Feljton u listu “Dan”, počeo 18. završen 27. jula 2012. PRIREDIO: ILIJA JOVIĆEVIĆ

VOJISLAV – BUDO GLEDIĆ: LEONARDO DA VINČI – UNIVERZALNI GENIJE RENESANSE ■ Feljton je urañen po knjizi „Leonardo da Vinči – život i djelo”, našeg

poznatog publiciste Vojislava – Buda Gledića, koju je izdao beogradski

„Admiral Books”

Izuzetno obdaren i bezmjerno znatiželjan Knjiga „Leonardo da Vinči – život i djelo”, autora Vojislava – Buda Gledića, koju je izdala ugledna beogradska izdavačka kuća „Admiral Books”, samo je jedno u nizu mnogobrojnih ostvarenja ovog našeg poznatog

publiciste i popularizatora nauke. Pored ove, Gledić je objavio oko četrdeset knjiga naučno-popularne tematike (u 2011. g. čak, pet) i preko pedeset feljtona u dnevnim, periodičnim i revijalnim listovima. Bio je profesor matematike i drugih predmeta u Gimnaziji i Tehničkoj školi na Cetinju. Član je Udruženja književnika Crne Gore i Udruženja novinara Crne Gore. Uz autorovu, i saglasnost direktora i glavnog i odgovornog urednika „Admiral Booksa”, gospodina Zorana Rapajića, iz ove Gledićeve knjige, u nekoliko narednih brojeva, objavljujemo najinteresantije detalje iz života i rada Leonarda da Vinčija, s posebnim naglaskom na njegovo slikarstvo. Leonardo da Vinči je nenadmašni stvaralac u mnogim oblastima i ulazi u krug najznačajnijih ljudi u istoriji. On je istovremeno vrhunski umjetnik, svestrani naučnik, ingeniozni pronalazač, konstruktor i inženjer, pronicljivi mislilac i grandiozni predstavnik renesanse koji je daleko iskoračio ispred svog vremena. Gotovo da nema duhovne i praktične djelatnosti vremena u kome je živio kojom se Leonardo nije bavio. Svima njima je ovaj svestrani genije dao izvanredno značajne priloge. Izuzetno obdaren i bezmjerno znatiželjan, ovaj univerzalni istraživač nastojao je da pronikne u smisao, suštinu i tajnu života i svijeta. On je jedinstvena pojava u vrijeme svestranog buñenja svih čovjekovih sposobnosti i mogućnosti. Kao grandiozni umjetnik, Leonardo se ogledao u slikarstvu, vajarstvu i arhitekturi. Bavio se takoñe, i pitanjima grañevinarstva i izgradnje gradova budućnosti pri čemu je pokazao veliku sposobnost anticipacije ekoloških i urbanističkih problema moderne civilizacije. Najveće domete je postigao u slikarstvu, iako je napravio veoma mali broj slika (nepunih 20), od koji nijedna nije bila, za njega, definitivno završena. Želio je da svako svoje umjetničko djelo dovede do savršenstva, do idealnih proporcija i uzvišene astralnosti. U svom umjetničkom radu se oslanjao na naučna dostignuća, na filozofsku dubinu poimanja svijeta i života u sintetičkom povezivanju svih dostupnih sfera duhovne i materijalne stvarnosti. Veoma znalački, pronicljivo i dosledno je primjenjivao ne samo vrhunski crtež, studije i temeljite pripreme, nego i sva dostupna naučna, teorijska i praktična znanja svoga vremena, pri čemu je i sam dao niz jako značajnih doprinosa koji su uticali na razvoj umjetnosti tokom narednih vjekova. Leonardo je izgradio i razvio jedan poseban i njemu svojstven način slikanja nazvan „sfumato” (izmaglica, zamagljenost), zbog čega prikazani likovi imaju neobičnu fizionomiju koja sadrži elemente zagonetnosti, rasplinutosti i produhovljene kompleksnosti. Nanošenjem svojom kičicom mekih, toplih i iznijansiranih tonova, s rasplinutim obrisima boja, ovaj univerzalni genije je ostvario nenadmašne prelaze i nijanse polusvijetla i polusjenki. Posebno je

navedeni postupak primjenjivao prilikom oblikovanja ivica usana i u dočaravanju pogleda, odnosno očiju kao najizrazitijeg detalja na njegovim portretima. Zagonetni osmjieh najpoznatijeg portreta u istoriji slikarstva, sa Leonardove „Mona Lize – ðokonde” vjekovima plijeni posmatrače i zrači vječitim zagonetnim i produhovljenim izrazom nedorečenosti. Kao jedan od najistaknutijih mislilaca doba renesanse, vremena koje predstavlja jedno od najznačajnijih i najburnijih razdoblja u istoriji čovječanstva, Leonardo se posebno bavio pitanjima prirode, njene naučne i filozofske suštine i načina ispoljavanja njenih beskonačnih mogućnosti. Priroda je za njega bila ne samo vječiti izvor inspiracije za vrhunska umjetnička ostvarenja, nego i ogromno područje za naučno-istraživački rad. On je pažljivo ispitivao sve što se čulima može zapaziti pri čemu je, potom, nastojao da pronikne i u suštinu pojave. Neprekidno je pratio sve pojave i zbivanja oko sebe i nastojao da obuhvati cjelinu svijeta. U beskrajnom i raznovrsnom mnoštvu raznih pojava i procesa nastojao je da otkrije kauzalnost, principe i zakone kojima se priroda povinuje i na osnovu kojih se i odvijaju mnogobrojni tokovi i procesi. Posebno mjesto u svestranom Leonardovom istraživanju predstavlja ispitivanje čovjekovog tijela. On je jedan od prvih naučnika koji je počeo da se sistematski i detaljno bavi proučavanjem anatomske strukture čovjekovog tijela, kao i fizioloških procesa koji se stalno odvijaju. U početku ga je anatomija ne samo čovjeka, nego i anatomioa životinja (posebno ptica i konja), interesovala kao slikara i vajara, dakle sa umjetničke strane, ali je kasnije svoju pažnju usmjerio na svestrana ispitivanja čovjeka kao najzagonetnijeg i najsloženijeg dijela svijeta. Leonardo se tu pojavljuje kao jako pronicljiv naučnik koji primjenjuje potpuno nove i originalne metode. U prvom redu se koristi metodom seciranja leševa i tako je na posredan, čisto iskustven način mogao da proniče u tajnu sklopa i funkcije čovjekovog tijela. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=339786&datum=2012-07-18

