zagreb, travanj 2010. - hkd.com.hr sastanci knjiga prvi dio.pdf · krenuta je i međunarodna...

HRVATSKO K IRUR ŠKO DRUŠT VO HRVATSKOG LIJEČNIČKOG ZB OR ASTRUČNI SASTANCI HRVATSKOG K IRUR ŠKOG DRUŠT VA HLZ-a 2002. -2009.

Zagreb, travanj 2010.

HRVATSKO K IRUR ŠKO DRUŠT VO HRVATSKOG LIJEČNIČKOG ZB OR A

STRUČNI SASTANCIHRVATSKOG KIRURŠKOG

DRUŠTVA HLZ-a2002. -2009.

Knjiga 1.

HRVATSKO KIRURŠKO DRUŠTVOHRVATSKOG LIJEČNIČKOG ZBORA

Izdavač:HRVATSKO KIRURŠKO DRUŠTVO HLZ-a10000 ZAGREBŠubićeva 9

Glavni urednik:Božidar Župančić

Suradnici:Goran AugustinAnte Zvonimir GolemRobert KarloStjepan VišnjićĐuro Miškić

Lektor:Ante Murn

Grafička priprema:Ivo Mađor, PRINTERA grupa

Tisak:PRINTERA grupa, Sv. Nedelja

Copyright © Hrvatsko kirurško društvoSva prava pridržana. Nijedan dio autorskih tekstova ili fotografija ne smije se upotrebljavati ili reproducirati bez pisane dozvole nakladnika ili autora.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 735160.

ISBN 978-953-6451-66-2ISBN 978-953-6451-63-8

5

S A D R Ž A J

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

Povijest HRVATSKOG KIRURŠKOG DRUŠTVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

Povijest kirurških djelatnosti i održanih stručnih sastanaka u Općim i Županijskim bolnicama:

OB Varaždin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17

OB Dr. Josip Benčević Slavonski Brod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33

OB Zadar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37

OB Zabok . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45

OB Dr. Tomislav Bardek Koprivnica. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53

OB Bjelovar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67

ŽB Požega. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83

OB Sisak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95

OB Dubrovnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .101

OB Vinkovci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .133

OB Virovitica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .139

OB Karlovac . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .147

ŽB Čakovec . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .155

Popis prezentiranih radova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .171

7

P R E D G O V O R

H rvatsko kirurško društvo osnovano je 1994. godine u Zagrebu. Nastavak je svijetle tradicije hrvatske kirurgije, nastalo na osnovama kirurške sekcije Zbo-ra liječnika Hrvatske.

Prvi predsjednik HKD-a bio je prim. dr. sc. Frane Vinko Golem. Za vrijeme Domovinskog rata održan je 1. Kongres (ratni) u Splitu 1994. godine.

Organizator Kongresa bio je prof. dr. sc. Ante Petričević uz tadašnjeg predsjednika Hr-vatskog kirurškog društa prim. dr. sc. Frane Vinko Golema, koji je organizator i 2. Kon-gresa kirurga Hrvatske u Zagrebu (1998.). Pod predsjedanjem prim. dr. sc. Frane Vin-ka Golema, Hrvatsko kirurško društvo uspijelo je postaviti temelje za evidenciju članova Društva i dalo si zadaću da pokrene časopis hrvatskih kirurga. Od osnivanja Društva do 3. Kongresa kirurga Hrvatske u Puli 2002. godine održana su četiri zapažena kirurška sastanka u Topuskom, Gospiću, Kninu i Vukovaru.

Na Kongresu u Puli (2002.) dolazi do promjene Upravnog odbora i kadrovskih po-maka u vođenju Društva. Novo rukovodstvo nakon desetogodišnjeg truda generacija hr-vatskih kirurga 2005. godine u Zagrebu pokreće prvi broj Acta Chirurgica Croatica, a za prvog glavnog urednika časopisa izabran je prof. dr. sc. Ante Petričević i časopis u pr-vim brojevima izalazi pod okriljem Kirurške klinike KBC-a Split. Od 2008. godine iz-davanje časopisa preuzima Klinika za kirurgiju KBC Rebro, i za glavnog urednika iza-bran je prof. dr. sc. Mate Majerović.

2006. godine u Zadru je održan 4. Kongres hrvatskih kirurga s međunarodnim su-djelovanjem.

2007. godine HKD na poziv organizacijskog odbora kirurga Srednje Europe u Pra-gu, pristupa udruženju kirurga Srednje Europe i preuzima svoje obaveze.

Iste godine na poziv uredničkog odbora časopisa Acta Chirurgica Austriaca, odnosno novog naziva European Surgery iz Beča, HKD ulazi u Urednički odbor i bude referira-no kao jedan od društava koje je odgovorno za izdavanje istoga. S pravom možemo reći da uz Actu Chirurgicu Croaticu imamo i časopis koji nas referira u svijetu. Isti se da-nas referira u SCI-u, a od proljeća 2010. godine i u CC-i.

2008. godine HKD suorganizator je 1. Kongresa kirurga Srednje Europe u Pragu, Češka, a 2009. godine suorganizator i 2. Kongresa kirurga Srednje Europe u Katowica-ma, Poljska. Na tom Kongresu HKD-u pripada čast da bude izabrano za organizatora 3. Kongresa kirurga Srednje Europe u Dubrovniku. Budući da je to godina i organizacije 5. Kongresa kirurga Hrvatske i vrijeme izborne Skupštine HKD-a, odlučujemo se na or-ganizaciju oba kongresa istovremeno u Dubrovniku. Na zamolbu glavnog urednika časo-pisa European Surgery, dobivamo i organizaciju Međunarodnog simpozija o Barrettovu

8

Hrvatsko kirurško društvo Hrvatskog liječničkog zbora

jednjaku: “Od refluksa do karcinoma”. U Dubrovniku od 28. 4. do 01. 5. 2010. godine očekujemo dolazak oko 500 do 700 gostiju iz nama susjednih zemalja, iz Srednje Euro-pe i svijeta. Za Kongres su prijavljeni sudionici iz 31 zemlje svijeta.

Od 2002. godine HKD nastoji svake godine organizirati najmanje dva stručna sa-stanka u kriruškim ustanovama Općih i Županijskih bolnica u Republici Hrvatskoj. Prvi sastanak je bio u Varaždinu 2002. godine, 2003. godine u Slavonskom Brodu i Zadru, 2004. u Zaboku i Koprivnici, 2005. Bjelovar i Požega, 2006. Topusko, 2007. Dubrov-nik i Vinkovci, 2008. Virovitica i Karlovac i Čakovec 2009. godine.

Cilj Upravnog odbora HKD-a bio je upoznati se sa stručnim i znanstvenim radom manjih kirurških ustanova, a isto tako i potaknuti bolje upoznavanje među kolegama.

Stručni sastanci pokazali su izuzetnu kvalitetu izloženog materijala, a posebno vese-li izlaganje mlađih kolega. Za socijalni dio sastanaka bili su zaduženi domaćini koji su i taj zadatak bezprijekorno obavili. Za vrijeme održavanja skupova uvijek je bio pred-viđen i termin za sastanak Upravnog odbora Društva radi dogovora o budućim mjesti-ma održavanja ali i o daljnjem radu Društva. Na žalost, nismo uspijeli obići sve kirur-ške ustanove, pa to ostavljamo novom Upravnom odboru.

Ova knjiga svojevrsna je zahvala kirurškim djelatnostima Općih i Županijskih bolnica i prikaz povijesti kirurgije na njihovim prostorima, koja do sada na ovaj način nije nigdje prikazana.

U knjizi su samo nabrojani izlagani radovi, a sve koji su nam bili dostavljeni prema uputama za štampanje u Acta Chirugica Croatica, proslijedili smo u Uredništvo časo-pisa.

Prof. dr. sc. Božidar Župančić

9

P O V I J E S T H RVAT S KO G K I RU R Š KO G D RUŠ T VA

Moderno vrijeme donosi napredak i novosti se stvaraju danas možemo reći gotovo svakodnevno. Napredak pred nas postavlja nove vrijednosti i nova shvaćanja koja se temelje na danas poznatim činjenicama. Ubrzano s tim

napretkom mnoge ranije vrijednosti izgube se negdje na putu te je samo pitanje da li su one privremeno ili trajno izgubljene. Zato je ovdje trenutak da se podsjetimo ne-kih dijelova povijesti, pa i povijesnih činjenica, kako bi možda bolje razumjeli današ-njicu i lakše se pripremili za prihvat sutrašnjice.

Kada danas mladim kirurzima ponudite članstvo u Hrvatskom kirurškom druš-tvu, prvo pitanje koje je postavljaju, je koju korist će imati od toga. To jednostavno pitanje pokazuje kako malo razumijemo, te još manje cijenimo sve ono što je bilo, i očekujemo nešto tek od onog što će biti. Tu postavimo samo sebi retoričko pitanje, što očekujemo od mladog lišća na stablu kada zanemarimo korijenje? Koliko će nas drugi cijeniti kada ne cijenimo sami sebe?

Hrvatski liječnički zbor osnovan je 1874. godine kao staleška organizacija. Koji su motivi osnivanja staleške organizacije tada postojali ostaviti ću povjesničarima i sa-mom zboru da ocijene. Međutim, moram naglasiti da je sigurno jedan od osnovnih ciljeva bilo ili moralo biti očuvanje i napredak struke i staleža. Treba se tu prisjetiti kako je nešto ranije odnosno negdje 1848. godine donesen i prvi zdravstveni zakon što ukazuje da je već tada postojala težnja ne samo za regulacijom struke i staleža već za praćenjem svega što se na ovim područjima događa.

Prema nekim izvorima, jedanaest godina iza osnivanja Hrvatskog liječničkog zbo-ra, negdje oko 1885. godine osnovano je Hrvatsko kirurško društvo kao jedno od pr-vih društava zbora. Rad društva u tom vremenu zaslužuje biti predmetom ozbiljnijeg i profesionalnijeg povijesnog istraživanja jer su u dobroj mjeri na samo društvo i rad društva utjecala društvena događanja toga doba. Namjerno spominjem profesional-nog povijesnog istraživanja, jer još i danas postoje velike tendencije za prikrivanjem ili iskrivljavanjem dijela povijesti ovisno o političkoj orijentaciji onoga koji to bilježi. Zato je povijest i podijeljena na zbivanja prije, za vrijeme i iza svjetskih ratova (a na ovim područjima i u odnosu na Oktobarsku revoluciju). Hrvatsko kirurško društvo izdržalo je sva ta vremena i omogućavalo svom članstvu njegovanje struke te omogu-ćavalo dolazak do novih spoznaja u kirurškom svijetu.

Završetkom II. Svjetskog rata na ovim područjima i novim političkim odnosi-ma, Hrvatsko kirurško društvo prelazi u Sekciju za kirurgiju Hrvatskog liječničkog

10


zbora. Rad Sekcije bio je vrlo aktivan i usmjeren u tom vremenu u isključivo smje-ru struke. Sekcija kao i njeni članovi bili su aktivni članovi Udruženja kirurga Ju-goslavije. Izbjegavajući politički utjecaj tog vremena, svojim aktivnim radom pred-sjednik prof. dr. sc. Petar Nola, tajnik Sekcije dr. sc. Nikola Rudan te rizničar dr. sc. Nebojša Vujičić s članovima Sekcije preuzeli su i vodeću ulogu u Udruženju te je za-dnji odnosno XVI. Kongres kirurga Jugoslavije i održan u Zagrebu, 23. do 26. trav-nja 1984. godine u Hotelu Interkontinental. Posebno tu treba istaknuti veliko zala-ganje i rad predsjednika kongresa i generalnog sekretara Udruženja kirurga Jugosla-vije, prof. dr. sc. Zlatka Kružića koji je svojom prvenstveno stručnošću, ali i svojim osebujnim pristupom i svojim ugledom hrvatskoj kirurgiji posebice vaskularnoj ki-rurgiji davao potrebnu širinu. Udruženje kirurga Jugoslavije završilo je s radom, bar na području Hrvatske, brutalnim raspadom Jugoslavije. Nakon prvih višestranač-kih izbora i osnivanjem neovisne Hrvatske države, agresivna Srpska politika zapo-čela je ratna razaranja Hrvatske. U tom vremenu Sekcija za kirurgiju bilježi slabiju aktivnost jer je početak Domovinskog rata odveo mnoge kirurge na bojišta, a osta-lim članovima Sekcije za kirurgiju zadao visoke zadatke smanjenja posljedica strada-vanja hrvatskih građana i vojnika. Rezultati rada kirurga tog vremena ocijenjeni su kao vrhunski od mnogih stranih stručnjaka, a uspješnost na zavidnoj razini ne samo stručnoj već i statističkoj.

U vrijeme Domovinskog rata kada je već postalo izvjesno da će Hrvatska uspješ-no obraniti svoj suverenitet i kada su ratni događaji bili na razini minimalnih aktiv-nosti, prof. dr. sc. Miroslav Hromadko, predsjednik Kirurške sekcije i prim. dr. Slo-bodan Dešković, tajnik Kirurške sekcije započeli su s aktivnostima i pripremom iz-borne skupštine sekcije. Prema tada zahtjevnim planovima i postavljenim ciljevima, organizirana je 19. siječnja 1994. godine izborna skupština Kirurške sekcije kada je donesena odluka o osnivanju Hrvatskog kirurškog društva. Pozvani su svi predstav-nici kirurških kuća u Hrvatskoj te je 29. siječnja 1994. godine u Velikoj dvorani Hr-vatskog liječničkog zbora održana Osnivačka skupština Hrvatskog kirurškog društva. Osnivačka skupština potvrdila je novi Upravni odbor izabran na izbornoj skupštini sekcije. Donesena je i odluka o održavanju I. Hrvatskog kirurškog kongresa u Splitu i za predsjednika kongresa izabran prof. dr. sc. Ante Petričević.

I. Hrvatski kirurški kongres održan je u Splitu od 15. do 17. rujna 1994. godine. Sukladno vremenu u kojem je održan, prevladavala je tematika ratne kirurgije gdje su i prikazani ranije navedeni vrhunski rezultati u liječenju ranjenika i stradalnika Do-movinskog rata. Sudjelovanje hrvatskih kirurga kao i kirurga iz inozemstva opravdao je očekivanja i želju za stvaranjem vlastite tradicije. Tijekom kongresa održana je sjed-nica Upravnog odbora društva koja je postavila osnovne smjernice daljnjeg rada druš-tva. Dogovoreno je da se nacionalni kongresi održavaju svake četiri godine. Da se iz-borne skupštine društva održavaju za vrijeme održavanja kongresa. Određeno je da se slijedeći kongres održi u Zagrebu. Možda jedna od najvažnijih odluka je i odluka o pokretanju Acte Chirurgice Croatice, stručnog službenog časopisa Hrvatskog kirurškog

11

Stručni sastanci Hrvatskog kirurškog društva HLZ-a 2002.-2009.

društva. Aktivnosti i rad kolega u Splitu na čelu s prof. dr. sc. Antom Petričevićem na-metnula je sama po sebi odluku da se časopis pokrene u Splitu.

Izabrano čelništvo društva 1994. – 1998. godine: Predsjednik: Prim. dr. sc. Fra-ne Vinko Golem; Dopredsjednici: Prof. dr. sc. Ante Petričević, Doc. dr. sc. Ivo Dre-šćik; Tajnici: Prim. dr. sc. Božidar Župančić, Doc. dr. sc. Zdenko Stanec; Rizničar: Mr. sc. Dubravko Smuđ.

U vremenu između dva kongresa, društvo je započelo sa svojim redovitim aktivno-stima. Uz evidenciju članstva, boljom suradnjom s matičnim Hrvatskim liječničkim zborom uvedena je i praksa o održavanju redovitih stručnih sastanaka društva. Po-krenuta je i međunarodna suradnja te je u Općoj bolnici Čakovec organiziran i Prvi međunarodni simpozij kirurga Hrvatske i Slovenije što je bio dobar pokušaj nastavka suradnje po uzoru na Intersekcijske sastanke iz nekih ranijih vremena. Globalizacija svega pa i struke na žalost imalo je utjecaja na ovu vrstu stručnih odnosa te se više sa-stanci te vrste nisu organizirali.

Organizacija stručnih sastanaka započela je tematski te su prvi sastanci organizi-rani u seriji od četiri sastanka na temu: “Liječenje ranjenika u Domovinskom ratu od Plitvica do Oluje”.

Sastanci su započeli prvim sastankom 20. listopada 1996. godine u razrušenom Topuskom u Toplicama. Organizaciju sastanka pomogli su kolege iz Županijske bol-nice Karlovac na čelu s prim. dr. Ninom Šikićem. Mjesto i vrijeme održavanja oda-brani su kirurškom preciznošću jer su upravo 21. listopada 1996. godine, nakon prve obnove, ponovno otvoreni bazeni nakon rata.

Drugi stručni sastanak održan je 14. lipnja 1996. godine u kraljevskom gradu Kni-nu u dvorani Hrvatske vojske. Sudionici sastanka bili su u mogućnosti osobno se osvje-dočiti o velikom ratnom razaranju i stanju bolnice u Kninu. Nasuprot očaja od raza-ranja, socijalni program upriličen je na obližnjem otoku Visovcu i posjetu samostanu kojeg su franjevci uspjeli očuvati od devastacija i krađe nacionalnog blaga.

Treći stručni sastanak iste tematike održan je u obnovljenom hotelu Velebno iznad Gospića. Ravnateljica bolnice, Marija Vrkljan Ilijevska,dr. med. upoznala je sudionike stručnog sastanka sa stradavanjem Gospićke bolnice kao i uvjetima u kojima su kole-ge u Gospiću radili tijekom Domovinskog rata. Usprkos stradavanjima i posljedica-ma rata, dobri domaćini organizirali su i jedinstvenu aktivnost u okvirima socijalnog programa te su sudionici sastanka proveli dan u lovu na Velebitu.

Završni, odnosno četvrti stručni sastanak teme Domovinskog rata održan je 8. svibnja 1998. godine u Vukovaru u kino dvorani u Borovom naselju. Bio je to vrhu-nac kvadrilogije sastanaka ratne tematike gdje su hrvatski kirurzi svojim sudjelovanjem odali počast svim žrtvama Domovinskog rata upravo u gradu heroju. Dojam koji su stekli mnogi koji su prvi puta nakon mirne reintegracije podunavlja posjetili ovaj kraj i danas je prisutan. Naši domaćini, kolega kirurg prim. dr. Juraj Njavro te ravnateljica bolnice u Vukovaru, Vesna Bosanac, dr. med., istinski heroji, sudionike su na trenu-tak vratili u vrijeme užasa stradavanja naroda te, nezabilježenog u modernoj povijesti,

12


stradavanja Vukovarske bolnice i pogubljenja ranjenika, stradalnika i nemoćnih. Oda-jući počast na spomen obilježju “Ovčara” svima je ostala u uspomeni krilatica “Da se ne zaboravi”. Osim stručnog dijela, održana je i II. Izborna skupština društva kao pri-prema za predstojeći kongres.

II. Hrvatski kirurški kongres održan je u Zagrebu u hotelu Sheraton od 5. do 7. 1998. godine pod pokroviteljstvo predsjednika države dr. Franje Tuđmana. Kongres je poprimio međunarodni karakter sudjelovanjem kolega iz susjednih država, ali i Ita-lije i Njemačke. Visoka stručna razina kongresa, kao i socijalni program upoznavanja sudionika sa znamenitostima Hrvatskog zagorja od kurije Kajfež, Tabora do Krapi-ne dodatno je začinjena posebnim događajem u novijoj povijesti Hrvatske kirurgije. Zadnji dan kongresa u javnost je izašla vijest kako su kolege iz Kliničke bolnice Mer-kur pod vodstvom doc. dr. sc. Leonarda Patrlja izveli prvu uspješnu transplantaciju jetre u Hrvatskoj čime je započela nova era transplantacija u Hrvatskoj. Kako to i do-likuje, službeni program kongresa je prekinut te su na plenarnoj sjednici kolege iz KB Merkura nazočne upoznali s cijelim postupkom i uspjehom. Daljnji razvoj pokazao je kako to nije jedan izolirani uspjeh već kvalitetan napredak struke.

Na kongresu je ustanovljeno i posebno priznanje kirurzima koji su svoj cijeli život-ni vijek podarili napretku kirurške struke. Ustanovljena je povelja “Zlatni skapel” kao priznanje, ali i zahvalnost za njihov rad.

Tijekom održavanja kongresa održana je izborna skupština društva te je određe-no da se slijedeći kongres održi u Puli, a za predsjednika kongresa izabran je kolega prim. dr. Davorin Pikot.

Izabrano čelništvo društva 1998. – 2002. godine: predsjednik: prim. dr. sc. Frane Vinko Golem; dopredsjednici: prim. dr. sc. Božidar Župančić, prim. dr. Damir Ko-vačić; tajnici: mr. sc. Dubravko Smuđ, dr. Ante-Zvonimir Golem; rizničar: dr. Tomo Kovač.

U nastupajućem vremenu, društvo je počelo aktivnije sudjelovati u radu ne samo Hrvatskog liječničkog zbora već i u kreiranju i utvrđivanju smjernica zdravstvenog sustava. Osim brojnih stručnih mišljenja, recenzija i prijedloga, društvo je sudjelova-lo i izradi standarda i normativa pokušavajući dići razinu kvalitete i stručnosti rada. Svojom ustrajnošću, društvo je konačno prepoznato kao tijelo od interesa za boljitak struke. Društvo je izradilo svoje akte za rad toliko kvalitetno da su veći dijelovi pra-vilnika o radu postali podloga za jedinstveni pravilnik o radu svih stručnih društava Hrvatskog liječničkog zbora. Utjecaj na rad društva omogućen je svim kolegama te je sustav gdje su kirurzi imali po jednog predstavnika u Upravnom odboru na deset kirurga promijenjen u sustav gdje svaka kirurška kuća ima jednog svog predstavnika što je dalo na značaju i omogućavalo svima jednaku priliku za rad. Na žalost, kako je to predsjednik društva na nailazećem kongresu i izvijestio, još mnoge aktivnosti nisu urodile plodom te mnogi zaključci II. Kongresa nisu ispunjeni. U tom vremenu do-nesen je jedan poguban dokument te su zdravstveni radnici odlukom Vlade i potvrđi-vanjem zakonom u Saboru postali dijelom javne službe. Pogubnost te i takve odluke

13


bilo je vidljivo odmah po donošenju, a posljedice su i danas prisutne. Jedna od osjet-ljivijih posljedica je prelazak s platnih razreda na koeficijente što dovelo i do smanje-nja već ionako malih dohodaka. Svim raspoloživim sredstvima društvo je pokušalo zdravstvo u društvu postaviti bar u isti odnos s pravosuđem, a kirurgiju, kraljicu me-dicine u vrh struke. Jasno je da je politika odigrala svoje i da su svi uloženi napori bili uzaludni. Degradacija naše zahtjevne struke dovela je do situacije da struka nije cije-njena te da su danas mladi demotivirani ne samo za specijalizaciju kirurgije već za li-ječničku struku uopće. Struka je obezvrijeđena u tolikom dijelu da se danas u javno-sti ne prate napreci već diskutabilne greške koje se u javnosti odmah i procesuiraju i određuju krivci. Struci danas sudi javnost zanemarujući činjenicu da o svim diskuta-bilnim situacijama pravi odgovor može dati samo struka.

III. Hrvatski kirurški kongres održan je od 15. do 18. svibnja 2002. godine u hote-lu Histria u Puli. Sada već etablirani nacionalni kongres s međunarodnim sudjelova-njem prikazao je pravu stranu kirurgije i slobodno možemo reći svjetski status naših kirurga. Tri dana boravka u Puli dao je osvježenje kolegama koji su sudjelovali. Jedna od uvedenih novosti bila je i izbor najboljeg specijalizantskog rada s atraktivnim na-gradnim boravcima u inozemstvu za pobjednike.

Tijekom kongresa održana je i III. izborna skupština društva. Na skupštini su su-dionici jasno upozorili na negativan trend popularnosti struke što je bilo i u skladu s izvještajem predsjednika o radu i dostignućima društva. Navedeno izvješće izazva-lo je i javnu reakciju Hrvatske liječničke komore u dnevnom tisku. Pogled na izvje-šće kao i reakciju komore danas može odgovoriti tko je bio na pravom putu jer da-našnje čelništvo komore upravo upozorava na one nepravilnosti koje su tada u izvje-šću kritizirane.

Na izbornoj skupštini izabrano je novo čelništvo za mandat 2002. do 2006. godi-ne: predsjednik: doc. dr. sc. Božidar Župančić; dopredsjednici: prof. dr. sc. Ante Pe-tričević, prof. dr. sc. Duje Vukas; tajnici: prim. dr. Davorin Pikot, dr. Ante-Zvonimir Golem; rizničar: dr. Tomo Kovač.

Novo čelništvo započelo je organizaciju serije stručnih sastanaka po kirurškim ku-ćama kako bi kolege mogle pokazati svoj rad i dostignuća. Gledajući unatrag vidi se da je vrijeme velikih kirurških kuća gdje su sve djelatnosti zastupljene na najvišoj razi-ni danas prošlost. Prolaskom kroz prikaze hrvatske kirurgije na stručnim sastancima, pokazani su iznimni rezultati po specijalnostima i u sredinama gdje, pošteno govore-ći, to ne bi niti očekivali. Upravo u tome leži snaga hrvatske kirurgije.

Prvi stručni sastanak nove serije održan je u 27. listopada 2002. godine u Općoj bolnici Varaždin. Kolege na čelu s dr. Anđelkom Koprekom i dr. Draženom Juragom pokazale su izniman napredak traumatologije. Stručni sastanak zaključen je druže-njem u Aquacity-u. Slijedili su zatim redom stručni sastanci u Slavonskom Brodu (10. svibnja 2003. godine), Općoj bolnici Zadar (10. listopada 2003. godine) na kojem je prof. dr. sc. Ante Petričević obavijestio da je sve spremno za izdavanje prvog broja Acte Chirurgice Croatice.

14


Daljnji stručni sastanci u Zaboku (22. svibnja 2004. godine), Koprivnici (23. listo-pada 2004. godine), Bjelovaru (23. travnja 2005. godine), Požegi (22. listopada 2005. godine) pokazali su da se kirurgija u Hrvatskoj ravnomjerno razvija te da su u svim sre-dinama uvedeni novi postupci i nove suvremene smjernice u kirurgiji. Na svim struč-nim sastancima domaćini su upriličili društveni program gdje se jasno istaklo kako postoji potreba i za češćim zajedničkim sastancima i druženjem.

Nakon dulje pripreme, 11. veljače 2005. godine svečano je u Hrvatskom liječnič-kom zboru u nazočnosti brojnih članova društva promoviran prvi broj Acte Chirur-gice Croatice. Uspjeh je to na kojem je potrebno posebno zahvaliti prof. dr. sc. Anti Petričeviću i njegovim kolegama u Splitu na ustrajnosti. Što je sve bilo potrebno uči-niti i koliko truda uložiti to samo mogu znati oni. Međutim, za cijelo društvo pitanje je časti imati svoj vlastiti stručni časopis.

Osim organizacije stručnih sastanaka Hrvatsko kirurško društvo proširilo je svoje aktivnosti i izvan Hrvatske. Aktivnošću predsjednika prof. dr. sc. Bože Župančića te osobnim kontaktima s kolegama predsjednicima kirurških društava srednje Europe, Hrvatsko kirurško društvo ušlo je u članstvo Kirurškog društva srednje Europe kojeg čine istovjetna stručna društva Austrije, Češke, Mađarske, Poljske, Slovačke i Slove-nije. Hrvatsko kirurško društvo tako je postalo suorganizatorom Kirurških kongre-sa srednje Europe koji se održavaju svake godine u drugoj državi. Do sada su održa-na dva, te je treći planiran za održavanjem u Hrvatskoj. Za članove društva otvorila se nova mogućnost publiciranja svojih radova u službenom glasilu Kirurškog društva srednje Europe, European Surgery.

IV. Hrvatski kirurški kongres održan je 24. do 27. svibnja 2006. godine u hotelu Borik u Zadru. Kongres je po uzoru na prethodne dao jedan novi napredak organi-zaciji struke. U skladu sa smjernicama u radu društava, na kongresu u Zadru po prvi puta su sudjelovala sva društva koja se bave kirurškom problematikom: Hrvatsko druš-tvo za digestivnu kirurgiju, Hrvatsko društvo za dječju kirurgiju, Hrvatsko društvo za endoskopsku kirurgiju, Hrvatsko društvo za kardiotorakalnu kirurgiju i anestezi-ologiju, Hrvatsko društvo za plastičnu, rekonstrukcijsku i estetsku kirurgiju, Hrvat-sko traumatološko društvo te Hrvatsko društvo za vaskularnu kirurgiju. Na jednom mjestu prikazana su sva dostignuća ne samo hrvatske već i svjetske kirurgije. Osim stručnog dijela, zajedništvo svih kirurških stručnih društava daje jednu novu dimen-ziju i potrebnu snagu strukovne organizacije u Hrvatskoj. Radovi prikazani tijekom kongresa tiskani su dijelom u nacionalnoj Acti Chirurgici Croatici, a dijelom u Euro-pean Surgery.

Tijekom kongresa održana je i IV. izborna skupština Hrvatskog kirurškog druš-tva. Osim promjena u čelništvu društva, otvorene su teme problema u kirurgiji od specijalizacija do statusa kirurga u društvu. Na izbornoj skupštini odlučeno je i da se prihvati da se V. Hrvatski kirurški kongres održi zajedno s III. Kirurškim kongre-som srednje Europe u Dubrovniku 2010. godine. Nazočni sudionici skupštine pri-hvatili su i da je Acta Chirurgica Croatia nacionalni stručni časopis, a da se za službeni

15


međunarodni časopis prihvati službeni časopis Kirurškog društva srednje Europe, Eu-ropean Surgery.

Izabrano čelništvo za vrijeme 2006. do 2010. godine: predsjednik: prof. dr. sc. Boži-dar Župančić; dopredsjednici: prof. dr. sc. Mate Majerović, dr. Ante-Zvonimir Golem; tajnici: dr. Tomo Kovač, dr. sc. Stjepan Višnjić; Rizničar: mr. sc. Goran Augustin.

Nastavljajući organizaciju stručnih sastanaka najmanje dva puta godišnje, 2007. godina odvela nas je u Dubrovnik (21. travnja 2007. godine) i Vinkovce (29. rujna 2007. godine). Posebno je potrebno naglasiti kvalitetu stručnog sastanka u Vinkov-cima gdje su kolege kirurzi prvi puta javno prikazali komplikacije u svom kirurškom radu. Prikaz je to bio snage vinkovačke kirurgije i kirurga koji su svjesni svojih mo-gućnosti i kvalitete i spremni otvoreno govoriti o svojim komplikacijama za napre-dak struke. Dokaz je to da kirurška zajednica sazrijeva upravo kako je ranije navede-no u “manjim” centrima. U 2008. godini zajedno smo podržali u radu kolege kirurge u Županijskoj bolnici Virovitica (13. lipnja 2008. godine) te kolege kirurge u Župa-nijskoj bolnici u Karlovcu. Zadnji, ali ne i posljednji stručni sastanak organizirali su kolege Županijske bolnice Čakovec u Svetom Martinu na Muri (17. listopada 2009. godine). Dolazak kirurga u ovo najsjevernije mjesto Hrvatske i opet je bilo nagrađe-no kvalitetnim stručnim radovima kolega Županijske bolnice Čakovec isto kao i so-cijalnim programom.

Tradicija Hrvatskog kirurškog društva Hrvatskog liječničkog zbora duga 125 go-dina uza sve promjene društvenih uređenja, danas možemo sa zadovoljstvom ustvr-diti da se nastavlja upravo na korist članovima, ali i društvu općenito. Aktivnosti ko-jih je napretek i koje se u ovom tekstu ne spominju, kako ovaj prikaz ne bi bio puko nabrajanje, svrstavaju Hrvatsko kirurško društvo ne samo u najaktivnija društva Hr-vatskog liječničkog zbora već u moderno staleško društvo koje bilježi stalne napretke i koje je u nekim svojim aktivnostima i ispred svog vremena.

Ante-Zvonimir Golem, dr. med.

17

P O V I J E S T K I RU RG I J E U VA R A Ž D I NU

Napisati povijest nije lagani zadatak jer ona je uvijek donekle subjektivna zavi-sno od autora. Upravo stoga ovaj projekt nije projekt jednog čovjeka, nego zajednički projekt većine kirurga varaždinske kirurgije. Pa iako ćemo ovdje

iznijeti “povijesne” uspjehe novije generacije kirurga, svjesni smo da ćemo nesvjesno učiniti nepravdu onima kojih se na ovom mjestu moramo sjetiti s ponosom, pošto-vanjem i pietetom, a bez čijeg rada i zalaganja danas ovo ne bi mogli pisati. To su naši prethodnici, kolege koji su radili kao kirurzi u Varaždinu kroz čitavo dvadeseto sto-ljeće, o kojima samo ponešto znamo (uglavnom na pisanim dokumentima dr. Piase-ka), te na sjećanju naših starijih kolega.

Prva zvanja kirurga ili ranarnika možemo pratiti prema sačuvanim arhivskim po-dacima grada Varaždina iz 15. stoljeća. Liječnici i ranarnici (kirurzi) dva su odvojena staleža. Liječnik ili medicus ima obično prirodoslovno-filozofsku naobrazbu i u svo-jem djelovanju nije uz bolesnika. Ranarnici vidaju rane, obavljaju amputacije, pušta-ju krv, prave i propisuju biljne lijekove. Sličnim poslovima se bave i kupalištari i brija-či. Oni su se udruživali u cehove koji su imali svoja pisana pravila pa je tako ostao sa-čuvani jedan cehovski list iz 1557. god. danas poznat kao “Varaždinska kirurška ce-hovska pravila”. Ranarnici su redovito izučili zanat kao i svi drugi obrtnici te polagali ispit pred komisijom.

Godine 1770 Van Swietenov “Normativum sanitatis” određuje da u cijeloj državi mogu raditi samo ispitani kirurzi. Godine 1824. izlazi Okružnica Namjesničkog vi-jeća u Budimu kojom se određuje da ispitani kirurzi ne smiju šišati i brijati, jer kirurg ne može biti brijač. Slijedom toga Varaždinski magistrat ukida stari ceh brijača, ranar-nika i kupalištara. Kirurzi osnivaju gremije, moraju imati svoje asistente i praktikan-te te se podučavati o anatomiji i operativnoj kirurgiji. Od sredine 19. stoljeća postoji iscrpna dokumentacija o vrsti naobrazbe, načinu i uvjetima primanja u službu kirur-ga. Možemo navesti Franju Schlintera koji djeluje u Varaždinu polovicom 19. stolje-ća a posjeduje diplomu Visoke škole u Beču prema kojoj je magistar kirurgije i poro-diljstva te izučeni očni i zubni liječnik. Važan događaj u povijesti varaždinske kirur-gije je 22. 11. 1898. god kada se otvara nova bolnica nazvana “Javna gradska bolnica Franje Josipa I” .

18


Slika 1. Javna gradska bolnica Franje Josipa I

Smještena na današnjoj lokaciji bolnice, a imala je oko 100 kreveta. U prizemlju su bili smješteni kirurški bolesnici te dvije operacijske sale, a na katu svi ostali uključu-jući i rodilje. Za primarijusa bolnice na natječaju je primljen dr. Ivan Maixner a prvi sekundarni liječnik bio je dr. Slavoljub Tičer. Prema operacijskim protokolima u tom razdoblju su vršeni različiti operativni zahvati: hernioplastike po Bassiniju, operaci-je hidrokele i fimoze, laparatomije radi ileusa, amputacije dojke s evakuacijom aksile, strumektomije, inkarcerirane hernije, carski rezovi, laparatomije radi tumora jajnika. Godine 1911. bolnica dobiva prvi RTG aparat, a 15. 10. 1923. dolazi dr. Janko Ša-njek prvi kirurg koji je specijalizirao kirurgiju.

Slika 2. dr. Janko Šanjek prvi kirurg koji je specijalizirao kirurgiju

19


Uvodi se asepsa te se proširuje lista operativnih zahvata. Rade se resekcije želuca Billroth I i II, apendektomije, kolecistektomije, strumektomije, prostatektomije te resekcije crijeva. Godišnje se izvodi oko 400 operativnih zahvata. Anestezija je lum-balna ili lokalna.

Godine 1931. uvodi se eterska anestezija, a 1932. g. primijenjena je prva transfuzi-ja krvi. 1939. godine izvršeno je ukupno 656 operativnih zahvata sa prosječnim mor-talitetom od 4,3%. Vrlo visok mortalitet hernija od 25,7% može se objasniti visokim postotkom ukliještenih hernia. 19. 1. 1943. dolazi u Varaždin prim. dr. Stevan Niko-lić vrstan abdominalni kirurg. Uz njega radi i dr. Bartaky.

Slika 3. Prim. dr. Stevan Nikolić

1946. godine dolaskom prim. Dražančića koji se bavi samo ginekologijom od-vaja se ginekologija od kirurgije, a 1947. osniva se otorinolaringološki odjel. Na ki-rurgiji počinju raditi dr. Deban i 1950 dr. Šeb. 17. 1. 1953. prva endotrahealna ane-stezija kod bolesnika sa dijagnozom stenosis recti. 1960. šef kirurgije postaje prim. dr. Đuro Antauer. Kirurgija ima 160 kreveta 4 specijalista i 10 sekundaraca. Posto-je dva odjela: abdominalni i traumatološki, a naročito je intenzivan razvoj abdomi-nalne kirurgije.

1965. godine kirurgija dobiva prvog specijalistu anesteziologa dr. Nadu Vuković. Pacijenti se postoperativno opskrbljuju u tzv. “šok” sobi koja je prethodnica današ-nje jedinice za intenzivno liječenje. 1971. urologija postaje samostalni odjel na čijem je čelu doajen hrvatske urologije dr. Predrag Grims. 1974. osniva se odjel Intenzivne njege i terapije koji 1976. postaje samostalan. Stara zgrada kirurgije postaje postepeno premala i što se tiče broja kreveta, a naročito broja i opremljenosti operacionih sala te se gradi nova zgrada kirurgije koja je dovršena i otvorena 1978. godine.

20


To je zgrada na četiri kata s 193 kreveta, 6 operacijskih sala, polikliničko-konziljar-nim blokom te centralnom sterilizacijom. Razvijaju se subspecijalnosti: abdominalna ki-rurgija, traumatologija, vaskularna kirurgija, plastična i rekonstruktivna kirurgija, dječ-ja kirurgija i torakalna kirurgija. Više svi kirurzi ne liječe sve bolesti već to rade samo oni kirurzi koji su se subspecijalizirali za pojedinu granu kirurgije, te su tako stvoreni uvjeti za puni razvoj kirurgije. Kirurgija je mijenjala svoj naziv (djelatnost, služba, rad-na jedinica, odjel), kao i niže organizacione jedinice (odjel, odsjek, pododsjek).

Tabela 1. Voditelji kirurškog odjela od 1898 do danas:

1898 Dr. Ivan Maixner1923 Dr. Janko Šanjek1943 Dr. Stevo Nikolić1960 Dr. Đuro Antauer1977 Prof. dr. Vladimir Kotorac1986 Dr. Ante Obrovac1989 Dr. Marijan Cesarec1995 Dr. Anđelko Koprek2007 Dr. Denis Grgurević2010 Dr. Marijan Cesarec

Slika 4. Kirurzi iz 1960. g. S lijeva na desno stoje: Predrag Grims, Zvonimir Kovšca, Dalibor Kšivanek,

Dubravka Ray, Ante Obrovac, Ivo Smolić. Albert Ray, sjede: Vladimir Kotorac, Vladivoj Sabljak, Tomislav Košić, Đuro Antauer,

Nada Vuković aneteziolog, Boris Hainš, Ljubomir Križanec

21


Abdominalna kirurgijaSuvremena abdominalna kirurgija u Varaždinu počela je radom prof. dr. Vladimi-

ra Kotorca koji je uvodio u rad sve moderne metode koje su mu bile dostupne u to doba. Kraće vrijeme proveo je u Engleskoj, kod u to vrijeme vodećeg svjetskog abdo-minalnog kirurga sir Rodney Smitha. S profesorom Kotorcem radili su kao bliski su-radnici i prim. dr. Tomislav Košić te prim. dr. Vladivoj Sabljak. Prof. dr. Kotorac se naglašeno bavio raznim oblicima biliodigestivnih anastomoza te je i doktorirao na tom području s disertacijskom temom: “Značenje refluksa nakon biliointestinalnih anastomoza”. Važno je napomenuti da je učinio prvu cefaličku duodenopankreatek-tomiju (operacija po Whipple-u) u Varaždinu. Tema njegovog habilitacijskog rada je bila “Ozljede jetre”. Objavio je nekoliko stručnih i znanstvenih radova u domaćim i stranim časopisima. Možda najveća zasluga prof. dr. Kotorca je da je iza sebe ostavio jednu generaciju mladih kirurga koji su nastavili s razvojem abdominalne kirurgije: dr. Berislav Vučković, dr. Krunoslav Dolgoš, dr. Anđelko Koprek, te prim. dr. Ranko Stare. Razvoj abdominalne kirurgije poslije prof. dr. Kotorca, a uz njegovu potporu i pomoć, krenuo je u dva smjera. Prvi laparoskopska kirurgija, a drugi radikalna kirur-gija tumora GI trakta.

Paralelno s time u okviru znanstvene jedinice Opće bolnice Varaždin prim. dr. Stare osniva odjel eksperimentalne kirurgije s uređenom operacijskom salom i staci-onarom za životinje na Veterinarskoj stanici u Varaždinu u suradnji s veterinarskim

Slika 5. Nova zgrada kirurgije

22


timom. Tu su rađeni pokusi s upotrebom aloplastičnih materijala u kirurgiji, a tije-kom uvođenja laparoskopije poslužila je kao trenažni centar te su održani i tečajevi laparoskopske kolecistektomije i laparoskopskog šivanja. Tu je izrađen i magistarski rad prim. dr. Starea s naslovom “Nadomještanje ekstrahepatalnih žučnih vodova sili-koniziranom dakronskom protezom u pokusima na psima” .

1993. god. prim Stare izvodi prvu laparoskopsku kolecistektomiju. Nakon toga dolazi do razvoja laparoskopije te već na 1. Hrvatskom simpoziju laparoskopije u Za-grebu prim. dr. Stare, dr Vučković, dr. Dolgoš, dr. Koprek i dr. Kocman izvještavaju o prvim laparoskopskim apendektomijama, suturama perforiranog ulkusa te rezultati-ma kod prvih 100 operacija.

To je bio razlog da prim. dr. Stare kao jedan od osnivaća Hrvatskog društva za en-doskopsku kirurgiju dobije organizaciju 2. Hrvatskog kongresa za endoskopsku kirur-giju. Na tom skupu varaždinski kirurzi prikazali su tumorsku resekciju debelog cri-jeva, Taylorovu vagotomiju, Nissenovu operaciju kod GERD-a, operaciju varikoke-le. I prvi laparoskopski second look, plastika ventralne kile te dijagnostika kod akut-nog abdomena su prvi puta u Hrvatskoj učinjeni u Varaždinu. Prvi međunarodni te-čaj laparoskopske hernioplastike s predavačima iz Graza održan je u Varaždinu nedu-go iza kongresa.

Nakon studijskog boravka u Tokyu, kod prof. Takahashia i na Keyo University, i boravka u Sloan Kettering Cancer Centru prim. dr. Stare uz asistenciju dr. Ivice Koc-mana počinje razvoj radikalne kirurgije tumora GI trakta. Slijedi uvođenje u rutinu operacija: D2, D3,D4 limfadenektomije kod karcinoma želuca, radikalne gastrekto-mije uz prezervaciju slezene i pankreasa kod karcinoma želuca, paraaortiko-ilijakalna limfadenektomija kod karcinoma kolona, D3 limfadenektomija kod karcinoma rek-tuma, radikalna limfadenektomija uz prezervaciju hipogastričnog pleksusa kod kar-cinoma rektuma, koloanalna anastomoza kod niskog karcinoma rektuma, pankreati-ko-duodenalna resekcija (op. po Whipple-u) uz prezervaciju pilorusa, resekcije tumo-ra bilijarnog trakta uz rekonstrukciju s raznim oblicima biliodigestivnih anastomoza, multiorganske resekcije kod tumora GI trakta.

Dr. Kocman je nakon toga također proveo mjesec dana na edukaciji u Cancer In-stitute Hospital o trošku japanskih kolega s kojima je uspostavljena bliska suradnja. Prof. Takahashi bio je gost naše kirurgije i vodio okrugli stol na Kongresu digestiv-nih kirurga Hrvatske u Opatiji.

Upotreba aloplastičnih materijala u kirurgiji bila je predmetom interesa varaždin-skih abdominalnih kirurga. Još prije ere laparoskopskih hernioplastika gdje je upotre-ba mrežice nezaobilazna, rađene su plastike preponskih kila mrežicom po Lichtenste-in-u (prim. dr. Stare, dr. Dolgoš). Prva operacija po Lichtenstein-u urađena je u Va-raždinu 1987. godine. Privremene plastike trbušnog zida kod tzv. “Platzbaucha” uz prevenciju kompartment sindroma sintetskom mrežicom postale su danas standard u liječenju te neugodne komplikacije kod abdominalnih operacija (prim. dr. Stare, dr. Kocman, dr. Poljak).

23


Zadnji nekoliko godina učinjeni su pomaci u rasponu operacijskih zahvata te je uči-njeno oko 30-tak većih programskih resekcija jetre, desetak transtorakalnih i transhija-talnih resekcija kod karcinoma jednjaka s presternalnom gastroplastikom i anastomo-zom na vratu (prim. dr. Stare, dr. Dolgoš, dr. Dolovski). Standardizirana je egzenteraci-ja zdjelice kod proširenih tumora rektuma te totalna koloproktektomija uz ileoanalnu pouch anastomozu kod familijarne polipoze kolona (prim. dr. Stare). Laparoskopski di-japazon operacija proširen je laparoskopskom lijevom i desnom adrenalektomijom kod tumora te laparoskopskom splenektomijom kod ITP-a (prim. dr. Stare, dr. Dolgoš).

Uz referate na mnogim svjetskim, europskim i domaćim kongresima prim. dr. Sta-re i kolege s abdominalnog odjela objavili su do sad tridesetak znanstvenih i stručnih radova od kojih je 5 citirano u Indeks Medicusu, 5 u Current Contentsu i 1 u Scien-ce Citation Indeks-u.

Senat Zagrebačkog Sveučilišta prihvatio je doktorsku tezu prim. dr. Starea “Uspo-redba laparoskopske i klasične kirurške tehnike u liječenju akutne upale crvuljka”.

Prim. dr. Ranko Stare je trenutno šef abdominalnog odsjeka varaždinske kirurgi-je. Na odjelu rade i dr. Anđelko Koprek koji je šef jednog pododsjeka te dr. Krunoslav Dolgoš, dr. Sandra Škorjanec i dr. Zdravko Dolovski.

TraumatologijaPočinje godine 1911. kad bolnica dobiva prvi RTG aparat. Prijelomi se liječe kon-

zervativno- ekstenzijama i gipsom. Već u to vrijeme imamo nekoliko objavljenih ra-dova iz područja traumatologije (dr. Maiksner). Nezadovoljavajuća repozicija fraktur-nih ulomaka te poboljšanje aseptičnih uvjeta bili su razlog otvorene repozicije prije-loma, pa je tako 1949. izvedena je prva traumatološka operacija na klavikuli, a 1950 prva osteosinteza Küntscherovim čavlom (Bartaky). Küntscher je uveo ovu metodu u Njemačkoj samo nekoliko godina ranije. Zahvaljujući prim. dr. Đuri Antaueru kirur-gija se dijeli na dva odjela (abdomen i traumatologiju), što omogućuje daljnji razvoj traumatologije. Otvorena repozicija postepeno postaje standardna traumatološka me-toda uz osteosintezu Kirschnerovim žicama, cerclagom te intramedularnim čavlom po Küntscheru. U operacionoj sali se koristi pokretni RTG pojačivač, te se operacije izvode pod RTG kontrolom. Traumatološke operacije u to vrijeme izvode svi kirurzi a naročito se traumatologijom bave dr. Ljubomir Križanec te dr. Vladivoj Sabljak. Po-seban je doprinos prof. dr. Vladimira Kotorca i u području traumatologije gdje izvodi mnoge najteže zahvate, te objavljuje radove i iz ovog područja. Operiraju se uglavnom prijelomi dugih kostiju, a posebno treba istaknuti operacije prijeloma pertrohanterne regije kratkim Küntscherovim čavlom uz pomoć RTG pojačivača.

Samo nekoliko godina nakon pojave AO škole prim. dr. Boris Hainš uvodi kom-presivnu osteosintezu u našu ustanovu, koja od tada postaje standardna metoda op-skrbe prijeloma dugih kostiju.

24


Preseljenjem kirurgije u novu zgradu uvjeti rada se znatno poboljšavaju, nabavljen je novi RTG pojačivač u operacionoj sali, a voditelj traumatologije postaje prim. dr. Boris Hainš koji u suradnji s mladim i ambicioznim liječnicima (dr. Željko Šalig, dr. Alojz Mahač) daje novi polet varaždinskoj traumatologiji. Uskoro im se priključuju još dvojica mladih specijalista općih kirurga dr. Marijan Cesarec i dr. Dragutin Jura-ga, a 1985. g. traumatološkom timu se priključuje dr. Vjekoslav Hlebar

Više se ne operiraju samo prijelomi dugih kostiju već se posebna pažnja posvećuje etiopatogenezi te terapiji intraartikularnih prijeloma i ligamentarnih ozljeda. 1984. g na XVI Kongresu kirurga Jugoslavije u Zagrebu prikazana je metodu funkcional-nog liječenja prijeloma potkoljenice (Sarmiento), na preko 200 vlastitih slučajeva (dr. Cesarec). Do tada se ta metoda u bivšoj Jugoslaviji nije primjenjivala. Iste godine uči-njena je prva endoproteza kuka (dr. Boris Hainš), a 1988. prva proteza koljena (dr. Marijan Cesarec).

Operativna stabilizacija nestabilnih prijeloma zdjelice postaje standardna metoda. 1990. dr. Dragutin Juraga magistrira s temom “Cijeljenje rane praćeno laborato-

rijskim i termografskim parametrima’’. U vrijeme Domovinskog rata tijekom 1992 i 1993. g. izvršili su kirurzi ovog odjela

preko 1500 reoperacija većinom pseudoartroza (defekt te inficiranih pseudoartroza), loše sraslih prijeloma, kao i prijeloma koji ranije nisu u potpunosti obrađeni. Defekt pseudoartroze preko 4 cm liječene metodom koštanog transporta po metodi prof. Ili-zarova. Rezultati su izneseni na 1 Kirurškom kongresu u Splitu 1994. g. Iste godine nakon teškog ranjavanja u vojarni u Varaždinu učinjena je desnostrana hemipelvekto-mija kod jednog dvadeset godina starog mladića, koja je bila komplicirana plinskom gangrenom. Rad pod naslovom “Traumatska hemipelvectomia - ratna ozljeda”, pre-zentiran je u Gracu na kongresu ratne kirurgije. To je prema podacima iz literature 40. objavljeni slučaj traumatske hemipelvektomije u svijetu, a u našoj zemlji prvi. Na 1 Hrvatsko-Slovenskom kongresu u Čakovcu prezentiran je rad “Algoritam kod he-modinamski nestabilnih prijeloma zdjelice” u kojem prikazujemo svoja iskustva s pri-jelomima zdjelice Tille C s ozljedama velikih krvnih žila (arterije i vene ilijake exter-ne) te n. ishiadikusa i femoralisa. (dr. Cesarec, dr. Šalig)

1997. polaže specijalizaciju iz opće kirurgije dr. Denis Grgurović te se priključuje traumatološkom timu. 1998 uvedena je tehnika ukotvljenih čavala po Grosse i Kem-pfu u osteosintezu dugih kostiju, te uskoro traumatologija Varaždin postaje edukaci-oni centar za ovu vrstu osteosinteze. Danas se na varaždinskoj traumatologiji osteo-sinteza ukotvljenim čavlima primjenjuje kod prijeloma čitave natkoljenice, intraarti-kularnih prijeloma distalnog dijela femura, potkoljenice osim proksimalne četvrtine, te prijeloma humerusa, osim distalne trećine, te je po broju ove vrste osteosinteze va-raždinska traumatologija vodeća u Hrvatskoj.

2002. g dr. Marijan Cesarec je moderator, predavač i instruktor tečaja AO osteosin-teze u organizaciji HUOT-a, 2004. godine izabran za predsjednika Hrvatskog udru-ženja ortopeda i traumatologa /HUOT–a/. 2005 g. održana je u Varaždinu osnivačka

25


skupština AIOD–a (međunarodnog udruženja za dinamičku osteosintezu) Hrvat-ska sa sjedištem u Varaždinu, čiji je tajnik dr. Denis Grgurović. Ova udruga organizi-ra mnogobrojne tečajeve za edukaciju kirurga te operacionih sestara diljem Hrvatske čiji se redoviti predavači i instruktori naši kirurzi (dr. Cesarec, dr. Grgurović).

Dr. Nikica Daraboš uvodi artroskopske operacije te se naročito posvećuje artroskop-skom rješavanju nestabilnosti koljena. 2007 za poster ‘’Prednja koljenska bol kod paci-jenata s prijelomom potkoljenice liječenih tibijalnim čavlom’’ dobivena je prva nagrada na kongresu OTC–a u Petrogradu (dr. Daraboš, dr. Cesarec, dr. Grgurović).

Zbog velikog broja revizionih operacija koje se izvode na ovom odjelu te zbog pri-jeloma s defektima kosti osniva se koštana banka za čiju pohranu je zadužen odjel za transfuziju, a traumatolozi predstavljaju njen explantacijski i transplantacijski dio.

2007. g. dr. Dragutin Juraga polaže subspecijalizaciju iz Traumatologije te tako po-staje prvi subspecijalist traumatologije u našoj ustanovi. 2010 traumatološkom timu se priključuje još jedan mladi specijalist dr. Domagoj Mlinarić.

Kirurzi ovog odsjeka su sudjelovali na mnogobrojnim tečajevima iz traumatolo-gije kao predavači i instruktori, te na velikom broju stručnih sastanaka u zemlji i ino-zemstvu kao aktivni i pasivni sudionici, članovi su organizacijskih i znanstvenih od-bora Kongresa i simpozija. Svoje znanje usavršavali su na traumatološkim i ortoped-skim klinikama i odjelima u Italiji, Njemačkoj, Austriji, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Rusiji te SAD–u.

Vaskularna kirurgijaPrve vaskularne operacije na kirurškom odjelu u Varaždinu je započeo prim. dr.

B. Hainš 1974 godine. Bili su to operativni zahvati na venskom sustavu. U tom raz-doblju kirurgija arterija nije se radila osim akutne arterijalne embolije. Prvi odjel va-skularne kirurgije se osniva l978. godine u novoj zgradi kirurgije. Odjel je vodio dr. Zvonimir Kovšca koji je bio na edukaciji iz vaskularne kirurgije na KBC Ljubljana, a u suradnji s prof. dr. V. Kotorcem izvedene se prve arterijalne operacije. Tada su se radile operacije bypass, TEA femoralih i ilijakalnih arterija kao i lumbane sim-patektomije.

Godine 1981. na vaskularni odjel dolazi i dr. Mazen Korabi nakon položenog is-pita iz opće kirurgije. Dr. Korabi se educira iz Vaskularne kirurgije na Klinici Sestre Milosrdnice kod prof. dr. sc. Despota, na KBC Rebro kod prof. dr. sc. Luetića i prof. dr. sc Kružića. Boravio je i na klinci za vaskularnu kirurgiju R. der Iser kod prof. Ma-urera u Münchenu.

Odjel za vaskularnu kirurgiju nalazi se na prvom katu zgrade kirurgije, ima 14 kre-veta i dva specijalista opće kirurgije. Godine 1995. dr. Korabi brani titule magistar znanosti iz područje vaskularne kirurgije pod mentorstvom prof. Ivane Tonković, s te-mom “Ultrazvučna procjena postoperacijeskih rezultata u bolesnika s obliteracijskom

26


aterosklerozom”, l996. godine postaje voditelj odjela. Subspecijalizaciju iz vaskularne kirurgije dr. Korabi je položio 2003 godine.

Na našem odjelu poslijednih godina radimo rekonstruktivne operacijske zahvate na arterijama počevši od abdominalnog dijela aorte koji se nalazi ispod renalnih arte-rija pa sve do krajnje periferije. Za krvne proteze koristimo PTFE i Dakron, a pretež-no venu safenu magnu za premoštenje u reverznom obliku i in situ. Koristimo često i ekstraanatomsko premoštenje.

Godišnje obavimo oko 500 operacijskih zahvata na arterijama i venama. Komplet-no pokrivamo odjel za hemodijalizu sa A-V fistulama, direktno i umjetnim proteza-ma, rješavamo i sve komplikacije naših vaskularnih zahvata.

Vaskularnu dijagnostiku vršimo DSA–om i MSCT angiografijama. Mladi speci-jalista opće kirurgije dr. Dino Štrlek se uključuje u rad odjela 2007. godine. PTA i lo-kalne stenteve radimo u suradnji sa radiolozima u manjem opsegu. Endovaskularna kirurgija se zasad ne radi zbog materijalnih nemogućnosti.

