ISTINA NA VIDIKU ?

Piše; Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija / bivši inžinjer u Aluminiju / !

Dakle i konačno, poslije kontinuirane i teške borbe, nas obespravljenih radnika firme Aluminija, u dokazivanju kriminala i lopovluka u ovoj firmi, dio istine je na vidiku ?

Možda po prvi puta, jedan jedini i javni medij, dnevni list „ Dnevni avaz „, danas, 19 juna 2019 godine, na svojoj prvoj, naslovnoj stranici, svojim čitaocima i široj javnosti, iznosi dio istine o firmi Aluminij iz Mostara ?

Daje se istovremeno i odgovor, koji je nužan i jasan, a slijedi;

Dakle, gubitci u firmi su kumulativno toliko i porasli, da ih može samo sanirati, potencijalni partner u kupovini cjelovitog kapitala, odnosno u privatizaciji firme.

Ovo je, svakako, dio istine, na koju smo mi obespravljeni radnici Aluminija, nehrvati, već punih 22 godine ukazivali javnosti i mjerodavnim u vlasti, kao i međunarodnoj zajednici.

Niko nas nije slušao i bilo šta poduzimao, da se stane u kraj kriminalu i lopovluku, menadžera Mije Brajkovića i njegovih saradnika ?

Drugi dio istine, još gromoglasniji i neviđeni na našim prostorima, svakako je diskriminacija radnika nehrvata, odnosno Srba i Bošnjaka, koji su radili u firmi prije agresije, sada od strane Mije Brajkovića i isti njegovi saučesnika, pod strogim nadzorom i po scenariju, ustaško- nacionalističke stranke HDZ-a i njenoga čelnika Franje Tuđmana i njegovih doglavnika, u Mostaru ?

Na ulazu u firmu Aluminij, bilo je crnim grafitom ispisano; „ Srbima i Bošnjacima i psima, ulaz je zabranjen „

Istina je, da je godinama, bio zabranjen ulaz u firmu i zvaničnicima državnih institucija Federacije, što je omogućilo lopovima, kriminalcima i diskriminatorima, Miji Brajkoviću sa saradnicima, da čine što su činili, nama veoma dobro znano, ali i sada na uvid javnosti i zvaničnicima Federacije, neka bude jasno ?

Dakle, ovih deana se cijela priča svodi, kako i na koji način spasiti posrnulog „ hercegovačkog giganta „, ali se nigdje ne čuju riječi osude diskriminacije na nacionalnoj osnovi i na koji način oštetiti, obespravljene radnike, prije svih srpske nacionalnosti. Sramotno je i žalosno, da mi nismo niti dioničari i da naše sudstvo u Sarajevu, Osnovni i Kantonalni sud, već punih šest godina

riješava naše zahtjeve, prema Aluminiju i Vladi Federacijue, koji su nas zajedničkim djelovanjem i doveli do ove situacije ?

Nažalost, sve ove godine poslije agresije, tajilo se i ćutalo, obmanjivalo i lagalo, o kriminalu i lopovluku, koji je cvjetao u firmi, a očita diskriminacija ukazuje, da je preko 1000 radnika srpske nacionalnosti ostalo, bez radnoga mjesta, bilo kakvog obeštećenje i na kraju i bez prava na dionice, koje su Hrvati obilato dobili, a Bošnjaci mizernih po sedam dionica ?

Dakle,ovakvo stanje i solucija izbora i djelovanja u firmi, za koju naglašavaju i da je dio državne imovine, odgovara i vladajućim strukturama iz redova Bošnjaka, na veliku sramotu, jad i bijedu, njihovog „ ulizničkog“ odnosa i ponašanja u dogovoru sa koalicionim partnerom, ustaško- nacionalističkom svitom iz HDZ-a ?

Zajedničkim kriminalnim aktivnostima, u vlasti Federacije, Bošnjaka i Hrvata, nastoje od države Bosne i Hercegovine, izmusti i posljednje kapi „ mlijeka“ odnosno električne energije, kako bi i sama presušila za trajna vremena ?

Gzrađani to, uspavani i luckasti, niti gledaju, niti slušaju, podnose teret i sospstvenog plaćanja, nametnutih strujnih troškova, valjda i razmišljajući, da možda Srbima crkne krava, a đavo će uskoro zakucati i na njihova vrata ?

Na kraju krajeva, istinska i velika zahvalnost i „ Dnevnom avazu „da sa ovim naslovom i istinskom informacijom i konačno izlazi u javnost.

Malo nam je danas, pravi, profesionalnih i istinskih istraživački novinara, kao što su mnekadašnji Senad Pećanin, Avdo Avdić, Nebojša Vgukanović, Slobodan Vasković, Bakir Hadžiomerović i možda još poneki, koji su bili u stanju i mogućnosti da pišu istinu i samo istinu ?

Dosje Senada Pećanina: Aluminij MostarPosljednji čin najveće poslijeratne pljačke u BiH

Da savršen zločin postoji, to je jasno, baš kao što je jasno da takvog djela nema bez savršenog plana. Priča o Aluminiju, mostarskom kombinatu i mogućem temelju oporavka

bosanskohercegovačke privrede, pokazuje šta savršen plan ne dovodi do savršenog zločina: bahatost i bezobrazluk realizatora. Da Mijo Brajković nije ratnom retorikom tumačio ustroj

kompanije čija je struktura promijenjena puškom, da njemačke kompanije i danas ne isplaćuju nadoknade zatočenicima koncentracionih logora dok bi današnje vodstvo Aluminija najradije zaboravilo na Bošnjake koji su sa Heliodroma dovođeni na prinudni rad u kombinat, da je Edhem Bičakčić barem pokušao prikriti kako ne vidi ništa sporno u pomaganju otetog...

dugo bi ostalo tajnom kako je hercegovački gigant sa skromnom šibenskom investicijom napravio čudo. Dugo, ali ne i zauvijek: pa tu su stranci, Ured visokog predstavnika prije svih,

čijim je službenicima u opisu posla zaustavljanje klepto-nacionalista! E, to je lekcija za naivne, u kojoj se dešava još jedan dramski obrt. Upravo službenici Ureda visokog

predstavnika čine sve da se savršen zločin dogodi, razmišljajući, svakako, i o vlastitoj zaradi u cijeloj priči. Petritschev je kabinet okupio gomilu korumpiranih stranaca, spremnih da sa

pozicije moći legaliziraju nemoguće, podijele što se podijeliti da, zadovolje vlastite nalogodavce i bogato nagrade saučesnike. To što svi ti likovi u skupim odijelima sve vrijeme

djeluju ozbiljnije i uglađenije od ergele lokalnih tajkuna ne govori ništa drugo sem da balkanski sindrom lopovluka, kao i talenat uostalom, ne bira onoga ko će ga nositi. Tek,

talenat za pljačku kod petričevaca je razvijeniji. U ekskluzivnom dosjeu Dani donose shemu prema kojoj je Aluminij, sinonim sprege kriminala i rasizma, trebao završiti daleko od onih koji su ga pravili, onih što su u njemu radili, daleko od uticaja države na čijem se tlu nalazi.

Ko je ko u pljački stoljeća? Ko je za koga radio? Iza kakvih su se zvučnih titula krili međunarodni eksperti za iskorištavanje nesretnika u tranziciji? Kakva je veza Sarajevo -

Mostar? Koliko je Ustav važan? I šta sve (ne) zna, a šta (ne) smije federalni premijer Alija Behmen?