Prodirao u sve oblasti znanja ” Leonardo je kao svestrani istraživač načinio veliki broj otkrića u medicini, ne samo u okviru anatomije i fiziologije. Interesovalo ga je kako nastaje glas, kako se pojedini fonetski djelovi govora oblikuju, nastaju i kako se modifikuju. Proučavao je i sve druge funkcije čovjekovog organizma, pri čemu je primjenjivao originalne i neposredne metode kako bi

eksperimentalno, empirijski, ispitao sve ono što ga je interesovalo. Posebno ga je zanimalo pitanje anatomske strukture i fiziološke funkcije genitalnih organa, muških i ženskih. Otkrio je da izmeñu njih postoji duboka homologija. Proučavao je i način oplodnje, položaja i razvoja fetusa u majčinoj utrobi, kao i niz drugih značajnih pitanja. Leonarda je posebno interesovao problem letenja i u tom pogledu je nastojao da načini mehaničku napravu koja bi omogućila čovjeku da se vine u vazduh. Načinio je i veliki broj crteža, šema i analiza koje se odnose na ovo područje. Izvršio je niz veoma detaljnih proučavanja, a izgleda da je izvršio i prvi praktični pokušaj letenja, koristeći se mehaničkom napravom. Izrañivao je planove za pravljenje jedrilice, padobrana, helikoptera, što jasno pokazuje sa kolikom dalekovidošću je ovaj genije predvidio razvoj aeronautike. Astronomija i astrografija za njega su predstavljale veoma značajno područje koje mu je omogućilo da stečeno znanje primijeni na organizovanje raznih priredbi i svečanosti. Leonardo je, naime, bio jako dobar režiser, scenograf i kostimograf, koji je vršio rukovodeću ulogu kada je trebalo na pojedinim dvorovima, na kojima je boravio i radio, da organizuje neku svečanost, propraćenu velikom (uslovno rečeno) karnevalskom predstavom i time uveliča pojedina slavlja. Mnoge od tih predstava su imale za osnovu prikaz nebeskih pojava, naročito kretanje planeta, Sunca i Mjeseca (...) I kao filozof, Leonardo je pokazao veliku kreativnost i sposobnost da ponire u najdublje probleme života i svijeta. Nije bio filozof u doktrinarskom, školskom smislu riječi, već je svojim genijalnim umom i neizmjernom istraživačkom znatiželjom prodirao u sve oblasti znanja i umjetnosti. Tražio je najdublje istine kojima se svijet povinuje i na osnovu kojih bi se mogle objasniti bezbrojne pojave koje se srijeću u svakodnevnom životu (...) Još jedna oblast, istina manje poznata, predstavlja vrijedno područje kojim se Leonardo bavio tokom čitavog života. Bio je elokventan sagovornik, odličan muzičar, koji je oko sebe širio toplinu i plemenitost. Muzika mu je služila da razveseljava društvo, većinom bogatu gospodu na dvorovima na kojima je boravio, ali je to radio na samo njemu svojstven način. Bio je, zapravo, nenadmašni improvizator koji je znao ne samo da prilagoñava razne tuñe i narodne kompozicije, nego i da sam kompiluje odreñene prijemčive melodije. Uspio je čak i da sopstvenim rukama napravi jednu lautu, o čemu postoji vjerodostojno svjedočanstvo, što ukazuje da je bio sposoban da napravi i neke druge instrumente. Leonardo je ispoljavao veoma veselu i otvorenu prirodu. To se posebno moglo osjetiti u Milanu kada je uz zvuke svoje laute ili lire izvodio lijepe melodije koje su plijenile sve slušaoce. Bio je odličan improvizator koji je znao da mnoge poznate melodije, posebno iz njegove rodne Toskane,

interpretira na jedan specifičan, topao i originalan način (...) I po svom fizičkom izgledu, po stasu i figuri, Leonardo je bio naočit, jako lijep i dostojanstven čovjek. Visok, skladno grañen sa kovrdžavom dugom bradom, velikim obrvama, dugom kosom, on je bio markantna ličnost koja je izazivala divljenje. Nosio je kratke ogrtače koje je sam modelirao, bio je vegetarijanac, skroman u jelu i piću. Čitav život mu je, meñutim, protekao u putovanjima, nikada nije imao sopstveni dom, niti je ispoljavao svoju životnu ljubav. Porodica mu je bila, kako se to on slikovito izražavao, njegovi učenici i vjerni pratioci. Imao je blagu i dobrodušnu narav, spreman da pomogne i da, ako treba otrpi i uvrede koje bi mu se, istina u veoma rijetkim prilikama, uputile. Leonardo predstavlja jedinstvenu ličnost i pojavu ne samo u vrijeme renesanse, doba koje je dalo mnoge genije u raznim oblastima, nego i u čitavoj dosadašnjoj istoriji. On je podjednako velik kao teoretičar, praktičar, umjetnik, konstruktor, mislilac, istraživač, pronalazač... Riječju, on predstavlja paradigmu univerzalnog genija koji zrači nekom uzvišenom i nadzemaljskom snagom i veličinom, pun neodoljivog astralnog zanosa. Težio je savršenstvu u svemu što je radio, čime se bavio. Njegova slikarska djela predstavljaju najuzvišenija umjetnička i produhovljena dostignuća koje je ovaj genijalni slikar godinama radio i za koja nikada nije smatrao da su završena. Težio je da se uzdigne do nenadmašnih, božanskih visina u kojima zrači plemenitost, ljepota, istina, neiscrpna snaga i moć duha, uma i srca. Stoga je njegovo djelo, njegova ličnost i stvaralaštvo, bilo i ostalo jedno od najznačajnijih stvaralačkih dostignuća u čovjekovom plemenitom i nikada nedosegnutom nastojanju da pronikne u vječitu tajnu svijeta i života. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=339908&datum=2012-07-19

Roñen kao vanbračno dijete Leonardo da Vinči roñen je u malom zaseoku Ankijanu, u blizini gradića Vinčija, u Toskani. Vinči se, inače, nalazi na polovini puta izmeñu Firence i Pize, u blizini Pistoje. Roñen je 15. aprila 1452. godine u 3 sata noću, od oca ser Pjera da Vinčija i majke Katerine. Otac mu je pripadao staroj porodici lokalnih notara, a majka mu je bila lijepa, jedra i ponosita seljanka. Ser Pjero se zagledao u stasitu i zgodnu lokalnu seljanku koja je radila na njihovom imanju u Ankijanu. Kao plod te mladalačke, bezbračne veze rodio se Leonardo kojega je otac Pjero donio u svoj dom i povjerio ga na čuvanje i odgajanje svojim roditeljima, ocu Antoniju, majci Lučiji i bratu Frančesku.

Ser Pjero je tada imao 25 godina (roñen je, dakle, 1427. godine), a Leonardov stric je bio sedam godina mlañi od svog brta Pjera. Leonardovo rodno mjesto, živopisni Ankijan, nalazi se u dolini rijeke Arno, okruženo mnogobrojnim brežuljcima, vinogradima, livadama i predivnom prirodom. Taj predio je, zapravo, nastavak obronaka poznatih italijanskih Albanskih planina (Monte Albano), koje se u tom dijelu rasprostiru u obliku nepreglednih brežuljkastih proplanaka uokvirenih mnogobrojnim dolinama pogodnim za obradu i za gajenje raznih korisnih poljoprivrednih biljaka. Stanovništvo tog kraja je imalo dugu i veoma bogatu slobodarsku tradiciju. Tu su živjeli ljudi koji su bili veoma marljivi, bavili se zemljoradnjom, maslinarstvom, voćarstvom i stočarstvom. Leonardova rodna kuća, koja i danas (naravno, renovirana) postoji, sagrañena je od neotesanog kamena, sa malim prozorima, a oko nje se prostiru brežuljci sa nasadima vinove loze i masline. Porodica Antonija da Vinčija, Leonardovog djede, nosila je titulu „ser” koja predstavlja skaćenicu od riječi „messer” (gospodin), jer su bili notari. Ta se tradicija prenosila tokom generacija, a prvi ju je dobio njihov predak Mikele da Vinči u 14. vijeku. Leonardov otac Pjer je kasnije prešao u Firencu i tu obavljao niz veoma značajnih činovničkih poslova, pa se bavio i advokaturom štiteći interese nekih od najviñenijih firentinskih porodica. Stekao je zavidnu reputaciju i svoju imovinu u mnogome proširio. O Leonardovoj majci se, meñutim, ne zna mnogo pouzdanih podataka, izuzev da se odmah, po Leonardovom roñenju, udala za jednog mještanina, seljaka Akatabrigu, sina Pjera del Vake iz Vinčija. Notar ser Antonio se mnogo obradovao roñenju svog unuka, jer se u to vrijeme nije negativno gledalo na dobijanje djece izvan bračne zajednice. Prihvatio je muško dijete što je, inače, bila tradicija u Toskani. Kao pismen i odgovoran čovjek, taj svečani trenutak je zabilježen sledećim riječima: „1452. ugledao je svijet moj unuk, sin ser Pjera, moga sina, 15. aprila, u subotu u 3 sata noću. Dali smo mu ime Leonardo”. Odmah potom, tek roñeno dijete kršteno je u obližnjoj crkvi Santa Kroče. Taj svečani čin je obavljen u prisustvu većeg broja zvanica, a kuma je bila Leonardova baka Lučija. Iste godine kada se rodio Leonardo, a potom udala njegova majka Katerina, zvanično se oženio i njegov otac, ser Pjero. Doveo je mladu 17-ogodišnju Firentinku Albijeru, iz porodice Amadori. Bila je to veoma lijepa, krotka i dobra žena koja je ubrzo prihvatila malog Leonarda kao sopstveno dijete. U složnoj i udobnoj kući svoga oca, pod budnom pažnjom djeda Antonija, oca Pjera, strica Frančeska, bake Lučije i maćehe Albijere proticale su prve godine Leonardovog djetinjstva. Posebno, ipak, treba izdvojiti uticaj koji je

