Ponizni život i gorka Muka

NAŠEG GOSPODINA ISUSA KRISTA

I

NJEGOVE BLAŽENE MAJKE

zajedno s

tajnama Starog zavjeta,

po vizijama časne Anne Katharine Emmerick,

kako je zapisao u žurnalu Clemens Brentano,

uredio,

Vrlo poštovani C. E. Schmöger, C. SS. R.

Dopuštenjem superiora njegova reda i dozvolom

vrlo časnog biskupa biskupije Ratisbona (Regensburg)

(Izdano 1914., u New Yorku; The Sentinel Press)

-Tom 3-

/Isusovo javno djelovanje/

(Od druge Pashe do povratka s Cipra)

Na veću slavu Presvetog Trojstva i na spas svih koji žele otvoriti srce

Gospodinu, s engleskog preveo - Milan Š.

OD DRUGE PASHE DO POVRATKA SA CIPRA

1. Isus u Betaniji i Jeruzalemu

Oko tri sata od Betanije, ali još uvijek u pustinji, bijaše jedna čvrsta

pastirska koliba, a njeni stanari većinom ovisiše o Lazarovoj darežljivosti.

Do ovoga boravišta došla je Magdalena s jednom pratiljom, kako bi susrela

Isusa. Pratilja bijaše Marija Salome, Josipova rođakinja. Magdalena je

pripremila nekakav obrok za Isusa.

Kad se Isus približavao, ona mu požuri u susret, pade nice pred njega i

obgrli mu noge. Ovdje je Isus ostao vrlo kratko, te nastavi do Lazarova

gostinjca, koji bijaše oko sat od Betanije. Dvije su se žene vratile doma, i to

drugim putem.

U tom gostinjcu Isus nađe učenike, koji su se baš vratili s misija u koje ih je

otposlao. Drugi su došli kasnije, a u Betaniji se svi ponovo sretoše. Isus nije

išao kroz Betaniju, nego je u Lazarovo imanje ušao na stražnji ulaz. Kad je

došao, svi izjuriše van u dvorište, kako bi ga dočekali. Lazar mu opra noge,

te nastaviše šetati po vrtovima. Isus pozdravi i žene zaogrnute u velove.

Isusovu je dolasku prethodio vrlo potresan događaj. U isto vrijeme kada se

Isus pojavio, doveli su četiri janjeta, predodređena za Pashalne svečanosti.

Odvojili su ih od stada, te uveli u mali travnati park. Ovdje su bile Blažena

Djevica i Magdalena, te njih dvije spletoše vjenčiće koje natakoše na vrat

janjaca. Isusov je dolazak bio baš prije početka Šabata, pa ga je Isus slavio

s obitelji u dvorani. Isus je bio vrlo ozbiljan. Čitao je odlomke određene za

Šabat, te ih poslije objašnjavaše. Tijekom večere, Isus je govorio o

Pashalnom jaganjcu i o svojoj budućoj Muci.

Malo prije Šabata, u Jeruzalemu je izbio ustanak, ali još nije bilo nasilja. Na

jednom zidnom uzvišenju tvrđave Antonija, stajaše Pilat, opkoljen svojom

gardom, a sav se narod okupio na trgu dolje ispod njega. Tvrđava Antonija

bijaše građena na istaknutoj stijeni sjeverozapadnog ugla Hrama. Kad

biste izišli iz Pilatove palače i krenuli lijevo, te prošli kroz trijem, iza mjesta

bičevanja, tvrđava bi bila lijevo od Hrama.

Pred narodom su čitane nove Pilatove naredbe, koje se ticahu Hrama.

Prvo, porez će biti iskorišten za izgradnju akvadukta, kako bi se dovela

voda do velike tržnice i do Hrama. Drugo, postoje zahtjevi za dodjelom

izvjesnih časti, titula i žrtava, u čast cara.

Iz naroda se odmah začuju glasni uzvici, posebno s mjesta gdje su bili

okupljeni Galilejci. Još uvijek nije bilo nasilja. Pilat se obrati narodu i izreče

neke prijetnje, te im dade vremena za razmišljanje. Na to se u narodu još

više povećaše mrmljanje i srditost. U tajnosti su istinski podstrekači

ustanka bili Herodovci, premda ih za takvo nešto nitko nije mogao optužiti.

Herodovci su držali Judu Gaulona pod svojom vlašću, a on je pak imao

cijelu sljedbu Galilejaca pod svojom komandom. On im je stalno govorio

protiv odavanja počasti caru, te je poticao njihovu žeđ za slobodom, a sve

pod izlikom religijskog žara. Herodovci bijahu točno isti kao naši masoni i

druga današnja tajna društva. Poticali su nesvjesnost svjetine, koja nije

ništa razmišljala, zbog svoga žara koji ju je nosio, sve dok ne budu platili

cijenu u vlastitoj krvi.

Na Šabat je Isus poučavao u Lazarovoj kući, a poslije svi iziđoše prošetati

po vrtovima. Isus je govorio o svojoj Muci, te je otvoreno rekao da je on

Krist. Te riječi kod njegovih slušatelja podigoše poštovanje i divljenje

prema njemu, dok su Magdalenina ljubav i kajanje dostigli vrhunac.

Svugdje je slijedila Isusa, sjedila mu kraj nogu, stajala i čekala ga posvuda.

Samo je o njemu razmišljala, samo njega gledala, samo je znala za svoga

Otkupitelja. Isus joj se često obraćao riječima ohrabrenja. Magdalena se

uistinu uvelike promijenila. Njeno su držanje i pojava još uvijek bili

dostojanstveni i otmjeni, premda joj ljepota bijaše nagrizena pokorom i

suzama. Skoro stalno je sjedila sama u svojoj maloj pokorničkoj sobici, a

često je radila i najteža i najponiznija djela milosrđa prema sirotinji i

bolesnicima.

Te je večeri priređena velika gozba. Na njoj bijahu svi prijatelji iz

Jeruzalema, kao i svete žene. Također sam tamo vidjela Helija iz Hebrona,

udovca jedne od Elizabetinih sestara, a on je na Posljednjoj večeri bio

domaćin i poslužitelj Isusov. S njim bijahu njegov sin, Levit, koji je sad

posjedovao Krstiteljevu očinsku kuću, te njegovih pet kćeri, sve Esenke i

sve neudane.

Lazar i njegova obitelj bijahu prisni s Isusom i njegovima, bijahu istinski

prijatelji. Svojim imanjem i stanjem, postali su snažni pomagači i

podržavatelji Zajednice.

Sutradan ujutro, oko deset sati, Isus ode s apostolima i s oko trideset

učenika preko Maslinske gore, prođe kroz Ofel i dođe do Hrama. Svi su bili

odjeveni u uobičajenu smeđu vunenu tuniku, što je bilo uobičajeno kod

Galilejaca. Jedino je Isus dodao široki pojas, na kojem bijahu ispisana slova.

Isus nije privlačio pažnju, budući su se takve slične grupe Galilejaca mogle

sresti na svakom koraku.

Približavao se blagdan. Oko grada bijahu brojni šatori i sjenice, a gomile

ljudi motaše se posvuda. Isus je u prisutnosti svojih učenika skoro sat

vremena poučavao u Hramu. Skupio se velik narod. Tamo bijaše nekoliko

učiteljskih stolaca (katedri), a sa svih je netko propovijedao. Svi su bili tako

zauzeti pripremama za Pashu, a i posvuda ste mogli čuti mrmljanja protiv

Pilata, tako da nijedan glavar svećenički nije zamijetio Isusa. Ali, ipak su

mu prišli neki beznačajni zlobni Farizeji, te ga upitaše kako se usuđuje doći

amo, i koliko će sve to trajati, dodavši da će oni uskoro stati tome na kraj.

Isus im je dao odgovor koji ih je posramio, pa neometano nastavi svoju

pouku, nakon čega se vrati u Betaniju, a ujutro se sam povuče na

Maslinsku goru.

Danas se na tržnici, pred tvrđavom Antonija, opet okupilo veliko mnoštvo,

kako bi raspravljalo s Pilatom. Ali, Pilat je već znao sve što će mu kazati,

jer je među njima imao svoje uhode i prerušene vojnike. Herodovci su

uzbunili Judu Gaulona i njegove sljedbenike, a oni neustrašivo stadoše

pred Pilata i rekoše mu da bi trebao odustati od svojih namisli posezanja

za hramskim blagom. Budući su mnogi od njih govorili raskalašenim

riječima, Pilat naredi svojoj straži da ih odmah napadne, pa ih pedesetak

zarobiše. Ali odmah se ostatak rulje odupro, oslobodivši zarobljenike, pa se

svi razbježaše. Tijekom ove gungule, bijaše ubijeno nekoliko rimskih

vojnika i pet mirnih Židova. Ovaj je događaj samo povećao opće

nezadovoljstvo. U to vrijeme i Herod bijaše u Jeruzalemu.

Sutradan ujutro, Isus sa svojim učenicima opet ode do Hrama. Sad je

njegova prisutnost bila poznata, pa su ga u Hramu očekivali ljudi sa svojim

bolesnicima, poredani u špalir, kroz koji je morao proći. Već na svom putu

u Hram, dok se penjao na Sion, jedan čovjek, koji je patio od vodene

bolesti, bi donijet na nosiljci pred Isusa. Isus ga izliječi, a u Hramu izliječi

neke koji su patili od kostobolje i drugih bolesti. Radi ovih ozdravljenja,

Isusa je pratilo veliko mnoštvo naroda.