Dječja kirurgijaDječji kirurški odjel ustanovljen je 1. travnja 1975. g. pod vodstvom spec. opće

kirurgije dr . Zvonimira Kovšce, iako je dr. Dalibor Kšivanek bio prvi koji je položio ispit iz dječje kirurgije 1971. g.

Useljenjem u novu zgradu kirurgije 1978. g. dječji kirurški odjel dobiva suvremen, veliki odjel sa 28 dječjih kreveta. Te godine vraća se i dr Kšivanek iz privremenog rada na klinici u Trier-u ( Njemačka) i te postaje voditeljem odjela.

1979. g. završava specijalistički ispit dr. Ivan Kolar nakon skoro 3 godine provede-ne na Zavodu za dječju kirurgiju klinike KBC Rebro.

Izvanrednom sinergijom ova dva učenika istog učitelja prof. dr. sc. Pasinija posti-že se izuzetno visok nivo odjela sa širokim dijapazonom operacija od svih kongeni-talnih anomalija novorođenačke i kasnije dobi do svih vrsta programskih operacija u dječjoj dobi. Praktički svih osim operacija na otvorenom srcu i programskih neuro-kirurških operacija.

1983. g dr. Kolar je imao vodeću ulogu u osnivanju eksperimnetalne kirurgije u sklopu znanstvene jedinice. U izradi magisterija uspostavio je kontakte sa mikrobio-loškim odjelom i operirao zamorce i to je objavljeno kao početke osnivanja eksperi-mentalne kirurgije. Operirao je prvu operaciju na psu. 1993 g dolazi i treći specijalista iz dječje kirurgije dr. Draženko Keretić, koji se vrlo uspješno priključuje ranijem timu. Slijede daljnja usavršavanja dobivanjem stipendija The Britsh Council-a u Londonu (1986. i 1988. dr. Kolar) te u Münster-u (1994. dr. Kolar, dr. Keretić). 1995. g vodite-ljem dječjeg kirurškog odjela postaje prim. dr. I Kolar. Nakon toga slijede prvi europ-ski i svjetski kongresi iz dječje kirurgije (Madrid 1997 i Cape Town 1998. g) gdje naš odjel sudjeluje sa oralnom prezentacijom svojih radova kao jedini iz cijele Hrvatske.

27


Prezentacije svojih radova nastavljaju se i nadalje u zemlji i inozemstvu. Ipak otvara-njem suvremenih dječjih JIL-a u velikim Kliničkim centrima pokazuje našu nedostat-nost u liječenju težih, naročito novorođenačkih operacija.

2002. g dr. Kšivanek odlazi u mirovinu, tako da danas imamo dva specijalista dječ-je kirurgije i jednog mladog specijalizanta uz 11 sestara.

Neurokirurgija Neurokirurgija, kao jedna od najmlađih kirurških struka, počela se razvijati počet-

kom prošlog stoljeća te je u zadnjih nekoliko desetljeća, zahvaljujući tehnološkom na-pretku, doživjela nagli napredak. Razvoj suvremene neurokirurgije kakvu danas po-znajemo bio je moguć zahvaljujući razvoju mikroneurokirurgije te neuroradiologije.

Susrećući se diljem svijeta u svakodnevnom radu sa pacijentima sa kraniocerebral-nom ozljedom, kirurzi su bili prisiljeni rješavati i taj dio, njima ne previše bliske pro-blematike. Stoga se javila potreba za kvalitetnim, stručnim liječenjem takvih bolesni-ka što je iziskivalo dodatnu edukaciju liječnika koji za takve postupke tijekom svoje standardne edukacije nisu bili posebno izučeni. Iz tih napora iznjedrila je posebna ki-rurška struka – neurokirurgija.

Prepoznajući potrebu za skrbi i liječenjem pacijenata sa ozljedama glave i kralješni-ce, u varaždinskoj bolnici je pod vodstvom kirurga dr. Ante Obrovca osnovan 1978. g. u sklopu kirurške djelatnosti Odjel za neurotraumatologiju. Usprkos činjenici da su u to vrijeme mogućnosti neuroradiološke dijagnostike bile vrlo skromne i da se postav-ljanje indikacije za operacijski zahvat vrlo često baziralo samo na kliničkoj slici i de-taljnom kliničkom pregledu, započelo se sa operacijskim zahvatima iz područja neu-rokirurgije koji su uključivali postupke evakuacije intrakranijskog krvarenja trepana-cijom ili kraniotomijom te neke kirurške zahvate stabilizacije prijeloma kralješnice. Osnivanjem odjela za neurotraumatologiju, Opća bolnica u Varaždinu postaje jedan od malobrojnih centara u Hrvatskoj u kojima postoji mogućnost liječenja bolesnika sa ozljedama glave i kralješnice.

Krajem 80-tih godina u varaždinsku bolnicu dolaze povremeno neurokirurzi prof. dr. sc. Lucijan Negovetić te prim. dr. sc. Damir Kovač koji uz dr. Obrovca uvode ope-racijsko liječenje hernija diska.

Neurokirurgija, iako usko vezana uz kirurgiju, razvojem mikrokirurške tehnike i poboljšane dijagnostike širi svoj djelokrug rada te se u potpunosti izdvaja u posebnu kiruršku struku koja zahtijeva u potpunosti drugačiju edukaciju i trening liječnika a fokusira se na kirurško liječenje bolesti središnjeg i perifernog živčanog sustava te kra-lješnice i kralježničke moždine. Prateći svjetske trendove u izobrazbi takvih liječnika i varaždinska bolnica upućuje 1994. g. dr. Gorana Mraka na specijalizaciju iz neuro-kirurgije u Kliniku za neurokirurgiju KBC Zagreb. Iako dr. Mrak po završetku spe-cijalističkog usavršavanja provodi samo specijalističku ambulantu u Varaždinu, odjel

28


za neurotraumatologiju nešto kasnije nastavlja sa radom pod vodstvom neurokirur-ga. To je u razdoblju od 2005. do 2007. g. dr. Aweja Gassan.

2003. g. dr. Nenad Kudelić je poslan na specijalističko usavršavanje iz neurokirur-gije u Kliniku za neurokirurgiju Kliničke bolnice Sestre milosrdnice. Odlaskom dr. Aweje 2007. g. vodstvo odjela za neurotraumatologiju ponovno je prepušteno kirur-zima. Kako je u međuvremenu došlo do bitnijih promjena u principima liječenja ne-urokirurških bolesnika, većina pacijenata sa kraniocerebralnom ozljedom se ipak ne tretira u bolnici u Varaždinu već se u to vrijeme transportira u jednu od neurokirur-ških ustanova u Zagrebu. Sa ciljem formiranja prave neurokirurške službe, u dogovo-ru sa Klinikom za neurokirurgiju KB Sestre milosrdnice formirana je trajna specija-listička neurokirurška ambulanta te je organiziran sustav neurokirurške pripravnosti koji je obuhvaćao telemedicinske konzultacije te provođenje nekih neurokirurških za-hvata i u samoj varaždinskoj bolnici.

U travnju 2009. godine sa specijalističkog usavršavanja vraća se dr. Nenad Kude-lić. Započinje se sa nabavkom novog te popunom postojećeg instrumentarija čime se bitno mijenja opseg i struktura neurokirurškog djelovanja.

Danas u Varaždinu, iako suočena sa pionirskim problemima osnivanja ustaljene službe, nakon dugog niza godina postoji konačno ustrojena stalna neurokirurška služ-ba. Formiran je Pododsjek za neurokirurgiju Odsjeka za traumatologiju koji uključuje deset bolesničkih postelja. U suradnji sa vanjskim suradnicima organizirana je trajna neurokirurška pripravnost te redovna specijalistička ambulanta.

Iako je razvojem tehnologije, neurokirurgija postala izuzetno sofisticirana, skupa i vrlo zahtijevana struka, u varaždinskoj bolnici se već sada provode razni operacijski zahvati iz područja kraniocerebralne traume (evakuacija intrakranijskog krvarenja trepanacijom ili kraniotomijom, postavljanje sustava za intrakranijsko mjerenje tlaka, zbrinjavanje prijeloma lubanje), spinalne kirurgije (minimalno invazivne mikroskop-ske operacije hernije diska, dekompresije spinalnog kanala, operacije hernija vratnog diska prednjim pristupom sa instrumentacijom), tumorske kirurgije (tumori mozga i spinalnog kanala), operacijsko liječenje hidrocefalusa (postavljanje suvremenih “pro-gramabilnih” sustava za ventrikuloperitonealnu drenažu), cerebrovaskularne kirurgi-je (liječenje AV malformacija), itd.

Šireći svakodnevno djelokrug rada te opseg neurokirurških zahvata neurokirurška djelatnost u bolnici u Varaždinu pokazuje tendenciju razvoja te formiranja regional-nog neurokirurškog centra.

Odsjek za torakalnu kirurgiju Početak varaždinske torakalne kirurgije počinje useljenjem u novu zgradu kirur-

gije 1978. g. Započinje s prvim operacijama voditelja torakalnog odjela dr. Marija-na Mlinarića koji se i smatra osnivačem odjela torakalne kirurgije. Nakon edukacije

29


dr. Mlinarića na torakalnom odjelu KBC Ljubljana, počinje se s operacijama karci-noma pluća (rade se pulmektomije, lobektomije) te sa operacijama karcinoma jed-njaka. I dalje se na tom odjelu tretiraju povrede grudnog koša, a u sklopu toga često se čine torakotomije zbog krvarenja u pleuralnu šupljinu, torakalne drenaže te tora-kalne punkcije. Problematika bolesti dojke i štitnjače zauzima veliki postotak opera-tivnog programa odjela. 1990. g. kao specijalista opće kirurgije odjelu se pridružu-je i dr. Zdravko Zgrebec. Nakon edukacije na KBC Jordanovac Zagreb dr. Zgrebec uvodi tehniku endoskopije u torakalnoj kirurgiji. 1995. g. prvi puta se uvode video-torakoskopske operacije. VATS-om se rješavaju problemi pneumotoraksa, torakal-nih izljeva te se istom metodom sa dr. Kocmanom čini prva resekcija perikardijalne ciste. Iste godine se VATS metodom čine biopsije pleure i pluća. U cilju smanjenja boli kod prijeloma rebara uvedena je intrapleuralna analgezija. Kako onkološka ki-rurgija dojke zauzima najveći segment kazuistike torakalnog odjela neminovno je da se kreće u smjeru rekonstruktivne kirurgije.

Slika 6. Kirurzi 2010. S lijeva na desno stoje: Domagoj Mlinarić, Sandra Škorjanec, Krunoslav Lekić, Nenad Kudelić,

Dejan Šimičević, Alen Pajtak, Dino Štrlek, Krunoslav Hrženjak, Zoran Kokot, Draženko Keretić, Zdravko Zgrebec, Marko Hlebar

Sjede: Mazen Korabi, Anđelko Koprek, Zvonimir Kovšca, Ivan Kolar, Marijan Cesarec, Dragutin Juraga, Krunoslav Dolgoš, Ranko Stare

Nedostaju: Vjekoslav Hlebar, Denis Grgurović, Zdravko Dolovski, Nikica Knez, Ljubica Šimegi, Marijana Rinčić, Ivica Biškup, Željko Rutić, Zoran Podvez

30


Nakon kraćeg boravka 2001. na edukaciji u Sloan Kettering CA centra, dr. Zgre-bec započinje rekostruktivne operacije amputacije dojke bilo umjetnim materijalima ili vlastitim tkivom. Od 2002 g uvađaju se nove metode – prvi puta primjena silikon-skih proteza u rekonstrukciji dojke, da bi sljedeće godine bio učinjen prvi peteljkasti režanj Latissimus dorsi- tada učinjen zbog radijacijskog dermatitisa, a kasnije često primjenjivan režanj kod rekonstrukcije dojke zbog amputacije radi karcinoma. Od 2006. uvađaju se u kirurgiju dojke i redukcijske plastike prema Strombecku i Lassu-su. 2008. dr. Zgrebec završava specijalizaciju iz plastične i rekonstruktivne kirurgije. 2009. prvi puta izveden distalni peteljkasti fasciokutani suralni režanj za rješavanje defekata kože i potkožja distalne potkoljenice. 2009. prvi puta se kod potpune fa-cijalne pareze kombinacijom statičke i dinamičke metode po McLaughlinu korigira posljedica otkazivanja njegove četri grane. Za korekciju vjeđa koristi se metoda po Lexeru. Od 2008. u cilju poboljšanja cijeljenja rana kod ulkus uzrokovanih venskom stazom,dijabetesom te postrumatskih defekata kože i potkožja uvađa se NPWT – ne-gative pressure wound therapy koja ubrzava cijelenje i smanjuje defekt te tako zatvara rane ili priprema podlogu za lakše primanje kožnih presadaka.

Slika 7. Operacijska sala danas

31


Danas na kirurškom odjelu varaždinske bolnice radi 19 specijalista kirurga i 11 specijalizanata. Od toga su tri magistra znanosti te dva primariusa. Četiri kirurga su subspecijalisti. (traumatologija, abdominalna kirurgija, vaskularna kirurgija i plastič-na kirurgija). Odjel ima 108 bolesničkih kreveta 5 operacijskih sala te 2 sale za male obrade. Godišnje se izvrši oko 4500 operativnih zahvata i oko 6000 malih zahvata i obrada rana.

Operacijske sale su suvremeno opremljene. Imamo 2 pokretna operacijska rtg apa-rata, dva stupa za laparaskopiju/ torakoskopiju te stup za artroskopiju. Neurokiruška sala je opremljena operacionim mikroskopom.

32

STRUČNI SASTANAK HRVATSKOG KIRURŠKOG DRUŠTVA HLZ-a

I SLUŽBE ZA KIRURŠKE BOLESTI OPĆE BOLNICE

“Dr. Josip Benčević”

Opća bolnica “Dr. Josip Benčević”, A. Štampara 42, Slavonski Brod, 10. svibnja 2003. godine

Pozivamo Vas na Stručni sastanak Hrvatskog kirurškog društva i Službe za ki-rurške bolesti, Opće županijske bolnice “Dr. Josip Benčević”, koji će se odr-žati u subotu,10. svibnja 2003. godine u 11,00 sati u prostorijama HLZ-a OB “Dr. Josip Benčević”, Slavonski Brod.

Program Stručnog sastanka

1. Razvoj kirurške službe u Slavonskom Brodu; Pehar D., Rupčić M.

2. Kalkuloza žućnih puteva i minimalna invazivna kirurgija; Samardžić J., Jerković V., Kraljik D., Raguž K., Bujas T., Miškić D., LatićF.

3. Kirurško liječenje tromboflebitisa nogu; Šapina J., Penavić I., Roško D., Jurišić D., Samardžić J.

4. Mogućnosti endoskopske kirurgije kod politraume; Hrečkovski B., Gru-bišić B., Križanović D., Bano V., Lukenda A., Veir Z.

5. Sastanak upravnog odbora HKD-a

6. Razno, domjenak

•

Sastanak je bodovan prema odluci Komisije za stručno usavršavanje HLK (predavači 6 bodova, slušači 4 boda).

Dolazak na sastanak molim potvrditi do 07. 05. 2003. godine u 12,00 sati bolesti, na slijedeće brojeve: fax: 035 446-121 (za dr. Pehara), gsm: 098 341 464 (dr. Raguž) ili tel: 035 447-122/298 ili e-mail: opca-bolnica-sb@sb

OČEKUJEMO VAS U SLAVONSKOM BRODU!

Zagreb, 01.03.2003. Predsjednik Hrvatskog kirurškog društvaDoc. dr. sc. Božidar Župančić

33

P O V I J E S T K I RU RG I J E U S L AV O N S KO M B RO D U

Kirurgija je prva služba u brodskoj bolnici koja se razvila na specijalističkoj ra-zini. Prvi liječnik specijalist iz neke grane medicine,koji je došao raditi u Brod bio je kirurg dr. Josip Benčević. Specijalizaciju iz kirurgije završio je u bolni-

ci Sestara Milosrdnica u Zagrebu i potom došao raditi u brodsku bolnicu. Bilo je to 1920. g.,pa se ta godina može smatrati godinom osnivanja kirurgije u Sl. Brodu.

Dr. Benčević je adptirao prvu operacijsku dvoranu u staroj bolničkoj zgradi 1923. g. i tako započeo s redovitim programom operacija,što je za ono vrijeme bio značajan novi kvalitet za brodsku bolnicu. Nakon 11 godina rada u Brodu,dr. Benčević je oti-šao u Osijek gdje je postao šef kirurgije. U brodskoj bolnici naslijedio ga je dr. Dragan Damić,kirurg,rodom iz ovog kraja,a uz dužnost šefa kirurgije bio je i ravnatelj bolni-ce. Dr. Damić je 1940. g. otišao na političku funkciju u Beograd, a na njegovo mjesto došao je dr. Josip Palaček. Kroz cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata dr. Palaček je bio jedini kirurg. Povremeno su u bolnici radili i njemački liječnici i kirurzi koji su asisti-rali ili operirali,pogotovo kad bi se radilo o ozljedama ili operacijama na njemačkim vojnicima. Nekoliko godina iza Drugog svjetskog rata na odjelu su radila samo dva li-ječnika, dr. Palaček i dr. Grabošek. Značajna promjena za brodsku kirurgiju događa se 1952. g.,kada ubrzo nakon završene specijalizacije za šefa kirurgije dolazi dr. Mi-hajlo Kaliman. Odmah po dolasku dr. Kaliman je odlučio da primanjem većeg broja mlađih liječnika kadrovski značajno popravi strukturu odjela,pa se 1956. g. na odjel primaju dr. Stanko Brunčić, dr. Jeronim Mitar, dr. Dragutin Miškić, dr. Stjepan So-larić, dr. Ivo Pajić, dr. Boris Ban i dr. Zvonimir Hrečkovski. Oni će narednih trideset godina biti nositelji rada i razvoja kirurgije.

Sredinom 50-ih nabavljen je i prvi aparat za endotrahealnu anesteziju. To je omo-gućilo i daljnje unapređenje kirurgije kao i proširenje vrsta i broja operacija, pa se tako počinju raditi rutinski operacije žučnog mjehura,operirati prijelomi kostiju,urološke i druge operacije. Krajem 60-ih i početkom 70-ih na kirurgiju se prima nova genera-cija mlađih liječnika: dr. Tonko Bujas, dr. Josip Šapina, dr. Dominik Pehar, dr. Vladi-mir Jerković i dr. Krešimir Raguž. Stalan razvoj službe,povećan broj liječnika i sred-njeg med. kadra, na koncu su doveli do toga da je tijekom 1964. g. za potrebe odje-la ispražnjena cijela stara zgrada zajedno s aneksom. Godine 1970. počela je gradnja nove zgrade koja je završena 1975. U toj zgradi kirurgija je dobila oko 210 postelja uz 6 operacijskih dvorana,što je ,naravno,značilo nov zamah u razvoju te službe jer je sada unutar iste zgrade bila kompletna služba zajedno s Poliklinikom.

34


Dolaskom dr. Miškića za šefa službe, služba se organizirala i podijelila u četiri od-sjeka: Traumatološki, Urološki, Mušku kirurgiju i Žensku kirurgiju. Zahvaljujući pri-je svega mlađim liječnicima počele su se raditi sve veće operacije u trbuhu, kao što su gastrektomije, splenektomije, sve vrste operacija na crijevima itd.

Godine 1990. šef kirurgije postao je dr. Vladimir Jerković. Urologija se odvaja kao zaseban odjel, a istovremeno se služba reorganizira u nove odsjeke, a to su Odsjek dječ-je kirurgije, Odsjek za abdominalnu kirurgiju, Odsjek za vaskularnu kirurgiju i Trau-matološki odsjek. Tijekom 80-ih i 90-ih dolaze dr. Dragutin Križanović, dr. Velimir Bano, dr. Ferid Latić, dr. Boro Grubišić, dr. Boris Hrečkovski, dr. Darko Kraljik, dr. Đuro Miškić, dr. Mario Rupčić, dr. Marcel Marcikić, dr. Josip Mihić, dr. Josip Samar-džić, dr. Tihomir Biščević i dr. Zoran Veir.

Za vrijeme Domovinskog rata kirurgija je podnijela najveći teret jer je najveći broj ranjenih liječen upravo u toj službi. Za vrijeme najtežih ratnih godina 1991. i 1992. rad se odvijao u improviziranim uvjetima u podrumskim prostorijama, gdje je u se-dam dvorana bilo smješteno 9 operacijskih stolova. Većina od gotovo 10000 ratnoki-rurških operacija napravljena je upravo u tim uvjetima, a liječnici i osoblje u te dvije godine radili su gotovo cijelo vrijeme svaki drugi dan 24 h. Osim toga liječnici iz služ-be bili su od stalne pomoći u jedinicama specijalne policije na terenu u cijeloj Hrvat-skoj, dok je jedan dio mlađih liječnika mobiliziran u sanitet Hrvatske vojske i uglav-nom raspoređen u tri brigade Hrvatske vojske koje su djelovale na području Slavon-skog Broda.

Tijekom 1993. g. počela se razvijati laparoskopska endoskopska kirurgija abdomi-nalnih organa. Danas postoje tri operacijske dvorane opremljene za endoskopsku ki-rurgiju. Godine 1995. osnovan je Neurokirurški odsjek,a prvi neurokirurg koji je do-šao iz Zagreba je dr. Danko Smiljanić,a zatim su istu specijalizaciju završili i dr. Mar-cikić i dr. Mihić.

Nakon prestanka ratnih zbivanja na području Slavonskog Broda ,brodski kirurzi objavili su niz članaka iz pojedinih područja kirurgije i ratne kirurgije u mnogim eu-ropskim i svjetskim časopisima. Od 1994. g., svake godine liječnici ovog odjela odr-že najmanje pet referata na europskim i svjetskim sastancima, najčešće s područja la-paroskopske kirurgije.

Slika 8. Stara zgrada kirurgije Slika 9. Nova zgrada kirurgije

35


Slika 10. Odjel za kirurške bolesti (2009. godina)U prvom redu s lijeva na desno: Đuro Miškić, dr. med., prim. Krešimir Raguž, dr. med.,

Josip Samardžić, dr. med., Ferid Latić, dr. med., Velimir Bano, dr. med., Tihomir Biščević, dr. med. U drugom redu s lijeva u desno: Josip Mihić, dr. med., Krešimir Raguž, dr. med. (specijalizant),

Danijel Prpić, dr. med., Hrvoje Palenkić, dr. med., Darko Kraljik, dr. med., Dina Vučinić, dr. med. (specijalizant), Ivana Šakić, dr. med. (specijalizant),

Sanja Jurković, dr. med. (specijalizant), Boris Hrečkovski, dr. med., Mario Rupčić, dr. med., Vlatka Pitlović, dr. med., Ozren Pehar, dr. med. (sekundarac), Anto Lukenda, dr. med.,

Vjekoslav Pavković, dr. med. (sekundarac).

Nedostaju: Danko Smiljanić, dr. med., Marcel Marcikić, dr. med., Boro Grubišić, dr. med., Dragutin Križanović, dr. med., Ana Križanović, dr. med. (specijalizant),

Damir Roško, dr. med., Darko Jurišić, dr. med.

37

P O V I J E S T Z A DA R S K E K I RU RG I J E

Zadar osim kulturnog nasljeđa ima i bogatu medicinsku povijest. Na ovom je području već od 5. stoljeća zabilježena organizirana zdravstvena služba koja je pomoć pružala vojnicima i stanovništvu, te sprječavala širenje zaraznih bo-

lesti. Prve moderne bolnice otvorene su za bolesne vojnike u srednjem vijeku.

Vojna bolnica koja je otvorena u 16. st. u tvrđavi Citadeli, imala je vlastitog kirur-ga, raspolagala s 80-100 postelja, a gradski je liječnik, uz svoj redoviti posao, u njoj ra-dio honorarno. Bolnicom je upravljao prior, koji nije bio stručna medicinska osoba. Službu bolničara vršili su osuđenici-galioti, koji su morali, osim talijanskoga službe-nog jezika, poznavati hrvatski i albanski jezik zbog sporazumijevanja s bolesnicima. Ova je bolnica 1. XII. 1742. bila na temelju ugovora prepuštena na rukovanje fratrima iz Milana poznatim pod imenom Fatebenefratelli. Fratri su u bolnici otvorili i ljekar-nu (prije toga lijekovi su se kupovali u gradskoj ljekarni). U bolnici su djelovali četiri fratra: prior, kirurg, ljekarnik i bolničar.

U Prvom svjetskom ratu (1914-1918) služila je za liječenje bolesnih i ranjenih voj-nika na prolazu kroz Zadar. Raspolagala je sa 100 postelja, a njom je upravljao pokra-jinski zdravstveni izvjestitelj.

Civilna bolnica otvorena je 1804. kada je komesar Dalmacije P. Goess Vojnu bol-nicu “Sv. Roka” (kod današnje tržnice) godine 1804. pretvorio u civilnu bolnicu. Od 1861. bolnica je prešla u djelokrug Dalmatinskog sabora, odnosno njegova izvršnog organa Zemaljskog vijeća.

U ovoj je bolnici dana 11. ožujka 1847. izvedena je prva narkoza eterom na ovim područjima koju je obavio Bettini, a operirali su ravnatelj bolnice Pellagrini-Danielli, Jerolim Definis i Toma Fumegallo, čija je zapravo bila operirana bolesnica, a imala je ukliještenu kilu (kako je to osobno opisao Bettini u zadarskim novinama “La Gazzetta di Zara”, br. 21 od 15. III. 1847., na str. 131-133 pod naslovom “Chirurgia”).

Bolnica Crveni križ otvorena je za vrijeme Prvog svjetskog rata 1915., a djelova-la je do 1918. godine.

Bolnica za zarazne bolesti (Lazaret) otvorila je zadarska Općina na obali izme-đu lučice Foša i kupališta Kolovare, a po važećem zakonu bila je dužna brinuti za spr-ječavanje i liječenje zaraza. Raspolagala je s 20 postelja, djelovala je do otvorenja za-raznog odjela u sklopu Pokrajinske bolnice 1930. godine.

38


Bolnica “Sv. Mate” otvorena je 1910. u području drage Vrulje zadužbinom za-dranina Mate Pavca (imala je 30 postelja), a brinula se samo za starije, bolesne žene. Imala je liječnika, a bolničku službu obavljale su časne sestre. Ova bolnica je preteča današnjih gerijatrijskih ustanova i hospicija.

Medicinski fakultet u Zadru. U doba francuske vladavine u Dalmaciji (1806. -1813.) u Zadru je 1806. bio otvoren licej. Otvorio ga je generalni providur Dalmacije Vic-ko Dandolo, ljekarnik po struci. Licej je imao više grana, između ostalih i medicin-sku, koja je u početku osposobljavala niže kirurge, opstetričare i ljekarnike. Medicin-ska grana započela je s radom 1807.

Dekretom generalnog guvernera Ilirskih pokrajina od 4. srpnja 1810. licej je bio pretvoren u Centralnu školu, u kojoj je studij medicine trajao pet godina i osposoblja-vao je studente za liječnike i ljekarnike. Ova je škola imala rang sveučilišta, a njezina medicinska grana bio je zapravo medicinski fakultet, prvi u našoj zemlji. Centralna je škola imala svog rektora, a studenti matrikule (indekse). Preduvjet za upis bio je svr-šena gimnazija. Učila se anatomija, patologija, kirurgija, sudska medicina, higijena, botanika, fiziologija, kemija, mineralogija i dr. Škola je imala i internat kao i botanič-ki vrt za učenje botanike, koja je tada bila jedan od važnijih predmeta. Centralna je škola zatvorena dekretom generalnog guvernera Ilirskih pokrajina Bertranda 12. pro-sinca 1811. zbog pomanjkanja novca.

Iz navedenog je vidljivo da je Zadar prednjačio u medicinskim struci: ◆ 559. godina - prvi hospital, ◆ 1811. godine - prvi medicinski fakultet na ovim prostorima na kome je izdana

prva liječnička i apotekarska diploma, ◆ 1847. godina - prva narkoza eterom,◆ 1868. prvo Liječničko društvo Dalmacije,◆ 1878. godine - prvo Društvo Crvenog križa.

Slika 11. Ploča na zgradi u staroj jezgri grada (kod današnje tržnice) u kojoj su djelovale prve bolnice i Medicinski fakultet.

39


Opća bolnica ZadarPokrajinska bolnica na čijim je temeljima nastala Opća bolnica Zadar otvorena

je 27. lipnja 1887. uz prisutnost brojnih uzvanika. Sagrađena je troškovima Zemalj-skog odbora. Nacrte je napravio zagrebački arhitekt Kruno Vajdman, a radovima je upravljao August Thara. Zemljište na kojem je sagrađena bilo je vlasništvo zadarske nadbiskupije. Odluku o gradnji donio je Dalmatinski sabor 15. srpnja 1880. Najprije je od tesanog bijelog kamena podignut 1884. ogradni zid oko bolničkog parka. Grad-nja bolničkih zgrada započeta je 1885., a dovršena krajem 1886.

Pokrajinska bolnica je paviljonskog tipa koji je tada bio suvremen način gradnje. Sastojala se od pet glavnih i nekoliko sporednih zgrada. Svi su paviljoni bili jedno-katni, glavni od tesanog kamena, a neki sporedni od opeka. Kapacitet je iznosio 180 postelja.

U Pokrajinskoj bolnici radila su dva liječnika prvenca i jedan liječnik pomoćnik (asistent-sekundarac), koji je bio stalno u službi i stanovao je u upravnom paviljonu bolnice. Bolničarsku službu vršile su časne sestre reda sv. Vinka. (god. 1889. bilo ih je 20). U njezi bolesnika pomagala su im dva bolničara i dvije bolničarke, a u kuhinji dvije sudoperke. U rodilištu je bio poseban liječnik “babičar”. Ljekarnom je upravljao bolnički ljekarnik. U bolničko osoblje spadao je i svećenik bolnice, vrtlar, ložač, ko-njušar i poslužitelj. Ukupno je bilo 35-40 namještenika. God. 1888. u bolnicu je pri-mljeno 1. 788 bolesnika, a u rodilište 53 žene. Bolničke troškove snosila je Bolnička pokrajinska zaklada, odnosno posebna zaklada pri Zemaljskom odboru.

Slika 12. Stara zgrada Pokrajinske bolnice, danas administrativni bolnički uredi.

40


Liječnik “prvenac” imao je 1888. godišnju plaću od 1100 fiorina s dvije petogo-dišnjice od po 100 fiorina svaka. Upravitelj je dobivao 900 fiorina, a liječnik pomoć-nik 600 fiorina.

God. 1921. bolnicu su preuzeli Talijani, jer je njima pripao Zadar na temelju Ra-palskog ugovora. Bolnicu su tada napustili svi liječnici i ostalo osoblje.

Bolnica je 1943. bila jako oštećena u zračnom bombardiranju Zadra; oštećeni su joj krovovi, prozori, vrata, inventar je odvezen u Trst (1944), a bolnica konačno sa-svim zatvorena 9. siječnja 1944.

Nakon pada Italije 8. IX. 1943. Zadar su okupirali Nijemci, stanovništvo se iseli-lo i razbježalo po gradskoj periferiji, susjednim selima i zadarskim otocima. Zadar su napustili i zdravstveni radnici, prestale su s radom i druge zdravstvene ustanove. Lje-karne su dijelom porušene, a dijelom opljačkane.

U susjednom selu Bokanjcu Nijemci su otvorili stacionar koji funkcionira sve do otvaranja Opće bolnice 1. I. 1945. u prizemlju sadašnjeg kirurškog odjela s 40 poste-lja (20 muških i 20 ženskih). Za opremu bolnice dobivena je pomoć od UNRRA-e, i to medicinska oprema za 40 postelja, nemedicinska oprema za 200 postelja i jedan pokretni rendgen aparat marke “Picker”.

Godine 1948. formirana je gradsko-kotarska poliklinika, a od 1952. -1962. go-dine ranija Pokrajinska bolnica naziva se Opća bolnica. Od 1. siječnja 1963. godine Opća bolnica zajedno s Domom narodnog zdravlja i zdravstvenim stanicama u Silbi, Preku, Božavi i Ninu čine Medicinski centar Zadar. U razdoblju Domovinskog rata (1991. -1995.) bolnica je odigrala značajnu ulogu zbrinjavanjem velikog broja ranje-nika s čitavog zadarskog područja, a i sama u nekoliko navrata bila je žrtvom neprija-teljskog topništva.

Od 1994. godine Medicinski centar Zadar prestaje postojati, te se dijeli na Dom zdravlja Zadar i Opću bolnicu Zadar.

Danas je Opća bolnica Zadar značajna regionalna ustanova koja ima 20 medicin-skih odjela i 8 službi s 1. 214 ukupno zaposlenika, 939 zdravstvenih djelatnika i 275 nezdravstvenih djelatnika. Broj bolesničkih postelja je 494, a prosječna iskorištenost u 2008. godini bila je 79%. Tijekom iste godine obrađeno je ukupno 22. 917 slučaje-va u stacionarnom dijelu, dok je u specijalističko-konzilijarnom dijelu izvršeno 245. 869 pregleda i 3. 046. 299 usluga.

Kirurška službaPokrajinska bolnica nije imala odjele, nego se sastojala od muškog i ženskog pavi-

ljona. Liječnici su bili praktičari koji su radili cjelokupnu medicinu. Od godine 1924. spominje se samostalni kirurški odjel, koji preuzima i vodi vojni

liječnik Francesco Graziani. Na Kirurgiji su liječeni i ginekološki slučajevi te je tako u djelokrug Kirurgije spadalo i rodilište, jer specijalista tih struka nije bilo.

41


Godine 1927. predan je na uporabu novoizgrađeni operacijski trakt, a sastojao se od jedne operacijske dvorane, šest soba prvog razreda i nusprostorija. Za vrijeme okupacije Italije osim liječnika Talijana dio kirurga bili su i Hrvati. U siječnju 1944., nakon masovnih savezničkih bombardiranja Zadra, stanovništvo je iseljeno, u grad-skoj jezgri uništeno je 90% stambenih objekata, a bolnica je teško oštećenja i presta-je s radom.

Nijemci su preselili bolnicu na periferiju Zadra, otvorivši stacionar u crkvenoj kući s 20 postelja. Nakon povlačenja Nijemaca 1945. godine, bolnica se vraća na staru lo-kaciju i ponovo se otvaraju bolnički odjeli.

Voditelj Kirurškog odjela kratko vrijeme bio je dr. Boris Šlajmer. U početku 1947. dolazi dr. Antun Drešćik, koji je zapravo osnivač, organizator i rukovoditelj Kirurgije od početka pa sve do svoje smrti 1968. godine. Za svoj požrtvovni stručni i društveni rad dobio je brojna priznanja, odlikovanja i nagradu grada Zadra. Na prvu godišnjicu njegove smrti, u znak zahvalnosti i sjećanja na osnivača i učitelja brojnih zadarskih ki-rurga, otkrivena je u atriju Kirurškog odjela spomen-ploča s njegovim poprsjem.

Slika 13. Kirurzi Opće bolnice Zadar (2004. godine)Slijeva na desno:

gornji red: Emil Kinda, Ivan Blaić, Mauro Stipčević, Rade Škarica, Jaša Pavić, Ivo Ćoza, Tihomir Dunatov, Vedran Basioli, Nediljko Jović, Davor Padelin, Marin Labar,

Edgar Domini, Ivan Bačić, Robert Karlo

donji red: Srećko Mrđen, Josip Bubičić, Ivo Basioli, Ante Vidučić, Tomislav Vanjak, Živko Kolega

42


Godine 1969. šef Službe postaje prim. dr. Julijan Padelin, koji je od 1965. obavljao dužnost ravnatelja Medicinskog centra Zadar. Na dužnost rukovoditelja Službe ostaje do 1983. kada odlazi u mirovinu. Tada rukovoditelj službe postaje prim. dr. Anđelo Gregov, koji je na toj dužnosti do 1993. kada odlazi u mirovinu. Vodstvo službe pre-uzima mr. sc. Ante Vidučić kojeg nakon umirovljena 2004. zamjenjuje sadašnji vodi-telj Odjela dr. Tomislav Vanjak.

U sklopu Kirurškog odjela razvile su se brojne bolničke službe. Služba Transfuzi-je odvaja se od Kirurškog odjela 1970. godine, Rehabilitacija (današnja Fizijatrija) i Služba za anesteziju i intenzivno liječenje osamostaljuju se 1978. godine, a posljednja se odvojila Služba za urologiju 1998. godine.

Kirurška služba osobito se istakla za vrijeme Domovinskog rata kada je pružala po-moć brojnim ranjenicima. Odjel se iz sigurnosnih razloga seli u podrumske prosto-rije zgrade Pedijatrije, gdje se u dvije operacijske dvorane obavljaju najkompliciraniji zahvati. Djelatnici Kirurškog odjela odlaze na teren kao mobilne kirurške ekipe sve do završetka “Oluje”, a potom kao ispomoć rade u bolnici u Kninu, dok se tamo nisu formirali zdravstveni timovi.

Kao priznanje uspješnom radu Kirurški odjel je dobio nagradu Grada Zadra 1998. godine. Na ovom odjelu je ekipa dr Vanjaka 1997., među prvim na ovim prostorima, učinila laparoskopsku kolecistektomiju.

Kirurgija je u više navrata rekonstruirana i pregrađivana. . Posljednja velika rekon-strukcija bila je 1998. -2002. godine, kada je izgrađena nova Jedinica intenzivne nje-ge, rekonstruirane su operacijske dvorane i odjeli.

Slika 14. Bista dr. Dreščika,

voditelja Kirurške službe 1947. -1968., postavljena u atriju Kirurškog odjela

43


Na Kirurškom odjelu danas radi: 19 liječnika specijalista, 12 specijalizanata i 113 medicinskih sestara i pomoćnog osoblja. Odjel ima 6 operacijskih dvorana i kapaci-tet od 120 postelja, podijeljenih u 7 odsjeka. Godišnje se obavi oko 3500 zahvata u općoj anesteziji i 1500 zahvata u lokalnoj anesteziji.

Današnji Kirurški odjel neprestano ulaže u stručnu edukaciju djelatnika i tehničku opremljenost odjela, tako da može uspješno pružiti pomoć svima kojima je potrebno najsuvremenije kirurško liječenje.

Slika 15. Današnji izgled zgrade Kirurgije

Slika 16. Zgrada Pedijatrije u čijim je podrumima bila smještena Kirurgija, nakon direktnih pogodaka neprijateljskog topništva

LiteraturaGregov A. Služba za kirurgiju, Stota obljetnica Pokrajinske bolnice u Zadru, 1887-1987., Medicinski

centar Zadar, 1987.

45

K I RU RG I JA U O P Ć O J B O L N I C I Z A B O K

Kirurška služba započinje s radom 1961. godine u tadašnjem Domu zdravlja Za-bok. Služba je organizirana tako da je jednom tjedno iz Zagreba dolazio kirurg na rad u trajanju od 4 sata u prostoriju u kojoj su stvoreni minimalni uvjeti za

pregled i obavljanje malih kirurških zahvata. Među kirurzima koji su dolazili u to vri-jeme bili su prof. dr. N. Čerlek, prof. dr. V. Borčić, prof. dr. J. Hančević, primarijus dr. A. Bolanča te niz drugih liječnika uglavnom iz tadašnje Vinogradske bolnice i bolnice Rebro. Od 1964. godine kirurg radi dva puta tjedno, od 1969. godine tri puta tjedno, a od 1970. godine kirurška ambulanta radi svaki dan (tim su činili kirurg, medicinska sestra i gipser). Godine 1971. spajanjem bolnice za liječenje plućnih bolesti i tuber-kuloze na Bračku i Doma narodnog zdravlja u Zaboku nastaje Medicinski centar. Iste godine kirurška se služba seli u nove prostorije gdje je u sklopu ambulante gipsaonica i dvorana za male kirurške zahvate, a u istom hodniku uređeni su i prostori za radiološ-ku službu. S manjim izmjenama tu se i danas odvija velik dio kirurškog rada. Narednih godina kirurška služba dobiva kirurga u stalni radni odnos (dr. Miho Krušac), a 1981. dolazi i drugi kirurg (dr. Ivan Kolar). Dolaskom drugog kirurga kirurška ambulanta počela je raditi u dvije smjene. U proljeće 1982. dolazi i treći kirurg (dr. Julio Muhl-stein) čime se stvaraju uvjeti za podizanje službe na kvalitativno višu razinu. U prolje-će 1983. godine preuređenjem prostora fizikalne medicine, internističke i okulističke ambulante tadašnjeg Medicinskog centra stvoren je prostor za operacijsku dvoranu, ste-rilizaciju i stacionar s 10 postelja. Ostatak od 10 postelja nalazio se na lokaciji Bračak (udaljenoj 3 km od Zaboka). Ukupna novčana sredstva prikupljena su darovanjem ta-dašnjh radnih organizacija na području Općine Zabok. Građevinskim radovima pret-hodila je jednogodišnja edukacija dviju instrumentarki i anesteziološkog tehničara na kirurgiji tadašnje bolnice ‘’M. Stojanović’’ (znane kao Vinogradska bolnica). Iste go-dine početkom lipnja u stalni radni odnos primljen je i prvi anesteziolog, dr. Vladimir Sokolić. Nakon završetka građevinskih radova, nabavke neophodno potrebne opreme i instrumenata te dobivanja svih potrebnih dozvola od tadašnjeg Republičkog sekreta-rijata za narodno zdravlje i socijalnu zaštitu konačno su stvoreni uvjeti za početak rada operativne službe. S obzirom na to da je jedan od trojice kirurga, dr. Miho Krušac, oti-šao u mirovinu, kirurška služba je opet ostala na samo dva kirurga, što je bilo nedovolj-no za organizaciju operativnog programa. Kako se radilo o samo jednoj operacijskoj dvorani, ona je već u planovima gradnje zamišljena kao polivalenta u kojoj će operira-ti kirurzi, ginekolozi ORL-og i oralni kirurg. Planirani operativni program mogao se odvijati samo na način da si svi liječnici operativne struke međusobno asistiraju što je

46


u ono vrijeme bilo i jedino moguće rješenje. Stalnu kiruršku operativnu ekipu činili su kirurzi dr. Ivan Kolar i dr. Julio Muhlstein, a anesteziolog je bio dr. Vladimir Sokolić. Prve dvije instrumentarke su bile medicinske sestre Dubravka Trgovec i Marija Kolar, a anesteziološki tehničar Branka Crnković. Prva operacija u novosagrađenoj operacij-skoj dvorani učinjena je 27. lipnja 1983. godine. Početci rada bili su teški. Entuzijazam, snaga i energija, dobra volja, uvažavanje kolega i želja za uspjehom bili su pokretački mehanizam ljudi koji su stvarali kirurgiju. Otežavajuća okolnost bila je u činjenici da i statistički očekivani nepovoljni rezultat liječenja u maloj sredini ima dodatnu težinu koja je poznata svima koji se bave ovom lijepom ali zahtjevnom strukom. U to vrije-me specijalizant anesteziologije bila je dr. Zdenka Vajdić, a specijalizant opće kirurgi-je dr. Marijan Huis koji su od početka rada bili uključeni u dežurstvo uz pripravnost starije službe. Kako je vrijeme odmicalo operativni program se postupno povećavao. Počelo se s manjim operacijama, kao što su kile trbušne stjenke, prijelomi dugih kosti-ju i nožnog zgloba, a od hitne kazuistike najčešće operacije su odstranjenje upaljenog slijepog crijeva i uklještenje kila trbušne stjenke. U studenome iste godine učinjena je i prva operacija tumora debelog crijeva, a u prosincu prva operacija na žučnim putovi-ma. Istovremeno u operacijskoj dvorani obavljale su se ginekološke operacije, dr. Ivan Valent je započeo s operacijama tonzila, a dr. Stjepan Čefko s operacijama usne šuplji-ne i kostiju lica. Izuzetno otežavajuća okolnost je bila da su se bolesnici nakon operaci-je drugi ili treći dan premještali na lokaciju Bračak, jer je uz operacijski blok bilo samo 10 postelja koje su koristile sve operativne struke. Usprkos svemu do kraja 1983. go-dine učinjene su stotine i dvije operacije. Početkom 1984. godine u stalni radni odnos je primljen dr. Milivoj Balija koji je kao mladi specijalista od samog početka dao novi polet u broju i vrsti operativnih zahvata. Kako je vrijeme prolazilo, tako se mijenjala i kirurgija. Godinu 1986. godinu treba spomenuti kao godinu u kojoj je kirurgija, koja je do tada funkcionirala na dvije lokacije, združena na jednom mjestu na lokaciji Za-bok, a formirana je i služba za transfuziju i mikrobiologiju.

U želji za kvalitetnijim radom i bržom edukacijom operatera, od 1986. do 1991. godine, kao stručni suradnik angažiran je prof. dr. Nenad Čerlek s kirurške Klinike bolnice “M. Stojanović”. Povećavao se broj zaposlenika svih profila, povećavao se broj i vrsta operativnih zahvata, a novi ljudi donosili su novu snagu, novi polet i novu kva-litetu. Rasla je tehnička opremljenost ne samo kirurgije nego i svih pratećih bolničkih službi bez kojih rad na kirurgiji ne bi bio moguć. Teško je izdvojiti bilo koju službu, jer su neke, kao služba za anesteziju i intenzivno liječenje, služba za RTG i UZV dija-gnostiku funkcionirale, (i sada funkcioniraju) kao dio kirurgije. Kirurška služba ima-la je do sada tri voditelja. Prvi voditelj kirurgije bio je dr. Ivan Kolar drugi dr. Siniša Milostić, a funkciju trećeg voditelja službe obavlja prim. dr. Marijan Huis. Istodobno glavne sestre kirurgije bile su više medicinske sestre Danica Jaković i Dubravka Trgo-vec. Od samog početka njegovao se princip stvaranja tri kirurške generacije koje su, prema našem mišljenju, garancija kontinuiteta i napretka struke: najmlađa generacija koja uči, srednja koja je nosilac posla i najstarija koju krasi iskustvo i znanje.

47


Ratne godine nisu mimoišle ni našu bolnicu. U listopadu 1991. godine formira-na je dragovoljna mobilna kirurška ekipa koja je pod vodstvom dr. Marijana Huisa u sastavu 103. brigade otišla na karlovačko bojište. Dr. Milivoj Balija je kao dragovoljac boravio na bojišnici istočne Slavonije, a nedugo potom formirane su dvije kirurške ekipe (dr. Ivan Kolar, dr. Tomislav Pešek) koje su sve do 1995. godine u sastavu speci-jalne policije boravile na Velebitu, Dubrovačkom ratištu i Slavoniji. Za svoj doprinos sudionici su dobili najviša priznanja. Godine1994. Medicinski centar prerasta u Opću bolnicu, što je pred kiruršku službu postavilo nove izazove i nove obveze. Među prvim bolnicama u Hrvatskoj počinjemo izvoditi laparoskopske operativne zahvate (1995), što se u daljnjem tijeku vremena pokazalo kao izuzetno bitna strateška orjentacija koja nas je svrstala u sam vrh za bolesnike atraktivnih i traženih bolnica. Prve spoznaje i prvu edukaciju u toj vrsti kirurgije dobili smo od kolege prim. dr. sc. Zorana Čale, ki-rurga koji je prvi u Hrvatskoj započeo s laparoskopskim operacijama.

S dolaskom novih liječnika stvorila se mogućnost profiliranja kadrova u dvije osnov-ne kirurške grane: abdominalna kirurgija i traumatologija. Dolaskom prvog urologa (dr. Damir Puškar 1995. godine), a dvije godine kasnije i drugog (dr. Ivica Balagović), urologija je zauzela ravnopravno mjesto u dijagnostici i liječenju uroloških bolesnika. Prvi put smo dostigli tisućitu operaciju (1997). Kada je 1998. godine primljen ortoped dr. Mladen Miškulin ubrzo je razvio i promovirao tu struku uvodeći nove metode kla-sične i endoskopske kirurgije. Iste godine s radom je počela i druga kirurška operacij-ska dvorana, čime su stvoreni uvjeti za još kvalitetniji rad te daljnje profiliranje kadro-va u subspecijalističkoj djelatnosti. Kao rutinski zahvati počele su se izvoditi operacije

Slika 17. Stara bolnica

48


na kuku i koljenu, što je bilo omogućeno nakon edukacije osoblja i nabavkom vrijedne i suvremene mobilne RTG opreme i instrumentarija. S obzirom na stalni nedostatak postelja uveli smo tzv. . dnevnu bolnicu koja je omogućavala da bolesnici budu u jed-nom danu primljeni, operirani i otpušteni kući. U našim dvoranama proteklih godina operirali su mnogi stručnjaci iz drugih ustanova od kojh smo učili nove metode i po-stupke (prof. dr. N. Čerlek, prof. dr. V. Nanković, docent dr. P. Radojčić, prof. dr. D. De Syo, primarijus dr. Z. Čala, prim. dr. N. Vodopija, prof. dr. I. Gilja). Čovjek kojem moramo posvetiti posebno mjesto je doajen hrvatske kirurgije, potpredsjednik Hrvat-ske akademije medicinskih znanosti, prof. dr. Mladen Štulhofer koji je u svojstvu struč-nog suradnika i mentora (od 1994. do 2002. godine) redovito dolazio u našu bolnicu. Kroz proteklo razdoblje nesebično je prenosio na sve kirurge svoje bogato radno i ži-votno iskustvo. Uz njega smo postali bolji i spretniji kirurzi, a u usporedbi s drugim op-ćim bolnicama postali smo kolektiv s najviše objavljenih znanstvenih i stručnih radova. Radi učenja i usvajanja novih spoznaja naši liječnici su boravili zadnjih deset godina na Klinikama Njemačke, Austrije, Mađarske, Slovenije, Italije i ,naravno, Hrvatske. Gdje je kirurgija danas? Županija Krapinsko-zagorska ima oko 120 000 stanovnika. Jedina u Hrvatskoj nema bolnice koja bi zadovoljila potrebe svojih stanovnika.

Opća bolnica radi na tri lokacije međusobno udaljenje 3 km. Kirurgija je smješte-na u Zaboku, no organizacijski i stručno tijesno je vezana s ostala dva sjedišta, što u svakodnevnom radu pričinjava velike teškoće. Od 1983. godine učinjeno je oko 420 000 pregleda, a bolnički liječeno 37 000 bolesnika. Istodobno je učinjeno 43 000

Slika 18. Nova bolnica

49


manjih i 18 000 velikih operativnih zahvata. Kirurgija organizacijski djeluje s četiri odsjeka, ima 41 postelju s mogućnošću korištenja dodatnih postelja na lokaciji Bra-čak. Spomenuta četiri odsjeka jesu: 1. Odsjek za abdominalnu kirurgiju, 2. Odsjek za traumatologiju i ortopediju, 3. Odsjek za polikliničko konzilijarnu djelatnost, 4. Odsjek za urologiju.

Iako nije dio kirurgije, operacijsku dvoranu, a povremeno i postelje koriste služba za ORL, okulistiku i oralnu kirurgiju. U stalnom radnom odnosu je 61 djelatnik, od toga 13 liječnika, 41 medicinska sestra, 1 administrator i 6 pomoćnih radnika. Od ki-rurga u stalnom su radnom odnosu: prim. dr. Marijan Huis, voditelj kirurgije; dr. Fe-renc Szerda, voditelj odsjeka za abdominalnu kirurgiju; dr. Teodor Boić, voditelj od-sjeka za traumatologiju i ortopediju; dr. Ivan Kolar, dr. Julio Muhlstein, dr. Tomislav Pešek, dr. Zoran Rajković i dr. Josip Bubnjar. U sklopu Odsjeka za traumatologiju i ortopediju radi ortoped dr. Dragutin Herceg. Voditelj Odsjeka za urologiju je dr. Ivi-ca Balagović, a uz njega radi i dr. sc. Silvio Altarac. Specijalizant opće kirurgije je dr. Tomislav Vukić, a specijalizant urologije Goran Jaić. Odjel za anesteziju, reanimaci-ju i intenzivno liječenje sa svojih 25 djelatnika nezaobilazni je segment liječenja naj-težih kirurških bolesnika. Tijekom proteklih 20 godina voditelji službe za anesteziju, reanimaciju i intenzivno liječenje su bili: dr. Vladimir Sokolić, dr. Zdenka Vajdić, dr. Marija Ivanišević, dr. Ivanka Knezović, dr. Ines Lojna Funtak i dr. Melanija Obrado-vić. Na kirurgiji Opće bolnice u Zaboku u prosjeku se godišnje obavi 24 000 ambu-lantnih pregleda, 3000 manjih kirurških zahvata, oko 1800 velikih operativnih zahva-ta u endotrahealnoj ili blok anesteziji, a hospitalizira se prosječno 2000 bolesnika. Od 3000 manjih kiruških operativnih zahvata najveći dio vezan je uz ozljede povezane uz sezonske poljoprivredne radove te na posljedice prometnih nesreća. Godišnja potroš-nja krvi i krvnih pripravaka je oko 400 litara. Od velikih operativnih zahvata jednu trećinu čine hitni zahvati iz područja traumatologije i abdominalne kirurgije, a dvije trećine programski operativni zahvati s prevagom abdominalne kazuistike. Na uku-pni broj hospitaliziranih bolesnika u zadnjih pet godina mortalitet iznosi 1,8 %. Od ukupnog broja umrlih tijekom 2003. godine obducirano 44,1 %. Prosjek bolničkog ležanja iznosi 6,5 dana. Broj ambulantnih pregleda duži niz godina je stabilan, dok se u svim ostalim segmentima bilježi kontinuirano povećanje fizičkog opsega posla pro-sječno 15 % godišnje. Uz ambulantu za hitni prijam (koja radi od 0-24), svakodnev-no radi ambulanta za kontrolne preglede, specijalistička traumatološka ambulanta, ortopedska ambulanta, ambulanta za bolesti probavnog sustava, ambulanta za bole-sti dojke i urološka ambulanta U svakodnevnom operativnom programu operira se: a) hitne i programske operacije trbuha i trbušnih organa, b) koštano-zglobne ozlje-de gornjeg i donjeg ekstremiteta po principima A-O metode uključujući i endopro-tetiku kuka, c) ortopedska kazuistika (klasični ortopedski zahvati, endoskopski ope-rativni zahvati), d) opća urološka kazuistika, e) ORL kazuistika, f ) okulistički zahva-ti, g) u suradnji sa čeljusnim kirurgom ozljede kostiju lica, h) ostala problematika iz domena opće kirurgije.

50


Ne hospitalizira se i ne liječi politrauma i izolirane teške kraniocerebralne ozlje-de. Preduvjet za zbrinjavanje te kazuistike je nova bolnica i oprema koja sada nedosta-je. Specifična problematika rada kirurške službe u Općoj bolnici Zabok sastoji se od sljedećeg: 1. organizacijsko ustrojstvo bolnice na tri lokacije međusobno udaljene 3 km; 2. u bolnici nema dizala radi čega je transport bolesnika izuzetno otežan; 3. jedi-na smo bolnica u Hrvatskoj koja nema uređaj za CT dijagnostiku radi čega teško bo-lesne i operirane bolesnike prevozimo na pregled u Krapinske Toplice koje su udalje-ne od Zaboka 13 km; 4. nedovoljan ukupan broj postelja, a istovremeno prevelik broj postelja u svakoj sobi; 5. posao otežava specifična kazuistika vezana na velik broj pro-metnica ( velik broj prometnih nesreća). Većina ozljeda vezana je za sezonske rado-ve, a iznad prosjeka su prisutni problemi alkoholizma kao uzroka ozlijeđivanja. Radi alkohola, kao etiološkog faktora, liječimo vrlo velik broj najtežih formi upala gušte-rače, što iziskuje velik broj bolničkih dana, primjenu skupih lijekova i dijagnostičkih postupaka; 6. u našem okruženju nalazi se velik broj domova za zbrinjavanje staraca i socijalno ugroženih osoba, a iz kojih nam pristiže kazuistika koja zahtijeva specifič-ni tretman. Najčešće se radi o nekontroliranim kroničnim bolestima, kao npr. diabe-tesu, malignim bolestima praćenim komplikacijama radi kasnog otkrivanja, te o pri-jelomima kuka koji iziskuju skupe endoprotetske zahvate. Usprkos svim poteškoćama naši liječnici nisu zaboravili ni drugi važni segment, znanstveni i stručni rad te njihovu

Slika 19. Kirurzi 1

51


publikaciju. U proteklom razdoblju objavljeno je 5 znanstvenih i 16 stručnih radova u uglednim domaćim i inozemnim časopisima. Objavljeni radovi do sada su sedam puta citirani u različitim stručnim časopisima. Na kongresima, u zemlji i inozemstvu, pre-zentirano je 40 radova koji su objavljeni u zbornicima ili knjigama sažetaka. Naši li-ječnici su članovi i aktivno sudjeluju u svim strukovnim organizacijama i društvima ( H. L. K., HKD, HDDK, traumatološka sekcija, urološka sekcija). Petero liječnika su sudski vještaci. Jedan urolog postigao je doktorat medicinskih znanosti, a jedan kirurg znanstveni magisterij. Dvojici kirurga priznat je naslov primarijusa. Kirurški odjel je duži niz godine nastavna baza za srednju medicinsku školu u Bedekovčini, a odlukom Ministarstva zdravstva priznaje se provođenje specijalizacije iz opće kirurgije u trajanju od dvije godine. Medicinske sestre su kontinuirano prisutne sa stručnim radovima na svim važnijim sastancima i kongresima. Tijekom proteklih godina radi prerane smrti zauvijek su nas napustili dvojica kirurga: dr. Siniša Milostić (1997) i prim. dr. Milivoj Balija (2003). Prateći razvoj i metode rada u modernoj kirurgiji, nastojimo u skladu s objektivnim mogućnostima biti uvijek na razini rješavanja kirurške problematike koja odgovara suvremenim medicinskim spoznajama i tehnološkim dostignućima.