na Leonarda izvršio njegov stric. On je bio veoma bistar i promućuran mladić, neškolovan, ali veoma dobro upućen u bogatu i dugotrajnu tradiciju stanovnika Toskane. Stric Frančesko je malog Leonarda vodio po okolnim brežuljcima, voćnjacima i pašnjacima, pokazivao mu razno bilje, upoznavao ga sa pticama, govorio mu o životinjama. Mnogo mu je pričao o prošlosti tog kraja, o njihovim precima i susjedima, pokazivao mu sve što je bilo korisno ili zanimljivo za mladog sinovca. Bio je to zaista idilični svijet kojega je kasnije mali Leonardo ponio iz svog zavičaja u kome se, meñutim, zadržao samo do svoje 12. godine, jer mu se tada otac preselio u Firencu i sa sobom poveo i Leonarda. U Firenci je ser Pjero, koji je sa sobom doveo svoju mladu ženu, Leonarda i majku Lučiju, 1466. godine, unajmio jednu staru kuću koja je poticala još iz srednjeg vijeka, u ulici Via dela Prestanca, u vlasništvu ðulijana da Sanole (kasnije je ta kuća srušena i na tom mjestu je podignuta palata Gondi). Angažovao je privatne učitelje koji su davali časove njegovom sinu. Tako je mali Leonardo, pored kućnog obrazovanja, uspio da se detaljnije i, uz stručni nadzor upozna sa vještinom čitanja, pisanja i sviranja, ali je pohañao i časove iz matematike i još nekih oblasti. Bio je jako talentovan učenik jer je, po svjedočenju njegovih savremenika, toliko napredovao u učenju da je često postavljao pitanja svojim učiteljima, na koja oni nijesu znali da pruže valjan odgovor. Bio je znatiželjan dječak, a u matematici je toliko napredovao, da se mogao posvetiti i toj nauci, samo da je to želio i da je bio uporan. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=340039&datum=2012-07-20

Leonardovi počeci u slikarskoj radionici U Firenci je, nažalost, nedugo pošto su se tu nastanili, umrla Leonardova pomajka Albijera. Nakon njene smrti, ser Pjero se te iste, 1466. godine oženio 16-ogodišnjom djevojkom po imenu Frančeska Lanfredini. I ova žena je, takoñe, pokazala veliku naklonost i nježnost prema malom Leonardu. Ni ona nije imala sopstvenu djecu pa je svu ljubav i pažnju poklanjala sinu svoga muža. Tada je Leonardo počeo da crta i da se i u toj oblasti, kao i u svima drugim, ističe i da na sebe skreće pažnju. Njegov otac je zapazio neke od crteža svoga sina i sa njima se zaputio kod svog prijatelja Andreja Verokija koji je imao veliku slikarsku radionicu i koja je istovremeno služila i kao škola za obuku i obrazovanje mladih umjetnika.

Andreja di Čone, zvani (del) Verokijo (1436-1488) je bio poznati umjetnik i zanatlija ne samo u Firenci nego i u čitavoj Italiji. Imao je veliku radionicu koja se bavila ne samo izradom umjetničkih, slikarskih djela, nego je i bila mjesto gdje su se izrañivali razni ukusni predmeti za svakodnevnu upotrebu, a takoñe i skulpture i spomenici. Kod Verokija je bilo poprilično mladih pomoćnika i učenika koji su imali pune ruke posla, jer je njihov maestro primao porudžbine iz mnogih krajeva i za razne stvari. Kada mu se ser Pjero obratio sa molbom da pogleda nekoliko Leonardovih dječačkih crteža, Verokijo se prijatno iznenadio i odmah zatražio da mu njegov prijatelj dovede mladog, talentovanog sina. Tako je Leonardo 1469. godine, kao sedamnaestogodišnjak, počeo da izučava razne vještine i umijeća, pored slikarstva i vajarstva, u poznatoj i nadaleko čuvenoj radionici Andreja Verokija. Firenca je u to vrijeme bila najkulturniji i najpoznatiji grad u kome se stvarala nova renesansna umjetnost. Pored crkve, koja je tradicionalno vjekovima od umjetničkih radionica naručivala razna umjetnička djela i odreñene predmete za svakodnevnu upotrebu, i bogatiji grañani, vojvode, plemstvo i mnogobrojni trgovci, tada su počeli da koriste usluge velikih majstora i umjetnika. Verokijeva radionica je bila velika i prostrana, sa visokim plafonom. Imala je nekoliko odjeljenja a svako od njih bilo je posvećeno nekoj od djelatnosti koje su se tu obavljale. Trebalo je poznavati razne korisne zanate i vještine, od načina topljenja bronze i pravljenja kalupa za spomenike, pa do svih faza pripreme i izrade umjetničkih djela, kao i drugih raznih predmeta i ukrasa. Rani renesansni umjetnici su, zapravo, bili ne samo slikari, vajari, arhitekte, graditelji i rezbari, već i veoma vješte zanatlije sposobne da izrade i razne predmete korisne za svakodnevnu upotrebu. Tada su se umjetnici povezivali u posebna strukovna ili esnavska udruženja koja su im štitila interese i tako sticali društveno priznanje i afirmaciju. Glavni majstori su bili vlasnici radionica, a oko njih je bilo mnogo pomoćnika raznih struka, ali i talentovanih učenika, mladih ljudi, koji su tu izučavali zanat i vještinu bavljenja umjetnošću, koju su kasnije koristili u sopstvenom radu i u daljem prenošenju znanja svojim saradnicima i učenicima. U Verokijevoj radionici je bilo uvijek mnogo posla i veliki broj ljudi koji su tu radili. Leonardo je kao učenik imao šta da nauči u radionici svoga učitelja.Trebalo je savladati razne vještine i steći mnogo znanja, teorijska i praktična, što je Leonardu veoma dobro polazilo za rukom, jer je bio izvanredno bistar i znatiželjan učenik, ali i izuzetno obdaren mladić za umjetnost i sve druge oblasti koje su se tu upražnjavale. Tu je naučio kako se spravljaju boje (koje se tada nisu industrijski proizvodile) a morao je da ih priprema u dovoljnoj količini da uvijek bude zaliha, kako bi posao tekao

