Vesna Čulinović-Konstantinović, Split

PROCESI DRUŠTVENOG RAZVOJA U SELU ZAILE NA PAPUKU

U slavonskim predjelima teško je naći tako izolirani lokalitet kao što je bilo selo Zaile na Papuku.1 Krajem sedmog desetljeća Zailčani su do prve prometnice, kroz brda i šume, morali pješačiti oko tri sata. Urgentno istraživanje provedeno je s namjerom da se prouči, dosad u znanosti gotovo sasvim zanemareni, planinski dio Slavonije, i s pretpostavkom da ćemo zahvatiti posljednje karakteristike stare tradicijske kulturne slike koja je u okolnim predjelima već sasvim transformirana. Ovdje se prvi put iznosi pregled saznanja o društve­nom i ekonomskom razvoju ovog sela koje se prvi put u dokumenti­ma spominje 1734. g., a raseljeno je oko 1975. god.

Historijska zbivanja u ovom kraju bila su veoma burna. Do oslobo­đenja pakračkog područja od Turaka, 1691. g., bila su stalna, spo­radična useljavanja i iseljavanja stanovništva, uglavnom u zapadne hrvatske krajeve. God. 1688. od pakračkog područja na zapad ušla je dotad najveća migraciona masa — »6.000 duša iz užičke okoline i s obala Morave« i naselila opustjele krajeve Slavonije.2 Sva ta uselja­vanja srpskog stanovništva utjecala su na stvaranje imena Mala Vlaš­ka za taj predio, koji je tek s krajem 17. st. počeo proživljavati in­tenzivne adaptacijske procese, kako doseljenog i starinačkog stanov­ništva tako i u odnosu na državnu i crkvene vlasti, i uređenje uprave ovoga područja. U doba osnivanja Slavonskog generalata, 1702. g., bila je u jeku borba za i protiv unijaćenja doseljenog stanovništva.

1 Kolegu mr. Josipa Milićevića i autora ovog priloga o Zailama informirao je pjesnik Luka Steković, i poveo nas u to planinsko selo. U kasnijim teren­skim proučavanjima Skupština općine Daruvar stavila nam je na raspolaganje svoj terenski »Gaz«, pomoću kojeg smo savladali prve uspone po vododerinama do Gornjih Boraka, odakle se više nijednim vozilom nije moglo.

2 Radomir M. Grujić, Pakračka eparhija, Istorijsko-statistički pregled, Spo­menica Vladike pakračkog Mirona, Pakrac, 1930, s. 5—21. i 114—198 (v. s. 20, 124. i dr.).

151

Manastir Pakra obnovljen je 1697. g., jer je patrijarh Arsenije Crno-jević vodio glavnu crkvenu politiku u Slavoniji, i od cara dobio kao rezidenciju stari grad Sirač na padinama Papuka. Kao potreba, za sređivanje stanja u Slavoniji, g. 1702. završen je prvi popis stanov­nika, u kojem još ne nalazimo Zaile.3 Međutim, nove mase useljeni­ka iz Like, Krbave i Banije naseljavaju i područje Male Vlaške. Pra­voslavna crkva, u nastojanju da smiri procese unijaćenja srpskog stanovništva, koji su često u narodu stvarali bune i represalije, i sama počinje voditi evidenciju svoje pastve.4 Tako se od 1734. g. svakih trideset godina obavljao popis stanovništva po naseljima. U tom pr­vom popisu 1734. g. nalazimo i prvi zapis o selu. Zaile. Prema tome, četiri porodice koje su stvorile Zaile nastanile su se u periodu između 1702. i 1734. g. Za sada se još ne može utvrditi odakle su došli Ma­rici, Jan josi i Gostimiri (Kostimir) koji su sačinjavali selo, od njegova osnivanja do raseljavanja. Da li su preci Zailčana iz Srbije, drugih krajeva današnje Jugoslavije, doseljeni pod Crnojevićem, ili iz Like, Krbave i Banije, teško će se moći ustanoviti, jer se od 15. st. u ovaj kraj nije samo useljavalo nego su se starinci i doseljenici iz raznih razloga — granice, unijaćenja, bune i raseljavanja od spahija i dr. — pomicali u porodičnim grupama na manjim relacijama unutar ovoga prostora.5 Dok je za neke tadanje centre utvrđeno da, kao npr. Dobra Kuća, postoje iz 13—14. st., lepezu novih sela utvrđuje Popis Slavo­nije — kao npr. Zailama susjedna sela: »Zvecsevo« (vojvodstvo Ka-mensko), »Dobra Kuća« (Districtus Csepidlak) te »Bela« i »Borchij« (Dis Szirach). Sa svim tim selima Zailčani su kroz dva i pol stoljeća njihova postojanja održavali stalne veze. Međutim, tek sporadično u nekim od njih nalazimo zailska prezimena, gotovo isključivo potekla od bračnih veza (malobrojnih priženjavanja), ali tek poslije II. svjet­skog rata uslijed iseljavanja. Međutim, ti stari dokumenti g. 1702. utvrđuju »Radossa Kostimiroviz kao stanovnika Orahovice, na sje-veroist. nizinskom potezu, od Zaila dosta udaljeno, i četiri »Maricha« na lokalitetima: »Smude«, kotar Voćin, i »Rainopolie« kod Orahovice

3 Tadija Smičiklas, Dvjestagodišnjica oslobođenja Slavonije, II, Spomenici o Slavoniji u XVII vijeku, Djela JAZU, XI/II, Zagreb 1891, gl. XXXV — 1702. Popis Male Vlaške. — District Szirach, s. 239. i d.

4 Prema podacima R. Grujića (Pakračka eparhija), bilj. 2, akcije unijaćenja bile su sukcesivne od 90-ih g. 17. st., prvih godina 18. st., zatim u trećem i osmom desetljeću toga, i dvadesetih godina 19. stoljeća (s. 108, 126, 140, 164, 185. i d.). Naseljavanja, v. s. 150. i d. — Popis s. 200—205.

5 R. Grujić, cit. dj., bilj. 2, s. 20—1, 121, 140—1; Vesna Čulinović-Konstatinović, Društveno-porodične veze starosjedilaca i

dinarskih useljenika pakračke regije, P. O. Godišnjak Balkanološkog instituta, Balcanica VIII, SANU, Beograd 1977, s. 695—711.

Martin Horvat, Uljanik, rukopis Odbora za narodni život i običaje JAZU, sign. S. Z. 99, iz g. 1900, XII. 4/1—2. Po usmenoj predaji autor govori da je vla­stelin daruvarsko-pakrački naselio bjegunce pred Turcima na svoju pustu zem­lju. Došljaci iz Like i Bosne »nisu zasnovali odmah uredno selo«, nego krčili šumu i tada gradili »kućicu po običaju«.