Dok se približavao Hramu, gdje su ostali bili zauzeti čišćenjem i

pripremama mjesta određenima za sutrašnje klanje janjaca, Isus prođe

kraj čovjeka kojega je ozdravio kraj bazena Betsaida, a koji je tamo radio

kao najamnik. Isus se okrenu k njemu i reče: 'Evo, ti si ozdravljen, ne

griješi više, da te što zgorega ne snađe.' Ovaj je čovjek bio svima dobro

poznat, a njega su poslije salijetali pitanjima, tko ga je to izliječio na Šabat.

Ali, on nije poznavao Isusa, a sad ga je ovdje vidio po prvi put u životu. Sad

je međutim, pohitao obavijestiti Farizeje koji su prolazili pokraj, da je Onaj

ovdje, koji je jučer izvodio onolika čudesa, onaj koji ga je na Šabat izliječio

kod bazena Betsaida. Budući je izlječenje ovoga čovjeka izazvalo kod

Farizeja veliku uzbunjenost, Farizeji su jako nastojali dokazati da je Isus

prekršio Šabat, pa su u tome sad našli novi razlog žalbe protiv Isusa.

Farizeji se okupiše oko Isusove katedre, pa mu opet iznesoše stare razloge

o kršenju Šabata. Međutim, taj dan ne bijaše nikakve posebne strke,

prema su bili izuzetno bijesni.

U Hramu je Isus pred velikom publikom poučavao dva sata. Tema mu

bijaše Pashalna žrtva. Reče da njegov Nebeski Otac ne želi više krvnih

žrtava od njih, nego traži pokajničko srce, a Pashalno janje je samo simbol

jedne beskrajno veće Žrtve, koja će se uskoro ispuniti. Mnogi od njegovih

zlobnih neprijatelja iz redova Farizeja, istupiše i raspravljaše se s njime,

grdeći ga. Između ostaloga, prezrivo ga upitaše, hoće li im Prorok učiniti

čast i blagovati Pashalno janje s njima. Isus odgovori: 'Sam je Sin Čovječji

Žrtva za vaše grijehe!'

U Jeruzalemu bijaše i onaj mladić koji je rekao Isusu da bi prvo trebao

pokopati svog oca, a na to mu je Isus odgovorio: 'Pusti neka mrtvi

pokapaju mrtve!' On je Farizejima ponovio ove Isusove riječi. Sad su ga

pak oni prekoravali zbog tih riječi, upitavši ga što je time mislio. Kako

jedan mrtvac može pokapati drugoga? Isus im odgovori rekavši, da tko

god ne slijedi njegova učenja, ne čini pokoru i ne vjeruje u njegovu misiju,

nema života u sebi, pa je očito mrtvac. Tko god više cijeni bogatstvo i

imanja od spasenja, tko god ne slijedi njegove nauke i ne vjeruje u njega,

nema života u sebi, mrtav je. Takav je i karakter toga mladića. Želio je

doći pod uvjetima, brinulo ga je nasljedstvo od njegova starog oca, htio ga

je strpati u starački pansion. Stremio je mrtvom nasljeđu, pa stoga nije

mogao imati udjela u Isusovu Kraljevstvu i vječnom životu. Zbog toga mu

je Isus rekao, neka mrtvi pokapaju mrtve, a on neka se okrene životu.

Isus je nastavio poučavati na ovaj način, nekoliko puta prekorivši Farizeje

radi njihove tvrdokornosti. Ali kad je upozorio svoje učenike da se čuvaju

kvasca Farizejskoga, te kad je ispričao prispodobu o bogatašu i

siromašnom Lazaru, Farizeji postadoše tako razjareni, da su podigli veliku

gungulu. Isus je bio prisiljen izgubiti se u mnoštvu i nestati, inače bi ga

uhitili i zatvorili.

Tijekom dana su kraj zdenca nekoliko puta prali četiri mala janjeta koja su

bila predodređena za klanje i Pashalno blagovanje u Lazarovoj kući, te su

ih ukrasili cvijećem. Navečer su ih odveli do Hrama. Svako je janje imalo

oko vrata vjenčić i ceduljicu, na kojoj je pisalo ime i znak gospodara obitelji

kojoj pripada. Kad su ih još jednom oprali, odveli su ih u prekrasne

travnate obore, koji bijahu na hramskom brdu oko Hrama.

Cijelo je Lazarovo domaćinstvo danas činilo pročišćenje. Sam je Lazar

donosio vodu koja će se koristiti kod pripreme beskvasnih kruhova, a često

je sa slugom išao iz sobe u sobu. Sluga je nosio svjetlo, a Lazar je malo

počistio kutove soba. To je bila ceremonija, nakon čega bi sluge i djevojke

sve pomele. Također su oprali sve posuđe i druge stvari, koje će koristiti

kod pripreme beskvasnih kruhova. Sve je ovo bilo simbol čišćenja starog

kvasca.

Šimun, Farizej iz Betanije, već je prije posjetio Isusa. Ne tako davno, dobio

je gubu, ali sad je izgledao puno zdravije. Bio je plahi Isusov sljedbenik.

Čovjek koji je izliječen kod bazena Betsaida, požuri do Betanije i tamo je

bio gdjegod je očekivao da će naći Isusa. Govorio je svim Farizejima koje bi

susreo, da je Isus taj koji ga je ozdravio. Očito su odlučili uhvatili Isusa u

stupicu i maknuti ga.

Nekoliko sam puta vidjela Isusa kako ide s učenicima i drugim prijateljima

po Maslinskoj gori, dok su iza njih, na izvjesnoj udaljenosti išle Marija,

Magdalena i druge žene. Vidjela sam kako učenici trgaju klasje žita i kako

ga trljaju u rukama, te tu i tamo jedu plodove i bobice s grmlja. Isus je

davao kratke pouke o molitvi, upozoravao ih protiv licemjernosti u molitvi,

te im puno puta ponovio što je prije govorio. Također ih je savjetovao da

uvijek neprekidno mole i stupaju u Božjoj prisutnosti, u Njegovoj i Njegova

Oca.

2. Pasha u Lazarovoj kući

Kod ove Pashe, janjad za žrtvovanje, nije u Hramu klana tako rano, kao što

je to bilo kod Isusove Muke, kada je klanje janjadi započelo oko 11 i 30, u

isti onaj čas, kada je sam Isus obješen na Križ. Tog je dana bio petak, a

zbog približavanja Šabata, pripreme su počele ranije.

Međutim, kod ovogodišnje Pashe, klanje su započeli oko 15 sati. Fanfare su

zatrubile, sve je bilo spremno, a narod je ulazio u Hram po skupinama.

Brzina i red kako je sve izvođeno, stvarno je bila za divljenje. Premda je

gužva bila ogromna, ipak nitko nije prepriječio susjedu put. Svatko je imao

dovoljno mjesta za ući, zaklati žrtvu i povući se. Četiri janjca od Lazarove

obitelji bijahu zaklana od četvorice ljudi, koji su predsjedali stolovima,

naime, bijahu to: Lazar, Heli iz Hebrona, Juda Barsaba i Helijakim, koji

bijaše sin Marije Helijeve i brat Marije Kleofine.

Janjce su privezali na kolac, koji je pri vrhu imao poprečni štap, pa se je

imalo dojam da je janje razapeto na križ. Pekli su ih u pećnici, tako da su ih

držali okomito. Iznutrice, srce i jetra bijahu potpuno uklonjeni iz janjadi, ili

bijahu pričvršćeni na gornji kraj ražnja, kraj glave. Betfaga i Betanija bijahu

priznate kao dijelovi Jeruzalema, pa je stoga blagovanje Pashalnog janjeta

bilo dozvoljeno i u njima.

Uvečer, kad je započinjao 15-ti Nisan, započinjalo je blagovanje Pashalnog

janjeta. Svi su bili opasani, na nogama im nove sandale, svatko je u ruci

držao štap. Započinjali su pjevanjem psalama 'Blagoslovljen Gospodin, Bog

Izraelov' i 'Blagoslovljen Gospodin.' Stolu su prilazili u parovima, s

uzdignutim rukama, pa bi kraj stola stali jedan nasuprot dugoga. Za stolom

gdje je Isus sjedio s apostolima, stolom je ravnao Heli iz Hebrona. Lazar je

bio sa svojom obitelji i prijateljima. Učenici su sjedili za trećim stolom, a

ravnao je Helijakim, a Juda Barsaba je imao čast biti ravnatelj četvrtog

stola. Na ovoj Pashi bijaše 36 učenika.

Nakon molitve, pred svakog ravnatelja bijaše donijet kalež vina. On ga

blagoslovi, malo ispi, te pošalje drugima u krug. Nakon toga je ravnatelj

oprao ruke. Na stolu bijaše Pashalno janje, zdjela s beskvasnim kruhom,

zdjela smeđeg sosa, još jedna s juhom, te treća napunjena grančicama

gorka zelja, a u četvrtoj bijaše zeleno bilje, tako aranžirano, kao da je živo,

kao da raste uspravno iz zemlje.

Ravnatelj svakog stola raskomadao bi janje, te posluživao goste uokolo

stola. Svi su jeli brzo i hlapljivo. Sa stručka zelenog bilja otkidali bi grančice

i umakali ih u juhu, te ih tako jeli. Tad bi ravnatelj razlomio jedan

beskvasni kruh, a jedan bi mali zalogaj stavio pod stolnjak. Sve je činjeno

vrlo hitro, popraćeno molitvama i čitanjem odlomaka iz Pisama. Gosti su

stajali oslonjeni o sjedala. Kalež je još jednom kružio, a ravnatelj opet opra

ruke, te položi mali svežanj gorka zelja na zalogaj kruha, umoči i pojede, a

svi gosti slijeđaše njegov primjer.