Odlukom gradskog vijeća Zaboka od 16. travnja 2003. godine povodom 22. svib-nja, Dana Grada Zaboka, u znak javnog priznanja za izuzetne zasluge i rezultate koji pridonose razvoju Grada Zaboka, kirurškoj službi Opće bolnice u Zaboku dodijelje-na je Povelja Grada Zaboka u 2003. godini. Dana 27. lipnja 2003. godine povodom obilježavanja devedesetogodišnjice rada, dodijeljeno je priznanje Hrvatskog kirurškog društva za uspješan razvoj kirurške službe u Krapinsko-zagorskoj županiji. Budućnost ove kirurgije isključivo je u sastavu nove Županijske Opće bolnice čija je gradnja u ti-jeku, a završetak radova se očekuje 2007. godine.

Slika 20. Kirurzi 2

52


STRUČNI SASTANAK I GODIŠNJA SKUPŠTINA HRVATSKOG KIRURŠKOG DRUŠTVA HLZ-a

I DJELATNOSTI ZA KIRURŠKE BOLESTI OPĆE BOLNICE

“Dr. T. BARDEK”

Dvorana za sastanke, “BELUPO”, Koprivnica, 23. listopada 2004. godine

Pozivamo Vas na Stručni sastanak i Godišnju skupštinu Hrvatskog kirurškog društva i Djelatnosti za kirurške bolesti, opće bolnice koprivnica, koji će se održati u subotu, 23. listopada 2004. godine u 10,00 sati u Dvorani za sastan-ke, “BELUPO”, Danica 3, Koprivnica.

1. Pozdravna riječ: Dr. Mijo Bardek, ravnatelj OB “Dr. T. Bardek”

Mr. sc. Vesna Mađarić, predsjednica HLZ-a Podružnica Koprivnica

Dr. Nena Kovač, Belupo lijekovi i kozmetika d.o.o.

Stručni program

2. Razvoj kirurške službe u Koprivnici; Jerčinović K.

3. Fractura radii loco typico – vanjski fiksator; Gašparić S. i suradnici

4. Operacijsko liječenje stenoze karotidnih arterija u Koprivnici; Hammoud W. i suradnici

5. Appendectomia – klasična ili laparoskopska; Petrovčić J. i suradnici

Godišnja skupština HLZ-a HKD-a

6. Riječ predstavnika sponzora Belupo lijekovi i kozmetika

7. Razgledavanje nove tvornice “BELUPO”

•

Sastanak je bodovan prema odluci Komisije za stručno usavršavanje HLK (predavači 6 bodova, slušači 4 boda).

OČEKUJEMO VAS U KOPRIVNICI!


53

P O V I J E S T KO P R I V N I Č K E K I RU RG I J E

Prvi podatak o koprivničkom zdravstvu nalazimo u jednoj listini iz 1345. iz koje saznajemo da je biskup Grgur ustanovio crkvu sv. Ane zajedno s hospitalom.1 Prvi zapis o liječenju spominje se u srednjovjekovnoj ispravi hrvatsko-ugarskog

kralja Ludovika I. Anžuvinca od 4. studenoga 1356, kojom su Koprivnici, uz već neke ranije ustoličene gradove (Zagreb, Varaždin, Križevci), podijeljene povlastice slobod-noga i kraljevskog grada (Kapruncha civitas libere regia). Isprava sadrži poglavlje u ko-jem se govori o odnosu liječnika i građana2, te o ostalim povlasticama kojima je gradu bio zajamčen slobodan razvoj u smislu građanskih prava, obrta i trgovine.

U popisu župa Zagrebačke biskupije 1501. spominje se “rector hospitalis Nicola-us”, iz čega se može zaključiti da je u to vrijeme postojao u Koprivnici hospital (ubož-nica). U 16. stoljeću zbog turske opasnosti grad se utvrđuje visokim bedemima, a na Slavonskom saboru u Križevcima 1537. ustrojava se “zemaljska vojska”. Na Saboru koji je zasjedao u Dubravi 1539. Koprivnica je bila određena kao jedno od spremišta hra-ne i opreme za vojsku (vojni magazin),3 a 1553. formirana je i Koprivnička kapetani-ja.4 Pred osmanlijskom opasnošću 1559. grad napuštaju franjevci, koji su u Koprivni-cu došli oko 1290. Grad se tada razvija samo unutar tvrđave i bedema.

Kada je turska opasnost prošla, vraćaju se franjevci. Godine 1657. sagrađena je u tvr-đi župna crkva sa župnim dvorom, a uz crkvu je sa sjeverne strane dozidana 1660. pro-strana zgrada vojnog spremišta ( domus annonarius).5,6 Grad koji je unutar tvrđe imao 80 kuća7 širi se tada izvan bedema na podgrađe,8 što mu omogućuje brži razvoj, poseb-

1 K. Švarc: Kratki prikaz povijesti koprivničkog zdravstva, Spomenica o pedesetoj obljetnici Hrvatskog li-ječničkog zbora (HLZ) Podružnice Koprivnica. Koprivnica 2003. ur. F. Husinec, str. 147-158.

2 … Ako pak netko rani drugoga nožem, mačem, sulicom ili strijelom ili na neki sličan način, a ranjenik bude bez gubitka udova izliječen, neka namiri oštećenikova liječnika, a oštećenome plati 10 maraka, a u korist općine 2 marke. Povelja kralja Ludovika I. Anžuvinca Koprivnici iz 1356. ( HAD, ƒ. 42, kut. 1, br. 7)

3 Vj. Klaić: Povijset Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, knjiga V., Zagreb, 1985., str. 164-165.

4 xxx Koprivnica, Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod M. Krleža, ur. A. Kovačec, 2004. Tom 6. str. 136-137.

5 K. Švarc 100 godina javnog zdravstva u Koprivnici 1869-1969. Bilten posvećen 100 godišnjici zdravstva Koprivnice, Medicinski centar Koprivnica, Koprivnica 1969.,br. 11. str. 6-14.

6 T. Đurić i D. Feletar: Stari gradovi, dvorci i crkve sjeverozapadne Hrvatske, Koprivnica 1991, str. 184-190. 7 Idem, str. 188. 8 Ž. Holjevac: Demografske, društvene i gospodarske prilike u Koprivnici i okolici prema zemaljskom po-

pisu iz 1828. Podravina, 2002. Vol. 1. br. 2. str. 115-127.

54


no obrta i trgovine. Godine 1663. i 1664. počeo je ponovni osmanlijski pohod na sje-verozapadnu Hrvatsku sve do poznatoga Karlovačkog mira 1699, Koprivnica je bila ne samo važna utvrda koja je priječila moguće osmanlijske prodore prema Štajerskoj, Va-raždinu, Križevcima i Zagrebu nego i polazna točka za vojnička, politička, kulturna i vjerska djelovanja u okupiranoj istočnoj Slavoniji. Većina tih veza išla je preko kopriv-ničkog franjevačkog samostana i zapovjedništva utvrda u Koprivnici i Đurđevcu.9

Da je u Koprivnici u to vrijeme postojala liječnička služba potvrđuje i podatak iz 1645, gdje se spominju “barberi” (brijači) koji su vršili jednostavne “kirurške” zahvate,10 a 1659. spominje se i kirurg Wolfgang. 11 Zanimljiva je svakako i jedna parnica u Ko-privnici iz 1677. u kojoj se govori o nadoknadi troškova za liječenje rana zadobive-nih u tučnjavi. 12 U drugoj parnici iste godine13, a i u dvije parnice iz 1681., spominje se plaćanje troškova liječniku, odnosno koprivničkom ranarniku. 14 U Koprivnici se 1679. liječio fra Luka Ibrišimović, gvardijan požeškoga franjevačkog samostana kojeg su izudarali i premlatili Turci.15 Godine1704. spominje se kirurg Ivan Gogolj16, a 1706. Franjo Knezović. 17 Bilo je razdoblja kad nije bilo liječnika (ranarnika), kao primjerice 1696. kad je gradski sudac Mihalj Grubačević morao radi liječenja ići u Zagreb.18

U prvoj polovini 18. st. stari koprivnički hospital bio je u ruševnom stanju19 tako da je 1746. na Florijanskom trgu sagrađen novi hospital od drveta i pletera.

Godine 1765. general varaždinske vojne krajine napušta Koprivnicu, a u napu-štenu zgradu vojnoga spremišta pokraj župne crkve sv. Nikole premješta se hospital s Florijanskog trga. Iz toga doba spominjemo nekoliko koprivničkih liječnika- kirur-ga: Feichtinger, kirurg, ranarnik i “vračitel” (1767), Antun Blaž Schneider (1778), Jo-

9 D. Pavličević: Opće političke i vojničke prilike u Podravini (1527. -1765.),Podravina, 2002. Vol. 1. br. l. str. 83-98.

10 Arhiv HAZU, Koprivnički gradski zapisnici, str. 145. 11 Nadbiskupski arhiv Zagreb, KVKA. Prot. 89/Ia, str. 7. 12 Parnica iz 1677. Između Živka Ambrašića iz Kukavice (danas Sokolovac), tužitelja, protiv Petre Benča-

ka, optuženika, zbog tučnjave i izbijenih zuba. Istragom je utvrđeno da je tužitelj pijan dvaput dolazio u optuženikovu kuću pitati da li je tu njegov dužnik i optuženikova žena mu je odgovorila da nije, on joj nije vjerovao pa su se počeli psovati i svađati, ona ga je pokušala udariti metlom, ali ju je on uzeo iz nje-nih ruku i htio je pretući nakon čega joj je muž priskočio u pomoć i udario tužitelja iz sve snage. Odluče-no je da je tužitelj sam izazvao tučnjavu tako da se optuženi oslobađa krivnje, jedino ga nije trebao tako jako udariti zbog čega je određeno da plati troškove koje je tužitelj imao kod brijača za liječenje rana. Dr-žavni arhiv Varaždin (DAV) Zapisnici poglavarstva grada Koprivnice, spis od 8. veljače 1677,

13 DAV, AGK , ZPGK 1676. -1687, spis od 1, rujna 1677,14 DAV, AGK, ZPGK 1676-1687, spis od 11. lipnja i 13. studenoga 168. 15 D. Pavličević: Opće političke i vojničke prilike u Podravini (1527. -1765.) Podravina, 2002. Vol. 1. br. 1.

str. 97. 16 DAV, AGK, ZPGK 1698-1708, spis od 10. studenoga 1704. 17 DAV, AGK, ZPGK 1698-1708, spis od 16. lipnja 1706. 18 R. Horvat, Poviest slob. i kr. grada Koprivnice, Koprivnica 1943., str. 247-249. 19 Kanonik Čegetek: Pregled župa, Koprivnica, 1742. “…Hospital u Koprivnici je u derutnom stanju i uko-

liko se ne pristupi obnovi isti će se srušiti”.

55


han Schmuck (1785), Antun Nestner (1786), Nikola pl. Rattaich (1790), David An-tun (1796) i drugi.20 Sve do 19. stoljeća ovdje su se liječenjem bavili uglavnom ranar-nici, od kojih mnoge spominje peti paragraf “Privilegiuma po kojima grad Koprivni-ca ima pravdu suditi” iz 1669.21 Uz gradsku ubožnicu bila je i vojna bolnica, koja je postojala sve do 1850.22

Prvi školovani liječnici bili su uglavnom češkog, austrijskog i talijanskog podrije-tla. Nešto kasnije dolaze i hrvatski mladići koji su završili studij medicine u nekom od srednjoeuropskih gradova (Beč, Prag, Graz). Tako se 1804. spominje dr. Georgius Pauli, a 1854. dr. Jovanović.

Prelomnicom u razvoju koprivničkog zdravstva možemo smatrati 1869. Naime, te je godine započela gradnja željezničke pruge Zakany – Koprivnica - Križevci – Za-greb. Kako se je razboljela nekolicina od oko 500 radnika koji su tu izvodili radove, investitor bečki bankar Weinkenheim zamolio je Gradsko zastupstvo da dopusti da se oboljeli radnici od dizenterije smjeste u ubožnicu. Budući da je Koprivnica u to vrije-me imala 4343 stanovnika,23 ukazala se istovremeno i potreba za novom, većom i pri-mjerenijom bolnicom. Na zahtjev Gradskog zastupstva Kraljevsko namjesničko vije-će proglasilo je postojeći koprivnički hospital “javnom općom bolnicom”, obvezujući se ujedno i na gradnju nove zgrade za bolnicu. Šest godina kasnije (1875) bolnica se iz vojnog skladišta preselila u novoizgrađenu zgradu na mjestu napuštenog groblja Sv. Lucije (ukinuto 1845), u kojoj će djelovati sljedećih sto godina. Za prvog upravitelja Javne opće bolnice postavljen je 26. veljače 1869. tadašnji ranarnik Jakob Winter. Uz njega je tu radio kao privatni liječnik dr. Josip Prener. Kasnije dužnost ravnatelja ob-našaju dr. Šime Švrljuga (1870 - 1871) i dr. Franjo Herman (1972 – 1888). U njiho-vo vrijeme stanje u novoj bolnici nije se bitno promijenilo u odnosu na ranije, tako da su je inspekcije gotovo zatvorile.24

Godine 1888. dolazi za gradskog fizika, ravnatelja bolnice i primarnog liječnika dr. Niko Selak, iznimno marljiva osoba, s dobrim organizacijskim sposobnostima i medi-cinski publicist. Poboljšava opće prilike u bolnici, inzistira na boljem stručnom radu koji podiže na zavidnu razinu. Zahvaljujući upravo njemu napreduje kirurgija kao dje-latnost koja treba biti, kako kaže Selak, “glavni nosilac aktivnosti jedne bolnice. Napre-

20 Krešimir Švarc. 100 godina javnog zdravstva u Koprivnici, 1869-1969. Bilten posvećen 100 godišnjici zdravstva Koprivnice, Medicinski Centar Koprivnica,Koprivnica1969. br. 11.

21 ”… akolibi pako tako ranyen bil, dabi očlokavel, ali koteri kotrigamu pokvarien dalse pravo zuračiti nebi mogal, tako ranyenoga barberinu naj plati, i ranyeniku Cheterdezet Dukat, a drugeh Osam Dukat na Va-rašku haszen kaštige dati ima. “ Prepisani Privilegiumi polagh koeh Plemeniti Varas Kopriunichki prau-de suditi ima” , 13. studenoga 1669. godine. (HAD,ƒ. 42, kut. 6, br. 6)

22 Ivo Mlinarić i sur. : Povijest kirurških struka u Hrvatskoj,Akademija medicinskih znanosti Hrvatske, Za-greb 2002.

23 Feleter D. : Historijsko-geografsko značenje pruga u podravsko bilogorskoj regiji, Željeznička pruga Bo-tovo-Koprivnica - Dugo Selo, 1987.

24 Selak N. : Izvješće o javnoj obćoj gradskoj bolnici slob. i kr. grada Koprivnice od god. 1869. do konca 1889., str. 9.

56


dak kirurgije i dobar rad podiže ugled cijeloj bolnici.”25 Uz zahvate iz opće kirurgije Selak je obavljao i očne operacije, tako da je koprivnička bolnica ubrzo postala poznata širom Hrvatske i Slavonije. Poslije Selaka smjenjuju se kao ravnatelji dr. Franjo Labaš (1891-1894), dr. Ivan Torizer (1895-1896) i dr. Janko Jambrišak (1897-1898).

Godine 1899. na čelo bolnice dolazi dr. Mirko Kasumović koji će na toj dužno-sti ostati punih četrdeset godina. U vrijeme njegova dolaska bolnica je bila smještena u dvije zgrade s ukupno 100 postelja u 28 bolesničkih soba. Dr. Kasumović mijenja ustroj bolnice. Osniva interni odjel s kužnim paviljonom i eksterni odjel koji čini ki-rurgija s rodilištem. Modernizira bolnicu i posebno nabavlja nove medicinske aparate i instrumente. Za razvoj kirurgije i porodništva posebno je bila značajna kupnja prvog autoklava (1924), izgradnja operacijskog trakta s dvije operacijske dvorane i sterilizaci-jom (1927). Tu je i novi operacijski stol Stifenhofer i ostalo. Dr. Kasumovića možemo smatrati i prvim koprivničkim kirurgom. Naime, nakon završenog studija medicine u Beču 1896. zapošljava se u Bolnici milosrdne braće u Zagrebu. Iako specijalizaciju iz kirurgije nije obavio do kraja, imao je veliko kirurško znanje. U njegovom repertoaru osim operacija hernija, bile su operacije akutnog apendicitisa, zapetljaja crijeva, perfo-racije šupljih organa abdomena (ulkusi) i zbrinjavanje traumatiziranih (obrade rana, repozicije, imobilizacije i drugo). Kada je 1932. nabavljen prvi rtg aparat, na njemu

25 Idem: “Kako već kazasmo, za jednu bolnicu je najglavnije da se u istoj operira, bez toga težko može koja uspjeti. Ako se jedan izliječi u bolnici od upale pluća, taj neće istoj toliko dobra glasa raširiti koliko jedan npr. kojemu se je izrezao kakav čvor koji mu je grdio lice...”

Slika 21. Stara bolnica

57


radi sam Kasumović i osniva rtg kabinet, a 1939. njegovom je zaslugom otvoren prvi laboratorij koji posjeduje i mikroskop.26

Između dva svjetska rata uz Kasumovića ovdje je radilo, kraće ili duže vrijeme, ne-koliko liječnika. Među njima najznačajniji je bio dr. Ivo Vedriš. On se bavio isključivo kirurgijom, pa iako nije bio školovani kirurg, uz dr. Kasumovića savladava kirurško znanje i vještine. Ostaje na Kirurgiji sve do dolaska partizana 1945, koji ga bez pravog razloga zatvaraju, a onda puštaju, nakon čega radi kao seoski liječnik. 27 Iz knjige pro-tokola operacija od 1. IV. 1936. do 24. X. 1939., gdje svaka godina počinje naslovni-com “Sa Božjom pomoći”, vidljivo je da se najveći broj operacija odnosio na operacije hernija, apendektomije i tonzilektomije. U manjem broju tu su ginekološke operacije (salpingektomije, amputacije uterusa), operacije karcinoma dojke (amputacija s eva-kuacijom aksile), strumektomije (sec. Kocher), operacije hemeroida, resekcije tran-sverzuma kod karcinoma, operacije varikoziteta nogu, empijema toraxa (resekcija re-bra i drenaža), sekvestrektomije (kod osteomijelitisa), amputacije ekstremiteta, ope-racije tumora kože s Thiersch transplantatom kao i ranije spomenute operacije akut-nog abdomena, traume i drugo. Operacije se izvode u eterskoj anesteziji, a operateri su uglavnom dr. Kasumović i dr. Vedriš.

Banska vlast je 8. lipnja 1940. po svojim izaslanicima izvršila pregled bolnice pa budući da je zaključeno “da se medicinski dio bolnice ne vodi onako kako je propisa-no pozitivnim zakonima i pravilnicima”, u dogovoru s Gradskim poglavarstvom po-stavljen je za novog šefa kirurškog odjela i ravnatelja bolnice dr. Ladislav Juričić speci-jalist kirurg, a za novog šefa Internog odjela dr. Nikola Ivanović, specijalist interne iz Osijeka. Dr. Kasumović je na vlastiti zahtjev umirovljen.28

Dr. Juričić (Delnice, 1899 - Zagreb, 1990) je bio prvi školovani kirurg koji dolazi u koprivničku bolnicu. Studij medicine završio je u Zagrebu 1925., nakon čega je u Bolnici milosrdnih sestara završio specijalizaciju iz kirurgije. U koprivničkoj je bol-nici odmah izvršio neke organizacijske promjene, vodi brigu oko nabavke moderne medicinske opreme, te uređuje radne prostorije. Započinje operacijama želuca (resek-cijama), operacijama žuči, radi prostatektomije, carski rez i drugo. Od. mjeseca kolo-voza 1940. do kraja godine učinjeno je 278 operacija, a u 1941. do kraja mjeseca srp-nja 461 operacija. Zbog ratnih neprilika morao je sredinom 1941. napustiti bolnicu, otići u Zagreb, a u lipnju 1945. ponovno se vratio.

U ratnom razdoblju dr. Ivo Vedriš, koji je bio priučeni kirurg, rukovodi bolnicom i kirurškim odjelom. Uz gradskog fizika dr. Martina Širokog tijekom 1941. do 1943. na kirurgiji je radilo i nekoliko liječnika koji su po “političkom rasporedu” morali odraditi

26 K. Švarc: Od nekadašnjeg hospitala do današnje bolnice. Koprivnički liječnički zbornik. Podružnica Zbo-ra liječnika Hrvatske u Koprivnici 1973. str. 23-37.

27 I. Mlinarić i sur. : Povijest kirurških struka u Hrvatskoj. Akademija medicinskih znanosti Hrvatske, Za-greb 2002. str. 155.

28 L. Juričić: Gradska bolnica Koprivnica, 1956. Zapis – Arhiv Djelatnosti za kirurške bolesti Opće bolni-ce Koprivnica.

58


određeno vrijeme u provinciji. Ovdje su radili, uglavnom po godinu dana, poznati li-ječnici kirurzi: dr. Karel Oberšlik (1942-1943), dr. Branko Oberhofer (1942-1943), dr. Štampar (1946-1951), dr. Srećko Tomljanović, dr. Josip Vodehnal; sekundarni liječni-ci: dr. Đuro Sušec, dr. Petar Zmajević, dr. Guido Ledinski, dr. Rupena, dr. Dubičanec i drugi. Do 1946. izmijenilo se, kako se vidi iz operacijskih protokola,29 desetak liječ-nika. Neki od njih unaprijedili su koprivničku kirurgiju. Dr. Oberšlik i dr. Oberhofer rade prve osteosinteze femura pločicom i serklažu patele žicom (1942) te proširuju program abdominalnih operacija.

Bezrazložna hajka krajem rata na dr. Ivana Vedriša, dovela je do njegova smjenji-vanja i sudskog progona. Prvi šef kirurškog odjela, a ujedno i ravnatelj bolnice posli-je rata bio je kirurg dr. Josip Vodehnal, koji je nakon kratkog i uspješnog rukovođenja bolnicom30 9. IV. 1946. premješten u Novu Gradišku. Na njegovo mjesto ponovno dolazi dr. Juričić. Uz njega tu rade kao sekundarni liječnici dr. Helena Štampar (1945 -1951) i dr. Albert Heinrich (1945 - 1947). Osim već ranije spomenutih operacija, Ju-ričić radi kolecistektomije i koledohotomije s drenažom (prva 28. V. 1946.), trepana-cije radi subduralnog hematoma (24. IV. 1946.), resekcije želuca (Billroth II., Reichel 16. V. 1946.), a posebno operacije brojnih strijelnih povreda, kojih je u to vrijeme bilo mnogo. Ingvinalne hernije počinju se raditi u lumbalnoj anesteziji, incizije u kloreti-lu. Prim. dr. Juričić radi do kraja 1946, potom odlazi ponovno u Zagreb. Na njegovo mjesto dolazi dr. Tomljanović 31, a 1954. opet se vraća dr. Juričić.

Iako je bolnica u poslijeratnom razdoblju oskudijevala liječničkim i ostalim me-dicinskim kadrom, godine 1951. u bolnici je liječeno ukupno 5. 389 bolesnika sa 65. 912 bolno-opskrbnih dana. Od 1952 do 1959. zaposleno je nekoliko mladih liječni-ka koji će kasnije završiti razne specijalizacije: dr. Krešimir Švarc, dr. Teodor Femec, dr. Ico Horvat, dr. Stanka Kurpez, dr. Srećko List, dr. Josip Kučić, dr. Zdenka Bertok i dr. Petar Žeškov. Nakon odlaska dr. Tomljanovića 1954, na kirurgiji su nastale poteškoće u radu, pa je po odluci Ministarstva zdravstva na rad u Koprivnicu na kirurški odjel upućen dr. Ivo Mlinarić (danas profesor kirurgije u mirovini), koji će tamo raditi dok se ne nađe drugo rješenje. On je tada kao stipendist Ministarstva bio na specijaliza-ciji iz kirurgije u bolnici “Merkur” i imao već dobro kirurško znanje. Osim dotadaš-njih standardnih kirurških operacija, Mlinarić uvodi neke nove zahvate kao: lumbal-nu simpatektomiju, laringostomiju kod difteričnog krupa, adneksektomije i dr.32 U lipnju i srpnju 1956. i 1957. dr. Mlinarić dolazi na ispomoć i osim manjih operacija (kao što su operacije bruha) radi resekcije želuca, kolecistektomije i koledohotomije te osteosinteze Kűntscherovim čavlom i serklažom. Manjak kirurga bio je razlogom

29 Operacijski protokoli. Arhiv Djelatnosti za kir. bolesti Opće bolnice Koprivnica. 30 K. Švarc: Bilten posvećen 100 godišnjici zdravstva Koprivnice, Medicinski centar Koprivnica, Kopriv-

nica 1969. str. 19. 31 I. Mlinarić i sur. : Povijest kirurških struka u Hrvatskoj. Zagreb 2002. str. 20732 Ibidem, str. 208.

59


da je dr. Juričić zahtijevao da se što prije na fundamentalne specijalizacije (kirurgija, interna, pedijatrija, ginekologija) upute prvi koprivnički mladi liječnici: dr. Teodor Femec, dr. Slavko Samoščanec, dr. Katarina Valeš i dr. Krešimir Švarc. Nažalost, nakon završene specijalizacije 1959. od četvoro navedenih liječnika u Koprivnicu se vraćaju samo dr. Femec i dr. Švarc.

Dr. Juričić je vršio dužnost ravnatelja bolnice do 1958. kad je u Koprivnici osno-van Zdravstveni centar (spajanje bolnice i Doma zdravlja), a otvaranjem ginekološko porođajnog odjela 1. IV. 1959, koji je do tada bio u sklopu kirurgije, dr. Juričić ostaje na dužnosti šefa kirurgije. Smanjenjem broja postelja (65) pojačao se rad u kirurškoj ambulanti, gdje se sada rade i mali operacijski zahvati (ambulantna kirurgija). Otvara se i urološka ambulanta koju vodi dr. Femec. Uvodi se dežurstvo na kirurškom odjelu, koji sada ima tri specijalista kirurga (dr. Juričić, dr. Femec, dr. List), jednog anestezio-loga (dr. Josip Kučić) i tri sekundarca. Operacijski trakt ima dvije operacijske dvorane, sobu za cistoskopije i rektoskopije, sterilizaciju instrumenata, rublja i zavojnog mate-rijala. Uređuje se šok soba. Otvaranjem Antituberkuloznog stacionara 1952. kirurzi su se uključili u najjednostavnije metode ftizeoterapije: pneumothorax, pneumope-ritoneum, op. eksudata i empijema .

Prim. dr. Juričić rukovodio je Kirurgijom do 1970, kada je umirovljen. Umro je 1990. u Zagrebu. Dr. Juričić je imao širok raspon kirurških i ginekoloških operacija, uvijek spreman prihvatiti nove trendove u kirurgiji. Svoje golemo znanje i iskustvo prenosio je mlađim suradnicima. Prim. dr. Krešimir Švarc, jedan od njegovih suvre-menika piše33: “ Posebno ističem njegovo veliko znanje, dakako u skladu s ondašnjim prilikama i mogućnostima. Operirao je briljantno, s golemom sigurnošću, nikada niti u jednoj situaciji ne gubeći strpljenje. Posebno smo se divili njegovoj sigurnosti u di-jagnosticiranju, prije svega palpaciji abdomena, kao najvažnijem dijelu tadašnje dija-gnostike. Valja spomenuti njegovu načitanost i visoku opću kulturu.”

Nakon primarijusa Juričića Kirurški odjel vodi dr. Teodor Femec. Najveći dio svo-ga 38 godina dugog radnog vijeka dr. Femec je proveo na Kirurškom odjelu. Specijali-stički ispit položio je 1959, a naziv primarijusa stekao 1981. U mirovinu odlazi 1991. Primarijus Femec je bio vrstan dijagnostičar, iznimno savjestan i za svakog bolesnika, bez obzira na status i podrijetlo, imao je uvijek vremena. Pratio je suvremena kreta-nja u kirurgiji i odabirao ono što se moglo bez većeg rizika primijeniti u Koprivnici. Uveo je niz novih operacijskih zahvata i dijagnostičkih metoda i s dr. Srećkom Listom bio okosnica kirurgije sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Dr. List je ispit iz kirurgije položio 1962, a zvanje primarijusa stekao 1981. Bio je bliski i dugogodišnji suradnik dr. Femca, iznimno manualno spretan, briljantan teh-ničar u operiranju kojeg bi u to vrijeme mogla poželjeti svaka klinika. Bavio se abdo-minalnom kirurgijiom i operacijskim liječenjem prijeloma (unutarnja osteosinteza).

33 K. Švarc: Koprivnička bolnica 1953. godine - sjećanje jednog stažista, Spomenica o pedesetoj obljetnici HLZ Podružnica Koprivnica, ur. F. Husinec, Koprivnica 2003. str. 23-34.

60


Abdominalne operacije, uključujući i one najzahtjevnije, kao npr. radikalne operaci-je po Whippelu, rade se u to vrijeme rutinski.

Postupno dolaze mladi liječnici, a pri odabiru suradnika, dr. Femca najviše je zani-mala njihova odlučnost i ljubav prema kirurgiji. U njegovo vrijeme specijalizacije iz opće kirurgije na klinikama u Zagrebu završili su dr. Đuro Bradić (1973), dr. Kruno-slav Jerčinović (1976), dr. Franjo Husinec (1977), dr. Dragutin Šnajdar (1979) i dr. An-tun Šalamon (1980) - svi se vraćaju u Koprivnicu. Oni svojim dolaskom daju osobni doprinos razvoju koprivničke kirurgije. Tako dr. Đuro Bradić unapređuje vaskularnu kirurgiju. Zvanje primarijusa stekao je 1985, no, nažalost, u punom životnom, struč-nom i radnom naponu zaustavlja ga iznenadna smrt 1986. .

Zahvaljujući nabavi ekstenzionog stola i pokretnog elektronskog pojačivača koji su nabavljeni 1973. uvode se nove metode osteosinteza Küntscherovim čavlom i kut-nom pločicom u skladu sa suvremenim stavovima.

Povratkom dr. Krunoslava Jerčinovića uvodi se proksimalna selektivna gastrična vagotomija kao metoda kirurškog liječenja duodenalnog ulkusa te još neke abdomi-nalne operacije. Dr. Franjo Husinec uvodi nove postupke operacijskog liječenja prije-loma unutarnjom fiksacijom i vanjsku fiksaciju. Godine 1985. uvodi parcijalnu i to-talnu endoprotezu zgloba kuka. Započinje operacijsko liječenje (osteosintezu) prije-loma zdjelice i acetabuluma. Povratkom sa specijalizacije dr. Dragutina Šnajdara do-lazi do razvoja plastične kirurgije (tangencijalna nekrektomija, poštedne operacije dojke kod karcinoma)

Svi su ovi kirurzi tijekom specijalizacije u Zagrebu završili i poslijediplomski studij iz opće kirurgije, a zvanje magistra znanosti stekao je dr. Franjo Husinec 1989. radom “Prilog poznavanju avaskularne nekroze glave bedrene kosti nakon prijeloma”. Isto tako pišu stručne radove koje prezentiraju na kongresima, konferencijama i sastancima ki-rurga u zemlji i inozemstvu ili objavljuju u hrvatskoj medicinskoj periodici.

Ovakav dinamičan razvoj velikim je dijelom bio moguć zahvaljujući novoizgrađe-noj bolnici (1981). Dugogodišnji napori dr. Femca za otvaranjem kirurškog odjela u prostorima nove bolnice, koji bi bio opremljen i uređen u skladu s tadašnjim vreme-nom i suvremenom medicinom su ostvareni. Sada Kirurgija ima 120 postelja na če-tiri odjela: Opća i hepatobilijarna kirurgija – šef prim. dr. List; Digestivna kirurgija - dr. Jerčinovi;, Vaskularna i torakalna kirurgija – prim. dr. Bradić te Traumatologija s dječjom kirurgijom – dr. Husinec. Kirurgija raspolaže s tri operacijske dvorane, od ukupno pet. Komfor, čistoća ipouzdana centralna sterilizacija daju doprinos kvalitet-nijem radu. Bio je to velik civilizacijski napredak i značajan poticaj za stručni razvoj. Naime, do tada se Kirurgija nalazila u tzv. “Staroj bolnici”, izgrađenoj još 1875. Imala je dva odjela. “Muški”, koji je vodio prim. dr. Bradić i “Ženski” koji je vodio prim. dr. List, s ukupno šezdesetak postelja.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća na Kirurgiji kraće vrijeme rade dr. Nikica Dru-žijanić (1974-1975), danas prof. kirurgije u Splitu i dr. Vedran Šarić (1977-1978) koji je otišao u Zagreb, na Kliniku za traumatologiju. Dr. Duje Kovačević radi u Koprivnici

61


šest godina (1984- 1990), a u tijeku specijalizacije odlazi u Zagreb i danas je docent na Kirurškoj klinici bolnice “Sestara milosrdnica” .

Godine 1977. na kirurgiju dolazi dr. Davorin Hećimović koji završava specijaliza-ciju 1984. i od tada do danas radi na Odjelu traumatologije, čiji je dugogodišnji vo-ditelj. Zaslužan je za uvođenje novih metoda te držanje visoke razine operacijskog li-ječenja prijeloma kostiju. Godine 1986. dolazi iz Našica mladi dr. Ferenc Szerda, po-drijetlom iz Vojvodine. Po završetku specijalizacije iz opće kirurgije radi na Odjelu abdominalne kirurgijie, a 1997. odlazi iz Koprivnice u bolnicu Zabok.

U kratkom vremenu koprivnička kirurgija ostaje bez tri iskusna kirurga. Godine 1987. u invalidsku mirovinu odlazi prim dr. Srećko List, a 1990. dr. Antun Šalamon odlazi u Zagreb. Godinu dana kasnije odlazi i primarijus Femec. On pod kraj svoga radnog vijeka, već ozbiljno narušena zdravlja, ostaje uz svoju ekipu sve do umirovlje-nja 17. VI. 1991. Preminuo je, nažalost, vrlo kratko nakon umirovljenja (7. XII. iste godine). Rukovođenje Kirurškim odjelom preuzima tada dr. Krunoslav Jerčinović.

Tih godina specijalizaciju iz opće kirurgije završavaju: dr. Gordana Slavetić (1989), prva žena kirurg u Koprivnici i jedna od tada malobrojnih specijalistica kirurgije u Hrvatskoj, od 2008. ravnateljica Opće bolnice “Dr. Tomislav Bardek”; dr. Wajih Ha-mmoud (1990) koji unapređuje i podiže vaskularnu kirurgiju na zavidnu razinu (ope-racije transportnih krvnih žila ekstremiteta, anatomski i ekstraanatomski by-pass zdje-lično femoralnog segmenta, operacije aneurizmi abdominalne aorte, operacije karo-tida, AV fistule bolesnicima na hemodijalizi i drugo). Stupanj magistra znanosti iz

Slika 22. Nova bolnica

62


vaskularne kirurgije stekao je 1996. Redom dalje specijalizaciju završavaju dr. Ferenc Szerda (1991), dr. Josip Petrovčić (1992) i Nenad Bijelić (1994). koji savjesnim i am-bicioznim radom daju doprinos digestivnoj kirurgiji, a dr. Stjepan Gašparić (1994) traumatologiji. U toj generaciji liječnika bila je i dr. Jadranka Bašić, rodom iz Splita, koja je došla na koprivničku kirurgiju u svibnju 1982, a specijalizaciju iz opće kirurgi-je započela 1988. Za vrijeme kliničkog staža u Zagrebu prekida specijalizaciju i radni odnos. Odlazi u Novu Gradišku i radi u bolnici na hitnom prijamu, gdje nakon krat-ke i teške bolesti umire 2003.

Godine 1989. dr. Andrej Mraz završava specijalizaciju iz ortopedije koja je prvih godina u sklopu kirurgije, a danas djeluje kao samostalna djelatnost. Krajem 1991. do-lazi iz Doboja urolog prim. dr. Petar Šarinić, koji vodi Urološki odjel od šest postelja. Kad je dr. Bruno Kovaćević završio specijalizaciju iz urologije (1996) prim. dr. Šarinić odlazi u Sisak, a dr. Kovačević preuzima urologiju. Tijekom 1995. dolazi i dr. Stanko Antolić, čija je uža specijalnost vaskularna kirurgija. Iz osobnih razloga dvije godine kasnije on odlazi u Karlovac i dalje nastavlja kiruršku karijeru.

Godine 1995. osamostaljuju se Ortopedski i Urološki odjel. Njihovim izdvajanjem Kirurgija se smanjuje na 90 postelja.

U Domovinskom su ratu sudjelovali: dr. Antolić, dr. Bijelić, dr. Gašparić, dr. Ha-mmoud, dr Hećimović, dr. Husinec, dr. K. Jerčinović, dr. B. Kovačević, dr. Petrovčić, dr. Slavetić, dr. Szerda, prim. dr. Šarinić i dr. Šnajdar, neki od njih po nekoliko puta. Po-krivali su ratišta u Pakracu i Lipovljanima (1991), Gradačcu i Županji (1992), ratnu bolnicu u Đakovu (1993), Bosanskoj Posavini (1993), na Velebitu (1994). Tijekom 1995. sudjelovali su na ratištu u Lici, operacijama “Bljesak” i “Oluja” te na Petrovoj Gori i Plitvicama (1996). U nekoliko navrata 1996. koprivnički su kirurzi bili u Ki-seljaku, Žepču i Novoj Bili. U Koprivnici su tijekom rata liječeni ranjenici iz dva vu-kovarska konvoja (1991), i jednoga konvoja iz Osijeka te mnoštvo ranjenika (293), koji su tijekom rata pristizali s drugih hrvatskih bojišnica.

Na koprivničkoj Kirurgiji istovremeno se radilo na unapređivanju stručnog rada. Nakon edukacije u Beču dr. K. Jerčinović i dr. Husinec učinili su 29. I. 1993. prvu la-paroskopsku kolecistektomiju, što znači da su bili među prvima u Hrvatskoj koji su počeli raditi endoskopsku kirurgiju. Danas je laparoskopska kolecistektomija rutinska operacija koju rade svi koprivnički kirurzi. Postupno se uvode i laparoskopske opera-cije preponske kile, a 2008. dr. Petrovčić i dr. Bijelić učinili su prvu endoskopsku re-sekciju kolona. Razvija se vaskularna kirurgija, posebno zadnjih nekoliko godina kada postoji mogućnost MSCT dijagnostike. Zahvaljujući dr. Hećimoviću i dr. Gašpariću te nabavci potrebne opreme, uveden je zadnjih godina vanjski fiksator kod nestabil-nih prijeloma radijusa tipične lokalizacije, “gama” čavao kod prijeloma proksimalnog okrajka femura kao i prednji pristup zglobu kuka kod endoproteze i drugo. U hitnoj se službi u pravilu rješavaju prijelomi potkoljenice i skočnog zgloba, podlaktice i lak-ta, kao i svi prijelomi kod kojih postoji hitna indikacija.

63


Ove rezultate moguće je bilo ostvariti zahvaljujući, između ostalog, dobroj suradnji s drugim medicinskim specijalnostima u bolnici, posebno s anesteziolozima, transfuzi-jom, radiologijom (angiografije, mamografije, CT, MSCT, telemedicina), internistič-kom endoskopijom, citologijom i patologijom (biopsio ex tempore) i drugima. Postoji dobra suradnja sa zagrebačkim klinikama, a od 2008. započela je suradnja s Neuroki-rurškom klinikom bolnice Dubrava u Zagrebu, na rješavanju hitne neurotraume.

Dr. Krunoslav Jerčinović umirovljen je 2006. nakon punog staža i petnaestogodiš-njeg vođenja Kirurškog odjela, a na njegovo mjesto u veljači 2006. dolazi dr. Franjo Husinec. U posljednje tri godine specijalizaciju iz opće kirurgije završili su dr. Tomi-slav Jerčinović ( 2006.) i dr. Tomislav Jelić (2007), a specijalizantica dr. Irena Šnajdar prekinula je radni odnos (2007) i nastavila rad u Kirurškoj klinici Kliničkog bolnič-kog centra Zagreb.

Danas u Djelatnosti za kirurgiju Opće bolnice “Dr. Tomislav Bardek” radi 14 li-ječnika u četiri odsjeka: Digestivna kirurgija, Plastična kirurgija, Vaskularna kirurgija i Traumatologija te u kirurškoj poliklinici. U osnivanju je odsjek torakalne kirurgije, dječje kirurgije, neurokirurgije i dnevna bolnica. Djelatnost raspolaže s 86 postelja, na kojima je 2008. liječeno 3. 743 bolesnika te ostvareno 26. 453 dana bolničkog lije-čenja sa 7,07 dana prosječnog zadržavanja. Izvedeno je više od 2600 operacija.

Koprivnički kirurzi sudjeluju na kirurškim kongresima, konferencijama, sastanci-ma i edukaciji u domovini i u svijetu. Bili su organizatori stručnog sastanka i godišnje

Slika 23. Kirurzi

64


skupštine Hrvatskog kirurškog društva 2004. Od ukupno devet kirurga, trojica su za-vršila subspecijalizaciju (digestivna kir. - dr. Petrovčić, vaskularna kir. - dr. Hammoud, traumatologija - dr. Gašparić), još jedna je u tijeku (digestivna kir. – dr. Bijelić), dvoji-ca su stekla stupanj magistra znanosti (dr, Husinec i dr Hammoud). Na specijalizaciji je četvero mladih liječnika (dr. Nenad Teufel, dr. Dražen Curman, dr. Jasmina Balta i dr. Ivica Jendrašic), a liječnica sekundarac dr. Martina Šarec je u očekivanju specijali-zacije. Brigom za kadrove i potrebnu opremu, te praćenjem suvremenih dostignuća u kirurgiji, Djelatnost za kirurgiju nastoji ne samo održati razinu stručnosti, već i dalje unapređivati svoj rad u skladu sa zahtjevima suvremene medicine.

LiteraturaK. Švarc; Bilten posvećen 100 godišnjici zdravstva Koprivnice, Koprivnica 1969. Tomislav Đurić i Dragutin Feletar: STARI GRADOVI, DVORCI I CRKVE SZ HRVATSKE (str. 184-190)Koprivnica:4, studenog 1356. Poveljom hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Koprivnica proglašena slobodnim kraljev-

skim gradom. trgovište = oppidumgrad = civitas

Župna crkva sv. Nikole podignuta je na mjestu stare srednjovjekovne, gotičke crkve Blažene Djevice Marije (koja je pripadala tada franjevcima i čiji se neki ostaci čuvaju u koprivničkom muzejskom lapidariju).

Crkva je izgrađena 1657. u baroknom slogu. 1659. uz crkvu je sagrađen župni dvor 1660. uz crkvu sa sjeverne strane dozidana je prostrana zgrada gradske ubožnice ili ra-

narnice (xenodohium, domus annonarius). Ta zgrada služila je kasnije, sve do rušenja 1893. za razne javne potrebe: od bolnice i škole do kazališta.

66


I DJELATNOSTI ZA KIRURŠKE BOLESTI

OPĆE BOLNICE BJELOVAR

Dom kulture, Bjelovar, Mažuranićeva 6

Pozivamo Vas na Stručni sastanak Hrvatskog kirurškog društva i Djelatno-sti za kirurške bolest, Opće bolnice Bjelovar, koji će se održati u subotu, 23. travnja 2005. godine u Domu Kulture, Bjelovar, Mažuranićeva 6 s početkom u 10,30 sati.


1. Razvoj kirurške službe u Bjelovaru, Vlašić Đ.

2. Desetogodišnjica laparoskopskih operacija; Diklić D., Vlašić Đ., Košćak D., Nekić A., Allouch A., Štivić Ž., Kovačić M., Sudar-Magaš Z., Fila B., Koprek D.

3. Karcinom dojke u muškaraca; Košćak D., VlašićĐ., Mesar N., Sudar-Ma-gaš Z., Lovrić J.

4. Operacijsko liječenje portrohanterne frakture bedrene kosti gama čavlom – zamke i pogreške; Mesar N., Veseli S., Nekić A., Allouch A., Štivić Ž., Kovačić M., Fila B.

5. Ručak u organizaciji domaćina

•

Sastanak je bodovan prema pravilima HLK-a (predavači 6 bodova, slušaći 4 boda).

Dolazak molim potvrditi do 18. 4. 2005. godine mr. sc. Darko Košćak, dr. med. ili tjanici Djelatnosti za kirurgiju na telefon broj 043/279 166, Gms 098 199 38 71.

OČEKUJEMO VAS U BJELOVARU!


67

P O V I J E S T K I RU RG I J E U B J E L O VA RU

Opći podatci Datum osnivanja kirurgije:Vojno zdravstvo razvijalo se je na ovom području od 1463. godine do razvojačenja

Vojne granice 8. lipnja 1871. Tek izgradnjom prve bjelovarske bolnice 1760. godine u službi se nalazi stalno kirurg. Iz matice vjenčanih i umrlih bjelovarske župe (1773. -1798.) spominje se 37 kirurga (Chyrurgus) i dva štabna liječnika ( Stabs medicus). Od 37 kirurga jedan je Supremus -chyrurgus, jedan, Unter-chyrurgus. Prezimena li-ječnika kirurga su njemačka, dva su češka ( Horak i Namiesky), i dva hrvatska ( Ba-bich i Klenovoch). Školovanje vojnih liječnika i kirurga (ranarnika) tada je bilo je u Vojnoj akademiji Josephinum u Beču.

Godine 1845. otvorena je druga bjelovarska bolnica tzv. Stara bolnica pod nazi-vom “LANDES SPITAL DER K. K. WARASDIRNER MILITAER GRENZE ER-BAUT 1845” u kojoj uz 6 velikih i 4 male bolesničke sobe nalazila i mala operacio-na dvorana u kojoj su se vršile «veće « i «manje» operacije, kao što su registrirane u operacijskom protokolu: Amputatio brachii dex. et sin., Amputatio femor. dex. et sin., Exarticulatio humeri sin., Excochleatio lupi nasi, Excisio carcinoma in labio inf., Lithotomia (Sectio alta), Paracentesis abdominis, Punctio hydrocele i dr.

Ipak prava organizacija i funkcioniranje kirurgije počinje u kolovozu 1912. godi-ne dolaskom i imenovanjem Prim. Dr. Antuna Gottlieba, primarnim liječnikom i

Slika 24. Prim. Dr. Antun Gottlieb (1880-1967), imenovan je 1912. godine ravnateljem Javne županijske bolnice u Bjelovaru, te voditeljem kirurgije. Od 1946. do 1952. godine predstojnik je Kirurškog odjela bolnice “Sestre Milosrdnice” u Zagrebu.

68


ravnateljem Javne županijske bolnice u Bjelovaru i voditeljeljem kirurškog odjela Žu-panijske bolnice. Svoju kiruršku karijeru započeo u Wiener Krankenhausu kod tada vrlo poznatog kirurga profesora Schnitzlera, a nakon toga kod dr. Dragutina Schwar-ca, šefa kirurškog odjela u Bolnici milosrdne braće u Zagrebu. Prim . dr. A. Gottlieb stekao je izvaredno znanje i vještinu u općoj kirurgiji, abdominalnoj kirurgiji, opstre-ticiji, ginekologiji rinologiji i neurokirurgiji. Godine 1913. izgrađuje novu operacio-nu dvoranu u kojoj je učinio prvu uspješnu resekciju želuca po originalnoj metodi Bi-llroth II u Hrvatskoj. Prim. Dr. Antun Gottlieb1918. godine resecirao je prvi put u Zagrebu grkljan zbog raka zajedno s otorinolaringologom dr. Zecom, a 1919. izvršio je torakoplastiku.

Naziv i ime osnivača:Bolnicu i kiruršku službu osnovala je Županijska uprava, Županije bjelovarsko-

križevačke. Broj postelja i operacijskih dvorana pri osnivanju:Bolnica je imala 128 postelja za kirurške i internističke bolesnike, bila je vojnog

značaja, ali je primala na liječenje i civilne osobe iz Vojne granice. U prizemlju bol-nice bile su pomoćne prostorije, a na katu 6 velikih i 4 male bolesničke sobe i jedna mala operacijska dvorana.

Ime i prezime prvog šefa kirurgije:Prim. dr. Antun Gottlieb (1880-1967), od kolovoza 1912. godine voditelj je ki-

rurškog odjela Županijske bolnice u Bjelovaru.

Slika 25. Fotografija plana grada Bjelovara 1760. godine. U legendi pod br. 12. upisana je bolnica s nazivom Militair und Burger Spital, u kojoj je registriran početak kirurškog rada na ovim prostorima.

69


Imena šefova kirurgije i razdoblja do danas :Prim. Dr. Antun Gottlieb 1912. - 1914. Prim. Dr. Nikola Karlić 1917. - 1940. Prim. Dr. Joza Jagodić 1940. - 1956. Dr. Milan Vranjican 1956. - 1958. Dr. Vladimir Dolezil 1958. - 1962. Dr. Zvonimir Peršić 1962. - 1963. Dr. Ivo Mlinarić ml. 1963. - 1965. Dr. Josip Stiplošek 1965. - 1966. Dr. Branko Vahtarić 1966. - 1970. Dr. Josip Pavešić 1970. - 1971. Prim. Dr. Maksimilijan Jurković 1971. - 1987. Prim. Dr. Đuro Vlašić i kao savjetnik Prof. Dr. Ivo Mlinarić 1987. - 1991. Prim. Dr. Đuro Vlašić 1991. – 2007Mr. sc. Davorin Diklić 2007. - 2009. Prim. mr. sc. Darko Košćak 2009. -

Imena kirurga od osnivanja do danas:Prim. Dr. A. Gottlieb, Dr. I. Dobrović, Prim. Dr. N. Karlić, Prim. Dr. J. Jagodić,

Prim. Dr. Lj. Bosner, Dr. Đ. Bastaić, Dr. M. Vranjican, Dr. I. Bičanić, Dr. I. Bradić, Dr. V. Dolezil, Dr. Z. Peršić, Dr. I. Mlinarić ml., Dr. J. Stiplošek, Dr. R. Belamarić, Dr. J. Pavešić, Dr. S. Janović, Dr. B. Vahtarić, Dr. P. Martinac, Dr. I. Prodan, Dr. S. List, Dr. T. Femec, Prim. Dr. M. Jurković, Dr. S. Geceg, Prim. Dr. Đ. Vlašić, Mr. sc. S. Veseli, Dr. R. Gligorović, Prim. mr. sc. D. Košćak, Dr. A Nekić, Dr. M. Ilić, Dr. N. Ghias, mr. sc. D. Diklić, Dr. N. Mesar, Dr. A. Allouch, Dr. Ž. Štivić, Dr. M. Kovačić, Dr. Zrinka Sudar- Magaš, mr. B. Fila, Dr. D. Koprek, Dr. J. Lovrić , Dr. Ž. Kučić, Dr. S. Grbaš.

Podatci o ustanovi danasStruktura ustanove:Djelatnost za kirurške bolesti opće bolnice u Bjelovaru radi na površini od 2600 m2,

a sastoji se od odjela za opću i abdominalnu kirurgiju, vaskularnu kirurgiju, trauma-tologiju. Unutar istih formiran je muški i ženski odsjek. Unutar zgrade kirurgije na-lazi se Djelatnost za anesteziju i intenzivno liječenje. Operacijski blok i ispod njega ambulantni blok priključen je istoj zgradi kao aneks. U polovici zgrade prizemlja na-lazi se Odjel za traumatologiju s 22 postelje te prostorije s pratećim sadržajima i ad-ministracijom Djelatnosti. Na katu zgrade smješteno je 13 bolesničkih soba, i to: u lijevom krilu ženska i dječja strana, a u desnom muška strana. Kirurški rad odvija se u

70


pet dijelova: ambulantni trakt, operacijski trakt, odjel opće kirurgije, traumato-loški odjel i odjel vaskularne kirurgije.

Broj postelja :Kirurški odjel raspolaže s 64 postelje priznatih od HZZO-a., te 9 postelja u JIL-u.

Broj operacijskih sala:Kirurgija koristi 4 operacijske dvorane, 3 velike operacijske dvorane ( traumato-

loška , abdominalna, dvorana za “ nečiste” zahvate i jednu za “male” kirurške zahvate u sklopu hitne kirurške ambulante.

Broj i struktura polikliničke službe :◆ Poliklinički rad obavlja se u 7 specijalističko-konzilijarnih ambulanata. ◆ hitna kirurška ambulanta◆ opća kirurška ambulanta ◆ traumatološka ambulanta◆ abdominalna ambulanta◆ koloproktološka ambulanta◆ ambulanta za bolesti krvnih žila◆ ambulanta za bolesti dojke

Stručni podatciGodišnje se u Djelatnosti za kirurgiju Opće bolnice u Bjelovaru učini 5500 opera-

cija i hospitalizira 2980 bolesnika, čime se ostvari 20100 bolničkih opskrbnih dana. U Djelatnosti za kirurgiju obavi se godišnje oko 1500 srednje velikih, većih i ve-

likih operativnih zahvata, te oko 4000 malih operacijskih zahvata.U kirurškoj ambulanti godišnje se obavi oko 24000 pregleda ( prvi i kontrolni

pregledi, prevoji i gipsevi). Broj elektivnih operacija godišnje:godišnje se učini 1500 elektivnih operacija ( srednje velikih, većih, velikih opera-

cijskih zahvata), te oko 4000 malih operativnih zahvata u ambulantnom zbrinjava-nju, 900 operacija učini se u općoj anesteziji, 300 u spinalnoj ansesteziji te 4300 u lo-kalnoj anesteziji.

Broj hitnih operacija godišnje: godišnje se učini 2350 hitnih operacija od toga “velikih” 350 te 2000 “malih”. U

općoj anesteziji učini se 350 operacija , u spinalnoj anesteziji 150 te 1850 u lokalnoj anesteziji.

71


Broj ambulantno liječenih bolesnika godišnje po ambulantama:◆ broj ambulantnih pregleda godišnje 24000◆ broj malih zahvata u hitnoj kirurškoj ambulanti 4000◆ hitna kirurška ambulanta 12000◆ traumatološka ambulanta 6000◆ ambulanta za bolesti dojke i UZV dojke 1100◆ ambulanta za bolesti krvnih žila 1900 ◆ abdominalna i koloproktološka ambulanta 2000

Vrste operacija:

1. Najčešće operacije: ◆ preponske i ventralne kile◆ žučni kamenci◆ prijelomi dugih kostiju◆ tumori debelog crijeva i želuca◆ hemoroidi◆ tumori dojke◆ operacija varikoziteta nogu 2. Posebni zahvati: ◆ laparoskopska kirurgija ( odstranjivanje žući,slijepog crijeva, operacija preponske

hernije i hernije trbušne stijenke, želuca i kolona). ◆ laparoskopska operacija hemoroida stapler metodom Longo◆ laparoskopska eksporacija žučovoda( ductus choledochus)◆ primjena staplera u abdominalnoj kirurgiji◆ operativno rješavanje prijeloma Gama čavlom (ILN), ukotvljenim čavlom te

DHS čavlom◆ operacijski zahvati pomoću ultrazvučnog noža◆ ugradnja proteze kukaPlanovi za budućnostNašu bolničku zgradu za potrebe kirurgije započeo je graditi Prim. Dr. Antun Got-

tlieb još davne 1913. godine, a otvorena je za bolesnike 1924. godine. Iako je zgrada rekonstruirana (1973. i 1982. godine) i opremljena s novom i suvremenom opremom ( najmoderniji endoskopski stup, ultrazvučni nož, aparatura za TEM, ednoskopski stup za kolonoskopiju i rektoskopiju, te instrumentarij za nove tehnike u traumato-logiji poput gama i ukotvljenog čavla), građevinska rješenja ne zadovoljavaju. Većina bolesničkih soba ima preko 4 postelje, neadekvatni su sanitarni čvorovi, hitna kirur-ška ambulanta i specijalističko- konzilijarne ambulante smještene su u podrumskim prostorijama , a operacijske dvorane nemaju propusnik. Vjerujemo da će izgradnjom nove bolničke zgrade za potrebe kirurgije i svih operacijskih struka taj problem biti

72


riješen, a početak izgradnje planiran je u proljeće 2010. godine. U skladu s razvojem regionalne kirurgije za budućnost planiramo kardovski popuniti Djelatnost opće ki-rurgije, omogućiti daljnju edukaciju i subspecijalizacije kirurga, a također planiramo unaprijediti polikliničko-konzilijarnu službu kako bi pregledi, usluge, obrada i ope-racijski zahvati bili na najvišoj mogućoj razini.