152

(oba sjeveroist. od Zaila), te u Borcima i udaljenijem Kukunjevcu,6

(v. T. 1) za koji je navedeno da su ga »1692. osnovali » . . . Srbi iz Hrvatske«, za razliku od kasnije nastalih sela ovoga kraja (1693— 1700) koja su naselili doseljenici iz Bosne. Prezimena Marić, Kostimir i pogotovo Janjošević veoma su rijetka u to vrijeme na širem pod­ručju Slavonije, i kasnije analize morat će se uputiti u jugoistočni je ili jugozapadne krajeve naše zemlje, te uz pomoć Krsne slave, ana­lize govora i etnografskih karakteristika pokušati utvrditi migracione putove. Lokalni dokumenti u pakračkom i daruvarskom kraju ne-

Tabla 1. Položaj Zaila na Papuku s važnijim okolnim mjestima, te lokacije porodice Marić i Kostimirović iz 1702. g.

6 Kamilo Dočkal, Srednjovjekovna naselja oko Dobre Kuće, Starine JAZU, knj. 48, Zagreb, 1958, s. 85—167 (v. s. 85, 107 i d.); »Popis Slavonije 1688—1702«, Arhiv JAZU, rkp. IV« 77;

R. Grujić, cit. dj., bilj. 2. s. 20. 153

maju nijedan podatak o porodicama ovih premizena, iako neki, kao npr. školske spomenice, od kojih su neke vrlo stare, donose popise useljenika.7 Miješanje stanovništva, preseljavanja i društveno-eko-nomski kontakti, od kojih ni Zaile nisu bile izdvojene, stvorili su mozaik koji otežava rješavanje njihova povijesnog ishodišta i regio-nalno-etničke pripadnosti.

Legende koje smo u Zailama zapisali o postanku sela razlikuju se donekle. Jedni povezuju nastanak Zaila s nestankom Starog Zvečeva, a drugi smatraju da je Zaile postojalo još u doba Zvečeva, te da su se jedni i drugi sastajali o nekim godišnjim prilikama na Svetinji (izvoru) na brdu Lazarica koje je između ta dva, danas pusta, loka­liteta. Zvečevo je bilo najbliže selo Zailama, i po kazivanju, »onda«, kada su u Zailama bile tri kuće, Zvečevo je imalo 150 domova. Hi­storijski poznate činjenice i nezabilježena lokalna zbivanja isprepleli su se u usmenoj predaji. Tako npr. »tetka« Jela »sjeća se« (tj. stara Jela sjeća se sjećanja vjerojatno svoje babe) sastanaka momaka i djevojaka kod Svetinje na Lazarici, kad su tri Zailčanke došle, a »njih bilo više iz Zvečeva«. Realno sjećanje tetke Jele moglo je ići najviše jedno desetljeće u prošlo stoljeće, a Zvečevo je raseljeno 1824. godine od vlastelina, nakon jedne pobune seljaka.8 Otada su u Novom Zve-čevu uglavnom katolici. Međutim, unijaćenje je u narodnoj svijesti ostalo kao težak period, koji je stvarao osjećaj jedinstva u cijelom ovom kraju i teškog proživljavanja patnji koje nisu pogađale cijelo područje. Osim toga, unijaćenje se odigravalo mnogo prije i mnogo poslije Marije Terezije, ali njezina duga vladavina povezala je u na­rodu njeno ime s događajima u Zvečevu. Kazivači govore da je u vrijeme kad je Zaile imalo samo »tri« kuće (svaka familija s po jed­nim navedenim prezimenom) Zvečevo imalo crkvu u koje je pop poz­vao sve muškarce i »raselili selo«. Tada je Zvečevo imalo »pet sela«, iz njih je sve muškarce, po drugoj verziji, »zapovjednik Gutman . . . potukao, a ostale raselio«. Zvečevčani su u vrijeme prije raseljavanja pokušavali krasti zailske djevojke, ali im to, po kazivanju, nije uspi­jevalo. Osim sastajališta, na Mladu nedjelju, kod Svetinje, nema da­nas nekih konkretnijih sjećanja na društvene veze Zaila i Zvečeva, iako je Zvečevo, kao mjesto tragičnih događaja, stalno prisutno u prepričavanju prošlosti. Legende o postanku Zaila odražavaju nesi­gurnost života u prošlosti, od kazivanja da su (po jednima) »Mara, Jan ja i Košta« pobjegli pred unijaćenjem iz Zvečeva »iza jela«, tj. dublje u brda, te da je od njih nastalo Zaile. I u objašnjenju postan­ka imena sami stanovnici Zaila tumače da je Zaile dobilo takvo ime zato što su osnivači sela »bježali za jele, a Borčani se borili s Turci­ma«. Upade Turaka u Malu Vlašku nakon oslobođenja Pakraca do­kazuje između ostaloga, jedan dokument, u kojem »knezovi sela oko

7 Sirač. Osnovna škola »Vladimir Nazor«, Školska spomenica od 1. 11. 1889. Pregledana je i Spomenica Osnovne škole u Bijeloj.

8 R. Grujić, cit. dj., bilj. 2, Statistički pregled Pakračke eparhije 1702—1920. god., s. 199.

154

gradova Pakraca i Sirca« traže pomoć od krajiške gospode, da se »oslobode od Turaka da ne budu gladni«.9 Osim Turaka, po zabitima Papuka kretale su se i čete hajduka. S tim u vezi predaja kaže da je selo nastalo (u jednoj verziji) od tri hajduka — Janjoša, Gostimira i Marica. Zailčani sasvim prirodnim drže situacije prošlih vremena, u kojima se bježalo pred Turcima i hajdukovalo, iako se također »pamti« da su »svu družinu« jedne kuće Gostimira, koji su hajducima oteli neke stvari, ovi ubili. Spasilo se samo jedno muško dijete, koje je baba sakrila pod veliku »korugu« (spremnicu od kore divlje treš­nje (si. 1), i od njega je, kažu, ovaj rat dočekalo »sedam numeri Gos­timira« .

Slučajnost da samo tri prezimena tvore selo pogodovalo je održanju tradicijskog pridavanja važnosti neparnim brojevima. Tako je Zaile nastalo od TRI porodice, odnosno osnivača, Zvečevo je imalo PET zaselaka, a u Zailama je pred rat živjelo SEDAM porodica Gostimira! To se odražava i u ponašanju u životu. Do rata u selu se sačuvala institucija »kneza«, a u prošlosti, npr. 1862. g., dokumente o selu potpisivala su tri seoska prvaka uz kneza, a na svečanom predavanju Sirača i 14 sela patrijarhu Crnojeviću bilo je prisutno jedanaest seo­skih knezova.10

Tradicijski način memoriranja, koji u nekom događaju važnom za jednu užu ili širu društveno-geografsku cjelinu spaja historijska opća zbivanja iz bliže ili dalje prošlosti, uzrokom je prividne neupotreb­ljivosti narodnih predaja. Međutim, nužno je razumijevanje sistema shvaćanja života koji tradicijski čovjek nasljeđuje odgojem u svojoj sredini, da bi se uz eventualno postojanje povijesnih dokumenata analizom mogao rekonstruirati neki realno mogući slijed.