Janje su morali cijelo pojesti. Kosti su očistili noževima od slonovače, oprali

ih, te na kraju spalili. Nakon još malo pjevanja psalama, gosti počinuše uz

stol kao uobičajeno, te nastave jesti i piti. Za ovaj su dan domaćini iznijeli

sve vrste najljepšeg posuđa, a radost i veselje posvuda vladaše. U

Lazarovoj kući, svi koji su jeli, imali su lijepe tanjure. Međutim kod Isusove

Posljednje večere, tanjuri bijahu oblutci od kruha, na kojem bijahu utisnuti

razni likovi. Bili su poslagani u udubljenja izdubena uokolo po stolu.

Tijekom Pashalne večere i žene su stajale dok su blagovale, a i one bijahu

odjevene za put. Pjevale su psalme, ali nisu sudjelovale u ceremonijama.

Svoje janje nisu same komadale, već su im porcije dodavane s nekog

drugog stola. U pokrajnjim prostorijama blagovaonice, bijaše velik broj

sirotinje, koja je također jela svoje Pashalno janje. Sve je troškove pokrio

Lazar, a usto ih je još i darivao.

Tijekom večere, Isus je poučavao i objašnjavao. Ispričao je jednu dirljivu

pouku o vinogradu, o njegovu uzgoju, o istrebljenju rđavih loza, o sađenju

boljih mladica, o čišćenju mladica nakon svakog novog rasta. Tad se

okrene učenicima i apostolima te im reče, da su oni mladice o kojima je

govorio, a da je Sin Čovječji Istinski Trs, te da oni moraju ostati ucijepljeni

u njega. Reče im da kada on bude podvrgnut preši za grožđe, oni moraju

nastaviti javno obznanjivati Istinski Trs, naime Njega samoga, a sve loze

vinograda moraju činiti to isto. Gosti se nisu razišli sve do kasno u noć. Svi

su bili duboko impresionirani i radosni.

Juda Barsaba je bio, s iznimkom Andrije, najstariji Isusov učenik. Bio je

oženjen, a obitelj mu bijaše na jednom pastoralnom imanju, u nizu kuća

između Mahmetata i Iškariota. Helijakim je također bio oženjen, a živio je

na pastoralnom imanju na Ginimskom polju. Bio je puno stariji od Isusa.

Isus je rijetko slao ovu dvojicu učenika u te krajeve.

2. Bogati izjelica i siromašni Lazar

u Hramu je blagdan započeo vrlo rano, vrata bijahu otvorena već prije

ponoći. Cijelo je mjesto odsijevalo treptajem svjetiljki i lampi. Ljudi su došli

prije zore sa svojim darovima zahvalnicama, a to bijahu sve vrste živadi i

blaga, koji bijahu za prodaju za Hram. Darove su pregledavali i primali

svećenici. Osim stoke, darovi bijahu i u novcu, tkanini, žitu, ulju itd.

Kad je zora svanula, Isus ode do Hrama, a pratili ga učenici, te Lazar sa

svojim domaćima i žene. Isus je u Hramu ostao stajali među narodom sa

svojom pratnjom. Svi su pjevali mnoge psalme, svirači su svirali, žrtve se

prinosile, a blagoslov je dan tako da je cijeli narod kleknuo. Ljudi su ulazili

u skupinama, vrata bi se za njima zatvorila, a nakon što bi žrtvovali, izlazili

su na drugu stranu, i tek tad bi druga skupina bila puštena ući. Na taj se

način održavao red i nije se stvarala gužva.

Mnogi su, posebno stranci, odlazili do mnogih sinagoga u gradu po

blagoslov, te bi tamo pjevali psalme i čitali Pismo. Oko 11 sati nastade

pauza kod primanja darova. Mnogi su se ljudi već razišli. Neki su otišli do

kuhinja u trijemu za žene, gdje se spremalo meso žrtava, a blagovali su ga

u blagovaonicama, gdje bi se i cijele obitelji okupile. Svete su žene ranije

otišle natrag do Betanije.

Sve do trenutka u kojem su se darovi prestali primati, Isus je ostao stajati

sa svojom skupinom. Ali, kad su hodnici opet otvoreni, Isus ode do velike

učiteljske stolice (katedre), koja se nalazila u predvorju pred Svetinjom.

Oko njega se okupio silan narod, a među njima i mnogi Farizeji, kao i

čovjek koji je bio izliječen kod bazena Betsaida. Već dva dana je taj čovjek

svima koje bi susreo, govorio sve što je znao o Isusu, a često bi ponavljao

tvrdnju, da tko god može činiti takva djela kao On, mora biti Sin Božji.

Farizeji su mu, istina, branili govoriti, ali nije bilo vajde. Kao i jučer u

Hramu, Isus je poučavao vrlo smiono, a Farizeji se bojaše da ih ne uvede u

još veću sramotu pred narodom. Budući su zbog blagdana došle skoro sve

njihove kolege iz cijele zemlje, sad su skupili sve prijekore i laži koje su

imali protiv Isusa, pa odlučiše zgrabiti prvu priliku da ga uhite i osude.

Kad je stoga Isus počeo poučavati, mnogi se Farizeji okupiše oko njega,

prekidajući ga brojnim primjedbama i prijekorima. Pitali su ga zašto nije

jeo Pashalno janje s njima u Hramu, te je li danas ponudio svoju žrtvu

zahvalnicu. Isus im pokaza gospodare gozbe (ravnatelje), koji su za njega

učinili tu dužnost. Tad oni ponoviše sve stare optužbe, da njegovi učenici

ne obdržavaju stare navade, da jedu neopranih ruku, kradu usput žito i

bobice, da Isusa nitko nikada nije vidio kako žrtvuje, da je šest dana za

rad, a sedmi za odmor, a on je ipak izliječio onoga čovjeka na Šabat, te da

je Isus prekršitelj Šabata (Subote).

Isus im odgovori žestokim riječima. O žrtvi reče, da je Sin Čovječji sam

Žrtva, te da su oni okaljali žrtvu svojom tvrdokornošću i svojim

ogovaranjima protiv brata čovjeka. Isus nastavi, Bog ne želi žrtve

paljenice, nego čisto srce. Reče da će njihova žrtva doći kraju, ali Šabat će

nastaviti postojati. Zaista će opstati, radi čovjekove potrebe, radi njegova

spasenja. Šabat je stvoren radi čovjeka, a ne čovjek radi Šabata.

Tad su Farizeji ispitivali Isusa na temu prispodobe o sirotom Lazaru, koju je

nedavno ispričao. Prezrivo ga upitaše kako zna tu priču tako dobro, kako

zna, što su Lazar, bogataš i Abraham rekli. Da nisi bio s Lazarom u

Abrahamovu krilu? Da nisi bio kod bogataša u paklu? Zar se ne sramiš

narodu iznositi takve stvari?

Isus ponovo ispriča prispodobu, te pouči o njoj, prekorivši ih zbog njihove

zlobe i okrutnosti prema siromasima, njihova samozadovoljstva i

opsluživanja praznih formi i običaja, te radi njihova totalna pomanjkanja

milosrđa.

Povijest bogatog izjelice pripisao je na njih. Ova je povijest istinita. Do

svoje strašne smrti, taj je izjelica svima bio poznat. Ponovo sam vidjela da

su bogati izjelica i siromašni Lazar stvarno postojali, a nakon njihove smrti

postali su općepoznati po cijeloj zemlji. Ali, nisu živjeli u Jeruzalemu, gdje

se je radi njih poslije išlo na hodočašće. Oni su umrli u Isusovim ranim

godinama, a o njima se puno više pričalo u pobožnijim obiteljima onoga

doba. Grad u kojem su živjeli zvao se Aram ili Amtar, a bio je u planinama

zapadno od Galilejskog jezera. Više nisam poznavala cijelu priču do

detalja, ali još se dobro ovoga sjećam: bogataš je bio uistinu vrlo bogat.

Živio je otmjeno, držao prva mjesta među svojim sugrađanima, bio

utjecajan Farizej, vrlo striktan u izvanjskom obdržavanju Zakona. Ali, s

druge strane, bio je ekstremno oštar i bezdušan prema sirotinji. Vidjela

sam ga kako žestoko prekorava sirotinju svoga mjesta, koja bi mu se

obratila za pomoć ili podršku, kao svome mjesnom glavaru. U mjestu je bio

i strašno siromašan čovjek zvan Lazar. Bio je sama mizerija, po cijelom

tijelu pun čireva, ali istovremeno, ponizan i strpljiv. Željan kruha, sam je

odšepao do bogataševe kuće, kako bi ga molio, neka mu pomogne bar

malo ublažiti tu njegovu čamotinju.

Bogataš je nauznak počivao kraj stola i pijančevao, ali Lazar bijaše žestoko

odbijen kao nečist. Lazar je legao na prag bogataševe kuće, moleći bar za

mrvice što padaju s bogataševa stola, ali nitko mu nije davao čak ni to.

Čak su i psi bili milosrdniji, jer su mu lizali čireve, što znači, da su pogani

puno milosrdniji od Židova.

Nakon što je Lazar umro najljepšom i poučljivom smrću, umro je i bogataš,

ali njegova je smrt bila strašna. Kad bi se prošlo kraj bogataševa groba,

začuo bi se glas strave. Poslije ovoga, svuda se po zemlji pričalo o ovim

dvjema smrtima.