Znanstveni podatciObranjeni magistarski radovi djelatnika:Prim. mr. sc. Darko Košćak, dr. med., specijalist kirurg: Dominantne ozljede

djece politraumatizirane u cestovnom prometu. Zagreb, 1997. godine. Voditelj rada: Prof. dr. sc. Krunoslav Tomić

Mr. sc. Davorin Diklić, dr. med., specijalist kirurg: Novi troakar za endoskopsku kirurgiju s vrhom u obliku svrdla. Zagreb, 2003.

Mr. Branko Fila, dr. med., specijalist kirurg: Odabir pacijenata za ambulantnu laparoskopsku kolecistektomiju vrednovanjem prijeoperacijskog ultrazvučnog nala-za žučnjaka. Zagreb, 2007. god. Voditelj rada: Prof. dr. sc. A. Mijić

Objavljeni znanstveni i stručni radovi:Djelatnost za kirurgiju Opće bolnice Bjelovar objavila je 54 rada citirana u CC, te

preko stotinu kongresnih i ne indeksiranih radova. Ostala stručna i znanstvena djelatnost:Prim. mr. sc. Darko Košćak, dr. med. specijalist kirurg završio je subspecijali-

zaciju iz digestivne kirurgije 2007. 24. veljače 2007. godine dodijeljeno mu je visoko odličje Hrvatskog liječničkog zbora “POVELJA” u znak priznanja za osobit doprinos Zboru, medicinskoj znanosti i zdravstvu u Republici Hrvatskoj.

Godine 2008. kao član Radne grupe sudjelovao je na izradu nacionalnih smjerni-ca o higijeni ruku u zdravstvenim ustanovama te na izradi nacionalnih smjernica za smanjenje rizika profesionalne izloženosti infekcijama koje se prenose krvlju u zdrav-stvenim ustanovama pod pokroviteljstvom Ministarstva i socijalne skrbi Republike Htvatske.

Mladen Kovačić. dr. med. specijalist kirurg , završio je subspecijalizaciju iz tra-umatologije 2008. godine.

Djelatnost za kirurgiju Opće bolnice Bjelovar organizira brojna predavanja u Zboru liječnika, kirurškim sekcijama domaćim i stranim kongresima. U travnju 1989. godine u Bjelovaru je organiziran pod pokroviteljstvom naše djelatnosti stručni sastanak ki-rurga Slavonije i Baranje, a glavna tema sastanka bila je “BOLESTI VENSKOG SU-STAVA” . Redovito se održava nastavni rad u srednjoj medicinskoj školi u Bjelovaru, a na odjelu osposobljeno je mnogo pripravnika, stažista, sekundaraca, specijalizana-ta kirurgije. Tri specijalista iz Arapskih zemalja potekla su iz naše djelatnosti. Kirurzi

73


naše ustanove održali su brojna edukacijska predavanja za građane Bjelovara i Daru-vara, a zadnje predavanje bilo je o ranom otkrivanju karcinoma dojke.

Godine 2005. održan je redoviti godišnji sastanak Hrvatskog kirurškog druš-tva u Bjelovaru s prikazom dosadašnjeg rada Djelatnosti za kirurške bolesti uz prikaz tri stručna rada iz područja abdominalne kirurgije-laparoskopske kirurgije, traumato-logije te kirurgije dojke. U prosincu 2005. godine u sklopu obilježavanja 160. godina Opće bolnice Bjelovar, održan je kirurški simpozij s temom” Laparoskopska eksplo-racija” žučovoda” s videokonferencijskim prijenosom iz operacijske dvorane. Naši ki-rurzi članovi su Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatske liječničke komore, Hrvatskog kirurškog društva, Hrvatskog društva za digestivnu kirurgiju, Hrvatskog endoskop-skog društva, Hrvatskog senološkog društva, te traumatološkog društva

Podatci o ustanovi i djelatnicima Odjel za kirurgiju započeo je s radom u tzv. Staroj bolnici pod nazivom “LANDES

SPITAL DER K. K. WARASDIRNER MILITAER GRENZE ERBAUT 1845”, ali početak pravog kirurškog rada i funkcioniranje kirurgije počinje u kolovozu 1912. godine dolaskom i imenovanjem prim. dr. Antuna Gottlieba primarnim liječnikom i ravnateljem Javne županijske bolnice u Bjelovaru i voditeljem kirurškog odjela Župa-nijske bolnice. Uz njegovu ličnost vezana je prva uspješna resekcija želuca po metodi Billroth II 1913. godine u Bjelovaru i prva takva operacija u Hrvatskoj , a također je dao poticaj za izgradnju nove bolničke zgrade s kirurškim odjelima.

Dr. Antun Gottlieb rodio se 21. studenog 1880 . godine u Vukovaru. Naslijedio je ljubav i vještinu za kirurgiju od svog oca dr. Alberta Gottlieba, koji je bio znameniti liječnik, kirurg i opstetričar u Vukovaru. Studij medicine apsolvirao je 1904. godine u Beču. Po završenom studiju započeo je svoju kiruršku karijeru u Wiener Kranken-haus kod tada vrlo poznatog kirurga profesora Schnitzlera. Poslije godinu dana na-stavlja radom u kirurgiji kod dr. Dragutina Schwarca šefa kirurškog odjela u Bolnici milosrdne braće u Zagrebu gdje je stekao izvaredno znanje i vještinu u općoj kirur-giji, abdominalnoj kirurgiji, opstetriciji, ginekologiji, rinologiji i neurokirurgiji. Go-dine 1912. imenovan je primarnim liječnikom i ravnateljem Javne županijske bolni-ce u Bjelovaru te vodi Kirurški odjel Županijske bolnice gdje znatno unapređuje rad . Ova bolnica izgrađena je 1845. godine pod nazivom “LANDES SPITAL DER K. K. WARASDIRNER MILITAER GRENZE ERBAUT 1845”, i uz izvjesne nado-gradnje i adaptacije i danas je još u funkciji. Dr. Antun Gottlieb 1913. godine uredio je na prvom katu te bolnice operacionu dvoranu i u njoj izvršio prvu uspješnu resek-ciju želuca po originalnoj metodi Billroth II na Balkanu. Pri operaciji asistirao mu je tadašnji pomoćni liječnik dr. Ivan Dobrović.

Dao je poticaj za izgradnju nove bolničke zgrade s kirurškim odjelom. Nagova-ra tadašnjeg župana Bjelovarsko-križevačke županije Dedovića da se 1913. godine

74


započne zidati nova bolnička zgrada za potrebe kirurgije. Bolnica je građena po pro-jektu ing. Ignaca Fischera koji je projektirao i Kliniku za ženske bolesti i porođaje u Petrovoj ulici u Zagrebu, pa su zgrade slične. Zidanje te zgrade zaustavlja početak rata, ali i odlazak dr. Antuna Gottlieba 1914. godine u vojsku. Dolaskom kirurga dr. Nikole Karlića 1917. godine radovi na zgradi se nastavljaju, a zgrada se dovršava 1924 . godi-ne. Tada je to bila najmodernija bolnička zgrada u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Godi-ne 1914. i 1915. nalazi se dr. Gottlieb kao kirurg na ratištu, odakle se vraća u Zagreb, gdje bude postavljen na mjesto predstojnika kirurškog odjela u Zakladnoj bolnici na Trgu bana Jelačića. Taj odjel vodi prim. dr. Gottlieb vrlo uspješno sve do 1930., kada je umirovljen. Taj period njegovog života i rada neobično je važan za razvoj naše ki-rurgije, jer je kroz to vrijeme dr. Gottlieb izvršio prvi put mnogo operacijskih zahva-ta, koji do tada nisu još bili izvršeni u Zagrebu. Uz već spomenutu prvu resekciju že-luca u Bjelovaru (1913.) Gottlieb je 1918. resecirao prvi put u Zagrebu grkljan zbog raka s tadašnjim otorinolaringologom dr. Zecom, a 1919. na kirurškom odjelu izvr-šio torakoplastiku. Bio je vješt operater, izvrstan dijagnostičar i pedagog. Operacijske zahvate vršio je savršenom mirnoćom.

Iz Gottliebove škole izašli su mnogi tada poznati kirurzi širom cijele Hrvatske (prof. dr. Ante Medanić, prof. dr. Brano Oberhofer, prof. dr. Božidar Lavrić, prim dr. Janko Šanjek, prim. dr. Branko Vitauš, prim. dr. Šime Novosel i dr.). Od 1940 dr. Gottlieb radi u svom privatnom sanatoriju.

Godine 1945. prim. dr. Gottlieb imenovan je šefom kirurškog odjela nove Za-kladne bolnice na Rebru, a kad su klinike preseljene na Rebro preuzeo je 1946. godi-ne vodstvo na kirurškom odjelu Bolnice sestara milosrdnica u Zagrebu. Predstojnik je Kirurškog odjela od 1946. . do 1952. godine kada je umirovljen. Prim. dr. A. Got-tlieb bio je veliki poznavalac kirurške vještine, izvanredan učitelj i nadasve skroman

Slika 26. Zgrada na slici desno u kojoj je učinjena prva resekcija želuca u Hrvatskoj 1913. godine. Zgrada na slici lijevo-kirurgija koju je započeo graditi prim. dr. Antun Gottlieb-1913. godine,

a dovršena je 1924. godine.

75


čovjek. Godišnje odmore provodio je na drugim klinikama kako bi se upoznao s naj-novijim dostignućima u medicini. Stečeno je znanje promptno prenosio u svoju sre-dinu. Kao dobar psiholog služio se pored svog bogatog iskustva i znanja medicinskom logikom, a svoje suradnike i bolesnike impresionirao svojim mirnim ponašanjem i ra-suđivanjem. Bio je vrlo ponosan, pa ga je vrijeđao način rada nekih pojedinaca na Me-dicinskom fakultetu koji dugi niz godina nisu prihvatili njegovu ponuđenu suradnju u odgoju mladih medicinara. Titulu profesora Medicinskog fakulteta su mu ponudili u povodu 70-godišnjice života, što je on odbio, s obrazloženjem da je sada za tu čast već previše star. Analiziramo li njegovu stručnu djelatnost, izlazi da je on jedan od za-dnjih naših općih kirurga koji se u svim domenama tadašnje kirurgije mogao jedna-ko dobro snalaziti. Ipak je on uvidio da razvoj kirurgije traže uže specijalizacije, tim-ski rad i suradnju s drugim medicinskim specijalistima, pa pri postavljanju indikacija za kirurške zahvate traži mišljenje rendgenologa, laboratorijske nalaze, endoskopske preglede i mišljenje drugih specijalista. S obzirom na ulogu koju je imao u razvoju ki-rurgije, ne samo u našoj bolnici nego i u Hrvatskoj, možemo ga staviti u red jednog od osnivača moderne digestivne kirurgije. Prim. Dr. Antun Gottlieb umro je u Za-grebu 1967. godine u 87 godini života, a jedna ulica u gradu Zagrebu u naselju Vrap-če nosi ime dr. Antuna Gottlieba.

Cijelo razdoblje između dva svjetska rata (kroz 24 godine) obilježeno je radom dr. Nikole Karlića, kirurga, primarnog liječnika i ravnatelja bolnice.

Dr. Karlić rođen je 7. studenoga 1882. u Bijeljini (BIH). Medicinu je diplomirao u Beču 1906. godine, a 1912. je sekundarni liječnik bolnice Milosrdne braće u Za-grebu. U Bjelovar je premješten iz bolnice u Dugoj Resi u prosincu 1916. godine. Dr. Karlić bio je vrstan kirurg i dobar organizator, pun humanosti i razumijevanja za bo-lesnike i svaku osobu, svestrano obrazovan, poliglot i ugodan sugovornik. Bjelovar-čani su ga zvali “živi leksikon”. Bio je član Union medicale France-Yougoslave uz prof. dr. Čačkovića, i dr. Locherta koji su bili iz Zagreba. Preveo je knjigu Francuska revo-lucija Thomasa Carlyle s engleskog jezika i tiskao u Zagrebu 1918. u III sveska u vla-stitoj nakladi s vrlo opširnim komentarom.

Istočno od Stare bolnice kupio je dr. Karlić 1927. godine zemljište te izgradio pri-vatni sanatorij kojem je dao ime “Vila Maria”. Sanatorij je bio vrlo dobro opremljen pa je imao rentgen aparat za dijagnostiku i terapiju, Quarz i Solux lampu, Kadmium lampu i kratkovalnu diatermiju. U sanatoriju dr. Karlić je vršio kirurške i ginekološke operacije. U Liječničkom vjesniku objavio je 1920. godine članak: Dva slučaja perfo-racije želučanog čira (Liječ. vjesn. 42:549-550(11) 1920.). To su bili bolesnici iz bje-lovarske bolnice, a izliječeni operacijom

Godine 1940. primarni liječnik i ravnatelj bolnice dr. Nikola Karlić je obolio i na-pustio bolničku službu i preselio se u Zagreb. Sanatorij “Vila Maria” je prodao ban-skoj upravi Banovine hrvatske s cjelokupnim inventarom uključujući opremu za ki-rurške i ginekološke operacije, rentgen aparatom i uređajima za fizikalnu terapiju i helioterapiju.

76


U jesen 1944. dr. Nikola Karlić bio je upisan na Filozofskom fakultetu Sveučili-šta u Zagrebu i slušao predavanja iz mineralogije i petrografije te astronomije. Nasta-va iz mineralogije i petrografije održavala se u Zavodu za mineralogiju i petrografi-ju Prirodoslovnog muzeja na Gornjem gradu kod prof. dr. Vladimira Barića. Na pr-vom satu petrografije prof. Barić je predstavio dr. Karlića liječnika i kirurga u miro-vini koji se uvijek zanimao za geologiju i astronomiju, ali kao aktivni liječnik i kirurg nije imao vremena baviti se takvim teškim, ali zanimljivim studijem. Nakon predava-nja dr. Karlić je profesorima postavljao pitanja i raspravljao pa se saznalo da čita, uči i poznaje predmetnu građu. U ljetnom semestru 1950. godine dr. Karlić vodio je vjež-be iz kirurgije za studente medicine na Kirurškom odjelu Bolnice “dr. Ozren Novo-sel” u Zagrebu, danas Bolnice “Merkur”. Posebno se zalagao da studentima pruži što više od svog znanja i bogatog praktičnog iskustva. U Bjelovar je dolazio od 1952. do 1954. godine i operirao u dogovoru s ravnateljem i šefom kirurgije prim. dr. Jozom Jagodićem. Dana 26. listopada 1956. održao je u bolnici predavanje: Nešto iz prošlo-sti bjelovarske bolnice. Umro je u Zagrebu 29. ožujka 1958. godine.

Odlaskom iz Bjelovara dr. Nikole Karlića primarnim liječnikom i ravnateljem Dr-žavne bolnice postaje 1940. godine kirurg prim. dr. Joza Jagodić. Jagodić se rodio u Osijeku 17. veljače 1897. kao četvrto dijete od šestero djece u obitelji državnog či-novnika. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Vinkovcima, medicinu je studirao u Innsbrucku, a diplomirao u Pragu 1922. godine. Bio je izvrstan student. Posvetio se kirurgiji i radio u osječkoj bolnici kao učenik i asistent vrlo uglednog kirurga prof. dr. Vatroslava Florschütza. U Bjelovar je došao kao vrlo iskusan kirurg, a osječku ki-rurgiju i hrvatsku medicinu obilježio je s dva značajna događaja. Godine 1929. bio je aktivni sudionik prve direktne transfuzije krvi u osječkoj bolnici kao davalac krvi. Godine 1932. dr. Jagodić je sašio ubodnu ranu srca i to je drugi takav zahvat u osječ-koj bolnici. Zahvati na prsnom košu tada se nisu izvodili. Iste godine stekao je naslov primarijus. Godine 1935. prelazi na ginekologiju osječke bolnice gdje radi do odla-ska u Bjelovar 1940. godine. U Bjelovaru proveo je 19 godina kao ravnatelj bolnice i šef kirurškog i ginekološkog odjela s rodilištem. Kao ravnatelj bjelovarske bolnice za-služan je što je iza II. svjetskog rata u Novoj bolnici otvoreno uzorno rodilište, a za operacionu dvoranu nabavljeni moderni operacioni stol, upotpunjen instrumentariji i montirana velika svjetiljka na stropu koja ne stvara sjene. Renovirana je i Stara bol-nica koju je u južnom krilu koristila vojska sve do 1954. godine.

Dr. Jagodić je bio izvrstan stručnjak i spretan kirurg te vrlo požrtvovan liječnik. Bio je inteligentan, obrazovan, poliglot, dobar šahist i ribolovac. Volio je glazbu i izvrsno je svirao klavir te mnogo čitao. Posebno je volio cvijeće. Njegova soba u Novoj bol-nici bila je puna raznih lončanica. Sestre iz operacije njegovale su cvijeće u sobi svog šefa, a u tom poslu morale su imati gumene rukavice zbog sterilnosti. U bolničkim nasadima još i danas raste po koje ukrasno drvo što ga je dao posaditi ravnatelj prim. dr. Jagodić. U životu se rukovodio medicinskom etikom i najvišim ljudskim vrlina-ma te pomagao bližnjega u nevolji i nesreći. Najteže razdoblje u svom životu proveo

77


je za vrijeme II. svjetskog rata u Bjelovaru. Operirao je danju i noću s malo suradni-ka i spašavao ranjene i bolesne. Zajedno s dr. Fantonom pomagao je ranjenim parti-zanima koji su ilegalno liječeni u bolnici, a pomagao je iprogonjenim Židovima. Dio sanitetskog materijala slao je partizanima. U Bjelovaru nije stekao imetak. Godine 1956. odijeljena je kirurgija od ginekologije. Kirurgiju pruzima demobilizirani vojni kirurg dr. Milan Vranjican koji uvodi endotrahealnu anesteziju., a prim. dr. Jagodić je šef Odjela za ginekologiju i porodništvo i ravnatelj.

Prim. dr. Jozo Jagodić napustitio je bolnicu i Bjelovar 1958. godine. Dr. Jozo Jago-dić nakon odlaska iz Bjelovara radio je 1959. godine u Gospiću, a od prosinca 1959. do 1961. u Plevljima. U Osijek se vratio 1961. godine gdje je bio specijalist - kirurg u Domu zdravlja do umirovljenja 1963. godine. Umro je u Osijeku 25. siječnja 1973. godine.

Godine 1956. dolazi do odvajanja ginekologije od kirurgije, a vođenje kirurgije preuzima dr. Milan Vranican , koji uvodi endotrahealnu anesteziju . Uz njega na ki-rurgiji tada radi i dr. Ivo Bićanić.

Dr. Ivo Bićanić rođen je u Križevcima 21. rujna 1919. godine u odvjetničkoj obi-telji. Osnovnu školu polazio je u Križevcima, a Franjevačku gimnaziju u Visokom (Bo-sna), jer su u Križevcima postojala samo četiri razreda gimnazije. Maturirao je 1938. godine. Medicinski fakultet svršio je u Zagrebu i diplomirao 15. srpnja 1943. U Op-ćoj bolnici Bjelovar dr. Bičanić stupio je u službu 25. listopada 1945. kao liječnik – pripravnik. Od 8. siječnja 1949. specijalizira kirurgiju i s internistom dr. Fantonom

Slika 27. Zgrada Djelatnosti opće kirurgije u Bjelovaru danas

78


radi u Nižoj invalidskoj liječničkoj komisiji u Bjelovaru. Posljednjih šest mjeseci spe-cijalističkog staža proveo je na Kirurškoj klinici bolnice “Dr. Mladen Stojanović” (šef prof. Riesner) i položio specijalistički ispit iz kirurgije 10. rujna 1954. godine. Iz Bje-lovara prešao je na kirurgiju u Banja Luku gdje radi s dr. Šojatom od 1957. do 1964. godine. Napušta Banja Luku i od 1964. do 1975. bio je šef kirurškog odjela u Tuzli. Na privremenom radu u Njemačkoj proveo je u gradu Birkenfeldu kod Triera od 1. srpnja 1975. do 1982. Umirovljen je 1982. godine.

Dr. Ivo Bićanić bio je inteligentan, vrlo obrazovan, izvrstan kirurg i požrtvovan li-ječnik, voljen i poštovan od bolesnika, bolničkog osoblja i kolega liječnika. Rado i ne-sebično je pomagao mladim suradnicima. Bio je jedan od osnivača Podružnice Zbora liječnika Hrvatske u Bjelovaru 1947. godine i prvi tajnik podružnice. Dr. Bičanić bio je vrlo drag čovjek, vesele naravi. Govorio je francuski i njemački, a služio se i engle-skim jezikom. Posjedovao je biblioteku od 3000 svezaka. Volio je glazbu i izvrsno je svirao harmoniku. Umro je u Zagrebu 17. prosinca 1995. godine.

Značajan preokret u radu kirurgije nastaje dolaskom u bolnicu Bjelovar 1958. go-dine tada već afirmiranog kirurga i sveučilišnog asistenta dr. Vladimira Dolezila, uče-nika prof. dr. D. Juzbašića i voditelja dječje kirurgije u Kirurškoj klinici KBC “Rebro” u Zagrebu. Dr. Dolezil provodi rekonstrukciju kirurgije, tako da dotada bolesničke sobe sa 16 i 20 postelja bez tekuće vode i bez sanitarnih čvorova, preuređuje u manje, a također izgrađuje dječju sobu, koja je trebala biti začetak dječje kirurgije u tom dijelu Slavonije. Dr. Dolezil uvodi u operatacijski program nove operacijske zahvate i stoga na rad prima mlađe doktore medicine. Godine 1962. odlazi u Šibenik i postaje šefom Kirurškog odjela, gdje provodi suvremenu organizaciju kirurške službe. Dr. V. Dolezil napisao je doktorsku dizertaciju iz područja kirurgije “Atrezija žučnih puteva”, ali ga je teška bolest omela u daljnjem napredovanju te umire 1. kolovoza 1970. godine.

U bjelovarskoj kirurgiji radilo je još dosta istaknutih kirurga, a jedan od njih je i dr. Ivo Bradić, koji dolazi na kirurgiju 1958. godine. 1961. godine napušta Bjelovar i prelazi u KBC “Rebro” u Zagrebu gdje kasnije postaje profesor kirurgije i vodi Odjel dječje kirurgije , kojega je upravo osnovao dr. Vladimir Dolezil.

Godine 1963. na mjesto šefa kirurgije dolazi dr. Ivo Mlinarić ml., koji uvodi rad u eksperimentalnoj kirurgiji. Rođen je u Vinkovcima 1922. godine, Medicinski fakultet završio je u Zagrebu 1947., a specijalistički ispit iz kirurgije položio je 1956. godine. Svoju kiruršku karijeru započeo je na Kirurškom odjelu Opće bolnice u Zadru, kod Prim. dr. Antona Drešćika , a zatim nastavio u Zagrebu u Općoj bolnici “Dr. Ozren Novosel” kod prof. dr. Branka Oberhofera i prim. dr. Branka Vitauša i u Kirurškoj klinici “Rebro” kod prof. dr. Dimitrija Juzbašića. Godine 1981. predstojnik je Kirur-ške klinike Medicinskog i Stomatološkog fakulteta u Kliničkoj bolnici “Dr. Mladen Stojanović” u Zagrebu. Od 1987. do 1991. godine, kao umirovljeni profesor kirurgi-je radi ponovo u Bjelovaru kao konzultant.

Dana 1. travnja 1971. godine vodstvo kirurgije preuzima prim. dr. Maksimili-jan Jurković ( 1922-1998). Njegovo je vrijeme obilježeno velikim organizacijskim,

79


prostornim i kvalitetnim promjenama. Imao je veliki utjecaj na razvoj mladih kirur-ških kadrova, odgojio je ili završio edukaciju niza naših općih kirurga, a uz njega su kiruršku vještinu svladali brojni njegovi asistenti tijekom čitavog razdoblja njegove kirurške aktivnosti. Prim. Jurković bio je izvrstan dijagnostičar, a operacijske zahvate vršio je savršenom mirnoćom. Kirurgiju je započeo u Glini kod dr. Blašića, pa nasta-vio u bolnici “Merkur” u Zagrebu kod prim. dr. B. Vitauša i prof. dr. Branka Oberho-fera. Prije dolaska u Bjelovar radio je i samostalno vodio kiruršku službu u bolnici u Subotici, gdje se dokazao vrlo sposobnim kirurgom, rješavajući kiruršku problemati-ku svih tjelesnih sustava i regija. Prim. dr. M. Jurković bio je poliglot, želio je upozna-ti život i rad i drugih sredina, pa je neko vrijeme radio u Etiopiji u Adis Abebi, gdje je bio osobni doktor medicine tadašnjeg cara Hajla Selasija. Volio je putovanja, tako da je za vrijeme svoga života obišao gotovo cijeli svijet. Bio je gurman, kušao je hranu svih kuhinja svijeta, ali nije volio meso pernatih životinja. Godine 1973. provodi prvu fazu rekonstrukcije kirurgije, kojom se podrumski prostor preuređuje u ambulantni prostor, a taj se sastojao od hitne prijamne ambulante s velikom čekaonicom, dvorane za male hitne kirurške intervencije, rendgen-snimaonice za hitne traumatološke slu-čajeve s tamnom komorom, gipsaonice, specijalističko-konzilijarne ambulante, sobe za medicinsko osoblje te sanitarnih čvorova s kupaonicom. Drugu fazu rekonstrukci-je provodi 1982. godine kojom zahvaća temeljite izmjene kompletnog vodovodnog, električnog i kanalizacijskog sistema, te izmjene podova. Provodi se rekonstrukcija operacijskih dvorana s ventilacijskim uređajima. U prizemlju se dobiva odjel za JIL-a i traumatologija, tako da se je posteljni kapacitet povećao za 30 postelja. Za vrijeme njegova rada na kirurgiji formirani su odsjeci za opću kirurgiju, traumatologiju, va-skularnu kirurgiju, te traumatološka ambulanta, ambulanta za vaskularna oboljenja i gastroenerološka ambulanta. Prim. Jurković bio je veliki poznavalac kirurške vještine, izvanredan učitelj, a svoje suradnike i bolesnike impresionirao svojim mirnim pona-šanjem i rasuđivanjem. Za vrijeme svog bogatog i plodonosnog rada na kirurgiji i pri-je odlaska u mirovinu Prim. Jurković ostavio je iza sebe nekoliko vrsnih kirurga (dr. J. Siplošek, dr. S. Geceg, dr. Đ. Vlašić, dr. S. Veseli, dr. D. Košćak, i dr. A. Nekić), a tako-đer je poslao na edukaciju 4 specijalizanta kirurgije. Dva volontera iz Arapskih drža-va završila su edukaciju iz opće kirurgije za vrijeme njegova rukovođenja kirurgijom. Prim. Jurković ostaje na mjestu predstojnika kirurške službe sve do odlaska u starosnu mirovinu 1987. godine. Umro je u Zagrebu u 76. godini života.

U povijesti bjelovarske kirurgije, uz već nabrojene velikane naše kirurgije bilo je još kirurga velikog znanja i organizacionih sposobnosti, ali premalo je prostora da na ovom mjestu pojedinačno istaknemo svakog poimenično. O današnjem radu kirurgije i njego-vih djelatnika, te ocjenu o uspješnosti njihovog rada, provođenju svih zacrtanih ciljeva, ostavit ćemo prostora mlađoj generaciji naših kirurga, da u sljedećim izdanjima knjige “Povijest hrvatske kirurgije” nadopune tokove povijesti i o svemu donesu sud.

Naša dobro organizirana i uvježbana kirurška služba dočekala je spremna Domo-vinski rat i odgovorila je svim zahtjevima ratne kirurgije. U tijeku Domovinskog rata

80


u Djelatnosti za kirurgiju Opće bolnice u Bjelovaru obrađeno je preko 500 ranjeni-ka s prve crte bojišnice.

Danas na odjelu radi 87 djelatnika:10 specijalista kirurga ( s time da u našim redo-vima od 1998. godine imamo i jednu ženu – kirurga), četiri specijalizanta kirurgije, jedna viša medicinska sestra, 52 medicinske sestre, 4 administratora i 17 spremačica.

Imena i prezimena kirurga Djelatnosti opće kirurgije danas i godina položenog specijalističkog ispita:

Prim. mr. sc. Darko Košćak, dr. med. 1983. god. Nekić Ante, dr. med. 1983. god. Mr. sc. Davorin Diklić, dr. med 1989. god. Neven Mesar, dr. med. 1989. god. Ali Allouch, dr. med. 1991. god. Željko Štivić, dr. med. 1994. god. Mladen Kovačić, dr. med. 1997. god. Zrinka Sudar- Magaš, dr. med. 1998. god. Mr. sc. Branko Fila dr. med 2001. god. Damir Koprek, dr. med. 2005. god. Josip Lovrić, dr. med. specijalizant kirurgijeŽeljko Kučić, dr. med. specijalizant kirurgijeSanela Grbaš, dr. med. specijalizant kirurgijeDean Vujčić, dr. med. specijalizant kirurgije

Slika 28. Kirurzi Opće bolnice Bjelovar (lipanj 2009. godine)

81


Literatura1. Miculinić R., Iz stare prošlosti bjelovarske bolnice. Bjelovarski zbornik, Bjelovar, Matica hrvatska, ogranak

Bjelovar i Opća bolnica Bjelovar, 2003; 6:15-30. 2. Bjelovarski zbornik 1989. Bjelovar. Gradski muzej,19893. Mlinarić I. i sur., Povijest kirurških struka u Hrvatskoj. Akademija medicinskih znanosti Hrvatske.

Zagreb,2002. 4. Berghofer M., Povijest zdravstvene službe u Bjelovaru. Zbornik stručnih radova Medicionskog centra “Dr.

Emilija Holik” u Bjelovaru. Povodom 125- godišnjice postojanja bolnice. Bjelovar. Medicinski centar Bjelovar,1970; 7-69.

5. Košćak D., Prim. dr. Joza Jagodić proglašen posmrtno pravednikom među narodima. Liječ Novine 2004;8-9.

6. Milošević B., In memoriam Prim. dr. Joza Jagodić. Med. Vjesnik 1973 ;5-63. 7. Karlić N., Nešto iz prošlosti bjelovarske bolnice. Predavanje, strojopis, Gradski muzej Bjelovar, 1954. 8. Mjesečna skupština Zbora liječnika 22. veljača 1918. Prikaz preparata želuca dobiven sekcijom Op. resec-

tio Billroth II. Prim. dr. A. Gottlieb, Liječ Vjesn 1918;40:139-140. 9. Primarius dr. Antun Gottlieb, 70 godišnjica života i 45. godišnjica rada. Acta chirurgica, Glasilo kirurško-

ortopedske sekcije Zbora liječnika Hrvatske,1950;1:5. 10. Berghofer M., Dolezil V., Prilog historijatu kirurgije u Bjelovaru. Intersekcijski sastanak kururga Hrvat-

ske i Slovenije, Dubrovnik 1967; Bilten 3:8-14.

83

P O V I J E S T P O Ž E Š K E K I RU RG I J E

U rimsko doba, na području današnje Požeštine nalazilo se mjesto Incerum koje je, prema općem uređenju rimske države, imalo liječnika. Željezni sk-alpeli, lancete, sonde, pincete, žličice i škarice raznih veličina, pronađeni u

iskopinama govore o kirurškom umijeću toga doba, a bolnice, valetudinariji, prven-stveno su služile rimskim legijama. (1) U ovim bolnicama vjerojatno je bio začetak kirurškog djelovanja na ovim prostorima.

U ranom srednjem vijeku spominje se samostan cistercita u Kutjevu s prvim hos-pitalom za liječenje bolesnika i samostan benediktinaca u Rudinama. Pretpostavlja se da je u tim hospitalima sačuvano i njegovano ranarničko znanje antičkih liječnika.

Prvi pisani spomen grada potječe iz 1227. godine kada papa Honorije III. potvr-đuje i odobrava kupnju utvrde Castrum de Posega, a dolaskom franjevaca i izgrad-njom samostana (oko 1270. godine), osim vjerskih i kulturnih, značajno se poboljša-vaju i zdravstvene prilike. Medicinska umijeća toga vremena uglavnom su vezana uz ranarničke vještine redovnika. (2)

Slava i jakost koju je Požega imala gubi se u 16. stoljeću prodorom Turaka na ove pro-store. Zdravstvene prilike toga vremena su vrlo loše, o kirurškom djelovanju nema spo-mena, nema liječnika ni bolnica, dok su epidemije zaraznih bolesti svakodnevnica.

Nakon protjerivanja Turaka ostalo je vrlo jadno stanje. O bilo kakvim organiziranim društvenim aktivnostima ne može se govoriti još idućih pedesetak godina, jer se granič-nim područjima gradiške, brodske i vinkovačke regije pridavalo više pažnje. Dolazak isu-sovaca u Požegu 1698. godine značio je početak vjerske, kulturne, moralne, zdravstvene i svake druge obnove. Na mjestu današnjih Kamenitih vrata u Požegi osniva se privre-mena bolnica, gdje se primaju bolesnici i ranjeni vojnici s graničih područja prema kra-jevima pod Turcima. Godine 1705. u Požegu dalazi prvi liječnik, gimnazijski profesor, Istranin iz Žminja, otac Franjo Rovis, koji je od samog pape Klementa IX. dobio potvr-du o osposobljenosti za liječenje bolesnih. I ovo vrijeme obilježeno je epidemijama, prije svega, kuge koja je Požegu zahvatila 1739. godine i odnijela oko 2000 života.

Vladavina Marije Terezije je obilježena značajnim napretkom u zdravstvenom sta-nju pučanstva. Ona je 1748. godine, najprije u Beču, a potom i u drugim gradovima, osnovala učilišta za ranarnike i babice, te je Požega u to vrijeme uz prvog županijskog fizika, Franju Volosiusa (od 1748. godine), imala babicu i ranarnika. Može se reći da su to prvi oblici organizirane zdravstvene zaštite u Požeštini. (3,4) Liječnici, ranarni-ci i babice u to vrijeme, u svom radu primijenjuju jednostavne kirurške postupke, po-najprije one u svezi s tretmanom rana i ozljeda.

84


U drugoj polovici 18. stoljeća postojala je u Požegi bolnica, neka vrsta ubožnice, koja je od 1765. godine bila u Ulici sv. Roka, potom u Ulici Ranjenog Isusa, a na kra-ju u Ulici Arslanovci. Nije vjerojatno da je u toj bolnici bilo ikakvog drugog kirurškog djelovanja osim ranarničkog.

Prvu modernu bolnicu Požega je dobila 1836. godine, zalaganjem ponajviše Po-žežanina Alekse Vancaša, liječnika koji je tada bio na značajnim položajima u Zagre-bu. Nalazila se u Ulici Vučjak, uz kapelicu sv. Filipa i Jakova. Tek 1875. godine, rješe-njem Kraljevske zemaljske vlade, bolnica je dobila status opće javne bolnice te je od tada imala svog fizika, a zdravstvenu njegu pružale su sestre milosrdnice reda sv. Vin-ka Paulskog koje su došle iz Zagreba. (4,5)

Za kirurško djelovanje važna je i privremena bolnica koja se, sredinom osamdese-tih godina 19. stoljeća, nalazila u okviru samostana časnih sestara. Služila je za liječe-nje bolesnih i ranjenih vojnika austrijske vojske, njegu su pružale sestre milosrdnice, a liječnički nadzor obavljao je liječnik Matković. Bolnica je imala 40 postelja, a 1885. godine posjetio ju je i sam car Franjo Josip I.

Početkom 20. stoljeća stanje u gradskoj bolnici, u odnosu na ostale gradove(Osijek, Slav. Brod, N. Gradiška, Virovitica) koji već imaju svoga kirurga, postaje sve lošije.

Kao reakcija na nezadovoljstvo Požežana takvim stanjem, godine 1930. iz banovin-ske uprave dolazi rješenje kojim se odobrava izgradnja nove bolnice, a 1933. u Požegu

Slika 29. Bolnica u Vučjaku (sagrađena 1836. godine).

85


dolazi i kirurg, dr. Artur Horvat. Do useljenja u novu bolnicu, dr Horvat radi u nešto preuređenoj staroj bolnici, gdje je 18. siječnja 1934. godine jednoj mladoj Požežanki odstranio upaljeni crvuljak, što se smatra prvom operacijom izvedenom u požeškim bolnicama i začetkom kirurgije u Požegi. (5)

Nova požeška bolnica useljena je i počela s radom 15. srpnja 1936. godine. Pro-jektant je bio poznati arhitekt Stanko Kliska, a imala je kirurški odjel s ginekologijom u prizemlju i interni odjel na katu. Uz glavnu zgradu bio je priključni objekt s dvije operacijske dvorane, prostorom za rendgensku dijagnostiku, rađaonicom , laborato-rijem i sobom za cistoskopije.

Do 2. svjetskog rata uz dr Horvata radili su sekundarni liječnici dr. Božidar Kaf-tanić i dr. Antun Vukas, a od 1938. godine i dr. Mijo Zambelli st. Instrumentirale su časne sestre, a jedna od njih (sestra Fridolina) ostala je u bolnici sve do 1962. godine i radila pod imenom Agate Boban.

Poznato je da su u tom periodu izvođeni kirurški zahvati u skladu s tadašnjim sta-njem hrvatske kirurgije, no pisanih dokumenata nema jer su uništeni u ratu koji je sli-jedio. Dr. Horvat je rezultate svoga rada iznio i na međunarodnom sastanku europskih kirurga u Barceloni (postoji fotodokumentacija), a 1939. godine u Liječničkom vje-sniku objavio je i prvi stručni rad napisan u požeškoj bolnici pod naslovom : “Slučaj cističnog limfangioma omentum minusa”. Početkom rata (1941) godine dr. Horvat

Slika 30. Stari dio bolnice (sagrađen 1936. godine).

86


odlazi iz Požege. (5) Operacijski protokoli i medicinska dokumentacija toga vreme-na su uništeni u vihoru nadolazećeg rata.

Tijekom 2. svjetskog rata (od 1941. do 1945. godine) u bolnici je radio kirurg dr. Borivoj Vyroubal, a povremeno i njemački vojni kirurg, dr. Klein koji je operirao samo pripadnike vojnih postrojbi. Postoje sačuvani operacijski protokoli iz kojih je vidljivo da su tom periodu izvedena 1584 kirurška zahvata, a 1945. godine bolnica je opusto-šena, inventar uništen i otuđen, oprema i instrumenti odvezeni u partizanske bolni-ce na Papuku (5). U operacijskim protokolima zabilježena je traheotomija (1941. dr. Klein), strumektomija (l941. dr. Vyroubal),transfuzija krvi (1941. dr. Klein), resek-cija debelog crijeva (1941. dr Vyroubal) i marsupijalizacija ehinokokove ciste u jetri (1942. dr Vyroubal). Najčešće operacije u ranjenika bile su amputacije.

Nakon rata, dvije godine (1945. i 1946.) posao kirurga u bolnici obavlja njezin rav-natelj, dr. . Mijo Zambelli,. st., koji je kirurški posao naučio radeći uz dr. Horvata i dr. Vyroubala. Operirao je hernije, perforirane ulkuse, akutna kirurška stanja abdomena, kraniotomije, ginekološke operacije, jednostavno, rješavao svu kiruršku problemati-ku ovog kraja. Godine 1947. i 1948. u bolnici radi kirurg dr. Božidar Grabušek, a od 1948. do 1952. kirurg dr. Srećko Tomljanović. Broj operacija je nešto porastao u od-nosu na ratno razdoblje, tako da je 1951. godine učinjeno 509 kirurških zahvata.

U operacijskim protokolima zabilježeno je u periodu od 1941. do 1951. godine ukupno 4779 kiruških zahvata. Mnogi su bili incizije abscesa i različite vrste ampu-tacija, a zabilježeno je i 35 resekcija želuca, 22 kolecistektomije, osam resekcija crije-va, 15 strumektomija, 16 kraniotomija,sedam amputacija dojke, preko 100 gineko-loško-porođajnih operacija i više tonzilektomija. Zabilježeno je i da je dr. Grabušek 1948. godine izveo operaciju hipernefroma, a dr. Tomljanović 1950. godine odstra-nio je maternicu vaginalnim putem. Operacije su izvedene u lokalnoj anesteziji ili anesteziji eterom na masku.

U požešku bolnicu 31. siječnja 1952. godine dolazi dr. Zoltan Bartaky s kojim po-činje novo, vrlo uspješno poglavlje požeške kirurgije.

Dr. Bartaky je rođen 1914. godine u Slovačkoj, studirao je medicinu u Ljubljani, Grazu i Zagrebu, gdje je diplomirao 1942. godine. Od tada je radio na kirurgiji va-raždinske bolnice kao asistent poznatog kirurga primariusa dr. Nikolića uz kojeg je i sam postao vrstan kirurg. Specijalistički ispit položio je 3. travnja 1954. godine. Zbog radijacijskog oštećenja šaka umirovljen je 1976. godine, a umro je u Požegi 24. velja-če 1996. godine.

Dolaskom dr. Bartakya požeška se kirurgija modernizira, uvodi se infuzijsko i tran-sfuzijsko liječenje, proširuje se paleta kirurških zahvata i povećava njihov broj, osobito onih složenijih. Osim abdominalnih operacija (kao prvenstveno abdominalni kirurg izvodio ih je virtuoznošću vrhunskog umjetnika), dr. Bartaky izvodi i traumatološke operacije (osteosinteza natkoljenice Kuntcherovim čavlom 1957. godine, potkolje-nice vijkom 1963. godine), urološke (adenom prostate 1952. godine) i ginekološke sve do 1961. godine kada u Požegu dolazi ginekolog primarijus dr. Marijan Ribarić.

87


Tijekom svog radnog vijeka dr. Bartaky obučava kirurškom poslu mnoge mlade liječ-nike, od kojih su neki i završili specijalizaciju iz kirurgije. Tako su uz njega kao kirur-zi radili: od 1965. godine dr. Antun Štivić, od 1975. godine dr. Branko Bakula (koji 1978. godine odlazi na Kiruršku kliniku Opće bolnice “Sveti Duh” u Zagrebu, gdje kasnije postaje profesor kirurgije) i od 1978. godine dr. Antun Rukavina. Od 1958. godine glavna instrumentarka je Julka Gušterić koja na toj dužnosti ostaje sve do 1990. godine, obučavajući tom poslu brojne instrumentarke.

Pod vodstvom dr. Bartakya, u periodu od 1952. do 1976. godine izvedeno je 14 643 kirurška zahvata. Učinjeno je 728 resekcija želudca, 744 kolecistektomije, 79 za-hvata na velikim žučnim vodovima, 36 resekcija crijeva, 51 operacija rektosigmoida zbog karcinoma, 91 kraniotomija, 137 radikalnih operacija dojke, 212 strumektomija i brojne druge operacije. Zahvati su izvođeni u lokalnoj anesteziji i anesteziji eterom na masku jer bolnica nije imala anesteziologa. Prvu endotrahealnu anesteziju izveo je poznati osječki kirurg primarijus dr. Krešimir Janoši 1958. godine kada je operiran bolesnik od 59 godina zbog maligne bolesti želudca, a korišten je poluzatvoren kruž-ni sustav uz eter i kisik. Dolaskom sa specijalizacije dr Dubravke Žanić-Matanić, prve anesteziologice 1972. godine operacije se rutinski izvode u modernoj anesteziji, uz stručni nadzor anesteziologa. Uz dr. Žanić-Matanić rade i liječnici dr Marko Ćubela (1970. -1972.), koji kasnije specijalizira anesteziologiju u Njemačkoj, dr Zdenko Mi-tar (1972. -1975.) koji kasnije radi kao anesteziolog u Puli. Dr Žanić-Matanić odlazi

Slika 31. Novi dio bolnice (sagrađen 1981. godine).

88


iz Požege 1974. godine i radi u KBC Rebro, gdje kasnije postaje sveučilišna profesori-ca, a u Požegu dolazi dr. Franjo Jakobović koji također, 1976. godine odlazi u Zagreb, u Kliniku za dječje bolesti sve do svoje prerane smrti 1994. godine.

U vrijeme djelovanja dr. Bartakyja kirurgija je organizirana u dva odjela, muški i ženski, s ukupno 54 postelje i četiri postelje u kirurškoj intenzivnoj njezi, a za opera-cije su na raspolaganju bile dvije operacijske dvorane. Tako je bilo sve do izgradnje no-vog dijela bolnice u koji je kirurgija preseljena 30. listopada 1981. godine.

Nakon odlaska dr. Zoltana Bartakyja u mirovinu (1976) šefom kirurgije postao je dr. Antun Štivić. Rođen je 15. siječnja 1929. godine u Velikoj kraj Požege. Medicin-ski fakultet je završio u Zagrebu 1955. godine, a specijalizaciju iz kirurgije 1965. go-dine na Kirurškoj klinici KBC “Rebro” u Zagrebu. Uz dr. Bartakyja postao je vrstan abdominalni kirurg i uz njega su učili mnogi budući kirurzi. Umirovljen je 1991. go-dine zbog teške bolesti, a umro je 21. prosinca 1995. godine.

Prekretnica u razvoju požeške kirurgije bila je izgradnja novog dijela bolnice u ko-jem su bili smješteni fizikalna terapija, hitni prijam s opservacijom, polikliničke ambu-lante, hematološko biokemijski laboratorij, odjel za transfuzijsku medicinu, ginekološ-ki odjel s 24 postelje , rodilište s 24 postelje, rađaonicom i dječjom sobom, ortopedski odjel sa 17 postelja te kirurgija sa odjelima: traumatološki s 23 postelje, abdominalni sa 17 postelja, opći kirurški sa 17 postelja, urološki s 12 postelja, odjel za intenzivno liječenje sa 6 postelja i sedam operacijskih dvorana sa sterilizacijom.

Uvjeti stvoreni izgradnjom i opremanjem novog dijela bolnice omogućili su dalj-ni razvoj požeške medicine, ponajprije kirurgije. Broj operacija porastao je, a postu-pno su u rutinsku praksu uvedeni i vrlo složeni kirurški zahvati.

Od 1977. do 1990. godine izvedeno je ukupno 13 011 kirurških zahvata (1977. godine 828, a 1990. godine 1058).

U tom periodu uz dr. Štivića radi dr Antun Rukavina koji se sa specijalizacije vraća 1978. godine, dr. Josip Fajdić od 1981. godine, dr. Bojančo Ignatovski od 1982. go-dine (1990. godine odlazi i otvara privatnu praksu u Daruvaru),dr. Dujo Gverić i dr. Ljubo Begić od 1984. godine i dr. Željko Glavić od 1986. godine. Uz kirurge, u tom periodu kao dio kirurškog tima djelovali su i ortoped dr. Branko Mirković od 1972. godine i urolog dr. Slavko Mustapić od 1985. godine. Od 1981. godine ortopedski odjel je djelovao zajedno s Odjelom za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, a od 1991. godine kao samostalan odjel.

Urološki odjel je organiziran kao samostalan odjel od početka 1987. godine, na-kon povratka dr. Slavka Mustapića sa specijalizacije.

U osamdesetim godinama značajno je napredovala i anesteziološka djelatnost jer sa specijalizacije dolaze 1981. godine dr. Mirjana Antonić i dr. Dragica Kasunić-Fra-nić koja 2004. godine odlazi u Zabok, 1985. godine dr Anica Bonić i 1988. godine dr Elvira Kos-Igel.

Osamdesetih godina obavljene su prve edukacije iz pojedinih područja kirurgije: (traumatologija 1982. – dr. Rukavina; torakalna kirurgija 1985. – dr. Fajdić; dječja

89


kirurgija 1985. – dr. Ignatovski), otvorene su subspecijalističke ambulante za trauma-tologiju (1982) i za bolesti dojke (1983). Prve znanstvene titule požeški kirurzi zaslu-žili su također osamdesetih godina kada je dr. Rukavina magistrirao iz područja lije-čenja prijeloma gornjeg nožnog zgloba (1988), dr. Glavić iz područja cijeljenja rane (1989), dr. Ignatovski iz područja eksperimentalne transplantacije gušterače (1989), dr. Fajdić područja bolesti dojke (1990) (5).

U tom periodu kirurzi su sudjelovali na brojnim stručnim sastancima s radovima o vlastitim rezultatima u liječenju kirurških oboljenja, a objavili su i 14 stručnih ra-dova u medicinskim časopisima (5).

Od 1991. godine rukovoditelj kirurške službe je doc. dr. sc. Antun Rukavina. Ro-đen je u Požegi 1941. godine, osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Rijeci, gdje je 1967. godine završio Medicinski fakultet. Pripravnički staž obavio je u Požegi, radio u ambulanti opće prakse, a 1970. godine došao je na kirurgiju. Specijalizaciju je zavr-šio u Rijeci 1978. godine, od kada je rukovoditelj muškog kirurškog odjela, a od 1981. godine rukovoditelj je traumatološkog odjela. Objavio je brojne stručne i znanstvene članke u domaćim i stranim časopisima, sudjelovao na tečajevima, stručnim sastanci-ma i kongresima, obranio magistarski rad 1988. godine i doktorsku disertaciju 1993. godine na temu: “Uloga koštanih pomaka u nastanku artroze gornjeg nožnog zglo-ba nakon maleolarnih prijeloma”. Objavio je priručnik “Osteosinteza dugih kostiju – pogreške i komplikacije” 1999. godine. Naziv primarijus mu je priznat 1998. godine, a 2004. godine stekao je zvanje docenta na Kirurškoj klinici Medicinskog fakulteta u Osijeku. Nakon oboljenja umirovljen je 2005. godine.

Godine1990. ravnatelj tadašnjeg Medicinskog centra, a od 1994. godine Bolnice po-staje kirurg prof. dr. sc. Željko Glavić. Uz posao kirurga tu funkciju obavlja i danas.

Prvom polovinom devedesetih dominirao je Domovinski rat tijekom kojeg je li-ječeno 1129 ranjenika, a osoblje kirurgije sudjelovalo je aktivno u formiranju i djelo-vanju medicinskih postrojbi hrvatske vojske i policije. (6,7)

Od 1990. godine glavna instrumentarka je Mara Mustapić, viša medicinska sestra. Tijekom 1993. godine u službu je primljen kirurg iz Banja Luke primarijus dr.

Draško Balvanović, koji je 2004. godine otišao u zasluženu mirovinu 1995. godine sa specijalizacije se vratio dr. Damir Šimleša, 1997. godine dr. Drago Gašpar, 1999. go-dine dr. Srećko Sabalić koji se 2006. godine vraća u rodni Zadar, 2004. godine dr Ma-rijana Šimunović i dr. Goran Šantak, 2007. godine dr. Dražen Đurović i 2008. godi-ne dr. Tomislav Stastny. Trenutno tri liječnika obavljaju specijalizantski staž u našoj ustanovi i na kirurškim klinikama u Zagrebu.

Urolog dr. Josip Perše vratio se sa specijalizacije 1991. godine, a ortoped dr Damir Matoković 1993. godine. Iste godine u Požegu se vratio i ortoped primarijus dr. sc. Boris Matijašević koji je nakon završene specijalizacije radio u Ortopedskoj bolnici u Biogradu. Sredinom 1999. godine umirovljen je dr. Branko Mirković osnivač i du-gogodišnji voditelj ortopedije u požeškoj bolnici, a sa specijelizacije se 2006. godine vratio ortoped dr. Tomislav Crnković.

90


Anesteziološka djelatnost se također kadrovski popunila tijekom devedesetih godi-na. Sa specijalizacije su se vratili dr. Dario Švajda (1992), dr. Zdravko Zrnčić (1998), dr. Gordan Mirković (2000) i dr. Mirela Dobrić (2005) koja 2008. godine odlazi iz ustanove.

Na prijelazu tisućljeća kirurgija je organizirana s već postojećim općim kirurškim, abdominalnim, traumatološkim, ortopedskim i urološkim odjelom, a prostorno su joj pridodani i otorinolaringološki i očni odjel. Jedinica za intenzivno liječenje organizi-rana je kao centralna bolnička jedinica.

Od 1991. godine do kraja 2003. godine ukupno je učinjeno 19 914 velikih opera-cijskih zahvata (1991. godine 896, a 2003. godine 1711).

Godine 2004. rukovoditelj kirurgije postao je primarijus dr. Ljubo Begić. Općim kirurškim odjelom rukovodi doc. dr. sc. Josip Fajdić , a na odjelu su radili

dr. Bojančo Ignatovski do svog odlaska, prim. dr. Draško Balvanović do umirovljenja,

Slika 32. Kirurzi 2009. godine gornji red, s lijeva na desno: Dražen Đurović, dr. med.; Goran Šantak, dr. med.; prof. dr. sc. Josip Fajdić; prim. Ljubo Begić, dr. med.; prof. dr. sc. Željko Glavić;

donji red, s lijeva na desno: mr. sc. Damir Šimleša, dr. med.; Marijana Šimunović, dr. med.; Dujo Gverić, dr. med.; Tomislav Stastny, dr. med.; Drago Gašpar, dr. med.

91


dr. Drago Gašpar od 1997. do 2006. godine, a sada rade dr. Marijana Šimunović i dr. Dražen Đurović. Glavna sestra odjela je Vlasta Derviš vms. Osim opće patologije na odjelu se liječe bolesnici iz domene vaskularne i plastične kirurgije, a posebno se ra-zvija kirurgija dojke.

Traumatološkim odjelom sada rukovodi dr. Dujo Gverić, a s njim rade dr. Dra-go Gašpar (od 2006. godine) i dr. Tomislav Stastny (od 2008. godine). Glavna sestra odjela je Ružica Dijaković vms (nakon Štefice Sadilek vms. i Nade Mitrić vms.) Na odjelu se po principima A. O. škole operiraju sve vrste prijeloma, osim prijeloma kra-lježnice i kompliciranih prijeloma zdjelice.

Abdominalnim kirurškim odjelom rukovodi prim dr. Ljubo Begić, na odjelu rade i prof dr. sc. Željko Glavić, mr. sc. dr Damir Šimleša, i dr. Goran Šantak. Glavna sestra odjela je Filomena Jambrek vms, nakon što je Katica Markanović vms. otišla u miro-vinu. Odjel zbrinjava bolesnike sa cjelokupnom abdominalnom elektivnom i hitnom patologijom. Operacije se rade kako otvorenim, tako od 1994. godine i laparoskop-skim pristupom u trbušnu šupljinu.

Dr. Slavko Mustapić rukovodi urološkim odjelom, s njim radi dr Josip Perše, a glav-na sestra odjela je Irena Vlastelić nakon što je dugogodišnja glavna sestra Štefica Kne-žević vms postala glavna sestra bolnice. Na odjelu se liječe akutni i kronični urološki bolesnici, a operacije se izvode otvorenim i endoskopskim pristupom.

Ortopedskim odjelom, nakon odlaska dr. Mirkovića u mirovinu rukovodi prim dr. sc. Boris Matijašević , s njim rade mr. sc. dr. Damir Matoković i dr. Tomislav Crn-ković, a glavna sestra odjela je Ljubica Hak vms. Uz korektivne ortopedske zahvate na odjelu se ugrađuju totalne proteze kuka i koljena te artroskopski zahvati.

U ovom posljednjem periodu požeška kirurgija je stručno značajno napredovala, obavljena su brojna stručna usavršavanja iz različitih područja kirurgije i uvedeni su u rutinsku praksu mnogi kirurški zahvati.

Tako je u traumatologiji 1998. godine uvedena MIPO, 1999. godine DHS vijak, 2004. godine neborani tibijalni čavao, 2007. godine, endomedularna osteosinteza sa sidrenjem (PFNA).

U torakalnoj kirurgiji uvedene su poštedne operacije dojke, u vaskularnoj kirurgi-ji embolektomije perifernih krvnih žila.

U abdominalnoj kirurgiji 1994. godine je uvedena laparoskopska kolecistektomi-ja i učinjene su prve staplerske anastomoze. Valtrac anastomoze su učinjene 1995., a 1996. godine duodenopankreatektomije, resekcije jetre, limfadenektomije, laparo-skopske hernioplastike i totalne kolektomije.

U periodu od početka 2004. godine do kraja 2008. godine učinjeno je 9793 ope-racijska zahvata.

Kirurzi i specijalisti drugih specijalnosti sudjelovali su na brojnim domaćim i stra-nim stručnim skupovima, a objavili su brojne stručne i znanstvene radove.

Tako je dr. Matoković magistrirao 1998. godine iz područja korektivnih osteo-tomija koljena, dr Šimleša 2004. godine iz područja malignih bolesti rektuma, dr.

92


Sabalić 2004. iz područja transfuzije krvi kod bolesnika operiranih zbog maligne bolesti.

Doktorske disertacije obranili su dr. Rukavina (1993) iz područja prijeloma gor-njeg nožnog zgloba, dr. Glavić (2000) iz područja laparoskopske kirurgije i dr. Fajdić iz područja malignih bolesti dojke.

Naslove primarijusa stekli su: dr. Fajdić 1994. godine, dr. Rukavina 1998. godine, dr. Glavić 2001. godine i dr. Begić 2007. godine.

Kirurzi s obranjenim doktorskim disertacijama sudjeluju u nastavi, pa kirurgija 2003. godine postaje nastavna baza Medicinskog fakulteta Sveučilišta Josipa Juraja Štrosmajera u Osijeku. Zvanje docenta stječe dr Glavić (2003), dr. Rukavina (2004) i dr Fajdić (2005). Dr. Glavić (2007) postaje profesor kirurgije na Medicinskom fa-kultetu u Osijeku, a dr. Fajdić postaje profesor 2008. godine.