nesmetano i brzo. Boje su se pravile tako što bi se najprije odgovarajući pigment udaranjem tučkom pretvaro u prah: to se obavljalo u posebnom, dovoljno čvrstom avanu, napravljenom od tvrdog drveta ili kamena. Zatim bi se dobijeni prah miješao sa posebnim vezivnim sredstvom kako bi se pripremio za primjenu u slikarstvu. Kao vezivno sredstvo se koristilo žumance za tempere, a orahovo ili laneno ulje za uljane boje, koje su počele da se široko primjenjuju u 15. vijeku. Kao pigmenti su korišćene razne supstance, kao što su bobice pasjakovine, bobice Kokus kakti, azurit i sl. U slikarskoj radionici pravile su se i četke raznih oblika i namjena. Za najfinije djelove slike koristile su se četkice napravljene od vjeverice, njenog krzna, a još bolje su bile one načinjene od hermelinovog ili krzna sibirskog samura. Za četke koje su upotrebljavane za slikanje drugih elemenata sasvim dobre su bile one koje su bile načinjene od svinjske čekinje (koja bi se prije upotrebe omekšavala tako što se sa četkom nanosio kreč na zid). Pripremljene dlake bi se slagale u svežnjeve koji bi se potom obmotavali oko kratkog pera. Tako načinjeni svežnjevi bi se konačno povezivali sa drvenom drškom. Taj posao su obavljali učenici u slikarskim radionicama. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=340177&datum=2012-07-21

Interesovanje za anatomiju čovjeka i životinja U vrijeme Leonardovog boravka Firencom su vladali članovi poznate italijanske imućne porodice Mediči, koji su došli na vlast još 1421. godine i bili vladari, sa prekidima, sve do 1737. godine. Osnivač ove čuvene porodice je bio ðovani di Biča di Mediči (1360–1429), koji je kao trgovac stekao veliko bogatstvo, što je iskoristio da se nametne kao vladar Firence. Vladao je od 1421. do 1429. godine, kada ga je naslijedio Kozimo Stariji (1398–1464). Poslije njega je došao na vlast Pjero (1416–1469), ali je on samo nakratko bio vladar. Lorenco Veličanstveni (ili Manjifiko), roñen 1. januara 1449. u Firenci, a umro 9. aprila 1482. u Kareñi blizu Firence, bio je ne samo čuveni vladar nego i poznati mecena i zaštitnik slikara i pisaca. Ovaj dopadljivi i darežljivi državnik i pokrovitelj, pored ostalog, omogućio je nesmetan rad poznatim umjetnicima toga doba. Svojom mudrom politikom, svojom darežljivošću i ljubavlju i poštovanjem prema naukama, umjetnosti i duhovnim vrijednostima, Lorenco Veličanstveni je afirmisao Firencu kao pravo kulturno žarište Evrope. Mnogi znameniti stvaraoci su živjeli i radili u gradu Leonardovog djetinjstva, što je bilo od velike koristi za razvoj i obrazovanje mladog budućeg genija. Upoznao je mnoge

znamenite ljude, čak i filozofe, i sa njima se družio kako bi proširio svoje znanje i umijeće. I u Verokijevoj radionici je susretao mnoge od tih velikih stvaralaca, ali je najviše vremena provodio sa svojim drugovima, učenicima, Pjetrom Venučijem, zvanim Perudino, Sandrom Botičelijem, Leonardom di Kredijem, Frančeskom di Simoneom i nekim drugima. Leonardov učitelj Antonijo (del) Verokijo je tada bio jedan od najpoznatijih i najpriznatijih majstora za razne zanate, umijeća i umjetnička ostvarenja. Stoga je neprekidno dobijao mnogobrojne porudžbine koje je trebalo napraviti brzo, kvalitetno i solidno. Stoga su mnogobrojni njegovi saradnici i učenici imali pune ruke posla. To se posebno ispoljavalo nakon 1469. godine, kada je Leonardo počeo da savlañuje razna teorijska i praktična znanja i umijeća. Iz tog perioda datira i Leonardovo neobično interesovanje za anatomiju čovjeka i životinja. Da bi se nacrtalo valjano i objektivno umjetničko djelo trebalo je, pored drugih stvari, dobro znati i anatomsku strukturu. Portret, akt, poluakt, a posebno grupni portret zahtijevali su veliko poznavanje svih elemenata čovjekove fizionomije lica, oblika glave, dijelova tijela. Ubrzo je shvatio da mora poznavati i unutrašnju struktru tijela, jer je poznavanje samo spoljašnjih elemenata – nedovoljno. Sve to je morao da istraži sam, jer se tada gotovo ništa nije znalo o anatomiji čovjeka i životinja, bar onog unutrašnjeg dijela. Ipak, to je bilo rizično područje za rad, zbog crkvenog protivljenja proučavanju ili „skrnavljenju” čovjekovog tijela, kako se to zvanično tretiralo. O značaju anatomije na slikarstvo Leonardo je iscrpno pisao u svom „Traktatu o slikarstvu” iz kojeg ovdje, kao ilustrativan primjer, prenosimo sledeći fragment: „Da bi dobro radio stavove i pokrete tijela, slikar mora da poznaje anatomiju nerava, kostiju, mišića i veza, da bi kod raznih pokreta i naprezanja znao koji mišić i nerv prouzrokuje taj pokret. Jedino to treba praviti vidljivim, a drugo zadebljanim, a ne sve ostale, kao što čine mnogi koji, da bi izgledali kao veliki crtači, prave svoje aktove drvenastim i bez ljupkosti, tako da više liče na vreću oraha nego na površinu ljudskog tijela, ili više liče na vezu rotkvica nego na mišićave aktove”. O samostalnom Leonardovom slikarskom radu na početku njegove učeničke karijere nema dovoljno pouzdanih podataka. Poznato je samo da je radio na oblikovanju Verokijeve slike „Hristovo krštenje” prilikom slikanja jednog od dvaju anñela. Leonardov anñeo se poznaje po eleganciji i gracioznosti kao izvanredan detalj. Taj anñeo, što ga je Leonardo uradio, izdvaja se ljupkošću, on kleči na lijevoj strani, pridržava Hristovu odjeću. I predio oko toga lika, pozadina slike, pokazuje neobične pojedinosti koje nijesu bile uobičajeni slikarski elementi toga vremena.

