlaha nije se u biti promijenio. Naime, organizirane su kulturne udruge Vlaha, izuzev u Makedoniji, gdje su oni u preambuli Ustava Republike Makedonije priznati kao “dio vlaškog naroda”, a 8. ožujka 2004. na II. općinskom sudu u Skopju registrirano je i Vlaško naučno društvo ”Konstantin Belemače”.91

Međutim, u znanstvenim krugovima u svijetu svakim danom sve više i više raste zanimanje za Vlahe i njihovu kulturu i jezik. Organiziraju se međunarodni znanstveni skupovi, izdaju se gramatike vlaškog jezika i druga znanstvena djela vlaških znan-stvenika, a i stranih znanstvenika.92

No, na kraju se postavlja osnovno pitanje: je li moguće napisati povijest Vlaha, odnosno Arumunja, naroda bez određenog državno-političkoga teritorija i neovisno-ga duhovno-crkvenog autoriteta? To nije samo retoričko pitanje. Takvo pitanje po-stavljaju i sami vlaški intelektualci i znanstvenici.93

Naime, pritom se mora uzeti u obzir nekoliko činjenica, od kojih su najvažni-je demografija, geografska rasprostranjenost, gospodarska djelatnost te razni oblici emigracije i imigracije, da bi se utvrdilo obilježje vlaškog etniciteta. Povijest Vlaha moguće je pisati jedino ako se prihvati amalgativna interakcija, jer “njihova prošlost pripada povijesti Bizanta, zatim Otomanskog Carstva i napokon svakoj od nasljed-nica balkanskih država, ne isključujući pri tome prirodne sukobe, jer su se u svako doba nacionalne manjine suprotstavljale većinskom stanovništvu zemlje, gdje ipak žive zajedno dok progresivna akulturacija ne izgladi i ne sravni razlike koje će nestati u općem interesu”.94

Upravo zbog toga, problem se vlaškog identiteta sada ne postavlja sa stajališta njihove etnije, nego sa stajališta kulturne manjine. Oni su sada albanski, bugarski, grčki, srpski, hrvatski i dr. građani koji govore jezik zemlje u kojoj žive. I, iako su uključeni u društveno-političke i kulturno-ekonomske tokove, ipak se njihova “forma mentis”, tj. njihov mentalitet, po kojem se izdvajaju u zasebnu etničku grupu, nije izmijenio. Unatoč svim mogućim sredstvima koja su rabljena da bi se integrirali u društva u kojima žive, što je i učinjeno s velikim uspjehom, i bez obzira na određene

90 PEYFUSS, M. D., 1989.: 143., 145.91 Dokumenti, God. I., Broj 1., 2004.: 3.92 MIRDITA, Zef, 2004.: 390. s.93 BALAMACI, N. S., 1991.: 9.–36.94 NĂSTUREL, P. Ş., 1989.: 47.

236

Zef Mirdita

uspjehe pravoslavnih crkvi i islamizacije u njihovoj denacionalizaciji u određenim sredinama u kojima žive, oni su i nadalje u svojoj svijesti, pa i u svojim reakcijama na određene pojave, ostali ono što jesu. Naime, može se reći da su ih pravoslavlje i razni drugi vjerski sustavi crkveno-institucionalno i duhovno-politički denacionalizirali, ali njihove legende, mitove, priče, običaje, anegdote, uzrečice i dalje odražavaju njihov samosvojni individualitet i specifični mentalitet.


305

SUMMARY

THE VLACHS – AN OLD BALKAN PEOPLE

(FROM THEIR FIRST HISTORICAL APPEARANCE UNTIL TODAY)

This book attempts to provide an overview of the Vlachs from their first appea-rance in historical records until the end of the 20th century. As a heterogeneous people consisting of various tribes, the Vlachs are differentiated in terms of character as well as mentality. It is well-known that in scholarly literature the Vlachs are referred to as Aromanians. This term for ethnic Vlachs appeared in the 17th century to point to their historical descent from Daco-Romanians from Roman times, not only in terms of language, but also in terms of historical documents. Nonetheless, despite the di-fference from the term above, the original ethnic name is “Vlach.” The question of ethno-genesis is closely related to this question of etymology.