Umjesto tri kuće, poistovjećene s prezimenima koja postoje, po­daci ukazuju na četiri porodice od kojih je selo nastalo. U nedostatku podataka, zbunjuje prostorni raspored Marica i Kostimirovića iz 1702. g\, od kojih su Marici u Borcima i Kukunjevcu najbliži Zailama. Malo je vjerojatno da su se sve četiri porodice Marica doselile baš u Zaile, ali je vjerojatno da su ipak pripadali istom rodu, jer drugih podataka o tom prezimenu u to doba nismo našli. U to su doba razne opasnosti, očito, bile poticaj za traženje sigurnijeg prebivališta u za­klonu šume, stoga i eventualno kasnije doseljavanje ostalih prezime­na nema većeg značenja za društveni razvoj sela. Budući da je kroz posljednja dva stoljeća konstantno dokumentiran veći broj kuća s prezimenom Marić, a i centralni dio sela — Marice ili Varoš, naselja­vaju samo oni (uz jednog Janjoša), dok su drugi komšiluk Janjoši

9 Radoslav Lopašić, Slavonski spomenici za XVII viek, Starine JAZU, knj. XXX, Zagreb 1902, s. 1—176 (s. 100, XCIV. U Maloj Vlaškoj 1691. aprila).

10 »Indikacione skice«, Porezni ured Pakrac, skica br. 21 za 1862. g. — Pot­pisnici su Bozo Gostimir, knez i Sava Marić, Jovo Janošević i Mihailo Marić. Utvrđeno je time dvanaest zadruga u Zailama.

R, Grujić, cit. dj., bilj. 2, s. 121.

155

s Gostimirima, može se pretpostaviti da su u nečemu imali razlike, ili u broju porodica ili u naseljavanju ovog lokaliteta.11

Iako je Zaile smješteno na jednom od vrhova brda, kroz njega ne vodi nikakav put ni staza, premda je i do kraja svog postojanja bilo tr i sata hoda udaljeno od Bijele, koja je danas na cesti i pruzi, a gotovo do ovoga rata je i sama bila udaljena dva sata hoda od grada, ovaj planinski predio nije izoliran. Uvijek je vjerojatno bio izolira-niji za upravno-administrativne i vojne vlasti. Međutim, za naših boravaka u selu bili smo svjedoci gotovo svakodnevnih putnika — pješaka, koji su se samo na nekoliko sati zaustavljali, da odahnu i posjete prijatelje, na pu tu od npr. Daruvara za Novo Zvečevo, ili neko drugo odredište blizu Voćina i Lisičina, odnosno iz Pakraca za sjever­nija sela. Tradicijski način komuniciranja bio je još uvijek prisutan, ne uključujući vrijeme, fizički napor i novac u razmišljanje o načinu putovanja. Takvi prolaznici bili su oduvijek glavni izvor informacija za Zailčane, koji su veoma rijetko odlazili u druga mjesta. Bili smo svjedoci donošenju vijesti o pogibiji sina jednog Zailčanina, i gotovo monumentalnom, ponosnom pijetetu i izražavanju boli, koje je prema tradicijskom poštivanju pravila tražilo da se prekine s radom, ne pali va t ra u kući umrloga i njegovih najbližih. Zailčani su do kraja zadržali svoj tradicijski mentalitet, moralne norme i društveno-po-rodične odnose, iako su dio običaja napustili ili bitno promijenili pod utjecajem novih shvaćanja stečenih naročito za vrijeme revo­lucije.

Jedno je u nastanku sela bilo sigurno, a to je ujednačenost t radi-cijsko-kulturnog profila prvih stanovnika, bez kojeg se selo u toj izoliranosti ne bi održalo. Zailčani su Zaplaninci za okolne stanovnike. K njima se moglo doći samo preko brda, pa stoga oni sela sjevernog ruba pakračke općine nazivaju Zabrđe. Iako održavaju kontakte, pa se i žene djevojkama iz Zabrđa, pristupačniji su im Borčani i Bijelja-ni (Borci, Bijela). Uopće, ovaj planinski predio prohodniji je u smje­ru zapad — istok, i to naročito dva pu ta : od Daruvara preko Bijele i uz Pakru i manastir Pakra, te preko Donjih, Srednjih i Gornjih Boraka planinskim putem. Zailčani su samo po potrebi silazili u okol­na sela i Daruvar, kad su trebali nabavi t i : sol, šećer, ulje, petrolej i druge potrepštine koje nisu imali u selu, odnosno tom prilikom oba­viti neke poslove u općini. Odlazili su u društvu (u grupicama) bar jednom godišnje na »kramove« u: Daruvar (Sv. Nedilja), manast ir Pakru (Priobraženje), Sirač (Vel. Gospa), Pakrac (M. Gospa ili Du­hovi), Bučje (Spasovdan), Striježevicu (Sv. Ilija), ili u Voćin (Sv. Nedilja) i u Katinac kod Miokovićeva (Petrovdan i Pavlovdan). Na t im kramovima bila je glavna prilika za društvene kontakte, za sre-

11 Među posljednjim stanovnicima Zaila 1967. g. nalaze se snahe iz sela: Vel. Budići, Ožegovići, Cicvare, Grahovljani, Branježci, Šeovica, Koturić, Do­nji Borki, Gornji Borki, Potočani, osim onih koje su se udale u samim Zailama. Većina udatih žena je, kako se vidi, iz sjevernog područja pakračke općine, posebno Bučja.

156

tanje rođaka, dogovore o poslovima i prodajama, pa i za kupovanje. Zbog velike udaljenosti, po starim običajima, noćilo se kod rođaka i znanaca, koji su jednako tako uvijek nalazili konak pri prolazu kroz Zaile. Poštivanje gosta, kao stara tradicijska obaveza, ostalo je na snazi, podržavano i objektivnim prilikama — udaljenošću Zaila od drugih naselja i ekonomskim mogućnostima njegovih, pa dijelom i stanovnika okolnih sela. Životne potrebe Zailčana bile su vezane za njihovu okolinu, koja je u njihovom slučaju mnogo udaljenija nego u ravničarskim selima. Od starine išli su npr. s tupati sukno na Zve-čevo, a kasnije u Streževicu. Prije prvog svjetskog ra ta općina kojoj su pripadali bila je na Bučju, poslije u Bijeloj, a zatim u Daruvaru. Svoj mlin imalo je selo na Pakri (vodenicu), a posljednjih deset­ljeća, ukoliko ne mijenjaju žito za brašno u Borkima, melju, po usta­ljenom običaju, »redom« na Bučju ili Siraču. Kolektivno je veoma davno selo izgradilo vodenicu na Pakri u Šiljkovcu, a »po naredbi« g. 1876. administrat ivno je evidentiran postojeći »red« korištenja, koji su prema tradiciji koristili:

1. Gostimir zadruga kbr. 7 2. Gostimir zadruga kbr. 8 3. Marić zadruga kbr. 1 4. Janošević zadruga kbr. 11 5. Marić zadruga kbr. 4 6. Marić zadruga krb. 5 7. Marić Nikola kbr. 10 8. Janošević Ićifor kbr. 3.

