zbornik zss 2005 raslojavanje jezika i knjizevnosti

RASLOJAVANJE JEZIKA I KNJIŽEVNOSTI

Zbornik radova 34. seminara Zagrebačke slavističke škole

NakladnikFilozofski fakultet u ZagrebuZagrebačka slavistička škola

Hrvatski seminar za strane slaviste

Za nakladnikaMiljenko Jurković

UredništvoKrešimir Bagić, Krešimir Mićanović, Krešimir Nemec, Ivo Pranjković, Leo Rafolt

UrednikKrešimir Bagić

RecenzentiStjepan Damjanović

Mateo Žagar

Likovno rješenje koricabilić_müller

Grafičko oblikovanje i računalni slogDisput, Zagreb

TisakTiskara Rotim i Market, Lukavec

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i sveučilišna knjižnica - ZagrebUDK 811.163.42(082)821.163.42.09(082) SEMINAR Zagrebačke slavističke škole (34 ; 2005 ; Dubrovnik) Raslojavanje jezika i književnosti : zbornik radova 34. seminara Zagrebačke slavističke škole / <urednik Krešimir Bagić>. - Zagreb : Filozofski fakultet, Zagrebačka slavistička škola, Hrvatski seminar za strane slaviste, 2006. “XXXIV. seminar Zagrebačke slavističkeškole održan je od 22. kolovoza do 3.rujna 2005. godine u Dubrovniku” --> str.7. - Bibliografi ja uz većinu radova. ISBN 953-175-258-3 I. Hrvatski jezik -- Zbornik II. Hrvatskaknjiževnost -- Zbornik 460511059

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

RASLOJAVANJE

JEZIKA I KNJIŽEVNOSTI

Zbornik radova 34. seminaraZagrebačke slavističke škole

Zagreb, 2006.

Sadržaj

Proslov (Krešimir Bagić) 7

I. RASLOJAVANJE HRVATSKOGA JEZIKA

Krešimir Mićanović: Jezik kao prostor varijeteta 11

Ivo Pranjković: Hrvatski jezik i biblijski stil 23

Josip Silić: Tekst i funkcionalni stilovi 33

Lana Hudeček:Hrvatski jezik i jezik književnosti 57

Krešimir Bagić: Figurativnost reklamnoga diskurza 81

Ivo Pranjković: Novosti iz jezikoslovne kroatistike 95

II. POPULARNA HRVATSKA KNJIŽEVNOST I KULTURA

Milovan Tatarin: Uloga pučkih kalendara u stvaranju 107hrvatske čitateljske publike

Krešimir Nemec: Od feljtonskih romana i “sveščića” do sapunica i Big Brothera 143

Dubravka Oraić Tolić: Suvremena hrvatska proza i popularna kultura 159

Andrea Zlatar: Tendencije chicklita u suvremenoj hrvatskoj književnosti 183

Krešimir Nemec: Novosti iz književne kroatistike 193

III. HRVATSKI S NAGLASKOM

Leszek Małczak: Semantika vjetra 209

Popis sudionika XXXIV. seminara Zagrebačke slavističke škole 235

7

Proslov

XXXIV. seminar Zagrebačke slavističke škole održan je od 22. kolovo-za do 3. rujna 2005. godine u Dubrovniku. Na seminaru su su-

djelovala 83 polaznika iz 23 zemlje svijeta. Svi planirani programski sadržaji ostvare-ni su na zadovoljstvo organizatora i polaznika, o čemu – među inim – zorno svjedoče i odgovori polaznika u anketi provedenoj na kraju seminara. Zapisane su ocjene u pra-vilu slične ovoj: Seminar je izvrsno organiziran, svaki dan je drukčiji i htjela bih do-laziti svake godine. Ocjena? Čista desetka!. Više je polaznika na pitanje što bi trebalo poboljšati odgovaralo – ništa, dok je jedan polaznik odgovorio – možda ručak.

Na XXXIV. seminaru Zagrebačke slavističke škole kroatistički su sadržaji posre-dovani u lektoratima i proseminarima, u prevodilačkoj radionici, potom tematskim ci-klusima predavanja, kulturnim događanjima i studijskim putovanjima. U ovome zbor-niku donosimo pisane verzije predavanja kao fragmentarnu ilustraciju rada XXXIV. seminara Zagrebačke slavističke škole.

Već prema tradiciji, predavanja su bila podijeljena u dva tematska ciklusa – jezi-koslovni i književnoznanstveni. Predavačke su cikluse osmislili i vodili prof. dr. sc. Ivo Pranjković (jezikoslovlje) i prof. dr. sc. Krešimir Nemec (znanost o književnosti).

Jezikoslovni je ciklus bio posvećen raslojavanju hrvatskoga jezika. U pet preda-vanja tematizirano je trenutačno stanje, život i funkcionalna raslojenost hrvatskoga jezika. Među inim, ponuđena je moguća tipologija raslojavanja jezika, izdvojene su i opisane uporišne odlike beletrističkoga, znanstvenoga i biblijskoga stila te figurativ-nost reklamnoga diskurza. Kako je o spomenutim pitanjima u našemu jezikoslovlju malo ili nimalo pisano, podastrta će izlaganja nesumnjivo potaknuti raspravu o prestiž-nim diskurzivnim matricama i oblicima komunikacije na hrvatskome jeziku danas.

Tema književnoznanstvenoga ciklusa bila je Popularna hrvatska književnost i kul-tura. Izlaganja koja su činila taj ciklus problematizirala su smjerove i oblike raslojava-nja književnosti, osobito nekih žanrova, od starijih razdoblja (dubrovačka književnost) preko institucije pučkih kalendara sve do suvremenih fenomena poput ‘chicklita’ ili posvemašnjeg zamućivanja granica između literarnoga i, primjerice, publicističkoga pisma. Govoreno je, među ostalim, o suodnosima formiranja književnoga tržišta, prak-

8

si pisanja i različitih čitateljskih ukusa. Na konkretnim su primjerima opisani i inter-pretirani konflikti i susreti elitističke i popularne književnosti, proces diferencijacije čitateljskih interesa i nastajanje više publikā od kojih svaka preferira svoj tip štiva, te recentna koegzistencija i, često, plodonosna prožimanja “visokog” i “niskog”.

Budući da su teme jezikoslovnoga i književnoznanstvenoga ciklusa korespon-dentne, ovaj smo zbornik naslovili Raslojavanje jezika i književnosti. Uz pisane verzije predavanja, u zbornik smo uvrstili i esej Semantika vjetra poljskoga kroatista Leszeka Małzaka (čime pokušavamo bar figurativno naglasiti činjenicu da je Zagrebačka sla-vistička škola prije svega prostor dijaloga domaćih i stranih kroatista) te popis sudio-nika XXXIV. seminara.

Zahvaljujem svima koji su pripomogli u organizaciji i izvedbi XXXIV. seminara Zagrebačke slavističke škole te u pripremi ovoga zbornika.

Krešimir Bagić

PROSLOV

I.

RASLOJAVANJE HRVATSKOGA JEZIKA

11

Krešimir Mićanović

JEZIK KAO PROSTOR VARIJETETA

Raspravljanje o jezičnoj raslojenosti često započinje s konstatacijom da je već iz predteorijskog općeg iskustva poznato da se jedan te isti jezik različito govo-

ri, djelomice različito i piše, u ovisnosti od govornika, okolnosti, vremena i mjesta, odnosno ovisno o specifi čnim društvenim uvjetima u kojima se taj jezik upotrebljava (Berruto 1987). Svaka od ovih različitih varijacija u kojoj se pojavljuje jezik naziva se varijetetom. Dakle, varijeteti se smatraju zbiljskim, jedinstvenim oblicima u koji-ma se pojavljuje jezik, oni su konstrukt koji je najbliži empirijskoj stvarnosti. Iako je varijetet jedan od ključnih sociolingvističkih pojmova, kojim se radije operira negoli s pojmom jezika u smislu jednoga autonomnog, globalnog i monolitnog sustava, teško je dati jednoznačnu i potpuno zadovoljavajuću defi niciju varijeteta. Razlog tome jest da se jezični varijetet ne može defi nirati ako se uzimaju u obzir samo jezična obilježja, nego se moraju uzeti u obzir i izvanjezični činioci, poput društvene grupe, područja, dobi, spola i sl. Pojam varijeteta tiče se tako različitosti jezičnih oblika – varijeteti jed-noga jezika obilježeni su spram drugih varijeteta istoga jezika različitim jezičnim po-sebnostima, ali se tipologija i klasifi kacija jezičnih varijeteta temelji na izvanjezičnim kriterijima. Mogu se izdvojiti četiri glavna izvanjezična kriterija koja omogućuju opis i lokalizaciju varijeteta u jezik shvaćen kao prostor varijeteta: vrijeme, prostor, druš-tveni sloj/društveno-kulturna sredina i situacija. Na osnovi ova četiri kriterija može se govoriti o četiri klase varijeteta: dijakronijskim (koja obuhvaćaju različite stadije ili povijesna razdoblja jednoga jezika) te dijatopijskim, dijastratičkim i dijafazijskim va-rijetetima.

Dijatopijske varijacije tiču se razlika u prostoru te se stoga govori i o teritorijal-nom odnosno horizontalnom raslojavanju jezika i to na lokalne i regionalne varijetete – dakle na dijalekte. Dijastratički varijeteti rezultat su socijalnog, vertikalnog raslo-javanja te se nazivaju i sociolektima. Dijafazijska dimenzija odnosi se na situacijsku konstelaciju koja se može sažeti rečenicom: Tko s kime kako i u kojem društvenom

12

kontekstu o nečemu govori (Dittmar 1997). U situacijsku konstelaciju uključeni su ko-munikacijski partneri, govornik i slušalac, što znači njihov mjesni i društveni identitet i status, njihovo znanje o jeziku i znanje o svijetu, zatim je uključen medij, dakle pi-sana i usmena komunikaciju te socijalni kontekst i tema. O dijafazijskim varijacijama govori se također i kao o funkcionalnom raslojavanju jezika na funkcionalne stilove. U domaćoj lingvističkoj tradiciji, oblikovanoj znatnim dijelom pod utjecajem Praške lingvističke škole, uobičajeno je da se govori o funkcionalnoj raslojenosti standardnoga jezika na administrativni, beletristički, znanstveni, publicistički i razgovorni stil. Pritom se, kako to čini Silić (1996b), naglašava dvoje: prvo, nitko ne govori standardnim jezi-kom kao cjelinom, nego jednom od njegovih funkcija, jednim od njegovih funkcional-nih stilova, drugo: svaki funkcionalni stil ima svoje zakonitosti, što znači da ono što se smatra greškom u jednom ne mora biti greška u drugom funkcionalnom stilu.

U vezi s dijatopijskom (horizontalnom) i dijastratičkom (vertikalnom) jezičnom raslojenošću važno je napomenuti da se smatra, s jedne strane, kako je identifikaci-ja varijeteta na osnovi prostornog kriterija jednoznačnija i u teorijskom smislu lakša negoli je to identifikacija i razgraničenje sociolekta na vertikalnoj osi. Također se, s druge strane, upozorava da razdvajanje različitih dimenzija ima samo heurističku vri-jednost odnosno da se pojedini varijeteti, poput gradskih jezika (urbanolekta) ili razgo-vornih jezika (regiolekta) nalaze na presjecištu dijatopijskih i dijastratičkih varijacija (Dittmar 1997). Naime, dinamika jezičnih promjena i jezičnih varijacija koja se odvija u velikim gradovima, u društvenim i kulturnim središtima, ne može se objasniti ukoli-ko se ne uzimaju u obzir i dijastratičke varijacije. Razgovorni jezik (regiolekt), ako ga se određuje prema kriteriju prostora, dakle ako se promatra kao dijatopijska varijaci-ja, zauzima srednje područje između dijalekata i standarda. Međutim, tim se terminom pokriva i jedan tip varijeteta između standarda i dijalekta koji pokazuje prepoznatljivu regionalnu obojenost, ali ne sadrži izrazite dijalektizme, odnosno terminom regiolekt pokrivaju se brojne regionalne varijante govorenoga jezika koji više nije dijalekt, ali nije ni standard. Naime, jezični oblici imaju prepoznatljiv regionalni karakter, ali ipak su razumljivi i na nadregionalnoj razini.

Na neodvojivu povezanost horizontalne (prostorne) i vertikalne (društvene) ra-slojenosti jezika upućuje engleski termin socijalni dijalekti. Naime, svi su dijalekti i regionalni i socijalni, govornici se identificiraju kao stanovnici određenoga područja, ali i kao pripadnici određene društvene klase, dobne ili etničke skupine. Varijeteti ko-ji u početku i u osnovi predstavljaju divergentno geografsko podrijetlo jesu dijalek-ti. Međutim, dijalekti mogu predstavljati i simbolizirati i druge činioce osim zemljo-pisnih. Tada ono na što se jednom gledalo samo kao na regionalni varijetet, “u smislu da su u jedno određeno vrijeme njegovi govornici bili samo smatrani stanovništvom” određenog područja, može početi funkcionirati kao socijalni varijetet kada do izražaja dolazi socijalna diferencijacija (Fishman 1978: 36).

Razgraničenja varijeteta i njihova međusobna odnosa unutar jednoga jezika pro-blem je koji nije dokraja razriješen. Čini si da je najlakše razgraničiti standardni va-rijetet i dijalekt, koji predstavljaju dvije krajnje točke koje omeđuju dijalekt-standard kontinuum. Standard i dijalekt razlikuju se ponajprije s obzirom na prostornu raspro-


13

stranjenost – standard je nadregionalan, a dijalekt je prostorno ograničen; i s obzirom na funkcionalnu opterećenost odnosno funkcionalni raspon – standard je polifunkci-onalan, polivalentan, a dijalekt je uglavnom monofunkcionalan. Standardni varijetet smatra se sociolektom s eksplicitnom normom, koji je prilagođen različitim oblicima javne komunikacije, a posebno namijenjen upotrebi u državnoj upravi, školstvu, sred-stvima masovnih komunikacija. Standardni varijetet je, dakle, kodificiran, nadregio-nalan s obzirom na doseg i valjanost, koristi se prvenstveno u institucionalnim kontek-stima i službenim komunikacijskim situacijama, a u “svakodnevnom jeziku” nikada se ne ostvaruje u svojoj idealnoj kodificiranoj normi. Najčešća je upotreba standardnog varijeteta “u okvirima društvenih institucija i u svim formalnim kontekstima” u kojima postoji prijetnja sankcijama ako se korektno ne upotrebljava. “Standard se uči u školi, njegova upotreba u pravilu priskrbljuje prestiž i pogoduje stjecanju socijalnih povla-stica”. (Dittmar 1997: 201).

Za razumijevanje naravi standardnog varijeteta/jezika važne su njegove funkci-je koje se mogu opisati kao: funkcija ujedinjavanja (standard kao poveznica nasuprot dijalektalnoj raznolikosti), funkcija odvajanja (afirmiranje zasebnog identiteta spram drugih), funkcija prestiža (prestiž uživaju zajednice koje imaju standardni jezik i po-jedinci koji su njime ovladali), funkcija sudjelovanja (omogućuje zajednici korištenje vlastitog jezika s ciljem participiranja u modernom svijetu) i funkcija normativne ori-jentacije, naime, standard služi kao orijentir u pitanjima jezične korektnosti (Garvin 1993).

Funkcije standardnog jezika, kako su ovdje nabrojene, naznačuju simboličko zna-čenje koje standard ima za svoje govornike odnosno za jezičnu zajednicu. Tako je funk-cija prestiža utemeljena na vjerovanju da posjedovanje standardnog jezika zapravo znači imati “pravi jezik”, a dominantna je u onim zajednicama koje su nedavno dobi-le standardizirani varijetet. Funkcija odvajanja ne može se uvijek “odvojiti” od poli-tičkih tendencija prema autonomiji i neovisnosti. Od funkcija su neodvojivi stavovi o jeziku. Jezična lojalnost povezana je funkcijama ujedinjavanja i odvajanja. Povezanost s funkcijom ujedinjavanja podrazumijeva da se jezična lojalnost više iskazuje pre-ma standardnom jeziku nego prema dijalektima odnosno nestandardnim varijetetima. Povezanost s funkcijom odvajanja znači da se lojalnost više iskazuje prema vlastitom standardu nego prema nekim drugim lingvističkim entitetima (Garvin 1993).

Kada je riječ o hrvatskoj jezičnoj i društvenoj situaciji od osobite je važnosti spo-znaja da je povijest nastanka standardnog jezika, naravno ne samo hrvatskoga, ispre-pletena s procesom oblikovanja nacija. Naime, europski su standardni jezici socijalne institucije (Downes 1998) čiji je nastanak vezan uz razvoj nacionalnih država, odno-sno oblikovanje europskih nacija nerazdvojivo je povezano s oblikovanjem nacional-nih jezika (Coulmas 1985). Standard nastaje iz praktičnih potreba komuniciranja na većem području, “najčešće državnom teritoriju” (Škiljan 1988), ali njegova se funkci-ja ne iscrpljuje u praktičnoj svrsi svladavanja dijalektalne raznolikosti, nego istodobno s postizanjem unutarnje integracije standard zadobiva ulogu u simboličkoj integraci-ji zajednice, “služi kao simbol nacije”, i upravo je ta simbolička uloga, pored “funk-cionalne razrađenosti”, izvor visokog prestiža koji standard uživa spram dijalekata

Krešimir Mićanović, Jezik kao prostor varijeteta

14

(Downes 1998). Predodžba o jeziku kao najvažnijem obilježju jedne nacije i države imala posebno važnu ulogu kod Slavena, pa tako i kod Hrvata.1 Oblikovanje samostal-noga standardnog jezika modernog tipa imalo je važnu ulogu za nastanak i konsolidi-ranje nacionalne svijesti i time za razgraničenje među južnoslavenskim nacijama.

Dobro poznati Haugenov (1974) model jezičnog razvoja put od vernakulara kao nerazvijenog do standarda kao razvijenog jezika objašnjava tijesnom povezanošću s porastom nacionalne svijesti i s razvojem pismenosti. Neraskidiva isprepletenost na-cije i jezika očituje se i u tome, da svaka nacija koja drži do sebe mora imati jezik; ne samo sredstvo komuniciranja, ‘narodni govor’ ili ‘dijalekt’, nego sasvim razvijen je-zik. Proces standardizacije, uključuje dvije oprečne tendencije: s jedne se strane žele svesti unutarnje razlike na minimum, a s druge, povećati vanjske razlike kako bi se do-stigao “ideal” – unutarnja povezanost i razlikovanje spram “vanjskog svijeta” (Haugen 1974).

Standardni jezik, među ostalim, služi kao poveznica nasuprot dijalektalnih razlika (funkcija ujedinjavanja), ali se njime afirmira i posebni identitet jedne jezične zajed-nice spram druge (funkcija odvajanja). Često je funkcija odvajanja standardnog jezi-ka povezana s političkim tendencijama prema autonomiji i neovisnosti, i to je također dobro poznata pojava u recentnoj povijesti (Garvin 1993). Sociolingvističke funkcije odvajanja i ujedinjavanja dobro osvjetljavaju odlučujuću ulogu simbolike i pragmatike u standardizaciji jezika, pri čemu je njihova nejednaka izraženost uvjetovana različi-tim povijesnim i društvenim uvjetima u kojima je standardni jezik izgrađivan (Maček 1997).

Prije negoli se upustim u problematiziranje hrvatske jezične situacije – dakle, ča-kavske, kajkavske i štokavske – potrebno je obratiti pozornost na pitanje kako se vari-jeteti svrstavaju u jezike odnosno na pitanje jezičnog identiteta.

Koliko ima jezika na svijetu, a koliko dijalekata pitanja su koja se nerijetko pripi-suju radoznalim laicima i njihovoj uvjerenosti da na takva i slična pitanja postoje jed-noznačni i konačni odgovori. Bez obzira na takvu (dis)kvalifikaciju onih koji takva pitanja postavljaju, na njihova se pitanja u stručnoj literaturi odgovara ponekad i pre-ciznim navođenjem broja jezika, dakle pogrešno, no to je ipak ohrabrujuće jer odaje dojam da lingvist može odgovoriti na tako neugodna pitanja (Coulmas 1985). Jedna od glavnih teškoća zbog koje se ne može jednoznačno odgovoriti na pitanje koliko ima je-zika i dijalekata na svijetu jest ta da je gotovo nemoguće (Kloss 1978) povući granice između jezika i dijalekta prema jedinstvenim gledištima.

No ta se razlika između jezika i dijalekta, kada je riječ o strukturalnoj upotrebi (Haugen 1974) tih dvaju termina, dakle u kontekstu teritorijalnog jezičnog raslojava-nja, uvijek prepoznaje kao kategorijalna: dva ili više dijalekta čine jedan jezik, jezik je u tom smislu viši pojam od dijalekta. Tvrdnje pak da je dijalekt jezik koji nije imao uspjeha (Haugen 1974), da je dijalekt samo jezik koji je izgubio bitku, a jezik samo di-jalekt koji je politički uspio (Calvet 1981), da je dijalekt jezik koji se ne poštuje (Lippi-

1 U vezi s oblikovanjem hrvatskoga nacionalnog identiteta usp. Škiljanov (2002) opis postupka kojim se “jezik ugrađuje u konstrukciju nacionalnog identiteta i kako ondje postaje ideologem”.


15

-Green 1997) odnosno da je jezik dijalekt koji ima vojsku i mornaricu (Chambers & Trudgill 1998) sugeriraju da je razlika između dijalekta i jezika u njihovu društvenom statusu, ona je ovaj put “kvalitativna”: jezik uživa viši status spram dijalekta. Na mo-gući društveni uspjeh (jezika) odnosno neuspjeh (dijalekta) utječe razrješenje questi-one della lingua (Joseph 1987), tj. on ovisi o odabiru dijalekta na kojemu će se zasni-vati standardni jezik.

Od samoga odgovora na pitanje koliko ima jezika na svijetu zanimljivije je pitanje na osnovi kojih predodžbi lingvisti dva varijeteta smatraju dvama jezicima ili pak dva-ma varijetetima istoga jezika, dakle na koji se način utvrđuje jezični identitet.

Kada ne postoji konsenzus među lingvistima o tome kojemu jeziku treba dodijeliti određeni varijetet, kriterij lingvističke distance (tipološki/strukturalni kriterij), čini se kao najjasniji i stoga se na njega treba pozvati u spornim slučajevima. Pritom se poštu-je opće pravilo da se jedan varijetet dodjeljuje istomu onomu jeziku kojemu pripada neki drugi varijetet ako između tih dvaju varijeteta postoji razmjerno mala lingvistička razlika. U tom slučaju riječ je o dvama varijetetima istoga jezika, a ne dvama različitim jezicima. Ipak, i ovo pravilo ima znatne nedostatke koji se očituju u tome da su meto-de mjerenja razlike krajnje nepotpune i dijelom teško primjenjive. Osim toga, u nekim slučajevima postoji konsenzus da se dva varijeteta svrstavaju u jedan jezik unatoč to-mu što je lingvistička distanca između njih velika. U takvim slučajevima odlučujuću ulogu ima heteronomija (ovisnost) spram standardnog jezika (Ammon 1987a, Ammon 1987b, Chambers & Trudgill 1998).

Odnos između autonomije i heteronomije, koji se opisuje kao simetričan, podra-zumijeva da postoji autonomija jednog varijeteta spram više njih, odnosno postoji he-teronomija više varijeteta spram jednoga. Povlašteno mjesto u tome odnosu pripada standardnom varijetetu. Svi varijeteti koji su heteronomni spram određenoga standard-nog varijeteta svrstavaju se u isti onaj jezik kojemu pripada taj standardni varijetet. U vezi s konkurentskim odnosom između koncepta autonomije/heteronomije i kriterija lingvističke distance važno je reći da heteronomija spram standardnog varijeteta ne diskvalificira kriterij lingvističke distance, nego da ga može modificirati. U graničnim slučajevima, koji su obilježeni konfliktom između kriterija lingvističke distance i he-teronomije, očita je “uključenost interesa i politički eksplozivna narav koncepta ‘jezi-ka’” (Ammon 1987b: 326). Može se govoriti o slučajevima kada se male lingvističke distance ističu i pokušava ih se povećati da bi se osigurao poseban status jezika koji će služiti kao simbol nacionalne neovisnosti, ali i o slučajevima kada se velike lingvistič-ke distance pokušavaju smanjiti, a razloge njihova smanjivanja treba tražiti u težnja-ma k asimilaciji. Osim toga, postoje i slučajevi kada se zbog političkih i ekonomskih interesa varijeteti kojima se služi malen broj govornika svrstavaju u jedan te isti jezik unatoč tomu što između tih varijeteta postoji znatna lingvistička razlika.

Teškoća pri određivanju što je velika ili mala lingvistička razlika očita je u vezi s dijalekatnim kontinuumom na kojemu se procesom diferencijacije (Daneš 1988) mo-že oblikovati više (standardnih) jezika. Pravljenje distinkcija na dijalekatnom kontinu-umu utemeljeno je na autonomiji i heteronomiji koje su rezultat političkih i kulturnih prije nego čistih lingvističkih činilaca (Chambers & Trudgill 1998).


16

Dijalekatni kontinuum, koji čini niz dijalekata pri čemu između susjednih postoji međusobna razumljivost, u središte problema dovodi kriterij međusobne razumljivosti koji se nerijetko smatra osnovnim za razlikovanje jezika. S kriterijem međusobne ra-zumljivosti, koji je utemeljen na predodžbi da je jezik zbroj međusobno razumljivih di-jalekata, povezan je niz poteškoća. Tako, u hrvatskom slučaju, kajkavac iz Hrvatskoga zagorja vjerojatno neće mnogo razumjeti ribare s otoka Lastova, što vrijedi i za bilo kojeg štokavca iz istočne Slavonije, ali ipak njihove govore smatramo govorima hrvat-skoga jezika (usp. i Matasović 2001).

Chambers & Trudgill (1998: 4-5) smatraju da kriterij međusobne razumljivosti može biti relevantan, ali da nije osobito koristan da bi nam pomogao u odlučivanju što jest odnosno nije jezik. Uzimajući u obzir slučaj skandinavskih jezika, zaključuju da jezik uopće nije izričito lingvistički pojam. Iako i lingvistička obilježja dolaze do izra-žaja, “jasno je da smatramo norveški, švedski, danski posebnim jezicima zbog razlo-ga koji su više politički, zemljopisni, povijesni, sociološki i kulturni nego lingvistički. Naravno da je relevantno da tri skandinavska jezika imaju različite, kodificirane, stan-dardizirane oblike, s vlastitim pravopisima, gramatikama i književnošću; da oni kore-spondiraju s trima zasebnim nacionalnim državama i da njihovi govornici smatraju da govore različite jezike”.

Iz sociolingvističke perspektive očito je da se na pitanje kako se klasificiraju va-rijeteti u jedan jezik, kako se određuju granice između jezika, ne može jednoznač-no odgovoriti pozivajući se na lingvističke kriterije poput genetskog, tipološkog/strukturalnog ili pragmatičkog kriterija međusobne razumljivosti. S jedne se strane tak-vi kriteriji smatraju nejasnim (Bartsch 1985), “specifični lingvistički kriteriji” progla-šavaju se “nedovoljno preciznim” i izražava se pritom sumnja da je u dogledno vrije-me moguće razviti upotrebljivo lingvističko mjerilo za “distancu” (Ammon 1986: 12). S druge se strane sugerira se da treba uzeti u obzir sociopolitičke kriterije i pridodati ih “strukturalnim lingvističkim kriterijima” (Milroy & Milroy 2000) da bi se odredilo što je to jezik ili varijetet jednog jezika. Kriterijima, koji se nazivaju lingvistički, treba dakle pridodati i neke druge kriterije, poput posjedovanja zajedničke književne tradi-cije, standardnojezičnog oblika, političkog jedinstva odnosno odvojenosti. Naravno, to ne znači da se identitet jezika nikada ne može jednoznačno utvrditi samo na osnovi lingvističkih kriterija. Uostalom, postoje “idiomi” koji su po svojoj supstanci tako raz-ličiti od svih drugih jezika da bi se morali označiti kao jezici i onda ako na njima ne bi bila napisana niti jedna knjiga niti jedan tekst (Kloss 1987).

Posebna zasluga u ocrtavanju diskretnosti pojedinačnih jezika pripisuje se pro-cesu standardizacije, njegovu rezultatu – standardnom jeziku. Jezik X nije jezik samo zbog svoje lingvističke strukture po kojoj se razlikuje od drugih jezika i koje su svoj-stvene jeziku X, nego i zbog toga što je, među ostalim, njegova struktura priznata, pro-pisana, nametnuta. “Zasebnost jezika stoga je u velikoj mjeri rezultat društvenih i po-litičkih procesa, a među njima osobito je važan proces jezične standardizacije. Naša sklonost da razmišljamo o jeziku kao diskretnom fenomenu dijelom je uvjetovana po-stojanjem standardnih jezika” (Milroy & Milroy 2000: 63).

Normativno-teorijski pristup funkciji i statusu jezika osigurava povlašteno mje-sto standardnom varijetetu, kao mjerilu korektnosti, spram svih drugih varijeteta. Jezik


17

čini niz varijeteta koji su lingvistički srodni na osnovi obiteljske sličnosti, nalaze se unutar domene valjanosti normi odgovarajućeg standardnog jezika, pri čemu je odnos između standarda i drugih varijeteta takav da su oni podređeni standardu, što znači da se u brojnim situacijama ne upotrebljavaju oblici tih varijeteta s obzirom na standard kao mjeru korektnosti. Područje valjanosti normi standardnog jezika određuje koji niz srodnih lingvističkih varijeteta pripada jednom jeziku. To znači da je unutar cijelog pod-ručja jezika, koji je određen kao domena valjanosti standarda, valjanost normi svako-ga nestandardnog varijeteta ograničena na određene skupine ljudi i na određene tipove situacija, što uglavnom znači na neslužbene i neformalne, dok je standard validan za sve ljude na jednom jezičnom području i za sve situacije i funkcije, a u službenim je i formalnim situacijama isključivo valjan, njegova valjanost isključuje upotrebu svih drugih varijeteta (Bartsch 1989).

Kakve su posljedice upotrebe termina jezik i dijalekt, s obzirom na njihovu struk-turalnu i funkcionalnu dimenziju, u hrvatskom jezičnom, književnom (i društvenom) kontekstu? Kako je razriješeno questione della lingua? Koji su varijeteti u funkcional-nom značenju ostali samo dijalekti? Mogući odgovor na ova pitanja može biti ovaj: “Onoga trenutka kad smo donijeli odluku da nam štokavski jezik bude osnovica knji-ževnoga jezika donijeli smo odluku da nam kajkavski i čakavski jezik postanu dijalek-ti. Toga je trenutka i hrvatska književnost pisana štokavskim jezikom postala hrvat-ska književnost pisana hrvatskim književnim jezikom, a hrvatska književnost pisana kajkavskim i čakavskim jezikom – hrvatska književnost pisana kajkavskim i čakav-skim dijalektom” (Silić 1998: 483). Dakle, u strukturalnom smislu štokavski, kajkav-ski i čakavski imaju jednak status, a u funkcionalnom smislu samo je štokavski jezik. Questione della lingua razriješeno je u korist štokavskoga, a posljedica toga rješenja jest da su kajkavski i čakavski postali dijalekti.

Ponuđeni odgovori provociraju nova pitanja. Prvi od njih svakako jest zašto se “onoga trenutka” odabrao upravo štokavski. Odgovor na to pitanje nudi povijest je-zične standardizacije, a to znači da se moraju uplesti i nelingvistički argumenti – po-put povijesnih, političkih, demografskih, zemljopisnih – da bi se na njega odgovorilo. U vezi s izborom (novo)štokavskoga u kroatističkoj literaturi nerijetko se ističe da on nije slučajan, nego da je rezultat “duboko zacrtanih razvojnih silnica” (Katičić 1996: 176), odnosno da su “unutarjezične prilike” nametnule Hrvatima novoštokavsko rje-šenje (Brozović 1998: 12). Te su prilike određene, među ostalim, time da štokavsko narječje zauzima najveći dio teritorija, da njime govori najveći dio stanovništva, da od svih dijalekata novoštokavski pokazuje najveću ujednačenost.

Unatoč tome što se varijeteti ne mogu racionalno opisivati kao bolji ili lošiji, pra-vilni ili nepravilni, logični ili nelogični, pa se tako i odabir dijalekta koji će poslužiti kao osnovica standardnog jezika ne može opravdavati njegovim lingvističkim ili estet-skim kvalitetama, odabir štokavskoga kao onoga narječja koje se uzdiglo na stupanj standardnog/književnog jezika obrazlagan je i time da upravo štokavsko narječje ispu-njava uvjete za takav izbor: “Sve što je nedostajalo kajkavštini i čakavštini, imala je štokavština: rasprostranjenost, stare književne tradicije, sposobnost za pjesnički izraz” (Barac 1954: 105).


18

Na pitanje zašto izborom jednoga dijalekta/narječja (štokavsko) drugi dijalekti/druga narječja (kajkavsko i čakavsko) postaju dijalekti, odgovor je načelno dan Haugenovim (1974) modelom jezičnog razvoja vernakulara u jezik. Onaj vernakular koji nije prošao selekciju, kodifikaciju, elaboraciju i koji nije prihvaćen, ostaje samo “dijalekt”, premda je to “jezik” za koji se nitko nije pobrinuo da ga se razvije u “stan-dardni jezik”. U hrvatskome su slučaju to i čakavski i kajkavski. Zahvaljujući tome što je štokavski “dao” standardni jezik, oblikuje se i predrasuda da je hrvatska književnost napisana štokavskim samim tim i hrvatska književnost napisana hrvatskim književnim jezikom (Silić 1998). Simptomatično je da i pojedini hrvatski standardolozi književne tekstove pisane “nestandardnim štokavskim izrazom” ne smatraju dijalektalnom knji-ževnošću (“ne tvore jednu treću hrvatsku dijalektalnu književnost i ne doživljavaju se tako”, Brozović, 1978: 74), nego samo stilskom izražajnom kategorijom.

Na promoviranje štokavskoga kao jezika, uz istodobno prokazivanje čakavskoga i kajkavskoga kao dijalekata, uvelike je utjecala koncepcija standardnog jezika kakvu su zastupali hrvatski vukovci. Od presudne je važnosti u koncepciji hrvatskih vukova-ca njihovo razumijevanje naravi odnosa između štokavskog i književnog jezika (dije-lom i zbog toga što iz njega proistječe da kajkavskome i čakavskome nema mjesta u standardnom jeziku).

Maretićevoj Gramatici hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (11899), jednom od triju ključnih djela hrvatskih vukovaca,2 prigovara se da “nije poštovala ni uhoda-nu, živu tradiciju standardnojezične prakse ni stvarna dostignuća druge polovice 19. stoljeća u civilizacijsko-jezičnoj nadgradnji (što znači intelektualni rječnik, termino-logija, frazeologija i sintaksa)”, da je ignorirala “gotovo potpuno onodobnu hrvatsku književnost” te da je pokušala “kao normu kodificirati i one novoštokavske jezične pojedinosti koje nisu imale nikakva temelja ni u hrvatskoj uzusnoj standardnojezič-noj praksi ni u razgovornome jeziku ni u hrvatskim novoštokavskim dijalektima” (Brozović 1985-1986: 10).

Maretićeva je gramatika, s jedne strane, ocijenjena kao veliko filološko ostva-renje, jer je trajno afirmirala organsku novoštokavsku osnovicu standardnoga jezika kod Hrvatâ, ali se, s druge strane, Maretićevoj školi prigovara da joj je u potpuno-sti nedostajalo “bar praktičnoga smisla i osjećaja” za autonomiju standardnoga jezika (Brozović 1985-1986).

U pohvali se, dakle, ističe kao vrijednost trajna afirmacija organske novoštokav-ske osnovice, a u pokudi da Maretićeva škola pogrešno razumije narav odnosa između iste te novoštokavske osnovice (koju su afirmirali) i standardnog jezika. Nedostatak “bar praktičnog smisla i osjećaja” za autonomiju standardnog jezika znači da u kon-cepciji hrvatskih vukovaca novoštokavska osnovica krši autonomiju kojom standard ograničava utjecaj dijalekta koji mu treba služiti samo kao osnovica.

Autonomnost kao obilježje standardnog jezika jedan je od ključnih pojmova Praške lingvističke škole uz čiju se pomoć želi razgraničiti odnos između standardnog jezika i “narodnog jezika”. Pod tim se pojmom podrazumijeva da je standardni jezik

2 Druga su dva djela pravopis (Ivan Broz, Hrvatski pravopis, 1892) i rječnik (Franjo Iveković – Ivan Broz, Rječnik hrvatskoga jezika, 1901).


19

neovisan, samostalan spram svoje dijalekatne osnovice. U hrvatskome jezičnom slu-čaju to znači, što je gotovo opće mjesto hrvatske standardologije, da “hrvatski stan-dardni jezik nije podudaran ni s jednim od šesnaest dijalekata hrvatskoga jezika /…/, a također ni s jednim od triju hrvatskih narječja”, odnosno iz toga se izvlači “zaključak da nitko nije govornikom nekoga standardnoga jezika po svome mjesnome i(li) soci-jalnome podrijetlu nego da je poznavanje standardnoga jezika rezultat svjesna napora – učenja svih njegovih govornika” (Samardžija ur. 1999: 7).

U vezi sa štokavskom osnovicom postavljaju se dva pitanja: prvo, koji su to što-kavski govori osnovicom standardnome jeziku i drugo, po čemu je osnovica mjero-davna za standardni jezik. U kroatističkoj literaturi od prije 30 godina navodi se da je “materijalnu dijalekatsku osnovicu jezičnoga standarda dao u prvom redu ijekav-ski novoštokavski dijalekt (tradicionalno zvan najčešće istočnohercegovački, ili juž-ni), ali važnu su ulogu odigrala i ostala dva, ekavski i ikavski (zapadni)” (Brozović 1976-1977: 2). U novijoj se literaturi objašnjava da “podlogu suvremenom hrvatskom književnom odnosno standardnom jeziku” čine “novoštokavski govori (zapadni i istoč-nohercegovački)”, ali da su u njegovu razvoju “sudjelovala i ostala hrvatska narječja (kajkavsko i čakavsko, te staroštokavski slavonski i istočnobosanski dijalekt)” (Barić i dr. 1995: 11) odnosno da je hrvatski standardni jezik zasnovan na novoštokavskom dijalektu jekavskoga izgovora (Katičić 1996: 176). Ili, preciznije, osnovicu čine “oni štokavski idiomi koji se u novijoj literaturi nazivlju zapadnim novoštokavskim” (Barić i dr. 1999: 55). Ono što osnovica daje standardnom jeziku definira se kao “sirovinska građa”, dakle, glasovi, morfologija, osnovna tvorbena i sintaktička pravila, osnovni leksički fond. Odatle proizlazi i mjerodavnost osnovice za standardni jezik. Međutim, za uspješnu kodifikatorsku praksu, dakle za kodifikaciju koja će biti prihvaćena u je-zičnoj zajednici, a za to je hrvatska standardna prozodija ogledni primjer, nije dovoljno samo pozivati se na zapadnoštokavske govore.

Inzistiranjem na tome da standardni jezik nikome nije materinski, inzistiranjem na autonomnosti standarda, tj. njegovoj oslobođenosti od izravnog utjecaja dijalekta, što je jedna od uporišnih teza hrvatske standardologije, teorijski se otvara mogućnost stvaranja neutralnog standarda. Poželjna neutralnost standarda u hrvatskom jezičnom slučaju teže je ostvariva utoliko što su štokavski govornici ipak bliži normi nego kaj-kavski i čakavski govornici, pa zbog toga ovi potonji moraju uložiti znatan napor da bi njome ovladali. Odličan je primjer za to i aktualna potraga za žuđenim stanjem ne-utralnosti kodificirane prozodije hrvatskog standardnog, što znači i njezinu općepri-hvaćenost (Mićanović 2004). U našoj jezičnoj situaciji obilježenoj postojanjem triju narječja i različitih regionalnih urbanih središta u kojima se prakticira i aproksimativni standard (kojemu je prepoznatljivo obilježje upravo naglasak) iznalaženje je prestiž-nog prozodijskog modela težak posao.

Oblikovanjem jednog varijeteta kao standardnog drugi varijeteti postaju dio nove opreke, koju čini standard nasuprot ne-standardu, te unutar te opreke zauzimaju nega-tivno mjesto, oni postaju dijalekti jednog jezika. S obzirom na to da je standard do-minantan, varijeteti koji su proglašeni nestandardnima osiromašuju u svojim funkci-jama, “ograničava se i smanjuje situacijsko područje normî nestandardnih varijeteta.


20

Jednostavno rečeno: postaju manje upotrebljivi. /…/ Iz toga razloga postojanje takvih normi također je manje opravdano, osobito što se tiče primarnih funkcija jezičnih nor-mi. Preostaje uglavnom samo sekundarna funkcija jezika kao simbola grupnog iden-titeta, i ona ostaje sačuvana onoliko dugo koliko ta skupina ima potrebu svoj identi-tet isticati spram drugih skupina za koje je valjan isti standardni jezik” (Bartsch 1985: 254). Izrečeni opis normi nestandardnih varijeteta, dijalekata jednog jezika, u hrvat-skoj jezičnoj situaciji podjednako je prikladan i za kajkavski i za čakavski i za štokav-ski. Standard se ne može izjednačiti ni s jednim od navedenih narječja, tj. može se go-voriti i o kajkavskim i o čakavskim i o štokavskim nestandardnim varijetetima.

Pojam jezične korektnosti prije svega oblikuje se u školskom odgoju, i to s obzi-rom na standardni jezik. “Na taj način dijete lako prihvaća mišljenje koje je u školi izrečeno o njegovu dijalektu, naime da je to pogrešno govorenje i da se mora pobolj-šati kako bi postao pravi jezik, tj. standardni jezik” (Bartsch 1985: 255). Dakle, i što-kavski i kajkavski i čakavski izvorni govornici u školi stječu pojam jezične korektnosti koji se primjenjuje s obzirom na standardni jezik, a nikada s obzirom na nestandardne varijetete premda su s “normativnoteorijskoga gledišta” dijalekti po sebi također ko-rektni “kao svaki drugi jezik”, oni imaju vlastite norme koje određuju korektnost, ali one nisu dane eksplicitno, nisu kodificirane. No, stjecanje jezične korektnosti, nerije-tko prezentirano kao “poboljšanje” vlastitog govorenja, za štokavce znači, ponajprije, napuštanje dijalektalnih posebnosti vlastitih štokavskih idioma, a za kajkavce i za ča-kavce pak napuštanje vlastitih narječja i učenje standarda čija je osnovica štokavska, tj. učenje drugoga “jezičnog sustava” (Silić 1996a).

Jedna je od posljedica jezične standardizacije da standardni jezik reprezentira i da se (prešutno) izjednačava s cijelim jezikom odnosno s korektnom upotrebom u to-me jeziku. Dakle, gramatički priručnik u kojemu se opisuje štokavski, i to ne u zna-čenju štokavsko narječje, oslobođen je bilo kakve obveze spram čakavskoga ili kaj-kavskoga, i pritom se naziva hrvatskom gramatikom. Međutim, gramatika koja se naziva gramatikom hrvatskog jezika istodobno ne opisuje u potpunosti niti štokavski. Gramatički opis, naime, nužno zanemaruje niz činjenica, a razlozi njihova izostavlja-nja jednostavno se mogu obrazložiti time da se ne piše gramatika štokavskih dijaleka-ta. Objašnjenje takva gramatičkog opisa, dakle, treba tražiti u jezičnoj standardizaciji, točnije u kodifikaciji kojom se promoviraju standardni oblici.

LITERATURA:

Ammon, Ulrich (1986), Explikation der Begriffe ‘Standardvarietät’ und ‘Standard-sprache’ auf normtheoretische Grundlage. U: G. Holtus & E. Radtke (ur.), Sprachlicher Substandard. Tübingen: Max Niemeyer Verlag. 1-63.

Ammon, Ulrich (1987a), Funktionale Typen/Statustypen von Sprachsystemen. U: U. Ammon & N. Dittmar & K. J. Mattheier (ur.), Sociolinguistics. First Volume. Berlin, New York: Walter de Gruyter. 230-263.


21

Ammon, Ulrich (1987b), Language – Variety/Standard Variety – Dialect. U: U. Ammon & N. Dittmar & K. J. Mattheier (ur.), Sociolinguistics. First Volume. Berlin, New York: Walter de Gruyter. 316-335.

Barac, Antun (1954), Hrvatska književnost od Preporoda do stvaranja Jugoslavije. Knjiga I. Književnost ilirizma. Zagreb.

Barić, Eugenija & Lončarić, Mijo & Malić, Dragica & Pavešić, Slavko & Peti, Mirko & Zečević, Vesna & Znika, Marija (1995), Hrvatska gramatika. Zagreb: Školska knjiga.

Barić, Eugenija & Hudeček, Lana & Koharović, Nebojša & Lončarić, Mijo & Lukenda, Marko & Mamić, Mile & Mihaljević, Milica & Šarić, Ljiljana & Švaćko, Vanja & Vukojević, Luka & Zečević, Vesna & Žagar, Mateo (1999), Hrvatski jezični sa-vjetnik. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Pergamena, Školske no-vine.

Bartsch, Renate (1985), Sprachnormen: Theorie und Praxis. Tübingen: Max Niemeyer Verlag.

Bartsch, Renate (1989), A Normtheoretical Approach to Functional and Status Types of Langauge. U: U. Ammon (ur.), Status and Function of Languages and Language Varieties. Berlin, New York: Walter de Gruyter. 197-215.

Berruto, Gaetano (1987), Varietät. U: U. Ammon & N. Dittmar & K. J. Mattheier (ur.), Sociolinguistics. First Volume. Berlin, New York: Walter de Gruyter. 263-267.

Brozović, Dalibor (1976-1977), O suvremenoj morfološkoj normi hrvatskoga jezičnog standarda i o morfološkim značajkama standardne novoštokavštine uopće. [Prvi dio]. Jezik, 24, 1: 1-12.

Brozović, Dalibor (1978), Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književ-nosti. U: A. Flaker & K. Pranjić (ur.), Hrvatska književnost u evropskom kontek-stu. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Sveučilišna naklada Liber. 9-83.

Brozović, Dalibor (1985-1986), Jezična i pravopisna previranja u Hrvatskoj na prije-lazu iz 19. u 20. stoljeće. (O jednom razvojnom zaokretu u hrvatskome književnom jeziku). Jezik, 33, 1: 1-15.

Brozović, Dalibor (1998), Povijesna podloga i jezičnopolitičke i sociolingvističke okolnosti. U: M. Lončarić (ur.), Hrvatski jezik. Opole: Uniwersytet Opolski – Instytut Filologii Polskiej. 3-34

Calvet, Louis-Jean (1981), Lingvistika i kolonijalizam. Mala rasprava o glotofagiji. Beograd: Beogradski izdavačko-grafi čki zavod.

Chambers, J. K. & Trudgill, Peter (1998), Dialectology. Cambridge University Press. Coulmas, Florian (1985), Sprache und Staat. Studien zu Sprachplanung und

Sprachpolitik. Berlin, New York: Walter de Gruyter.Daneš, František (1988), Herausbildung und Reform von Standardsprachen. U: U.

Ammon & N. Dittmar & K. J. Mattheier (ur.), Sociolinguistics. Second Volume. Berlin, New York: Walter de Gruyter. 1506-1516.


22

Dittmar, Norbert (1997), Grundlagen der Soziolinguistik – Ein Arbeitsbuch mit Aufgaben. Tübingen: Max Niemeyer Verlag.

Downes, William (1998), Language and Society. Cambridge University Press. Fishman, Joshua A. (1978), Sociologija jezika. Interdisciplinarni društvenonaučni pri-

stup jeziku u društvu. Sarajevo: Svjetlost – Zavod za udžbenike.Garvin, Paul L. (1993), A conceptual framework for the study of language standardi-

zation. International Journal of the Sociology of Language, 100/101: 37-54.Haugen, Einar (1974), Dijalekt, jezik, nacija. Kultura, 25: 74-88.Joseph, John Earl (1987), Eloquence and Power. The Rise of Language Standards and

Standard Languages. London: Frances Pinter.Katičić, Radoslav (1996), Načela standardnosti hrvatskoga jezika. Jezik, 43, 5: 175-

-182.Kloss, Heinz (1978), Die Entwicklung neuer germanischer Kultursprachen seit 1800.

Düsseldorf: Pädagogischer Verlag Schwann. Kloss, Heinz (1987), Abstandsprache und Ausbausprache. U: U. Ammon & N.

Dittmar & K. J. Mattheier (ur.), Sociolinguistics. First Volume. Berlin, New York: Walter de Gruyter. 302-308.

Lippi-Green, Rosina (1997), English with Accent. Language, ideology, and discrimi-nation in the United States. London, New York: Routledge

Maček, Dora (1997), Simbolika i pragmatika standardizacije jezika. Neki primjeri. Suvremena lingvistika, 23, sv. 1-2, 43-44: 141-151.

Matasović, Ranko (2001), Uvod u poredbenu lingvistiku. Zagreb: Matica hrvatska.Mićanović, Krešimir (2004), Hrvatski s naglaskom. Rasprave Instituta za hrvatski je-

zik i jezikoslovlje, 30: 121-130.Milroy, James & Milroy, Lesley (2000), Varieties and Variation. U: F. Coulmas (ur.),

The Handbook of Sociolinguistics. Blackwell Publishers. 47-64. Samardžija, Marko (ur.) (1999), Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika.

Zagreb: Matica hrvatska.Silić, Josip (1996a), Hrvatski jezik kao sustav i kao standard. Riječki fi lološki dani, sv.

1. Rijeka: Pedagoški fakultet. 187-194.Silić, Josip (1996b), Polifunkcionalnost hrvatskoga standardnog jezika. Kolo, V, 1:

244-247.Silić, Josip (1998), Hrvatski standardni jezik i dijalekti. Teze za diskusiju. U: L.

Badurina & B. Pritchard & D. Stolac (ur.), Jezična norma i varijeteti. Zagreb, Rijeka: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku. 481-484.

Škiljan, Dubravko (1988), Jezična politika. Zagreb: Naprijed.Škiljan, Dubravko (2002), Govor nacije. Jezik, nacija, Hrvati. Zagreb: Golden mar-

keting.


23

Ivo Pranjković

HRVATSKI JEZIK I BIBLIJSKI STIL

U vvrlo velikom broju svjetskih jezika i u procesima njihove standardizacije, pa on-da naravno i u kulturama naroda koji su se tim jezicima služili ili se služe i danas,

Biblija je odigrala presudno važnu ulogu, i to na različite načine i na različitim razina-ma. Biblija je naime prevedena na oko 1400 različitih jezika svijeta (usp. Botica 1995: 21), što predstavlja gotovo polovicu svih svjetskih jezika (ako se operira s brojem od oko 3000 jezika na svijetu).1 U mnogima od tih jezika povelik je dio leksičkoga fonda dobio posebne biblijske konotacije i posebne simboličke vrijednosti. Sjetimo se samo kakve su sve konotativne vrijednosti pod biblijskim utjecajem dobile i mnoge svako-dnevne, posve obične riječi kao što su golubica, grm, jabuka, kovčeg, križ, kruh, la-đa, ljubav, maslina, mreža, muka, pastir, potop, riba, smokva, vino, vrt, zdenac, zmija i sl.

Naravno, biblijskoga je podrijetla i cijeli niz specijalnih termina i/ili simbola, odnosno vlastitih imena tipa apokalipsa, Baraba, Betanija, Bezgrešno začeće, crkva, čistilište, anđeo, đavao, gorušičino zrno, (istočni) grijeh, hodočašće, hram, izgubljeni sin, Jaganjac, Jahve, Job, Juda, Judita, Kalvarija, Krist, križni put, krštenje, Kula ba-bilonska, Jeruzalem, Lucifer, mana, Mesija, Metuzalem, misa, Nazaret, obećana zem-lja, pakao, Pasha, Pjesma nad pjesmama, Poncije Pilat, Posljednja večera, prorok, psalam, raj, Salamon, Samson, Spasitelj, svećenik, tamjan, Toma (nevjerni), Uskrs, Veliki petak, zlatno tele, žrtva itd.

Vrlo su također brojni nazivi, u pravilu sa snažnim simboličkim nabojem, koji do-laze u antonimnim parovima, npr. Adam i Eva, anđeo i đavao (vrag), David i Golijat, Gog i Magog, istok i zapad, Kajin i Abel, nebo i zemlja, Sodoma i Gomora, svjetlo i tama itd. (usp. Botica 1995: 20-21).

1 Procjene jezikoslovaca o ukupnom broju jezika početkom 90-ih godina kretale su se između 4500 i 6000 jezika, tako da se danas realnim i prihvatljivim može smatrati broj od oko 5000 jezi-ka (usp. Hagège 2005: 154), a ne oko 3000, kojim se (brojem) dosta dugo operiralo.

24

U hrvatskome jeziku, i na morfološkoj, i na sintaktičkoj, i na leksičkoj, odnosno frazeološkoj razini, ima velik broj pojavnosti (oblika, riječi, skupova riječi i različitih drugih ustaljenih ili neustaljenih konstrukcija) koje su, više ili manje, obilježene kao osebujnosti biblijskoga stila. Zadatak je ovoga priloga da ukratko upozori bar na neke od njih te da im pokuša odrediti mjesto i u onome što se običava nazivati biblijskim stilom i u hrvatskome jeziku u cjelinu, posebice s obzirom na njegovo funkcionalno-stilsko raslojavanje, što je i tema našega ovogodišnjeg jezikoslovnog bloka.

Na morfološkoj, odnosno morfosintaktičkoj razini danas se kao prilično izrazit biblizam (ali i općenito kao arhaizam) osjeća obilatija poraba aorista i imperfekta, ko-ja je uočljivo obilježje prijevoda biblijskih tekstova, i to ne samo onih starijih nego i najnovijih. Da je to doista tako, bit će posve očito već iz ovih triju primjera. Prvi je iz Knjige Postanka: Izgiboše sva bića što se po zemlji kreću: ptice, stoka, zvijeri, svi gmi-zavci i svi ljudi. Sve što u svojim nosnicama imaše dah života – sve što bijaše na kopnu – izgibe. Istrijebi se svako biće s površja zemaljskog: čovjek, životinje, gmizavci i pti-ce nebeske, sve se izbrisa sa zemlje. Samo Noa ostade i oni što bijahu s njim u korab-lji. Stotinu i pedeset dana vladahu vode zemljom (Post 7, 21-24). Drugi je primjer iz Psalama: Pogani me okružiše: / imenom ih Jahvinim uništih. / Opkoliše me odasvud: / imenom ih Jahvinim uništih. / Opkoliše me poput pčela, / ubod im žeže kao trnje zapa-ljeno: / imenom ih Jahvinim uništih. / Gurahu me, gurahu, da me obore, / ali mi Jahve pomože (Ps 118, 10-13). I napokon, obilata poraba aorista i imperfekta svojstvena je ne samo Starome nego i Novome zavjetu. To će nedvojbeno potvrditi ovaj (treći) primjer iz Matejeva evanđelja: Oni, saslušavši kralja, pođoše. I gle! Zvijezda koju vidješe na njezinu izlasku išla je pred njima dok se ne zaustavi nad mjestom gdje bješe dijete. Kad ugledaše zvijezdu, magi se vrlo obradovaše. Uđoše u kuću i nađoše dijete s Marijom, majkom njegovom; padoše ničice i pokloniše mu se. Zatim otvoriše riznice svoje te ga obdariše zlatom, tamjanom i smirnom. Poslije toga, u snu primiše uputu od Boga da se ne vraćaju k Herodu, i vratiše se drugim putem u svoju zemlju (Mt 2, 9-12).

Nešto slično moglo bi se reći i za obilatu porabu imperativa, posebno u stihova-nim dijelovima Biblije, gdje je taj modus jedno od sredstava za stvaranje specifično-ga uznositog ozračja tipičnoga za brojne tekstove Staroga zavjeta. Za ilustraciju će (opet) dostajati tri primjera, prvi iz Psalama, drugi iz Pjesme nad pjesmama, a treći iz Knjiga Mudrosti: (1) Ustani, Jahve, u svom gnjevu, / digni se na bijes tlačitelja mojih. / Probudi se! Sud mi sazovi! / Neka te okruži skupština narodna, / nad njom sjedni visoko! / O Jahve, dosudi mi pravo po pravosti mojoj / i po nevinosti koja je u meni. / Dokrajči bezakonje zlotvora, pravedna podigni, / pravedni Bože koji proničeš srca i bubrege (Ps 7, 7-10); (2) Ustani, sjevernjače, / duni, južni vjetre, / duni nad vrtom mo-jim, / neka poteku njegovi mirisi. / Neka dragi moj dođe u vrt svoj, / neka jede najbo-lje plodove u njemu (Pj 4, 16); (3) Čujte, dakle, kraljevi, / i urazumite se! / Poučite se, vladari zemalja / dalekih! / Poslušajte, vi koji upravljate / mnoštvima / i koji se hvasta-te silom svojih / naroda! / Gospod je onaj koji vam je moć podario (Mudr 6, 1-3).

Dakako, obilatije porabe imperativa ima mjestimice i u proznim dijelovima Biblije, posebice u Knjizi Postanka, npr. I blagoslovi ih Bog i reče im: “Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zra-ku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!” (Post 1, 28).


25

Biblijskim je tekstovima svojstven i niječni imperativ kojim se označuje zabrana, posebice niječni imperativ od svršenih glagola.2 Takav imperativ obilato je zastupljen npr. u Deset Božjih zapovijedi, usp. Ne ubij, Ne sagriješi bludno, Ne ukradi, Ne reci lažna svjedočanstva na bližnjega svoga i sl.

Nekim biblijskim tekstovima, posebice pojedinim molitvama, svojstveni su i arhaični oblici imperativa, posebno imperativa trećega lica jednine, koji u takvim tekstovima ni danas nije analitički, “opisni” (ne tvori se uz pomoć poticajne česti-ce neka), kao što je inače isključivo slučaj u suvremenom jeziku (usp. neka dođe kraljevstvo tvoje), nego se tvori sintetički. Taj oblik imperativa za treće lice jedni-ne jednak je naime imperativu drugoga lica jednine. Posebno su u tom smislu ka-rakteristični dijelovi u najrazličitijim bogoslužnim prigodama najčešće i najvažnije kršćanske molitve – Očenaša,3 usp. sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja.

Kad je riječ o porabi i značenjima prijedloga, može se govoriti o cijelom nizu danas manje ili više izrazito obilježenih (arhaičnih) poraba tih riječi koje su (pora-be) osjećaju – s manje ili više utemeljenja – kao osobitosti biblijskoga stila. Takva je npr. poraba prijedloga od u dijelnom (partitivnom) značenju (u suvremenom se jezi-ku u tom značenju gotovo isključivo upotrebljava besprijedložni genitiv). Tako npr. u prispodobi o mudrim i ludim djevicama čitamo: Tada ustadoše sve djevice i opremiše svoje svjetiljke. Lude, pak, rekoše mudrima: “Dajte nam od svog ulja, jer nam se svje-tiljke trnu” (Mt 25, 7-8). Slično je i s primjerima tipa Tko pije od ove vode, opet će ožednjeti i sl. (usp. Pranjković 2001: 25).

U nešto manjoj mjeri biblizmom se može smatrati poraba prijedloga od uz gla-gole, ali (rjeđe) i uz druge riječi, posebno imenice, koje označuju govorenje, mišlje-nje, osjećanje, percipiranje i sl. Takva se poraba naime razvila pod izravnim utjecajem sintakse talijanskoga jezika i svojstvena je starijim prijevodima biblijskih tekstova ili uopće tekstova s kršćanskom tematikom (liturgijskih, teoloških, katekizamskih i dr.), npr. govoriti od ljubavi, Marija od koje piva zaručnik nebeski, odluka od osvete i sl. (opširnije o tome usp. Pranjković 2000a: 78).

U biblijskim tekstovima, posebno starijim, česta je i poraba prijedloga od u po-svojnome i/ili specifičnome objasnidbenom značenju, kakvo je u suvremenom jeziku u međuvremenu postalo posve neobično, odnosno izrazito obilježeno kao zastarjelo, pa i kao obilježje biblijskoga stila, npr. poglavar od Žudija, vojvoda od puka, kraljev-stvo od Španje, red od pustinjaka, obilježja od kuge, sakramenat od krizme, meštar od novica, zavjet od posluha, prednjaci od raje itd. (Pranjković 2000: 33, 55, 103 i pas-sim).

Ivo Pranjković, Hrvatski jezik i biblijski stil

2 U suvremenom jeziku niječni se imperativ kojim se izražava zabrana tvori gotovo isključivo od nesvršenih glagola, npr. Ne naginji se kroz prozor, Ne gazi travu, Ne pljuj na pod i sl. Sa svršenim glagolima posve je rijedak, a i kad se upotrebljava, upotrebljava se u pravilu samo u ustaljenim i/ili frazeologiziranim izričajima, npr. Nikad ne reci nikad i sl. (posve bi međutim bila neobična poraba svršenoga niječnog imperativa tipa *Ne reci mi da su već doputovali ili sl.).3 O strukturi te o nekim jezičnim i stilskim osobitostima Očenaša usp. vrlo zanimljiv tekst Josipa Užarevića (Užarević 1994: 91).

26

Svojevrsnim biblizmom u širem smislu (jer nije svojstven biblijskim, nego prije svega liturgijskim tekstovima i/ili tekstovima, primjerice, raznih molitvenika) može se smatrati i poraba prijedloga pod (s instrumentalom) kojim se izražava istodobnost gla-golske radnje s radnjom označenom prijedložno-padežnim izrazom.4 Takva je poraba posebno svojstvena izričaju pod (svetom) misom (usp. Rišner 2001: 233), npr. Pod sve-tom misom ne razgovara se.

Slične je provenijencije, ali različitoga značenja, poraba toga prijedloga (tako-đer s instrumentalom) u prijedložno-padežnim izrazima tipa pod prilikama kruha, pod obličjem kruha i vina i sl. (usp. Rišner 2001: 234). U takvim primjerima riječ je o vrlo složenom, apstraktnom značenju kojemu su svojstvene nijanse načina, zamjene (sup-stitutivnosti) i usporedbe, usp. Pričestili su se (tijelom i krvlju Isusa Krista) pod prili-kama kruha i vina.

Usporedivi su s takvim konstrukcijama i prijedložno-padežni izrazi s prijedlogom na i akuzativom, npr. Premilostivi Bože, tebi na hvalu i slavu prinosimo ovu žrtvu, u kojima je riječ o značenju namjene (molitve se šalju Bogu, a namijenjene su njegovoj hvali i slavi). Da je doista tako, vidi se po tome što je prijedlog na u takvim konstruk-cijama zamjenjiv prijedlogom za, usp. Tebi za hvalu i slavu prinosimo ovu žrtvu i sl. (usp. također Rišner 2001: 246-247).

Kao svojevrsni biblizam, odnosno arhaizam i/ili osobitost starijih biblijskih tek-stova obilježena je i poraba posve zastarjeloga prijedloga ob (koji se u suvremenom jeziku kao samostalan prijedlog više uopće ne pojavljuje u tom obliku)5 u prostorno-me (mjesnome) značenju u izričajima tipa Sjedi ob desnu Boga Oca i sl. (usp. Rišner 2001: 198-199).

Biblizmom, svojstvenim također ponajprije starijim biblijskim tekstovima, može se smatrati i pojava da se oblici zamjenica i (zamjeničkih) pridjeva upotrebljavaju u množini srednjega roda (kao u latinskom jeziku), umjesto u jednini (kako je isključi-vo u suvremenom jeziku), npr. Ostavivši ova zazvao sam vas na Kalvariju, Ispunjaju svaka koja im zapovidaju likari duhovni, Tražite koja su gori na nebesima, Svaka na nebu i na zemlji stvorena jesu po Sinu Božjemu, U njemu se došasta vide kako sadanja i prošasta itd. (usp. Pranjković 2000a: 82).

Posebnim tipom biblizma na sintaktičkoj razini mogu se smatrati brojne apsolutne konstrukcije koje su se u biblijskim i/ili uopće u nabožnim tekstovima, posebice opet starijima, uobičajile pod manjim ili većim utjecajem sintaktičkoga ustrojstva latinsko-ga jezika, u kojem su takve konstrukcije izrazito brojne. To osobito vrijedi za specifi-čan tip akuzativa s infinitivom uvedena glagolom (u)činiti, koji je u starijim tekstovi-ma (ne samo biblijskima) izrazito čest, npr. Čini ga isići sikirom, Brodove i brodare

4 Uvjet je, naravno, da imenica u takvim prijedložno-padežnim izrazima označuje kakav događaj kojemu je svojstvena (i) vremenska protežnost.5 U starijim tekstovima općenito, pa onda i u starijim tekstovima vezanim za Bibliju, česta je i poraba toga prijedloga u vremenskome značenju, npr. od dan, ob noć, ob ljeto i sl. (usp. Rišner 2001: 198). U suvremenom jeziku takvi su se prijedložno-padežni izrazi, ako se, kao zastarjeli, uopće upotrebljavaju, posve popriložili (adverbijalizirali), pa se u pravopisima određuje da se i pišu (isključivo) sastavljeno: obdan, odnoć.


27

čini ognjem sažeći, Čini im glave odsići (usp. Pranjković 2000: 30-31), Činismo ga obložiti kadifom, Čini ga svezana do mraka držati, Čini zaklati janje (nav. dj., 53-54), Njegove drugove učini pustiti, Činio bi topove pucati (nav. dj., 105) i sl.

Među vrlo karakterističnim i uočljivim osobinama biblijskoga stila hrvatskoga jezika ističe se tzv. biblijsko i, tj. vezničko ili, znatno češće, isticajno i (intenzifika-tor) u polisindetskim (koordiniranim) konstrukcijama ili na počecima kontekstualno uključenih rečenica (tj. na razini teksta). Takvo i osobito je svojstveno samom početku Biblije, tj. samom početku Knjige Postanka, npr. I reče Bog: “Neka bude svjetlost!” I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi. I reče Bog: “Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!” I bi tako. Bog načini svod, i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom. A svod prozva Bog nebo. Tako bude ve-čer, pa jutro – dan drugi. I reče Bog: “Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto, i neka se pokaže kopno!” I bi tako. Kopno prozva Bog zemlja, a skupljene vode mora. I vidje Bog da je dobro (Post 1, 3-9) itd.

Takvo biblijsko i nalazimo naravno i u drugim biblijskim knjigama, npr. u Knjizi Mudrosti: Sve je prošlo kao sjena / i kao kratkotrajan glas. / I kao lađa koja siječe uzburkano / more, / i traga joj nema kuda prođe / niti brazde hrptici njezinoj / u valo-vima; / ili kao ptica što zrakom proleti / i ne ostavi traga prolazu svojem: / šiba laga-ni uzduh udarcima / svojih pera, / i rasijeca ga uza snažan fijuk, / i prodire zamasima svojih krila (Mudr 5, 9-11).

Sličnih primjera ima i u knjizi Mudre izreke, npr. Jahve je mudrošću utemeljio zem-lju / i umom utvrdio nebesa; / njegovim su se znanjem otvorili / bezdani / i oblaci osuli rosom. / Sine moj, ne gubi to iz očiju, / sačuvaj razbor i oprez. / I bit će život tvoj duši / i ures vratu tvome. / Bez straha ćeš tada kročiti svojim / putem, / i noga ti se neće spo-ticati. / Kad legneš, nećeš se plašiti, / i kad zaspiš, slatko ćeš snivati (Izr, 3, 19-24).6

6 Takvo biblijsko polisindetsko i (ili i koje je obilježje tzv. und-und stila) već su hrvatski glagoljaš-ki pisci u 15. stoljeću koristili “kao sintaktičku fi guru za aktiviranje izraza, pojačanje ekspresije, konstituiranje specifi čnog usporenog ritma, svojevrsnog stilskog staccata kojim se postiže odre-đeni psihološki efekt: pažnja se naime svaki put nakon ponovljenog veznika zadržava uz izraz što uza nj dolazi” (Hercigonja 1983: 410). Često je takvo i npr. u srednjovjekovnoj apokalipsi Tundalovo viđenje iz Lulićeva zbornika, koji se datira oko 1600. godine, npr. I tudje pritekoše djavli i popadoše ju klišći gvozdenimi gorućimi i vargoše ju u tuj kuću ogńenu i počeše duhati ogńenimi mišnicami (usp. Štrkalj Despot 2005: 45). Takvo i susreće se, naravno, i izvan biblijskih (odnosno crkvenih, nabožnih) srednjovjekovnih tekstova, pa ga nalazimo primjerice i u Romanu o Troji, npr. I vidě na nem’ světlo oružie zlatom’ i prognuv se deraše ga i vidě ga Acěliš’ i bliže pripad’ i probode Ektora krala i reče ga privezati k nega kona repu i povlěče ga v grčki stan’ i položi ga v krilě šatora svoga Izvědě to Priěmuš’ večer’ i idě v grčki stan’ išće Acěliševa šatora i naide ga i běhu straže pousnile i ogleda Ektora mrtva I paki pride k posteli Acěliševi (usp. Hercigonja 1983: 411).

Biblijsko i relativno je često i u suvremenim beletrističkim tekstovima. Nalazimo ga, primjerice, i u Kiklopu Ranka Marinkovića, usp. I zagrli Samson dva stupa srednja, na kojima stajaše kuća, i nasloni se na njih, na jedan desnom a na drugi lijevom rukom svojom, pa onda reče Samson: neka umrem s Filistejima. I naleže jako, i pade na knezove i na sav narod koji bješe u njoj; i bi


28

Tome tipičnom biblijskom i donekle je sličan i veznik i koji se javlja u nezavis-nosloženim (sastavnim) rečenicama s uvjetnim (pogodbenim) odnosom među sure-čenicama (klauzama). Takvim je složenim rečenicama svojstveno tipizirano modal-no-temporalno ustrojstvo. U prvoj surečenici naime dolazi imperativ, a u drugoj futur prvi (usp. Pranjković 1984: 69), npr. Kucajte i otvorit će vam se, Ištite i dat će vam se, Tražite i naći ćete, Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti (Mt 11, 28) itd. Konstrukcije toga tipa relativno su česte i u književnim djelima, npr. Kucajte i otvorit će vam se, ha – ha – ha (Božić 1969: 399).

S obzirom na red riječi posebno je obilježena i vrlo frekventna te kao osobitost bib-lijskoga stila hrvatskoga jezika također izrazito prepoznatljiva postpozicija sročnoga atributa u nominalnim konstrukcijama (u prijevodima biblijskih tekstova ona se razvi-la bez sumnje i pod izravnim utjecajem latinskoga jezika, u kojemu je takav red rije-či primaran, usp. npr. lat. lingua latina, a ne latina lingua).7 Takav red riječi u pravilu stvara ozračje posebne uznositosti, odnosno patetičnosti, i inače svojestvenih mnogim biblijskim tekstovima, posebno npr. psalmima, usp. Vrati mač svoj na mjesto njego-vo i sl. Navodim ovdje poveći broj primjera od kojih su svi iz Knjige Postanka: vode potopne, za naraštaje buduće, sinovi Noini, pod šatorima Šemovim, riječi iste, sinovi čovječji, iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, vrt Jahvin, zemlja egipatska, oči svoje (podigni), godine trinaeste, iz Ura Kaldejskoga, Bog Svesilni, od doma očeva, u domu Abimelekovu, anđeo Jahvin, na obali morskoj, u zemlji kanaanskoj, kralj ge-rarski, smrt Abrahamova, sine moj, bijes brata tvoga, šator Rahelin, Bog Abrahamov, palica vladalačka, glava Manešova, pleme Izraelovo itd.

Kao biblizam, iako u nešto manjoj mjeri, obilježen je i red riječi u kojemu glagol dolazi na kraju rečenica ili surečenica (posebno često na kraj rečenica i/ili surečeni-ca dolaze infinitivi). Primjeri koje navodim također su iz Knjige Postanka: U očima Božjim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila. I kad je Bog vidio kako se zemlja iskvarila – ta svako se biće na zemlji izopačilo – reče Bog [...] (Post 6, 11); A ti ćeš k ocima svojim u miru poći, u sretnoj starosti bit ćeš sahranjen. Oni će se ovamo vratiti za četvrtog naraštaja, jer mjera se zlodjela amorejskih još nije navršila (Post 15, 15-16); Još reče Bog Abrahamu: “Tvojoj ženi Saraji nije više ime Saraja: Sara će joj ime biti. Nju ću ja blagosloviti i od nje ti dati sina; blagoslov ću na nju izliti, te će se narodi od nje razviti; kraljevi će narodima od nje poteći” (Post 17, 15-17); I za Jišmaela uslišah te. Evo ga blagoslivljam: rodnim ću ga učiniti i silno ga razmnoži-ti; dvanaest će knezova od njega postati i u velik će narod izrasti (Post 17, 20); Vidjeh Boga licem u lice, i na životu ostadoh (Post 32, 31) itd.

mrtvijeh koje pobi umirući i onijeh koje pobi za života svojega. Da Marinković u citiranome ulomku svjesno oponaša biblijski stil, vidi se i po porabi aorista i imperfekta (zagrli, stajaše, nasloni, reče, naleže, pade, bješe, bi, pobi), po postpozicioniranju sročnoga atributa u atributnim spojevima riječi (usp. dva stupa srednja, lijevom rukom svojom, za života svojega), a i po porabi zastarjelih pridjevskih oblika genitiva množine (mrtvijeh, onijeh), usp. Silić 1997: 365-366. 7 Opširnije o takvu redu riječi s obiljem primjera v. u Pranjković 2000: 34, 56-57, 78-79, 109 i passim.


29

Biblijske je provenijencije i cijelo mnoštvo ustaljenih izraza i/ili frazema i u sta-rijim biblijskim ili s Biblijom na bilo koji način izravnije povezanim tekstovima, a i u suvremenom jeziku. Posebno je u tom smislu karakterističan frazeologizirani izri-čaj u ono vrijeme (puno rjeđe u to vrijeme, u onaj/taj čas, u ono/to doba i sl.), koji je izuzetno čest (posebno u tekstovima Novoga zavjeta), a koji predstavlja svojevrsnu otvarajuću formulu u biblijskom tipu pripovijedanja (usp. Rišner 2001: 176). Njime se označuje (neodređena) vremenska kulisa, koja u rečeničnim ustrojstvima ima službu (vremenski nelokalizirane) priložne oznake vremena i koja je smještena na početke brojnih inkoativnih rečenica u biblijskim tekstovima,8 npr. U ono vrijeme dođe Jošua i istrijebi Anakovce iz Gorja, iz Hebrona, iz Debira, iz Anaba, iz svega gorja Judina i iz svega gorja Izraelova (Jš 11, 21); U to vrijeme Jahve mi reče: “Iskleši dvije kamene ploče kao i prijašnje pa se popni k meni na brdo; a napravi i drveni kovčeg (Pnz 10, 1); U ono vrijeme reče Isus: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sa-krio od mudrih i umnih, a objavio malenima” (Mt 11, 25); U ono vrijeme – jedne su-bote – pođe Isus kroz usjeve (Mt 12, 1); U onaj se čas približiše učenici k Isusu i zapi-taše ga: “Tko je najveći u kraljevstvu nebeskom?” (Mt 18, 1); U ono vrijeme, poslije te nevolje, “sunce će pomrčati, mjesec neće sjati, s neba će zvijezde padati i zviježđa se nebeska uzdrmati” (Mk 13, 24-25); U ono vrijeme iziđe zapovijed cara Augusta da se provede popis pučanstva po svoj zemlji (Lk 2, 1); U taj čas pristupiše neki farizeji te mu rekoše: “Iziđi i odlazi odavde, jer Herod hoće da te ubije” (Lk 13, 31); U ono vri-jeme kralj Herod poče zlostavljati neke članove Crkve (Dj 12, 1) itd.

Osim toga cijelo je mnoštvo frazema i u hrvatskom i u drugim (posebno europ-skim) jezicima očite biblijske (odnosno, u širem smislu, judeo-kršćanske) provenijen-cije, npr. od Adama do Eve, stići na amen, dobar kao anđeo, anđeo čuvar, star kao Metuzalem, dolina suza (suzna dolina), žrtveno janje, baciti se kamenom (na koga), biti/objesiti kamen o (čijem) vratu, kamen na kamenu (npr. neće ostati), u Adamovu (Evinu) kostimu, nositi svoj križ, raspeti na križ (koga), odvajati kukolj od pšenice (ži-ta), Kula (kula) babilonska, kula bjelokosna, vratiti mač u korice, mana s neba, biti u devetom nebu, znati kao Očenaš, odvesti pred oltar, posipati glavu pepelom, (o)prati ruke (kao Poncije Pilat), ići/slati od Poncija do Pilata, biti (kao) sveto (Sveto) pismo, proći križni put, Judin poljubac, prodati za 30 srebrenjaka, ptica nebeska (ptice nebe-ske), salamonsko rješenje, ne biti (baš) svetac (svetica), praviti se svetac, skidati sve svece, nevjerni Toma, u (sve) vijeke vjekova, zabranjeno voće, bježati kao vrag od tam-jana, bojati se kao (crnoga) vraga, ispasti vragu iz torbe, (po)slati k vragu, isti vrag (đavo, đavao), (po)vući vraga za rep, vrag ne spava, obećana zemlja, u znoju lica svo-ga (jesti kruh svoj), oko za oko – zub za zub, zvijezda vodilja itd. itd. (usp. npr. Menac, Fink-Arsovski, Venturin: 2003)

Na leksičkoj razini silno je mnoštvo riječi koje barem jednim od svojih znače-nja izravno asociraju na biblijske (odnosno kršćanske, crkvene, vjerske i sl.) sadržaje. Među riječima slavenskoga podrijetla mogu se npr. navesti sljedeće takve riječi (samo pod slovima B do K): Badnjak, blagdan, blagoslov, Blagovijest, blaženi, bogohulan, Bogojavljenje, bogoslov, bogoštovlje, Brašančevo (Tijelovo), bratovština, Cvjetnica,

8 O inkoativnim rečenicama usp. Silić 1984: 133-134 te Muratagić-Tuna 2003: 23-31.


30

časoslov, čistilište, ćudoređe, devetnica, Došašće, Duhovi, duhovnik, duša, Dušni dan, Gospod, Gospojina (Velika Gospa), grijeh (grehota, grešnik, griješiti i sl.), ispovijed (ispovjednik), istobitan (s Ocem), Jaganjac, kajati se, klanjanje, klecati, klečati (kle-calo), krepost, krivovjerje, kušnja itd. (usp. Šetka 1965).

Naravno, vrlo je velik broj i riječi latinskoga podrijetla. Evo nekoliko takvih rije-či, i to samo pod slovom K: kalendar, kalež, kandilo, kantati, kapela, kapelan, kapitul, kaptol, kapucin, kapuč, kardinal, karitas, karmine, karneval, kazula, kauza, klaustar, klauzura, koadjutor, kolar, kolekta, komemoracija, koncelebracija, koncil, konfesija, kongregacija, konklava, konkordat, konsekracija, konsistorij (vijeće kardinala), kon-templacija, konvent (samostan), konventualac, konvertit, konvikt, korizma (prema dies quadragesima), korporal (“tjelesnik”), Kredo (Credo), križ (lat. crux), krunica, kum (lat. compater), kurija, kustod, kvatre.

Naravno, ima takvih riječi podrijetlom i iz drugih jezika, posebno iz grčkoga (npr. anatema, apologeti, apokalipsa, apokrif, apostol, arkanđeo, askeza, Biblija, dekalog, demon, dogma, đakon, đavao, epifanija, eshatologija, euharistija, evanđelje, hereza, himan, idol, ikona, karizma, kateheza, katolik, klerik, Krist (Hristos), liturgija, misti-ka, monoteizam, parabola (prispodoba), patrijarh, prozelit, psalam, shizma, sinagoga, stigma, Stjepan, talent, teologija, tijara i sl.), ali i iz njemačkoga (npr. fašnik, oberica, luteran, post, riznica i sl.), iz orijentalnih jezika (npr. dušmanin, sanduk i sl.), pa čak i iz mađarskoga jezika, npr. kip ili kraliješ, odnosno kraluš i sl. (usp. Šetka 1940, 1964).

Ovo kratko podsjećanje na jezične pojavnosti koje se mogu smatrati osobitostima biblijskoga stila hrvatskoga jezika nedvosmisleno upozorava na to kako su biblijski, odnosno općenito judeo-kršćanski tekstovi snažno obilježili ne samo leksik (i onaj sla-venskoga podrijetla i onaj posuđeni, posebice onaj posuđeni iz klasičnih jezika) ne-go da su ostavili duboke tragove i na morfosintaktičkoj strukturi hrvatskoga jezika. Dosada smo nažalost takve, ne samo za hrvatsko jezikoslovlje nego i za cjelokupnu hrvatsku kulturu izvanredno zanimljive i važne pojavnosti oskudno opisali, dijelom svakako i zato što nam je (unutrašnja) povijest jezika još uvijek na niskim granama. Nadam se da će i ovaj prilog biti poticaj da se takvo stanje što je moguće prije promi-jene nabolje.

IZVORI I LITERATURA

Babić, Stjepan (1994) “Jezik hrvatskoga Očenaša”, Bogoslovska smotra, 64, Zagreb, str. 313-315.

Badurina, Anđelko (ur.) (1990) Leksikon ikonografi je, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb.

Biblija. Stari i Novi zavjet (1969) Stvarnost, Zagreb. Biblijski leksikon (preveli M. Grgić, J. Kolanović i M. Žagar), Kršćanska sadašnjost,

Zagreb, 1972.Botica, Stipe (1995) Biblija i hrvatska kulturna tradicija, Zagreb. Božić, Mirko (1969) Kurlani, Zora i GZH, Zagreb.


31

Bratulić, Josip (1991) “Ćirilometodska Biblija i njena sudbina među Hrvatima”, Bogoslovska smotra, 61, Zagreb, str. 88-92.

Bratulić, Josip (1996) Biblija u Hrvata. Izbor tekstova od XIV. do XX. stoljeća, Zagreb.

Bratulić, Josip (1998) “Prijevodi biblijskih tekstova u razvitku hrvatskoga književnog jezika”, Croatica, XXVII/45-46, Zagreb, str. 9-15.

Chevalier, Jean i Alain Gheerbrant (1983) Rječnik simbola, Nakladni zavod Matice hr-vatske, Zagreb.

Damjanović, Stjepan (42003) Staroslavenski jezik, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb.

Fouilloux, Danielle, Anne Langlois, Alice Le Moigné, Françoise Spiess, Madeleine Thibault, Renée Trébuchon (1999) Rječnik biblijske kulture, AGM, Zagreb.

Fućak, Jerko (1991) “Prijevodi Biblije na hrvatski jezik”, Bogoslovska smotra, 61/1--2, Zagreb, str. 93-98.

Golob, Ivan (1994) “Bogomdana riječ i Bogudana riječ”, Književna smotra, XXVI/92--94, Zagreb, str. 59-62.

Grčić, Marko (1991) “Biblija u hrvatskoj književnosti”, Bogoslovska smotra, 61/1-2, Zagreb, str. 98-99.

Grickat, Irena (1971) Aktualni jezički i tekstološki problemi u starim srpskim ćirilskim spomenicima, Beograd.

Grickat, Irena (1975) Studije iz istorije srpskohrvatskog jezika, Beograd.Hagège, Claude (2005) Zaustaviti izumiranje jezika (prevela Ivana Franić), Disput,

Zagreb.Hercigonja, Eduard (1983) “Iz radova na istraživanju stilematike i sintakse glagoljaš-

ke neliturgijske proze 15. stoljeća”, u: Nad iskonom hrvatske knjige. Rasprave o hrvatskoglagoljskom srednjovjekovlju, Liber, Zagreb, str. 395-439.

Hrvatska enciklopedija, sv. 2 (Be-Da), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2000.

Ivšić, Stjepan (1948) “Tundalovo viđenje iz Lulićeva zbornika”, Starine JAZU, knj. 41, Zagreb, str. 119-157.

Jurič, Stipe (1994) “Tripleta zagonetaka (Suci 14, 14, 18). Primjer biblijske književ-ne stilistike i pučke etimologije”, Književna smotra, XXVI/92-94, Zagreb, str. 70--77.

Mandić, Oleg (1969) Leksikon judaizma i kršćanstva, Matica hrvatska, Zagreb. Marinković, Ranko (1965) Kiklop, Beograd.Menac, Antica, Željka Fink-Arsovski i Radomir Venturin (2003) Hrvatski frazeološki

rječnik, Naklada Ljevak, Zagreb. Muratagić-Tuna, Hasnija (2003) “Inkoativne i fi nitivne rečenice u djelima Ćamila

Sijarića”, Književni jezik, 21/1, Sarajevo, str. 23-31.Nemec, Krešimir (1989) “Aluzije, citati i literarne reminiscencije u ‘Kiklopu’”,

Forum, 11-12, Zagreb.


32

Petrač, Božidar (1994) “Biblija i hrvatska književnost”, Književna smotra, XXVI/92--94, Zagreb, str. 185-196.

Pranjković, Ivo (1984) Koordinacija u hrvatskom književnom jeziku, Znanstvena bib-lioteka Hrvatskog fi lološkog društva, knj. 13, Zagreb.

Pranjković, Ivo (2000) Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene, Matica hrvatska, Zagreb.

Pranjković, Ivo (2000a) “Iz sintakse Lastrićeva Svetgnjaka”, Zbornik o fra Filipu Lastriću Oćevcu u povodu 300. obljetnice rođenja, Mostar, str. 75-86.

Pranjković, Ivo (2001) Druga hrvatska skladnja. Sintaktičke rasprave, Hrvatska sve-učilišna naklada, Zagreb.

Rebić, Adalbert (1973) Očenaš – molitva Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb.Rišner, Vlasta (2001) Prijedlozi u djelima slavonskih književnika od 18. do 20. stolje-

ća, doktorski rad, Zagreb. Silić, Josip (1984) Od rečenice do teksta (Teoretsko-metodološke pretpostavke nadre-

čeničnog jedinstva), Sveučilišna naklada Liber, Zagreb.Silić, Josip (1997) “Književnoumjetnički (beletristički) stil hrvatskoga standardnog je-

zika”, Kolo, VI/1, Matica hrvatska, Zagreb, str. 359-369.Stari zavjet vrelo vjere i kulture. Zbornik radova interdisciplinarnog međunarodnog

simpozija (ur. Ivan Šporčić), Rijeka – Zagreb, 2004.Šetka, Jeronim (1940) Hrvatska kršćanska terminologija. Prvi dio: Hrvatski kršćanski

termini grčkoga porijekla, Šibenik.Šetka, Jeronim (1964) Hrvatska kršćanska terminologija. Drugi dio: Hrvatski kršćan-

ski termini latinskoga porijekla, Makarska.Šetka, Jeronim (1965) Hrvatska kršćanska terminologija. Treći dio: Hrvatski kršćan-

ski termini slavenskoga porijekla, Makarska.Štrkalj Despot, Kristina (2005) Sindetske i asindetske strukture u Tundalovu viđenju iz

Lulićeva zbornika, (doktorski) kvalifi kacijski rad, Zagreb. Užarević, Josip (1994) “Struktura Očenaša”, Književna smotra, XXVI/92-94, Zagreb,

str. 84-91.


33

Josip Silić

TEKST I FUNKCIONALNI STILOVI

Kad govorimo o tekstu, moramo voditi računa o razlici između gramatike i komu-nikacije te u vezi s time o razlici između značenja i smisla. Nekoliko smo puta

rekli da je gramatika model, a komunikacija ostvaraj toga modela. U tome je smislu gramatika apstraktna, a komunikacija konkretna. Tako gledamo i na značenje i smisao. Značenje je za nas apstraktno, pa ga pridružujemo gramatici, a smisao konkretan, pa ga pridružujemo komunikaciji. Apstraktno je ono što ne ovisi o kontekstu, a konkretno ono što ovisi o kontekstu. U tome su smislu gramatika i značenje nekontekstualne, a komunikacija i smisao kontekstualne veličine. Pokažimo to na primjeru.

U gramatičkoj je strukturi Ivan kuha ručak Ivan subjekt, kuha predikat i ručak objekt, a u semantičkoj (značenje pridružujemo semantici) Ivan “vršilac radnje”, ku-ha “radnja” i ručak “predmet radnje”. (Oblik vršilac rabimo umjesto oblika vršitelj jer više odgovara pojmu “apstraktno”.) Tako je, dakako, sa svim rečenicama (toga mode-la) kao gramatičkim jedinicama: Marko kopa njivu, Stanislav piše pismo itd. I Marko je i Stanislav (kao i Ivan) subjekt, i kopa i piše (kao i kuha) predikat, i njivu i pismo (kao i ručak) objekt. I Marko je i Stanislav (kao i Ivan) “vršilac radnje”, i kopa i piše (kao i kuha) “radnja”, i njivu i pismo (kao i ručak) “predmet radnje”.

Kao svaki model, tako i gramatiku i semantiku (u smislu o kojemu je riječ) treba promatrati kao nešto fiksno, kao nešto što (kad je riječ o njegovu redoslijedu) ne mi-jenja svoje mjesto. Mjesto je komponente Ivan i kao subjekta i kao “vršioca radnje” uvijek ispred komponente kuha, a mjesto komponente kuha i kao predikata i kao “rad-nje” uvijek ispred komponente ručak i kao objekta i kao “predmeta radnje”. To je jed-na od jezičnih univerzalija. (Jezične su univerzalije nešto što pripada svim ili većini jezika svijeta.)

U vezi s redoslijedom komponenata rečenice kao gramatičko-semantičke struk-ture jedna od Greenbergovih statističkih univerzalija glasi: “U izjavnim rečenicama s imenskim subjektom i objektom dominantan poredak je gotovo uvijek takav da sub-

34

jekt prethodi objektu” (prema Matasović 2001: 77). Strukture u kojima subjekt pretho-di objektu (to su SVO, SOV i VSO, pri čemu je S – subiectum, subjekt, O – obiectum, objekt, V – verbum, glagol kao predstavnik predikata) zastupljene su u 90% jezika svi-jeta. Tim jezicima pripada i hrvatski, kao što to pokazuje struktura (SVO) kompone-nata rečenice kao gramatičko-semantičke jedinice u hrvatskome jeziku. (Nema dakle govora o “slobodi reda riječi” ni u hrvatskome jeziku.)

Kada gramatičko-semantička struktura Ivan kuha ručak postaje čimbenikom ko-munikacije? – Ona to postaje kada je kontekstualiziramo. Evo kako to činimo.

Uključujemo je u logičku vezu sa Ivan neće doći na sastanak. (U toj strukturi komponenta na sastanak biva – u gramatičkoj strukturi – priložna oznaka i – u seman-tičkoj strukturi – “okolnost radnje”. Takvoj je mjesto uvijek iza predikata, odnosno “vršioca radnje”.) U tu je vezu uključujemo zahvaljujući smislu. Zato takvu vezu nazi-vamo smisaono-logičkom. U njoj komponenta Ivan kao apstraktna osoba (kao “opća, tj. bilo koja osoba koja se zove Ivan”) postaje konkretnom (“jednom određenom oso-bom koja se zove Ivan”).

Ako i jednu i drugu strukturu (i strukturu Ivan kuha ručak i strukturu Ivan neće doći na sastanak) nazovemo tekstom (tekst naime možemo shvatiti kao smisaono-lo-gičku povezanost struktura o kakvima je riječ), prva će nam biti tekst (1), a druga tekst (2):

(1) Ivan kuha ručak. (2) Ivan neće doći na sastanak.

Tada ćemo njihovu vezu (vezu strukture (1) i strukture (2)) nazvati kontekstom. (Riječ je kontekst podrijetlom iz latinskoga jezika, u kojemu contexere znači ‘satkati’ ili ‘splesti’, a contextus – ‘satkan’ ili ‘spleten’. – Ako tekst prevedemo sa štivo, kontekst ćemo prevesti sa suštivo.) Lijevi će dio toga konteksta ((1) Ivan kuha ručak) biti uzrok, a desni ((2) Ivan neće doći na sastanak) posljedica toga uzroka. Uspostavit će se dakle uzročno-posljedična veza struktura Ivan kuha ručak i Ivan neće doći na sastanak.

Takvu vezu nazivamo implicitnom jer nije izražena formalnim sredstvima – sred-stvima kojima se izražava uzrok. (Implicitan potječe iz latinskoga implicare i znači ‘podrazumijeva se’ i ‘nije izričito rečeno’.) Eksplicitnom postaje kad se ispred dijela koji znači uzrok stavi formalno sredstvo budući da: Budući da Ivan kuha ručak, Ivan neće doći na sastanak. (Dijelovi se odvajaju zarezom jer to traže pravopisna pravila.) (Eksplicitan potječe iz latinskoga explicare i znači ‘izričito izrečen’.) To se može po-stići i formalnim sredstvom jer, ali se tada redoslijed struktura mijenja (dio koji znači posljedicu dolazi ispred dijela koji znači uzrok jer to traže stilističko-pravopisna pra-vila): Ivan neće doći na sastanak jer Ivan kuha ručak. U tome se redoslijedu struktura Ivan kuha ručak komunikacijski prilagođuje strukturi Ivan neće doći na sastanak.

Sad se u tekstu Ivan neće doći na sastanak jer Ivan kuha ručak komponenta Ivan pojavljuje dva puta, pa ga na taj način čini zalihosnim (redundantnim). Da bi se oslo-bodio te zalihosti, komponentu Ivan u strukturi jer Ivan kuha ručak mijenja u kom-ponentu on, a onda komponentu on (jer predstavlja komponentu Ivan, što znači da se Ivan opet pojavljuje dva puta) u ništicu (ø): Ivan neće doći na sastanak jer (ø) kuha ručak. (Dakako da se ta ništica u tekstu ne bilježi.) Na taj način implicitno-zalihosna


35

struktura Ivan neće doći na sastanak / Ivan kuha ručak postaje eksplicitno-nezalihos-nom Ivan neće doći na sastanak jer kuha ručak.

Zamjena se zalihosnih komponenata može dogoditi i u strukturi teksta s implicit-no izraženim uzrokom: Ivan neće doći na sastanak. Ivan kuha ručak. > Ivan neće doći na sastanak. On kuha ručak. > Ivan neće doći na sastanak. Kuha ručak. (Dakako da su i takve strukture – i jedna, i druga, i treća – komunikacijski moguće, ali ne u svim tipovima teksta. One nisu svojstvene, primjerice, znanstvenomu i administrativno-po-slovnomu tekstu.)