Prvi cjeloviti Leonardov sačuvani crtež je nastao 5. avgusta 1473. godine. Toga dana je crkveni praznik „Snežna Marija”, pa se po njemu i govori o prvom Leonardovom slikarskom radu. Na tom crtežu je budući genije prikazao jedan karakterističan predio iz Toskane, kakav je pamtio iz djetinjstva. Na crtežu se jasno vidi rijeka Arno, sa obalama i mnoštvom interesantnih pojedinosti. Tu se, zapravo, javlja prvi cjeloviti pejzaž sa živim, realnim detaljima, posebno uzetim neposredno iz prirode. Na crtežu se, na primjer, vidi drveće koje se povija pod snažnim udarcima vjetra. Tu se vide konture zamka Montelupo, a ispod se nalazi Leonardov svojeručni napis: „Di di s. Ta Maria delle neve addi 5’ Agosto 1473”. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=340277&datum=2012-07-22

Nedokazane optužbe čuvara morala Leonardova sposobnost i dovitljivost za rješavanje tehničkih problema došla je do izražaja kada je Verokijeva radionica dobila porudžbinu da izradi veliku bakrenu kupolu za crkvu Santa Marija del Fiore. Posao oko izrade velike kupole je trebalo napraviti pod teškim uslovima, običnim rukama i samo najprostijim tehničkim pomagalima, primitivnim dizalicama. Leonardo se uključio u taj složeni posao i pokazao izvanrednu umješnost. „U ponedjeljak, 27. maja 1471. godine, podignuta je kugla od pozlaćenog bakra za kupolu crkve Santa Marija del Fiore”, zapisao je jedan očevidac. I kasnije, tokom čitavog života, Leonardo je nastavio da se pomno bavi tehnikom i unapreñivanjem tehničkih naprava, mašina i raznih sredstava. U Firenci je u vrijeme Leonardovog života postojalo jedno državno tijelo zvano „Čuvari javnog reda i morala”. Tim „čuvarima” je jedan anonimni grañanin prijavio, izmeñu ostalih, i Leonarda, da pripada grupi mjesnih homoseksualaca. U to vrijeme je bavljenje homoseksualnim aktivnostima bilo veoma opasno jer je crkva osuñivala taj porok i nastojala da se on rigorozno suzbija. Evo optužnice, podignute 9. aprila 1476. godine, na kojoj se nalazi i Leonardovo ime: „Obavještavam vas, gospodo čuvari javnog reda, istina je da je ðakomo Saltijari, roñeni brat ðovanija Saltijarija (koji s njim stanuje u zlatari u Ulici Vakereča, naspram rupe za prijavljivanje), mračni tip od oko 17 godina. Taj ðakomo je bio na situ i rešetu i pristao je da zadovoljava one osobe koje od njega zahtijevaju takve gadosti. Na taj način je mnogo šta imao da uradi, to jest opsluživao je mnoge ljude koje sve ne poznajem pa ovdje navodim samo neke:

– Bartolomeo di Paskvino, zlatar sa stanom u Ulici Vakereča. – Leonardo ser Pjera da Vinčija, sa stanom kod Andreje del Verokija. – Bačino, majstor koji šije prsluke, sa stanom kod Or San Mikele, u onoj ulici u kojoj se nalaze dvije radionice za striženje krzna, a koja vodi do Loña de Čijerke; nedavno je otvorio radionicu. – Leonardo Tornabuoni, zvani Tori, mračan tip. Navedeni ljudi su održavali homoseksualne odnose sa pomenutim ðakomom to vam mogu posvjedočiti”. Ukoliko bi se navedena optužnica dokazala, optuženima je prijetila veoma teška kazna. Oni bi bili kastrirani, a svodnicima bi se sjekla jedna ruka ili noga. Meñu optuženima su bili poznati Leonardo, čiji je otac bio notar u državnoj službi i Tornabuoni, koji je bio u neposrednom srodstvu sa majkom Lorenca Veličanstvenog, Lukrecijom Tornabuoni. Ipak, sve se dobro završilo i niko nije osuñen. Prijava se još jednom ponovila, ali je ishod ostao kao i u prvobitnom procesu. Nije poznato koji motivi su uticali na oslobañajuću presudu. U svakom slučaju, optužba protiv slavnog stvaraoca Leonarda da Vinčija ostala je samo na papiru, ali je dala osnova za sumnju nekim poznatim istraživačima života i djela slavnog Firentinca (kao, na primjer, Sigmundu Frojdu) o Leonardovoj homoseksulanoj sklonosti. Nakon napuštanja Verokijeve radionioce i poslije povoljnog okončavanja navedene optužbe, Leonardo se povukao. Istina, nastavio je da se usavršava na naučnom, umjetničkom i filozofskom polju, ali se nikada nije družio sa pojedincima u kojima nije imao povjerenje. Bio je član esnafa (udruženja) umjetnika u Firenci od 1472. pa sve do 1480. godine. U meñuvremenu je nastavio da se bavi slikarstvom, vjerovatno mu je u tome pomogao i otac koji mu je, kao uticajna ličnost, mogao nalaziti povoljne porudžbine. „Umjetniče, tvoja je snaga u samoći – piše Leonardo – kada si sam, cio pripadaš sebi a kada si makar sa jednim drugom, sebi pripadaš samo do polovine ili manje, u zavisnosti od skromnosti svoga druga. Ako imaš nekoliko prijatelja, još dublje upadaš u nevolje”. Leonardu se 1482. godine pružila povoljna prilika da promijeni sredinu. Naime, Lorenco Veličanstveni je dobio pismo od svog prijatelja Ludovika Sforce, vladaoca Milana, da mu pošalje nekog vičnog majstora koji bi izradio veliki bronzani spomenik posvećen njegovom ocu Frančesku Sforci. Uz to, taj majstor treba da bude upoznat i sa drugim oblastima, posebno da se dobro razumije u muziku, kao i da umije praviti scenario za velike dvorske opštenarodne svečanosti. Iz Firence su se tada svi stariji poznatiji umjetnici i stvaraoci nalazili van grada ili su bili angažovani na velikim poslovima. Stoga je Lorenco svesrdno preporučio mladog Leonarda, koji je tada imao trideset godina, kao najpogodniju ličnost za posao koji je planirao

da obavi njegov prijatelj Ludoviku Sforca. (...) Odluka da Leonardo preñe iz Firence u Milano povezana je i sa njegovim ogromnim interesovanjem za tehničke inovacije. Milano je bio grad u kome su se oduvijek njegovale praktične vještine, dok je Firenca vjekovima bila na glasu kao središte umjetnosti i kulture. Dugovjekovna tradicija Firence je omogućila i da Leonardo prihvati, a kasnije i unaprijedi, mnoga dostignuća na polju umjetnosti i, šire, na opštem kulturnom i duhovnom polju. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=340409&datum=2012-07-23 Temeljne pripreme uoči slikanja Leonardo je stanovao u Starom dvorcu, u veoma udobnim prostorijama, u kojima je mogao obavljati i mnoge svoje poslove. Postojao je, ipak, jedan aktuelan problem: dogovorena plata mu nije na vrijeme isplaćivana što je izazvalo odreñene probleme finansijske prirode. Zato je bio prinuñen da se pozabavi i nekim praktičnim poslom kako bi obezbijedio uslove za tekući život. Tada je počeo da radi veliku fresku „Tajna večera” (1495) za dominikanski manastir Santa Marija dela Gracije. Planirana slika dimenzija devet metara širine i četiri i po metra visine trebalo je da bude naslikana na zidu trpezarije samostana. Uvijek kada je trebalo da izradi neku veću sliku, on je vršio veoma temeljne pripreme, pa je tako i za tek započetu „Tajnu večeru”, takoñe napravio neophodne studije. Osim toga, po svim ulicama i drugim djelovima Milana je često šetao i tražio podesne likove koje je zatim unosio na svoju sliku kao odgovarajuće likove. Zamislio je „Tajnu večeru” kao izvanredno skladnu i prefinjenu kompoziciju. Tu je počeo da primjenjuje jednu novu, dotle nepoznatu metodu prikazivanja centralnog dijela slike. Ustanovio je da lijepa, skladna i dopadljiva slika mora da ima središnji dio koji će se prvi nametnuti gledaocu. Likovi na slici moraju da budu harmonično rasporeñeni da sačinjavaju skladnu umjetničku kompoziciju. Slavni maestro je tada počeo da primjenjuje i jednu sasvim originalnu tehniku prikazivanja psihološke pozadine pomoću spoljašnjih manifestacija odreñenih figura. Tako je uspijevao da izrazi i subjekivno raspoloženje, što je predstavljalo veliki doprinos tadašnjem, inače izuzetno bogatom i raznovrsnom renesansnom slikarstvu. Hrista i 12 apostola je prikazao za stolom dok večeraju. Ključni motiv slike predstavlja onaj trenutak tajne večere kada Isus kaže: „Jedan od vas će me izdati”. Ove riječi su odjeknule kao topovski pucanj, one su bile neočekivane i šire se od centra ka