Godine 2006. dr. Fajdić postaje subspecijalista iz torakalne kirurgije, a 2007. go-dine subspecijalisti iz digestivne kirugije postaju dr. Glavić i dr. Begić. Subspecijali-sta traumatologije postaje dr. Gverić (2008), a dr. Šimleša subspecijalista digestivne kirurgije.

Uz već navedeni priručnik “Osteosinteze dugih kostiju- pogreške i komplikacije” kojeg je autor dr. Rukavina, dr. Fajdić je sa grupom autora objavio priručnike: “Pojav-nost raka u Požeškoj regiji” (1996), “Bolesti dojke” (1998), “ Suvremena dijagnostika bolesti dojke” (2001), “Bolesti dojke” (2005).

Na kraju drugog i početku trećeg milenija požeška kirurgija je prostorno, tehnički i kadrovski (slika 4) moderna, suvremena, dobro organizirana djelatnost koja je pot-puno spremna za liječenje kirurških oboljenja žitelja Požeštine i okolice.

LiteraturaButurac J. (1995) Požega i okolica u srednjem vijeku. Zlatna Dol, 1:7-481. Glavić Ž, Rukavina A, Vuković T. (1996) Stručni i znanstveni rad u požeškoj bolnici 1936-1996. g. Med 2. Vjesn, 24:117-25. Glavić Ž. (1996) Požeško zdravstvo u novoj Hrvatskoj državi. Zlatna Dol, 2:183-94. 3. Kempf J. Požega. Požega, 1910. 4. Rukavina A. (1994) 60 godina organizirane kirurgije u Požegi. Liječ Vjesn, 116:275-8. 5. Rukavina A, et al. (1995) War-related transformation and work of Surgery Service of the Požega Medical 6. Center, East – Croatian hospital unaffacted by direct activities. Mil Med, 160:604-8. Rukavina A, et al. (1996) Požeška bolnica tijekom rata u Hrvatskoj. Med Vjesn, 24:117-25. 7.

94


I KIRURGIJE OPĆE BOLNICE “DR. IVO PEDIŠIĆ”, SISAK

Lječilište “Topusko”, Topusko, 20. listopada 2006. godine


09. 00-10. 00 h Prijava sudionika i koktel dobrodošlice

10. 00-12. 00 h Pozdravni govor ravnateljice Lječilišta “Topusko”, gđe Vesne Podkrajšek-Kolić, dr. med.

Pozdravni govor gđe Marine Lovrić, županice Sisačko-moslavačke županije

Stručni sastanak

1. Povijesni razvoj kirurške znanosti u SMŽ – prof. dr. B. Persoglia

2. GIST- naša iskustva u liječenju – Dr. Ž. Obradović

3. Endomedularna osteosinteza prijeloma natkoljenice i potkoljenice - Dr. J. Kovjanić, dr. F. Lovrenčić, dr. Ž. Feljan

4. Ozljede kostiju lica – gost predavač prof. dr. sc. N. Aljinović

12. 00-13. 00 h Sastanak Upravnog odbora HKD-a

13. 00-15. 00 h Ručak u organizaciji domačina kirurga OB Sisak

15. 00 h - Društveni program

Sastanak će biti bodovan prema pravilima HLK-a (predavači 6 bodova, sluša-či 4 boda), sudionicima će biti podjeljene potvrdnice.

Dolazak molim potvrditi do 17. 10. 2006. godine gospođi Ljubici Krčmare-vić, tajnici ravnatelja O. B. “Dr. Ivo Pedišiće” na tel: 044/55 32 65 ili na fax: 044/53 10 37 ili na

e-mail: obs@obs. hr radi pomoći domačinu oko organizacije društvenog pro-grama

OČEKUJEMO VAS U SISKU


95

K R AT K A P O V I J E S T K I RU RG I J E U S I S KU

Koncem 18. i početkom 19. stoljeća Sisak doživljava najveći ekonomski pro-cvat u svojoj povijesti, pa sukladno tome medicinska i kirurška struka pra-te taj razvoj. Važno je, međutim, naglasiti da je koncem 18. st. zdravstvena

služba u Petrinji bila razvijenija nego li u obližnjem Sisku, poglavito zbog jake vojne posade stacionirane u gradu. Spominju se brojni vojni liječnici koji rade za potrebe vojske, a u povijesnim se dokumentima nazivanju “vojni liječnici i kirurzi”, te su očito bili educirani za obavljanje operativnih zahvata. Prva bolnica u Sisku, otvorena 1806. godine, osnovana je u dijelu grada koji je pripadao vojnoj krajini, uglavnom da pruža medicinsku skrb dijelu II. Banske pukovnije ovdje stacionirane, ali su na liječenje pri-mani i građani. U bolnici su radili vojni liječnici i ranarnici. O njihovu radu posjedu-jemo vrlo malo podataka. Početkom 19. st. kirurške zahvate u Vojnoj krajini još obav-ljaju ranarnici, koji nisu završili studij medicine, dok se doktori medicine bave unutar-njim bolestima, tj. konzervativnim medicinskim granama. Mukotrpan je bio razvojni put od cehovskog ranarnika do doktora medicine – kirurga. Početkom 19. st., dakle, u vrijeme osnivanja bolnice, kirurške zahvate obavljaju ranarnici Markus, chirrurgus Leopold Gorički, Lavoslav Gorički, Neuburg, Miroslav Mlikowsky de Lotha, ali ni jedan od njih nije završio studij medicine.

Prvi veliki kirurški zahvat u Sisku bilježimo 1847. godine kada je liječnik Ivan Ne-pomuk Schmidt uspješno amputirao zdrobljenu nogu jednom seljaku iz okolice Si-ska, i to u eter narkozi. Inače, ovo je prva operacija u eterskoj narkozi što je učinjena u kontinentalnoj Hrvatskoj.

Napredak kirurške struke u Sisku bilježimo 1862. godine dolaskom dr. Ante Gut-chyja starijeg, doktora medicine, magistra porodništva i kirurgije. Dr. Gutchy je kole-gij kirurgije slušao u Beču kod Theodora Billrotha. Pokazivao je velik interes za opera-tivne struke. U vremenu od 1862. do 1866. načinio je nekoliko operacija u eter-narko-zi. Kao posebnu novost uveo je obvezatno pranje ruku u otopini klornog vapna prije obrade rane i operacija, što u ono vrijeme nije bila praksa ni u mnogo većim centri-ma od sisačke bolnice.

Iako ranarnik, Miroslav Mlikowsky je bio veoma talentiran operater. Uz pomoć zagrebačkog kirurga dr. Josipa Fona u sisačkoj bolnici 1870. uvodi metodu liječenja rana otopinom karbolne kiseline, koja tada nije još rutinska praksa ni u poznatim eu-ropskim bolnicama. Zadivljuje koliko je jedna mala provincijska bolnica, kakva je u ono vrijeme bila sisačka, bila otvorena novitetima iz područja medicine.

96


U prosincu 1896. godine otvorena je nova bolnička zgrada uz cestu prema Petri-nji (ovaj bolnički paviljon postoji i danas). Zgrada je imala 52 bolesničke postelje, podijeljena je na kirurško-ginekološki i internistički odjel, posjedovala je laboratorij i ostale prateće sadržaje, a što je danas u ovom konteksu posebno važno, suvremeno opremljenu operacijsku dvoranu. Ravnatelj “Opće javne državne bolnice” postaje dr. Dragutin Barković, prvi sisački kirurg. Dr. Barković u sisačku kiruršku praksu uvodi nove operativne metode primjenjivane na bečkim klinikama.

U povijesti sisačke kirurgije ostaje upisan kao prvi liječnik koji je u lipnju 1896. go-dine uspješno obavio operativno odstranjenje maternice. Danas je to rutinski zahvat, ali krajem 19. st. uz ondašnja medicinska dostignuća, bio je to zahvat od kojeg su za-zirali i na klinikama. Tijekom 1921. godine dr. Barković odlazi za ravnatelja bolnice “Sestre milosrdnice”, a na mjesto voditelj kirurškog odjela nasljeđuje ga dr. Dragutin Herlinger. Bio je vrstan operater, izuzetno savjestan i požrtvovan liječnik.

Ljeti 1924. godine u Sisak dolazi dr. Ivo Pedišić, koji će svojim radom obilježiti epohu. Već je 1934. godine postao primarijus kirurško-ginekološkog odjela. Dr. Pedi-šić se usavršavao na kirurškim klinikama Beča, Pariza, Minhena i Berlina. U našu usta-novu 1925. donosi Finnstenerovu modifikaciju operacije Billroth II. Boravio je na kli-nici Salpetriere u Parizu kod profesora Duvala, a u Berlinu je bio učenik Sauerbrucha.

Slika 33. Sisačka bolnica

97


Svojim radom je obilježio sisačku medicinu u vremenu između dva rata. Siječnja 1930. godine u časopisu Zentralblatt fur Chirurgie objavljuje svoj rad o retroperitonealnim rupturama duodenuma, koji je imao velik odjek u europskim kirurškim krugovima, te ga u svojim udžbenicima kirurgije citira svjetski poznati francuski kirurg Henri Mon-dor. Dr. Pedišić ulazi u povijest medicine 1929. godine kada izvodi prvu intraveno-znu pijelografiju u ovom dijelu Europe, i to četiri mjeseca prije nego je ova pretraga načinjena u Zagrebu, našem najjačem medicinskom središtu. Osim što je bio vrhun-ski liječnik i vrhunski kirurg, bio je i veliki humanist.

Ponajviše zalaganjem dr. Pedišića Sisak 1940. godine dobiva novi kirurški paviljon sagrađen u stilu “Moderne” prema projektu arhitekta Stanka Kliske. Po funkcional-nosti i opremi bio je to najmoderniji kirurški odjel na jugoistoku Europe. U spomen na velikog liječnika i humanista naša ustanova je 1989. godine nazvana po dr. Pediši-ću, a u krugu bolnice je postavljena njegova bista (rad kipara Stipe Sikirice). Vrijedno je spomena da je naš poznati kirurg prof. dr. Ivo Bakran svoje prve korake u kirurškoj struci otpočeo pod mentorstvom dr. Pedišića.

Slika 34. Gornji red s lijeva na desno: dr. Franjo Lovrenčić, dr. Jadranko Kovjanić, dr. Ivan Markić, dr. Slavko Štimac, dr. Robert Gjoni, dr. Damir Milostić,

dr. Davorin Stojaković, dr. Damir PahićDonji red s lijeva na desno: dr. Abel Balaško, dr. Jelena Jurić, dr. Ivan Marijetić,

dr. Ante Šarić, dr. Tomislav Dujmenović, dr. Mohamed Rifai, dr. Želimir Obradović, dr. Miroslav Anadolac, dr. Željko Feljan

98


Do velikog napretka u razvoju kirurgije u Sisku dolazi 1968. godine završetkom izgradnje novog kirurškog paviljona, koji je u godini otvorenja bio najveći kirurški paviljon u Hrvatskoj. U novom prostoru, s novom opremom, bilo je moguće znatno proširiti program usluga i zahvata, te se kirurški odjel grana na pododjele, a sukladno tomu kirurzi se usmjeravaju u pojedine grane kirurgije. U to vrijeme kirurška služba ima 172 postelje i sedam odjela.

Izbijanjem rata 1991. godine Bolnica Sisak se našla praktično na prvoj crti bojišnice, udaljena od crte razdvajanja svega četiri kilometra. Rad je organiziran prema ratnom ustroju. Posebno velik doprinos je dala kirurška služba, iako se radilo u podrumima i drugim neprikladnim prostorima. U takvim uvjetima je zbrinuto 3460 ranjenika.

Od 1999. do 2001. kirurški paviljon je potpuno preuređen. Ovom rekonstrukci-jom su otklonjeni brojni nedostatci koji su otežavali rad, pa se s pravom može reći da smo dobili suvremen kirurški paviljon koji zadovoljava sve uvjete moderne kirurške struke. Danas se u kirurškoj polikinici u prosjeku obavi 35000 pregleda, kroz staci-onarni dio odjela prođe 5500 pacijenata, a načini se 2400 velikih i oko 2700 malih operativnih zahvata.

Sagledavajući sve navedeno, možemo reći da s optimizmom gledamo u budućnost, nastavljajući časnu tradiciju naših prethodnika i učitelja, imajući na umu uz kakve su uvjete ostvarili zaista velike i impresivne zahvate na polju kirurgije.

100


I KIRURŠKOG ODJELA OPĆE BOLNICE DUBROVNIK

Opća bolnica Dubrovnik, Plava dvorana, Dubrovnik, 21. travnja 2007.

Pozivamo Vas na Stručni sastanak Hrvatskog kirurškog društva i Kirurškog odjela Opće bolnice Dubrovnik koji će se održati u Dubrovniku 21. travnja 2007. godine u Plavoj dvorani OB Dubrovnik.


09,00-09,20 h Pregled povijesnog razvoja kirurgije u Dubrovniku; Marga-ritoni M, Šegedin J, Šoša I.

09,20-09,40 h Suvremeno liječenje prijeloma bedrene kosti; Kojić N, Loj-pur J, Bekić M, Čelina P, Selmani R.

09,40-10,00 h Rekonstrukcija i onkoplastična kirurgija dojke; Margaritoni M, Bukvić N, Selmani R, Lojpur J, Bekić M.

10,00-10,20 h Rješavanje rupturirajuće abdominalne aneurizme u općoj bolnici; Čelina P, Hozić I, Krželj M, Varela DC, Stojanović I.

10,20-10,40 h Prikaz slučaja dvostruke biliodigestivne fistule; Stojanović I, Varela DC, Wokaunn M, Šoša I, Dalmatin L, Margaritoni M.

10,40-11,00 h Rasprava

11,00-12,00 h Zakuska u organizaciji OB Dubrovnik

11,30-12,00 h Sastanak Izvršnog odbora HKD

12,00-12,30 h Razgledavanje prostora OB Dubrovnik

•


Dolazak molim potvrditi na adresukongresnog servisa: GULLIVER Travel Agency doo, Kongresni odjel, tel: 020 410 817 ili fax: 020 410 899, e-mail: congress@gulliver. hr.

OČEKUJEMO VAS U DUBROVNIKU!


101

P O V I J E S T D U B RO VAČ K E K I RU RG I J E

Rana povijest dubrovačke kirurgije(Od srednjeg vijeka do XIX. stoljeća)Dubrovačka kirurgija nastavlja vrlo bogatu tradiciju koja seže daleko u srednji vi-

jek. Brojni su zapisi u dubrovačkom Državnom arhivu i dubrovačkoj Znanstvenoj knjižnici o aktivnostima tadašnjih “kirurga”.

Tijekom 13. stoljeća u Dubrovniku medicina i kirurgija pokazuje znatan napredak, a sama država brine o ustroju tih djelatnosti. Tako Veliko vijeće Dubrovačke Republi-ke u državnu službu postavlja liječnika-fizikusa i kirurga koji nisu redovnici. Najčešće se radi o strancima pa se spominju Ivan iz Trevisa, Vilim iz Ascolija (1), a prvi školo-vani fizikus s hrvatskim imenom u Dubrovniku bio je Prvoslav 1280. godine (2). U zapisanoj raspravi iz tog vremena “o gmazovima i otrovnim životinjama, načinu nji-hova rođenja i djelovanju njihova ugriza”, nalaze se i brojne zabilješke o tadašnjim ki-rurzima i brijačima te njihovu umijeću liječenja rana, ozljeda, ugriza, prijeloma kosti-ju, iščašenja zgobova, vađenju zubiju, davanju klistira i slično (3). Taj zapis koji je u dubrovačkoj Znanstvenoj knjižnici smatra se i najstarijim prirodno-znanstvenim ru-kopisom iz ranoga srednjog vijeka u Hrvatskoj.

Tadašnji zanat, “ars barberia et chirurgica” nije podrazumijevao formalno školo-vanje već iskustveno učenje – šegrtovanje, tj. prenošenje znanja s čovjeka na čovjeka, pa su i sami kirurzi-brijači bili manje cijenjeni i manje plaćeni. Ipak, i takva vrsta na-obrazbe bila je kontrolirana ugovorima kakvih se u dubrovačkom arhivu čuva stoti-njak. Jedan takav dokument iz

1285. godine daje detaljan opis “kutije s kirurškim instrumentima”. Slični doku-menti dokazuju da su se tadašnji kirurzi-brijači povremeno bavili i obdukcijama (4).

Od prvog zapisa o nekom kirurgu-brijaču iz Dubrovnika od 4. studenoga 1278. godine, tj. o magisteru Donatusu (5) pa kroz sljedeća stoljeća spominju se brojna ime-na naših davnih prethodnika s naslovima: “barbitonsor, cirurgicus, medicus et barbe-rius”, i to Zanino, Frane, Martin, Petar, Paulus, Blagoje, Ivan, Ratko, Herak, Radoje, Marko, Živan, Mihovil, Matko, Stjepan, Bartul, Toma i dr. (6). Od 13. do 15. stoljeća mijenja se i njihov službeni titular u “magister barbitonsor”, zatim “cirurgicus et barbi-tonsor” te konačno u “magister medicus et barberius”.

Dokumenti iz tog vremena govore i o njihovim ugovorima o liječenju, načinu pla-ćanja te nude podatke o mjestu i načinu njihova života. Bogati zapisi dubrovačkog Državnog arhiva govore i o bolestima i ozljedama koje liječe tadašnji kirurzi, kao npr.

102


liječenje ‘fistule’ koljena kao posljedice prostrijela strjelicom, zatim operacije kila, mo-kraćnih kamenaca, gnojnih procesa na kuku i potkoljenici, ulcera na rukama i nogama, kostolomi i iščašenja, svježe rane, kirurške bolesti na genitalnim organima i sl. Poznat je opis uklanjanja kamenaca iz mokraćnog mjehura iz 1379. godine (7).

Arhivski dokumenti od 17. studenoga 1312. godine ukazuju da je magister Mer-tač svjedočio pred općinskim sucima o uzrocima smrti ranjenog gradskog stražara. Ta medicinska ekspertiza se s pravom može smatrati najstarijim sudskomedicinskim vje-štačenjem u Hrvatskoj (8).

U 14. stoljeću je u arhivskim zapisima uz 31 liječnika fizikusa zabilježen i 31 ki-rurg, a u 15. stoljeću njih 28. U Gradu su najčešće službovala njih dvojica pa do naj-više četvorica istodobno, no poznate je da su svoje usluge nudili i na Korčuli, Boki kotorskoj i dalje. Dio kirurga tog vremena su domaći ljudi, no Dubrovačka Republi-ka povremeno šalje vlasteline, članove Velikog vijeća, u druge mediteranske centre radi angažiranja najuglednijih kirurga i fizikusa za rad u državnoj službi Republike. Tako u Dubrovnik stižu ugledni stranci, ili pak Hrvati iz drugih dijelova Dalmaci-je, kao npr. magister Estesanus, magister Ivan iz Trogira, zatim Nikola (Grk ili Bu-garin), magister Benevento, Melčin iz Prizrena, Ivan iz Moravie, Grga iz Verone i dr. Magister Ivan, kirurg, sin magistra Antonija iz Ankone, također kirurga, spominje se u spisima iz 1403. kao prvi brodski kirurg (9). Posebno su bili cijenjeni kirurg Ivan iz Papije kojemu Veliko vijeće honorira i njegova stručna putovanja, zatim magistar Ivan iz Padove i Jakov iz Salema, Andrija iz Gyronde, Ivan s Krete, Ivan-Petar iz Vi-negole, Orlando iz Španjolske te još dvojica iz Katalonije, Ivan Matija iz Falerta, ali i naši ljudi poput magistra Mihovila iz Kotora te Laurencija iz Dubrovnika koji se u 15. stoljeću deklarira Hrvatom (10). Magistar Samuel-Židov, prvi kirurg za oči, svra-ća u Dubrovnik 1414. godine (11). Svi oni su školovani u tadašnjim vodećim škola-ma u Italiji: u Veneciji, Padovi, Bolonji i Salernu. Dubrovačka Republika se brine da i domaći kirurzi povremeno odlaze na školovanja u inozemstvo o čemu također po-stoje brojni zapisi (4).

Pouzdajući se u bogatu arhivsku dokumentaciju iz tog vremena možemo zaključiti da je Dubrovačka Republika, kao dobro organizirana država, još u davnim vremenima posebno skrbila o zdravlju svojih građana kao i shvatila potrebu razvoja kirurških dis-ciplina tog vremena te u tom smislu ulagala značajan trud i sredstva u održanje stru-ke, školovanje svojih ljudi ili pak dovođenje novih kirurga. Preciznim se ugovorima brinula o njihovim uvjetima rada kao i korektnim odnosima sa stanovništvom, dru-gim liječnicima, ljekarnicima i državom. No, godine 1461. spominje se i prvi privatni kirurg u Dubrovnik, Ivan s Krete koji nije u državnoj službi.

U 16. stoljeću, koje se obično naziva i ‘Zlatno doba Dubrovnika’ država se na isti način brine o zdravlju svojih građana. U tom stoljeću arhivski se u Dubrovniku regi-striraju 24 kirurga. Država se i dalje trudi da pored domaćih kirurga u državnu služ-bu za plaću povremeno zapošljava ugledne liječnike-kirurge iz inozemstva. U to vri-jeme tako rade Ivan Mednić, magistar Jakov iz Venecije, Hieronimus iz Damaska,

103


Franko iz Stona, Antonio iz Španjolske koji se bavi prijelomima, šivanjem rana, tre-panacijom, gangrenama i kamencima. Spominju se kao vrstan kirurg i Pavao Celen-tano iz Napulja te Marino Santo koji objavljuje i svoju metodu operiranja mokraćnih kamenaca (12). Među liječnicima Dubrovčanima ističu se Lujo Đurašević te Toma Budislavić koji se dodatno školuje u Carigradu i Krakowu, a liječi i velikaše po dvo-rovima. Njegova ostavština omogućila je kasnije školovanje mladih dubrovačkih li-ječnika na učilištima u Italiji. Od stranaca se , nadalje, spominju magistar Abraham i njegov zet Josip Salesma.

Posebno mjesto u povijesti dubrovačke ali i europske medicine zauzima Amatus Lusitanus, židovskog podrijetla, a rodom iz Portugala (djelovao je u Dubrovniku od 1555. do 1558. godine), a europskoj medicinskoj literaturi ostao je zapamćen sa svo-jim medicinskim djelima sabranim u 7 knjiga (13). Inače, prva bolnica u Dubrovni-ku ‘Domus Christi’ osnovana je odlukom Velikog vijeća od 17. ožujka 1540. godi-ne (ta zgrada je u funkciji skloništa za siromahe od 1347. godine, a od 1420. godine i kao ljekarna). U 17. stoljeću u Dubrovniku djeluje 50 liječnika, od kojih 25 ima ti-tulu ‘medicus chiurugus’ ili ‘chirurgus’. Ponovno su među njima domaći liječnici, ali i stranci kao: Ivan Montetti, Baptista Pugnetelli, Frano Grossi, Tomo Guliani, Pavao Bovio. Ivan Antun Sorna od Vijeća umoljenih je 19. studenog 1615. godine progla-šen ‘prothomedicusom’, tj. prvim liječnikom u Republici (14). Među domaćim liječni-cima ističe se obitelj Bogašinović koja tijekom 17. i 18. stoljeća, tj. kroz punih stotinu godina u tri generacije daje liječnike u državnoj službi: Tomu (punih 60 godina) sina Petra (30 godina) te unuka Frana (10-ak godina). Do razornog potresa 1667. godine u Dubrovniku, osim bolnice Domus Christi, djeluje i bolnica za siromahe uz crkvu sv. Petra – ‘Sv. Petar Klobučić’.

Slika 35. Bolnica “Domus Christi” (1540. -1888.)

104


Kroz 18. stoljeće Dubrovačka Republika se oporavlja od posljedica velikog potre-sa, a u državnoj zdrastvenoj službi i dalje djeluju fizikusi i kirurzi. Obnavlja se i bolni-ca za siromahe ‘Domus Christi’.

Malo vijeće Dubrovačke Republike dana 27. listopada 1783. godine donosi važ-nu odluku da se ‘svi državni liječnici, fizici i kirurzi, moraju sastajati zadnjeg dana u mjesecu, u kući državnog protomedicusa te raspravljati o slučajevima proteklog mjeseca’. Formira se, dakle, i prvi stručni kolegij, a o sastancima se vodi i zapisnik (15). Dubro-vački se kirurzi i dalje školuju na talijanskim učilištima, kao npr. Luka Nikei u Bolo-nji, Juraj Kalafio u Napulju i Bolonji, zatim Antun Ljepopili i Cvjetko Cvjetković, a krajem 18. stoljeća Nikola Pizzelli, Petar Đurić i Ivan Bunić. Priučeni kirurg Ivan Pe-rović se stipendijom vlade dubrovačke Republike šalje u Napulj na studij kirurgije, a u državnoj službi radi od 1737. do 1798. godine, dakle, punih 61 godinu, pa pred-stavlja dubrovačkog kirurga s najvećim stažem u povijesti. Ivana Perovića na mjestu prothomedicusa nasljeđuje Lorenco Đeromela koji je državni kirurg od 1772. godi-ne pa sve do 1806. godine tj. do ulaska francuske vojske u Grad i pada Dubrovačke Republike. Za 18. stoljeće važna je i odluka da kirurzi više nisu obvezatni stanovati u Gradu pa službu preuzimaju i Matija Sivirić u Stonu, Ivan Loterio na Lopudu, Juraj Vićenzo u Konavlima te Josip Apurger u Dubrovačkom primorju (16).

Povijest dubrovačke kirurgije u xIx. stoljeću do preseljenja u novu bolnicu 1888. godine

Definitivnim gubitkom samostalnosti Dubrovačke Republike 1808. godine pa kroz slijedećih skoro 200 godina vlasti, najprije Francuska, potom Austro-Ugarska i konačno Jugoslavija, guraju Dubrovnik na periferiju državnih interesa i razvojnih planova.

Dubrovačka medicina i kirurgija koja se stoljećima trudila i uspijevala biti u korak s tada najsuvremenijim medicinskim dostignućima, sada sve teže prati ubrzani razvoj struke. No to se za prvu polovicu 19. stoljeća još uvijek ne može reći.

Ponajprije, tada u Dubrovniku djeluju dvije bolnice: starija “Domus Christi” s već 300-godišnjom tradicijom i “Collegium Ragusinum” koju Francuzi za vrijeme okupa-cije koriste kao svoju vojnu bolnicu, no ta se bolnica sredinom stoljeća postupno gasi, a sve do Drugog svjetskog rata ostaje aktivna samo vojna ambulanta s malim priruč-nim stacionarom. Bolnica “Domus Christi”, sukladno “Pravilniku o građanskim bol-nicama Dalmatinskim” koji je donijela Dvorska kancelarija u Beču 31. srpnja 1827. postaje građanskom bolnicom sa zadacima da “omogući smještaj, hranu i liječenje si-romašnim izlječivim bolesnicima te da skrbi o nahodištu u svom sastavu”. Nakon uspo-stave Dalmatinskog sabora država je od 20. rujna 1861. godine prepustila tom Sabo-ru upravljanje nad svim pokrajinskim bolnicama u Dalmaciji (Zadar, Šibenik, Split i Dubrovnik)(17).

105


Kirurška se struka u ovom stoljeću pomalo diferencira na one priučene kirurge, među kojima su pojedinci još uvijek vrlo cijenjeni kao npr. Antun Kocelj iz Konavala (18), dok drugi prihvaćaju suvremeno školovanje. Trend započet u 18. stoljeću da se ovim poslom bave i u državnu službu primaju uglavnom domaći ljudi i podrijetlom Hrvati nastavlja se izrazito u 19. stoljeću pa tijekom tog vremena djeluje čitav niz vrlo uglednih domaćih liječnika i intelektualaca.

Među njima se osobito ističe dr. Ivan August Kaznačić, rođ. 1817. godine,školovan u Beču i Padovi. Osim ugleda kojeg je stekao kao liječnik te od 1848. pa do smrti 1883. g. godine i kao ravnatelj bolnice “Domus Christi”, dr Kaznačić je bio istaknutim čla-nom ilirskog preporoda s čijim je prvacima prijateljevao, a 40-ih godina 19. stoljeća bio je urednikom “Zore Dalmatinske” u Zadru te pokretač časopisa u Dubrovniku. Bio je i pjesnik i književnik, neko vrijeme čak i profesor hrvatskog jezika na dubrovačkoj gi-mnaziji (19). Istaknuti liječnik tog doba je i dr. Luko Stulli (1772. -1828.), iz nešto starije generacije, ali se zahvaljujući suvremenom školovanju prvi zalaže da u kiruršku struku spadaju i preventivni pregledi, zatim dr. Đuro Hidža, dr. Marko Grgurević, dr. Frano Radić, dr. Miho Dadić te dr. Antun Stare koji je radio kao vojni liječnik (17). Svi oni su po potrebi izvodili i kirurške zahvate. Od ostalih liječnika tog vremena isti-ču se dr. Roko Pezzoli, dr. Ante Alborghetti, dr. Ante Brešan (okružni kirurg i ravna-telj bolnice “Domus Christi” od 1840. do 1848. godine) te dr. Petar Markoni.

Posebno mjesto u razvoju dubrovačke kirurgije ima godina 1847. Naime, nedugo nakon izvođenja prve uspješne eter-narkoze 1846. godine u Bostonu, SAD (W. Mor-ton), liječnici u Dalmaciji su se zainteresirali za to novo otkriće pa se prva operacija u eter-narkozi izvršila u ožujku 1847. godine. Dubrovački liječnik dr. Niko Pinelli također se zanimao za ovu vrstu pomoći pri kirurškim zahvatima te je uskoro jednoj svojoj bolnici preporučio ovu vrstu liječenja. Dana 17. travnja 1847. godine tako se u bolnici “Domus Christi” u Dubrovniku izvršila prva operacija u općoj narkozi, dakle, svega 9 mjeseci nakon prve takve operacije na svijetu izvedene u Bostonu, samo 4 mje-seca nakon prve operacije u Londonu i 3 mjeseca nakon Pariza. Ti podatci dovoljno govore o entuzijazmu i suvremenim razmišljanjima dubrovačkih liječnika bez obzira na tešku političku i gospodarsku situaciju tog vremena. Zahvat je izveden na mladoj, 24-godišnjoj bolesnici s rakom dojke, a operater je bio dr. Frano Lopižić, koji je time zauzeo posebno mjesto u povijesti dubrovačke kirurgije. Asistenti su mu bili dr. Vlaho Šarić (poznat i kao liječnik vojvode Maximilliana za njegova boravaka u Dubrovniku) te tada mladi dr. August Kaznačić. Dr. Pinelli zbog bolesti nije prisustvovao operaciji ali je za tu potrebu konstruirao posebnu masku za narkozu kojom su se koristile ko-lege tijekom zahvata (20). Eter je pripremio ljekarnik Antun Drobac koji je o ovom događaju i prvi izvijestio u “Gazzetta di Zara”. Opću narkozu eterom kasnije prihva-ćaju i dubrovački stomatolozi (dr. Frano Dabrović). Iste 1847. g., nešto kasnije, dr. Pi-nelli je izveo i prvu bezbolnu amputaciju ruke uz primjenu hipnoze (21).

Od 1880. do 1888. godine u Dubrovniku je djelovao i dr. Emanuel Luxardo, rodom iz Zadra, koji je u svojstvu ravnatelja bolnice “Domus Christi” 1893. godine

106


zamijenio dr. Kaznačića nakon njegove smrti. Dr. Luxardo se posebno interesirao i bavio kirurgijom, porodiljstvom i okulistikom, a tijekom svoga boravka u Dubrovni-ku, kao posljednji ravnatelj bolnice “Domus Christi”, rukovodio je i organizacijom i pripremama za izgradnju nove bolnice u Dubrovniku.

Povijest dubrovačke kirurgije od preseljenja u bolnicu na Šiškovu do formiranja kirurškog odjela 1922. godineJoš 1871. godine Dalmatinski Sabor donosi odluku o preuređenju postojeće bol-

nice “Domus Christi”, ali su uskoro prevladala mišljenja o neadekvatnosti te zgrade i njezina smještaja unutar gradskih zidina (Grad u to vrijeme sve više širi svoju urba-nizaciju prema područjima izvan zidina) (22). Dana 17. srpnja 1880. godine Dalma-tinski Sabor, koji je preuzeo obvezu skrbi nad pokrajinskim bolnicama u Dalmaciji, donosi odluku o gradnji nove pokrajinske bolnice u Dubrovniku. Slijedeće se 4 go-dine tražila nova lokacija; od povijesne karantene – Lazareta na Pločama do konačne odluke 1884. godine o lokaciji “Šiškovo na vrh Pila “(22). Ugledni dubrovački liječ-nici dr. Ivan August Kaznačić i dr. Frano Lopižić te ljekarnik Antun Drobac, koje će dubrovačka medicina i kirurgija pamtiti po prvoj uspješnoj eter anesteziji, uvijek or-jentirani prema stručnom i svekolikom napretku te svijesni ograničenja koje uvjetuje više stotina godina stara bolnica, veći dio karijere zalažu se za ideju nove bolnice te je i njihova uloga zasigurno velika u odluci Dalmatinskog Sabora 1880. godine. Na ža-lost, sva trojica, realizaciju gradnje i useljenja nisu dočekali zbog smrti (Lopižić i Dro-bac 1882., a Kaznačić 1883. godine) (22,23). No, za ideju nove bolnice aktivno su se zalagali i ugledni intelektualci i političari onoga vremena, prije svih Miho Klaić i Pero Čingrija, pa zatim Niko i Rafo Pucić, Kosta Vojnović, ali i drugi ugledni suvremenici i sugrađani poput Baltazara Bogišića i Vlaha Bukovca (22) Za nju su u svom prvom bo-ravku u Dubrovniku 70-ih godina zalaže i mladi dr. Roko Mišetić. Tako je, konačno, kamen temeljac položen 12. travnja 1886. godine, a građevinski radovi su dovršeni u veljači 1888. godine. Preseljenje iz bolnice “Domus Christi” izvršeno je od 28. lipnja do 1. srpnja, 1888. godine. Tim je datumom stara zgrada nakon punih 350 godina iz-gubila funkciju javne bolnice. U posljednjoj godini rada imala je 72 postelje i liječila ukupno 594 bolesnika od čega oko ¼ kirurških (24). Svečano otvaranje nove bolnice na Šiškovu izvršeno je 24. srpnja 1888. godine (25) i ona tada raspolaže sa 104 poste-lje. Već prve godine liječi se osim ozljeđenika još 97 bolesnika s “kirurgijskim” bole-stima. Razvoj ukupne dubrovačke medicine pa tako i kirurgije dobio je novi poticaj, i razvijat će se u toj zgradi kroz više od 100 godina, sve do Domovinskog rata 1991. go-dine. Za prvog ravnatelja (primarijusa) postavljen je dr. Roko Mišetić, a za liječnika-pomoćnika (sekundarac) dr. Jerko Pugliesi (24,26). Godine 1899. u bolnicu se uvodi telefon, a 1901. (godinu dana nakon elektrifikacije Dubrovnika) u bolnici je uvedena i električna energija (22,26).

107


Dr. Roko Mišetić, rodom Zadranin (1845. -1908.), s mjesta ravnatelja nove zadar-ske pokrajinske bolnice koju je kao ravnatelj nekoliko mjeseci ranije (1887. godine) ta-kođer imao prilike otvoriti, sada je, dakle, odlukom Dalmatinskog Sabora premješten za ravnatelja u Dubrovnik, a iste je godine dotadašnji ravnatelj bolnice “Domus Chri-sti” dr. Emanuel Luxardo premješten za ravnatelja bolnice u rodni Zadar. Dr. Roko Mišetić je još ranije, kako je već napomenuto, djelovao u dubrovačkoj bolnici kao li-ječnik-pomoćnik uz tadašnjeg ravnatelja i primarijusa dr. Kaznačića od 1873. do 1880. godine (a na tom mjestu zamijenio ga je upravo dr. Luxardo), kada, također odlukom Dalmatinskog Sabora, odlazi na dvor kneza Nikole na Cetinje kao njegov osobni li-ječnik te liječnik u bolnici Danilo I, gdje ostaje sve do 1896. godine, potom se vraća u Zadar na mjesto ravnatelja, kako smo već rekli, otvara novu pokrajinsku bolnicu. Ti-jekom ustanaka i ratnih previranja tih godina istakao se i kao ratni liječnik-kirurg.

U svom radu kao liječnik, dr. Mišetić je bio kirurški usmjeren. Medicinski fakul-tet završio je 1870. u Beču u kojem i ostao te odmah nastavio školovanje na bečkim klinikama, a ponajviše upravo kod slavnog kirurga prof. Theodora Billrotha s kojim se konačno sprijateljio, kasnije povremeno posjećivao i družio (prof Billroth je zbog tih prigoda dolazio i u Dubrovnik). Položio je i dva “rigorozuma”, u travnju 1871. go-dine iz kirurgije, a u lipnju iste godine iz porodiljstva (27). Treba napomenuti da su zasebne diplome iz kirurgije, interne medicine, okulistike i porodiljstva na bečkom sveučilištu ukinute 1872. godine te je dr. Mišetić jedan od posljednjih s dvostrukom diplomom (28). U Dubrovniku unapređuje dotadašnju kiruršku tehniku, a zahvate izvodi u bolnici te u privatnoj praksi. U bolnici se izvode incizije, ekstrakcije i eksci-zije, repozicije prijeloma kosti i iščašenja zglobova, zatim kolecistektomije, mastek-tomije, te amputacije udova. Među kirurške zahvate spadaju i ginekološke operacije, zahvati na oku, urološke operacije i dermatološki zahvati. Ipak, za života dr. Mišetić u radu nije do kraja prihvatio načela asepse, a za veće operacijske zahvate se ponekad odlazilio u centre poput Trsta ili Beča. U Dubrovniku su povremeno gostovali i ki-rurzi iz Praga, Beča, Trsta i Zagreba.

Slika 36. Bolnica na Šiškovu (Boninovu) (1888. -1991.)

108


Kao ravnatelj godine 1906. za dubrovačku bolnicu nabavlja prvi RTG uređaj (među prvima u Hrvatskoj) te ukupnim vođenjem bolnice zajedno sa svojim pomoćnikom dr. Jerkom Pugliesiem postupno podiže ugled dubrovačke bolnice, tako da se u njoj liječe ne samo stanovnici dubrovačkog kraja, nego i južne Dalmacije, južne Hercego-vine i Crne Gore. Dr. Roko Mišetić kao prvi među liječnicima koji su u to doba pred-stavljali nositelje intelektualnog života u Gradu, ostao je zapažen i kao zastupnik Dal-matinskog sabora u dva mandata te vrhunski erudit, prijazan i komunikativan čovjek te pokretač brojnih intelektualnih i rodoljubnih ideja, čime je s pravom zaslužio da se imenom prvog ravnatelja dubrovačke bolnice naziva i pristupna cesta današnjoj su-vremenoj dubrovačkoj bolnici u Lapadu.

Uz primariusa dr. Mišetića, kao liječnik-pomoćnik (sekundarac) u dubrovačkoj je bolnici djelovao već spomenuti dr. Jerko Pugliesi (1862. -1907.), koji je medicinu završio u Beču te poslove pomoćnog liječnika obavljao od 1886. godine sve do svo-je prerane smrti (29). U profesiji je bio više usmjeren prema internističkim i infek-tološkim bolestima te tuberkulozi zbog čega se izvrsno upotpunjavao sa svojim sta-rijim kolegom.

Smrt u kratkom roku od jedne godine, dvojice vodećih dubrovačkih liječnika, koji su tu bolnicu vodili i u njoj uspješno radili punih 20 godina, predstavljala je ve-liki udarac dubrovačkoj medicini. Da bi se zadržala postignuta razina i kvalitet rada, saborskom odlukom se godine 1908. za ravnatelja postavlja tada već renomirani li-ječnik dr Filip Smolčić.

Dr. Filip Smolčić, rodom Bračanin (1872. -1954.), za liječnika je školovan u Beču (30), i spada u generaciju dalmatinskih liječnika zajedno s dr. Colombanijem, dr. La-lićem, dr. Račićem, dr. Peričićem i drugima koji su, iako educirani kao liječnici sve-ukupne medicine, ali u struci izrazito kirurški orjentirani, u eri svekolikog napredka europske i svjetske kirurgije s kraja 19. stoljeća, postupno i u Dalmaciji uvodili suvre-mene stečevine - od korištenja različitih vrsta anestezije, uporabe rukavica i uvođenja asepse do primjene najnovijih kirurških zahvata i tehnika. Ta generacija liječnika, ko-joj je pripadao i dr. Smolčić, trudila se da dalmatinske pokrajinske bolnice prate ovaj napredak kirurgije koliko je god to moguće. Dr. Filip Smolčić medicinski je fakultet završio u Beču 1895. godine, te je nakon toga službovao u šibenskoj bolnici gdje se ki-rurgiji učio o starijeg dr. Colombania, potom 1903. g. stekao i status drugog primariju-sa u toj tada vrlo prestižnoj bolnici. Ravnateljem u dubrovačkoj bolnici postaje 1908. g. te proširuje broj i vrstu operacijskih zahvata. Iste godine uvodi se i operacijski pro-tokol koji tada bilježi 234 operacije (21). Izvode se incizije i ekscizije, kolecistektomi-je, laparotomije (sectio alta), mastektomije s operacijama pazušnih limfnih čvorova ili bez njih. Nakon nekoliko godina kao ravnatelj i primarijus-kirurg dr. Smolčić uređuje novi operacijski trakt koji zadovoljava tadašnje kriterije asepse, što donosi novi kvali-tet kirurškim zahvatima. Bavi se i radiologijom, pa 1914. godine nabavlja i novi RTG uređaj. Otvara se zatim prosektura te izolacija za tuberkulozne bolesnike, nabavlja se “stroj za raskuživanje” te uređuje bakteriološki laboratorij. Kao ravnatelj zalaže se i za

109


povećanje broja liječnika, no sve do iza završetka I. svjetskog rata u tome ne uspijeva pa dubrovačka pokrajinska bolnica radi po starom modelu, tj. uz liječnika- primarijusa (ujedno ravnatelja) u bolnici radi još samo liječnik -pomoćnik. Od smrti dr. Jerka Pu-gliesia (1907.) liječnik-pomoćnik je dr. Milo Katić, Dubrovčanin (1878. -1952.) koji je medicinu završio u Beču, gdje je odmah nastavio s edukacijom iz otorinolaringolo-gije, kirurgije i ortopedske kirurgije (31). Kao kod većine tadašnjih liječnika, igra sud-bine te nedostatak liječnika ga je natjerala da su u svojoj profesionalnoj praksi dobrim dijelom morao baviti i internsitičkim bolestima. U Dubrovniku djeluje i napreduje uz dr. Smolčića sve do 1914. kada je postavljen za ravnatelja ugledne šibenske pokrajin-ske bolnice te primarijusa Kirurško-ginekološkog odjela (u toj je bolnici već izvršena podjela na odjele – Internistički odjel je preuzeo poznati dr. Hugo Botteri). Dr. Ka-tić ostaje na toj funkciji sve do 1922. kada se vraća u Dubrovnik i preuzima vođenje novoutemeljenog Internog odjela. Od 1908. do 1914. g. dr. Smolčić i dr. Katić se re-dovito usavršavaju u Beču i drugdje. Godine 1910. za vrijeme odsutnosti dr Smolči-ća u Dubrovniku kao zamjena radi dr. Lukšić koji ostaje zabilježen po operacijama je-trenog apscesa, karcinoma maternice, karcinoma grkljana, ciste jajnika, carskom rezu te nefropeksiji koje operacije je izveo uz asistenciju dr. Katića. Operacijski protokoli iz tog vremena bilježe i preko 300 operacija godišnje (1913. godine) iz različitih po-dručja kirurgije, ginekologije, otorinolaringologije i okulistike.

Dr. Filip Smolčić vodi dubrovačku bolnicu i kirurgiju i tijekom I. svjetskog rata. Bolnica se povremeno skrbi o ranjenicima, koriste se do tada stečenja znanja u ratnoj kirurgiji, no uvode se i novi elektivni zahvati. Godine 1915. izvršena je “desinvaginatio intestini per laparotomiam”, a 1918. godine i radikalna ginekološka operacija po Wer-theimu (30). Podsjećamo još jednom, da je to vrijeme u kojem u većini dalmatinskih bolnica, pa tako i Dubrovačkoj, rade samo dvojica liječnika koji su educirani kao li-ječnici sveukupne medicine s dodatnim profesionalnim interesima ili kraćim eduka-cijama, ali još uvijek nemamo pravih liječnika-specijalista pa tako unutar dubrovačke bolnice nemamo ni podjele na odjele. To stanje potrajalo je sve do 1922. godine.

Povijest dubrovačke kirurgije od osnivanja odjela 1922. godine do domovinskog rata 1991. godine i preseljenja u novu bolnicu u LapaduNakon I. svjetskog rata u preostalim dalmatinskim pokrajinskim bolnicama za-

počinje nužna podjela liječničkog rada po strukama, a sve je više jasnije da znanje li-ječnika sveukupnemedicine više ne može pratiti razvoj bolničkih liječničkih struka. Treba podsjetiti da je u Hrvatskoj 1917. g. ustrojen Medicinski fakultet koji počinje s radom 1918. godine, a uskoro se formira i Prva hrvatska kirurška klinika u Draškovi-ćevoj ulici u Zagrebu, što školovanje iz medicine te edukaciju iz kirurgije čini znatno dostupnijom. Rezultati tih napora bit će prepoznatljivi tek kasnije.

110


U dubrovačkoj pokrajinskoj bolnici zbog svega rečenog tek 1922. godine dolazi do podjele bolničkih kapaciteta na: Kirurško-ginekološki odjel s okulistikom kojeg kao primarijus preuzima dr. Smolčić (ujedno i ravnatelj bolnice), dok primarijus Odjela in-ternih bolesti i tuberkuloze, nakon povratka iz Šibenika (gdje je bio ravnatelj i vodio Kirurško-ginekološki odjel) postaje dr. Milo Katić (32). Dr. Katić je zbog svoje ranije edukacije i zanimanja na Internom odjelu primao i liječio otorinolaringološke bolesni-ke. Iste 1922. godine formiran je i Venerični odjel (Prim. Fuque) koji se ukinuo 1928. godine. Od Internog odjela se 1924. godine odvaja Odjel za tuberkulozu i zarazne bo-lesti (dr. Orlić). U to vrijeme bolnica ima 136 postelja od čega je Kirurški odjel imao 63 postelje, Interni odjel 62, a venerični 11 (33). Dakako, sada u dubrovačkoj pokrajin-skoj bolnici ne rade više samo dva nego više liječnika pa se u operacijskim protokolima uz primarijusa Smolčića spominju i imena dr. Milana Wendzilowicza, dr. Mira Murva-ra, dr. Mata Šimunković, dr. Puljizevića, dr. Pitarevića ali povremeno i voditelja drugih odjela dr. Orlić i posebno dr. Katića, koji osim kirurških zahvata na uhu, grlu i nosu, i dalje ima sklonost kirurgiji pa se povremno koristi njegovo iskustvo kao asistenta. Broj kirurških zahvata 20-ih se godina kretao i do 600, što je uključivalo i ginekološke, oku-lističke te urološke operacije. Prva prostatektomija u dva akta izvedena je 1924. godine, a iste se godine spominje i “decompressio cranii et elevatio ossis impresionati” (34). Go-dine 1927. izvršena je i prva transfuzija krvi u dubrovačkoj bolnici (34).

U godinama između dva svjetska rata, od ustroja odjela sveukupne kirurgije, do-vršenjem posebnih specijalizacija, postupno će se odvajati uže specijalističke discipli-ne. Tako se pod vodstvom dr. Katice Šupe (1987. -1967.), prvog specijaliste okulisti-ke, te rješenjem Ministra narodnog zdravlja od 3. prosinca 1926. godine osniva Očni odjel pa se okulistička djelatnost odvaja od kirurgije, premda još uvijek ne posjeduje svoj prostor ni postelje (35). Očni odjel u pravom prostornom smislu formirat će se tek 1953. godine (prim. dr. Tomo Šoša).

Godine 1927. prvu ORL specijalizaciju dovršava dr. Edgar Wolf (1898. -1978.), inače bečki student koji i svoju specijalizaciju izučava na bečkim klinikima. Tako se osniva i ORL odjel (36). Tada se ORL zahvatima još bavi i dr. Milo Katić na Internom odjelu koji već posjeduje dugogodišnje iskustvo. Slično kao i Očni odjel ni Odjel za uho, grlo i nos također nema svoje postelje te će se i u prostornom smislu osamostaliti tek 1947. godine. Dr. Wolfu uskoro se u Dubrovniku pridružuje i drugi ORL specija-list dr. Ivo Račić (1896. -1976.) , također bečki student koji svoju specijalizaciju dovr-šava u Zagrebu kod čuvenog prof. Šercera. Najprije radi u privatnom sanatoriju (1934. - 1944.), a potom mobilizacijom dr. Wolfa u rat 1944. godine prelazi u bolnicu i preu-zima vođenje odjela do 1947. Dr. Wolf ponovo preuzima odjel do 1949., kada se kao politički nepodoban ponovno razrješuje dužnosti. Mjesto šefa još jednom preuzima dr. Račić, te obojica zajedno rade do mirovine 60-ih godina (37). Odvajanjem zaseb-nih struka godišnji broj operacijskih zahvata se smanjuje na oko tristo godišnje.

Godina 1928. je također vrlo važna za daljnji razvoj dubrovačke kirurgije zbog od-luke Oblasnog odbora u Dubrovniku da se bolnički liječnici koji nemaju službeno

111


priznatu specijalizaciju umirove ili premjeste. Kako su dotadašnji šefovi najvećih odje-la: Kirurgije prim. Smolčić te Interne prim. Katić bili zapravo liječnici sveukupne me-dicine, oni se razrješuju svojih dužnosti (31). Dr. Filip Smolčić, koji je punih 20 godi-na od svog dolaska u Dubrovnik (1908.) osim šefom kirurgije bio i ravnatelj, odlazi u mirovinu, nastavlja uspješnu privatnu praksu u kojoj se povremno bavi i kirurškim za-hvatima sve do iza Drugog svjetskog rata. Kroz sve to vrijeme zbog dugogodišnjeg ugle-da i autoriteta ostao je konziljarnim liječnikom svim dubrovačkim kolegama. I prem-da je bolnicu napustio nezadovoljan zbog smjene dekretom u 56-toj godini, u naponu snage, ali nespreman da prihvati neizbježne činjenice koje donosilo novo vrijeme, dr. Smolčić će ostati zapamćen kao dugogodišnji uspješan ravnatelj dubrovačke bolnice u teškim vremenima u kojima je ona pod njegovim vodstvom zabilježila znatan napre-dak te kao utemeljitelj i prvi šef Kirurškog odjela koji se u toj struci služio devizom “da se operirati mora ono što se treba, a ne ono što se može”. Do kraja karijere ostao je liječnik koji je bolesnika gledao kao ukupnu osobu, bez obzira na njegovu vodeću bolest, te je često znao reći da je tužan zbog sve većeg cijepanja medicine. Dr. Milo Katić, koji je, da podsjetimo, u svojoj dugog karijeri od 1907. do 1914. godine bio liječnik sekundarac u dubrovačkoj bolnici, pa zatim ravnateljem i šefom Kirurško-ginekološkog odjela tada vrlo ugledne šibenske bolnice u vremenu njezinih najvećih uspjeha od 1914. do 1922. godine te konačno ponovno u Dubrovniku bio utemeljiteljem i primarijusom Internog odjela dubrovačke bolnice sada se premješta za ravnatelja Doma zdravlja u Dubrovni-ku i šefa Školske poliklinike gdje ostaje do umirovljenja 1938. godine (31).

Godine 1928. za ravnatelja Banovinske bolnice u Dubrovniku i za šefa Internog odjela dolazi ugledni dr. Mario Krmpotić (1888. -1952.), inače školovan u SAD-u i na zagrebačkim klinikama. On na mjestu ravnatelja ostaje do 1940. (38) kada se vra-ća najprije u Split (šef Internog odjela), a 1941. godine u Zagreb, gdje je ponovo šef 1. Internog odjela bolnice “Sestara milosrdnica”. Godine 1947. dobiva naslov profe-sora. S dr. Krmpotićemprestaje 40 godina dugo razdoblje u kojoj su dubrovačku bol-nicu vodili kirurški orjentirani liječnici (dr Mišetić i dr Smolčić).

Za šefa Kirurškog odjela 1929. godine dolazi dr. Mirko Mladinov (1893. -1970.) rođen na Šolti koji je medicinski fakultet pohađao u Grazu i Pragu, diplomirao u Beču,a specijalizaciju kirurgije je završio u bolnici Sestara Milosrdnica u Zagrebu (39). Kao prvi službeno educirani kirurg, on u Banovinskoj bolnici u Dubrovniku unapređuje službu te vrlo brzo proširuje broj i vrstu operacijskih zahvata . Broj operacijski zahvata je preko šeststo (sada bez onih iz domene okulistike i oftalmologije), a izvode se prvi puta resekcije želuca zbog karcinoma ( do tada samo gastroenteroanastomoze), zatim operacije gušterače zbog karcinoma paile Vateri, kronične upale crvuljka, resekcije re-bara i torakoplastike zbog tuberkuloze, prostatektomije u jednom aktu i drugi zahva-ti. Zbog političkog angažmana kao istaknuti član HSS-a bio je u nemilosti (Dubrov-nik u to vrijeme, da podsjetimo, posve nelogično pripada Zetskoj banovini) i premje-šten na Kosovo, a 1932. godine i otpušten iz javne službe. Kiruški odjel u dubrovačkoj bolnici vodio je od 1929. do 1931. godine. No s time nije prestalo njegovo značenje za

112


dubrovačku kirurgiju s obzirom na to da je 1933. godine započeo s privatnom prak-som, a 1934. godine dovršio novi privatni sanatorij “Mladinov” u ulici sv. Andri-je koji je bio organiziran prije svega kao kirurška ustanova i opremljen tada suvreme-nom operacijskom dvoranom, lampama, Siemensovim RTG uređajem, dijatermijom i slično (39). U sanatoriju su se obavljali raznoliki kirurški zahvati, a uz dr. Mladino-va stalno zaposlen bio je još i već spomenuti dr. Ivo Račić. Operacije su se izvodile uz jednog ili dvojicu asistenata, a jedan od liječnika davao je i narkozu. Sanatorij je sve do 1943. godine pružao usluge ne samo građanima Dubrovnika nego i čitavog zaleđa i Boke kotorske, a dr. Mladinov poseban interes pokazuje prema ginekološkim zahva-tima (da podsjetimo: u samoj dubrovačkoj bolnici ginekologija je tada još uvijek dio Kirurško-ginekološkog odjela). Godine 1943. dr. Mladinov odlazi preko rodne Šol-te i priključuje se NOP-u gdje djeluje kao ratni kirurg. Kao iskusan kirurg i liječnik godine 1945. postavlja se za šefa Kirurškog odjela OB u Splitu na kojoj funkciji osta-je do umirovljenja 1956. godine. Nakon uzbudljivoga i trnovitoga životnog puta dr. Mladinov mir konačno nalazi na rodnoj Šolti, gdje praktično sve do smrti 1970. osta-je aktivan kao liječnik opće medicine (39). S dr. Mladinovom tijekom njegova trogo-dišnjeg mandata na dubrovačkoj kirurgiji surađuju dr. Wendzilowicz, dr. Murvar i dr. Šimunković. Godine 1931. vođenje Kirurško-ginekološkog odjela prepušta se dr. Mi-lanu Wendzilowicz (1893. -1960.), sinu poznatoga dubrovačkog liječnika dr. Mar-cela Wendzilowicza (jednog od zagovornika otvaranja Talasoterapije u Rijeci Dubro-vačkoj 1905. godine)(40). Dr. Milan Wendzilowicz školovan je u Beču, a na dubro-vačkoj kirurgiji radi od utemeljenja odjela 1922. godine (spominje se i kao asistent dr. Smolčiću na prvoj operaciji izvedenoj nakon formiranja odjela). Uz povremena do-datna školovanja u Parizu, dr. Wendzilowicz neprekidno djeluje na Kirurškom odjelu koji vodi do 1939. godine (41). Obzirom da se dio kirurških zahvata paralelno odvi-ja u ranije spomenutom privatnom sanatoriju (dr Mladinov) te da od 1933. do 1937. godine iz Dubrovnika izbiva i dr. Murvar, broj operacija, prema zapisima operacijskih protokola Kirurškog odjela u to vrijeme, stagnira i opada. Sam dr. Wendzilowicz, zbog hrvatske nacionalne osviještenosti i rodoljublja najprije se 1939. godine deportira u Sarajevo, pa potom oslobođen, neko se vrijeme (do 1944. godine) bavi privatnom gi-nekološkom praksom prema kojoj je imao posebnu sklonost kao i njegov prethodnik. Drugi svjetski rat mu donosi i privatne obiteljske tragedije. Od 1944. ponovno radi u dubrovačkoj bolnici kao kirurg-ginekolog do 1948., kada ga novi komunistički režim ponovno uhićuje i osuđuje na dvanaestogodišnji zatvor u Lepoglavi. Nakon pomilo-vanja 1951. godine raspoređeuje se na rad na kirurgiju u Nikšiću (Crna Gora), gdje ostaje do 1954. godine. Umire u rodnom Dubrovniku 1960. godine.