U takvu članjenju teksta ne sudjeluje rečenica kao gramatička jedinica, nego re-čenica kao komunikacijska jedinica. (U teoriji koja se time bavi, a u skladu s onim što smo načelno rekli o razlici između gramatike i komunikacije, rečenica se kao grama-tička jedinica naziva potencijalnom, a rečenica kao komunikacijska jedinica aktual-nom veličinom.) U njemu se rečenica ne člani na subjekt, predikat, objekt i prilož-nu oznaku (u tome im se slučaju mogu pridružiti i atribut i apozicija), nego na temu i remu, tj. na ono što je uvjetovano kontekstom (tema) i na ono što nije uvjetovano kontekstom (rema). Ono je što je uvjetovano kontekstom (tema) neinformativno, a ono što nije uvjetovano kontekstom (rema) – informativno. Rema je ono što nosi (bit-nu) informaciju. To je razlog zašto tekst ekonomizira na račun teme, a ne na račun re-me. (Tema se još zove i obavijesnim subjektom, a rema obavijesnim predikatom. U skladu se s time i struktura o kojoj je riječ naziva obavijesnom strukturom.)

Dakako da se pri takvu članjenju (na temu i remu) gramatika ne “gubi”. I dalje je član Ivan u Ivan neće doći na sastanak subjekt, neće doći predikat i na sastanak pri-ložna oznaka. U (jer) kuha ručak subjekta nema jer se nalazi u prethodnoj strukturi (Ivan neće doći na sastanak). U tradicionalnoj se gramatici za takav subjekt kaže da je “skriven” ili “neizrečen” (Barić i dr. 1979: 338, § 1025; Barić i dr. 1995: 422, § 1324). Takav pristup sintaktičkoj strukturi rečenice ne vodi računa o onome o čemu ovdje go-vorimo, tj. o razlici između gramatike i komunikacije. I ovdje ćemo reći ono što smo već nekoliko puta rekli: Komunikacija nije gramatika i obrnuto, ali nema komunika-cije bez gramatike i obrnuto. Gramatika je komunikaciji ono što joj pribavlja razliku, bez koje, razlike, nema komunikacije.

Za redoslijed smo komponenata rečenice kao gramatičke jedinice rekli da je fik-san, da je subjekt uvijek ispred predikata, predikat ispred objekta i objekt ispred pri-ložne oznake. Je li tako i s redoslijedom komponenata rečenice kao komunikacijske jedinice? – Načelno je tako i s redoslijedom komponenata rečenice kao komunikacij-ske jedinice. Obavijest se (ona se prenosi rečenicom kao komunikacijskom jedinicom) razvija tako da iz prethodne, tj. stare (nosilac joj je tema) izlazi sljedeća, tj. nova (nosi-lac joj je rema). Ako je to tako, a jest, onda ni u redoslijedu komponenata rečenice kao komunikacijske jedinice načelno nema slobode. To će tako biti, primjerice, u znan-stvenome tekstu, o kojemu ovdje govorimo. U njemu će obavijesni subjekt (tema) biti na mjestu na kojemu je gramatički subjekt i obavijesni predikat (rema) na mjestu na kojemu je i gramatički predikat. (“Poremećenost” je redoslijeda komponenata rečeni-ce kao komunikacijske jedinice uvjetovana individualnostilističkim potrebama teksta. Poznato je da je tako, primjerice, u tekstu umjetničke književnosti.)

Josip Silić, Tekst i funkcionalni stilovi

36

Vidjeli smo da je rečenica kao gramatička jedinica, tj. izvan teksta, apstraktna. Čim je uključimo u tekst, postaje konkretnom. Ona to postaje, vidjeli smo, i kad joj pridružimo drugu rečenicu unutar složene rečenice (Ivan neće doći na sastanak jer kuha ručak). To je razlog zašto mi već složenu rečenicu smatramo činjenicom teksta. Podjednako se to odnosi i na zavisnosloženu i na nezavisnosloženu rečenicu. U vezi s time: Markeri su rečenica uključenih u zavisnosloženu rečenicu bilo veznici bilo za-rez (što je, kad je riječ o zarezu, u skladu sa smisaonim (tj. semantičkim) interpunkcij-skim načelom, kakvo je načelo hrvatske interpunkcije). Stoga bi zarez trebalo staviti na mjesto koje odjeljuje rečenicu od rečenice, a ne dio rečenice, kako se najčešće čini. Usp.: U sudskom postupku protiv petero liječnika vinkovačke Opće bolnice, okrivljeni su iznijeli svoje obrane. (U toj je rečenici zarez iza Opće bolnice i sa strukturnoga i sa semantičkoga gledišta posve nelogičan. Strukturno je, tj. gramatički, u sudskom postupku protiv petero liječnika vinkovačke Opće bolnice priložna oznaka, a komu-nikacijski sastavni dio reme iznijeli su svoje obrane u sudskom postupku protiv pete-ro liječnika vinkovačke Opće bolnice.)

Budući da mi (zajedno s nekim suvremenim sintaktičarima) smatramo uzvike i modalne izraze također posebnim rečenicama, po nama se takvi moraju odvajati zare-zima: Joj, boli me! i Nažalost, sve je propalo. Isto je tako s vokativom. I on je poseb-na rečenica. Zato i njega moramo odvajati zarezima: Ivane, daj mi olovku. i Daj mi, Ivane, olovku.

Po svakome se interpunkcijskom načelu (i po strukturnome, i po semantičkome, i po ritmo-melodijskome) zarez mora shvatiti kao činjenica komunikacije uvjetovane jezičnom razlikovnošću, a ne kao puko pravopisno pravilo, pogotovo ne kao pravopis-no pravilo koje dopušta slobodu. Zarez nije uzrok, nego posljedica komunikacije. On je u tekstu samo zato da upozori na način na koji se komunikacija mora odvijati.

Time što smo rekli da u složenoj rečenici vidimo tekst ne mislimo reći i da su na-čini organiziranja složene rečenice istovjetni s načinima organiziranja teksta. U prilog tezi o složenoj rečenici kao tekstu govori i to da se svi sadržaji koji se ostvaruju slo-ženom rečenicom mogu ostvariti i tekstom. Tekstom se mogu ostvariti i sastavnost, i suprotnost, i zaključnost, i isključnost, i uzročnost, i vremenost, i posljedičnost itd. Razlika je samo u tome što sredstva kojima se to čini nisu (uvijek) ista.

Tako će se sadržaj složene rečenice Ivan neće doći na sastanak jer kuha ručak. na razini teksta ostvariti ovako: Ivan neće doći na sastanak. On naime kuha ručak. Upravo je to razlog zašto prvi dio strukture Ivan neće doći na sastanak od drugoga kuha ručak možemo odvojiti i zarezom (Ivan neće doći na sastanak, kuha ručak.) i točkom (Ivan neće doći na sastanak. Kuha ručak.) i veznim sredstvom (Ivan neće do-ći na sastanak. On naime kuha ručak.).

Spomenute dvije strukture (Ivan neće doći na sastanak. i Ivan kuha ručak.) mogu se uključiti u tekst i na niz drugih načina. Svi oni (na ovaj ili onaj način) ovise o kon-tekstu ili konsituaciji. Usp.: Neće doći. Kuha ručak.; Neće. Kuha ručak.; Ne. Kuha ru-čak.; Kuha ručak. (uz pitanje Zašto neće doći na sastanak?); Neće doći! Kuha ručak.; Neće! Kuha ručak! itd.

Dakako da sve te preoblike nisu svojstvene svim tekstovima. Znanstvenomu je tekstu, primjerice, svojstvena samo preoblika u kojoj su prisutne sve gramatičke kom-


37

ponente i u kojoj su eksplicitno izraženi odnosi među njima, dakle samo: Ivan neće do-ći na sastanak jer kuha ručak. i Ivan neće doći na sastanak. On naime kuha ručak.

U znanstvenome tekstu struktura rečenice mora biti načelno neovisna o struktu-ri rečenica s kojima čini kontekst. Ona je, kao i riječ, u njoj uopćena, tj. (načelno) ne-ovisna o kontekstu. Ona je (opet – načelno) značenjska, a ne smisaona jedinica. Zato u njoj nema prenesenosti značenja (koja je, prenesenost značenja, uvjetovana smislom). U rečenici Ivan kuha ručak komponente kuha i ručak imaju isključivo svoje (i to uop-ćeno) značenje (onakvo kakvo im se daje u jednojezičnim objasnidbenim rječnicima). U njoj kuhati znači samo ‘pripremati jelo’, a ručak – ‘glavni dnevni obrok’. U njoj ku-hati ručak ne znači ‘pričati o glavnome dnevnom obroku’. Drugim riječima, u njoj ne-ma metafore kao ekspresije (kao slikovita načina izražavanja).

No to ne znači da u znanstvenome tekstu nema ekspresivnosti. Ako to želi-mo shvatiti, moramo razlikovati ekspresivnost od emocionalnosti, kako to predlaže Trojanskaja (Trojanskaja 1975: 27-86). Ekspresivnost je šira od emocionalnosti. Ona (po Trojanskajoj) nije svojstvena samo piscu umjetničkoga nego i piscu znanstveno-ga djela. Ako želi djelovati na čitatelja ili slušatelja, znanstvenik mora uvećati snagu svoga izraza. Tako u tekstu Nema sumnje da takav stil daje i određen šarm našoj ina-če smrtno ozbiljnoj historiografiji izraz smrtno ozbiljna historiografija čini uvjerljivi-jim, pa onda i prihvatljivijim. Dakle i znanstvenik mora u svoj tekst unijeti određenu dozu strasti.

U znanstvenome će tekstu biti i anafore i paralelizma kao sredstava kojima se izražava ekspresivnost tekstne sintakse.* Usp.:

Svaki je funkcionalni stil uzor sam sebi. Ne može uzor jednoga funkcionalnog sti-la biti u drugome funkcionalnom stilu. Ne može administrativni ni bilo koji drugi funkcionalni stil tražiti svoj uzor u beletrističkome stilu.

Ili:

U svim funkcionalnim stilovima (...) kolektivnojezično dominira nad individualno-jezičnim. U svima je njima legalno provoditi izbor među (jezičnim) inačicama. U svima je njima opravdano govoriti o društveno-jezičnoj svrhovitosti toga izbora. U svima se njima može postaviti pitanje društvene opravdanosti inačica. U svima se njima u ime društva može govoriti: “ova inačica da – ova ne”, “ova inačica ovdje – ova ondje”, “bolje ova inačica nego ona” itd.

Takva su ekspresivna sredstva i retorička pitanja:

Zašto je standardni jezik polifunkcionalan? – Zato što je život koji prati polifunk-cionalan.

Ili:

Zašto smo toliko vremena i prostora posvetili razlikama između jezika kao sustava i jezika kao standarda, odnosno razlikama između lingvističke i sociolingvističke

* Ideju o anafori i retoričkome pitanju kao sredstvima izražavanja ekspresivnosti u znanstvenome tekstu uzeli smo od Marine Katnić-Bakaršić i Vesne Požgaj Hadži (Katnić-Bakaršić – Požgaj Hadži 2005). Od njih su uzeti i primjeri.


38

pravilnosti? – Učinili smo to i zato da upozorimo na dijalektiku odnosa jezika kao sustava i jezika kao standarda (...).

Kao način izražavanja ekspresivnosti služe i personifikacije predmeta istraživa-nja. (Personifikacija predmeta istraživanja jest davanje “osobnosti” tomu predmetu. Kad predmet tu “osobnost” dobije, ponaša se kao da on sam sebe istražuje.) Usp.:

Od svih funkcionalnih stilova najveću ljubav prema jezičnim klišejima gaji upra-vo administrativni stil.

Ili:

No taj “plijen” književnoumjetnički stil ne uzima zato da bi njime funkcionalne stilove od kojih ga uzima oponašao, nego zato da ih njime osmisli i preosmisli.

Na temelju onoga što smo rekli možemo izdvojiti bitna svojstva znanstvenoga teksta: logičnost, objektivnost, apstraktnost, eksplicitnost, preciznost i točnost. Ona uključuju i sažetost (ekonomičnost), i postupnost, i jasnoću, i neslikovitost, i neemo-cionalnost, i statičnost. Sva bi ta svojstva trebalo posebno i temeljito opisati. (Ona ni u nas ni u svijetu nisu opisana u cijelosti.)

Ono što podjednako zahtijevaju svi tipovi znanstvenoga teksta (i rasprava, i opis, i pripovijed, i razgovor), to je standardna obvezatnost. (Kako imenovanje tipova tek-sta mora poći od rezultata procesa, a ne od procesa, mi smo riječima rasprava, opis i razgovor pridružili riječ pripovijed, koja, kao i one, znači rezultat procesa. U tome se smislu ona razlikuje od riječi pripovijest.)

Mi ćemo ovdje navesti samo nekoliko (karakterističnih) primjera o kojima suvre-meni znanstveni tekstovi malo vode računa.

Znanstveni tekst karakterizira tradicionalna normativnost, koja pretpostavlja upo-rabu “primarnih” gramatičkih oblika. Ona, tradicionalna normativnost, poštuje razliku između neodređenosti i određenosti oblika pridjeva i (pridjevnih) zamjenica, pa onda i odgovarajuću razliku u njihovoj deklinaciji (za neodređeni oblik predviđa imeničku, a za određeni zamjeničku deklinaciju). Tako će posvojne pridjeve na -ov-/-ev- i -in- (koji imaju samo neodređeni oblik) nuditi s oblicima neodređene (imeničke) deklina-cije: Kombolova (a ne Kombolovog ili Kombolovoga) / Brešićeva (a ne Brešićevog ili Brešićevoga) / Miličina (a ne Miličinog ili Miličinoga) mišljenja. U skladu će s time nuditi i deklinaciju posvojnih (pridjevnih) zamjenica njegov, njezin i njihov: njegova (a ne njegovog ili njegovoga) / njezina (a ne njezinog ili njezinoga) / njihova (a ne nji-hovog ili njihovoga) mišljenja. Isto će tako postupiti kad bude riječ o (pridjevnim) ne-određenim zamjenicama ovakav, takav, onakav, kakav, nikakav, nekakav i dr.: takva (a ne takvog ili takvoga) mišljenja.

Zamjenice će i priloge netko, nešto, nekoji, nečiji, nekako, nekad(a), negdje, neka-mo i dr. nuditi bez prefiksa ne-: Ako tko (a ne ako netko) misli drukčije, neka kaže; Ako što (a ne ako nešto) ne valja, treba popraviti; Ako gdje (a ne ako negdje) bude trebalo tekst proširiti, neka ga proširi. Itd.

Kad se neodređene zamjenice nitko, nikoji, ničiji, nikakav i nijedan rabe s prijed-lozima, prijedlozi se umeću između ni i tko, ni i koji, ni i čiji, ni i kakav i ni i jedan:


39

ni od koga, ni od čega, ni od kojeg, ni od čijeg, ni od kakva, ni od jednog, ni pred kim, ni pred čim, ni pred kojim, ni pred čijim, ni pred kakvim, ni pred jednim itd. Usp.: Ni od koga nije mogao dobiti odgovor, Ni uz koje uvjete na to ne želi pristati, Ni na koji način tim postupkom ne može postići cilj, Ni s kim o tome nije razgovarao itd. To se pravilo sve manje poštuje, pa se umjesto ni od koga rabi od nikoga, umjesto ni od ka-kva – od nikakva, umjesto ni s čim – s ničim itd.

Norma će o kojoj je riječ tražiti da se poštuju zakonitosti djelovanja neodređeno-sti i određenosti kategorije, pa onda i načina njezina izražavanja. Tako će, primjerice, nuditi neodređeni oblik pridjeva ondje gdje vlada zakonitost neodređenosti: Pred na-ma je nov (a ne novi) problem, Nedokažljiva (a ne nedokažljivog ili nedokažljivoga) mišljenja treba se kloniti itd.

U vezi je s krivim odnosom prema kategoriji neodređenosti i određenosti i sve češća uporaba riječi jedan u ulozi neodređenoga člana. Umjesto Pritom je naišao na problem koji mu je zadao dosta muke rabi se Pritom je naišao na jedan problem koji mu je zadao dosta muke, umjesto To je za nj bio nerješiv problem – To je za nj bio je-dan nerješivi problem itd.

Posvojno-povratnu zamjenicu nudit će uvijek kad je posrijedi isti subjekt: Svoja razmatranja (a ne naša razmatranja) uskladit ćemo s takvim teorijsko-metodološkim postupcima, Svoja razmatranja (a ne vaša razmatranja) uskladit ćete s takvim teorij-sko-metodološkim postupcima itd.

U vezi prijedloga nad, pod, pred, uz, za, u, na sa zamjeničkim enklitikama me, te, se, nj i nju tražit će da se poštuju ova pravila:

1. Prijedlozi pod, nad, pred i uz u vezi s enklitikama me, te, se i nju dobivaju kratko-silazni naglasak i dugo završno ā: p�dā me, p�dā te, p�dā se, p�dā nj i p�dā nju. (Tako biva i s ostalima navedenim prijedlozima: nad, pred i uz.)

2. Prijedlozi za, na i u u vezi s enklitikama me, te, se i nju dobivaju dugouzlazni naglasak: zá me, zá te, zá se i zá nju. (Tako biva i s ostalima navedenim prijedlozima: na i u.)

3. Prijedlozi na, za i u u vezi s enklitikom nj dobivaju dugosilazni naglasak: nâ nj, zâ nj i û nj.

U administrativno-poslovnome se i razgovornome funkcionalnom stilu i u nesu-protstavljivim i u suprotstavljivim uporabama u takvim vezama pojavljuju samo na-glašeni oblici spomenutih zamjenica. Tako se u njima rabi Na njega se osvrću svi koji o tome pišu i Na njega se osvrću svi, a na nju samo neki koji o tome pišu. (U znanstve-nome će se funkcionalnom stilu u prvome primjeru rabiti nâ nj.) U novinarsko-publi-cističkome funkcionalnom stilu te se uporabe najčešće miješaju.

Suvremena je norma posebno osjetljiva kad je riječ o prodoru (najčešće iz engle-skoga jezika) u hrvatski standardni jezik analitičkih konstrukcija, koje, dakako, nje-mu nisu svojstvene. Takve su konstrukcije preplavile suvremeni hrvatski standardni jezik, i to u svim njegovim funkcionalnim stilovima. Gotovo bi se moglo reći da one nisu stvar potrebe hrvatskoga standardnog jezika, nego stvar mode (usuđujemo se re-ći – “potkrijepljene” ideologijom). Zar to ne potvrđuju konstrukcije poput Pula film festival, Zagreb film festival, pa čak i Zagreb Film Festival, itd.? Što je natjeralo ljude


40

da Pulski filmski festival pretvore u Pula film festival? Zašto konstrukcije tipa doping--kontrola ne bi smjele glasiti dopinška kontrola? Imamo klimatske uvjete i klimatska lječilišta, ali i klima-uređaj i klima-komoru. Zar klimatski uređaj (ili možda precizni-je klimatizacijski uređaj) i klimatizacijska komora nisu dostojni hrvatskoga jezika? – Zbog mode (“potkrijepljene” ideologijom) suvremena je norma hrvatskoga standard-nog jezika u prosudbi takvih konstrukcija sve nemoćnija. Protiv te su norme i sve mo-guće tehnologije i sva javna glasila.

Znanstveni se tekst mora držati i specifičnih stilističkih pravila.Postoji opće stilističko pravilo da se od dva i tri istovrsna gramatička oblika pri-

djeva i (pridjevnih) zamjenica -oga/-og, -ega/-eg, -ome/-omu/-om i -emu/-em kad su jedni pored drugih oblici na -oga, -ega, -ome, -omu i -emu stavljaju:

1. ako su dva – na prvo, a oblici na -og, -eg, -om i -em na drugo mjesto:(hrvatski standardni jezik) (G) hrvatskoga standardnog jezika, (D) hrvatskomu standardnom jeziku, (L) o hrvatskome standardnom jeziku; (naš hrvatski jezik) (G) našega hrvatskog jezika, (D) našemu hrvatskom jeziku, (L) o našemu hrvat-skom jeziku;

2. ako su tri – na prvo i drugo, a oblici na -og, -eg, -om i -em na treće mjesto:(suvremeni hrvatski standardni jezik) (G) suvremenoga hrvatskoga standardnog jezika, (D) suvremenomu hrvatskomu standardnom jeziku, (L) o suvremenome hrvatskome standardnom jeziku; (naš hrvatski standardni jezik) (G) našega hr-vatskoga standardnog jezika, (D) našemu hrvatskomu standardnom jeziku, (L) o našemu hrvatskome standardnom jeziku.

Kraće: Ako ima više istovrsnih oblika o kojima je riječ, prvi će, drugi, treći itd. biti na -oga, -ega, -omu, -emu i -ome, a zadnji na -og, -eg, -om i -em. Ako je pak sa-mo jedan pridjev, odnosno samo jedna (pridjevna) zamjenica, onda će oni biti na -oga, -ega, -omu, -emu i -ome:

(hrvatski jezik) (G) hrvatskoga jezika, (D) hrvatskomu jeziku, (L) o hrvatskome jeziku; (naš jezik) (G) našega jezika, (D) našemu jeziku (L) o našemu jeziku.

(Iz primjera se vidi da će dativ biti na -omu i na -emu, a lokativ na -ome i – kao u dativu – na -emu, jer je riječ o prijeglasu.)

Tipovi su znanstvenoga teksta opis, rasprava i pripovijed organizirani pisanim, a tip razgovor govorenim jezikom. Pisani je jezik podložan ritmo-melodijskim, a go-voreni logičkim zakonitostima. Zato će redoslijed enklitika (naslonjenica) biti drukči-ji u pisanome nego u govorenome jeziku. U pisanome će jeziku stajati iza naglašene riječi (u tome se smislu enklitike nazivaju i zanaglasnicama), a u govorenome jeziku ondje gdje to traži logika tijeka govora. Tako će enklitika (naslonjenica, zanaglasnica) je u pisanome obliku teksta koji slijedi biti ili iza stoička ili iza sukladna: Stoička je te-orija zaključivanja sukladna s učenjem o sudu i Stoička teorija zaključivanja sukladna je s učenjem o sudu. U govorenome će tipu jezika stajati obično iza teorija: Stoička te-orija je sukladna s učenjem o sudu.


41

Znanstveni stil (u skladu sa svojom apstraktnošću i implicitnošću) mora rabiti in-strumental sredstva i bez neproizvedenoga i bez proizvedenih prijedloga putem, pre-ko, posredstvom, pomoću i sl. Tako, primjerice, u njemu instrumental sredstva imeni-ce televizija mora glasiti televizijom, a ne putem (preko, pomoću i sl.) televizije. Usp.: Takve se vijesti šire najčešće televizijom, a ne: Takve se vijesti šire najčešće putem te-levizije.

Tako treba biti i s lokativom mjesta (prostora) i s genitivom vremena. U lokativu treba rabiti neproizvedeni prijedlog u, a ne proizvedene prijedloge u području, u obla-sti, na polju i sl. Usp.: U znanosti takvo se što ne bi smjelo pojaviti, a ne: U području znanosti takvo se što ne bi smjelo pojaviti. U genitivu pak vremena treba rabiti nepro-izvedeni prijedlog za, a ne proizvedeni prijedlog za vrijeme. Usp.: To se dogodilo za vladanja cara Josipa Franje II., a ne: To se dogodilo za vrijeme vladanja cara Josipa Franje II. Isto tako i neproizvedeni prijedlog radi i genitiv (u funkciji genitiva svrhe), a ne proizvedene prijedloge u svrhu i u cilju. Usp.: Tako je postupio radi približava-nja djeci, a ne: Tako je postupio u svrhu (u cilju) približavanja djeci. (Kad je već ri-ječ o prijedlogu radi, norma upozorava na to da se ne smije zamjenjivati s prijedlogom zbog. Prijedlogom se naime radi iskazuje namjera (svrha, cilj), a prijedlogom zbog uzrok. Jedno je Učinio je to radi njih (“oni” su cilj njegova postupka), a drugo Učinio je to zbog njih (“oni” su uzrok njegova postupka).)

Slična pravila norma znanstvenoga stila nudi i za neproizvedene i proizvedene veznike. (Neproizvedeni su veznici leksičko-gramatički nemotivirani, a proizvedeni leksičko-gramatički motivirani veznici.) U skladu su s apstraktnošću znanstvenoga stila neproizvedeni veznici ako, da, kako itd., a proizvedeni veznici u vrijeme kad, pod uvjetom da, na način kako itd., npr.: Zadovoljit će ako uzme u obzir i drugo mišljenje, a ne: Zadovoljit će pod uvjetom da uzme u obzir i drugo mišljenje.

Znanstveni stil ne voli “višak” značenja, pa onda ni iskazivanje jednoga istoga značenja dvjema ili s više riječi istoga značenja. Drugim riječima, ne voli pleonazme. On rabi samo no (No nije znao kako da to razriješi) ili samo međutim (Međutim ni-je znao kako da to razriješi), a ne i jedno i drugo (No međutim nije znao kako da to razriješi). (No i međutim imaju isto značenje.) Isto će tako rabiti ili samo desetak (Za potvrdu je naveo desetak primjera) ili samo oko deset (Za potvrdu je naveo oko deset primjera), a ne i jedno i drugo (Za potvrdu je naveo oko desetak primjera). (Čestica oko znači isto što i sufiks -ak.)

Rekli smo da je jedno od temeljnih svojstava znanstvenoga stila jednoznačnost. Zato on ne trpi sinonime (suznačnice) ni kao istoznačnice ni kao sličnoznačnice. To je odgovor onima koji opravdavaju uporabu dviju ili više riječi s istim značenjem – jer ne žele biti “monotoni”.

Logičnost i preciznost znanstvenoga stila zahtijevaju da se ne narušavaju odnosi u komunikacijskome trokutu (tako mi nazivamo (su)odnose unutar ja-ti-on). Ono što se vezuje uz ja (uz osobu koja govori) tvori se od osnove ov-, ono što se vezuje uz ti (uz osobu s kojom se govori) – od osnove t-, a ono što se odnosi na on (na osobu o kojoj se govori) – od osnove on-. Tako će se uz ja vezivati ovaj, ovdje, ovamo, ovuda, ovakav itd., uz ti – taj, tu, tamo, tuda, takav itd., a uz on – onaj, ondje, onamo, onuda, onakav


42

itd. Ovaj znači ‘onaj koji je uz ja’, ovdje – ‘mjesto u kojemu je ja’, ovamo – ‘kretanje usmjereno prema ja’ itd.; taj – ‘onaj koji je uz ti’, tu – ‘mjesto u kojemu je ti’, tamo – ‘kretanje usmjereno prema ti’ itd.; onaj – ‘onaj koji je uz on’, ondje – ‘mjesto u ko-jemu je on’, onamo – ‘kretanje usmjereno prema on’ itd. Zato je npr. tamo logično ve-zivati uz ti i sa značenjem ‘k tebi’, onamo – uz on i sa značenjem ‘k njemu’, tu – uz ti i sa značenjem ‘kod tebe’, ondje – uz on i sa značenjem ‘kod njega’. Kad ja i on (per-sonalizirat ćemo ih) budu išli k tebi, ići će tamo; kad budu kod tebe, bit će tu; kad ja ili ti i ja i ti budu išli k njemu, ići će onamo; kad ja ili ti i ja i ti budu kod njega, bit će ondje. Međutim se gotovo u cjelini komunikacije tamo rabi i u značenju ‘k tebi’, i u značenju ‘kod tebe’, i u značenju ‘k njemu’, i u značenju ‘kod njega’. Takvo nivelira-nje jest u skladu s ekonomijom komunikacije, ali to ne znači da primarne (tj. tradicio-nalne) načine izražavanja odnosa o kojima je riječ treba napustiti. Oni će se izražavati ondje gdje je (a ne: tamo gdje je) stroža kontrola komunikacije, a to je, u prvome re-du, u znanstvenoj komunikaciji. Time se ujedno osigurava kontinuitet hrvatskoga stan-dardnog jezika, a on je, kontinuitet, nešto bez čega hrvatski standardni jezik (kao ni bi-lo koji drugi standardni jezik) ne može opstati.

Odnosi se komunikacijskoga trokuta o kojemu je riječ nalaze i u tekstu. Ono što se nalazi s lijeve strane pisca pripada članu ja, a ono što se nalazi s desne strane pisca – članu ti. Ono pak što se nalazi izvan “dometa” člana ja i člana ti pripada članu on. Tako će, primjerice, primjeri koje smo naveli kao potvrdu tvrdnje (zato se nalaze s li-jeve strane) biti ti (primjeri), a primjeri koje ćemo navesti kao potvrdu tvrdnje (zato će se nalaziti s desne strane) – ovi (primjeri). Primjeri će pak koji su izvan “dometa” čla-na ja i člana ti biti oni (primjeri): Oni primjeri koje smo naveli ranije... i Oni primjeri koje ćemo navesti kasnije... (U administrativno-poslovnome stilu za ovi (primjeri) ka-že se sljedeći (primjeri). Međutim ne bi bilo u redu kad bi se tako reklo, a često se ka-že, i u znanstvenome stilu.)

Pokaznu će zamjenicu ovaj (pa onda i ovakav, ovolik i dr.) pisac rabiti i onda kad se bude osvrtao na područje (knjigu, raspravu, poglavlje, dio knjige i sl.) u kojemu obrađuje (ili će obrađivati) odgovarajući sadržaj. (Dakako, to područje mora biti ime-novano.) Usp.: U ovoj knjizi govorimo (ili govorit ćemo) o problematici o kojoj se ne zna mnogo.

Tipovi su znanstvenoga teksta, rekli smo, rasprava, opis, pripovijed i razgovor. Raspravu bismo i opis mogli nazvati statičnim, a pripovijed i razgovor dinamičnim ti-povima teksta. U raspravi i opisu naime glavnu ulogu imaju predmet i svojstvo pred-meta, a u pripovijedi i razgovoru radnja i okolnost radnje. Zato će u raspravi preva-gu imati imenica i pridjev, a u pripovijedi i razgovoru glagol i prilog. Raspravu dakle i opis karakteriziraju imeničnost (supstantivnost) i pridjevnost (atributivnost), a pri-povijed i razgovor glagolnost (verbalnost) i priložnost (adverbalnost). (U čimbenike statičnih tipova znanstvenoga teksta mogli bismo uključiti još i broj, pa njegovo svoj-stvo nazvati brojevnošću (numerativnošću). I broj je naime uz imenicu, pridjev, glagol i prilog član samoznačnih (autosemantičnih) jedinica koje čine sadržaj znanstvenoga teksta. (Supstantivnost, atributivnost i numerativnost možemo kraće nazvati nominal-nošću.) Upravo je zahvaljujući (i) njima takva, samoznačna, i rečenica znanstvenoga


43

teksta.) Mi ćemo se u ovome svom radu temeljitije pozabaviti samo raspravom (kao modelom rada na tekstovima funkcionalnih stilova).

Prije toga moramo pokazati kako između rečenice i teksta postoji prijeko potrebna veza. Logično je naime očekivati da između rečenice i teksta u kojemu će se rečenica naći dođe do odgovarajuće semantičko-strukturne veze. Isto je tako logično da do tak-ve veze dođe i među komponentama jednostavne i među komponentama složene re-čenice. Takva semantičko-strukturna veza vodi k jedinici iznad rečenice, koja se zato zove nadrečenična jedinica ili diskurs. Kako to biva, pokazat ćemo na tekstu:

Prva je svrha pridjevima u Vili boja, a druga dimenzija.

U međusobnome su kontrastu dane crna boja (3. strofa) i bijela (6-8), a sporedne su rumena (5) i metaforičke zamjene za žutu boju kose (2) i za boju puti (8). Za isticanje spomenute suprotnosti između crne i bijele boje Lucić se poslužio simbo-likom glasova. Vokalnoga R (koje čini slog) u pridjevu čarn) nema uopće u četiri strofe (4, 5, 9, 10), a inače se pojavljuje od 1 do 6 puta. Samo u 3. strofi , gdje se nalazi pridjev čarn, ono je upotrijebljeno 9 puta. Nasuprot tome može se govoriti o simbolici vokala i u strofi 7. i 8. Doduše, do te simbolike Lucić dovodi postup-no. Naime pridjev bil upotrijebljen je i u 6. strofi , gdje prevagu još ima vokal a. U simbolici vokala i u te tri strofe Lucić primjenjuje gradaciju njegove frekvencije: dok se u 6. strofi javlja svega 15 puta, u 7. strofi postaje najčešći vokal (dolazi 24 puta), a frekvencija mu u 8. strofi raste na 29. Na taj je način postignut i akustički kontrast između dviju boja koje dominiraju u pjesmi.

Kako se u navedenome tekstu uspostavlja veza? – Međusobni kontrast vezuje se uz boje, sporedne – uz boje, metaforičke zamjene – uz boje, spomenuta suprotnost – uz kontrast i vokalno Ä – uz glasovi (veza je semantička); inače se pojavljuje vezuje se uz ø (supstitut za ono), ono – uz vokalno Ä, javlja se – uz ø, postaje – uz ø i dolazi – uz ø (veza je strukturno-semantička); mu se vezuje uz vokal a, između dviju boja – uz crna i bijela boja (veza je strukturno-semantička); do te simbolike vezuje se uz simbolika, te tri strofe – uz strofe (veza je strukturno-semantička); koje (slogotvorno Ä) vezuje se uz vokalno Ä i koje (dominiraju) – uz dvije boje (veza je strukturno-semantička); njegove (frekvencije) vezuje se uz vokal i (veza je strukturno-semantička); gdje (prevagu ima) vezuje se uz u 6. strofi i gdje (se nalazi) – uz u 3. strofi (veza je strukturno-semantič-ka). Kao međutekstna veza služe samo (u 3. strofi), nasuprot tome, doduše, naime, na taj način i anteponirane priložne oznake prijedložno-imeničnoga podrijetla za istica-nje (spomenute suprotnosti), do te simbolike, u simbolici (vokala), u te tri strofe, u 6. strofi i u 7. strofi (između crne i bijele boje) (veza je strukturno-semantička). Takva je međutekstna veza uspostavljena i ponavljanjem imena Lucić.

U tekstu se pojavljuju iskazi sa samostalnom obaviješću koje čini slog u pridjevu čarn, gdje se nalazi pridjev čarn i gdje prevagu ima vokal a, pa se zato ili stavljaju me-đu zagrade ili se odvajaju zarezima. Oni su takvi, iako su uključeni u tekst sredstvima kojima se uključuju rečenice u složene rečenice, u biti činjenica teksta. To treba nagla-siti jer o tome ovisi hoće li se i, ako hoće, kakvim pravopisnim sredstvima uključiti u složenu rečenicu, pa onda složena rečenica u tekst. (O svemu će tome posebno biti go-vora u tekstovima koji slijede.)


44

Iz općih svojstava znanstvenoga stila izlazi njegova neosobnost (impersonalnost). Zato se pisac znanstvenoga teksta može služiti i prvim licem jednine i prvim licem množine i, u skladu s time, “neutralnim” licem (predstavljenim bilo u trećemu licu jed-nine s povratnom zamjenicom se bilo trpnim stanjem glagola). Tako je svejedno hoće li pisac reći U prvome poglavlju govorim o..., U prvome poglavlju govorimo o... ili U prvome poglavlju govori se o...

Nominalnost znanstvenoga teksta dopušta da se njegovu sadržaju pristupi i pre-zentom i futurom prvim, pa (u određenim okolnostima) i kondicionalom prvim. Tako se može reći i Zato u raspravi i opisu imaju prednost imenica i pridjev... i Zato će u raspravi i opisu imati prednost imenica i pridjev... i Zato bi u raspravi i opisu imali prednost imenica i pridjev... Hoće li se pak reći na jedan, drugi ili treći način, odlučit će sam pisac u skladu s (općim) funkcionalnostilističkim pravilima koja mu stoje na raspolaganju.

Sad ćemo opisati neke posebnosti strukture i semantike znanstvenoga teksta s po-sebnim osvrtom na raspravu.

Jedna je od tih posebnosti anteponiranost zavisne surečenice. Usp.:

1. Da je pjesništvo znatno starije od modernističkoga u podlozi Cesarićeva nadahnuća, vidi se i po metričkome ustroju stihova i rimovanih strofa.

2. Ako usporedimo pojedine pridjeve u različitim govornim situacijama, vidjet ćemo da postoje velike razlike u percepciji veličine.

3. Kao što se iz naslova vidi, teorijski je najpretencioznije prvo poglavlje.

Razlog je tomu taj što se u anteponiranoj zavisnoj surečenici nalazi poziv na slje-deći sadržaj i što u njoj pisac uspostavlja vezu s odgovarajućim metodološkim postup-cima kojima se služi ili koje supostavlja jedne drugima. Na taj način uspostavlja vezu prethodnoga teksta sa sljedećim, pa takve (anteponirane) surečenice služe i kao sred-stva međutekstne veze.

U takvim se anteponiranim zavisnim surečenicama, u skladu s logikom teksta, vr-lo često nalaze eksplicitna vezna sredstva (najčešće) upućivačkoga karaktera. Usp.:

1. Kako je ona posljedica dodira među govornicima raznih jezika i posuđivanja jezičnih elemenata, nazvat ćemo je kontaktnom srodnošću.

Kad do toga dođe, takav događaj nazivamo promjenom u jeziku.

2. Da bi (ø) pokazali neopravdanost normiranja, pozivaju se na lingvistiku.

3. Tek ako tako promatramo jezik, moći ćemo ga ispravno opisati. (Tu je i tek ko-nektor anaforičko-kataforičkoga tipa.)

U takvu se položaju zavisne surečenice znadu automatizirati te postati tipičnim sredstvima međutekstne veze. Usp.:

Da je tako, bila bi sintaksa vrlo jednostavna.

U tome su se smislu neke zavisne surečenice s veznikom da izdvojile iz takvih struktura te postale pravim konektorima modalnoga podrijetla: da se razumijemo, da ne bi bilo nesporazuma, da svima bude jasno, da se odstrani svaka sumnja, da se ne bi krivo shvatilo i sl. Usp.:


45

Da se razumijemo, tomu se problemu može pristupiti i onako kako mu je pristupio spomenuti autor.

Takvu ulogu imaju i anteponirane surečenice s participijalnom konstrukcijom iskazanom glagolskim prilogom sadašnjim ili glagolskim prilogom prošlim. Usp.:

Polazeći u svim svojim razmatranjima od isticanja kulturne determiniranosti prosvjetiteljske funkcije srednjovjekovne književnosti, Broz ne zapostavlja ni na-cionalnoegzistentnu, obrambenu ulogu toga kompleksa.

I tu ima automatiziranih konstrukcija: Imajući u vidu..., Vodeći računa o..., Znajući da... itd., koje (takve) znadu prijeći iz jedne kategorije u drugu. Tako dobiva-mo npr. proizvedene prijedloge tipa zahvaljujući (s dativom) i isključivši (s akuzati-vom) (koji u toj ulozi, dakako, ne moraju biti anteponirani).

Često se u toj ulozi (sredstva međutekstne veze) znadu pojaviti anteponirane za-visnoupitne surečenice:

Zašto smo tako postupili, obrazložit ćemo u sljedećemu poglavlju.

I samostalna pitanja, uvodeći u sljedeći sadržaj, mogu poslužiti kao sredstva me-đutekstne veze:

1. Na koji ćemo način to dokazati?2. Koja bi nam metoda tu mogla pomoći?3. Kako smo to uradili? (Evo kako.) Itd.

U toj ulozi mogu, dakako, biti i pitanja kao dijelovi glavne zavisnoupitne sureče-nice:

Što ćemo učiniti kad nam druga metoda bude nudila drugačija rješenja?

Kao uvod u sljedeći sadržaj mogu poslužiti i primjeri ponude izražene imperati-vom:

1. Poslužimo se prvim primjerom iz druge periferne europske književnosti.2. Pokušajmo to objasniti ovako.

3. Razmotrimo nekoliko primjera. Itd.

Međutekstnim veznim sredstvima može poslužiti i permutacija redoslijeda kom-ponenata rečenice. Usp.:

1. Svoj metodološki pristup Ljubić objašnjava prirodom književne građe.

2. Osjeća se to iz opsega pažnje koja je u Historiji dodijeljena tim spisima. 3. Značenje i cjelokupni domet istraživačkog napora u domeni srednjovjekovne hrvatskoglagoljske književnosti posebno je ocijenio Branko Vodnik.4. Svjetsku slavu zadobio je knjigom De institutione bene vivendi per exempla sanctorum.5. Zbivalo se to krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina 16. stoljeća. Itd.

Naravno, takva permutacija ne izaziva nikakvu stilsku obilježenost.Kao uvodno sredstvo služi i anteponiranost priložnih oznaka (najčešće mjesta i

vremena):


46

U razdoblju nakon Tridentinskoga sabora Marulićev je spis prihvaćen gotovo programatski.

Vrlo se često iza njih stavlja zarez, što nije u skladu ni sa strukturnim ni sa se-mantičkim interpunkcijskim načelom, kakvo je, semantičko, načelo i hrvatske inter-punkcije.

Jedno su od najčešćih (i najuobičajenijih) sredstava međutekstne veze lične za-mjenice trećega lica jednine i množine:

(Takva su veza tekstovi.) Oni su važni i za opću nacionalnu povijest i za sve njezi-ne pojedinačne odsječke.

One se mogu pojaviti i kao supstituirane nulom:(ø) Važni su i za opću nacionalnu povijest i za sve njezine pojedinačne odsječke.

Takve su i pokazne zamjenice koje se odnose na drugo lice:

Ta historijska odluka Ljudevita Gaja i njegovih sljedbenika bila je sudbonosna za daljnji razvoj hrvatskoga književnog jezika.

Posebno se to odnosi na uopćenu zamjenicu to:

To znači da se spoznajnim putem s lakoćom mogu svladati jezične zakonitosti.

Ulogu sličnu toj imaju i prilozi upućivačkoga karaktera tu, ondje, tamo, odande, odatle, odonud, otud, otad(a), tako i dr.:

1. Otada i Maretićeva nadstudiranost.

2. Tako autor i napetim štivom i efektnim egzemplificiranjem ispunja stranice Institucije.

3. Odatle anomalija u upotrebi riječi “evo”.

4. Ondje se mogu naći i drugi dokazi za tu tvrdnju.

Takve su poveznice i posvojne zamjenice njegov, njezin i njihov:

1. Njegova monografija o Preradoviću i do danas ostaje najpotpunija književnopovijesna studija o tome vrhunskom pjesniku preporodnoga razdoblja.

2. Njihovim aparatom koriste se i u bogoslovskim latinskim pjesmama.

Isto tako i posvojno-povratna zamjenica svoj:

Svoju studiju koncipirao je Bratulić kao svestranu analizu.

Često se pojavljuju kao sredstva međutekstne veze pokazne zamjenice s nepro-izvedenim (tvorbeno nemotiviranim) i proizvedenim (tvorbeno motiviranim) prijedlo-zima osim toga, pored toga, prije toga, u vezi s time, u skladu s time, usprkos tomu, unatoč tomu i dr.:

1. Osim toga objavljen je i veći broj djela iz kroatističkoga jezikoslovlja.

2. U vezi s time pojavila su se i drugačija mišljenja.


47

Kao izrazi upućivanja na početni dio sadržaja, pa onda tako i kao sredstva među-tekstne veze, javljaju se izrazi tipa na početku, u uvodnome dijelu i sl.:

Na početku svoga izlaganja naveo je nekoliko mišljenja s kojima se ne slaže.

Suprotni su im izrazi koji upućuju na završni dio sadržaja napokon, na kraju, sve u svemu i sl.:

Na kraju želimo kazati da će udžbenici moći pridonijeti onoliko duhovnomu pre-odgoju koliko je dobar i sposoban nastavnik.

U formalnome se smislu kao sredstva međutekstne veze pojavljuju:

a) izrazi koji iskazuju uzrok naime, jer, zbog (toga i sl.):

On naime smatra da ono što daje stilističku vrijednost (obilježenost) pojedinim “stilemima” nije njihov oblik, smisao ili struktura, nego zvukovno ostvarenje;

b) izrazi koji iskazuju način tako, na (taj, isti, sličan, drugi...) način, poput toga, u skladu s time i sl.:

1. Tako autor i napetim štivom i efektnim egzemplificiranjem ispunja stranice Institucije.2. Na isti je način obrazložio i drugu tezu.

c) izrazi koji iskazuju namjeru radi (toga i sl.) i poradi (toga i sl.):

Radi toga je krenuo u nova istraživanja.

d) izrazi koji iskazuju vrijeme tada, otad(a), odonda, od toga vremena i sl.:

Otad se počeo baviti drugim problemima.

e) izrazi koji iskazuju sastavnost također, i, ni i sl.:

Oni se također bave njime, ali na drugi način.

I on misli da bi to trebalo drukčije rješavati.

Ni česticama ne pristupaju svi na isti način.

(Izrazima se također, i i ni iskazuje i intenzitet sadržaja onoga uza što se nalaze.)

f) izrazi koji iskazuju suprotnost i suprotstavljenost no, međutim i pak:

1. No važnije od njihova pisanog lika jest ponašanje takvih višečlanih brojeva u sročnosti.

2. Mislim međutim da je posve nepotrebno i kontraproduktivno te razlike umjetno povećavati.

3. Naš autor pak misli posve drukčije.

g) izrazi koji iskazuju zaključak dakle, zato, stoga, prema tome i sl.:

1. Slijedi dakle ovakav zaključak.

2. Zato treba voditi računa i o takvim mišljenjima.


48

3. Stoga možemo s pravom reći da je XV. stoljeće prijelomno u povijesti hrvatsko-ga (književnog) jezika.

h) izrazi kojima se iskazuje izuzetak iz prethodnoga sadržaja samo, jedino i sl.:

Samo se on s time može složiti.

Samo može značiti i stanovitu ogradu od iskazana mišljenja ili stanovit dodatak iskazanu mišljenju. I u tome značenju može poslužiti kao vezno sredstvo:

Samo bi trebalo uzeti u obzir i druga mišljenja o tome.

Kao sredstva međutekstne veze služe i čestice još, baš, tek, ipak i dr.:

1. Još je zanimljivije i, po mome mišljenju, za starije tekstove osobito relevantno Bratulićevo poimanje interpretacije.

2. Tek konačna pobjeda vukovaca na kraju stoljeća pojavom “Hrvatskoga pravo-pisa” likvidira napokon tu ilirsku varijantu.

3. Ipak je trebalo uzeti u obzir i druga, pogotovo suprotna, mišljenja.

Komparativima se i superlativima izražavaju odnosi, pa, u tome smislu, i oni služe kao sredstva međutekstne veze:

1. Jasniji je bio u prvome poglavlju.

2. Najoštriji su prigovori dolazili iz Dalmacije.

Slična su im leksička sredstva tipa drukčije i sl.:

Drukčije on to nije ni mogao riješiti.

Rekli smo da je za nas već složena rečenica tekst. Sad ćemo reći nešto o načini-ma povezivanja surečenica u složenu rečenicu i odgovarajućim načinima povezivanja rečenica u tekst. Postoje naime adekvatna, ali ne i istovjeta, sredstva kojima se to čini. Već smo pokazali kako se to čini kad je riječ o uzroku (kauzalnosti) (usp. naime), na-činu (modalnosti) (usp. tako), vremenu (temporalnosti) (usp. tada), namjeri (finalno-sti) (usp. radi), uvjetu (kondicionalnosti) (usp. onda), atributu (atributivnosti) (usp. ta-kav i njegov), sastavnosti (kopulativnosti) (usp. također), suprotnosti (adverzativnosti) (usp. međutim), zaključnosti (konkluzivnosti) (usp. zato) i isključnosti (ekskluzivno-sti) (usp. samo). Sad ćemo reći nešto o tome kako se kombinacijom veznih sredstava nezavisnosloženih rečenica s veznim sredstvima zavisnosloženih rečenica dolazi do sredstava međutekstne veze.

U samostalnoj uporabi vezna sredstva nezavisnosloženih rečenica imaju samo anaforički, a u kombinaciji s veznim sredstvima zavisnosloženih rečenica anaforičko--kataforički karakter. Takve su kombinacije pa ako, pa kad, pa kako...; a ako, a kad, a kako...; ali ako, ali kad, ali kako... Kad se takva sredstva rabe unutar (složene) rečeni-ce, ispred njih se stavlja točka-zarez:

1. Kad takvo ako ne prati a, ispred njega stavljamo zarez; a kad ga prati, ispred njega stavljamo točku-zarez.


49

2. Ako takvo ako ne prati a, ispred njega stavljamo zarez; ali ako ga prati, ispred njega stavljamo točku-zarez.

Vezna sredstva a ako, a kad, a kako... na razini teksta postaju ako pak, kad pak, kako pak..., a vezna sredstva ali ako, ali kad, ali kako... – no ako, no kad, no kako... ili međutim ako, međutim kad, međutim kako...

1. Kad takvo ako ne prati a, ispred njega stavljamo zarez. Kad ga pak prati, ispred njega stavljamo točku-zarez.

2. Ako takvo ako ne prati a, ispred njega stavljamo zarez. No ako ga prati, ispred njega stavljamo točku-zarez.

Kako vidimo, čestica pak dolazi iza enklitike (ga). Čestica pak međutim može sta-jati ili ispred veznika ako, kad, kako... ili iza veznika ako, kad, kako...:

2a. Međutim ako ga prati, ispred njega stavljamo točku-zarez.

2b. Ako ga međutim prati, ispred njega stavljamo točku-zarez.

Dakako da se, budući sastavni dio veznoga sredstva (konektora), ni u jednome ni u drugome slučaju ne odvaja zarezom. Isto je tako i s česticom pak.

I samostalne se čestice međutim i pak rabe u ulozi veznoga sredstva na razini tek-sta, pa ih i u toj ulozi smatramo konektorima:

1. On međutim misli drukčije.2. Međutim on misli drukčije. 3. On pak misli drukčije.

Mogu se kombinirati vezna sredstva i na razini istovrsnih složenih rečenica – bi-lo na razini nezavisnosloženih bilo na razini zavisnosloženih. Usp.: a i, pa i, jer ako i sl. Tako se pak dobivena vezna sredstva a i i pa i mogu kombinirati s veznicima ako i kad: a i ako, a i kad, pa i ako, pa i kad. Usp.:

1. A i kad posegne za primjerima, napušta ga sreća.

2. Pa i kad ne prihvaća tuđa mišljenja, ne prestaje biti koncilijantan.

(U kombinaciji jer ako i jer kad komponenta jer obično postaje naime.)

Kako vidimo, međutim, pak i naime služe kao vezna sredstva na razini teksta (zato ih i zovemo međutekstnim veznim sredstvima – konektorima), pa je nelogično kad se odvajaju zarezima. Takvi su još no, prema tome, dakle, u vezi s time i sl.

Nezavisnosloženi veznik i u kombinaciji sa zavisnosloženim veznicima i u post-poziciji i u antepoziciji pribavlja veznomu sredstvu nijansu značenja dopusnosti: ako i / i ako, kad i / i kad, da i / i da itd. Usp.:

1. Ako i uđe u takvu problematiku, opet ostaje nedorečen.

2. I ako svi tako hoće, on se ne odriče svoga.

Takvo se i (s nijansom dopusnosti) može povezivati sa zavisnosloženim veznici-ma uz pomoć (u ovome slučaju čestica) a i pa. Tada čestica a na razini teksta može pri-jeći u česticu pak. Ako se to dogodi, čestica će pak stati iza zavisnosloženoga veznika:


50

ako pak i, kad pak i itd. Inače će čestice a i pa u tim kombinacijama stajati na prvome mjestu: a ako i, pa ako i:

1. A ako i ne bude tako, svejedno će, kaže on, biti zadovoljan.

2. Pa ako i kaže nešto s čime se neće svi složiti, opet neće škoditi.

3. Ako pak i nije tako kako drugi misle, treba mu čestitati na upornosti.

U toj ulozi čestica se i može “distancirati” od svoga konektora i stati ispred glago-la (jer ona i jest zato da istakne glagol):

Pa ako takvo što i ne stane u predviđene okvire, neće narušiti postojeću konste-laciju.

Čestica i može ući i u kombinaciju s dvama zavisnosloženim veznicima od kojih je prvi jer: jer i kad, jer i ako, jer i da itd. U tome slučaju jer može zamijeniti čestica naime, ali tada čestica naime dolazi samo ispred čestice i:

1. Jer i kad bude uvjeta, problem će i dalje ostati.

2. Naime i kad d nije fizički d, nego t, opet se ispred s piše d.

Riječ i ima dakle dvije uloge: ulogu vezivanja i ulogu isticanja. O tome nam je reći koju više. – U prvoj ulozi i vezuje dvije rečenice u složenu rečenicu: Ivan sjedi i piše, a u drugoj ističe članove rečenica: (Ivan sjedi i piše.) I Marko sjedi i piše. U drugoj ulozi uz to što ističe i vezuje. Razlika je međutim između prve i druge uloge vezivanja u to-me što u prvoj ulozi vezuje samo dvije (Ivan sjedi i piše), a u drugoj dvije i više (mo-gućih) rečenica (Ivan sjedi i piše. – I Marko sjedi i piše. I Stjepan sjedi i piše...). Zato bismo prvu ulogu mogli nazvati surečeničnom, a drugu međutekstnom. Po nama je da-kle i u prvoj ulozi vezno sredstvo na razini složene rečenice (dakle veznik-junktor), a u drugoj vezno sredstvo na razini teksta (dakle veznik-konektor). (I po tome se može vidjeti zašto mi složenu rečenicu – i zavisnosloženu i nezavisnosloženu – smatramo dvojnim ustrojstvom (dvojnom strukturom). Mi naime u Ivan sjedi, čita i piše vidimo dvije složene rečenice: (1) Ivan sjedi i čita i (2) Ivan sjedi i piše. I u prvoj nam je i u drugoj glavna surečenica Ivan sjedi. Isto tako gledamo i na ni (na razini rečenice: Ivan ne sjedi ni ne piše i na razini teksta: Ivan ne sjedi ni ne piše. – Ni Marko ne sjedi ni ne piše. Ni Stjepan ne sjedi ni ne piše...).)

Tim putem riječju ni dolazimo do kombinacija do kojih smo došli riječju i (riječju se i povezuju jesni iskazi, a riječju ni niječni iskazi): a ni kad, a ni ako, a ni da...; pa ni kad, pa ni ako, pa ni da...; jer ni kad, jer ni ako, jer ni da... I one će se ponašati kao kombinacije s riječju i. I one će se naime kad se nađu unutar rečenice odvajati točkom--zarezom; a kad se nađu unutar teksta, točkom.

Kažimo koju i u vezi suodnosa ni i niti. – Ni će se rabiti isključivo u niječnim iskazima (Ni ne jede ni ne pije), a niti isključivo u jesnim iskazima (Niti jede niti pije). Tako će biti i kad se budu ponavljali – ni kao ni i niti kao niti. Pogrešno je kad se (u ponavljanjima) ni kombinira s niti: Nije ni pio niti jeo (treba: Nije ni pio ni jeo), Nije ni dobar niti loš (treba: Nije ni dobar ni loš) itd.

Za znanstveni su tekst karakteristične modalne riječi i njima odgovarajući izrazi kojima se izražava opravdanost, mogućnost, pretpostavljenost i sl. onoga o čemu se u


51

njemu govori. (Po tome su i oni svojevrsna sredstva kojima se izražavaju međutekstne veze.) To su: naravno, dakako, nedvojbeno, nesumnjivo, sigurno, zacijelo, pouzdano, dabome, vjerojatno, svakako, bez sumnje, razumije se, očito je, po svemu sudeći, nema sumnje, ipak, zapravo, možda i sl. Takve se modalne riječi i njima odgovarajući izra-zi pojavljuju i samostalno (Jesi li spreman na odgovor? – Dakako!), pa se, u skladu s time, i odvajaju zarezom ili zarezima: Dakako, ne treba zaboraviti to da ima i dru-gih mogućih rješenja; Do takvih se rezultata može doći, naravno, samo ako se postu-pi onako kako je postupio autor; On, po svemu sudeći, ima pravo kad takva mišljenja podvrgava kritici; Moglo bi se, dakako, reći i drukčije itd.

Kad se takve modalne riječi i njima odgovarajući izrazi nalaze na početku iskaza i kad ih pritom prati veznik ili enklitika, tada se ne odvajaju zarezom: Dakako da će on i na to odgovoriti kako treba i: Bez sumnje je i to moguće od njega očekivati.

Svi nam navedeni primjeri (i njihovo objašnjenje) pokazuju da je semantička in-terpunkcija (kakva je, ponavljamo, interpunkcija hrvatskoga jezika) stvar teksta, a ne stvar rečenice. I njezin je karakter i njezino mjesto uvjetovano zakonitostima komuni-kacije, koje su pak u odgovarajućoj vezi sa zakonitostima gramatike. Bez poznavanja i jednih i drugih zakonitosti ne može joj se ući u trag.

Ovdje nam je reći nešto (posebno u vezi s modalnim riječima) o tome kako pristu-piti prilozima. Rječnici naime takve i njima slične riječi proglašavaju prilozima (Anić 2005: 963).

Mi prilozima pristupamo kao punoznačnim vrstama riječi koje govore isključivo o načinu vršenja radnje glagola. U tome su značenju i u toj ulozi riječi sa svojim na-glaskom. Tako je jednostavno prilog kad stoji u ovakvoj ulozi: A. Kako on to rješava? – B. Jednostavno. (Pretpostavka: On to rješava jednostavno.) No je li jednostavno pri-log i u ovakvoj ulozi: Jednostavno ne znam kako da mu pristupim? Jesu li doista rije-či svakako, upravo, jamačno, doista, zbilja, samo, naprosto, nekako, gotovo, zapravo, osobito, naročito, posebno, još, tek i njima slične prilozi (kako se može pročitati u rječ-nicima)? Ako se mogu naći u ulozi u kojoj se našla riječ jednostavno – jesu. A mogu li se u takvoj ulozi uopće naći, primjerice, upravo, jamačno, doista, zbilja, samo, sva-kako, naprosto, gotovo, zapravo, još i tek? Je li osobito prilog u ovakvim ulogama: (uz pridjev) Osobito je zanimljiv prvi primjer, (uz prilog) Osobito zanimljivo tomu proble-mu pristupa prvi autor, (uz imenicu) Osobito se Ivan u tome ističe, (uz glagol) To oso-bito ističe drugi autor, (uz zamjenicu) Osobito ga on zanima, (uz česticu) Osobito za-to pobija njegovo mišljenje, (uz veznik) Osobito bi ako tu dobro stajalo, (uz prijedlog) Osobito mu pod zadaje muke i sl.? Svugdje je tu prozodijsko središte na riječi na koju se osobito odnosi. Ono (osobito) tu ima isključivo ulogu isticanja. Dakle je čestica. (Hrvatske gramatike za priloge kažu da se mogu naći uz glagole, imenice, pridjeve i priloge. No ovdje ga vidimo i uz druge vrste riječi. Zapravo, nema vrste riječi uz koju se ono ne može nalaziti. I ne samo uz vrstu riječi. Usp.: Osobito mu dž zadaje proble-me.) Osobito može biti prilog samo u ulozi kakva je ova: Naš se autor ponaša osobito (tj. “na poseban način”). Samo je ono u takvoj ulozi samoznačno. U prethodnim ulo-gama ono to nije. U njima je ono suznačno, kakve su inače čestice, tj. dio značenjske cjeline: osobito zanimljiv, osobito zanimljivo, osobito Ivan, osobito ističe, osobito on, osobito zato itd. Još jedna njegova karakteristika: uvijek se nalazi u antepoziciji, tj.


52

ispred riječi na koju se odnosi. Za prilog takvo pravilo ne postoji. On može biti i u an-tepoziciji i u postpoziciji, što ovisi o kontekstu: Osobito se ponaša u svim situacijama i U svim se situacijama ponaša osobito.

Takav bismo eksperiment mogli provesti i s drugim (navedenim) riječima. Evo nekoliko primjera u kojima se neke od njih pojavljuju kao čestice:

1. Posebno je bio brojan splitski krug, onaj koji se obično spominje kao “krug oko Marka Marulića”.

2. Upravo u tome leži i druga neobičnost: kao glavnoga adresata svojih stihova uvodi naš pjesnik široke narodne mase.

3. Gotovo se može pričiniti da je Vodnik dovoljno učinio objasnivši iz nje u svemu šest riječi.

4. Svakako je bilo pretjerano reći da je Lucić uvijek bez ikakva snebivanja pre-uzimao staroslavenizme s njihovim prvotnim značenjem.

5. Još za boravka na rodnome otoku prije izgnanstva mogao je Lucić uspostaviti vezu sa Zadrom. (Još je prilog u ovakvoj ulozi: Donesi mi ih još.)6. Tek u 19. stoljeću to se pismo počinje nazivati bosančicom, kasnije i bosani-com.

Nešto smo više prostora posvetili spomenutim riječima jer one, upravo kao česti-ce, a ne kao prilozi, služe kao sredstva međutekstne veze. I to (njihovo mjesto u tek-stu) govori u prilog našoj tvrdnji o njima kao o česticama.

Neke od spomenutih riječi mogu imati i ulogu modalnih riječi – primjerice, riječ svakako. Zato nam je i u vezi s time reći koju. Zašto? – Zato što o njihovu karakteru (jesu li prilozi, čestice ili modalne riječi) ovisi njihova integracija u tekst (i u vezi s njome: njihovo odvajanje zarezima).

Riječ se svakako kao čestica može naći ispred svake vrste riječi, pa i ispred ne-ri-ječi. Usp.: (ispred pridjeva) On je svakako pouzdan, (uz prilog) On to radi svakako za-nimljivo, (uz imenicu) On je svakako stručnjak, (uz glagol) On svakako radi na tome (iskazni je naglasak na radi), (uz zamjenicu) Svakako bi njih trebalo angažirati, (uz broj) On pretpostavlja da će mu ih trebati svakako pet, (uz veznik) U tome će slučaju biti poželjno svakako jer itd. Svugdje tu svakako znači doista, zbilja, bez daljnjega, u svakom slučaju, ipak treba priznati i sl. (Izrazi će tipa ipak treba priznati odgovarati posebno kad je riječ o svakako ispred imenice: On je svakako stručnjak > On je sva-kako (tj. ipak treba priznati) stručnjak.

Kao prilog će svakako biti (u odnosu prema glagolu kojemu pripada) (načelno) u postpoziciji, dakle iza glagola: On to rješava svakako (tj. “i ovako i onako”). U toj ulo-zi ono (svakako) odgovara na pitanje kako? i ima na sebi iskazni naglasak.

Kao modalnom se riječju svakako (u značenju ‘razumije se’) iskazuje odnos pre-ma sadržaju iskaza, pa ono u tome slučaju komunikacijski odgovara iskazu unutar iskaza (Katičić 1971: 100-118). Zato se i odvaja zarezom, ako je na početku iskaza, ili zarezima, ako je unutar iskaza. Usp.: Svakako, to mora biti tako i: To, svakako, mora biti tako. Treba dakle razlikovati To svakako mora biti tako (gdje je svakako u ulozi


53

čestice) od To, svakako, mora biti tako (gdje je svakako u ulozi modalne riječi). U pr-vome je slučaju iskazni naglasak na mora, a u drugome na svakako.

Riječima se tipa svakako (vjerojatno, jamačno, stvarno, očigledno, jednostavno, obično, zapravo, gotovo, doista, zbilja, uistinu, možda, vjerojatno, valjda i dr.) kao čes-ticama iskazuje način na koji se događa ili se ima događati sadržaj prethodnoga teksta, pa se načelno nalaze na početku iskaza ili iza riječi koja se također odnosi prema sa-držaju prethodnoga teksta. Usp.: Svakako to treba imati na umu ili: To svakako treba imati na umu. (I u jednome i u drugome iskazu iskazni je naglasak na treba.) To je raz-log zašto i njih ubrajamo u sredstva međutekstne veze.

Na isti način (kao veznim sredstvima) pristupamo i modalnim riječima i adekvat-nim modalnim iskazima: svakako, dakako, doduše, istina, zapravo, stvarno, eto, po svemu sudeći, kako izgleda, kako se čini i dr. I oni se naime nalaze načelno na početku iskaza ili u početnoj zoni iskaza. Usp.: Dakako, nije riječ bilo o kojoj, već o dubrovač-koj prošlosti. (U tome se tekstu i izraz nije riječ odnosi na prethodni tekst, pa dakako može stajati i neposredno iza njega: Nije riječ, dakako, bilo o kojoj, već o dubrovačkoj prošlosti.)

U skladu s onim što smo rekli, kao prilozi se spomenute (i nespomenute istovjetne s njima) riječi načelno ne nalaze u početnoj zoni iskaza, pa onda ni ne služe kao sred-stva međutekstne veze.

Riječima se i izrazima dakle, zato, stoga, uzevši u obzir, u skladu s, sukladno, iz toga razloga, zbog toga, prema tome i sl. kazuje zaključak o sadržaju prethodnoga tek-sta ili uputa o tome kako se treba događati sadržaj sljedećega teksta. U tome su smislu oni jedno od tipičnih sredstava ostvarivanja međutekstne veze. Za neke je od njih uo-bičajeno da se javljaju neposredno na početku sljedećega teksta, a za neke – (obično) nakon drugih veznih sredstava. Usp.:

1. Stoga kažemo da nam udžbenik omogućava interkulturalni pristup učenju njemačkoga jezika.

2. Zato se dativ može shvatiti i kao “padež optužbe”.

3. Prema tome su prvi i posljednji fon u izgovorenome imenu Ana alofoni.

4. Nije dakle moguće pri razmatranju književnosti ne uključiti i jezik.

Na riječima se tipa zato može vidjeti kako čestice prestaju biti česticama i postaju veznim sredstvima. One to postaju u kataforičnim pozicijama, kad prestaju biti poja-čivačima (intenzifikatorima), tj. kad napuste vezu s veznicima da, jer i što. Usp.: Zato (kao vezno sredstvo) on i postupa tako i: On postupa tako zato (kao čestica) da po-kaže kako se i tako može pristupiti problemu o kojemu je riječ. U prvome slučaju na riječi zato (kao veznome sredstvu) nije, a u drugome (kao čestici) jest iskazni nagla-sak. Logično je očekivati da se u prvome slučaju s vremenom pojave sinonimni izra-zi koji imaju isključivo ulogu veznih sredstava. To ovdje potvrđuje izraz prema to-me. (Nasuprot tomu stoje izrazi zbog toga i radi toga koji mogu biti i u sinonimnome odnosu sa zato kao veznim sredstvom i u sinonimnome odnosu sa zato kao česticom. Usp.: Zbog toga (kao vezno sredstvo) nema smisla o tome raspravljati dalje i: Učinio


54

je to zbog toga (kao čestica) što je želio biti jasan. – Zbog toga upućuje na uzrok, a ra-di toga na namjeru.)

Vrlo su česte kao vezna sredstva i čestice samo, tek, već, još, ipak, donekle, mož-da, jedino i sl. Usp.:

1. Tek 1845. godine Hrvatski sabor donosi zaključak da se na zagrebačkoj Akademiji popuni katedra za “jezik hrvatsko-slavonski”. 2. Još za boravka na rodnome otoku prije izgnanstva mogao je Lucić uspostaviti vezu sa Zadrom.

3. Samo bi precizna istraživanja i iscrpna argumentacija mogli pokazati da doista tako jest ili nije.

4. Već kao mladić privukao je pažnju generalnoga ministra franjevačkoga reda Pasquala da Varese.

Kao vezna sredstva služe i frazni izrazi zna se / ne zna se, poznato je / nepozna-to je, jasno je / nejasno je, vidi se / ne vidi se, čini se / ne čini se, izgleda / ne izgleda i dr. Oni, u skladu s neosobnošću sadržaja znanstvenoga teksta, mogu glasiti i znamo / ne znamo, poznato nam je / nije nam poznato, jasno nam je / nije nam jasno itd. i zna-če uvjerenje, sumnju, pretpostavku i dr. o karakteru sadržaja rasprave. Iza njih dolaze veznici da, kad(a), što i dr. Usp.:

1. Zna se da je on godine 1469. oteo Frankopanima grad Senj.2. Ne zna se kada se odande vratio.3. Vidi se da lik na -o upotrebljava Zoranić sva četiri puta u sastavu posve iste konstrukcije.

4. Čini se da ništa nije tako podiglo i odnjegovalo izražajnu snagu narodne kultu-re kao uporaba biblijskih stilizacija u svakodnevnoj prigodi.

5. Poznato je da je Maretić preuzeo “filologiju slavjansku s osobitim obzirom na poviest jezika i literature hrvatske i srpske” nakon smrti Lavoslava Geitlera 1885.

6. Pokazuje se da je Zoraniću “prirodna riječ” bio njegov dijalekt.

Isto tako i frazni izrazi misli se / ne misli se, drži se / ne drži se (u značenju ‘misli se / ne misli se’), dopušteno je / nije dopušteno, dopušta se / ne dopušta se, prihvatlji-vo je / nije prihvatljivo, sumnja se / ne sumnja se, nema sumnje / nema dvojbe, nesum-njivo je, nedvojbeno je, pretpostavlja se / ne pretpostavlja se, očekuje se / ne očekuje se, nije tajna, nije čudno, nije neobično, razumije se, razumljivo je / nerazumljivo je i dr. Oni znače uvjerenje u ispravnost tvrdnje, mogućnost ostvarenja tako postavljene tvrdnje, pretpostavku da će tako postavljena tvrdnja biti ostvarena, sumnju da je tako postavljena tvrdnja u skladu s teorijsko-metodološkim kontekstom u koji je stavljena itd. Ispred njih mogu stajati riječi koje ih ističu (intenzifikatori). Isto se tako mogu pre-oblikovati u lične oblike glagola (misli se > mislim/mislimo). Usp.:

1. Drži se da primatelj poruke posjeduje kod i s pomoću njega razumije poruku.


55

2. Nema sumnje da odstupanje od pretkazivoga u danome kontekstu igra važnu ulogu u književnome djelu, ali njome nije dana bitna specifika umjetnosti riječi.

3. Posve je razumljivo da Držić Sladoju spominje svoju pastirsku eklogu.

4. Razumije se da je to metodsko načelo počelo nalaziti svoju primjenu i u drugim društvenim znanostima.

5. Razumljivo je da takva shvaćanja nisu bila najprikladnija da se po njima stvori strogo normiran i čvrsto standardiziran književni jezik.

6. Mislimo da ni takav pristup ne mora biti neprihvatljiv.

Slični su prethodnima frazni izrazi teško je / nije teško, lako je / nije lako, dobro je / nije dobro, pogrešno je / nije pogrešno, ispravno je / nije ispravno, u redu je / nije u redu, krivo je i dr. Njima se iskazuju teškoća pristupa / lakoća pristupa, ispravnost sta-va / neispravnost stava itd. Iza njih mogu biti infinitivi (teško je prihvatiti) i/ili veznici da, ako, kad(a), što i dr. (pogrešno je kad). Umjesto prezenta mogu se upotrijebiti bi-lo futur prvi bilo kondicional prvi. U tome slučaju futur prvi i kondicional prvi mogu prethoditi pridjevu. Usp.:

1. Dobro je da je tako postupio.

2. Krivo bi međutim bilo reći da su Halle i Jakobson bili neispisani list.

3. Teško bi naime bilo objasniti zašto bi Sladoje svojemu prijatelju uputio takvu pjesmu.

4. Bit će dobro da pomno preispitamo teoretske temelje toga lingvističkog pristu-pa književnomu tekstu.

Takva se sinonimna uporaba glagolskih oblika sreće posebno kad je riječ o gla-golu moći: može se – možemo, moglo bi se – mogli bismo. Tako se može se u primjeru Može se pretpostaviti da je u Dubrovniku talijanski jezik ostavio tragova npr. u pomor-skoj terminologiji iskazati i sa moglo bi se i sa mogli bismo: Moglo bi se pretpostaviti da... i Mogli bismo pretpostaviti da...

U početnome se položaju često nalaze i modalni glagoli trebati, valjati, morati, vrijediti, koji, zahvaljujući svomu značenju, upućuju na mišljenje iznijeto u prethod-nome tekstu – je li u redu, treba li ga dopuniti, kako da se odnosi prema drugim mišlje-njima itd. U tome smislu služe kao i druge tekstne poveznice. Usp.:

1. Treba pretpostaviti da Zadranin Jerolim Vidulić nije bio usamljen u svome ra-du.

2. Valja naglasiti da je Vodnik prvi naš književni povjesničar koji je porušio oštru granicu između književne kritike i povijesti književnosti.

Kao i uz druga (slična) vezna sredstva, i uz njih se mogu rabiti dopunska vezna sredstva, posebno zaključna tipa zato. Usp.:

Zato valja zaključiti da je lik Belgrad došao prema stranome uzoru.

Često je pozivanje na prethodni tekst iskazano i metonimijski. Usp.:


56

Zbrku ne možemo dokraja objasniti samim postojanjem dvoznačne riječi u latin-skome i talijanskome jeziku.

Na kraju moramo reći da ovo nije sve što je trebalo reći o organizaciji znanstveno-ga teksta – ni u okvirima rasprave. Očekuje se da se pojave stručnjaci koji će ovo što smo rekli dopuniti i potkrijepiti novim znanstvenim spoznajama. Isto se tako očekuje da će se slično učiniti i s tekstovima drugih funkcionalnih stilova. Funkcionalni je stil funkcionalni stil u prvome redu po svome tekstu.

LITERATURA:

Anić, V. (2005) Veliki rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber.Barić, E. i dr. (1979) Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika. Zagreb:

Školska knjiga.Barić, E. i dr. (1995) Hrvatska gramatika. Zagreb: Školska knjiga.Katičić, R. (1971) Jezikoslovni ogledi. Zagreb: Školska knjiga.Katnić-Bakaršić, M. – Požgaj-Hadži, V. (2005). Izazovi akademskog diskurza:

Znanstveni stil Josipa Silića. U: Od fonetike do etike. Zbornik o sedamdesetoj godišnjici prof. dr. Josipa Silića. (Ur. Ivo Pranjković). Zagreb: Disput, str. 27-38.

Matasović, R. (2001) Uvod u poredbenu lingvistiku. Zagreb: Matica hrvatska.Trojanskaja, E. S. (1975) K voprosu o stilističeskih priemah v naučnoj reči. U: Jazyk

v naučnoj literatury. Nauka, Moskva, str. 27-86.


57

Lana Hudeček

HRVATSKI JEZIK I JEZIK KNJIŽEVNOSTI

Uvidom u bibliografi je i knjižnične kataloge dolazi se do zaključka da gotovo ne-ma hrvatskog jezikoslovca koji se nije u kojoj fazi svojeg rada zainteresirao za

jezik hrvatskih pisaca. Već sam taj podatak pokazuje aktualnost ove teme, a pokazu-je to i rasprava o odnosu jezika književnosti i hrvatskog jezika koja se, katkad žešće, katkad smirenije, gotovo neprekidno vodi između dvaju “tabora”: literarnih stilista i jezikoslovaca.

Na kraju rada nalaze se dva popisa. Prvi je popis djela hrvatskih jezikoslovaca koji su se u 20. stoljeću bavili jezikom književnih djela, jezikom pojedinih pisaca ili jezi-kom književnih razdoblja. Drugi je popis djela onih lingvista, lingvostilista i literarnih stilista koji su pokušali rasvijetliti zamršen odnos između jezika hrvatske književnosti i hrvatskoga jezika.

Prvi popis pokazuje veliko zanimanje lingvista za jezik književnoga djela. Prouči li se podrobnije, uočava se jedna zanimljiva činjenica: u 20. se stoljeću s gotovo jedna-kim zanimanjem proučavaju i djela suvremenih pisaca i djela starijih hrvatskih pisaca. Toj će se činjenici u ovome radu još posvetiti osobita pozornost.

U dvadesetom je stoljeću iznimno velik interes i za proučavanje jezika suvreme-nih pisaca. Proučavanjem jezika suvremenih pisaca bave se i književni stilisti i lingvo-stilisti. Jezik se proučava s mnogo aspekata:

– pišu se monografije i radovi o jeziku pojedinih pisaca (npr. Vladimir Anić piše o jeziku Ante Kovačića, Krunoslav Pranjić o jeziku i stilu Matoševe pripovjedačke proze, Ivan Sović o jeziku Janka Leskovara i Ksavera Šandora Đalskog, Sanda Ham o jeziku Ivana Kozarca, Ivo Pranjković o jeziku A. B. Šimića, Stjepan Babić i Vladimir Anić o jeziku Miroslava Krleže; Stipe Botica o Botićevu jeziku i stilu, Ivan Kalinski o jeziku Dragutina Domjanića itd.), proučava se također jezik poje-dinih djela nekoga pisca (npr. Stjepko Težak piše o jeziku “Istarskih puta” Franje Horvata Kiša)

58

– proučava se uporaba pojedinih jezičnih i gramatičkih kategorija i sredsta-va u pojedinih pisaca (Zlata Bogdan piše o aoristu u romanima Mirka Božića, Marko Samardžija o osnovnim značajkama Kozarčaninove prozne rečenice, Stjepko Težak o kajkavizmima u pripovijetkama Slavka Kolara, Marica Čunčić o funkciji vlastitog imena u Kolarovoj prozi, Mićo Delić o semantičko-funkcio-nalnom modeliranju antroponima u književnosti, Pavao Tekavčić u nizu radova o jezičnim elementima u tekstovima Željke Čorak itd.)

– Stjepko Težak osobito proučava mijene u jeziku pojedinih pisaca (u rado-vima Pravopisne, jezične i druge mijene u Krležinu Hrvatskom bogu Marsu, Kumičićevo prepravljanje pripovijetke Preko mora, Jezična usporedba različitih izdanja Urote Zrinsko-Frankopanske, Jezične dvostrukosti u djelima Janka Leskovara itd.) te piše o mjestu koje književnoumjetnička riječ ima u nastavi hrvatskog jezika (npr. u radu Riječ Tina Ujevića u nastavi hrvatskog jezika) i o odnosu književnosti i jezične norme (npr. u radu Nesuglasja s književnojezičnom normom u pjesničkom jeziku Tina Ujevića).

Proučavanje jezika hrvatskih pisaca dobilo je novi i drukčiji smisao u zadnje-mu kvartalu dvadesetog stoljeća, tj. uvođenjem funkcionalne stilistike u jezikoslovna proučavanja. Nameću se pitanja na koja se, svaki sa svojega gledišta, trse odgovoriti i jezikoslovci i proučavatelji književnosti: koji je status književnoumjetničkoga funk-cionalnog stila u okviru hrvatskog standarda, kakav je odnos standarda i toga funkcio-nalnog stila, i općenitije: kakav je odnos hrvatskog jezika i jezika književnosti? O to-me se vode žustre rasprave, mijenjaju se i revidiraju stavovi1. Odnosom književnosti i jezika bave se, spomenimo samo nekoliko autora i nekoliko njihovih radova, Radoslav Katičić u radu Književnost i jezik i u drugim svojim radovima2, Zdenko Škreb u knji-zi Studij književnosti, Josip Užarević u radu “Umjetnost riječi”: književnost i jezik, Vladimir Biti u radu Prema kompleksnijem razumijevanju odnosa jezika i književno-sti, Krunoslav Pranjić u knjigama Jezikom i stilom kroza književnost i Jezik i književ-no djelo, Krešimir Bagić u knjigama Lingvistika i pjesnički tekst i Treba li pisati kako dobri pisci pišu te u radu Beletristički stil – pokušaj određenja, Ivo Pranjković u knji-zi Jezik i beletristika, Josip Silić baveći se funkcionalnom stilistikom u nizu članaka objavljenih 1997. godine u časopisu Kolo, Luka Vukojević u jednome od uvodnih po-

1 Poseban položaj književnoumjetničkoga funkcionalnog stila ističu npr. M. Kovačević i L. Badurina (1999: 408): “Po mnogočemu je drukčiji od njih stil što se u literaturi najčešće navodi kao peti član ove podjele: tzv. književnoumjetnički stil.” Slična se teza iznosi i u Hrvatskome jezičnom savjetniku (Hudeček-Mihaljević-Vukojević 1999: 58): “Kao što je položaj književno-umjetničkog stila u standardnome jeziku poseban (dvojben i upitan), tako je položaj razgovornog stila poseban (i još dvojbeniji i upitniji) u standardnome jeziku.” K. Bagić (1997: 16) tvrdi da književnoumjetnički (on ga naziva beletristički) funkcionalni stil uopće ne pripada funkcional-nim stilovima, nego da je riječ o nadstilu, te razlikuje literarnu od funkcionalne stilistike.2 Katičić književno djelo ne smatra jezičnim znakom smatrajući da ono kao književni znak nije prepoznatljivo po jezičnim svojstvima postave u kojoj se oblikuje.


59

glavlja Hrvatskoga jezičnog savjetnika naslovljenom Književnoumjetnički stil: “Piši onako kako dobri pisci pišu”3 itd.

Jedna je teza da je književnoumjetnički stil jedan od stilova hrvatskoga standard-noga jezika, zajedno s razgovornim, publicističkim, administrativnim i znanstvenim funkcionalnim stilom. Oni koji ga smatraju stilom standardnoga jezika redovito se odmah nakon nabrajanja stilova ograđuju od činjenice da su književnoumjetnički funk-cionalni stil supostavili s ostalim stilovima, napominjući da je riječ o stilu toliko raz-ličitom od ostalih da se zapravo može i sumnjati u to da je to zaista jedan od stilova standardnoga jezika.

Druga je teza da je taj stil stanoviti nadstil te da se o jeziku književnosti (Bagić 2004: 13) “može (i treba) govoriti u okviru stilistike, ali literarne, a ne funkcionalne”, tako da se polemika vodi i o tome treba li se lingvist uopće baviti jezikom književnog djela.

Josip Silić, Ivo Pranjković i Krešimir Bagić autori su u najnovijih i najrelevant-nijih studija o odnosu jezika književnosti i hrvatskoga (standardnog) jezika. Osobito upozoravam na ove njihove knjige i radove:

– J. Silić: niz članaka objavljenih u časopisu Kolo

– I. Pranjković: knjiga Jezik i beletristika

– K. Bagić: knjiga: Treba li pisati kako dobri pisci pišu te rad: Beletristički stil – pokušaj određenja

U tim su radovima dana utemeljena promišljanja znalaca, a iz njih iščitavamo da odnos hrvatskoga jezika i jezika književnosti, osobito odnos standardnoga jezika i je-zika književnosti zahtijeva još dosta promišljanja. U ovome ću radu pokušati nadalje podastrijeti neke činjenice koje govore u prilog trenutačno manje prihvaćenom stajali-štu te dati nekoliko argumenata u prilog tomu da je bavljenje jezikom književnog dje-la dopuštena i višestruko korisna lingvistička djelatnost te također pokazati da postoji nekoliko dobrih argumenata da se književnoumjetnički stil smatra jednim od stilova hrvatskoga standardnog jezika.

Ukratko ću prikazati najvažnije teze spomenutih autora.U poglavlju naslovljenom Treba li pisati kako dobri pisci pišu? (1977) koje je

uvodno poglavlje rada Beletristički stil Krešimir Bagić si kao cilj zacrtava prokomen-tirati dva stava koja su se, kaže, uvriježila u jezikoslovaca, navlastito kroatista koji se dotiču jezika književnosti:

Prvi je stav gnomski uobličen u krilaticu “Piši onako kako dobri pisci pišu” i nji-me se, dakle, jezik književnosti (tj. jezik dobrih književnika) proglašava uzoritim obrascem koji bi svaki samosvjestan govornik našeg jezika trebao pomno pratiti,

3 Zanimljiva je napomena izrečena na skupu Hrvatski jezik u 20. stoljeću održanom u Matici Hrvatskoj u Zagrebu u siječnju 2005.: uvijek se naime uzimlje da u spomenutoj krilatici pisci znači ‘književnici’, međutim je li to uistinu tako? I je li ta krilatica, pročitana na drugi način (dakle pisci, ne književnici, tj. piši kao što oni koji dobro pišu (pa su tu npr. uključeni i novinari i publicisti), a ne kao piši kao što dobri književnici pišu (složit ćete se, razlika je zamjetna)) uistinu toliko neprihvatljiva?

Lana Hudeček, Hrvatski jezik i jezik književnosti

60

pamtiti njegove osnovne elemente i njima obogaćivati vlastitu pisanu i govornu praksu. (str. 5)

U bilješci se autor ograđuje od mogućih nesporazuma koje bi mogla izazvati pri-mjedba da nije svaki pisac nužno i književnik, da se značenjski opsezi tih dvaju pojmo-va ne podudaraju u potpunosti. Napominjući da je Ljudevit Jonke, koji je tu krilaticu razvio u istoimenu članku u knjizi Književni jezik u teoriji i praksi 1969. godine, str. 187-189, spominjao imena isključivo književnika (Mažuranića, Krleže, Andrića), a ne imena pisaca nefikcionalnih tekstova. Napominjem da je Bagićev tekst objavljen goto-vo tri puna desetljeća nakon Jonkeova, a u ta su se tri desetljeća dogodili bitni pomaci u razumijevanju jezika književnoga djela, osobito u sklopu funkcionalne lingvistike. Mislim da bismo danas teško našli takvih jezikoslovca kroatista o kakvima Bagić piše, tj. takvoga koji bi se založio za spomenutu krilaticu.

(Ne mogu se ovdje ne upitati ne bi li upravo tako, dakle drukčije shvaćena ta kri-latica, koja ne označuje književnika, nego upravo pisca, mogla ukloniti mnoge nespo-razume, i biti, zapravo, točna.)

Drugi je, pak stav da o jeziku književnosti treba govoriti u sklopu funkcionalne sti-listike, te da ga – pojednostavljeno kazano – tamo treba odrediti kao odstupanje, devijaciju ili otklon od književnoga standarda i njegovih normi, od razgovornoga ili, primjerice, znanstvenoga stila. (str. 5)

U tome radu Bagić gotovo karikira način na koji lingvist razumije književni tekst:

Lingvistički se stilističar, dakle, ne brine o kontekstu u kojemu se pojedina stili-stička realizacija dogodila, jer bi ga ta briga nagnala da se odrekne isključivo objektivnoga promatranja i da u svoj govor uključi intuiciju i imaginaciju (koje bi pomutile njegovu potrebu za namicanjem isključivo znanstveno provjerljivih po-dataka). Zbog toga je njegov opis teksta retoričan i izvanjski. Pokušat ću nave-sti hipotetičan primjer ponašanja lingvističkog stilističara u susretu s literarnim stilemom. U poznatom romanu Kiklop Ranka Marinkovića pojavljuje se leksem ‘čovjetina’. Lingvist bi pretpostavljam o tom leksemu kazao sljedeće: 1. imenica ženskog roda, 2. tvorbeni neologizam, jer je iz postojeće imenice ‘čovjek’, uz do-davanje sufi ksalnog morfema za tvorbu imenica i koje označavaju životinjsko me-so, izvedena dosad neovjerena imenica i 3: značenje: ljudsko meso. Lingvist bi najvjerojatnije ovdje stao. Međutim, tek nakon ovih tehničkih primjedaba otpo-činje prava interpretacija stilema ‘čovjetina’ kao literarnog stilema. Ona se za-pravo sama nadaje iz konteksta Marinkovićeva romana. Riječ je o romanu koji tematizira rat, i to o romanu pisca koji je izrazito antimilitaristički raspoložen. Marinković demona rata simbolički predstavlja u liku mitskog čudovišta Polifema Kiklopa koji se simbolično hrani ljudskim mesom, tojest čovječinom. Dakle, po-znavajući kontekst romana, njegov se ukupni smisao dade uhvatiti i eksplicirati upravo na temelju tog leksema. A kad se to učini, onda Ranka Marinkovića više nije moguće držati anonimnim niti leksem ‘čovječina’ tretirati kao simptom njego-


61

ve jezične bolesti. Jer ‘čovječina’ nije eksces nego uporišni jezični podatak za stil čitavog romana. (podcrtala L. H.)

U ovome se odlomku lingvist prikazuje gotovo smiješnim. Točno je da će lingvist o tome leksemu kazati ono što Bagić navodi, a značenje će mu izvesti na onome te-melju koji mu Bagić niječe: na temelju konteksta. Kako bi lingvist drukčije i odredio značenje nego iz konteksta?

Nazivajući nešto neologizmom, lingvist to ne promatra kao znak bolesti, nego važ-nim i vrijednim obogaćivanjem jezika. Lingvist će obaviti (ili bi svakako tako trebao učiniti) svoj posao ne ugrožavajući ni na koji način vrijednost umjetnine niti dovodeći u pitanje činjenicu da je moguć i nužan i drukčiji pristup književnoj umjetnini. Kako bi se, ako lingvist nema što tražiti kad je riječ o književnoj umjetnini, postupalo s ri-ječima iz književnih djela koje postaju rječničkim natuknicama? Podrazumijeva li ta-kav stav da književna djela ne trebaju biti uključena u rječničke korpuse te da riječi koje upotrebljavaju književnici ne treba obrađivati u rječnicima jer se tako ne može sažeti sve bogatstvo njihove metaforičnosti? To tako nije nigdje, zna se u kojemu je omjeru beletristika sastavnim dijelom korpusa (nacionalnoga, rječničkoga), to je dav-no ovjerila korpusna lingvistika. Ranka Marinkovića lingvist neće držati anonimnim. Književnomu djelu pristupit će, kao i literarni stilist, s poštovanjem, i obaviti svoj dio posla. I konotativno i denotativno značenje jezičnog znaka legitimno je proučavati. Ima tu mjesta i za lingvostilista, i za literarnoga stilista, i za leksikografa i za jeziko-slovca, i za književnog kritičara i za književnog povjesničara.

Iz književnog djela treba uzimati i učiti, posezati u njegovo pamćenje kad naše nije dovoljna dosega i u njegovu kreativnost. Nema mjesta na kojemu se bolje čuva i stvara jezik od književnoga djela, pa tako i standardni jezik.

Ponovno ću citirati, ovog puta profesora Pranjića (1986: 9) koji legitimnost ling-vističkoga – stilističkoga pristupa književnome tekstu, a kao odgovor na primjedbe o “lingvističkoj invaziji u studij književnosti”, opravdava ovim riječima:

A jedno je aksiomatsko: medij književnosti jest jezik; i književnost je toga, osobi-to danas, i te kako svjesna; pa što god pjesnik ili pisac činili, oni to čine u jeziku i s pomoću jezika.

A što je lingvistu nego baviti se jezikom? Kako i zašto, uostalom, mu to zabraniti? S druge strane, više je nego jasno da mu nije vrednovati.

Bagić zaključuje svoj rad zaključkom da je književnoumjetnički funkcionalni stil stanoviti nadstil:

U odnosu na funkcionalne stilove moglo bi ga se odrediti kao nadstil, jer uvjetno koristi ili može koristiti sve potencijale koje jezični sustav posjeduje ili dopušta; on se ne oblikuje unutar sustava kao jedan od njegovih podsustava nego – simbo-lički rečeno – polifunkcionalnost jezika predstavlja kao svoju funkciju. (str. 12)

Za druge pak funkcionalne stilove kaže:

Njihove su diskurzivne jezgre kanonizirane – čine ih stalni izrazi, frazeologizirane sintagme i izričaji. (str. 12)


62

Je li to doista tako? Što je sa razgovornim pa i dobrim dijelom publicističkog stila? Publicistički je stil priznat kao vrelo jezične kreativnosti i inovativnosti i svojim udje-lom u odnosu na tekstove koji pripadaju drugim stilovima koje ima u različitim (naci-onalnim) korpusima i statusom koji mu priznaju načela korpusne lingvistike.

Prikažimo iscrpnije još jedno promišljanje o književnoumjetničkome stilu.J. Silić književnoumjetnički stil nabraja među stilovima hrvatskoga standardnog

jezika, zajedno s razgovornim, publicističkim, administrativnim i znanstvenim stilom. U radu naslovljenom Književnoumjetnički (beletristički) stil hrvatskoga standardnog jezika on postavlja pitanje:

Kojim pravilima podliježe jezik umjetničke književnosti – pravilima jezika kao su-stava ili pravilima jezika kao standarda?

te na njega nekoliko stranica dalje odgovara:

– Književnik (u biti) govori govorom koji je pod kontrolom jezika kao sustava. Jedino tako može (a on to hoće) u govoru svojega djela biti potpuno (neograni-čeno) slobodan.

Nije li to u suprotnosti sa samim naslovom članka koji nagoviješta da će u njemu biti govora o književnoumjetničkom funkcionalnom stilu standardnoga jezika? Odnos prema standardu Silić nadalje ovako opisuje:

Budući da doista govor svojega djela načelno ne uređuje onako kako to nalaže standard (nego kako to nalaže sustav), za nj se ne može reći da griješi protiv stan-darda. On, tako slobodan, govor svojega djela osmišljava i preosmišljava te time, neizravno (ali u skladu s dijalektikom (su) odnosa jezika kao sustava i jezika kao standarda) pomaže standardu da se “obnovi”. U tome je smislu to i jedan od naj-učinkovitijih načina “obnove” standarda. Književnik samo neovisan o standardu može biti na usluzi standardu. Dakako, neovisan o standardu ne znači biti i ne-odgovoran prema standardu. (podcrtala L. H.)

Nakon čitanja Silićeva rada nameće se pitanje: što je onda književnoumjetnički stil standardnoga jezika? Je li smisleno o njemu uopće govoriti? Svi se autori teksto-va o tom problemu uglavnom slažu da književnoumjetnički funkcionalni stil pripada sustavu, a ne standardu. Međutim, ne bi li se to isto moglo upitati i za razgovorni, pa i za dobar dio djela pisanih publicističkim funkcionalnim stilom? Napomenimo da je profesor Silić u međuvremenu promijenio svoj stav o književnoumjetničkome funkci-onalnom stilu te da je skloniji tezi da taj stil ne treba uključivati u stilove hrvatskoga standardnog jezika.

Pranjković (1996: 11) iznosi, po mome mišljenju, tvrdnju koja je dobar temelj za rasvjetljavanje misterija književnoumjetničkoga funkcionalnog stila i obestrašćivanje rasprave o njemu:

... jezik lijepe književnosti materijal (je) za izradu književne umjetnine, pa ne pod-liježe normiranju... bar ne u onom smislu u kojem podliježu drugi tekstovi. (pod-crtala L. H.)


63

Upravo je u tome bit problema: književnik ne mora pisati standardnim jezikom, ali u svojoj posvemašnjoj slobodi slobodan je njime pisati. Tom je svojom napome-nom Pranjković najbliže mojim razmišljanjima o vezi između jezika književnosti i hr-vatskog jezika.