periferijskom dijelu stola, odnosno slike. Zato dolazi do grupisanja apostola u četiri grupe od po tri čovjeka. Psihološka reakcija se vidi na njihovim licima, u njihovim stavovima, pokretima. Čak i položaj nogu odražava novonastalu situaciju. Na slici „Tajna večera” je prikazan sledeći raspored apostola: Vartolomej, Jakov Mlañi, Andrija, Juda, Petar i Jovan. Poslije centralne Hristove figure, slijede njegovi ostali učenici: Jakov Stariji, Filip, Matija, Tadija i Simon. Svako lice je psihološki profilisano i individualizovano sa izvanrednim plastičnim karakteristikama. Dramatičan trenutak nakon sugestivnih Hristovih riječi je tako duboko i snažno dočaran da je to sliku učinilo jednim od najznačajnijih umjetničkih dostignuća visoke renesanse. „Jedan, koji je pio, odložio je torbu i okrenuo je glavu prema onome što je progovorio – piše Leonardo u bilješkama o toj slici – Drugi je ispružio prste sklopljenih ruku i, namršten, okrenuo se drugu, a ovaj, raširenih ruku tako da mu se vide i dlanovi, usne je približio uhu svoga druga i začuñeno zinuo. Jedan opet nešto šapuće svome drugu, a taj, koji ga sluša, nagnuo se prema njemu i primakao mu uho, držeći u jednoj ruci nož, a u drugoj hljeb, zasječen tim nožem”. Rad na bronzanom spomeniku Frančeska Sforce je za Leonarda predstavljao veliki izazov. Tokom čitavog njegovog boravka u Milanu, on je neprekidno radio na tom velikom projektu. Meñutim, samo je uspio da napravi model u glini (ili zemlji, kako to on ističe), pri čemu je stalno pravio studije. Želio je da to veliko skulptorsko djelo bude impozantan konjanik koji će najrječitije, na umjetnički način, govoriti o slavi i vojničkim uspjesima oca Ludovika Mora. Prilikom priprema je napravio nekoliko varijanti od kojih je posebno interesantna ona gdje se konj nalazi u propinjanju. Bio je to veoma složeni matematičko-statički problem kojega je Leonardo veoma uspješno riješio (...) Leonardov „Konjanički spomenik” je rañen u dvorištu Morovog dvorca. Prilikom svečanog vjenčanja Maksimilijana I i Beatriče Marije Sforca, spomenik je bio javno izložen i izazvao je divljenje svih prisutnih. Model je imao visinu sedam metara, a za izlivanje samog kipa u bronzi je trebalo utrošiti najmanje 653 kvintala legure. Bilo je zaista veličanstveno vidjeti model od gline koji je dominirao na istaknutom mjestu i kojeg je maestro stalno popravljao, usavršavao i stalno nalazio poneku pojedinost koju je trebalo bolje uobličiti. (...) Spomenik koji je Leonardo godinama radio u Milanu nikada nije završen. Kada je trebalo da se izlije u bronzi, Ludoviku je legura bila potrebnija za izlivanje topova. Kada su Francuzi zauzeli Milano, gaskonjski strijelci upotrijebili su Leonardov model od gline kao pogodnu metu. Tako je

neslavno završio taj planirani monumentalni spomenik koji bi, nesumnjivo mnogo proslavio Leonarda kao vrsnog vajara. Koliko je težak bio poduhvat pravljenja konjanika na propetom konju, pokazuje prvi takav realizovani projekt napravljen Filipu Četvrtom u Madridu 1640. godine. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=340534&datum=2012-07-24

Najpoznatiji portret svih vremena U vrijeme dok se bavio pripremama za slikanje „Bitke kod Angijarija”, Leonardo je počeo i rad na svom najčuvenijem i u svijetu najpoznatijem portretu „Mona Liza”. Taj portret je veliki maestro radio u Firenci u periodu od 1503 do 1506. godine. Ova slika je nastala kao rezultat narudžbine koju je maestro dobio od uglednog firentinskog grañanina Frančeska ðokonda, pa se stoga portret naziva i „ðokonda”. ‘’Leonardo je prihvatio da za Frančeska ðokonda, izradi portret njegove žene Mona Lize, napisao je firentinski hroničar i biograf ðorño Vazari. Sliku je kasnije Leonardo odnio sa sobom i konačno ju je prodao, u Amboazu, francuskom kralju Fransoasu I. Od samog nastanka, portret „Mona Lize”, koji sada krasi jednu od najvažnijih prostorija pariskog Luvra, pobuñuje interesovanje i sumnje da li se zaista radi o ðokondinoj ženi. Pojedini stručnjaci smatraju da je riječ o nekog drugoj osobi, čak se ide toliko daleko da se navode imena i nekih kurtizana. No, ovdje se radi o opštepoznatoj činjenici da se oko svake znamenite ličnosti ili velikog djela kasnije razvijaju razna predanja, priče i legende. Stoga je i pitanje lika najpoznatijeg portreta svih vremena predstavljalo predmet raznih razmatranja u koja se mi ovdje nećemo upuštati. Ipak, daćemo nekoliko najosnovnijih podataka o Mona Lizi. Frančesko del ðokondo se 1495. godine oženio po treći put djevojkom koja je poticala iz Napulja, od oca Marija Nalda Gerardinija, uglednog poznatog grañanina. U braku je dobila kćerku Frančesku koja je, nažalost, umrla veoma mlada. O tome postoji sačuvan dokument iz 1499. godine u kome piše: „Djevojčica Frančeska del ðokonda umrla je i sahranjena u Santa Marija Noveli”. U manastirskoj knjizi umrlih se nalazi taj podatak koji osvjetljava duhovno raspoloženje znamenite Mona Lize kada joj je Leonardo pravio portret. Njena duboka materinska tuga je tada bila još uvijek veoma svježa, pa je stoga veliki maestro nastojao da je nekako razveseli kako bi mu portret bio što ljepši i izražajniji. I sama Mona Liza je umrla veoma mlada – nije napunila ni 30 godina (roñena je, inače 1479). Smatra se da je ona umrla u Longneglu, u Bazilikati, gdje je doputovala sa suprugom.