Broj suvlasnika se 1913. povećava podjelom zadruge Marić kbr. 5 na tr i zadružne kuće i to na zadruge kbr. 5, 15 i 17, s t im da je očito zadruga u kući br. 5 ostala brojnija, jer je diobom dobila 2/4 vlasniš­tva, odnosno prava korištenja mlina. Dokumenti govore da se sljede­će, 1914. g. stanje ponovo mijenja diobom zadruge Janošević kbr. 11, iz koje je nastala nova zadruga kbr. 16. Od prvog svjetskog ra ta sve do 1957—8. g. stanje se, bar administrativno, nije mijenjalo, a tada su od petnaest vlasnika samo Marici kbr. 5 zapisani kao zadruga. Svi ostali su kućegospodari, ali od starih kuća kao vlasnici zavedeni su i pokojnici na kojima je vlasništvo mlina zabilježeno davno prošle 1876. godine (J. Ićifor, M. Nikola i dr.). Da je i među njima bilo u stvari imena gospodara zadruge a ne samo nosioca samovlasničke po­rodice, očito je po tome što se već 1958. g. od npr. Marić Stanka kbr. 30 odjeljuju dva nova vlasnika, a 1961. g. dijeli se, p rema ovom do­kumentu i posljednja veća zadruga Marica kbr. 5 na pet vlasnika, od kojih su ponovo dvije kuće ostale u brojnijoj zajednici. Posljednja podjela suvlasništva na mlinu, Marica kojima je ostao u prošloj diobi veći dio, na nova dva vlasnika, ujedno je i posljednja evidencija upotrebe mlina.12

12 Gruntovna knjiga Zaile, općina Daruvar, gruntovni uložak br. 16 od 24. 12. 1876 do 1962. Br. 5715, 3260/2 iz 1913. g., R-501/57, 319/2—1958, Z 503/61 i Z 1561/62.

157

Osim stupanja sukna i mljevenja žita, Zailčani su mljeli koštice od bundeva u »olajnicama« u Siraču i prije rata u Spanovici, na Bučju. Po potrebi odlazilo se također »kožušliji« u Pakrac, za zimsku odje­ću i opanke, ukoliko ih nisu sami pravili, dok su se bikovi za rasplod kupovali u Jesenašu »na Ilovi«.

Mnogo duže nego u okolnim selima i krajevima Slavonije održao se u Zailama tradicijski život u proizvodnim i društvenim odnosima. Kroz više od dvije stotine godina nije gotovo uopće bilo iseljavanja iz Zaila, osim što su poslije rata u većem broju slali djecu u više razrede osmoljetke (isključivo u Bijelu kod rodbine i kumova), a posljednjih desetljeća i dalje u Pakrac, pa su se mladi počeli zapo­šljavati i iseljavati u Zagreb, Pakrac, Daruvar, Osijek. U prošlom stoljeću samo dvije zadruge Zailac (»Sailac«) u Piljenici i Grižini kod Pakrana dokazuju rijetke iseljenike koji su dobili nova prezimena po mjestu svoga ishodišta.13

Prema statističkim podacima zaključujemo da je razvoj Zaila, us­prkos kontaktima sa selima na svim obroncima Papuka, od začetka tekao u relativnom autohtonom miru. Usporedimo li broj kuća u Za­ilama s najbližim Borcima, kao zabačenijem selu, zatim s Bijelom koju gotovo stotinu godina povezuje cesta pa i željeznica s okolnim naseljima, te Sirač i Dobru Kuću kao nekadanje centre ovoga pod­ručja, vide se očite razlike u intenzitetu razvoja i rasta sela:14

broj kuća i stanovnika od 1839. g. 1702. 1734. 1759. 1779. 1839. 1869. 1899. 1929. god.

Zaile — 4 5 7

Borci 20 20 24 36

Bijela 10 9 10 14

Sirač 57 32 50 48

Dobra Kuća 4 3 6 7

Povijesna zbivanja očito su utjecala na stagniranje broja kuća, sma­njivanje i porast, u Bijeloj, Siraču i Dobroj Kući, dok su Borci na Papuku, a Zaile u Papuku imali u prošlosti polagani, ali konstantan

1S Gruntovna knjiga, općina Daruvar, za Pakrane, gruntovni uložak B — vlastovnica, februar 1882, »t. 23. Sailac zadruga kbr. 8, g. 1882.; 24. Sailac za­druga, kbr. 3, g. 1883.« Od br. 24/9 to se prezime piše — Zailac Stevo i Mile. Dioba te »nasljedne zajednice« izvršena je 1958. g.

14 R. Grujić, bilj. 2; uz navedene dokumente koristili smo se i sudskim spi­sima u općini Daruvar o diobama zadruga 1957—8. g. Dokumenti NOO Sirač, Mjesni ured Bijela.

10 (105) 38 (504) 16 (168) 16 (97) 7 (60)

13 (148) 59 (598) 22 (211) 22 (148) 5 (58)

16 (175) 104 (758) 46 (287) 18 (91) 12 (65)

22 (253) 167 (920) 60 (328) 14 (88) 23 (135)

158

rast broja kuća, ovisno o veličini sela početkom 18, st. Za Zaile smo pronašli i iz raznih dokumenata proračunavali stanje u nejednakim vremenskim razmacima, ovisno o dokumentaciji koja nam je bila dostupna. S pretpostavkom o mogućoj minimalnoj pogrešci u rekon­struiranju broja porodica, odnosno porodičnih zajednica od 1734. do 1967. g. (stanje koje smo sami ustanovili), razvoj broja kuća u Zaila-ma je sljedeći:14