Čini mi se da pravu bit odnosa između književnoumjetničkoga funkcionalnoga stila i standardnoga jezika ponajbolje opisuje I. Pranjković u uvodnome poglavlju svo-je knjige Jezik i beletristika, naslovljenom Stilistika i normativistika: prilog raspravi o naravi stilogenosti. On sugerira mogućnost da se funkcionalni stilovi podijele s obzi-rom na to pripadaju li više u ingerenciju stilistike ili u ingerenciju normativistike. To se shematski može ovako prikazati:

STILISTIKA NORMATIVISTIKA

pozornost se usmjeruje na rjeđe, manje obične, manje neutralne jezične pojavnosti

teži se dokidanju varijantnosti

publicistički funkcionalni stil

književnoumjetnički funkcionalni stil administrativni funkcionalni stil

razgovorni funkcionalni stil znanstveni funkcionalni stil

Čini mi se da ova shema dosta pojašnjava stvari i smiruje strasti: ona pokazuje da je jednostavno različitost stilova u tome što jedni teže tomu da pravila kreativno krše, drugi pak da ih poštuju. Mislim da je važna i stoga što pokazuje da su još dva stila, raz-govorni i publicistički, ili barem dio publicističkog stila, više u ingerenciji stilistike, a na što se u razgovorima o statusu književnoumjetničkog funkcionalnog stila poče-sto zaboravlja. Mogli bismo reći i ovako: administrativni i znanstveni stil uzimaju iz standarda; književnoumjetnički i razgovorni standard ne obvezuje, ali u svojoj slobo-di oni se mogu služiti i standardom: u tom ga slučaju obogaćuju i oplemenjuju, čuva-ju oblike i konstrukcije, (jer književnoumjetnički stil “pamti“ dulje od ostalih stilova), stvaraju novotvorenice itd. Publicistički je stil podijeljen, u strožim se svojim, obavi-jesnim žanrovima prema standardu odnosi kao administrativni i znanstveni stil, a u ostalim, koji graniče s književnima (feljtoni, putopisi, eseji) kao književnoumjetnički i razgovorni stil. Stoga je publicistički funkcionalni stil i u ingerenciji stilistike i u in-gerenciji normativistike. (Pa i obavijesni žanrovi nerijetko su pravo vrelo jezične kre-ativnosti: npr. sportske novine i rubrike.) Književnoumjetnički, razgovorni i dijelom publicistički stil na prvome mjestu imaju aktivan odnos prema standardu: to su stilovi koji oblikuju standard, iz kojih standard po potrebi uzima. Administrativni, znanstveni i dijelom publicistički stil imaju pak pasivan ili pasivniji odnos prema standardu: to su stilovi koje standard oblikuje.

Osnovna je za razumijevanje odnosa književnoumjetničkoga funkcionalnog stila i standardnog jezika činjenica da se funkcionalni stilovi ostvaruju u standardnome jezi-


64

ku i izvan njega4. Treba razlikovati stilove standardnog jezika od jezičnih stilova koji se u standardnome jeziku ostvaruju samo svojim (većim ili manjim5) dijelom: književ-noumjetnički funkcionalni stil standardnog jezika od književnoumjetničkog stila koji ne pripada standardnomu jeziku (npr. dijalektna poezija), razgovorni funkcionalni stil koji pripada standardnomu jeziku od razgovornog stila koji ne pripada standardnomu jeziku (npr. razgovor na dijalektu, žargon). Drugim riječima, pojedinomu funkcional-nom stilu hrvatskoga standardnog jezika ne pripada sve što pripada pojedinomu jezič-nom stilu.

Iako je podjela na pet funkcionalnih stilova hrvatskoga standardnog jezika neupit-no opterećena mnogim nedostacima, ne može joj se odreći obuhvatnost i operativnost (osobito u pedagoške svrhe). Nužno je međutim neprestano imati u vidu da navedeni funkcionalni stilovi mogu pripadati standardnomu jeziku, ali da svaki stil može jednim dijelom biti i isključen iz standarda, npr. dijalektna poezija pripada književnoumjetnič-komu funkcionalnom stilu, ali ne pripada književnoumjetničkomu funkcionalnom stilu standardnog jezika, žargonizmi pripadaju razgovornomu funkcionalnom stilu, ali za razliku od kolokvijalizama ne pripadaju standardnomu jeziku pa stoga ne pripadaju ni razgovornomu funkcionalnom stilu standardnog jezika. Razgovor na dijalektu pri-pada razgovornomu funkcionalnom stilu, ali ne i razgovornomu funkcionalnom stilu standardnog jezika. Točno je da je u književnoumjetničkome funkcionalnom stilu indi-vidualna sloboda najveća, potpuna, neograničena, ali govoreći o stilu kojega je to zna-čajka ne govorimo o književnoumjetničkome funkcionalnom stilu standardnog jezika (jer je standardni jezik po definiciji ograničen normom) već samo o književnoumjet-ničkome stilu. Književnoumjetnički se stil može ostvariti na standardnome jeziku, a opet, ne mora se na njemu ostvariti. U prvome slučaju dobivamo djelo pisano književ-noumjetničkim stilom hrvatskoga standardnog jezika, u drugome književnoumjetnič-kim stilom hrvatskog jezika. Spornost teze o pripadnosti književnoumjetničkoga funk-cionalnog stila standardnomu jeziku ističu svi autori koji su o tome problemu pisali.

Navest ću dalje sedam argumenata koji govore u prilog tomu da književnoumjet-nički funkcionalni stil ne treba olako odbaciti kao stil standardnog jezika. Početni ar-gument neka bude i taj da iako se najviše raspravlja o statusu književnoumjetničkog stila, mnogi argumenti koji se navode u prilog tomu da on nije jedan od stilova hrvat-skoga standardnog jezika odnose se i na razgovorni i dijelom na publicistički funkcio-nalni stil. Zar bi se onda standard ostvarivao samo u administrativnom, znanstvenom i strogo obavijesnom funkcionalnom stilu?

4 Stjepan Damjanović objavio je 1997. godine rad Jezičnostilska raslojenost hrvatskoglagoljskih srednjovjekovnih tekstova, čiji i sam rad implicira da se stilska raslojenost ne ostvaruje samo unutar standardnog jezika. Jezik se stilski raslojava, pa se tako raslojava i standardni jezik.5 Administrativni i znanstveni funkcionalni stil ostvaruju se cijelim svojim opsegom unutar stan-darda (ili barem tomu treba težiti); književnoumjetnički i razgovorni funkcionalni stil ostvaruju se manjim svojim opsegom unutar standarda, a publicistički se stil (koji uključuje mnoštvo raz-novrsnih žanrova) ostvaruje, ovisno o žanru i namjeni teksta, i unutar standarda i izvan njega.


65

1. U prilog tomu da se književnoumjetnički stil razumijeva kao jedan od stilova stan-dardnog jezika govori i činjenica da se danas općeprihvaćena teza o trostoljetnome postojanju i razvoju hrvatskoga standarda temelji upravo na jeziku hrvatskih pisaca 18. stoljeća.

U dvadesetome stoljeću iznimno je velik interes za proučavanje jezika starih hr-vatskih pisaca. Taj je interes tijesno povezan s pomicanjem granice početaka hrvatskog standarda, tj. s prihvaćanjem teze o trima stoljećima hrvatskog standardnog jezika. Upravo drugu polovicu dvadesetog stoljeća, točnije, osmo njegovo desetljeće, obilje-žuje teza hrvatskih jezikoslovaca da početke hrvatskoga standardnog jezika treba tra-žiti u drugoj polovici 18. stoljeća, upravo u djelima hrvatskih, prije svega slavonskih te bosanskih i dalmatinskih pisaca6.

Taj interes ima dakako i političku utemeljenost u činjenici koju M. Samardžija ovako objašnjava (1997: 5):

Ovdje se ne može prešutjeti ni činjenica da je teza o prevratnoj važnosti hrvatsko-ga narodnog preporoda za postanak hrvatskoga jezičnog standardnoga jezika jed-no stoljeće bila zdušno prihvaćana i promicana od onih što su žarko željeli posve-mašnje, a posebno upravo jezično, jedinstvo, hrvatsko i srpsko.

Upravo se dakle takvim prilikama može objasniti i veliko zanimanje hrvatskih je-zikoslovaca za jezik starije hrvatske književnosti. Za nju se zanimaju i Srbi, s druk-čijim, unitarističkim motivima. Sedamdesetih godina hrvatski jezikoslovci odlučno pomiču granicu početaka hrvatskog standarda te počinju govoriti o trima stoljećima hrvatskoga standardnog jezika. Tu tezu, utemeljenu na iscrpnim proučavanjima jezika hrvatskih pisaca 18. stoljeća afirmiraju osobito Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Josip Vončina i Marko Samardžija. Osobito je tezu o drugoj polovici 18. stoljeća kao početku hrvatskog standarda potvrdio u opsežnoj studiji o Kanižlićevu jeziku Josip Vončina, pokazavši da se Kanižlićev jezik mora promatrati u kontekstu njegova na-stojanja da uzme ponajbolje od ukupne hrvatske književnojezične tradicije (Vončina: 1975, 172):

Kanižlićev je književni jezik nastao na temelju posavskoga govora, a naslojavanja u njemu potječu od svjesna nasljedovanja neslavonske (i to ne samo dubrovačke, odnosno južnohrvatske, nego i kajkavske) književnojezične prakse. Takav je knji-ževni jezik, kao što se pokazalo, bio idealan tip koji je – pedesetak godina prije ili-rizma – vodio k sintezi. Da je tako, posvjedočuje Vrhovčev proglas iz godine 1813. koji ističe kako su unapređenju ilirskog jezika, tj. “njegovomu višjemu izobraže-nju... već tako davno slavni muževi svojim trudom mnogo pridonesli”, ubrajajući među njih i Antuna Kanižlića. … Važnije od svega, dakle jest to da je Kanižlić u je-ziku svojih djela sintetizirao najbolje tradicije hrvatskoga knjiž. jezika od Kašića do Della Belle i Belostenca, da se svjesno upustio u potragu za jezičnom normom,

6 Postojala su dakako i drukčija mišljenja o postanku i počecima hrvatskoga standardnog jezika, usp. npr. radove sa znanstvenog savjetovanja povodom 130. obljetnice hrvatskoga narodnog pre-poroda objavljene u časopisu Kolo (1966, br. 8-10).


66

da je u jeziku otkrivao stilističke mogućnosti – a u svemu tome je i njegova gole-ma, upravo epohalna važnost.

U dvadesetome se stoljeću dakle jezik starih hrvatskih pisaca proučava i u ozrač-ju te, danas u jezikoslovnoj kroatistici prihvaćene teze. Proučavajući jezik hrvatskih pisaca od druge polovice 18. stoljeća jezikoslovci tragaju za korijenima suvremenog standarda. Nije stoga slučajno da upravo u vrijeme kad se odlučno prihvaća teza o tri-ma stoljećima hrvatskog standarda mnogi jezikoslovci svoj znanstveni interes posve-ćuju jeziku starih hrvatskih pisaca te jeziku pojedinih razdoblja hrvatske književnosti. Sedamdesete su godine osobito plodne: Dalibor Brozović objavljuje nekoliko radova: Djelo Petra Zoranića u razvitku jezika hrvatske književnosti, O hrvatskom književnom jeziku 16. stoljeća, O jeziku hrvatske književnosti 17. stoljeća, Uloga bosanskoherce-govačkih franjevaca u formiranju jezika hrvatske književnosti i kulture od Živkovića do fra Grge Martića, Sociolingvistička situacija i problemi jezične standardizacije u slavenskom svijetu XVIII. stoljeća. Nije slučajno da ti radovi nastaju upravo u vrije-me njegova bavljenja standardnim jezikom, u vrijeme kad i knjiga Standardni jezik. Teorija, usporedbe, geneza, povijest, suvremena zbilja, objavljena 1970. godine. Do kraja stoljeća slijedi razdoblje u kojemu mnogi jezikoslovci svoj znanstveni interes usmjeruju na to područje. U osmome desetljeću prošlog stoljeća i Josip Vončina objav-ljuje tri djela važna za proučavanje jezika hrvatske književnosti: Jezični razvoj ozalj-skoga kruga 1973., Jezik Antuna Kanižlića 1975. te Jezičnopovijesne rasprave. Za pro-učavanje jezika hrvatskih pisaca, starih i suvremenih, iznimno su važni i popratni teksto-vi objavljeni u edicijama Stari pisci hrvatski, Pet stoljeća hrvatske književnosti i Stoljeća hrvatske književnosti.

Do kraja stoljeća proučavanjem jezika pisaca do 20. stoljeća bave se mnogi je-zikoslovci. Spomenimo tek neke od njih i tek pokoje djelo. Herta Kuna piše o jeziku bosanskih franjevaca, Zvonimir Junković o jeziku Antuna Vramca, Josip Lisac o Ivanu Gunduliću i hrvatskome jezičnom standardu, Sanda Ham bavi se hrvatskim književnim jezikom u 19. stoljeću, Diana Stolac proučava genitiv u jeziku Tituša Brezovačkoga, Ljiljana Kolenić frazeologiju u starim rječnicima i Kanižlićevim molitvenicima, Darija Gabrić-Bagarić 1984. godine objavljuje knjigu Jezik Bartola Kašića, a 1989. godine Jezik Ivana Bandulavića, Ivo Pranjković 2000. godine objavljuje knjigu Hrvatski je-zik i franjevci Bosne Srebrene, Marko Samardžija 1997. godine objavljuje znakovito naslovljenu knjigu Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnog jezika, itd. Nastojanjima u prvome redu akademika Eduarda Hercigonje revidira se i odnos prema književno-umjetničkoj vrijednosti najstarijih naših spomenika i zbornika, te se i u njima otkriva-ju svjesni napori u oblikovanju teksta. U tom se smislu jezikom hrvatskih pisaca ba-ve i Mateo Žagar u knjizi Kako je tkan tekst Bašćanske ploče te Eduard Hercigonja, Stjepan Damjanović, Dragica Malić te mnogi drugi proučavatelji povijesti hrvatskog je-zika u nizu svojih radova.

Jezik hrvatskih pisaca koji su stvarali prije 20. stoljeća proučavaju i istraživači s drugih, nehrvatskih područja, npr. Đorđe Đorđević krajem 19. stoljeća objavljuje rad o Matiji Divkoviću naslovljen “Matija Divković: prilog istoriji srpske književnosti XVIII veka” (podcrtala L. H.), Aleksandar Mladenović piše o jeziku Petra Hektorovića, o je-


67

ziku Petra Zoranića i drugih dalmatinskih čakavskih pisaca, R. B. Aleksić 1931. godi-ne objavljuje rad o jeziku Matije Antuna Relkovića. Dakako, u skladu s duhom vreme-na, nerijetko se hrvatski pisci proglašuju srpskima.

Rječnik Marulićeve Judite Milana Moguša objavljen 2001. godine na najbolji na-čin obilježuje ulazak u novo književno i jezikoslovno stoljeće.

Ova je dulja digresija trebala pokazati da je jezik književnih djela odigrao ključ-nu ulogu u oblikovanju našega današnjeg standarda, da se upravo uglavnom na teme-lju jezika književnosti izgradila i učvrstila teza o trostoljetnom postojanju hrvatskoga standarda. Mislim da je vrijedno i važno na to podsjetiti prije nego što pokušamo pro-niknuti u bit odnosa jezika književnosti i hrvatskog (standardnog) jezika.

Zanimljivo je da se u vrijeme kad se korijene i početke standarda otkriva upravo u jeziku hrvatskih pisaca, pojavljuju i rasprave o statusu književnoumjetničkoga funk-cionalnog stila standardnog jezika, tj. o tome radi li se uopće o njegovu funkcional-nome stilu. Citirat ću Stjepka Težaka, tj. misao koju je zapisao u uvodu svoje knjige Jezični prijelomi i mijene u hrvatskoj umjetnosti riječi objavljenoj 2002. godine, dakle u 21. stoljeću:

Premda se danas rado i s pravom naglašava kako književnoumjetnička riječ izmi-če normi, pravilima standardnoga jezika, valja reći da je među tisućama i tisu-ćama knjiga i spisa crkvenih, poučnih, pravnih, poslovnih, znanstvenih i drugih književnosna riječ bila najodlučniji čimbenik u stvaranju zajedničkoga hrvatsko-ga jezika. (Težak 2002: 5)

To često zaboravljamo u promišljanju odnosa jezika književnosti i standardnog jezika.

Svaki proučavatelj povijesti hrvatskog jezika zna, i davno je uočeno, koliko su naši pisci koji su pisali različitim književnim jezicima (čakavskim, kajkavskim i što-kavskim) ulagali truda i napora da bi izgradili jezik prihvatljiv i razumljiv na cijelo-me hrvatskom području. Josip Vončina (1975: 19) na temelju analize Kanižlićeva je-zika i cijele jezične situacije u Slavoniji Kanižlićeva doba zaključuje da se za hrvatske pisce u Slavoniji prije ilirizma riječ slavonski nije odnosila samo na njihovu užu regi-ju, već je bila jedan od sinonima za pripadnost općehrvatskoj zajednici (s iznimkom Relkovića, i to samo u Satiru). S tog razloga Maretićevu nazivu slavonski pisci pri-govara da previše upućuje na regionalnu zatvorenost koja samim tim piscima nije bi-la svojstvena. Hrvatski se standard gradio i u književnosti, pa i u prvome redu u knji-ževnosti. Zašto se onda danas katkad tako odlučno niječe veza između jezika knji-ževnosti i standardnog jezika?

2. U prilog tomu da se književnoumjetnički stil razumijeva kao jedan od stilova stan-dardnog jezika govori i to da se on, kao i svaki drugi funkcionalni stil, može naučiti.

Kao što se mogu nabrojiti poželjne značajke razgovornoga, publicističkoga, admi-nistrativnoga i znanstvenoga funkcionalnog stila te tomu stilu koga naučiti (npr. na studiju novinarstva, na retoričkome tečaju, u školama za administratore i tajnike, na fakultetima kad se studentima pojašnjava kako treba pisati referat i znanstveni rad), ta-ko se i književnoumjetnički stil može učiti i uči se, npr. na tečajevima kreativnoga pi-


68

sanja, u školi pri pisanju sastava i zadaća. Posve je drugo pitanje hoće li tako poučena osoba biti u stanju stvoriti umjetničko djelo. Ni formalno glazbeno obrazovanje ne da-je umjetnika, kao ni tečaj slikanja, pjevanja, kiparenja. A opet, može se naučiti pjevati, slikati i kipariti, može se znati dobro svirati, pa se tako može i vladati književnoumjet-ničkim stilom, a da se pritom ne stvaraju nužno umjetnička djela.

3. Onaj argument koji se najčešće upotrebljava da bi se osporila teza da je književno-umjetnički stil jedan od stilova standardnoga jezika jest taj da u književnoumjetničkim djelima ima mnoštvo elemenata kojima ne upravlja standard, mnoštvo nestandardno-jezičnih elemenata. Pitanje bi međutim trebalo drukčije postaviti, tj. ne pitati: Je li sve pisano književnoumjetničkim stilom pisano i standardnim jezikom (na što ćemo odluč-no reći da nije), nego: može li se na standardnome jeziku pisati književnoumjetničkim stilom (na što ćemo jednako odlučno odgovoriti da može). Tu na snagu stupa ono o čemu govori prof. Silić: slobodan od svih norma, književnik nije prema standardu ne-odgovoran.

4. I književnik katkad popravlja svoj tekst u skladu s normom. Pranjić (1985: 48) po-kazuje kako ima primjera da i pjesnik popravlja svoj tekst (pasivnu konstrukciju za-mjenjuje aktivnom) u skladu s jezičnim normama te navodi primjer prozne pjesme Dobriše Cesarića Mladić na uglu:

Pretražuje očima prozore kuća iz kojih ga se može vidjeti. (1931.)

Pretražuje očima prozore kuća, odakle ga mogu vidjeti. (1956.)

Da književnici i pjesnici katkad svjesno popravljaju svoj tekst u skladu s normom pokazuju i komparativna istraživanja različitih izdanja djela pojedinog pisca kojima se bavi npr. Stjepko Težak. Književnici također nerijetko traže lektorski savjet.

5. Jezik književnoga djela obogaćuje standardni jezik na dva načina: svojim pam-ćenjem i svojom kreativnošću. Primjeri su obogaćivanja standarda (prema Pranjić 1985):

Ujević: Ja vapim žarki ilinštak7

Kaštelan: Neka viču krvavu korotu

Krleža: globus na kome sam se dogodio

Šegedin: Ti govoriš u ime njega.

Jezik književnosti čuva konstrukcije i oblike kojima je u standardnome jeziku, u ostalim njegovim funkcionalnim stilovima čestoća sve manja: infinitivne konstruk-cije, participi, imperativi, aorist i imperfekt idt. Na sintaktičkome i morfološkome planu vrelo jezične inovativnosti i čuvar jezične tradicije, na leksičkome da se i ne

7 Iako je dopuna u akuzativu u predstandardnome jeziku potvrđena, u suvremenome se standard-nome jeziku rijetko potvrđuje, ali ipak ima potvrda. Npr. jedna se televizijska emisija devedesetih zvala Kako misliti Hrvatsku.


69

govori: spomenimo samo novotvorenice koje Ivo Pranjković pronalazi u Laušićevu Samostanu (2003: 201-208).

6. Kad bismo prihvatili tezu da književnoumjetnički stil nije jedan od stilova standard-noga jezika, bismo li npr. iz hrvatskoga normativnog jednojezičnika isključili kao izvo-re sva književna djela, cijelu hrvatsku književnost? Ponovno ćemo, mislim, postići potpunu suglasnost. Ona će biti važni i nezaobilazni izvor. Dakako, djela pisana knji-ževnoumjetničkim stilom standardnoga jezika. Posve ćemo spontano iz takva korpusa isključiti, tj. u takav korpus nećemo uključiti npr. dijalektnu književnost.

7. Pedagoška i praktična opravdanost podjele na pet funkcionalnih stilova. Podjela standardnog jezika na pet njegovih funkcionalnih stilova svakako je posve okvirna i shematizirana i podložna mnogim prigovorima, npr. gdje su granice tih stilova, pripa-daju li npr. eseji i feljtoni književnoumjetničkome ili publicističkome stilu itd., tj. pita-njima koja proizlaze iz činjenice da stilove ne tvore čiste kategorije. Katkad je među-tim shematiziranje nužno potrebno kako bismo naša znanja usustavili i omogućili da o problemu jasnije razmišljamo. Takva je podjela usvojena u svim udžbenicima (udžbe-nik M. Samardžije za IV. razred gimnazije, udžbenik autora Hudeček-Mihaljević-Pilić za 4. razred gimnazije, usvajamo je kolegice A. Frančić i M. Mihaljević i ja u knji-zi Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku namijenjenoj između ostaloga i studentima različitih studija koji imaju kolegij Jezične vježbe). O li-terarnim predlošcima u nastavi hrvatskoga jezika napisano je podosta metodičkih ra-dova (na to smo već upozorili), a nastavu književnosti trebalo bi obogaćivati upravo na taj način da se uči i o jeziku književnosti, da se promatra jezik književnih djela.

Teza o književnoumjetničkome stilu kao nadstilu nije prihvatljiva. Ona implicira njegovu nadređenost ostalim funkcionalnim stilovima, a ne upravo obratno: da on iz njih može uzimati. Nije prihvatljiva ni teza da se o jeziku književnosti može govoriti samo u okviru literarne stilistike. O njemu se može, i potrebno je, s različitih aspekata, govoriti i u okviru literarne i u okviru funkcionalne stilistike.

Bibliografija radova o jeziku pojedinih hrvatskih pisaca, djela i razdoblja

Aleksić, R. B. 1931: Jezik Matije Antuna Reljkovića, Biblioteka Južnoslovenskog fi -lologa 4: Beograd.

Anić, Vladimir 1971: Jezik Ante Kovačića, Školska knjiga: Zagreb.Babić, Stjepan 1968: “Jezik starih hrvatskih pisaca u Slavoniji”, “Godišnjak ogranka

MH”, 6, Vinkovci, 81.Babić, Sjepan 1993: “O jeziku Miroslava Krleže”, “Jezik”, XVI., br. 2, 33-40.Bogdan, Zlata 1977: Aorist u romanima Mirka Božića, Zagreb.Botica, Stipe: “Nekoliko napomena o Botićevu jeziku i stilu”, “Jezik”, XXXIV., 33-

-39.Brozović, Dalibor 1966: “Jezično značenje hrvatskog narodnog preporoda”, “Kolo”,

8-10, 249-253.


70

Brozović, Dalibor 1969: “Djelo Petra Zoranića u razvitku jezika hrvatske književno-sti”, “Zadarska revija”, V.

Brozović, Dalibor 1973: “O hrvatskom književnom jeziku 16. stoljeća”, Zbornik Zagrebačke slavističke škole, Zagreb.

Brozović, Dalibor 1973a: “Uloga bosanskohercegovačkih franjevaca u formira-nju jezika hrvatske književnosti i kulture od Divkovića do fra Grge Martića”, “Godišnjak Instituta za izučavanje jugoslovenskih književnosti u Sarajevu”, knj. II, Sarajevo.

Brozović, Dalibor 1973b: “Sociolingvistička situacija i problemi jezične standardi-zacije u slavenskom svijetu XVIII stoljeća”, “Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru”, VII.

Brozović, Dalibor 1974: “O jeziku hrvatske književnosti 17. stoljeća”, “Zbornik Zagrebačke slavističke škole”, Zagreb.

Brozović, Dalibor 1982: “O posredničkoj ulozi Matije Divkovića u razvoju civilizacij-sko-jezične nadgradnje”, Zbornik radova o Matiji Divkoviću, Sarajevo, 41-47.

Bubalo, Jakov 1982: “Zasluge franjevaca za hrvatski književni jezik u 19. stoljeću”, “Kačić”, 341-351.

Bujas, Ž. 1975: Kompjutorska konkordancija Gundulićeva “Osmana”, Sveučilišna naklada, Liber: Zagreb.

Čunčić, Marica: “Funkcija vlastitog imena u Kolarovoj prozi”, “Jezik”, XXV., 65-74.Damjanović, Stjepan 1993: “Hrvatski glagoljaši i počeci hrvatskoga književnog jezi-

ka”, “Croatica”, 23-24/37-38-39, 93-106.Delić, Mićo 1983: “Semantičko-funkcionalno modeliranje antroponima u književnosti

(na primjerima djela Miroslava Krleže)”, “Jezik”, XXX., 138-149.Derossi, Julije 1978: “O normiranosti hrvatskoga književnog jezika u srednjem vije-

ku”, “Filologija”, 8, 81-89.Đorđević, Đorđe 1898: “Matija Divković: prilog istoriji srpske književnosti XVIII ve-

ka” “Glas SKA”, LII, 30-139, LIII, 1-136, Beograd.Fancev, Franjo 1916: “Jezik hrvatskih protestanskih pisaca XVI vijeka”, “Rad JAZU”,

212 i 214.Finka, Božidar 1962: “Čakavske stilističke studije”, “Filologija”, 3, 49-52.Finka, Božidar 1973: “Pristup jezičnostilskoj analizi Krležina djela”, “Jezik”, XXI.,

33-37.Frangeš, Ivo 1959: Stilističke studije, Naprijed: Zagreb.Frangeš, Ivo 1986: Nove stilističke studije, Globus: Zagreb.Gabrić-Bagarić, Darija 1976: “Institutiones linguae illyricae Bartola Kašića i težnje ka

standardizaciji jezika”, “Književni jezik”, L., 2.Gabrić-Bagarić, Darija 1983: “Problem norme kod proturefomatorskih pisaca (na pri-

mjeru jezika prvih bosanskih franjevaca i Bartola Kašića)”, “Književni jezik”, 12, 3, 127-138.


71

Gabrić-Bagarić, Darija 1984: Jezik Bartola Kašića, Institut za jezik i književnost u Sarajevu: Sarajevo.

Gabrić-Bagarić, Darija 1986a: “Napomene o jeziku i djelu Ivana Bandulavića”, “Književni jezik”, 15, 3/4, 226-232.

Gabrić-Bagarić, Darija 1986b: “O tipu književnog izraza u franjevačkim ljetopisima (na primjeru ‘Ljetopisa sutješkog samostana’ fra Bone Benića”, “Književni je-zik”, 15, 2, 127-140.

Gabrić-Bagarić, Darija 1989: Jezik Ivana Bandulavića, Svjetlost: Sarajevo.Gabrić-Bagarić, Darija 1995: “‘Jezik bosanski’ i slika Bosne u djelima pisaca 17. sto-

ljeća”, Crtajte granice, ne precrtavajte ljude, Studia Vrhbosniensia, 7, Sarajevo – Bol.

Glavan, V. 1927-1928: “Kongruencija u jeziku starih čakavskih pisaca”, “Južnosloven-ski fi lolog”, VII., 1-2, 111-159.

Grubišić, V. 1996: “A. B. Šimić i hrvatski jezik”, “Posuški zbornik”, 1/1, 193-210.Guberina, Petar 1952: Zvuk i pokret u jeziku, Matica hrvatska: Zagreb.Guberina, Petar 1958: Stilistika, Zagreb.Halilović, Senahid 1986: “Izvorišna idiolekta Matije Divkovića”, “Književni jezik”,

15, 3-4, 331-335.Halilović, Senahid 1988: “Dijalekatska leksika u djelima Matije Divkovića”, Posebna

izdanja ANU BIH, LXXXV., 21, 233-237.Ham, Sanda 1996: “Hrvatski književni jezik u 19. stoljeću”, “Književna revija”, 36,

19-25.Hercigonja, Eduard 1965: “Iz radova na istraživanju sintakse i stila nekih glagoljskih

neliturgijskih kodeksa XV. stoljeća”, “Radovi Zavoda za slavensku fi lologiju”, 7, 119-139.

Hercigonja, Eduard 1982: “Ogledi iz stilematike Divkovićevih Besjeda”, Zbornik ra-dova o Matiji Divkoviću, Sarajevo, 55-82.

Hercigonja, Eduard 1983a: “Prilog istraživanju ikavsko-ekavske zakonitosti u čakav-štini 15. stoljeća (na građi Petrisova zbornika iz 1468)”, “Radovi Zavoda za sla-vensku fi lologiju”, 18, 1-42.

Hercigonja, Eduard 1994: Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovje-kovlja, Matica hrvatska: Zagreb.

Ignjatović, Dušanka 1974: Jezik štampanih dela Jeronima Filipovića franjevačkog pisca XVIII veka, Biblioteka Južnoslovenskog fi lologa, 5, Beograd.

Jonke, Ljudevit 1966: “Jezična problematika u vrijeme hrvatskoga narodnog preporo-da”, “Kolo”, 8-10, 233-242.

Junković, Zvonimir 1958: “O jeziku Vitezovićeve Kronike”, “Radovi Zavoda za sla-vensku fi lologiju”, 2, 93-119.

Junković, Zvonimir 1972: “Jezik Antuna Vramca i podrijetlo kajkavskog dijalekta”, “Rad JAZU”, 363.


72

Kalenić, Vatroslav 1965: Jezik i umjetnički izraz Augusta Šenoe (disertacija), Ljublja-na.

Kalinski, Ivan 1988: Poetika i jezik kajkavskih pjesama Dragutina Domjanića, Mala biblioteka “Ignac Kristijanić”, knj. 21: Zagreb.

Katičić, Radoslav 1978: “O početku novoštokavskoga hrvatskog jezičnog standarda”, “Filologija”, 8, 165-180.

Katičić, Radoslav 1974: “Nešto napomena o postanku složenog suvremenog jezičnog standarda hrvatskog ili srpskog”, Zbornik Zagrebačke slavističke škole, 2.

Kolenić, Ljiljana 1996: “Frazemi u Habdelićevu Dikcionaru”, “Filologija”, 27, 53--61.

Kolenić, Ljiljana 1997: “Frazemi u Belostenčevu Gazofi laciju”, “Suvremena lingvisti-ka”, 23/1-2, 117-130.

Kolenić, Ljiljana 1993: “Frazeologija u Kanižlićevim Molitvenicima”, “Fluminensia”, 5, 1-2, 159-162.

Kosor, Karlo 19793: Bilješke o jeziku suvremenih hrvatskih pisaca, Marija: Split.Kuna, Herta 1963: “Djela bosanskih franjevaca s gledišta istorijske dijalektologije”,

“Jezik”, X., 5, 149-153.Kuna, Herta 1961: “Neke osobine jezika fra Lovre Sitovića”, “Građa Naučnog društva

NR BiH”, X., 125-177.Kuna, Herta 1964: “Iz leksike Filipa Laštrića, bosanskog franjevca XVIII vijeka”,

“Radovi Naučnog društva SR BiH”, XXIV., 8, 107-139.Kuna, Herta 1967: Jezik Filipa Laštrića, bosanskog franjevca XVIII vijeka, Djela

ANU BiH, XXVII, 15, Sarajevo.Kuna, Herta 1971: “Jezik bosanske franjevačke književnosti XVII i XVIII vijeka u

svjetlosti književno-jezičnog manira”, “Zbornik za fi lologiju i lingvistiku”, XIV., 1.

Kuna, Herta 1972a: “O jeziku bosanske franjevačke književnosti”, “Pregled”, LXII., 539-547.

Kuna, Herta 1972b: “Udio franjevačke književnosti XVIII vijeka u stvaranje literar-nog jezika zapadnog srpskohrvatskog područja”, “Književni jezik”, 3-4, 41-61.

Kuna, Herta 1974: Hrestomatija starije bosanske književnosti, Svjetlost: Sarajevo.Kuna, Herta 1975: “O raznovrsnosti veza i utjecaja u bosanskoj franjevačkoj književ-

nosti XVII vijeka”, “Godišnjak Odjeljenja za književnost”, III.-IV., 39-50.Kuna, Herta 1976: “Književne koine u relaciji prema predstandardnim idiomima i

standardnom jeziku”, “Književni jezik”, V., 1-2, 9-20.Kuna, Herta 1977a: “Talijansko-latinski uticaji u jeziku bosansko-hercegovačkih franje-

vaca XVII i XVIII v.”, “Naučni sastanak slavista u Vukove dane”, VI., 373-385.Kuna, Herta 1977b: “Slavonsko-bosanske jezične veze u franjevačkoj literaturi”, “III.

program”, 18, Radio Sarajevo: Sarajevo.Lisac, Josip 1981: “O jeziku Goranove kajkavske zbirke ‘Ognji i rože’”, “Radovi

Filozofskog fakulteta u Zadru”, 19, 45-59.


73

Lisac, Josip 1993: “Hrvatski književni jezik u doba baroka”, “Croatica”, 23/24, 37/38/39, 167-176.

Lisac, Josip 1996: “Jezična pitanja dijalektalne poezije zadarskoga kraja”, “Zadarska smotra” 45, 4-6, 31-34.

Lisac, Josip 1997a: “Dijalekatska osnovica u jeziku hrvatske dopreporodne drame”, “Hrvatski dijalektološki zbornik”, 10, 71-84.

Lisac, Josip 1997b: “Jezik hrvatskih protestantskih pisaca u obradbi Franje Fanceva”, “Mogućnosti”, 44, 4-6, 141-148.

Lisac, Josip 1999: Hrvatski govori, fi lolozi, pisci, Matica hrvatska: Zagreb.Lisac, Josip 2000: “Goranski govori i goranski pisci”, “Kaj”, 33, 3-4, 55-60.Lisac, Josip 2002a: “Hrvatski književni jezik u 19. stoljeću”, “Hrvatska misao”, 6, 22,

55-60.Lisac, Josip 2002b: “Hrvatski jezik i hrvatska književnost zadarskoga područja”,

“Marulić”, 35, 4, 672-676.Lukenda, Marko 2000: Ivan Franjo Jukić, Pergamena: Zagreb.Malić, Dragica 1972: Jezik prve hrvatske pjesmarice, Hrvatsko fi lološko društvo:

Zagreb.Malić, Dragica 1973: Šibenska molitva. Rasprave Instituta za jezik, 2, 81-260.Malić, Dragica 1973a: “Počeci hrvatskog književnog jezika”, “VII. međunarodni kon-

gres slavista u Warszawi”, 83-88.Malić, Dragica 1977: “‘Red i zakon’ zadarskih dominikanki iz 1345. godine”, “Rasprave

Instituta za jezik”, 3, 59-129.Malić, Dragica 1988: “Povaljska listina kao jezični spomenik”, Hrvatsko fi lološko

društvo: Zagreb.Malić, D. 1992. Kompjutorska obrada starohrvatskog latiničkog rukopisa 14. stoljeća

“Žića svetih otaca”, Abecedna konkordancija. sv. I – II. (računalni ispis).Malić, Dragica 1997: Žića svetih otaca, Matica hrvatska – Institut za hrvatski jezik:

Zagreb.Mamić, Mile 1997: “Jezik Babićeva ‘Cvita’ u službi hrvatske jezične standardizacije”,

Visovački zbornik, Visovac, 337-342.Maretić, Tomo 1910: “Jezik slavonskijeh pisaca”, “Rad JAZU”, 180, 146-233.Maretić, Tomo 1915: “Jezik dalmatinskih pisaca XVIII. vijeka. Drugi prilog istoričkoj

gramatici našega jezika”, “Rad JAZU”, 209, 173-240.Maretić, T. 1916: “Jezik dalmatinskih pisaca XVIII. vijeka. Drugi prilog istoričkoj gra-

matici našega jezika (Svršetak)”, “Rad JAZU”, 211, 1-92.Marković, Svetozar 1958: Jezik Ivana Ančića (bosanskog pisca XVII veka), Srpski di-

jalektološki zbornik, XVIII, Beograd.Melvinger, Jasna 1982: “Prozodijske duljine u stihovima Dragutina Tadijanovića”,

“Jezik”, XXX., 33-40.“Miroslav Krleža o hrvatskome književnom jeziku”, “Jezik”, XXX, 105-113 (Izabrane

Krležine misli iz knjiga E. Čengića S Krležom iz dana u dan).


74

Mladenović, Aleksandar 1961: “O jeziku letopisa fra Nikole Lašvanina”, “Građa Naučnog društva NR BiH”, X., 7, 53-123.

Mladenović, Aleksandar 1968: Jezik Petra Hektorovića, Matica srpska: Novi Sad.Mladenović, Aleksandar 1969: O nekim osobinama jezika Petra Zoranića i drugih

dalmatinskih čakavskih pisaca, Zadar.Moguš, M., Bujas Ž. 1976: Kompjutorska konkordancija Razvoda istarskoga, Institut

za lingvistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: Zagreb.Moguš, M., Bujas Ž. 1980: Kompjutorska konkordancija Marulićevih djela, Institut za

lingvistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: Zagreb.Moguš, Milan 1993: Povijest hrvatskoga književnog jezika, Zagreb.Moguš, Milan 1998: “Pristup jeziku Katančićeva prijevoda Svetoga pisma”, “Radovi

Zavoda za slavensku fi lologiju” 32, 155-159.Moguš, Milan 2001: Rječnik Marulićeve Judite, Institut za hrvatski jezik i jezikoslov-

lje: Zagreb.Pavešić, Slavko 1968: “Jezik Stjepana Matijevića”, “Rasprave Instituta za jezik”, I.,

378-468.Pederin, Ivan 1971. Pojam jezičnog i književnog standarda kod bogoljubnog bogo-

slovca Stipana Margitića Jajčanina, Kritika: Zagreb.Peti, Mirko 1980-1981: “O jeziku Ujevićeva pjesništva”, “Croatica”, 15-16, 219-246.Peti, Mirko 1988: “Raspad jezičnog znaka u suvremenom hrvatskom pjesništvu”,

Suvremeno hrvatsko pjesništvo, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fa-kulteta: Zagreb.

Peti, Mirko 1995: Jezikom o jezik. Stavljanja i suprot stavljanja, Antibarbarus: Zagreb.

Pranjić, Krunoslav: “Jedna prozodijska interpretacija (M. Krleža: Pjesma mrtvom čo-vjeku)”, “Jezik”, XXX., 132-138.

Pranjić, Krunoslav 1972: “Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze”, “Rad JAZU”, 361.

Pranjić, Krunoslav 1973: “Možemo li što u tekstovima fra Grge Martića naći jezično inspirativnim i danas?”, “Godišnjak Instituta za izučavanje jugoslovenskih knji-ževnosti”, II., 145-152.

Pranjić, Krunoslav 1984: “Inventar jezičnih mikrostruktura u pjesništvu Antuna Branka Šimića”, “Umjetnost riječi”, 3.

Pranjić, Krunoslav 1998: Iz Bo-sne k Europi (stilografi jske svaštice), Matica hrvatska: Zagreb.

Pranjić, Krunoslav 1993: “O jeziku fra Grginu: još jednoč”, Fra Grgo Martić i njego-vo doba, Zagreb, 255-265.

Pranjković, Ivo 1981: “Pjesništvo Josipa Markušića (jezične i stilske osobitosti)”, Angažirani svećenik, Zagreb – Sarajevo, 178-184.

Pranjković, Ivo 1991: “Jezik i stil fra Antuna Kneževića”, Zbornik radova sa simpozija u povodu 100. obljetnice smrti fra Antuna Kneževića, Sarajevo, 101-108.


75

Pranjković, Ivo 1997: “Fra Frano Jukić i hrvatska jezično-pravopisna tradicija u BiH”, “Bosna franciscana”, V., 8, 131-144.

Pranjković, Ivo 1998a: “Jezik fra Bone Benića”, “Bosna franciscana”, VI., 10, 78-90.Pranjković, Ivo 1998b: “Jezik fra Marka Dobretića”, “Radovi Zavoda za slavensku fi -

lologiju”, 32.Pranjković, Ivo 1998-1999: “Jezik fra Nikole Lašvanina”, “Stećak”, V., 59 (1998), 22-

-23, V., 60 (1998), 24-25, VI., 61 (1999), 18-19, VI., 62 (1999), 18.Pranjković, Ivo 1999a: “Jezik fra Jake Baltića”, “Forum Bosnae”, 6, 252-279.Pranjković, Ivo 1999b: “Antun Branko Šimić i hrvatski jezik (o stotoj obljetnici

Šimićeva rođenja)”, “Republika”, 55, 3-4, 33-43.Pranjković, Ivo 1999: “Jezik fra Vice Vicića”, Umijeće interpretacije, Zbornik radova

u čast Ive Frangeša, MH: Zagreb, 125-133.Pranjković, Ivo 2000: Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene, Matica hrvatska:

Zagreb.Pranjković, Ivo 1993: “Jezik Eugena Kumičića”, “Liburnijske teme”, 7, 75-80.Pranjković, Ivo 1998: “Jezik fra Bone Benića”, “Bosna franciscana”, 6, 78-90.Pranjković, Ivo 1998: “Jezik fra Marka Dobretića”, “Radovi Zavoda za slavensku

fi lologiju”, 32, 161-167.Pranjković, Ivo 1973: “Lingvostilistička analiza Cesarićeve pjesme Željeznicom”,

“Jezik”, XXI., 5.Rešetar, Milan 1925-1926: “Ikakvsko-jekavski govor M. Radnića”, “Južnoslovenski

fi lolog”, V., 46-52.Rešetar, Milan 1928-1929: “Posilovićev ikavsko-jekavski govor”, “Južnoslovenski fi -

lolog”, VII., 83-87.Rešetar, Milan 1934: “Jezik Marina Držića”, “Rad JAZU”, 248.Rešetar, Milan 1942: “Glavne osobine Gundulićeva jezika”, “Rad HAZU”, 272, 1-

-45.Ružičić, Gojko 1931: “Jezik Petra Zoranića”, “Južnoslavenski fi lolog”, X., 1-3.Samardžija, Marko 1997: Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnog jezika, Matica hr-

vatska: Zagreb.Samardžija, Marko 1982: “Osnovne značajke Kozarčaninove prozne rečenice”,

“Jezik”, XXIX., 109-124.Sedam stoljeća bosanskih franjevaca 1291-1991 (zbornik), 1994, Samobor.Samardžija, Marko 1991: “Reljkovićev jezični purizam”, Vrijeme i djelo Matije

Antuna Reljkovića, Osijek, 165-170.Samardžija, Marko 1993: “Hrvatski leksik u drugoj polovici XVIII. stoljeća”,

“Croatica”, XXIII/XXIV., 37-39, 311-332.Sović, Ivan 1982: Jezik Janka Leskovara, Školske novine: Zagreb.Sović, Ivan 1985: Jezik Ksavera Šandora Gjalskoga. Školske novine: Zagreb.Stamać, Ante 1973: “Prodor svakodnevnog govora u hrvatsko pjesništvo 1928-1952”,

“Zbornik Zagrebačke slavističke škole” I., 281-296.


76

Stolac, Diana 1992: “Dijelni genitiv u jeziku Tituša Brezovačkoga”, “Fluminensia”, 4, 2, 77-81.

Stolac, Diana 1992: “Sintaktičke funkcije genitiva u jeziku Tituša Brezovačkog”, “Rasprave Zavoda za hrvatski jezik”, 18, 165-176.

Šojat, Antun 1977: “Aorist u romanima Mirka Božića”, “Jezik”, XXIV., 158-159 (pri-kaz knjige Zlate Bogdan).

Tekavčić, Pavao 1992a: “Neke pragmalingvističke i transfrastičke značajke Šenoine proze”, “Suvremena lingvistika”, 18, 1, 3-19.

Tekavčić, Pavao 1992b: “Pragmatika i lingvistika teksta u studiju suvremene rovinjske istroromanske književnosti”, “Dometi”, 25, 7-8, 311-318.

Tekavčić, Pavao 1997: “O nekim problemima u jeziku suvremenih hrvatskih nefi kcio-nalnih pisaca”, “Filologija”, 28, 35-45.

Tekavčić, Pavao 1999: “Latinizmi u djelima Željke Čorak”, “Rasprave Instituta za hr-vatski jezik i jezikoslovlje”, 25, 345-357.

Tekavčić, Pavao 2002: “Zavisne rečenice u Krhotinama Željke Čorak”, “Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje”, 27, 317-332.

Tekavčić, Pavao 2003: “Francuski jezični elementi u opusu Željke Čorak”, “ Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje”, 29, 415-422.

Težak, Stjepko 1991: “Riječ Tina Ujevića u nastavi hrvatskog jezika”, “Suvremena metodika nastave hrvatskoga jezika”, 16, 2, 100-110.

Težak, Stjepko 1992: “Jezične dvostrukosti u djelima Janka Leskovara”, Zbornik rado-va o Janku Leskovaru izloženih na znanstvenom skupu u Pregradi: u povodu 150 godina školstva u Pregradi i 130 godišnjice rođenja Janka Leskovara, 35-46.

Težak, Stjepko 1994/1995: “Kumičićevo popravljanje pripovijetke Preko mora”, “Jezik”, XV., 2, 41-51.

Težak, Stjepko 1995: “Jezična usporedba različitih izdanja ‘Urote Zrinsko-Franko-panske’ Evgenija Kumičića”, “Hrvatski u školi: časopis za nastavu hrvatskog je-zika, književne, scenske i fi lmske umjetnosti”, 20, 1-2, 38-50.

Težak, Stjepko 1997: “Pravopisne, jezične i druge mijene u Krležinu Hrvatskom bogu Marsu”, “Kolo”, 6, 4, 18-45.

Težak, Stjepko 1998: “O jeziku ‘Istarskih puta’ Franje Horvata Kiša”, “Radovi Zavoda za slavenski fi lologiju”, 32, 199-208.

Težak, Stjepko 2002: Jezične mijene i prijelomi u hrvatskoj umjetnosti riječi, Tipex: Zagreb

Težak, Stjepko 1983: “O jeziku Janka Leskovara”, “Jezik”, XXXI., 95-96 (prikaz).Težak, Stjepko 1985: “O jeziku Ksavera Šandora Đalskoga”, “Jezik”, XXXIII., 93-95

(prikaz).Težak, Stjepko 1974: “Kajkavizmi u pripovijetkama Slavka Kolara”, “Jezik”, XXI.,

101-109.Težak, Stjepko 1980: “Nesuglasja s književnojezičnom normom u pjesničkom jeziku

Tina Ujevića”, “Jezik”, XXVIII., 65-72.


77

Vinja, Vojmir 1951: “Calque lingustique u hrvatskom jeziku Marka Marulića”, “Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu”, Zagreb.

Vončina, Josip 1973: “O kontiniutetu hrvatskog književnog jezika od 15. do 18. st.”, “Prilozi Hrvatskog fi lološkog društva”, Zagreb.

Vončina, Josip 1973a: “Jezični razvoj ozaljskoga kruga”, “Filologija”, 7.Vončina, Josip 1975: “Jezik Antuna Kanižlića”, “Rad JAZU”, 368, Zagreb. Vončina, Josip 1977: Analize starih hrvatskih pisaca, Split.Vončina, Josip 1979: Jezičnopovijesne rasprave, Sveučilišna naklada Liber: Zagreb.Vončina, Josip 1988: Jezična baština, Književni krug: Split.Vončina, Josip 1993: “Jezik renesansne hrvatske književnosti”, “Croatica”, 23/24, 411-

-422.Vončina, Josip 1997: “Belostenčev hibridni jezik”, “Suvremena lingvistika”, 23, 1-2,

325-339.Vončina, Josip 1977: Analize starih hrvatskih pisaca, Čakavski sabor: Split.Vončina, Josip 1972: Jezično grabancijaštvo Tita Brezovačkoga, 205-224; v8*.Vončina, Josip 1998: “Kačićev udio u razvoju hrvatskoga književnog jezika do kraja

narodnoga preporoda”, “Kolo”, 10, 3, 302-305.Vončina, Josip 1991: “Kompletan čestotni rječnik u proučavanju Marulićeve Judite”,

“Senjski zbornik”, 18, 159-166.Vončina, Josip 1993: Preporodni jezični temelji, Matica hrvatska: Zagreb.Vončina, Josip 2002: “Marulićeva Judita u sazrijevanju jezikoslovne kroatistike”,

“Forum”, 41, 73[74!], 1/3, 8-13.Vončina, Josip 1970: “O istraživanju jezika starije hrvatske književnosti”, “Umjetnost

riječi”, 14, 3, 295-303.Vončina, Josip 1992/1993: “O povijesti hrvatske književnojezične norme”,

“Filologija”, 20/21, 529-538.Vončina, Josip 1967: “O tuđicama u Reljkovićevu Satiru”, “Filologija”, 5, 175-181.Vončina, Josip 1968: “Ozaljski jezično-književni krug”, “Radovi Zavoda za slavensku

fi lologiju” 10, 195-205.Vončina, Josip 1993: Preporodni jezični temelji, Matica hrvatska: Zagreb.Vukmanović, Slavko 1971: Jezik Stipana Markovca Margitića, Monografi je Filološkog

fakulteta, XXXIX., Beograd.Zbornik radova o Matiji Divkoviću, 1982, Institut za jezik i književnost: Sarajevo.Žagar, Mateo 1997: Kako je tkan tekst Bašćanske ploče, Matica hrvatska: Zagreb.


78

Bibliografi ja radova o odnosu jezika književnosti i hrvatskog jezika

Antoš, Antica 19742: Osnove lingvističke stilistike, Školska knjiga: Zagreb.Badurina, Lada i Marina Kovačević 1998: “Funkcionalna sintaksa razgovornoga sti-

la”, Jezična norma i varijeteti, Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku: Zagreb – Rijeka, 19-28.

Bagić, Krešimir 1997: “Beletristički stil – pokušaj određenja”, “Kolo”, VI., 2, 5-16.Bagić, Krešimir 2004: Treba li pisati kako dobri pisci pišu, Disput: Zagreb.Bagić, Krešimir 1991: Lingvistika i pjesnički tekst (magistarski rad u strojopisu).Barić, Henrik 1945: Lingvističke studije, Sarajevo.Biti, Vladimir 1984: “Prema kompleksnijem razumijevanju odnosa jezika i književno-

sti”, “Umjetnost riječi”, XVI., 3, 271-283.Brozović, Dalibor 1970: Standardni jezik. Teorija, usporedbe, geneza, povijest, suvre-

mena zbilja, Matica hrvatska: Zagreb.Damjanović, Stjepan 1997: “Jezičnostilska raslojenost hrvatskoglagoljskih srednjo-

vjekovnih tekstova”, “Croatica”, 27/45-46, 57-69.Delić, Mićo 1979: Lingvistička stilistika u nastavi (disertacija), Zagreb.Desnica, Vladan 1975: “Književnik i jezik”, Sabrana djela, IV. Eseji, kritike, pogledi,

Zagreb, str. 264-272.Jonke, Ljudevit 1969: Književni jezik u teoriji i praksi, Znanje, Zagreb.Kalenić, Vatroslav 1971-1972: “Lingvostilističko proučavanje hrvatskoga jezika”,

“Jezik”, XIX., 2-3.Katičić Radoslav 1968: “Književnost i jezik”, “Umjetnost riječi”, 3, 181-205.Katičić, Radoslav 1971: Jezikoslovni ogledi, Školska knjiga: Zagreb.Katičić, Radoslav 1986: Novi jezikoslovni ogledi, Školska knjiga: Zagreb.Klaić, Bratoljub 1972: Između jezikoslovlja i nauke o književnosti, Matica hrvatska:

Zagreb.Kovačević, Marina i Badurina Lada 2001: Raslojavanje jezične stvarnosti, Izdavački

centar Rijeka: Rijeka.Pranjić, Krunoslav 1968: Jezik i književno djelo. Ogledi za lingvostilističku analizu

književnih tekstova, Školska knjiga: Zagreb.Pranjić, Krunoslav 1998: Jezikom i stilom kroza književnost, Školska knjiga: Zagreb.Pranjković, Ivo 1996: “Temeljna načela jezične pravilnosti”, “Kolo”, 4, 5-12.Pranjković, Ivo 1996: “Funkcionalni stilovi i sintaksa”, “Suvremena lingvistika”, 41/

42, 519-527.Pranjković, Ivo 2003: Jezik i beletristika, Disput: Zagreb.Silić, Josip 1997: “Književnoumjetnički (beletristički) stil hrvatskoga standardnog je-

zika”, “Kolo”, 1, 359-369. Silić, Josip 1998: “Rečenica i funkcionalni stilovi hrvatskoga standardnog jezika”,

“Kolo”, 8, 1, 435-441.


79

Silić, Josip 2002: “Funkcionalna stilistika u kontekstu Pranjićeve stilistike”, Važno je imati stila, Disput: Zagreb, 39-49.

Simeon, Rikard 1995: “Jezik i poezija”, “Jezik”, 3/5, 129-136.Šimić, Stanislav 1955: Jezik i pjesnik, Zagreb.Škreb, Zdenko 1949: “Značenje igre riječima”, “Rad JAZU”, 278.Škreb, Zdenko 1954: “Jezik u interpretaciji pjesničkog djela”, “Jezik”, II., 5, 129-134.Škreb, Zdenko 1955: “Prijelaz iz gramatike u stilistiku”, “Jezik”, III., 4, 97-101.Škreb, Zdenko 1956: “Jesu li gramatika i logika doista dušmani poezije? (Uz članak

Rikarda Simeona “Jezik i poezija” – Jezik III, 129 i d.)”, “Jezik”, IV., 5, 133-137.Užarević, Josip 1986: “Umjetnost riječi”: književnost i jezik, “Umjetnost riječi”, 4,

289-321.Vukojević, Luka 1999: “Književnoumjetnički stil: ‘Piši onako kako dobri pisci pišu’,

Hrvatski jezični savjetnik, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje – Pergamena – Školske novine: Zagreb.


81

Krešimir Bagić

FIGURATIVNOST REKLAMNOGA DISKURZA

Leksikograf reklamu određuje kao “djelatnost kojoj je svrha da posredstvom ma-sovnih medija pridobije stanovništvo na potrošnju robe i usluga”, kao metonimiju

za “oglas u masovnim medijima kojim se stanovništvo potiče na potrošnju”1 odnos-no kao “oblik psihološkog djelovanja na publiku u komercijalne svrhe”.2 Semiotičari, sociolingvisti, etnosociolozi, povjesničari i ljubitelji egzotičnih podataka korijene rek-lame vide u dalekoj prošlosti, povezujući je s pojavom pisma ili, čak, s čovjekovom prvom izgovorenom riječju3. Tako proučavatelji, ovisno o količini i tipu informacija koje posjeduju, istraživačkoj smionosti i neizbježnom udjelu imaginacije, prve obli-ke ili bar preteče današnje reklame prepoznaju u pojedinim običajima, crtarijama ili sloganima od kamenoga doba do paleolitika,4 od drevnog Babilona do antičke Grčke.5 Uz ostalo, spominju se babilonski natpisi stari pet tisuća godina koji hvale usluge jed-nog obrtnika odnosno prigodne kompozicije kojima su fl autisti u Kini, u 8. stoljeću prije naše ere, poticali ljude na kupnju određenih roba i usluga. Nigel Foster vjeruje da se prvim primjerom reklame može smatrati grafi t, nađen u Pompejima, kojim se hva-le usluge jedne rimske kurtizane.6 Marc Bonhomme i Jean Michel Adam također upi-ru svoje kažiprste u Pompeje, tvrdeći da su se tamošnji trgovci još u 5. stoljeću prije Krista služili nagovaračkim sloganima koji su posjedovali savršenu argumentacijsku strukturu. Kao ogledni primjer pompejske oglašivačke retorike navode sljedeću poru-

1 V. Anić – Rječnik hrvatskoga jezika, 3. prošireno izdanje, Novi liber, Zagreb 1998, str. 996.2 Le Robert illustré d’aujourd’hui, France Loisirs, Paris 1998, str. 1163.3 Usp: Nigel Foster – Monsieur Bluf et la publicité, Éditions Anne Carrière, Paris 1997, str. 5.4 Nav. djelo, str. 5.5 Usp: Jean-Michel Adam/Marc Bonhomme – L’argumentation publicitaire (Rhétorique de l’éloge et de la persuasion), Nathan, Paris 2003, str. 7.6 Nav. djelo, str. 69.

82

ku: Potrošite li dva novčića, pit ćete vrlo dobro vino; potrošite li četiri, to će biti vino iz Falerna.7 U citiranoj poruci nalazimo anaforu i paralelizam na sintaktičkoj, gradaciju i hiperbolu na semantičkoj razini te mistifi kaciju (danas bi se reklo brandiranje) ‘vina iz Falerna’ kao dostižnog ideala na razini poruke.

Smatrali spomenute primjere oblicima reklame ili, pak, samo domišljatim inači-cama naknadnoga konstruiranja pretpovijesti trenutačno prestižne diskurzivne prakse, nedvojbeno je da se pojava oglašivanja kao organizirane djelatnosti poklapa s pojavom tiska i novina odnosno prvih manufaktura koje su svoje proizvode počele prodavati na sve širem tržištu pa je potencijalne kupce trebalo upozoriti na njih, upoznati s nji-ma i potaknuti na kupnju. U zadnja dva stoljeća reklamni je diskurz munjevito preva-lio put od verbalne preko slikovne do multimedijalne poruke. Istodobno, pozornost se premještala s tekstualnoga zagovaranja i hiperbolizacije proizvoda preko povezivanja proizvoda i ciljanog potrošača postupcima simbolizacije i personifikacije do kreiranja poželjnih životnih stilova i ludičkih autoreferencijalnih oglasa.8 Zadnjih desetljeća ži-vimo u vremenu postmodernističke reklame. Njezina su temeljna obilježja, kao i te-meljna obilježja ostalih postmodernističkih praksi, spajanje proturječnih vrijednosti, gubitak vjere u mogućnost napretka, ludizam, heterogenost, dehijerarhizacija, globali-zacija i sl.9 Prema nekim pretpostavkama, prosječan Zapadnjak u toku dana – kod ku-će, na poslu te u javnom prostoru – biva suočen s oko sedam tisuća oglasa10 (vrebaju na nj s radija, televizije, interneta, presreću ga sa stranica novina, zidova zgrada, odje-će, automobila i ljudi u pokretu itd.). Reklamni je diskurz postao neizostavni dio naše svakodnevice, on zaražava gotovo sve jezične idiome i diskurzivne matrice koje rabi-mo ili s kojima se susrećemo (govor medija, politički diskurz, jezike umjetnosti, idio-lekte, čak grafitersku praksu).

Ovdje ću se usredotočiti na retorička obilježja recentnih reklamnih poruka u hr-vatskome javnom i medijskom prostoru te – na temelju njih – pokušati upozoriti na izmijenjenu stratifikaciju ustaljenih diskurzivnih oblika poput, primjerice, funkcional-

7 Nav. djelo, str. 7.8 Različiti su autori na različite načine konceptualizirali razvoj reklamnoga diskurza. Govoreći o tijesnoj povezanosti potrošačkoga društva i prakse oglašivanja, inzistirajući na tezi da je potroš-nja način života moderne kulture, američki profesor Sut Jhally od kraja 19. do kraja 20. stoljeća prepoznaje četiri faze u razvoju prakse oglašivanja: idolopoklonstvo, ikonologiju, narcizam i totemizam (usp: Jhally, Sut – Oglašivanje, religija i magija, Libra Libera, br. 14, Zagreb, srpanj 2004, prevela: Marina Kožul, str. 46). Francuzi Jean Michel Adam i Marc Bonhomme govore o mehanicističkoj, sugestivnoj, projektivnoj i ludičkoj reklami (usp: nav. djelo, str. 18), dok njihov sunarodnjak Armand Dayan – promatrajući dominantne izražajne moduse oglašivačkih poruka – razlikuje denotativnu reklamu koja se obraća razumu, argumentira, služi se tekstom i tehničkim crtežom od konotativne reklame koja se utječe emocijama, nesvjesnome, koja je asocijativna i utemeljena u slici (usp: Dayan, Armand – La publicité, PUF, 9ème édition, Paris 2003, str. 9). 9 O opoziciji između modernističke i postmodernističke reklame uvjerljivo raspravlja Nicolas Riou u knjizi Pub fi ction (Éditions d’Organisation, 2ème édition, Paris 2004).10 Pretpostavka je iznesena u natuknici antipub francuske verzije univerzalne internetske enciklo-pedije (www.wikipedia.fr).


83

nih stilova.11 Iako je suvremena reklama, kako već napomenuh, multimedijalna, iako je ikoničko prikazivanje u njoj nadređeno verbalnome, ograničit ću se, koliko je to mo-guće, na poruke koje se dominantno oblikuju u jezičnome mediju odnosno na one u kojima je jezičnoj komponenti dodijeljena uloga interpretanta, komentara ili poente.

Reklamni se diskurz, otkad postoji, temelji na retorici uvjeravanja, s tim da se ne-kad potencijalnoga kupca uvjeravalo u kvalitetu proizvoda koji se promiče, a danas mu se obećava da će si kupnjom određenih proizvoda priskrbiti epitete individualnosti, tj. pripadnosti biranoj skupini.12 Današnje govorne ili tekstualne poruke posežu za različi-tim retoričkim postupcima i figurativnim obratima kako bi upozorile i na proizvod koji nude i na sebe same. One se obraćaju našem razumu i emocijama, oblikuju i mijenjaju naše svjetonazore, utječu na naše želje i snove. Riječ je o spektakularnom diskurzu ko-ji obećava bolji život, vječnu mladost, uživanje, ljepotu, sreću, opuštenost, bezbrižnu budućnost, prestižan životni stil... Kreirajući viziju potrošačke Arkadije, idealnog svi-jeta u koji čovjek samo treba zakoračiti da bi postao njegov dio, današnje reklame arti-stički potiču potrošnju a primatelju zauzvrat obećavaju artističko samoizgrađivanje.

Spektakularnost i ceremonijalnost jezika reklamnih poruka i slogana dobrim se dijelom zasniva na figurativnosti. U njemu možemo prepoznati brojne primjere figu-ra dikcije, figura konstrukcije, tropa i figura misli. Tvorci tog jezika očito su ozbilj-no shvatili i djelatno potvrdili prigodnu metaforu grčkoga retora Gorgije koji je riječ proglasio velikim vlastodršcem koji najmanjim i najneupadljivijim organom postiže najčudesnije stvari. Kada se iznimno razvedeno polje reklamne figurativnosti poku-ša svesti na bitne obrate i pokrete, moguće je izdvojiti ponavljanje, tropološku antro-pomorfizaciju i paradoksalnost kao osnovna figurativna obilježja, a evokativnost kao ključnu karakteristiku suvremenoga reklamnog diskurza.

11 Zadnjih je desetljeća, dobrim dijelom i zbog sveprisutne prakse oglašivanja, upitna postala tradicionalna lingvističko-stilistička priča o pet osnovnih funkcionalnih stilova (razgovorni, znanstveni, administrativni, publicistički i beletristički), priča koju je u našem prostoru inici-rao Krunoslav Pranjić (Jezik i književno djelo, Zagreb 1968) a Josip Silić je doveo do krajnjih konzekvenci u seriji tekstova tiskanih u časopisu “Kolo” 1996. i 1997. godine. Najprije su kri-tički problematizirani kriteriji svrstavanja beletrističkoga stila u funkcionalne stilove (Bagić, K. – Beletristički stil, Kolo, br. 2, Zagreb 1997), a potom je čitava konstrukcija zbog bitno izmijenje-ne komunikacijske stvarnosti iznova konceptualizirana, te su se na mjestu funkcionalnih stilova pojavili razgovorni i pisani, javni, specijalizirani i multimedijalni diskurz (usp: Kovačević, M. i Badurina, L. – Raslojavanje jezične stvarnosti, Rijeka, 2001).12 Judith Williamson u članku Dekodiranje reklama lucidno razotkriva taj fenomen individualiza-cije koji obilježava suvremene reklame. Usp: “Mi sebe diferenciramo od drugih ljudi prema tome koje proizvode kupujemo. U tom se procesu poistovjećujemo s proizvodom koji nas diferencira, a to je vrsta totemizma...” (Libra Libera, br. 14, Zagreb, srpanj 2004, str. 62) ili “... oglasi nas oslovljavaju kao jedinstvene, iako je ta jedinstvenost opća, budući da se oglas obraća zamišlje-nom pojedincu koji zatim postajemo mi sami. Kupujući Pepsi sudjelujete u razmjeni, ne samo novca nego i u razmjeni sebe i Pepsi-osobe.” (Nav. djelo, str. 65)

Krešimir Bagić, Figurativnost reklamnoga diskurza

84

Ponavljanje

Iznimno produktivno uporište reklamne retorike je ponavljanje. Ono može biti zvukov-no, leksičko ili sintaktičko. Zvukovna ponavljanja, temeljena na rimi, asonantnim i ali-teracijskim igrama riječi, često obilježavaju strukturu nagovaračkih poruka. To je, re-cimo, slučaj sa sljedećim sloganima: Bilo kuda, Kiki svuda, Triovit je vaš najbolji štit, Svijet stanne u Importanne, Više cvijeća, manje smeća, Čist organizam vraća optimi-zam ili Kamatna kamasutra.13 Zvukovno ugođavanje poruku čini atraktivnom, utječe se emocijama primatelja i njegovu osjećaju za sklad.

Leksička ponavljanja obično su tautološka. Ona podcrtavaju jedinstvenost pro-izvoda koji zagovaraju ili, pak, posredno mistificiraju. U sloganu Domače je domače. Sljeme kao domače., kojim je zagrebačka tvornica godinama promicala svoje prerađe-vine, tautologiju podupire evokacija na razgovorni frazem koja sugerira da Sljeme – za razliku od ostalih – ne nudi industrijsku hranu nego hranu koja je pripremljena s lju-bavlju. Dobar primjer posredne reklamne retorike je poruka Dobar proizvod je dobar proizvod (ma koliko mi šutjeli o tome) Tvornice duhana Rovinj; ona istodobno propa-gira cigarete, blago polemizira sa zakonom koji zabranjuje njihovo izravno zagovara-nje i urotnički komplimentira pušačima koji – unatoč nesklonu kontekstu – ustraju u svojoj navici. Slogani poput spomenutih u tautologiji nalaze pogodno sredstvo podcr-tavanja, isticanja, preosmišljavanja i, gdjekad, dosjetke.

Sintaktička su ponavljanja možda i najčešća. Njima se ritmizira poruka, naglaša-vaju se njezini glavni elementi, čime se implicitno sugerira povezivanje sintaktičke ‘ugođenosti’ poruke i poželjnosti reklamiranoga proizvoda ili usluge. Ključna sintak-tička figura je anafora (Poželi prirodu! Poželi Pago! – U Merkuru je bolje, u Merkuru je akcija!). Kadšto anafora, dopunjena sintaktičkim paralelizmom, postaje konstruk-cijsko uporište razvedenijih oglasa. To je, primjerice, slučaj s oglasom kojim salon Auto Otok istodobno reklamira Peugeot 206 i svoje koncesionarske usluge:

Izaberite automobil naglašene estetike i individualnosti.Izaberite Peugeot 206. Uvijek poseban.Izaberite Peugeot koncesionara naglašene kvalitete i profesionalnosti.Izaberite Auto Otok. Uvijek pouzdan.

Anaforičko vokativno oslovljavanje (izaberite) karakterizira sintaksu oglasa koji je, k tome, podijeljen u dva simetrična dijela (prvi zagovara automobil, a drugi konce-sionara). Sintaktička struktura triju rečenica prvog posve je preslikana u drugom dije-lu, čak s ponavljanjem istog epiteta (naglašena) i prizvukom rime.

Reklamni se iskaz dosta često sintaktički zasniva i na antimetaboli, mikrostruk-turalnoj figuri kod koje su u dvočlanoj antitezi isti pojmovi hijastički raspoređeni. Pritom promjenu konstrukcije obvezno prati i promjena značenje ponovljenih eleme-nata. Antimetabolu, među ostalim, nalazimo, u oglasima

13 Ovi oglasi preporučuju, redom, Kraševe bombone, Krkine kapsule, komercijalni centar Importanne, državnu ekološku akciju, Encianov medikament Tonidraine i Toyotine kredite za kupnju automobila.


85

• Lakše je pronaći kredit bez jamaca nego jamce za kredit!14

• Sve u jednom, jedan za sve.15 • Živjeti je prekrasno, a prekrasno živjeti je još bolje.16

Tropološka antropomorfi zacija

Pojam antropomorfizacija ovdje koristim kao naziv za postupak pridavanja ljudskih osobina i osobina živoga neživome (pojavama, predmetima, stvarima...). Inače, izve-denica iz ovog pojma, latinska riječ anthropomorphita izvorno je označavala hereti-ka koji Boga prikazuje po mjeri čovjeka odnosno koji u božanskome prepoznaje otje-lotvorenje ljudskoga.17 Glavna figurativna uporišta antropomorfizacije su metafora i personifikacija. Uz njih, u istoj funkciji se javljaju metonimija i poredba, a počesto ih potpomažu hiperbola i gradacija kao figure koje kvalitativno i kvantitativno uvećava-ju već signirane učinke provedenog oneobičenja iskaza. Reklamna antropomorfizacija ima zadaću ceremonijalno predstaviti proizvod, individualizirati ga u odnosu na kon-kurentske proizvode, do krajnjih granica mistificirati njegove učinke i važnost, napo-kon oživjeti ga u očima potrošača.

Metafora, koja je najopćenitiji i najčešći trop te najpoznatiji slučaj promjene zna-čenja riječi, obilježava brojne reklamne poruke. Primjerice, Rosal svoju tzv. antistres-nu kremu nudi uz slogan Joga za kožu, gurmanima se preporučuje Mediteranska kraljica trajnih salama, osvježivač za wc postaje biser vaše školjke, sokovi Juicy pri-rodno gorivo za cijeli dan, novi Volkswagenov salon vrata novog svijeta, a telefonski priključak Optima početak jedne divne veze... Metaforička promjena ustaljene seman-tičke izotopije dokida kanoniziranu viziju i pokreće imaginaciju, što osobito pogo-duje reklamnoj spektakularnosti. Oglašivačke metafore prevaljuju velike udaljenosti između imena proizvoda koji se metaforizira i pojma kojim se metaforizacija izvodi. Konkretni učinci oglašivačke metaforike su sugestivno predočavanje proizvoda i obli-kovanje atraktivnoga kôda koji izaziva afektivnu reakciju primatelja.

Personifikacija, figura koja prikazuje kakav predmet, stvar, ideju ili životinju tako da im pridaje svojstva, osjećaje ili elemente ponašanja ljudskoga bića,18 dodatno poja-čava antropomorfizacijski karakter oglašivanja. Personifikacija se, među inim, javlja u sljedećim recentnim hrvatskim reklamnim porukama:

• Kartica koja misli svojom glavom.19

• Maxflu otapa gripu u čaši vode.20

14 Reklama za kredite Erste banke.15 Reklama za računalne uređaje marke HP.16 Reklama za Hoto kuće.17 Usp: Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd 1986, str. 40.18 Između brojnih određenja ove fi gure, ovdje se referiram na ono koje je ponudio Richard Arcand u Figures de style (L’Éditions de l’homme, Bibliothèque nationale de Québec, 2004, str. 133)19 Reklama za karticu Erste banke.20 Reklama za Plivinu šumeću tabletu.


86

• Automobil s osmijehom na licu!21

• Vitamini rastu s Vašom djecom!22 itd.

Kao što su ovdje ‘oljuđeni’ bankovna kartica, šumeća tableta, automobil i vita-minske tablete, tako je u jednoj od marketinških akcija redakcije Cosmopolitana taj časopis čitateljima predstavljen kao ženina najbolja prijateljica i idealna sugovornica. Cosmopolitanova poruka glasi:

Samo COSMOPOLITANČini vas NEODOLJIVOMRazgovara s vama kao s PRIJATELJICOMOstvaruje vaše SNOVEPomaže vam u KARIJERI.

Personifikacija se, a to i navedeni primjeri potvrđuju, obično razvija metaforičkim prijenosom ili uspostavljanjem analoške veze u poredbi. Služeći se rječnikom koji su-gerira akciju, ona potpomaže reklamni postupak očuđavanja, animiranja i fantastizaci-je konkretnoga proizvoda ili usluge.

Antropomorfizirana reklamna retorika oblikuje narcističku komunikaciju s potro-šačem, istodobno glorificirajući proizvod, potrošača i samu sebe. Ona stvara značenja koja su bitno odvojena od stvarnih odlika proizvoda i oblikuje takvu diskurzivnu situ-aciju u kojoj “svijet objekata ulazi u svakodnevni život ljudi i prikazuje se na magične načine”.23

Paradoksalnost

Oglašivačka retorika rado pribjegava stvaranju maksimalnoga jaza između znaka i smisla, rečenoga i mišljenoga, kreiranju ekskluzivnih sintagmi i slogana, spajanju pri-vidno nespojivoga. Ovdje sam to obilježje prigodno imenovao paradoksalnošću. Prvi efekt takve promidžbe je iznenađenje, a iza njega slijedi primateljevo otkrivanje figura-tivnoga kôda i semantičko sravnjivanje sučeljenih pojmova. Paradoksalnost se u diskur-zu reklame ostvaruje pomoću figura suprotnosti, konkretno oksimoronom, paradoksom i antitezom. Njome se najčešće ističe neka od odlika proizvoda, kvaliteta usluge ili, pak, tobožnji jaz između nevjerojatno niske cijene i nevjerojatno dobre ponude.

Oksimoron, koji se gramatički može opisati kao subordinirana sintagma čije sa-stavnice tvore nov pojam, zatječemo, primjerice, u oglasu Vaš novi stari Auto Žitvaj, gdje se pridjev ‘novi’ rabi u doslovnom značenju (= nov, obnovljen), a pridjev ‘stari’ u prenesenom značenju (= pouzdan, provjeren, vjeran). Interpretiramo li sastavnice oksimoronske sintagme doslovno, ona je proturječna; interpretacija koja dokida prvot-nu kontradiktornost uvijek pretpostavlja kombiniranje denotacije i konotacije, doslov-noga i prenesenog značenja.

21 Reklama za Chevrolet Matiz.22 Reklama za Krkine vitamine Pikovit.23 Usp: Sut Jhally – Oglašivanje, religija i magija, Libra Libera, br. 14, Zagreb, srpanj 2004, str. 46.


87

Paradoks je, za razliku od oksimorona, prividno nevjerojatna izjava koja se u pra-vilu ostvaruje na razini rečenice. Element koji iznevjerava očekivanje i posve rese-mantizira izričaj uglavnom zauzima finalnu poziciju u rečenici (upravo je zbog toga paradoks figura u čiju se strukturu smještaju aforizmi ili poslovice). Paradoks se pojav-ljuje u sloganu Manje je više kojim se zagovara jedan od Opelovih modela automobi-la, u Dellovoj reklami Napravite više sa manje, u poruci Gubitak je dobitak... kojom se promovira metoda za liječenje pretilosti Xenimap ili, pak, u poruci Rashladite ljeto! kojom nam se nude klimatizacijski uređaji Hisense. Tvrtka Pevec posegnula je čak za gramatičkim paradoksom (Bolji od najboljeg!), dok su automobil Seat i sjajilo za usne Labello motivirali nastanak ‘temporalnih’ paradoksa – automobil se krije iza slogana Budućnost je stigla nekoliko dana ranije., a sjajilo iza slogana Trenutak nježnosti ko-ji traje. Razrješenje reklamnoga paradoksa u pravilu otkriva uporabna vrijednost pro-izvoda (o kojoj doznajemo obično na kraju oglasa) ili, pak, odnos sugerirane kvalitete i cijene.

Antitezom se iskazuje jaka konceptualna suprotnost dvaju dijelova iskaza ili dva-ju iskaza. Otprilike u isto vrijeme na hrvatskome su se tržištu antitetičkim porukama nadmetala tri proizvođača automobila. Iz Peugeota su poručivali: Ozbiljan automobil. Smiješna cijena. Iz Mazde su uzvraćali: Više opreme, ista cijena. U Seatu su, pak, sa-mouvjereno ponavljali: Emocije rastu, cijene padaju. I sve se to događalo u zemlji ko-ju je Ministarstvo turizma svijetu predstavilo kao Malu zemlju za veliki odmor.

Obilježje paradoksalnosti reklamnih poruka, koje se – od prigode do prigode – re-alizira oksimoronom, paradoksom i antitezom, izravno obnavlja retoričko umijeće kao umijeće uvjeravanja. I Ciceron, čovjek koji je svojim oratorskim sposobnostima bitno utjecao na čitav europski pisani diskurz, svoje je govore sastavljao vođen utilitarnim motivima.24 Utilitarnost jezika oglašivanja ne treba posebno argumentirati.

Valja svakako naglasiti da se rijetko kad reklamna poruka zasniva na samo jednoj figuri ili figurativnom obratu. Kada sam odlučio izdvojiti ključne odlike njezina je-zika, ponajprije sam htio detektirati i ovlašno opisati temelje njezine figuracije, a ne iscrpno analizirati sve retoričke postupke koji mogu obilježavati pojedinačnu poruku. No, nadam se da je čak i iz navedenih primjera jasno da je reklamna retorika sustav fi-gura, te da se u istoj poruci mogu javiti različite figure, odnosno potpomagati različite figurativne kategorije poput ovdje izdvojenih – ponavljanja, tropološke antropomor-fizacije i paradoksalnosti. Kako bi stvari bile posve bjelodane, citirat ću i tekst oglasa za crijep Bramac:

DIVE LI SE I VAŠEM KROVU?

Tamo gdje zrake sunca plešu u vrtlogu toplih boja. Tamo gdje kišne kapi blista-ju kao biseri, a noću svjetluca zvjezdana prašina. Tamo je uvijek Kupa Italiana, crijep u čiju je proizvodnju ugrađenja ljubav prema lijepom. Vrhunska kvaliteta i ljepota koja privlači. To je Kupa Italiana.

RECI BRAMAC ZA KROV.

24 Usp: L. Spitzer – La publicité américaine comme art populaire, Poétique, no 34, Seuil, Paris 1978. (engleski izvornik eseja A Method of Interpreting Literature tiskan je 1949).


88

Ovaj je oglas zasićen pojedinačnim figurama (retoričko pitanje, anafora, sintak-tički paralelizam, metafora, poredba, personifikacija), figurama koje na različitim ra-zinama slijede strukturu i smisao kanoniziranih literarnih tehnika i postupaka i koje stvaraju afektivan patetičan iskaz koji se promidžbeno funkcionalizira završnim obra-ćanjem primatelju.

Retorika i poetika reklame podjednako su u službi njezine estetike i njezine po-litike. Estetika pretpostavlja dopadljivost, ekskluzivnost i provokativnost, a politika svemu tome pridaje utilitarni predznak, pretvarajući reklamu u artističko poticanje po-trošnje, u svojevrsnu umjetnost trenutka, primijenjenu umjetnost koja rabi umjetničke postupke radi postizanja praktičnih koristi.25

Evokativnost

Danas je reklamni diskurz nedvojbeno najprisutniji diskurz. On opkoljava čovjeka, oblikuje njegovo ponašanje, njegove potrebe i njegov jezik. James Twitchel kaže da je ulogu koju danas ima oglašivanje u prošlosti imala samo crkva te dodaje: “Oglašivanje nije dio vladajuće kulture. Ono jest vladajuća kultura. Počeli smo vjerovati u ono što poručuje, ne nužno o proizvodima, nego o samome sebi.”26 Jedan od oblika stjecanja i iskazivanja te moći je uvriježena praksa da reklama preuzima, preosmišljava, koloni-zira uporišne jezične elemente različitih diskurzivnih matrica. U njoj zatječemo evoci-rane elemente usmene i medijske kulture, književnosti, poetskoga i sportskog rječni-ka, ideološkoga i znanstvenog jezika, govora mladih itd. Pritom je važno da evocirani elementi budu općepoznati, svima dostupni, efektni i popularni.

Reklamna se evokacija najčešće služi parafrazom, figurom kojom se izvodi pre-inačavanje, prepričavanje ili obrada kakve sentence, iskaza ili njegove kompozicije. Parafrastičko preispisivanje ponekad čuva, a ponekad izigrava značenjski potencijal evociranoga iskaza. Kada su u pitanju reklamne evokacije, u pravilu imamo posla s lu-dičkom parafrazom koja izigrava izvornu semantiku. Primjerice, hrvatski je distributer automobila marke Škoda u jesen 2004. svoju reklamnu kampanju utemeljio u dvama sloganima koji su zapravo ludičke parafraze dviju poslovica:

Tko čeka, ne dočeka! (= Tko čeka, dočeka)Tko se prvi smije, najduže se smije! (= Tko se zadnji smije, najslađe se smije)

Škodine reklamne parafraze potpuno mijenjaju značenje poslovica; umjesto strp-ljivosti, ustrajnosti i čekanja kao poslovicom preporučenih strategija ponašanja, Škoda potencijalnoga kupca potiče na trenutačnu reakciju; atraktivnost i humorni učinak slo-gana proistječe iz svjesnog povezivanja gnomskoga kôda (koji se implicitno poziva na iskustvo i koji je neutilitaran) i promidžbenoga kôda (kojemu je u temelju tržišna logi-ka – proizvod treba preporučiti tako da ga kupac poželi kupiti odmah).

25 O reklami kao diskurzu koji oblikuje primijenjenu umjetnost prvi je u netom citiranom tekstu pisao stilističar Leo Spitzer.26 J. Twitchell – Budućnost Adculta – kulta oglašivanja, Libra Libera, br. 14, Zagreb, srpanj 2004, preveo: Tomislav Belanović, str. 50.


89

Među inim, u recentnoj reklamnoj praksi možemo lako prepoznati evokacije

– stalnih rasprava o jeziku u Hrvatskoj(Velika debata: klima uređaj – stvarno ili zaista?Velika debata: ‘Staro za novo’ – sad ili odmah?Debate nema: Ušteda je zajamčena!27);

– iznimnih sportskih ostvarenja(Sprint krediti... do cilja za 8,928);

– vremenske prognoze(Prognoza: vedro! Bioprognoza odlična! Bez gužvi i redova u poslovnicama – ko-ristite HYPOnet!29);

– kviza “Tko želi biti milijunaš”

(Moj konačni odgovor... Keune);

– blagdanske čestitke(Sočan Božić i voćna nova godina30) itd.

Budući da se reklamna retorika davno prestala baviti eksplikacijom kvaliteta roba i usluga koje promiče i prerasla u zavodljivi diskurz koji pomiče granice, iznenađuje i neprestano traži nove efekte kojima će privući pozornost primatelja, s pravom se mo-žemo pitati imaju li reklame stvarnoga sadržaja ili njihov sadržaj i njihova značenja stvaramo mi interpretirajući smisao provedenih zamjena i oblika evociranja diskurza. Evokacija za kojom posegne reklama, dakako ako je uspješna, vezuje se uz trenutačne top-teme određene zajednice. U hrvatskome kontekstu takva je tema dosta dugo bila odbjegli general Gotovina čije je izručenje tražio Haaški sud, a hrvatski organi gonje-nja su mu pokušavali ući u trag. Tvorci reklamne poruke za kredite Varaždinske banke kovanica prostor oglašivačkoj atraktivnosti i provokativnosti pronašli su upravo u toj posvuda tematiziranoj činjenici. Ta poruka glasi:

Ne tražite dalje...... gotovinaje u našoj banci!

Homografijska veza generalova prezimena i opće imenice poslužila je kao upori-šte ove pamtljive i uspjele dosjetke.

U tom kontekstu valja spomenuti i to da je u proljeće 2005. godine u Zagrebu osvanula grafiterska reakcija, zapravo parafraza teksta poznate reklame za MasterCard (Neke se stvari ne mogu kupiti novcem. Za sve ostalo uzmite Mastercard). Naime,

27 Reklama za Peugeotovu akcijsku prodaju automobila.28 Reklama za kredite Podravske banke.29 Reklama za internetsko bankarstvo Hypo Alpe-Adria-Bank.30 Reklama za Juicy.


90

na zidu u Savskoj ulici osvanuo je grafit NE PLAĆAJTE GOTOVINOM! UZMITE MASTERCARD! Grafitersko parafraziranje reklame čini mi se iznimno znakovitim. Grafite, naime, obično doživljavamo kao urotničke poruke, kao nepripitomljeni kri-tički diskurz, drugim riječima kao potpunu suprotnost oglašivačkoj praksi. Ako se, dakle, grafiterski diskurz počeo referirati na promidžbeni, to bi doista mogao biti po-uzdan znak da reklama jest vladajuća kultura, te da je njezin jezik postao prestižni di-skurzivni bazen iz kojega počinju crpiti ideje, klišejizirane tehnike i postupke oni di-skurzi koje je reklama prethodno porobljavala.

U medijima je toliko često preuzimanje ili parafraziranje reklamnih poruka da to već prestaje biti čudno. Navest ću samo jedan od brojnih primjera. Kada je 10. trav-nja 2005. uprava Hajduka smijenila trenera Blaža Sliškovića, na internetskom por-talu Iskon ta je vijest objavljena pod naslovom S cigaretom nisi sam. Taj naslov je inicijalno, prije dvadesetak godina, bio slogan kojim je TDR reklamirao novu marku cigareta YORK. Dakako, ispod naslova, sasvim u duhu medijske logike, stavljena je fotografija namrgođenog Sliškovića koji puši. Oglašivači i mediji su u sve prisnijim relacijama. Nije rijetkost da najutjecajniji mediji u nekoj sredini (novine, radio i tv po-staje ili internetski portali) više zarađuju oglašivanjem nego prodajom svojih sadržaja. Primjerice, francuski dnevnik Le Figaro 70 posto ukupnih prihoda namiče od rekla-ma.31 Kada imamo na umu takve činjenice, logično je da se zapitamo oblikuju li mediji svoje sadržaje više po mjeri čitatelja, gledatelja ili slušatelja ili, pak, po mjeri oglašiva-ča. Čak su se i u Hrvatskoj ozbiljno počela postavljati takva pitanja. Vjesnik je nedav-no nizom tekstova problematizirao odnos medija i oglašivača u tematu naslovljenom “Oglašivači žele uređivati novine”. Komentatori tog dnevnika, uz ostalo, zamijetili su da se “na medijskoj sceni pojavio novi centar moći... koji svojim utjecajem i snagom potiskuje već tradicionalno moćne političare” odnosno da novinama “profit ne donose ozbiljne analize, stavovi i komentari novinara i javnih djelatnika, nego senzacije, skan-dali, seks, sport i svi ostali dobro znani atributi tabloida”.32

Ako je prisnost medija i oglašivača lako razumljiva i objašnjiva, teže je shvatljivo da čak i recentna književnost koketira s reklamom i od nje posuđuje. Književnost je, naime, oduvijek bila retorički i tehnički uzor reklami, mjesto s kojega je reklama po-suđivala diskurzivne strategije a potom ih banalizirala i funkcionalizirala. Svojevrsni preteča obrnutog smjera posuđivanja bio je, pedesetih godina, pjesnik ludičke inspira-cije Boro Pavlović. On je napisao nekoliko knjiga stihova koje su sponzorirale tvrtke poput Zagrebačkoga velesajma, Zagrebačke mljekare ili osječke Saponije,33 a koje se mogu čitati i kao versificirane reklame i kao poetska prokazivanja reklamnoga diskur-za. Pavlović je, među inim, ovako mistificirao mlijeko:

31 Usp: J. M. Adam i M. Bonhomme – Nav. djelo, str. 8.32 Stjepan Malović – Nakon političara, vedre i oblače – oglašivači, Nedjeljni Vjesnik, 7. i 8. svibnja 2005, str. 21.33 Naslovi tih zbirki su: Velesajam (1955), Spomenar. 50 godina Zagrebačkog velesajma (1959), Mliječna staza (1960), Povijest mlijeka kao hrane i lijeka (1961) i Majalis (1962). Inače, Pavlović je još 1954. godine objavio zbirku Novine u kojoj se kritički poigravao s novinskim diskurzom, novinarskim vrstama i žanrovima.


91

putuje mlijekosvoje putove dugecesteprugehladnjakelijevskecijevicrpke i centrifuge

* * *uz čašu mlijeka i krišku hljebana skromnom pladnjuvrhnje i sirkao da nam jekavraća iz dalekasa dragih domaćih proplanakabistri pitomi domaći mir.34

Ako se Pavlovićevi stihovi i mogu čitati u dvostrukom ključu, tekstovi mladih pi-saca poput priča Vlade Bulića (koje eksplicitno prizivaju oglašivački kôd kao žanrov-sko uporište)35 ili, pak, pjesama Dore Bilić i Tine Müller (koje su doslovno montirane

34 Boro Pavlović – Mliječna staza, 1959.35 Bulić je u jednom od brojeva časopisa Libra Libera objavio priču intoniranu kao internet rekla-mu. Ovdje, u ilustraciju, navodim uvodni dio tog teksta:

“www.i-buy.hr

POČETNA STRANICA:

Do sada su Vam govorili da budete poput Isusa. Ali, to je bilo skoro nemoguće postići. Ako ste i pokušali, mogli ste samo nazrijeti svu puninu njegova bića – jedinog savršenog čovjeka u ljud-skoj povijesti.

Tvrtka I-buy nudi Vam Isusa u paketima raznih veličina, boja i dezena, ovisno o Vašim potreba-ma. A ukoliko zaista želite doživjeti svu puninu njegova bića, i cjelokupan tretman. Samo trebate slijediti linkove s ove stranice.

Da sve ne završi samo na obećanju, pored svakog našeg proizvoda, osim cijene, stoji i svjedočan-stvo jednog od naših korisnika koji su, uz naše proizvode, ostvarili ono o čemu su Vam do sada samo pričali ili čitali.

Dakle, odluka je na Vama. Da li želite samo maštati o najsavršenijem ljudskom biću ili se osjećati upravo poput njega?

Ako ste dovoljno hrabri, mi Vas uz cijenu skoro zanemarivu prema onom što Vam naši proizvodi nude, možemo nakratko pretvoriti u njega.

LINKOVI:

1. Budite rječiti kao Isus (cijena: 50Kn)

Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji.


92

od fragmenata reklamnih slogana) svjedoče o literarnom osvještavanju uloge oglašiva-nja u suvremenome svijetu.36 Ako je reklamni diskurz, kao spektakularni simulakrum koji promovira surogat-komunikaciju, postao komunikacijsko središte na koje se da-nas referiraju ostali diskurzi (publicistički, politički, literarni, znanstveni itd.), je li re-centna komunikacija uopće komunikacija u pravom smislu riječi? Nije li i ona prepu-na surogata, spektakla, izlizanih formula, usputnih dosjetki, nepotrebnih premještanja, tekstova kojima jedino primatelji mogu osigurati značenja? Na ova presugestivno in-tonirana pitanja neću odgovoriti potvrdno. A negativan odgovor zahtijeva opširnu eks-plikaciju koju ću ovom zgodom izbjeći.

LITERATURA:

Adam, Jean-Michel/Bonhomme, Marc – L’argumentation publicitaire (Rhétorique de l’éloge et de la persuasion), Nathan, Paris 2003.

Anić, Vladimir – Rječnik hrvatskoga jezika, 3. prošireno izdanje, Novi Liber, Zagreb 1998.

Arcand, Richard – Figures de style, L’Éditions de l’homme, Bibliothèque nationale de Québec, 2004.

Bagić, Krešimir – Beletristički stil, Kolo, br. 2, Zagreb 1997.Bargiel, Réjane – 150 ans de publicité, Musée Union centrale des arts décoratifs de la

publiciteé, Paris 2004.Barthes, Roland – Mitologije (ulomci), k., br. 2, Zagreb 2003, str. 143-159, prevela:

Marija Spajić.Belina, Mirna – ReklaMedia – Između manipulacije i religije, Libra Libera, br. 14,

Zagreb, srpanj 2004, str. 22-27.Chatelat, Bernard – Publicité et societé, Petite bibliothèque Payot, Paris 2004.Dayan, Armand – La publicité, PUF, 9ème édition, Paris 2003.Ewen, Stuart – Odnosi s javnošću i kulturne subverzije, Libra Libera, br. 14, Zagreb,

srpanj 2004, str. 29-33, prevela: Lada Furlan.Ewen, Stuart/Dery, Mark – Reklame za posljednju generaciju, Libra Libera, br. 14,

Zagreb, srpanj 2004, str. 35-40, prevela: Lada Furlan.Foster, Nigel – Monsieur Bluff et la publicité, Éditions Anne Carrière, Paris 1997.Fuchs, Catherine – Paraphrase et énonciation, Ophrys, Paris 1994. Harms, John/Kellner, Douglas – Kritička teorija oglašivanja, Libra Libera, br. 14,

Zagreb, srpanj 2004, str. 67-79, preveo: Tomislav Belanović.Jhally, Sut – Oglašivanje, religija i magija, Libra Libera, br. 14, Zagreb, srpanj 2004,

str. 41-48, prevela: Marina Kožul.Kolanović, Maša – Proizvodnja diskurza u Dieselovoj Sretnoj dolini (ili zašto reklama

ne može biti subverzivna), k., br.1, Zagreb 2003, str. 99-110.


36 Bilić-Müller – Izvor snova, FP biblioteka, Zagreb 2003/2005.

93

Kovačević, Marina/Badurina, Lada – Raslojavanje jezične stvarnosti, ICR, Rijeka, 2001.

Meschonnic, Henri – Des mots et des mondes (Dictionnaires, encyclopédies, gramma-ries, nomenclatures), Hatier, Paris 1991.

Močnik, Rastko – Problem su granice u glavama (razgovor), Zarez, br. 58, Zagreb, 21. 6. 2001. (razgovarala: Daša Drndić)

Nöth, Winfried – Priručnik semiotike, Ceres, Zagreb 2004, preveo: Ante Stamać.Pranjić, Krunoslav – Jezik i književno djelo, Školska knjiga, Zagreb 1968.Riu, Nicolas – Pub fi ction, Éditions d’Organisation, 2ème édition, Paris 2004.Spitzer, Leo – La publicité américaine comme art populaire, Poétique, n◦ 34, Seuil,

Paris 1978.Stavrakakis, Jannis – O kritici reklamnog diskursa: lakanovski pogled, preveo: Jakov

Vilović, Zarez, br. 48, Zagreb, 1. 2. 2001.Tadić, Ljubomir – Retorika i demokratija, http://147.91.230.48/iftd/izdanja/casopisi/

iftd/v/d02/document Thoveron, Gabriel – Histoire des médias, Seuil, Paris 1997.Twitchell, James – Budućnost Adculta – kulta oglašivanja, Libra Libera, br. 14,

Zagreb, srpanj 2004, str. 49-57, preveo: Tomislav Belanović.Williamson, Judith – Dekodiranje reklama, Libra Libera, br. 14, Zagreb, srpanj 2004,

str. 59-66, preveo: Tomislav Belanović.