...Analiza pojedinih konkretnih Leonardovih slika je zaista nezahvalan i veoma delikantan posao. O tome postoji nepregledno mnoštvo prikaza najpoznatijih stručnjaka, istoričara umjetnosti, kritičara, estetičara... Stoga ćemo ovde, zbog prirode ovog popularnog rada, dati samo ovlašni prikaz nekoliko najznačajnijih Leonardovih umjetničkih radova. Najpoznatije Leonardovo djelo, njegova čuvena Mona Liza predstavlja sliku koja pruža mogućnost da se analizira njegova umjetnička, naučna i filozofska uzvišenost. Tu je ovaj veliki stvaralac unio sve svoje racionalne i iracionalne mogućnosti kako bi umjetnički prikazao suštinu svijeta, smisao ljepote, pokušaj zaustavljanja opšte prolaznosti svega što se javi na ovom svijetu. On je težio da uhvati neuhvatljivost, da zaustavi prolaznost, da osmisli besmisao, da očovječi neživu prirodu koja se hvata trenutačnim slikarskim prikazom. „Sve što je lijepo umire u čovjeku, ali ne u umjetnosti”, bilježi Leonardo. Mona Lizu je prikazao u jednostavnoj odjeći, bez ikakvih nakita, sa tijelom malo u profilu, ali glave okrenute ka posmatraču. Sve odlike vrhunskog maestrovog poimanja slikarstva su ovdje došle do izražaja. Ruke su joj prekrštene na prednjoj strani, ona zagonetno posmatra, lice joj je obavijeno izmaglicom, kao uostalom i čitava slika. I pozadina slike, bezvremeni pejzaž, predstavlja dio nastojanja slavnog umjetnika da pronikne u smisao i suštinu čovjekove prolaznosti. Tu se javlja vrhunska Leonardova individualizacija, ali na neki zagonetan i nikada nerasvijetljen način. Zapravo, ta zagonetnost osmijeha žene koja nas tako neobično posmatra, predstavlja nastojanje da se uhvati sam život kao neuhvatljivi i vječito tajanstveni fenomen postojanja. Tehnika sfumato je u portretu „Mona Lize” razvijena do izvanrednih mogućnosti, do savršenstva. Usne i obodi očiju se blago tope u opšti izgled lica, svaki detalj je obrañen sa minucioznom preciznošću i umjetničkom oduhovljenošću. Koliko je ta preciznost iskazana dovoljno je reći da se na portretu vidi čak i korijen dlaka u obrvama i kosi, a isto tako i nježne pore na koži. Majstor je na portretu koristio i naučnu činjenicu da se čovjekove zenice šire i skupljaju, u zavisnosti od količine prispjele svjetlosti (u mraku su one najšire, a pri jakoj sunčevoj svjetlosti se sužavaju do minimuma). Leonardo je u portretu „Mona Lize”, želio da prevaziñe portret kao trenutačni izraz i da naslika „jednu živu stvar”. To je bilo potpuno novo i do tada nepoznato poimanje umjetnosti, nastojanje da se pronikne u tok i vremensko proticanje. Želio je da ovjekovječi ljepotu i materinstvo žene, da zauvijek „sačuva predstavu o božanskoj ljepoti koju će vrijeme ili smrt uskoro uništiti”, kako je sam isticao.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=340585&datum=2012-07-25

Svjetska remek-djela Možda prvu originalnu Leonardovu sliku predstavlja njegov rad „Blagovijest’’, nastao izmeñu 1472. i 1475. godine, dakle kada je još uvijek bio u Verokijevoj školi. Predio u toj slici je specifičan jer se Leonardo još uvijek oslanja na prikazivanje djela ljudskih ruku, dok je kasnije izbjegavo takvu pozadinu. Sliku posebno odlikuje opšta atmosfera koju obasjava prigušena svjetlost praskozorja a koja likovima daje izraz neke prozračnosti, zagonetnosti i tajanstvenosti. Leonardo je (vjerovatno) 1474. godine izradio portret mlade Fiorentinke ðinevre Benči, po narudžbi nekog Nikolinija. Danas tu sliku nazivaju, većinom, „Dama Lihtenštajn’’ po prezimenu grofovske porodice koja je tu sliku imala u svojoj kolekciji tri puna stoljeća. Ne zna se ko je bila mlada djevojka ðinevra; neki smatraju roñaka, dok drugi pretpostavljaju da je slika nastala kada se ona udala, dakle povodom njenog vjenčanja ili, pak, neposredno poslije tog svečanog čina. Još uvijek se jasno vide elementi koji pokazuju prvu, mladalačku fazu slikarskog rada, po opštoj atmosferi koja krasi sliku, a posebno zbog prefinjenih kontura portreta. Pitanje autentičnosti slike „Gospa sa bisernom mrežicom’’ još uvijek izaziva oštre polemike u krugovima poznavalaca Leonardovog stvaralaštva. Mnogi čak osporavaju da je to Leonardova slika i tvrde da je djelo slikara de Predisa. Ima, meñutim, kritičara koji smatraju da je taj portret, na kome se nalazi Beatriča d’ Este, Morova ljubavnica, nastao kao porudžbina tog vladaoca, kod koga je Leonardo proveo punih 18 godina. Za sliku „Portret muzičara’’ još uvijek se ne zna da li se na njoj nalazi mladi Atavante Miljoreti, Leonardov učenik, ili je riječ o Frankinu Goforiju, kapelanu hora Milanske katedrale, koji je bio dobar prijatelj porodice Sforca. Najzad, moguće je da je na slici neko drugo lice o kome nema nikakvih konkretnih podataka. Sliku „Bogorodica sa cvjetom’’ ili „Bogorodica Benoa’’ je vjerovatno nastala izmeñu 1475. i 1478. godine, dakle dok je Leonardo još uvijek bio u Firenci. Tek je 1900. godine ustanovljeno da je to Leonardovo djelo, kada je slika izložena u Petrogradu. Slika „Poklonjenje mudraca’’ je rañena za redovnike manastira San Donato a Skopeto kako bi ukrašavala glavni oltar. Ovo djelo je počeo da radi marta 1481. godine, ali ga nije završio, jer je naredne 1482. godine otputovao za Milano, a sliku je nastavio da radi Filipino Lipi.

Slika „Sveti Jeronim’’ je nastala (vjerovatno) oko 1480. godine, ali je njena sudbina neobična. Ne zna se ko je to djelo naručio. Dugo se nalazila u Vatikanu, u tamošnjoj Pinakoteci, tokom 17. i 18. vijeka, da bi kasnije prešla u posjed slikarke Anñelike Kaufman. Potom joj se gubi svaki trag. U meñuvremenu je slika pretesterisana, i potom je jedan njen dio pronašao Napoleonov ujak, kardinal Feš. Taj donji dio slike je bio u posjedu jednog starinara u Rimu. Nekoliko godina kasnije pronañen je i gornji dio slike koji je služio kao ploča na jednoj stolici u radionici nekog obućara. Kardinal je oba dijela povezao i tako je ponovo „oživio’’. Tu sliku je zatim kupio papa Pije IX od Fešovih naslednikka da bi se ponovo našla u Muzeju Vatikana. Za sliku „Bogorodica u pećini’’ se smatra da je nastala po porudžbini bratstva Presvete Blagovijesti oko 1483. godine. Postoje dvije verzije, jedna u Parizu (Luvr), a druga u Londonu (Nacionalna galerija). Smatra se da je parisku verziju radio Leonardo, dok je za drugu načinio samo skicu, a sliku izradio Ambroño de Predis. Slika „Bogorodica sa djetetom’’ ili „Bogorodica Lita’’ se nalazi u Ermitažu u Sent Peterburgu od 1865. godine, kada je kupio Aleksandar II od porodice Viskontijevih gdje se do tada nalazila. Slika je prvobitno bila napravljena na dasci, ali je kasnije prenijeta na platno, pri čemu je došlo do nekih izmjena i oštećenja. Portret Čečilije Galerani, druge Morove ljubavnice, poznat je i pod imenom „Portret gospe sa hermelinom’’. Lijepa Čečilija, drži u ruci kunu bjelicu ili lasicu ili kunu zlaticu. Poslednje Leonardovo remek-djelo predstavlja slika „Sveti Jovan Krstitelj’’ koju je počeo da radi u Rimu, ali je nastavio na njenom usavršavanju u Amboazu. Ovu divnu sliku je kardinal Mazarena dobio od jednog bankara, a zatim je poklonio kralju Luju XIX. Čuveni Leonardov „Autoportret’’, rañen kao crtež crvenkastom kredom (sangvin), vjerovatno je nastao 1512. godine, kada je, dakle, slikar bio šezdesetogodišnjak. Vidi se ostarelo, misaono lice velikog stvaraoca, izgleda kao pergament, koje nas posmatra zamišljeno kao da traži smisao života. Sada se taj portret nalazi u Kraljevskoj biblioteci u Torinu. Dvije najpoznatije Leonardove slike, portret „Mona Liza’’ i freska „Tajna večera’’ predstavljaju remek-djela, svjetske kulturne baštine. Neki autoriteti smatraju da je Leonardo u portretu „Mona Lize’’ dao i neke svoje najdublje, najintimnije karakteristike, svoje pronicanje u tajnu života, svijeta i prirode, u sveopšti smisao neumitne prolaznosti. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=340739&datum=2012-07-26