Isus je završio ovu prispodobu opisivanjem skrivene istine, inače

nepoznate narodu, ali Farizeji ga ismjehivaše, pitajući ga, nije li možda bio

s Lazarom u Abrahamovu krilu, kad je tako dobro čuo sve što govore.

Budući je bogati izjelica bio vrlo striktan u obdržavanju svojih religijskih

dužnosti, to je posebno iritiralo Farizeje, jer su shvatili da Isus aludira na

njih, ali i zbog toga, jer se u paraboli aludiralo kako Farizeji ne slušaju

Mojsijev zakon i Proroke.

Isus im jasno reče, da tko god njega ne bude slušao, taj ne sluša ni

Proroke, jer Proroci su govorili o Njemu. Tko god ga ne bude slušao, ne

sluša ni Mojsija, jer Mojsije je govorio o njemu. A, čak i da mrtvi ustanu, oni

ne bi povjerovali njihovu svjedočanstvu o Isusu. Ali, mrtvi će uistinu i

ustati, i svjedočiti o njemu (ovo se dogodilo slijedeće godine, u tom istom

Hramu, u vrijeme Isusove smrti), ali ipak oni, Farizeji, neće povjerovati.

Isus nastavi, i sami oni će jednog dana ustati, a On će ih suditi. Sve što

činim, moj Otac čini u meni, čak i do uskrsnuća mrtvih.

Isus je također govorio o Ivanu Krstitelju i njegovu svjedočanstvu, koje

Njemu nije ni trebalo, budući njegova djela svjedoče uvjerljivije i više o

njegovoj misiji, a sam Njegov Otac daje svjedočanstvo o tome. Ali, oni ne

poznaju Boga. Oni bi htjeli biti spašeni Pismima, pa ipak ne drže zapovijedi

koje pišu u tim Pismima. Isus reče, ja neću iznijeti tužbe protiv vas, nego

će to učiniti Mojsije, koji je pisao o meni, a kojemu vi ne vjerujete, ali

vjerovati ćete.

Usred neprestanih prekidanja, Isus nastavi poučavati o mnogim stvarima.

Napokon Farizeji postadoše tako bjesni da su vikali kao ludi, natiskaše se

oko njega, te poslaše po hramsku stražu da ga uhiti. Kad je gungula

dostigla vrhunac, nenadano postade tako mračno, Isus pogleda u nebo i

reče: 'Oče, posvjedoči za svoga Sina!' Odmah tamni oblak prekri nebo, a

začu se jaki glas kao grmljavina, a ja sam čula zastrašujuće probadajući

glas, kako odjekuje po građevini: 'Ovo je Moj Ljubljeni Sin, u njemu mi sva

milina!' Isusovi neprijatelji ostadoše zapanjeni i nijemi, te prestrašeno

buljiše u nebesa. Ali učenici, koji su stajali u polukrugu iza Isusa, počeše se

micati i tiskati oko njega. Tako okružen, Isus nastavi prolaziti, bez ikakvih

daljnjih zlostavljanja, po sad otvorenom prolazu kroz svjetinu, te iziđe na

zapadnu stranu Hrama. Isus je napustio grad kroz gradska vrata blizu

Lazarove kuće. Nastavili su hodati, malo dalje na sjeverozapad, do Rame.

Učenici nisu čuli glas u Hramu, čuli su samo grmljavinu, jer njihov čas još

ne bijaše došao, ali najbjesniji Farizeji su ga čuli. Kad se narod opet smirio,

Farizeji nisu komentirali ovaj događaj, nego požuriše i poslaše ljude da

zgrabe Isusa. Ali nisu ga mogli naći, pa su Farizeji opet bili ljuti na sebe,

što su bili tako iznenađeni i dopustili Isusu da pobjegne.

I u Hramu i u Betaniji u ova dva dana, Isus je u svojim propovijedima, i

učenicima i narodu, nekoliko puta napomenuo obvezu da ga se slijedi i da

svatko nosi svoj križ za njim. 'Onaj koji želi spasiti svoj život, izgubiti će ga,

a onaj koji izgubi svoj život poradi mene, naći će život. Jer što koristi

čovjeku da stekne cijeli svijet, a pretrpi gubitak svoje vlastite duše? Tko

kod se postidi Sina čovječjega pred ovim preljubničkim i grješnim

naraštajem, njega će se posramiti Sin Čovječji kada dođe u slavi Svoga

Oca, i platiti će svakome prema njegovim djelima.'

Isus nadoda da ima nekih među njegovim slušateljima koji neće vidjeti

smrti, dok ne vide kako u svoj svojoj sili dolazi Kraljevstvo Božje. Na ove

riječi mnogi ga ismijaše. Sad ne mogu reći što je Isus time mislio. Riječi u

Evanđelju uvijek mi zvuče kao puki naslovi glavnine Isusova nauka, jer

njegove propovijedi bijahu puno sadržajnije. Njegove su propovijedi često

trajale satima, a u Evanđeljima su navedene samo kao par redaka.

Stjepan je već bio u Zajednici, s učenicima. Na Pashu, nakon što je Isus

izliječio čovjeka u Betsaidi, Stjepan se upoznao s Ivanom, te je nakon toga

išao okolo s Lazarom i činio mnoga djela. Bio je vrlo mršav, ljubazan,

učenik svetog Zakona. U to je vrijeme, s nekoliko drugih učenika iz

Jeruzalema, bio u Betaniji, pa je tako čuo Isusova učenja.

4. Isus u Atarotu i Hadad Rimonu

Iz Rame, Isus s učenicima ode do Tanat-Siloa blizu Sihara. Budući su zbog

Pashe u Jeruzalemu svi Farizeji bili odsutni, Isusa su radosno dočekali u

Tanatu. U gradu su ostali samo starci i slabi, žene i djeca, kao i pastiri sa

svojim stadima. U Rami i Tanatu, vidjela sam ljude kako u linijama idu kroz

žitna polja, kose klasje, vežu ga u snopove i odnose na motki u svoje

domove i sinagoge. Tu i tamo na poljima kao i u Tanat-Silou, gdje je

provodio noć, Isus je poučavao i aludirao na svoj nadolazeći kraj. Sve je

pozvao k sebi da potraže utjehu, a govorio je i o Bogu najmilijoj žrtvi,

naime, čistu srcu.

Isus nastavi iz Tanat-Siloa do Atarota, sjeverno od planine blizu Meroza,

gdje su mu jednom Farizeji donijeli mrtva čovjeka neka ga izliječi. Mjesto je

bilo oko četiri sata sjeverno od Tanat-Siloa. Isus je tamo stigao predvečer.

Poučavao je na jednom brdu van mjesta, a mnoštvo staraca i žena s

djecom ga slijedilo. Svi bolesnici, a i oni koji su se bojali Farizeja, sad

dođoše tražiti pomoć i utjehu. Farizeji i Saduceji Atarota bijahu tako

ogorčeni na Isusa, da su jednom, kad su čuli da je u njihovoj okolici,

zatvorili sva gradska vrata.

Isus je poučavao vrlo žestokim riječima, ali istovremeno s ljubavlju, pa

upozori siroti svijet na pokvarenost Farizeja. Nastavio je propovijedati

jasnim izrazima o svojoj misiji, o svom Nebeskom Ocu, o progonstvima

koja će uskoro nastupiti, o uskrsnuću mrtvih, o sudu, i o slijeđenju njega.

Izliječio je mnoge bolesnike, hrome, od vodene bolesti, slijepe, bolesnu

djecu, žene od krvarenja.

Učenici su za svog Učitelja pripremili jedan gostinjac van Atarota, blizu

jednog starog dobrodušnog učitelja, koji je tamo stanovao među vrtovima.

Isus i učenici opraše noge, malo se pokrijepiše, te otiđoše do sinagoge

Atarota kako bi proslavili Šabat. Tamo se već okupilo mnoštvo iz cijele

okolice, kao i oni koji su već bili izliječeni. Jedan stari hromi Farizej, koji nije

otišao u Jeruzalem, predsjedao je sinagogom. Pravo je podigao atmosferu,

premda se on narodu činio kao redikul. Čitanja iz Pisma bijahu o legalnoj

nečistoći nakon porođaja djeteta, o gubi, o Elizejevom umnažanju kruha,

prvih plodova i mladog žita, te o Naamanovu izlječenju (Levitski zakonik

12-14 2Kraljevi 4, 42 – 5, 19).

Isus je dugo poučavao, kad li se okrenu k mjestu gdje su žene stajale, te

pozva k sebi jednu sirotu, invalidnu udovicu. U sinagogu ju je vodila kći, te

bi je postavila na uobičajeno mjesto. Nikad joj nije palo na pamet da

nekoga zamoli pomoć, premda je sad bila, evo, bolesna 18 godina. Bila je

oduzeta od pojasa naviše. Kad bi hodala, gornji bi joj dio tijela bio tako

prignut k zemlji, da je skoro mogla hodati na rukama. Dok ju je kći vodila k

Isusu, on joj se obrati: 'Ženo, oslobađam te od tvoje ukočenosti!', te položi

ruku na njena leđa. Ona se odmah uspravi ravna kao svijeća, te poče

hvaliti Boga: 'Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov!' – tad se baci pred

Isusove noge, a svi ostali počeše hvaliti Boga.