Oglašivači žele uređivati novine (temat), Nedjeljni Vjesnik, 8. i 9. svibnja 2005, str. 1, 20. i 21.

Le Robert illustré d’aujourd’hui, France Loisirs, Paris 1998.Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd 1986.


95

Ivo Pranjković

NOVOSTI IZ JEZIKOSLOVNE KROATISTIKE

2004. GODINA

Eduard Hercigonja: Na temeljima hrvatske književne kulture.Filološkomedievističke rasprave, Matica hrvatska, Zagreb, 2004, 774 str.

Riječ je o knjizi Hercigonjinih rasprava koja je podijeljena u pet cjelina: I. Kulturnopovijesne teme (o hrvatskoj glagoljici u francuskoj i talijanskoj znanstvenoj literaturi, o nastanku i razvoju hrvatskoga glagoljaškog tiska, o prvotisku hrvatskogla-goljskog Brevijara po zakonu rimskog dvora iz god. 1491, o epitafu “velikoga sudi-je” kod Zenice s kraja 12. stoljeća, o Glagoljskim natpisima Branka Fučića te jedno razmatranje o grafijama iz dvadesetih godina 18. stoljeća), II. Književnomedievistička istraživanja: izdanja tekstova i tekstološke rasprave (o Acta croatica, o Senjskoj gla-goljičkoj ispravi iz 1513, o Povaljskoj listini, o latiničkom prikazanju Muke svete Margarite, o Viđenju Varuhovu u Petrisovu zborniku, o glagoljičkoj verziji Pavlove apokalipse), III. Jezik i stilematika (o fleksiji zamjenica i pridjeva u hrvatskoglago-ljičkim tekstovima 15. stoljeća, o reflesaciji jata u čakavskim tekstovima 15. stoljeća, o jezično-stilskim značajkama Vinodolskog zakona (1288) i Krčkog statuta (1388), o sti-lematici Divkovićevih Besjeda te o jeziku i stilu Glavinićevih spisa), IV. Istraživači (o F. Miklošiču i V. Jagiću), V. Adhortatio ad poenitentiam (o sintaktičko-stilskoj struk-turi Frizinškoga II. spomenika).

Stjepan Damjanović, Ivan Jurčević, Tanja Kuštović, Boris Kuzmić,Milica Lukić i Mateo Žagar: Mali staroslavensko-hrvatski rječnik,Matica hrvatska, Zagreb, 2004, 320 str.

To je mali staroslavensko-hrvatski rječnik namijenjen ponajprije studentima kroa-tistike i slavistike, u kojem se nalazi najveći dio riječi – dakako, prije svega onih kojih nema u suvremenome hrvatskom jeziku ili se od riječi suvremenoga jezika razlikuju

96

značenjem – iz staroslavenskoga kanona (tj. iz najstarijih glagoljičnih i ćiriličnih sta-roslavenskih tekstova s kraja 10. i iz 11. stoljeća). Pojedine natuknice navode se u la-tiničkoj transliteraciji.

Ferdinand Takač: Rječnik sela Hrvatski Grob (leksikografska obradaMijo Lončarić), Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2004, 423 str.

To je zanimljiv dijalektalni rječnik u kojem je zabilježen i opisan leksik govora Hrvata iz sela Hrvatski Grob u Slovačkoj. Autor je rječnika isusovac iz Hrvatskoga Groba Ferdinand Takač, a u stručnoj obradi građe pomagao mu je član Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, dijalektolog (specijalist za kajkavsko narječje) Mijo Lončarić.

Antonio Sammartino: Grammatica della lingua croato-molisana /Gramatika moliškohrvatskoga jezika, Fondatione “Agostina Piccoli”,Montemitro i Profil international, Zagreb, 2004, 415 str.

Riječ je o gramatici moliškohrvatskoga jezika pisanoj na talijanskome i na hr-vatskome standardnom jeziku, koju čine poglavlja Predgovor, Fonologija i fonetika, Morfologija, Tvorba riječi, Sintaksa te Kompendij moliškohrvatskoga leksika, tj. mali moliškohrvatsko-hrvatski rječnik (na oko 90 stranica). Ova gramatika vrlo je zanimlji-va i poticajna kako dijalektolozima tako i proučavateljima hrvatskoga jezika, posebno onima koji se bave konstrastivnim jezikoslovljem i/ili fenomenom tzv. mikrojezika. To se u najvećoj mjeri odnosi na gramatički vrlo zanimljive pojavnosti koje su rezultat utjecaja gramatičke strukture talijanskoga jezika i/ili nekih moliških dijalekata na mo-liškohrvatski jezik, npr. pojava skupova mb (npr. mbliko – mlijeko, mblit – vjerovati, zemblja – zemlja i sl.), suglasnik dz kao poseban fonem (npr. sundze – sunce, kondze – konac i sl.), odumiranje srednjega roda (npr. lipi dite, crni oko, oni janje i sl.), spre-zanje čestice neka (npr. nekam bit umjesto neka bidem) itd.

Artur Rafaelovič Bagdasarov: Horvatskij literaturnij jazyk vtoroj poloviny XX veka, Moskva, 2004, 163 str.

Riječ je o zanimljivoj i netipičnoj knjizi ruskoga kroatista A. R. Bagdasarova (Hrvatski književni jezik u drugoj polovici 20. stoljeća), koja je podijeljena u tri po-glavlja. U prvom se (K probleme etnojazykovoj konfliktologii v SFRJ) raspravlja o razvoju hrvatsko-srpskih jezičnih odnosa između 40-ih i 90-ih godina 20. stoljeća, u drugom (Horvatsko-sebskie različija) riječ je o razlikama između hrvatskoga i srpsko-ga jezika, i to pravopisnim, naglasnim, fonološkim, morfološkim (posebice o razlika-ma u rodu), tvorbenim i leksičkim, a u trećem (Horvatskij literaturnyj jazyk na poroge XXI veka) riječ je o hrvatskome standardnom jeziku na pragu 21. stoljeća.

Mirko Peti: Oblici nebrojivosti u hrvatskom jeziku,Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2004, 315 str.

Ovo je prerađena doktorska disertacija kolege Mirka Petija s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje iz Zagreba u kojoj se o fenomenu brojivosti, odnosno nebrojivosti


97

raspravlja na sintaktičko-semantičkoj razini, i to na osebujan, ponešto i (pre)originalan način. Raspravlja se također o poremećajima odnosa između jednine i množine poje-dinih imenica do kojih dolazi u stvarnim sintaktičkim okruženjima i u stvarnim kon-tekstima. Uspostavlja se naravno i odnos između morfološkog i sintaktičkoga aspekta fenomena (ne)brojivosti. Za polazišne se u autorovim razmatranjima uzimaju struktu-re tipa U gradu je bilo magle ili Na stolu ima uštipaka, u kojima se oblici magle i ušti-paka s gledišta gramatičke kategorije broja, odnosno (ne)brojivosti određuju kao ne-brojivi.

Krešimir Bagić: Treba li pisati kako dobri pisci pišu,Disput, Zagreb, 2004, 230 str.

U ovoj se knjizi autor bavi određenjem pojma beletristički stil, mjestom stili-stike, posebice literarne, u analizi književnih tekstova te nekim djelima s područja leksikografije, u širem smislu (Priručnikom leksikografije L. Zguste, Simeonovim Enciklopedijskim rječnikom lingvističkih naziva, trosveščanim enciklopedijskim por-tretom Miroslava Krleže te Antropološkim strukturama imaginarnog G. Duranda). Knjiga također sadrži kritičke objekcije i interpretacije pojedinih književnih opusa, posebno pjesništva A. B. Šimića te tekstova s kraja 20. stoljeća koji pripadaju “prozi urbanog pejzaža” (npr. tekstova M. Jergovića, R. Perišića, A. Tomića, J. Pavičića, B. Radakovića, E. Popovića, Z. Ferića, R. Simića, M. Vuković Runjić, S. Andrića i dr.). Knjiga je podijeljena u tri poglavlja: I. Žanrovi i naraštaji: pjesništvo i kratka priča, II. Leksikografija: standard, imaginacija, ideologizacija, III. Stilska vježba (ona sadrži tekst pod naslovom Može li se pisati kako dobar pisac piše, u kojemu se na osnovi jed-nog zanimljivog eksperimenta vezanog za Dragojevićevu pjesmu Zvijezda Cvjetnog trga nastoji odgovoriti na pitanje postavljeno i u naslovu knjige i u naslovu “stilske vježbe”). Tim trima poglavljima prethode uvodni tekstovi Proslov i Beletristički stil, a iza njih su Kazalo imena i Bibliografska bilješka.

Darija Gabrić-Bagarić: Primjeri bosanskohercegovačke pismenosti i književnosti od 11. do 19. stoljeća, HKD Napredak, Glavna podružnica Zagreb, Zagreb, 2004, 171 str.

Knjiga što ju je priredila kolegica Darija Gabrić-Bagarić sadrži reprezentativan, a praktičan i pristupačan (posebno za škole) pregled bosanskohercegovačke pismeno-sti i književnosti od početaka do kraja 19. stoljeća. U njoj se nalaze tekstovi o stari-joj pismenosti i književnosti u BiH, o razvoju književnoga jezika na području Bosne i Hercegovine od 11. do 20. stoljeća te izbori iz tekstova od 11. do 19. stoljeća (npr. Humačka ploča, zapis na Batalovu evanđelju, nadgrobna ploča iz Boljuna, natpis na stećku u Radimlji itd.), iz administrativno-pravnih spisa (npr. Kulinova povelja, Tvrtkova darovnica), iz srednjovjekovne bosanske književnosti (Mihanovićev odlo-mak, Divoševo evanđelje, Hvalov zbornik), prijevod Ahdname, te izbor iz djela bosan-skohercegovačkih franjevaca (Matija Divković, Ivan Bandulavić, Stjepan Margitić, Filip Lastrić, Nikola Lašvanin, Ivan Frano Jukić, Petar Bakula, Grgo Martić itd.).

Ivo Pranjković, Novosti iz jezikoslovne kroatistike

98

Mile Mamić: Hrvatsko kršćansko nazivlje. Članci i rasprave,Ravnokotarski cvit, Lepuri – Split, 2004, 136 str.

Knjižica sadrži popularne, uglavnom jezičnosavjetničke (većim dijelom pret-hodno objavljene) članke kolege Mile Mamića iz Zadra posvećene nazivima crkve-nih blagdana i drugim raznolikim nazivima kršćanske provenijencije (npr. Badnjak, Korizma, Cvjetnica, Križni put, Kalvarija, Vazam, Oče naš, dušebrižnik, pontifeks, beatifikacija, redovnica, ženidba itd.).

Mile Mamić: Hrvatsko pravno nazivlje. Članci i rasprave,LIN-CRO d.o.o., Zadar, 2004, 183 str.

To je knjižica (vrlo slična prethodnoj) popularno pisanih, uglavnom jezičnosav-jetničkih, također velikom većinom prethodno objavljenih članaka posvećenih hrvat-skom pravnom nazivlju, kojim se njezin autor Mile Mamić i inače bavi kao svojom stručnom specijalnošću (posebno treba upozoriti na njegovu knjigu Temelji hrvatsko-ga pravnog nazivlja, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1992). U knjizi (Hrvatsko pravno nazivlje) šire se raspravlja o pravnim nazivima kao što su npr. ovrha, ekspro-prijacija, opunomoćitelj, kazneno zakonodavstvo, putovnica, prisega odnosno zaklet-va, potvrda odnosno uvjerenje, brak odnosno ženidba itd.).

Ivan Zoričić: Tragom jezičnih nedoumica,Zavičajna naklada “Žakan Juri”, Pula, 2004, 344 str.

Ta je knjiga, najvećim dijelom posvećena jezičnosavjetničkoj problematici, po-dijeljena u tri poglavlja. U prvome (Iz hrvatske jezične današnjosti), koje je i najveće, sabrani su kraći autorovi prilozi koji se odnose na pravopisna, fonološka, oblikotvorna ili leksička pitanja. Ti su prilozi najvećim dijelom svojedobno objavljivani u dnevnom listu Glas Istre. U drugo poglavlje, pod naslovom Hrvatski za oko i uho, uvrštene su autorove duže rasprave koje se tiče naglasnih posebnosti hrvatskoga jezika (autor je inače specijalist za akcenatsku problematiku), a treće poglavlje, pod naslovom Mala kronika hrvatskog jezikoslovlja 1999.-2003., sadrži ocjene i prikaze izabranih publika-cija, uglavnom priručnika, iz jezikoslovne kroatistike objavljenih u naznačenome raz-doblju, npr. prikaze Hrvatskoga pravopisa F. Cipre, P. Guberine i K. Krstića, knjigā Norme i normiranje hrvatskoga standardnog jezika (prir. M. Samardžija), Hrvatsko pomorsko nazivlje D. Stolac, Hrvatski i slovenski u kontaktu V. Požgaj Hadži, Hrvatskoga jezičnog savjetnika Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Hrvatskoga enciklopedijskog rječnika Novoga Libera itd.

Riječki filološki dani. Zbornik radova, 5(gl. urednik Irvin Lukežić), Filozofski fakultet, Rijeka, 2004, 640 str.

U ovom su zborniku objavljeni radovi s Međunarodnog znanstvenog skupa održa-noga 2002. godine u Rijeci. Zastupljeno je 62 autora iz Hrvatske, Austrije, BiH, Italije, Mađarske, Njemačke, Poljske te Srbije i Crne Gore. Neke od tema: raspon diskurza, jezična analiza linkova, etnonimi u frazeologiji, nomina topographica, splitski čakav-


99

ski dijalekt, lingvistička proučavanja dijaloga, uzvici, konjunktori, subjunktori i ko-nektori, hrvatski novogovor, hrvatski vukovci itd.

2005. GODINA

Jezik u Bosni i Hercegovini (ur. Svein Monnesland), Institut za jezik u Sarajevu i Institut za istočnoevropske i orijentalne studije, Oslo, 2005, 640 str.

Riječ je vrijednoj (između ostaloga i bogato ilustriranoj) knjizi koja je rezultat su-radnje dvaju instituta (jednoga iz Osla, a drugoga iz Sarajeva), što ju je priredila i ure-dila sedmeročlana međunarodna redakcija na čelu sa Sveinom Monneslandom, profe-sorom Instituta za istočnoeuropske i orijentalne studije u Oslu. U njoj su u prvom planu tijekovi standardizacije pojedinih idioma na prostoru BiH, ponajprije idioma koji za osnovicu imaju štokavsko narječje, ali i drugih (npr. židovsko-španjolskoga jezika bo-sanskih Sefarda i jezika bosanskohercegovačkih Roma). Knjiga sadrži osam poglav-lja, i to: 1. Dijalekatska slika, 2. Srednji vijek – korijeni pismenosti, 3. Jezik usmenog stvaralaštva, 4. Osmansko doba: predstandardni tokovi, 5. Austrougarsko doba: pre-ma zajedničkom standardu (1878-1918), 6. U okvirima srpske i/ili hrvatske standardi-zacije (1918 – oko 1990), 7. Raslojavanje na nacionalne standarde (1990-) te 8. Jezici nacionalnih manjima. Posebno upozoravam na tekst S. Monneslanda Od zajedničkog standarda do trostandardne situacije (str. 481-524) u kojem se nastoji objektivno opi-sati i ocijeniti nimalo jednostavna aktualna standardnojezična situacija u BiH. Autori su ostalih priloga: Dalibor Brozović (Zagreb), Ibrahim Čedić (Sarajevo), Marko Dragić (Mostar), Senahid Halilović (Sarajevo), Jagoda Jurić-Kappel (Beč), Lejla Nakaš (Sarajevo), Gerd-Dieter Nehring (Berlin), Muhamed Nezirović (Sarajevo), Miloš Okuka (München), Asim Peco (Beograd), Ivo Pranjković (Zagreb), Muhamed Šator (Mostar), Milan Šipka (Sarajevo), Sreto Tanasić (Beograd), Hanka Vajzović (Sarajevo) i Naila Valjevac (Sarajevo).

Ljudevit Jonke: O hrvatskome jeziku u Telegramu od 1960. do 1968.(priredio Ivan Marković, predgovor Ivo Pranjković), Pergamena, Zagreb, 2005, 498 str.

U knjizi su sabrani integralni tekstovi Ljudevita Jonkea objavljivani između 1961. i 1965. godine u rubrici Jezik današnji zagrebačkih novina za društvena i kulturna pi-tanja Telegram. Ti tekstovi, u najvećem broju jezičnosavjetničkoga tipa, ovako sabra-ni, pokazuju da je Jonkeova koncepcija standardnoga (književnoga) jezika u mnogo čemu i danas aktualna. Za brigu o standardnome jeziku po Jonkeovu je sudu važno da se ujednače kriteriji pristupa normativnoj problematici, da se razvije zdrava kritičnost, da se jasno razlikuju tzv. narodni i književni jezik. Presudno su također važna načela pravilnosti, usvojenosti odnosno proširenosti te načela funkcionalnosti i izražajnosti. Knjiga je priređena vrlo pedantno s obilnim priređivačevim tumačenjima i objašnje-njima vezanim za pojedine tekstove i/ili njihovu kasniju sudbinu, a velika joj je kvali-teta i u tome što se u njoj, zahvaljujući priređivaču, knjižničarki Sanji Slukan te savje-


100

tima Marka Samardžije i Stjepana Babića, donosi prvi put potpuna bibliografija prof. Ljudevita Jonkea.

Bernardina Petrović: Sinonimija i sinonimičnost u hrvatskome jeziku,Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2005, 281 str.

Riječ je o vrlo vrijednoj monografiji (dopunjenoj i dorađenoj doktorskoj diserta-ciji) o raznovrsnim problemima vezanim za fenomen sinonimije. Knjiga je podijeljena na četiri dijela: I. Sinonimija u različitim znanstvenim disciplinama (npr. u filozofskim teorijama, u logici, u retorici, u stilistici, u leksikografskome opisu), II. Sinonimija u leksičkom sustavu hrvatskoga jezika, III. Sinonimičnost u tekstovima hrvatskoga jezika te IV. Nacrtak za hrvatski sinonimni rječnik. Sinonimiju autorica promatra kao pojavu vezanu za paradigmatsku razinu, a sinonimičnost je vezana za sintagmatsku razinu i pretpostavlja ostvarivanje sinonimije u kontekstu. Kao uzorak hrvatskoga sinonimno-ga rječnika (za koji se nadamo da će ga autorica i u cijelosti objaviti) u knjizi se nudi i konkretna obrada natuknica od čabar do čvrstorukaški.

Mira Menac-Mihalić: Frazeologija novoštokavskih ikavskih govora u Hrvatskoj s rječnikom frazema i značenjskim kazalom s popisom sinonimnih frazema, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Školska knjiga, Zagreb, 2005, 505 str.

Ta je pedantno pisana i lijepo opremljena knjiga nastala kao rezultat izravne su-radnje između profesorice Mire Menac-Mihalić, voditeljice Katedre za povijest hr-vatskoga jezika i dijalektologiju na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga Fakulteta u Zagrebu, i njezinih studenata. Sadrži popis (u koji su uključeni i sinonimni fraze-mi), opis i rječnik frazema prikupljenih iz 14 govora novoštokavskoga ikavskog dija-lekta u Hrvatskoj (to su govori mjesta: Brnaze, Čišla, Dobrinče, Donje Pazarište, Gala, Gospić, Lovreć, Opuzen, Otok, Primorski Dolac, Rašćane, Runović, Sinj i Šibenik).

Anđela Frančić, Lana Hudeček i Milica Mihaljević:Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku,Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2005, 363 str.

Ova prilično raznorodna knjiga sastavljena je od predavanja što su ih autorice svojedobno držale na kolegijima Jezično-stilske vježbe, Kultura hrvatskoga jezika i Hrvatski jezik u poslovnom komuniciranju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i na Visokoj školi za poslovanje i upravljanje u Zaprešiću. U središtu su pozornosti poje-dine norme hrvatskoga standardnog jezika (pravopisna, fonološka, morfološka, tvor-bena, sintaktička i leksička) te polifunkcionalnost hrvatskoga jezika (raspravlja se posebno i o književnoumjetničkom, i o razgovornom, i o publicističkom, i o admini-strativnom, i o znanstvenom stilu). Najopširnije se i najtemeljitije razrađuju osobitosti administrativnoga, posebice administrativno-poslovnoga funkcionalnog stila.


101

Nives Opačić: Iza riječi. Prtinom i cijelcem,Vijenac, Matica hrvatska, Zagreb, MMV, 305 str.

To je knjiga u kojoj je Nives Opačić, dugogodišnja lektorica na Katedri za hrvat-ski standardni jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, sabrala svoje tekstove ob-javljivane u posebnoj kolumni Matičina Vijenca (novinā za kulturu). U tim tekstovima kolegica Opačić prati život riječi, njihovu etimologiju, njihov povijesni razvoj, njiho-ve čudnovate i manje čudnovate promjene značenja, insistirajući na onim riječima ko-je su na neki način u uzmaku, koje nestaju iz svakodnevne uporabe, koje se već nala-ze u kakvu “zabačenom skladištu pamćenja” ili žive negdje na rubu, u manje ili više zatvorenim krugovima (otuda i podnaslov knjige jer i riječi prtina i cijelac pripadaju već takvima). Izdvajam nekolicinu takvih i/ili sličnih riječi i izraza, npr. kafić, kredenc, objed, opat, majurica, samoćnica, pisanice, tušta i tma, rendes, sijaset, lasi, nemrs, no-rijada, štandarac, dudek, ljubojed, ringišpil, plućica, namet na vilajet, dorat, kajzeri-ca, omica, tucikljun, pinklec, majčina dušica itd.

Dalibor Brozović: Prvo lice jednine,Vijenac, Matica hrvatska, Zagreb, MMV, 255 str.

Slično kao i u prethodnoj knjizi i u ovoj su skupljeni tekstovi svojedobno (od 2000. do 2003) objavljivani u Matičinu Vijencu, ovoga puta pod naslovom Prvo lice jednine, a autor im je akademik Dalibor Brozović, jedan od najpoznatijih i najcjenje-nijih hrvatskih jezikoslovaca uopće. Tema u knjizi ima vrlo raznolikih (npr. o kavka-skom jezičnom mozaiku, o iranskohrvatskom udaru na Kašića, o esperantu, o jezičnim skupovima u Neumu i Beču, o mjestu hrvatskoga jezika u novim europskim integra-cijama, o međunarodnom danu materinskog jezika i sl.), ali ipak posve pretežu teme o pravopisu i o aktualnostima vezanim za nj. Moram s tim u vezi (iako tomu možda ovdje nije mjesto) upozoriti na jednu nekorektnost koju Brozović u zadnje vrijeme vr-lo često i vrlo uporno ponavlja. Ta nekorektnost dolazi do izražaja već u Uvodnim na-pomenama knjizi (str. 5) u kojima, između ostaloga, kaže da je pravopisna problema-tika u Hrvatskoj izvanredno aktualna jer se upravo vodi “žestoka i nesmiljena borba između dviju pravopisnih koncepcija, obiju doduše nesumnjivo fonoloških, ali jedna je tradicionalno hrvatska, Brozova i donekle Boranićeva, danas već dotjerana, dopunje-na i usklađena, a druga je pak nastavak nametnute srpske belićevske fonološke pravo-pisne prakse, uglavnom takozvane novosadske”. Nekorektnost se sastoji u tome što je polazišni pravopisni priručnik prve struje o kojoj govori Brozović (tj. Hrvatski pravo-pis iz 1971) S. Babića, B. Finke i M. Moguša, i koncepcijski i po pojedinačnim rješe-njima, neusporedivo bliži novosadskome negoli polazišni pravopisni priručnik druge struje (u koju Brozović očito uvrštava pokojnog V. Anića, J. Silića, pa vjerojatno i cije-lu Katedru za hrvatski standardni jezik Odsjeka za kroatisku), tj. Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika V. Anića i J. Silića iz 1986. godine. U to se vrlo jedno-stavno može uvjeriti svatko tko posegne za tim priručnicima.


102

Jezik na križu Križ na jeziku.1. Rasprava o pravopisnim pravilima (154 str.), 2. Lektori i jezična kultura (190 str.), prir. Jelena Hekman, Vijenac, Matica hrvatska, Zagreb, MMV.

U ovim dvjema knjigama objavljuju se tekstovi dviju tematskih rasprava posveće-nih hrvatskome jeziku i/ili pravopisu koji su svojedobno bili objelodanjeni u Matičinu Vijencu. Prva je objavljena u broju 136. od 20 svibnja 1999. pod naslovom Jezik na križu i posvećena je raspravi o pravopisnim pravilima (posebno tada vrlo aktualnim prijedlogu da se dugi refleks jata piše kao ie, npr. diete). Druga je objavljena u bro-ju 158. od 23. ožujka 2000. pod naslovom Križ na jeziku i posvećena je temi Lektori i jezična kultura. U prvoj su knjizi tekstovima zastupljeni, između ostalih, S. Babić, M. Samardžija, D. Brozović, R. Katičić, V. Anić, J. Vončina, J. Silić, I. Pranjković, J. Lisac, P. Šimunović, D. Škiljan, M. Kačić, B. Tafra, I. Škarić, K. Pranjić, M. Tadić, N. Bašić itd., a u drugoj uz većinu spomenutih još i N. Opačić, N. Koharović, M. Znika, D. Malić, A. Kovačec, R. Matasović, Z. Kravar, A. Gluhak, L. Paljetak, T. Maroević, M. Jurišić, Ž. Morić itd.

Mirko Peti: Što se i kako u jeziku broji. Rasprave o semantici kategorije broja,Mala knjižnica Matice hrvatske, knj. 64, Zagreb, 2005, 313 str.

Zbirka prethodno objavljenih rasprava i članaka M. Petija pod navedenim naslo-vom izravno se nadovezuje na već komentiranu knjigu istoga autora Oblici nebrojivo-sti u hrvatskom jeziku. U njoj se, između ostaloga, raspravlja o matematičkom broju prema gramatičkome, o zbrojini, o broju u glagola, o subjektnom i predikatnom nomi-nativu, o bezličnim rečenicama sa subjektom (?!), sve to s obzirom na kategoriju bro-ja, odnosno s obzirom na (ne)brojivost kao semantičku kategoriju. Osobno mislim da je već i ovdje komentirana knjiga M. Petija ponešto preoriginalna i u dosta segmena-ta manjkava (ima npr. puno novoizmišljenih, a problematičnih kategorija, ima previše ponavljanja i sl.), tako da ovu drugu nažalost pogotovo ne mogu preporučiti, tim više što mi se čini da ne nudi ništa osobito novo u odnosu na prethodnu.

Adolfo Weber: Skladnja ilirskoga jezika za niže gimnazije, Beč, 1859.Pretisak: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Biblioteka Pretisci, knj. 5,Zagreb, 2005, 230 str.

U hvalevrijednoj biblioteci Pretisci Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, ko-joj je urednica Marija Znika, pretisnuta je Skladnja ilirskoga jezika Adolfa Vebera Tkalčevića, prva sintaksa hrvatskoga jezika objavljena kao posebna knjiga i jedan od najzanimljivijih priručnika sintakse u povijesti hrvatskoga jezikoslovlja. Pogovor pre-tisku pod naslovom Adolfo Veber Tkalčević i njegova Skladnja (str. 197-229) napisao je Ivo Pranjković.


103

Od fonetike do etike. Zbornik o sedamdesetogodišnjici prof. dr. Josipa Silića (ur. Ivo Pranjković), Disput, Zagreb, 2005, 416 str.

To je zbornik u kojem su objavljeni radovi 32 autora (iz Hrvatske, BiH, Slovenije i Njemačke) sa znanstvenog skupa koji je održan 27. ožujka 2004. godine i koji je bio posvećen sedamdesetogodišnjici rođenja prof. dr. Josipa Silića, umirovljenoga profe-sora s Katedre za hrvatski standardni jezik Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakul-teta u Zagrebu. Zbornik je podijeljen u pet tematskih cjelina, i to: I. Skica za portret profesora Silića (s biografijom i bibliografijom), II. Fonetika, fonologija i ortografija, III. Gramatika, povijest jezika i grafolingvistika, IV. Leksikologija, terminologija, fra-zeologija i leksikografija te V. Stilistika, tekstologija, standardologija i – etika.

Drugi Hercigonjin zbornik (ur. Stjepan Damjanović),Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2005, 468 str.

Zbornik je posvećen staroslavenistu i medievistu akademiku Eduardu Hercigonji povodom njegova 75. rođendana. Sadrži, uz životopis i potpunu bibliografiju E. Hercigonje, pretežno radove posvećene staroslavenskom jeziku i/ili najstarijim raz-dobljima hrvatskoga jezika 36 autora iz Hrvatske, Austrije, Češke, Finske i Poljske. Neke od tema: prevedenice prema latinskomu genitivu objektnom, izravni objekt kao tema, leksik hrvatskog srednjovjekovnog pjesništva, vremenski prilozi u staroslaven-skom, Kopitarovo četveroevanđelje, akcenatska rekonstrukcija Bašćanske ploče itd.

Semantika prirodnog jezika i metajezik semantike. Zbornik(ur. Jagoda Granić), Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku,Zagreb – Split, 2005, 834 str.

Zbornik sadrži 77 radova s prilozima jezikoslovaca (posebno onih koji se bave područjem primijenjene lingvistike) i/ili nastavnika stranih jezika iz Hrvatske, BiH, Nizozemske, Irske, Italije i Slovenije. Neke od tema: prijevodna kompetencija i odabir leksika, prevođenje vojnih pojmova, kolokacije i učenje jezika, metafore u govoru čla-nova parlamentarnih stranaka, metonimija i gramatika, perifraza, kognitivne univerza-lije, releksikalizacija, plezionimi, pragmemi i frazopragmemi nijekanja, nazivi za boje, klišeji i interkulturalnost itd.


II.

POPULARNA HRVATSKA KNJIŽEVNOST I KULTURA

107

Milovan Tatarin

ULOGA PUČKIH KALENDARA U STVARANJU HRVATSKE ČITATELJSKE PUBLIKE

(Kalendar Ignjata Alojzija Brlića)

I.

Kad je Ljudevit Gaj 20. listopada 1834. godine u Oglasu najavio izlazak Novina horvatskih i njihova književnog priloga Danice horvatske, slavonske i dal-

matinske – što se uistinu dogodilo 10. siječnja 1835. – obratio se on “Szvetloj y Prepostuvanoj Gozpodi vszakoga Ztalisha y Reda szlavnoga Naroda Szlavenzkoga”. Kad danas čitamo spomenuti Gajev Oglas skloni smo zaboraviti zapitati se na koje je on čitatelje uopće računao, je li mislio – kao što to sugerira imenica gospoda – samo na one koji su već imali razvijene čitateljske navike, stečene recepcijom inozemne li-terature, njemačke ili francuske, primjerice, i nije li – pokrećući prvi hrvatski književ-ni časopis – pomalo zapostavio sve one koji su jedva bili pismeni, a činili su većinu, koji nisu imali ni prigode ni fi nancijskih sredstava za kupovinu knjiga, koji su živjeli izvan gradskih središta, koje se privlačilo knjizi, sav taj puk kod kojega se tek morala stvoriti potreba za književnim štivom, a koji je – ako ćemo pravo – imao svoj specifi -čan, danas bismo rekli pučki ukus?

Doista, kako se tijekom 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća stvarala hrvatska čita-teljska publika, kako je tekao taj proces, kako su se razvijale čitateljske navike i na kakvim tekstovima? Drukčije kazano: tko se i na koji način – davno prije Gajevih na-stojanja, a zatim i usporedno s Danicom – skrbio proširiti knjigu i među one koji nisu pripadali povlaštenim slojevima, dakle, duhovnicima, plemićima i vojnicima? Odmah ću odgovoriti: važnu ulogu u tom procesu odigrali su pučki kalendari namijenjeni či-tateljima iz socijalno i obrazovno nižih slojeva, kojima je upravo ta publikacija bila jedina knjiga u kući i jedino književno štivo. To se moglo ostvariti samo polaganim i postupnim procesom, opreznim nuđenjem ponajprije stihovanih, a onda i proznih sa-stavaka, odreda kratkih, u kojima su se pripovijedali zanimljivi i poučni sadržaji. U

108

sredini gdje se teško zarađivalo za život i siromašno živjelo, gdje za estetizirane oblike življenja nije bilo mjesta, trebalo je koliko-toliko čovjeka naviknuti i na čitanje, dje-latnost u pragmatičnom smislu nekorisnu, a opet važnu. Ipak, netko je morao obaviti i tu zadaću. Obavljali su je ponajprije duhovnici, pripadnici crkvenih redova, osobito franjevci. Bliskost s pukom, dobar uvid u njihove potrebe, želja da ih se opismeni, i u konkretnom smislu, ali i u vjersko-moralnom i praktičnom, uvjetovala je i način stva-ranja čitateljskih navika, i to putem pučkih kalendara.

Sjeveroistočna Hrvatska – navlastito Slavonija i Podunavlje – imala je lijep kon-tinuitet u izlasku kalendara. Tijekom gotovo sto dvadeset pet godina kalendari su više--manje redovito izlazili, ponekad ih je istodobno bilo nekoliko: priređivali su ih Đuro Rapić (za 1743. i 1744) i Jerolim Lipovčić (1745 – 1755), Emerik Pavić u Budimu je od 1746. do 1780. uređivao kalendar, tu je zatim Marijan Lanosović (1778 – 1786), kalendar za 1792. godinu opremio je Ivan Matković, slijedi ga Aleksandar Tomiković (Novi i stari svetodanik iliti kalendar ilirički, Osijek, 1793 – 1817), njegov je rad na-stavio Adam Filipović Heldentalski s Novim i starim kalendarom slavonskim (Osijek, 1822 – 1867, a možda i do smrti 1871), tu je Antun Nagy sa štokavskim Novim i starim kalendarom iliričkim (Budim / Pešta, 1813 – 1823), a od 1836. do 1855. godine Ignjat Alojzije Brlić u Budimu izdaje Novouređeni ilirski kalendar iliti Svetodanik.

U ovome bih radu predstavio sadržaj različitih godišta Brlićeva kalendara kako bi se vidjelo što je nudio svojim čitateljima kojih je – ako je suditi po duljini izlaska (dva-deset godina) – bilo mnogo.1 Pritom bih izostavio kratke, moralno-poučne prozne tek-stove kojima je ispunjena rubrika pripovitke i dositke, a pozornost usmjerio na autor-ske pjesničke sastavke koji, doduše, ne predstavljaju ni najvažnija ostvarenja u čijem opusu, niti se odlikuju stanovitim estetskim viškom, a nisu na koji način ni obilježili vrijeme u kojemu su nastali, no čija prisutnost na stranicama Brlićeva kalendara svje-doči o njegovu poznavanju nacionalne književne baštine, i to u vremenima kad ona ni-je bila ni istražena ni – što je još važnije – dostupna onako kako je danas, čak ni onima koji su za nju imali osjećaja i materijalnih sredstava. Da bi se vidjelo da doći do knjige uopće nije bilo jednostavno, ukratko ću prepričati jednu epizodu iz Brlićeva života, o kojoj je svojedobno pisao Tomo Matić.

Brlić je, naime, iz Dubrovnika naručio knjige (ne znamo koje jer se popis ni-je sačuvao), one su preko Bosne stigle, a on je u veljači 1834. godine od fra Placida Schroóta (direktor osječke gimnazije i lokalni cenzor) zatražio potvrdu o legalnosti nabavljenih naslova. Fra Placid se potom obratio Višoj školskoj direkciji u Zagrebu. Direkcija ga je pak početkom ožujka zamolila neka sam ustanovi je li štogod sumnjiva u Brlićevoj narudžbi, jer oni ne mogu ništa procijeniti, budući da nisu navedeni naslo-

1 Dalo bi se to zaključiti iz pisma koje je iz Broda u Beč 7. svibnja 1847. uputio sinu Andriji Torkvatu: “Evo sam samo jedan kalendar uzčuvao – i šaljem ti ga, a više nemam ni jednog – i ovoga bi bio morao, u tipografi ju za izpunjenje u dojdućem dati, al ću kerpat na drugi način samo da imaš jedan više. – Možebit da je u Zagrebu kod Supana koji zaostao, piši tamo nek ti se pošalje, prem da bi i ovdi još koga prodati mogao.” Ignjat Alojzije Brlić, Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836 – 1855, knjiga I., Izdanje Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, Zagreb, 1942, str. 135.


109

vi, mjesta i godine izdanja. On je to učinio, a epilog je ovaj: “Na osnovi kataloga, što ga je osječki direktor poslao u Zagreb, konstatovala je Viša školska direkcija, da među Brlićevim knjigama nema zabranjenih, pa je naredila, neka se knjige izruče Brliću, sa-mo za Arijadnu, koja je bila u dva egzemplara poslana u Zagreb, naknadno će se pri-općiti rješenje. Čini se, da je Viša školska direkcija o toj knjizi zatražila upute iz Budima ili iz Beča, jer je istom krajem svibnja vratila osječkom direktoru oba egzemplara ‘opusculi sub titulo Ariadne per censuram austriacam ad typum admissi’ i naredila mu, da i njih izruči ‘Brodensi librorum distractori Berlich’. Neupućenosti direktora osječke gimnazije o zabranama knjigâ izdanim od bečke cenzure valja dakle da zahvalimo, što znamo za natpis barem jedne knjige iz Brlićeve narudžbe dubrovačkih ‘ilirskih’ knji-ga. Jamačno je to bilo Martekinovo izdanje Gundulićeve Arijadne od g. 1829., a sva je prilika da su bile i druge ‘ilirske’ knjige, što ih je Brlić naručio iz Dubrovnika, ili ba-rem dobar dio tih knjiga, djela hrvatskih književnika dubrovačkih.”2

Brlićev rad na izdavanju kalendara do danas nije, mislim, ni dovoljno istražen ni opisan, pa mnogi ne znaju da su neki dubrovačko-dalmatinski autori svoju slavonsku praizvedbu doživjeli u njegovim kalendarima, kao što nije poznato da je upravo Brlić održavao živim interes za Kačića, a preko njegova dopjevavatelja Emerika Pavića.

II.

Ako je po čemu Ignjat Alojzije Brlić (Brod, 30. kolovoza 1795 – Nova Gradiška, 27. ožujka 1855) bio zanimljiv u hrvatskome književnopovijesnom studiju onda je to za-cijelo zbog svojeg jezikoslovnog rada. Njegova Grammatik der Illyrischen Sprache (Budim, 1833; Zagreb, 1842, 1850), zalaganje za ikavštinu i ugledanje na narodne pjesme proučeno je i po tomu je Brlić do danas ostao zapamćen. Također, nije bez odjeka ostalo ni njegovo izdanje Kristijade Junija Palmotića,3 čiji je metrički aspekt u novije vrijeme analitički raščlanio Pavao Pavličić, pokazujući kakav je bio Brlićev odnos spram tradicije, odnosno kakvo je bilo njegovo shvaćanje zadaća i funkcije li-terature.4 Pošten i trijezan preporoditelj,5 premda se s Gajem u mnogočemu nije sla-

2 Brlićeva narudžba hrvatskih knjiga iz Dubrovnika g. 1834., Nastavni vjesnik, XLI, Zagreb, 1932/1933, str. 250.3 KERSTOVKA | ILITI | XIVOT I DYLA | GOSPODINA NASHEGA | ISUKERSTA | U DVADESET I CSETIRI PYVANJA IZPYVANA | PO | JONU PALMOTICHU | VLASTELINU DUBROVACSKOMU | A SADA | NA OBCHENIJI ILIRSKI IZGOVOR PREVEDENA | I DRUGI PUTA NA SVYTLOST | DANA | IGNACIOM AL. BERLICHEM | BRODJANINOM. | U BUDIMU, | Sa Slovih Ivana Gyuriana, i Martina Bagóa | 1835. Nacionalna i sveučilišna knjiž-nica, Zagreb, R II E – 8° – 46a.4 Ignjat Alojzije Brlić izdaje Palmotićevu Kristijadu, u: Dani Hvarskog kazališta XXIV (Hrvatska književnost u doba preporoda – ilirizam, romantizam), Književni krug, Split, 1998, str. 172--192.5 Piše on sinu 21. ožujka 1842: “Ti znaš da sam te ja u Zagreb dao, da postaneš Ilirom, da ti se ljubav k rodu i narodnosti u mlado srdce usije i danas, sutra razboriti plod donese; nije pako moja volja i želja da ti fanaticus postaneš, i svrhu toga pamet izgubiš, i mene po tom ovako žalostiš i vriđaš.” Poslije ga pak savjetuje ovako: “Okani se vatrenog Ilirizmusa i Slavizmusa, sve lagano,

Milovan Tatarin, Uloga pučkih kalendara u stvaranju hrvatske čitateljske publike

110

gao,6 bio je – kako se to često kaže – “samo prijatelj prosvjete i narodnoga napretka”.7 Poznat je njegov animozitet prema rogatom e (ě) i slogotvornom -ar,8 poznata je nje-gova sklonost Vuku Karadžiću, pa prijedlog da se prihvati ćirilica (jedno je vrijeme iz protesta i sinu pisao ćirilicom),9 konačno, njegovo ustrajno zalaganje za štokavsku

dalje se dolazi” (4. listopada 1843); “Ljubi tvoju domovinu domorodce i domorodni jezik – al se okani vatrenosti, i nagle i žestoke Iliromanije, jer to k’ dobru nevodi” (8. studenoga 1843). Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836 – 1855, knjiga I., str. 43-44, 64, 68.6 Dubravko Jelčić ovako sažima problem: “Ilirci su išli za tim da kodifi ciraju jezik koji će obu-hvatiti Srbe, Hrvate, Slovence i Bugare. Brlić je uvijek mislio samo na zajednički jezik i pravo-pis za Srbe i Hrvate, u čemu je slijepo slijedio Vuka Karadžića. (Vjerojatno je i to bio rezultat Karadžićeva utjecaja na Brlića.) Ako je tu itko bio u pravu, jasno je da su to mogli biti samo Gaj i njegovi Ilirci: bez Slovenaca i Bugara ilirska ideja i nije više bila ono što je imala biti i čime je osvojila toliko privrženika. S druge strane, Brlić je želio da se razvoj jezika usmjeri prema živom narodnom govoru, što su jednako zagovarali kao jedini ispravni put slavonski jezikoslovci i gramatičari, uključujući i najuglednijeg među njima, učenog Matiju Petra Katančića. A te se dvije tendencije nisu mogle pomiriti. Brlić jasno slijedi jezičnu liniju Kačić – Relković, dok Ilirci oko Gaja, dosljedni svojoj viziji ilirskog jedinstva od Triglava do Crnog mora, sve više naginju uspostavi jednog donekle i umjetnog jezika, koji bi se doduše temeljio na istoj onoj živoj jezičnoj supstanci (ne doduše toliko kačićevsko-relkovićevskoj nego više gundulićevsko-dubrovačkoj, što također u tom sporu nije bilo sasvim nevažno), ali bi se i razilazio s njom jer bi je morao prevladati, i to svakako više konvencijama i dekretom nego tijekom prirodnog razvoja. To je bio glavni kamen spoticanja, koji će dugo stajati između Ignjata Brlića i Ljudevita Gaja. A razilazeći se s Ilircima u toj spornoj točki, Brlić je, s jezičnog stajališta, bezuvjetno bio na ispravnijem putu.” Književne pretpostavke hrvatskog narodnog preporoda u Slavoniji (Geneza, strujanja i odjeci), u: Četvrti Znanstveni sabor Slavonije i Baranje, svezak 1, JAZU, Zavod za znanstveni rad Osijek, Osijek, 1984, str. 479-480.7 Hrvatski narodni preporod I. Ilirska knjiga, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 28, uredio Jakša Ravlić, Matica hrvatska – Zora, Zagreb, 1965, str. 154.8 “Budući da ti dapače i ilirski pravopis bolje znadeš nego tvoj otac, to ću s tobom dopisivati njemački, jer radije neću ništa ilirski pisati, nego da se moram po zagrebačkom pravopisu pisati Bàrlich; isto tako mi je rogato ‘ě’ odvratno” (18. svibnja 1842); “Ja ga neću da predbrojim (misli na list Branislav – nap. M. T.), jer je pisan sa ‘ár’ što no mi vrlo oči izbada. Gräuel! – Užas!” (1. siječnja 1845). Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836 – 1855, knjiga I., str. 54, 81.9 Evo kako je objasnio svoj stav: “Dragi Priatelju! Drago mi je veoma bilo u Danici br. 10, 11 i 12. g. Dr. Gaya mišljenje o obšteslavjanskom pravopisu štiti, i evo se ja s tim mišljenjem drago-voljno slažem, samo kad bi ovaj pravopis i bratja Serblji s kirilicom se služeća, odobrila; ali ako ovo nebude, kakono bit i neće i nemože, a ono bi bolje bilo, da se i mi kirilice što prije primimo. – Latinska Abeceda nebi nikad pametnije i bolje mogla za slavinsko [a i sviu europejskih naro-dah] knjiženstvo popravljena biti, nego na ovaj način, kako nam se u Danici pred oči stavlja, – i ja očito odbacujem moju staru misao, koju sam u mojoj slovnici, u abecedaru stupcu XXI., i na listu 7. izrekao, premda u ostalom još uvěk kirilianac ostajem, dok se i Serblji latinskih slova neprimu. – Meni bo to nije dosta, da je popravljena latinska Abeceda, nego ja volim sbor u jednu herpu od 6 milionah Iliriacah, od kojiu se 3 miliona kirilice drže! – to je ono, što mene na kirilicu goni, a ne njezina lěpota, ja bo podpuno lěpotu lěpšu latinskih slovah pripoznajem, i dražja su mi od kirilice, ali sloga narodna još bi mi milija bila, nego li Abeceda, ili Azbuka. U ostalom serdča-no Vas pozdravljajuć ostajem. U Brodu 4. Travnja 1835. Vaš Ign. Al. Berlić.” Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, tečaj I, br. 31, Zagreb, 15. kolovoza 1835, str. 121-122.


111

ikavicu kao temelj standardnoga jezika (zato nikad nije pisao ě nego jedino i isključi-vo y), čega se nije odrekao do kraja života. Dopisivao se s mnogim uglednicima svo-jega doba, aktivno sudjelovao u književnom životu, naručivao knjige i časopise, sura-đivao u Zori dalmatinskoj.10 Bio je najveći bibliofil u obitelji Brlića: djed Mate i otac Andrija Antun stvorili su temelje, on je knjižnicu silno obogatio, a 1822. godine otvo-rio je i knjižaru, tj. “čitav jedan odjel trgovine predstavljao je knjižaru te se smatra da je to prva knjižara u Brodu”.11 Nemimoilazno se, ali ipak usputno spominje Brlićev rad na uređivanju kalendara. Uz taj se podatak najčešće dodaje tek to da “oko promi-canja narodnog duha i školstva stekao si je velikih zasluga kao i izdavanjem ‘Ilirskog kalendara’”,12 da je “većinom u njemu jedini pisao”,13 “u njemu tiskao etnografsku građu Broda i okolice te svoje radove”,14 odnosno da “cijeli se život bavio skuplja-njem historijskih spisa i folklornog blaga Broda i okolice” te da “prikupljenu građu redovito je objavljivao u svojemu ‘Ilirskom kalendaru’”.15 Ipak, o njegovu se sadrža-ju nije detaljnije govorilo.

Izlazio je Brlićev kalendar u Budimu, na zabavu i korist Ilircem i bio važna pu-blikacija koja se donekle razlikovala od sličnih izdanja, uglavnom zato što je on češće od drugih objavljivao raznovrsna djela hrvatske književne baštine, ali i ona nastala u njegovo vrijeme, znajući da kalendar ima jaku transmisijsku ulogu – njime su se tek-stovi širili nevjerojatnom brzinom, inače teško dostupne knjige postajale su dio lektire i onih koji bez kalendara za mnoge pisce nikad ne bi ni čuli. Za razliku od drugih sla-vonskih kalendara u kojima se o autorstvu sastavaka nije vodilo računa, Brlić je veći-nom navodio autore, što je činjenica koju treba istaknuti. Jer, premda je za recipijente kojima je kalendar bio namijenjen autorstvo nevažno, pa su te publikacije pune teksto-va za koje danas ne znamo otkud su preuzeti i tko ih je pisao, Brlić je smatrao važnim uputiti i na autora, mada je bilo i obratnih slučajeva. Tekstove je jezično prilagođavao, jer su mu se činili sumračnima, pa je kalendarski sastavak nerijetko iskrivljena verzi-ja preuzetoga predloška. Unatoč svemu, uvrštavanjem nekih djela u kalendar pokazi-vao je bogatstvo domaćega knjiženstva, premda na drukčiji način nego što se to činilo u Danici, omogućavajući da i oni manje izobraženi čitatelji – kroz lektiru prilagođenu

10 O Brlićevim jezičnim stavovima – koje je iznosio u Zori dalmatinskoj – pisao je Ivica Matičević u radu Pisci iz Slavonije u Zori dalmatinskoj, u: Zbornik radova sa znanstvenoga skupa 150. obljetnica Zore dalmatinske, Matica hrvatska – Ogranak Zadar, Zadar, 1997, osobito str. 341-353.11 Stjepan Blažanović, Knjižnica obitelji Brlić, Slavonski Brod, 1983, str. 40. Autor donosi i popis ponuda izdavača i tiskara koji su željeli svoje knjige prodavati u Brlićevoj knjižari (str. 43-46). 12 Dr. Ivan Zoch i Josip Mencin, Hrvatska enciklopedija, knjiga I., Tiskom Dragutina Laubnera, Osiek, 1887, str. 558.13 Leksikon pisaca Jugoslavije, I, Matica srpska, Beograd, 1972, str. 350. Autor natuknice: dr. Ivan Brlić.14 Hrvatski biografski leksikon, 2, Jugoslavenski leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb, 1989, str. 340. Autorica natuknice: Jelena Očak.15 Leksikon hrvatskih pisaca, urednici Dunja Fališevac, Krešimir Nemec, Darko Novaković, Školska knjiga, Zagreb, 2000, str. 106. Autor natuknice: Ivica Matičević.


112

njihovim mogućnostima – saznaju o hrvatskim piscima koji su činili njihovu prošlost i sadašnjost, a za njih nisu mogli saznati. Brlić je, dakle, kalendarom obavljao mnoge važne zadaće: poučavao, zabavljao, upoznavao s nacionalnom književnošću, u simbo-ličnom smislu povezivao različite hrvatske regije. Glavni kriterij izbora tekstova bio mu je isti kao i svim drugim urednicima kalendara: “Kalendari imaju u zadatak da po-sreduju u prvom redu poznata književna djela ne radi njihove književne vrijednosti, Ovidijeve ‘Metamorfoze’ na primjer, ili sredinom stoljeća Gogolja i Puškina, nego se prije svega prenosi priča o poučnom slučaju: u prvom je planu didaktična upotrebna vrijednost nekog književnog djela koje u kalendarskom kontekstu prolazi svojevrsnu pučku književnu metamorfozu.”16

Taj brodski trgovac u čiju su kuću stizale mnogobrojne knjige, koji je za njih davao mnogo novca, a kalendar sam financirao – premda se iz pisama sinu Andriji Torkvatu vidi da je često financijski oskudijevao17 – taj zaljubljenik u pisanu riječ, do čijega su estetskoga suda neki njegovi suvremenici i te kako držali (primjerice, Antun Nagy poslao mu je na čitanje svoje Žalostnice žalosne, prijevod Ovidijevih Tristia, o čemu piše Andriji Torkvatu koncem studenoga 1847. godine18), upravo je taj Brlić uz Adama Filipovića Heldentalskoga (1792 – 1871) bio – nije to pretjerano reći – jedina spona pretežitog dijela slavonskoga puka s knjigom u predilirsko i ilirsko doba. Držim da treba vjerovati Ferdi Filipoviću kad – pišući o Adamu Filipoviću – kaže: “On je pri-je našeg najnovijega narodnjega pokreta (god. 1835) bio jedan od onih riedkih muže-va, koji su još zadnje iskrice narodne sviesti uzpirivali i od konačnoga gasnuća čuva-li. On i pokojni stari Brlić bili su u Slavoniji valjda jedini, koji su prije toga narodno čuvstvo gojili i njegovali, te joj predteče i krčitelji bili.”19 Brlićev kalendar ne može

16 Divna Zečević, Pučko književno štivo u hrvatskim kalendarima prve polovice 19. stoljeća, I. dio, Izdavački centar “Revija”, Osijek, 1982, str. 97.17 “Tvoj me list od 11. t. m. crna u crnije odpremio, – dotle ćete me dotirat, da pod staru glavu od kuće do kuće kruha ću morat prositi; ta to sam ti toliko puta kazao – da su moji dohodci tako oslabili, da se težko ja hraniti mogu, a štogod na vas trošim, to da je suhi novac, koji se je od stari-nah kucao, pa kud ću, što li ću? – pomisli samo da ti otac kao pas sam živi – da nikakove posluge nejma, da pod svoju starost kao bećar mora žderat što mu birtovi na trpezu stave, da si sam čizme čisti i peć loži, ako želi toplo ležat, da čitav dan u dućanu, a ostalo vrime u bircauzu provodi – sve vama za ljubav! – a vi ga to većma natežete i derete; šta mogu više činit nego činim? (...) Ja 2 miseca nikakva cušpajza nisam jio!” (21. prosinca 1846). Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836 – 1855, knjiga I., str. 124-125.18 “Evo ovaj čas dobi od starog Nagya Ovidove Žalostnice u ilirskom prevodu, da jih proštijem, vrstopis i pogriške našega jezika popravim, pak mu natrag pošaljem. To će mi biti večernja zaba-va ove zime.” Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836 – 1855, knjiga I., str. 152. Nagy je, dakle, kratko vrijeme prije smrti Brliću poslao rukopis, a kako je umro početkom prosinca iste godine, nije dočekao prijateljevu prosudbu. Inače, Nagy je obavljao i korekturu Brlićeva kalendara, o čemu piše u pismu od 24. lipnja 1846: “Što se moga kalendara tiče, njega štampa Gjurian, a Nagy je Corrector, nemogu starca zabacit; u ostalom Correctura je briga štamparova, to na me nespada, a pogriške je lahko popravit tko jezik zna.” Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836 – 1855, knjiga I., str. 110.19 Adam Filipović heldentalski, Glasnik biskupije Djakovačko-Sriemske, tečaj I, br. 20, U Djakovu, dne 30. listopada 1873, str. 160.


113

se mjeriti s Danicom, no nije preuzetno ustvrditi da je možda imao širu recepciju ne-go spomenuta Gajeva tiskovina, a svakako je i mnogo više pripomogao u stvaranju či-tateljske publike. O tomu kakvo je bilo stanje zanimljivo svjedoči u pismu koje je iz Broda uputio sinu Andriji Torkvatu u Beč 8. veljače 1845:

Što se tiče podučavanja za prosti puk, to moj kalendar niti je imao, niti želim da ima. – Novine su podučavanje, Danica podučavanje, Zora je podučavanje, sve knjige što se pišu – sve je podučavanje; za koga je ovo podučavanje? za nikoga jer nitko neštije. – Puk se podučava sa smišnim stvarima, ljudi traže Ezopovih fabula, traže Relkovića Satira, traže svake godine kalendar; koji ima više smišnoga, taj je dražji, od novih traže kadkad pismarice – drugo puk neće da štije, još je dite, još se hoće da zabavlja. – Vox populi vox Dei – kroz fabule, pisme, pripovidke, poslo-vice, smišne dositke etc. etc. etc. – hoće se puk da podučava, to želi, to bi štio; za suhoparne stvari nemari. – A tko piše za puk? – U ovo vrime nitko. Pametna mla-dež za pametnije od sebe piše, a tko štije? – nitko. Ergo mlati po praznoj slami!20

Nema razloga ne vjerovati Brlićevim primjedbama; dapače, treba ih prihvatiti kao obavijest iz prve ruke, kao točnu dijagnozu o čitateljskim prohtjevima, uopće pisme-nosti i zainteresiranosti za književnost. Premda se Brlić nije slagao s Gajem,21 premda je na račun zagrebačkih preporoditelja i njihovih ideja izrekao mnogo ružnih riječi,22 mislim da ipak treba isključiti Brlićevu zavist spram Danice, neovisno o odbojnosti prema tim novinama, o čemu je više puta svjedočio u pismima sinu:

20 Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836 – 1855, knjiga I., str. 84-85.21 Više ga je puta spominjao u pismima, ne sa simpatijama: “Gay je prošao parobrodom kroz Brood, al je u 11 sati noći došao, a u 3 ½ sata u zoru odbrodio – te se tako nismo zastali ni vidili, nego sam po Popoviću njegovu pozdravu primio. Natrag se vraćajuć udario je na Podvinje i kod Shmohzingera ručao – a u Brod se nije zavratit hotio. Eh pak dobro! – nije mi ni stalo!!!” (24. lipnja 1846); “U nedilju 5. o. m. bijaše Gay kod mene od 7 do 11 sati u jutro, i ode parobrodom u Sisak; ovo se je vraćao iz Lipiska, Praga, Beča i iz Biograda. Mlogo mi je pripovidao – među ostalim: Koliko sam vašoj misli protivan bio dapače ju izsmihivao, gdi uvik tverdite: Nama nej-ma spašenja ako se ćirilice neprimimo. Sad sam ju za tako pravu našao, da i sam to isto iz svega srdca ćutim, i pripoznajem, i kakogod sam počeo na češku pisati, tako ću sada i još više da se ćirilicom služimo dapače, možebit ću moju historiju s njom utiskivati!” (11. srpnja 1846); “Gaj je i kroz Brod litos prošao, al me nije pohodio – možebit ga je ‘Zora’ bolila” (15. rujna 1847). Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836 – 1855, knjiga I., str. 110, 114-115, 146.22 “I ja se nebi pozivu Supanovom, za izdavanje moje Gramatike i treći puta, odazvao, da mi naš krasni i slavni jezik na serdcu neleži, koga Zagrebci samohotno kvare, pak još nepostidno viču, svi u slogu! Sloga jim je u ustima, al oni samo ono za slogu drže, tko njih u svemu slipo nasliđuje, sve ostale – za nesložne proglašujuć, koji se usude njihove magarečine rešetati; vele bo: tko nije s nama, onaj je protiva nama. Ako to nije tako, jer Kekavac Gaj, Kranjac Vraz, Slovak Šulek, polutalijani Mažuranići, fantasta Babukić nisu takva lumina mundi, da jih čovik slipo naslido-vati mora, a Bog me i to ti sveserdno kažem, da ja starih Dubrovčanah i Dalmatinah za nikakve Auctoritaete nedržim, nego samo i jedino živo naričje štujem, pak nepogaziv ovo – po njemu Gramatiku gradio sam – i gradim. Meni je dosad, a i sada još – Vuk najsvetiji i najveći Auctoritaet u declinaciji i conjugaciji – u tome se njega držim, a ostalo sjedinjujem za svu Iliriju koliko i kad mogu, i neobazirajuć se na gorirečeno” (15. ožujka 1848). Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836 – 1855, knjiga I., str. 164.


114

Novine štijem nimačke, naške pogledam amo tamo, Danice i nezagledam: niti znam šta piše, nit me je briga, jer znam štogod je, da nevalja; jer tko nezna ljudski pisat, nezna ni dobro, a mojih mi je očiju žao! – Da je sama Danica, koja nam naše krasno naričje kvari, lahko bi se utišio, al evo sve što u Zagrebu izhodi – ništa mi nije po ćudi: vrstopis ne valja, jezik ne valja, a ni predmeti baš nisu izabrani, dakle nevalja ništa Zagrebačkoga, to je moje iskreno mišljenje. (9. veljače 1848)23

Zora mi se (koju sada primam) bolje dopada u svemu, nego Danica, ima jezik na-rodni bolji nego Zagrebački. Što se sadržaja tiče – nedopada mi se ni u Danici ni u Zori, ja jih obadvi zovem Večernjice.24 Danica osim ovog članka u br. 10 i d. o Šturovoj slozi nejma ništa, što bi bilo vridno štiti, za to ju samo promatram, al ju štit ne mogu. Eto taj članak o Šturovoj slozi – da razumiu Zagrebci jamačno ga nebi ti-skali, ali su slipi – ja ondi silu istine protiva Zagrepcin nahodim, samo mi je žao što je onako izopačenim verstopisom – a i jezikom pisano. (15. ožujka 1848)25

I dok je Brlić u kalendaru apstinirao od budničko-davorijaške lirike,26 na straž-njim je njegovim koricama – počevši od 1840. godine – tiskao obavijest o postojanju Danice ilirske; dapače, pozivao je čitatelje na pretplatu. Već sam taj čin potvrđuje da je bio domorodac u najplemenitijem značenju te riječi, zauzet za opće dobro, čovjek koji je na različite načine pokušavao služiti domovini, koji je podržavao svaku takvu inicijativu te u tome kontekstu treba razumjeti i pokretanje Novouređenoga ilirskog kalendara iliti Svetodanika: s jasnim uvidom u narodne potrebe osmislio je publikaci-ju koja je izlazila u susret očekivanjima još uvijek neprofilirane čitateljske publike, te male dice, kako je sam rekao, ne bi li i na taj način proširio naviku čitanja. Znao je on, dakle, nadići privatne razmirice ukoliko je to bilo za dobrobit zajednice:

Mnogima našim domorodcem možebit da nije ni poznato da u Zagrebu ilirske no-vine s Danicom ovo veće u šestu godinu izilaze. Ovo važno i veliko podprijeće, za uzdržanje naše narodnosti, svakom domorodcu toplo preporučujemo da se ili svaki sam za se, ili ji po više u družstvu, ili najposli čitava obćina kod najbližje c. k. pošte za rečene novine predbroji. Svake pol godine plati se 4 for. i 12. žr. srebra i za te novce dobivaju se po dva puta u nedilji dana pod vlastitim nadpisom i pe-čatom ilirske novine i Danica. Koliko puta istom kudgod njekoliko cvancika utro-šimo, ne bivši za njih ni siti ni pijani, a zašto ne bi i domovini za žrtvu koji novac prinili, odkud svem narodu slava, a predbrojnikom znanje od stvari – koje se po svem širokom svitu događaju, dapače, i ubavist u domorodnoj dogodovštini – i korist i zabava proizhodi!27

23 Nav. dj., str. 159.24 “Dalmatinsku zoru štijem, al bi joj do sad bolje ime bilo: polunoćje” (17. veljače 1844). Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836 – 1855, knjiga I., str. 74.25 Nav. dj., str. 165.26 Izuzetak je tek sastavak Mladim Ilirom Mate Topalovića (1812 – 1862) u kalendaru za 1838. godinu, prije toga objavljen u Danici ilirskoj, tečaj II, br. 29, Zagreb, 9. srpnja 1836, str. 113. Pjesma u kalendaru nije potpisana, a Brlić ju je, dakako, ikavizirao i izmijenio pokoji stih. 27 Na kalendaru za 1845. godinu – i nadalje – više ne stoji ilirske novine s Danicom, nego naške novine s Danicom.


115

Živeći u Brodu, na periferiji političkih, kulturnih i književnih zbivanja (brodski zapećak, kaže u jednom pismu), Brlić je bio svjestan da je stvarna situacija drukčija nego kad se motri iz Zagreba. Danica je bila, slobodno rečeno, izraz Gajevih želja i pretpostavki ne o čitateljskim potrebama, nego o vrsti štiva iz nacionalne povjesnice s kojim bi se trebali upoznati, zato da se izgradi narodno knjiženstvo, trebalo je pokazati da se ilirci imaju na što osloniti, od čega krenuti, posebno kad je riječ o dubrovačkim piscima 16. i 17. stoljeća. Stoga je, primjerice, u Danici mnogo ulomaka iz pjesmotvo-ra D. Ranjine, I. Gundulića, J. Palmotića, I. Đurđevića.28 Nasuprot Gaju, Brlić je po-lazio od onoga što je uočio sondiranjem terena, budući da je u najmanju ruku svako-dnevno bio u kontaktu s onima na koje je možda računao i Gaj, ali u posve drukčijem smislu. Za potonjega to su bili čitatelji, za Brlića su to bili živi ljudi.

Brlić je kalendar financirao vlastitim novcem, a izlazio je tiskopisom Ivana Gyuriana i Martina Bagó od 1836. do 1855. godine. Na kalendaru za 1845. piše da je to desetolytni tečaj, za 1846. jedanaestolytni tečaj, a za 1847. dvanaestolytni te-čaj. Na kalendaru za 1848. također stoji da “izdaje se u dvanaestu godinu”, no bit će to tiskarska pogreška. Osječki Muzej Slavonije posjeduje i primjerke za 1856. i 1857. godinu. Kako je Brlić umro 1855, valjda je te publikacije uredio njegov sin, Andrija Torkvat.29 Do 1844. izlazi pod nazivom Novouređeni ilirski kalendar iliti

28 O uspostavljanju vertikalnoga kontinuiteta s domaćom književnom tradicijom piše Aleksandar Flaker u članku Struktura kulture hrvatskog narodnog preporoda, u: Stilske formacije, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, ²1986, str. 135-148.29 Samo u pismu od 7. prosinca 1851. Brlić spominje sinov kalendar: “Glede tvog Kalendara, to bi ti i ja svitovao.” Ignjat Alojzije Brlić, Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836 – 1855, knjiga II., Izdanje Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, Zagreb, 1943, str. 145. Sudeći po reče-nici, čini se da je Andrija ocu iznio prijedlog da bi i on možda mogao pokrenuti kalendar. Prije toga datuma, a ni poslije, ne spominje se Andrijin kalendar. Budući da je Brlić doista o svemu pisao Andriji, teško je zamisliti da se ne bi osvrnuo i na sinov kalendar, da ga je taj uređivao, pa je opravdano pretpostaviti da je Andrija na ideji i ostao. Nagađam da je – nakon Ignjatove smrti – Andrija nastavio očev posao, premda kratko: isti je izdavač (Martin Bagó), kalendar ima isti layout naslovnice kao i Brlićevi kalendari, ali je naslov donekle izmijenjen – pridjev ilirički pro-mijenjen je u slavonski, a izostavljena je i odrednica svetodanik (Novi i stari kalendar slavonski). Također, kalendar za 1856. na unutarnjoj stranici korica ima sastavak Kalendaru otac sretan put, što simbolično sugerira novi početak, to je nešto poput blagoslova za dobru sreću:

Ajde, dragi Kalendar,putuj, sinko, na pazar;i trgovci putuju,svojom robom trguju,oni robu prodaju,za nju novce primaju.Ti se prodaj komu znaš,gledaj novce da men’ daš;ja sam tebe rodio,u tiskarnu vodio,ondi sam te škulao,mudri nauk pridao.


116

Svetodanik, od 1845. zove se Novouređeni naški kalendar iliti Svetodanik, 1846. po-staje Novouređeni horvatsko slavonski kalendar iliti Svetodanik, 1847. ponovno je Novouređeni ilirski kalendar iliti Svetodanik i pod tim nazivom izlazi do Brlićeve smrti.30 Iz pisama znamo da ga se moglo kupiti u Zagrebu i Karlovcu,31 brinuo se Brlić za njegovu distribuciju, preko sina dostavljao ga je prijateljima u Beč i Prag (Fran Miklošić, Jernej Kopitar, Vuk Karadžić, Václav Hanka, Antun Nagy),32 ogla-šavao u Zori dalmatinskoj,33 pisalo se o njemu, čini se, u nekim praškim novinama.34

Sad ti nauk prodaj tvoji hranitelj budi moj.Uči kad se svetkuje,kaži kad se posluje,uči narod sladki naššto god, sinko, sada znaš.Svakoga mi pozdravikoji tebe dobavi,budi tako pametan,čestitaj mu svetčan dan,i budi mu umiljat,on će tebe rad imat.

30 Ovdje navodim samo naslovnu stranicu prvoga godišta kalendara, tek toliko da se vidi kako je izgledala, a poslije ću – kad budem citirao – samo upućivati na godinu: NOVOUREDJENI | ILIRSKI | KALENDAR, | iliti Svetodanik | za | Prestupno Godishte | 1836 | koje imà 366 dánah. | Na zabavu i korist Ilircem sloxen. | U BUDIMU, | Tiskopisom Ivana Gyuriana, i Martina Bagó. Komplet Brlićevih kalendara čuva se u Muzeju Slavonije u Osijeku. Na čitanje sam ih dobio zahvaljujući Marini Vinaj, na čemu joj osobito zahvaljujem.31 “Tvoju sam knjigu od 19. Veljače primio, i iz nje razumio da si primivši poslane Kalendare, razdilio jih po mojoj i tvojoj volji, želiš da ti još koga pošaljem; imam još jednoga na odaju, taj će tebi u ruke dojći, i ako još koga iz Karlovca i Zagreba natrag dobijem, tamo bo jih imam in Commissione” (15. ožujka 1847). Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836 – 1855, knjiga I., str. 129.32 “Poslane kalendare podili kako znaš, tvoji su – podaj jednoga Kopitaru, i upitaj ga jeli primio moje Gramatike koje sam mu poslao?” (15. studenoga 1843); “Ama šta učini s Kalendari, ja ti ih podosta dado – a sad nejmaš da Hanki pošalješ, a nejmam ni ja! – ele ću ti jednog iz moje re-zerve poslat” (7. veljače 1846); “Evo ti šaljem 5 Kalendarah: 1 tebi, 1 Hanki, 1 Matanu, i Vuku, a 1 daj komu hoćeš” (30. siječnja 1847). Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836 – 1855, knjiga I., str. 70, 107, 128. “Naci podaj također nekoliko kalendarah, da ga ti i on među svoje i vaše prijatelje podilite; G. Vuk i Miklošić, nek prvi budu koji dobivaju, a ostalo vam na volju ostavljam” (21. studenog 1854). Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836 – 1855, knjiga II., str. 168. U pismu upuće-nom iz Kupusine 24. listopada 1847. Antun Nagy piše Brliću: “Moj mi sin iz Budima piše, da je Bago porad vaše dane naloge, njemu pet komada ilirski kalendara za dojduću godinu predao, da mi pošalje; za tu vašu uredbu priateljski vam zahvaljujem.” Vladoje Dukat, Dvije tri o životu i književnom radu Požežanina Antuna Nagya, Rad JAZU, 214, Zagreb, 1916, str. 125.33 Kalendar za 1847. najavljivan je na posljednjoj stranici Zore nekoliko puta (III. godina, br. 48, 30. studenoga 1846, str. 384; br. 49, 7. prosinca 1846, str. 392; br. 50, 14. prosinca 1846, str. 400).34 “Češka kritika moga kalendara ništa ne znači; Ilirci poslije smrti Dobrovskoga nemaju u Češkoj ni jednog mjerodavnog suca u stvarima svoga pravopisa tuđim slovima” (26. travnja


117

Sudeći po sačuvanim primjercima, a i po Brlićevim zapisima, jedan je dio nakla-de – zacijelo pretežniji – bio skromnije uvezan, u meke korice,35 dok je dio naklade imao tvrđe korice te između mjeseci umetnut čisti list na koji su vlasnici mogli za-pisivati korisne informacije.36 Iz pisama se dade razumjeti da je kalendar za nastu-pajuću godinu bio složen već sredinom tekuće – Brlić konkretno govori o svibnju – a da je u prodaji bio u prosincu. Nigdje nisam naišao na podatak u kolikoj je na-kladi tiskan. Kalendar je bio prilagođen ukusu književno neobrazovanih čitatelja, a osim Slavonije, širio se i po Bosni. Naime, u Muzeju Slavonije čuva se knjižica u kojoj su skupljeni prilozi iz različitih godišta Novouređenog ilirskog kalendara iliti Svetodanika, a na samom kraju stoji sastavak Ovomu kalendaru otac njegov:

Ajde, ajde, Kalendarukao trgovac po pazaru,ti se trudi za krajcaru,meni, sebi, kući, caru,služit valja i zaslužit,makar moro drvom plužit.Ti si jeftin vrlo dosta,olba vina više košta,olbu vina začas spije,od nje hasne više nije,a ti služiš svu godinu,otca, sina i rodbinu.Na vino se tad ne smijedokle njega ne popije,a posli ga zaboravi,kad u grlo njeg probavi,a ti za smih i za naukslužiš kano vridni pauk.

1845); “Česke recenzie moga Kalendara primam na znanje” (31. svibnja 1847). Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836 – 1855, knjiga I., str. 95, 138.35 “Evo vam šaljem 10 Kalendarah, podajte ih vezat kako hoćete i davat komu vam drago; samo jedan želio bih da u Prag G. Hanki pošaljete” (14. siječnja 1854); “Poslao sam na Nacu 10 nesve-zanih Kalendara, na tebe ne mogu jer neznam gdi si; – tamo jih daj vezat kako hoćeš, i razdiljuj jih komu hoćeš, samo bi želio da u Prag G. Hanki jedan pošalješ” (26. siječnja 1854). Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836 – 1855, knjiga II., str. 160, 162.36 “Šaljem nadalje: 9 mojih kalendara koje ćeš po nadpisima razdilit, šaljem ti 2 u polutverdim koricama s međumetnutim bilim papirom, jedan tebi, drugi (ako nije za uvriđenje) G. Vladiki Štrossmajeru, i još ti 5 kom. nadomićem da jih razdiliš, komu i kako znaš” (3. veljače 1850); “Po jučerašnjoj pošti poslao sam Naci 3 dobro svezana, i s bilim papirom kod svakog miseca prišivenim proviđena Kalendara, od kojih je jedan tebi, drugi Naci, a treći komu ga prikažete” (na Badnjak 1853); “Bago mi je sve moje Kalendare poslao, za to tebi nije mogao dati; evo ti s današnjim pomnjovozom 20 komada na lipom papiru šaljem” (21. studenoga 1854). Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836 – 1855, knjiga II., str. 97, 159, 167.


118

Tko te uzme, posluži ga,i od mene pozdravi ga.Tko ne kupi, nek ostavipa s neznanjem nek se bavi.S Bogom idi, Kalendaru,po slavonskom svem ataru,i po Bosne svi prostori,Bog neka ti put otvori.

Činjenica da Brlić kalendar izdaje o svojem trošku svjedoči o njegovoj uvjereno-sti u iznimnu važnost takve publikacije među Slavoncima. Uostalom, da kalendar nije naišao na dobar prijem zacijelo ne bi ustrajao tako dugi niz godina brinuti se oko nje-ga. U doba kad započinje izdavati kalendar, to već nekih četrnaest godina čini i Adam Filipović – s kojim ga je vezalo prijateljstvo37 – no to ga očito nije smetalo, pa će nji-hovi kalendari izlaziti usporedno – Filipovićev u Osijeku, Brlićev u Budimu.38 Ipak, već od prvoga godišta iz 1836. pokazao je Brlić da su mu namjere donekle drukčije nego Filipovićeve.

III.

Zabavni dio kalendara sadržajno je opremljen šaljivo-satiričnim tekstovima, ima tu kojekakvih napitnica i pjesama na narodnu, sastavaka u kojima se izruguju pomodni običaji Brlićeva vremena, ima i tuđih radova (Adama Filipovića, primjerice), zatim proznih pripovjednih tekstova,39 zacijelo prijevoda, no donosio je on i baštinska dje-

37 Primjerice, Brlić se nalazi na popisu pridbrojnika Filipovićeve knjige Razgovor priprosti iliti vrtlar s povrtaljem se razgovara (Osijek, 1822).38 Bit će valjda mnogo istine u zapažanju Vladoja Dukata: “Slavonskijem kalendarima, i budim-skom i osječkom, bijaše suviše dobra prođa, a da bi ih koji nakladnik lako napustio.” Dvije tri o životu i književnom radu Požežanina Antuna Nagya, str. 144.39 Primjerice, u kalendarima za 1836. i 1837. izišle su priče Duh i Namastirska crkva u kojima se pripovijeda o jezovitim događajima koji, međutim, dobivaju logično objašnjenje. Osobito je za-nimljiva novela Lavreta, ciganska kneginja koja je u dva nastavka izašla u kalendarima za 1849. i 1850. Riječ je o pseudopovijesnoj priči o djevojčici plemenita roda koju kao šestogodišnjakinju otimaju cigani. Fabula je ispunjena mnogobrojnim peripetijama, nasilnim otmicama, političkim spletkama, mnogo je u njoj motiva poznatih iz romantičarsko-sentimentalističke proze (preodi-jevanja junaka, zatočeništvo, smrt najbližih), priča se – ponekad i bez prave motivacije – događa u raznim europskim gradovima (Celovec, Ljubljana, Mleci, Beč, Verona, London, čak Belfast u Irskoj), i, dakako, okončava happy endom (Lavreta se udaje za bogatog amerikanskog držatelja od sađevina, s kojim je odselila u Žamajku). Naracija je smještena u nedavnu prošlost, počinje 1792, a okončava 1812, spominje se Napoleon, junaci nose inozemna imena (kneginjica Lavreta, pukovnik Federik Loskamp i supruga mu Luiza, ciganka Nela, gospođa Baldini), rijetko da je koje prilagođeno (ciganin Đorđe). Lavreta, ciganska kneginja – čiji su završetak čitatelji morali čekati godinu dana – bila je prikladno kalendarsko štivo i imala je sve što je odgovaralo pučko-me ukusu – naivnu, uzbudljivu i melodramatičnu priču. Bilo bi, međutim, zgodno znati kako su onodobni konzumenti reagirali na egzotične dijelove poput ovoga: “Jednoč pade Loskampovoj mladoj suprugi englezke novine Morning chronickl u ruke, koje štijuć reče: ‘Nu, nu, muže, šta


119

la nastala u različitim hrvatskim književnim sredinama. Naime, u kalendaru za 1836. godinu tiska Radonju i Milavu, “dubrovačku pismu od Vladislava Menze”. Ta komič-na poema upravo je izvrsno odgovarala temeljnim prirediteljevim nakanama: bila je to smišna stvar, a istodobno i pouka svim budućim mladoženjama neka paze kakvu će ženu odabrati, da poslije ne bi požalili. Objelodanjujući Menčetićev sastavak Brlić, međutim, nije samo ponudio duhovito i poučno štivo, nešto što će se u mnogim seo-skim kućama rado čitati, što će ih uopće navikavati na činjenicu da je knjiga bitan dio života. Učinio je on – premda nesvjesno – nešto mnogo više: s tom je poemom upo-znao doista mnoge čitatelje. Jer, do njegova vremena Radonja je bio tiskan samo je-danput, i to u knjizi Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei II Franje Marije Appendinija,40 da bi je potom objelodanio tek Fran Kurelac.41 Brlić ju je preuzeo iz Appendinijeva pregleda,42 ostavio je trinaesterce, no mnogo je in-tervenirao u tekst, prilagođavajući ga jezičnim navikama slavonskih čitatelja. Ne samo što je Milava u jednome trenutku postala Milka, nego je Brlić mijenjao cijele stihove, a o izmjenama na leksičkoj razini ne treba ni govoriti. Dakako, njemu nije bilo do stro-goga poštivanja predloška, njemu je ponajprije bilo do sadržaja, do zabave i smijeha, do pouke. To, da je Radonju upravo Brlić tiskao drugi put gotovo nigdje nije zabilježe-no, pa ni u dosad najcjelovitijem prikazu života i rada Vladislava Menčetića Svetlane Radulović-Stipčević.43 Držim, međutim, da je upravo njegovo izdanje važno, ma kako iskrivljeno bilo. Jer, u Brlićevoj redakciji poema i njezin autor postali su poznati oni-ma koji za Appendinija nikad nisu čuli, njegova im knjiga nije bila dostupna, niti su za nju mogli imati interesa. On je, zapravo, odradio ono što nitko od Appendinija pa do današnjih dana nije uspio – popularizirao je djelo dubrovačkoga 17. stoljeća među neobrazovanim slojem čitatelja, uputio ih u djelić vlastite književne povijesti, pa je za Radonju početkom 19. stoljeća znalo zacijelo više ljudi nego što možemo i pomisliti.

U kalendaru za godinu 1841. započinje Brlić ciklus iz Nadodanja glavni doga-đaja Razgovoru ugodnomu naroda slovinskoga (Pešta, 1768) Emerika Pavića (1716 –

je ovo? Nije li ovo dosta da o tvojoj ljubavi sumnjiti moram? Počujder: Dva ženska čeljadeta imaju veliku potrebu i žele zaznati gdi sada gospodin pukovnik Federik Loskamp stanuje. One su u polumisečnom sokaku Picatilli, u kući broja 126’. ‘Tko bi to mogao biti?’, upita Loskamp. Prošti taj poziv još jedanputa, uzam pero i tintu takija napisa: ‘Dvima ženskima, što stanuju u polumisečnom sokaku Picatelli, broj 126, dajem na znanje da ja, bivši pukovnik Loskamp, ovdi u Londonu, u sokaku Amerikas square, pod brojem 67.”40 Dubrovnik, 1803, str. 275-277. Tu je i prijevod Đure Ferića na latinski jezik O miserande ehen! uxorem duc Meliboee, str. 278-280.41 Runje i pahuljice, pěsni porugljive i pastirske, ponajveć dubrovačke, Pismenî Dragutina Albrechta, Zagreb, 1866-68, str. 40-42.42 Da je ta pretpostavka točna, može potvrditi i navod iz predgovora Krstovke. Naime, pripovi-jedajući kako je teško došao do Palmotićeve Kristijade, on će reći kako je o tomu djelu mnogo čitao, pa navodi izvore: “O njoj bo sam od davna u knjigama abé Fortisa, Engela, Kopitara, Apendinija, Šaffarika i u drugim mnogima inostranskim knjigama mlogo dobro štio, al ju u našim stranama nigdi ni dobit ni vidit nisam mogao.” Krstovka, str. IX.43 Vladislav Menčetić, dubrovački pesnik XVII veka, Institut za književnost i umetnost, knjiga VI, Beograd, 1973, str. 123.


120

1780). Donijet će on četiri članka (od postojećih pet) kroz četiri godišta (1841 – 1844) i time oživjeti sjećanje na važno djelo slavonske književnosti. I dok je Pavić već 1761. proširio Kačićev Razgovor ugodni naroda slovinskoga (Mleci, 1756, prošireno izdanje 1759) među čitateljima u Slavoniji i Podunavlju – dakle, vrlo brzo nakon izlaska dru-gog izdanja iz 1759. godine – unošenjem dijelova Kačićeve pjesmarice u kalendar koji je sam uređivao – o čemu saznajemo upravo iz napomene koju je Brlić unio u svoj ka-lendar za 1842. godinu44 – dotle se Brlić odlučio za podsjećanje na Pavićevu Brojnicu sviju stari kraljâ slovinski iliti ilirički iz Kačićevi historija izvađenu. Zašto, odgovara on sam, unoseći u Pavićev predgovor nekoliko svojih stihova:

Ovih knjiga još i sad imade, ali slabo tko jih dobro znade,štampane su nam na veću dikui u Mletci i u Dubrovniku. (A sad skoro s novima slovima i u Beču štampanih ji ima,koje Juro Dunder na svit dade,to još svaki kod nas i ne znade.)45

Potvrdio je tim recima da je knjiga u ono doba bila proizvod do kojega su mogli doći samo rijetki. Vidi se također da je Brlić bio dobro upućen u sudbinu Kačićeva djela, budući da je u navedenim stihovima svakako mislio na koje venecijansko izda-nje (1801, 1811) ili pak dubrovačko (1826, 1831, 1839), a Juro Dunder je Venceslav Juraj Dunder koji se u Beču 1836. pobrinuo za izdavanje Kačićeve pjesmarice.46 Kolika je bila bibliofilska strast Brlićeva, potvrđuje i navod iz pisma napisanoga ne-dugo prije smrti, kad Andriju moli da mu nabavi budpošto koje izdanje Razgovora ugodnoga:

Kačića u Mletcih štampana, prvog u osmini i drugog u četvrtini od god. 1801. imam; ako koga drugog imaš ja ga nemam, a ni Dunderovog izdanja nemam, toga mi gledaj nabavit budpošto. (17. veljače 1855)47

Kad Brlić tiska Pavićevo Nadodanje, njega vode domoljubni poticaji i potreba da čitatelje uputi u vlastitu povijest, ali istodobno tu knjigu čini dostupnom onima kojima je i namijenjena, ali im – paradoksalno – dostupna nije. U tomu, uostalom, i jest bio smisao kalendara: bila je to svima pristupačna publikacija kojom su se knji-ževne vijesti za ono doba širile veoma brzo, a što je najbitnije, činili su kalendari da literarni tekstovi postanu opće dobro, ne samo povlastica manjega sloja obrazova-nih ljudi.

44 O tomu sam pisao u radu Je li se što sačuvalo od kalendara Emerika Pavića? Rad će biti tiskan u zborniku u čast Franje Emanuela Hoška.45 Kalendar za 1841. godinu.46 Djela Andrije Kačića Miošića, Stari pisci hrvatski, knjiga 27, izdanje priredio i uvod napisao Tomo Matić, JAZU, Zagreb, 1964, osobito str. XXXVII-XLV. 47 Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836 – 1855, knjiga II., str. 172.


121

U kalendaru za 1852. započeo je izlaziti spjev Anka i Stanko Ane Vidović (1800 – 1879) – objelodanjen u Zadru 1841. – da bi okončao sljedeće, 1853. godine. Prije sa-moga djela Brlić daje neobično zanimljiv uvod:

Ovaj spiv, ili kako sama pivačica veli pisanac, izpivala je gospoja – ili gospo-dična – Ana Vidović, Dalmatinka, u našoj dobi. Vidimo, dakle, da se i krasni spol i Dalmacija svoga roda i jezika još spominjaju. Ovaj spiv utišten je u Zadru kod Demarkija god. 1841. Ja ću ga u ovom Kalendaru i za moje štioce, izpravljajuć je-zične pogriške, u dvo– ili trolitnjem tečaju izdati, da se i naše domorodke u njega ogledaju, pak ako je koja sposobna i višta tomu poslu rečenu gospoju Anu naslidu-ju, a pokraj toga i naše Slavonce opazne činim na više izdanih pisama iste gospoje koja i dan-danas s ovim se krasnim poslom zabavlja kakono jurve ovih godina 6 svezčića različitih svojih pisama u Zadru kod braće Batára izdade i kojih se vrlo malo u našoj Slavoniji nahodi, pak da se i ove pisme dobaviti znaju i mogu. Što se jezika tiče, dosta je sakato pisan. Zato sam ga izpravljao, ne kvareći ni redaka ni smisla, da pako štioci vide kako je u izvoru napisano.48

Romantična priča o Anki i Stanku čija je ljubav zapriječena svađom dviju obite-lji, melodramski zaplet i rasplet, deseterački stih i stil usmene poezije, sve je to opre-dijelilo priređivača da upravo spjev Ane Vidović donese na zabavu štiocima ovoga Kalendara. Iz uvoda se razabire da o pjesnikinji ne zna baš mnogo (nije siguran je li udana ili ne; a bila je u to doba udana za Marka Antuna Vidovića), no o tomu što je pi-sala već ima više informacija, što se vidi iz napomene o njezinim pjesmama koje, ka-ko kaže, ovih godina izađoše u Zadru. Mislio je, dakako, na zbirku Mestizie e distra-zioni iz 1846.49 Konačno, objavljujući Anku i Stanka urednik računa i na povezivanje hrvatskoga sjevera i juga putem književnosti.50 Njegova opaska o sakatom jeziku bila je procjena sasvim točna. Banalnu verzifikaciju, naime, potvrđuju i suvremena istraži-vanja opusa te pjesnikinje: “Unatoč jezičnim manjkavostima u hrvatskom tekstu (kri-va upotreba padežnih nastavaka, kalkovi, nedosljedna upotreba talijanske grafije itd.), radi se možda o najboljem pjesmotvoru Ane Vidović, premda talijanski prijevod u pro-zi ne može prikazati folklorni svijet narodne poezije koji autorica dočarava posebnim stilemima na hrvatskom.”51

48 Kalendar za 1852. godinu.49 Najvjerojatnije se Brlić o pjesnikinji obavijestio čitajući Zoru dalmatinsku, gdje je objavljiva-la; možda mu je o njoj pisao i njezine knjige poslao urednik Zore Ante Kuzmanić, koji je svoju publikaciju tiskao kod braće Battara.50 O tome u predgovoru Krstovke kaže: “Ovu sam prominu u redkotvorstvu s velikim strahom učnio (misli na mijenjanje Palmotićevih osmeraca u deseterce – nap. M. T.), jerbo nam svaka starina mora bit svetinja, pod kojim mu drago licem bila. Ali promišljajuć da ovo dilo, osim Dubrovnika u nijednom ilirskom pridilu pod svojom istočnom prilikom ne bi dopalo, usudio sam se ove promine učiniti. Ako sam u tomu sagrišio, a ono: moj grih!”, str. VII.51 Fedora Ferluga-Petronio, Pjesnikinja Ana Vidović (1799 – 1879), u: Dani Hvarskog kazališta XXIV (Hrvatska književnost u doba preporoda – Ilirizam, romantizam), Književni krug, Split, 1998, str. 357.


122

Inače, zanimljivo je primijetiti kako u uvodnom ulomku Brlić, između ostaloga, zastupa i demokratski stav o jednakosti žena i muškaraca, ne samo kad je o naobrazbi riječ, nego i kad je riječ o bavljenju književnosti: on potiče domorodke na pisanje, po-ziva ih da se ugledaju na Anu Vidović. U vrijeme kad je obrazovana žena prije iznimka nego pravilo, kad su žene uz književnost vezane kao čitateljice, Brlićev poziv svjedoči o kulturološkoj svijesti o potrebi njegovanja talenta, neovisno o spolnoj pripadnosti, uopće o književnosti kao važnoj sastavnici u životu jednoga naroda. Da nije riječ sa-mo o prigodnoj gesti može potvrditi i navod iz njegova pisma Andriji od 30. siječnja 1847:

A što mi prebacuješ da sam Mimu52 zlo odhranio, davši joj novine i knjige u ruke – to – promisli – je l’ u mojoj kući moguće ditetu nedat knjigah, koje su po svoj kući i u svim budžacima po kući razasute? – Bog joj je dao pamet i razum a i veli-ku volju k štivenju – štivenje bi moralo čovika izobrazit, a ne pokvarit, ni nju nije štivenje pokvarilo – nego Mati.53

Brlić je u kalendare unosio i pjesničke sastavke u kojima se ismijavaju novotari-je njegova vremena, a u središtu su nerijetko bile žene: u kalendaru za 1842. imamo Opomenu divojkama koja počinje strofom: Odkada su vikleri u modi, / i odkad se izpod ruke vodi, / od to doba mnogi želi hliba / i drugoga što u kući triba; u onom za 1845. tiskana je pjesma Moda, u onome za 1846. pjesma Stara i nova moda,54 a slično je into-nirano i nekoliko nenaslovljenih pjesama u kalendaru za 1851. Nastanak tih satiričnih tekstova izravno je vezan uz Brlićevu svakidašnjicu i predstavlja promptnu reakciju čovjeka staroga kova nesklonog novim običajima, posebno onima koje je prihvaćao ženski svijet.55 No, ima u njegovu kalendaru i oštrijih mizoginih sastavaka, čija je te-

52 Riječ je o Brlićevoj kćeri Mariji Agati (1824 – 1897), u književnosti poznatoj kao Jagoda Brlić. 53 Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836 – 1855, knjiga I., str. 127-128. Konačno, ne treba zaboraviti da je upravo zalaganjem Brlićevim 1834. godine u Brodu otvorena Djevojačka građanska škola.54 Još je u veljači 1845. Brlić pisao sinu Andriji: “Za budući kalendar ako imaš pismicu proti modi – pošalji mi, to mi baš trebuje, jer težko da ću s druge koje strane dobiti, a meni je nestalo konca” (8. veljače 1845). Andrija je ocu doista neke materijale poslao, no Brlić time nije bio zadovoljan: “Poslanu sitnež nepopravljenu nemogu u moj kalendar primiti, – i ja znam i mogu napisat što trebuje ako mi se poćudan pomoćnik ne najde, al onako – kako si mi ti napisao – primit nit hoću, nit mogu, nek dakle ostane neštampano. A znaj osim vrstopisa još bi mlogo popravljati imao, da se momu kalendaru priljubi” (29. ožujka 1845). Na kraju je pjesmu morao napisati sam, što tako-đer doznajemo iz jednoga pisma: “Kalendar je gotov i ovih ću ga dana poslati Ćurianu. O modi sam drugi list okrenuo, ove godine spodabljam staru i novu modu – ne toliko u hobući, koliko u ćudorednosti i običajih” (8. svibnja 1845). Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836 – 1855, knjiga I., str. 84, 88, 97-98. 55 Povod za takve pjesme Brlić je nalazio i u vlastitoj obitelji. Naime, u pismu sinu od 24. svibnja 1850. upućenom u Bruxelles, između ostaloga, moli: “Tetka te pozdravlja i preporučuje, da joj tamo u Brüsselu, ako imaš novaca, kupiš jedan Mantil von brüssler Spitzen, za 12-15 fl . CMZ, i svakovrstnih čipakah, a ona će ti sve pošteno izplatit. – Ja sam joj doduše, a i Feter, te lude misli iz glave izbijao, al ona baš da ti pišem; eh ja joj želju izpunjujem, a ti čini što i kako hoćeš i mo-


123

matika tradirana i nastavlja se na motive čije podrijetlo seže u niže katove književne povijesti, uz koncepciju žene koju je oblikovalo srednjovjekovno kršćanstvo. Recimo, u kalendaru za 1850. tiskana je pjesma pod naslovom O zlim ženama.56 Grubi humor toga sastavka donekle je ublažilo parodiranje generičkih obrazaca vezanih uz liturgij-sku tipiku. Naime, iza pjesme slijedi litanija, iza nje pak molitva:

Zločesta je svaka žena koja j’ bludna, nepoštena, koja muža pogrđuje, kune, ruži, i k tom psuje, ona svoju dušu truje.Još se može poboljšati, svaka za zlo pokajati, da joj duša ne pogine, sunce mužu da prosine, da s’ u pakao ne prorine.Moli, dakle, Stvoritelja od napasti da t’ izbavlja, da već jednoč pamet stečeš nit u napast sebe mećeš, da s’ u paklu na vik pečeš. LetanijeSve zločeste žene, slušajte vaše muževe!Tvrdoglave žene, milujte vaše muževe!Jezična ženo,ženo, dračo neizkorenjiva,ručeći lave,kućanska punto,komšinska smutnjo,strašilo svega svita,ljudska nevoljo,paklena lukavštino,sumnjiva sablazi,

žeš.” Andrija je tetkinu molbu odbio, što se razabire iz Brlićeva sljedećeg pisma: “Tetka se nije našla uvriđena, pak ako joj je i kiselo bilo, opet se je nasmijala; eto, veli, već nama starima i dica lekciju daju. Ele i pak ona te lekcije nit prima nit sluša, kakva je takva je, od ustah odkida, pak na sebe krpe bez cine – a za skupe novce trpa” (13. srpnja 1850). Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836 – 1855, knjiga II., str. 108, 109. Andrijina tetka je, inače, Brlićeva sestra Katarina, udana za Antuna Šajatovića koji je službovao u Otočcu, Glini (gdje je bio i Josip Jelačić) i Brodu, a dostigao je čin generala.56 Na tu je pjesmu odreagirao Adam Filipović, šaljući Brliću šaljivi sastavak pod naslovom Aco, poljubljenom bratu i svomu starom prijatelju Naci koja počinje stihovima: “Ti rad pišeš od zlih žena / zato pisma sastavljena / od tri žene teb’ se šalje, / k novom litu sreća, zdravlje”. Objavljena je u kalendaru za 1852. godinu. To nije jedina pjesma koju je Filipović poslao Brliću, a ovaj je objavio: u kalendaru za 1855. tiskana je pjesma Miš i ja potpisana inicijalima A. F.