Na mjestu šefa kirurgije 1939. godine dr. Wendzilowicza nasljeđuje njegov dota-dašnji suradnik dr. Mato Šimunković (42), rođen 1900. godine na Pelješcu, koji je medicinu studirao u Berlinu i Leipzigu, a diplomirao u Beču. Na dubrovačku kirurgi-ju dolazi za vrijeme dr. Smolčića (čije je ideje i pristupe svom zanimanju i usvojio) te je nastavlja specijalizirati u dr. Mladinova. Usavršavao se iz ortopedske kirurgije kod

113


poznatog prof. Špišića na Šalati 1937. godine, a na mjestu šefa odjela proveo je sve do oslobođenja Dubrovnika od njemačke okupacije u listopadu 1944. godine. Nakon toga je mobiliziran te u poraću pa do 1950. godine radi kao kirurg u Vojnoj bolnici u Splitu, a potom do mirovine (1961.) ostaje u Splitu kao šef Kirurške ambulante i šef Hitne medicinske pomoći (vrlo je zaslužan za unapređenje hitne medicinske pomoći u Dalmaciji). Iz njegove medicinske bibliografije dodatno doznajemo da je osim za or-topedsku kirurgiju pokazivao zanimanje za urološku kirurgiju i kirurgiju dojke.

Uz spomenute liječnike i voditelje Kirurškog odjela od njegova utemeljenja 1922. godine (dr. Smolčića, dr. Mladinova, dr. Wendzilowicza i dr. Šimunkovića) u ovom razdoblju treba svakako još spomenuti i dr. Mira (Kazimira) Murvara, rođenog 1899. u Metkoviću i školovanog u Dubrovniku (43). Dr. Murvar je među prvima koji su upisali novoosnovani Medicinski fakultet u Zagrebu 1919. godine, a medicinu je ipak diplomirao u Grazu 1924. godine. Od te godine djeluje u dubrovačkoj bolnici te se usavršava i specijalizira na Kirurškom odjelu. Godine 1933. bio je postavljen za rav-natelja Banovinske bolnice te primarijusa kirurgije u Peći na Kosovu, a u dubrovačku se bolnicu vratio 1937. godine gdje je ostao do umirovljenja. Kroz sve to vrijeme bio je cijenjen kao kirurg ali i ginekolog, čime se vrlo često bavio i koju struku je poseb-no volio (godine 1953. odlaskom prof. Vladimira Bazale, kratkotrajno je čak na čelu tada već samostalnog Ginekološko-porođajnog odjela).

Godinama je dakle ginekološka struka s porodiljstvom u dubrovačkoj bolnici bila dijelom svakodnevnog rada kirurga. Prvi službeni specijalist ginekologije i porodiljstva u Dubrovniku bio je dr. Ivo Smolčić (rođen 1900. godine u Šibeniku) (44) sin pozna-tog dr. Filipa Smolčića dugogodišnjeg ravnatelja dubrovačke bolnice te utemeljitelja Ki-rurškog odjela. Dr. Ivo Smolčić je također medicinu diplomirao u Grazu, a ginekologi-ju je završio u Sarajevu 1934. godine nakon čega se zapošljava na Kirurško-urološkom odjelu dubrovačke bolnice. Dr. Smolčić na odjel donosi nove dijagnostičke pristupe i ginekološke kirurške tehnike te djeluje zajedno s tadašnjim kirurzima, ali bez vlastitog odjela uz tek manju jedinicu rađaonice. U radu mu pomažu kirurzi dr. Wendzilowicz i dr. Murvar i sami zainteresirani za ginekološku kirurgiju. Treba podsjetiti da u isto vrije-me u Dubrovniku uspješno djeluje privatni sanatorij Mladinov kojem se i sam dr. Mla-dinov uspješno bavi ginekološkom strukom, a kod njega povremeno radi i dr. Smolčić. Tek 1946. godine u istoj zgradi privatnog sanatorija bit će prostorno odijeljen i ustro-jen samostalni Ginekološko-porođajni odjel, a dr. Smolčić će postati njegovim prvim šefom, sve do svoje prerane smrti 1950. godine (4 godine prije smrti svog oca).

Osim do sada spomenutih kolega u operacijskom protokolu dubrovačke kirurgije kao asistenti se povremno spominju i dr. Puljizević, dr. Novak, dr. Pitarević, dr. Mili-čević te pred II. svjetski rat i dr. Tomljanović (34,45). Kako smo već napomenuli, po-četkom 30-ih godina pod vodstvom dr. Mladinova broj operacijskih zahvata narastao je na 600 godišnje (bez okulističkih i ORL zahvata), no kasnije se odlaskom dr. Mla-dinova i dr. Murvara, ali i zbog paralelnog djelovanje uspješnog privatnog sanatorija, taj broj operacija smanjio na oko 300 do 350 godišnje. Među operacijama najčešće su

114


bile abdominalne. Tijekom Drugog svjetskog rata razvoj kirurgije zbog objektivnih okolnosti prirodno stagnira.

Godine 1944. nakon mobiliziranja dotadašnjeg šefa dr. Šimunkovića, kratkotraj-no ga nasljeđuje dr. Lujo Kolin, koji je još 1922. godine bio asistentom na Prvoj hr-vatskoj kirurškoj klinici u Draškovićevoj (u Zagrebu) kod poznatog prof. Budisavlje-vića, a nakon toga je djelovao u Grazu. I on se nakon rada kao kirurg u Dubrovniku ponovo vraća u Zagreb.

Godine 1945. za šefa još uvijek Kiruško-ginekološkog odjela u Dubrovnik stiže dr. Šlajmer (45) koji kao iskusan kirurg proširuje vrste operacijskih zahvata; kada je 1948. godine izvedena prva resekcija želuca po Funstereru, kirurgija želuca postaje ru-tinskom. Uz to rade se i resekcije kolona zbog karcinoma debelog crijeva i rektuma, operacije ehinkoka pluća te operacije štitnjače. Uz dr. Šlajmera kao suradnik radi dr. Barešić, te povremeno dr. Murvar i dr. Wendzilowicz iz starije generacije.

Dr. Šlajmer u Dubrovniku ostaje do 1950. godine kada ga na mjestu šefa zamjenu-je dr. Kovačević (45), koji u Dubrovnik dolazi iz bolnice “Merkur” u Zagrebu. On je bio vrstan abdominalni kirurg ali je bio posebno zainteresiran za torakalnu kirurgi-ju pa u tom smislu surađuje s pulmologijom bolnice Sestara milosrdnica u Zagrebu. Asistent dr. Kovačeviću je dr. Barešić. Ovaj poratni zalet i entuzijazam dubrovačke kirurgije dovodi do rekordnih 836 operacija u 1952. godini (45) sada i bez gineko-loških operacija. Dr. Kovačević na čelu dubrovačke kirurgije ostaje do 1953. godine kada se ponovo vraća u Zagreb.

Godine 1953. za šefa Kirurgije u Dubrovnik stiže dr. Ivan Ilić. Dr. Ilić rođen je 1916. godine na Braču u bogatoj obitelji (srednjodalmatinski otoci Brač i Šolta osta-ju tako vrlo značajni za dubrovačku kirugiju – op. autora), a medicinu je diplomirao u Beču. Specijalizirao je na Prvoj Kirurškoj klinici u Draškovićevoj u Zagrebu, gdje je najprije kao mlađi, a potom kao stariji asistent radio od 1940. do 1945. godine pod vodstvom prof. Budisavljevića te kasnije prof. Riessnera. Tu je započeo i s nastav-nom karijerom, međutim nova komunistička vlast je prema njemu, kao i prema veli-kom broju tadašnjih liječnika i intelektualaca bila nesklona pa je nakon rata i raspo-reda u bolnici Maribor (Slovenija) bio čak i osuđen te zatvoren. Nakon pomilovanja dobiva zaposlenje u Dubrovniku, gdje je šef Kirurgije od 1953. godine. Koristeći ki-rurško iskustvo te iskustvo u organizaciji rada koje je stekao radeći prije i tijekom rata na vodećoj hrvatskoj kirurškoj klinici u Zagrebu, dr. Ilić odmah započinje s reorgani-zacijom službe te rekonstrukcijom kirurškog bloka.

Godine 1952. prvu specijalizaciju iz ortopedije za dubrovačku bolnicu završava dr. Niko Carević, Dubrovčanin. Ortopedija se 1953. godine odvaja kao samostalan odjel. Prvi šef odjela postaje dr. Carević, a odjel preuzima skrb o koštanoj kirurgiji i trauma-tologiji lokomotornog sustava. Ta odluka će imati dalekosežne posljedice kroz sljede-ćih gotovo pola stoljeća, jer Kirurškom odjelu kao jednom od rijetkih u nas oduzima traumatologiju lokomotornog sustava, a značajne posljedice ostavlja i na sistematiza-ciju, tj. smanjen broj specijalista kirurga koji se indirektno i danas osjeća.

115


Godine 1954. u Dubrovnik stiže prof. dr. Hugo Gjanković i postaje šefom Ki-rurškog Odjela (45). Dr. Gjanković rođen je u Buzetu u Istri 1893. godine, medicin-ski fakultet završio je u Beču, a od 1922. godine je asistent na prvoj kirurškoj klinici u Zagrebu kod prof. Budisavljevića gdje dovršava specijalizaciju 1927. godine. Od tada kontinuirano radi na toj Klinici te postaje docentom. God 1941. premješten je za šefa oba Kirurška odjela Državne Bolnice u Sarajevu, gdje ostaje do kraja rata, nakon čega postaje šefom Kirurškog odjela Glavne Vojne bolnice VI. Armije. Ponovnim reaktivi-ranjem njegova dugogodišnjeg učitelja i suradnika prof. Budisavljevića i doc. Gjanko-vić se vraća u civilnu kirurgiju na Kiruršku kliniku, a godine 1947. postaje izvanred-nim profesorom. Nakon preseljenja Kirurške klinike iz zgrade u Draškovićevoj ulici u dotadašnju Zakladnu bolnicu na Rebru, postaje voditeljem abdominalne kirurgije, a od 1950. do 1953. i definitivnog umirovljenja predstojnika klinike prof. Budisav-ljevića obavlja funkciju njegova zamjenika i v. d. predstojnika Klinike te predstojnika Katedre za kirurgiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Ipak, nelogičnom i posve političkom odlukom 1954. ne postaje predstojnikom Klinike Rebro u Zagre-bu (za predstojnika je doveden prof. Juzbašić iz Skoplja), a prof. Gjanković iz prote-sta napušta Kliniku i Zagreb i bez prava na naslov profesora seli u Dubrovnik gdje će dočekati mirovinu. Dubrovačka kirurgija ovakvim slučajnim slijedom zbivanja, me-đutim, dobiva novi poticaj, a prof. Gjanković odmah proširuje broj i vrstu operacija, te se, osim operacija na želucu, debelom crijevu i rektumu, izvode i operacije na bili-jarnom traktu te torakalne operacije, zatim zbrinjavaju ozljede arterija, vrše simptek-tomije te na suvremen način zbrinjavaju opekline. Svjestan potreba dubrovačke kirur-gije i dubrovačke bolnice uopće, već pedestih godina razmišlja o potrebi gradnje nove bolnice u Dubrovniku. Osim dr. Ilića, s kojim je još ranije zajedno surađivao u Draš-kovićevoj klinici, specijalizaciju započinje i dr. Žarko Knego koji će kroz sljedećih 25 godina također ostaviti traga u dubrovačkoj kirurgiji. Dr. Knego se posebno interesi-rao za torakalnu kirurgiju, a istaknuo se i stručno-znanstvenom publicistikom. Prof. Gjanković radi kontinuirano i na edukaciji drugih mladih liječnika te cijelog zdrav-stvenog kadra. Nakon odlaska u mirovinu 1961. godine ostaje živjeti u Dubrovniku, sve do smrti 1981. godine.

Na mjestu šefa Kirurgije nasljeđuje ga ponovno prim. Ivan Ilić, koji tu funkciju obavlja od 1961. do 1977. godine. Dr. Ilić kao ugledan kirurg, a posebno iskusan ab-dominalac i član Njemačkog kirurškog društva (Deutsche Geselschaft fur Kirurgie) ra-zvija dalje Kirurški odjel, a uz njega rade dr. Knego do njegove prerane smrti 1978. godine te dr. Stjepan Bogdanović. Uz spomenute liječnike 60-ih i 70-ih godina na odjelu kraće vrijeme rade i liječnici dr. Semnic, dr. Kolarov, dr. Miloslavić i dr. Keros, a kasnije specijalizacije započinju dr. Jakša Šegedin i dr. Ilija Šoša.

Iz tog vremena potrebno je izdvojiti 1969. godinu kada se po prvi put u dubro-vačkoj bolnici uvodi trajna dežurna kirurška služba koja od tada traje kontinuira-no do danas. U to vrijeme pod okriljem kirurgije još uvijek djeluju i razvijaju se dvije zasebne operacijske struke: urologija i anesteziologija. Do dolaska prvog specijaliste

116


anesteziologa, opće anestezije u dubrovačkoj su bolnici obavljali mlađi liječnici spe-cijalizanti kirurgije i ortopedije uz povremenu pomoć gostujućeg anesteziologa iz Za-greba (47). Prvu endotrahealnu intubaciju izveo je 1959. godine upravo specijalizant kirurgije dr. Bogdanović. Godine 1967. u Dubrovnik iz Zagreba stiže dr. Mladen Kuzmić, pa se postupno, uz popunu liječničkog kadra te kadra anestetičara i sestara, razvija odjel koji se osamostaljuje 1972. godine, a 1976. godine se otvara i prvotna Je-dinica intenzivnog liječenja (šok-soba) sa 4 postelje. Danas je to Odjel za anesteziju, reanimaciju i intenzivno liječenje, tj. služba sa 10-12 liječnika, 8 anestetičara te 20-ak viših i srednjih sestara i tehničara, suvremeno opremljenom novom Jedinicom inten-zivnog liječenjas 12 postelja te čini jednu od najvećih službi u OB Dubrovnik.

Urološke operacije su u dubrovačkoj bolnici, kako je već rečeno, od samih početa-ka obavljali specijalisti kirurzi. Zbog ranije spomenute činjenice da je Kirurški odjel 50-ih godina ispustio iz svojih ruku koštanu kirurgiju i traumatologiju lokomotornog sustava, još će dugo vremena pod svojim okriljem držati urologiju, čime se u kirurškoj službi donekle popunjavala sistematizacija koja je inače imala skroman broj liječnika (sve do Domovinskog rata dubrovački su urolozi dežurali samostalno u svojstvu općeg kirurga i njegovu pripravnost). Godine 1957. na Kirurškom odjelu pod prof. Gjan-kovićem kraće vrijeme djeluje kao gost dr. Zmajević, prvi službeni specijalist urolog u dubrovačkoj bolnici. Prva specijalizacija urologije za dubrovačku bolnicu raspisuje se 1966. godine. Započinje ju dr. Jurica Bačić (rođen 1937. godine na Korčuli) i do-vršava na klinici za urologiju KB Sestre milosrdnice kod prof. Novaka 1970. godine. Od te godine dubrovačka bolnica ima stalno zaposlenog specijalistu urologa, a odjel se preimenuje u Kirurško-urološki odjel. Prim. Bačić 1976. godine brani doktorsku disertaciju s područja urologije, a dodatno se bavi i poviješću medicine iz koje stječe još jedan doktorat 1984. godine. Prim. Bačić uvodi nove operacijske tehnike i zahva-te, obogačujući tako one kojima su godinama vladali kirurzi. Uvodi i nove dijagno-stičke radiološke i endoskopske metode, prvi se samostalno bavi lumbalnom aneste-zijom, tom suvremenom potrebom urološke kirurgije te tako urologija zahvaljujući prim. Bačiću dobiva snažan zamah. Broj urologa postupno se povećava pa ranih 80-ih specijalizaciju urologije dovršava i dr. Tomi Jurković, a krajem 80-ih specijalizaci-ju dobiva i dr. Damir Šimunović. Ipak, urologija se kao odjel osamostaljuje tek 1995. godine u novoj bolnici u Lapadu, a prvi šef Urologije postaje prim. dr. sc. Jurica Ba-čić. On na mjestu šefa odjela ostaje do svoje prerane smrti (neposredno pred mirovi-nu 2002. godine). Svoju bogatu karijeru dr. Bačić zaokružio je naslovom prof. Povi-jesti medicine i mjestom predstojnika Katedre za povijest medicine Medicinskog fa-kulteta Sveučilišta u Splitu, a osim velikih i povijesnih zasluga u promicanju urološke struke te osnivanju odjela, pamtit ćemo ga i kao aktivnog slikara, autora više publika-cija te intelektualca širokih razmjera.

Urološki odjel od 2002. do 2007. godine vodi dr. Tomi Jurković, vrstan operater i omiljen kolega, a od 2007. godine nasljeđuje ga dr. Damir Šimunović pod čijom vodstvom ova služba na hospitaliziranim bolesnicima izvodi samostalno oko 600-700

117


operacijskih zahvata godišnje, i to praktično iz svih područja urologije, inače na odje-lu, pored ostalog osoblja, rade četiri specijalista urologa i jedan specijalizant.

Urologija se tako 1995. godine posljednja od kirurških struka odvojila od onog pr-vobitnog matičnog Kirurškog odjela utemeljenog 1922. godine koji se sukladno tadaš-njem vremenu, bavio svim oblicima i vrstama kirurških zahvata (prilog 1).

Prim. Ilić odlazi u mirovinu 1977. godine koju uživa sve do smrti 1999. godine te često posjećuje svoj odjel na kojem je rado viđen gost. Pred smrt, krajem 1998. godi-ne, Hrvatsko Kirurško Društvo nagrađuje ga kao doajena hrvatske kirurgije nagra-dom “Zlatni skalpel”. Nakon prim. Ilića Kirurški odjel tadašnjeg Medicinskog Centra Dubrovnik preuzima prim. dr. sc. Stjepan Bogdanović, izravni učenik svojih pret-hodnika dr. Gjankovića i dr. Ilića. Prim. Bogdanović se, osim već rutinskih zahvata iz abdominalne kirurgije, zanima i za vensku kirurgiju (iz koje je obranio i doktorsku disertaciju), onkološku kirurgiju te kirurgiju dojke, spretan je u hitnim kirurškim za-hvatima, obavlja po potrebi torakotomije i kraniotomije, a bavi se i bronhoskopijama te endoskopskom dijagnostikom i endoskopskim vađenjem stranih tijela. Posebno će važnu ulogu odigrati tijekom Domovinskog rata.

Krajem 70-ih godina u Dubrovnik vraća se kao iskusan kirurg prim. dr. Antun Rakigjija, inače Dubrovčanin, koji je čudnom igrom životne sudbine nakon završe-ne specijalizacije u KB Sestara Milosrdnica (kod prof. Riessnera), službovao kao šef kirurgije (i ravnatelj bolnice) u bosanskom Travniku, a potom radio i u inozemstvu (bio šef kirurgije u Kraljevskoj bolnici u Adis Abebi u Etiopiji). Nakon povratka, taj svestrani kirurg bio je spreman obaviti i najteže zahvate u bilo kojoj regiji tijela, sudje-lovao je u radu Kirurškog-urološkog odjela kao zamjenik Prim. Bogdanoviću, te educi-rao mlađe kolege koji će ga pamtiti kao dobrog učitelja i plemenitog kolegu. Pod kraj karijere bio je jedan od pionira ultrazvučne dijagnostike abdomena u našoj bolnici. Tijekom 80-ih godina uz prim. Bogdanovića te prim. Rakigjiju te spomenute urologe na Kirurško-urološkom odjelu rade već iskusni prim. dr. Jakša Šegedin i dr. Ilija Šoša, specijalizaciju dovršava dr. Luko Dalmatin (kasnije i dr. Hrvoje Jelavić), a započinje je dr. Marko Margaritoni. Kraće vrijeme u 80-tim godina u Dubrovniku djeluje i prim. dr. Miro Planjar, koji kasnije postaje šef Kirurgije u KB Split. U tim 80-im godina-ma Kirurško-urološki odjel ima 60 postelja podijeljenih na dva krila II. kata bolnice na Šiškovu (Boninovu) tzv. ženski odjel koji vodi prim. Rakigjija te muški odjel kojeg vodi prim. Šegedin. Još uvijek u okviru službe, kako je već rečeno, kao odsjek djelu-je i Urologija na čelu s prim. Bačić. Ukupno Kirurško-urološki odjel godišnje obavlja oko 1100 operacijskih zahvata, od čega je kirurških oko 850-900.

Sedamdesete i osamdesete godine su zbog još jednog razloga važne za razvoj du-brovačkog zdravstva pa tako i kirurgije. Naime, ranih 70-ih godina intenzivirala se ra-sprava o inicijativi za gradnju nove bolnice u Dubrovniku. Razvoj suvremene medici-ne te tehnološke potrebe pojedinih odjela sve su više bili limitirane postojećom zgra-dom sagrađenom 1888. godine. Kao i uoči gradnje te bolnice 70-ih godina 19. stoljeća tako su i sada postojala različita mišljenja o tome je li potrebna nova bolnica ili samo

118


rekonstrukcija postojeće. I dok se prijestotinu godina većina liječnika i intelektualaca zalagala i konačno u tadašnjem Dalmatinskom saboru izborila odluku o gradnji nove bolnice, sada je pak broj onih koji su se u kompliciranim političkim prilikama 70-ih godina 20. stoljeća u Hrvatskoj borili za ovu ideju bio vrlo mali.

Najveće zasluge u tom smislu ima prim. Marko Margaritoni (1927. -2007.),ugledni dubrovački specijalist radiolog i onkolog, jedan od suosnivača Hrvatske

Lige protivraka (1966.), te osnivač Lige protiv raka Dubrovnik (1967.), koji je uspr-kos upornim idejama o rekonstrukciji postojeće bolnice, uspio zainteresirati odgo-vorne da se ipak izgradi potpuno nova, suvremena bolnica na predjelu Medarevo, podno brda Velika Petka u Lapadu, predviđajući da stara zgrada, zbog svojih zastar-jelih konstrukcijskih rješenja, paviljonskog rasporeda te tehnoloških limita, uskoro ne će dopuštati razvoj većine specijalističkih disciplina, kao što to omogućavaju su-vremeno projektirane bolnice kakve su se već tada gradile po Europi, ali i u bivšoj dr-žavi. Prim. Margaritoni je od 1976. godine volonterski, a od 1980. godine, odlukom tadašnje općinske skupštine i profesionalno kao ravnatelj rukovodio realizacijom te ideje (45), tj. izgradnjom Nove bolnice, sve do konačnog građevinskog dovršenja u današnjem obliku 1990. godine kada odlazi u mirovinu. Tijekom istog perioda, toč-nije, u prosincu 1984. godine izvršeno je i preseljenje dijela službi u Novu bolnicu, i to: Ginekološko-porođajnog odjela (koji konačno napušta povijesnu zgradu neka-dašnjeg Sanatorija Mladinov), zatim Odjela za dječje bolesti te Dermatovenerološkog odjela, a sve s pripadajućom dijagnostikom te laboratorijskim i tehničkim jedinicama dok su za ostatak nove zgrade, tih 80-ih godina, dovršeni planovi i projekti. Na ža-lost, unutarnje uređenje ostatka zgrade i preseljenje drugih službi (time i kirurgije) u prostore nove bolnice zaustavila je nadolazeća kriza bivše države, te potom i Domo-vinski rat. Ipak, objekti nove bolnice s uvjetima koje su već 1990. godine pružali, po-kazat će se na samom početku Domovinskog rata presudnim za organizaciju zdrav-stvene službe, a posebno za organizaciju rada kirurških službi u ratnim uvjetima, što će po tvrdnjama mnogih imati važnu ulogu u konačnoj obrani opkoljenog Dubrov-nika od agresora (48).

Povijest dubrovačke kirurgije od početka domovinskog rata i preseljenja u novu bolnicu u Lapadu 1991. godine do današnjih dana i sadašnje stanje dubrovačke kirurgijeSveopći napad tzv. JNA i srpsko-crnogorskih agresora na Dubrovnik i dubrovačko

područje započeo je 1. listopada 1991. godine te su se sam Grad, a time i bolnica, već isto jutro našli u blizini same bojišnice s prekinutom opskrbom električne energije i tekuće vode, nešto kasnije i telefonskih komunikacija (sve to poslije punih 90 godina – ni tije-kom Prvog ni Drugog svjetskog rata bolnica nije imala te probleme). Takovo stanje će potrajati slijedeća skoro puna 3 mjeseca. Već isto jutro počeli su pristizati prvi ranjenici.

119


Postojeća zgrada bolnice nije zbog tehničkih nedostataka zadovoljavala ni minimalne uvjete za rad kirurških službi u izvanrednim okolnostima, kao što nije pružala ni mini-malnu sigurnost za ranjenike, bolesnike te svoje osoblje s obzirom na to da nije posto-jalo nikakvo primjereno sklonište niti pričuvni položaj za radne prostorije. Postojeće dvije operacijske dvorane bile su izložene mogućnosti izravnog stradanja, a nedostatak tekuće vode i kvar starog agregata za napajanje električnom energijom već drugog dana napada, doveli su do gotovo potpunog kolapsa koji je sprječen samo pojačanim entu-zijazmom svega osoblja. Poseban problem i rizik predstavljao je paviljonski raspored stare bolnice te komunikacije koje su bile izložene napadima. Već 2. listopada uvečer donesena je odluka i izvršene pripreme za preseljenje u Novu bolnicu u Lapadu. Rano ujutro 3. listopada usprkos stalnom bombardiranju Grada i okolice s mora i kopna, a tog jutra i zračnim napadima neposredne blizine Nove bolnice (Centar za uzbunjiva-nje), izvršeno je preseljenje Kirurško-urološkog te Ortopedsko-traumatološkog odjela kao i Službe za anesteziju, reanimaciju i intenzivno liječenje u bolnicu na Medarevu, i to tako da je sveukupna akcija dovršena do poslijepodnevnih sati. Kroz cijelo vrijeme, do napuštanja stare zgrade do posljednjeg djelatnika, ranjenicima je pružana kirurška pomoć, a u poslijepodnevnim satima su izvršene prve operacije u novoj bolnici. Nova zgrada je osim solidnije gradnje, između ostalog imala i dovoljno podrumskih i sute-renskih prostora, atomsko sklonište, 2 agregata te centralne plinove koji su svi sigurnim podzemnim komunikacijama bili povezani s glavnom zgradom, zatim za takve prilike projektiran rezervoar tekuće vode u brdu Velika Petka iznad bolnice s prirodnim pa-dom vode te natkriveni prostor Hitnog bolničkog prijama koji će se pokazati vrlo po-godan, čak i za masovni priljev ranjenika. Kirurško-urološki te Ortopedsko-traumato-loški odjel su tako nakon više od 100 godina rada na lokaciji stare bolnice na Šiškovu (Boninovu) dana 3. listopada 1991. godine uselili u suterenske i podrumske prostore nove bolnice u kojima će, uz manje prekide, proboraviti sve do kraja listopada 1992. godine i konačnog oslobađanja čitavoga dubrovačkog područja. Rukovođenje prese-ljavanjem te organiziranje Ratne bolnice “sv. Vlaho” na Medarevu preuzeo je tadašnji aktualni šef kirurgije prim. dr. sc. Stjepan Bogdanović, čiji su autoritet i iskustvo sta-roga kirurga odigrali važnu ulogu u funkcioniranju bolnice u novonastalim okolnisti-ma te njezinom vrlo organiziranom radu tijekom cijeloga Domovinskog rata na našem području. O radu Ratne bolnice “sv. Vlaho” postoji više zapisa i izviješća (48-53) pa za potrebe ovoga prikaza izdvajamo samo neke činjenice. Tijekom Domovinskog rata (1991. -1995.) bolnica je zbrinula više od 2000 ranjenika i ozljeđenika s izvrsnim re-zultatima liječenja, niskom stopom infekcija i niskim mortalitetom. Razlozi za to leže dijelom i u činjenici što je bolnica u najkritičnijem vremenu rata bila na svega 2-3 km udaljena od bojišnice pa je i vrijeme evakuacije bilo kratko. Kirurški tim na čelu s Prim. Bogdanovićem odgovorio je na sve zahtjeve zbrinjavanja ratnih ozljeda , masovnog pri-ljeva ranjenika, brze trijaže te cijelo vrijeme preostalom civilnom stanovništvu u okru-ženom Gradu pružao potrebnu kirušku skrb. Osim zahvata iz domene opće kirurgije te ortopedske kirurgije i traumatologije, po potrebi su se uspješno obavljali i zahvati iz

120


područja neurokirurgije, maksilofacijalne kirurgije i dječje kirurgije bez pomoći kolega sa strane s obzirom na potpunu opsadu Grada. Posebno se izdvaja razdoblje od listopa-da do prosinca 1991. godine u kojem je Grad bio izložen sveopćim napadima agreso-ra, a obrana se svela na nekoliko četvornih kilometara užeg gradskog područja. U tom kritičnom vremenu sav posao je obavio tim na čelu s prim. dr. Bogdanovićem u kojem su još bili prim. Šegedin, dr. Šoša, dr. Dalmatin, dr. Margaritoni, te dio rata dr. Jelavić, prim. dr. Rakigjija. U timu su još sudjelovali i urolozi Prim. Bačić i dr. Jurković, te or-topedi prim. dr. Vlaho Brailo (šef ortopedije), dr. Hadžibulić, dr. Janjić te specijalizant dr. Đivo Brailo. Od anesteziloga tada su sudjelovali dr. Kuzmić (šef službe), dr. Biserka Jančić, dr. Ružica Carić te dr. Vesna Čulić. Časnu ulogu, dakako, odigralo je i sve osta-lo zdravstveno i pomoćno osoblje nošeno neviđenim entuzijazmom. Smanjen broj dje-latnica med. sestara – mladih majki te silina agresije i broj žrtava, zahtijevali su u tom posebnom vremenu neprekinut angažman praktično svega preostalog zaposlenog oso-blja. I sama zgrada bolnice bila je pogađana projektilima s kopna i mora. Drugo značaj-no razdoblje po stradanjima te broju ranjenika zbilo se u proljeće 1992. godine tijekom ofenzive hrvatske vojske i deblokiranja opkoljenog Grada, a potom i u ljeto pa do kraja listopada iste godine tijekom borbi u dubrovačkom zaleđu, sve do konačnog oslobođe-nja dubrovačkog područja. Svakako, ostaje neprijeporno da su dubrovački kirurzi i sve osoblje dubrovačke bolnice u danima domovinskog rata ispisali jednu od najčasnijih stranica u višestoljetnoj povijesti dubrovačkog zdravstva.

Slika 37. Bolnica na Šiškovu (Boninovu) (1888. -1991.)

121


Nakon početka rata u listopadu 1991. godine u Staroj bolnici na Šiškovu (Boni-novu) ostali su bolnički odjeli, koji preraspoređeni u improviziranim podrumskim prostorima, nastavljaju rad u smanjenom opsegu. Nakon nekoliko mjeseci, a po svr-šetku najkritičnijeg ratnog razdoblja početkom 1992. godine, postupno su se svi pre-selili u prostore nove bolnice pa je tako točno 104 godine od otvaranja 1888. godine stara bolnica u cijelosti napuštena i zauvijek izgubila svoju funkciju. Sljedećih godina u nekim prostorima stare bolnice funkcionirat će samo pojedine ambulante te u od-vojenoj zgradi Odjel za patologiju.

Po završetku najvećih ratnih zbivanja Kiruško-urološki odjel se postupno vraća mirnodopskim aktivnostima te pokušava normalizirati rad i uhvatiti korak s mirno-dopskom kirurgijom. Tako već krajem 1992. i početkom 1993. godine dr. Luko Dal-matin i dr. Ilija Šoša na odjelu uvode tehniku laparoskopskih operacija (prije svega žučnog mjehura).

Godine 1994. u mirovinu odlazi dugogodišnji šef odjela prim. Bogdanović, a naslje-đuje ga prim. dr. Jakša Šegedin. Iste godine u mirovinu odlazi i prim. Rakigjija. Zbog neposrednih ratnih zbivanja, odlaska u mirovinu dvojice iskusnih kolega, zatim odlaska na rad u Zagreb talentiranog kirurga dr. Hrvoja Jelavića i ranije spomenutog odvajanja Urološke službe, broj specijalista na odjelu sveo na samo četiri kiruga i jednog specijali-zanta. Nadalje, odjel u prostorima nove bolnice u improviziranom rasporedu uvjetova-nom hitnim preseljenjem zbog ratnih prilika, sada raspolaže sa svega 32-36 postelja uz mogućnost korištenja 1-2 operacijske dvorane. Za postojeće kadrovsko stanje djelomič-no je krivo dugogodišnje loše planiranje s oslanjanjem na urologiju, a bez traumatologi-je, tako da u isto vrijeme uz rečena četiri kirurga i jednog specijalizanta kirurgije (dr. Ko-jić) bolnica zapošljava čak četiri specijalista ortopeda uz jednog specijalizanta. Svakako poboljšanju stanja ne pridonosi ni činjenica što Grad Dubrovnik ali i cijela dubrovačka regija neposredno u poraću ne pružaju dovoljno sigurnu perspektivu za život i rad.

Trebalo je ,dakle, krenuti iz početka. Prva prinova među specijalistima bio je dr. Pero Čelina, školovan za kirurga u KB Merkur u Zagrebu koji je do rata radio na Klini-ci za vaskularnu kirurgiju u Sarajevu, a tijekom rata vodio i ratnu kirurgiju u Mostaru. Kraće vrijeme od 1995. do 1996. godine dr. Pero Čelina je postavljen za šefa Kirur-ške službe. U to vrijeme kreće i inicijativa da se traumatološka kirurgija lokomotornog sustava postupno ponovno vrati pod okrilje Kirurškog odjela kako je to, s obzirom na način edukacije iz traumatologije te ortopedije, slučaj i u ostalim hrvatskim bolnica-ma. Zbog tog razloga ime odjela se preimenuje u Kirurško-traumatološki odjel, a tra-umom lokomotornog sustava se, koristeći svoja ranija iskustva, bavi dr. Čelina.

Od godine 1996. na čelu odjela je ponovno prim. dr. Jakša Šegedin, iskusan ki-rurg koji se posebno uspješno bavi abdominalnim kirurškim zahvatima, nastavljajući tako dugogodišnju tradiciju dubrovačke kirurgije. Postupno se, uz naklonost Uprave bolnice, popunjava broj liječnika specijalista te se na odjelu primaju gotovi kirurzi dr. Diego Carlos Varela iz Argentine te dvojica Metkovćana dr. Jakiša Lojpur i dr. Mario Wokaunn, a raspisuju se i natječaj za nove specijalizacije.

122


Godine 1998. zbog naraslog se operacijskog programa i logične potrebe za surad-njom u radu svih kirurških službi, uvodi se koordinacija tih djelatnosti osnivanjem Odsjeka za operacije u okviru najveće od Kirurških službi, tj. Kirurško-traumatološ-kog odjela. Za voditelja se postavlja inicijator te ideje dr. Marko Margaritoni. U rela-tivno kratkom vremenu postignu se znatna poboljšanja u koordinaciji operacijskog programa između pojedinih kirurških službi te anestezije, bolja iskoristivost posto-jećih kapaciteta operacijskih dvorana, formira se zatim i servis sestara instrumentar-ki te konačno ekonomičnije raspolaže financijskim sredstvima. Već tada se u bolni-ci obavlja oko 7000 operacijskih zahvata godišnje s(oko 3000-3500 hospitaliziranih bolesnika te oko 3500-4000 ambulantnih zahvata). Kirurški odjel u tome sudjeluje s oko 1500 bolničkih operacijskih zahvata te oko 1500-2000 ambulantnih. Ova ko-ordinacija ujedno je i uspješna priprema za preseljenje u novi operacijski blok koji je tada u izgradnji. Unutar Kirurškog odjela u drugoj polovici 90-ih godina postupno sazrijeva razmišljanje o potrebi dodatnog stručnog usavršavanja te uvođenja užih spe-cijalnost. Upravo dugogodišnja tradicija bavljenja abdominalnom kirurgijom poma-lo je zapostavila razvoj drugih grana kirurgije koje su se već pomalo počele razvijat u drugim bolnicama. To se, osim na već spomenutu traumatologiju, odnosi na plastič-nu kirurgiju, vaskularnu te torakalnu kirurgiju. Svi dotadašnji odjelni specijalisti, na-ime, specijalisti su opće kirurgije te je sve teže pratiti suvremene raznolike razvojne trendove u isto vrijeme biti i kvalitetom konkurentan drugim centrima. Tako 1997. godine započinje, a 2000. godine dovršava se prva uža specijalizacija i to iz plastične, rekonstrukcijske i estetske kirurgije (prvi plastični kirurg u dubrovačkoj bolnici je dr. Margaritoni), odmah potom i uža specijalizacija iz traumatologije koju završava dr. Nikša Kojić. Nešto kasnije dovršava se i prva uža specijalizacija iz vaskularne kirurgi-je (dr. Igor Hozić). Na taj se način postupno proširuje kvalitet i ponuda te se u rela-tivno kratkom vremenu uvodi neobično velik broj novih operacijskih zahvata i teh-nika (više nego u dužim vremenskim razdobljima ranije). Tako se izvode prvi put na dubrovačkoj kirurgiji brojni zahvati iz plastično-rekonstrukcijske kirurgije, kirurgije šake, kirurgije perifernih živaca, a posebno se razvija onkološka, onkoplastična i re-konstrukcijska kirurgija dojke (dr. Margaritoni). Dr. Čelina i dr. Hozić izvode razno-vrstne zahvate s područja kirurgije perifernih arterija, karotide, ali i trbušne aorte. Dr. Kojić preuzima razvoj traumatološke kirurgije zajedno s dr. Lojpurom postupno ovla-dava najsuvremnijom tehnikama zbrinjavanja prijeloma dugih kostiju intramedular-nom osteosintezom te tako djelomično, nakon skoro pola stoljeća, vraća traumatolo-giju lokomotornog sustava na Kirurški odjel.

Za daljnji razvoj svih kirurških službi pa tako i Kirurškog odjela trebalo je konač-no dovršiti unutrašnje uređenje većeg dijela Nove bolnice jer je većina odjela do ka-snih 90-ih godina (i kasnije) ostala u prostorima u kojima se zatekla hitnim i impro-viziranim preseljenjem tijekom rata. Godine 1999. funkciju ravnatelja Opće bolni-ce Dubrovnik preuzima mr. sc. dr. Andro Vlahušić, po struci specijalist internist-endokrinolog, koji zahvaljujući svom umijeću rukovođenja te dodatnom političkom

123


angažmanu (saborski zastupnik, županijski čelnik te kasnije i Ministar zdravstva RH) u relativno kratkom vremenu ostvaruje uvjete za konačno unutrašnje dovršenje pro-stora te nabavku potrebne opreme kako bi i OB Dubrovnik postupno uhvatila ko-rak s vremenom.

Tako će se uskoro poboljšati uvjeti stacionara svih odjela (bolnica sada ima ukupno 340 postelja), kao i prostori dijagnostike te operacijskog trakta. U svom drugom man-datu ravnatelja (2006. -2009.) nakon kojeg odlazi na funkciju gradonačelnika Grada Dubrovnika, dr. Vlahušić, osim daljnjeg održavanja postignutog stanja zdravstvene zaštite, nabavci dodatne opreme (najnoviji MSCT i sl.), okreće se i novim projektima samofinanciranja, unapređuje kontakte bolnice s domaćim i inozemnim institucijama i pojedincima te snažno podržava nastavne i znanstvene ambicije djelatnika bolnice.

Zahvaljujući upravo ovim naporima početkom 2003. godine Kirurški odjel ko-načno preseljava u nove prostore u kojima na dva kata raspolaže sa 70 postelja te se time postupno stječu uvjeti za prostorno formiranje odsjeka. Sam odjel dobiva po-trebne kvalitetne smještajne uvjete za bolesnike u većinom trokrevetnim sobama te nove kvalitetne radne prostorije za osoblje. Otvora se tada i nova suvremeno opre-mljena Jedinica intenzivnog liječenja. Nešto kasnije, u travnju iste 2003. godine, OB Dubrovnik dobiva novi operacijski blok s pet potpuno novih i opremljenih opera-cijskih dvorana i pripadajućih prostora te novu substerilizaciju. Stiže ujedno i nova

Slika 38. Nova bolnica na Medarevu (od 1991.)

124


oprema (najsuvremeniji anesteziološki aparati, endoskopski stubovi, najnoviji RTG C-luk za operacije, operacijski mikroskop itd.). Dotadašnji operacijski blok preuređu-je se prema planu u Hitni operacijski blok, a preostale manje dvorane dobivaju funk-ciju operacijskih dvorana za male, ambulantne zahvate kakvih je u OB zbog veličine ambulantnog pogona prilično nedostajalo. Zahvaljujući ranijoj pripremi te planira-nju Odsjeka za operacije ovaj sveukupni premještaj i početak rada u novim prostori-ma izvršena je bez prekida procesa rada, takoreći u hodu. Novih ukupno 900 m2 te sva nova tehnologija usvojeni su bez povećanja broja zdravstvenih djelatnika. U na-dolazećem vremenu Novi operacijski blok ostvarit će uvjete za daljnje napredovanje svih kirurških službi.

Godine 2005. u mirovinu odlazi prim. Šegedin, a na mjesto šefa odjela postavljen je mr. sc. Ilija Šoša, dugogodišnji Šegedinov suradnik te jedan od pionira endoskop-ske abdominalne kirurgije u našoj bolnici. U to vrijeme u nove prostore seli i Kirur-ška poliklinika koja je od ratnih vremena djelovala u neprimjerenim uvjetima sutere-na. Time se stječu uvjeti za razvoj ambulantnih usluga. Dovršavaju se uže specijaliza-cije iz abdominalne (dr. Stojanović) i torakalne kirurgije (dr. Krželj).

Godine 2006. šefom odjela postaje prim. dr. sc. Marko Margaritoni, za sada kro-nološki posljednji u razdoblju od 87 godina od utemeljenja odjela (prilog 2). Tako se konačno i funkcionalno organiziraju četiri odsjeka odjelnog stacionara koji dobivaju i svoje voditelje: Odsjek plastične kirurgije i kirurgije dojke s 11 postelja koji vodi njegov osnivač te ujedno šef odjela prim. Margaritoni , specijalist opće i plastične ki-rurgije; Odsjek za traumatologiju s 13 postelja koji vodi dr. Nikša Kojić, specijalist opće kirurgije i traumatologije (koji je ujedno i zamjenik šefa odjela); Odsjek abdo-minalne kirurgije broji 26 postelja , a vodi ga specijalist opće i abdominalne kirurgi-je dr. Ivica Stojanović, dok Odsjek vaskularne i torakalne kirurgije ima 20 poste-lja, a vodi ga najprije dr. Čelina te nakon njegova odlaska u privatnu kiruršku praksu, voditelj postaje dr. Igor Hozić, specijalist opće i vaskularne kirurgije.

Osim četiri spomenuta odsjeka u stacionaru, Kirurška služba u svom ustroju još ima i već spomenuti Odsjek za operacije sa servisom sestara instrumentarki za sve ki-rurške službe, a s ovim odsjekom Kirurški odjel kao najveći među kirurškima i dalje koordinira sveukupan operacijski program u bolnici. Šesti odsjek u sastavu Kirurške službe je Odsjek za sterilizaciju koji predstavlja središnju sterilizaciju OB Dubrovnik koji također svakodnevno surađuje s Odsjekom za operacije i matičnim odjelom, ali i svim drugim (ne samo kirurškim službama i jedinicama u bolnici). Konačno, u sklo-pu Kirurške službe nalazi se i Kirurška poliklinika u kojoj svakodnevno, osim opće i hitne kirurške ambulante, djeluju i subspecijalističke ambulante, i to: abdominalna svaki dan, vaskularna, dva puta tjedno, torakalna jednom tjedno, te ambulanta za pla-stičnu kirurgiju i bolesti dojke svaki dan. U sklopu ovog pogona nalaze se i previjali-šta s malom operacijskom dvoranom za ambulantne zahvate koja je kontinuirano u funkciji elektivnih i hitnih ambulantnih zahvata u lokalnoj anesteziji. Danas Služba za kirurgiju ukupno zapošljava oko osamdesetak djelatnika.

125


Posljednjih nekoliko godina intenzivirao se ukupni kirurški pogon u bolnici pa je tako broj operacijskih zahvata čitave bolnice dosegao brojku od gotovo 10. 000 ope-racija (oko 5000 se odnosi na hospitalizirane bolesnike, a oko 4500-5000 na one am-bulantne). Sam Kirurški odjel sa svim svojim odsjecima, kao najveća među kirurškim službama, također postiže rekordne brojke u dugoj povijesti odjela, pa je tako u 2008. godini izvršeno ukupno 4500 operacijskih zahvata od čega 2000 na hospitaliziranim bolesnicima i 2500 na ambulantnim.

Prošle godine se napunilo točno 100 godina od uvođenja operacijskih protoko-la na našem odjelu pa se na taj način može vrlo slikovito uočiti koliko je velik napre-dak učinjen u tom vremenu, a posebno je trend porasta broja operacija uočljiv nakon uvođenja subspecijalističkih službi u svakodnevni odjelni rad (prilog 3). Od novosti u operacijskim tehnikama od 2006. godine na ovamo su zahvati ugradnje elektrosti-mulatora srca u suradnji s dubrovačkom kardiologijom, zahvati hepatalne kirurgije, proširenje usluga iz estetske kirurgije te uvođenje minimalno invazivnih zahvata u ab-dominalnoj kirurgiji (laparoskopske operacije kolona i kila). Posljednjih je nekoliko godina značajno intenziviran rad Kirurške poliklinike pa je u protekloj 2008. godini, u povijesti odjela, rekordnih 17. 000 ambulantnih usluga u svim općim i subspecija-lističkim ambulantama naše službe, što se u odnosu na podatke od prije samo dese-tak godina čini nezamislivim. Novost je također da liječnici našeg odjela u posljednje dvije godine obavljaju desetak terenskih ambulanti mjesečno (u Domovima zdravlja Metković, Ploče, Korčula i Vela Luka), što čini oko 2000 specijalističkih i subspecija-lističkih pregleda godišnje, a to je s obzirom na vrlo nepovoljne zemljopisne karakte-ristike naše županije važna pomoć i usluga stanovništvu.

Kirurška služba je posljednjih godina razvila vrlo uspješnu suradnju s mnogim domaćim i inozemnim klinikama, ustanovama i pojedincima, a to se posebno od-nosi na suradnju s Klinikom za neurokirurgiju KBC Zagreb te Odjelom neurokirur-gije KB Split. Ipak, još uvijek kad je to potrebno, najhitnije neurokirurške zahvate izvode opći kirurzi našeg odjela, i to s dobrim rezultatima. Suradnja postoji s različi-tim gostujućim operaterima koji povremeno surađuju s Kirurškim odjelomm, pogla-vito kad je u pitanju abdominalna kirurgija. Odjel, svakako, ima planove daljnjeg ra-zvoja i usvajanja novih kirurških metoda, kao npr. barijatrijske kirurgije, torakosko-pije, dječje kirurgije i sl.

Posebna novost u radu Kirurškog odjela zadnjih godina je (osim osnovne djelat-nosti), pružanje kirurške zdravstvene zaštite, a odnedavno preuzima obveze i u znan-stvenim i nastavnim aktivnostima.

Potaknuti ustrojem i razvojem Sveučilišta u Dubrovniku, djelatnici Kirurškog odje-la su vrlo aktivno sudjelovali u pripremama i organizaciji te izvođenju nastave Doktor-skog poslijediplomskog studija “Biologija novotvorina” te dodiplomskog trogodiš-njeg Sestrinskog studija na dubrovačkom Sveučilištu. Na Sestrinskom studiju, pre-ma planu nastave, djeluje ukupno 12 naših djelatnika i djelatnica, a Predsjednik Vijeća studija te Voditeljica studija su s našeg odjela. Na odjelu rade dvojica doktora i jedan

126


magistar znanosti, a još dvojica kolega uspješno pohađa nastavu doktorskog studija. Odjel ima jednu diplomiranu med. sestru (petogodišnji studij) te 12 viših mediscin-skih sestara, dok ih još 6 obavlja sestrinske studije.

Djelatnici Kirurškog odjela također su odigrali značajnu ulogu u formiranju Znan-stvene jedinice OB Dubrovnik koju je našoj bolnici u redovitoj proceduri u rujnu 2008. godine odobrilo Ministarstvo znanosti RH, s obzirom na to da su zadovoljeni kadrovski i prostorni uvjeti te uvjeti opreme (u suradnji s Institutom “Ruđer Boško-vić” i Sveučilištem u Dubrovniku otvoren je i Znastveno-istraživački laboratorij). Ki-rurški odjel uključio se s Institutom “Ruđer Bošković” i u znanstvene projekte. Go-dišnje naš odjel publicira nekoliko znastvenih radova te objavljuje više stručnih rado-va uz redovite edukacije koje se obavljaju u zemlji i inozemstvu. Redoviti su aktivni nastupi na domaćim i međunarodnim skupovima, a pojedini djelatnici našeg odjela pozvani su predavači ili moderatori. U posljednjih desetak godina, što je također no-vost u dugogodišnjoj povijesti odjela i bolnice, Kirurški je odjel bio nositeljem orga-nizacije deset domaćih i međunarodnih kongresa, simpozija, tečajeva i radionica te stručnih sastanaka iz područja plastično-rekonstruktivne kirurgije, kirurgije doj-ke, traumatologije te abdominalne kirurgije, a pred nama je nekoliko već isplanira-nih sličnih projekata.

Djelatnici Kirurškog odjela članovi su i brojnih domaćih i međunarodnih struč-nih društava, a pojedini među njima su preuzeli i odgovorne funkcije u društvima (primjerice prim. Margaritoni je od 2008. godine predsjednik Hrvatskog društva za plastičnu, rekonstrukcijsku i estetsku kirurgiju, te od 2006. tajnik-rizničar svjetskog udruženja za kirurgiju dojke – Breast Surgery International, a dr. Kojić je 2009. go-dine postao službenim demonstratorom i predavačem ugledne traumatolške udruge AO-International).

No, osim liječnika, u povijesnom pregledu našeg odjela svakako treba spomenuti neizmjernu listu zdravstvenih djelatnika, sestara, tehničara, administrativnoga i ostalog osoblja bez čijeg entuzijazma, poštenog rada i svakodnevne skrbi o bolesnima ne bi mogao funkcionirati ni jedan Kirurški odjel. U dugoj kronologiji našeg odjela brojni među njima su se istaknuli svojim pristupom, zalaganjem i kvalitetnim radom, ali ih, posve neopravdano, pisana povijest uopće ne bilježi. Za ovu priliku izdvojit ćemo nedavno preminulog Boža Miličevića koji je se zanimanjem medicinskog tehničara počeo baviti još ranih 50-ih godina. Ulogu odgovornog tehničara službe obavljao je više desetljeća sve do mirovine 1993. godine te je kroz to vrijeme educirao generaci-je medicinskih sestara i tehničara koji su mahom danas na odgovornim dužnostima i bez kojih bi danas rad u bolnici bio nezamisliv. Nakon umirovljenja Boža Miličevića 1993. godine pa do danas funkciju glavne sestre odjela obavlja vms. Karmela Nalba-ni, odgovorne sestre Odsjeka za operacije vms. Luce Pušić, a Odsjeka za sterilizaciju vms. Snježana Busančić. I svi odsjeci stacionara imaju svoje odgovorne sestre od ko-jih je odgovorna sestra Odsjeka za vaskularnu i torakalnu kirurgiju, dipl. ms. Sanja Zoranić voditeljica Sestrinskog studija na Sveučilištu u Dubrovniku.

127


ZaključakOvaj prikaz povijesti razvoja dubrovačke kirurgije (i kirurgije u Dubrovniku) po-

kazuje da je bavljenje kiruškom strukom i kiruško liječenje bolesti na ovim prostorima ima višestoljetne korjene, te da se kroz to vrijeme, zajedno s naporima lokalnih vlasti, uvijek pokušavalo udovoljiti potrebama građana Dubrovnika i njegove šire okolice na što je moguće suvremeniji način.

Bez obzira na veliki prijeđeni put i očiti napredak koji su u ovoj struci na našem području ostvarile generacije medicinara, skloni smo ustvrditi da je neovisno o oscila-cijama, uvijek i neprestano bila izražena jasna želja i namjera onih koji su skrbili o bo-lesnima kao i onih koji su o tome donosili važne odluke, da stanovnicima našeg kra-ja osiguraju najkvalitetnije uvjete i stručnost zdravstvenih djelatnika sukladno dosti-gnućima tj. vremenu. U tome su, ponajprije zahvaljujući entuzijazmu i umijeću poje-dinaca, kao što je to uvijek i svugdje, često i uspijevali.

Bogata povijest dubrovačke kirurgije, i ona iz davnih vremena, i ona u posljednjih stotinjak godina, obvezuje sve nas suvremenike, kao i naše nasljednike, da poštujući veliku tradiciju naših prethodnika i u buduće nastavimo našu časnu zadaću, trudeći se uvijek biti u korak sa suvremenim dostignućima kiruške struke.

Prilog 1.

BOLNICA ŠIŠKOVO1922. godine utemeljen Kirurški odjel Pokrajinske bolnice Dubrovnik

(Prim. dr. Smolčić) – obuhvaća sve kirurške službe1926. godine odvajanje Službe za očne bolesti (bez vlastitih kreveta)

– dr. Katica Šupe (Ustroj Očnog odjela – 1953. Prim. dr. Tomo Šoša)1927. godine odvajanje ORL službe (bez vlastitih kreveta) – dr. Edgar Wolf

(Ustroj ORL odjela – 1947. godine – dr. Ivo Račić)1934. godine prvi specijalist ginekologije i porodiljstva – dr. Ivo Smolčić

(ginekologija sastavni dio Kirurško-ginekološkog odjela) (Ustroj Ginekološko-porođajnog odjela – 1946. godine – dr. Ivo Smolčić)

1952. godine prvi specijalist ortoped – dr. Niko Carević (Ustroj Ortopedskog odjela – 1953. godine – dr. Niko Carević)

1967. godine prvi specijalist anesteziolog – dr. Mladen Kuzmić (Ustroj Odjela za anesteziju, reanimaciju i intenzivno liječenje – 1972. godine dr. Mladen Kuzmić, otvaranje Jedinice intenzivnog liječenja 1976. godine)

1970. godine prvi specijalist urolog – dr. Jurica Bačić (urologija sastavni dio Kirurško-urološkog odjela)

BOLNICA MEDAREVO1995. godine Ustroj samostalnog Urološkog odjela – Prim. dr. sc. Jurica Bačić2003. godine Otvaranje novog operacijskog blokaPreseljenje Kirurškog odjela unutar iste bolnice na sadašnju lokaciju

128


Prilog 2.