Ali, jedan deformirani stari nitkov, bijaše jako ljut što se takva stvar

dogodila u Atarotu tijekom njegove odsutnosti. Nije se javno usudio

napasti Isusa, nego se okrene narodu i s velikom autoritarnošću poče

tražiti greške, pa reče: 'Ima šest dana kad smijemo raditi. Tad dolazite da

budete izliječeni, a ne na Šabat!' Isus odgovori: 'Licemjere! Zar svatko od

vas ne odvezuje svoga vola ili magarca od jasala i na Šabat, te ga vodi na

vodu napojiti? A zar ne bi trebala ova žena, kći Abrahamova, biti

oslobođena sotonskih veza, koje je vežu, evo, 18 godina?' Ubogaljeni

Farizej i njegovo društvo bijahu zbunjeni, dok je narod hvalio Boga radujući

se ovom čudu.

Zaista je bilo dirljivo vidjeti kćeri i neke momke koji su pripadali obitelji

ozdravljenice, kako izražavaju svoju radost oko nje. Da, svi su stanovnici

bili radosni, jer je ozdravila ona, koja je inače voljena i cijenjena u gradu.

Bilo je smiješno, ali i žalosno, vidjeti ubogaljena Farizeja, umjesto da moli

pomoć za sebe, kako bjesni zbog izlječenja ove pobožne žene.

Isus nastavi sa svojim Šabatskim poukama, pa progovori žestokim

riječima, koje je već koristio u Hramu, radi Farizejskog prekoravanja, što je

izliječio čovjeka na bazenu Betsaida.

Isus je kod učitelja izvan grada proveo noć, a sutradan posjeti dom

izliječene žene, koja je inače hranila brojnu sirotinju i davala velike

milostinje. Nakon toga Isus u sinagogi završi Šabatske ceremonije, te ode

naprijed par sati, do jednog gostinjca blizu Ginima.

Sutradan, on i njegovi učenici otiđoše oko osam sati na sjever, kroz dolinu

Ešdrelon, te prijeđoše potok Kišon kod Hadad-Rimona, ostavljajući Endor,

Jizrael i Naim nadesno. Rimon je bio, bar jedan sat istočno od Megida,

nedaleko Jizraela i Naima, oko tri sata od Tabora, a na jugozapad isto

toliko do Nazareta. Bio je to važan i napučen grad, jer su tuda prolazili i

vojni i trgovački putevi od Tiberijade do obale. Isus je odsjeo u jednom

gostinjcu van grada. Cijelim je putem Isus poučavao, a tu i tamo je

ozdravio pastire i drugu sirotinju. Predmet tih pouka bijaše ljubav prema

bližnjemu. Zapovjedio je svojim slušateljima da ljube i Samarijce, i sve

ljude. Također im je objasnio prispodobu o milosrdnom Samarijcu

(Samaritancu).

Isus je u Hadad-Rimonu uglavnom poučavao o uskrsnuću od mrtvih i o

sudu. Ozdravio je bolesne. Na pouke je došao silan narod. Narod je bio u

Jeruzalemu, ali su stigli dan poslije nego je Isus otišao. Apostoli i učenici su

poučavali u okolnim mjestima.

Dan nakon Isusova odlaska iz Jeruzalema, Pilat je zabranio, pod prijetnjom

smrću, Galilejcima zelotima da napuste grad, premda su oni to silno željeli.

Mnogi od njih bijahu uhićeni kao taoci. Kratko nakon toga, Pilat ih je pustio

na slobodu, te im dao sve ovlasti da žrtvuju u Hramu i onda neka napuste

grad. Tog dana oko podne i sam Pilat se pripremao na put u Cezareju.

Galilejci koji su bili uhićeni, bijahu jako iznenađeni i veseli radi njihova

oslobađanja. Požuriše u Hram prinijeti žrtve okajnice, jer su se osjećali

nečistima, jer još nisu prinijeli propisane žrtve.

Bio je običaj ovog dana donijeti sve vrste darova u Hram. Mnogi su kupili

stoku te je doveli na žrtvovanje, dok su drugi (a ovi bijahu mnogobrojniji)

prodali te stvari, te su novac ubacili u hramsku riznicu. Bogatiji su opskrbili

svoje sirote susjede sredstvima za darivanje Hrama.

Vidjela sam tri različite kutije za darove, a kraj svake su se davale poduke,

dok su vjernici ubacivali svoje darove. Drugi su bili vani, kod mjesta za

klanje sa svojim životinjama radi žrtvovanja. Hram je bio prilično krcat,

premda ne prekrcat. Vidjela sam na raznim drugim mjestima brojne

grupice Izraelaca, poklonjene do zemlje u činu bogoštovlja, ili su stajali, ili

bi bili prostrti na tlu, a na glavama im molitveni šalovi.

Blizu jedne kutije za darove, stajao je Juda Gaulon sa svojim sljedbenicima,

Galilejcima koje je Pilat prvo zatvorio, pa pustio. Neki od njih bijahu prave

bene (lakovjernici), drugi bijahu oruđe Herodovaca. Mnogi od njih bijahu iz

Gaulona, ali većina ih bijaše iz Tirze i njene okolice, kao i iz drugih mjesta

prepunih Herodovaca. Sad kad su ovi ljudi darivali kao žrtvu novac,

zadubljeni u svoje čašćenje, jer se nisu okretali ni lijevo ni desno, vidjela

sam kako neki ljudi, njih desetorica, nasrću prema njima. Dok su ovi

prilazili, ispod ogrtača su izvukli sablje s tri oštrice, duge kao lakat, te

probodoše najbližeg darivatelja. Zrak propara strašan krik. Goloruki ljudi

pobjegoše u svim pravcima, goneći one koje sam vidjela kako kleče

zamotani u molitvene šalove.

Bijahu to prerušeni Rimljani, udarali su nesmiljeno, te boli svakog koga su

stigli. Mnogi od njih probiše se do kutija za darove, proparaše vreće s

novcem. Budući nisu uzeli sve, dobar je dio ostao u vrećama.

Gungula je bila tako velika, da je značajan iznos novca bio porazbacan po

Hramu. Rimljani tad požure do mjesta klanja životinja, te počeše ubijati

Galilejce. Vidjela sam ove rimske vojnike kako pristižu iz svih dijelova

građevine, čak uskaču i iskaču kroz prozore. Kad se podigao smrtni hropac

i vika, svi koji su bili u Hramu, pobjegoše glavom bez obzira. Mnogi mirni

Jeruzalemci bijahu ubijeni u ovoj zbrci, kao i neka sirotinja koja je u

predvorju i u nišama zidina prodavala namirnice.

Vidjela sam neke Galilejce u mračnim zakutcima i prolazima, kako se

pokušavaju spasiti. Njih je uhvatila i svladala nadmoćna rimska vojska, te

im zavrnula ruke. A tad iz suprotna ulaza, u isti taj prolaz, uđe i Juda

Gaulon. I on je pokušavao pobjeći. Neki su Galilejci pomislili da je on

Rimljanin, pa ga probodoše, usprkos njegovim kricima da je Židov, jer je

konfuzija bila tako velika, a i napadači i Galilejci bijahu jednako odjeveni,

tako da su svi napadali sve i boli svakoga.

Masakr je trajao oko jedan sat. Sad su u Hram nahrupili žitelji grada

naoružani do zuba, na što su se Rimljani brzo povukli i zabarikadirali u

svoju tvrđavu Antonija. Pilat je već otišao, garnizon je preuzeo svu vlast u

gradu, a sve su ceste i komunikacije prekinute ili su bile pod stražom.

Pogledala sam dolje s vrtoglave visine na jednu stranu Hrama, u uske

uličice, te sam tamo vidjela mahnite žene i djecu kako trče od kuće do

kuće. Upravo su primili vijest o ubojstvima supruga i očeva, jer je mnoga

sirotinja stanovala u blizini Hrama, mali trgovci i nadničari bijahu poklani u

toj općoj gužvi. Strka je u Hramu bila strašna, a narod je bježao kud je

stigao. Glavari i hramski stražari, naoružani ljudi i Farizeji – svi su se

slijevali u Hram. Posvuda su bili mrtvi, krv, razbacane kovanice, dok su

ranjeni i umirući stenjali, ležeći na tlu, valjajući se u vlastitoj krvi. Uskoro

su došli rođaci onih Jeruzalemaca koji su slučajno ubijeni, te se

Jeruzalemom začulo naricanje, uzvici indignacije, bijesa i tjeskobe. Farizeji i

Veliki svećenik bijahu užasnuti, jer je Hram bio strašno profaniran (nečist).

Svećenici se nisu usuđivali ući od straha da se ne okaljaju od dodira s

mrtvacima. Tako je Blagdan naglo prekinut.

Vidjela sam tijela masakriranih Jeruzalemaca umotana u plahte, leže na

nosiljkama, a nosi ih uplakana rodbina. Druge su pak uklonili neznatni

robovi. Sve ostalo – stoka, namirnice, namještaj i ostalo – sve je moralo biti

iznijeto iz Hrama, jer je sve postalo nečisto. Svi su se povukli, osim straže i

radnika. Broj žrtava je bio veći nego onda kad je pao akvadukt. Osim

nedužnog naroda, najviše su ubijene pristaše Jude Gaulona, koji su se tako

žestoko protivili carskom porezu i doprinosu za izgradnju akvadukta, a

nauštrb Hrama i hramske riznice. Baš su ti ljudi najviše rogoborili protiv

Pilatovih prijedloga, a oni su ubili i neke rimske vojnike u nekakvoj kavgi.

Napadom na njih, dok su bili nenaoružani, Pilat je tako osvetio svoje

vojnike, a osvetio se i Herodu radi rušenja akvadukta. Među ubijenima

bijahu i mnogi iz Tiberijade, Gaulona, gornje Galileje i Cezareje-Filipove.