124

nesrećo tvoje kuće,raztrpana vištice,čekrče od velikog petka,omražnjo među prijateljima,razložene orgulje,muževa olujo i salauko,jecajuće gajde,dude trubeće,lede tvoga muža,otrovni žalče,stupe pakleni,zemaljski smrade,lonče od bilila,krpo od rumenila,zlo ogledalo tvojoj ditci (...)57

Pomolimo seGospodine, prosvitli zločestima i maloumnima ženama pamet, nek spoznadu da su svojim muževima nepokorne bile, nje mlogo puta ucvilile, prevarile, s rogovi nakitile ter kuću i imanje razasule, ne bi li se jedanput poboljšat i preokrenut dale da svoje muževe, koji su domovini, kralju i susidima korisni, prije reda s ovoga svita u vikovičnost ne odprave. Tako budi.

U kalendaru za 1853. varira se isti obrazac, s tim što litaniju protiv zlih žena izgo-vara Kraljević Marko. Osim tih pučki intoniranih, u estetičkom smislu posve bezvri-jednih stihova, nalazimo u kalendaru i jedan sastavak protiv žena koji je Brlić preuzeo iz književne baštine: u kalendaru za 1855. tiskana je pjesma Od privare i zle naravi ženske hvarskoga kanonika Ivana Ivaniševića (1608 – ?1665), poznati cvit šesti iz ep-sko-lirskoga zbornika Kita cvitja razlikova (Mleci, 1642). Iako nastao kao reakcija na neka privatna ogovaranja Hvaranki,58 taj se tekst pretvorio u opći sud o pokvarenosti ženskoga bića. Premda Ivanišević nije bio loš pjesnik, premda se u njegovu zborni-ku nalazi lijepih stihova, u povijesti hrvatske književnosti ostao je zapamćen upravo po cvitu šestome, pisanom u maniri dogme o ženi kao demonu koji šteti muškarcu u svakom pogledu. Sljedeće, 1643. godine u Padovi je Jakov Armolušić (1575 – ?1649) objavio knjigu Slava ženska, reakciju protiv Ivaniševićeva cvita šestoga, a Marko Arnerić (1750 – 1829) u djelu Opravdanje dobri žena (Mleci, 1806) još uvijek se sje-ća Ivaniševićeva napada na žene, oštro ga osuđujući, ustvrđujući da nit je zato on raj steka i da sad bi poznal svu krivicu / i ženam bi dal pravicu.59

57 Litanije prati uzvik Poboljšaj se i Oslobodi muževe, Gospodine.58 Govori o tome Josip Mihojević u radu Mizoginski slučaj Ivana Ivaniševića, Croatica, XX, 31--32, Zagreb, 1989, str. 57-76.59 OPRAVDANJE | DOBRII XENAA | MARKA ARNERICHIA | Vlastelina Braçkoga. | C,OVIK STABLO, XENA GRANA. | U MLECZI 1802., str. 34. Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, R II C – 8° – 153.


125

I u Danici su donošeni dijelovi iz Ivaniševićeve Kite cvitja razlikova: pjesma Kako sam se naučio pěti60 izišla je 1838. godine u sedam nastavaka,61 a Sarce izgublje-no 1839. u dva nastavka.62 Brliću je to zacijelo bilo poznato, no on za svoj kalendar bira sastavak iz Kite cvitja razlikova sasvim drukčije intoniran, sastavak koji je dobro odgovarao njegovoj didaktičnoj prirodi. Premda liberalan u odgoju kćeri, premda je tiskajući spjev Anka i Stanko pozivao domorodke neka se i same, ako imaju talenta, ugledaju u pjesnikinju Anu Vidović, on je književnim tekstom tiskanim u kalendaru i dalje čuvao konzervativni moral kad je o ženama riječ. To nije neobično imamo li na umu funkciju te publikacije i konzumente kojima je bila namijenjena. Jer, poučnost je određivala vrstu i karakter sastavaka, a kad je o takvoj zadaći riječ, onda je i za očeki-vati da se za pobuđivanje kakve vrline uzmu obratni primjeri, da se što jače istakne ono za čime se žudi. O tome Divna Zečević kaže: “U prvoj polovici stoljeća mogu se još susresti česte osude, prijetnje, proklinjanja i izrugivanja ženskih nedostataka, u stvari pokazivanja i ponavljanja onih vrlina koje društvo traži ali umjesto ‘pozitiva’ nalazi ‘negativ’, često se spominje ‘prvi grijeh’ i sve zlo koje je otuda poteklo. Sve to, naj-bolji je pokazatelj da tekstovi vuku porijeklo iz još starijih predložaka proklinjanja i prijetnji koje će s vremenom ‘napredovati’ u ne manje stvarne i opravdane idealizacije ženskih vrlina ‘krhkosti’ i ‘nevinosti’.”63

U kalendaru za 1841. godinu – odmah iza prvoga nastavka Pavićeve Brojnice – tiskao je Brlić pjesmu Zec, potpisnu inicijalima J. M. Perviz. Pjesma ima šesna-est osmeračkih katrena (aabb) i u njoj zec lamentira o svojoj tužnoj sudbini: niti ko-me nanosi štete, niti je na njemu mesa, a opet ga hoće uloviti i staviti na ražanj, što se na kraju i dogodi. Taj, zapravo, tipičan kalendarski sastavak, namijenjen razonodi i smijehu, ne bi zaslužio veću pozornost da nije riječ o varijanti pjesme Zeca pripo-nizna tužba osječkoga župnika Antuna Josipa Turkovića (1758 – 1806), inače autora opsežnog hagiografskog spjeva Život svetoga Eustakije (Osijek, 1795). Da je riječ o njegovu djelu, dugo se nije znalo, točnije do 1948. godine kad ga je obznanio Josip Bösendorfer,64 napominjući da je pjesma “u kraćem i nedotjeranom obliku bila otštam-pana u Filipovićevom kalendaru”. Je li riječ o zabuni ili je posrijedi nešto drugo, ne bih znao reći, jer nemam uvid u sva godišta Filipovićeva kalendara, no činjenica jest da je pjesma tiskana u Brlićevu kalendaru. U odnosu na Turkovićevu verziju65 znatno je

60 U Ivaniševićevoj knjizi naslov glasi Kako se je petnik naučio peti.61 Tečaj IV, br. 37, Zagreb, 15. rujna 1838, str. 148; br. 38, 22. rujna 1838, str. 152; br. 39, 29. rujna 1838, str. 155-156; br. 40, 6. listopada 1838, str. 160; br. 42, 20. listopada 1838, str. 168; br. 43, 27. listopada 1838, str. 171-172; br. 44, 3. studena 1838, str. 176.62 Tečaj V, br. 7, 16. veljače 1839, str. 28; br. 8, 23. veljače 1839, str. 32.63 Pučko književno štivo u hrvatskim kalendarima prve polovice 19. stoljeća, I. dio, str. 99.64 Antuna Josipa Turkovića “Zeca priponizna tužba”, Osječki zbornik, br. II. i III., Gradsko gra-fi čko poduzeće “Štampa”, Osijek, 1948, str. 174-179.65 Zeca | Priponizna Tuxba | Vech sada drugi put | U | Slicsnoricsje sloxena i izpivana | Po | Antunu Josipu Turkovicsu | Oſsicskomu Parochu, i Vice Archi – Diaconu | God. 1802, 15 Febr. u Oſsiku | Na | Zabavu Jezika Slavonskoga. Muzej Slavonije, Osijek, Zavičajna zbirka Essekiana. O tome


126

kraća (75/16 strofa), a i one strofe koje se tematski podudaraju, razlikuju se u raspore-du leksičkoga materijala. Zanimljiva je, primjerice, kitica u kojoj zec opisuje kako ga kuhar špikuje. U Turkovića ona glasi:

Leđa moja iglom bodca i kiti me kano norca,naprišivajuć komada ko maskari o pokladâ.

U verziji iz Brlićeva kalendara uočavamo jednu i ne tako nevažnu modifikaciju:

Zatim iglom mene bocai načini kano norca, naprišivajuć komada ko Hanzvurštu o pokladâ.

Dakako, ono što ovdje upada u oči jest spominjanje Hanswursta, lika karakte-rističnog za njemačku pučku lakrdiju. Kad je Tomo Matić 1956. objelodanio dramu Judit, victrix Holofernis – koju je otkrio upravo u Arhivu obitelji Brlić – zabilježio je da “osim brodske Judite nema u hrvatskoj drami starijega doba izravnoga traga Hanswurstu”.66 Koliko je meni poznato, taj se lik ne pojavljuje ni u vrstovno različiti-jim sastavcima slavonske književnosti 18. i prve polovice 19. stoljeća. Lako je moguće da je posrijedi Brlićeva intervencija, što je on i inače često činio priređujući tekstove za kalendar. No, postavlja se pitanje: bi li takva intervencija imala smisla ako je riječ o ne-čemu što je konzumentima kalendara nerazumljivo? Odnosno, je li maska Hanswursta ipak bila poznata slavonskom puku, tj. nije li se iza toga imena krila kakva domaća inačica lakrdijaša, o čemu danas ništa pobliže ne znamo?

Rečeno je već da su Slavonci imali lijepu tradiciju kalendarskog štiva. Ako je su-diti po Jakošićevu spisu Scriptores Interamniae, prvi koji je izdavao kalendar bio je Đuro Rapić – koji je to činio kratko – njegov rad naslijedio je Jerolim Lipovčić, da bi nekako u isto vrijeme i Emerik Pavić započeo u Budimu tiskati kalendar, što je činio nevjerojatno dugo – trideset četiri godine. U Osijeku je pak dvadeset četiri godine ka-lendar priređivao Aleksandar Tomiković.67 I dok su kalendari koje su izdavali Adam Filipović i Antun Nagy obrađeni – zahvaljujući istraživanjima Vladoja Dukata68 – dot-le se o kalendarima spomenutih slavonskih osamnaestostoljetnih franjevaca jedva išta zna. Razlog je tomu razmjerno jednostavan: nisu oni bili zanimljivi književnim povje-sničarima jer se u njima estetski relevantnoga štiva nalazilo nije, a ako je kad koji pri-

sam tekstu opširnije pisao u radu Trpezarijske svečanosti u slavonskoj književnosti 18. stoljeća, u: Dani Hvarskoga kazališta 31 (Igra i svečanost u hrvatskoj književnosti i kazalištu), HAZU, Književni krug, Zagreb – Split, 2005, osobito str. 123-126.66 Jedna hrvatska školska drama iz Slavonije iz osamnaestoga vijeka, Građa za povijest književ-nosti hrvatske, 27, Zagreb, 1956, str. 90.67 Milivoj Šrepel, Jakošićev spis: Scriptores Interamniae, Građa za povijest književnosti hrvat-ske, 2, Zagreb, 1899, str. 124, 127, 142, 145.68 Književno-prosvjetni rad Adama Filipovića Heldentalskoga, Rad JAZU, 203, Zagreb, 1914, str. 1-127; Dvije tri o životu i književnom radu Požežanina Antuna Nagya, str. 142-158.


127

mjerak kojemu istraživaču i došao u ruku – a najviše ih je listala Divna Zečević69 – on-da nisu ni znali da je riječ o, primjerice, Pavićevu ili Tomikovićevu kalendaru.70 Uza sve to jedva da je potrebno posebno isticati da su kalendari bili potrošna roba, mnogi se do danas nisu sačuvali, pa neku konzistentniju sliku o kalendarskom štivu i ne mo-žemo imati. Zahvaljujući Ignjatu Alojziju Brliću ipak nam je dostupan barem dio sa-držaja Pavićeva i Tomikovićeva kalendara. Još i više: upravo na temelju ulomaka iz Brlićevih kalendara moguće je odrediti koji je točno kalendar uređivao Tomiković.71 Jer, u kalendaru za 1842. godinu donio je on – u rubrici Tulak iz starih ilirskih kalen-dara – neke sastavke iz kalendara Emerika Pavića za 1761. (zagonetke) i 1767. (devet pjesama). No, još je važnije da je u noti ne samo kazao da su Pavićevi kalendari već u njegovo doba bili rijetki, nego je zabilježio da je Pavićev kalendar za 1761. sadržavao i neke pjesme iz Kačićeva Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga, što opet znači da je Pavić munjevito proširio Kačića baš putem kalendara.

U Novouređenom ilirskom kalendaru iliti Svetodaniku za 1847. i 1848. godinu tis-kani su tekstovi iz kalendara koje je priredio Aleksandar Tomiković. U onom za 1847. nalazimo tri pjesme, a iz kojih godišta potječu, ne znamo, jer Brlić taj podatak nije na-veo, osim što je rekao da su preuzete iz kalendarâ, dakle, iz više njih, ne iz jednoga. U kalendaru za 1848. donio je Brlić četrnaest pripovitki, i to iz Tomikovićeva kalen-dara za 1803. Riječ je o tipičnom kalendarskom štivu, o kratkim, nerijetko smiješnim,

69 Pučki kalendari imaju svoje poglavlje u prvoj knjizi povijesti hrvatske književnosti: Maja Bošković-Stulli – Divna Zečević, Usmena i pučka književnost, Liber – Mladost, Zagreb, 1978, str. 489-506, a primjeri iz njih – osobito iz kalendara Adama Filipovića Heldentalskoga – pojav-ljuju se i drugdje. Tu je već prije spomenuta knjiga Divne Zečević Pučko književno štivo u hrvat-skim kalendarima prve polovice 19. stoljeća, a u knjizi Prošlost u sadašnjosti (Izdavački centar Revija Otvorenog sveučilišta Osijek, Osijek, 1991) nalazi se nekoliko studija u kojima se ta autorica poziva na primjere iz Filipovićevih kalendara te iz Novouređenog ilirskog kalendara iliti Svetodanika, premda nigdje izrijekom ne kaže da mu je sastavljač Brlić (Poukom protiv poklada u pučkim književnim tekstovima hrvatskih kalendara, str. 121-140; Poziv Slavoncima na ljubav prema jeziku u kalendaru Adama Filipovića Heldentalskog 1832. god., str. 153-158; “Nek je svašta”. Zbirka pučkih književnih poučno-zabavnih i nabožnih pričica, str. 159-166). Konačno, izradila je Divna Zečević i bibliografi ju hrvatskih kalendara koji su izlazili u 19. stoljeću, između ostalih obradila je i sadržaje različitih godišta Brlićeva kalendara (ne u cijelosti, nego od 1836. do 1850). Ni tu ne spominje Brlića kao priređivača. Vidjeti: Pučko književno štivo u hrvatskim kalendarima prve polovice 19. stoljeća, II. dio (Bibliografi ja), Izdavački centar “Revija”, Osijek, 1982, osobito str. 69-82.70 Vladoje Dukat kaže da “Tomiković je valjada bio urednik osječkoga kalendara”. Iz povijesti hrvatskoga kalendara, Narodna starina, sv. 4, II. knj., br. 1, Zagreb, 1923, str. 36. Marija Malbaša od autora starijih slavonskih kalendara spominje samo Marijana Lanosovića – i to pozivajući se na zapise Josipa Jakošića – nagađajući da je kalendar tiskao u Osijeku, što mislim da je po-grešno. Spominje i Adama Filipovića Heldentalskoga, valjda i zato što se on na svoje kalendare potpisivao. Vidjeti: Stari osječki kalendari, u: Slavonski godišnjak 1967., Novinsko-izdavačko poduzeće “Štampa”, Osijek, osobito str. 245-248. 71 Dukat o tome problemu tek nagađa: “(...) a za Lanosovića i Tomikovića možemo slutiti da su izdavali osječki kalendar”. Dvije tri o životu i književnom radu Požežanina Antuna Nagya, str. 143.


128

a svakako poučnim pričicama. Jedna od njih preuzeta je iz Relkovićeve zbirke Nek je svašta (Osijek, 1795), no to nije naznačeno, što potvrđuje da su Relkovićeve anegdote iz spomenute knjige postale opće dobro, pravo vrelo pučkih mudrosti, upravo ono što je i sam Relković valjda imao na umu kad je knjigu sastavljao.

Kad 1845. godine Brlić piše sinu da “ljudi traže Ezopovih fabula”, onda valjda zna što govori i za svoju tvrdnju ima uporište u životu. Uostalom, misao Vox populi, vox Dei iz spomenute godine ponovio je u pismu od 16. rujna 1850, neizravno doka-zujući da je njegov koncept poučavanja samo određenom vrstom tekstova učinkovitiji nego onaj koji zastupaju Zagrebci:

Matica zagrebačka odredila negdi prije, da će sada Gjorgjevića Psaltir i Mandalinu dati preštampat; Osman pokazuje da u našem puku odziva nejma, niti će se s Dubrovčanima ono postići, što se postizuje s Kačićem, Relkovićem i Dossenom! eto ti: vox populi vox dei.72

Koliko mi je poznato, prvi koji je Ezopa izrijekom spomenuo Slavoncima bio je Matija Antun Relković.73 Pišući, naime, predgovor drugome izdanju Satira (Osijek, 1779), a objašnjavajući kako to da su druge zemlje razvijenije, istaknut će važnost knjige, stavljajući pritom na prvo mjesto Ezopa:

Ali kako se one zemlje onako lipo urediše? Možebit silom, s bojem i sa zatvorom? Ništa manje nego to, štioče, jer gdi se kraljem i principom dužna virnost i pokor-nost od podložnika pravo ukazuje, ondi svega toga nije od potribe nego je bilo u svakom viku ljudi i domorodaca, koji hodeći po drugih zemljah sabiraše u hrpu, gdi što lipšeg i korisnijeg smotriše, ili bi sami kakovo rukotvorje dobro razumili pak u materinskom jeziku bi pisali knjige i otačbini svojoj poklonili, kakono je fa-bule za dicu Esopus i Fedro, ćudoredne pripovidke za male i velike Pilpaj bramin, komedije i utvorenje Ovidius, od gazdaluka i marve držanja Virgilius i Kolumela, satira pisaoci Horatius, Juvenalis i ostali mlogi, od kojih bi dugo bilo govoriti.74

Nije Relković ostao samo na konstataciji – ezopovske basne je i preveo, držeći da upravo takvo štivo Slavoncima treba jer ih na zabavan način može mnogočemu nauči-ti.75 Manji dio njegova prijevoda izišao je kao zasebna knjiga pod naslovom Esopove

72 Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836 – 1855, knjiga II., str. 124.73 U kajkavskoj književnoj sredini Ezopove basne javit će se i prije: Prvi otca našega Adama greh (Graz, 1674) Jurja Habdelića, Hrana duhovna (I, Zagreb, 1715; IV, Zagreb, 1727; V, Zagreb, 1734) Štefana Zagrepca i Cvet sveteh ali živlenje i čini svetcev (II, Graz, 1756) Hilariona Gašparotija. Vidjeti: Franjo Galinec, Ezopova basna u hrvatskoj kajkavskoj književnosti XVII i XVIII stoljeća, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, XXX, 1, Zagreb, 1935, str. 32-46.74 Djela Matije Antuna Reljkovića, Stari pisci hrvatski, knjiga XXIII, priredio za štampu i uvod napisao T. Matić, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1916, str. 62.75 Iscrpan rad o Relkovićevu prijevodu napisao je Ivan Kasumović: M. A. Reljkovića Basne Espove, Rad JAZU, 207, Zagreb, 1915, str. 1-93.


129

fabule za slavonsku u skulu hodeću dicu sastavljene (Osijek, 1804).76 Zbilo se to šest godina nakon Relkovićeve smrti († 1798), a tko se za tiskanje pobrinuo, danas ne zna-mo. Ipak, sudeći po sadržaju predgovora, zbog činjenice da je pisan u prvome licu, kao i zbog jedne rečenice s kraja predgovora kojom predgovaratelj moli da oni kojima se fabule ne dopadnu “ne kude tuđ posao i trud” – što je mogao napisati netko tko je već sličnih iskustava imao, a Relković ih je, kako znamo, imao – bit će da je rukopis prire-dio sam autor, premda ga nije potpisao.77

Više je puta Relković u predgovoru spomenuo riječi um, razum i pamet, pokazuju-ći koliko mu je stalo do čovjekova prosvjećenja, radi čega mu je i nudio upravo takav tip proze: kratko, veselo, poučno, za laglje razumiti. Iz već navedena Brlićeva pisma vidi se da se ni u njegovo vrijeme situacija nije bitno promijenila; i početkom 19. sto-ljeća “drugo puk neće da štije, još je dite, još se hoće da zabavlja”. Nije stoga neobično da će čak u četrnaest godišta svojega kalendara (1841 – 1854) donositi upravo basne u stihu. I u kalendaru za 1855. naći će se takvih priča, no pisane su prozom, “od Lovre Vallenskoga sabrane”. Želeći i on – poput Relkovića – podučavati, a znajući što lju-di traže, razumijevajući naoko nepretenciozan način usvajanja moralnih istina, izlazio je u susret književnim interesima mnogih slojeva čitatelja. Jedva opismenjeni seljaci, a možda i obrazovaniji slojevi stanovništva, zacijelo su u Brlićevu kalendaru nalazili ono što ih je zanimalo i u čemu su mogli uživati.

Premda je zacijelo znao za Relkovićev prijevod ezopovskih fabula, ipak se nije odlučio donijeti ih u kalendaru. Predložak je našao u jednom dubrovačkom izdanju – bila je to knjiga Fedra, Augustova odsužnjika, pričice Esopove (Dubrovnik, 1813) Đure Ferića (1739 – 1820), dvojezično izdanje u kojemu su basne paralelno pisane la-tinskim i hrvatskim stihovima, a raspodijeljene su u pet dijelova (knjiga).78 Predgovor knjizi napisao je Franjo Marija Appendini. Ferić je – baš kao i Brlić – poštovao folk-

76 ESOPOVE | FABULE | ZA SLAVONSKU U SKULLU HODECHJU | DICU SASTAVLJENE. | Negledaj lipoti, nit gerdochu Tila, | Neg na dobru pamet, i na dobra dilla. | Iſtina, Ja niſam lip, imam i perſonu hudu, | Cſeſto i dobro vino, bude u hergjavu Sudu. | U OSSIKU | Pritiskane u Slovopreshi Ivana Mart. Divalt, | Godine 1804. Muzej Slavonije, Osijek, Zavičajna zbirka Essekiana.77 Potvrđuje to i Josip Jakošić u spisu Scriptores Interamniae, jer kad navodi Relkovićeva djela, onda navodi i to: “Centum Aesopi fabulas ex gallico in illyricum vertit cumque viginti teribus cupris edidit.” (Stotinu Ezopovih basana preveo je s francuskoga na hrvatski te ih skupa s dva-deset tri bakroreza objavio.) Milivoj Šrepel, Jakošićev spis: Scriptores Interamniae, str. 130. On, dakle, govori o sto basana, upravo onoliko koliko ih ima izdanje iz 1804, a također kaže da ih je Relković preveo s francuskoga jezika, koji je naučio za vrijeme zarobljeništva. Neobično je što se ne spominje godina objavljivanja – premda se izrijekom kaže da je djelo tiskano – a spominje se broj bakroreza. I, doista, knjiga iz 1804. ima ih upravo toliko. Zanimljivo je primijetiti da Stjepan Sršan nije preveo upravo dio Jakošićeva rukopisa koji govori o bakrorezima: Slavonski pisci (1795 – 1830), Revija, 28, 1, Osijek, 1988, str. 72. 78 FEDRA | AUGUSTOVA ODSU∫CGNIKA | PRICIZE ESOPOVE | U PJESNI SLOVINSKE PRINESENE | OD GHJURA FERRICHJA | DUBROVCJANINA. | U DUBROVNIKU. | S’ DOPUSTJENJEM STARJESCINA. | GODISCTA MDCCCXIII. Arhiv Male braće, Dubrovnik. Knjigu sam na čitanje dobio dobrotom fra Marija Šikića.


130

lorno stvaralaštvo i u njemu nalazio poticaj za svoj književni rad, držeći da je basna osobito korisna za čovjekov odgoj. Napisao je on, naime, na latinskome jeziku zbirku basni pod nazivom Fabulae ab Illyricis adagiis desumptae (Dubrovnik, 1794), u kojoj je za narodne poslovice smišljao sadržaje koji će ih oprimjeriti.79 Kroz četrnaest go-dina Brlić je donio gotovo cijelu Ferićevu knjigu: iz prvoga, drugoga i trećega dijela prenio je sve basne, iz četvrtoga ispustio je samo basne pod brojem dvanaest (Lav kra-ljujuć) i dvadeset dva (Pjesnik), a najmanje je basni donio iz petoga dijela – od trinaest priča tiskao je tek četiri u kalendaru za 1854. godinu. Isključimo li predgovore pojedi-nim dijelovima, ono što govori pjesnik, zaglavlja pojedinim knjigama, Brlić je tiskao ukupno šezdeset osam basni iz Ferićeva izdanja.

Treba svakako napomenuti da je Brlić već i prije ciklusa započetoga 1841. godi-ne sporadično u kalendar unosio basne iz Ferićeve knjige. U kalendaru za 1839. godi-nu naći ćemo priče Pas i njegova sina (koja se potom ponavlja u kalendaru za 1841), Gladni psi (ponovno u kalendaru za 1844, s tim što je riječ o dvije različite verzije) i Zmija i turpija (ponovno u kalendaru za 1851, također u prilično izmijenjenoj vari-janti80). U kalendaru za 1840. nalazimo dvije bajke: Lisica i grozdje i Vol i žaba. Priča Lisica i grozdje potom je tiskana – dakako preinačena – u kalendaru za 1851. godinu, a Vol i žaba u kalendaru za 1844. (ali pod naslovom Razpuknuta žaba i vol). To, da Brlić nije žalio vremena pa se više puta vraćao čak i tako sitnim sastavcima kao što su stihovane basne – nastojeći ih poboljšati i učiniti pristupačnijima čitateljima kalendara – zacijelo govori o ozbiljnosti s kojom je uređivao svoju publikaciju. Brlićevo poprav-

79 Vidjeti rad Ivana Kasumovića Dva originalna naša fabulista, Rad JAZU, 206, Zagreb, 1915, str. 1-22.80 1839:

Tko u jačjeg od sebe maloumno diranek iz ove bajke nauk si izbira. Zmija s’ u alatnicu, gdi kovač posluje, uvuče da jila sebi iziskuje,

al ne našav ništa, zagrize turpije,koja bivša tvrda, ljutila se nije, već joj reče: “Ludo, što diraš u mene kad znaš da pregrizam ja šibike gvozdene?!”

1851:

Plazajuća zmija gdi kovač poslujelako se uvukav, hrane s’ iziskuje. Ne našav ništa jisti, turpije zagriza, koja bivša tvrda, zube joj zariza.

“Idi, ludo”, reče, “ti mi nauditiništ ne možeš, već ćeš zube si izbiti, koji nisu jaki kao moji zubi, s kojima se gvozdje riže, siče, dubi.”

Ovd’ je nauk onom koji drugog vriđakoj’ naudit može, a on ne uviđa.


131

ljanje već jednom objavljenih basni – neovisno koliko je vremena prošlo od verzije do verzije – teško da se može objašnjavati mogućnošću da će se koji čitatelj sjetiti da su neki sastavci već objavljeni te ih uspoređivati. Nevjerojatno je to već i zbog tipa re-cipijenta, a onda i zato što su kalendari bili roba ograničena vijeka trajanja: nova go-dina donosila je novi kalendar, stari se bacao ili služio nekoj drugoj svrsi. Zato, kad u pojedinim godištima kalendara nađemo različite varijante jednoga te istoga sastavka, onda to treba pripisati Brlićevu nastojanju da bude bolji. Još se jedna misao nameće u ovome kontekstu: ako je prve priče iz Ferićeve knjige Brlić tiskao u kalendaru za 1839. – a on je priređen 1838. i u prodaji se našao najkasnije u prosincu te godine – možda bi se smjelo nagađati da Fedra, Augustova odsužnjika, pričice Esopove pripadaju na-rudžbi knjiga iz Dubrovnika za koju je Brlić početkom 1834. zatražio potvrdu o legal-nosti nabavka.

Konačno, evo sastavaka koje je Brlić preuzeo iz Ferićeve knjige:

1841: Ezopove bajkePredgovor; Vuk i jagnje; Žabe proseće kralja; Vrana i paun; Pas i njegova sina; Krava, koza, ovca i lav.

1842: Ezopove bajke. NaslidovanjeŽabe protiva suncu; Lisica; Vuk i ždral; Vrabac i zec; Vuk, lisica i majmun; Magarac i lav u lovu; Jelen na potoku.

1843: Ezopove bajke. NaslidovanjeLisica i vrana; Cipelar likar; Magarac i starac; Jelin i ovca; Šteneća se kučka; Ovca, pas i vuk.

1844: Ezopove bajke. NaslidovanjeGladni psi; Stari lav, vepar, vol i magarac; Lasica i čovik; Virni pas; Razpuknuta žaba i vol; Pas i kukudrio (krokodil).

1845: Ezopove bajke. NaslidovanjeLisica i roda; Pas čuvajući blago i proždrlac; Lisica i orao; Žabe i baci među sobom u ratu. Svrha prve knjige Ezopovih bajki.

1846: Ezopove bajke. NaslidovanjeJastreb i golubovi.

Druga knjiga Ezopovih bajki Pisnik; Junac, lav i lovac; Starica, mlada i čovik; Čovik i pas; Orao, mačka i prasica.

1847: Ezopove bajke. Naslidovanje iz druge knjige Car Tiberijo i njegov dvornik; Orao, vrana i žaba kornjača; Mazge i razbojnici; Jelen i volovi. Zaglavljenje drugoj knjigi.

1848: Treća knjiga Ezopovih bajki Predgovor;81 Starica i vinska posuda; Pantera i seljani; Majmunova glava; Ezop i bezočan čovik; Muha i mazga.


81 U Ferića naslov glasi Pridgovor Eutiku, str. 59.

132

1849: Ezopove bajke iz treće knjigePas i vuk; Brat i sestra; Sokratova rič; Pile i biserno zrno; Pčele, ose i stršen sudac; Ezop s ditcom; Pas i jagnje.

1850: Ezopove bajke iz treće knjigeŠtrižic i savura; Dubje pod božanskom obranom; Paun i božica Juno; Ezop i tlapalac; Magarac i Gali. Svrha treće knjige Ezopovih bajki.

1851: Četvrta knjiga Ezopovih bajkiPisnik; Lasica i miši; Lisica i grozdje; Konj i vepar; Pisnik; Boj mišâ i lasicâ; Zmija i turpija.

1852: Iz četvrte knjige Ezopovih bajkiPisnik; Lisica i jarac; Dvi torbe; Lupež koji je pokrao crkvu; Herkules i Pluto; Koze i jarcevi.

1853: Iz četvrte knjige Ezopovih bajkiTrinaesta bajka;82 Čovik i zmija; Lisica i zmaj; Fedro; Simonidovo brodolomje; Rađajuća planina.

1854: Iz četvrte i pete knjige Ezopovih bajkiMuha i mrav; Simonid od bogova sačuvan; Putnici i razbojnik; Ćelavac i muha; Dva ćelavca; Lovac i pas. Svrha Ezopovih bajki.

Iz pregleda se dade vidjeti sljedeće: basne iz prvoga dijela Ferićeve knjige obje-lodanjivane su od 1841. do 1846, iz drugoga od 1846. do 1847, iz trećega od 1848. do 1850, basne iz četvrtoga dijela izlazile su u kalendarima za 1851, 1852, 1853. i 1854, s tim što su u posljednjem godištu objavljene dvije basne iz četvrtoga dijela te samo če-tiri iz petoga dijela (Putnici i razbojnik, Ćelavac i muha, Dva ćelavca, Lovac i pas).83 Iako je Brlić u kalendaru za 1845. godinu naznačio da završava prva knjiga Ezopovih bajki, ipak je 1846. donio i posljednju iz toga dijela (Jastreb i golubovi), a iza nje zapo-čeo ciklus iz druge knjige. Kako što je i za očekivati, mijenjao je on štošta u Ferićevu predlošku: umjesto naziva pričica, Brlić koristi riječ bajka,84 katkad je preoblikovao naslov (Pas po rijeci plijuć – Pas i njegova sina; Pčele, truti i osa ka sudi – Pčele, ose i stršen sudac), mijenjao je Slavoncima nerazumljive riječi (crevljar = cipelar, to-var = magarac, lelek = roda, piljug = jastreb, leuhart = pantera), ponekad je ostavljao izvorni leksem, a u zagradi dodao uobičajen za svoje jezično područje (Pas i kukudrio /krokodil/), a uvelike je intervenirao u raspored leksičkoga materijala. Evo kako, pri-mjerice, glasi Pridgovor:

Ferić

Što prvi iznašo Ezopo jes njekad u jambe od šes to ja nogâ stavih sad.

82 Basna je nenaslovljena. U Ferićevu izdanju nosi naslov Brodar i družina, str. 115. 83 Brlić je ispustio sljedeće basne iz petoga dijela: I, II, III, VI, VII, VIII, X, XI, XII.84 Samo jedanput rabi se pojam basna: u kalendaru za 1847. priča Orao, vrana i žaba kornjača najavljena je kao šesta basna.


133

Koristi knjiga ovih dvije su: er smijeh daju i s mudra svjeta njih življenje izpravljaju.Nu, ako mi zloban tko zabavi, zvijerima ne samo govor što dadoh, nu i dubima,spomene nek se taj pričicam da se mi smišljenim za ogledaj špotimo u ovimi. (str. 3)

Brlić

Što je Ezop prvi iznašao već davno,ja u redke stavljam i sad činim javno. Od bajki koristi dvi su: jer smih daju i življenje s mudrim svitom izpravljaju.Al ako zabavi tko zloban, zvirimašto govorja dado i nimim deblima, taj nek se spomene da s’ izmišljenima šalimo za ogled bajkama ovima.85

Premda je kroz dugi niz godina iscrpljivao Ferićevu knjigu i njezinim sadržajem punio velik dio zabavnog dijela kalendara, Brlić nikad nije naznačio otkuda je pre-uzeo priče i tko im je autor, što je zanimljivo, budući da je u takvim slučajevima veći-nom spominjao autore: za Radonju i Milavu kaže da je pjesma Vladislava Menčetića, za Brojnicu da ju je napisao pater Emerik Pavić, spjev Anka i Stanko Ana Vidović, a pjesmu Od privare i zle naravi ženske Ivan Ivanišević. Zašto je baš Ferićevo ime pre-šutio, ne bih znao reći.86 Unatoč tomu, i u slučaju publiciranja Ferićeve knjige učinio je Brlić isto ono što je činio kad je u kalendaru donosio djela pjesnika iz različitih hrvat-skih krajeva: ne samo što je Slavonce podučavao, što ih je prikladnim štivom privlačio čitanju uopće, nego je učinio dostupnim još jedno djelo domaće književne baštine. Ta njegova gesta imala je zacijelo sasvim drukčije učinke nego kad se taj isti Ferić poja-vio na stranicama Danice.87 Premda danas Brlićev postupak mijenjanja tuđih tekstova

85 Kalendar za 1841. godinu.86 Neobično je to samo u kontekstu Brlićeva kalendara, a inače je riječ o karakterističnom obi-lježju pučkih kalendara: “U pučkoj je književnosti često vrlo slično: i tu je autor anoniman, ili čak i namjerno zatajen. Ono što se u njoj u pisanome obliku prenosi, ima osobit status: to se ne nastoji predstaviti kao nečija individualna kreacija, nego kao neka vrsta znanja o nečemu što se nekad zbilo. Pučka književnost, naime, pretendira na stvarnosni status i inzistira na svojoj vezi sa zbiljom. Budući da se često pojavljuje u publikacijama koje imaju praktičnu namjenu (npr. u kalendarima) ona i sama želi izgledati kao nešto što za čitatelja ima praktičnu svrhu. Ta se svrha najčešće svodi na poučnost, čak i onda kad se radi o beletrističkim tekstovima, ili se želi predstaviti kao znanje, dakle kao izvješće o nečemu što postoji i prije teksta i bez obzira na nj. A kod takve orijentacije pojam autorstva nije neophodan, pa je čak ponekad i štetan. Zato se pučki tekstovi prenose, prevode, prerađuju i uopće, kolaju, a da se nitko ne pita tko ih je i kada napisao.” Pavao Pavličić, Pučka, trivijalna i masovna književnost, u: Trivijalna književnost, pri-redila Svetlana Slapšak, Studentski izdavački centar UK SSO, Institut za književnost i umetnost, Beograd, 1987, str. 75-76.87 Basna Lisica i gavran tiskana je u Danici ilirskoj, tečaj II, br. 20, Zagreb, 14. svibnja 1836, str. 77, a kao autor potpisan je Ferić, Ilir iz Dubrovnika.


134

ne smatramo tekstološki legitimnim, treba znati da je on tako postupao iz sasvim kon-kretnih razloga – približiti djelo čitatelju i time obaviti određenu zadaću, a ta je, da-kako, podizanje kulturne svijesti svojih sunarodnjaka. Mogao je on, dabome, tekstove primjerenog sadržaja jednostavno pretiskati, no bi li u tome slučaju postigao ono što si je odredio kao misiju kad je odlučio pokrenuti kalendar, pitanje je o kojemu treba mi-sliti kad se procjenjuju Brlićeve intervencije u preuzete tekstove. Njemu je ipak bilo do nečeg drugog, pa u kontekstu narodne prosvjete treba razumijevati i njegov odnos prema predlošku. Pritom ne smijemo smetnuti s pameti važnu činjenicu – Brlić je knji-ge nabavljao i omogućavao da ih čitaju i oni koji ih inače čitati ne bi mogli. Da se vidi stupanj zadiranja u tekst – čak do te mjere da se predlošku dodaju novi stihovi – dono-sim Ferićevu desetu basnu prve knjige i Brlićevu verziju:

Ferić

Vuk, lisica i mojemun

Tko god se lažima prid svijetom odkrio, himbenim al kima djelima očitio,da istinu i reče kad, vjeru on već ne ima, pričica kazat sad Ezopa ovo ima.Vuk kori kradbinom lisicu, a ova veli da nigda tom tamnosti krivova.Sudac jur zasjede mojemun meu njima i pomno besjede obih strana prima.Kad i on i ova razložit dospješe, riječ je da njegova osuda ova bješe:“Meni se vidi ovo da ti” – veli vuku – “nijesi onu štetovo stvar od nje ti išteš ku,a da si ti skrovno dignula, cijenim ja, ono što vuhovno meni sad zataja.” (str. 15)

Brlić

Vuk, lisica i majmun

Kog svit upoznade da često put laže,tom se ne viruje kad istinu kaže, to će sada ova bajka osvidočit koju nam Ezopo znadija predočit.Vuk kori lisicu da ona rad’ krade,ona veli ništa da od tog ne znade. Pravedan je sudac majmun među njima, tužbu i izpriku od obojeg prima.Kad vuk i lisica parbit se dospiše,majmunova tada ova odsuda biše: “Vuče, što ti tužiš, lija štete tebi nije učinila, kraduć hranu sebi.A ti, lijo, što si pokradala skrovno,


135

preda mnom sad želiš zatajat vuhovno. Jednaki ste, hodte meni sa očiju, štetu vi činite, krijuć se od sviju.”88

Premda je Brlić u predgovoru preudešenog izdanja Kristijade rekao da “nam sva-ka starina mora bit svetinja, pod kojim mu drago licem bila” (str. VII), on se toga pri-državao nije, ni u tako zamašnom poslu kao što je mijenjanje verzifikacije (redkotvor-stvo) Palmotićeva epa – što je za sobom nužno povuklo mnoge preinake, čak do te mjere da je nerijetko mijenjan smisao izvornika – a pogotovu o tomu nije vodio raču-na u sastavcima priređenima za kalendar. I premda je svoju verziju Kristijade nazvao drugim izdanjem – što ona nikako nije mogla biti – tako je valjda mislio i o tuđim pje-smotvorima tiskanim u kalendarima, premda ih je prilagođavao svojim jezičnim navi-kama, poslavončivao ih leksički, ponekad pak ostavljao riječi izvornika,89 ili, gdje je to bilo moguće, donosio obje varijante. Brliću je, naime, bio važan sadržaj, a sad, je li zbog čitatelja morao manje ili više intervenirati u leksik, to njemu nije bilo presudno, jer je od vjernosti predlošku važnija bila svrha koju je želio postići – njegova recepci-ja, korisnost. Ili, kako to kaže u predgovoru Krstovke:

Mlogi me kore s tim što nisam, popravivši pravopisanje od riči do riči, Palmotićevo dilo drugi put na svitlo izdao. Ovima odgovaram da veći broj njih istih ne bi ho-tio knjigu štit štono bo ne bi mogao razumit ne samo mloge riči, da li i iste četve-roredke. I s tim poslom ostavivši u jeziku Ilirce, a ne doprivši s pravopisom do Dubrovčana, ostao bi i od jedne i od druge strane neštiven i nekoristan. Čemu bi mi dakle trud bio? (str. X)

Motrimo li, dakle, Brlićev pristup tekstovima hrvatske baštine – neovisno je li ri-ječ o sastavcima koje je unosio u kalendare ili Krstovki – u kontekstu vremena i sredine u kojoj je živio te preporoditeljskih nastojanja da se međusobno povežu različiti hrvat-ski krajevi, koji su dugo vremena bili pod različitim krunama, a u književnosti živjeli u poetički različitim vremenima, onda on ima smisla, jer ga podržavaju pragmatični uvjeti. Patetično kazano: plemenitost namjere da umjetničku knjigu donese i u domo-ve onih koji nisu pripadali sloju svijetle i prepoštovane gospode opravdava Brlićeve intervencije.90 A da je taj cilj bio toliko jak može potvrditi jednostavna logika: Brlić je mogao – kad je već riješio izdvojiti vlastite novce za objavljivanje knjige – pretiskati Kristijadu, ne trošeći ni vremena ni truda na njezino preinačavanje, ne brinući se hoće

88 Kalendar za 1842. godinu.89 “Na mlogo mista pako ili sam morao sbog sličnoričja ili baš i hotio mnoge starinske riči zadržati, da se malo-pomalo obiknemo i starja i novija dubrovnička dila razumivati i štiti. (U Dubrovniku bo se veliko blago od ilirskih umotvorstva nahodi.).” Krstovka, str. VIII.90 Upravo je ta namjera istaknuta u drugom nastavku napisa o Palmotiću u kojemu je kratko do-taknuto i Brlićevo izdanje Kristijade: “Imamo mi doduše i drugo izdanje ovoga děla, koje je g. 1835 o trošku g. A. I. Berlića u Budimu pod naslovom ‘Kèrstovka’ na svět izišlo; nu g. izdatelj za ljubav Slavoncem, osobito pako prostomu puku, i rěči i formu pěsni tako je proměnio, da se s maticom (originalom) nikako nemože usporediti.” -k., Junio Palmotić, Danica horvatska, slavon-ska i dalmatinska, tečaj XII, br. 17, Zagreb, 25. travnja 1846, Zagreb, str. 67.


136

li potencijalnim čitateljima koja riječ biti nerazumljiva i kako će prihvatiti osmoslovne retke izvornika. Ipak, on je upravo takav posao držao smislenim, vjerujući da će time postići da se knjiga – koju “u našim stranama nigdi ni dobit ni vidit nisam mogao” (str. IX) – proširi i po drugim ilirskim krajevima. Naravno da izvan takvoga konteksta Brlićev posao nije mogao biti drukčije ocijenjen doli onako kako ga je još početkom 20. stoljeća ocijenio Dragutin Boranić: “Posao mu je ipak izišao traljav. (...) Tako je evo Brlić priredio drugo izdanje ‘Hristijade’. Da je ono za čitaoce, kojima ga je nami-jenio, moglo biti razumljivije od Palmotićeva originala, mislim, da se može priznati; ali je i to jasno, da je Brlić stihove Palmotićeve nemilo nagrdio i oteo im sav pjesnič-ki čar.”91

IV.

Danas, zapravo, više i ne možemo pravo procijeniti što je sve Brlić činio kako bi knji-ga dospjela u što šire slojeve stanovništva. Jer, gajio je on prema knjizi strast, koju je nagovijestio još u ranoj mladosti kad je kao dvadesetogodišnjak (1815) otišao u Beč “radi nabave galanterijske i druge robe za trgovinu, ali je to prvo njegovo poslovno putovanje završilo kupnjom mnoštva knjiga i glazbala, pa se Brlićeva trgovina mje-šovite robe pretvorila u knjižaru, a to su istodobno bili i začeci obiteljske knjižnice.”92 Uostalom, posve će se intimno ispovjediti sinu u pismu od 29. ožujka 1848. i prizna-ti mu, između ostaloga, ovo: “Moj sinko! kako ti reko, ja velim: mir je najbolji, komu ga je Bog dao, i pri tomu ostajem; ti više nemožeš od mene načiniti propagandiste, jer to jamačno ni u mojoj mladosti i jakosti ne bi bio – ja za to nisam, moj je konj od uvi-ka bio – knjiženstvo, a za ostala sam se slabo ikada brinuo.”93 Kalendar je bio samo jedan oblik njegove želje za promicanjem pisane riječi. A kao što se skrbio da književ-na umotvorstva dubrovačko-dalmatinskih spisatelja dođu do slavonskih čitatelja, ta-ko se brinuo da i djelo kojega njegova zavičajnika postane poznato u drugim krajevi-ma. Tako u pismu sinu od 8. veljače 1845. piše da je Anti Kuzmaniću u Zadar poslao Kućnika (Osijek, 1796) Josipa Stipana Relkovića (1754 – 1801) “da iz njega svakog miseca za podučenje u poljodilstvu u Zoru naštampa”,94 što je ovaj i učinio.95

91 Drugo izdanje Palmotićeve “Hristijade”, Nastavni vjesnik, IX, Zagreb, 1901, str. 664, 666.92 Ignjat Alojzije Brlić, Izabrana djela, priredio Vladimir Rem, Riječ, Vinkovci, 2003, str. 14.93 Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836 – 1855, knjiga II., str. 6.94 Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836 – 1855, knjiga I., str. 85.95 Kuzmanić oduševljeno najavljuje Kućnika: “Napokon, imam objaviti i jednu veliku zaslugu na-šega privridnoga Ignata Berlića. On sve za ovu našu književnost starajući se, na dar mi je priklani poslao knjigu slavnoga Relkovića, Kućnik narečenu (1796 godine u Osiku pečatanu, u Dalmaciji nepoznatu, a u Slavoniji već trideset godinah teško se može naći), da iz nje pripisujem, i u Zori pe-čatam. Ovo ti je prava naša Georgika, po put one Georgike Rimskoga pisnika Virgilja; za svakoga težaka i domaćina koristni i sladki nauk; u njoj stoji, kako se svakoga miseca ima o polju raditi i oko kuće nastojati.” Zora dalmatinska, III. godina, br. 40, 5. listopada 1846, str. 314; pretisak, III. svezak, pripremili Tihomil Maštrović i Milan Mirić, Erasmus Naklada, Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb, 1995. Evo što je iz Relkovićeva djela tiskano na stranicama Zore:


137

U pismu od 22. studenoga 1830. Vuku Karadžiću piše kako “Adam Filipović prevodi na čistiji jezik Mandalijenu pokornicu od Ignatia Đorđi u Mletcih štampanu 1728”.96 Zanimljiva je Brlićeva opaska o čistijem jeziku, a ne treba mimoići ni godi-nu kad on piše o tomu. Ako znamo da su Brlić i Filipović bili prijatelji, da je Brlićeva Krstovka izišla 1835. godine,97 da je i on “sumračnije, zastarane ili neobične riči” Palmotićeva epa zamijenio “na mlogo mista sa znanima i običnijima ričima” (str. VIII), onda ne bi bilo neosnovano pomisliti da je možda riječ o dogovoru, da su Brlić i Filipović podijelili posao, budući da su obojica imala isti koncept narodnoga prosvje-ćivanja, isto su gledali na ulogu knjige u životu naroda, konačno, obojica su izdavala kalendar. Te 1830. Filipović je već imao Uzdahe Mandalijene pokornice (Mleci, 1728) i radio na njima, a kad je Brlić nabavio Kristijadu, ne znamo, no da mu nije bilo lako, posvjedočio je u predgovoru.98 Brlić je svoj posao okončano, o Filipovićevu danas ni-

1846 (III. godina):

Listopad: br. 40, 5. listopada 1846, str. 314-316 (Što se u polju radi, Što se u brdu radi); br. 41, 11. listopada 1846, str. 321-322 (Što se u bašči radi); br. 43, 26. listopada 1846, str. 343-344 (Što se oko marve i živadi čini, Što se oko kuće i u kući radi). Izostavljeno: U kući, Što se glede zdravja paziti ima.

Studeni: br. 46, 16. studenoga 1846, str. 366-368 (Što se u polju radi, Što se u brdu radi, Što se u bašči radi, Što se oko marve i živadi čini). Izostavljeno: Okolo cvitja, Što se oko kuće i u kući radi, Što se glede zdravja paziti ima.

Prosinac: br. 50, 14. prosinca 1846, str. 396-398 (Što se u polju radi, Što se u brdu radi, Što se u bašči radi, Što se oko marve i živadi čini). Izostavljeno: Okolo cvitja, Što se oko kuće i u kući radi, Što se glede zdravja paziti ima.

1847 (IV. godina):

Siječanj: br. 3, 18. siječnja 1847, str. 21-23 (iz poglavlja Što se oko marve i živadi čini doneseno je samo ono šte se tiče brige oko krava i ovaca, dok je nastavak – o svinjama – izostavljen); br. 4, 25. siječnja 1847, str. 28-29 (donesen dio Što se u kući radi iz poglavlja Što se oko kuće i u kući radi). Izostavljeno: Što se u polju radi, Što se u brdu radi, Što se u bašči radi, Okolo živadi, Oko kuće, Što se glede zdravja paziti ima.

Veljača: br. 7, 15. veljače 1847, str. 55-56 (Što se oko marve čini). Izostavljeno: Što se u polju radi, Što se u brdu radi, Što se u bašči radi, Okolo živadi, Što se oko kuće i u kući radi, Što se glede zdravja paziti ima. U br. 8, od 22. veljače 1847, str. 61-62, donesen je dio iz Razdiljenja sadržaja – uvod Kućnika – u kojemu se kazuje tko je to zapravo kućnik.

Ožujak: br. 12, 22. ožujka 1847, str. 94-96 (dio iz poglavlja Što se u polju radi); br. 13, 29. ožujka 1847, str. 103 (nastavak iz poglavlja Što se u polju radi). U br. 25, od 21. lipnja 1847, str. 150--151, donesen dio iz Razdiljenja zadržaja pod naslovom Zemlje različite i gnoj iliti đubre. Inače, Kućnik se u ulomcima našao i na stranicama Danice ilirske, tečaj III, br. 2, Zagreb, 14. siječnja 1837, str. 5-8 (nazivi mjeseci u godini).96 Vladoje Dukat, Sitnice o Adamu Filipoviću Heldentalskom, Nastavni vjesnik, XXXIX, Zagreb, 1930/1931, str. 75.97 Predgovor je datiran 2. siječnja 1835, što znači da je Brlić posao okončao 1834, a kad ga je započeo, teško je reći, no da mu je – uz svakodnevne obveze – trebalo više godina, mislim da je nedvojbeno.98 Kaže: “Još imam opomenuti da ovo drugo izdanje Krstovke imamo jedino zafalit mlogopošto-vanom otcu Andriji Kujundžiću, franciškanu države bosanske, predstojnom gvardijanu i župniku


138

šta ne znamo.99 U svakom slučaju, neka veza između tih činjenica postoji, premda ju je danas teško valjano obrazložiti.

Premda izlazi iz okvira naslovom postavljene teme, ipak bih upozorio na jedno dosad neuočeno mjesto iz Brlićevih pisama. Riječ je o pismu od 13. prosinca 1847. go-dine u kojemu, između ostaloga, kaže i ovo:

Tvoja je Mati Relkovića Ekerthshausena [?] proti mojoj volji služkinjama davala, da ga u crkvu nose, i tako je propao. Među tim znaj da su sadašnji isti onakovi kao i onaj, koji bijaše original u Monakovu utišten, jer sam ja to češće slagao, i o tomu se puno obsvidočio. (str. 155)

Brlić ne kaže o kojoj je Relkovićevoj knjizi riječ, no držim da je nedvojbeno da su sluškinje u crkvu mogle nositi samo jednu njegovu knjigu – Slavonske libarice

kreševskom u Bosni, momu dobrom prijatelju i iskrenom ljubitelju našeg knjiženstva. On je bio koji mi je sveserdno ovu knjigu dobavio i dao kadno sam – ne mogavši ju nigdi za proštivenje dobit – na sve strane razpisao da mi se pošto-poto dobavi i dade”, str. IX.99 Pišući o Filipoviću, Ferdo Filipović je više puta navodio i neke pjesme. Zanimljivo je da se u čet-vrtome i osmome nastavku citiraju sastavci koja po intonaciji podsjećaju upravo na Đurđevićevu poemu, a usto su pisani i osmeračkom sestom rimom (ababcc). Je li možda riječ o pjesmama iz vremena kad je Filipović čitao Uzdahe Mandalijene pokornice, zanimljivo je pitanje, posebno kad ga se dovede u kontekst Brlićeva pisma Vuku. Evo nekoliko strofa iz pjesme Križ i ljubav:

Trpit hoću, trpit moram,Trpit želim i dužan sam,Trpit jesam ja pokoran,Jer bo grieha ja sužanj sam:Al’ trpljenje Bože sladi,U mê ljubav Ti usadi.Ljubav daj mi onu istu,Koju imaš pram čovjeku,I uzdrži sebi čistu,Dokle živim ovd u vjeku,I s ljubavljom križ sastavi,I na križ me tad postavi.S križem hoću ja hoditiNa ljubav se nasloniti,Na križu ću dan noć biti,S ljubavljom se tad pokriti.Križ i ljubav i ja s njima,Neka Trojstva sliku ima.Kad mi srce mukom gori,Ljubav plamen zli nek gasi;Kad mi tko god djelo kori,Nek mi ljubav srčbu kuša:Križ i ljubav u težkoćiNek mi budu u pomoći.

Adam Filipović heldentalski, Glasnik biskupije Djakovačko-Sriemske, tečaj I, br. 18, U Djakovu, dne 30. rujna 1873, str. 141.


139

(1761). Josip Jakošić to djelo ne spominje, a saznalo se za njega tek 1941. godine kad ga je u knjižnici obitelji Brlić pronašao Josip Dujmović i o svojemu otkriću izvijestio u Hrvatskom narodu (4. lipnja 1941). Kritički ga je priredio Antun Djamić,100 a opšir-nije o njemu pisala Zlata Šundalić, baveći se generičkom tipikom (molitvenik mje-šovita tipa) i pokušavajući rekonstruirati neke izgubljene stranice, slijedom autorove najave u predgovoru da slavonski vojnici nemaju pjesama koje bi pjevali za vrijeme svete mise.101 Kao ni na prvome izdanju Satira, tako ni na naslovnoj stranici Libarica nije naznačeno mjesto tiskanja, ono je za našu književnu historiografiju djelo koje je izišlo sine loco, premda se – slijedom analogija – zaključivalo da su i Slavonske liba-rice vjerojatno tiskane u Dresdenu. Brlićeva opaska upućuje na drugu lokaciju, možda k tomu pravu. Iz njegova pisma vidimo, naime, da se knjiga obilato koristila, a ako su ispravni zaključci Zlate Šundalić da se na izgubljenoj trećoj i četvrtoj stranici nalazila tekstualna varijanta singmesse, onda je posve logično da su Libarice mogle biti koriš-tene i izvan konteksta za koji su pisane – za slavonske vojnike na ratištu. Dalje, Brlić govori o knjizi u množini, što znači da su Libarice imale više izdanja i da su potonja bila ista kao original, što on potvrđuje na temelju vlastita iskustva jer je, kaže, više puta uspoređivao potonja izdanja s originalom. A taj je original – to je sada bitno – tiskan u Monakovu. Koji je to grad, jasno je – riječ je o Münchenu (lat. Monacum).

Doista, je li moguće da je Relković svoju prvu knjigu tiskao u tomu gradu? Godine 1756. otišao je u austrijsko-pruski rat (Sedmogodišnji ili tzv. Treći šleski rat), koji je trajao do 1763. Prusi su ga zarobili u prosincu 1757. u bici kod Wrocława (Breslau) pa je odveden u Frankfurt na Odri, gdje je ostao do 1759, jer je u studenome te godine sudjelovao u bici kod Maxena.102 Jakošić bilježi da se iz zarobljeništva vratio u tabor blizu Dresdena u Saksoniji, a on sam u predgovoru drugoga izdanja Satira iz 1779. da je to djelo napisao 1761. u Saksoniji, dakle nakon povratka iz zatočeništva. Libarice su pak izišle u godini u kojoj je Satir napisan, a kako je riječ o prijevodu s francusko-ga jezika, pritom malena djela, mogle su biti zgotovljene u godini u kojoj su tiskane. Osim ako Relković još za vrijeme uzništva nije načinio prijevod pa ga donio sa sobom i ubrzo nakon povratka objelodanio. Također, dade se primijetiti stanovita distanca u sadržaju naslovnice Libarica. Kao da ju je sastavljao netko drugi, a ne Relković: spo-minje se samo prezime, o autoru se govori s poštovanjem, pa se ispred vojničkoga či-na dodaje i imenica gospodin (gospodin oberlieutenant), čega inače nema u ostalim njegovim djelima, a posebno upada u oči kako je naglašeno da je Relković Libarice iz “svojih molbeni knjižica iz francuskoga jezika u slavonski premetnio”. Kako bilo da bilo, pitanje mjesta tiskanja Slavonskih libarica jedno je od onih na koje hrvatska književna povijest čeka pouzdan odgovor. Brlićeva bi napomena u tomu uvelike mo-gla pomoći te bi bilo vrijedno pažljivije ispitati mogućnost je li prvo Relkovićevo dje-lo doista izišlo u Münchenu.

100 Relkovićeve Slavonske libarice, Građa za povijest književnosti hrvatske, 33, Zagreb, 1991, str. 97-118.101 O Relkovićevim Slavonskim libaricama, u: Kroz slavonske libarice, Ogranak Matice hrvatske Osijek, Osijek, 2005, str. 127-142.102 Ivan Scherzer, Život M. A. Reljkovića, Nastavni vjesnik, VIII, Zagreb, 1900, str. 5.


140

V.

Ignjata Alojzija Brlića nazivalo se u hrvatskom književnopovijesnom studiju koje-kako: autodidakt, kulturtreger, zanesenjak, kontroverzna osoba, čak uhoda za Vuka Karadžića. Njegov jezikoslovni rad pobuđivao je veću pažnju od njegova “književno-ga” rada, prijepori s predstavnicima zagrebačke filološke škole bili su zahvalnija tema od proučavanja njegova kalendara. I, naravno, nitko nikad nije zaboravio spomenuti impresivnu knjižnicu u kojoj su se sačuvala važna djela hrvatske dopreporodne knji-ževnosti. Usudio bih se ustvrditi da je tek Pavao Pavličić analizom Brlićeva izdanja Kristijade izmijenio predodžbu o tom Slavoncu, rastumačivši njegovu koncepciju ra-zumijevanja literature i njezina smisla u nekom povijesnom trenutku. Ma koliko je ta koncepcija u Brlićevo vrijeme bila zastarjela, ma koliko njegov odnos prema baštin-skim tekstovima bio za nas – gledajući sa strogo filološkog stajališta – neprihvatljiv, ipak se ne smije zaboraviti vrijeme u kojemu je djelovao i čitatelji kojima je htio biti koristan. Uostalom, dovoljno je prisjetiti se što već na izmaku 19. stoljeća piše pučki pjesnik Niko Batistić:

Da su Kačić i Babić103 pjevali i pisali kako mnogi dandanas pjevaju i pišu za puk, njihova bi djela, za stalno, danas spavala po gragjanskim knjižnicama, i bila bi izgubljena za prosti puk, kako je za nj izgubljeno silno i neprocjenjivo književno blago tolikih dubrovačkih pjesnika i spisatelja. Još i danas za prosti puk više vri-jede nesgrapni život s. Olive i Kačićeva Korabljica, nego sva djela Nalješkovića, Držića, Vetranića, Čubranića i ostalih ljubavnih pjesnika.104

Ako je tako bilo na pragu moderne, kako li je tek bilo u Brlićevo doba?Novouređeni ilirski kalendar iliti Svetodanik važna je sastavnica književnoga ži-

vota Slavonije prve polovice 19. stoljeća. Iz dosadašnjih napisa o njemu to se nije dalo razabrati, jednostavno zato što se u sadržaj kalendara nije zagledalo. Ako se to i činilo – kako je to činila, primjerice, Divna Zečević – onda su se iz kolekcije Brlićevih ka-lendara izdvajali primjeri da bi se opisao fenomen pučkoga kalendara uopće, njegovih zadaća, svjetonazora i stereotipa koje je promicao, da bi se, uostalom, potvrdila temelj-na komponenta te publikacije – didaktičnost kroz zabavu. Kad se, međutim, pažljivo promotri što je sve u njemu Brlić tiskao, onda se tek može vidjeti kakvu je ulogu taj kalendar u svojemu vremenu obavio i s kakvim dalekosežnim posljedicama. Ne treba, naime, zaboraviti da Ferdo Filipović pripovijeda da je Adam Filipović u vrijeme ko-rizme u svojoj kući održavao tečajeve čitanja i pisanja – i to za mladež obojega spola – što zacijelo hoće reći da je temeljna pismenost još uvijek prije bila iznimka nego pra-vilo, da je bilo mnogo onih koji su se tek upoznavali s knjigom.

Upravo je takvima Brlić posvetio svoj kalendar. Jedva da je i potrebno objašnja-vati kako je razmišljao: onima koji su morali znati kad je i gdje koji pazar, kad je ko-

103 Misli se na fra Tomu Babića (1680 – 1750), autora knjige Cvit razlika mirisa duhovnoga (Mleci, 1726), u narodu popularno zvane Babuša.104 Život svete Lucije djevice i mučenice opjevan prostim pučkim stihom od N. Batistića, Nagragj, tiskarna Vitaliani & sinovi, Zadar, 1896, str. 4.


141

ji svetac i kakvo će napriliku vrijeme u kojemu mjesecu biti, kako se riješiti parcova i miša, ponuditi publikaciju u kojoj ima i književnih tekstova prilagođenih njihovu uku-su. Ti će ih sastavci zabaviti, čitajući ih korisno će utrošiti vrijeme, ponešto će nauči-ti, konačno – stjecat će kakvu-takvu naviku čitanja, ne doživljavajući pritom knjigu kao opterećenje. No, otišao je Brlić i korak dalje. Vlastitu strast za literaturom, sprem-nost da se koječega u životu odrekne izdvajajući novac za knjigu, proslijeđivao je da-lje: knjigu je unosio u domove onih koji inače do nje nikada ne bi mogli doći. Tako su mnogi tekstovi hrvatske književne baštine živjeli ne kao muzejska vrijednost, ne-go onako kako knjiga i treba živjeti – u recepciji. Do takva zaključka dolazi i Pavličić analizom Krstovke: “Temeljni kriterij za njega, dakle, nije povijesni trenutak u koje-mu je djelo nastalo, nego sadašnje vrijeme. Da bi uopće postojao kao dio naše kulture, književni sastavak mora biti čitan, mora komunicirati s recipijentom; a u ime toga cilja dopušteno je – dakako, s mjerom – intervenirati i u sam tekst toga sastavka. Bez toga, on će ostati samo spomenik, samo blago koje – budući da je daleko od očiju onih koji-ma bi moglo poslužiti – ne obavlja svoju funkciju i ostaje mrtvo. I, upravo se po tome Brlić razlikuje od svojih suvremenika, preporoditelja. Oni, naime, kao da su se – bar kad je o većini tekstova iz starije hrvatske književnosti riječ – odlučili više za ideju spomenika nego za ideju živoga teksta. (...) Brlić, nasuprot tome, još mnogo drži do prosvjetiteljske funkcije književnih tekstova, i uopće, do takvog njihovog djelovanja među pukom koje će podići opću kulturnu razinu.”105

I dok danas, primjerice, samo stručnjaci znaju za Ivana Ivaniševića, Emerika Pavića, Đuru Ferića ili pak Anu Vidović, njihove su tekstove početkom 19. stoljeća pročitali mnogi, što bez Brlićeva truda ne bi bilo moguće. Danica, središnje književno glasilo onoga vremena, do čitatelja o kojima je skrbio Brlić vjerojatno nije dolazila. Danica je ipak bila za svetlu gospodu. Zapravo, situacija u Brlićevo vrijeme – barem kad je riječ o ukusu – ista je kao i danas; i danas postoje različiti tipovi recipijenata s različitim estetičkim preferencijama, a knjige o kojima se piše u književnim časopisi-ma i dnevnim novinama nisu istodobno i knjige koje čitaju svi koji su pismeni. Za raz-liku od naše suvremenosti – kad se do knjiga relativno lako dolazi – u Brlićevo doba to nipošto nije bilo jednostavno. Vidjelo se da ni sam Brlić knjige koje je naručio iz Dubrovnika nije mogao dobaviti bez posebnoga odobrenja te mu je narudžba višestru-ko provjeravana. Ipak, potreba za književnim štivom je postojala, makar čitatelji bili mala dica. O takvima je Brlić vodio računa, i to u njima najprimjerenijoj formi – ka-lendarskoj. Ne treba pritom posebno dokazivati da je upravo taj čitateljski sloj bio naj-brojniji i da je upravo jedna tako neznatna knjižica kao što je kalendar za taj sloj bila važna. Ono što je njime činio Brlić može se sagledati tek iz današnje perspektive jer je ukorjenjivanje čitateljskih navika proces dugotrajan, njegovi se učinci ne vide odmah, pa ih zacijelo nije vidio ni Brlić, ali je vjerovao u ono što čini i zato je kalendar izda-vao dvadeset godina.

105 Ignjat Alojzije Brlić izdaje Palmotićevu Kristijadu, str. 186, 187.


143

Krešimir Nemec

OD FELJTONSKIH ROMANA I “SVEŠČIĆA” DO SAPUNICA I BIG BROTHERA

I.

Da pričanje priča može čovjeku spasiti život, dobro je poznato. Dovoljno se pod-sjetiti priče o indijskom kralju Šahrijaru (Šerijaru) i Šeherezadi iz Tisuću i jedne

noći. Kralj Šahrijar, razočaran nevjerom svoje prve žene, svaki je dan, već nakon pr-ve bračne noći, redom ubijao djevojku kojom se oženio. Tako je to činio tri pune go-dine. Jedino se mudra vezirova kći Šeherezada dosjetila formule kojom je doskočila opakom kralju ženomrscu: pripovijedala mu je zanimljive priče i onda ih pred jutro naglo prekidala, dakako uz obećanje da će ih nastaviti pričati sljedeće noći. Tako je u početku izbjegla sudbinu svojih prethodnica i odgađala smrt. Nakon tisuću i jedne no-ći stekla je kraljevo povjerenje i ljubav pa ju je on na kraju – kao što znamo – oženio i učinio kraljicom.

Šeherezada (Šahrazad) nije bila teoretičarka književnosti, ali je očito bila vrstan praktičar naracije. Dobro je poznavala čari “beskonačne priče” i njezine zakone ko-je su usvojili svi kasniji autori romana u nastavcima, stripova, filmskih i televizijskih serija: radnju treba prekinuti u najnapetijem trenutku, a rješenje zapleta prokušanim sredstvima odgoditi/odgađati za sljedeći nastavak/nastavke priče. Takva narativna strategija temelji se na susljednosti, adiciji i procesualnosti pa priča u načelu može ići u beskraj, sve dok autor ne posustane i/ili dok postoji zanimanje publike. Bit je u stalnom odlaganju razrješenja (suspense) i održavanju napetosti, dakle slušateljeve/čitateljeve/gledateljeve pozornosti. Budući da je temeljni element zapleta avantura, odmah je jasno da će takvu pripovjedačku logiku iskoristiti romansa i njezini noviji derivati: avanturistički, pikarski, povijesni i ljubavni romani, a kasnije, u neknjiževnim medijima, stripovi, filmovi, televizijske serije, među njima osobito “sapunice”.

No vratimo se književnosti. Kao što je primijetio Northrop Frye, “nijedna se knji-ga ne može mjeriti s kontinuitetom novina, pa čim romansa postigne književni oblik,

144

sklona je da se ograniči na slijed manjih pustolovina koje vode prema glavnoj ili vr-hunskoj pustolovini, obično najavljivanoj od samog početka, koje okončanje zaokru-žuje priču”.1 Zato su se s usponom novinstva otvorile i nove mogućnosti u eksploa-taciji Šeherezadina narativnog modela. U novinama i književnim časopisima bilo je nemoguće u jednom broju objaviti čitav roman pa se tekst prije objave morao “iscjep-kati” u više “porcija”.

Roman u nastavcima čedo je dnevnoga tiska namijenjena masovnoj konzuma-ciji. Prvi roman koji je bio objavljen u serijaliziranu obliku u novinama bio je slavni Defoeov Robinson Crusoe (“Original London Post”, 1719–1720). Prva polovica 18. stoljeća i inače je vrijeme kada dolazi do krupnih promjena u čitateljskoj strukturi. Obvezatno školovanje i porast pismenosti imali su za posljedicu širenje recepcijskoga obzora, demokratizaciju tržišta i ubrzan rast svih vrsta jezične komunikacije. Od tada možemo pratiti i proces diferencijacije čitateljskih interesa. Nekad homogena publi-ka, koju je činio tanak, elitni sloj intelektualaca i obrazovanog stanovništva, počinje se raslojavati s obzirom na interese, ukuse, estetske zahtjeve i potrebe. Rezultat je buja-nje popularnog štiva koje u smislu recepcije nije iziskivalo osobitu naobrazbu, znanje, odnosno čitateljsku kompetenciju.

To su odmah iskoristile novine i izmislile popularni roman u nastavcima kao dnevni podlistak. Prvi ga je uveo Émile de Girardin 1. VII. 1836. u svom listu “La Presse”, jeftinim novinama s velikom nakladom koje su se u znatnoj mjeri financira-le uvrštavanjem reklamnih oglasa. Uspjeh feljtonskih romana (roman-feuilleton) bio je golem: čitatelji ih gutaju, naklade novina vrtoglavo rastu. U Girardinovim novina-ma Eugène Sue postiže svjetsku slavu svojom Mathildom (1841), a još više romanom Tajne Pariza (Les Mystères de Paris), tiskanim u 147 nastavaka u Journal dés Débats 1842–1843. Isti model počeo se primjenjivati i u drugim zemljama. Spomenimo tek kao kuriozitet činjenicu da je u Njemačkoj s takvom praksom prvi započeo list “Neue Rheinische Zeitung” (1848), i to baš pod uredništvom Karla Marxa.

Da se na književnom tržištu pojavio ne samo nov oblik, privlačan i pristupačan najširoj publici, nego i nova grana “zabavnog poduzetništva”, svjedoči i činjenica da je E. Sue, nakon uspjeha s Tajnama Pariza, potpisao s izdavačem ugovor u kojem se obvezao da će proizvoditi po deset svezaka tijekom četrnaest godina za honorar od 100.000 franaka godišnje. Umjetnik – proizvođač teksta – postaje tako ovisan ne samo o hirovitim potrebama i ukusima publike, nego i o izdavačima, agentima, urednicima, dakle raznim posrednicima. A ovi pak izmišljaju uvijek nove oblike širenja zabave. Tako ubrzo počinje i praksa tiskanja romana u obliku tzv. sveščića (njem. Heftroman), jeftinih izdanja koji izlaze periodično, najčešće nekoliko puta tjedno. Tiskani su na lo-šem novinskom papiru i u skromnoj opremi i uvezu (najčešće broširani) s obvezatnom bombastičnom slikom na naslovnoj stranici koja pregnantno ocrtava sadržaj pojedino-ga sveska ili čitava djela. Romani u nastavcima izlaze u obliku knjige najčešće tek na-kon uspjeha u novinama ili sveščićima.

Ujedno se pronalaze i novi oblici distribucije popularnih romana. Uz već prije raz-rađen sustav pretplate, izdavači su osmislili i kolportažu. Kupac po svoj nastavak ro-

1 Northrop Frye, Anatomija kritike. Prevela G. Gračan. Zagreb, 1979, str. 212.


145

mana u novinama ili u sveščićima ne treba otići ni do obližnjega kioska, nego mu na usluzi stoje kolporteri. Oni ne prodaju samo na ulici ili trgu, nego dostavljaju čitatelji-ma njihovo omiljeno štivo, ako je potrebno, i pred kućna vrata. U njemačkom jeziku postoje posebni termini Lieferungsroman i Hintertreppenroman izmišljeni za roma-ne u sveščićima koji su dostavljani doslovno pred kućne stube. Prvi sveščić najčeš-će bi se dijelio besplatno, u milijunskoj nakladi, a potom bi kolporteri skupljali pret-platnike. Tako i kolportaža postaje važan oblik transmisije popularne književnosti. U Njemačkoj i Austriji bilo je 1894. godine čak 45000 kolportera!

Popularna umjetnost, marketing i logika profita našli su se vrlo rano u čvrstom za-grljaju. Stvorena je nova medijska situacija u funkciji književnog tržišta, tj. posebnog socijalno-ekonomskog sustava produkcije, distribucije i konzumacije knjige kao naj-običnije robe.2 Procvatu popularnog romana još će više pridonijeti razvoj tiskarstva: rotacijski stroj izumljen je 1873., a slagarski 1884. pa troškovi tiskanja postaju sve ni-ži. Pridodamo li tome i brzi razvoj filma, radija, televizije i drugih medija, može se re-ći da kulturna industrija, kako će Adorno i Horkheimer u svojoj Dijalektici prosvjeti-teljstva (1944) nazvati koncept masovne kulture orijentirane isključivo na tržište i na zabavu u slobodnom vremenu, započinje svoj nezadrživi uspon.

Tko su konzumenti popularnih romana? To je u prvom redu građanstvo i malogra-đanstvo, a unutar tih slojeva posebnu ulogu imaju žene. Čitanje romana bilo je jedno vrijeme primarno ženski “posao”.3 Budući da se u to vrijeme još nisu mogle angažira-ti u politici, trgovini ili administraciji, žene su svoje slobodno vrijeme koristile uglav-nom za čitanje. Nije stoga nimalo čudno što su pisci popularnih romana (ili romansi) u nastavcima upravo u ženama gledali svoju “ciljanu” publiku i njima prilagođivali te-me, fabularne konstrukcije i pripovjedačke strategije.

II.

Pogledajmo sada kako stoje stvari u hrvatskoj književnosti.Ona je, u odnosu na zapadnoeuropske književnosti, posve specifična. Naime,

Hrvatska je sve do sredine 19. stoljeća zaostala agrarna zemlja u kojoj se još uvijek održala feudalna društvena struktura. Budući da je industrija, ili bolje rečeno manu-faktura, bila slabo razvijena, građanstva je bilo vrlo malo, a i taj tanak sloj građanstva bio je uglavnom stranog, najčešće njemačkog podrijetla. Mnogi su hrvatski gradovi još sredinom 19. stoljeća bili gotovo potpuno germanizirani. Tako npr. u Zagrebu građan-stvo i birokracija kupuje njemačke knjige i časopise i odlaze u kazalište s njemačkim predstavama. Glavno štivo domaćega plemstva i građanstva bila je Luna, zabavni pri-log Agramer Zeitunga koji izlazi u Zagrebu od 1826. do 1852. na njemačkom jeziku i ima veću nakladu od Gajeve hrvatske Danice. U Luni se objavljuju drugorazredni

2 Usp. o tome: Dietger Pforte, Bedingungen und Formen der materiellen und immateriellen Produktion von Heftromanen. U zborniku: Annamaria Rucktäschel-Hans Dietrich Zimmermann (ur.), Trivialliteratur. München, 1976, str. 30-60.3 Usp. Ian Watt, The Rise of the Novel. Studies in Defoe, Richardson and Fielding. Harmondsworth, 1972, str. 45-48.

Krešimir Nemec, Od feljtonskih romana i “sveščića” do sapunica i Big Brothera

146

njemački romani u nastavcima, a dame iz “boljeg društva” pretplaćene su i na nje-mačku kič reviju Gartenlaube, u kojoj se također tiskaju trivijalni prozni produkti. Nije stoga nimalo čudno što su njemačke pripovijesti o vitezovima, razbojnicima i taj-nim družinama, poput npr. Zschokkeova romana Abällino der grosse Bandit (1794) i osobito Vulpiusova Rinalda Rinaldinija (1799-1801), bili u Hrvatskoj jednako popu-larni kao i na njemačkom govornom području. I sama prva dama hrvatskoga narodnog preporoda Dragojla Jarnević priznaje u predgovoru svoga Dnevnika da su je Ritter und Geistergeschichten stajale “sladkoga sanka mnogu noć”.4

Pred hrvatskim piscima stajala je zadaća da prvo stvore hrvatsku pripovjednu prozu koja bi istisnula njemačku knjigu, uglavnom trivijalnu. U tome su ključnu ulo-gu odigrali upravo novine i časopisi koji su počeli objavljivati novele i feljtonske ro-mane, ali sada sve više hrvatskih autora. Po formuli “klin se klinom izbija” naši su pisci na putu do domaćega čitatelja preuzimali već poznate narativne modele i she-me. Tako je hajdučko-turska novelistika pedesetih godina 19. stoljeća, koja puni stra-nice “Nevena”, “Dragoljuba” i “Naše gore lista”, zapravo hrvatski odgovor na trivi-jalnu njemačku prozu o razbojnicima. Intencija je jasna: pridobiti domaću čitateljsku publiku, odvratiti je od čitanja njemačkih knjiga i zainteresirati za hrvatsko štivo.5 Novele i romani o hajducima i razbojničkim družinama bit će dugo popularni u hrvat-skoj književnosti, a imat će svoje recidive čak i u 20. stoljeću (npr. pripovijesti o Joci Udmaniću, Čarugi, zelenokaderašima i sl.). No najvažnije je uočiti da će brojni struk-turni elementi, narativne sheme, konvencije i stilski klišeji koje je razvio taj tip proze biti ugrađeni u kasnije popularne romane Ferde Becića, Higina Dragošića i, dakako, najpopularnije – Marije Jurić Zagorke.

Zanimljivo je spomenuti da je prvi hrvatski roman u nastavcima napisala žena – već spomenuta Dragojla Jarnević. Njezina Dva pira izlazila su u zagrebačkim novi-nama “Domobran” 1864. godine (br. 1-109). No ono po čemu je hrvatska književnost doista specifična jest činjenica da je veći dio hrvatske romaneskne produkcije u 19. stoljeću prvo izlazio u nastavcima u novinama i časopisima, a tek potom u knjigama. I u tom pravilu gotovo da nema razlike između tzv. kanonskih i nekanonskih autora. Gotovo svi Šenoini romani tiskani su prvo u časopisima. Ta činjenica govori o neraz-vijenosti književnog tržišta, o skromnim nakladničkim potencijalima, ali i o priličnoj homogenosti čitateljske publike.

Ključnu ulogu u afirmaciji hrvatskoga romana i stvaranju stalnog hrvatskog čita-teljstva odigrao je u 19. stoljeću časopis “Vienac”, i to upravo redovitim objavljiva-njem romana u nastavcima. Osim Šenoinih romana (Zlatarovo zlato, Čuvaj se senjske ruke, Mladi gospodin, Vladimir, Branka) u “Viencu” su tiskani i Kovačićevi romani Baruničina ljubav i U registraturi, zatim Gjalskijevi romani U novom dvoru, Janko Borislavić, U noći, Đurđica Agićeva i Radmilović, Kozarčevi Mrtvi kapitali, itd. Dakle, sve su to djela koja, osim Kovačićeve Baruničine ljubavi, pripadaju elitnom, kanonskom korpusu hrvatske književnosti. Prvi hrvatski roman u nastavcima za ko-

4 Usp. Dragojla Jarnević, Dnevnik. Priredila I. Lukšić. Karlovac, 2000, str. 10.5 Usp. Krešimir Nemec, Poetika hajdučko-turske novelistike. U knjizi: Mogućnosti tumačenja. Zagreb, 2000, str. 5-19.


147

ji se može reći da nosi sve poetičke oznake trivijalne produkcije bila je Kletva nevje-re Ferde Becića. Taj kozmopolitski ljubavni roman izlazio je u “Obzorovu” podlistku 1876. godine, kasnije je doživio više knjižnih izdanja i može se nazvati prvom hrvat-skom uspješnicom nakon Kačićevih Razgovora ugodnih naroda slovinskoga (1756; prošireno izdanje 1759).

III.

No do pravog širenja hrvatskoga recepcijskog obzora, a time i fragmentiranja društve-ne cjeline, dolazi tek na samom kraju 19. stoljeća, dakle u razdoblju koje književna hi-storiografija obično naziva modernom. Od tada se više ne može govoriti samo o jednoj hrvatskoj čitateljskoj publici nego o više publika od kojih svaka preferira svoje knji-ževno štivo, u skladu sa svojim intelektualnim potencijalima i estetskim prohtjevima. Nekim je čitateljima i dalje jedina lektira narodna pjesma i Andrija Kačić Miošić, dru-gi sloj čita kalendare, sanjarice, legende i knjige Društva sv. Jeronima, treći se zado-voljava romanima u sveščićima, napetim putopisima i Gričkom vješticom, četvrti čita knjige što izlaze u “Zabavnoj biblioteci”, a peti prati domaću i stranu “bolju produkci-ju”.6 Granice među publikama razmjerno su čvrste, mada među recepcijskim slojevi-ma može doći i do preplitanja i cirkuliranja. No već tada je bilo teško zamislivo da bi ista publika čitala istodobno, npr. Dragošića i Vojnovića ili Zagorku i Matoša. Jer baš u razdoblju moderne u hrvatskoj književnosti dolazi do razmjerno stroge podjele na “elitnu” i “popularnu” književnost. Dakako, između tih dvaju sustava kulturalnih prak-si ne postoji cordon sanitaire nego se oni realiziraju u nizu “međustupnjeva i vrijed-nosnih nijansi”,7 no granice među niima postat će posve propusnima i relativnima tek u postmodernizmu, osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća.

Procvat popularnog romana zapravo znači da je dio pisaca svjesno odlučio svoje tekstove prilagoditi horizontu očekivanja širih, u estetskom smislu manje zahtjevnih čitateljskih slojeva. Dakle, u vrijeme bujanja modernističkih poetika zbiva se i obrnut proces – jedan dio literature u znaku je shematiziranja, trivijalizacije i komercijaliza-cije. Zato se može reći da je esteticistička elitizacija zapravo produbljivala jaz među publikama. Piscima kao što su Higin Dragošić (Reichherzer), Ivan Devčić ili Velimir Deželić st. nije primaran cilj umjetnička vrijednost djela utemeljena na estetici novoga, originalnoga i neponovljivoga, nego uspješna komunikacija sa što većim čitateljskim krugom. Zato oni odabiru simplificirane i klišejizirane narativne konstrukcije začinje-ne nacionalnim ideologemima i kršćanskom moralnom tendencijom. Do romanesknih shematizacija dolazi i imitiranjem odnosno preuzimanjem gotovih obrazaca stranih autora koji su kod nas bili vrlo popularni: Sue, Dumas otac i sin, Sacher-Masoch.

Proces trivijalizacije prvo je zahvatio povijesni roman pa se upravo u području to-ga žanra pojavljuju prvi pravi hrvatski “hit-makeri”. Dragošićeva Crna kraljica, koja je izlazila prvo u nastavcima u “Prosvjeti” (1898), odigrala je u tom smislu pionirsku


6 Usp. Antun Barac, Zapisi o književnoj publici. U knjizi: Članci o književnosti. Zagreb, s. a. (1934), str. 112.7 Usp. Martin Greiner, Die Entstehung der modernen Unterhaltungsliteratur. Reinbek, 1964, str. 17 i dalje.

148

ulogu i dugo je vremena bila jedan od načitanijih hrvatskih romana. Majstor fabulira-nja i vještog doziranja ekscesnih situacija u stvaranju zapleta, Dragošić razvija jedan pravi narativni perpetuum mobile kojemu je isključivi cilj da čitatelja drži u stalnoj napetosti. Da bi akcelerirao radnju, povećao napetost, potaknuo čitateljevu strast i za-golicao njegovu znatiželju, Dragošić se služi svim poznatim rekvizitima i postupcima iz tradicije romanse, viteških i pustolovnih romana. Likovi su crno-bijeli, a funkcije u radnji strogo zadane i stalne: likovi zla pokreću zbivanja, stvaraju stalno nove intrige, organiziraju zavjere, a likovi dobra, u obrani časti, krjeposti i patriotskih ideala, nepre-kidno su u pogibelji. Idejna potka je simplificirana i svodi se na potvrđivanje osnovnih etičkih vrijednosti što ulaze u kodeks kršćanskoga morala. Međutim, željeni cilj mora se zaslužiti pa ga glavni junak može dosegnuti tek nadljudskim naporima, svladava-njem prepreka u kojima riskira vlastiti život. Tek nakon naporne borbe sile zla su pobi-jeđene, razdvojeni se ljubavnici sastaju, a narušena se ravnoteža ponovno uspostavlja pobjedom etike ljubavi, pravde i domoljublja (dakle obvezatnim sretnim završetkom). Tu će jednostavnu žanrovsku geometriju romanse koristiti, mutatis mutandis, svi au-tori popularnih povijesnih romana: Velimir Deželić st., Marija Jurić Zagorka, Milutin Mayer, Rudlof Habeduš Katedralis, Janko Matko.

Zahvaljujući promijenjenim nakladničkim i medijskim prilikama, hrvatski popular-ni roman doživljava u prvoj polovici 20. stoljeća veliku ekspanziju. Pišu se prvi hrvatski kriminalistički romani, romani strave i užasa, znanstveno-fantastični i pseudopovijesni romani pa se tako popunjava repertoarni fond popularnih žanrova. Romane u nastav-cima redovito objavljuju “Prosvjeta”, “Dom i svijet”, “Hrvatska” i “Obzor”. No zlatno doba nastupa tek kada popularne feljtonske romane počinju tiskati i tzv. “krajcaraški” listovi (jeftini, visokonakladni listovi, zameci tabloida), poput “Novosti”, “Hrvatskih novosti”, “Ilustrovanog lista”, “Malih novina”, “Večeri” ili “Jutarnjeg lista”.

Širenje popularnih romana podupire i biblioteka Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima koja promišljenom uređivačkom politikom stimulira proizvodnju literar-ne robe za sasvim određene recepcijske skupine. Do podataka o nakladama pojedinih popularnih romana teško je doći, no Josip Andrić, urednik svetojeronimske edicije “Knjižnica dobrih romana”, piše u proslovu prvoga naslova prvog kola svoje bibliote-ke da je roman Hrvatske slave sjaj Velimira Deželića starijega, objavljen 1924. godi-ne, bio “raširen” u 24.000 primjeraka. To je za tadašnje hrvatske prilike bila vrlo viso-ka naklada, a na njoj bi Deželiću mogli pozavidjeti i mnogi današnji autori hrvatskih bestsellera. Sve te pojave svjedoče o demokratizaciji, ali i o komercijalizaciji hrvat-skoga književnog tržišta.

Kako je na sve te pojave reagirala naša književna kritika? Suzdržano, nespremno, bez pravog osjećaja za razumijevanje fenomena. Ipak, uz mnogobrojne žalopojke o la-koumnom čitanju senzacionalnih romana, tog “parfimiranog smeća” (Krleža), mogli su se čuti i glasovi razuma. Tako je Milivoj Dežman 1900. u modernističkom “Životu” pisao o otužnim prilikama u kojima se razvija hrvatska knjiga, ali je ipak napomenuo da možemo biti zadovoljni što su istisnuti njemački listići pa se sada “kriminalne pri-povijesti, ubojstva, uhode i sablasti čitaju na hrvatskom jeziku”.8

8 Usp. Iv. /Milivoj Dežman Ivanov/, Matica hrvatska (Godine 1899). “Život” I/1900, br. 6, str. 196.


149

IV.

Ključnu ulogu u proizvodnji i afirmaciji hrvatskoga popularnog romana odigrala je Marija Jurić Zagorka, prva profesionalna novinarka na ovim prostorima i najčitani-ja hrvatska spisateljica. Danas njezinu važnost i ulogu možemo priznati bez zadrške i akademskih rezervi. Dugo je trebalo da se promijeni općeniti stav prema Zagorkinu književnom stvaralaštvu i modelu pripovijedanja koji je zastupala. Kako je rastao in-teres za popularnu književnost, kako se mijenjalo mišljenje akademskih krugova pre-ma ustroju i društvenoj funkciji popularnih romana, tako je rasla i cijena Marije Jurić u hrvatskoj književnoj historiografiji. Dugo sustavno prešućivana i osporavana, pro-glašavana autoricom “šunda” koja u svojim djelima podilazi najnižim čitateljskim in-stinktima, Zagorka je danas nezaobilazno ime ne samo kad se govori o procesu širenja hrvatskoga čitateljskog kruga, nego i o razvijanju jednoga tipa proznog pisma bez ko-jega bi hrvatska književnost bila bitno osiromašena. Mnogi su znalački iskoristili nje-zinu popularnost. Kad bi neki izdavač upao u teškoće, ili kada bi padala naklada nekih novina, izdavanje Zagorkinih djela bio je uvijek pouzdan marketinški potez za vraća-nje u pozitivno poslovanje.

Odlučujući poticaj za pisanje romana Zagorki je dao biskup Josip Juraj Strossmayer. Uz njegovu materijalnu potporu tiskana su i raspačavana prva Zagorkina djela: kratki roman Roblje (1899) i “izvorna pripoviest iz zagrebačkoga života” Vladko Šaretić (“Obzor”1903; iste godine i kao samostalna knjiga). No za njezinu spisatelj-sku karijeru presudan je bio tematski zaokret. Na jednom od svojih proputovanja kroz Zagreb 1903. godine, Strossmayer je na sastanak s viđenijim intelektualcima pozvao i Zagorku i predložio joj pisanje romana s građom iz hrvatske povijesti. Naveo je i kon-kretan primjer građe koja čeka umjetničku obradu: vrijeme progona vještica na teme-lju inkvizitorskoga spisa Malleus maleficarum, strašnu epohu koju je obilježilo praz-novjerje prema ženi i njezina potpuna degradacija. Po biskupovu mišljenju ta bi tema, u primjerenom narativnom obliku, mogla probuditi ponos uvrijeđene žene, utjecati na njezino osviještenje i pobuditi borbenost u njenoj duši. Zagorka je već bila vatreni bo-rac za prava žena i Strossmayerov se prijedlog savršeno uklapao u njezine preokupa-cije. Stoga nije nimalo čudno što će se upravo motiv progona vještica naći u središtu njezina najpoznatijeg povijesnog romana Grička vještica.

Strossmayer je, osim toga, u povijesnim romanima vidio i moćno propagandno sredstvo pomoću kojeg će se istisnuti tuđinski, uglavnom njemački romani. Zagorka je prihvatila prijedlog biskupa-mecene, bacila se odmah na proučavanje hrvatske po-vijesti, a kao rezultat nastala su brojna djela koja su stekla iznimnu popularnost kod najšire čitateljske publike, od Gričke vještice (1912–1914), preko Republikanaca (1914–1916), Kćeri Lotrščaka (1921–22), Modrog đavola (1926), Plamenih inkvizito-ra (1928–1929), Krijeposnih griješnika (1929–1930), Gordane (1934–35), Viteza sla-vonske ravni (1937–1938), Kraljice Hrvata (1937–39) do Male revolucionarke (1939––1940) i Jadranke (1953).

Većina tih romana izlazila je u nastavcima, kao podlistak u različitim novinama: na primjer Grička vještica u “Malim novinama”, Kaptolski antikrst i Modri đavo u “Hrvatskoj metropoli”, Republikanci u “Ilustrovanom listu”, a Plameni križari (poslije


150

preimenovani u Plameni inkvizitori) u “Jutarnjem listu” (u 620 nastavaka). Uglavnom su tiskani i u sveščićima koji su izlazili periodično. To je važno napomenuti jer su se romani-feljtoni čitali s drukčijim stavom i očekivanjima publike negoli kad su bili jed-nom definitivno fiksirani u knjizi. I Zagorka je morala, po uzoru Šeherezadina načina pripovijedanja, razviti posebnu tehniku rasta napetosti, odgađanja razrješenja zagonet-ke i prekidanja radnje pojedinoga nastavka u najnapetijem trenutku kako bi se održala čitateljska pozornost.9 Zato je radnja svih njezinih romana epizodična, dok su duljina epizoda i njihova struktura bili određeni prostorom u novinama i ritmom izlaska poje-dinih nastavaka. Već i bombastični naslovi pojedinih poglavlja govore o promišljenoj strategiji zavođenja i zarobljavanja čitatelja. Tako npr. u romanu Tajna Krvavog mo-sta nalazimo sljedeće naslove poglavlja: “Živi zakopani”, “Krvavi pir”, “Na dnu grob-lja”, “Sudbonosni dragulj”, “Vražje ždrijelo”, “U crnoj neizvjesnosti”, “Koban susret”, itd.

Uspjeh koji je postigla bio je golem: ljudi su s nestrpljenjem očekivali nove nastav-ke, naklade novina su rasle, urednici su zadovoljno trljali ruke i tražili nove nastavke. Već šest mjeseci nakon izlaska prvoga nastavka Gričke vještice knjižar Sokol javlja da je naklada njemačkih romana u sveščićima pala za sedamdeset posto i da dalje rapid-no pada.10 Potaknuta pozitivnim reakcijama čitatelja, ali i stalnim pritiscima urednika i vlasnika novina, Zagorka nastavlja s pisanjem. Uzmemo li u obzir da se književnošću dugo vremena bavila tek nakon izvršavanja svojih dnevnih novinarskih obveza, njezi-na je produktivnost bila upravo nevjerojatna.

Kao ogledni model Zagorkina popularnog romana može poslužiti Grička vješti-ca, zacijelo najčitaniji hrvatski roman svih vremena. Počeo je izlaziti u “Malim novi-nama” od 28. srpnja 1912. do 24. kolovoza 1913. Ubrzo se pojavljuje i u sveščićima i uknjižen. U prvobitnom izdanju roman se sastoji iz tri dijela koji nisu bili posebno naslovljeni. Kasnije Zagorka proširuje djelo: dodaje mu kao prvi dio već objavljen ro-man Tajna Krvavog mosta, prvobitnu Gričku vješticu sažimlje u dva dijela pod naslo-vom Kontesa Nera i Malleus maleficarum, a zatim piše još tri dijela (koji izlaze u na-stavcima u “Novostima” i “Večeri”): Suparnica Marije Terezije, Dvorska kamarila i Buntovnik na prijestolju. Tako je, pod zajedničkim imenom Grička vještica, nastao po-pularni voluminozni, šestodijelni romaneskni ciklus od nekih 3500 stranica.