Voditelji Kirurškog odjela od njegova utemeljenja 1922. godine do danas1922. – 1928. godine prim. dr. Filip Smolčić (utemeljitelj i ujedno ravantelj)1929. - 1931. godine dr. Mirko Mladinov, primarijus1931. - 1939. godine dr. Milan Wendzilowicz1939. - 1944. godine dr. Mato Šimunković1944. - 1945. godine dr. Lujo Kolin1945. - 1950. godine dr. Šlajmer, prof. 1950. - 1953. godine dr. Kovačević1953. - 1954. godine dr. Ivan Ilić1954. - 1961. godine prof. dr. Hugo Gjanković1961. - 1977. godine prim. dr. Ivan Ilić1977. - 1994. godine prim. dr. sc. Stjepan Bogdanović1994. - 1995. godine prim. dr. Jakša Šegedin1995. - 1996. godine dr. Pero Čelina1996. - 2005. godine prim. dr. Jakša Šegedin2005. - 2006. godine mr. sc. dr. Ilija Šoša2006. do danas prim. dr. sc Marko Margaritoni

Prilog 3. Tabelarni prikaz broja operacija od uvođenja operacijskog protokola 1908. godine

Godina Broj operacija Opaska1908. 234 Sveukupna kirurgija1913. 301 Sveukupna kirurgija1922. 407 Sveukupna kirurgija1925. 612 Sveukupna kirurgija1928. 343 Bez ORL i okulistike1930. 625 Kirurško-ginekološki odjel1936. 350 Kirurško-ginekološki odjel

Paralelan rad Sanatorija Mladinov1952. 836 Kirurgija (bez ginekologije)1963. 897 Kirurgija (bez ginekologije i ortopedije)1970. 905 Kirurgija i urologija1980. 1050 Kirurgija i urologija1990. 1121 Kirurgija i urologija1997. 1492 kirurgija bez urologije2000. 1614 Kirurgija samostalno

(opća, abdominalna, plastična, vaskularna, torakalna)2008. 2017 Kirurgija samostalno

(opća, abdominalna, plastična, vaskularna, torakalna)

129


Literatura1. Div. not. / Državni dubrovački arhiv/ 9, 107; 12, 37-37. 1. Div. not. canc. /Državni dubrovački arhiv/: 2, 77. 2. Bačić J. Prilog povijesti kirugije u Dubroniku, rukopis, Dubrovnik 2001. 3. Bazala V. Pregled povijesti zdravstvene kulture Dubrovačke Republike, Dubrovački Horizonti, Zagreb, 4. 1972: 68-69, 70, 72, 77-78. Čremošnik G. Spisi Dubrovačke kancelarije I, JAZU, 1951: 70. 5. Mlinarić I. Povijest kirurških struka u Hrvatskoj, Akademija Medicinskih Znanosti, Zagreb 2002: 52-53. 6. Bačić J. A urogical operation 1379. in Dubrovnik, British J of Urology, 1998;82: 86-89. 7. Mlinarić I. Povijest kirurških struka u Hrvatskoj, Akademija Medicinskih Znanosti, Zagreb 2002: 54. 8. Bačić J. Magistri medicine srednjevjekovnog Dubrovnika, Medicinska Naklada, Zagreb 1997; 28, 98-9. 99, 107-118. Mlinarić I. Povijest kirurških struka u Hrvatskoj, Akademija Medicinskih Znanosti, Zagreb 2002: 55-59. 10. Bačić J. Magister Samuel Ebrej, Internat. Ophtalm. 1997; 21: 149-152. 11. Div. not. /Državni dubrovački arhiv/ 105, 229: 69-70. 12. Bačić J. Urology in Dubrovnik, World J Urol, 2000; 18: 376-380. 13. Testament. /Državni dubrovački arhiv/ 11, 61. 14. Bačić J. Odluka dubrovačke Vlade o održavanju liječničkog konzilija iz 1783. Saopćenje 3., Zagreb, Pli-15. va, 1974: 189-193. Gjanković H. Brijači i kirurzi u starom Dubrovniku, 1967: 100-109. 16. Marinović I. Liječnici dubrovačke bolnice od 1840. do 1940., Medicinska naklada Zagreb, 2006 : 21-22. 17. Slade Šilović R. Antun Kocelj, zadnji ljekarnik, kirurg i brijač u Dalmaciji. Prava Crvena Hrvatska 1-, 18. Dubrovnik, 1912, br. 389. Bersa J. Dubrovačke slike i prilike, Matica Hrvatska, Zagreb 1941, 29-45, 217-218. 19. Dreščik A. Prve eter narkoze u dalmatinskim bolnicama. U: Grmek i sur. Iz hrvatske medicinske proš-20. losti, 1954: 257-261. Mlinarić I. Povijest kirurških struka u Hrvatskoj, Akademija Medicinskih Znanosti, Zagreb 2002: 72-74. 21. Perić I. Organizacija i djelovanje pokrajinske bolnice u Dubrovniku od izgradnje njene nove zgrade do I svjet-22. skog rata. Anali Zavoda za povijesne znanosti JAZU, Dubrovnik 1985; Sv. XXII / XXIII : 181-182. Marinović I. Liječnici dubrovačke bolnice od 1840. do 1940., Medicinska naklada Zagreb, 2006 : 29-32. 23. Perić I. Organizacija i djelovanje pokrajinske bolnice u Dubrovniku od izgradnje njene nove zgrade do I svjet-24. skog rata. Anali Zavoda za povijesne znanosti JAZU, Dubrovnik 1985; Sv. XXII / XXIII : 187-190. Perić I. Organizacija i djelovanje pokrajinske bolnice u Dubrovniku od izgradnje njene nove zgrade do I 25. svjetskog rata. Anali Zavoda za povijesne znanosti JAZU, Dubrovnik 1985; Sv. XXII / XXIII : 192. Marinović I. Liječnici dubrovačke bolnice od 1840. do 1940., Medicinska naklada Zagreb, 2006 : 34-37. 26. Marinović I. Liječnici dubrovačke bolnice od 1840. do 1940., Medicinska naklada Zagreb, 2006 : 44-60. 27. Dugački V. Iz recenzije knjige: Mlinarić I. Povijest kirurških struka u Hrvatskoj, Akademija Medicin-28. skih Znanosti, Zagreb 2002. Marinović I. Liječnici dubrovačke bolnice od 1840. do 1940., Medicinska naklada Zagreb, 2006 : 61-62. 29. Marinović I. Liječnici dubrovačke bolnice od 1840. do 1940., Medicinska naklada Zagreb, 2006 : 80-86. 30. Marinović I. Liječnici dubrovačke bolnice od 1840. do 1940., Medicinska naklada Zagreb, 2006 : 92-95. 31. Marinović I. Liječnici dubrovačke bolnice od 1840. do 1940., Medicinska naklada Zagreb, 2006 : 133. 32. Marinović I. Liječnici dubrovačke bolnice od 1840. do 1940., Medicinska naklada Zagreb, 2006 : 87. 33. Mlinarić I. Povijest kirurških struka u Hrvatskoj, Akademija Medicinskih Znanosti, Zagreb 2002: 167-168. 34. Marinović I. Liječnici dubrovačke bolnice od 1840. do 1940., Medicinska naklada Zagreb, 2006 : 105. 35. Marinović I. Liječnici dubrovačke bolnice od 1840. do 1940., Medicinska naklada Zagreb, 2006 : 108. 36. Marinović I. Liječnici dubrovačke bolnice od 1840. do 1940., Medicinska naklada Zagreb, 2006 : 108-111. 37.

130


Marinović I. Liječnici dubrovačke bolnice od 1840. do 1940., Medicinska naklada Zagreb, 2006 : 112-116. 38. Marinović I. Liječnici dubrovačke bolnice od 1840. do 1940., Medicinska naklada Zagreb, 2006 : 117-119. 39. Perić I. Organizacija i djelovanje pokrajinske bolnice u Dubrovniku od izgradnje njene nove zgrade do I svjet-40. skog rata. Anali Zavoda za povijesne znanosti JAZU, Dubrovnik 1985; Sv. XXII / XXIII : 209-210. Marinović I. Liječnici dubrovačke bolnice od 1840. do 1940., Medicinska naklada Zagreb, 2006 : 119-121. 41. Marinović I. Liječnici dubrovačke bolnice od 1840. do 1940., Medicinska naklada Zagreb, 2006 : 125-126. 42. Marinović I. Liječnici dubrovačke bolnice od 1840. do 1940., Medicinska naklada Zagreb, 2006 : 122-123. 43. Marinović I. Liječnici dubrovačke bolnice od 1840. do 1940., Medicinska naklada Zagreb, 2006 : 129-130. 44. Mlinarić I. Povijest kirurških struka u Hrvatskoj, Akademija Medicinskih Znanosti, Zagreb 2002: 246-248. 45. Peršić Z. Ratne godine Prve kirurške klinike Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1995; 15. 46. Lenz R. Glas Grada, 202; siječanj 2009: 13. 47. Margaritoni M, Šegedin J, Janjić M, Jurković T, Lenz R. i sur. Ratna kirurgija u domovinskom ratu – 48. OB Dubrovnik (rujan 1991-rujan1995). U: A. Petričević, J. Husar i sur. Ratna kirurgija u domovinskom ratu, 49-64,2007. Margaritoni M, Kojić N, Šegedin J i sur. The role of General Hospital surgical team in the war: results of 49. battle against war wound infections. 36th World Congress of Surgery (ISW), Lisabon, 211:842, 1995. Bogdanović S, Margaritoni M, Kojić N et al. Dubrovnik General Hospital: Civilian Surgery in the Besi-50. eged Town. Croatian Med Journal, 2: 94-99, 1994. Margaritoni M, Kojić N, Šegedin J, Šoša I, Dalmatin L. Organisation of General Hospital and civilian 51. surgery under war conditions. Transfer into war Hospital (War in Dubrovnik Croatia 1991-1992). In-ternational Congress of War Surgery, Graz, 162-169, 1996. Margaritoni M, Šegedin J, Šoša I, Dalmatin L, Kojić N. Ospedale di guerra “San Biago”(La guerra in Du-52. brovnik – Croazia 91-92), Susreti liječnika južne Hrvatske i južne Italije, Molfetta – Bari, Molfetta Me-dico-Scientifica XII:31-35, 1996-97. Margaritoni M, Kojić N, Šegedin J, Šoša I, Dalmatin L. Transfer of General Hospital into War Hospital: 53. Experiences from Dubrovnik - Croatia, between 1991-1992. Coll Antrol, 20(2): 489-495, 1996.

132


IODJELA OPĆE KIRURGIJE S TRAUMATOLOGIJOM

OPĆE BOLNICE VINKOVCI

Hotel “Slavonija”, Vinkovci, 29. rujna 2007. godine

Pozivamo Vas na Stručni sastanak Hrvatskog kirurškog društva i Odjela opće kirurgije s traumatologijom, Opće bolnice Vinkovci koji će se održati u subotu, 29. rujna 2007. godine u hotelu “Slavonija” u Vinkovcima s početkom u 10,00 sati.


10,00-10,30 h Prijava sudionika i koktel dobrodošlice 10,30-12,00 h Pozdrav domaćina Teme Stručnog skupa: Prošlost, sadašnjost i budućnost vinkovačke kirurgije – dr. J. Dolanski, Liječenje kolorektalnog karcinoma na kirurgiji OB Vinkovci od 1996-2005.

godine – dr. M. Švagelj, dr. M. Stažić, dr. M. Petrović, dr. L. Kuruc, 13 godina laparoskopskih operacija u OB Vinkovci – dr. J. Kiš, dr. T.

Čačić, dr. D. Šimundić, dr. K. Šernanjski, Prijelomi kuka i njihovo zbrinjavanje od 1997-2006. godine u OB

Vinkovci – dr. S. Simon, dr. V. Čuljak, dr. D. Raić, SMA – sindrom uzrokovan izraženom skoliozom - dr. M. Kasić, dr. K.

Edelinski. 12,00-13,00 h Sastanak Upravnog odbora Hrvatskog kirurškog društva (obavezno

za sve članove Upravnog odbora)13,00 h Ručak u organizaciji domaćina

•


Dolazak molim potvrditi do 26. 9. 2007. godine fax-om ili telefonom na broj 032/349 415 radi pomoći domaćinu oko organizacije društvenog programa – predlažemo fax.

Sudionici Skupa mogu između sastanka Upravnog odbora i zajedničkog ručka orga-nizirano s vodičem razgledati grad. Sva događanja održati će se u hotelu “Slavoni-ja”, Vinkovci.

Zainteresirani sudionici za noćenje u hotelu mogu se javiti na telefon 032/342 555 ili 342 777 radi rezervacije smještaja (cijena noćenja s doručkom: jednokrevetna soba 231,00 kn, dvokrevetna soba 374,00 kn).

OČEKUJEMO VAS U VINKOVCIMA!

Zagreb, 23.08.2007. Predsjednik Hrvatskog kirurškog društvaProf. dr. sc. Božidar Župančić

133

P O V I J E S T K I RU RG I J E O P Ć E B O L N I C E V I N KO V C I

Povijest kirurškog odjela počinje poviješću vojno-krajiškog stacionara 1831. go-dine smještenog u tadašnjoj Njemačkoj ulici. Ipak prava bolnička zgrada gra-đena je u razdoblju od 1853. do 1857. godine na istoj lokaciji i otvorena kao

“REGIMENTGEMEINDESPITTAL” s 50 postelja, 3 kućna zahoda i kupaonicom u jednokatnoj zgradi (prof. dr. F. Špicer).

Bila je po svim standardima jedne od modernijih bolnica u Vojnoj krajini, te nije pretrpjela nikakvih izmjena do 1926. godine, kada je modernizirana prije dolaska pr-voga školovanoga specijaliziranog kirurga iz zagrebačke Zakladne bolnice (na Trgu bana J. Jelačića). Došao je dr. Milovan Žiga te postavio uvjet za izgradnju dodatnih sanitarnih čvorova i nekoliko apartmanski uređenih soba. Nastavljajući svoj rad, na odjelu su prihvaćene sve operativne doktrine tadašnjeg vremena. Operativni proto-koli iz tog razdoblja informiraju nas o nizu raznorodnih operativnih zahvata. Tada je kirurgija obuhvaćala osim sadašnje, opće i dječje kirurgije i traumatologiju, ratnu ki-rurgiju, vaskularnu i torakalnu kirurgiju, te operativne zahvate u ORL, okulistici, gi-nekologiji - o čemu svjedoči niz zahvata upisanih u operativne protokole.

Vrijeme od 1926. do 1955. godine obilježilo je ime ovoga vrsnog kirurga koji je operirao hernije-ingvinalne, femoralne i postoperativne, žučne operacije kod akut-nih i programskih stanja te reoparacije, zatim operacije vena, prostate, dojke, želučane operacije svih tipova - prišivanje ulkusa, resekcije po Billroth I i II , rektum operacije, ORL- tumore glandule parotis, ginekološke operacije-ekstrauterina, kiretaža, porodi i ekstrakcije placente, a ratna kirurgija mu je bila svakodnevica.

Tadašnja traumatologija bila je maksimalno konzervativna po Boehlerovim prin-cipima, a otvorene frakture često su završavale i komplicirale se osteomijelitisom koji je također često operiran u našoj bolnici.

Čitav niz mladih novodiplomiranih liječnika rođenih u Vinkovcima ili školova-nih u našem gradu ( Gimnazija izuzetnoga ugleda i tradicije) radio je pod silnim po-zitivnim utjecajem ovoga autoriteta i napredovao, tako da su 80-ih godina šefovi svih značajnijih odjela bili podrijetlom iz Vinkovaca ili učenici dr. Milovana Žige, npr. na VMA Beograd - prof. dr. Marijan Bervar, Vinogradska - prof. dr. Ivo Mlinarić , Banja Luka - prof. dr. Stjepan Rac, te Osijek - prim. dr. Krešimir Janoš (kojem zahvaljuje-mo za mnogobrojne podatke).

Dr Dragutin Goranić-Grunnbaum dolazi na mjesto šefa odjela 1955. godine s kirurškog odjela u Osijeku. Imao je i sreću da je nešto prije njegova dolaska za šefa

134


internog odjela i ravnatelja bolnice došao dr. Fritz-Špicer, da je prvi ministar zdrav-stva u vladi SFRJ bio vinkovački gimnazijalac prof. dr. Andrija Štampar također uče-nik vinkovačke gimnazije.

Bilo je zrelo vrijeme za napredovanje i izlazak iz stare tada već stogodišnje zgrade, jedne od najstarijih bolnica u sjevernoj Hrvatskoj. Napredovanje medicine prouzro-kovalo je i odvajanje ginekologije s porodiljstvom uz otvaranje samostalnog odjela u poseboj zgradi (šef dr. Ljubica Vučevac dolazi iz Osijeka).

U anesteziji je došlo do primjena novih tehnika, koje su zahtijevale edukaciju i puno angažiranje liječnika. Škola koju je dr. Goranić prošao u Osijeku kod prof. dr. Ben-čevića, a stavljala je naglasak na abdominalnu kirurgiju u kojoj je dr. Goranić bio pra-vi majstor, pogotovo u želučanoj i žučnoj kirurgiji. To je vrijeme kada je resekcija po Billrothu predstavljala pojam i vrhunac gradske bolnice, pa nije nikakvo čudo da je u tom razdoblju (od 1955. do 1974.) napravljeno godišnje više resekcija nego danas na bilo kojoj zagrebačkoj Klinici za kirurgiju.

Bio je izuzetno miran i stabilan čovjek gotovo religiozno vjerujući, da odstranje-nje kirurške patologije-gnojnog i nekrotičnog procesa - garantira ozdravljenje i bez dodatne zaštite antibiotika. To je prenio i na svoje učenike.

Velika preokupacija dr. Goranića bila je dosta spora gradnja nove bolnice s novom kirurgijom. Pred mirovinu 1972. godine ipak dočekao je useljenje, ali teška bolest one-mogućila ga je da provede sve svoje organizacijske ideje.

Dr Petar Horki ( 1922. - 1999.) šef odjela od 1974. do 1976. godine, jedini je ro-đeni Vinkovčanin na čelu kirurškog odjela. Unio je značajne promjene u operativnoj

Slika 39. Opća bolnica Vinkovci

135


traumatologiji radeći zajedno s dr. Goranićem, te u operacijskim dvoranama nove bolnice. Imao je i čvrste stavove u neurokirurškim zahvatima, koji su se tada radili na kirurgijama općih bolnica. Također je bio učenik prof. dr. Josipa Benčevića, čime se osobito ponosio.

Prim. dr. Željko Hodalić pravi je učenik dr. Dragutina Goranića. Osječanin, koji je cijeli svoj život posvetio kirurgiji u Vinkovcima. Izuzetno požrtvovan i samozatajan čovjek u teškom razdoblju stvaranja kirurških kadrova koji u svom sazrijevanju traže i visoku poziciju u društvenom i političkom životu grada Vinkovaca. Kompletan je kirurg koji ne dopušta postojanje slabih mjesta u bilo kojem području abdominalne kirurgije i traumatologije. Prim. dr. Željko Hodalić voditelj je kirururškog odjela od 1976. do 1999. godine.

Bolesnik koji uđe u takvu ustanovu mora biti zbrinut usprkos svim mogućim kom-plikacijama. To je bilo i omogućeno otvaranjem nove moderne intenzivne terapije i reanimacije, koju je po svim najsuvremenijim principima 1976. godine formirao dr. Slavko Smital - prvi anesteziolog u bolnici Vinkovci.

Razvojerm kirurgije na kirurškim klinikama došlo je i do podjele rada i na našem kirurškom odjelu : dr. Petar Horki i dr. Ivan Hudolin formiraju traumatologiju, dr. Jo-sip Dolanski dječiju kirurgiju, dr. Luka Kuruc - hepatobilijarnu kirurgiju.

Prim. dr. Željko Hodalić pisao je u medicinskim časopisima naše slavonske regije, sudjelujući na tada redovnim sastancima kirurga Slavonije i Baranje. Sudjelovao je i na drugim sastancima u cijeloj Hrvatskoj i inozemstvu, a u nekoliko navrata proveo je na dodatnoj edukaciji u New Yorku (bolnica Mount-Sinai).

Slika 40. Izgled bolnice pirlikom stradavanja tijekom Domovinskog rata

136


Godine 1985. za svoju stručnu djelatnost dobiva naslov primarijusa. Ipak najveći domet dao je prim. dr. Željko Hodalić za vrijeme ratnih zbivanja , kada

je razdoblje od rujna 1991. godine do listopada 1992. godine praktički neprestano bo-raveći i radeći u podrumu OB Vinkovci, gdje je više od godinu dana bio smješten naš kirurški odjel, kojim je rukovodio. U tom vremenu u tri operacijske dvorane operira-no je više od 2500 ranjenika u improviziranim dvoranama naše bolnice.

Ni poslijeratno razdoblje nije bilo lako, jer napredovanje kirurgije je nezaustavlji-vo (endoskopska i laparoskopska kirurgija s dijagnostikom napredovali su na našem odjelu najviše poslije 1992. godine).

I danas, na kraju 2000. godine kirurgija radi u improviziranim operacijskim dvo-ranama s pola prostornog odjelnog kapaciteta, čekajući dovršenje operacijskog bloka, intenzivne terapije i traumatološkoga odsjeka.

Uslijedilo je i kadrovsko previranje, jer mladi traže svoje mjesto, pa je 1999. godine mjesto voditelja odjela preuzeo dr. Josip Kiš s idejom proširenja rada na kompliciranoj patologiji područja. Prihvatio je i podjelu kirurške patologije, tako da traumatologiju radi dr. Vjekoslav Čuljak i dr. Miroslav Kasić, endoskopiju najviše dr. Marija Švagelj, dr Josip Kiš i dr. Tomislav Čačić, kirurgiju dojke dr. Mirjana Stažić, vaskularnu kirur-giju Mr. sci. Mirjana Petrović-Lukačević. U zanjih nekoliko godina specijalizaciju su završili dr. Slaven Simon i dr. Davor Raić koji se pretežno bave traumatologijom te dr. Tomislav Čačić koji se etablira u području abdominalne kirurgije. Operativni proto-kol u posljednjih nekoliko godina obuhvaća oko 1700 velikih zahvata, koji apsorbi-raju kompletan rad svih sedam sada angažiranih aktivnih kirurga.

Slika 41. Izgled današnjeg ‘krila’

OB Vinkovci

138


IKIRURGIJE OPĆE BOLNICE VIROVITICA

Opća bolnica Virovitica, 07. 6. 2008. godine

Pozivamo Vas na Stručni sastanak Hrvatskog kirurškog društva i Kirurgije Opće bol-nice Virovitica, koji će se održati u subotu, 07. lipnja 2008. godine u Virovitici, Druš-tveni dom Opće bolnice Virovitica, Gajeva 21 s početkom u 9,00 sati.


09,00-10,00 h Prijava sudionika i koktel dobrodošlice 10,00-12,00 h Pozdravni govor ravnateljice Opće bolnice Virovitica,

gđe. Ane Bajer Feketić, dr. med. Pozdravni govor gospodina Tomislava Tolušića, dipl. iur. župana

Virovitičko podravske županije i gradonačelnika grada Virovitice, gospodina Ivice Kirina, dipl. ing.

Teme Stručnog skupa: Povijesni razvoj kirurške znanosti u Općoj bolnici Virovitica,

dr. Stjepan Feketić Naša iskustva s koloanalnim anastomozama,

dr. D. Čupen, dr. G. Stipeč, dr. T. Tudor Zbrinjavanje prijeloma femura na Traumatološko-ortopedskom

odsjeku Kirurškog odjela OB Virovitica, dr. D. Štefanac, dr. M. Šenjug, dr. S. Jančevski

Operativno liječenje zapuštenih oblika posttrombotskog varikoznog ulceroznog sindroma, dr. H. Omeragić, dr. S. Feketić

12,00-13,00 h Sastanak Upravnog odbora Hrvatskog kirurškog društva (obavezno za sve članove Upravnog odbora)

13,00 h Ručak u organizaciji domaćina 15,00 h Društveni program

•

Sastanak je bodovan prema pravilima HLK-a (predavači 6 bodova, slušači 4 boda).

Dolazak molim potvrditi do 03. lipnja 2008. godine gospođi Blanki Vete, tajnici ravna-teljice OB Virovitica, ne telefon 033/747-266, fax: 033/725-323,

e-mail: opca-bolnica-virovitica@vt. t. -dom. hr radi pomoći domaćinu oko organizaci-je društvenog programa.

OČEKUJEMO VAS U VIROVITICI


139

P O V I J E S T K I RU R Š K E S T RU K E U V I RO V I T I Č KO J B O L N I C I

Opća javna bolnica u Virovitici izgrađena je 1902. godine, a dio zgrade s odje-lom kirurgije i operacijskom dvoranom je izgrađen i otvoren 1903. godi-ne. I danas je u istoj zgradi u renoviranom prostoru smješten III. odsjek

Kirurškog odjela. Kao prvi kirurg u bolnici spominje se do 1919. godine dr. Burorac. Nasljeđuje ga

dr. Fabijanić koji vodi kirurgiju do 1921. godine dr. Mijo Kolibaš vodi kirurški odjel od 1921. do 1946. godine. Potom kirurgiju vode dr. Ivo Mlinarić (1948-1953), dr. Zvonko Šumanovac (1953-1954), dr. Franjo Polaček (1955-1958), dr. Petar Horki (1958-1961), dr. Ivo Mlinarić (1961-1964), kasnije sveučilišni profesor i šef kirur-škog odjela u današnjoj bolnici Sestara Milosrdnica. Od 1964. pa sve do 1992. godi-ne kirurški odjel vodi prim. dr. Josip Zlatko Hajdin, a od 1992. godine do danas vodi odjel dr. Stjepan Feketić.

Obim i vrsta kirurških zahvata mijenjali su se kroz stoljetnu povijest Kirurškog odjela ovisno o ekonomsko-materijalnim mogućnostima, razvoju medicinske struke uopće, ali i o sposobnostima i ambicijama voditelja odjela i njihovih suradnika.

U vrijeme kada je Odjel vodio dr. Mijo Kolibaš, kirurški odjel je u usporedbi sa drugim provincijskim bolnicama bio na zavidnoj razini. U razdoblju od 1946. pa sve do 1958. godine jako je fluktuirao kadar, zbog toga je došlo do stagnacije razvoja ki-rurgije.

Dolaskom dr. Petra Horkija 1958. godine ponovno se uspostavlja narušena struč-na i organizacijska razina rada Kirurškog odjela.

Slika 42. Dr. Mijo Kolibaš i dr. Cividini (1934. g.)

140


Dolaskom dr. Ive Mlinarića 1961. godine nastaje veliki pomak u stručnom nivou Odjela, pogotovo u abdominalnoj kirurgiji, u kojoj stručna razina prelazi okvire pro-vincijske bolnice. Tada su se izvodili gotovi svi kirurški zahvati na trbušnim organima (trunkalne vagotomije, operacije na jednjaku, totalne gastrektomije) i kirurški zahva-ti na plućima (lobektomije i pulmektomije).

Godine 1961. odvojila se ginekološko - porođajna služba, a od 1962. godine i oto-laringološka, koje su do tada bile u sklopu kirurgija a i njihovu kazuistiku su rješava-li kirurzi.

Nakon odlaska dr. Ive Mlinarića 1964. godine vođenje Kirurškog odjela preuzima dr. Josip Zlatko Hajdin i vodi ga sve do svog odlaska u mirovinu 1992. godine; vode-ći Kirurški odjel 28 godina, dr. Hajdin je ostavio neizbrisiv trag u njegovoj povijesti. Poznat kao vrijedan i požrtvovan kirurg s velikim iskustvom, bio je vrlo cijenjen medu bolesnicima, a posebno mladim liječnicima kojima je bio uzoran učitelj.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća Kirurški odjel se kadrovski popunjavala dola-skom većeg broja liječnika.

Specijalizacije iz kirurgije završavaju redom: dr. Viktor Brož, dr. Mladen Ivanko-vić, dr. Miroslav Podnar, dr. Stjepan Feketić, dr. Hajrudin Omeragić, dr. Evica Brož, dr. Maks Šenjug, dr. Tomislav Tudor, dr. Berislav Rukavina, dr. Darko Čupen , dr. Go-ran Stipeč i dr. Darko Štefanac. Ove 2009. godine specijalizaciju su završili dr. Dejan Demo, dr. Tomislav Ružić, dr. Zvonimir Hranilović, dr. Goran Jelaska, a specijaliza-ciju upravo počinju dr. Miroslav Cmarko i dr. Ana Car Peterko.

Za poslove medicinske njege brinula se od 1970. do 1992. godine Zlata Bonifa-čić, vms; od 1996. Božica Gverić, a potom Anđelka Bodalija, vms. Od 2003. godine poslove glavne sestre Kirurgije obavlja Katica Groš , vms.

Kadrovsko popunjavanje sedamdesetih godina prošlog stoljeća rezultiralo je uz po-dizanje kvalitete opće kirurgije, istovremeno i usmjeravanje rada u uže specijalizacije,

Slika 43. Djelatnici kirurgije

(1964. godine): u sredini dr. Ivo Mlinarić,

desno dr. Josip Hajdin

141


što potvrđuju i operativne metode koje se u tom vremenu uvode. Tijekom sedamde-setih godina, dr. Viktor Brož uvodi stabilne osteosinteze A-O, a ranih osamdesetih dr. Stjepan Feketić, dr. Evica Brož i dr. Maks Šenjug izvode prve selektivne vagoto-moje. Sredinom osamdesetih započinju prve operacije na krvnim žilama (dr. Ome-ragić, dr. Feketić).

Tijekom Domovinskog rata djelatnici kirurškog odjela dali su veliki doprinos u zbrinjavanju ranjenika na bolničkom odjelu, a dio djelatnika je bio angažiran u kirur-škim ekipama na terenu (kirurzi, anesteziolozi, instrumentarke, anesteziološki i me-dicinski tehničari).

Ukupno organizacijsko ustrojstvo Kirurškog odjela tijekom ratnih zbivanja bilo je u funkciji što boljeg zbrinjavanja ranjenika. Radi toga su i unutar naše bolnice preras-podijeljeni bolnički prostor i kadrovi u korist kirurgije. Tako je dvojici dežurnih ki-rurga bio pridodan i treći liječnik, a istodobno je bila pojačana služba anesteziologa, anestezioloških tehničara i instrumentarki u obliku dežurstva i pripravnosti.

Svi djelatnici kirurgije zapravo su bili u stalnoj pripravnosti, tako da se u svakom trenutku moglo, u slučaju potrebe, staviti u funkciju 8 do 10 kirurških timova. Dvi-je operacijske dvorane bile su smještene u prizemlju najnovije bolničke zgrade koje su se najčešće koristile za vrijeme zračnih uzbuna, a našim postojećim operacijskim dvo-ranama koristili smo se ovisno o zračnim uzbunama koje su u vrijeme ratnog vrhun-ca bile vrlo česte.

U razdoblju od lipnja 1991. do rujna 1992. god. liječili smo na Kirurškom odje-lu 405 žrtava rata. Od toga su 88 ranjenih (21. 7%) bili civili, 26 (6. 4%) pripadnici MUP-a Republike Hrvatske te 1269 (66. 4 %) pripadnici ZNG-a, HV-a i HVO-a. Liječeno je 8 ranjenih pripadnika postrojbi Civilne zaštite i Narodne zaštite. Na Odje-lu je liječeno i 8 pripadnika JNA i ostalih neprijateljskih postrojbi. Tijekom listopa-da 1991. primili smo na liječenje 29 ranjenika iz Osijeka, a nakon pada Vukovara, 22. studenoga 1991. i 17 ranjenika iz tamošnje ratne bolnice.

Porast broja liječenih ranjenika u lipnju i srpnju 1992. g. odgovara pojačanju rat-nih djelovanja u BiH, te napadu na Slavonski Brod i Posavinu. U tom razdoblju, zbri-njavajući ranjenike, učinjeno je ukupno 437 kirurških zahvata.

U zbrinutih 405 ranjenika smrtnost je bila samo 1%, tj. izgubili smo četiri paci-jenta, i to dva od ireverzibilnog hemoragijskog šoka, a dva su umrla u drugim ustano-vama, a kamo su premješteni zbog kraniocerebralnih ozljeda.

Tijekom akcija “Bljesak” i “Oluja” 1995. godine ponovno je liječen na našem Odje-lu veći broj ranjenika, a od 1992. do 1995. povremeno je pristizao manji broj ranje-nika.

Ukupno je na našem Kirurškom odjelu od 1991. do 1995. godine liječeno više od pet stotina ranjenika. Važno je još jednom naglasiti da je uspješno zbrinjavanje ranje-nika rezultat samoprijegornog danonoćnog rada svih djelatnika.

Nakon završetka ratnog djelovanja, posebno od 1995. godine, vidljiv je ubrza-ni razvoj struke posebno u abdominalnoj kirurgiji. Započinje se sa laparoskopskom

142


kirurgijom i radikalnom onkološkom kirurgijom probavnog trakta. Te prve operaci-je izveo je tim na čelu s dr. Stjepanom Feketićem. Prva laparoskopska operacija uči-njena je u veljači 1995. godine, i to laparoskopsko odstranjenje žučne kesice, a 1996. godine laparoskopska operacija preponske kile. Svi abdominalni kirurzi danas rade laparoskopsku kirurgiju . Pravovremenim i ispravnim pristupom razvoju laparoskop-ske kirurgije u njoj postižemo zavidne rezultate. Sredinom devedesetih godina uve-dena je vrlo zahtjevna radikalna onkološka kirurgija želuca i debelog crijeva kroz pro-jekt u kojem su sudjelovali dr . Stjepan Feketić, dr. Stjepan Radić, dr. Tudor Tomislav i dr. Darko Čupen. Usvajanjem subspecijalističkih znanja, posebno kirurških zahvata omogućeno je i zbrinjavanje subspecijalističke kazuistike iz traumatologije, vaskular-ne kirurgije, plastično- rekonstruktivne kirurgije i kirurgije dojke.

Služba za anesteziju, reanimaciju i intenzivno liječenje osnovana je kao poseban odjel 1970. godine, a pružala je usluge za sve operativne zahvate u bolnici. Početci ra-zvoja anestezije u našoj ustanovi prate razvoj operativnih grana medicine u skladu s ondašnjim stupnjem razvoja i mogućnostima same anesteziološke struke. U tom naj-ranijem razvoju anestezije primjenjuju se najjednostavniji oblici anestezije, tzv. Eter- maske, a davali su ih osposobljeni medicinski tehničari pod nadzorom operatera. Prve endotrahealne anestezije uveo je dr. Mijo Kolibaš 1958. godine, koji je za to educi-rao dr. Kolarića. Prvi medicinski tehničari sa završenim vojnim tečajem iz anestezi-je bili su: Marijan Filipović, Pavo Vogranić i Ivo Vrban. Oni su davali i endotraheal-nu anetseziju.

Po dolasku dr. Danice Orešković- Gorski nakon završene specijalizacije iz aneste-zije 1970 . godine počinje novi period razvoja anesteziološke službe. Pod njezinim vodstvom odjel se popunjava novim specijalistima: dr. Milicom Treber i dr. Dani-com Hasan.

Dr. Danica Orešković-Gorski 1979. godine napušta našu ustanovu a vođenje Odje-la preuzima dr. Branko Žigman koji je na tom mjestu ostao sve do 1998. godine. Po-četkom 80-ih godina Odjel anestezije napuštaju dr. Treber i dr. Hasan, a dolaze dr.

Slika 44. Osoblje kirurške intenzivne njege (1970. godine). U sredini dr. Danica Orešković-Gorski

143


Vladimir Slaviček i dr. Alojz Groš. . Zbog povećanog opsega posla na specijalizaciju se upućuju dr. Srečko Moslavac, dr. Jeronim Kovačević i dr. Željko Hmelik, dok dr. Slaviček iste godine napušta ustanovu.

Odjel za anesteziju, reanimaciju i intenzivno liječenje postaje Odsjek kirurškog odjela, koji od tada vodi dr. Jeronim Kovačević do odlaska 2008. godine. Na odjelu danas rade dr. Branko Žigman, dr. Srečko Moslavac, dr. Alojzije Groš, dr. Željko Hme-lik, dr. Igor Žigman, a na specijalizaciji su dvojica kolega.

U sklopu Kirurškog odjela 1968. godine dolaskom ortopeda dr. Dionizija Tocilja započinje s radom ortopedska služba. U svom desetogodišnjem radu u našoj ustano-vi dr. Tocilj počinje s ugradnjom totalne endoproteze kuka. U razdoblju od 1978. do 1984. godine, kada dolazi novi ortoped dr. Vlatko Duić, ortopedske bolesnike zbri-njavali su vanjski suradnici.

Danas je ortopedija uklopljena organizacijski u traumatološko - ortopedski odjel gdje se na suvremen način zbrinjava i ortopedska i traumatološka kazuistika.

Slika 45. Liječnici odjela za kirurške, urološke i ortopedske bolesti (2002. godine). Slijeva sjede: šef Odsjeka dr. Evica Brož, dr. Viktor Brož, šef Odjela dr. Stjepan Feketić

Slijeva stoje: dr. Tomislav Tudor, dr. Slobodan Jančevski, dr. Goran Stipeč, dr. Hajrudin Omeragić, dr. Darko Štefanac, dr. Darko Čupen, dr. Krunoslav Karlović, šef Odsjeka dr. Maks Šenjug,

šef Odsjeka dr. Stjepan Radić

144


Unutar Kirurškog odjela je 1978. godine, po dolasku dr. Dragoljuba Vukmirovi-ća, formirana urološka djelatnost. Početkom Domovinskog rata dr. Vukmirović na-pušta bolnicu, a iz Vukovara dolazi urolog dr. Krunoslav Karlović. Danas Odsjek uro-logije pripada Kirurškom odjelu. Uz dr. Karlovića specijalizaciju iz urologije završio je i dr. Ivica Brigić.

Odjel za kirurške, ortopedske i urološke bolesti s anestezijom i reanimacijom da-nas je najveća organizacijska jedinica Opće bolnice Virovitica, ima 92 bolesničke po-stelje od čega šest postelja u jedinici intenzivne njege.

Odjel od 1992. godine do danas vodi dr. Stjepan Feketić, a glavna sestra Odjela je Katica Groš, vms.

Na odjelu se godišnje liječi oko 3600 pacijenata, a ostvaruje se otprilike 30. 000 b. o. dana i izvede oko 2000 velikih operacija.

Da bi Odjel za kirurške, urološke i ortopedske bolesti i u budućnosti što kvali-tetnije zadovoljavao potrebe korisnika naših usluga, potrebna je trajna i intenzivna edukacija djelatnika, posebno liječnika specijalista, što će omogućiti potpuno praće-nje suvremenih medicinskih spoznaja. Radi toga 2008. godine subspecijalizacije su završili dr. Darko Čupen i dr. Darko Štefanac. Mladi specijalisti te današnji i budući

Slika 46. Liječnici Odjela za kirurške, urološke i ortopedske bolesti (2009 godine). Slijeva stoje prvi red: dr. Dejan Demo, šef Odjela dr. Stjepan Feketić,

šef Odsjeka dr. Tomislav Tudor, šef Odsjeka dr. Maks Šenjug, šef Odsjeka dr. Darko ČupenSlijeva drugi red stoje: šef Odsjeka dr. Kruno Karlović, dr. Mladen Kos, dr. Ana Car Peterko,

dr. Miroslav Cmarko, dr. Khalid F. Juma, dr. Goran Stipeč, dr. Tomislav Ružić

145


specijalizanti upućivat će se na poslijediplomske studije i magisterije. Nabavkom nove i suvremene opreme, te kadrovskim popunjavanjem, omogućit će uvođenje novih di-jagnostičkih i terapijskih postupaka.

U tijeku je izgradnja novih bolničkih kapaciteta u kojima će Odjel kirurgije dobi-ti novi operacijski blok sa sedam dvorana, centralnu sterilizaciju i intezivnu njegu te prostor za jedan kirurški odsjek.

Kadrovsko ekipiranje, trajna edukacija djelatnika, praćenje dostignuća suvremene medicine i spomenuti novi bolnički prostori garancija su da će Odjel i u budućnosti adekvatno i stručno i organizacijski odgovarati na izazove budućnosti.

Literatura:Čupen J, Radaljac Z. Anketni list o istorijatu ustanove, Virovitica, 1968. Arhiva Odjela za plućne bo-1. lesti. Godišnji izvještaji rada i poslovanja Zdravstvenog Centra 1958. - 1961. Arhiva Bolnice2. Willer Z, Čupen J, Sivački J. Povijest razvitka zdravstvene službe u Virovitici kroz 220 godina. U: Zbor-3. nik radova stručnog sastanka liječnika sjeverne Hrvatske: održanog povodom proslave 220. godišnjice javnog zdravstva u Virovitici. Virovitica; 1970. p. 1-8Feketić S, Brož V, Brož E. Ozljede trbuha u Domovinskom ratu 1991. -92. U: Prvi Hrvatski Kirurški kon-4. gres: zbornik radova. Split 1994. p. 245-9

146


ISLUŽBE ZA KIRURGIJU OPĆE BOLNICE KARLOVAC

Pozivamo Vas na Stručni sastanak Hrvatskog kirurškog društva i Službe za kirurgiju Opće bolnice Karlovac koji će se održati u subotu, 08. studenog 2008. godine u Struč-noj knjižnici Opće bolnice Karlovac, Andrije Štampara 3, s početkom u 9,00 sati.


09,00-10,00 h Prijava sudionika i koktel dobrodošlice 10,00-10,30 h Pozdravni govor Ravnatelja OB Karlovac, mr. sc. Nedjeljka Strikić Pozdravni govor Župana karlovačke županije,

Dipl. oecc. Ivice Horvat10,30-12,00 h Teme Stručnog skupa Povijest kirurgije u Karlovcu – dr. Zvonimir Tutek Naša iskustva u kolorektalnoj kirurgiji zadnjih deset godina

– dr. Zdenko Boban, dr. Antun Pavlović, dr. Nenad Božić Neno, dr. Dražen Tufeković

Intramedularna osteosinteza prijeloma donjih ekstremiteta – prim. dr. sc. Želimir Korač, dr. Zlatko Grbačić, dr. Nenad Božić Božo, dr. Bore Bakota, dr. Andrija Janković

Zbrinjavanje akutne abdominalne aneurizme u OB Karlovac – dr. Željko Erdeljac, dr. Darko Delač, dr. Petar Milošević

Liječenje ruptura Achylove tetive modificiranim perkutanim šavom – dr. Suad Crnica, dr. Zvonko Zadro, dr. Ana Lamza


(Organizacija kongresa 2010. godine, kao i srednjeeuropskog kongresa)

13,00 h Ručak u organizaciji domaćina 15,00 h Razgledavanje grada u pratnji vodiča

•

Sastanak je bodovan prema pravilima HLK-a (predavači 6 bodova, slušači 4 boda).

Dolazak molim potvrditi do 05. 11. 2008. godine gospođi Jasminki Gec, tajnici Ravna-telja OB Karlovac na broj telefona 047/608-177 ili fax: 047/431-325.

OČEKUJEMO VAS U KARLOVCU!


147

P O V I J E S T K A R L O VAČ K E K I RU RG I J E

Karlovac je jedan od rijetkih gradova koji znaju čak i datum nastanka. Naime, gradnja grada je započeta 13. 7. 1579. g. Građen je kao vojna utvrda, ideal-nog tlocrta šesterokrake zvijezde, opasane šančevima. Pretpostavlja se da je

već tada u sastavu vojnih postrojbi bilo kirurga ranarnika. Spominje se i gradnja zgra-de namijenjene za vojnu bolnicu.

Tijekom vremena se utvrda i njezina okolica sve više nastanjuju, pa se spominje da je 1777. g. grad brojio 2000 duša.

Krajem 18. stoljeća podignuta je bolnica i ubožnica na Dubovcu koja je razmjerno brzo propala, a na istom mjestu je kasnije niklo današnje gradsko groblje.

Iz spisa gradskog fizika Tomasa Zorića (iz godine 1806.) poimence se navodi šest kirurga koji djeluju u gradu: Krupach, Grube, Trenz, Bauman, Sugchic i Tabouret. Naravno, to nisu bili fakultetski obrazovani kirurzi (spominju se škole koje su zavr-šili u Ljubljani, te u Zagrebu škola koju je pri Zakladnoj bolnici “Milosrdne braće” osnovao Rudolf Lamprecht).

Novo vrijeme medicine u Karlovcu nastaje zahvaljujući plemenitom i časnom Kar-lovčanu Nikoli Šebetiću, koji je oporukom ostavio svoj imetak za gradnju gradske bolnice.

Godine 1846. podignuta je nova bolnica i ubožnica sa 60 postelja uz tadašnju Lui-zijansku cestu na Dubovcu. Već 1883. g. na zgradi je dograđen i drugi kat. Iz tog doba se spominju ravnatelji bolnice: dr. Milan Nemičić (1883 – 1904) te dr. Ljudevit Švr-ljuga (1904 – 1925). Osobito je dr. Švrljuga uživao veliki ugled. Bavio se sveukupnom medicinom, a izvodi i neke manje kirurške zahvate.

Od izgradnje nove bolnice vode se i knjige bolesnika iz kojih je vidljivo da su poje-dini pacijenti primani zbog ozljeda, ukliještene kile ili peritonitisa, ali nema podataka o tome kako su liječeni i jesu li operirani. Izuzetak je jedan period tijekom I. svjetskog rata gdje je upisano nekoliko operacija. To su operacije uklještene preponske kile (dvije s resekcijom crijeva), laparotomija zbog ubodne rane, jedna operacija otvorenog prije-loma potkoljenice (fiksacija žicom), te dvije trepanacije zbog ozljeda lubanje. Upisano je i nekoliko operacija koje nisu bile hitne (varikoziteti potkoljenice, lipomi). Nema podataka o operaterima, a pretpostavlja se da su operacije uradili vojni kirurzi.

Veliki preokret na području kirurgije u Karlovcu nastao je 1925. g. dolaskom pr-vog školovanog kirurga, dr. Antuna Medanića, učenika ugledne zagrebačke kirurške škole prim. dr. Antuna Gottlieba. To je početak nove i prave, velike kirurgije u kar-lovačkoj bolnici.

148


Dr. Medanić je izdvojio kirurški odjel kao zasebnu jedinicu i od tada se nižu uspješ-ni zahvati iz područja kirurgije, urologije i ginekologije.

Godine 1929. u Liječničkom Vjesniku br. 52 izlazi njegov rad “Problem narkoze”, jedan od prvih radova o anesteziologiji u Hrvatskoj. Opisuje 4090 operacija izvede-nih u prve 3 godine svoga djelovanja u Karlovcu: hernije, slijepog crijeva, želučanog ulkusa, žučne vrećice, guše, bubrega, maternice, jajnika, zapletaja crijeva,vanmaterične trudnoće i dr.

Iz tog vremena je zabilježena prva izravna transfuzija učinjena 23. 11. 1928. g., a 12. 5. 1932. g. učinjena je prva Sectio Cesaraea. U Liječničkom Vjesniku (br. 4. iz 1937.), u posebnom otisku, prim. dr. Medanić opisuje četiri svoje uspješne operacije na ozlijeđenom srcu (tri prostijelne i jedna ubodna ozljeda), od kojih su tri bolesnika izliječena. Prva takva operacija zbog ustrijelne rane učinjena je 1928. g. Krajem 1942. g. prim. dr. Medanić odlazi iz Karlovca, te odmah poslije rata preuzima vođenje ki-rurškog odjela u Rijeci.

Kirurškim odjelom od 1942. g. do 1947. g. rukovodi dr. Rudolf Jerinić koji je ka-snije preuzeo dužnost ravnatelja bolnice i s tog mjesta mnogo pridonio organizaciji zdravstva. Objavio je i nekoliko radova iz kirurške i ortopedske struke. Bolnica tada ima 200 postelja. Od 1947. do 1953. g. kirurgiju su vodili: dr. J. Šanjek i dr. Ž. Ruka-vina (uz sekundarca dr. Morsan). Dr. Rukavina kasnije preuzima vođenje kirurgije u bolnici Duga Resa.

Početkom 1953. g. za šefa kirurgije dolazi dr. Davor Grgurina, dotadašnji asistent dr. Medanića na kirurškom odjelu u Rijeci. Nakon perioda u kojem su se kirurzi re-lativno često mijenjali, pristupa se temeljitoj organizaciji posla. Preuređuje se odjel i povećava broj postelja na 90.

Prim. dr. Grgurina dalje pridonosi bržem razvoju kirurgije. Godine 1954. izvede-na je prva endotrahealna anestezija na kirurškom odjelu, a vodio ju je Dr. Cvetko Mi-haljević, sekundarni liječnik kirurgije. Postupno se educiraju i ostali sekundarci i spe-cijalizanti sa kirurškog i ginekološkog odjela. Pristupa se novim oblicima kirurškog li-ječenja, naročito pri ozljedama kostiju, tako da prim. Grgurina uvodi inramedularnu fiksaciju i serklažu kao i kompresivnu osteosintezu pri prijelomima dugih kostiju.

Uz standardne zahvate iz područja opće kirurgije rade se i torakotomije, uglavnom kao hitni zahvati pri ozljedama. Sve do 1962. g. na odjelu je radio samo jedan speci-jalist kirurg uz 2 – 4 liječnika sekundarca.

Razvojem medicine i povećanjem opsega posla postalo je neodrživo da u svakoj struci radi samo jedan specijalist, pa se na specijalizaciju šalju brojni mladi liječnici. Godine 1961. dolazi do integriranja vanbolničke i bolničke službe u Medicinski cen-tar. Spajanjem kirurškog odjela i specijalističke ambulante tadašnjeg Doma zdravlja nastaje Kirurška služba.

Od tada se redovito školuju kadrovi pa se povećava i broj specijalista. Uz šefa ki-rurgije rade još dva specijalista, a tijekom 1965. g. završavaju specijalizaciju iz opće kirurgije nova dva specijalista, potom anesteziolog, urolog pa ortoped. Liječnici se

149


usmjeravaju prema pojedinim područjima kirurgije te se 1967. g. formiraju odsjeci: abdominalni, traumatološki, urološki, dječja kirurgija te odsjek anesteziologije sa po-sebnom jedinicom intenzivne terapije.

Još 1946. g. iz kirurgije se kao samostalni odjel odvojila ginekologija, 1952. g. osno-van je ORL odjel, 1974. g. izdvaja se urologija te 1976. g. ortopedija.

Kapaciteti bolnice na Dubovcu više ne zadovoljavaju te se krajem šezdesetih go-dina donosi odluka o gradnji nove bolnice na Švarči. Ona je većim dijelom završena 1974. g. te se kirurška služba te godine seli u novu bolnicu. Od 1974. do 1976. g. de-šavaju se mnoge kadrovske promjene. Za šefa Kirurške službe dolazi prim. dr. Milan Stefanović. Započinje razdoblje dugog i stabilnog razvoja uz bok drugim naprednim kirurškim ustanovama u zemlji.

U novim prostorima služba se širi te 1976. g. ima 163 postelje, što je najveći broj do tada. Zanimljivo je da je dječja kirurgija tada imala čak 37 postelja što se u sjeni da-našnjeg nataliteta čini golem broj. Treba napomenuti da je tada našoj bolnici graviti-ralo oko 100. 000 ljudi više nego danas. Novim državnim i županijskim ustrojem ovih prostora iz našeg nadzora su isključeni područje Cazinske krajine, Plitvica, Topuskog te Jastrebarskog sa Žumberkom. U periodu od 1971. do 1983. g. u službi je radilo 17 liječnika: prim. dr. M. Stefanović, prim. dr. D. Grgurina, prim. dr. D. Peranić, dr. V.

Slika 47. Stoje: dr. Korać, dr. Erdeljac, dr. Božić N, dr. Petrak, dr. Delač, dr. Pavlović, dr Janevski,

dr. Krajačić, dr. Božić B, dr. KurelićSjede: dr. Boban, dr. Mihelić, dr. Tonžetić, dr. Šikić, dr. Crnica

150


Janjić, dr. O. Jeličić, dr. V. Kokot, dr. N. Šikić, dr. M. Luški, dr. I. Tonžetić, dr. A. Ba-sanić, dr. M. Pajić, dr. M. Drakulić, dr. Ž. Petrak, dr. I. Štajner, dr. V. Tonković, dr. M. Kresojević, dr. Z. Tutek.

Danas od navedenih rade samo dr. Z. Tutek i dr. I. Tonžetić koji, iako je u miro-vini, još pomaže.

Iza 1983. g. u službu dolaze četiri gotova specijalista: dr. Z. Mihelić, dr. Z. Grbačić, dr. P. Knežević i dr. A. Pavlović, što znatno pridonosi kvaliteti rada na odjelima.

Nakon potpunog završetka glavne zgrade bolnica Švarča, u nju se sele preostali odjeli iz bolnice na Dubovcu, broj postelja kirurške službe se smanjuje i ustaljuje na 120 postelja. U periodu do 1990. g. se uspostavlja današnja struktura službe i uglav-nom usvaja obim operativnih zahvata prisutan i danas.

Odlaskom prim. dr. Stefanovića u mirovinu (1990.), dužnost rukovođenja služ-bom preuzima na kratko dr. M. Pajić, koji nakon 31. 3. 1991. g. i događanja za Uskrs na Plitvicama, kada dolazi do oružane pobune Srba u Hrvatskoj, daje ostavku. Ruko-vođenje službom preuzima dr. Vera Kokot. Služba broji 21 liječnika. Do kraja 1991. g. u kratko vrijeme službu napušta šest liječnika, tako da Domovinski rat zatiče slu-žu s 15 liječnika.

U tijeku ratnih zbivanja kirurgija je radila i boravila u neadekvatnim podrumskim prostorijama, nepuna dva kilometra od prve crte bojišnice, u gradu pod stalnom uz-bunom koja je trajala neprekidno gotovo tri godine. Zbog velikog priljeva ranjenika odjel se pojačava liječnicima ginekološke, urološke i ORL službe. Velikim entuzijaz-mom i suradnjom svih kolega besprijekorno funkcionira u ratnim uvjetima.

Pored redovnog posla, veliki dio kirurga je bio mobiliziran u HV i specijalne po-strojbe MUP-a. Dr. N. Šikić osniva prvu ratnu bolnicu u Topuskom, a kasnije ulazi u stalni sastav MUP-a. Dio kirurga periodično odlazi na bojište diljem zemlje u sklopu specijalnih postrojbi MUP-a.

Dana 18. 7. 1992. g. službu potresa veliki gubitak, umire šefica službe dr. Vera Ko-kot.

Vođenje službe kratko preuzima prim. dr. D. Peranić, a potom dr. Ivan Krajačić. U periodu od 31. 3. 1991. g. kad je bolnica primila prve ranjenike, pa zaključno s

akcijom “Oluja” i završetkom rata, naša je bolnica liječila 2475 ranjenika. Malo je po-znato da smo liječili i 684 ranjenika s područja tzv. Zapadne Bosne.

U mirnodopskom periodu koji slijedi, služba se kadrovski i materijalno obnavlja, usvajaju se nova znanja i nove operativne metode u skladu s razvojem kirurške struke u svijetu. Nakon dr. Krajačića službom rukovode dr. A. Pavlović, te dr. Z. Grbačić, a odnedavno dr. Z. Tutek. Godine 1996. služba broji 23 liječnika, a potom se broj li-ječnika ustaljuje na 20.

Danas kirurška služba broji 20 liječnika, 16 specijalista i 4 specijalizanta. Doktori-rala su 2 liječnika, 4 su magistrirala, 5 liječnika položilo je subspecijalizaciju.

Sa 7 viših i i srednjih medicinskih sestara i tehničara brojimo ukupno 80 djelatnika. Operacijski trakt i anestezija su zasebne službe. Glavnina patologije koju rješavamo su

151


cestovni i drugi traumatizam uz veliki broj politraumatiziranih pacijenata, što je uvje-tovano prometnim položajem grada, bilijarna patologija, kirurgija kila trbušnog zida, onkološka kirurgija, poglavito kirurgija kolorektuma, obliteracijske bolesti ogranaka infrarenalne aorte i vratnih arterija, nadalje ozljede šake i maligne bolesti dojke, te oz-ljede u djece. Na raspolaganju nam je 120 postelja uz 5 postelja u centralnoj JIM.

Službu čine:◆ Odsjek za adominalnu kirurgiju na čelu sa dr. A. Pavlovićem, spec. kirurg, rješa-

va se sva problematika iz domene abdominalne i opće kirurgije izuzev transplan-tacijske kirurgije.

◆ Odsjek za traumatologiju na čijem je čelu prim. dr. sc. Želimir Korač, spec. opće kirurgije i traumatologije, zbrinjavaju se sve ozljede osim ozljeda kralježnice i zdjelice te CNS koje zahtjevaju operacijsko zbrinjavanje. To se rješava u suradnji s kliničkim bolnicama u Zagrebu.

◆ Odsjek za vaskularnu kirurgiju koju vodi dr. Željko Erdeljac, spec. opće i vasku-larne kirurgije, rade se svi zahvati na infrarenalnoj aorti i njezinim ograncima, zahvati na vratnim arterijama te kirurgija vena.

◆ Odsjek za plastičnu i rekonstruktivnu kirurgiju i kirurgiju dojke koji vodi Mr. sc dr. Suad Crnica, spec. opće i plastično – rekonstruktivne kirurgije, rade se

Slika 48. Stoje sa lijeva na desno: dr. Milošević, dr. Ćurković, dr. Bakota, dr. Tonžetić, dr. Zadro,

dr. Boban, dr. Božić B, dr. Tutek, dr. Erdeljac, dr. Crnica, dr. Božić N.Čuči: dr. Tufeković

152


rekonstruktivni zahvati na ekstremitetima, zbrinjavanje opekotina te sva kirur-gija dojke.

◆ Odsjek za dječju kirurgiju kojoj je na čelu mr. sc. dr. Bruno Kurelić, spec. opće i dječje kirurgije, zbrinjava sve ozljede u djece te kirurška kila trbušnog zida i hit-ne adominalne bolesti u djece.

◆ Hitni i ambulantni trakt u službi kroz 24 sata uz rad brojnih specijalističkih i su-bspecijalističkih ambulanti.

Na čelu službe je dr. Zvonimir Tutek, specijalist opće i abdominalne kirurgije. Glavna sestra službe je Nikolina Grospić – Živčić, vms. Radimo u tri dobro opremljene kirurške dvorane u centralnom operacijskom trak-

tu te jednoj ambulantnoj sali za male zahvate. Tijekom 2007. g. učinjeno je 2736 velikih operacijskih zahvata i 600 malih zahva-

ta uz 62. 831 ambulantnih pregleda i pruženih usluga. Ostvareno je 27. 914 bolnič-kih dana uz prosječno ležanje od 7,6 dana.

Cilj u daljnjem radu nam je širiti dijapazon operativnih zahvata uz poboljšanje kvalitete rada. Davna nam je potreba i želja uključivanje neurokirurga u našu ekipu, no ne nalazimo razumijevanja nadležnih.

U buduće ćemo više poraditi na suradnji s drugim kirurškim ustanovama i pre-zentaciji našega rada.

