Vladimir Cvitanović

Juru Šporera u Rijeci i još mnoge dru­ge, ni ne misle da im je to bila obveza. Nitko se nije našao tko bi platio pristoj­bu, pa je mjesto gdje je pokopan zaslu­žni dr. Milan Nemičić stavljeno na dra­žbu. Na nagovor autora ovoga teksta da se pronađe mjesto gdje je sahranjen dr. Nemičić, dobrotom Karlovčanke Bri­gitte Belec , koja živi u Innsbrucku je to 1995. ustanovljeno. Ona je utvrdila da na grobu dr. Nemičića danas nema njegova imena. Nakon prekopa grob­nog mjesta tu su sahranjene Anna Stocker 23. svibnja 1950. i Anna Moo-smaier 2. studenoga 1990. Samo su nji­hova imena ispisana na nadgrobnom spomeniku od bijeloga mramora. Jedi­ni trag je dokument u Upravi groblja iz kojega se vidi da je Dr. Emilio Nemi­čić, liječnik iz Via de Litorio 11, Mera-no, rođen u Petrinji, umro 3. studenoga 1930. Posebno je istaknuto, da je umro od raka na vratu. Ime dr. Milana Nemičića otrgnuto je

M i l a n a Nemčića zaboravu tek šezdeset godina nakon njegove smrti. Odbornici novoizabrane Općinske skupštine u Karlovcu na prijedlog i obrazloženje Komisije za utvrđivanje prijedloga nazivlja ulica i trgova 28. prosinca 1990. odlučili su jednom dijelu dotadašnje Titogradske ulice podno Švarče dati njego­vo ime. To je najmanje, što se moglo učiniti, kako bi Karlovčani imali vidljiv trajan spomen na dr. Milana Nemičića kao jednog od najznačajnijih liječnika kojega je Karlo­vac ikada imao. Da l i je to dostatno, riječ je na karlovačkim liječnicima udruženim u Hrvatski liječnički Zbor, čiji je dr. Milan Nemičić bio utemeljitelj daleke 1874. godine.

N o v i n a d g r o b n i s p o m e n i k n a nekadašnjem g r o b u M i l a n a Nemčića

Hrvoje Cvitanović

VOJNI LIJEČNICI U K A R L O V C U S POSEBNIM OSVRTOM N A DOMOVINSKI RAT

U Karlovcu je vojna medicina prisutna od samog osnutka grada, osnovanog kao vojno uporište protiv Turaka.

Plan za izgradnju vojne bolnice postoji od 1580. a izgrađena je tri godine kasnije.

Može se pretpostaviti da je liječnik bio već tada nazočan u sklopu vojnih postrojbi, no nažalost arhivska građa nije sačuvana do 1713. pa ne znamo imena prvih liječnika, od­nosno ranarnika ili "felčera" koji su formacijski pripadali stožerima većih pukovnija.

Prvi poznati liječnici u Karlovcu su Hans Caspar Besiakh, Precherfelt i Petrak koji su dolazili iz Novog Mesta u Karlovac liječiti Vuka K. Frankopana Tržačkog koji je bolo­vao od podagre. Oni su djelovali sredinom 17. stoljeća.

Stan vojnog kirurga ucrtan je na tlocrtu tvrđe 1779., a 1783. se sprema izgradnja nove vojne bolnice. U arhivi slobobodnog i kraljevskog grada Karlovca spominju se Karlo Feist, Maksimilijan Spaczek, A. Inama i M . Kasun kao kirurzi, a u Slunjskoj se regi­menti spominju dva kirurga: Speile i Ridičević. To su prvi poznati kirurzi i vojni liječ­nici što su djelovali na našem području.

Dolaskom Francuza 1809. i stvaranjem Ilirskih pokrajina spominje se vojna bolnica. Francuski intendant i liječnik Aloise Sax djeluje u Karlovcu do 1813. i osniva pokra­jinsko zdravstveno vijeće, osobito se baveći promicanjem higijene. Od liječnika u hrvatskim postrojbama francuske vojske spominju se glavni pukovnijski kirurg Sey-gner, pobočni kirurzi Lefevre i Reichenstein u I. hrv. provizornoj pukovniji, dok u II. hrv. provizornoj pukovniji nalazimo glavnog kirurga Poteau i pobočnog kirurga Donara.

Za vrijeme Austrije Karlovac je preko dvjesta godina bio prava tvrđava, a kasnije glavno generalsko sjedište za Krajinu. Nakon razvojačenja, u Karlovcu je stalno bio prisutan jaki garnizon s Kadetskom školom.