Radnja Gričke vještice smještena je u burno 18. stoljeće. Razgranatu i vrlo zamrše-nu fabulu pojedinih dijelova nije ni moguće, a niti je potrebno prepričavati. Uz osnov-nu povijesnu priču, začinjenu ljubavnim zapletima i intrigama, Zagorka daje i široku panoramu hrvatskoga društva i njegove klasne raslojenosti, dok ideološka previranja i borbe na dvoru znalački povezuje sa suvremenim stanjem. Povijesni je roman odu-vijek bio “velika škola aktivizma”,11 a upravo na tome insistira i Zagorka: pomno bi-ra događaje iz hrvatske prošlosti koje sustavom analogija dovodi u vezu sa stvarnošću svoga vremena.

9 Usp. Volker Klotz, Abenteuer-Romane. Reinbek, 1989, str. 29–30.10 Usp. Bora Đorđević, Zagorka, kroničar starog Zagreba. Stvarnost, Zagreb, 1965, str. 119.11 Ivo Hergešić, op. cit., str. XV.


151

Mnogi su joj prigovarali da falsificira povijest i da iz nje bira samo senzacional-ne teme; bilo je čak i mišljenja da je i progon vještica izmislila, no prava je istina da je povijesne događaje – provjerene na autentičnim vrelima – samo prilagođivala zakoni-ma priče, što je legitiman postupak kojim su se koristili svi autori historiografske fikci-je. Zbivanja, dakle, u pravilu imaju uporište u povijesnim izvorima (na koje Zagorka ponekad upozorava čak i u fusnotama), ali autorica koristi i apokrifne podatke te ne-pouzdane izvore, kao što su folklorna predaja ili legende. Ipak, u prvom su planu uvi-jek strastvene ljubavne veze i političke spletke povezane s nacionalnom i socijalnom problematikom. Iako se u raspravama o popularnim romanima redovito ističe njihov umjetnički konformizam, društveni eskapizam te kolektivna stabilizacijska uloga,12 za brojna Zagorkina djela upravo je karakteristična intencionalna politička subverziv-nost: kritika Khuenova represivnog sustava, borba za nacionalnu neovisnost, osuda odnarođivanja, angažman u borbi protiv društvenih nepravdi. Sama je smisao svoga stvaranja vidjela u borbi na tri fronte: protiv mađarona i mađaronske politike, protiv njemstva i protiv postojećeg nepisanog zakona da ženi nema mjesta u javnom radu.13 Taj se trostruki angažman osjeća u svim njezinim djelima, no osobito treba istaknuti Zagorkin feminizam, tj. borbu za prava žena. Nosioci idejne potke Zagorkinih feljton-skih romana najčešće su upravo žene, a u ženama je vidjela i idealne recipijente svo-jih djela.

Brojne se situacije i opisi kod Zagorke ponavljaju i prenose iz romana u roman: shematičnost, redundantnost i repetitivni obrasci u takvim se djelima podrazumijevaju i ugrađeni su u horizont očekivanja čitateljske publike. Fabule su zasićene energijom i aktivizmom, a značajnu ulogu imaju uobičajeni rekviziti i sredstva za pokretanje rad-nje te stvaranje i zadržavanje napetosti: dvoboji, otmice, urote, zagonetna ubojstva, pokušaji trovanja, spas u zadnji čas, prerušavanja, tajni savezi, uvođenje likova koji mijenjaju identitet, kobne slutnje koje se ostvaruju, nagli i neočekivani obrati, razli-čiti efekti iznenađenja, krađa važnih pisama, “oživljavanje” već mrtvih likova, ljubav na prvi pogled, pojava duhova, neobične koincidencije, stalna iskušenja glavnih juna-ka i sl.

Sustavnim uvođenjem romanesknih zapleta i situacijskih napetosti, gomilanjem zagonetki, ulančavanjem pustolovnih sekvenci, stalnim kretanjem naprijed (iz jedne krize u drugu) nastaje pravi sižejni labirint, beskonačno narativno tkanje koje goli-ca čitateljevu maštu. Koristeći se posebnim tehnikama i toposima preuzetima iz sen-timentalne romanse, Zagorka stimulira identifikaciju čitatelja s glavnim junacima i računa s empatijskim efektom: Siniša i Nera, Meško i Stanka, Hrabren i Krasenka, Manduša i Divljan... svi oni vođeni sigurnom rukom i pomno smišljenim postupci-ma sveznajućega pripovjedača postaju zapravo čitateljevi intimni uzori, idealni likovi želja. Čitatelj se uživljava u njihov položaj, neposredno proživljava njihovu sudbinu, strepi za njihov život.

Tako se i radnja – uvijek podvrgnuta zakonima akcije – u biti svodi na dijalektič-ku strukturu: putanju dobra i zla, stalnu borbu antagonističkih parova. Kako je primi-

12 Usp. o tome: Peter Nusser, Trivialliteratur. Stuttgart, 1991.13 Kako je bilo, str. 17.


152

jetio Frye, “svaki tipični lik u romansi naginje tomu da ima svoju moralnu opreku kao protivnika, poput crnih i bijelih figura u šahu”.14 Zato su zastupnici dobra idealizirani i, Fryeovim riječima, “naprosto viteški i čisti”, dok su njihovi protivnici “nitkovi i ku-kavice”. Sižejna se igra ipak redovito, nakon brojnih “odgađanja” i lažnih kulminacija (u suvremenim “sapunicama” ti se momenti nazivaju cliffhangers), u čemu je Zagorka bila pravi majstor, okončava sretnim završetkom. Nakon svih mogućih iskušenja, bez-izlaznih situacija, napora i savladanih brojnih zapreka idealni junak ostvaruje svoj cilj. Fabularno razrješenje tako potvrđuje uspostavu etičkoga reda: pobjedu dobra, pravde, kreposti, domoljublja – ukratko, tradicionalnih moralnih vrednota. Pritom je važno da sam čin kazne za zlikovce stigne prije sretnog kraja, kako se njime ne bi pomutila sre-ća glavnih likova.15

Zagorka se okušala i u drugim formama popularne literature. Ona je autorica i na-šega prvog uspjelog kriminalističkog romana – Kneginja iz Petrinjske ulice – koji je izlazio u nastavcima u “Hrvatskim novostima” 1910. godine. I u tom je djelu pokaza-la da je u potpunosti svladala “zanat”, tj. tehnologiju pravljenja krimića. U liku prvog inspektora Šimeka stvorila je prototip prvog hrvatskog detektiva, dalekog prethodnika Brixyjeva Timothy Thatchera i Tribusonova Banića. Pisala je i avanturističko-fantas-tične romane, poput Crvenog oceana (“Jutarnji list”, 1918–19), političke trilere, poput romana iz zagrebačkog društva Tozuki (“Dva sata”, 1922) i satirične romane, kao što su Pustolovine novorođenog Petrice Kerempuha (1939–1940). Literarnim kvaliteta-ma izdvaja se Zagorkina romansirana autobiografija Kamen na cesti, koja je izlazila u “Ženskom listu” 1932–34. (pod naslovom Na cesti) i u “Hrvatskom dnevniku” 1936. (pod naslovom Na mučilištu), dok je kao knjiga izišla 1938. godine. Potresna i drama-tična ispovijest o licemjerju, laži i bračnoj patologiji odiše iskrenošću koja zadivljuje, a problem ženske samosvijesti, slobode odlučivanja i potrebe ekonomske samostalno-sti po prvi puta ulazi u hrvatsku književnost.

Sama se nikada nije smatrala književnicom nego “samo” novinarkom, a na prigo-vore kritičara da piše samo za široke mase i njihove niske strasti odgovorila je s pozor-nice Hrvatskoga narodnog kazališta prigodom premijere Gordane (1940):

Jest! Istina je! Pišem za publiku, za široke slojeve – jer sam dio njihov i ništa dru-go. Jest! Istina je! Pogodujem instinktima publike širokih slojeva, jer su njihovi i moji. A koji su to instinkti njihovi i moji? Sloboda! – Pravica! – Čežnja za pošte-njem! – Želja za dobrotom i tvrdo uvjerenje, da dobrota jednom mora pobijediti zloću! A tko je ta publika? I tko su ti široki slojevi, kojima sam pisala i kojima pi-šem? To su oni, koji nose ideale – nose zastave, koji se za njih dadu zatvarati, za njih strijeljati! To su vrlo, vrlo uzvišeni slojevi i njima služiti, njima smjeti i moći pisati, vrlo je velika čast i golema milost.16

Zagorka je bila pravi stroj za proizvodnju priča, neiscrpne imaginacije i kombina-torike, a te su kategorije bitan preduvjet dobre naracije. Tajna je njezine popularnosti

14 Usp. N. Frye, op. cit., str. 222.15 Usp. Hans-Herbert Wintgens, Trivialliteratur für die Frau. Baltmannsweiler, 1979, str. 93.16 Kako je bilo, str. 88.


153

upravo u hipnotičkom učinku njezinih fabula, u znalačkom korištenju arhetipskih situ-acija i lako prihvatljivih pripovjednih konvencija. Osim toga, njezini su romani podcr-tavali kontrast između prozaične građanske stvarnosti i zavodljivoga svijeta avantura, tajni i opasnosti. Bila je majstor u konstruiranju situacije koje su za čitatelje predstav-ljale “realizaciju njihovih skrovitih želja i snova (Wunschträume)”.17 Značenje njezi-nih romana uvelike nadmašuje njihovu literarnu vrijednost: oni su širili hrvatsku či-tateljsku bazu i uzdizali nacionalnu svijest. A to je i bila osnovna intencija najčitanije hrvatske spisateljice.

V.

Zagorka je prvo ime hrvatskoga popularnog romana. Njezin put slijedili su mnogi – Milutin Mayer, Rudolf Habeduš Katedralis, Janko Matko – ali nitko nije postigao tako široku recepciju. Ipak, razdoblje između dvaju svjetskih ratova može se nazvati zlat-nim dobom “sveščića” i feljtonskih romana. Dnevne novine tada su bile nezamislive bez romana u nastavcima i među njima se u tom smislu razvio pravi natjecateljski duh: naklada je dobrim dijelom ovisila i o atraktivnosti podlistka. S druge strane i ojačana kolportaža bila je u stanju plasirati na domaće tržište sveščiće u prilično visokim na-kladama.

Većina tih djela koja su u to vrijeme lako nalazila put do publike u međuvremenu su zaboravljena. Tko danas još zna za Čarugu Franje Babića koji se od 1938. do 1940. tiskao u 167 skromnih sveščića i na više od 2000 stranica u “Zanimljivoj knjižici”, po-sebnom prilogu osječkoga “Hrvatskog lista”? Jednako opsežan roman pod naslovom Prosjakinja ili Udesi neke bogatašice objavljivao je u Đakovu stanoviti V. Bugarov, dok je Stanko Radovanović, pod pseudonimom Tik S. Tolla, izazvao priličnu pozor-nost “kriminalnim romanom” Crveni dusi (1935) u kojem je nastojao kriminalističku fabulu spojiti sa, za to vrijeme, vrlo provokativnim erotskim sadržajima. Sado-mazo slika, na kojoj maskirani muškarac sa šljemom na glavi bičuje polugolu ženu vezanih ruku, po prvi puta u hrvatskoj književnosti “resi” čak i naslovnu stranu sveščića. U dje-lu je po prvi puta isproban i osobit način komuniciranja između nakladnika i čitatelja. Naime, u romanu je objavljeno šifrirano pismo što ga je potpisala misteriozna Crna Krinka, a čitatelj je pozvan da pronađe ključ šifre i odgonetne rješenje. To se rješenje, kako piše u pozivu, nalazi u “pomnom čitanju sviju do sada izašlih svezaka”, a za prvu je nagradu izdavač (C. Albrecht) izdvojio čak 1000 dinara.

VI.

Poslije Drugoga svjetskog rata popularna književnost bilježi daljnji uspon. Realizira se u brojnim oblicima pa hrvatska književnost dobiva prave književne obrtnike ko-ji serijski proizvode raznovrsnu žanrovsku literaturu. Možemo je, uvjetno, razvrs-tati na ženske (ljubići, sentimentalni romani, doktorski romani, chicklit) i muške

17 Mira Sertić, Povijesni roman na rubu književnosti. “Umjetnost riječi”, XVII/1973, br. 2, str. 128.


154

romanse18 (krimići, trileri, avanturistički romani, špijunski romani, kaubojski, por-nografski romani, ratni romani, SF). Među autorima treba osobito izdvojiti Milana Nikolića, koji je napisao tridesetak detektivskih i špijunskih romana te westerna, Nenada Brixyja koji je romane objavljivao u “Vjesnikovoj” visokonakladnoj biblio-teci “Trag”, specijaliziranoj za krimiće, Anu Žube (pravo ime Ana Župan), autoricu vrlo nakladnih larmoajantnh ljubića, Janka Matka koji je stekao veliku popularnost pučkim rustikalnim romanima koji su se u kompletima prodavali u pedesetak tisuća primjeraka te Zvonimira Majdaka koji je, pod pseudonimom Suzana Rog, napisao naše prve prave pornografske romane.

No u hrvatskom književnom sustavu taj je ogromni korpus, u odnosu na kanon, još prilično dugo tretiran kao tamna zona i kao svojevrsna “paralelna” produkcija koju književna historiografija sustavno prešućuje. Veselko Tenžera s pravom je pisao o dva razervata s dvjema književnostima: “S jedne strane struja svijesti, novi roman, poetska aleatorika i esejiziranje, a s druge krimići, gusle javorove, televizija i pučki pjesnici i pripovjedači”.19 Mnogi romani koji su izlazili u nastavcima ili u sveščićima bili su osu-đeni na prezir akademskih krugova. Samo da spomenemo nepravdu učinjenu prema Begovićevu romanu Giga Barićeva, jednom od najboljih hrvatskih romana 20. stolje-ća: hrvatska književna historiografija ignorirala ga je dugo vremena samo zato što je izlazio u nastavcima u podlistku “Novosti” (1930–1931, ukupno 230 nastavaka) i tek je u novije vrijeme doživio primjerenu estetsku revalorizaciju.

No postupno će se dešavati promjene u kojima će se dva književna “rezervata” sve više približavati. Naime od sedamdesetih godina i u hrvatskoj književnosti postupno se počinju brisati granice između elitne i masovne kulture, između “visoke” i “niske” književnosti. Opća nivelacija zahvatila je i prostor književnosti; svaka hijerarhizacija je dokinuta. Negdašnje opozicije visoko-nisko, ozbiljno-zabavno, kanonizirano-trivi-jalno gube se u općoj ravnodušnosti, uprosječenju i komercijalizaciji. Granice književ-ne umjetnosti pomiču se sve više prema “dolje”, obuhvaćajući i produkciju koja se do tada u znanosti o književnosti obično smatrala subliterarnom. Odatle procvat proze ko-ja otvoreno koketira s obrascima i postupcima trivijalne književnosti. Rezultat je žan-rovska konfuzija, nedostatak čvrstih estetičkih kriterija i mjerila. Kamo “spadaju” ro-mani Pavla Pavličića, Gorana Tribusona, Jurice Pavičića, Tomislava Zajeca ili Jelene Čarije: u kanonsku ili u trivijalnu književnost? Ni u jedno ni u drugo, i u jedno i u dru-go. Oni su produkti jednog novog senzibiliteta koji, kako bi rekao Leslie Fiedler, nive-lira i poravnava opreke, tj. premošćuje jaz između umjetnika i publike.20

Praksa popularne kulture danas se najčešće određuje u odnosu prema dominant-noj kulturi i kao reakcija na nju. Analizirajući Balzacovu novelu Sarrasine, Roland Barthes u svojoj je knjizi S/Z (1970) uveo razlikovanje između tzv. čitkih (lisible) i

18 Usp. Vincent B. Leitch, Cultural Criticism, Literary Theory, Poststructuralism. New York, 1992, str. 78-79.19 Veselko Tenžera, Postoji li naša književna naiva? U knjizi: Makar se i posvađali. Zagreb, 1988, str. 146.20 Usp. Leslie Fiedler, Cross the Border – Close the Gap: Post-Modernism. U zborniku: Post-modernism in American Literature. Ur. M. Pütz i P. Freese. Darmstadt, 1984, str. 162.


155

ispisivih (scriptible) tekstova, pri čemu prve karakterizira zatvorenost, ograničenost, nezahtijevnost, denotativnost, jednoznačnost i monologičnost, a druge otvorenost, ra-zigranost, konotativnost, polisemičnost i dijalogičnost.21 Prvi kod čitatelja izazivaju pasivnu recepciju, proizvode zadovoljstvo i potvrđuju njegova očekivanja, dok dru-gi stvaraju produktivnu napetost – uznemiruju čitatelja, izazivaju ga na aktivnu par-ticipaciju u proizvodnji značenja i navode ga na preispitivanje svojih uvjerenja. Ovoj je distinkciji John Fiske dodao i treću kategoriju tzv. proizvođačkih (producerly) tek-stova u koje svrstava tekstove popularne kulture.22 Oni posjeduju pristupačnost čitkih tekstova i mogu biti recipirani na lak način od čitatelja koji su komformistički smje-šteni unutar dominantne ideologije. No oni i s ispisivim tekstovima dijele jedno važno svojstvo: otvorenosti. Razlika je samo u tome što popularni (proizvođački) tekstovi, za razliku od ispisivih, ne zahtijevaju od čitatelja aktivnost niti postavljaju pravila ko-jima bi ga kontrolirali. De Certeau popularni je tekst usporedio sa supermarketom po kojem čitatelj luta, odabire i odbacuje artikle, a zatim kombinira odabrano za kreativ-ni “ručak”.23

Fiske upozorava da su tekstovi popularne kulture nedovršeni, nepotpuni dok se ne uključe u svakodnevni život ljudi. Zbog svoje otvorenosti oni posjeduju značajan in-tertekstualni potencijal jer zapravo i egzistiraju samo u intertekstualnoj komunikaciji. Kao roba namijenjena trošenju, popularni tekstovi funkcioniraju kao “agenti socijal-ne cirkulacije značenja i zadovoljstava”.24 Njihove pukotine, proturječja i neskladnosti izazivaju “proizvodno” čitanje, a to znači i mogućnost da se u različitim kontekstima različito i ostvaruju. U tome treba vidjeti i njihov oporbeni naboj i potencijalnu sub-verzivnost: tekstovi popularne kulture su reakcija, oblik otpora protiv vladajućega po-retka i dominantnih društvenih grupa. Taj subverzivni potencijal istaknuli smo, uosta-lom, već i u Zagorkinim tekstovima, a odnosio se na područja nacionalne, socijalne i rodne (samo)svijesti.

VII.

Ključna signatura postmodernizma jest prevlast popularne kulture producirane i di-stribuirane uz pomoć masovnih medija. Neki teoretičari stoga već govore o novoj me-dijskoj kulturi25 koja se danas nametnula kao vladajuća kultura masovne demokracije. Živimo u doba konzumerizma i “zabave bez granica”,26 a to znači pomak od prave vri-jednosti prema stilu, od proizvodnje prema potrošnji.27 Postmoderni svijet više ne mo-

21 Usp. Roland Barthes, S/Z. Frankfurt am Main, 1987, str. 8 i dalje.22 Usp. John Fiske, Understanding Popular Culture. London-New York, 2001, str. 103.23 Usp. Michel de Certeau, The Practice of Everyday Life. Berkeley, 1984.24 Ibid., str. 123.25 Usp. npr. Duoglas Kellner, Media Culture. Cultural Studies, Identity and Politics between the Modern and the Postmodern.26 Usp. Kaspar Maase, Grenzloses Vergnügen. Der Aufstieg der Massenkultur 1850-1970. Frankfurt am Main, 1997, str. 18.27 Usp. Dominic Strinatti, An Introduction to Studying Popular Culture. London-New York, 2000, str. 235.


156

že odrediti značenja koja bi branila hijerarhijsku granicu između umjetnosti i masovne kulture.28 Apologija konzumerizma traži stalno nove marketinške atrakcije i strategije zavođenja masa, jer cilj je prodaja, prodaja i samo prodaja. A to znači profit. Njemu je podređeno sve: medijska posredovanja u nametanju ukusa, trendovska kritika koja je iz svoje prakse izbacila aksiološku komponentu, institucije književnih nagrada, uređi-vački trikovi, reklame, (samo)promocije.

Dakako, hrvatska kultura sudjeluje u svim tim procesima primjereno svojoj veli-čini, stupnju ekonomskog razvitka, ali i nekim tranzicijskim specifikama. U pridobiva-nju čitatelja, tj. potrošača, koriste se već postojeća zapadnjačka (uglavnom američka) iskustva, ali ima i originalnih ideja. Prvi uspio spoj marketinga i literature osmislila je grupa FAK (Festival A književnosti), osnovana u svibnju 2000. godine. U međuvreme-nu se raspala (“samougasila”), ali izrasla je svakako u prvorazrednu medijsku atrak-ciju organizacijom festivala čitanja knjiga, estradnim turnejama i dobro smišljenim rek-lamnim potezima.

Zatim je došao projekt “knjiga uz novine”, koji još uvijek traje i kojemu se još ne naziru krajnji utjecaji na književnu proizvodnju i izdavaštvo. Nakon tiskanja knjiga prokušanih stranih autora, osmišljen je projekt “Biblioteka Premijera” za koju su hr-vatski pisci pisali romane po narudžbi visokotiražnoga “Jutarnjeg lista”. Naklade knji-ga poslovna su tajna, ali zasigurno obilno premašuju brojke koje bi ti isti romani posti-gli uobičajenom distribucijskom mrežom.

Hrvatska marketinška kuhinja rodila je i roman-projekt Zorana Lazića i Tončija Kožula Gori domovina (2005) u kome reklame čine sastavni dio romana, tj. one su prelomljene skupa s tekstom romana. Kao što se epizode televizijskih serija prekidaju reklamama, najčešće deterdženata i različitih sredstava za pranje, tako je ovdje tekst romana išaran reklamama. I, što je još zanimljivije, riječ je o reklamama proizvoda ko-je upravo koriste i likovi u romanu. Prije izlaska romana potencijalnom je čitatelju po-nuđena zanimljiva mogućnost: mogao je, za nekoliko stotina kuna, kupiti svoje mjesto u romanu posuđivanjem vlastita imena nekome od likova. Osim medijske kampanje, samu pojavu romana popratio je i odgovarajući soundtrack, tako da možemo doista pratiti kompletnu marketinšku akciju u svim njezinim fazama: od narudžbe teksta od pisaca, reklamnih trikova u najavama romana, stvaranja medijske halabuke, promotiv-nih aktivnosti – sve za što bolju prođu na tržištu.

Dakle, kad su u pitanju komercijalni interesi sve su kombinacije u igri, ali sve kratkotrajne i, zbog zasićenosti tržišta i medijskog prostora, brzo trošive.

Što se dogodilo s romanima u nastavcima i “sveščićima”? U “društvu spektakla” (G. Debord) oni polako uzmiču, no zamjenjuju ih suvremene ekranske paralele i inači-ce, tzv. sapunice, kako obično na hrvatski prevodimo američki termin za taj žanr (soap opera). To su fikcionalni televizijski serijali u nastavcima u čijem su nazivu već sadr-žana i njihova bitna žanrovska svojstva: prvi dio sintagme – soap – aludira na tvornice deterdženata koje su u Americi koristile takve serije (u prvo vrijeme radijske) za rekla-mu i promociju svojih proizvoda, dok drugi dio sintagme – opera – upućuje na činje-nicu da su drame u takvim serijama “dulje od života i uvijek inkliniraju prepuštanju

28 Ibid. str. 240.


157

uživanju u prekomjernoj melodramatičnosti”.29 Melodramatičnost pojačava i odgova-rajuća glazba, odnosno popratni soundtrack. Po svojoj strukturi sapunica je tipično ženski žanr, odnosno moderna ženska romansa jer se bavi problemima koje imaju žene različite dobi i klasa i jer utjelovljuju duboko povjerenje prema ženskim kulturalnim vrijednostima.30 Kao i svaka romansa, i sapunica je utopijska fantazija koja teži pre-obrazbi svijeta svakodnevice. Ipak, u odnosu na feljtonske romane pokazuje veći stu-panj realističnosti i usmjerenosti na svakodnevni život, ali uglavnom viših društvenih krugova. Tome su prilagođeni i pokretački motivi: strastvene ljubavi, tajanstvene veze, preljubi, ucjene, obiteljske tajne, spletke povezane s novcem i sl.

Sapunice su u svojoj strukturi sačuvale Šeherezadinu formulu: epizodične su, na-racija im je otvorena pa se rješavanje dramskog problema i odgovori na pitanja koja izbacuje radnja odlažu što je dulje moguće. Koriste se i poznatim lažnim kulminaci-jama (cliffhangers), osobito na krajevima epizoda, kako bi se stvorila napetost i kod gledatelja pobudila glad za novim epizodama u kojima će saznati “što se dogodilo”. Zato se neki problemi namjerno ostavljaju otvorenima zbog mogućnosti uvijek novih narativnih kombinacija, a neki se zaključuju samo zato da bi se jednom kasnije, u pri-kladnom momentu, opet otvorili. No u sapunicama se, dakako, ne radi o tome da se beskonačnim pripovijedanjem “spašava” nečiji život nego o posve pragmatičnim raz-lozima: potrebno je što veće ekonomiziranje da bi se s uloženim sredstvima proizvelo što veći broj epizoda.

Sapunice su kao žanr i tipičan primjer verbalnih simulakruma jer proizvode hiper-realnu stvarnost u kojoj se vješto manipulira zbiljskim činjenicama: to je svijet bogata-ša, skupih automobila, vila s bazenima, statusnih simbola, svijet u kojem svi sve imaju, a nitko ništa ne radi. Prvo smo uvozili američke sapunice (Gradić Peyton, Dinastija, Dallas, Santa Barbara), pa meksičke (Marisol), no nedavno smo dobili i prve domaće, hrvatske sapunice – Vilu Mariju i Ljubav u zaleđu.

Ne treba zaboraviti ni nove virtualne žanrove u nastavcima poput reality showa, ti-pično voajerskog oblika u kojem publika preko televizijskih ekrana ili kompjuterskih/laptopskih zaslona promatra odabrane anonimne natjecatelje koji glume “prirodan” ži-vot: rade (ili “izvode”) pred kamerama tri mjeseca sve ono što bi, tobože, i inače radi-li u svojoj svakodnevnici. Dakako, s posebnom se pozornošću očekuju intimni prizori (svlačenje, tuširanje, spolni odnosi). Prvi takav reality show kao oblik masovne zabave proizveden je 1999. godine pod naslovom Big Brother. Aluzija na Orwellova junaka iz 1984 posve je jasna, no moćno oko Velikog Brata danas se pretvorilo u sveprisutne “kulturne zaslone” koji posve brišu granice između čovjekova javnog i privatnog ži-vota. Zacijelo i nije daleko dan kad ćemo svi biti tek glumci u globalnom selu, posve u duhu scenarija poznatog filma Truman Show. I Hrvatska je imala u jesen 2004. godine svojih prvih sto dana Big Brothera, i mi smo imali prilike zavirivati u intimu naših cy-ber-junaka, i naš je pobjednik Saša na kraju dobio milijun kuna i postao, samo na par dana, nacionalnim medijskim junakom. Poetiku virtualnog žanra pokušava imitirati i književnost pa je tako Tomislav Zajec u romanu Ulaz u crnu kutiju (2001) ponudio vr-

29 Usp. Richard Kilborn, Television Soaps. London, 1992, str. 26.30 Usp. Dorothy Hobson, Crossroads. The Drama of a Soap Opera. London, 1982, str. 34.


158

lo zanimljiv fiktivan književni simulakrum realističnoga showa sa svom pripadajućom prezentacijskom ideologijom i on-line strukturom pripovijedanja.31

A što je danas sa Zagorkom? Ona je jednako popularna, no u međuvremenu njezi-ne knjige izlaze u zlatotisku i u luksuznoj opremi, dostojnoj hrvatskih klasika. S druge strane Krležina, Andrićeva ili Marinkovićeva djela izlaze u skromnim i jeftinim izda-njima “knjiga uz novine” svjedočeći da su nastupila neka nova vremena čudnih kul-turnih inverzija.


31 Usp. o tome: Maša Kolanović, Književnost, subjekt i popularna kultura. Čitanje popularne, medijske i potrošačke kulture u romanu “Ulaz u crnu kutiju” Tomislava Zajeca. U zborniku: Postmodernizam, iskustva jezika u hrvatskoj književnosti i umjetnosti. Zagreb, 2003, str. 161--186.

159

Dubravka Oraić Tolić

SUVREMENA HRVATSKA PROZA I POPULARNA KULTURA

Polemika koja je potresla nacionalnu književnu scenu

Popularna kultura nije samo dominantna činjenica suvremenoga globalnog doba niti posljednji modni krik akademskoga diskursa, koji se ove godine nosi i na Ljetnoj

slavističkoj školi u Dubrovniku, pa mu, evo, nije odoljela ni ova predavačica. To je ono kulturno polje na kojemu se pred našim očima upravo događa ili se već dogodilo nešto što duboko mijenja položaj književnosti ili barem onoga što smo do sada sma-trali književnošću.

Kao uvod u naš susret – zapravo, zagrijavanje za temu – izabrala sam nedavnu polemiku koja se rasplamsala oko trenutačno najprodavanijih autorica na hrvatskome književnom tržištu: Vedrane Rudan, Arijane Čuline i Julijane Matanović. Polemiku je otvorio kultni pisac mlade generacije Edo Popović primjedbom o neprimjerenoj re-akciji prvih dviju spisateljica na činjenicu što nisu bile pozvane na diskusiju o temi Književnost i moć u sklopu Pulskoga sajma knjiga u jesen 2003. Ničim izazvan, pi-sac Borivoj Radaković obrušio se na nove književne megazvijezde i posebno Vedranu Rudan, tvrdeći da njezina popularnost nema nikakva pokrića u tekstu, da tu nije ri-ječ ni o kakvoj literaturi, nego o grubom “naturalističkom kiču” koji vrijeđa bilo ka-kav ukus i predodžbu o književnosti. Na to se nadovezao kritičar Velimir Visković. Slažući se s oštrim ocjenama estetske ništavnosti Rudaničinih tekstova, uzvratio je na Radakovićevu žestinu blago seksističkim narativom: “Boro, cure to rade bolje od te-be”.

Ono što je zanimljivo za temu ovoga predavanja ipak nisu pikantna rodna prepu-cavanja oko popularnih “literarnih Amazonka”, nego nešto drugo. To je Radakovićevo proširenje optužbe na cijeli komunikacijski kontekst oko književnosti danas – medi-je, urednike i izdavače. U pitanju nisu bile samo popularne autorice zavidnih komer-cijalnih učinaka nego društvena proizvodnja popularnosti na granici “književnoga

160

kriminala”. Poput modernističkoga Zole Radaković ispisuje svoj postmodernistički “Optužujem”:

U nas se godišnje izbaci desetak književnih hitova. Tvrdim da se tek manji broj knjiga prodaje u nakladama koje obznanjuju izdavači. Sve oko knjige pretvorilo se u business, na knjigama se pere novac. Mediji su dobrodošli kad reklamiraju poneke pisce i knjige, kad objavljuju falsifi cirane ljestvice najprodavanijih knji-ga… U takvim okolnostima njih sve skupa nije ni briga za književnost. Trebaju im senzacije, osobe koje će trajati godinu dvije dok se ne izmisle novi mamci za pu-bliku. Već sada se tiskaju knjige veoma mladih ljudi i lansiraju kao senzacionalna umjetnička postignuća, a vrlo skoro dobit ćemo knjige koje su pisali razbojnici, ubojice, kriminalci. (Radaković, Vjesnik, 21. prosinca 2003.)

Sukob dviju zaraćenih strana, jedne koja Rudanici odbija bilo kakvu estetsku legi-timnost i druge koja je slavi kao najveću pojavu suvremene književnosti, pisac Jurica Pavičić zaključio je tezom o “sukobu dvaju dogmatskih mišljenja” i uputio na demo-kratski potencijal književnoga tržišta.

Polemika se može prikazati kao narativ o elitnoj i popularnoj književnosti s glav-nim likovima, zapletom, kulminacijom i raspletom:

PokretačEdo Popović

Tema: Književni sajam, Pula, 2003.

Junakinjepopularne spisateljske megazvijezde

Vedrana Rudan, Arijana Čulina, Julijana Matanović

Zaplet

Napad Obrana Borivoj Radaković: Velimir Visković: “Literarne amazonke” “Boro, cure to rade bolje od tebe”

Kulminacija Radaković: Kruno Lokotar: “Književni kriminal” slabija stana: pripadnica etničke manjine, nezaposlena, starija (o V. Rudan)

RaspletJurica Pavičić:

“Dvije dogmatske strane”


161

Polemika je razotkrila različite aspekte shvaćanja popularne kulture i suvremene književnosti, od rodnih (Viskovićeva seksistička primjedba da to cure bolje rade od dečki) do Pavičićeva liberalnog stajališta da o svemu odlučuje tržište, od Lokotarove ideološke obrane Rudanice do Radakovićeve obrane imaginarnog apsoluta književno-sti pred književnim biznisom. Ono što će mene ovdje zanimati nije književnost kao unaprijed dani estetički entitet, nego kao kulturna činjenica, osebujan dio sociokultur-nog konteksta s početka 21. stoljeća (“druga moderna”, globalna postmoderna, post--postmoderna, virtualno doba). Pitanje na koje ću pokušati odgovoriti nije kako spasiti umjetnost pred medijima i tržištem, nego koje moduse i strategije razvija suvremena hrvatska književnost u susretu s popularnim svjetovima i medijskim diskursom u okri-lju globalnoga ultrakapitalizma i domaćega kapitalizma na tranzicijski način koji nije mimoišao ni kulturu.

Popularna kultura i populizam

Iz današnje vizure (orijentiranost književnosti na popularnu kulturu i medije, mega-popularnost književnosti čak i u skromnim tranzicijskim uvjetima u kakvima se na-lazi hrvatska kultura) jasno se razabiru četiri načina susreta popularne kulture i knji-ževnosti:

1. popularna i potrošačka kultura kao tematsko-motivski kompleks u književno-sti (popularni songovi, filmovi, traperice kao sinegdoha mlade generacije, Coca-Cola, Pepsi, reklame, video itd.);

2. popularni diskurs (narativne strukture preuzete iz popularne kulture, žanrovi poput reality showa, imitacija interneta, jednostavan izraz, pučki jezik, vulgarizmi);

3. populističke strategije i institucije (kalkulirana zadovoljstva publike u tekstu, “marketinške strategije” autora i nakladnika, književne nagrade, reklama, skandali);

4. vezanost književnosti uz medije, bilo simbolična (virtualni realizam, tj. mi-meza virtualnih svjetova televizije, videa, interneta, fotografija, jumbo-plakata u knji-ževnom tekstu, Oraić Tolić, 2005.), bilo stvarna (prisutnost pisaca u medijima, ko-lumniranje, žiriranje, politiziranje, intervjui, slikanje za novine i TV).

U tom se sklopu razabire razlika između popularnosti i populizma, između popu-larnoga i populističnoga. Popularnost i popularno su “ono što se sviđa velikomu bro-ju ljudi” (Williams: 1976.), bilo da pripada tradicionalnoj pučkoj kulturi, masovnoj i potrošačkoj kulturi industrijskoga doba ili različitim subkulturama. Populizam i po-pulistično je ono što se u masovnom i tržišnom društvu proizvodi da bude u što većoj mjeri popularno – to su strategije za proizvodnju popularnih proizvoda, popularnosti i marketinške zavodljivosti, u našem slučaju književne čitanosti, medijske slikanosti i financijske učinkovitosti svih upletenih u ‘knjigu’ i oko ‘knjige’.

Ono što je izazvalo polemiku 2003. nije bila generalna paradigma suvremene hr-vatske proze – orijentacija na popularnu kulturu i medije, nego populističke strategije i institucije, proizvodnja popularnosti kod publike radi tržišnih učinaka.

Dubravka Oraić Tolić, Suvremena hrvatska proza i popularna kultura

162

Prvo i drugo medijsko-potrošačko doba

Dijakronijski pogled na moduse popularne kulture i populizma otkriva dva medijsko--potrošačka doba u suvremenoj književnosti. Prvo medijsko-potrošačko doba odnosi se na kasni modernizam i rani postmoderizam šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, a drugo na globalnu i virtualnu postmodernu i post-postmodernizam s prije-loma 20. i 21. stoljeća.

U prvo medijsko-potrošačko doba, od šezdesetih do kraja osamdesetih, elitarna kultura i elitizam još uvijek su dominantna književna paradigma. Popularna i potro-šačka kultura ulaze u književnost kao tematsko-motivski sloj kulture mladih. To je oblik oproštaja od moderne kulture, njezinih velikih ideologija simboliziranih u svijetu odraslih i modernističkoga elitizma. U drugo medijsko-potrošačko doba, od devedese-tih na dalje, popularna i potrošačka kultura više nisu samo tematsko-motivski sloj. One su često jedina referentna zbilja književnih svjetova u sve obuhvatnijoj virtualnoj kul-turi. Elitarna kultura i elitizam povlače se na rub kulture, a popularna kultura, popular-ni diskurs, populističke strategije i vezanost književnosti uz medije postaju generalna paradigma književnosti kraja 20. i početka 21. stoljeća.

Klizenje elitizma na izmaku modernizma

Klizenje elitizma počelo je oživljavanjem nedovršenih avangardnih tradicija kasnih pedesetih i šezdesetih (neodada, neoekspresionizam, minimalizam, Brechtovo neo-avangardno kazalište), a dovršeno je u pop-artu i fenomenu koji je Aleksandar Flaker imenovao legendarnim terminom “proza u trapericama”. Warholove umnožene repro-dukcije Mone Lise i Marylin Monroe, serije dolarskih novčanica i Coca-Cole nisu sa-mo estetika otpada nego i apoteoza popularne kulture i njezinih fetiša. Traperice, kao što kaže Plezdorfov Ulrich u Novim patnjama mladoga W. (1969.), nisu komad odje-će, nego svjetonazor. Junaci i junakinje u trapericama, koji slušaju Beatlese i Rolling Stonese, govore slangom i žive na gradskim periferijama ili u evazivnim prostorima, promijenili su odnos između elitarne i popularne kulture. Popularna je kultura postala subverzivni potencijal za prevrednovanje ili rušenje službene kulture odraslih, njezinih velikih ideologija, a time i elitizma kao ideje umjetnosti.

Modernistički elitizam u to je doba poljuljan i u hrvatskoj književnosti uvođenjem popularne kulture u prozni diskurs, ali sama paradigma elitizma na različitim je razi-nama još uvijek na snazi. U prozi kasnoga modernista Antuna Šoljana evazivni prostor mediteranske arkadije, u koji se sklanjaju mladići i djevojke pred opresivnim kasno-socijalističkim svijetom odraslih, okvir je za propitivanje metafizičkih pitanja o smi-slu egzistencije. Tematsko-motivski sloj popularne kulture, likovi mladih i popularni žargon u romanima Majetića, Majdaka i Bilopavlovića u to doba djeluju kao društvene provokacije. Majetićev Čangi (1963.) završio je na sudu i bio povučen iz prodaje zbog slobodnih erotskih scena i vulgarnoga žargona, ali u drugom promijenjenom izdanju Čangi off gottoff (1970.) autor već donosi dokumente sa suđenja iz onodobnoga tiska, pojavljuje se u ulozi odvjetnika svoga lika i tako prema društvenom kontekstu svo-ga romana zauzima ironičnu i kritičku metapoziciju. U to doba izlaze dva posljednja velika elitistička romana: Kiklop Ranka Marinkovića (1965.) i Mirisi, zlato i tamjan


163

Slobodana Novaka (1968.). Elitizam je na sceni u izdavaštvu i časopisima, vezan je uz državne subvencije i kulturne institucije, koje imaju neokrnjenu simboličnu moć. I kao što tih godina postoji Berlinski zid kao simbol političkih podjela, tako i u književno-sti postoje mnogi zidovi. Jedan je od njih bio i zid između popularne i elitarne kulture. Zid između popularne i elitarne kulture počeo je kliziti, ali nije posve srušen, kao što je i Berlinski zid ostao stajati sve do 1989.

Rani postmodernizam i popularna kultura

Kritičar arhitekture Charles Jencks odredio je, kao u vicu, točan početak postmoderne – 15. srpnja 1972. u 15 sati i 32 minute kada je srušen modernistički slum u San Luisu. Iste godine, doduše ne baš točno na minutu, u hrvatsku je književnost stupila genera-cija tzv. borgesovaca ili fantastičara. Od te godine popularna se kultura više ne nala-zi na negativnom polu nasuprot visokoj umjetnosti, ona je zakoračila u prostor ono-ga što se smatralo visokom umjetnošću. Spoj ‘visoke’ i ‘niske’ književnosti dogodio se najprije na tlu popularnih žanrova krimića, fantastike i ljubavne romanse (ljubića). Pavao Pavličić s jedne strane piše u popularnoj formi krimića ili mješavini krimi-priče i fantastike. S druge strane, u esejima, znanstvenim raspravama i intervjuima Pavličić preokreće opreku između visokoga i niskoga, teškoga i lakoga teksta u korist posljed-njega, što dokazuje i tempom objavljivanja – prosječno jedna knjiga godišnje, a u ka-snoj postmoderni, s dolaskom kompjutorske tehnologije, i po nekoliko knjiga različi-tih žanrova na godinu.

To je doba popularne biblioteke “Hit”. U toj biblioteci prvi postmoderni urednik Zlatko Crnković ne samo objavljuje nego i marketinški proizvodi popularne pisce: Pavličića, Tribusona, Majdaka, Orhela. U to doba u književnim se kuloarima udoma-ćuje distinkcija između termina ‘književnik’ (autor elitarne ozbiljne literature, pro-izvođač originalnoga modernističkog teksta, veliki umjetnik-institucija) i ‘pisac’ (autor popularne literature malim početnim slovom, majstor zanata). Ne znam je li ta distink-cija nastala pod neposrednim utjecajem Barthesove distinkcije između “ispisivog” i “čitljivog teksta”, ali vjerujem da se termin ‘pisac’ rabio kao anonimni citat Barthesova “scriptora”. Kada se napokon pojave pisci ženskoga roda Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić i Irena Vrkljan, bit će to znak zrele postmoderne koja poštuje i proizvodi rodne razlike. A kada rodne razlike postanu zavodljiva tržišna strategija, kao u slučaju knji-ževnih megazvijezda s početka 21. stoljeća Vedrane Rudan i Arijane Čuline, naći ćemo se u okrilju nove poetičke paradigme popularne kulture i populizma.

Poetika FAK-a i tržišno-medijska književnost

Pomak u vrijednosnome sustavu od elitnoga i elitizma prema popularnom i populizmu dogodio se već početkom sedamdesetih, ali se osjetio tek u drugoj polovici devedese-tih, u doba kasne postmoderne, post-postmodernizma ili virtualnog doba. Premda je Pavličić u Šapudlu (1995.) uspostavio popularni nostalgični autobiografizam kraja 20. stoljeća, prva tržišna uspješnica tranzicijskoga doba postala je emocionalna autobio-grafska proza Julijane Matanović Zašto sam vam lagala (1997.). Od toga romana kre-


164

nuo je radikalni oproštaj od modernističkog elitizma, koji je kulminirao velikim kul-turnim sukobom 2000-ih.

Lagana promjena književne paradigme od elitizma prema popularnoj književnosti i populizmu burno je dovršena simbolične milenijske godine 2000. Te godine, nastupom pisaca okupljenih oko Festivala alternativne književnosti (FAK), u hrvatskoj je književ-nosti srušen zid elitizma i inaugurirana nova književna paradigma: popularno-kulturna i tržišno-medijska književnost. Pripadnici i suputnici poetike FAK-a, koliko god genera-cijski, poetički i politički bili raznorodni, u jednome su bili jedinstveni. Nitko više nije vjerovao u autonomni genijalni književni tekst, svatko se želio pozicionirati u društveni i medijski kontekst, kako bi stigao do čitatelja i polučio tržišni učinak.

Kulturni sukob u hrvatskoj književnosti s početka 2000-ih ravan je po žestini i posljedicama dvama sukobima u modernoj književnosti: “svađi starih i modernih” (Querelle des anciens et des modernes) u francuskoj književnosti oko 1700. i sukobu “starih” i “mladih” u hrvatskoj književnosti oko 1900. “Svađom starih i modernih” iz 17. stoljeća u europskoj je kulturi počelo doba moderniteta, koje će iznjedriti umjetnič-ke modernizme, poetiku inovacije, a napokon i radikalni elitizam. U sukobu “starih” i “mladih” na prijelomu 19. i 20. stoljeća umjetnički je modernizam pobijedio tradici-onalizam i nacionalnu funkciju književnosti u sklopu iste elitističke matrice stvorene u romantičnom individualizmu. Sukobom koji je izazvala poetika FAK-a 2000-e u hr-vatskoj je književnosti pokopan modernistički elitizam i inaugurirano doba popularne kulture i književnoga populizma.

Izbio je kratki kulturni Blitzkrieg u kojemu se 2002. raspalo Društvo hrvatskih književnika i na vidjelo izašla problematika popularne kulture u književnome tekstu i sociokulturnom kontekstu. Metodom kloniranja, tipičnom za virtualno doba, nastala su dva društva, staro pod istim naslovom s klasičnim terminom ‘književnik’ i novo ko-je je vješto izbjeglo omraženi genitiv od nacionalnog imena te uvelo popularni termin ‘pisac’ – Hrvatsko društvo pisaca. Istom metodom vriježenja od jedne su Republike nastala dva časopisa: stara Republika pod istim imenom i nova s razlikovnim pridje-vom, a zapravo citatom Krležina časopisa – Književna republika. Raspad nacional-ne književničke udruge nije se dogodio iz generacijskih niti ideoloških razloga, nego zbog atraktivnosti prostorija u kojima je stara strukovna dama živjela i radila sto godi-na. Posvećena moderna institucija, nekoć nositeljica nacionalnog projekta emancipa-cije i modernističkih poetika elitizma, Društvo hrvatskih književnika izgubilo je svo-ju simboličnu važnost i postalo samo tržišna vrijednost – neprocjenjiva nekretnina na glavnome gradskom trgu. Međutim, uskoro ni to više nije bilo važno. Elitistička kon-cepija književnosti urušila se sama u sebi, a nova popularno-tržišna matrica već je pro-našla efikasnije institucije – privatna novinska i izdavačka carstva, kolumnističke stup-ce, TV emisije i kanale, žirije, intervjue, nagrade, novinsko izdavaštvo, internetske portale i globalno tržište, ponekad uz pomoć Ministarstva za kulturu, koje na multina-cionalnoj razini pokriva troškove jezičnoga transfera kada neki strani izdavač prepo-zna domaćeg autora ili autoricu kao profitabilan utržak.

Polemika 2003. razgolitila je populizam kao poetiku i politiku književnosti počet-ka 21. stoljeća. Istodobno, ona je iznijela na vidjelo i nešto posve konkretno – odre-đene, često vrlo uspješne tržišne strategije suvremene hrvatske proze. Riječ je, s jedne


165

strane, o postfeminizmu kao generalnoj tržišnoj uspješnici 2000-ih i njegovim speci-jalnim modusima inkarniranim u opusima triju spisateljica. S druge strane, postalo je očito kako mediji, intervjui, novinske kritike, kolumne, žiriji, nagrade, promocije ni-su samo sredstva informacija o knjizi, nego prije svega moćne institucije za lansiranje književnih ‘brandova’. Ovdje ću izdvojiti postfeminističke strategije vezane uz likove i djela triju književnih megazvijezda koje su prouzročile polemičku buku i tako neho-tice doprinijele bistrenju popularno-populističke ‘paradigme’.

Postfeminizam – znanstveni termin i populistički modus

Postfeminizam je oblik feminizma s kraja 20. i početka 21. stoljeća. Pojavio se nakon što su žene, barem u načelu, dovršile svoj projekt emancipacije. Termin je nastao po uzoru na sve postističke termine, kao način da se obilježi epistemološki pomak u razu-mijevanju istoga predmeta. U svakoj takvoj kovanici odstupanje je pomak od pojmov-noga ‘realizma’ prema nominalizmu i konceptualizmu, od esencijalizma prema kon-struktivizmu, od ‘nešto tako jest’ prema ‘sve je samo konstrukt’.

Prvi, osloboditeljski ili emancipacijski feminizam trajao je tijekom cijele moder-ne kulture, od Francuske revolucije 1789. do pada Zida 1989. Bio je to veliki projekt emancipacije za ljepšu i slabiju polovicu čovječanstva. Klasični osloboditeljski femi-nizam bio je sjena velikoga muškoga projekta emancipacije sve do šezdesetih godina 20. stoljeća. Tada žene prvi put izlaze na društvenu scenu i jasno ističu projekt svoga društvenog oslobođenja. Novi feminizam šezdesetih i sedamdesetih vjerovao je u spe-cifično žensku bit, zanimala ga je ontologija i biologija žene. Poput svih velikih ideo-logija, koliko god manji i slabiji od muških totalitarizama, novi je feminizam bio esen-cijalističan, često isključiv i monologičan. Bio je zarobljen u binarnu rodnu klopku, želio je postići društveno oslobođenje žene tragajući za specifično ženskom supstanci-jom (‘das ewig Weibliche’) i poričući svoju suprotnost – muški rod, ili se barem od nje ograđujući. Takav feminizam, koliko god opravdan u svojim društvenim osloboditelj-skim težnjama, često nisu mogle prihvatiti ni same žene.

Postfeminizam kraja 20. i početka 21. stoljeća više nije velika ideologija niti spe-cijalna rodna ontologija. U prvom planu nije specifična ženska bit, nego ženski subjekt kao društveni konstrukt. Postfeminizam ne zanima ontologija niti biologija žene, ne-go proizvodnja slika (imagologija) o ženama, ono što smo radom kulture stvorili pod natuknicom ‘žena’. Žena je u postfeminizmu imaginarij rodnih slika – carstvo mito-va, predodžaba, klišeja i stereotipa o ženama. Postfeminizam može biti ludističan (igra slikama i stereotipima o ženama i ženskosti) ili simulakralan (proizvodnja novih slika o ženama i ženskosti za koje znamo da nisu autentična ženska bit, ali se pravimo kao da to jesu).

Poput velikih ideologija osloboditeljski je feminizam bio borben, težak, mono-logičan i elitističan – prihvaćen u uskom krugu mahom obrazovanih žena i rijetkih muškaraca. Poput malih ideologija postfeminizam može biti lepršav, zabavan i dija-logičan, ali i perfidno netolerantan, mračan i monologičan. Postfeminizam je u svim svojim oblicima popularan – sviđa se velikomu broju žena, ali i muškaraca. Istodobno, postfeminizam je idealan kao zavodljiva strategija za proizvodnju popularnoga i po-


166

pularnosti. Znamo da slike o ženama i ženskosti nisu ontološke niti prirodne biti, nego društveni konstrukti, pa se možemo u beskraj njima poigravati, proizvoditi ih, manipu-lirati, simulirati. Postfeminizam na kraju 20. i početku 21. stoljeća može postati snažan populistički modus s vrlo razvijenim i učinkovitim tržišnim strategijama, od reklama automobila i ženskih časopisa do TV sapunica i popularnih književnih tekstova.

Posfeminističkim strategijama pripadaju likovi žena u domaćim sapunicama. Autorski timovi i glumci to su vrlo dobro prepoznali, pa su sapunice postale majstor-ske postfeminističke radionice. Uz predstavnike korumpirane vlasti i poslovnoga kri-minala u domaćim su sapunicama posebno atraktivni ženski likovi. Sve žene, bilo taj-kunice ili siromašice u Vili Mariji (Ana i Dora Jurak, Vesna Lovrek), bilo raskošne ljubavnice i manekenke u Ljubav u zaleđu (Goga Cukić, Maja Župan) ili intelektualke i poslovne žene (Ksenija Fišer) idu u lude shoppinge. Shopping je terapija za depresiju i larpurlartistička ženska identifikacija. Muškarci nasuprot tomu shopping izbjegavaju ili na njega polude, ali ga istodobno uvijek rado plaćaju. Likovi ne glume stvarne žene, oni razigravaju stereotipe. Publika uživa jer je zajedno s likovima svjesna igre stereo-tipima. Središnji je postfeministički žanr chicklit (od chick, engl. pile, kokoš, metono-mija za ženu + lit. = literatura za žene, na hrvatskom bi to bio ‘mačkopis’, od meto-nimije mačka, ženopis ili sl.). Žensko pismo Irene Vrkljan u kultnim prozama Svila, škare (1984.) i Marina ili o biografiji (1986.) utemeljeno je u klasičnom feminizmu, autorica ozbiljno i duboko promišlja probleme ženskoga odrastanja, emancipacije i identiteta. Chicklit Lane Biondić Život na visokoj peti (2005.) nema takve ambicije. Trenutačni megahit na publicističkoj top-listi pripada postfeminizmu: autorica se igra ženskim stereotipima i simulira potrošački svijet manekenka, ‘sponzoruša’ i ‘koferu-ša’, od skupih cipela do trošenja ljubavnika.

Polemika 2003. oko triju književnih megazvijezda razotkrila je tri postfeminis-tička modusa velike tržišne učinkovitosti. Nazvat ću ih po tipu glavne junakinje, kako u literarnoj fikciji tako i u medijskoj zbilji: virago carnevalis, mulier dalmatica i fe-mina litteraria.

1. Virago carnevalis

Najradikalniji populistički modus u hrvatskoj književnosti početka 21. stoljeća, ujed-no i epicentar polemike 2003., bila je virago carnevalis Vedrane Rudan (od lat. vira-go – žena “koja djeluje poput muškarca”, “quia ut vir agit; mulier si virilia opera facit, recte virago dicitur ut Amazones”, Divković: 1146 i karneval – po carrus navalis, u staroj Grčkoj kola-brod ili brod-kola za dolazak Boga Dionisa, nepravilno dovedeno u vezu s caro, carnis – meso; mesopust, fašnik, pučka svečanost, usp. Klaić: 668). To je takav postfeministički modus u kojemu ‘muški’ jaka spisateljica i njezini isto tako ne-konvencionalno snažni ženski likovi zauzimaju karnevalsku poziciju izokretanja svih uhodanih poredaka i vrijednosti, osobito onih najstabilnijih i najetabliranijih. Maškare su karnevalski medij koji se zadržao od srednjovjekovlja do danas u sklopu bahtinov-ske kontrakulture smijeha. Ženska karnevalizacija kulture iz radikalne postfeministič-ke vizure nešto je posve novo i šokantno u hrvatskoj književnosti – oblik monološke


167

simulacije i manipulacije smislovima, istinama, osjećajima, sve do karikature onih na-cionalnih i moralnih vrijednosti koje se smatraju ‘svetinjama’.

Biografija kaže da je Vedrana Rudan, do časa pisanja ovoga eseja, objavila dva ro-mana: Uho, grlo, nož (Zagreb, 2002.) i Ljubav na posljednji pogled (Zagreb, 2003.) te zbirku kolumna Ja, nevjernica (Beograd, 2005.). Romani su joj prevedeni na desetke svjetskih jezika. Hvaljena kao “trenutačno najuzbudljivija hrvatska autorica” (Kruno Lokotar), kojoj će za dvadesetak godina “ipak” biti podignut spomenik (Đermano Senjanović), te osporavana kao “spisateljica bez književnosti” i “pljuvačnica opće prak-se” (Borivoj Radaković), Vedrana Rudan stupila je na književnu scenu kao otkriće grupacije FAK-a. Ubrzo je tako savršeno ostvarila politiku tržišne orijentacije knji-ževnosti, koju je početkom 2000-ih proklamirala ta grupacija, da je izazvala razdor među vodećim ljudima, što je rezultiralo spomenutom polemikom, a i službenim pre-stankom funkcioniranja grupacije.

Postavlja se pitanje čime je Vedrana Rudan zaslužila toliku popularnost i u čemu se sastoji njezin autorski doprinos radikalnomu književnom populizmu? Mislim da je tajna upravo u liku viraginis carnevalis i njezinim tržišnim strategijama.

Za razliku od romana Tomislava Zajeca Ulaz u Crnu kutiju (2001.) ili Jelene Čarije Klonirana (2003.), u kojima je popularna kultura osnovna potka teksta, u romanima Vedrane Rudan riječ je o populističkim efektima. Popularni se svjetovi pojavljuju u raz-ličitim kontekstima. Naratorica opisuje i komentira TV emisije, zamišlja sebe kako “jaše” u reklami deterdženta za rublje, želi muškarca s reklame Marlbora prije upozo-renja da će ovaj dobiti rak, njezina kći “obožava” Santa Barbaru, a i ona se sama osjeća kao u meksičkoj sapunici. Međutim, popularna kultura nije glavna tema Rudaničinih romana niti razlog njezine popularnosti. U Rudaničinu slučaju, kao i kod Arijane Čuline i Julijane Matanović, populizam se ne odnosi na popularne komplekse filma, televizije, reklama, nego na pomno kalkulirane populističke strategije kojima te auto-rice na različite načine i s različitim estetskim učincima začaravaju publiku.

Iz repertoirea Vedrane Rudan izdvojit ću sljedeće strategije viraginis carnevalis: šok-žena, vulgarni jezik i karikatura vrijednosnoga sustava.

Šok-žena. Tajna tržišnoga uspjeha Vedrane Rudan, kako u Hrvatskoj tako i u ino-zemstvu, jest u autsajderskoj poziciji glavnoga subjekta njezinih proza. Taj je subjekt totalna autsajderica: žena ugrožena na svim razinama – fizički, spolno, dobno, kla-sno, nacionalno, vjerski, institucionalno. Međutim, to nije klasična pasivna žena ‘an-đeo’ koja prihvaća poziciju autsajderice i žrtve, nego superaktivna megabuntovnica i spektakularna pljuvatorica. U avangardnoj su književnosti postojali šok-muškarci, u popularnoj rock-kulturi ima i žena i muškaraca koji uspješno izazivaju javni moral i institucije. Vedrana Rudan prva je, barem u hrvatskoj književnosti, šokantna virago. Višestruka autsajderska pozicija u pozi izokretanja svih vrijednosti, izražena neumje-reno vulgarnim jezikom, najuspješniji je marketinški proizvod hrvatskoga tržišnog po-pulizma što ga je iznjedrila poetika FAK-a.

Knjiga Ljubav na posljednji pogled već u naslovu navješćuje promjenu stava pre-ma vrijednostima kao što su ljubav, brak, obitelj. Umjesto klišejizirane romantične “ljubavi na prvi pogled” pribivamo mračnim scenama obiteljskoga nasilja. Otac tuče


168

majku: “Tata je mlatio mamu ovako, bacio bi je na kuhinjski pod, na tamnožute plo-čice, onda bi skakao po njoj, iz usta bi joj izlazili crveni baloni, puh, puh” (Rudan, 2003: 23), tuče kćer: “Dignuo me u zrak, nosio do hladnjaka i tresnuo u staklena vra-ta ormara” (36), ali kći više ne želi trpjeti nasilje, nego uzvraća još žešće s namjerom da oca ubije:

Prišla sam štednjaku, uhvatila za uha ogromnu posudu u kojoj je vrila voda /…/, lagano sam se okrenula prema ocu i bacila mu posudu u glavu s namjerom da ga ubijem. (Rudan, 2003: 36-37).

Pripovjedačica najprije stereotipno ženski želi osvojiti princa na bijelom konju i udati se, ali kada stupi u brak i osnuje obitelj, nastaje još gori pakao nego u rodi-teljskom domu. Obiteljsko i spolno nasilje, garniramo poniženjima i traumama, kul-minira u radikalnom feminizmu koji poništava Drugoga, tj. muški spol i muškarca. Pripovjedačica odbacuje muškarca ne samo simbolično:

S muškarcima se ne smije razgovarati kao da su normalna ljudska bića (Rudan, 2003: 171),

nego i stvarno:

Dragi, ja te upravo sada, ovoga časa, želim zatući /…/, želim te zatući! (ibid.: 170-171, istaknula V. R.).

Roman je koncipiran kao struja svijesti žene koja, u snažnom rušenju konvenci-onalnih rodnih uloga, preokreće društveni poredak na glavu, poziva na nasilje prema muškarcima i sama ubija muža. Da je roman Ljubav na posljednji pogled, takav ka-kav jest, od riječi do riječi, napisao muškarac i da je njegov narator muškoga spola, a žrtva žena, roman bi bio osuđen kao teški muški šovinizam. Ovako – u “ženskoj post-moderni” – to je jedna od najuspješnijih marketinških formula suvremene hrvatske književnosti.

Druga tržišno isplativa pozicija autorskoga subjekta šokantne post-žene pripad-nost je srpskoj etničkoj manjini u Hrvatskoj. U romanu Uho, grlo, nož pripovjedačica provlači lajtmotiv o svom etničkom podrijetlu i strahovima za vrijeme Domovinskoga rata. Kao vanbračno dijete srpskog oficira Udbe Živorada Babića iz Karlovca, koji je kćer priznao, naratorica u vrijeme rata osjeća teret svoje etničke pripadnosti i eksploa-tira probleme kod dobivanja domovnice:

Pred vratima su stajala dva policajca, kad sam ušla nije ih bilo, a rep čekača se produžio do Beogradskog trga koji se tako više ne zove. Probijala sam se kroz te Musliće, Šiptare, Bosance i Srbe koji su glumili Hrvate i jedva čekala da izađem na zrak. Mislite o meni što hoćete. Ne osjećam se Srpkinjom. Nisam Srpkinja! Nisam Srpkinja! Nisam Srpkinja! Jebo vas Živko jebeni Babić! (Rudan, 2002: 23-24).

Pripovjedačica je kao i svi hrvatski građani otkupila stan, ali je ostala bez posla. U unutarnjem dijalogu razlog za gubitak posla vidi u etničkoj pripadnosti, a položaj srp-ske manjine u Hrvatskoj izjednačuje s rasnom diskriminacijom:


169

Čujem vas, a jesi li otkupila stan, jesi. Pa koji se kurac onda buniš? A šta su oni nama radili? Takvo je vrijeme bilo. Ali ja sam dobila otkaz. To ja govorim vama. I vi ste dobili otkaz. Svi smo dobili otkaz! OK. Ali vi niste dobili otkaz jer ste je-beni Srbi. Vi ste dobili otkaz normalno. Jer su teška vremena. Vi niste crnci. Vi ste bijelci. A ni bijelcima ne ide uvijek. To je tako. Ja bih bila sretna da sam dobi-la otkaz kao lijena, bijela krava. Ili kao bijeli višak. Možda ste u pravu. Tko mi je kriv što se moja stara pojebala sa prvim Životijem koji je pred njom izvukao ud-baški kurac?! (Rudan, 2002: 24).

Slično je i s ostalim autsajderskim pozicijama. Niži društveni status i nezaposle-nost omogućuju pripovjedačici da ogoljuje društvene fenomene i vidi iza njih skrivene socijalne interese ili prikrivanje problema, kao npr. u glamuroznom šouu za izbor miss svijeta na Sejšelima: “Kakve ste vi pizde. Dozvoljavate da vama manipuliraju. Da vam gladnima podmeću kao top temu uspjeh neke pičke na dalekom toplom moru, umjesto da vam spase dupe od gladi” (Rudan, 2002: 41).

Pretjerani vulgarizmi. U patrijarhalnoj kulturi vulgarizmi su dio muškoga pučkog govora. Po stereotipnom frazeologemu muškarci ‘psuju kao kočijaši’, dok su žene ‘fi-ne’. U ženskome rodu normalno psuju samo ‘prostakuše’ i ‘piljarice’. Suvremena po-pularna kultura i književni populizam razbili su taj stereotip. Popularne su spisateljice počele psovati kao i muškarci, a neke, poput Vedrane Rudan, još i gore.

Kritika je u Rudaničinu stilu primijetila ekspresionističku “poetiku krika” i avan-gardističke postupke montaže (Lokotar) te “naturalistitički kič koji seže čak dotle da opravdava zločin i potiče na njega” (Radaković). Iz vizure književnoga populizma naj-važnija su stilska komponenta Rudaničina izraza upravo vulgarizmi. I to ne bilo kakvi vulgarizmi ni u bilo kakvoj količini ni u bilo kakvim kombinacijama. Riječ je o sub-kulturnim pučkim izrazima za spolne organe, spolne radnje, uriniranje i veliku nuždu. Ti izrazi nisu samo poštapalice niti sinegdohe žene i muškarca. Oni postaju živi akteri u priči o suvremenome društvu. U knjizi Uho, grlo, nož imenica za ženski spolni organ postaje društveni protagonist i pojavljuje se samo na jednoj stranici 20 puta:

Pička nekad nije bila u modi kao danas. Pičke nisu bile zvijezde, nisu davale in-tervjue, nisu govorile što misle o ratu, miru, turizmu, razvedenosti hrvatske obale, razminiravanju i ljepotama Dubrovnika. Pičke su bile pičke. Po uredima, škola-ma, fakultetima, kancelarijama, u službenim automobilima, hotelima, među ko-ljenima šefova. Nije ih bilo toliko. U moje se vrijeme malo cura pičkom probija-lo kroz život. /…/ Danas u Hrvatskoj vladaju pičke. U novinama, na televiziji, na radiju… Sisato petnaestogodišnje stvorenje na dugačkim nogama daje intervjue na dvije strane što misli o Bin Ladenu. Otputovat će na Sejšele i postati najljep-ša na svijetu. Pa širiti istinu o Hrvatskoj. Druga ide na Karibe. Tamo će pičkom skrenuti pažnju na hrvatska minska polja. /…/ Pičke, pičke, pičke, pičke… Sve se u Hrvatskoj vrti oko mladih pičaka. One su naslovnice, glavne teme, vijesti da-na i brejking njuz. Nisam ljubomorna. A ne pada mi na pamet ni da bi bilo dobro da umjesto mladih pičaka, na Sejšelima, o ljepotama mlade Republike Hrvatske, pričaju debeli kurčevi među mladim nogama. Nisam t o htjela reći. OK. Smetaju


170

vam ti izrazi. To su prejake riječi. Kurac. Pička. Jebanje. Kurčina. Još iz usta žene. Još iz usta žene u godinama. Kužim. Prihvaćam. Priznajem. OK. I boli me kurac. (Rudan, 2002: 40-41)

Karikatura dominantnih vrijednosti. Pozicija totalne ženske, etničke, dobne i društvene autsajderice, umotana u vulgarni diskurs, dovela je napokon do karikatu-re svih vrijednosti dominantne kulture, u užem smislu hrvatske, a u širem zapadnjač-ke (kršćanstvo). Šok-pripovjedačica izvrće sav sustav vrijednosti na glavu i mrzi dje-cu, mir, crkvu, državu, život kao takav: “Život je ono što teče između dvaju riganja” (Rudan, 2003: 172).

Glavna su joj meta muškarci i nacionalna kultura. Po stereotipu ‘Svi su muškarci isti’ proklinje drugi spol u najvulgarnijem stilu, ne praveći profesionalne ni društvene razlike:

Muškarci, muškarci, muškarci! Gadovi, gadovi, gadovi! Jebeni suci! Jebeni ri-bari! Jebeni ministri! Jebeni profesori! Jebeni vodoinstalateri! Jebeni odvjetni-ci! Jebeni građevinari! Jebeni selektori nogometne reprezentacije! Jebeni mesari! Jebeni novinari! Jebeni seljaci! Jebeni pošteni intelektualci! Jebeni borci protiv rata! Jebeni ratnici! Jebeni mirotvorci! Jebeni izdavači! (Rudan, 2003: 184).

Pripovjedačica zamišlja salvete s hrvatskim grbom umjesto higijenskog uloška i inscenira suđenje za oskrnavljivanje nacionalnih svetinja:

Ha! Hrvatske boje! Bolesno. Hrvatske boje uvaliti među noge?! Ne smije se gr-bom pokrivati pičku! To je zakonom zabranjeno! Postoji Zakon o grbu, himni i lenti gospodina Predsjednika. Ako se zajebavaš sa svim tim, možeš najebati. Možda se može i u zatvor?! Ha! Sudnica! Svi ustaju. Sudac čita. Presuda u ime Republike Hrvatske. Sučeva Žena, kriva je što je dana toga i toga u sati toliko i toliko u stanu broj pet, četvrti kat, Ulica domovinskog rata, s ciljem da izloži po-ruzi grb Republike Hrvatske, stavila među krvave noge hrvatski grb u obliku pa-pirnatih ubrusa, dakle izložila poruzi Grb Republike Hrvatske, pa je time počini-la krivično djelo iz Člana. I osuđuje se na kaznu zatvora u trajanju od… Ovaj me priglupi kratki fi lm oraspoložio. (Rudan, 2003: 188-189).

Karnevalizacija ne bira predmet preokretanja i izobličenja. Nije dobro prošlo ni more – romantični, a danas turistički koncept zdravlja, ljepote i odmora. Pripovjedačica – realna je autorica rođena u tradicionalnome mondenom odmaralištu Opatiji – izlijeva svoju mržnju na prirodni fenomen i društvenu vrijednost:

Ja ne podnosim, ja ne podnosim, ja mrzim more! Svakakvo more mrzim. Mirno, kad je južina, kad je maestral. Mrzim more na televiziji, na fi lmu. Ne volim ni cr-no more koje se valja i koje me gleda, ono more između broda i rive. Mrzim mo-re! (Rudan, 2003: 12)

Vedrana Rudan nije popularna zbog književne vrijednosti, kakva god ona bila. Ta je autorica popularna zbog agresivnih, pomno biranih i efektnih strategija svoga glavnoga lika karnevalističke viraginis, često sračunatih na strano tržište ili na cilja-ne dijelove domaće javnosti. Kao što je Marinetti u futurističkom manifestu 1909. po-


171

zivao na ubojstvo mjesečine, a “barbarogenij” Ljubomira Micića u liku njegova bra-ta Branka Ve Poljanskoga u Zagrebu dvadesetih godina prošloga stoljeća predlagao “bombardiranje Ljubljane”, tako Vedrana Rudan poziva na ubojstvo, preporučuje sa-moubojstvo i stavlja simbolično nacionalni grb među noge.

Međutim, postoji bitna razlika. Avangardna šok-estetika imala je na podlozi veli-kih utopijskih očekivanja kritički potencijal. U kasnome kapitalizmu, kada nema ve-likih ideologija, Vedrana Rudan ima komercijalni potencijal. Ona u književnosti radi ono što suvremeni rock-provokator Marilyn Manson radi u glazbi kada na sceni urinira po Kristovoj slici. Njezine blasfemije, političke manipulacije, prostote i neprihvatljivi etički stavovi nisu avangardna estetika krika niti kritika medijskoga i kapitalističkog društva kasne postmoderne u hrvatskim tranzicijskim uvjetima. To su vješto sračunate populističke strategije za osobnu promociju, političke bodove i dobru zaradu.

2. Mulier dalmatica

Na drugome polu postfeminističke tržišne matrice nalazi se splitska glumica Arijana Čulina. Izdavač njezine knjige Što svaka žena triba znat o onin stvarima (2001.) hvali se 2005. šesnaestim izdanjem i, za hrvatske knjižarske prilike zavidnih, 37 500 otisnu-tih primjeraka knjige.

Za razliku od Vedrane Rudan, koja je izvozni marketinški proizvod, Čulina je zvi-jezda domaćega medijskog prostora. Splitska autorica duguje svoju popularnost svoje-dobno vrlo popularnoj TV emisiji iz svijeta šou biznisa, mode i politike Glamour-ca-féu i liku koji je proizvela u toj emisiji. Emisija je išla na prvom programu u elitnom večernjem terminu nedjeljom, a Čulina je bila glavna stalna atrakcija. Nastupala je u stilingu mulieris dalmaticae – dalmatinske brbljave plavuše Goge Bjondine koja ko-mentira tjedne društvene i političke događaje. Čulinine su knjige literarizacija toga medijskoga lika pretočenoga u verbalne akrobacije. Ono što je u modernističkoj elitar-noj estetici bila poetika inovacije, to je u postmodernoj estetici populizma poetika ste-reotipa – općih mjesta i klišeja. Toj poetici pripada postfeministički ludizam Arijane Čuline – igra prepoznatljivm općim mjestima iz rodnoga imaginarija muško-ženskih odnosa. A kada se sve to stavi u južnjačku mediteransku sredinu tradicionalnoga ka-tolicizma i patrijarhalizma, prošara suvremenom popularnom kulturom i ideologijom liberalizma te izrazi u dijalektu, tržišni je uspjeh zagarantiran.

Izdvojit ću tri strategije zaigrane mulieris dalmaticae: stereotip o plavuši, ambiva-lentnu ideološku poziciju i dalmatinski ideolekt.

Stereotip o plavuši. U središtu je Čulinina ludističkoga diskursa lik plavuše – ne previše pametne, ali muškarcima fizički privlačne žene. Autoričina plavuša odskače od stereotipa dalmatinske žene po tome što je plava, a ne crna, po inteligenciji (“prirod-no je pametna”), a posebnu joj draž daje lokalna boja – poslovična brbljavost (‘laja-nje’) dalmatinskih žena. Duga plava kosa – po klišeju “duga kosa, kratka pamet” – ni-je samo dio fizičkog izgleda Goge Bjondine. To je njezina “životna filozofija” (7). U autoironičnome tonu autorica zaključuje: “Za ženu je najvažniji izgled i samo izgled, a kad si usto još i plavuša, uspjeh je zagarantiran” (10). Sve su časne sestre tamnokose: “Možda i nisu, ali ja još u svom životu nisan vidila plavu švoru” (10), zaključuje ju-


172

nakinja. Boja Gogine kose realizacija je klišeja po kojemu su crnke za brak, vjernost i visoke vrijednosti, a plavuše za ljubavnice, tjelesne užitke i slobodno ponašanje. Goge je bila u braku, ali nije izdržala, pa je njezina pripovjedačka pozicija – raspuštenica, slobodna žena nakon neuspješnoga bračnog iskustva.

Ambivalentna ideološka pozicija. Poigravanje žensko-muškim stereotipima au-torskoj junakinji omogućuje ambivalentna ideološka pozicija između konzervativiz-ma i liberalizma. Junakinja pripada tradicionalnoj katoličkoj i patrijarhalnoj sredini, gdje su teme tijela i seksa tabu. Istodobno, ona je uronjena u globalnu popularnu kul-turu preko časopisa, novina i televizije, te zastupa liberalna stajališta. Unatoč konzer-vativnom odgoju, junakinja odbacuje instituciju braka, napušta muža kada otkrije da je vara i stvara autonomnu poziciju rastavljenice utjelovljenu u izreci “More ovako, a more i onako” ili “More bit, a i ne mora”. Igra se odvija između dva simbolična svije-ta: tradicionalnoga lokalnoga (katoličkoga, patrijarhalnoga, u užem smislu dalmatin-skoga) i suvremenoga, globalnoga, vezanog uz masovne medije i popularnu kulturu. Oksimoronski spoj konzervativizma i liberalizma, katolicizma i popularne kulture ide-alna je pozicija za razigravanje rodnih stereotipa i humorističke efekte. Autorica s jed-ne strane prihvaća stereotipe, a s druge ih ogoljuje i ironizira. Evo nekih primjera.

Žene su “nestabilne “ i “kreativne”, pa se junakinja zato voli obnovit, ponovit, os-vježit, Bože moj, ka i svaka žena. Novim komadom robe, novon frizurom, šmin-kom. S vrimena na vrime to se mora, to je najbolji lik protiv ženske depresije. Ona se najbolje liči novim postolama ili novon frizurom. (7-8)

Otac je “Pravi Dalmoš” (19), patrijarhalac, u kući se ponaša “ka firer” (21) te igra ulogu “hranitelja i branitelja” obitelji; majka sve radi, ali “Ja se u ovoj kući najviše sa-tiren” (23); najveća mu je tragedija u životu što nema sina, nego “dite”, i što mu kći, kada već nije muško, nije doktorica:

Najveća životna tragedija moga oca je ta šta ima ćer, a ne sina, a druga njegova tragedija je šta ta ćer nije, kad je već žensko, barem doktorica. Sin može bit sva-šta. Bija on uspješan, neuspješan ili čisti propalitet, sin opet ostaje sin. Jedina mo-gućnost kako se može postat ponosan na ćer i kako ona more nadomjestit to šta ustvari nije sin je da bude doktorica (37),

a ako to ne ide, onda barem udana za doktora:

Recimo, jeste li vi primjetili kako svi očevi govore kad udaju ćer: Ćer mi se udala recimo za Matu, Stipu, Juru, ali kad se uda za doktora ime mu više nije ni važno. Samo se kaže: Udala se za doktora. (41)

Pripovjedačica je odgojena u katoličkom i patrijarhalnom duhu, ali se emancipi-rala:

Sad, ja san ipak katolički odgojena i mogu mislit šta bi mi rekli otac i mater da vi-de kojin in se ćer pizdarijama bavi i o čemu piše, ali, fala Bogu, moj otac nije stiga nikad pročitat knjigu dalje od pete strane zato ovo i pišen pri samom kraju knjige di on neće i tako nikad doć /…/ (229)


173

Muž “ganja” po gradu žene

dok ja sa njegovon materon čučin u kužini, kuvan i peglan na jeftinu struju (28); Kad mi je moj virni lipi mužić-pužić prilipija šamar poslala san njega, nju i mater mu u lipu pizdu materinu i odjurila ka furija u suzama grcajući. (29)

Muškarci (Dalmatinci)

najviše cjene žene koje sa svoje petero dice ne izlaze iz kuće, po cili dan rintače, iščekuju, dočekuju tu svoju dicu i, naravski, muža kojeg po pravilu nikad nema u kući. Zapravo, jedino vrime kad svrati je kad mu zakrulje criva, a to je ono gluvo doba negdi ono oko tri, četri popodne (132); Čim bi žena tila razvijat paralelno s brakom neku svoju karijeru odma u startu more prikrižit tu svoju ideju ako želi uz sebe sačuvat muža Dalmoša (172); Oni vole imat kraj sebe nemoćne žene koje bi bez njih crkle (173); /pjevačice, glumice, balerine/ super im dođu za avanturu i zabavu, ali za brak ne dolaze u obzir. (173)

Popularna kultura:

Recimo, evo, prije je seks simbol bila Merlin Monro, onako vrckasta i bombastič-na, bila je glumica a znala je nešto i promeketat, ono zapivat ka Hepi brzdej, mi-ster prezident i Maj hart bilongs tu dedi. I to je bilo nešto, a danas su moderne te neke ladne lipote, ala ona Nomi Kembel, manekenka. Ona samo šeta tamo-amo onin dugometražnin crnin nogama i /…/ ne zna ni glumit ni pivat. (81-83)

Tijelo:

Jebate, jučer san totalno ispinila. Išla san trčat oko Marjana, a mislin, ja i trčanje tri pojma. /…/ Moran, takva su vrimena. Moja baba nije nikad trčala, bila je debe-la i zadovoljna /…/. Pa pogledajte samo sve one lipotice koje krase pusta slikar-ska platna starih slikarskih majstora širom svita. Sve su bile pupaste i punašne, ka i Meštrovićevi kipovi. To je bila takva moda i ženski ideal. Blago se njima. Mogle su ist i odmarat se koliko su tile. I šta su bile deblje, bile su poželjnije. Da je bar danas takva moda, ali, eto, nismo mi te sriće. Em moramo ist ka tići, od straja da ne nabijemo koje kilo, a onda uz to stalno nešto moramo vježbat, natezat, rastezat, mučit se da bi se učvrstile, stegle i zategle. Sve je to kriva ona glupa anoreksična Tvigi. Otkad se ona pojavila na tržištu počelo je žensko izgadnjivanje. /…/ To na-ma Holivud i Amerika nabijaju tempo. (55, 57-58)

Shopping:

A gledan taj svit di trpa u ona kolica ka da je sve mukte. /… / Jebate, čin malo veći dućan, ljudi više trpaju u košare. /…/ kad vidiš toliko toga oko sebe, ne moš odo-lit, pa kupiš šta ti triba i ne triba, a s obziron kolke su u nas plaće, kupiš misečno jednu takvu punu košaru, a ostatak miseca gladuješ. Al, nema veze, u redu je da se i naš čovik bar jednom misečno osjeća evropski. (165)


174

Ljubavna romansa:

Ja puno više volin one lipe romantične starinske fi lmove za isplakat se, za povratit dušu i natopit kušin suzama žalosnicama. /…/ Pri kraju fi lma dojaše, ka pravi kau-boj, ukroti je ka kobilu, zgrabi i utisne joj divlji fi lmski poljubac s jezikom. Ona se koprca, koprca, potom malaksa u njegovon zagrljaju, on je digne na konja i s njom odjaše na njihov do smrti zajednički ranč na kojem će izrodit puno dičice i živit sritno i zadovoljno do kraja života. Di end. Takve fi lmove ja obožavan i uvik se rasplačen nad svojom sudbinom. (226-227)

Dalmatinski dijalekt. Čulinina stereotipna dalmatinska plavuša govori splitskim dijalektom prošaranim umjerenim vulgarizmima (sve joj je “za popizdit”) i fonetski napisanim anglicizmima – markerima američke kulturne industrije (“Teško se odričen plave kose čak i na kraći period, ali katkad volin prominit imiđ”, 7). Rudaničino pre-komjerno bombardiranje domaćim vulgarizmima pomno je kalkulirana tržišna strate-gija za preokretanje svih vrijednosti, negacija bilo kakvoga jezičnog standarda i s njim povezane službene kulture. Kod Arijane Čuline vulgarizmi su dio dalmatinskoga kul-turnog kolorita i karakterizacije svakodnevice. U spoju sa splitskim dijalektom i glo-balističkim anglicizmima vulgarni jezik Arijane Čuline i sam je jezični stereotip koji se istodobno ogoljuje i ironizira.

Igra rodnim stereotipima na granici između tradicionalizma i liberalizma, između patrijarhalnosti i vulgarnosti omogućila je Arijani Čulini da postane marketinška knji-ževna zvijezda. S druge strane, njezin lik Goge Bjondine, smisao za ironiju i samoiro-niju, groteskno preuveličavanje i izobličavanje društvenih poredaka pripadaju u tradi-ciju splitskoga književnog humora (Miljenko Smoje, Tanja Torbarina, Ante Tomić) i, po svoj prilici, nisu za jednokratnu uporabu.

Ako je Vedrana Rudan totalna karnevalizacija svijeta i jezika u monološkome dis-kursu, onda je Arijana Čulina igra rodnim stereotipima u radosnome dijalogu između tradicionalizma i liberalizma, patrijarhalizma i amerikanizma. Vedrana Rudan ne vje-ruje ni u što, osim u provokaciju i zaradu. Arijana Čulina ne vjeruje u ideju velike ro-mantične ljubavi, ali vjeruje u samoironičnu utopiju o barem malo ljubavi, u – “MRVU JUBAVI”. Toj “maloj metapriči” ona posvećuje svoje inteligentne i duhovite scenske, medijske i književne uradke. Ako pri tome još i dobro zaradi, neće joj smetati.

3. Femina litteraria

Tako stižemo do trećega postfeminističkoga modusa suvremene hrvatske proze – fe-minae litterariae. Taj je modus karakterističan za, u ovome času zacijelo najsjajniju zvijezdu na domaćoj književnoj sceni – Julijanu Matanović. Može se to nekomu svi-đati ili ne sviđati, analizirati ovako ili onako, ali činjenice govore da se njezine knjige čitaju i da joj nitko – čak ni u navedenoj polemici – ne osporava književnu kompeten-ciju. Ako su Vedrana Rudan i Arijana Čulina medijske i tržišne zvijezde, ime Julijane Matanović blista još jednim dodatnim sjajnim krakom – ona je u vlastitim očima i u očima javnosti ‘prava’ književnica. U tom kontekstu termin femina litteraria znači da je riječ o životnoj i književnoj stilizaciji izrazito ženstvene žene: lijepa, krhka, emocio-


175

nalna, nesretna na tipično ženskome području – u ljubavi. Međutim, ta je ‘žena’ zaljub-ljena u literaturu, ona piše i ponaša se u visokome stilu. Autorica, s jedne strane, po-tencira žensku krhkost, ljepotu i emocionalne probleme svojih junakinja te samu sebe prezentira u istome stilu kao realnu autoricu u medijima, od dnevnih novina i modnih časopisa do popularnih TV emisija. S druge strane, autorica i u svojoj prozi i u vlastitoj prezentaciji u medijima poštuje sve kanonske vrijednosti visokoga stila, koji odgova-ra elitnoj književnosti i elitnoj kulturi. Ni u svojim tekstovima ni u javnim nastupima Julijana Matanović ne prelazi granicu dobrog ukusa, štoviše književna reprezentacija i osobna medijska prezentacija izvedene su u najvišem stilu. Po raskošnoj ženskoj emo-cionalnosti, kako u tekstu tako i u medijskom kontekstu, Julijana Matanović postala je najčitanijom autoricom kraja 20. i početka 21. stoljeća. Po visokome stilu ona pripada u najviši literarni i društveni standard suvremene književne kulture. U tome neobič-nom spoju literature i života, klišeja i osobnih emocija, stvarnosti i virtualnosti auto-rica je uspjela pomiriti opreku između visoke i niske književnosti te stvoriti literaturu koja istodobno odgovara književnomu kanonu i sviđa se velikomu dijelu publike.

Izdvojit ću jednu elitističku i tri populističke strategije ove čitane i prodavane, ali i kompetentne autorice, u stvarnoj građanskoj biografiji naše kolegice, profesorice knji-ževnosti: elitistički jezik i struktura, iznevjerena bajka i romansa, emocionalni reali-zam i tvorba zvijezde.

Elitistički jezik i struktura. Sve knjige Julijane Matanović koje idu u žanrovski red proze (prije svega kratki roman o odrastanju Zašto sam vam lagala, 1987. i “ne-ljubav-ni roman” Bilješka o piscu, 2000., ali i prozne knjige novinskih kolumna Kao otac i kći i Laura) pisane su visokim jezičnim standardom. Visoka se književnost služi stan-dardnim jezikom, popularna je književnost pisana dijalektom bliskim publici, substan-dardnim govorima i često prostačkim govorom, čak i kada su u pitanju autorice, dakle rod koji je po stereotipu jezično pristojan. Julijana Matanović koristi se dijalektalnim izrazima samo ako je to u funkciji karakterizacije lika ili sredine, i to obvezno kao ci-tat kurzivom ili pod navodnicima. Vulgarizama uopće nema. Julijana Matanović nije sterilna spisateljica koja bi se bojala jakoga pučkog jezika bez navodnika, ona jedno-stavno svjesno gradi politiku svoje poetike na spoju elitizma i populizma. Elitizmu je prepustila jezik i strukturu, a semantičke slojeve teksta i autorski subjekt, kako stvar-ni tako i simbolični, predodredila je za populizam. U takvom konceptu jezik mora biti čist od vulgarizama.

Druga je elitistička karakteristika proznoga jezika ove popularne autorice njezina duga, asindetska, valovita ili – da se poslužim terminom francuskih filozofa Deleuzea i Guattarija – rizomatična rečenica. Njezine su rečenice poput gomoljastoga korijena, nemaju jedan subjekt i jedan predikat, nisu vertikalne, nego horizontalne, one se vrije-žaju u više ogranaka, umrežuju i premrežuju. Takve je rečenice vrlo teško čitati, one su po svojoj labirintskoj naravi u načelu neprohodne, dakle namijenjene strpljivom elitar-nom čitatelju koji je osposobljen kroz njih se provlačiti i odgonetavati ih.

I napokon, treća je elitistička osobina popularnoga štiva Julijane Matanović slože-na struktura njezinih tekstova. To se prije svega vidi u strukturi romana Bilješka o pis-cu. Tu su rečenice postale mirnije i stabilnije, ali je sada zato rizomatična cijela struk-


176

tura romana. Isprepleću se dva romana, onaj koji piše autorica, tj. naratorica, i roman u romanu koji piše jedan od ženskih likova. Odnosi među likovima toliko su zapetljani da bi čitatelj, odnosno čitateljica morao, tj. morala imati olovku u ruci i napraviti kri-žaljku da bi pohvatala sve njihove odnose.

Pa ipak, proze Julijane Matanović, unatoč ovakvim kompliciranim rečenicama i gotovo modernističkim strukturnim arabeskama, čitaju se bez olovke u ruci, što bi se reklo – u dahu. Zašto? Odgovor je u populističkim strategijama, koje diraju u potrebe i zadovoljstva publike, mahom ženske čitateljske populacije. Kod Julijane Matanović elitistička je forma, dok su žanr, sadržaj i likovi populistični.

Iznevjerena bajka i romansa. Među populističkim postfeminističkim strategija-ma ove autorice na prvome je mjestu žanr iznevjerene bajke i romanse. Iznevjerena je bajka fantastična priča koja bi trebala imati, a nema sretan kraj – bajka bez sretnoga kraja. Iznevjerena je romansa ljubavna priča bez sretnoga kraja. Bajka i romansa pri-padaju među Jolesove “jednostavne oblike”, one diraju u osnovne ljudske potrebe za ispunjenjem želja, za pravdom, dobrom, ljepotom, ljubavlju i svim drugim temeljnim utopijskim identifikacijama. Nakon kraja Lyotardovih “velikih pripovijesti” završile su i klasične bajke i romanse, ali ne i žanr bajke i romanse kao takav. Suvremeni fanta-stični filmovi nove su tehnicističke postbajke. Harry Potter zahvaljuje svoju planetar-nu popularnost takvoj obnovi bajke i bajkovitosti. Bajka i romansa stereotipni su po-pularni žanrovi. Nikakvo čudo da se, kao i drugi stereotipi, obnavljaju u medijskome komercijalnom populizmu koji računa na užitke i zadovoljstva najširih slojeva publi-ke. Vedrana Rudan vrišti ne samo u avangardističkoj poetici krika nego i s elementima mračne bajke i zlih bajkovitih sadržaja.

Julijana Matanović oživljuje oba klasična žanra u novom obliku kao začaravaju-ću tehniku za masovnu publiku. Roman Zašto sam vam lagala novi je tip postmoder-ne bajke o izgubljenom sretnom djetinjstvu. Roditelji koji su djevojčicu dali na po-svajanje nisu osobito dobri duhovi, a teta i tetak koji su je usvojili zrače neizmjernom toplinom i ljubavlju. Nema oštrih kontrasta kao u klasičnim bajkama, ali je zato sve nabijeno jakim emocijama. Ponajprije zbog autorskoga lika – apsolutno simpatične naratorice čija sudbina djevojčice bez roditelja izmamljuje suze ne samo kod publike nego i kod kritičara. Nježnost i ljubav temeljne su ljudske potrebe, zaboravljene i pre-zrene u gruboj kapitalističkoj zbilji kasne postmoderne i u strašnim tranzicijskim ne-voljama bivšega Istočnog bloka. Ali ljudi nisu “kulturni papci” (Fiske, 2003: 206). Oni znaju što vole. Mnogi vole upravo takve snažne emocije. I našli su ih u nostalgičnoj bajci o izgubljenome djetinjstvu u Slavoniji dalekih pedesetih godina 20. stoljeća kada je autorica bila stara kao naratorica.

Slično je i s romanom Bilješka o piscu. U podnaslovu, Genettovim riječima “ar-hitekstu”, autorica i sama daje do znanja da je riječ o iznevjerenoj ljubavnoj roman-si, tj. o “neljubavnom romanu”. Umjesto sretnoga djetinjstva utopijski je san glavne pripovjedačice idealna romantična ljubav. Ali kako su sve velike pripovijesti završi-le, završila je i takva ljubav. Čitateljice (jer, koliko znam, čitatelji muškoga roda nisu skloni takvim sadržajima) susreću pripovjedačicu kako se bolesna od raka dojke vraća iz Švedske u Hrvatsku i u svojim uspomenama oživljuje veliku neuzvraćenu ljubav.


177

Međutim, žanr iznevjerene romanse tu ne zastaje, jer onda ne bi mogao zadovoljiti čitateljsku želju za užitkom, što je cilj svake popularne književnosti, a osobito knji-ževnoga populizma velikih tržišnih učinaka. Stoga se želja za utopijskim snom mora ispuniti, ali ne posve i ne do kraja, jer to ne bi bilo u skladu s realnim mogućnostima postmodernoga doba niti bi to dopustila postfeministička matrica. San o apsolutnoj ljubavi ostaje neostvaren, ali ne kao gubitak, nego kao dobitak. A dobitak je svijest da ima i drugih snova osim velike pripovijesti o ljubavi. U drugom dijelu romana, roma-nu u romanu, Jana II. iskupljuje svoju imenjakinju Janu I. iz prvoga dijela tako što piše roman o ljubavnoj patnji i što se ostvaruje kao samostalna žena, neovisna o apsolutnoj ljubavi i muškarcima.