5. Preobraženje na gori Tabor

Iz gostinjca blizu Hadad-Rimona, Isus s nekim učenicima ode na istok do

Kislot Tabora, koji ležaše u južnom podnožju gore Tabor, oko tri sata od

Rimona. Dok je tamo išao, usput su mu se tu i tamo pridruživali neki

učenici, koji su se vraćali sa svojih misija. U Kislotu se opet oko njega

skupilo neko drugo mnoštvo ljudi, uglavnom putnici koji su dolazili iz

Jeruzalema. Isus je poučavao, te je poslije toga liječio. Popodne je poslao

učenike da idu desno i lijevo od planine, neka poučavaju i liječe.

Isus se krene uspinjati na goru, a sa sobom je poveo Petra, Ivana i Jakova

starijeg. Uspinjali su se oko dva sata, jer je Isus često zastajkivao kod

raznih spilja i spomen mjesta, gdje su se u davnini zaustavljali neki Proroci.

Tu je njima trojici objašnjavao skrivene misterije, te bi se s njima zajedno

pomolio. Sa sobom nisu nosili namirnica, jer je Isus zabranio da išta

ponesu, rekavši da će biti svega i previše.

Pogled s vrha planine bijaše predivan, mogli ste vidjeti cijelu okolicu. Na

vrhu gore bijaše velika otvorena zaravan, okružena zidićem i sjenovitim

stablima. Tlo je bilo puno aromatičnog bilja i mirisnog cvijeća. Skriven u

stijeni, bijaše jedan bazenčić, kod kojeg, kad biste maknuli kamenčić,

slično slavini, vidjeli biste čistu i hladnu vodu kako polako žubori. Apostoli

opraše Isusu noge, pa onda i svoje, te se osvježiše. Tad se Isus s njima

povuče duboko u spilju, a bijaše iza stijene, koja je izgledala kao vrata

spilji. Bijaše to spilja kao na Maslinskoj gori, u kojoj se Isus tako često

povlačio na molitvu, a iz spilje se silazilo kao u mali podrum.

Isus je ovdje nastavio svoju pouku. Govorio je o klečanju dok se moli, te im

reče, da često moraju žarko moliti s rukama podignutim u zrak. Poučavao

ih je o Očenašu, upotpunjujući u neke zazive i navode iz psalama, a oni su

ih recitirali u polukrugu oko Isusa u poluklečećem-polusjedećem stavu.

Isus je klečao nasuprot njima, naslonjen na stijenu, a s vremena na

vrijeme bi prekidao molitvu i poučavao o dubokoumnim stvarima,

misterijama stvaranja i o Otkupitelju. Riječi mu bijahu iznimno ljubazne,

kao u nadahnuta čovjeka, a učenici bijahu skroz uronjeni u njih.

U početku pouke, Isus reče da će im pokazati tko je on, vidjeti će ga

proslavljena, tako da im vjera ne bude kolebljiva, kada ga njegovi

neprijatelji budu zlostavljali i izrugivali, kada ga budu gledali u smrtnom

hropcu, lišena slave.

Sunce je zašlo, smračilo se, ali, apostoli to nisu primijetili, tako inspirativne

bijahu Isusove riječi i vladanje. Isus je postao sjajniji i svjetliji, likovi

anđeoskih duhova lebdješe oko njega. Petar ih ugleda, jer je pitanjem

prekinuo Isusa: 'Učitelju, što ovo znači?' Isus odgovori: 'Oni služe meni!'

Petar je bio potpuno van sebe, ispruži skroz ruke i povika: 'Učitelju, zar mi

nismo tu? Mi ćemo ti u svemu služiti!' Isus poče ponovo poučavati, a iz

anđeoskih likova i nad apostole, poče se širiti fin miomiris, nebesko

blaženstvo i slast.

U međuvremenu, Isus je počeo blistati nadzemaljskim sjajem, sve dok nije

postao potpuno proziran. Oko njih, premda je bio mrak, bijaše tako sjajno,

da se svaka travka mogla razlikovati, kao da je podne. Tri apostola bijahu

toliko ushićena, toliko van sebe, da kad je svjetlost dostigla određeni nivo,

moraše prekriti glave, te se baciše na tlo i ostadoše ležati.

Kad sam gledala ovu slavu na vrhuncu, bilo je oko ponoći. Vidjela sam

blistavu stazu koja se protezala od nebesa do zemlje, a na njoj anđeoske

duhove u raznim korovima, svi stalno u pokretu. Neki bijahu mali, ali

perfektna lika. Drugi bijahu više lica koja zure iz nevjerojatna svjetla. Neki

bijahu odjeveni kao svećenici, dok su drugi izgledali kao ratnici. Svaki je

imao neku posebnu karakteristiku, koja ih je razlikovala, a iz svakoga je

isijavalo neko posebno osvježenje, dašak, moć i svjetlost. Svi bijahu u

stalnoj akciji, stalnom kretanju.

Apostoli su bili prostrti licem prema tlu, više u zanosu, nego da su spavali.

Tad sam ugledala kako se tri obasjana lika približavaju Isusu, koji bijaše

sav u blistanju. Njihovo prilaženje bijaše tako prirodno. Bijaše to kao da

čovjek izlazi iz mraka i ulazi na nevjerojatno obasjano mjesto. Dvojica od

njih imahu različit lik, neku formu kao da su leševi. Obratiše se Isusu i

popričaše s njim. Bijahu to Mojsije i Ilija. Treći lik nije rekao ni riječi. Bio je

više nadzemaljski, više duhovan. Bijaše to Malahija.

Čula sam kako Mojsije i Ilija pozdravljaju Isusa, a čula sam i Isusa kako

razgovara s njima o svojoj Muci i o otkupljenju. Mojsije i Ilija nisu izgledali

staro ni oronulo, kao kad su napustili zemlju. Baš suprotno, bijahu u cvijetu

mladosti. Mojsije je bio višlji, ozbiljniji, veličanstveniji od Ilije, a na čelu je

imao nešto kao dvije stršeće čvoruge. Bio je odjeven u dugu haljinu.

Izgledao je kao odlučan čovjek, kao onaj koji može rezolutno vladati,

premda je istovremeno imao i pečat čistoće, pravičnosti i jednostavnosti.

Mojsije reče Isusu kako mu je drago da ga vidi, Njega koji je izveo njega i

njegov narod iz Egipta, a koji će ih sad još jednom otkupiti. Mojsije je

opisao brojne tipove otkupljenja u njegovo vrijeme, te izreče duboko

značajne riječi o Pashalnom jaganjcu i Janjetu Božjem.

Ilija je bio skroz drugačiji od Mojsija. Činio se mnogo profinjeniji, ljupkiji,

blažeg karaktera. Ali, obojica se vrlo razlikovahu u pojavi od Malahije, jer

su se kod obojice mogli vidjeti neki tragovi čovjeka, nešto zemaljsko u

formi i liku. Da, bilo je čak i neke obiteljske sličnosti među njima. Malahija

je međutim, izgledao skroz drugačije. U njegovu liku bijaše nečega

natprirodnoga. Izgledao je kao anđeo, kao personifikacija snage i mira. Bio

je više smireniji i duhovniji od ove dvojice.

Isus je s njima razgovarao o svim svojim trpljenjima koja je dosada već

podnio, te o onima koja ga još očekuju. Ispričao im je u detalje povijest

svoje Muke, točku po točku. Mojsije i Ilija često izražavaše svoje emocije i

radost. Njihove riječi bijahu pune sućuti i utjehe, poštovanja za Spasitelja,

neprekinute hvale Boga. Stalno su opisivali razne misterije o kojima je Isus

govorio, te hvalili Boga što odvajkada milosrdno postupa sa svojim

narodom. Ali, Malahija je samo šutio.

Apostoli podigoše glave, dugo zuriše u Isusovu slavu, te gledaše Mojsija,

Iliju i Malahiju. Kad kod opisivanja svoje Muke, Isus dođe do uzvišenja na

Križu, raširi ruke i reče: 'Tako će Sin Čovječji biti uzdignut!' Lice okrene

prema jugu, bio je cijeli prožet svjetlošću, a odjeća mu blistala

nevjerojatno bijelom svjetlošću. Isus, Proroci i tri apostola – svi bijahu

uzdignuti iznad tla.

A tad se Proroci odvojiše od Isusa u mrak, Ilija i Mojsije nestadoše prema

istoku, a Malahije prema zapadu. Tad Petar, ushićen od radosti, povika:

'Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Napravimo tri sjenice, jednu tebi, jednu

Mojsiju i jednu Iliji!' Petar je mislio da im ne treba nikakav drugi raj, jer

gdje su oni, bijaše tako slatko i blagoslovljeno. O sjenicama je mislio kao o

mjestima za odmor i čašćenje, kao o boravištu svetaca. Ovo je izrekao u

deliriju sreće, u stanju ekstaze, bez da je shvaćao što govori.

Kad su se povratili sebi, jedan oblak bijelog svjetla siđe nad njih, kao

jutarnja magla koja lebdi nad livadama. Ja sam iznad Isusa vidjela

otvorena nebesa i viziju Presvetog Trojstva, Boga Oca kako sjedi na tronu.

Izgledao je kao stariji svećenik, a kraj nogu mu bijahu mnoštva anđela i

nebeskih bića. Struja svjetla siđe na Isusa, a apostoli čuše glas iznad sebe,

kao nježno šaptanje, koji reče: 'Ovo je moj Sin ljubljeni, u kojem mi sva

milina. Njega slušajte!' Apostoli od straha popadaše po zemlji. Svladani

osjećajem svoje ljudske slabosti, a i slavom koju su promatrali, padoše

nice licem prema zemlji. Drhtali su u Isusovoj prisutnosti, u čiju su čast

upravo čuli, svjedočenje njegova Nebeskog Oca.