Svaka pukovnija je imala svoga liječnika. Kadetska škola je također imala liječnika, a Postojala je i vojna bolnica s osobljem. Tako je vojska u Karlovcu nakon 1841. imala četiri do pet liječnika. Od značajnijih imena treba spomenuti Petra Blaškovića koji je služio kao krajiški vojni liječnik u Karlovcu. Poznat je po tome što je nadgledao rad narodnog liječnika Josipa Lalića u njegovu umijeću liječenja bjesnoće.

160 Hrvoje Cvitanovič

Vjenceslav Somen je služio kao "oberwundartz" u Prvoj krajiškoj pukovniji u Karlov­cu. Medicinu je završio 1851. , a istakao se kao vojni liječnik u ratu s Italijom 1859. Nakon što je razvojačen i umirovljen, djelovao je kao liječnik kaznionice, sudbeni vje­štak, a neko vrijeme je radio i u karlovačkoj bolnici. Godine 1868. stožerni liječnik 26. domobranske pukovnije je bio Marko Tomičič, a pu­kovnijski liječnik 99. pješačke pukovnije bio je Ljudevit Zelenko. Pukovnijski liječnik iz Karlovca Franjo Parč potiče uređenje toplica u Lešću i organi­zira Udruženje hrvatskih lječilišnih mjesta. Pukovnijski liječnik je bio u Karlovcu neko vrijeme i Milan Nemičič, kasniji gradski fizik i kr. zemaljski savjetnik. U Slunjskoj krajiškoj pukovniji je pukovnijski liječnik I. klase bio Adalbert Keller, a nadliječnici su bili Josip Horvat i Josip Matković. Početkom X X . stoljeća je u Karlovcu živio Gjuro Stojanović koji je bio vojni liječnik, kasnije je dugo službovao u Sarajevu da bi se pri kraju života vratio u Karlovac i bio liječnikom okružne blagajne. U popisu liječnika u Karlovcu postoji i podatak da je 1918. u 96. pukovniji liječnik bio Gustav Hecht. Zanimljivo je spomenuti i formacijski raspored saniteta u domobranskoj pukovniji u Karlovcu. U pukovnijskom stožeru bila su dva pukovnijska liječnika, jedan nadliječ-nik, tri pričuvna liječnika ili pomoćnika liječnika, a u svakom bataljunu je bilo po 12 bolničara. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, uvaženi vojni liječnik u Karlovcu je bio Vilim Lun-cer. Oblasni sanitetski šef za Primorsko-krajišku oblast je bio Dragutin Altman, a "sre-ski lekar" 1933. je bio Branimir Bival. Tijekom NDH u Karlovcu je bila stacionirana III. pješadijska pukovnija. Liječnici su bili Šikić, Kamilo Bival i Ivan Vinski. Živko Tuškan je bio domobranski liječnik u NDH, a tijekom tog razdoblja i ravnatelj Vojne evakuacijske bolnice u Karlovcu. Na­kon II. svj. rata bio je primoran napustiti Karlovac. Od partizana liječnika rođenih u Karlovcu il i koji su ovdje djelovali treba istaknuti Dragomira Drakulića-Pubu koji je streljan 13. 9. 1941. kao organizator antifašističkog ustanka; Dragutin Herlingen je rođen u Karlovcu, bio je kirurg u Sisku, poginuo na Vu-čevu 1943. Ladislav Jermol je također bio Karlovčan, poginuo je kod Ribnice u Slove­niji 28.10.1943. Ante Medanić, ubijen 1943. također je bio Karlovčan. Zvonimir Petrak iz Duge Rese, liječnik 9. divizije umro je u zarobljeništvu 1943. u Karlovcu, Pavel Vrankar umro je 1944. na Žumberku. Nakon ulaska partizana u Karlovac 1945., ofor­mljena je vojna bolnica. U komunističkoj Jugoslaviji Karlovac je kao jako garnizonsko središte imao niz vojnih liječnika koji su radili u stacionaru ili u trupi. U poslijeratnom razdoblju mnogi vojni liječnici bili su ugledni građani grada Karlov­ca. Za istaknuti je ravnatelja Vojne bolnice u Karlovcu Ivana Tučkara koji je radio u Karlovcu početkom pedesetih godina, Slavka Perovića, specijalista opće medicine, ko­ji je u činu potpukovnika radio u garnizonskoj ambulanti. Poznat je bio i po svome radu u liječničkoj komisiji do 1973., kada je prekomandiran u Beograd. Major Reuf Cerić završio je kasnije specijalizaciju iz interne medicine i postao vrstan kardiolog na službi u zagrebačkoj vojnoj bolnici. Potpukovnik Drago Kozjak otišao je iz Karlovca u vojnu bolnicu u Zagreb u svojstvu specijalista nefrologa. Major Andrej

Vojni liječnici u Karlovcu... 161

Ivanovski postao je ortoped i napustio Karlovac 1976. godine. Zdravko Vukelić 1977. u činu majora odlazi u Vojnu bolnicu u Novi Sad, a major Mato Vidaković specijalist internist 1977. preuzima nakon Karlovca službu u Sarajevu. Marina Desnica je radila u Karlovcu 1989. Nakon toga prelazi u Vojnu bolnicu Zagreb kao specijalizant anestezi­olog.