Emocionalni realizam. Na to se odmah nadovezuje osnovni oblikovni postupak ove popularne elitistice. To je “emocionalni realizam” (termin Ien Ang). Autorica ra-di s emocionalnim apsolutima – konstruktima utopijskoga jedinstva subjekta i svijeta. Klasični realizam vjeruje da može vjerno prikazati zbilju, bilo društvenu (Tolstoj) ili psihičku (Dostojevski). Postmoderne su teorije otkrile da nema istinskoga realizma, nego su ono što doživljujemo kao realizam realističke tehnike i “realistički efekti” (Roland Barthes). Emocionalni je realizam upravo takva postmoderna tehnika kojom autorica konstruira emocionalne apsolute, bilo nostalgične (izgubljene u prošlosti) ili utopijske (pomaknute u budućnost). Autorica je prava majstorica emocionalnoga re-alizma, ne samo zato što njezini tekstovi plivaju od nostalgičnih i utopijskih emocija nego i zato što ih reprezentira elitističkim jezikom u složenim strukturama. Takav je antologijski prizor emocionalnoga realizma opis nostalgičnog apsoluta iz najranijega djetinjstva – gaženje grožđa bosim nogama u Slavoniji pedesetih godina prošloga sto-ljeća:

Svetlana je, u haljini koju joj je moja teta podigla i zaheftala špenadlama, ska-kutala sama u jednoj bačvi, onoj u koju su berači usipavali samo svijetlu noju, a Zvonko i ja, oboje u fi skulturnim šorcevima, on u plavom a ja u crvenom, u dru-goj, puno široj, onoj novoj koju je čika Miško izvana i ukrasio, izrezbarivši na njoj grančicu slavonskoga hrasta s plodovima žira. Tetak je odlučio igrati se učitelja i ispitivati nas slovkanje, izgovarati slovo po slovo, između njih umetati poduže stanke, zahtijevajući potom od nas pogađanje islovkane riječi. Svetlana je odmah znala da zbroj slova l+u+g+o+š daje riječ lugoš, Zvonko je pogodio da se izgo-varanjem slova v+i+n+o+g+r+a+d dobiva imenica vinograd /…/ a ja sam, na za-prepaštenje sviju, a pogledavši prije odgovora na tetinu kumu iz Vukovara koja je pohala piletinu na peći u dvorištu samo da se miris ne bi uvukao u tetine nove ta-lijanske zavjese u ljetnoj kuhinji, u najlakše postavljenom zadatku, jer njih je po-stavljao moj, a ne nečiji tuđi tetak, u spajanju slova s+t+o+l+i+c+a, čula ne jednu, nego dvije riječi: teta Olgica. Što su se Zvonko i Svetlana više smijali, ja sam sve više plakala i sve snažnije gacala po grožđu ljuteći se na bobice koje su zaostajale između mojih nožnih prstiju. (Matanović, 1997: 64)

Medijska zvijezda. Ipak, najuspješnija od svih začaravajućih tehnika s populistič-koga je aspekta tvorba medijske zvijezde. U razvijeno medijsko doba kaže se: ono če-


178

ga nema na televiziji, to ne postoji. Julijana Matanović spontano je prepoznala moć medija, a mediji su otkrili nju. Gotovo svi popularni pisci i spisateljice danas imaju ko-lumne u novinama ili na televiziji. Vedrana Rudan kolumnistica je u tjedniku Nacional, Robert Perišić u Globusu, Jurica Pavičić u Jutarnjem listu, Gordan Nuhanović u te-levizijskoj emisiji Pola ure kulture. Julijana Matanović pisala je kolumne u ženskom časopisu Mila, a sada piše u elitnim novinama Vjesniku. Međutim, izum formule za tvorbu književne zvijezde pripada upravo Julijani Matanović. Ona je u hrvatskoj knji-ževnosti otkrila formulu popularnosti prije poetike FAK-a i njihova medijsko-tržišno-ga koncepta književnosti. Brojnim intervjuima u svim novinama, a osobito u popular-nim časopisima kao Cosmopolitan i Gloria, te u gledanim televizijskim emisijama u društvu zvijezda iz šou-biznisa, Julijana Matanović uspjela je napuniti hrvatski me-dijski prostor svojim virtualnim likom kao nijedan drugi pisac ni spisateljica. Kada su kapetana nacionalnog nogometnog kluba Dinamo Zvonimira Bobana pitali osjeća li se zvijezdom, on je rekao: “Ne, ne osjećam se zvijezdom”. A kada su isto pitanje posta-vili Julijani Matanović u puno manje popularnoj sferi književnosti, ona je odgovorila: “Da, ja sam zvijezda”. I riječ postade djelo.

Ako bismo se upitali koja bi bila najjednostavnija formula uspjeha Julijane Matanović, onda bi to, rečeno jednom rečenicom, bilo: popularni sadržaji u visokoj elitističkoj formi uz sliku prelijepe autorice u svim novinama i na televiziji.

Poenta bez poente

Na kraju se možemo vratiti na početak i upitati se što je u hrvatskome književnom pro-storu značila polemika 2003.? Postfeminističke strategije, koje razvijaju tri popularne autorice, bile su efikasan, ali ne i jedini način da se stigne do srca i džepa čitatelja, glad-nih Aristotelove katarze možda više nego ikada. U jednom sloju ta je polemika ima-la rodne aspekte. Ako elitističku kulturu shvatimo kao rodno mušku (intelektualnost, duh, autorstvo, proizvodnja), a popularnu kao žensku (emocionalnost, tijelo, čitatelj-stvo, potrošnja), onda vidimo da su tri književne megazvijezde klasično žensko rodno polje sjajno iskoristile u populističke svrhe. Istodobno, tržište ne poznaje spolne, ne-go samo rodne razlike. Zato i biološki muškarci, ako žele biti popularni, tj. kupovani, moraju biti slikani, moraju se odreći vertikale, ne smiju biti intelektualni niti ozbiljni, nego upravo sve ono što su sami u patrijarhalnoj kulturi imaginirali i strukturirali kao žensko – moraju biti laki, čitljivi, horizontalni, zavodljivi, zaigrani, emocionalni ili ba-rem ne odviše intelektualistični.

Međutim, postoje i drugi, jednako uspješni, ako ne i uspješniji načini za proizvod-nju popularnosti. To je nedavno uvezeno novinsko izdavaštvo – pisci na kiosku za 29 kuna, to su književne nagrade, koje visinom honorara javno demonstriraju svoju moć, žiriji koji odlučuju komu će te nagrade pripasti, autorski urednici koji imaju moć odlučivanja o lansiranju hitova, komisije za raspored proračunskoga novca za kultu-ru, skandali, novinska i akademska kritika i sl. A tu se onda postavljaju i druga pitanja, prije svega o rasporedu društvene moći na književnome polju, o proizvodnji ukusa i tvorbi estetskoga kanona, o etici i politici književnosti, o sukobu kulturnih interesa, a napokon i o ontološkom statusu književne činjenice. Ima li uopće ‘prave’, ‘autentične’


179

književnosti, ili se i književna vrijednost proizvodi poput drugih ‘brandova’? Je li u ime tržišta sve dopušteno, kao nekoć u ime revolucije? Jesmo li zaboravili na ‘kulturni kapital’ i predali se kulturnomu kapitalizmu? Jesmo li iz institucionalnog elitizma ola-ko prešli u divlji populizam? Treba li nam novi estetski (u širem društvenom sklopu i etički) sporazum? Ima li još uopće estetskoga ukusa i ‘književnosti’ ili je, zajedno sa svim krajevima, na kraju krajeva došao i kraj književnosti?

Odgovor je, kao i uvijek, vrlo jednostavan. Nije završila svaka književnost niti medij ‘lijepoga’, nego posve određeni povijesni oblik književnosti i povijesno ‘lije-poga’. Završila je velika modernistička književnost, njezini genijalni originalni autori, njihovi neponovljivi inovativni tekstovi, njihovi radikalni estetizmi i njihovi strastveni politički angažmani. Završila je Kantova autonomija umjetnosti i ‘bezinteresno sviđa-nje’. Završio je veliki povijesni elitizam. Završila je vjera da postoji autentična, una-prijed dana Književnost velikim slovom. Iz dubina povijesti vratila se pučka umjetnost malim slovom povezana s novim medijima, tržištem i ‘lovom’.

Polemika 2003. oko triju književnih megazvijezda, Vedrane Rudan, Arijane Čuline i Julijane Matanović, nije bila ni rodni, ni poetički, nego – marketinški sukob. To nije bila velika polemika oko poetičke paradigme, nego mali unutarpoetički su-kob oko “marketinških strategija” (Nemec, 2003.) u okviru iste generalne paradigme – tržišno-medijske književnosti. Kada je riječ o generalnoj popularno-kulturnoj poe-tici, između Bore Pavlovića i Krune Lokotara nema razlike. Razlike su nastale onda kada se uvidjelo da se ista poetika može ostvarivati u različitim modusima, različitim strategijama, s različitim tržišno-medijskim, ideološkim i estetskim učincima. Mali unutarpoetički sukob nije bio samo povod formalnomu raspadu grupacije FAK-a, ne-go prije svega pokazatelj kako pojam književnosti, estetskoga ukusa i onoga što sma-tramo vrijednim nije unaprijed dana činjenica, nego proizvod kulture, društveni kon-strukt nekoga vremena i neke epohe. Ta je polemika razotkrila s koliko se strasti unutar iste poetičke matrice tvori njezin budući vrijednosni kanon, koliko je pojam lijepoga i književnoga proizvod borbe različitih ideja i moći, koliko je književnost, uza svu svo-ju društvenu nevažnost, i te kako važna jer je zajedno s drugim snažnijim medijima stvoriteljica simboličnoga svijeta. A simbolični je svijet u virtualnoj kulturi često jedi-ni svijet. Poetika je ujedno etika i politika. Odatle žestina sukoba oko FAK-a i unutar-fakovske polemike oko popularnih spisateljica 2003.

Ali, kao i uvijek, ima jedno ‘ali’. Kada je riječ o tvorbi estetskoga kanona, bilo u elitističkoj ili populističkoj varijanti, postoji još jedna, neodređena, ali snažna moć. Ona nije ni rodno ni politički niti bilo kako drukčije obojena. To je moć univerzalnoga žanra koji se i dalje zove – ‘dobra literatura’.


180

Literatura

Primarna

Čulina, Arijana. 2001. Što svaka žena triba znat o onin stvarima. Zagreb: Mozaik knji-ga.

Matanović, Julijana. 1997. Zašto sam vam lagala. Zagreb: Mozaik knjiga.Matanović, Julijana. 2000. Bilješka o piscu: Neljubavni roman. Zagreb: Mozaik knji-

ga.Rudan, Vedrana. 2002. Uho, grlo, nož. Zagreb: AGM. Rudan, Vedrana. 2003. Ljubav na posljednji pogled. Zagreb: AGM.

Sekundarna

Ang, Ien. 1985. Watching Dallas – Soap Opera and the Melodramatic Imagination. London: Methuen.

Easthope, Antony. 2001. Visoka kultura / popularna kultura: Srce tame i Tarzan me-đu majmunima. Prevele Martina Kado i Katmerka Kurtović. U: Quorum, 17, 4, 156-188. Iz knjige Literary into cultural studies, 1991. London & New York: Routledge.

Fiske, John. 2003. Popularna ekonomija. Prevela Snježana Grljušić-Kordić. U: Hrvat-ski fi lmski ljetopis, 36, 206-214. Iz knjige Television Culture, 1987. London & New York: Routledge.

McGuigan, Jim. 2003. Popularna televizija. Prevela Snježana Grljušić-Kordić. U: Hrvatski fi lmski ljetopis, 36, 175-195. Iz knjige Cultural Populism, 1992. London & New York: Routledge.

Horkheimer, Max/ Adorno, Theodor. 1974. Kulturna industrija. U: Dijalektika pros-vjetiteljstva. Filozofi jski fragmenti. Prevela Nadežda Čačinović-Puhovski. Njem. izdanje 1947. Dialektik der Aufklärung. Philosophische Fragmente. Amsterdam: Querido.

Lokotar, Kruno. 2003. Ti si posljednji koji smije potpisati onakav tekst. Nebulozna optužnica koju potpisuje Radaković napad je na temeljne principe FAK-a. U: Jutarnji list, 13. prosinca.

Massovaja kul’tura: Učebnoe posobie. 2004. Moskva: Al’fa-M/ Infra-M. Nemec, Krešimir. 2003. Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine. Zagreb:

Školska knjiga. Oraić Tolić, Dubravka. 2005. Muška moderna i ženska postmoderna: Rođenje virtual-

ne kulture. Zagreb: Naklada Ljevak.MacRobbie, Angela. 2001. Zašuti i pleši: kultura mladih i mijene modusa ženskosti.

Preveo Tomislav Brlek. U: Quorum, 17, 2, 200-227. Iz knjige Postmodernism and popular culture, London & New York: Routledge.

Pavičić, Jurica. 2003. Nepomirljiv sukob dvaju dogmatskih mišljenja. Zašto je Rada-kovićeva analiza proizvela totalni šok. U: Jutarnji list, 13. prosinca.


181

Popović, Edo. 2003. Izgubili smo rat, kažete. Zašto su me napali iako sam, zapravo, bio nepodnošljivo pristojan. U: Jutarnji list, 20. prosinca.

Radaković, Borivoj. 2003. Ne mogu više podnijeti da to zovu literaturom. Polemični tekst Borivoja Radakovića o novim zvijezdama naše književne scene. U: Jutarnji list, 6. prosinca.

Radaković, Borivoj. 2003. Ostale su vam samo uvrede. Može li se piscu odreći pravo da govori o literaturi. U: Jutarnji list, 20. prosinca.

Radaković, Borivoj. 2003. Perverzno je što urednici od svakoga mogu napraviti “slav-nu osobu”. Ogadio mi se život dok sam se bavio Vedranom Rudan. U: Vjesnik, 21. prosinca.

Strinati, Dominic (ur.). 1995. An introduction of the theories of popular culture. Lon-don & New York: Routledge.

Visković, Velimir. 2003. Oprosti, cure to rade bolje od tebe. Tko je književni tradicio-nalist – ja ili Radaković. U: Jutarnji list, 13. prosinca.

Williams, Raymond. 1976. Keywords: A Vocabulary of Culture and Society. London: Chatto and Windus.


183

Andrea Zlatar

TENDENCIJE CHICKLITA U SUVREMENOJ HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI

Žene kao proizvođači i potrošači književnosti

Pojam chicklit književnosti u posljednjih dvije-tri godine zauzima sve veći prostor na književnom tržištu. Počevši kao termin vezan uz uvozne produkte popularne

kulture, od knjige do filma, i posebno vezan uz izdavačke linije specijaliziranih bib-lioteka u izdavačkim kućama “Algoritam” i “Oceanmore”, nužno je doveo do pita-nja postoji li “hrvatska chicklit književnost?”. Gdje je naša Bridget Jones, tko je na-ša “šopingholičarka”? U svijetu medija, dnevnih novina i televizijskih emisija, tema chicklita postavlja se najčešće iz dva aspekta: prvo, kao pitanje “vanjske održivosti žanra”, njegove tržišne uspješnosti i situiranosti na vrhovima top-lista; drugo, kao pi-tanje “unutarnje strukture žanra”, tematizacije ženskosti i seksualnosti u suvremenom zapadnom društvu. Oba se pitanja susreću u jednom: zašto žene toliko čitaju chicklit? (Jer, tu se, naravno, krije odgovor na pitanje zašto ga toliko pišu.) Popularnoj kulturi neskloni književni kritičari zavapit će da smo se vratili predmodernom stanju identifi-kacijskog modela između čitatelja i junaka, točnije, između čitateljice i junakinje, i to onom primarnom modelu emocionalne identifikacije.

Sam termin chicklit književnosti ne govori ništa o razlozima i uvjetima njezine produkcije, već stvara semantički okoliš u kojem se miješaju vrijednosna i sadržajna određenja. S jedne strane, termin svoje porijeklo vodi od naziva za kaogumu, pa je pr-va asocijacija “književnost za razbibrigu”, za nešto što “razvlači i smiruje živce” po-put gume za žvakanje; s druge strane, nesretni dio sintagme “chick” uvodi nas u svijet literarne peradi, stvara asocijacije tipa “književnost za pileći mozak”, “književnost za kokoši” i slično. I jedno i drugo su evaluacijski negativne oznake, koje podupiru raz-likovanje “visoke” i “niske” književnosti”, “ozbiljne” i “trivijalne” literature, dakle upravo one diferencijacije protiv kojih ustaje popularna kultura (kao i njezin teorijski duh: kulturalne studije). A ako chicklit nešto jest, onda je sigurno proizvod upravo po-

184

pularne kulture. Iako se obrisi žanra oblikuju već osamdesetih godina, rodonačelnicom smatra se Helen Fielding i njezin Dnevnik Bridget Jones. Jednostavnim riječima ka-zano, chicklit je naziv za popularnu fikciju nastalu devedesetih, tržišno usmjeren mla-dim zaposlenim ženama. Uz Helen Fielding, tu su Sophie Kinsella, Melissa Banks, Emma McLaughlin & Nicola Krause, Candice Bushnell, Lauren Weisberger, Jeniffer Weiner, Laura Zigman, Allison Pearson i dr. A naslovi, jedan zgodniji od drugih: Kako ona sve to stigne, Nek vrag nosi Pradu, Šopingholičarka (u nastavcima), Ljubav, prozac i sumnje, Moj život na tanjuru, Zar me ne želiš?, Nevolje s Catherinom, Dnevnici jedne dadilje, Seks i grad.

Za svijet koji se konstruira u chicklit romanima mogli bismo reći da predstavlja svojevrsnu arheologiju urbane svakodnevnice,1 u kojoj je glavni lik žena mlade ili sred-nje mlade dobi, smještena u jednom od većih europskih ili američkih gradova – a sve ostale osobine predstavljaju jednu od mogućih kombinacija: udata/neudata, zaposlena/nezaposlena, samohrana/polusamohrana,2 depresivna/luckasta, s djecom/bezdjecna, siromašna/situirana, debela/vitka... U stilističku obvezu žanra idu duhovitost i (sa-mo)ironija, a u obveze kompozicijske strukture – ljubavna fabula s (privremeno ili rela-tivno) sretnim završetkom. Naglašavam element privremenog ili relativnog jer u tom je svijetu mnogo toga privremeno i relativno: posao, prihodi, zaljubljenost, vlastita te-žina, dobro ili loše raspoloženje. Dodajmo tome lošu obiteljsku anamnezu (takozva-na disfunkcionalna obitelj), naporne roditelje i sestru (posebice majku), nepouzdanog brata, šefa-tiranina, prijateljicu-podršku i kolegicu-izdajicu, susjeda-švalera i prijate-lja homoseksualca, slika je kompletirana. Život sam po sebi nije tragičan, ali nije ni jednostavan, stvar je naprosto u procesu, ili, točnije rečeno, u preživljavanju i snala-ženju iz dana u dan. Junakinja chicklita uvijek je u potrazi za “boljim životom”, njezi-na potraga uglavnom se koncentrira na dva cilja: ikakav ili bolji posao, ikakav ili bolji partner. Po mnogo čemu je nalik na dvadesetostoljetnu žensku varijantu osamljenog, lucidnog i nespretnog Don Quijotea, jer se drži vrijednosnih načela koja baš i ne funk-cioniraju, životnu perspektivu oblikuje prema konstruiranim idealima (više ili manje romantičnim, to jest, deromantiziranim), nije naročito opremljena za borbu (bez pra-voga mača, štita i kacige, materijalno i egzistencijalno u cjelini nesigurna), ali ulazi u avanturu – a avanturu potrage za nečim boljim. U svojim zahtjevima ona ipak ne po-stavlja apsolutne ciljeve, svjesna je procesualnosti ili bolje rečeno, prolaznosti, svake faze u životu, svakoga posla, ili partnera. Njezini su ciljevi, možemo kazati, relativizi-rani u odnosu na stvarnost koja je okružuje i koja joj je dostupna. To posebno pokazuju

1 Ovaj termin nikako ne asocira na Foucaultovu slavnu knjigu Arheologija znanja, već na sin-tagmu Irene Vrkljan “arheologija svakodnevice”.2 Pojam “polusamohrana majka” označava udatu ženu, koja dapače, sa suprugom dijeli i stol i po-stelju (valjda!), ali ne i kućanske poslove, brigu oko djece. To je onaj tip majke koji odvodi djecu u vrtić i školu, piše s njima zadaće, razvozi na engleski/plivanje/solfeggio, a okolčana tim obave-zama radi (i) na svom radnom mjestu. U prosjeku dva puta dnevno vidi se po pola sata sa svojim gospodinom suprugom, da bi izservisirala njegove hranidbene potrebe i predala ključeve od auta (ako, jadnici, imaju samo jedan). Takve polusamohrane majke svladavaju tehnike samopomoći o opuštanju, pronašle su zgodne kafi će u blizini dvorana gdje njihova djeca obavljaju neke od svojih “vanškolskih aktivnosti”, susreću druge takve majke i potajice kupuju novi par cipela.


185

romani toga žanra koji stvaraju cikluse vezane uz glavni lik, bila ona Bridget Jones ili “šopingholičarka”. Svaki roman jedna je razina više (u kvalitativnom) i dalje (u vre-menskom) smislu junakinjina života. Temeljni problemi ostaju u osnovi isti, ali su pre-neseni “na višu razinu”, preoblikovani u novoj etapi životne priče. Iluzije se smanjuju, ironija i samoironija rastu, u drugoj polovici tridesetih nestaje neuroza interioriziranih zahtjeva okoline a svakodnevni život zadobiva opušteniji ton.

Transformacija romanse i parodija ljubića

Chicklit romani nisu samo parodija klasičnoga štiva “ljubića”, već transformacija tra-dicionalne ljubavne romanse u novi tip proze. U studiji “Dnevnik Bridget Jones: po-kušaj reforme ružičastog geta” Maša Grdešić (Quorum 2/2003) analizirala je subver-zivni potencijal romana Helen Fielding sumjeravajući ga s tipom klasične romance i njezinim transformacijama u suvremenoj popularnoj fikciji.3 Jasmina Lukić, analizira-jući parodijske postupke u Ugrešićkinu romanu Štefica Cvek u raljama života točno primjećuje da se u ljubiću ne radi samo o tipiziranoj fabuli, u kojoj junakinja traga za idealnim partnerom i vječnom vezom. “Pravi ljubić mora da zadovolji brojne čitalačke zahteve jer, kako svedoči Dženis Radavej (Janice Radway) u studiji Čitanje ljubavnih romana, čitateljice ljubića tačno znaju šta očekuju od svojih omiljenih romana. Mnoge žene koje je Radavej intervjuisala, pre kupovine novog ljubića često iščitavaju ne sa-mo nekoliko prvih, već i nekoliko poslednjih stranica knjige, kako bi se uverile da ih pisac na kraju neće prevariti, i da će se roman zaista završiti hepiendom. One ne vole da u ljubiću koji čitaju ima previše nasilja, niti vole kada su junaci isuviše promisku-itetni. Poželjan zaplet razvija se na relaciji jedan muškarac – jedna žena, pri čemu su između njih dozvoljeni, pa i poželjni nesporazumi, ali ne i prekomerne grubosti (reci-mo, da junak siluje junakinju, a da se ona potom ipak zaljubi u njega). Muškarac mo-ra biti muževan i autoritativan, ali mora biti sposoban da iskazuje nežnost prema ženi. Junakinja je uvek lepa, ali po pravilu, nije svesna svoje lepote i ne koristi je kao sred-stvo za zavođenje muškaraca. Ona najčešće radi neki običan, svakodnevni posao, ali je istovremeno sposobna da prihvati svaku društvenu ulogu u koju može da je dovede ve-za sa čovekom njenog života, pa i onu najglamurozniju.” (Lukić 1995: 2-3) Činjenicu što su u ljubićima svi događaji prikazani iz pespektive junakinje Jasmina Lukić drži temeljnim uvjetom koji žanru ljubića omogućuje potencijalnu subverzivnost, iako ve-ćina romana ne ostvaruje tu mogućnost. Suvremena chicklit – nazovimo je napokon pravim imenom – suvremena urbana ženska proza, upravo inzistira na subverzivnoj funkciji i subverzivnom djelovanju ženske vizure u doživljavanju i prikazivanju zbi-vanja. Upravo je ta književnost, smatra J. Radway, otvorila cijelo polje, uvjetno reče-no postfeminističkih, rasprava oko tema ženskog subjektiviteta i ženske spolnosti. Tim više što se u produkciji chicklita može pratiti linija koja razdvaja tekstove u kojima pre-vladava romantični koncept ljubavi (makar i zakriven ironijom), od onih u kojima je

Andrea Zlatar, Tendencije chicklita u suvremenoj hrvatskoj književnosti

3 Dnevnik Bridget Jones zanimljiv je akademskim književnim profesionalcima budući da se u pripovjednoj strukturi poigrava s klasicima engleske književnosti, Ponosom i predsrasudama Jane Austin te Rebeccom Daphne du Maurier.

186

u središtu pažnje seksualnost neposredovana emocijama (Seks i grad). Žensko pravo na javnost u slučaju ove proze ostvaruje se kao pravo na kvalitetnu književnost, kojoj činjenica zabavnosti ne oduzima na vrijednosti. Ta ženska urbana proza nije u namje-ri edukativna niti manifestno prosvjetiteljska, ali osnažuje procese samospoznavanja i samopotvrđivanja u čitateljica. U toj se prozi ostvaruje svojevrsan “ljubavni trokut” između priče, čitateljica i samoga pisanja.4

Vrsta stvarnosne proze?

Tko god je čitao Dnevnike jedne dadilje, šarmantan ali i ciničan roman dvaju mladih Amerikanki koje su osam godina radile kao dadilje kod najbogatijih njujorških obite-lji, sjeća se vjerojatno oglasa sa zadnje strane. U tom se oglasu traži mlada žena koja bi se brinula o četverogodišnjem dječaku, a zatim slijede uvjeti. Ona mora biti: vesela, entuzijastička i pomalo mazohistička. Mora svih 16 sati dnevno uživati u svom poslu. Mora se (citiram) “razgaliti kad članovi obitelji povraćaju po njoj, u doslovnom i pre-nesenom značenju”. Mora naravno pristati na neredovitu i nisku plaću, kao i na mno-gobrojne oblike ponižavanja koji se niti ne daju zamisliti.

Pokušajmo zamisliti kako bi taj oglas izgledao da se odnosi na zaposlenje u jav-noj upravi, u nekoj velikoj državnoj ustanovi, gdje počinjete od početka a od vas se tra-ži sve. Najprije, naravno, privlačan izgled – to neće pisati u novinskom oglasu, ali će izborna komisija u živo razgledati i procijeniti “objekte”. Zatim, kao i u oglasu za da-dilje: entuzijazam, dobro raspoloženje, stanovita doza mazohizma, trpeljivost i skrom-nost koje opasno naginju ispod granice samopoštovanja. Mladu tajnicu/pomoćnicu svatko u bilo kojem trenutku može tražiti bilo što: da obavlja privatne poslove za še-fove (pošta, računi, ljekarna, uputnice), da laže (to se zove “obrana pred nasrtljivim strankama”) i što je najgore – da radi i odgovara za poslove koji zapravo nadilaze nje-zine ovlasti. O tome da ne postoje granice radnoga vremena, da ne postoji pravo na bo-lovanje a još manje isprika zbog bolesti djeteta – to ne treba niti spominjati.

Negdje između njihove dvadeset pete i tridesete godine pred mlade urbane žene postavlja se istovremeno cijeli niz zahtjeva. Ti su zahtjevi “dobitna kombinacija” na-slijeđenog patrijarhalnog društva i njegove površne modernizacije: treba diplomirati i zaposliti se (dobro se zaposliti!), treba se udati (dobro se udati!) i imati djecu (naj-manje dvoje), treba “ne zapustiti se” i istovremeno uspjehu u struci valja napredovati i financijski. Društvo-obitelj postavljaju nesmiljene zahtjeve, na njih je teško, osob-no mislim i nemoguće, odgovoriti. Što ako nađete posao u struci, san vaših snova, ali je početnička plaća ispod 4000 kuna? Što ako se udate za simpatičnog gimnazijskog profesora koji ni na koji način nikada neće moći kupiti stan od 120 m2 u “širem cen-

4 Usp: “Kada na početku priče ‘Love Story’1, jedne od ranih proza Dubravke Ugrešić, čitalac ili čitateljica kao moto vide rečenicu preuzetu od Markesa: ‘Pišem da bih bio voljen. Smatram da je to temeljna čežnja pisca...’ (rečenicu koju potom ponavlja i pripovedačica u samoj priči), potpuno im je jasno da se to spisateljica obraća upravo njima, i da im upućuje veoma važnu poruku. Ona ih, zapravo, poziva da se uključe u svojevrsnu ljubavnu priču; ili, bolje, ljubavni trougao, koji čine pisac, čitalac i Lepa Literatura.” (Lukić, 1995: 3)


187

tru grada”? Takvih “što ako” ima nebrojeno, oni sačinjavaju naše živote i vode nas iz krajnosti u krajnost. Ovaj “prirodni prijelaz” na tipičnu hrvatsku svakodnevnicu mla-de, zaposlene i udate žene s djecom, logična je stepenica u razumijevanju chicklit knji-ževnosti: ona je vezana za stvarnost, proizlazi iz potreba onih koji žive takve živote (a sve ih je više) i koji žele čitati o onome kako žive, tekstove s kojima je moguće, u naj-banalnijem smislu te riječi, identificirati se. Naravno da to nije fenomen vezan samo za “žensku književnost”. Rekla bih da je duhovita i ironijska suvremena chicklit jedan od odvjetaka stvarnosne proze koja je u velikoj mjeri odredila devedesete godine u eu-ropskoj i svjetskoj literaturi. Istina je, međutim, da u tom procesu nastanka stvarnosne proze izrazitu ulogu ima jako oblikovanje ženske publike, doduše još uvijek više pu-tem prijevoda angloameričke literature, ali publike koja je – kako pokazuju istraživa-nja – brojnija i vjernija, i čije čitateljske potrebe još uvijek nadmašuju ono što se pro-izvodi na suvremenom hrvatskom tržištu.

Hrvatska chicklit književnost

Zbog svojih temeljnih poetičkih osobina, parodijskoga tona i poigravanja sa stereotipi-ma ljubavnog romana Ugrešićkin roman Štefica Cvek u raljama života mogao bi se u nas smatrati prethodnikom suvremene urbane ženske proze. I formalna strana njezina pripovjednog postupka, a to je identifikacija teksta i krojnog arka, to jest, zamjena pri-povjednih tehnika s tehnikama krojenja i šivanja, podcrtava svjesno povezivanje kla-sične romanse i postmodernog ironijskog pristupa. Ženski časopisi pedesetih godina (a poneki i danas), od kojih smo vjerojatno svi ponajbolje zapamtili njemačku Burdu, u svojem dodatku tiskaju krojni arak. U Štefici Cvek u raljama života Dubravka Ugrešić konstrukciju romana temelji na analogiji između pisanja i šivanja, koristeći u tekstu kao metanarativne kompozicijske signale grafičke znakove koji odgovaraju postupcima pripovjedačice-švelje. Štepati, heftati, rubiti, kratiti, produljiti – sve su to krojačke mogućnosti tekstualne proizvodnje. (Ah, da je našoj književnoj kritici onda – kao što stoji danas – bio na raspolaganju pojam “prošiva” i “šava” kakav se koristi u kulturalnim studijima i feminističkoj kritici, kakve bi to analize bile!) Ironija, parodija, duhovitost pripovijedanja oslobodile su čitatelje i kritičare tereta da o Štefici Cvek raz-mišljaju kao o potlačenom i marginalnom ženskom subjektu, iako je ona ispunjavala sve uvjete da se uklopi u tu shemu. Efektni kič završetak preuzet iz žanra ljubića, kada se u slovkanju engleskoga s večernjeg tečaja slovkaju i prve riječi ljubavne veze, bio je smišljen da nas do kraja uhvati u zamku sentimentalizma. Odlično, happy-end, odah-nula je svaka normalna čitateljica, brišući poput Štefice Cvek suze u kutovima očiju i pazeći pritom da joj te suze ne raskvase netom načetu kremšnitu (koju po redu, pitala bi pripovjedačica, hajde priznajte!). Ljubavni roman i krojni arak neizostavni su dije-lovi ženskoga časopisa, a ženski su časopisi ono mjesto na kojem čitateljice identifi-ciraju i oblikuju svoje kulturne potrebe. Istraživanja čitateljske publike već su sedam-desetih godina pokazala da su se čitateljice zasitile stereotipnih ljubića s kioska, i da tom klasičnom žanru zamjeraju patetičnost, patrijarhalno utemeljenu priču, nedosta-tak aktiviteta ženskog subjekta. U taj je oslobođeni prostor čitateljskih potreba uletjela suvremena chicklit proza, koja je patetiku zamijenila smijehom i ironijom, a junaki-


nju-objekt pretvorila u aktivnu mladu ženu. Naravno, ni transformirane priče ne mogu u potpunosti izbjeći temeljno pravilo žanra: u – na kraju krajeva ipak – romantičnoj priči, neizostavan je sretan kraj, happy-end. Neke od autorica toj su se zamci dovinu-le stvarajući serijale priča i romana: njihova junakinja i u trećem nastavku traži (bolji) posao, ima problema u vezi s princem iz prvog nastavka, i dalje se ne slaže s majkom i ima dugove. Možda potajice želi djecu. Taj drugi, treći, četvrti nastavak popunjavaju zapravo onaj prostor koji je u klasičnom ljubiću pokrivala jedna jedina rečenica “I ta-ko su se voljeli zauvijek.”

Mogućnost kontinuiranog nastavljanja avantura urbanih suvremenih junakinja ve-zana je i uz praktičku činjenicu da su one često prvo oblikovane u novinskim kolum-nama. Logika epizodne avanture, dnevničkih zapisaka, često je posljedica žanrovskih zakona novinske kolumne, u kojoj se traži tekst u prvom licu zadate duljine. I na hr-vatskom tržištu chicklit je kao fenomen još uvijek zastupljeniji i čitaniji u novinskim tekstovima. Uz Globus, Nacional, Cosmopolitan, Milu, Elle, ženske kolumne dobivaju i dnevni “Novi list”, kao i glasila u manjim sredinama, poput Koprivnice. Nakon godi-nu-dvije redovitog pisanja kolumni, nastaju knjige. Najpoznatije, a svakako međusob-no poetički različite, predstavnice kolumnističkoga žanra koje koriste prvo (žensko) lice jednine su Rujana Jeger,5 Milana Vuković Runjić, Arijana Čulina, Vedrana Rudan, Julijana Matanović. Iskopana ratna sjekira između chicklita i ozbiljne književnosti nije ni danas zakopana, uvjerenje da su ženske kolumne slabija književnost toliko je jako da često i same autorice (Čulina, Vuković Runjić i Rudan, na primjer), glatko odbijaju svaku povezanost s chicklitom (a Čulina i Vuković-Runjić i s feminizmom u cjelini).

Ono što je svim autoricama zajedničko, svakako je pisanje o svakodnevici, i to pisanje iz prvog lica doživljavanja. U jednom od zadnjih brojeva “Quoruma”, Jurica Pavičić – autor kojega se uglavnom bezrezervno smještava u “fakovsku” ekipu – pi-še o vlastitim razlozima što su ga, u devedesetima, doveli do pisanja ovakve proze, stvarnosne, koja se danas izrazito mnogo čita. Iz niza razloga, od kojih su presudni vezani za socijalne promjene u devedesetima, kao i aspekte sasvim osobne biografije, izdvajam Pavičićevu čisto literarnu motivaciju. Ključno je bilo čitanje Carvera, kaže Pavičić, “uz kojeg sam shvatio kako pokvareni frižider može biti strašnijom dramom od dinastičkog sukoba”.

Upravo u tom prostoru svakodnevice koja uspijeva prijeći prag literature i ući u nju – u obliku pokvarenih frižidera, kašeta piva koje se ispijaju, nespretno upropašte-nih brakova, dnevnih frustracija i ironije – prepoznajem razloge zašto se takva literatu-ra u Hrvatskoj danas čita. Na stranu medijska promocija i novinarska ispremiješanost žanrova, koji se često navode kao negativni, ne-pravi, ne-literarni okviri suvremene književne produkcije, smatram da je temeljni razlog u tome što je cijelim kontekstom promjena u literarnoj proizvodnji i njezinom mjestu u kulturnom pogonu, oblikovana nova generacija čitatelja, s novim navikama i novim potrebama. Ne mislim tu na dob-ni kriterij kao razlikovanje “starih” od “novih” čitatelja, već na proces neke vrste “os-vješćivanja” publike koja želi čitati priče o životu koji ih se tiče, sada i ovdje, i koji su napokon takvu literaturu i dobili. Možda je ponajbolji primjer toga povezivanja trodi-

188


5 U romanu Darkroom.

jelnoga lanca “književnost – stvaranje potrebe – zadovoljavanje potrebe”, u angloame-ričkom prostoru ženske literature, roman The Reading Group Elisabeth Noble u ko-jem je fabula konstruirana upravo na logici čitanja knjiga. “Klub čitateljica” susreće se jednom mjesečno: dvanaest mjeseci, dvanaest knjiga i životi različitih žena i njihovih obitelji ispričani u dvanaest poglavlja. Elisabeth Noble za motto knjige izabire znako-vitu rečenicu Margaret Atwood, jedne od nositeljica suvremene ženske književnosti: “Pravi, skriveni subjekt čitateljske skupine sami su članovi skupine”. Stoga se iza na-čina na koji one izabiru knjige, čitaju ih i razumiju, otkrivaju njihovi karakteri i njiho-ve sudbine – djeca, trudnoće, pobačaji, muževi, ljubavnici, majke, bolesti, smrti, od-sutni roditelji, skriveni i pokazani osjećaji. Netko odabire Coelha, netko teže naslove.

Želimo li pobrojiti osnovne uvjete produkcije i recepcije suvremene urbane žen-ske fikcije, tzv. chicklita, bila bi to tri elementa: a) tematski (mlada urbana žena u po-trazi za poslom i ljubavi); b) autorski stav (humor i ironija); c) identifikacijski trokut (autorica – junakinja – čitateljica). Suvremene hrvatske spisateljice, kako u svojim romanesknim djelima tako i u zbirkama kolumni, daju različite odgovore na pitanje “postoji li u današnjoj hrvatskoj književnosti chicklit?”. Kolumne Rujane Jeger, sa-kupljene u knjizi Posve osobno, kombiniraju ironijski stav, suvremenu tematiku i po-tiču na identifikaciju legitimnog (pseudo)autobiografskog tipa i zasigurno su najbliže standardima zapadnog modela. Kolumne Milane Vuković Runjić, iako imaju eksplicit-no zadanu tematiku seksa (“Seksopolis”), pokazuju autoricu skloniju konzervativni-jim opcijama vezivanja ljubavi i spolnosti nego liberalističkoj merkantilizaciji seksa. Arijana Čulina, usprkos dojmljivom smislu za humor, u temeljni romantički okvir si-tuira svakodnevne probleme suvremene gradske žene. Vedrana Rudan, kao oštar i po-lemički pisac, nerijetko u funkciji političkog komentatora, preferira socijalnu tematiku ali nigdje ne zakriva žensku perspektivu. Julijana Matanović, čija proza i kolumne te-matološki i recepcijski u visokoj mjeri odgovaraju žanru (ženska tematika, identifika-cijski trokut), ne koristi modus ironijskog i humorističkog pripovijedanjem.

Čini sa da izostanak pojedinih uvjeta ne šteti u cjelini pokretanju produkcijsko--recepcijskog lanca suvremene urbane ženske proze: ona se čita, ona se prodaje, ona se piše. Sudeći prema kriterijima recepcije (posudba u knjižnicama, prodaja, top-liste, medijska prisutnost) ženske spisateljice predstavljaju zapažen i izdvojiv segment su-vremene hrvatske književne produkcije. Poredbeni otklon, koji upozorava na izosta-nak tematizacije seksualnosti ili njezino klišeizirano prikazivanje u suvremenoj hrvat-skoj prozi prisutan je bez obzira na spolnu identifikaciju autora: taj problem za sobom vodi jedan drugi, a to je pitanje (re)prezentacije intime u književnim tekstovima.

Poredbeni teorijski kontekst

Koje su moguće postmoderne uporabe seksa, kakva je postmoderna seksualnost, pita-ju se suvremeni teoretičari u svjetlu tekućih koncepata “destrukcije besmrtnosti”, “de-konstrukcije subjekta” i “destrukcije konačnog smisla” u zborniku Love&Eroticism (1999). Postmoderna erotička praksa, smatra Bauman, lišena je i elementa seksualne reprodukcije i ljubavi. Od trokuta seksualnost-erotika-ljubav, gotovo je doslovno ostao ogoljen prostor erotizma, koji, kao i sve “druge postmoderne politike življenja uživa u

189


190

slobodi eksperimentiranja, kakvu dosada nije mogao osjetiti.” (26) “Slobodnolebdeći erotizam”, kako ga naziva Bauman, oslobođen reproduktivnih obveza i ljubavnih komplikacija, kao da je napravljen po mjeri mnogostrukih, promjenljivih, prolaznih identiteta postmodernih žena i muškaraca.

Te postmoderne žene i ti postmoderni muškarci novi su tipovi seksualnih građa-nina. “Seksualni građanin postoji”, tvrdi Jefrrey Weeks, “zbog novog primata koju ima seksualni subjektivitet u suvremenom društvu”. (35 i d.) Preoblikovanje seksual-noga subjektiviteta za sobom povlači promjene na razini politika seksualnosti, politi-ka intimnosti i politika svakodnevnih praksi. Novi je seksualni građanin svjestan da je seksualnost kontingentna, kulturalno specifična, da oblikuje različite prakse, podaru-je različite identitete, poprima različite institucionalne oblike. Privremeno oblikovane hegemonijske matrice bivaju podrivane od strane “drugih” i “različitih”, drugačijih po pitanju dobi, klase, etničkoga ili religijskog porijekla. Erotsko nije “stvar po sebi” niti je određene erotske prakse moguće postaviti kao imperative koji vrijede za sve. Koje su osobine novih tipova seksualnog života? Koji su ciljevi novih seksualnih politika? Uspostavljanje novih odnosa ravnopravnosti i ugovora između muškaraca i žena, ispu-njavanje potreba autonomnih jedinki i obostrano uključivanje u ispunjavanje funkcija koje obitelj više ne može ispuniti, suočavanje s denaturalizacijom seksualnosti (kraj bi-narnih opozicija, nove reproduktivne tehnologije, queer teorije), prepoznavanje pred-nosti individualnog izbora uz afirmiranje važnosti zajedničkih ciljeva, prihvaćanje različitosti koja konstituira nove tipove humaniteta.

A što se zbiva s klasičnom ljubavnom pričom? Djelomično transformirana, dje-lomično ironizirana i parodizirana, ona preživljava – i to ne samo u oblicima chickli-ta. U eseju “The Lost Innocence of Love” Eva Illouz ispituje suvremeno poimanje romantike, analizirajući tri kratko ispričane realne ljubavne priče i njihovu recepciju. Zaključak je možda neočekivan za sociologe, ali ne i za literate: one priče koje same sugeriraju “holivudski” štih, proizvedenu realnost, romantiku, dovode primatelje do zaključka o postojanju romantične perspektive ljubavi, dok priče koje problematizira-ju ljubav i govore o zbunjujućim odnosima, i u recepciji stvaraju zbunjenost, lišavaju-ći nas “neproblematičnog” pojma ljubavi. Osjeća se stanovita iscrpljenost romantičke paradigme ljubavi, kao i sustavna uporaba ironije i nevjerice, koje dovode do povla-čenja pojma ljubavi pred drugim tržišno i medijski proizvedenim pojmovima. Ilouz (u istom zborniku), naposljetku, parafrazira La Rochefoucauldovu krilaticu, s kojom je Luhmann započeo analizu socijalnog kodiranja intimnosti, na način da se misao kako bi se “malo ljudi zaljubilo da nisu o ljubavi čitali” transformira u komentar da “mnogi ljudi sumnjaju jesu li u ljubavi baš zato što neprestano o njoj slušaju”.


191

IZABRANA BIBLIOGRAFIJA:

Butler, Judith (1993): Bodies that Matter. On the Discoursive Limits of “Sex”, London – New York: Routledge.

Cosslett, Tess & Lury, Celia & Summerfi eld, Penny (2000): Feminism and Autobiography. Texts, Theories, Methods, London: Routledge.

Curti, Lidia (2001): “Čudovišna tijela u suvremenoj ženskoj književnosti”, Treća, 1-2, Zagreb.

Du Gay, Paul & Evans, Jessica & Redman, Peter (2000): Identity: a reader, London: SAGE Publications Ltd.

Didier, Beatrice (1981): L’ecriture-femme, Paris: PUF.Estes, Clarissa Pinkola (2004): Žene koje trče s vukovima. Mitovi i priče o arhetipu

divlje žene, Zagreb: Algoritam.Grdešić, Maša (2003): “Dnevnik Bridget Jones: pokušaj reforme ružičastog geta”,

Quorum, 2003/2, str. 178-203.Irigaray, Luce (1999): Ja, ti, mi: za kulturu razlike, Zagreb: Ženska infoteka.Jukić, Tatjana (2002): Zazor, nadzor, sviđanje. Dodiri književnog i vizualnog u bri-

tanskom 19. stoljeću, Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fa-kulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Lukić, Jasmina (1995): “Ljubić kao arhetipski žanr. Proza Dubravke Ugrešić”, Ženske studije 2/3, Beograd (www.zenskestudije...).

Lukić, Jasmina (2001): “Tijelo i tekst u feminističkoj vizuri”, Treća, 1-2, ZagrebLukić, Jasmina (2001): “Pisanje kao antipolitika”, Reč, 64, Beograd.Madelenat, Daniel (1989): L’intimisme, Paris: PUF.Marcus, Laura (1994): Auto/biographical Discourses, Manchester – New York:

Manchester University Press.Sontag, Susan (1983): Bolest kao metafora, Beograd: Pečat.Sablić Tomić, Helena (2002): Intimno i javno, Zagreb: Naklada Ljevak.Radway, Janice (1991): Reading the Romance: Women, Patriarchy and Popular

Culture, University of North Carolina & London.


193

Krešimir Nemec

NOVOSTI IZ KNJIŽEVNE KROATISTIKE

Broj objavljenih naslova od kolovoza 2004. do kolovoza 2005.:

proza: 273 poezija: 382 drame: 28 esejistika i znanost o književnosti: 82

Važniji naslovi

a) prozna produkcija

Aralica, Ivan, Puž. Naklada Pavičić, Zagreb, 2004.Brešan, Ivo, Vražja utroba. SysPrint, Zagreb, 2004.Gavran, Miro, Poncije Pilat. Mozaik knjiga, Zagreb, 2005.Gromača, Tatjana, Crnac. Durieux, Zagreb, 2004.Hitrec, Hrvoje, Kolarovi. Školska knjiga, Zagreb, 2004.Horvat, Zrinka, Devet. Naklada MD, Zagreb, 2005.*Hrvatske noći. Uredili B. Radaković, M. Thorne i T. White. VBZ, Zagreb, 2005.Ivandić, Vlatko, Prije nego bura stane. Vuković&Runjić, Zagreb, 2004.*Jergović, Miljenko, Gloria in excelsis. Europapress Holding, Zagreb, 2005.Karakaš, Damir, Kako sam ušao u Europu. Ghetaldus, Zagreb, 2004.Karuza, Senko, Ima li života prije smrti. Naklada MD, Zagreb, 2005.Kovač, Mirko, Kristalne rešetke. Fraktura, Zagreb, 2004.Lazić, Zoran, Ljeto u gradu. AGM, Zagreb, 2004.*Lazić, Zoran – Kožul, Tonči, Gori domovina. AGM, Zagreb, 2005.

194

Lukšić, Irena, Tajni život laponske princeze. Disput, Zagreb, 2004.*Lukšić, Milica, Alica bez ogledala. Autorska kuća, Zagreb, 2005.Mićanović, Krešimir, Treba se kretati. Naklada MD, Zagreb, 2005.Mićanović, Miroslav, Trajekt: jednosmjerna ulica. Meandar, Zagreb, 2004.Mujičić Artnam, Kemal, Rad na crno. Meandar, Zagreb, 2004.*Novak, Slobodan, Pristajanje. Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.*Paljetak, Luko, Skroviti vrt. Profi l, Zagreb, 2004.Pavičić, Jurica, Kuća njene majke. Europapress Holding, Zagreb, 2005.Pavličić, Pavao, Krvnik u kući. Mozaik knjiga, Zagreb, 2004.Pavličić, Pavao, Odbor za sreću. Profi l, Zagreb, 2004.Peričić, Denis, Krvavo. Disput, Zagreb, 2004.Perić, Boris, Priče iz bečke kuhinje. Meandar, Zagreb, 2004.Pintarić, Krešimir, Ljubav je sve. Profi l, Zagreb, 2005.Popović, Edo, Plesačica iz Blue bara. Meandar, Zagreb, 2004.Simić, Roman, U što se zaljubljujemo. Profi l, Zagreb, 2005.*Southerly Thoughts and Other Stories. An Anthology of Croatian Short Stories. Ur.:

M. Urem, D. Biličić i Ž. Galjanić, Rival, Rijeka, 2005.Stamać, Lucija, Labud. Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.Stojević, Milorad, Krucifi ks. Altagama, Zagreb, 2004.Stojević, Milorad, Krv i poljupci. VBZ, Zagreb, 2004.Šehović, Feđa, Zločin u samostanu. Mozaik knjiga, Zagreb, 2005.Špišić, Davor, Koljivo. VBZ, Zagreb, 2004.Tomaš, Stjepan, Guslač od marcipana. Školska knjiga, Zagreb, 2004.Tribuson, Goran, Gorka čokolada. Školska knjiga, Zagreb, 2004.Valent, Milko, PlayStation, dušo. Profi l, Zagreb, 2005.Vidulić Lacko, Svjetlan, Muke Mikuline. AGM, Zagreb, 2005.Vojnić Purčar, Petko, Crvenokošci. Matica hrvatska, Osijek, 2004.Vrkljan, Irena, Naše ljubavi, naše bolesti. Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.Vujčić, Borislav, Pismo, glava, zid. Konzor, Zagreb, 2004.Vuković Runjić, Milana, O živima sve najbolje. Vuković & Runjić, Zagreb, 2005.Zagreb 2094. Zbirka hrvatskog SF-a. Uredili: D. Macan, T. Jambrišak, D. Vrban.

Mentor, Zagreb, 2004.

b) pjesnička produkcija

Bajsić, Tomica, Pjesme svjetlosti i sjene. AGM, Zagreb, 2004.Bajuk Pecotić Lidija, Pipilotine pjesme. Meandar, Zagreb, 2004.Biga, Vesna, Ispod kapaka druge rase. Naklada MD, Zagreb, 2004.Čegec, Branko, Tamno mjesto. Meandar, Zagreb, 2004.Dautbegović, Jozefi na, Različite ljubavi. Konzor, Zagreb, 2004.


195

Dedić, Arsen, Padova – uspomene s bolovanja. AGM, Zagreb, 2004.*Dragojević, Danijel, Žamor. Meandar, Zagreb, 2004.Ganza, Mate, Most s putnikom. Matica hrvatska, Zagreb, 2004.Gulin, Stjepan, Ne to. Meandar, Zagreb, 2005.Jendričko, Slavko, Kad prah ustaje. Matica hrvatska, Sisak, 2005.Kirin, Miroslav, Zukva. Vuković & Runjić, Zagreb, 2004.Maković, Zvonko, Međuvrijeme. Meandar, Zagreb, 2004.*Mrkonjić, Zvonimir, Maslina u čistopisu. Altagama, Zagreb, 2004.Paljetak, Luko, Voljeti. Ex libris, Zagreb, 2004.*Pavičević, Mila – Paljetak, Luko, Lovorenje: Laura Petrarci, Petrarca Lauri. Solus,

Dubrovnik, 2005.Petrak, Nikica, Od ljubavi. Ex libris, Zagreb, 2004.Rem, Goran, Film. DHK, Zagreb, 2005.Rešicki, Delimir, Aritmija. Meandar, Zagreb, 2004.*Tadijanović, Dragutin, Devedest i devet pjesama i još jedna. Školska knjiga, Zagreb,

2004.Tadijanović, Dragutin, Ostani, ostani uza me. Školska knjiga, Zagreb, 2005.Zamoda, Jagoda, Ne dam se zapamtiti. Pop & Pop, Zagreb, 2004.

c) dramska produkcija

Hadžić, Fadil, Državni lopov. VBZ, Zagreb, 2004.Kljaković, Vanča, Šest drama. Književni krug, Split, 2004.*Sajko, Ivana, Žena bomba. Meandar, Zagreb, 2004.Senker, Boris, Tri glavosjeka. Disput, Zagreb, 2004.Škrabe, Nino, Ivana. Egmont, Zagreb, 2004.Šovagović, Filip, Jazz. Adamić, Rijeka, 2004.Šovagović, Filip, Ptičice. Gavella, Zagreb, 2005.

d) esejistika, književna kritika, znanost o književnosti

Berković, Zvonimir, Pisma iz Diletantije. Hena com, Zagreb, 2004.Croatian Literature 2000-2003. Catalogue. Centar za knjigu, Zagreb, 2004.Cvitan, Dalibor, Izabrane književne kritike i eseji. Stajergraf, Zagreb, 2004.Đuro Sudeta – pjesnik i pripovjedač. Zbornik radova. HAZU, Bjelovar-Zagreb, 2005.Europski obzori Marinkovićeva opusa. Komparativna povijest hrvatske književnosti.

Zbornik radova VI. Književni krug, Split, 2004.*Frangeš, Ivo, Riječ što traje. Školska knjiga, Zagreb, 2005.Grgić, Iva, Osman i njegovi dvojnici. Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2004.Ivanišin, Nikola, Od Điva Gundulića do Miroslava Krleže. Književni krug, Split,

2004.

Krešimir Nemec, Novosti iz književne kroatistike

196

Jurišić, Šimun, Na tragu Ive Andrića. Logos, Split, 2004.Književna kritika o Ivanu Slamnigu. Priredio B. Donat. Dora Krupićeva, Zagreb,

2004.Lasić, Stanko, Članci, razgovori, pisma. Gordogan, Zagreb, 2004.Medij hrvatske književnosti. Zbornik radova. Uredio B. Bošnjak, Altagama, Zagreb,

2004.Lederer, Ana, Vrijeme osobne povijesti. Ogledi o suvremenoj hrvatskoj drami i kazali-

štu. Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.Nikčević, Sanja, Nova europska drama. Meandar, Zagreb, 2004.Primorac, Strahimir, Prozor u prozu. DHK, Zagreb, 2005.Pučka krv, plemstvo duha. Zbornik radova o Nikoli Nalješkoviću. Uredio D. Dukić,

Disput, Zagreb, 2005.Solar, Milivoj, Predavanja o lošem ukusu. Politička kultura, Zagreb, 2004.Solar, Milivoj, Retorika postmoderne. Matica hrvatska, Zagreb, 2005.*Šicel, Miroslav, Povijest hrvatske književnosti. Knjiga III. – Moderna. Naklada

Ljevak, Zagreb, 2005.Šimundža, Drago, Bog u djelima hrvatskih pisaca. Matica hrvatska, Zagreb, 2004.Šporer, David, Novi historizam. Poetika kulture i ideologija drame. AGM, Zagreb,

2005.Tatarin, Milovan, Feniks: život i djelo Nikolice Bunića. Matica hrvatska, Zagreb,

2004.Tatarin, Milovan, Kućni prijatelj. Mozaik knjiga, Zagreb, 2004.Tomasović, Mirko, Vila Lovorka – studije o hrvatskom petrarkizmu. Književni krug,

Split, 2004.*Zlatar, Andrea, Tekst, tijelo, trauma. Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.

Komentari

Hrvatske noći. Uredili Borivoj Radaković, Matt Thorne i Tony White. VBZ, Zagreb, 2005.

Posrijedi je posljednji projekt grupe FAK (Festival A književnosti), neformalne grupe pisaca koja je osnovana 2000. godine i koja je održavala festivale javnog čitanja, estradne turneje i promocije pisaca. FAK je vješto iskoristio spoj marketinga i literatu-re i izrastao u prvorazrednu trendovsku atrakciju. Skupina je proklamirala načelo otvo-renosti pa je obuhvatila pisce i kritičare različitih generacijskih i poetičkih pripadnosti. Čvrstu jezgru činili su: B. Radaković, J. Pavičić, M. Jergović, Z. Ferić, A. Tomić, E. Popović, u početku i R. Perišić, a od kritičara K. Lokotar i N. Rizvanović. No s FAK-om su nastupali i stariji pisci poput Tribusona, Senjanovića ili Brešana te pisci iz drugih republika ex-Jugoslavije (npr. Arsenijević). No FAK je na svoje festivale pozivao i inozemne goste, a osobito su prisne relacije izgradili s britanskim Novim puritancima: Mattom Thorneom, Toby Litt, Johnom Williamsom, Benom Richardsom, Tonyjem


197

Whiteom, Annom Davis, Selenom Saliva Goden i dr. Stvorena je prava britansko-hr-vatska veza: britanski pisci nastupali su na festivalima u Hrvatskoj, a naši su uzvratili u Velikoj Britaniji. FAK se u međuvremenu ugasio, ali izišao je ovaj zanimljiv dvoje-zični projekt – Hrvatske noći odnosno Croatian Nights kao pisani trag međudržavne književne suradnje.

Posrijedi je prozni zbornik u kojem osam hrvatskih i devet britanskih pisaca su-djeluju svaki s po jednom pričom. Urednici pišu da prigodom poziva za sudjelovanje na zajedničkom projektu nisu dogovarali nikakva pravila i propozicije kojih se trebalo pridržavati. Ipak, primjetno je da su se Britanci međusobno dogovarali jer sve se nji-hove novele ili zbivaju u Hrvatskoj ili su glavni likovi Hrvati. S druge strane, hrvatski pisci izišli su uglavnom s dosad neobjavljenim novelama, osim Jergovića (čiji je Misir već tiskan u zbirci Inšallah, Madona, inšallah). Ipak, zajednička im je neorealistička poetika, slikanje suvremene urbane zbilje i tematiziranje tamnih točaka društva obilje-ženog tranzicijom i tajkunizacijom. Mislim na novele Olakšanje B. Radakovića, za-tim na Betonsku priču Ede Popovića ili Tribusonovu novelu Ultimate Fighting. Zoran Ferić predstavlja se groteskom Teološki dokaz, no posebno bih izdvojio tarantinov-ski intoniranu priču Junk-food ubija, zar ne Jelene Čarije. Ovom knjigom FAK-ovska ostavština dobila je novu dimenziju i vidi se da je ta grupacija, bez obzira na brojne, ponekad i opravdane prigovore o samoreklamerstvu, pozerstvu, medijskoj manipula-ciji i sl., učinila puno za promociju hrvatske književnosti i na domaćem terenu i u svi-jetu.

Miljenko Jergović, Gloria in excelsis. EPH, Zagreb, 2005.

Prvo treba reći da je Jergovićevim romanom započeo s realizacijom projekt “Biblioteka Premijera”: knjige domaćih prozaika mogu se od 16. srpnja svake subote kupiti uz “Jutarnji list” za simboličnu cijenu. Ukupno je predviđen izlazak osam ro-mana, a autori su, uz Jergovića: Jurica Pavičić, Ante Tomić, Ivo Brešan, Zoran Ferić, Boris Dežulović, Boro Radaković i Edo Popović. Tako je koncept “knjiga uz novine” dobio novu dimenziju: prvo su uz “Jutarnji” objavljivani strani klasici i hitovi, zatim je “Večernji list” odgovorio tiskanjem već afirmiranih djela domaćih autora uz novi-ne, a sada se evo razvija koncept romana po narudžbi. Taj je koncept prvi u nas uveo Zlatko Crnković u legendarnoj biblioteci HIT, no pod drugim uvjetima. Sada je osam pisaca pokušalo odgovoriti na izazov rokova i tržišta: rukopis je trebalo dovršiti u stro-go dogovorenom roku, termini izlaska odmah su najavljeni u novinama, a knjige se, dakako, tiskaju u (za naše prilike) vrlo visokim nakladama. Bilo kako bilo, bez obzira na mogući udar na domaće nakladništvo, nikada hrvatski čitatelj nije mogao tako lako doći do jeftine knjige.

Biblioteka Premijera započela je u najboljem mogućem stilu jer Jergovićev ro-man Gloria in excelsis označava u svakom pogledu novu važnu referentnu točku su-vremene hrvatske proze. Autor je na djelu radio deset godina, a ugovor s “Jutarnjim” samo je ubrzao finalizaciju velikoga projekta. Roman je sastavljen od tri dijela, od tri priče, od kojih svaka ima svoga pripovjedača. Prvu priču pripovijeda fra Marijan, fra-


198

njevac samostana sv. Katarine u Kreševu, koji u obliku kronike pripovijeda o događa-jima koji su se zbili u tri godine u 18. stoljeću. Jergović ovdje ostaje vjeran ljetopisač-koj narativnoj strategiji koju je izgradio Ivo Andrić na podlozi franjevačkih kronika. Drugu priču pripovijeda Željko Ćurlin, pilot RAF-a, koji je sudjelovao u bombar-diranju Sarajeva 2. travnja 1945. Njegova priča obuhvaća četiri mjeseca boravka u Zagrebu neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Konačno, treću priču ka-zuje Šimun Paškvan, ključar jednog sarajevskog podrumskog skloništa. Vremenski ra-spon njegove priče iznosi samo 80 minuta 2. travnja 1945. kada je jedna bomba, koja je pala na podrum, obilježila i povezala sudbine i vremenski udaljenih likova i pripo-vjedača. Tako se tri naizgled paralelne pripovjedne linije ipak na kraju povezuju go-tovo iracionalnom logikom i sve u romanu dobiva svoje primjereno mjesto i ulogu. Velik, značajan roman o velikim temama (rat, povijesne mijene, obiteljske tragedije, izdaje, smisao vjere), ali i sa snažnim emocijama koje su međutim uvijek izražene u primjerenim stilskim registrima.

Zoran Lazić – Tonči Kožul, Gori domovina.AGM, Zagreb, 2005

Ovaj je roman jedan od najzanimljivijih marketinških trikova koji su osmišljeni na hrvatskom književnom tržištu u zadnje vrijeme. Prvo je roman pompozno najavlji-van, uz neviđenu medijsku logistiku, a osobit publicitet dobio je zbog originalne ideje: naime potencijalni čitatelj mogao je za nekoliko stotina kuna kupiti mjesto u romanu tako da posudi svoje vlastito ime nekome od likova. Ne znam je li i to bilo namješteno, ali pisac i novinar Denis Peričić upravo je to učinio i kupio lik ministra obrane, pa taj u romanu doista i nosi njegovo ime.

Drugi marketinški potez, također vješto plasiran, jest činjenica da su reklame sa-stavni dio romana, tj. reklame su prelomljene skupa s tekstom romana. Kao što se epi-zode TV-serije prekidaju reklamama, najčešće deterdženata i sredstava za pranje (pa odatle i naziv soap opera, odnosno hrvatski sapunica), tako je ovdje tekst romana iša-ran reklamama, a što je još zanimljivije, riječ je o reklamama proizvoda koje upravo koriste i likovi u romanu. Logika tržišta i marketinške manipulacije vode doista do čudnovatih proizvoda. Ovaj je proizvod rezultat bujne marketinške mašte urednika AGM-a Krune Lokotara, koji je bio i jedan od promotora grupe FAK, a ona je također obilno koristila usluge medija i reklame.

Osim medijske kampanje, sam izlazak romana popratio je i odgovarajući sound-track tako da možemo doista govoriti o kompletnoj marketinškoj akciji u svim fazama: od narudžbe teksta od pisaca, reklamnih trikova, medijske halabuke, sve za što bolju prođu na tržištu.

A što je pak sa samim romanom? On je tipičan izdanak tzv. trash proizvoda koji računa na sasvim određenu publiku, onu koja je inficirana popularnom kulturom, pri-je svega stripom, videoigrama, filmovima i serijalima tipa Umri muški ili South Park. Radnja je posve banalna: američki tajni agenti Steve i Samoul dolaze u Hrvatsku s na-mjerom da otkriju tko pali ljeti hrvatske šume. Dakako, upadaju u mafijaški milje s jas-nim aluzijama na posve konkretnu hrvatsku tranzicijsku zbilju. No sve je to začinje-


199

no trivijalnim scenama, banalnostima koje bodu oči, naivnim sižejnim obratima, baš u duhu drugorazrednih holivudskih akcijskih filmova. Cijelu konstrukciju spašava iro-nijski odmak i duhovito poigravanje konvencijama: naime gomilanjem banalnih, naiv-nih i glupih prizora, koji su često doslovni citati stripovskih, video i filmskih proizvo-da, djelo na neki način postaje intermedijalni konstrukt, odnosno duhovita parodija.

Milica Lukšić, Alisa bez ogledala. Autorska kuća, Zagreb, 2005.

Milica Lukšić do sada je bila poznata kao autorica dramskih tekstova, a ovaj nje-zin romaneskni prvijenac spominjem ne toliko zbog nekih iznimnih estetskih dometa koliko zbog originalne ideje/dosjetke: naime ovo je tzv. roman-blizanac jer je izišao u dvije verzije: tzv. “light” i “hard” (“žestina”). Baš takvi su i podnaslovi. Jedna te ista priča o djevojci Alisi, koja proživljava intimnu dramu nakon majčine smrti, ispričana je na dva načina koji tvore priče koje mogu funkcionirati i posve odvojeno jer imaju i različite rasplete, ali i kao lice i naličje jednog pogleda na svijet.

Prva je mekša varijanta, iz nje su izbačene opscenosti, psovke, scene nasilja i ne-poćudni motivi. Rezultat je jedna čitka i pitka proza s kriminalističkom fabulom smje-štenom u urbani milje i s crno-bijelom tehnikom u karakterizaciji likova. Hard verzija je životnija, napetija, k tomu i brutalna, puna bijesa i pravi je u žanrovskom smislu ma-li horor. Eto, dobili smo i romane blizance u kojima čitatelj može birati je li za Castora ili Poluxa, ili i za jednog i za drugog.

Slobodan Novak, Pristajanje. Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.

Kad smo već pomislili da je Slobodan Novak odustao od daljnjeg pisanja romana i da je podvukao crtu ispod svoga proznog opusa, upravo izišli roman Pristajanje dolazi kao prvorazredno iznenađenje i pozitivan šok: naš se klasik vratio na “mjesto zločina” i nastavio tamo gdje je (davno) stao. Razumljiva su stoga velika čitateljska očekivanja od ovoga djela jer upravo je Slobodan Novak u našoj sredini postavio visoke estetske standarde u prozi, a njegov kultni roman Mirisi, zlato i tamjan (1968) ide u red naj-vrednijih ostvarenja hrvatske književnosti druge polovice prošloga stoljeća.

Uvijek kad se govori o Novaku spominje se njegova tobožnja niska stvaralač-ka produktivnost, i to gotovo kao nekakva mana. Osobno se s takvim kvalifikacija-ma nikako ne bih složio. Ljubitelji dobre kapljice imaju devizu: Pij malo, pij dobro! Novakova je literarna deviza: Piši malo, piši dobro! Dakle, pažljivo odvagni svaku ri-ječ i ne rasipaj ih uzalud. Kao što je poznato, u književnosti kvantiteta pouzdano ne mora prerasti u kvalitetu. Zapravo, postoje pisci koji pišu sabrana i pisci koji pišu sa-mo izabrana djela. Novak nesumnjivo spada u ove druge. Nije se razmetao brojem na-slova, a i unutar pojedinoga djela uvijek je strogo ekonomizirao držeći se pravila: sa što manje rečenica i s pomno probranim riječima postići što snažniji umjetnički efekt.

Kako stoje stvari s njegovim novim romanom?Odmah moram reći da Novak nimalo ne iznevjeruje velika očekivanja: roman

Pristajanje zreo je, stilski besprijekorno izrađen artefakt koji nosi sve prepoznatljive


200

osobine piščeva proznog pisma. U nekom smislu to je nastavak Mirisa, ali i svih pret-hodnih Novakovih djela. Roman i započinje riječju međutim, kao da se odnosi na ne-što već prethodno rečeno, na nešto što se podrazumijeva i što je čitatelju barem done-kle poznato.

No stvari su se u Pristajanju radikalno promijenile. Dakako, Madone više nema; proteklo je trideset godina i ona je već odavno pokopana, a s njom i prezreni ideali – i crvenog i crnog predznaka. Ali ostao je Mali, sada usamljeni starac sa štapom, s pro-šlošću kao nekim teškim teretom i sa svojom razornom ironijom, mizantropijom i ci-nizmom, s pogledom koji stvari oko sebe rastače poput solne kiseline. Ostao je i otok – Rab – kao poprište radnje i pripovjedačevo utočište. A ostala je i ona ista inzularna atmosfera, poznata već iz ranijih Novakovih proza, koja samo pojačava osjećaj izola-cije, nemira, tjeskobe i “letargije samoće”.

Otoci su oduvijek bili mjesta izgona i mjesta zatočenja. No na otoke su se često ljudi i posve dobrovoljno povlačili da bi tamo okajavali svoje grijehe, da bi se pre-pustili samoći, askezi, meditaciji, molitvi, šutnji. Mnogi su pojedinci prakticirali do-brovoljni izgon na otok kao vid duhovnoga pročišćavanja. Takvo iskustvo dragovolj-nog povlačenja na otok najbolje je u suvremenoj hrvatskoj književnosti opisao upravo Slobodan Novak. U njegovim Mirisima, zlatu i tamjanu otok je predstavljao mjesto zaklona i dobrovoljnog zatočenja, mjesto sabranosti i smirenja, ali i kajanja, odnosno ispaštanja kazne i traženja katarze. U Pristajanju pak otok je ponajprije kavez i rop-stvo, mjesto rezignacije i odustajanja.

Od različitih semantičkih implikacija glagolske imenice “pristajanje” duhu i atmo-sferi njegova romana najviše odgovara ona s pesimističkim prizvukom: pristajanje je ovdje u prvom redu “rezignirano prihvaćanje čega bez stava i otpora”. Pripovjedač je sveden na ulogu promatrača, lucidnog voajera, rezignirano pomiren sa stvarima oko sebe. Jedan se svijet urušava, a glavni lik je suviše star da bilo u čemu aktivno sudje-luje i da bilo što promijeni, a najmanje “tijek povijesti”.

Roman protječe u atmosferi rezignacije i gorčine, a završava u znaku jedne dru-ge semantičke odrednice glagolske imenice koja se nalazi u naslovu romana: pristaja-njem desantnog broda JNA u (rapsku) luku. Na otok zlo uvijek dolazi s kopna, pa tako i okupatorski brod znači kraj jednog poretka. Sve su vrijednosti promijenile predznak, sve se profaniralo.

Radnja romana, koji je inspiriran stvarnim događajem, traje sve u svemu nekoliko mjeseci, a zbiva se na samom početku turbulentnih devedesetih godina prošloga sto-ljeća. Jedna zemlja i jedan politički sustav idu svome kraju; u zraku se već osjeća miris baruta, a s njime su u ove prostore stigle velike, presudne promjene.

Novakovo Pristajanje priziva strpljiva i obrazovana recipijenta koji će uživati u eruditskim literarnim asocijacijama, efektnim kalamburima i lirskim digresijama, koji će znati prepoznati brojne u tekst upisane aluzije, koji će uživati u finom narativnom tkanju superiorna pripovjedača koji stilski virtuozno koristi sve potencijale jezika, od standardnog hrvatskog do lokalnog rapskog idioma. Djelo je očito nastalo kao rezultat dugo akumulirana životna iskustva i estetske energije i sigurno će biti važno mjesto i u Novakovu opusu i u našoj suvremenoj književnosti.


201

Luko Paljetak, Skroviti vrt. Profil, Zagreb, 2004.

Cvijeta Zuzorić, tajanstvena dubrovačka plemkinja koja je svojom zanosnom lje-potom i manirama obilježila dubrovačku sredinu krajem 16. i početkom 17. stoljeća, zadobila je tijekom vremena gotovo privilegiran status postavši prvom ženskom iko-nom u hrvatskom kulturnom pamćenju. Dva njezina sačuvana portreta mogu samo naslutiti razloge zašto je postala simbolom renesansne ljepote, ali i muzom, upravo fascinantnim estetskim objektom brojnih pjesnika. Dubrovački filozof Nikola Vitov Gučetić, koji ju Cvijetu ovjekovječio u svojem “Dijalogu o ljepoti” i “Dijalogu o lju-bavi” (1581), napisao je da je njezina ljepota takva da “drevni slikar Zeuksis ili neki još vještiji od naših suvremenika nikad neće moći naslikati tako lijepu ženu”. Cvijetinu ljepotu, um, plemenitost i udvornost opjevali su Dominko Zlatarić, Dinko Ranjina i Miho Monaldi, ali i Talijani Cesare Simonetti i Torquato Tasso. Legenda o njoj prelila se daleko preko granica vremena u kojem je živjela postavši dijelom literarnog imagi-narija i novijih hrvatskih autora: Tin Ujević ju je uvrstio u “Naše vile”, nije prema njoj bio ravnodušan ni Ivan Slamnig, dok joj je Antun Šoljan posvetio lucidan trubadursko--petrarkistički esej “Kako sam otkrio pjesme Cvijete Zuzorić”. Nedavno je održana u Teatru ITD i predstava “Cvijeta Zuzorić” Matka Sršena.

No kult naše “Fior di spina”, kako ju je nazvao T. Tasso, najbolje je oživio du-brovački gospar Luko Paljetak u romanu “Skroviti vrt”, fiktivnom dnevniku Cvijete Zuzorić. Cvijeta se već prije javljala kao figura u Paljetkovu pjesništvu, a u romanu Skroviti vrt nešto škrtih arhivskih podataka, zapisa i stihova suvremenika poslužilo je kao poticaj za jedinstvenu kulturnu interakciju: suvremeni poeta doctus, vičan diskur-zivnoj mimikriji i sklon memoriranju hrvatske kulturne baštine, “usidrio” se u svijest renesansne žene, osmislio njezin idiom, način mišljenja i osjećanja i ispisao prozu je-dinstvena emocionalnog i misaonog naboja. Cvijeta je pod Paljetkovim perom oživje-la u dvostrukoj ulozi: i kao literarni lik i kao jedinstvena osoba od krvi i mesa. Takav stupanj literarne identifikacije muškog autora s logikom ženskog principa, takvo sofi-sticirano oponašanje ženske formae mentis i načina pisanja, jedinstveno je u hrvatskoj književnosti. Paljetkov imaginarni dnevnik obrazovane dubrovačke plemkinje podjed-nako zadire i u privatnu i u javnu sferu otkrivajući istodobno i onaj tajanstveni, gotovo indiskretni “skroviti vrt” rafinirane žene, ali i običaje, načine ponašanja, društvene ko-dekse i forme komunikacije jednog vremena i jedinstvenog kulturnog prostora kojemu su uporišne točke Dubrovnik, Firenca, Ancona i Mleci.

Apokrifni dnevnik Skroviti vrt nastao je kao izraz osobne fascinacije jednim mi-tom, ali i kao dijalog s renesansnom kulturom. Evocirajući tragove, kodove i znakove prošlosti, Paljetak je postao Cvijetin suvremenik, a mi konačno znamo kakva je “uisti-nu” bila ta pametna i slavna žena koja je svojom ljepotom i umom plijenila suvremeni-ke. Kao što je poznato, Cvijeta Zuzorić pisala je i stihove i epigrame, no oni nisu saču-vani i djelovali su kao svojevrsno “mjesto neodređenosti” stare hrvatske književnosti. Sada su, u Paljetkovoj pjesničkoj semiozi, oživljeni i Cvijetini stihovi i život ove, kako kaže autor, “najzagonetnije i najprimamljivije žene našega podneblja”.


202

Southerly Thoughts and Other Stories. An Antology of Croatian Short Stories. Rival, Rijeka, 2005.

Evo, samo kratko za one koji još imaju problema s hrvatskim jezikom i za one koje zanimaju prijevodi hrvatskih djela na strane jezike, kratka napomena da je izi-šla antologija hrvatske kratke priče na engleskom. Projekt je realizirao Mladen Urem, inače agilni promotor hrvatske avangarde, osobito J. Polića-Kamova. Antologija obu-hvaća deset novela hrvatskih klasika, od Gjalskoga i Kamova preko Krleže, Desnice i Marinkovića do Šoljana i Fabrija. Nazvana je po kultnoj noveli Slobodana Novaka Južne misli. Zanimljivo je da u antologiji nisu zastupljeni mlađi autori koji su upravo kratkoj priči dali nove poetičke karakteristike. Najmlađi je autor Nedjeljko Fabrio, a on je rođen 1937. godine.

Danijel Dragojević, Žamor. Meandar, Zagreb, 2004.

Za ovu zbirku autor je dobio ovogodišnju “Vjesnikovu” nagradu za književnost “Goran”. Danijelu Dragojeviću pripada zasigurno jedno od središnjih mjesta u suvre-menoj hrvatskoj poeziji. To je pjesnik posve osobita statusa koji se ne uklapa u gene-racijske poetike i pomodne struje. Svoj je lirski govor pretvorio u svojevrsnu borbu protiv predvidljivosti jezika, značenja, ustaljenih percepcija, temporalnosti. Stoga na-stoji osvojiti nove prostore iskazivoga, ispitati nove potencijale jezika, provocirajući obnavljanje svijeta po mjeri vlastite mu poezije. I u Žamoru, kao i u petnaest zbirki koje su joj prethodile, kombinira različite diskurse – od lirskoga, preko narativnoga do esejističkoga – i kao rezultat dobiva pjesničke produkte u rasponu od lirske mi-nijature, gotovo nalik aforizmu ili univerzalnom iskazu, preko većih pjesmotvora pi-sanih ili slobodnim stihom, potom pjesama u prozi te konačno liriziranih eseja s lu-cidnim, nerijetko paradoksalnim poantama. Na tematskom planu očituje se raspon Dragojevićeva interesa od konkretnih fenomena svakodnevice do metafizičkih proble-ma. Dragojevićev žamor sastoji se od mnoštva malih zvukova, a umjesto skepse, ciniz-ma i mrzovolje, koje su često pratile njegov poetski govor, sada se sve više osjeća neki stoički mir, zrela mudrost, pomirenost sa svijetom. I ova je zbirka dio jedinstvenoga Dragojevićeva pjesničkog projekta, osebujan glas koji uživa visok ugled u hrvatskoj kritici i u odabranoj publici.

Zvonimir Mrkonjić, Maslina u čistopisu. Altagama, Zagreb, 2004.

Posrijedi su izabrane pjesme Zvonimira Mrkonjića, svojevrsna bilanca njegova dosadašnjeg stvaralaštva. Riječ je o pjesniku koji se ne da svesti na jednu poetičku liniju, pa knjiga upravo predstavlja Mrkonjića kao pjesnika pluralnosti i polifonije. Od samog početka, od zbirke Gdje je što (1962) i Zemljovid (1964) on razvija barem tri-četiri modela poetskog izražavanja. U početku je tipičan pjesnik “iskustva jezika” kojeg odlikuje izrazita svijest o pisanju, tj. krajnja autonomija predmetnosti teksta i izoštrena refleksija o poeziji samoj. Iako ga danas smatramo karakterističnim auto-rom tzv. postmodernističkog obrata, nema sumnje da je Mrkonjić u svojim počecima i


203

djelatno i teorijski pripomogao afirmaciji tokova povijesne avangarde odnosno trećeg vala našeg modernizma. No logika je Mrkonjićeva opusa elastična izmjena poetskih modela, kontinuirano razmicanje granica da bi se izbjegao zamor materijala. Jednu je svoju zbirku nazvao Knjiga mijena (1972) i to je upravo točna oznaka njegova pje-sničkog identiteta. Sedamdesete godine u Mrkonjićevu su pjesništvu u znaku reafir-macije tradicije i ludičkih eksperimenata, a u osamdesetima se prepustio uglavnom sonetu. Uspio je ispisati na stotine originalnih, neobičnih, bizarnih, a opet formalno čvrsto discipliniranih soneta. Sjetimo se samo zbirki Zvonjelice (1980), Mješte hljeba (1986), Crna kutija (1988) sve do Šipanskih soneta (1992). To je poezija tehnicizma, erudicije, plurilingvizma, miješanja uzvišenih i prizemnih slojeva. Njoj će ostati vje-ran i devedesetih godina, npr. u zbirci San, magla i ništa (1996), ali se osjeća postupni zaokret prema pjesmi u prozi. Sve te faze, tipološke raznolikosti i morfološko bogat-stvo Mrkonjićeve lirike prati ovaj izbor koji je načinio Tonko Maroević, spektar zbirki prokometirala Tea Benčić Rimay, a na kraju se donosi i kompletna kritička literatura o Zvonimiru Mrkonjiću.

Mila Pavičević-Luko Paljetak, Lovorenje. Laura Petrarci, Petrarca Lauri. Solus, Dubrovnik, 2005.

Ovom zbirkom obilježena je 700. godina rođenja Francesca Petrarce i 656 godiš-njica smrti njegove Laure. Obljetnice su obilježene na originalan način. Mlada dubro-vačka pjesnikinja Mila Pavičević (r. 1988, učenica II. razreda klasične gimnazije) i Luko Paljetak, jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika, vraćaju se pe-trarkističkoj modi svojevrsnom igrom zrcala: Mila Pavičević preuzima Laurin glas i piše sonete Petrarci, a Paljetak joj odgovara sonetima a la Petrarca. Dakle, naši su se dubrovački suvremenici obukli u starinsko ruho, kao pretekst uzeli nekoliko situacija iz Petrarkina Kanconijera i sročili ovaj intertekstualni dijalog. Pritom Mila Pavičević preferira izrazito elegične i melankolične situacije i razrađuje motive žaljenja i uskra-ćenosti. Paljetak pak odabire oblik soneta s repom (sonetto colla coda) i “glumi” Petrarcino snubljenje udane žene i idealizirano traženje arhetipa Laure. Tako ova “ko-stimirana” poezija nije znak samo kurtoaznog prisjećanja na jednu pjesničku obljetni-cu nego i zanimljiv lirski projekt obnavljanja autentične petrarkističke žice.

Dragutin Tadijanović, Devedeset i devet pjesama i još jedna + Ostani, ostani uza me. Školska knjiga, Zagreb, 2004.

Klasik hrvatske poezije Dragutin Tadijanović navršio je 4. studenoga 2005. punih 100 godina života. Ljudi rijetko dožive stotu, a ako u tim godinama još i pišu poezi-ju, to je zaista kuriozitet i u svjetskim razmjerima. A evo naš Tadija, kako ga ovdje svi zovemo, živi i pjeva.

Školska knjiga izdala je zbirku pod simboličnim nazivom Devedeset i devet pje-sama i još jedna. To je mali presjek kroz njegovo novije pjesništvo. No ako Bog da dodat će Tadija uz ovih 99 ne samo jednu, nego i više pjesama. Htio bih upozoriti i na drugu zbirku koja je izišla pod imenom Dragutina Tadijanovića – Ostani, ostani uza


204

me. To su zapravo Tadijanovićevi prepjevi strane poezije popraćeni, kao i obično, au-torovim zanimljivim komentarima. Najviše je prijevoda s njemačkoga, i to njemačkih klasika – Goethea, Hölderlina, Novalisa i Heinea. Tu su i prijevodi Nezvala s češkoga, Larbauda s francuskoga te prijevodi desetak pjesama sa slovenskoga: Ivana Cankara, Antona Vodnika i Edvarda Kocbeka.

Ivana Sajko, Žena-bomba. Meandar, Zagreb, 2004.

Ivana Sajko jedna je od najzanimljivijih autorica u suvremenom hrvatskom dram-skom kraojoliku. Rođena je 1975., drame joj se izvode posvuda, a najizvođenija je upravo Žena-bomba, prevedena na više jezika i s velikim uspjehom izvedena i u ino-zemstvu. Žena-bomba u formalnom je smislu netipičan dramski tekst namijenjen mo-nodramskoj izvedbi. Pripada politički angažiranom, subverzivnom teatru, teatru koji je shvaćen kao politička govornica u brechtovskom smislu riječi. Tema je suvremena, aktualna, njome je zaokupljen cijeli svijet: međunarodni terorizam, politička bestijal-nost, sklonost samouništenju. Akterica je ove drame žena-atentatorica koja je oko sebe opasala bombe i sprema se raznijeti sebe i ljude oko sebe. Dok sat neumoljivo otkucava i dok vrijeme teče prema eksploziji paklene naprave, mi pratimo njezina razmišljanja i dvojbe. No tekst nije složen u smislu tradicionalne dramaturgije oblikovanja karakte-ra i izmiče i stilskoj i žanrovskoj klasifikaciji. Tekst Ivane Sajko čine labavo povezani dramaturški komadići, to je kolaž u kojem monološki iskaz atentatorice ispresijecaju songovi, novinski članci, istraživanja o terorizmu, metafikcionalni upadi empirijske spisateljice, dakle rekli bismo brojni “nedramski elementi”. Tu se miješaju i brojni glasovi i “likovi”: bog, anđeli, crv, Mona Lisa. Ivana Sajko eksperimentira s različitim predstavljačkim formama i istražuje mogućnosti njihova isprepletanja. No riječ je o dramskom tekstu koji ima i te kako osmišljenu dramaturgiju: u prividno decentriranom poetskom svijetu I. Sajko problemi suvremenog svijeta dobivaju snagu arhetipova čije dešifriranje vodi u samo središte igre. Djela Ivane Sajko, uz Miru Gavrana, u ovom su trenutku najzanimljiviji hrvatski izvozni proizvod na području drame.

Ivo Frangeš, Riječ što traje. Školska knjiga, Zagreb, 2005.

Ivo Frangeš, jedan od najznačajnijih hrvatskih književnih povjesničara 20. sto-ljeća, umro je 29. prosinca 2003. Ova je knjiga svojevrsni hommage našem učitelju, znanstveniku koji je u hrvatskoj književnoj historiografiji zaslužan za bitan, koper-nikanski zaokret: od pozitivizma i sociologizma stare škole prema stilističkoj kritici i metodi interpretacije. Ivo Frangeš jedan je od osnivača zagrebačke stilističke škole i časopisa “Umjetnost riječi”, glasila novog smjera. Dakako, nakon stilističke kriti-ke izmijenili su se još brojni književnoteorijski pravci, ali Frangešove studije imaju i danas svoju vrijednost upravo zbog specifičnog esejističkog stila koji je autor njego-vao: on je bio za našu sredinu arbiter elegantiae i njegove bismo tekstove prepoznali i kad ne bismo na početku vidjeli ime njihova autora. Odatle i naslov ove knjige: upu-ćuje na dugovječnost Frangešovih prosudbi, na trajnost i pouzdanost njegovih anali-


205

tičkih prodora. Studije i rasprave u ovoj knjizi predstavljaju the best of Ivo Frangeš. Posrijedi je autor koji je književni tekst smatrao estetskom činjenicom trajne vrijedno-sti, dakle nečim što transcendira životnu stvarnost, pa je glavninu svoga rada posvetio interpretacijama vrhunskih i kanonskih djela hrvatske književnosti. Knjiga sadrži sve njegove važnije radove o Mažuraniću, Šenoi, Kranjčeviću, Matošu, Vidriću, Krleži, Marinkoviću. Uostalom, Frangeš je autor prve poratne integralne povijesti hrvatske književnosti; on je stvarao kanon svojim urođenim smislom za prepoznavanje ljepote. Rasprave okupljene u knjizi Riječ što traje pokazuju da je naš conte Ivo, kako smo ga zvali, znao pisati istodobno i znanstveno točno i stilski dotjerano, stručno i lijepo, ana-litički precizno i jezično elegantno.

Miroslav Šicel, Povijest hrvatske književnosti – knjiga III. Književnost moderne. Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.

Posrijedi je treći, završni dio projekta Povijesti hrvatske književnosti 19. stolje-ća. Prva knjiga nosila je naslov Od Andrije Kačića Miošića do Augusta Šenoe, dru-ga Realizam, a treća Moderna. Riječ je o ponešto prerađenom Šicelovu pregledu Moderna, objavljenom u sklopu Povijest hrvatske književnosti koju su počeli objavlji-vati Mladost i Liber 1978. godine. Bilo je zamišljeno 7 knjiga, ali je izišlo samo 5; po-sljednja je bila upravo Šicelova Moderna.

Kako opisati Šicelovu metodološku poziciju? Najkraće rečeno, povijest književ-nosti za njega nisu samo primarni književni tekstovi; to je i povijest duha, atmosfere, filozofije vremena. Zato u obzor njegova znanstvenoga interesa ulaze ravnopravno bio-grafski podaci, psihološke, kulturološke i socijalno-političke komponente. On oda-brani problem redovito projicira u povijesno-kulturni kontekst, uspostavlja paralele i korelacije, a književne pojave uvijek tumači u njihovu organskom slijedu. U mogućoj tipologiji književnoznanstvenoga uma njegovu bismo duhovnu poziciju mogli odrediti kao induktivno-empirijsku. Karakterizira je sustavnost, postupnost, solidan opis činje-nica i privrženost postupku “malih” ali sigurnih “koraka”. Oni pak u konačnici donose nepobitne rezultate, pa je tako slučaj i s ovom književnopovijesnom sintezom. Korisna knjiga za sve studente i nastavnike hrvatske književnosti.

Andrea Zlatar, Tekst, tijelo, trauma. Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.

Najnovija knjiga A. Zlatar donosi desetak ogleda i rasprava o suvremenoj hr-vatskoj ženskoj književnosti. Knjiga sadrži tri veće cjeline: Teorijski pogled unatrag, Poetika suvremene hrvatske ženske književnosti te Perspektive pripovijedanja.

Autoricu zanima način oblikovanja ženskog identiteta u okviru određenog krono-topa te odnos između kolektivnog i individualnog identiteta. U tom odnosu posebno se zadržava na analizi problema koji se tiču ženske slobode, intime, psihologije, po-ložaja u braku i patrijarhalnom okruženju, tjelesnosti i seksualnosti, dakle svega ono-ga što “žensko pismo” čini pismom razlike. Prvo se interpretiraju paradigmatski mo-deli hrvatskoga ženskog pisma koje ilustriraju djela Irene Vrkljan, Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić i Daše Drndić. Autorica ukazuje na sadržajne i izražajne osobine


206

njihovih proznih i esejističkih tekstova, uočava narativne specifičnosti i propituje učin-ke kulturnih, povijesnih i socijalnih stratuma na tijelo teksta. Recimo kod S. Drakulić zanimat će je osobit način kodiranja ženske intime, a kod D. Ugrešić gubitak i ponov-no stvaranje identiteta u egzilu. Posebno poglavlje posvećeno je specifičnostima žen-skog iskustva u Domovinskom ratu, u različitim oblicima egzistencijalne ugroženosti kao što su rat, logor, traume, silovanja, progonstva, egzil i sl. Za sve koji se zanimaju za hrvatsku žensku prozu napomena da je knjiga A. Zlatar u ovom trenutku najtemelji-tija i teorijski najfundiranija knjiga o tom velikom korpusu suvremene produkcije.


III.

HRVATSKI S NAGLASKOM

209

Leszek Małczak

SEMANTIKA VJETRA

Vjetar je moguće razmatrati u zemljopisnim, mitološkim, simboličkim, fi lozof-skim, religioznim, psihološkim i književnim kategorijama. U svim se defi nicija-

ma vjetra naglašava da je njegova bit, srž, narav – pokret.1 Smjer, jačina, osnovni su parametri koji služe za njegov opis. Jačina vjetra mjeri se metrima na sekundu ili kilo-metrima na sat. Moreplovci za tu svrhu koriste 12-stupanjsku Beaufortovu ljestvicu. O smjeru vjetra obavješćuju nas vjetrokazi. Često njihov oblik ovisi o mašti konstrukto-ra. Neki su od njih postali pravim umjetničkim djelima, poput poznatog zadarskog an-đela ili rovinjske sv. Eufemije. Od antičkih spomenika arhitekture sačuvana je osmo-kutna Kula vjetrova u Ateni. Sagradio ju je Androkinos u 1. st. pr. Kr. Njezine bokove ukrašavaju kipovi koji prikazuju vjetrove. Na vrhu kule bio je pokretan kip čovjeka koji je pokazivao smjer vjetra.

Vjetrovi karakteristični za neko područje zovu se lokalni ili regionalni. Iako se u rječnicima mediteranskih naroda nalazi mnogo leksema koji se odnose na različite ti-pove vjetra, njihovi autori nisu u stanju zabilježiti u njima sve izraze koje srećemo u narječjima mediteranskih mjesta, luka i otoka. Leksičko je bogatstvo njihovo zajednič-ko nasljeđe: “Obale posuđuju nazive vjetrova jedne drugima, ne krzmajući da im pro-mijene ime ili smjer, potičući, ponekad namjerno, nesporazume.”2 Matvejević kao pri-mjer takvog nesporazuma spominje jadranski maestral koji je blag i puše s mora, dok provansalski mistral, jak i hladan, dolazi zimi s kopna.

Lingvističkom se analizom naziva vjetrova bavi posebno područje toponimije – anemonimija. Vjetar kod Slavena potječe od staroslavenskoga korijena větrъ ko-

1 Usp. Pomorska enciklopedija, sv. 8, Zagreb, 1965, str. 120–134; Hrvatski enciklopedijski rječnik, Novi Liber, Zagreb, 2002; Słownik języka polskiego, ur. W. Doroszewskiego, sv. 9, Warszawa, 1967, str. 978; Encyklopedia żeglarstwa, ur. J. Czajewskiego, Warszawa, 1996, str. 411–422.2 P. Matvejević, Mediteranski brevijar, Ljubljana, 1991, str. 27.

210

ji su uz fonetske promjene zadržali svi slavenski jezici. Na poljskom se, primjerice, kaže wiatr, češkom vítr, ruskom bemep, bugarskom bяmъp, slovenskom veter, srp-skom ветар, hrvatskom vjetar, a na čakavskom dijalektu vitar. Radovan Vidović je u Pomorskom rječniku (1984.) skupio vokabular istočno-jadranskih naziva vjetrova. Rezultate je svog rada predstavio u spomenutom rječniku te u članku Koiné pomor-skoga anemonijskoga nazivlja u kojem piše kako je to: “analitički, komparativni, etno-lingvistički, te donekle etimološki prikaz.”3

Vrstu vjetra može određivati pridjev: zapadni vjetar, sjeverni vjetar, južni vjetar, istočni vjetar, sjeverozapadni vjetar itd., ali ipak se češće naziv strane svijeta prenosi na imenicu. Zbog te sufiksalne supstantivizacije dobivamo jedan leksem: sjevernjak, zapadnjak, južnjak, istočnjak.4 Imamo također vlastite nazive za posebne vrste vjetro-va, što ostaje u vezi s bogatom tradicijom koja se temelji na mitologiji i antičkom zem-ljopisu. Sjeveroistočni vjetar – bura – etimološki potječe od Boreja (boréas), staro-grčkog naziva sjevernog vjetra (srećemo ga, također, i u drugim jezicima Sredozemlja: u latinskom boreas, kasnije u talijanskom bora, u francuskom borée i u španjalskom bóreas).5 Vlastiti nazivi vjetrova označuju također strane svijeta, npr. prvo je značenje bure sjeveroistočni vjetar, drugo sjeveroistok.

Leksičko sistematiziranje anemonijskog nazivlja u hrvatskome jeziku zahvaljuje-mo Senjaninu Pavlu Ritteru Vitezoviću. Taj sin njemačkog oficira, koji je u Senju na-šao svoj novi dom i domovinu, nemiran duh, čovjek renesanse, pjesnik koji je pisao na hrvatskom i latinskom, povjesničar, leksikograf, vojnik, bakrorezac, zastupnik Senja na saborima u Šopronju i Beču (J. Bratulić kaže za njega da je “čovjek duha i obrta”6), dok je bio voditelj Zemaljske tiskare (1695–1706) napisao je jedno od najvećih svojih djela: latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski rječnik. Nažalost, požar tiskare lišio ga je funkcije njezina voditelja te onemogućio izdavanje knjige. Hrvatsko-latinski dio rječ-

3 R. Vidović, Koiné pomorskoga anemonijskoga nazivlja, “Čakavska rič”, 1992, br. 1, str. 53. 4 Usp. W. Kupiszewski, Z badań nad słownictwem słowiańskim. (Nazwy wiatru), “Prace Filologiczne”, XIX, Warszawa, 1969, str. 194.5 Zanimljivu teoriju na temu podrijetla bure nalazimo kod Petra Zoranića. Pripovjedač Planina, prije nego što stiže “k onim slavnim tihim pastirima u slavnim, ugodnim i tihim krajevima”, mora proći kroz pravi pakao. Zoran na početku svoga putovanja u planine naiđe na snažan vjetar. Obraća se vili i kaže: “Mnogo sam puta dok smo međusobno razglabali i govorili, slušao da se vjetrovi plòdē od oblaka što se izvijaju od zemaljskog soka. Sad mi je čudno vidjeti da u zemalj-skom bezdanu postoji tako jak i snažan vjetar.” Vila mu, zatim, predstavlja povijest tog vjetra: “Taj vjetar – reče – nije, kao druge, stvorila priroda, nego je to onaj vjetar koji se među vama zove BURA”. Pokazalo se da naziv potječe od imena lijepe i mudre djevojke, kćeri velikog vladara, koja je bila ohola i tvrdoglava. Nije samo odbijala zgodne, bogate i plemenite kavalire; ona je, također, prigovarala vilama i božicama, bila im je čak i superiorna. Takvo ponašanje kaznio je Svemogući vječnim mukama. Zoranić objašnjava da se svaki put, kada se Buri priključuje nova “grešnica”, pojavljuje vjetar koji je uzdah (i petrarkističko upozorenje za druge žene!) ove prve. P. Zoranić, Planine, s izvornika na suvremeni hrvatski jezik prenio M. Grčić, Zagreb, 2001, str. 43; 45 i 45.6 Uvod J. Bratulića u: P. Ritter-Vitezović, Izbor iz djela, ur. J. Bratulić, Zagreb, 1994, str. 5.