The general thinking is that the ethnonym Vlach is derived from Volcae, the name of a large Celtic tribe which is mentioned by G. J. Caesar (Bell. gall. VI 24, 1-3), Titus Livius (XXI 26, 6), Strabo (IV 1, 12-13) and Justinian (XXXII 3, 9) who, together with the Tectosages, migrated to the Balkans in 279 and 280. Both invasions moved through the territory of Dardania, Thrace, and Macedonia, that is, through the territory of the Thracian Bessi tribe. Alongside the Celts, many Scythian tribes came into these territories and played a part in the ethnogenesis of the Vlachs. It is well known that this was a long-term process, subject to influences occurring in the su-bstratum, superstratum and adstratum, out of which the integration and disintegration of various ethnocultural elements took place, and a new ethnicity was formed, in this case the Volcae people, or Vlachs. An important role in this process was played by Italic colonists who were carriers of Roman culture and civilization, Latin language, and a mentality of “forma mentis.” Alongside this was the phenomenon of Romani-sm, or Latinity, which did not have the same intensity overall. In this sense the only thing that can be emphasized is the syntagm that the Vlachs were a paleo-Balkan

306

Zef Mirdita

Romanicized population of various origins and cultures. This amalgamation of vari-ous ethnocultural elements continued even after the arrival of Avaro-Slavic elements. The author concludes that the Vlachs, regardless of the polemics around their origins, and despite the amalgamation of various ethnocultural elements, are a unique, paleo-Balkan autochthonous people, who never lived in common with Rumanians north of the Danube.

Though it is widely believed that the ethnonym “Vlach” entered the Greek lan-guage through the language of Balkan Slavs, who had in turn taken up the name from the German Walch, or Welsch denoting people of Roman or other foreign origin, more recently it is considered likely that it entered the Greek directly and for the same re-ason from German through the agency of Scandinavian Varangians who for a long time were the personal guards of the Byzantine Emperor. Since Valachus, the Latin form of the word, was in used in medieval Western Europe, it became the basis of the ethnonym for the Vlachs in other Romance languages. The reason that the name Vlach does not appear in written sources prior to the 10th century must be sought in the fact that the Vlachs, from the time of Caracella’s edict in 212, were subsumed under the Greek name Rhomaioi, which referred to the free population of the Empire which enjoyed the rights of Roman citizenship and spoke Latin. Nevertheless, when the Vlachs are distinguished from the community of Rhomaioi, be they Greeks or Westerners, the name Vlach appears in the works Byzantine authors, as a result of their individuation. This marks their entry into the record of European history. Thus their participation in political developments during the extent of Byzantine history is assumed and witnessed by the works of Byzantine historians. Thus it should be pointed out that Byzantine authors use the name Vlach in the ethnic sense throughout the Byzantine period.

The typical social organization of the Vlachs was the communal household, the “falkare” and the “katuni,” temporary shepherds’ communities in close proximity to pasture lands and highly characteristic of social communities on the Steppe. These forms of social organization were introduced by the Avars and other nomadic tribes. These ethno-social structures survived on the broad spaces of the Balkan Peninsula, and are recognized as Vlachs in Romania and Moldavia, Aromanians in Greece, Al-bania, and Macedonia, as the Megleno-Romanians on the Macedonian-Greek border and also as the Vlachs of Pindus-Olympus. From this territory the Vlachs spread out at the beginning of the Turkish era.

There were Vlachs who were legally-economically vassals of the state, the feu-dal landholders, and monasteries, but there were also those who were free. They were an important military factor. This is shown by the uprising of Vlachs in Thessaly in


307

1066, which was supported by the Bulgars and the Greeks of Larissa, as well as by their contribution to the formation of the “Second Bulgarian Empire” in 1185 with the brothers Petar and Asena at their head.

The Vlachs maintained their independence and political organization even after the Crusaders took Constantinople in 1204.