Isus im priđe, dotače ih se, i reče: 'Ustanite, ne bojte se!' Oni ustadoše, te

vidješe samo Isusa. Sad je već bilo tri sata ujutro. Zora je već lagano sjala

na nebu, a vlažni se zrak polako dizao nad zemljom i oko podnožja gore.

Apostoli su zastrašeno šutjeli. Isus im reče da im je dopustio vidjeti

preobraženje Sina čovječjega, kako bi ojačao njihovu vjeru, kako se ne bi

pokolebali kada ga vide izručena, radi grijeha svijeta, u ruke grešničke, da

se ne sablazne kada budu svjedočili njegovu ponižavanju, te da u to

vrijeme mogu ohrabriti slabiju braću. Opet je aludirao na Petrovu vjeru,

koji je Božjim nadahnućem, bio prvi od njegovih učenika, koji je prodro u

misteriju njegove Božanstvenosti, pa Isus opet progovori o stijeni na kojoj

će izgraditi svoju Crkvu. Tad se opet zajedno pomole, te u praskozorje

siđoše po sjeverozapadnoj strani gore.

Dok su silazili, Isus progovori o onome što su vidjeli, te im zabrani da

ikome o tome govore, sve dok Sin Čovječji ne bude uskrsnuo od mrtvih.

Ova ih zabrana pogodi kao grom. Postadoše još plahiji u Isusovoj

prisutnosti, više pobožniji, jer su riječi – Njega slušajte – ostavile na njih

dojam, pa su se s tugom sjećali svojih prošlih nevjernih postupaka i

sumnji. Ali, kako je više svanjivalo, a oni se sve više spuštali, ona predivna

impresija, koju su gledali, počinje sve više blijedjeti, pa počeše jedan

drugome izražavati svoje čuđenje na Isusove riječi – sve dok Sin Čovječji

ne ustane od mrtvih. Što bi to značilo?, pitaše jedan drugoga, jer se o

tome nisu usudili ništa pitati Isusa.

Još nisu bili stigli do podnožja gore, kad Isus srete narod sa svojim

bolesnicima, koji ga je pošao tražiti. Isus ih je izliječio i utješio. Ali, kad ga

ugledaše, ljudi bijahu prestrašeni, jer je bilo nešto neobično, nešto

natprirodno i veličanstveno u njegovoj pojavi. Kad se još malo spustio s

gore, nađe okupljen narod i učenike koje je jučer poslao u misije u okolicu,

te nekoliko pismoznanaca. Ovi su se ljudi vraćali doma s Pashe. Kod svog

su logora sreli učenike, te ih dopratili dovde i pričekali s njima Isusa. Isus

je vidio da učenici s njima nešto raspravljaju. Kad opaziše Isusa, potrčaše

naprijed k njemu i pozdraviše ga, ali bijahu zapanjeni njegovim neobičnim

izgledom, jer su zrake njegove slave još uvijek bile oko njega. Učenici su

vidjeli po ponašanju trojice apostola, koji su išli iza Isusa, koji bijahu

ozbiljniji i plahiji nego obično, da mora da se nešto neobično dogodilo.

Kad je sad Isus ušao u raspravu, jedan čovjek iz Amtara, grada na

galilejskom planinskom lancu, mjesta gdje su živjeli siroti Lazar i bogati

lakomac, istupi iz naroda, baci se na koljena pred Isusom, te ga zamoli za

pomoć za svog sina jedinca. Dječak je bio mjesečar i opsjednut nijemim

zloduhom, koji ga je nekad bacao u vatru, a nekad u vodu, te bi tako

tresnuo s njim, da je dječak žestoko plakao od boli. Otac je sa sobom vodio

učenike, kada su bili u Amtaru, ali nisu mu mogli pomoći, pa je to baš sad

predmet rasprave između njih i pismoznanaca.

Isus im se obrati: 'O nevjerni i preljubnički naraštaju, dokle ću još biti s

vama? Dokle ću vas podnositi?', te naredi ocu da mu dovede dječaka. Otac

je sad uzbrdo vodio dječaka za ruku. Tijekom putovanja morao ga je

ponekad nositi kao ovcu, kad se uhvati za vrat i vuče. Dječak je bio star

devet-deset godina. Čim je ugledao Isusa, počeo se žestoko otimati, a

demon ga je bacao po tlu, gdje se okretao u strašnim konvulzijama, a

pjena mu izlazila na usta. Isus mu naredi da ušuti, a dječak se odmah

umiri. Tad Isus upita oca, koliko dugo dječak trpi u ovom stanju. Otac reče:

'Od rana djetinjstva. Ah, ako možeš, pomozi nam! Smiluj nam se!' Isus

odgovori: 'Ako vjeruješ, sve je moguće onome koji vjeruje! A otac plačući

povika: 'Gospodine, vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!'

Na ove riječi, izrečene glasno, narod koji je ostao plaho stajati na distanci,

sad priđe bliže. Isus podiže ruku, u prijeteću pozu k dječaku i reče. 'Nijemi i

nečisti duše, zapovijedam ti da iziđeš iz njega i nikada se više ne vratiš u

njega!' Zloduh strašno zavrišti na dječakova usta, žestoko ga protrese, te

iziđe, ostavljajući dječaka blijeda i bez svijesti, kao da je mrtav. Ljudi su

uzalud nastojali povratiti ga svijesti, te mnogi među njima rekoše: 'Mrtav

je! Stvarno je mrtav!' Ali, Isus ga uze za ruku, podiže ga zdrava i radosna,

te ga odvede ocu s nekim riječima opomene. Otac je u suzama zahvaljivao

Isusu, govoreći psalme hvale i slave, a svi ostali blagoslivljahu veličinu

Božju. Ovaj se prizor odigrao na oko četvrt sata istočno od tog mjestašca

blizu Tabora, gdje je Isus bio i lani, kada je ozdravio gubavog gazdu

imanja, onoga koji je poslao svog malog slugu da ga potraži.

Isus tad nastavi svoj put s učenicima. Prođoše pokraj Kane, prijeđoše

dolinu toplica Betulije, te stigoše do gradića Dotaina, koji bijaše tri sata od

Kafarnauma. Većinom su putovali stranputicama, kako bi izbjegli mnoštvu,

koje se vraćalo iz Jeruzalema. Isus i njegovi učenici su išli u skupinama.

Isus je ponekad išao sam, ponekad s ovom ili onom skupinom učenika. Na

putu mu priđoše apostoli koji su bili svjedoci njegova preobraženja, te ga

ispitivaše o riječima 'Sve dok Sin Čovječji ne ustane od mrtvih'. To ih je

stalno kopkalo, te su o tome razmišljali i raspravljali. Svađali su se: 'Pisma

stvarno kažu da Ilija mora doći prije uskrsnuća.' Isus odgovori: 'Ilija će

uistinu doći i uspostaviti sve stvari. Ali, velim vam, Ilija je već došao, ali ga

nisu upoznali, nego su činili s njim što im se prohtjelo, kao što i piše za

njega. Tako će isto Sin Čovječji trpjeti od njih.' Isus reče i neke druge

stvari, a apostoli shvatiše da je govorio o Ivanu Krstitelju.

Kad su se opet svi učenici, u jednom gostinjcu u Dotainu, okupili oko Isusa,

upitaše ga, zašto oni nisu mogli osloboditi dječaka mjesečara od demona.

Isus odgovori: 'Zbog vaše nevjere. Jer, zaista velim vam, ako imate vjere

kao gorušičino sjeme, reći ćete ovoj gori, - pomakni se odavde tamo – i

ona će se pomaći, i ništa vam neće biti nemoguće. Ali ova se vrsta zloduha

ne izgoni, osim po molitvi i postu.'

Tad ih Isus pouči što je neophodno da bi se svladao otpor demona. Vjera

daje djelu život i moć, dok istovremeno dobiva vlastitu snagu iz posta i

molitve. Onaj koji posti i moli, tjera demone i lišava ih njihove moći.

6. Isus u Kafarnaumu i okolici

Iz Dotaina Isus ode direktnim putem do Kafarnauma, gdje su priredili

svečanu gozbu dobrodošlice kući. Isus i učenici bijahu pozvani na gozbu na

kojoj su prisustvovali i neki Farizeji. Kad su trebali sjesti za stolove, učenik

Manahejm iz Koreje i jedan dobro obrazovan mladić iz Jerihona priđoše

Isusu. Isus je već prije odbacio ovog mladića kao učenika, ali on je opet

zatražio da bude primljen među učenike. Obratio se za pomoć Manahejmu,

jer ga je poznavao.

Mladić je imao veliko imanje u Samariji, a Isus je tražio da se odrekne tog

imanja. Uredivši svoje poslove i podijelivši imanje rođacima, sad je došao

drugi put k Isusu. Međutim, u pričuvi je imao još jedan posjed radi vlastita

uzdržavanja, a za to imanje je mladić bio ekstremno brižan. Zbog toga ga

je Isus opet odbio, pa mladić ode razočaran.

Farizeji su bili sablažnjeni, jer su voljeli ovog mladića. Prekoriše Isusa,

rekavši mu da je uvijek govorio o milosrđu, pa ipak sad je on bez sućuti.