211

nika nestao je. Na početku se latinsko-hrvatskog dijela glosara nalazi ruža vjetrova s pomoću koje Vitezović s latinskoga i grčkoga prevodi na hrvatski nazive vjetrova. Što se tiče njihova podrijetla Bratulić kaže: “Neke je sam izmislio, neke je čuo u Senju, Zagrebu i drugdje.”7

Frazemi u kojima se pojavljuje vjetar rabe njegova simbolična značenja. Već je Marin Držić upotrijebio preneseno značenje vjetra u izrazu ‘otkriti tramuntanu’ koji za razliku od izraza ‘izgubiti tramuntanu’ označuje spoznaju, otkriće čijih namjera.8 Nestalnost i promjenljivost vjetra nazočna je u mnogim idiomatskim izrazima koji go-vore o jalovosti, nesvrhovitosti neke radnje (‘govoriti, brbljati, lajati [riječi] u vjetar’; ‘tjerati vjetar kapom’; ‘hvatati vjetar rukama’; ‘jadati se u vjetru’, ‘šibati po vjetru’). Vjetar je sinonim nesigurnosti (‘držati se zubima za vjetar’), simbolizira također praz-noću, nestanak (‘pun vjetra’). Praznoća se još pojavljuje u izrazu ‘izvaditi iz vjetra’ – izmisliti. U odnosu na čovjeka obično označuje lakoumnu i promjenljivu osobu: vje-trogonja, vjetropir, vjetrenjak, ‘imati vjetar u glavi’. Kad se odnosi na ženu, ima po-sebno značenje koje rabi Mickiewicz u, za Poljake prepoznatljivom, citatu: “Kobieto! Puchu marny! Ty wietrzna istoto” (u prijevodu Benešića “O, ženo! Tašto perce! Od vjetra satkato!”)9 gdje je sinonim ženine promjenljivosti, nestalnosti te lepršavosti.

U nekim je frazemima vjetar istovjetan sudbini, njezina metafora (“povjeriti vje-tru svoja krila”). U izrazima poput “povijati se”, “okretati se kako vjetar puše”, “pustiti se niz vjetar”, “okretati kabanicu prema vjetru” vidljiva je pejorativno obojena ocjena ponašanja čovjeka. Svakako etičnije postupa onaj koji ide protiv vjetra, koji se bori, uklanja zapreke. “Stručnjak” problematike vjetrova može se pohvaliti dobrom orijen-tacijom – “znati odakle [koji, kakav] vjetar puše”.10

Vjetar se, također, pojavljuje u izrekama: “Tko sije vjetar, žanje buru”. Činjenicu da su ti idiomatski frazemi prisutni i u drugim jezicima možemo objasniti time što obično crpe svoja značenja iz Biblije ili mitologije.11

Bogat opis jadranskih vjetrova daje Matvejević u svom poznatom brevijaru – kul-turološkoj knjizi o fenomenu Mediterana:

[...] bura (od grčkog preko latinskog i romanskih jezika) puše sa sjevera, levanat (tal. levante) dolazi s istoka, pulenat (tal. ponente) sa zapada; jugo vjerojatno nije posuđenica: želja za južnim krajevima nukala je Stare Slavene na seobu; šilok ili široko (tal. scirocco) vrući je vjetar u južnoj Evropi i sjevernoj Africi (riječ dola-zi od arapskog shark, što nije nevažno za neke kiše i njihovu boju); burin je mala bura, buraca tih vjetrić, a buraska nagla i hladna; neverin je deminutiv od nevera

7 Ibidem, str. 14. 8 R. Vidović, Koiné..., op. cit., str. 55.9 A. Mickiewicz, Dušni dani, IV. dio, prev. J. Benešić, Zagreb, 1948, stih 960, str. 156.10 Usp. J. Matešić, Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb, 1982; V. Anić, Veliki rječnik hrvatskoga jezika, Novi Liber, CD-ROM; Enciklopedijski rječnik hrvatskoga jezi-ka, knj. 12, Zagreb, 2005; Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika, knj. 1, Novi Sad, 1990; S. Skorupka, Słownik frazeologiczny języka polskiego, sv. 2, Warszawa, 1985.11 Usp. W. Kopaliński, Słownik mitów i tradycji kultury, Warszawa, 1985, str. 1272.

Leszek Małczak, Semantika vjetra

212

(od tal. neve – snijeg koji ponekad zaleprša po mediteranskim obalama): iznenad-na oluja ili nepogoda koju pučka etimologija povezuje s (ne)vjerom ili (ne)vjer-nošću; garbin i garbinada pušu s jugozapada i znaju biti neugodni (na arapskom garbi znači zapadni); lebić i lebićada jugozapadni su, ali ne u svakom kraju (naziv dolazi od imena Libije, tal. libeccio, s donekle iskrivljenom predodžbom o polo-žaju te zemlje, što nije neobično u ovim krajevima); tramuntana (tal. tramonta-na) puše s kopna, preko gora: to je unekoliko osveta zagore za ono što Mediteran misli i govori o njoj.

Literati bi trebali povesti računa, više negoli lingvisti, o gradacijama poput: levan-tić i levantin (manji levanat), levantun (veći), levantarun (vrlo veliki) zajedno s levan-tarom ili levanćarom koje se izgovaraju ljutito: postoji također leventora i livanterina, kojima je teško odrediti smisao. Gotovo svaki vjetar ima svoje inačice. Mnogobrojni deminutivi ili hipokoristici – levantin, burin, neverin, garbin i drugi – odaju stanovitu želju da se ublaže prirodne (i natprirodne) nepogode.12

Tim tekstom Matvejević vjerojatno ne bi zadovoljio pravoga onomastičara ili eti-mologa. Ipak je vrijedan zbog uvođenja kulturne perspektive koja omogućuje nove in-terpretacije te meteorološke pojave. U tom smislu važno je još i to da je Matvejević usmjerio našu pozornost na leksičku razliku između deminutivnih i augumentativnih oblika, pučko podrijetlo nekih naziva te emocije koje prate refleksiju čovjeka kad je riječ o elementima koji igraju važnu ulogu u našem životu.

Iako je u hrvatskom jeziku uporaba deminutiva te augmentativa prilično česta (frekventnija npr. nego u poljskom), učestalost te lingvističke pojave u odnosu na na-zive vjetrova prekoračuje općenitu jezičnu tendenciju. Uz buru imamo još buricu, bu-rin, burinac, burinčić, burinet za blage bure i burun za posebno jake bure. Imamo ta-kođer glagol koji opisuje vrijeme kad puše bura, burunât, “glagol koji označava stanje a ne radnju: kad bura trajno puše, kaže se da burunâ, za jaču i trajniju buru kaže se za-burunat će”.13 U slučaju drugih naziva vjetrova zapažamo istu aktivnost na području tvorbe riječi.

Detaljni opisi posebnih vjetrova sežu u antiku. Već se onda razlikovalo nekoliko vrsta sredozemnih vjetrova. Aristotel, koji je ustvrdio kako u tom pitanju “nic nie zo-stało przekazane, co nie byłoby po prostu pierwszą lepszą opinią”,14 posvećuje im pu-

12 P. Matvejević, Mediteranski brevijar, op. cit., str.182–183.13 R. Vidović, Pomorska terminologija i pomorske tradicije – Rječnik (A–B), “Čakavska rič”, 1977, br. 2, str. 155.14 Arystoteles, Meteorologika, u: idem, Dzieła wszystkie, sv. 2, prev, uvod i komentar A. Paciorek, Warszawa, 1990, str. 465. (Ništa nije rečeno što ne bi bilo jednostavno slučajno mišljenje – prev. L. M.)

Stagirita piše još o vjetrovima u sljedećim traktatima: Fizyka (Fizika), Zagadnienia przyrodnicze (Prirodoslovna pitanja) i O świecie (O svijetu). Aristotel nastoji pronaći razlog postanka vjetra. U tu se svrhu koristi teorijom o dvostrukom isparavanju: vlažnome i suhome. Prvi je sličan vodenoj pari, drugi vjetru. Suho je isparavanje razlog i materija svih vjetrova. Usp. Arystoteles, Meteorologika, op. cit., str. 447 i 489.


213

no mjesta. Čak se smatra da je, zapravo, Aristotel autor traktata Położenia i nazwy wia-trów (Položaji i nazivi vjetrova) koji tipologizira tu meteorološku pojavu.

Četiri glavna antička vjetra su: jak sjeverni Borej, južni Notus koji je donosio ma-glu i kišu, blagi zapadni Zefir te olujni istočni Eurus. Raspored je vjetrova na starim kartama imao svoj poredak. Sjeveroistočni se Borej nalazio u desnom gornjem kutu, zapadni Zefir s lijeve strane, južni Notus u donjem dijelu karte, a istočni Eurus s desne strane. S vremenom su antički geografi proširili znanost o vjetrovima. Uz vjetrove koji su puhali s različitih strana svijeta, oni su razlikovali: mirne vjetrove (grč. ánemoj, lat. venti), olujne (grč. chejmónes, thýellaj, lat. procellae), jake (imaju različita imena: grč. eknefíaj, tyfón, stróbilos; lat. turbo, typho). Pričalo se također o kopnenim (grč. apó-gejoj, lat. apogei) i morskim (grč. tropájoj, lat. altani) vjetrovima. Uskoro su četirima glavnim vjetrovima dodana sljedeća četiri vjetra, kasnije 12 i 24. To su bili među osta-lim: jugoistočni vjetar (grč. Apeliótes, lat. Solanus, Subsolanus), sjeveroistočni (grč. Kajkias, lat. Aquilo), jugozapadni (grč. Lips, lat. Africus), sjeverozapadni (gr. Argéstçs, łac. Corus, Caurus).15

Književni se opis rasporeda vjetrova u prostoru nalazi u Metamorfozama. Činitelj Ovidijeve verzije kozmogonije, karakteriziran kao bog, veliki graditelj, predaje vjetro-vima donju razinu atmosfere. Svaki vjetar dobiva određen ulomak prostora:

Eur k istoku ode, k Nabàtejem, k persijskoj zemljiI ka gorama, rane na koje padaju zrake;Zefir se večernje strane i obala drži, što grijeSunce ih zapadnog neba; a Skitiju s nebeskim kolimaOsvoji Borej ljuti; nasuprot ovom je zemlja,Koju oblaci vječni i južnjak kišovit kvasi.Bog iznad svega toga još čisti postavi eter,U kom nema težine ni ikakvog gada zemaljskog.16

Antičko stajalište o vjetrovima dijeli Dubrovčanin Lujo Đurašević (Aloysio Georgirio) – liječnik, diplomat, kozmograf, profesor na sveučilištu u Bologni – u ras-pravi Cosmographiae commentaria.17 Iako su Kozmografski komentari nastali polo-vicom 16. stoljeća, dakle za vrijeme Kopernikove revolucije, podržavali su tradiciona-lan, geocentričan poredak svijeta i njegovu hijerarhijsku strukturu. Iz cijele rasprave ostalo je samo 99 stranica teksta, uključujući deseto poglavlje posvećeno vjetrovima – De ventis. Đurašević se slaže s Aristotelovim pogledima glede teorije isparavanja koja objašnjava razloge postanka vjetra, ali zamjera svojim prethodnicima netočnost u opi-su posebnih vrsta vjetrova. Sâm pokušava usustaviti lokalne vjetrove. Navodi nazive

15 Usp. Mała encyklopedia kultury antycznej, ur. Z. Piszczak, Warszawa, 1988, str. 794–795.16 Publije Ovidije Nason, Metamorfoze, prev. T. Maretić, uvod dr. Đ. Körbler, Zagreb, 1907 (I. pjevanje, 61–68), str. 4. Teško je objasniti zašto je prevoditelj odustao od vlastitog imena po-sljednjeg vjetra pa je napisao južnjak, dok u originalnom tekstu je latinski Auster. Ostale je nazive vjetrova zadržao poštujući izvornik: Eur, Zefi r, Borej. 17 Usp. B. Penzar, I. Penzar, Rasprava “De ventis” Luje Đuraševića iz 16. stoljeća, “Dubrovnik”, 1988, br. 2–3, str. 214–231.


214

vjetrova na šest jezika, na ilirskom također, tj. kod njega slavenskom. Smatra da potje-ču od strane svijeta, trenutka pojavljivanja ili osobine karakteristične za neki vjetar.

U mitologiji su svi vjetrovi potomci Titana Astrajosa i božice zore Eos. Zahva-ljujući božanskom rodoslovlju postali su predmetom kulta. O pokušajima njihova za-dobivanja svjedoče njima posvećene žrtve. Primjerice, Agamemnon je pokušavao žrt-vovati božici Artemidi kćer Ifigeniju što mu je trebalo jamčiti sklonost vjetrova tije-kom odlaska njegove vojske u rat s Trojancima. Isto je tako Ahil molio vjetrove da raspale vatru ispod lomače njegova prijatelja Patrokla kojeg je ubio Hektor:

Ali još oganj mrtvog Patròkla palio nije;Tad se brzònogi divni Ahìlēj domisli i drugōm:Dvjema se vjetrima počne od ognja podalje stavšiBoreju, Zefiru molit i krasne im obrekne žrtve;Vrlo ih moljaše vino iz vrča im lijući zlatnog,Dà dōdū neka bi brže izgòrjela mrtva tjelèsa,Neka bi počela drva da gore.18

Vjetrovi su bili predmet kulta. U njihovu su čast građeni oltari-žrtvenici. Takav su oltar podigli Atenjani koji su na taj način htjeli zahvaliti Boreju na pomoći pri unište-nju invazijske perzijske flote sa Kserekesom na čelu. U znak zahvalnosti Atenjani su izgradili oltar Boreju na Atici, na rijeci Ilisos. Dvaput, 1274. i 1281., sličnu su pomoć dobili Japanci. Tajfuni, takozvani božji vjetrovi (jap. kami – bog, kaze – vjetar), uništili su flotu Kublaja, velikoga mongolskog kana.

U mitologiji vjetrovi nisu bogovi prve kategorije. Nema za njih mjesta na Olimpu, u prebivalištu bogova koje se nalazi u gornjem dijelu atmosfere, u prostoru koji ispu-njava eter, slobodan od kaprica vjetrova. Autorom legende o Eolu, gospodaru vjetrova, prijatelju, miljeniku olimpskih bogova, smatra se Homer.19 Iako nije moguće uspore-diti značenje i moć vjetrova s olimpijskim bogovima, panteon starih bogova pokazao se dovoljno velikim da se u njemu nađu “Eolova djeca”.20 Obično su vjetrovi izvršite-lji volje drugih bogova. U Odiseji sprečavaju povratak glavnoga junaka kući, na Itaku, čime ispunjavaju Zeusovu volju prema kojoj je moreplovca trebalo kazniti zbog toga što je oslijepio kiklopa Polifema, Posejdonova sina. Bogovi koji najčešće koriste uslu-ge vjetrova su Zeus,21 Posejdon i Atena.

18 Homer, Ilijada, prev. T. Maretić, Zagreb, 1965 (B. Spaljivanje tijela, 192–198), str. 477.19 Zanimljivu transpoziciju ovoga mita nalazimo kod pjesnika, političara, jednog od vođa ilirskog pokreta, Ivana Mažuranića. U svojoj pohvalnoj odi napisanoj za Ljudevita Gaja, prikazujući sliku sputane i tlačene domovine, koristi zavičajni prizor: ledom prekriven Velebit, bjesneću buru te lik samoga Gaja, Eolova sina (!), koji moli oca da bude milostiv prema proganjanome i dobroćudnom hrvatskom narodu. Usp. M. C. Nehajev, predgovor za poljsko izdanje prijevoda Mažuranićeve Smrti Smail-age Čengića, prev. A. Bogusławski, Warszawa, 1931, str. 8.20 Ovako zove vjetrove u pjesmi Uzdah Kranjčević: “Sam Eol mi je harfu dô, / Da svakim ćuhom jeca, I moju harfu razbiše / Baš Eolova djeca!” S. S. Kranjčević, Uzdah, u: Pjesme, pjesnička proza, kritike, O sebi, ur. I. Frangeš, Zagreb, 1964, str. 153.21 Jedna od Zeusovih titula – Urios – značila je donoseći povoljne vjetrove, a bila je povezana s njemu pripisivanim meteorološkim funkcijama. Uz to su ga zvali: Ombrios i Hyettios (kišovit),


215

Ako se itko mogao natjecati s vjetrom, to su bili konji. Nije čudno što mitolo-ška ikonografija prikazuje vjetrove kao te lijepe životinje. Poznati po svojoj brzini baš Ahilejevi konji trebaju biti potomstvo Zefira i harpije Podarge. Same su harpije, krilata čudovišta (pola djevojke, a pola ptice grabljivice), simbolizirale opasne viho-re. Vjetrovi su prikazivani također kao: “głowy o wydętych policzkach, dmuchające, niekiedy w rogi albo muszle, we wczesnym średniowieczu częściej same głowy, póź-niej głowy uskrzydlone”.22 Takvu antropomorfiziranu predodžbu vjetra srećemo kod Ovidija. U Metamorfozama u prvoj knjizi s opisom poplave koja je kazna bogova za ljudske grijehe, Jupiter:

Odmah zatvori on Akvilóna u Eola spiljiI druge vjetre s njim, što nadvite oblake gone;Ispusti Nota, a ovaj izlètî na krilima mokrim,Zavio oblakom crnim ko smola lice strašno,Teška mu od kiše brada, iz kose mu sijede curi,Čelo mu pokriva magla, i krila mu i njedra kaplju;Oblake nadvite širom kad pritisne rukom, zaòrîGrom se, a za njim gusta potèčê iz neba kiša.K tome šarolika stade Junonina glasnica grabitIrida vodu i tako podavati oblakom hranu.Usjevi polegnu svi, seljaku tužnom su nadeRazbite, propadne dugi cijele godine trud.23

U slavenskoj je mitologiji vjetar smatran bogom rata, plodova, mrtvih, davateljem dobre ili loše sudbine. Vjetrovi su bili poljski demoni koji su vodili međusobne borbe. Česta je kod Slavena vjera da u vjetru žive duhovi. Ponekad se vjeruje da u vjetru bo-ravi vrag, duša osobe čija smrt nije bila prirodna: zbog toga se na poljskom kaže: ‘wi-eje, jakby się kto powiesił’ (puše kao da se netko objesio).24

Aleksander Brückner ne nalazi u slavenskoj mitologiji božanstvo koje bi bilo bog vjetra. O ruskom Stribogu, kojeg su neki povezivali s vjetrom, kaže: “O Stribogu, prócz wzmianki w kanonie Włodzimierzowym, gołosłownie powtarzanej po kilku późniejszych kazaniach, nic nie wiemy. Zrobiono z niego boga wiatru i niepogody, chcąc taką funkcję nawet z imienia jego wydusić.”25

Astrapios (munjevit), Bronton (gromovit). Usp. M. Eliade, Traktat o historii religii, prev. J. Wierusz-Kowalski, Łódź, 1993, str. 78–79. 22 W. Kopaliński, Słownik symboli, Warszawa, 1990, str. 456. (glave s punim obrazima koje ponekad pušu u rogove, ponekad u školjke, u ranom srednjem vijeku češće samo glave, kasnije krilate glave; prev. L. M.)23 Ovidije, op. cit., (I. pjevanje, 262–273) str. 15–16.24 Usp. G. Bączkowska, Ludowy duch wiatru, “Akcent”, 1986, br. 4, str. 56–58; A. Gieysztor, Mitologia Słowian, Warszawa, 1982, str. 141; K. Moszyński, Kultura ludowa Słowian, sv. 2., dio 1., Warszawa, 1967, str. 469–485; Srpski mitološki rečnik, Š. Kulišić, P. Ž. Petrović, N. Pantelić, Beograd, 1970, str. 62–63.25 A. Brückner, Mitologia słowiańska i polska, Warszawa, 1980, str. 162. (O Stribogu, osim napo-mene u Vladimirovom kanonu, koja je bila bez ikakve potvrde ponavljana u kasnijim propovje-


216

Puno više pozornosti posvećuje vjetru Kazimierz Moszyński. Prema njemu vjetar kod Slavena igra važnu ulogu u njihovim vjerovanjima. “’Z pospolitych zjawisk za-chodzących w powietrzu – powiada Rowiński o Czarnogórcach – największą uwagę zwraca na siebie wiatr’ [...]. Pospolitym u Słowian zwyczajem lud rozróżnia i nazywa wiele rodzajów wiatru w zależności, przede wszystkim, od kierunku, skąd przychodzą; poza tym od stopnia wilgotności, od siły (tzn. szybkości) etc. Szczególnie obfitą no-menklaturę tego rodzaju znam z Serbochorwacji, Bułgarii i północnej Wielkorusi.”26

Autori Srpskog mitološkog rečnika upozoravaju na vjerovanje koje se pokazuje nužnim elementom narodne ontologije i epistemologije: “U narodu se kazuje da je ve-tar veliki božji dar. Da nema vetra, uhvatila bi se paučina od zemlje do neba i od nje ljudi ne bi mogli da vide kuda idu, pa bi glavom udarali čas o drvo, čas o stenu.”27

Vjetrovi su zbog svoje destruktivne snage izazivali u ljudima strah. Zaštitu su tre-bale jamčiti različite kletve, bacanje u vjetar noževa, štapova, kamenja, ponekad je moglo pomoći pljuvanje u njegovu smjeru. Vidović piše o sljedećim vjerovanjima: “U pijavici znadu biti i vješci, ne samo vještice, pa i njih treba pogoditi nožem crnih kori-ca, i to ravno u oko, a pri tome se govori Evanđelje po Ivanu. Tako pričaju mornari iz primorskih Poljica. Na Braču vjeruju da znak Salamunova slova treba napraviti na jar-bolu, u sredini zabosti nož i pri tome izgovoriti sljedeće magijske stihove – Trče križ po nebu / za njin Diva Marija, / svoga sina molila: / daj mi, Sine, ključ raja / da prive-den sve divice / tamo gdi zvona ne zvonu / i pivci ni pivaju...”28

Ima više načina obrane pred zlim vjetrovima. Sam se Odisej mogao uvjeriti u dje-lotvornost jedne od metoda. Glavnome je liku Homerova epa gospodar vjetrova Eol poklonio iznimno dragocjenu stvar za mornara:

Oguli vola on dvetaka i vjetre bukàčeU mijeh poveže njegov, jer postavio je njegaOdavno Kronov sin gospodarem vjetrōvā sviju,Neka ih tiška on i podiže, kako ga volja,Srebrnim užetom sjajnim u prostranoj priveže lađiOnaj mijeh, da ne bi ni najmanje pirilo otkud;K tome je Zefirov dûh napustio, neka nam lađeNosi, pa i nās same.29

dima, ne znamo ništa. Od njega su napravili boga vjetra i nevremena, hoteći čak iz njegova imena takvu funkciju izvesti; prev. L. M.)26 K. Moszyński, op. cit., str. 51. (“Od običnih pojava koje se događaju u zraku – reče Rowinski o Crnogorcima – najveću pozornost skreće zapravo vjetar. Popularno je kod Slavena da narod razlikuje i imenuje mnogo vrsta vjetrova ovisno o smjeru iz kojeg pušu, stupnju vlage, jačini, tj. brzini, etc. Iznimno bogatu nomenklaturu ovoga tipa znam iz Srbije, Hrvatske, Bugarske i sje-verne Velikorusije.”; prev. L. M.)27 Srpski mitološki rečnik, op. cit., str. 62.28 R. Vidović, Koiné..., op. cit., str. 72–73.29 Homer, Odiseja, prev. T. Maretić, uvod M. Sironić, Zagreb, 1961, str. 153.


217

Mnogo zajedničkog s magijom imaju neki narodni običaji koje opisuje u Zlatnoj grani James Frazer:

Veština vezivanja vetra u tri čvora, tako da vetar duva sve jače što više čvorova odreši, pripisivana je čarobnjacima u Laplandu i vešticama na Šetlandskim ostrvi-ma, Luisu i ostrvu Man. Šetlandski mornari i sad, od baba koje tvrde da upravljaju burom, kupuju vetrove u obliku maramica zavezanih u čvorove ili isto tako zave-zanih konaca. Priča se da i sada neke babe žive od prodaje vetra.30

Primjere sličnih ponašanja ne treba tražiti toliko daleko. Nekad se vjerovalo da žena na jedrenjaku ne smije plesti jer da će time dozvati opasnu tramuntanu. Takvu je zgodu opisao Viktor Car Emin u crtici o tragetaru paronu Vici:

Paron Vice skoči do žene kao mladić, istrže joj pletivo iz ruku, raskida ga i baci u more i vrati se kormilu. – To je način, lijep način – uzvikala se žena. I suze joj navriješe na oči. Lijep ili ružan to je za mene deveta. Koliko sam puta već rekao: neću da mi se na brodu plete da mi se tramuntana ne zaplete. Ne vidiš li kako fri-ško puše?...31

U Novakovu Izgubljenom zavičaju žena uopće nije na brodu dobrodošao gost: “Žene su ostale, jer one nose nevêru i valove, a s nama se otisnuo samo Đorđe.”32 Jedno drugo vjerovanje koje spominje Frazer, ovaj put s Grenlanda, svjedoči o tome da ne mora uvijek biti tako sa ženama i vjetrom. Naime, pokazuje se da tamošnje žene znaju savladati vjetar: “Na Grenlandu se misli da žena za vreme babinja i neko vreme posle toga ima moć da utiša buru. Samo treba da izađe napolje, napuni usta vazduhom i da ga vrativši se kući, ponovno ispusti iz usta.”33

Zli su vihori prikazivani kao zračni zmajevi koji se na Balkanu zovu aždaje.34 Brojni su sukobi i bitke među vjetrovima prevedeni na jezik legende o zduhačima, vjetrogonjama.35 Zduhači su duhovi dobrih ljudi koji se bore sa stranim duhovima, s aždajama također. Kad pobijede zduhači, onda je lijepo vrijeme i dobri plodovi, kad izgube, ljude snađe neka sreća.36

30 Dž. Dž. Frejzer, Zlatna grana, proučavanje magije i religije, sv. 1, prev. Ž. V. Simić, Beograd, 1977, str. 105.31 Cit. prema: R. Vidović, Koiné..., op. cit., str. 57.32 S. Novak, Izgubljeni zavičaj, Zagreb, 1990, str. 60.33 Dž. Dž. Frejzer, op. cit., str. 104.34 Usp. A. Gieysztor, Mitologia Słowian, op. cit., str. 140–142 i 231–233.35 Usp. J. Cvijić, Psihičke osobine južnih Slovena, u: idem, I. Andrić, O balkanskim psihičkim tipovima, Beograd, 1988, str. 34.36 Legendu o zduhačima iskoristio je u svom romanu Ivan Aralica. Kod njega o rezultatu bitke između zduhača ovise sudbina pojedinih ljudi cijelih nacija: “Kad u jesen ili u koje drugo doba godine, ali se to u jesen najčešće događa, čuješ da nešto pod nebom fi juče, ne misli da je to vjetar, vjetra u tim visinama nema, to putuju zduhači. Budi u misli s njima i zaželi im svako dobro od Boga. Jadna je zemlja koja ih nema, jadan je narod koji ih ne čuje iznad svoje glave. [...] U jesen,


218

Nisu samo stare politeističke religije vidjele u vjetru božanstveno biće. U kršćan-stvu simbolizira životan dah Boga, njegov glas, njegovu moć. Spaja u sebi transcen-dentalan i zemaljski element. U tom je smislu klasičan coincidentia oppositorum.

Prvi su reci Knjige Postanka opis stvaranja svijeta: “U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna i tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji leb-dio je nad vodama” (Knjiga Postanka 1, 1–2). U fusnoti čitamo kako je riječ duh mo-guće prevesti kao dah i kao vjetar. Različite aspekte duha spominje Praktyczny słow-nik biblijny (Praktični biblijski rječnik): “Duch jako ‘wiatr’: hebr. słowo ‘ruach’ [...] oznacza początkowo prąd powietrza (Iz 57,13), wiatr (Rdz 8,1) albo burzę (Jr 13,24). Zwłaszcza Jr i Ps używają słowa ‘duch’ w tym znaczeniu. Doświadczając skutków wiatru, uważano go za ‘siłę’ numinotyczną pozostającą w służbie Boga (Wj 14,21) al-bo w ogóle widziano w nim symbol stwórczej mocy Boga (Rdz 1,2), która wszystko wypełnia, wszystko wie i stwarza (Mdr 1,7).”37

Vjetar je čista nazočnost koja dopušta uvođenje malo tajanstvenosti što okružuje te istodobno ukrašava, dodaje ugled majestetičnosti. Kada je Isus objašnjavao skeptič-nom Nikodemu tajnu vječnoga života, za koji je nužan sakrament krštenja i “rođe-nje od Duha”, rekao je: “Vjetar puše gdje hoće i čuješ mu šum, a ne znaš odakle do-lazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha” (Evanđelje po Ivanu 3,8). Prevoditelji Biblije opet skreću pozornost da je grčka pneuma riječ koja znači i vjetar i duh, također Duh Sveti.

Drugi aspekt nazočnosti vjetra u Bibliji povezan je sa živototvornim dahom. U drugom izvještaju o stvaranju čovjeka čitamo: “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života” (Knjiga Postanka 2,7). Vjetar se kao sinonim života pojavljuje i u Raosovoj drami Vjetar je zastao.38 Dino, jedan od dva

kad se nam učini da su se digli vjetrovi i da gorom vitlaju lišće, samo je privid, jedan između ti-suća. Doista, to zduhači beru svoje oružje prije nego će stupiti u bitku, jer njihovo je oružje lišće, zeleno i suho, sitne ljuske od kore drveća koje vjetar može ponijeti, a najubojitije su izgorjeline od ugašene vatre, pa maslačkovi klobučci i imelino sjeme. Oni kruže nad našim planinama i čekaju kad će doći da ih napadnu oni iz toplih zemalja preko mora, otkuda dolaze proljetne kiše i zatopljenja. Bore se danima, mjesecima, neprestance i na prekide, kako gdje i kako kada, ali se bore do pobjede ili do poraza. Ako koji zduhač bude ranjen, to nije rana u mesu, to je nevidljiva rana, i takav se u svojoj samotničkoj postelji budi izudaran, umoran, a da ni sam ne zna tko ga je mlatio. Drugu noć, kad usne i kad s fi jukom uz naš blagoslov ode u boj, mora se osvetiti ili ga sutradan više neće biti živa. Umrijet će od čemera, kao što mu je suđeno na rođenju. U sretnu narodu uvijek mu se nađe zamjena; u nesretnima nesreća se čita po tomu kad im izginule zduhače nema tko zamijeniti”. I. Aralica, Put bez sna, Zagreb, 1987, str. 30337 Praktyczny słownik biblijny, ur. A. Grabner-Haider, prev. i ur. T. Mieszkowski i P. Pachciarek, Warszawa 1994, str. 275. (Duh kao “vjetar”: hebrejska riječ “ruach” [...] najprije označava zračnu struju (Izaijina knjiga 57,13), vjetar (Knjiga Postanka 8,1) ili oluju (Jeremijina knjiga 13,24). Posebno Jeremijina knjiga i Knjiga psalama upotrebljava riječ “duh” u tom značenju. Zbog svojih posljedica vjetar je smatran numinoznom silom koja ostaje u službi Boga (Knjiga izlaska 14,21) ili se smatralo da je simbol stvaralačke moći Boga (Knjiga Postanka 1,2) koja sve ispu-njava, sve zna i stvara (Mudrosna knjiga 1,7); prev. L. M.)38 I. Raos, Vjetar je zastao, “Teatar”, br. 3, Zagreb, 1957, str. 81.


219

lika, vjeruje kako nestanak vjetra obično nagovješćuje neku nesreću, najčešće neči-ju smrt.

Destruktivna snaga vjetra, dakle njegov materijalni aspekt, može izražavati Božji gnjev. Vjetar je izvršitelj Božje kazne. “Ovako govori Jahve: ‘Gle, ja podižem protiv Babilona i protiv pučanstva Kaldejskog vjetar zatornički. Poslat ću na Babilon vijače da ga viju i prorešetaju zemlju njegovu’” (Jeremijina knjiga 51,1–2). Drugdje pomaže Izraelcima pobjeći pred faraonovom potjerom: “Mojsije je držao ruku ispruženu nad morem dok je Jahve svu noć na stranu valjao vode jakim istočnim vjetrom i more pro-sušio” (Knjiga Izlaska 14,21).

Amorfičan vjetar u judeokršćanskoj simbolici ima veći broj simboličnih veza s božanstvenim bićem nego, na primjer, u mitologiji. Možda to izvire iz neosobne koncepcije Duha Svetoga i Boga koji u kršćanskoj religiji nisu vidljiva bića. Piotr Kowalski smisao vjetra objašnjava ovako: “Niewidzialny wiatr, choć odczuwany jako gwałtowne porywy, uważano za jeden z przejawów boskich epifanii: jego nieuchwyt-ność i moc dobrze odpowiadają sacrum, w którym niemożliwe są ograniczenia ludz-kiego świata i jego podziały, opozycje i ustabilizowane formy.”39

Uloga i značenje vjetra u istočnim su religijama drukčiji.40 Važniji se u njima po-kazuje njegov “zemaljski” aspekt, što prije svega proizlazi iz drukčijeg shvaćanja sa-vršenosti. U budizmu čovjek treba savladati sposobnost kontroliranja vlastitog tijela, osobnosti, kontroliranja okoline i cijele prirode. Pobožnome je budistu postizanje nir-vane (nirvana – sanskrtska riječ koju B. Hoff, taoist i sinolog, pokušava prevesti “brak wiatru” nedostatak vjetra41) komplicirao “wiatr codziennej egzystencji” (vjetar svako-dnevne egzistencije).42 Otuda posebne tehnike disanja (pranajama) koje se sastoje u smanjivanju broja daha.

Ipak, nije vjetar u istočnim religijama lišen transcendentnog akcenta. Jedna od “hipoteza” postanka Vede, svete knjige hinduizma, kaže kako je ona “dah” Brahme.

39 P. Kowalski, Leksykon znaki świata. Omen, przesąd, znaczenie, Warszawa 1998, str. 586. (Nevidljiv vjetar, iako poznat po svojim snažnim udarcima, smatran je jednom od pojava bo-žanskih epifanija: njegova neuhvatljivost i moć dobro odgovaraju sacrumu za koji nisu moguća ograničenja ljudskog svijeta i njegove podjele, opozicije i ustaljeni oblici; prev. L. M.)

Postoje tri vrste epifanije Duha Svetoga: dolazi u obliku ptice – golubice, vatrenih jezika ili vihora.40 Trebalo bi ovdje skrenuti pozornost na činjenicu da je strukturu svemira kod kineskih alkemi-čara gradila univerzalna petica wu-xing: voda, vatra, stablo, zlato i zemlja koja nije uzimala u obzir element zraka. Usp. M. Eliade, Kowale i alchemicy, prev. A. Leder, Warszawa, 1993, str. 113.

W. Eberhard umjesto zlata navodi metal (Symbole chińskie, Kraków, 1996, str. 314), a kod natuknice “vjetar” nalazimo boga koji mu odgovara – Tengbo. Trenutačno vrlo moderan feng--shui je “znanost o vjetru i vodi”. Sama riječ feng (vjetar) ima vezu s riječju ludost (više o tome kasnije).41 B. Hoff, Tao Kubusia Puchatka, prev. R. T. Prinke, Poznań, 1993, str. 13.42 Ibidem, str. 13.


220

Skoro sve kozmogonije priznaju vjetru ulogu jednoga od prvih bića. Ima čak među mnogim indijskim bogovima svoga predstavnika – Vaju, boga vjetra. Kopaliński pri-mjećuje da: “W tradycji perskiego mazdaizmu wiatr podtrzymuje wszechświat i regu-luje jego równowagę moralną i fizyczną. W tradycji muzułmańskiej wiatry podtrzy-mują trzepotem niezliczonych skrzydeł prawody podpierające tron Allacha.”43

Prije nego što navedemo nekoliko verzija antičkih kozmogonija kako bismo vi-djeli koju je ulogu igrao vjetar u mitološkim teorijama o postanku svijeta, moramo se malo zadržati na pitanju odnosa vjetra i zraka. Važno je to zato što su vjetar i zrak često poistovjećeni. Cirlot u Rječniku simbola piše: “The wind is air in its active and violent aspects, and is held to be the primary Element by virtue of its connexion with the creative breath or exhalation [...] At the height of its activity, the wind gives rise to the hurricane (a synthesis and ‘conjunction’ of the four Elements), which is credited with the power of fecundation and regeneration.”44 Štoviše, vjetar se češće pojavljuje u kontekstu zraka kao elementa negoli sam zrak. Otuda se nužnim čini s jedne strane približavanje teorije četiriju elemenata, s druge semantike zraka. U tome će nam po-moći kategorije razlike i sličnosti koje su temelj našega pogleda na svijet i snalaženja u njemu. Ovisno o tome hoćemo li se osloniti na kategoriju sličnosti ili razlike, dobit ćemo nešto drugo. Naime, sličnost spaja vatru sa zrakom te vodu sa zemljom, razlika pak vatru s vodom i zemlju sa zrakom. Pokretni, aktivni elementi su zrak i vatra, pa-sivni, pak, voda i zemlja. Još jedna “osobina” razlike jest razlika u rasporedu atmosfer-skog tlaka što je neposredan, fizički razlog postanka vjetra.

Među svim se elementima najbliži čine zrak i vatra. Vatra je čak tretirana kao oblik zraka, onaj razrjeđeniji. To je mišljenje tipično ne samo za pristaše teorije četiriju elemenata, od antičkih filozofa prirode pa do srednjovjekovnih alkemičara. Srodnost je vatre i zraka pretpostavka za zajedničku obradu tih dvaju elemenata u sklopu ši-rega znanstvenog projekta fenomenologa, naslovljenog Poetics of the Elements in the Human Condition. Drugi dio, The Airy Elements in Poetic Imagination: Breath, Breeze, Wind, Tempest, Thunder, Snow, Flame, Fire, Volcano..., obuhvaća problemati-ku koju promatramo:

Indeed, our investigation of the elements of fi re and of the air produced in us a sense of wonder. What we had assumed to be separate elements proved in the pro-cess of investigation into their innumerable particular virtualities to differenti-ate into an unaccountable number of discrete intermediary moments. This led us to conceive of a vast “airy element” that through infi nite “family resemblances” comprises them all. Yet the nature of this family unity will remain a metaphysical puzzle to be cautiously treated as we advance in our progress.45

43 W. Kopaliński, Słownik symboli, op. cit., str. 453. (U tradiciji perzijskog mazdaizma vjetar podrža-va svemir i regulira njegovu moralnu i fi zičku ravnotežu. U muslimanskoj tradiciji vjetrovi, leprša-jući mnogobrojnim krilima, podržavaju pravode koje podupiru Alahovo prijestolje; prev. L. M.)44 E. J. Cirlot, A dictionary of symbols, prev. J. Sage, uvod H. Read, London, 1971, str. 373.45 A. T. Tymieniecka, The Plurivocal Poiesis of the airy element, u: Poetics of the Elements in the Human Condition. The Airy Elements in Poetic Imagination: Breath, Breeze, Wind, Tempest,


221

Treba na tom mjestu skrenuti pozornost na srodnost duha, amorfičnog vjetra i va-tre. U Djelima apostolskim u ulomku koji opisuje Silazak Duha Svetoga, čitamo: “Kad je napokon došao Dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznena-da šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I poka-žu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti” (Djela apostolska 2, 1–4). Zapravo je o tom ulomku mislio Jung kad je pisao: “Duch ma aspekt ognia, o czym wiemy ze Starego Testamentu i z opowieści o cudzie zielonoświątkowym.”46

Svaki element implicira cijelu gamu srodnih pojava.47 U rječnicima simbola pu-no više značenja ima vjetar nego zrak. Odnos vjetra i zraka određuje se kao simbolič-na veza kojoj također pripada dah.48 S obzirom na brojne srodnosti u mnogim se kon-tekstima te riječi upotrebljavaju u značenju sinonima što, na primjer, čine alkemičari. Anonimni autor alkemijskog traktata Rosarium Philosophorum ustvrđuje: “Jasną jest rzeczą, że wiatr to powietrze [...].”49 Čini se kako je pravilo takvo da čim dublje ula-zimo u psihu, razlika postaje manja. Doista, neka su simbolična značenja zajednička. Zrak je naziv supstancije. Relacija između zraka i vjetra, relacija je između materi-je i njezinoga supstancijalnog oblika, vrsta savršene simbioze. Jedno bez drugoga ne bi bilo ono što jest. Kada se promijeni makro skala u mikro, pokret je čestica stalan. Vjetar je aspekt zraka, njegovo stanje. Obuhvaća široki interval različitih semantičkih hiponima, od daha do orkana. Uz mnoga značenja semantički neutralnog hiperonima vjetar, postoji bogata simbolika povezana s njegovim određenim tipom. Razlike mo-gu biti goleme.50

Ukroćenje i spoznaja elemenata trajala je tisuće godina. Ipak su oni do dandanas uzrok mnogih žrtava i materijalnih šteta. Ne može, dakle, čuditi činjenica da su igra-li važnu ulogu u skoro svakoj antičkoj teoriji o postanku svijeta. Prema mitološkim

Thunder, Snow, Flame, Fire, Volcano..., red. A. T. Tymieniecka, Analecta Husserliana”, Vol XXIII, Dordrecht – Kluwer, 1988, str. 11–12. 46 C. G. Jung, Archetypy i symbole, op. cit., str. 450. (Duh ima aspekt vatre, što saznajemo čitajući Stari zavjet i priču o trojičkom čudu; prev. L. M.)47 Na poljskom se kaže żywioł ili element. Radije o zemlji, vodi, zraku i vatri kao o elementima govore predstavnici egzaktnih znanosti, na primjer kemičari i fi zičari. Što se tiče semantičkih razlika, element primarno znači dio neke cjeline, żywioł se pak pretežno odnosi na zrak, vatru, zemlju i vodu. Povrh toga metaforički żywioł izražava emocionalnu angažiranost subjekta prema opisivanoj pojavi, čini se da izražava naš obzir prema neukrotljivim snagama prirode, izražava narav pojave, njezinu snagu, stihijnost, promjenljivost, neobuzdanost i konačno tajanstvenost.48 Usp. W. Kopaliński, Słownik symboli, op. cit.; J. Chevalier, A. Gheerbrant, Rječnik simbola, ur. B. Donat, Zagreb, 1994.49 Cit. prema: C. G. Jung, Psychologia przeniesienia, prev. R. Reszke, Warszawa, 1993, str. 105. (Jasna je stvar da je vjetar zrak; prev. L. M.)50 Usp. M. Białoskórska, Pole leksykalno-stylistyczne wiatru w utworach Adama Mickiewicza, “Język Polski”, 1998, br. 5, str. 321–328.


222

vjerovanjima Grka na početku je svijeta bio Kaos, bezoblična masa, mješavina zem-lje, vode, vatre i zraka. Kao prvi se pojavio element zemlje – Gea koja je zajedno s Uranom dala na svijet mnogo naraštaja bogova.

Ulogu subjekta vjetrovi imaju u pelazgijskom mitu o stvaranju svijeta. Graves prepričava taj mit ovako: “U početku se boginja svih stvari Eurinoma podiže naga iz haosa, ali ne nađe ništa čvrsto na šta bi stala te zato odvoji vodu od neba, igrajući usamljena na talasima. Igrala je tako krećući se prema jugu, a vetar koji je pokreta-la svojom igrom, učini joj se kao nešto novo i naročito, kao nadahnuće za stvaranje. Okrećući se oko sebe, ona dohvati severni vetar, protrlja ga rukama i gle čuda! Pojavi se velika zmija Ofion. Da bi se zagrejala, Eurinoma poče da igra sve žešće i žešće, što kod Ofiona izaziva pohotu, te on obvi njene božanske udove i spoji se s njom. Otada Severac, koji još zovu i Borej, poče da oplođava.”51 Potom je Eurinoma dobila oblik golubice. Iz jajeta koje je snijela i koje je na njezinu zapovijed ogrijao Ofion, rodila su se Eurinomina djeca: sve stvari koje postoje: sunce, mjesec, planete, zvijezde, zemlja s njezinim planinama, rijekama, drvećem, biljem i svim živim stvorenjima. Eurinoma i Ofion nastanili su se na Olimpu. Budući da se Ofion hvalio kako je on sam stvo-rio Svemir, Eurinome ga je protjerala u podzemne mračne spilje. Poslije je Eurinome stvorila sedam planetarnih sila i prvog čovjeka Pelazga.

Autorima vlastite verzije teogonije su orfici. Vjetar se u njoj također pojavljuje u pr-vobitnom paru božanstva iz kojeg potječu sljedeća bića. Branko Pavlović primjećuje:

U orfi čkim himnama, erotska oplodna moć predstavljena je ljubavnim sjedinja-vanjem “crnokrile Noći” (vlage, tame, praznine) i Vetra (vazduha, daha), iz kojeg je nastao zametak u obliku jajeta. Iz tog zametka rodio se Eros kojem su dali ime Protogen-Fajtont (Prvorođeni koji blista).52

Moguće je, kao primjer kozmogonije koja bogato crpi iz mitologije, iskoristiti vi-ziju stvaranja svijeta u prvom dijelu Ovidijevih Metamorfoza. Čitamo u njoj da na po-četku “zajedno beše i zemlja i voda i uzduh”.53 S obzirom na čin stvaranja svijeta raz-likovali su se posebni elementi koji su međusobno vodili borbu. “Ovu neslogu Bog i priroda prekinu bolja / Od neba rastaviv zemlju, od zemlje rastaviv vodu / I od uzduha gustog vedrinu neba odvojiv. / Kad Bog razmrsi to i iz hrpe izvadi tamne, / Onda raz-mjesti sve to u miru ih i slozi združi”.54 U poljskom je prijevodu Metamorfoza latinsko liquidum [...] caelum (vedrina neba) prevedeno kao “płynne niebo”. Poljski prevodite-lji u fusnoti pišu kako je Ovidije mislio o vrsti čistog zraka lišenog pare, o eteru.55

U tom smo ulomku susreli pojavu karakterističnu za stare filozofe koju možemo opisati kao ontološki dualizam zraka. Čini se da im je od svih elemenata baš zrak do-

51 R. Graves, Grčki mitovi, prev. G. Mitrinović, Beograd, 1974, str. 27.52 B. U. Pavlović, Filozofi ja prirode, Zagreb, 1978, str. 10–11.53 Publije Ovidije Nason, Metamorfoze, prev. T. Maretić, uvod Đ. Körbler, Zagreb, 1907. (I. pje-vanje, 15) str. 2.54 Ibidem, str. 3.55 Usp. Owidiusz, Metamorfozy, prev. A. Kamieńska i S. Stabryła, Wrocław, 1995, str. 5.


223

nosio najviše problema. “Dla Greków niezrozumiałe było pojęcie próżni, nie mogli oni pojąć, że między niebem i Ziemią może nie być materii. Według ich przekonania znajdowało się tam powietrze”.56 Zrak je kao svi drugi elementi bio materija. Ipak nije bio jedinstven element. Ovidije razlikuje dvije vrste zraka: onaj koji lebdi iznad zemlje te lakši sloj – laki eter. U mitologiji su dva aspekta, božanski i ljudski, ajthér, gdje žive Zeus i drugi olimpski bogovi, te, lebdeći iznad zemlje, aer.

Eter se pojavljuje kao jedan od prvih bogova u Heziodovoj Teogoniji: “Z Chaosu Ereb się wyłonił i Noc czarna, / A z Nocy Eter oraz Dzień się narodziły.”57 Zygmunt Kubiak taj navedeni početak Heziodove kozmogonije komentira ovako:

Godne to jest uwagi, że z najpierwotniejszego bytu, czy też z możliwości bytu, z Chaosu, wynurza się dwoista ciemność, Ereb i jego siostra Noc (Nyks), a dopiero z nocy (czy to samej, czy złączonej w miłości z mrocznym bratem) wyłaniają się dwie moce jasne: Eter (Aither) i Dzień (Hemere), które też są osobami kosmicz-nymi, ale również zjawiskami, przestrzeniami. Dzień przeciwieństwo Nocy łatwo jest pojąć. Miano Aither zaś jest etymologicznie związane ze słowem aitho, “pło-nę”, “jaśnieję”. Eter oznacza przestworze wyższe, świetliste, wzniesione ponad po-wietrze mgliste i ciężkie, często chmurne, jakim na ziemi oddychamy i jakie Grecy nazywali aer.58

Ontološki je dualizam zraka prisutan ne samo na području stricte religiozne reflek-sije. Nalazimo ga također kod antičkih filozofa. Aristotel je podijelio prirodu (physis) na formu (eidos) i materiju (hyle). Smatrao je da su elementi čimbenik koji konstitui-ra njezin materijalni aspekt. Jedino je gornji sloj zraka eter imao takve osobine koje su omogućivale njegovo tretiranje kao forme i materije: “Eter je pak nešto što ujedno sa-drži određena formalna i određena materijalna obeležja, formalna utoliko što je ‘apso-lutno lak’, sam po sebi nepokretan, a materijalna utoliko što se pokazuje kao sadržaj nebeskih tela i nebeskog prostora.”59 Kod Aristotela je eter peti element koji je za njega prvo tijelo, vječno tijelo koje ne raste niti se ne smanjuje, koje ne poznaje starost, pro-mjenu kvalitete, nikakve utjecaje.60 “Utrzymujemy zatem, iż najwyższy region aż po

56 I. Asimov, Krótka historia chemii, prev. R. Bugaj, Warszawa 1970, str. 16. (Grci nisu razumjeli pojam vakuuma, nisu mogli shvatiti da između neba i zemlje može ne biti materije. Bili su uvje-reni da se tamo nalazi zrak; prev. L. M.)57 Hezjod, Teogonia, cit. prema: Z. Kubiak, Mitologia Greków i Rzymian, Warszawa 1997, str. 38.58 Z. Kubiak, op. cit., str. 39. (Valja primjetiti da iz najprvobitnijeg bića, odnosno mogućnosti bića, iz Kaosa, izranja dvostruka tmina, Ereb i njegova sestra Noć (Nyks). Tek se onda iz noći (ili same, ili spojene u ljubavi s mračnim bratom) ukazuju dvije jasne moći: Eter (Aither) i Dan (Hemere) koje su isto tako kozmičke osobe, ali također pojave, prostori. Dan, suprotnost Noći, lako je shvatiti. Naziv Aither etimološki je pak povezan s riječju aitho, ‘gorim’, ‘blistam’. Eter znači više, svjetlije prostranstvo, uzvišeno iznad maglovitoga i teškog zraka, često oblačnog, kojim dišemo na zemlji i koji su Grci zvali aer; prev. L. M.)59 B. U. Pavlović, op. cit., str. 87.60 O eteru su pisali i fi lozofi prije Aristotela. Ipak, Aristotel nevoljko rabi tu riječ u svojim djeli-ma. Smatra da su njegovi prethodnici pogrešno povezivali eter sa zrakom. Usp. Arystoteles, O


224

Księżyc wypełniony jest żywiołem różnym od ognia i powietrza, wolnym – w niektó-rych miejscach bardziej, w innych mniej – od ubocznych składników, niejednorodnym zwłaszcza tam, gdzie graniczy z powietrzem oraz otaczającym Ziemię obszarem.”61 Slično je Empedoklo, uz četiri materijalna elementa, razlikovao još jedan element ko-ji je zvao daimon. Feshbach, u svom članku pod naslovom The phenomenology of the four elements, postavlja zanimljivu hipotezu. Tvrdi, naime, videći strukturalne te funk-cijske sličnosti između daimon i elemenata, da je Empedoklov daimon, dakle duša, pe-ti element.62

Whatever is meant by the “soul”, it appears structurally and functionally “root”--like; although it is never so-called, it appears to be a fi fth “root” (rizoma) or an “element”. If Empedocles had divided the element air into aer and aither, then the daimon would have a position analogous to the fi fth essence, the “quintessence”, the aither, when considered as a transcendent element, not merely clear air above the misty aer [...]. It is like the primal material roots of fi re, air, water, and earth. Like them, it is a permanent entity – born and born again. In short, the daimon is structurally so much like a material root that it should be translated as “ideal root”, or “soul root”.63

Zrak je, dakle, podijeljen na dva sloja, gornji i donji. Već nam sama simbolika usmjerenja kaže da je prvi bliži nebu, transcendentan, božanski, dok drugi, usmjeren prema zemlji, materijalan, zemaljski, ljudski. Prvi je povezan sa sacrum, drugi s pro-fanum. Eliade je u takvoj strukturi vidio refleks religioznog doživljaja neistovrsnosti prostora: “Za religioznog čovjeka prostor nije istovrstan; pokazuje prekide i pukoti-ne: postoje dijelovi prostora koji se od ostalih kvalitativno razlikuju.”64

Ontološki dualizam karakterističan je također za vjetar. Podjela na sacrum i pro-fanum vidljiva je u jeziku. S jedne su strane riječi koje pripadaju djelokrugu duha, kao dah, nadahnuće, s druge strane imamo riječi koje pripadaju djelokrugu materije, kao što su vjetar, vihor, posebni nazivi lokalnih i periodičnih vjetrova. Taj je dualizam sli-čan zračnome dualizmu. Ono što je lakše (usmjereno uzbrdo, sacrum), sadrži božanski element, ono što je teže (usmjereno nizbrdo, profanum), zemaljski. Ta razlika vrijedi samo za moderne jezike. U grčkom (pneúma), latinskom (spiritus) i hebrejskom (ru-ach) bila je riječ koja je spajala ta dva razmjera i istodobno značila vjetar, dah i duh.

niebie. U: Dzieła wszystkie, sv. 2, prev, uvod i komentar P. Siwek, Warszawa, 1990, str. 237–240 i Meteorologika, op. cit., str. 442–444; Aristotel, O nebu, prev. M. Tasić, Beograd, 1990, str. 9–11.61 Arystoteles, Meteorologika, op. cit., str. 444. (Tvrdimo, dakle, da je najviša regija, čak do Mjeseca, ispunjena elementom koji se razlikuje od vatre i zraka, koji je lišen – na nekim mjestima više, na drugim manje – sporednih sastojaka, koji nije istovrstan, osobito tamo gdje graniči sa zrakom i područjem koje okružuje Zemlju; prev. L. M.)62 U fi lmu Lucca Bessona The Fith Element žena je peti element, neukrotljiv, impulsivan, ne-predvidljiv element koji se ponaša prema vlastitoj logici, koji zna spašavati i uništavati.63 S. Feshbach, Empedocles: The Phenomenology of the Four Elements in Literature, u: Poetics of the Elements in the Human Condition. The Airy Elements..., op. cit., str. 26 i 42. 64 M. Eliade, Sveto i profano, prev. B. Petrač, Zagreb, 2002, str. 15.


225

“Wiatr i duch (tchnienie), jednakowo niewidzialne, łączą się w symbolice i nazwie: gr. pneúma ‘duch, tchnienie, dmuchnięcie, wiatr, duch, natchnienie’”.65 Možda je ta razli-ka posljedica činjenice da je prostor mitskih društava imao sakralniji karakter, a mno-ge su djelatnosti i ponašanja imala vezu s vjerskim obredima. S vremenom se počela stvarati distanca između svjetovnog i duhovnog.

Svaki element uobličava neku prvobitnu moć. Zato su stari filozofi prirode baš u njima tražili odgovore na temeljna ontološko-metafizička pitanja o postanku svijeta.

Na prijelazu je iz VII. u VI st. pr. Kr. Tales iz Mileta ulogu prasupstancije prizna-vao vodi. Iako je Talesov zemljak Anaksimen bio isto takao pristaša materijalnog nače-la svijeta, ipak je za materia prima izabrao drugi element, zrak. Smatrao je kako cijeli materijalni svijet nastaje promjenama agregatnog stanja zraka. Prema tome, voda je za-gušćeni zrak. Kad je još gušći, pretvara se u zemlju. Suprotan proces, dakle razrjeđiva-nje zraka, vodi postanku vatre. Drugi grčki filozof Diogenes iz Apolonije pripisivao je ulogu prasupstancije također zraku. Heraklit, pak, zagovornik općenitog varijabilizma, svoju je filozofiju povezao s vatrom koju je smatrao prasupstancijom svemira.

Ti filozofi koji su jednom elementu pripisivali ulogu prvog načela (arché) često su svoju predodžbu duše (anima) povezivali s nekim elementom. Stoga su Diogenes i Anaksimenes, koji su materia prima, početak svega vidjeli u zraku, poistovjećivali dušu sa zrakom.

Empedoklo je sljedeći grčki filozof koji s pomoću teorije četiriju elemenata objaš-njava postojeću sliku svijeta. O tome koliko su važnu ulogu igrali elementi u njegovoj filozofiji svjedoče Feshbachove riječi: “His mind is made of the Four Elements.”66

Novost je u Empedoklovim pogledima ta da je za razliku od svojih prethodnika sve elemente uzimao kao cjelinu, nije niti jednome davao prednost. Za njega nijedan zasebno nije bio načelo svijeta (arché) nego svi zajedno. Prema tome autora pjesnič-ko-filozofskog traktata Peri fyseos (O prirodi) možemo smatrati pretečom sada toliko aktualnog ontološkog pluralizma.67

U ostalim sačuvanim fragmentima tekstova Empedoklo ne zove zemlju, vodu, zrak i vatru elementima (archai) nego korijenima (rizomata). Feshbach kao jednu od mogućnosti uporabe rizomatske metafore za elemente, kod grčkog filozofa, navodi: “The idea of the organic, seemingly haphazard, spreading of roots in the soil may be appropriate for describing the spread of the Four Roots throughout existence.”68 Štoviše, “The choice of Empedocles is especially appropriate because not only did he speak of them as a unit, he made them a central concept influencing his physics and, at times, organising his images.”69

65 W. Kopaliński, Słownik symboli, op. cit., str. 454 (Vjetar i duh (dah), jednako nevidlji, spajaju se u simbolici i imenu: pneúma ‘duh, dah, puhanje, vjetar, nadahnuće’; prev. L. M.); Usp. tako-đer: Praktyczny słownik biblijny, op. cit., str. 1394.66 S. Feshbach, op. cit., str. 53. U jednoj od legenda kaže se da je Empedoklo skočio u Etnu kako bi dokazao da će se umjesto očekivane smrti njegovo tijelo pretvoriti u neki drugi oblik.67 Usp. J. Galarowicz, Na ścieżkach prawdy. Wprowadzenie do fi lozofi i, Kraków, 1992, str. 333.68 Feshbach, op. cit., str. 29. 69 Ibidem, str. 16.


226

Empedoklova je vizija, zbog uloge Ljubavi te Mržnje u njegovoj teoriji četiriju temperamenata, vrlo poetička. Tu teoriju opisuje citiran kod Feshbacha O’Brien:

Empedocles’ world is made of four elements, earth, air, fi re, and water. These are ruled by two forces, Love and Strife. Love is the cause of happiness and unity. Strife is the cause of separation and misery. These two forces rule in turn. Strife makes the elements many, and so long as the elements are many they are moving. Love makes the elements into a single whole, the Sphere. In the Sphere the ele-ments are at rest. The period of unity and rest under Love lasts for as long as the period of plurality and movement under Strife.70

Na Empedoklova gledišta nadovezuje se Aristotelova teorija četiriju temperame-nata. Stagirita je izvodio elemente iz četiriju osnovnih kvaliteta: topline, hladnoće, su-hoće te vlage koje je smatrao materijalnim uzrokom sviju pojava na svijetu. Spajanje tih kvaliteta rezultira postankom elemenata. Naime, zemlja je spoj hladnoće te suhoće, zrak topline i vlage, vatra topline i suhoće, voda vlage te hladnoće. U Meteorologici čitamo: “Twierdzimy, iż ogień, powietrze, woda oraz ziemia powstają z siebie nawza-jem, a w każdym z nich potencjalnie zawiera się każde, jak to ma miejsce wtedy, gdy wiele rzeczy ma to samo podłoże, do którego sprowadza się ich ostateczny rozkład.”71 Ipak, za Aristotela obična voda, kao i svi drugi elementi, dakle voda koju znamo, koju možemo dotaknuti, nije pravi element nego supstancija koja je najbliža tom elemen-tu.72

U novom vijeku alkemija je jedna od znanosti koja se na zanimljiv način služila teorijom četiriju elemenata. Alkemija iščezava krajem 18. stoljeća, ali se u 20. stoljeću ponovno rađa zanimanje za nju, zbog Junga koji je u tekstovima te gravirama alkemi-čara vidio projekcije sadržaja nesvijesti.73 Alkemija je spajala diskurs fizičkih, kemij-skih, bioloških i psiholoških znanosti. Alkemičari su se s jedne strane bavili transmuta-cijom metala, tražeći supstanciju koja bi im omogućila napraviti od njih zlato, s druge su strane pokušavali naći sredstvo besmrtnosti.74 Alkemičari, ti sui generis filozofi, tvrdili su kako je na početku bilo nepoznato prastanje – kaos iz kojeg su se kasnije raz-vila četiri elementa. Kod nekih se autora ta pramaterija prikazuje kao pravoda, prava-tra, pneuma ili prazemlja. Čak je taj, moglo bi se činiti, običan kemijski proces pokri-ven maglom tajanstvenosti. Alkemičar je tražio posebnu vrstu zlata, filozofsko zlato,

70 Cit. prema: ibidem, str. 34.71 Arystoteles, Meteorologika, op. cit., str. 442. (Tvrdimo da vatra, zrak, voda i zemlja nastaju iz sebe uzajamno i svaki od elemenata potencijalno sadrži svaki drugi element, na isti način kad mnogo stvari ima istu podlogu koja je rezultat njihovog konačnog raspada; prev. L. M.)72 Usp. I. Asimow, op. cit., str. 18.73 Na poljskom se ulomci Jungovih radova, u kojima se pojavljuje tema alkemije, nalaze u: Psychologia i religia, Rebis, czyli kamień fi lozofów, Psychologia przeniesienia.74 Usp. C. G. Jung, Soteriologiczne wyobrażenia w alchemii, u: idem, Rebis, czyli kamień fi lozo-fów, izabrao, preveo i uvod napisao J. Prokopiuk, Warszawa, 1989, str. 473.


227

čudan kamen, kamen nevidljivosti (lapis invisibilitatis), kamen sličan eteru (lapis aet-hereus), nezamisliv, hermafrodičan Rebis.75

Na osnovi analize alkemijskih tekstova C. G. Jung u Psychologii przeniesienia ustvrđuje:

człowiek – ile że zajmuje miejsce pośród czterech żywiołów świata – nosi w sobie jego odpowiednik, w którym są one związane. Jest to mikrokosmos w człowieku, przez Paracelsusa zwany “fi rmamentem” lub “Olimpem” – jest to w człowieku to coś, co jest powszechne i rozległe jak cały świat – coś, co znajduje się w nim w sposób naturalny, czego nie da się zdobyć. Z psychologicznego punktu widzenia odpowiada temu nieświadomość zbiorowa, której projekcje znajdziemy we wszy-stkich wyobrażeniach alchemicznych.76

U tom su smislu elementi predmet proučavanja psiholoških znanosti. Čim smo bli-že području nesvijesti, tim razlike među pojedinim bićima postaju manjima. Ono što nedostaje tom mjestu jest nestanak svjesne, usustavljujuće, sortirajuće, razlikujuće mi-sli. Najbitnija postaje zračna supstancija. Jezik se psihologije vraća višeznačnosti koja karakterizira hebrejski, grčki, latinski gdje je jedna riječ označavala i duh i materiju.

Jung pripisuje vjetru osobine arhetipa. U starom je vijeku teorija četiriju tempera-menata igrala bitnu ulogu kao objašnjavajuća znanost – iz materijalnog te duhovnog aspekta – postojeću sliku svijeta. Element zraka, s obzirom na svoje “božanstvene” atribute, nevidljiv, a ipak uočljiv, samopokretan, tumačio je duhovne pojave:

Słowo duch – spiritus lub pneuma – naprawdę znaczy tyle, co “powietrze”, “wi-atr”, “tchnienie”; spiritus i pneuma w swym charakterze archetypowym to siły działające – dynamicznie, na poły materialne; człowiek zostaje przez nie poruszo-ny, jak przez wiatr, przejmuje je w formie tchnienia i wskutek tego ulega infl acji.

Zgodnie ze swą pierwotną naturą, duch jest zawsze istotą aktywną, uskrzydloną i niespokojną, zarazem zaś ożywiającą, pobudzającą, poruszającą, zagrzewającą i inspirującą. Duch, używając nowoczesnego określenia, jest czynnikiem dynamic-znym i dlatego stanowi klasyczne przeciwieństwo materii, a mianowicie przeciw-ieństwo jej statyczności, gnuśności i nieożywienia.77

75 Usp. C. G. Jung, Struktura i dynamika jaźni, u: idem, Rebis..., op. cit., str. 423–426. Na hrvat-skom usporedi: C. G. Jung, Psihologija i alkemija, prev. Š. Halambek, Zagreb, 1984, str. 253 i nadalje.76 Idem, Psychologia przeniesienia, op. cit., str. 188. (čovjek – budući da se nalazi među četiri elementa svijeta – ima u sebi njegov ekvivalent u kojem su oni povezani. To je mikrokozmos u čovjeku koji Paracelsus zove “fi rmament” ili “Olimp” – to je u čovjeku ono nešto, što je sveopće i prostrano kao cijeli svijet, nešto što se u njemu nalazi na prirodan način, što se ne može osvojiti. S gledišta psihologije odgovara tome kolektivna nesvijest čije ćemo projekcije naći u svim alke-mijskim predodžbama; prev. L. M.)77 Idem, Podstawy psychologii analitycznej. Wykłady tavistockie, prev. R. Reszke, Warszawa, 1995, str. 195 te idem, Archetypy i symbole, op. cit., str. 432. (Riječ duh – spiritus ili pneuma – zapravo znači isto što je “zrak”, “vjetar”, “dah”; spiritus i pneuma u svom arhetipskom karak-


228

O vjetru možemo isto tako raspravljati u kontekstu Jungove sheme poretka – če-tvornosti. Ona je za njega temelj ljudske psihe koji obuhvaća sve psihičke procese, podjednako svjesne kao i nesvjesne. Na početku su bila četiri glavna vjetra, dok je kasnije povećavanje tog broja rezultat umnožavanja prvobitnog broja četiri. Otuda su izvođene mnoge analogije među pojedinim vjetrovima, četirima stranama svijeta, če-tirima godišnjim dobima kao i četirima temperamentima:

Czwórca jest schematem porządku par excellence porównywalnym z krzyżem podziałowym teleskopu. Symbolizuje ona system współrzędnych, który, by tak rzec, instynktownie zastosowano, w szczególności do podziału i uporządkowania jakiejś chaotycznej wielości, jak np. widzialnej powierzchni Ziemi, roku, zbioru jednostek w jakiejś grupie ludzi, faz księżyca, temperamentów, żywiołów, (alche-micznych) barw itd.78

Nije samo u starom vijeku opće bilo mišljenje da se sve materijalne stvari sastoje od četiriju elemenata i da o njihovim osobinama odlučuje višak jednoga od njih. To je bila teorija s pomoću koje su, čak do kraja 18. stoljeća, objašnjavane fizičke, kemijske, biološke i psihičke pojave. Potkraj 18. stoljeća teorija četiriju elemenata prenesena je na jedno drugo područje misaone djelatnosti čovjeka, ovaj put povezano s njegovom kulturnom aktivnošću, postavši organizirajući princip kulture.

At some time, the Four Elements had been transferred from nature and physical science to culture, and transformed from the prime explanatory principle of nature into an organising principle of culture. Where the Four Elements had been an important meeting place of nature, science, and literature, they had become limit-ed to human experience, literature, and culture in general. Limited to the arts, they convey a double sense of the continuities with classical tradition and their discon-tinuity from modern physical science. That literature not attached to modern sci-ence can imply that human experience when seen in relation to the Four Elements is backward-looking, nostalgic, and limited, expressing a willed traditionalism, as in T. S. Eliot’s Four Quartets.79

Na stare se kozmološke koncepcije prema kojima su elementi osnova od koje se sastoji svijet te čovjek, teorije koje za Junga predstavljaju univerzalnu psihološku vri-

teru sile su koje djeluju – dinamične, polumaterijalne; čovjek je pokrenut od njih, kao od vjetra, preuzima ih u obliku daha i uslijed toga podliježe infl aciji. Sukladno je svojoj prvobitnoj naravi duh aktivno, krilato te nemirno biće, a istodobno oživljavajuće, potičuće, pokrećuće, zagrijavaju-će i inspirirajuće. Duh je, koristeći modernu terminologiju, dinamičan čimbenik i zato je klasična suprotnost materije, naime suprotnost njezine statičnosti, tromosti i neživosti; L. M.)78 Idem, Struktura i dynamika jaźni, u: idem, Rebis, czyli kamień fi lozofów, op. cit., str. 430. (Četvornost je shema poretka par excellence usporediva s križom podjele na teleskopu. Ona simbolizira sustav naporednosti koji je, recimo, instinktivno primijenjen posebno kod podjele i sistematizacije nekog kaotičnog mnoštva, kao vidljive površine Zemlje, godine, zbirke jedinica u nekoj grupi ljudi, faza mjeseca, temperamenata, elemenata, (alkemijskih) boja; prev. L. M.)79 S. Feshbach, op. cit., str. 15.


229

jednost, nadovezuje francuski filozof Gaston Bachelard. Njegova se koncepcija četi-riju pjesničkih temperamenata upravo odnosi na danas već neaktualnu teoriju četiriju temperamenata s pomoću koje bi se moglo objasniti strukturu i fizičku izgradnju sve-mira. Poslije otkrića nužnosti postojanja simbola, materijalnog ekvivalenta za mašta-juću pjesničku imaginaciju, autor Poetike prostora ustanovio je da su elementi čimbe-nik koji organizira i upravlja pjesnikovom imaginacijom:

W istocie wydaje mi się, że w dziedzinie wyobraźni da się ujawnić prawo czte-rech żywiołów, na podstawie których można sklasyfi kować różne kategorie wy-obraźni materialnej nawiązujące do ognia, powietrza, wody bądź ziemi [...]. Jeśli jakieś marzenie ma być dostatecznie trwałe, by zaowocować dziełem, a nie być tylko przelotną chwilą wytchnienia – musi ono znaleźć stosowną dla siebie ma-terię, element materialny, który by mu nadał własną substancję, zasadę, specy-fi czną poetykę. I nie bez powodu fi lozofi e pierwotne dokonywały w tym duchu decydujących wyborów, kojarząc ze swą zasadą formalną jeden z czterech pod-stawowych żywiołów, które dzięki temu stały się symbolami temperamentów fi -lozofi cznych.80

Zaista ima pisaca kod kojih su slike povezane s elementima toliko česte da je mo-guće interpretirati njihovo stvaralaštvo u svjetlu onih elemenata koji se ponavljaju.81 Potvrdu za tu tezu nalazimo također u jeziku. Vjetrovi i oluja posebno djeluju na ljude mora. Pero Dubović, iz Vojnovićeva romana Stari grijesi, najbolje se osjećao za vrije-me jakih i burnih oluja: “I on ostade sâm u noćnom vijoru. Jedva što ga tmina i oluja zahvati, pomorac se oćuti u svom elementu.”82 Iako je sada broj objekata na koji se taj izraz odnosi veći nego osnovna četiri prirodna elementa, zapravo njegovo prvobitno značenje potječe od njih.

Slično mišljenje o ulozi elemenata u pjesničkoj imaginaciji zastupa Janina Abramowska. Bez sumnje, vjetar bismo mogli svrstati u skupinu motiva o kojima go-vori u svojoj knjizi o poljskoj književnosti te tematološkim istraživanjima:

80 G. Bachelard, Wyobraźnia i materia, u: idem, Wyobraźnia poetycka. Wybór pism, uvod J. Błoński, Warszawa, 1975, str. 116–117. (U biti čini mi se da na području imaginacije vrijedi zakon četiriju elemenata na temelju kojih možemo klasifi cirati različite kategorije materijalne imaginacije koje su povezane s vatrom, zrakom, vodom i zemljom. (...) Ako hoćemo da neka sanjarija potraje dovoljno dugo da bi mogla rezultirati nekim djelom, a ne ostati kratak trenutak odmora, mora naći sebi odgovarajuću materiju, materijalan element koji bi joj pružio vlastitu supstanciju, načelo, specifi čnu poetiku. Zato su, ne bez razloga, drevne fi lozofi je donosile u tom duhu odluke, povezujući sa svojim formalnim načelom jedan od četiri osnovna elementa koji su zahvaljujući tome postali simboli fi lozofskih temperamenata; prev. L. M.)81 Pokušaj takve interpretacije objavio sam u članku: Poetika krila ili dinamičan aspekt poetske imaginacije Silvija Strahimira Kranjčevića, “Riječ”, 2004, br. 10/1, str. 135–143. 82 I. Vojnović, Stari grijesi, u: idem, Sabrana djela, knj. 2, Beograd, 1940, str. 76.

Sam autor u uvodu za ovo izdanje piše da je knjiga (u prvom izdanju Matice hrvatske nosila je naslov Ksanta) zamišljena kao dio veće cjeline. Znamo da je s vremenom Vojnović počeo pisati ponajprije drame a motiv oluje iz neostvarenog nastavka je iskoristio u kasnijem Ekvinociju.


230

W repertuarze motywów istnieje niewątpliwie seria pojęć i przedstawień najbard-ziej elementarnych, choć ukształtowanych niekoniecznie przez podświadomość, lecz przez zbiorowe doświadczenie ludzkości, takich jak ogień, woda, ziemia, matka, słońce czy owoc, jak wreszcie wektory przestrzenne góra–dół. One wła-śnie stanowią składniki mitów, obrastają znaczeniami symbolicznymi (z reguły wykazują ambiwalencję), mogą też ulegać procesom “topizacji”. I one właśnie są “wieczne” [...]. Są to zarazem elementy uniwersalne, tj. nie ograniczone prze-strzennie, spotykane we wszystkich strefach geografi cznych i wszystkich kultu-rach.83

Bachelardovo shvaćanje ontologije pjesničke imaginacije, koje nesumnjivo pri-pisuje svim elementima pa time i vjetru bitnu ulogu u proučavanju književnog stvara-laštva (naravno, o tome kakvu ćemo metodologiju primijeniti u interpretaciji odlučuje samo književno djelo), oživljuje krajem 80-ih godina prošlog stoljeća u knjizi Poetics of the Elements in the Human Condition, već spomenutom projektu fenomenologa koji surađuju u sklopu izdavačke serije “Analecta Husserliana”. Anna Teresa Tymieniecka u uvodu drugog sveska piše:

It appears that sea, earth or any of the elements which shows themselves in our life experience to be overwhelming autochthonous factors in one’s subsistence upon earth take, in the interplay between them and our imagination, monstrous forms that pervade our subliminal sensibility. They inspire spectra of emotions ranging from paralysing dread to the elation of freedom, from withering despair to vivify-ing, expanding hope.84

Različite perspektive ogleda svijeta i čovjeka opisuju neukrotljivu, promjenljivu, kapricioznu narav vjetra koji je čista nazočnost, nevidljivo amorfično biće, bezlična, savršena, božanstvena forma. Vjetrovita bit, bit srodna vjetru sa sličnom naravi i oso-binama, izmiče svakoj karakteristici jer ona zahtijeva statičku sliku, barem trenutačno zaustavljanje da bi se moglo pogledati cjelinu. Taj se, navodno kaotičan i nesređen element, ponaša prema svojoj vlastitoj logici, smislu, čiju superiornost i ljepotu znaju malobrojni.85

83 J. Abramowska, Powtórzenia i wybory. Studia z tematologii i poetyki historycznej, Poznań, 1995, str. 27. (U repertoaru motiva nesumnjivo postoji serija najosnovnijih pojmova i predodžbi koji su oblikovani ne samo nesviješću nego i kolektivnim iskustvom čovječanstva, kao što su: vatra, voda, zemlja, majka, sunce ili pak voćka, kao što su, konačno, vektori u prostoru gore-dolje. Oni su za-pravo sastojci mitova, oko njih se talože simbolična značenja (obično ambivalentna), mogu tako-đer biti podložni procesu “topizacije”. I oni su “vječni”. [...] Oni su univerzalni, tj. nisu ograničeni u prostoru, pojavljuju se u svim zemljopisnim sferama, u svim kulturama; prev. L. M.)84 A. T. Tymieniecka, op. cit., str. 11.85 Možda je tu “logiku” moguće prevesti na jezik plesa. U bajci Oskara Wildea ples vjetra zna izvesti kepec: “Znał każdy taniec wiatru: szalony tan w czerwonej szacie, jesienią, lekki tan w błękitnych sandałach ponad łanami zboża, tan w białych śnieżnych wieńcach w zimie i tan pączków poprzez ogrody wiośniane”. O. Wilde, Urodziny Infantki, u: idem, Bajki, prev. Maria Feldmanowa, Warszawa, 1988, str. 60. (Znao je svaki ples vjetra: ludi tanac u crvenom ruhu u


231

Vjetar, dakle zrak koji pokreće snaga prirode, ljudsko biće ili možda Bog, obu-hvaća različite pojave: od božanstvenog daha i ljudskog disanja do vihora, orkana i nevera.

Vjetrovi nisu unaprijed ispunjeni određenim sadržajem. Njihova ovisnost o kon-tekstu naglašava ulogu konkretizacije. Mogućnosti su velike, od sacrum do profanum, od fizike do okultizma i mistike, od zla do dobra, od destrukcije do konstrukcije, od ludosti do melankolije.86

Prostor je sredina vjetra, trag – dokaz postojanja. Naše se mogućnosti upoznava-nja vjetra ograničavaju na istraživanje oznaka njegove nazočnosti. On je nevidljiv, a ipak uočljiv.87 Pišući o tragu moramo imati na umu to da s jedne strane vjetar zatire tragove, čime onemogućuje dolazak kao i povratak, komplicira lektiru teksta, s druge pak, zahvaljujući njemu, možemo dešifrirati neki zapis (pismo) jer je trag prije svega informacija, poruka, znak, putokaz.

Funkcije se vjetra ne ograničavaju samo na destruktivne funkcije. Njegovo je djelovanje slično djelovanju farmakona,88 s obzirom na višeznačnost, ambivalenciju i kontekstualnu ovisnost vjetra. Može se pokazati osvježavajućim, spašavajućim da-hom, ljetnim maestralom koji donosi tijelu i misli nužno olakšanje, može također pro-uzrokovati štete, uništavati rad čovjeka, donositi smrt.89

Detaljna i uporna analiza značenja vjetra, unatoč velikoj raznovrsnosti te meteoro-loške pojave, omogućuje nam utvrditi neke nepromjenljive elemente njegove semantike. To su često proturječna značenja koja su rezultat stečenog i konceptualiziranog iskustva.

jesen, laki tanac u plavim sandalama iznad žitnih polja, tanac s bijelim sniježnim vijencima u zimu i tanac pupoljaka kroz proljetne voćnjake; prev. L. M.)86 Najmelenkoličniji od svih vjetrova je jugo. Na temu tog svojstva ovog vjetra usporedi tekst: L. Małczak, Melenkolično jugo, “Riječ”, 2001, br. 7/1, str. 127–135.87 Ljudi za koje je vjetar bitan sastojak svakodnevnog života, znaju razlikovati njegove vrste za-hvaljujući čulu mirisa. E. T. Hall piše: “Kierunek i zapach wiatru oraz wyczuwanie lodu i śniegu pod stopami dostarczają wskazówek, które umożliwiają Eskimosom przemierzanie 160 i więcej kilometrów po niedającym się zróżnicować wizualnie pustkowiu. Eskimosi Aivilik znają około dwunastu różnych określeń dla poszczególnych typów wiatru”. E. T. Hall, Ukryty wymiar, prev. T. Hołówka, Warszawa, 1976, str. 120–121. (Smjer i miris vjetra te osjećanje leda i snijega ispod stopala pružaju podatke koji omogućuju Eskimima da prođu 160 kilometara i više po pustoši koju se ne može vizualno razlikovati; prev. L. M.)88 Na temu problema s prijevodom grčke riječi farmakon u Platonovim dijalozima usporedi: J. Derrida, Farmakon, prev. K. Matuszewski, u: idem, Pismo fi lozofi i, izbor i uvod B. Banasiak, Kraków, 1992, str. 39–61.89 Fernand Braudel spominje to posljednje lice vjetra u svom već klasičnom djelu Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II: “Prvi prosinca 1521. zbog vjetra ‘greco’ potonule su mnoge lađe na Jadranu, a jedna, nakrcana žitom, i u samoj dubrovačkoj luci, 11. studenog 1538. 38 Barbarossinih galija bilo je izbačeno na obalu, razbješnjelo more ih je uništilo [...] u siječnju nalet vjetra potopio je pedeset brodova na Jadranu od toga tri mletačke nave koje su plovile za Siriju s više od 100.000 dukata [...]. 29. prosinca 1570. za ‘najveće fortune’ koja se dogodila na Jadranu, dva su se broda nakrcana pšenicom potopila u samoj dubrovačkoj luci”. F. Braudel, Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II, prev. Đ. Šinko-Depierris, sv. 1, Zagreb, 1977, str. 266.


232

Vjetar i njegovi hiponimi najčešće simboliziraju: prolaznost, vrijeme, prazninu i ništa-vilo,90 umnu otupjelost, prostor, pokret, smrt,91 život, nestalnost, promjenljivost,92 pusto-šenja, preporod, ludost,93 slobodu, plodnost, životodavan dah božanstva, božansku klicu života, nadahnuće.

90 O takvom značenju vjetra piše Krešimir Bagić u svom eseju na temu suvremene hrvatske poezije koju ogleda iz perspektive praznine (“Praznina” u suvremenom hrvatskom pjesništvu, “Kolo”, 1996, br. 1, str. 5–44): “Ta je riječ, ili, bolje fenomen velika tema suvremenog hrvatskog pjesništva; javlja se – izravno ili posredno – u opusima većine njegovih protagonista. Od pjesnika do pjesnika manifestira se kao bijeg od poznatosti, kao egzistencijalna tjeskoba, kao poziv na imaginirano putovanje, kao provokacija čitatelju, kao oblik narcističkog traganja za osobnošću itd. Njezine najčešće metonimije jesu riječi: Nepostajanje, pustinja, sljepoća, šutnja, vjetar, bje-lina i snijeg. Sama riječ ‘praznina’ mogla bi se leksikografski opisati kao: neispunjen prostor, prostor bez sadržaja. Međutim, kada se govori o temi ‘praznine’ u pjesništvu i književnosti uopće, taj opis može upućivati na dvije sasvim različite realnosti; s jedne ga se strane, može manje-više doslovno prevesti u ‘ništavilo’, dok će ga se s druge strane morati shvaćati pozitivno – kao ‘pro-stor apsolutne slobode’, kao ‘svijet bez granica’, kao ‘mjesto čiste potencijalnosti’ odnosno kao ‘prostor samopotvrde bića’” [podvukao L. M., str. 5]. Gradeći fi lozofski (egzistencijalan) prostor vjetar ponekad rodi misao o praznini koja se može pretvoriti u ništavilo.91 Radi se među ostalim o posebnoj vrsti vjetra, crnom vjetru. Vjetar sa smrću spaja u svojim djelima Vladan Desnica. U njegovim se djelima motiv vjetra rijetko pojavljuje osim simboličnog značenja vjetra koji nagovješćuje smrt. Misli o smrti glavnog lika romana-eseja Proljeća Ivana Galeba, u kojem su zbivanja iz fi zičkog svijeta prenesena u psihičku sferu, svijest lika, povezane su s bolešću i smrću kćeri: “Kažem, dijete joj ne zna imena ni slave, ali u oblačne i besunčane dane osjeća na licu hladan dah vjetra za njenim prolaskom”. V. Desnica, Proljeća Ivana Galeba, Beograd, 1986, str. 49; “Bio sam potpuno načisto da je sve već riješeno, da je za sve već kasno. A ipak, kako su zamasi tog crnog vjetra u njoj raspirivali buktinju života!” V. Desnica, op. cit., str. 326–327.

Sličan vjetar nalazimo u pripovjeci Sveti Sebastijan koja prikazuje očajanje jedne mlade žene nakon gubitka muža koji je umro dvije godine poslije vjenčanja. Pripovjedač kaže: “Dvije go-dine!... A onda – onda je nahrupilo ono, naletjelo je na njihovu sreću kao crna ptičurina, kao lud zamah nekog crnog vjetra koji je pogasio lampu...”. V. Desnica, Sveti Sebastijan, u: idem, Konac dana. Pripovijetke, Zagreb, 1990, str. 168.92 Koliko je važna ova osobina vjetra svjedoči ulomak Ovidijevih Metamorfoza u kojem se spo-minje “zwierzu, które żywi się wiatrem i powietrzem”. Owidiusz, op. cit., str. 425; (zvijer koja se hrani vjetrom i zrakom) Riječ je, naravno, o kameleonu koji je poznat po mogućnosti promjene boje kože. Skoro isti motiv srećemo u Suzama sina razmetnoga, ideološki tipičnom djelu za barok, gdje Gundulić upozorava čitatelja pred promjenljivošću ljudske sudbine: “Eto život moj svjedőči / kakav svit je i što daje: / kad se smije, plač uzrőči, / a kad blazni, tad izdaje; [...]razlik obraz stavlja na se / kao zvijer kâ se vjetrom pase”. I. Gundulić, Suze sina razmetnoga, u: Leut i trublja. Antologija starije hrvatske književnosti, sastavio R. Bogišić, Zagreb, 1971, str. 235.

Ovidijev motiv prekoračuje granice Sredozemlja te se također pojavljuje kod Shakespearea. U dru-gom prizoru trećeg čina Kralj pita Hamleta: “Kralj: Kako živi naš sinovac Hamlet? / Hamlet: Sjajno i vjere mi – od hrane kameleonske. Jedem zrak nakljukan obećanjima. Kopune ne možete tako pìtati.” W. Shakespeare, Hamlet. Danski kraljević, prev. M. Bogdanović, Zagreb, 1995, str. 117.93 Vrlo je staro uvjerenje da je vjetar razlog i izvor, među ostalim, mentalnih bolesti. Pojavljuje se u najstarijim, još poganskim vjerovanjima: “W wierzeniach słowiańskich najczęściej wymienia-


233

nymi przypadłościami spowodowanymi przez wiatr i związane z nim demony są ‘obłęd’, ‘splą-tanie’, ‘zakołowanie’, ‘zmieszanie’, ‘podwianie’” P. Kowalski, op. cit., str. 588. (U slavenskim vjerovanjima najčešća oboljenja koja izazivaju vjetar i povezani s njim demoni jesu: “ludilo”, “pometnja”, “vrtoglavica”, “zbunjenost”, “prehlada”; prev. L. M.) O sličnom aspektu djelovanja vjetra možemo pročitati u Srpskom mitološkom rječniku: “Postoje tihi vetrovi koji se kreću po tlu zemlje i donose bolesti. To su: poležak, kopiljak, nagazni, crveni, beli, modri, žuti. Oni se uvlače u ljudska i životinjska tela, a pokisnik prodire u koštanu srž. Ko ‘nabasa na smućene vetrove’, kojih ima najviše u grobljima i po raskrsnicima, taj se mora razboleti”. Srpski mitološki rečnik, op. cit., str. 63. Također kineski feng (vjetar) ima vezu s ludošću. Vjetar koji utječe na klimu i vrijeme, bitno djeluje na naše raspoloženje. Čini se da se ne radi samo o meteoropatima, onim ljudima koji su podložni promjenama vremena.

Tema vjetra pojavljuje se na mnogim područjima humanistike, u književnosti, li-kovnim umjetnostima, psihologiji, simbologiji, teologiji, filozofiji gdje vjetar ili nje-gove posebne vrste, koje često imaju svoja specifična značenja, postaju medij za sa-držaje psihološke, estetske i filozofske naravi. O pitanju kulturne semantike vjetra raspolažemo detaljnom i iscrpljujućom literaturom. Skoro se u svim rječnicima sim-bola i mitova nalazi natuknica ‘vjetar’, svjedočeći o tome kako su simbolična znače-nja vjetra jedno od stalnih sastojaka tradicije ne samo europske kulture, već i drugih civilizacijskih krugova.


235

AUSTRALIJA

Timothy SULJADA

AUSTRIJA

Stefanie PANZENBÖCKLiča PETRITZ

BUGARSKA

Bilyana DANCHEVA KOLEVAPaola IVANOVA

ČEŠKA

Alenka JENSTERLE-DOLEŽALOVAKaterina SPURNAMichaela KRINKOVÁMichaela DUFKOVÁJan KRAVČIK

FINSKA

Mika LAAKSONENRacha MROUEH

FRANCUSKA

Paul-Louis THOMASSacha NGUYENLyne ROZE

ITALIJA

Elena PERUZZIElvedina AVDICAndreis FLAVIOMonica PRIANTEFlavia FIASCHIAngela MARCATOStefano ALOEKsandra LJUBETIĆZaira Tiziana LOFRANCO

POPIS SUDIONIKAXXXIV. SEMINARA ZAGREBAČKE SLAVISTIČKE ŠKOLE

Dubrovnik, 22. VIII. – 3. IX. 2005.

236

JAPAN

Sachiko KURIHARA

KINA

Yuyue ZHANGQian LIU

LITVA

Giedre MIŠKINYTE

MAĐARSKA

Stjepan BLAŽETINDinko ŠOKČEVIĆMelinda FARKASRoland ORCSIKKrisztina POLANYIHajnalka KISPETER

NIZOZEMSKA

Peter TEN DAMJaap KAMPHUIS

NORVEŠKA

Thomas KRISTIANSEN

NJEMAČKA

Sabine KIRFELJessica DERINYARNora SZOKEElias BOUNATIROUTim ZÜWERINKKatrin PINTARIĆHeiner GRUNERTSabine ANDERS-MARNOWSKYAnita ŠIMEKJulia FOERDERERAngelina JEDIGSimone BRAUNDesanka ZLOJUTRO

POLJSKA

Krystyna PIENIĄZEK-MARKOVIĆMagdalena DYRASLeszek MAŁCZAKMagdalena KOCHPatrycjusz PAJĄKMagdalena MAJDAKMagorzata TURCZAAgata NOWAKKarolina MAJERCZYKMagorzata MICHALSKAEwa WROBLEWSKAAgnieszka CIELESTA

RUMUNJSKA

Mihaela-Cristina PATRICHI

RUSIJA

Artur R. BAGDASAROVSvetlana BURKINA

SAD

Stuart MACKENZIEJames O’BRIEN

SLOVAČKA

Jan JANKOVIČPetra WENZLOVAMária MARKOVÁZuzana POLÁKOVÁ

SLOVENIJA

Đurđa STRSOGLAVECJakob FIŠERAnita ROBNIKTjaša RANT

POPIS SUDIONIKA XXXIV. SEMINARA ZAGREBAČKE SLAVISTIČKE ŠKOLE

ŠVEDSKA

Adolf DAHLOlaug REKDAL

ŠVICARSKA

Nadine HARTMANNLejla ŠUKAJ

VELIKA BRITANIJA

Isabel STROEHLESamuel BRODERICKChris TAYLORAlexandra SHERLEY

Čitajte

internetsku stranicu Zagrebačke slavističke škole

www.hrvatskiplus.org

na kojoj ćete – uz informacije o Školi (programu, predavačima, povijesti, načinima prijave…) – naći obilje tekstova o hrvatskome jeziku, književnosti i kulturi. Među inim, na www.hrvatskiplus.org dostupni su eseji, bibliografi je, priča o glagoljici, portreti, recenzije i sve važne informacije o Četvrtom hrvatskom slavističkom kongresu. U proljeće 2006. pokrenuli smo, u hrvatskim uvjetima, jedinstven projekt – Anagram. Što je Anagram?

Anagram je projekt čiji je cilj na jednome mjestu okupiti autorske tekstove (znanstvene radove, eseje, pregledne članke, razgovore) koji tematiziraju pojedine segmente hrvatskoga jezika, književnosti, kulture, povijesti i sl.

Anagram polako prerasta u malu elektroničku biblioteku biranih tekstova koja je zamišljena kao susretište stranih slavista, domaćih jezikoslovaca, književnih znanstvenika, kulturologa, kritičara, historiografa, studenata i dr.

Anagram, kao pojam, potječe iz stare retorike i označava fi guru u kojoj se premetanjem fonema jedne riječi ili sintagme konstruira druga riječ ili sintagma; radi se o postupku kojim se dovodi u pitanje stabilnost diskurza i funkcioniranje samoga procesa označavanja.

Anagram, kao ime našeg projekta, posredno naglašava da je u svakoj tematizaciji jezika, književnih i kulturnih praksi neizbježan udio domišljanja, konceptualiziranja, pisanja i brisanja, preispisivanja, diskurzivnog udvajanja ili premještanja koji analitičkom subjektu omogućuju da uopće oblikuje svoj iskaz.

Anagram je otvoren svima koji žele pridonijeti nastajanju što potpunijeg, raznovrsnijeg i provokativnijeg anagrama hrvatskoga jezika, književnosti i kulture.

Čitajte www.hrvatskiplus.org!

Čitajte Anagram!

Zagrebačku slavističku školu

fi nancira

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske,

uz potporu

Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Gradskog ureda za kulturu – Zagreb, Grada Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije.

Jutarnji list donirao je knjige iz svojih biblioteka za polaznike 35. seminara i prihvatio medijsko pokroviteljstvo Škole, a tvrtka

Perpetuum Mobile sponzorirala je Zagrebačku slavističku školu besplatnim održavanjem internetske stranice www.hrvatskiplus.hr.

Knjige su donirali i sljedeći izdavači:

Adamić,

Alfa,

Erasmus,

Gordogan,

Hrvatsko fi lološko društvo,

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje,

Književni krug Split,

Naklada Ljevak,

Meandar,

Matica hrvatskai Sysprint.

Svima iskreno zahvaljujemo.

zbornik zss 2005 raslojavanje jezika i knjizevnosti

Documents