Major Đorđe Zoraja i Nenad Jakšić kao kapetan I. klase napuštaju u ratu 1991. godine Karlovac i odlaze s tzv. JNA.

Kapetan Goran Gudelj u kolovozu 1991. odlazi u Glavni stožer Hrvatske vojske i radi na Rijeci, kasnije je načelnik saniteta u Zagrebu. Danas obnaša dužnost načelnika sani­teta I. zbornog područja sa sjedištem u Karlovcu.

Rudolf Rossman prelazi tijekom ratnih zbivanja 1991. u Medicinski centar Karlovac. Đurđica Đurđević, specijalist opće medicine napušta tzv. JNA i prelazi na rad u liječ­ničku komisiju karlovačke ispostave Fonda zdravstvenog osiguranja. Janko Bijelić koji je radio u JNA 1978., a kasnije je u Medicinskom centru bio šef slu­žbe opće medicine nakon izbijanja rata, navodno odlazi u Austriju, no zapravo ubrzo ga nalazimo u JNA kao vojnog liječnika. Radi u Vojniću, pa Glini na strani srbočetnič-kog agresora.

Domovinski rat Na početku Domovinskog rata liječnik za postrojbe ZNG ( Zbora narodne garde) bio je Srđan Anzić.

Naredna faza nastupa u studenom 1991. kada Nino Šikić preuzima dužnost načelnika saniteta Operativne zone Karlovac, te se formira logistika 4. operativne zone. U sanite­tu operativne zone bili su N. Šikić, načelnik, I. Stavljenić referent saniteta, te farma­ceut Željko Milčić. Marijana Marinković je bila zadužena za higijensko epidemiološku skrb.

U sanitetu brigada bili su Davorin Katušin, načelnik 110. brigade HV, a u bojnama Branimir Brebrić, Nenad Božić i Dinko Belobrajdić. U 129. brigadi HV načelnik sa­niteta je bio Nikola Car, a u bojnama Hrvoje Mates, Boris Brnardić, Tomislav Strače-vić. U bojni vojne policije liječnik je bio Nikola Tuškan, kod tenkista Rudolf Ros­sman, a u topnicima Željko Poka i Hinko Bednar. Pri logistici operativne zone liječnik je bila Edita Brnardić. Od liječnika koji nisu iz Karlovaca valja spomenuti Branka Bu-ača koji je 27.10. 1997. tijekom obavljanja dužnosti na Turnju smrtno stradao, istodob-

Broj ranjenih od 31.3.1991 do 31.8.1995.

1500

1000

500

0 ukupno

ostali

Broj poginulih od 31.3.1991. do 31.8.1995.

300

200

100

0 ukupno

civili ostali poginuli

162 Hrvoje Cvitanović

no je tada apsolvent medicine, a danas liječnik iz Karlovca Damir Bukovčan teško ra­njen. Što se tiče organizacije saniteta u to vrijeme, sukladno hrvatskoj ratnoj medicinskoj doktrini za čiji su razvitak i provođenje najzaslužniji Andrija Hebrang i Ivan Prodan, prihvaćen je izraelski model saniteta gdje se civilne ustanove stavljaju u vojnu službu u mjeri u kojoj je to potrebito uz NATO sustav organizacije saniteta prilagođen lokalnim uvjetima. Medicinski centar Karlovac transformiran je u ratnu bolnicu i uspješno je funkcionirao zbrinjavajući ranjenike s područja karlovačke bojišnice. Predsjednik kriznog stožera Medicinskog centra Karlovac, a kasnije i zapovjednik Kri­znog stožera zdravstva Karlovačke županije bio je Vladimir Cvitanović. Bolnica je bi­la udaljena nekoliko tisuća metara zračne linije od prvih redova bojišnice. Takav polo­žaj uvjetovao je značajne organizacijske i kadrovske promjene koje su uspješno izve­dene. Tijekom čitava trajanja ratnih operacija uspješno je objedinjena civilna i vojna kompo­nenta organizacije zdravstvenog zbrinjavanja. Idućih ratnih godina od (1992-1995) nekoliko je karlovačkih liječnika bilo mobilizira­no i obnašalo dužnost vojnih liječnika. To su bili Miloš Pajić u 13. domobranskoj pu­kovniji, Davor Katušin, Berislav Kekić, Ivica Lucijanić i Željko Kujundžić, Suad Crnica, Hrvoje Cvitanović u 110. brigadi HV.