At the beginning, the Christianity practiced by the Vlachs was that of the Latin rite, as is attested to by the Latin terminology in use, even though, as the Byzantine author Kekaumenos writes, they were without any faith, that is they retained tradi-tional superstitions with many pagan elements. Later on the Bulgars forced Chri-stianity of the Eastern rite upon them as well as a Slavic language. Basil II, ‘the Bulgar-Slayer’ (976-1025), facing the appearance of Vlachs who were hostile to the Byzantine Empire, but who were spread across the extent of Bulgaria, attempted to subjugate them to his spiritual as well as social-political direction. For this purpose he founded a special episcopate for the Vlachs in Vranje in 1020 under the jurisdicti-on of the Archbishopric of Ohrid, which was intended to serve all of the Vlachs in the Balkans. The faith of the Vlachs was characterized by Arianism or Semi-Arianism. On the other hand, their superstitious beliefs with many pagan elements facilitated their conversion from one system of belief to another, more specifically, their conver-sion to Bogomilism, characteristic of the areas in which the Balkan Vlachs lived and a faith with which they became synonymous, and then later their conversion to Islam. The “stečci,” medieval gravestones, are the best indicators of the Vlach profession of Bogomilism. The Vlachs, indeed, used Bogomilism to strengthen their political and social opposition toward the official authorities and the Orthodox clergy, who, by pressuring the Catholic population, were extorting taxes. The Orthodox Vlachs, as non-Serbian ethnic body, were not spared from this pressure.

The Vlachs first appear in Ottoman sources in the 15th century under the name Eflâki, Eflâkân. With this term they are regarded as belonging to “various Romanized Balkan ethnic communities.” In other words, the Porte understood this notion in an ethnic sense.

The privileges enjoyed by the Vlachs remained in effect throughout the entirety of the duration of Ottoman rule in the Balkan Peninsula. These privileges, sanctioned by an agreement in 1468, thus before the migration of the Vlachs into Croatia and Bosnia, were unique among the peoples subjugated by Ottoman rule.

As in Serbia, so in Croatia at the time, the spread of the Vlachs occurred in 12th to 14th centuries. In Istria they are mentioned about 1463 as subjects of the noble family Frankopan, but they had originated in the territory of the old Croatian kingdom.

308

Zef Mirdita

In order to defend itself against Ottoman incursions the Habsburg Monarchy settled Vlachs along its frontiers starting from the beginning of the 16th century. But their settlement was intensified only after the battle at Sisak in 1593. In these new territories the Vlachs enjoyed their autonomy as stated in the Statuta Valachorum. This was an agreement reached in 1630 between the Habsburgs and the Vlachs, and this because of the intercession of the commanders of the Military Frontier and the Habsburg ruler, Ferdinand II. By this agreement the Vlachs were exempted from feudal obligations, they received internal autonomy, limited to the right to select their prince and the “large magistrates,” but only in the captaincies of the Varaždin Gene-ralcy, that is, in the territory between the rivers Sava and Drava. In this manner they were differentiated socially and ethnically from the older, established population in the region. During the 17th century, due to various administrative measures, their au-tonomy was increasingly circumscribed. Namely, with the growing weakness of the Ottoman Empire, the Vlachs began to lose their privileged position.

The urbanization of the Empire stimulated the movement toward cities and this led to the development of trade. Indeed, the 18th century was for the Vlachs a golden age of commerce. This began a period of mass migration of the Vlachs. These rea-sons for this mass migration of the Vlachs must be sought after, on the one hand, in wars, and on the other, in the beginning of the growth of urban capitalism in Austria-Hungary. Merchants from the territory of the Ottoman Empire had to, insofar as they wanted to practice their trade, accept Habsburg citizenship. Thus, the legal levelling of Orthodox Vlachs with Orthodox merchants originating in the Ottoman Empire quickened the process of their denationalization, more to the point, with their Serbi-anization, which began as early as 1850 and onward. The Serbian Orthodox Church played an important role in this process, starting out from the notion that Orthodoxy was the fundamental political and legal basis of each of its believers.