1734, 4

1889, 16

1759, 5

1905, 18

1779, 7

1913, 11

1839, 10

1929, 22

1862, 12

1940, 44

1869, 13

1958, 34

1876, 8

1967. g. 15

1885, 14

U 18. st. Zaile svakih dvadest godina raste za po jednu kuću, da bi se gotovo ista minimalna uzlazna linija ponovila i u 19. st., s jednim, za tako mali broj kuća znatnim padom 1876. god. Da li je ukidanje kmetstva potaklo raseljavanje zailskih porodica, ili je bolest (kao »Španjolka 1918. g.« kad je umrlo 40 ljudi) bila uzrokom, ne znamo. Uspoređujući s ovim saznanjima podatke o promjenama u strukturi porodice i kretanju broja njenih članova, možemo dobiti stvarniju sli­ku stanja. Registrirajući notirane tajne diobe Zailčana, u grublje za­hvaćenom periodu od 1876. do 1958. god., spoznajemo da su se neke kuće dijelile gotovo u svakoj generaciji, a npr. zadruga Marić kbr. 5 usprkos dvjema diobama ostala je u statusu zajednice sve do 1958. godine. To znači da je dio porodice koji je ostajao u staroj kući poslije svake diobe prerastao ponovo u zadrugu. Prema kazivanju ljudi u selu, zadruga je faktički nestalo u poratnim godinama, jer se sistem života i međuljudskih odnosa poslije revolucije promijenio. Članovi porodice nastavljali su da žive u zajednici demokratskijeg tipa, čiji mlađi članovi su počeli odlaziti iz kuće, i time smanjivati njen broj. To se očituje i na grafikonu, na kojem smo prikazali prosječan broj porodica, uporedo za ranije navedenih pet naselja (v. T. 2). Ti po­daci pokazuju sličan tok kao i broj kuća u prikazanim selima. Broj članova porodice u Dobroj Kući i Siraču, u razdoblju između 1839. i 1929. godine varira mnogo više nego u Zailama, dok se, nasuprot Zailama, u Borkima i Bijeloj znatno smanjuje. U Zailama je nagli pad očit u stvari tek nakon II. svjetskog rata, pod utjecajem znatnih društvenih i ekonomskih promjena, koje su prvi put u njegovu po­stojanju promijenile bi tnije strukturalnu i funkcionalnu sliku života u selu. Prije tog najnovijeg perioda, transformacije porodičnog ži­vota u Zailama, ako uzmemo raspade zadruga kao indikatore tih pro-mjena, očituju se u periodu prije prvog svjetskog rata. Indikativne godine su 1906. i 1913. s većim brojem registriranih dioba. I tada su još postojale zadružne porodice koje su se dijelile na tri, pa rjeđe i

159

BROJ ČLANOVA PORODICE

14

13'

12-

11«

10-

9-8'

7«

6-5-4«

Br,3^

00- ZAILE 0- BJJELA Д - BORKI X - DOBRA

KUĆA * ~ S | R A Č

т.г God.183̂ . 186¾ 1899. 1929. 1967

Tabla 2. Prosječan broj članova porodica.

na četiri »grane« (v. T. 3). To su bile tipične bratske zadruge, s to­likim brojem bračnih parova na koliko su se grana podijelile, prema običaju odmah ili nekoliko godina nakon smrti oca.15

Struktura porodica u poslijeratnom razdoblju pokazuje znatne raz­like naprama prijeratnoj. To više nije tipična zadružna porodica li­nearno proširena, bratska zajednica, nego uglavnom nuklearna po-porodica raznih profila, gotovo isključivo s jednim bračnim parom.

15 Po nekoliko dioba ustanovili smo kod zadruga: MARIĆ kbr. 4 — 1906, 1925. i 1957. g.; GOSTIMIR kbr. 7 — 1893, 1906, 1924. g.; MARIČ kbr. 17 — 1913, 1938. i 1958. g. itd.

160

1940. J A N O Š E V I Ć S T O J A N

i STANKO A t o , A t O

м ' / м \ ч Д Д О Д 4 4 0 0

1905 MARIČ PETAR kbr.5

A t o v ^

I A t O

s « ^

/ / \ \ \ o o o o o

1945. MARIĆ ZAHARIJE.TEŠO, PETAR

o, A , A ; л . o : д« o / IV :' л \ : / l \ : ^

A OA A • A O O ' O O O .

1905 MARiČ LUKE STANA kbr.5

t O

* w ° » A w ° f Q ' A » * t \

p °

Tabla 3. Tipični primjeri strukture zadružnih porodica u Zailama do II. svjetskog rata.

Velikim dijelom to je rezultat rata, u kojemu su Zailčani gubili ži­vote kao aktivni borci, kao predstraža partizanske bolnice na starom Zvečevu, ili u toku neprijateljskih prodora i palenja, odnosno bom­bardiranja koja su uništila selo. Proširene porodice posljednjih de­setljeća postojanja ovog sela vertikalno su proširene i obuhvaćaju tri generacije srodnika (T. 4).

Prema svemu sudeći, Zaile su u periodu između dva rata imale relativno stabilan tok razvoja. Taj period je očito bio bez jačeg pro­dora inovacija i pogodovao je ustaljivanju tradicijskog života. Ispi­tivanja su pokazala da su se neke karakteristike sačuvale u životu i u sjećanjima, po kojima možemo determinirati razlike.

Za razliku od ravničarskih predjela Slavonije, pa i drugdje po pre­djelima s boljim komunikacijama, Zailčani nemaju mogućnosti dnev­nih odlazaka na rad izvan poljoprivrednih zanimanja. U njihovu slučaju jedino je moguće i tipično iseljavanje školovanijih i mladih, ili produžavanje (ipak malo osuvremenjene) naturalne privrede dvoj­nog karaktera — poljodjelske i stočarske. To je sačuvalo i stare, tra­dicijske oblike ponašanja.

Ispomaganje u radu sačuvalo se kao svakodnevna obaveza za nešto manje od šezdeset stanovnika koji stalno žive u selu. Do rata »rabo-

11 ZBORNIK N. Ž. O. 161

ta« je bila za selo, pomoć knezu ili popu, moralna i društvena obaveza. Svaka kuća je davala »muške glave« za 1 dan rada, koji se nikome nije vraćao ni plaćao. Iznimno je knez »davao na dan-dva po šest volova« (njegovih) da rabotar koji je njemu pomogao može i sebi oborati zemlju. Poslije rata nastavilo se održavanje šuma, putova po selu i si. po starom sistemu, pa se Zailčani sjećaju rabote 1951—2. g., kad je svaki odrasli muškarac iz kuće trebao da odradi »goru« (tj. sudjelovanje u sječi šume) dva do tri dana, ovisno o veličini svoje porodice i cjeline posjeda.

1957-1958 (1-5)

i Л * 0 , A , At i udO 3 u đ O 4 t+t, O

д A A * 0 A

1967-1968 ( А - Н )

! O

A &tQ B Ä t A C £ И ' D / Ч * '

T * / | \ T\ A O O Д

E O F Д t» * t-* i * u — j

- 1 I A * 0

л

Tabla 4. Primjeri strukture poslijeratnih porodica u Zailama.

Osim »rabote za selo«, koja se posljednjih desetljeća obavljala jed­nom u godinu-dvije samo za seoske potrebe, u svakodnevnoj praksi je ostala »rabota u zajam«. To je bio način međusobne pomoći u svim većim poslovima, koje malobrojne porodice, bez moderne tehnologije i bez mlađih ljudi,16 nisu mogle same obavljati, a neophodni su za

16 U petnaest kuća, koje su za našeg ispitivanja postojale u Zailama, živjelo je nešto manje od 60 stanovnika, prosječne dobi oko 45 godina, dok su školska djeca išla u školu u Bijelu, boraveći tamo kod prijatelja, kumova i rođaka, a vraćala su se u selo samo za školske praznike.