Leonardov testament i njegova smrt Početkom proljeća 1519. godine Leonardo je teško bolestan ležao, a uz njega su bili njegov vjerni i stalni pratilac i učenik Frančesko Melci, kao i njegova kuvarica Francuskinja Maturina. Povremeno su dolazili pojedini gosti koji su se interesovali za stanje bolesti čuvenog slikara. Česti gosti su bili monasi obližnjih manastira koji su mnogo razgovarali sa tim umnim čovjekom. On je, sa svoje strane, pokazivao veliko interesovanje za mnoga osjetljiva teološka pitanja. Izvanredno lucidan, načitan i neobično znatiželjan izazivao je divljenje svih sagovornika. Kada je osjetio da mu se bliži kraj života, sastavio je testament kako bi svu svoju imovinu predao u željene ruke. Testament je sastavljen na Veliku subotu 23. aprila 1519. godine. Oko bolesnika se okupio veći broj ljudi koji su prisustvovali tom tužnom činu. Testament je pisao kraljev notar Gijom Barijan, sa kojim su bili Frančesko Melci i još pet svjedoka, i to upravnik župe i kapelan crkve Sveti Dionizije, iguman i još dvojica sveštenika iz obližnjeg manastira Minogorita. Leonardo je sa kreveta, na kojem je ležao tako što su mu jastucima načinili uzlagvlje da bi se malo pridigao, diktirao polako i smireno oporuku kojom je zavještao svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu. „Prije svega, preporučujem svoju dušu Gospodu, blaženoj Mariji, Svetom Mihailu i svim anñelima i svecima’’, počinje testament. Zatim se detaljno navode sve pojedinosti koje se odnose na način sahrane njegovih posmrtnih ostataka i kako razdijeliti njegovu imovinu. Zatražio je da mu se zaupokojena služba održi u crkvi Svetog Dionizija ili pak u samom manastiru, a da mu se tijelo sahrani u crkvi San Fiorentino. Zatim navodi detalje na koji način da se razdijeli njegova imovina. Svome vjernom pratiocu, učeniku i saradniku Melciju je poklonio sve svoje slike, crteže, rukopise, instrumente (posebno hirurške), knjige i drugo. Takoñe i svu svoju odjeću je zavještao svome vjernom učeniku. Svome ranijem dugogodišnjem učeniku i saradniku Salaiju je pokloni polovinu imanja i vinograda pred Verčelskom kapijom kod Milana, a drugu polovinu sluzi i pratiocu Batistu Vilanisu, koji se nalazio uz maestrovo uzglavlje kada je on umro. Vjernoj slugi i domaćici Maturini je zavještao haljinu od fine tkanine sa postavom od krzna i dva zlatna dukata. Posebno treba izdvojiti njegovu oporuku namijenjenu njegovoj polubraći koja su tako grčevito i neljudski osporavala zakonski dio koji mu je pripadao od oca ser Pjera i strica Frančeska. Ipak, Leonardo je velikodušno oprostio svojim roñacima sve teškoće i muke koje je pretrpio kako bi uspio da ostvari

svoje pravo, sučeljavajući se sa zamršenom i tegobnom firentinskom administracijom. Plemenito Leonardovo srce je zaboravilo sve uvrede koje je doživio od roñaka i svojoj polubraći velikodušno namijenio čitavih 400 florina. Isto tako, i sva svoja nepokretna dobra, koja su mu konačno i zakonom pripala, nesebično je ostavio svojim najbližim u Toskani. Zadnji dani velikog stvaraoca su nesumnjivo proticali ne samo u teškoćama koje neminovno nosi sa sobom teška neizlječiva bolest, već i u razmišljanju o smislu i zadacima ljudskog života. „Voda koju dotakneš poslednja je od one koja je dotekla, a prva od one koja otiče; isto je tako i sadašnje vrijeme...’’ pisao je Leonardo. Dalje je nastavljao u sličnom tonu da razmišlja o prolaznosti života: „Kao što dan, ako je dobro iskorišćen, pruža prijatno spavanje, tako i život, dobro proživljen, pruža prijatnu smrt...’’ „Život je dug ako se dobro proživi...’’ Smireno i dostojanstveno je gledao na odlazak iz života kao veliki mudrac koji je dubokom mišlju i smirenom intuicijom nastojao da sravna sve svoje „račune’’ sa sobom i svijetom u kome je proživio punih 67 godina. Univerzalni genije renesanse je umro u zoru 2. maja 1519. godine u zamku Klu, u naručju svog vjernog pratioca Melcija. (…) Leonardo je trebalo da bude sahranjen u prostoru ograñenom oko kraljevske kapele u crkvi svetog Fiorentina, kako je to tražio i u testamentu. Meñutim, nije bilo grobnice u koju se mogao položiti kovčeg sa tijelom velikana. Posmrtni Leonadrovi ostaci su bili izloženi na otvorenom odru kako bi svi grañani mogli da odaju poštu čovjeku koga je kralj tako nesebično volio. Sahrana je obavljena onako kako je to Leonardo tražio u svojoj poslednjoj oporuci. Tijelo velikog slikara je privremeno sahranjeno na jednom drugom mjestu, takoñe na groblju crkve svetog Fiorentina, a u pratnji su bili sveštenici samostana Sveti Dionizije, Sveti Lazar, kao i redovnici iz Svete bolnice. Na kraju tužne povorke išla je podugačka povorka koju je sačinjavalo sedamdeset siromaha koji su nosili upaljene svijeće u rukama. Svima njima je, po Leonardovoj napisanoj želji, dodijeljen po jedan zlatnik. Poslije sahrane nastavljeni su radovi oko pravljenja nove grobnice na mjestu koje je ranije bilo predviñeno, a to znači u neposrednoj blizini kraljevske kapele. Kada je to završeno obavljena je nova sahrana, što znači da su posmrtni ostaci velikana preneseni sa privremenog na trajno mjesto sahrane. Ovoj drugoj sahrani je lično prisustvovao i kralj Fransoa I sa svojom svitom. (…) http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=340866&datum=2012-07-27 KRAJ