In Diasporas, the Vlachs were actively engaged in all the aspects of life in the communities in which they lived. They became agents of economic growth, financi-al capitalism, patrons of arts and education, scholars, politicians, diplomats, church functionaries, theologians, and, in the Balkan states, carriers of urban culture. This is especially the case in Serbia.

There is little available data about the language of medieval Vlachs. The four main dialects are Aromanian, Istro-Romanian, Megleno-Romanian, and Daco-Roma-nian. All four groups were strongly influenced by the languages of the peoples among whom they lived.

Some of them spoke a type of Romanian which has survived in the Istro-Ruma-nian dialect and the Rumanian of Krk, the Veljot dialect, which was not spoken after


309

the 19th century. Traces of the Vlach language can be found in the languages of pasto-ral Croats as well as in the lexicons of rural Croatia (antrèšelj, žinžire “desni” etc.), in toponyms (Cincar in Bosnia, Vrhure on the island of Krk) and in surnames (Dančuo, Dančulović, Gavela, Kekez, Kožul, Mamula, Šerbula, Šugar, Žužul, etc.).

The spirit of the Diasporas in Europe and Balkan nationalism were not without their impact and influence on the development of national consciousness among the widespread settlements of the Vlach ethnic element. The development of Vlach na-tional consciousness was influenced by the national movement in Macedonia and in other parts of the Ottoman Empire which was in a state of disintegration, as well as the introduction of maternal languages in education and church liturgies.

By the Imperial Decree of 1888 the Vlachs obtained the right to create a national church. The Patriarchate, not choosing its methods, banished Vlach clergy, shutting them up in monasteries, excommunicating them, prohibiting them from officiating in liturgical celebration in the Vlach language which God had damned.

In May 1905, Turkey had recognized the Vlach or Aromanian nation. This had created a negative reaction in neighbouring nations and in Greece. Greek opposition to Vlach nationalism was revealed at the time of the Balkan wars and in the Peace of Bucharest in 1913. The partition of Macedonia among Serbia, Bulgaria, and Greece and the separation of the Vlachs into these states meant indeed the definitive destruc-tion of Vlach nationhood.

Following the social-political changes in the Balkans at the end of the 20th cen-tury the situation of the Vlachs has not essentially changed. However, cultural associ-ations of the Vlachs have been organized. Macedonia represents an exception, in that in the preamble to the constitution of the Republic of Macedonia they are recognized as a “part of the Vlach nation,” while on 8 March 2004 at the second district court in Skopje a Vlach educational society was registered under the name of “Konstantin Belemače.”

Nonetheless, in scholarly circles throughout the world there is a growing interest in Vlach culture and language. International conferences have been held, grammars of the Vlach language have been published as well as other scholarly works by Vlach and foreign scholars.

To conclude, this author, alongside Vlach intellectuals and scholars, poses a ba-sic question: is it possible to write a history of the Vlachs, that is, the Aromanians, given that they do not possess a state or an independent church authority?

Thus, several important facts must be taken into consideration, such as their demographic situation, their geographical distribution, their economic activities, and various matters related to their migration in order to establish the character of Vlach

310

Zef Mirdita

ethnicity. And it is possible to write this history only if the amalgamative interacti-on of the Vlachs is considered, regardless of the fact that “their past belongs to the history of Byzantium, followed by the Ottoman Empire, and then followed by all of the Balkan successor states, not excluding their natural conflicts, because in every age national minorities have been in conflict with majority populations of territories, where indeed they live together until progressive acculturation smoothes and levels the differences that will disappear for the general interest.”

Because of this very fact the problem of their identity now is not presented in terms of their ethnicity, but from the point of view of their position as a cultural mino-rity. They are now Albanian, Bulgarian, Greek, Serbian, Croatian, etc. citizens who speak the language of the country where they live. But, even if they are tied into the social-political and cultural-economic currents of the states in which they live, never-theless, their “forma mentis,” that is their mentality, by which they are separated into particular ethnic groups, has not been altered.

vlasi-starobalkanski narod

Documents