LiteraturaK. Švarc: Kratki prikaz povijesti koprivničkog zdravstva, Spomenica o pedesetoj obljetnici Hrvatskog li-1. ječničkog zbora (HLZ) Podružnice Koprivnica. Koprivnica 2003. ur. F. Husinec, str. 147-158. … Ako pak netko rani drugoga nožem, mačem, sulicom ili strijelom ili na neki sličan način, a ranjenik 2. bude bez gubitka udova izliječen, neka namiri oštećenikova liječnika, a oštećenome plati 10 maraka, a u korist općine 2 marke. Povelja kralja Ludovika I. Anžuvinca Koprivnici iz 1356. ( HAD, ƒ. 42, kut. 1, br. 7) 3. Vj. Klaić: Povijset Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, knjiga V., Zagreb, 1985., str. 4. 164-165. xxx Koprivnica, Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod M. Krleža, ur. A. Kovačec, 2004. Tom 6. 5. str. 136-137. K. Švarc 100 godina javnog zdravstva u Koprivnici 1869-1969. Bilten posvećen 100 godišnjici zdravstva 6. Koprivnice, Medicinski centar Koprivnica, Koprivnica 1969.,br. 11. str. 6-14. T. Đurić i D. Feletar: Stari gradovi, dvorci i crkve sjeverozapadne Hrvatske, Koprivnica 1991, str. 184-7. 190. Idem, str. 188. 8. Ž. Holjevac: Demografske, društvene i gospodarske prilike u Koprivnici i okolici prema zemaljskom po-9. pisu iz 1828. Podravina, 2002. Vol. 1. br. 2. str. 115-127. D. Pavličević: Opće političke i vojničke prilike u Podravini (1527. -1765.) ,Podravina, 2002. Vol. 1. br. 10. l. str. 83-98. Arhiv HAZU, Koprivnički gradski zapisnici, str. 145. 11. Nadbiskupski arhiv Zagreb, KVKA. Prot. 89/Ia, str. 7. 12. Parnica iz 1677. Između Živka Ambrašića iz Kukavice (danas Sokolovac), tužitelja, protiv Petre Benča-13. ka, optuženika, zbog tučnjave i izbijenih zuba. Istragom je utvrđeno da je tužitelj pijan dvaput dolazio u

153


optuženikovu kuću pitati da li je tu njegov dužnik i optuženikova žena mu je odgovorila da nije, on joj nije vjerovao pa su se počeli psovati i svađati, ona ga je pokušala udariti metlom, ali ju je on uzeo iz njenih ruku i htio je pretući nakon čega joj je muž priskočio u pomoć i udario tužitelja iz sve snage. Odlučeno je da je tužitelj sam izazvao tučnjavu tako da se optuženi oslobađa krivnje, jedino ga nije trebao tako jako udariti zbog čega je određeno da plati troškove koje je tužitelj imao kod brijača za liječenje rana. Državni arhiv Varaždin (DAV) Zapisnici poglavarstva grada Koprivnice, spis od 8. veljače 1677,14. DAV, AGK , ZPGK 1676. -1687, spis od 1, rujna 1677,15. DAV, AGK, ZPGK 1676-1687, spis od 11. lipnja i 13. studenoga 168. 16. D. Pavličević: Opće političke i vojničke prilike u Podravini (1527. -1765.) Podravina, 2002. Vol. 1. br. 17. 1. str. 97. DAV, AGK, ZPGK 1698-1708, spis od 10. studenoga 1704. 18. DAV, AGK, ZPGK 1698-1708, spis od 16. lipnja 1706. 19. R. Horvat, Poviest slob. i kr. grada Koprivnice, Koprivnica 1943., str. 247-249. 20. Kanonik Čegetek: Pregled župa, Koprivnica, 1742. “…Hospital u Koprivnici je u derutnom stanju i uko-21. liko se ne pristupi obnovi isti će se srušiti”. Krešimir Švarc. 100 godina javnog zdravstva u Koprivnici, 1869-1969. Bilten posvećen 100 godišnjici 22. zdravstva Koprivnice, Medicinski Centar Koprivnica,Koprivnica1969. br. 11. “… akolibi pako tako ranyen bil, dabi očlokavel, ali koteri kotrigamu pokvarien dalse pravo zuračiti nebi 23. mogal, tako ranyenoga barberinu naj plati, i ranyeniku Cheterdezet Dukat, a drugeh Osam Dukat na Va-rašku haszen kaštige dati ima. ““Prepisani Privilegiumi polagh koeh Plemeniti Varas Kopriunichki praude suditi ima”, 13. studenoga 24. 1669. godine. (HAD,ƒ. 42, kut. 6, br. 6) Ivo Mlinarić i sur. : Povijest kirurških struka u Hrvatskoj,Akademija medicinskih znanosti Hrvatske, Za-25. greb 2002. Feleter D. : Historijsko-geografsko značenje pruga u podravsko bilogorskoj regiji, Željeznička pruga Bo-26. tovo-Koprivnica - Dugo Selo, 1987. Selak N.: Izvješće o javnoj obćoj gradskoj bolnici slob. i kr. grada Koprivnice od god. 1869. do konca 27. 1889., str. 9. Idem: “Kako već kazasmo, za jednu bolnicu je najglavnije da se u istoj operira, bez toga težko može koja 28. uspjeti. Ako se jedan izliječi u bolnici od upale pluća, taj neće istoj toliko dobra glasa raširiti koliko jedan npr. kojemu se je izrezao kakav čvor koji mu je grdio lice,. . “K. Švarc: Od nekadašnjeg hospitala do današnje bolnice. Koprivnički liječnički zbornik. Podružnica Zbo-29. ra liječnika Hrvatske u Koprivnici 1973. str. 23-37. I. Mlinarić i sur. : Povijest kirurških struka u Hrvatskoj. Akademija medicinskih znanosti Hrvatske, Za-30. greb 2002. str. 155. L. Juričić: Gradska bolnica Koprivnica, 1956. Zapis – Arhiv Djelatnosti za kirurške bolesti Opće bolni-31. ce Koprivnica. Operacijski protokoli. Arhiv Djelatnosti za kir. bolesti Opće bolnice Koprivnica. 32. K. Švarc: Bilten posvećen 100 godišnjici zdravstva Koprivnice, Medicinski centar Koprivnica, Kopriv-33. nica 1969. str. 19. I. Mlinarić i sur. : Povijest kirurških struka u Hrvatskoj. Zagreb 2002. str. 20734. Ibidem, str. 208. 35. K. Švarc: Koprivnička bolnica 1953. godine - sjećanje jednog stažista, Spomenica o pedesetoj obljetnici 36. HLZ Podružnica Koprivnica, ur. F. Husinec, Koprivnica 2003. str. 23-34.

154

STRUČNI SASTANAK HRVATSKOG KIRURŠKOG DRUŠTVA HLZ-aI

KIRURGIJE ŽUPANIJSKE BOLNICE ČAKOVEC

Pozivamo Vas na Stručni sastanak Hrvatskog kirurškog društva i Kirurgije Županijske bolnice Čakovec koji će se održati u subotu, 17. listopada 2009. godine u Županijskoj bolnici Čakovec, I. G. Kovačića 1E i u SPA / GOLF RESORT, Sveti Martin


09,00-10,00 h Prijava sudionika i koktel dobrodošlice

10,00-10,30 h Pozdravni govor Ravnatelja ŽB Čakovec, dr. D. Kopasić i šefa Kirurškog odjela, dr. R. Grudić

Transfer u Sv. Martin

11,00-12,00 h Pozdravni govor župana Međimurske županije, gdin. I. Perhoć i gradonačelnika grada Čakovca, gdin. B. Šalamon

S T R U Č N I D I O 1. Iz povijesti i sadašnjosti kirurgije u Međimurju2. Artroskopski asistirana rekonstrukcija prijeloma

platoa – dosadašnja iskustva Prikaz rada na Odsjeku traumatologije

Referenti: dr. M. Komarčić, dr. R. Grudić3. Liječenje kolorektalnog karcinoma

Prikaz rada na Odsjeku za abdominalnu kirurgiju Referent: mr. sc. R. Čulinović-Čaić, dr. med.

4. Dijabetičko stopalo – način liječenja i prikaz slučaja Prikaz rada na Odsjeku za vaskularnu kirurigju Referent: dr. sc. T. Novinšćak, dr. med.


13,00-15,00 h Ručak u organizaciji domaćina

15,00 h DRUŠTVENI PROGRAM

•Sastanak je bodovan prema pravilima HLK-a (predavači 6 bodova, slušači 4 boda).

Dolazak molim potvrditi do 10. 10. 2009. na e-mail adresu: [email protected]

U slučaju potrebe za produženim boravkom, rezervaciju smještaja je moguće obaviti u SPA GOLF&RESORT SVETI MARTINA, tel: 040 371-111 ili fax: 040 371-172

OČEKUJEMO VAS U ČAKOVCU!


155

P O V I J E S T K I RU RG I J E U Č A KO V C U

Nemoguće je zamisliti opću bolnicu bez kirurgije. Tako je i početak bolni-ce u Čakovcu ujedno i početak čakovečke kirurgije. Iako ideja i odluka za gradnju bolnice u Čakovcu potječu još od zadnjih desetljeća 19. st., uspr-

kos i sabirnim akcijama, materijalne mogućnosti i nadolazeći I. svjetski rat - odgodi-le su je za razdoblje iza rata.

Nakon ulaska hrvatske vojske u Međimurje, na Badnjak 1918., oslobođenjem od mađarske okupacije organiziran je i društveni i politički život u duhu nove vlasti. Me-đimurje je tada imalo oko 100.000 stanovnika, a Čakovec nešto preko 6.000.

Već sljedeće godine, odlukom Ministarstva narodnog zdravlja tadašnje države- Zdravstvenog odsjeka za Hrvatsku u Zagrebu , dekretom je 16. prosinca 1919. god. dr. Albin Blašić iz Pakraca (rođen 1886. god. u Kraljevici) premješten na službu u Ča-kovec (1,2,3,4). Uz njegovo ime vezan je i početak kirurgije u Čakovcu.

Naime, u Čakovec dolazi za kotarskog liječnika, sa zadatkom organiziranja bolni-ce u zgradi Feštetićeva dvorca( koja je nakon I. svj. rata pripala ondašnjoj općini, koja ju je namijenila potrebama zdravstva) (3) i rada na kirurškom odjelu.

Dr. Blašić stupio je na posao 16. siječnja 1920. (iako, vjerojatno netočno, u Knjizi zaposlenika stoji 16. III. 1919. !) (4). U kolovozu 1922. posebna komisija Ministar-stva zdravlja iz Beograda dala je odobrenje za početak radova u za tu namjenu adapti-ranoj zgradi grofa Feštetića, uz pohvale dr. Blašiću za njegove izvanredne organizacij-ske sposobnosti. Svečano otvaranje bilo je 24. prosinca 1922. godine (2,3).

Slika 49. Upravna zgrada Feštetićeva majura s početka XX. stoljeća

156


Dr. Blašić bio je istodobno ravnatelj bolnice i primarni liječnik kirurgije. Uz nje-ga su u početku radila trojica liječnika stažista, jedan bolničar i bolničarka, a kasni-je su tim činili dr. Blašić, dr. Perić i dr. Brodnjak. Svi su ustvari bili “liječnici opće prakse, dobri i spretni praktičari,koji su vodili bolničke odjele, obavljali operacije, vo-dili porođaje i radili ostale medicinske poslove” (3). U početku se obavljalo desetak operacija mjesečno.

Zbog sve izraženijih zdravstvenih potreba za 100.000 stanovnika Međimurja, po-stupno se povećavao i broj bolničkih, a time i kirurških postelja.

Dr. Albin Blašić bio je ravnateljem bolnice i šef kirurgije do 1941. godine. Pre-ma tadašnjim pokazateljima - prostornim, organizacijskim i stručnim - podigao je čakovečku bolnicu i kirurgiju na visoku razinu. Njegov odlazak za ravnatelja u Gli-nu 1941. godine (gdje je i umro 1965.), uslijedio je ponovnom mađarskom okupaci-jom Međimurja i protjerivanjem svih liječnika i namještenika rođenih u drugim di-jelovima Hrvatske.

Na mjesto protjeranih dovedeni su liječnici i namještenici iz Mađarske, a dr. Mir-ko Brodnjak, kao domaći sin (rođen u Štrigovi) na funkcijama je zamijenio dr. Bla-šića. On je uspješno nastavio rad dr. Blašića. Bio je ravnateljem bolnice do umirovlje-nja 1959. godine. Umro je u Čakovcu 1967. godine.

Zbog naraslih potreba unutarnje i stručne preraspodjele, bolnica se 1946. godine dijeli na odjele: kirurgiju s ginekologijom i rodilištem, interno-zarazni, kožno-vene-rični i TBC odjel.

Slika 50. Dr. Albin Blašić Slika 51. Dr. Mirko Brodnjak

157


Godine 1955. kirurgija se odvaja od ginekološko-porođajnog odjela i organiza-cijski dalje djeluje samostalno. Iste godine na čelo kirurgije dolazi dr. Franjo Deban, jedan od najpoznatijih i najuglednijih liječnika u povijesti zdravstva Međimurja, koji 1959., nakon odlaska u mirovinu dr. Brodnjaka, postaje i ravnatelj bolnice. Ostaje u sjećanju autoritet i poštovanje koje je dr. Deban uživao kao čovjek, rukovoditelj i vr-stan kirurg. Iako je relativno kratko vrijeme kao kirurg bio uz neke, još donedavna radno aktivne kirurge, značajno je utjecao na njihovo kirurško usmjerenje i stjecanje samostalnosti u radu. Rođen je u Vratišincu 1918., a umro 1976. godine, na funkci-ji ravnatelja tadašnjeg Medicinskog centra Čakovec (pokopan u obiteljskoj grobni-ci u Varaždinu).

O čovjeku, liječniku - kirurgu dr. Franji Debanu, po kojem je zbog njegova ugle-da i zasluga imenovana i jedna ulica u Čakovcu, najbolje govori zapis njegova prvog suradnika i nasljednika, također vrsnog čovjeka i krurga, prim. dr. Pavla Kolmanića: “Kada je radio bio je poznat po svojoj pedantnosti. Njegove su operacije bile prava mala remek-djela kirurške tehnike, operativno polje mu je bilo uvijek čisto, gotovo bez kapi krvi, a prepariranje tkiva anatomsko. Ostaje nezaboravan kao dijagnostičar. Uz veliko znanje, raspolagao je intuicijom kakva se rijetko susreće i često je svojim toč-nim i nepogrešivim dijagnozama znao zapanjiti svoje suradnike. U radu je bio upo-ran i nikada nije odustajao od borbe za život bolesnika, čak niti onda kada više nisu postojale ni najmanje nade da se on spasi. Teško ga je pogađalo kada više nije mogao pomoći i u takvim slučajevima bio je jako utučen. Takav emocionalan, ljudski pristup

Slika 52. Dr. Franjo Deban Slika 53. Dr. Pavao Kolmanić

158


bolesniku bio je za njega karakterističan i zbog toga su ga pacijenti voljeli i imali u nje-ga neograničeno povjerenje. “ (3)

Godine 1963., dovršetkom zgrade za polikliničke službe, uz druge specijalističke ambulante, u njoj su svoje mjesto dobile i kirurška i ortopedska ambulanta, jer su po-trebe kirurgije prerasle pripadajući prostor u zgradi Feštetićeva dvorca.

Iako se već nakon II. svjetskog rata nametala potreba izgradnje nove bolnice, zbog teških materijalnih prilika tada siromašnog i prenapučena Međimurja, dugogodišnja nastojanja ostvarila su se njezinim otvaranjem 13. srpnja 1973. godine, za ravnatelj-skog mandata dr. Debana.

U to vrijeme, odnosno od 1969. do 1976. godne, šef kirurgije bio je prim. dr. Pa-vao Kolmanić, naslijedivši na toj funkciji dr. Debana. Kao što ga je slijedio u kirur-giji, tako je i nakon smrti dr. Debana 1976., preuzeo od njega mjesto ravnatelja tadaš-njeg Medicinskog centra Čakovec.

Dr. Kolmanić je bio blage, pomirljive naravi i nadasve savjestan čovjek, vrstan ab-dominalni kirurg, pedantan u radu. U stručno velikim dijelom neiskusnu kolektivu, bio je nesebičan u prenošenju svog znanja na od sebe značajno mlađe kolege. Proširio je operativni repertoar i kirurški tim i poticao mlađe na usavršavanje. Umro je 1985. godine, neočekivano i prerano, opterećen zadatcima, problemima i konfliktnim situ-acijama u zdravstvu i društvu, koje je kao miroljubiva i blaga osoba teško podnosio.

U novoj, velikoj četverokatnici, kirurgija je dobila proširen i suvremen prostor, s posebno odvojenim odsjecima: abdominalnim i vaskularnim odsjekom s urologijom na prvom katu,te traumatologijom(kasnije i s ortopedijom) i kirurškom ambulan-tom u prizemlju; od ukupno 6 operacijskih dvorana u centraliziranom operacijskom

Slika 54. Bolnička zgrada, otvorena 1973.

159


traktu 3 su kirurške. Novi prostor kirurgije, s ukupnih 98 postelja u tri odjeljena od-sjeka i osam pretežno kirurških postelja u centraliziranoj jedinici intenzivnog liječe-nja, proširena i suvremenija oprema, nametnuli su potrebu i otvorili mogućnost dalj-njeg kadrovskog širenja, užeg stručnog usmjeravanja i proširenja operativnog progra-ma čakovečke kirurgije.

Zbog financijske opterećenosti kreditima za gradnju bolnice, nabava nove opre-me išla je postupno i relativno sporo, dok je u novom prostoru istodobno visoko po-rastao prostorni standard za medicinsko osoblje i posebno za bolesnike. Trokrevet-ne bolesničke sobe, sa sanitarnim čvorom između dviju susjednih, bile su tada ogled i primjer visokog bolničkog standarda , u što su se osobno uvjeravale svojim posjetama brojne delegacije iz drugih bolnica u Hrvatskoj.

Uz vaskularni, abdominalni i traumatološki odsjek, te kiruršku ambulantu, pro-storno odvojene i samostalno djeluju urološka i ortopedska ambulanta, koje u to vri-jeme opslužuju specijalisti iz Varaždina i Zagreba, sve do povratka sa specijalizacije urologa i ortopeda iz Čakovca.

Postupnim širenjem kirurškoga liječničkog sastava i užim stručnim usmjeravanjem unutar opće kirurgije, uz opću kiruršku ambulantu oformljene su za rad, u određe-nim danima tjedna, subspecijalističke ambulante za traumatologiju, abdominalnu i vaskularn kirurgiju.

Slika 55. Bolnička zgrada, otvorena 2007., s polikliničkim dijelom kirurgije

160


Kao u “staroj bolnici” (Feštetićevu dvorcu), na novoj kirurgiji djeca su hospitalizi-rana u za to određene dvije sobe na abdominalnom odsjeku. Početkom 80-ih godina dogovorno se smještaju na pedijatriju, uz kirurški nadzor, sve do prije desetak godina, kad je vraćen stari način hospitaliziranja malih kirurških bolesnika.

U sustavu kirurgije organizacijski su se nalazile i transfuzija, fizikalna terapija i cen-tralna sterilizacija – prostorno i funkcionalno samostalne – koje će se kasnije postu-pno i organizacijski odvajati. Do današnjih dana, organizacijski i funkcionalno, uro-logija i ortopedija su u sklopu kirurgije.

Uz pomoć županije i države, za vrijeme ravnateljskog mandata dr. Franje Funda-ka, također kirurga, uz postojeću bolničku zgradu nadograđena je i 19. ožujka 2007. stavljena u funkciju nova peterokatnica, s najsuvremenijom infrastrukturom, u kojoj će u polikliničkom dijelu, svoj novi prostor dobiti kirurška, urološka i ortopedska ambu-lanta. Pri tome, u tzv. HBO-u (Hitni bolnički odsjek) za cijelu bolnicu,kirurgija ima zaseban prostor-ambulantu, gipsaonicu i operacijsku dvoranu. Uz dislociranje toga dijela kirurgije od postojećeg stacionarnog i preseljenje nekih drugih bolničkih dje-latnosti u novu zgradu, nova organizacija će rezultirati i novom prostornom i funkci-onalnom preraspodjelom kirurgije, pri čemu traumatologija i ortopedija iz prizemlja prelaze na III. Kat ove zgrade.

Kadrovski ustrojUz dr. Albina Blašića, kao prvog kirurga u čakovečkoj bolnici, 1922. spomenu-

ta su u radnom timu trojica liječnika stažista, bolničarka i bolničar, potom dr. Perić i dr. Brodnjak. Ime dr. Brodnjaka nalazi se u operacijskom protokolu početkom 1925. god. Njegov cijeli radni vijek vezan je uz Čakovec.

S obzirom na relativno mali broj svih liječnika u bolnici, dugi niz godina, prije II. Svjetskog rata i poslije njega, kolegijalnost, zajedništvo i solidarnost bili su glav-na značajka u poslu i međusobnim odnosima. U kirurške zahvate uključivani su i li-ječnici drugih odjela, baš kao što su i kirurzi pomagali u operativnim zahvatima dru-gih specijalnosti.

Nakon dr. Blašića, na čelu kirurgije, u vremenu od 1941. do 1955. godine, bio je dr. Mirko Brodnjak. Poslije njega šefom postaje dr. Franjo Deban, koji je ostao u dobroj uspomeni mnogih i sada živućih, još radno aktivnih zdravstvenih djelatnika, kasnije i kao ravnatelj bolnice.

Više liječnika je na čakovečku kirurgiju dolazilo i odlazilo, uglavnom zbog skro-mnih uvjeta rada i, za neke, ograničene mogućnosti u znanstvenoj izobrazbi i napre-dovanju. Koncem 60-ih godina konačno započinje formiranje jezgre šireg kirurškog tima koji će ostati u Čakovcu. Iza dr. Debana i dr. Kolmanića, spec. kirurg postaje dr. Štefica Marković-Ivanišević, koja će ubrzo napustiti domovinu zbog nastale politič-ke situacije vezane uz “hrvatsko proljeće”.

161


Izgradnjom i otvaranjem nove bolnice 1973. godine, stvoreni su i novi uvjeti rada. Sa specijalizacije se vratilo nekoliko kirurga (dr. Marković, dr. Golem), a primljeni su i novi specijalizanti. U to vrijeme prvi čovjek kirurgije, koji se sa svojim timom prese-lio iz stare u novu bolnicu, bio je prim. dr. Pavao Kolmanić. Pretežno i vrlo uspješ-no bavio se abdominalnom kirurgijom. I formirani i prostorno odvojeni novi odsje-ci dobili su svoje čelne kirurge. Prvi voditelj traumatologije i kirurške ambulante bio je dr. Frane Golem. Nakon njegova skorog odlaska u KBC “Rebro” u Zagrebu, na tom mjestu zamijenio ga je prim. dr. Božidar Nemeth (došao iz Pule 1974. godine). Abdominalni odsjek vodio je dr. Željko Marković, također vrstan abdominalni ki-rurg, izvanredne kirurške tehnike, a vaskularni dr. Franjo Fundak (nakon dolaska sa specijalizacije).

Odlaskom dr. Kolmanića na mjesto ravnatelja bolnice 1976. godine (poslije smrti dr. Debana), šef kirurgije postaje prim. dr. Božidar Nemeth, s posebnom ljudskom i stručnom širinom, čijim je dolaskom, dvije godine ranije, čakovečka kirurgija u svom programu napose proširila područje traumatologije i vaskularne kirurgije. Nesebično je mlađima prenosio svoje široko kirurško iskustvo, poticao ih na napredak i pisanje. Njegovim izborom za šefa kirurgije, vodstvo traumatološkog odsjeka i kirurške ambu-lante preuzima dr. Anđelko Škoda. On naročito značajno proširuje operativni reper-toar traumatologije, u čemu posebno dolazi do izražaja područje koljenoga zgloba.

Nekoliko godina poslije uspostavljen odsjek dječje kirurgije vodi dr. Dragutin Star-čević, sve do ponovnog hospitaliziranja dječjih bolesnika na odsjek abdominalne ki-rurgije, odnosno ukidanja hospitalizacije na pedijatriji (do prije desetak godina).

U novoj bolnici kirurški tim se dalje povećavao, tako da 80-ih godina kirurgija ima deset specijalista. Počinju uža usmjerenja u radu, prema osobnim sklonostima i užem stručnom određenju odsjeka kojem su kirurzi pripadali.

Kao posebna djelatnost u novoj bolnici formirala se i izdvojila anestezija s opera-cijskim blokom, dok su se pod okriljem kirurgije i dalje više godina nalazile transfu-zija, centralna sterilizacija, fizikalna terapija, urologija i ortopedija.

Prvi čakovečki spec. transfuziolog bio je dr. Gabrijel Sever, koji ubrzo odlazi u Zagreb. (Kratko vrijeme ,prije transfuziologije,bio je sekundarni liječnik kirurgije u Čakovcu!) . Nakon njega spec. transfuziolog je dr. Tomislav Šikić, koji će nakon više godina također napustiti Čakovec i otići u Zagreb.

Napokon su sve spomenute djelatnosti postupno izdvajane kao samostalne, osim urologije i ortopedije, i danas kao sastavnice kirurgije. Te dvije djelatnosti funkcio-nirale su ranije samo kao ambulante, opsluživane od liječnika pretežno iz Varaždina. Povremeni, planirani operativni zahvati iz urologije izvođeni su uglavnom od urolo-ga iz Varaždina, ponekad iz Zagreba (u organizaciji varaždinskih urologa). Pri tome posebno mjesto zauzima prim. dr. sc. Predrag Grims, urolog iz Varaždina.

Prvi čakovečki specijalist urolog bio je dr. Radovan Deban, koji je ubrzo otišao u Zagreb, u Kliničku bolnicu “Sv. Duh”. Nakon njega dolazi dr. Mirko Perković, prvi koji ostaje u Čakovcu i do danas je voditeljem urološkog odsjeka.

162


Prvi specijalizant ortopedije u Čakovcu bio je dr. Javor Vrdoljak, do tada liječnik u Podturnu i Domašincu, koji je nakon završene specijalizacije prešao u Kliniku za dječje bolesti u Klaićevoj ulici u Zagrebu, gdje će nastaviti svoj profesionalni uspon. Poslije njega dr. Gordana Žarković -Miličić također po završetku specijalizacije od-lazi u Klajićevu. Neposredno poslije nje kao specijalizant je dr. Davor Skok iz Varaž-dina, koji nakon katkog vremena tamo i odlazi. Prvi ortoped koji ostaje u Čakovcu je mr sc. dr. Joško Smilović, voditelj odsjeka za ortopediju i danas.

Tijekom vremena i s novonastalim okolnostima, događale su se smjene u vodstvu kirurgije. Prim. dr Nemetha na mjestu šefa kirurgije zamijenio je 1987. godine dr. An-đelko Škoda, kirurg rijetko viđene energije i predanosti radu,s jednostavnošću u pristu-pu rješenjima, posebno u traumatlogiji. On ostaje voditeljem i traumatologije, a kirur-šku ambulantu preuzima dr. Petar Ozretić. U međurazdoblju od godinu dana (1994. -1995.), na čelu kirurgije je dr. Ozretić, omiljen i poštovan kao čovjek i kirurg, a po-tom je ponovo šef dr Škoda. Izborom dr Fundaka za ravnatelja bolnice (2000. god.), dr. Stjepan Trojko preuzima mjesto voditelja vaskularne i odmah potom šefa kirurgije, a dr. Drago Starčević istodobno postaje voditeljem traumatologije. Dr. Franjo Fundak je na čelu bolnice dva mandata, kao kirurg radin i brz operater. U ožujku 2005. godine voditelj odsjeka abdomnalne kirurgije dr Marković odlazi u mirovinu, na njegovo mje-sto dolazi dr. Ozretić, a za voditelja kirurške ambulante dr. Mirko Komarčić.

Slika 56. Liječnici krugije 1989. godine: s lijeva, stoje: M. Žvorc, M. Komarčić, P. Ozretić, S. Trojko, M. Perković, M. Matjan;

sjede: Ž. Marković, F. Fundak, B. Nemeth, A. Škoda, D. Starčević

163


Posljednjih godina sa specijalizacije se vratilo više mladih kirurga, dva ortopeda i urolog. Dr. Škoda i dr. Ozretić umirovljeni su 2007., a dr. Fundak 2008. godine. Tre-nutno se kirurški liječnički kolektiv sastoji od 12 specijalista kirurga, tri specijalizan-ta, dva sekundarna liječnika; tri specijalista ortopeda, dvojica specijalista urologa i jednog specijalizanta.

Srednje medicinsko osobljeU duhu stare tradicije u Hrvatskoj, časne sestre su u prvim desetljećima prošlog

stoljeća bile glavne nositeljice sestrinskog zanimanja u bolnicama. U Čakovcu su sve do II svjetskog rata i poslije njega, časne sestre bile uz liječnike jedino učeno medi-cinsko osoblje.

Ovdje su bile brojnije iz Prekmurja, te područja Đakova i , manje, drugih dijelo-va Hrvatske. Mađarskom okupacijom 1941. god.,sestre su morale otići. Zadržane su one iz Prekomurja, od kojih su neke još bile u službi u zadnjim godinama “stare” bol-nice (u Feštetićevu dvorcu). Svoj rad u “novoj” bolnici (od 1973. godine) nastavile su, tada mlađe među njima, časne i rođene sestre Danijela i Paula Kejžar (iz Sloven-ske sestrinske provincije, u to vrijeme iz čakovečkog sjedišta). Do danas su u sjećanju

Slika 57. Liječnici kirurgije 2009. god. (nedostaju D. Sklepić i M. Filipović)S lijeva, stoje: D. Krištofić, M. Perković, J. Smilović, T. Novinščak, F. Kljajić, G. Kozjak,

A. Plešnar, M. Vinko, R. Igrec; sjede: M. Žvorc, S. Trojko, T. Shahini-Latin, E. Jozinović, R. Grudić, R. Čulinović-Ćaić, D. Gadže, Z. Magaš, D. Starčević, M. Komarčić

164


po blagoj naravi i visokom humanom predanju svom zanimanj, primjerenu njihovu redovničkom zvanju.

Ostalo medicinsko osoblje dolazilo je iz redova priučenih bolničara i bolničarki, od kojih su neki kasnije završili i školu za medicinske sestre, koja je tijekom godina da-vala sve veći broj civilno školovanih medicinskih sestara i tehničara.

Još u “staroj” bolnici glavna sestra kirurgije bila je časna s. Salvatora (krsnim ime-nom Marija Varga), tada jedina sa završenom medicinskom školom, a s. Gracija (Ve-ronika Ćurić), glavna sestra operacije-tada dijelu kirurgije. Njihovim odlaskom u mirovinu, zamjenjuju ih vms Kristina Cigula, glavna sestra kirurgije i vms Ivanka Nemec,kao glavna sestra operacije. (Preseljenjem u novu bolnicu operacija je pripo-jena anesteziji i izdvojena u zasebnu djelatnost).

S. Cigula (poznatija kao sestra Tina!) je tu funkciju obavljala sve do umirovljenja 1988. godine. Na tom položaju zamijenila ju je vms Đurđa Rajher,koja tu funkciju obavlja i danas. Inače, sr Tina je nakon svog dolaska na kirurgiju 1955. god.,kao ško-lovana medicinska sestra, bila upućena u Zagreb na tečaj iz transfuzije, koja je potom pod njezinim vodstvom oformljena i funkcionirala unutar kirurgije.

Formiranjem zasebnih odsjeka u novoj zgradi, imenovane u i glavne sestre odsje-ka: na vaskularnom vms Đurđa Rajher (s. Đuka-sada ujedno i glavna sestra kirurgi-je), na abdominalnom časna s. Danijela Kejžar, na traumatologiji s. Štefanija Sitar. Umirovljenjem s. Danijele, na njezino mjesto postavljena je vms Marija Fegeš (s. Mi-cika!), a smrću sr Sitar na traumatologiji glavnom sestrom postaje s. Marija Horvat (s. Marika!). Njezinim odlaskom, na tom mjestu je do danas vms Marija Novak.

Povećanje radnog prostora, broja postelja i radnog programa, zahtijevalo je i ostva-rilo postupno povećanje i ukupnog dijela djelatnika kirurgije-liječnika, medicinskih sestara i tehničara, administratora i spremačica. Ono što je krasilo zaposlenike kirurgije sve do danas, svakako je visoki osjećaj odgovornosti i profesionalnosti u svom radu.

Nažalost, kirurški kolektiv je 21. kolovoza 1994. godine pogodila iznenadna i prerana smrt spec. kirurga dr. Milana Matjana, u 42. godini života i punom naponu snage.

Pola godine ranije, 13. travnja 1994., medicinski tehničar Josip Toplek,vrstan gip-ser kirurške ambulante, stradao je u eksploziji mine u blizni Pakraca, u sanitetskom osiguranju vojne jedinice za čišćenje terena od mina. On je i jedini medicinski djelat-nik iz Međimurja, koji je pogibijom izgubio život u Domovinskom ratu.

Šefovi kirurgije od početka do danas:

Dr. Albin Blašić 1922. -1941. Dr. Mirko Brodnjak 1941. -1955. Dr. Franjo Deban 1955. -1969. Prim. dr. Pavao Kolmanić 1969. -1976. Prim. dr. Božidar Nemeth 1976. -1987. Dr. Anđelko Škoda 1987. -1994. Dr. Petar Ozretić 1994. -1995.

165


Dr. Anđelko Škoda 1995. -2000. Dr. Stjepan Trojko 2000. -2009. Dr. Robert Grudić od 1. veljače 2009.

Voditelji odsjeka:

Vaskularna kirurgija: dr. Franjo Fundak do 2000. g. dr. Stjepan Trojko 2000. -2009. g. dr. Marijan Žvorc od veljače 2009. g.

Abdominalna kirurgija: dr. Željko Marković do 2006. g dr. Petar Ozretić do 2007. g. dr. Zvonimir Magaš od studenoga 2007. g.

Traumatologija: prim. dr Frane Golem 1973. g. prim. dr. Božidar Nemeth 1973. -1976. g. dr Anđelko Škoda do 2000. g. dr. Drago Starčević 2000. -2009. g. dr. Robert Grudić od veljače 2009. g.

Dječja kirurgija: dr Drago Starčević (u vrijeme postojanja odsjeka)

Urologija: dr. Mirko Perković

Ortopedija: mr sc. dr Joško Smilović

Kir. poliklinika: dr. Anđelko Škoda do 1987. g. dr. Petar Ozretić 1987. -2005. g. dr. Mirko Komarčić 2005. -2008. g. dr. Goran Kozjak od 2008. g. HBO (Hitni bolnički odsjek): mr sc. dr Renata Čulinović-Čaić

Današnji sastav kirurškog liječničkog kolektiva:

Dr. Robert Grudić, spec. kirurg, šef kirurgijeDr. Marijan Žvorc, spec. kirurg, zamjenik šefa kirurgije

I. Vaskularna kirurgija: dr. Marijan Žvorc, spec. kirurg, voditelj odsjeka dr. Stjepan Trojko, spec. kirurg dr. sc. mr. sc. Tomislav Novinščak dr. Edita Jozinović, spec. kirurgII. Abdominalna kirurgija: dr. Zvonimir Magaš,spec. kirurg, voditelj odsjeka dr. Dražen Krištofić, spec. kirurg mr. sc. dr. Renata Čulinović-Čaić, spec. kirurg dr. Darko Sklepić, spec. kirurg

166


III. Traumatologija: dr. Robert Grudić, spec. kirurg, voditelj odsjeka dr. Drago Starčević, spec. kirurg dr. Mirko Komarčić, spec. kirurg dr. Goran Kozjak, spec. kirurgUrologija: dr. Mirko Perković, spec. urolog, voditelj odsjeka mr. sc. dr Antonio Plešnar, spec. urolog dr. Hrvoje Kokić, specijalizantOrtopedija: mr. sc. dr. Joško Smilović,

spec. ortoped, voditelj odsjeka dr. Teuta Shahini-Latin, spec. ortoped dr. Franjo Kljajić, spec. ortopedLiječnici na specijalizaciji: dr. Marinko Filipović, opća kirurgija dr. Renato Igrec, opća kirurgija dr. Mario Vinko, opća kirurgija dr. Hrvoje Kokić, urologijaSekundarni liječnici (pred specijalizacijom): dr. Danijela Gadže, opća kirurgija dr. Matija Branilović, opća kirurgija

Liječnici na kirurgiji, otišli iz Čakovca:Status u Čakovcu: Mjesto odlaska:Deban, Radovan spec. urolog Zagreb (“Sv. Duh”) Dojčinovski, Silva sek. liječnik OsijekGolem, Frane spec. kirurg Zagreb ( KBC “Rebro”)Kovačić, Marijan sek. liječnik Zagreb (“Sv. Duh”, urolog)Ljumanović, Jakub sek. liječnik ZagrebMarković -Ivanišević, Štefica spec. kirurg NjemačkaMühlstein, Julio spec. kirurg ZabokNemeth, Božidar spec. kirurg umirovljenNovak, Zlata spec. fizijatar Varaždinske ToplicePlešnar, Albin spec. kirurg NjemačkaSever, Gabrijel spec. transfuziolog Zagreb Sieber, Nikola sek. liječnik NjemačkaSkok, Davor specijalizant ortopedije Varaždin (oftalmolog)Šikić, Tomislav spec. transfuziolog Zagreb (“Sv. Duh”)Tomasović, Dražen sek. liječnik Varaždin (urolog)Vrdoljak, Javor spec. ortoped Zagreb (Klaićeva)Žarković-Miličić, Gordana spec. ortoped Zagreb (Klaićeva)

167


Stručni programNakon otvaranja bolnice u kolovozu 1922., prvi kirurški operativni zahvat izveo

je dr Albin Blašić 21. rujna 1922. godine u kod 22-godišnjeg mladića s flegmonom šake ( bez anestezije!) (1).

Te godine mjesečno se izvodilo desetak jednostavnijih zahvata, a u programu su bile potrebne i operacije iz danas drugih kirurških grana. Operativni program postu-pno se proširivao brojem i vrstom zahvata, posebno kasnijih godina, kako se sa speci-jalizacije vraćao sve veći broj kirurga, koji su u praksu unosili nove spoznaje u općem napretku kirurgije.

Kasnih šezdesetih i početkom sedamdesetih godina zahvati su se izvodili još u eterskoj narkozi, u čemu su, uz priučene anesteziološke tehničare, naizmjenično su-djelovali i kirurzi.

Tek povratkom sa specijalizacije prvog čakovečkog anesteziologa dr. Meri Ozre-tić, 1972. godine, u Čakovcu su uvedena i široko primijenjena načela moderne ane-steziologije.

U staroj bolnici (do 1973. g.), osim hitnih zahvata radila se i planirana kirurgija že-luca, crijeva, žučnih putova, kila trbušne stijenke. U kirurgiji krvnih žila operirani su samo varikoziteti donjih ekstremiteta. Prijelomi kostiju liječeni s uglavnom konzer-vativno: nakon repozicije, i prije i poslije gipsanja, kontrolirani su pod izravnim ren-dgenskim zrakama iz starog, pokretnog aparata američke vojske, što nije bilo bez po-sljedica na rukama nekolicine najizloženijih djelatnika. U potrebnom operativnom liječenju primijenjivan je Küntscherov čavao.

Prelazak u novu bolnicu (1973.) označio je preokret za sve tadašnje medicinske spe-cijalnosti. Osnivani su novi i širili se i kompletirali postojeći stručni timovi, dijagno-stička oprema i prostor. S novim specijalistima ambiciozni kirurški tim širi repertoar abdominalnih operacija. Uz dotadašnje resekcije želuca i drenažne zahvate, izvode se gastrektomije, vagotomije, te zahvati prošireni na distalni i srednji dio jednjaka. U ki-rurgiji jetre i žučnih putova izvode se zahvati zbog cista, apscesa, solitarnih benignih i malignih tumora, te kirurška opskrba ozljeda. Radi se i kirurgija pankreasa - hitna i tzv. “hladna” - s najkompleksnijim zahvatom u abdomenu, kao što je Whipleov za-hvat. U kirurgiji crijeva izvode se gotovo svi tipovi resekcija i anastomoza.

Kontrastno rendgensko snimanje krvnih žila, kao i color-Doppler pretraga, omo-gućilo je vaskularnim kirurzima planirane zahvate na arterijama donjih ekstremite-ta - od endarterektomija do premoštenja venskim autotransplantatima i protezama. Hitne embolektomje su već dugo izvođeni zahvati. Kod hemodijaliziranih pacijena-ta arterio-venske fistule su danas rutinski izvođene operacije. Mali, priručni Dopple-rov aparat, u čestoj je primjeni za orijentacijsku dijagnostiku u subspecijalističkoj va-skularnoj ambulanti.

Nakon uglavnom konzervativnog pristupa u liječenju prijeloma dugih kostiju u “sta-roj” bolnici, promjenom mogućnosti i uvjeta rada u “novoj”, sve više su se usvajala i u

168


praksi provodila načela moderne AO-osteosineze. Nabavkom traumatološkog opera-tivnog stola i pokretnog rendgenskog aparata s elektronskim pojačivačem slike, 1975. g. je započela osteosinteza prijeloma proksimalnog dijela bedrene kosti kutnim ploči-cama. (Do tada su bolesnici s takvim prijelomima upućivani na operaciju u Zagreb). Operativni zahvati se šire na područje zdjelice, većih zglobova, čak i kralješnice.

Od 1975. godine, poduzetnošću prim. dr. Nemetha, a uz asistenciju riječkog orto-peda prof. dr. Zdenka Šporna, čakovečki kirurzi započinju ugradnju totalnih cemen-tirajućih proteza kuka, kao prvi u sjevero - zapadnoj Hrvatskoj.

Slijedećih godina iza toga, uz već široki traumatološki program opskrbe ozljeda kostiju i zglobova (zglobni prijelomi i ligamenarne ozljede), s obzirom na učestalost ozljeda i potrebe lokalnog stanovništva, uvode se u kirurgiji koljena i meniscektomi-je, ponajviše poduzetnošću dr Škode, tada na mjestu voditelja traumatologije. Trau-matolozi te zahvate izvode i danas, osuvremenjene endoskopskom tehnologijom. U nekim slučajevima program se širi i stabiliziranjem dislociranih prijeloma slabinske kralježnice stražnjim pristupom (stabilizacija pločicama ili palacosom). To će se izvo-diti nekoliko godina, a zbog novih, uspješnijih metoda, pacijenti ponovo upućivati u za te slučajeve specijaliziranu Kliniku za traumatologiju u Zagrebu, u kojoj je stasao vrlo osposobljen tim za vertebrološku kirurgiju.

Kraniocerebralne ozljede u većini slučajeva opskrbljivane su ranijih godina u Ča-kovcu. Sve kvalitetnijom i telekomunikacijskom povezanošćuns klinikama, omogu-ćeno je zadnjih desetak godina da se velika većina tih pacijenata tamo i upućuje.

Novi operacijski mikroskop, nabavljen 80-ih godina, omogućio je izvođenje pri-marnog interfascikularnog šava, ne baš rijetko, ozlijeđenih perifernih živaca i malih krvnih žila.

Od 1994. godine izvode se endoskopski zahvati u abdomenu - u početku i najviše u obliku kolecistektomija, kasnije i samo povremeno, plastike preponskih kila.

Od 1995. izvode se i artroskopski zahvati u traumi koljenog zgloba - od dijagno-stičkih, do opskrbe ozlijeđenih mekih tkiva i hrskavice, prijeloma tibijalnog platoa i plastike prednjeg ukriženog ligamenta (ovo zadnje od 2003. godine).

Urološka kirurgija izvodila se u Čakovcu još u “staroj” bolnici, zahvaljući dugo-godišnjim dolascima iz Varaždina i u “novu” bolnicu prim. dr. sc. Predraga Grim-sa, uz kojeg su svi mlađi čakovečki kirurzi učili taj dio kirurgije. Njegovom poduzet-nošću , stručnim osobinama i utjecajem, u Čakovcu povremeno su operirala priznata i uvažena imena, kao što su prof. dr. Miram Pasini, prof. dr. Ivan Badić, prof. dr. Rugjero Novak, prof. dr. Danijel Derežić. Zadnjih godina, sadašnji čakovečki uro-lozi surađuju s prof. dr. Davorom Trnskim. Povratkom sa specijalizacije prvog uro-loga koji je u Čakovcu ostao (dr. Mirko Perković), prestao je redoviti dolazak uro-loga i drugih utanova. Današnji, respektabilan urološki program, obuhvaća dijagno-stičke i terapeutske zahvate urogenitalnog sustava, kao što su ultrazvučne i endoskop-ske pretrage, punkcijske biopsije prostate i testisa, endoskopske transuretralne resek-cije prostate i neoplazmi mokraćnog mjehura; otvorene prostatektomije, resekcije

169


mokraćnog mjehura, bubrega, nefrektomije, orhidektomije, te operacije iz područja dječje urologije i dr.

Hospitalizacija ortopedskih bolesnika i time program ortopedske kirurgije, također započinje ostankom prvog ortopeda u Čakovcu ( mr. sc. dr. Joško Smilović). Vrlo fre-kventnu ortopedsku ambulantu opslužuju troje današnjih ortopeda, s posebno odre-đenim danima za preglede djece. Operativni program se danas odnosi na endoskop-ske zahvate na velikim zglobovima, korektivne zahvate nekih prirođenih anomalija ekstremiteta, korekcije stečenih promjena na kostima, zglobovima, mekim tkivima i dr., a uz protetiku kuka, zadnjih godina izvodi se i protetika koljena. Ortopedski tim planira u budućnosti i proširenje svog programa.

Uvijek postojeća ovisnost kirurgije o mogućnostima prateće dijagnostike, odnosno uvođenja nove, suvremene tehnologije, tijekom vremena se potvrđuje boljim klinič-kim rezultatima. Pogotovo u složenijim situacijama. Daljnje kompletiranje dijagno-stičke, a istodobno i druge suvremene opreme u bolnici, omogućuje širenje i primje-nu novih spoznaja u kirurgiji i uopće u medicini. U tom pravcu je usmjereno i potvr-đivanje sadašnjosti i planiranje budućnosti kirurgije u Čakovcu.

Vrijeme Domovinskog rataSvakako je neizostavno spomenuti značajan udio zdravstvenih djelatnika u sani-

tetskim potrebama u obrani Domovine- liječnika, medicinskih sestara i tehnčara, vo-zača sanitetskih vozila i drugog tehničkog i pomoćnog osoblja- među kojima su dje-latnici kirurgije bili redovito, najčešće i najviše uključeni.

Uključivanje kirurga uslijedilo je već na samom početku rata, organiziranjem obu-ke branitelja u pružanju prve pomoći, s prvim odlascima policijskih i vojnih jedinica na obrambene linije u ratnim žarištima Hrvatske.

Kirurzi su bili i članovi ratnih, tzv. “kriznih štabova” na razini tadašnje općine, kratko vrijeme i međuopćinskog (s obzirom na to da je ubrzo ukinut), dok je pose-ban štab bio sastavljen od naših djelatnika u samoj bolnici, u kojem su kirurzi bili naj-zastupljeniji.

Razbuktavanjem rata uslijed žestine agresije u našu bolnicu pristizali su ranjenici s raznih strana bojišnice. Osim za hitne i druge neodložne pacijente, ispraznili su se veći dijelovi većine bolničkih odjela (kirurgije, ginekologije, ORL, oftalmologije), tako da je veći dio glavne bolničke zgrade pretvoren u ratnu bolnicu, uključujući i spojne podzemne hodnike između bolničkih zgrada i “atomsko sklonište” ispod zgrade Hit-ne medicinske pomoći. Na čelu ratnog saniteta za prihvat ranjenika i organiziranje te službe untar bolnice bio je tadašnji šef kirurgije dr. Anđelko Škoda, a novonastale odsjeke za ranjenike u prostoru drugih djelatnosti vodili su također kirurzi.

U opskrbi i tijeku liječenja ratnih ozljeda vrijedila su i provodila se načela suvre-mene ratne kirurgije. Svi djelatnici kirurgije, a i drugih odjela na kojima su ranjenici

170


bli smješteni, ulagali su vrlo velike napore u odgovoru na zahtjeve često neočekivanih novonastalih okolnosti. U uzbunama zbog opasnosti od zračnog napada, svi ranjenici i bolesnici premještani su (veliki broj njih prenošeni!) i po nekoliko puta dnevno, sa svih katova u podrumska skloništa. Za slučaj napada na bolnicu, Bolnički krizni štab imao je predviđen potpuni premještaj bolnice na za to određeno, udaljeno mjesto.

Osim opskrbe ranjenika u Čakovcu, medicinske ekipe odlazile su u pomoć u druge ratne bolnice u Hrvatskoj i BiH, ali i kao sanitetska opskrba vojnih jedinica na terenu.

Kao što je već ranije spomenuto,medicinski tehničar iz kirurške ambulante Josip Toplek, smrtno je stradao u eksploziji mine u blizini Pakraca, u sanitetskom osigura-nju vojne jedinice za razminiravanje terena.

Nažalost, u do sada pisanim i objavljenim člancima i knjigama o Domovinskom ratu, bar u našoj županiji, udio saniteta se gotovo ništa ili tek usput spominje. Uz re-dovito obavljanje uobičajenog opsega rada s civilnim stanovništvom na svojim rad-nim mjestima,novinari ili pisci, vjerojatno uslijed neinformiranosti ili nedostatka in-teresa, nisu mogli ni pretpostaviti veličinu dodatnog napora za cjelokupnu opskrbu saniteta u brutalnom ratu. Ako to danas uopće nešto vrijedi i znači, kao zadovoljština ostale su najčišća samozatajnost i, bez računice, iskrena predanost hrvatskih medici-nara u svom zvanju u obrani Domovine.

U zaključkuU prikupljanju izvora za pisanje ove ,po obimu, krake povijesti kirurgije u

Čakovcu,posebno zahvaljujem g. prof. Vladimiru Kapunu na vrijednim podatcima za ovu temu (o kojima bi se moglo i šire izvijestiti).

Zahvaljujem i kolegama kirurzima i svima, bez navođenja imena, koji su pripomo-gli svojim informacijama da ovdje izneseni podatci budu vjerodostojni i precizniji.

Neke od osobina prvih voditelja kirurgije navedene su iz pisanih izvora, neke, onih još nama poznatih, prema osobnom i viđenju drugih. Na isti način spomenuti su i sada umirovljeni kirurzi. Još radno aktivni ostavljeni su da ih se spomene u budu-ćem vremenu i prostoru.

U Čakovcu, prosinca 2009. godine.

Literatura1. Feletar, Drago: Iz povijesti Međimurja, Zrniski, Čakovec, 1968. 1. 2. Fišer, Ernest: Nova bolnica Medicinskog centra Čakovec, Zrnski, Čakovec, 1975. 2. 3. Roža, Dragutin-Jalšovec, Franjo: Razvoj javnog zdravstva, časopis “Međimurje”, br. 10. Čakovec, 3. 1986. 4. Popis namještenika bolnice (dvije knjige-bilježnice, s popism prvih namještenika)4. 5. Mlinarić, Ivo, prof. dr: Povijest kirurških struka u Hrvatskoj, Zagreb, 2002. 5.

171

P O P I S P R E DAVA N JA O D R Ž A N I H

NA S T RU Č N I M S A S TA N C I M A

Varaždin 26. 10. 2002.

Kirurgija Varaždin, jučer, danas, sutra – A. KoprekIncidencija raka dojke u varaždinskoj županiji – Z. Zgrebec, M. Mlinarić, K. Korabi,

D. MlinarićPrijelomi kalkaneusa – M. Cesarec, D. Juraga, D. Grgurović, V. HlebarAkutni pankreatitis – M. Poljak, I. Kocman, S. Škorjanec, Z. Dolovski, D. ŠkrlekNaša metoda operacije resorbirajućim žicama prijeloma lakta kod djece – I Kolar, D.

Keretić, N. Kundelić

Slavonski Brod 10. 05. 2003.

Razvoj kirurške službe u Slavonskom BroduKalkuloza žućnih puteva i minimalna in-vazivna kirurgijaKirurško liječenje tromboflebitisa noguMogućnosti endoskopske ki-rurgije kod politraume

Zadar 10. 10. 2003.

DHS vijak: naša iskustva – I. Basioli, G. Jakšić, T. Dunatov, J. Pavić, M. StipčevićTorakalna simpatektomija – J. Bubičić, BačićOzljede djece u prometnim nezgodama – R. Karlo, M. Labar, I. Blajić, R. Škarica10 godina stapler tehnike na našem odjelu – T. Vanjak, A. Vidučić, E. Domini, S. Mr-

đen, E. Kinda

Zabok 22. 05. 2004.

Kirurgija u OB Zabok – M. HuisOperativno zbrinjavanje prijeloma gornjeg okrajka bedrene kosti u OB Zabok – T. Boić,

Z. Rajković, J. Muhlstein, D. HercegLaparoskopska kolecistektomija: komplikacije – F. Szerda, M. Huis, J. Bubnjar, T. Pešek

172


Koprivnica 23. 10. 2004.

Razvoj kirurške službe u KoprivniciFractura radii loco typico: vanjski fiksatorOperacij-sko liječenje stenoze karotidnih arterija u KoprivniciApendektomija: klasična ili la-paroskopska

Bjelovar 23. 04. 2005.

Razvoj kirurške službe u Bjelovaru – Đ. VlašićDesetogodišnjica laparoskopskih operacija - D. Diklić, Đ. Vlašić, D. Košćak, A. Nekić,

A. Allouch, Ž. Štivić, M. Kovačić, Z. Sudar-Magaš, B. Fila, D. KoprekKarcinom dojke u muškaraca – D. Košćak, Đ. Vlašić, N. Mesar, Z. Sudar-Magaš, J.

LovrićOperacijsko liječenje portrohanterne frakture bedrene kosti gama čavlom: zamke i pogreš-

ke – N. Mesar, S. Veseli, A. Nekić, A. Allouch, Ž. Štivić, M. Kovačić, B. Fila

Požega 22. 10. 2005.

Razvoj kirurške službe u PožegiKirurško liječenje peptičkog ulkusa u 10-godišnjem perio-du u OŽB PožegaPhyllodestumori: dijagnostika i liječenje u OŽB PožegaNaša isku-stva u operacijskom liječenju prijeloma talusa

Sisak 20. 10. 2006.

Povijesni razvoj kirurške znanosti u SMŽ – B. PersogliaGIST: naša iskustva – Ž. ObradovićEndomedularna osteosinteza prijeloma natkoljenice i potkoljenice – J. Kovjanić, F. Lo-

vrenčić, Ž. FeljanOzljede kostiju lica – gost predavač prof. dr. sc. N. Aljinović

173


Dubrovnik 21. 04. 2007.

Pregled povijesnog razvoja kirurgije u Dubrovniku - Margaritoni M, Šegedin J, Šoša I.Suvremeno liječenje prijeloma bedrene kosti - Kojić N, Lojpur J, Bekić M, Čelina P, Sel-

mani R.Rekonstrukcija i onkoplastična kirurgija dojke - Margaritoni M, Bukvić N, Selmani R,

Lojpur J, Bekić M.Rješavanje rupturirajuće abdominalne aneurizme u općoj bolnici - Čelina P, Hozić I,

Krželj M, Varela DC, Stojanović I.Prikaz slučaja dvostruke biliodigestivne fistule - Stojanović I, Varela DC, Wokaunn M,

Šoša I, Dalmatin L, Margaritoni M.

Vinkovci 29. 09. 2007.

Prošlost, sadašnjost i budućnost vinkovačke kirurgije – J. Dolanski Liječenje kolorektalnog karcinoma na kirurgiji OB Vinkovci od 1996-2005. godine –

M. Švagelj, M. Stažić, M. Petrović, L. Kuruc 13 godina laparoskopskih operacija u OB Vinkovci – J. Kiš, T. Čačić, D. Šimundić, K.

ŠernanjskiPrijelomi kuka i njihovo zbrinjavanje od 1997-2006. godine u OB Vinkovci – S. Si-

mon, V. Čuljak, D. RaićSMA – sindrom uzrokovan izraženom skoliozom - M. Kasić, K. Edelinski

Virovitica 07. 06. 2008.

Povijesni razvoj kirurške znanosti u Općoj bolnici Virovitica - S. Feketić Naša iskustva s koloanalnim anastomozam - D. Čupen, G. Stipeč, T. Tudor Zbrinjavanje prijeloma femura na Traumatološko-ortopedskom odsjeku Kirurškog odje-

la OB Virovitica - D. Štefanac, M. Šenjug, S. JančevskiOperativno liječenje zapuštenih oblika posttrombotskog varikoznog ulceroznog sindro-

ma - H. Omeragić, S. Feketić

174


Karlovac 08. 10. 2008.

Povijest kirurgije u Karlovcu – Z. Tutek Naša iskustva u kolorektalnoj kirurgiji zadnjih deset godina – Z. Boban, A. Pavlović,

N. Božić, D. Tufeković Intramedularna osteosinteza prijeloma donjih ekstremiteta – Ž. Korač, Z. Grbačić, N.

Božić, B. Bakota, A. Janković Zbrinjavanje akutne abdominalne aneurizme u OB Karlovac – Ž. Erdeljac, D. Delač,

P. Milošević Liječenje ruptura Achilove tetive modificiranim perkutanim šavom – S. Crnica, Z. Za-

dro, A. Lamza

Čakovec 17. 10. 2009.

Iz povijesti i sadašnjosti kirurgije u MeđimurjuArtroskopski asistirana rekonstrukcija prijeloma platoa – dosadašnja iskustva - M. Ko-

marčić, R. GrudićLiječenje kolorektalnog karcinoma - R. Čulinović-ČaićDijabetičko stopalo: način liječenja i prikaz slučaja - T. Novinšćak

zagreb, travanj 2010. - hkd.com.hr sastanci knjiga prvi dio.pdf · krenuta je i međunarodna...

Documents