162

život. Dok je »rabota za selo« okupljala sve seoske kuće, »rabota u zajam« odnosila se prvenstveno na porodice povezane krvnim ili taz-binskim srodstvom, odnosno na prijateljstvom vezane kuće. I u ma­lom Zailu to se moglo razlikovati, iako se po potrebi nije gledalo na taj rad, ako ga nisu mogli ispuniti ostarjeli rođaci. U zajam se išlo na poljske radove — oranje, kopanje kukuruza, a posebno u koš-nju livade. U selu su se na večernjim susretima, u selu ili po kućama, stalno u razgovorima planirali poslovi. Tako se znalo kad će tko obavljati koji od ovih teških poslova, stoga se i bez posebnog poziva­nja išlo »danas jednom, sutra drugom« u pomoć. Najilustrativniji primjer toga zajedničkog rada za sve u selu jest vršidba.

U Zailama se tek oko 1920. g. prestalo žito i raž mlatiti »mlacem«. Do tada su u tom poslu imali sistem d v i j u r a b o t a : prva rabota sastojala se od četiri ili šestero ljudi »u redu«, (u smjeni). Postojale su uvijek dvije do tri takve »partije« koje su se na smjenu odmarale. Druga rabota sastojala se od manje snažnih, koji su bacali slamu i mlacima na »guvno« namještali snoplje. Do pred drugi svjetski rat vršili su na »dres s konjima«, pa više nije bilo potrebe za dvjema rabotama, jer je manje radnika trebalo da poslužuje mašinu. Poslije oslobođenja selo je dobilo vršalicu. Budući da je tradicija bila da u vršenju učestvuje ili barem bude prisutan poneko iz svake kuće u selu, nastao je novi običaj. Vršiti je svake godine počinjala najkraj­nja kuća u selu, a vršalicu su zajednički prevozili do kuće prvoga »komšije«, gdje bi sutradan nastavljali radom. Svi su bili u poslu dok se ne završi vršidba u posljednjoj kući Zaila. Tu se vršalica ostavlja »da prezimi«, a sljedeće godine red kreće u obratnom pravcu kroz selo. Stari običaj proslavljanja završetka žetve s vremenom se svodio sve više na zajedničko proslavljanje, ponajviše uz pjesmu i plesanje kola u Domu što su ga izgradili u prvom desetljeću nakon rata.

Osim rabote i zajma, osjećaj pripadnosti svojoj društvenoj cjelini i briga za nju u Zailčana su bili naročito izraženi i ostali u brizi za stare. Bez posebnog poziva, u doba određenih poljskih radova, po­neki mlađi domaćin bi sam sa ženom, ili u dogovoru s komšijom, obradio starim komšijama neophodan komad zemlje da bi imali hrane za zimu. Taj se rad ne obznanjuje javno, ali se ponavlja i po potrebi sječe drva za ogrjev, oranja, košnje i drugih za život potrebnih pos­lova. To se njegovalo i prenosilo kao moralna obaveza na mlađe. Često je ponetko nosio tople hrane starcima, koji su uglavnom rijetko za te potrebe palili vatru, da ne opterećuju drugoga za sječu, piljenje i cijepanje drva.

Zailčani su bili druželjubivi ljudi. Podržavali su međusobne kon­takte, pa se tako svaki mogući rad pretvarao u stjecište suseljana iako za to nije bilo veće potrebe. Tako su se rabotom gradile nove kuće poslije rata, jer niti jedna nije preostala nakon razaranja. Pe­čenje rakije posebno je stjecište muških, koji su se svake godine okupljali oko tri kotla, koliko je selo imalo. Kroz desetak dana i noći, dok se sve vrste rakija nisu ispekle (»šljivova, višnjova, trešnjova,

163

dudova, kruškova, jab'kova«, pa i »šećeraša«), uz kestene i »kumpi-jer« koji su se pekli u žaru oko kojega su se grijali pijući tek ispe­čenu rakiju i »medicu«, (inače tipičnu za svadbe i slave), nisu se rastajali.

Za mlađe ljude, osobito »momke« i »cure«, prilike za razonodu bilo je »komušanje« kukuruza, koje se zaista sačuvalo kao radna zabava, na kojoj se u doba našeg ispitivanja sakupljalo po sedamnaestero radnika.

Od kolektivnog okupljanja i proslave naročito je karakteristično proslavljanje krsne slave. »Janjoši« (5 kuća) i »Gostimiri« (2 kuće) slavili su istu slavu — »Martinje«, 24. studenoga, a Marici (8 kuća) — »Đurđic«, 16. studenoga. Do posljednjeg rata običaj je bio, kao i u svim pravoslavnim sredinama, da se krsna slava slavi u svakoj pojedinoj kući, da domaćin, domaćica i svi ukućani budu toga dana (ili tri dana) u kući i dočekuju goste. Slavljenje slave kao porodične tradicije ostalo je u običaju u Zailama, ali se sam običaj donekle pro­mijenio. U prvom redu, Zailčani su kao borci NOB-a prestali biti vjernici. Oni ne razmišljaju o suštini i postavkama religije, ali poštu­ju još, do kraja obitavanja u selu, red da svećenik za slavu posveti kuću. Međutim, nisu smatrali svojom obavezom da svećenika na dan (ili uoči) slave i dočekaju u kući. Iako su sve po običaju pripremili za tu priliku (pečenice, tj. janje i odojak na ražnju i druge vrste hrane, također uredili slavski stol — na stolnjak postavili svijeću savijenu po starinski da se iz sredine može izvlačiti da bi gorjela, žito s medom i posebno šećer u kockama ili bombone), kad je svećenik došao u selo na svećenje kuće, gotovo nitko nije bio kod kuće, već na obave­zama u polju, šumi i dr. Kako veći dio sela slavi prvu slavu, Đurđic, sačuvan je običaj, da domaćin ili njegov zamjenik (muški član po­rodice) s bocom rakije ode da pozove komšije s kojima je više po­vezan, da uoči slave dođu na večeru. Taj poziv vrijedi i za »ručak« (tj. doručak, od 7h dalje) trećeg dana slave. Uoči slave počinju dola­ziti i gosti, tj. rodbina koja više ne živi u selu, pa su to obavezno oni koji su poslije rata iselili, jer gotovo nema roda koji drugu i više generacija živi u drugim selima i gradovima. Zailčani su, sačuvavši stare navike i vjerovanja, uoči slave pucali iz minobacača i pušaka, koje, kao lovci, gotovo svi imaju. Službeno slavlje, u kojem sudjeluje cijelo selo, počinje u kući najstarijeg u selu, a to je 1967. g. bio Sava Marić, stanovnik posljednje kuće u Zailama u smjeru Zvečeva (si. 2). To je posjet predstavnika svake kuće, a obavezno rodbinske, na prvi dan slave ujutro.

Čestitanje i gošćenje traje do poslije podne, kad su se svi razilazili svojim kućama, da bi sa svojim gostima i porodicom zajedno večerali. Kad je pao mrak, cijelo selo uputilo se u Dom, da tako slavi uz pjes­mu i igru — »kukunjećše«, »sitan šećer sitna so«, »taraban« i dr. Do šestog desetljeća, u ovakvim zgodama dolazili su harmonikaši iz Bo-raka u Zaile, ali s raseljavanjem sela i malim brojem mladih domaći momci prate pjesmu i ples svirkom uz tamburicu. Drugi dan slave

164

prolazio je u brizi oko gostiju koji su došli izvana, da bi ih poslije podne ili ujutro trećeg dana slave, uz darove u hrani i pucanje iz pušaka, ispratili do posljednje granice seoskog zemljišta. Treći dan posvećen je opet »komšijama«, koji čestitaju slavu svakoj kući i oba­vezno ostaju na »užini« (od 12h) tamo gdje se zateknu. Prva se slava slavi zapravo za cijelo selo, dok se Martinje slavi u manjem intenzite­tu, jer i njihovi gosti stižu na prvu slavu.