P r i p a d n i c i s a n i t e t a 1 1 0 . b r i g a d e H V u Vojniću za v r i j e m e a k c i j e " O l u j a " u k o l o v o z u 1 9 9 5 . g . S t o j e : dr.Željko Maršić, d r . D a v o r i n Katušin, M i l a n Žakula. Čuče: B r u n o Gajšek, d r . E r v i n Jančić.

Vojni liječnici u Karlovcu. 163

Za vrijeme akcije "Oluja 1995" u Karlovcu je načelnik saniteta zbornog područja bio Predrag Stojanović, načelnik 110. domobranske pukovnije je Davorin Katušin, pristo-žerni liječnik Suad Crnica, u sanitetskoj desetini su bili Damir Tuškan , Gregović, Si-niša Sablić i Ervin Jančić. U pješačkim bojnama su bili liječnici Hrvoje Cvitanović i Željko Maršić. U topnicima Tihomir Radečić, a u logistici zone Vukić. Od djelatnika Opće bolnice Karlovac valja još spomenuti da je Andrej Prus bio u liječnik 137.dp, a Vjeran Vujić i Marko Orešković u zagrebačkim brigadama.

Nakon tri dana operacije "Oluja 1995" snage HV probile su neprijateljske linije i došle do Vrginmosta. Vojni sanitet je privremeno preuzeo Dom zdravlja u Vrginmostu i tu ustrojio ambulantu koja je radila 24 sata. Osim pripadnicima vojske, tada je pružana medicinska skrb i lokalnom stanovništvu dok nije došao civilni liječnik.

U Vrginmostu je zatečeno dosta sanitetskog materijala i lijekova koji su djelomično uporabljeni za liječenje vojske. Na području između Krstinje i Vojnića nalazilo se ne­koliko tisuća muslimanskih izbjeglica, pa je sanitet i njih zbrinjavao dok nisu došli l i ­ječnici iz UNHCR-a.

Mnoštvo je naših liječnika sudjelovalo u mobilnim kirurškim ekipama sa specijalnim jedinicama MUP-a od prvih dana u Lasinji i Topuskom, preko akcije Maslenica, dugo­trajnog boravka na Velebitu, gdje su bili nazočni gotovo svi liječnici iz službi kirurgi­je i anesteziologije do poslova sanitetskog osiguranja postrojbi MUP-a blizu Prevlake i sudjelovanja u akciji "Oluja 1995".

Prema navodima Nine Šikića tijekom Domovinskog rata od liječnika kirurga i aneste­ziologa sudjelovali su: Bruno Kurelić, Zvonko Tutek, Nino Šikić, Nedjeljko Strikić, Neno Božić, Željko Petrak, Anton Pavlović, Josip Žunić, Nikola Nesanović, Mirjana Persoli, Zlatko Vergot, Snježana Gučanin, Anton Čop, Božidar Blažanin i Srđan An-zić.

Također valja istaknuti sve liječnike Hitne medicinske pomoći koji su se istakli još od "krvavog Uskrsa" 1991. da bi zatim tijekom čitavoga rata vrlo požrtvovno obavljali evakuaciju, u početku čak i s linije bojišta.

Tijekom čitavoga rata sanitet je usko surađivao s civilnim zdravstvenim ustanovama, evakuacija je bila brza i djelotvorna, a gubici su bili svedeni na minimum.

Valja napomenuti da je vojni sanitet tijekom Domovinskog rata u Karlovcu imao nešto manju ulogu u zbrinjavanju ranjenika, jer je zbog blizine bojišta bolnici bilo bolje od­mah evakuirati ranjenika uz pruženu prvu pomoć. Sanitet je više obavljao poslove hit­ne evakuacije, provođenja preventivne i primarne zdravstvene zaštite, no u svakom slu­čaju mora se priznati da su karlovački vojni liječnici odigrali značajnu ulogu tijekom ratnih operacija, pridonijevši tako ukupnoj pobjedi i konačnom oslobođenju Hrvatske.

Hrvoje Cvitanović, rođen u Karlovcu 1967., diplomirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1993)