Društvena i srodnička povezanost stanovništva Zaila klasičan je primjer društvene sredine u kojoj je sačuvan tradicijski mentalitet, društvena kontrola ponašanja svakog pojedinog člana te cjeline, i moralne norme. Patrijarhalni odnos još je sačuvan u vidljivom iska­zivanju poštovanja starijem, a djelomično i u ponašanju žene prema svom »čo'eku«. Dok je ne pozove, ona npr. ne sjeda s gostima (makar to bile i žene), pa ni hranu koja je od gosta donesena, iako je nikad ranije nije vidjela, ne uzima dok joj muž ne da neprimjetni znak, nakon što su se svi poslužili. Žena u Zailama nije opterećena radom na račun muškaraca.17 Muški i ženski poslovi uglavnom se poštuju i nitko ne živi na račun tuđeg rada. Dok muškarci brinu za svinje i goveda (»marvu«), koju potomci nekadanjih zadružnih cjelina čuvaju »redom« na okolnim pašnjacima i šumama, dotle je kuća i čuvanje ovaca posao žena. One također imaju svoj »red« koji se poštuje. Pe­desetih godina više nema »čobana« kao posebnog zanimanja pojedi­nog člana zadružne kuće, nema ni »reduša«, jer su najviše dvije žene u porodici, od kojih starija ima reducirane obaveze, a mlađa radi teže kućne poslove. Nema ni »slugana« kojih je u ponekim porodicama još u predratno doba bilo, kad su iz okolnih sela dolazili uglavnom za čobane da čuvaju velike »čopore« goveda koja su u Zailama bila glavni izvor zarade, jer su se dobro prodavala na sajmovima. Zailčani su poslije rata postepeno napustili »kirijašenje« (prevoženje drva, rude i drugog tereta isključivo u okolnim selima na pobrđu Papuka).

Uprava sela formalno više ne postoji posljednjih desetljeća. S puno poštovanja govorili su o Zahariju Maricu kojega su još 1900. g. iza­brali za kneza, i o Nikoli Gostimiru koji je Zaharija kao knez naslije­dio izborom 1920. g., kao i o njegovu sinu Andriji Gostimiru koga su 1945. g. izabrali za prvog predsjednika seoskog NOO-a. Iako se knez birao iz najimućnije obitelji, taj položaj prvoga u selu nije u Zailama bio nasljedan. Smatrali su da su imali dobre knezove, koji su se bri­nuli za selo i seljane. Do ovoga rata, očito su bili izvan stalne kon­trole vlasti, pa se život odvijao u autohtonim okvirima u kojima je i knez potpadao pod kontrolu vlastite društvene sredine. Uz kneza bi­rali su tri ugledna suseljana, koji su bili pozivani na diobe zadružnih porodica, kad se podjela nije mogla izvršiti u dogovoru.

17 Kazivač Stanko Janjošević (r. 1906. g.) ovako je opisao razliku u odnosima prijeratnog i poslijeratnog vremena: »Nekada . . . kad poore za kuruze, onda volove natjera u šumu a njegova žena i snahe cijelo ljeto nose na svom rame­nu drva, a on . . . do kolovoza dok ne vozi ž i t o . . . onda opet otjera u šumu . . . dok ne padne sn i j eg . . . Danas smo mi prešli na drugi život. Moji volovi do vezu drva a moja drugarica pali drvo kod kuće i ne nosi na svom ramenu.«

165

Iako je geografska izoliranost sela sačuvala mnoge tradicijske ka­rakteristike, ipak su Zailčani, vjerojatno što su uvijek bili malo selo i znatno povezani krvnim srodstvom, bili egzogamno orijentirani. Sa­mo mali broj djevojaka udavao se u samom selu. Većina je udatih (i u ranije vrijeme) u okolna susjedna sela pakračko-daruvarskog prostora. Te bračne veze, podržavane tradicijskom povezanošću po­rodica i rodbine, bile su konstantni impuls održavanju širine društve­nih veza Zailčana. Danas one dopiru do Zagreba i Beograda, do Vi­rovitice i Osijeka, a svi oni lokaliteti u kojima su se generacijama obnavljale bračne veze Zailčana uglavnom su i odredišta iseljavanja Marica, Gostimira i Janoševića.18

Društvene i ekonomske veze stanovnika Zaila sa širokom lepezom sela oko Papuka utjecale su na unošenje kulturnih elemenata iz sla­vonskih sredina. Prijeratni podjednaki nivo osnovne tradicijske so­cijalne kulture u brdovitijem i nizinskom kraju odražava se u mo­gućnosti njihova društvenog kontaktiranja. Činjenica da Zaile nije uopće imalo veze s Pakracem i Daruvarom, kao gradskim jezgrama, postala je očita kad smo ustanovili da su samo 3—4 predstavnika društveno-političkih organa iz Daruvara, kojima je Zaile pripadalo, od oslobođenja samo j e d n o m bila u tom selu, i to povodom pro­slave 20-godišnjice ustanka. Bila je to inicijativa boraca koji su ra­tovali na Papuku, pa se centralna proslava održala u Zailama, pred-straži partizanske bolnice na Zvečevu, koja, zahvljujući upravo sta­novnicima tog sela, uz Petrovu goru jedina nikada nije bila otkrivena.

Društvena izoliranost Zaila nije ipak bila prisutna kroz čitavo vri­jeme njegova postojanja. Profil njegove kulture nosio je u ovom stoljeću izvjesne starije elemente tradicije. Poslije oslobođenja od Turaka novi životni uvjeti usmjeravali su preseljavanje stanovništva u sela bliža novim komunikacijskim odrednicama. Zaile zbog toga nisu imale perspektivu opstanka sa svim, za moderan život potrebnim, infrastrukturnim sadržajima. Stoga su stanovnici okolnih sela nerado davali svoje kćerke za zailske momke. To je uvjetovalo produžavanje tradicijskog načina pribavljanja žene krađom, ali s djevojkom u do­govoru. Zailčani su stasom dinarskog tipa, izdržljivi i silom životnih uvjeta naučeni da rade i izrade gotovo sve što im je za život potrebno. Uživali su dobar glas u svojoj okolini. Rijetko je bilo da koja dove­dena žena napusti svoga muža, iako se to smatralo normalnim, ako joj život u određenoj kući ne odgovara. Usprkos takvom shvaćanju, brakovi Zailčana su bili stalni, iako se »ovdje žene bez vjenčanja«. Geografsko-ekonomski uvjeti održali su u Zailama nevjenčani brak, koji i oni i sva okolna sela, u kojima je davno reducirana ili nestala ta tradicija, smatraju normalnom bračnom zajednicom.

18 Zailčani su iselili u: Osijek, Voćin, Pakrac, Pakrane, Daruvar, Lipik, Za­greb, te u sela i naselja: blizu Virovitice, u Kusonje, Budiće, Ožegovce, Gra-hovljane, Bastaje, Bijelu, Blagorodovac, Đulovac, Lisičine, Grižanj (Grižinu), Miokovićevo, Kapan, Krivaju (kod Đulovca, Novi Magazin, Potočane, Koreni-ćane (kod Dobre Kuće).

166

dchra kuća bastaj potočari miokovićevo krivda ?

1 lisičine

markvci «^daravar

Pakoa' 3 ^fiPik

ki icrinip .šenvira

X S T - „ zvecevo

У1

c з e koturić

Legenda: > BRAČNE VEZE

> KRAMOVI,SAJMOVI. SASTAJA USTA

X LOKACIJE SELA

T. 5.

Tabla 5. Glavni pravci društvenih i tazbinskih veza Zaila, i iseljavanja njegovih stanovnika.

Održanju Zaila glavni doprinos davale su, dakle, mlade žene iz okolnih sela. Zbog te stalne pojave govor Zailčana je mozaik slavon­ske i dinarske terminologije. Podrobnija njegova analiza pomogla bi utvrđivanju porijekla ovog stanovništva. Osnovna je karakteristika »gutanje« pojedinih samoglasnika ('naki, svatov'ma, neg', zov'ka), dok mozaik termina upućuje na traženje porijekla u dinarskom, ali i za­gorskom kulturnom miljeu. Na primjer: »čabar« je za kiseljenje ku­pusa, »pače« (hladetina) se jede za slavu, »štaba« se u novcu morala davati svećeniku za slavu, »žganjci« (kukuruzni) jeli su se s kupusom za post, sepet samo Zailčani zovu »krto«, »šilježe« je i za njih jedno­godišnja ovca koja se nije ojanjila i janje, »stroj« — streja od lišća ili drugoga pod »marvom«, »metala« su mjesta na pasištima, ne­određena, gdje stavljaju govedima jednak obrok sijena, »kotar« zna­či ogradu oko stoga sijena (pletenu od pruća kao plot), a »katun« — kućica ili bajta samo s krovom na dvije, rjeđe jednu vodu, kao zaklon za pastira, pokriven busenjem trave.19

Vjerovanja i običaji, koji su usprkos reduciranom obliku zadržali neke indicije po kojima bi se u opsežnijoj studiji mogao popuniti mo­zaik informacija za saznavanje prostora iz kojeg su prastanovnici Za­ila došli, ne mogu ovdje biti analizirani. Neke karakteristike proljet­nih običaja vode trag u dinarski predio, kao i neka vjerovanja, npr. tabu ubijanja zmije, metenje smeća iz kuće i oko kuće za Blagovijest i si.

U ovom radu željeli smo prikazati bar dio životnih prilika i druš­tvenog razvoja jednog izoliranog planinskog sela u bogatom i razvi­jenom kraju, kakva je Slavonija. Geografski položaj pokazao se ovdje kao znatna prepreka razvojnim utjecajima, stoga su stanovnici Zaila, prisiljeni ekonomskim uvjetima opstanka, budući da su prvenstveno oni bili ti koji su trebali kontakte, tražili veze uglavnom sa srodnim stanovništvom koje je naseljavalo njihovu okolicu. Ta, psihološki opravdana, težnja koja je trajala oko dva i pol stoljeća njihova na­stavan ja Zaila, omogućuje psihičku stabilnost Zailčana kao društve­ne grupe, koja bi se u drugim slučajevima osjećama inferiornom. Kompletna situacija u kojoj su živjeli podržavala je život u zatvore­nom društvenom krugu i izlaz iz njega samo u specijalnim potrebama — za ženom, za prodajom goveda da kupe potrepštine koje nisu mogli sami proizvesti. Upravo to što su sami izrađivali veliku većinu pri­bora za život i rad sačuvalo je u Zailu i tradicijske stare oblike ma­terijalne kulture, kao što su spremice od trešnjeva drveta »koruge«, način stare gradnje, kućnog inventara i ostalog pribora potrebnog za održavanje i hranjenje »marve«, za obrađivanje polja, kao što je ja-

19 Podaci o ovim riječima u Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, v. u : sv. 41/1926, s. 546 s. v. 2. pače (porij. »iz tur.«); »štaba« nema, ali možda je iskrivljavanjem nastalo od »štibra« (sv. 74); sv. 22/1902, s. 659, s. v. kr to; sv. 73/1961, s. 595, s. v. šilježe; »stroj« nema; sv. 27/1908, s. 620, s. v. metalo; sv. 20/1900, s. 396, s. v. 2. kotar; sv. 17/1897, s. 900, s. v. 1. katun (» . . . tabor, šator.«).

168

ram, i si. (si. 3). U isto vrijeme svijest o neophodnoj potrebi stabilne društvene situacije podržavala je vrednovanje kolektivnog interesa iznad ličnog, što je održavalo društveni red, sigurnost, generacijske odnose i društvenu kontrolu na tradicijskim osnovama. Oni su stalno prema okolini nastupali kao društvena jedinka. Krađe u prošlosti, koje su se dešavale Zailčanima, poduzimali su i sami, ali od sta­novnika udaljenih sela. »Društvo«, tj. pripadnici iste generacije, kra­lo je djevojku za svoga »parnjaka« (člana iste generacije), u proš­losti — zavaravali potjeru koju su poduzimali njeni roditelji, i po­sredovali za mirenje. U grupama išlo se na kramove, na sajmove i u prijateljske posjete tazbini. S mnogo otpora odugovlačili su iselja­vanje, iako su na novodobivenim lokacijama već izgradili nove kuće. Mladi su iselili pretežno u gradove, ali srednje generacije i stariji naselili su se isključivo u seoske sredine i to u okolne predjele u kraju koji podsjeća na šumovite brežuljke koji okružuju Zaile. Ta nas činjenica upućuje na hipotezu da su i u vrijeme doseljavanja, ma koliko etapa prošli do Zaila, pošli iz južnih šumovitih planinskih predjela. Da li je njihovo ishodište bilo u Srbiji, Bosni ili Lici, to treba da pokušaju ustanoviti dalja ispitivanja i komparacije postojećih sa­znanja o specifičnim značajkama njihove tradicijske kulture.

169

Slika 1. Koruge, spremice od kore divlje trešnje. Izrađuju ih Zailčani za vlas­titu upotrebu, vel. od 10 do oko 80 cm dužine, a opletene su likom

Foto: J. M.

>

Petar Gostimir izrađuje jaram za svoju potrebu. Zaile, 1967. Foto: Д. Milićević

Slika 3. Sava Marie, r. 1897. g. Zaile, 1967. Foto: J. Milićević