Rekoše da je govorio o tome, kako Farizeji tovare teške terete na narod, a

sad on sam tovari na druge jednako teške terete. Nastaviše, ovaj mladić je

obrazovan, ali Isus više voli neobrazovane. Ti lišavaš čovjeka životnog

uzdržavanja, pa ipak odobravaš prekide stoljetnih običaja. Farizeji još

jednom iznesoše svoje stare prijekore; da je prekršitelj Šabata, kradljivac

žita uz puteve, da učenici ne peru ruke, itd., ali Isus ih je sve zbunio.

Dok je Isus boravio u Petrovoj kući, ispred kuće, neki ljudi iz Kafarnauma

rekoše Petru: 'Plaća li tvoj Učitelj porez od dvije drahme?' Petar odvrati:

'Plaća!' A, kad uđe u kuću, Isus ga upita: 'Petre, što ti misliš, od koga

zemaljski kraljevi uzimaju porez? Od svoje djece ili od drugih?' Petar

odgovori: 'Od drugih.' Isus odvrati: 'Znači, djeca su oslobođena plaćanja!

Ali, da ih ne sablaznimo, idi na jezero i baci udicu, te prvoj ribi koju

izvučeš, otvori usta i tamo ćeš naći starter. Uzmi ga, te im plati taj porez, i

za mene i za sebe.'

Petar u svojoj djetinjoj vjeri odmah ode do jezera, do svoje ribarije. Uzme

jednu udicu, koje je uvijek imao u pripremi, te s njom upeca zaista veliku

ribu. Rastvori joj usta te nađe ovalnu žutu kovanicu, kojom plati danak, i za

sebe i za Isusa. Riba je bila tako velika da je bila dovoljna za večeru

povećem društvu.

Nakon toga, Isus upita učenike o kojoj su to temi usput raspravljali, kad su

išli iz Dotaina. Oni šutješe, jer su tad raspravljali tko će biti najveći među

njima. Isus je međutim poznavao njihove misli, te reče: 'Među vama, biti

će onaj prvi, koji postane zadnji, sluga svima!'

Nakon večere, Dvanaestorica i učenici otiđoše u Kafarnaum, gdje se slavio

blagdan u čast onih koji su se vratili iz Jeruzalema. Kuće i ulice bijahu

okićene cvijećem i vijencima. Starci, djeca i žene su izišli van kuća, kako bi

dočekali povratnike, koji su dolazili u grupama, kao u procesijama, te bi

otišli do domova svojih prijatelja i glavara grada. S vremena na vrijeme,

Farizeji i drugi bi se pridruživali Isusu i učenicima, te išli uokolo s njima.

Isus je posjetio domove sirotinje i mnogih svojih prijatelja, a oni izvodiše

pred njega djecu, koju bi on blagoslovio i darivao sitnicama. Na gradskom

trgu bijahu dvije sinagoge. Na jednoj strani trga stara sinagoga, a na

drugoj strani trga, nova, koju je izgradio Korenelijus. Ispred nje bijahu kuće

s trjemovima. Ovdje su se okupila školska djeca i majke s malom djecom,

da pozdrave Isusa. Isus je, dok je išao gradom, poučavao na raznim

mjestima, te i ovdje blagoslovi i pouči djecu. Isus im razdijeli male tunike,

jednako, i bogatoj i siromašnoj djeci. Ove su tunike pripremile žene

podržavateljice Zajednice, te su ih amo poslale po svetim jeruzalemskim

ženama. Djeca su također dobila voće, pločice za pisanje, te druge darove.

Učenici su se opet pitali, koji će među njima biti najveći u Kraljevstvu

nebeskom. Tad Isus pozva k sebi jednu bogatu damu, ženu nekog trgovca,

koja je stajala sa svojim četverogodišnjim sinčićem, ispred zatvorenih

vrata svoje kuće. Ona navuče veo, te dođe s djetetom pred Isusa. Isus uze

dječačića, a žena se odmah povuče. Isus zagrli dječaka, stade s njim usred

učenika i mnoštva djece koja su stajala uokolo, te reče: 'Tko god ne

postane kao dijete, neće unići u Kraljevstvo nebesko! Tko god primi dijete

u moje Ime, prima Mene, da, ustvari prima Onoga koji je mene poslao. Tko

god se ponizi kao ovo malo dijete, taj je najveći u Kraljevstvu nebeskom.'

Ivan prekide Isusa, dok je Isus govorio o primanju u njegovo Ime. Naime,

učenici su provjeravali nekog čovjeka, koji premda nije bio u zajednici s

njima, ipak je izgonio đavle u Isusovo Ime. Isus ih prekori što to čine

čovjeku, te nastavi još malo poučavati. Tad blagoslovi dječaka, koji zaista

bijaše ljubak, dade mu malo voća i malu tuniku, vrati ga majci i reče joj

neke proročke riječi što se tiče dječakove budućnosti, koje su se kasnije i

obistinile. Dječak je postao učenikom apostola, a zvao se Ignacije. Poslije

je postao biskupom i mučenikom.

Tijekom cijele procesije po gradu i tijekom poučavanja, Isusa je u mnoštvu

naroda neprestano slijedila neka žena zamotana u veo. Činilo se da je van

sebe od emocija i sreće. Često je pljeskala i poluglasno vikala, tako da su

žene koje su bile pokraj nje, jako bile dirnute kad uzviknu: 'Blagoslovljena

utroba koja te rodila! Blagoslovljene prsi koje si sisao! Ali još

blagoslovljeniji koji slušaju riječ Božju i drže je!'

Ovo je izrekla popraćeno obiljem suza i dirljivim gestama ruku. Na svaku

Isusovu stanku u govoru, te su riječi došle iz dubine njena srca. Na svaki

Isusov značajniji izraz, dolazile bi te riječi s dirljivim emocijama, ljubavlju i

divljenjem. Žena je izgledalo tako nevino, utkavši Isusova učenja u svoje

poslove, interese, karijeru i život. Bila je to Lea, žena zlobnog Farizeja iz

Cezareje-Filipove, sestra pokojnog Enuina muža, žena koja je izliječena u

Cezareji od krvarenja. To je ona ista, koja je prije izjavila, na jednoj od

Isusovih propovijedi: 'Blagoslovljena utroba, itd.', a Isus je na to odgovorio

'Još blagoslovljeniji koji slušaju Božju Riječ i drže je!' Otada ona koristi ove

Isusove riječi za vlastito divljenje. One bijahu stalno na njenim usnama, te

joj postadoše molitva divljenja i ljubavi. Ovdje je došla kako bi posjetila

svete žene, te je donijela mnoštvo bogatih darova Zajednici.

Isus nastavi poučavati na trgu, sve dok Šabat nije počeo, a tad se opet

vrati u sinagogu i tamo nastavi poučavati. Šabatska čitanja bijahu o

čišćenju gubavaca, te o gladi u Samariji koja je nenadano došla na zemlju,

prema Elizejevim proročkim riječima.

Isus s apostolima i s nekoliko učenika ode blizu Betsaide. Tamo je došlo i

mnoštvo drugih učenika, neki iz misija, neki od doma. Većina njih je došla

s druge strane jezera, iz Dekapolisa i Geraze. Bili su zaista iscrpljeni, svega

potrebni, posebno pažnje i skrbi. Na obali bijahu dirljivo primljeni od strane

svojih sudrugova učenika, koji ih zagrliše i posluživaše na svaki način.

Odveli su ih do Andrijine kuće, oprali im noge, pripremili im kupke, novu

odjeću i obrok.

Budući je i Isus bio vrlo angažiran u ovom pomaganju pristiglih učenika,

Petar mu reče: 'Gospodine, ti da služiš! Ostavi to nama!' Ali, Isus mu

odgovori da je poslan služiti, i da ono što čini za ove učenike, čini to za

svoga Oca.

Sad se opet Isus vrati poučavanju o poniznosti. Onaj koji je najmanji, onaj

koji svima služi – on će biti najveći. Ali, tko god ne služi iz motiva ljubavi,

tko god se ponizi da bi pomogao bližnjemu, ali ne da bi potrebitom bratu

omogućio veći komfor, nego da bi zadobio otmjenost – taj je licemjer,

služitelj da ga narod vidi, za svoju čast. On je već zadobio svoju plaću, jer

služi sebi, a ne svom bližnjem.

Čini mi se da je sad tamo bilo sedamdesetak učenika, a bilo ih je još

nekoliko, u i oko Jeruzalema.

Isus je apostolima i učenicima održao vrlo dubokoumnu propovijed, s

divnim usporedbama, u kojima je jasno rekao, da nije začet od čovjeka,

nego Duhom Svetim. S velikim je žarom govorio o svojoj Majci, nazvavši je

najčišćom, najsvetijim bićem, izabranom posudom, za kojom su tisućama

godina, žudjela srca pobožnih ljudi i molili jezici Proroka.

Isus je objasnio svjedočanstvo svog Nebeskog Oca u vrijeme njegova

krštenja, ali nije ništa spomenuo o onome na Taboru. Govorio je o ovim

vremenima, kao o blagoslovljenima i radosnima, jer je On došao, te

ponovo uspostavio odnos između Boga i čovjeka.

Najdubokoumnijim riječima, Isus opisa Pad čovjeka, te moć sotone i

demona nad čovjekom. Isus reče, da njegovim rođenjem od Najčišće, od

najočekivanije Djevice, među ljudima su Kraljevstvo i moć Božja ponovo

zadobili novi život, te bi po Njemu (Isusu) i u Njemu svi ponovo trebali

postati djecom Božjom. Kroz Njega, i u redu prirode i u redu milosti,

ponovo se uspostavlja veza, most, između Boga i čovjeka, a tko god želi

njime prijeći, mora surađivati s Njim i u Njemu, mora odbaciti sve

zemaljsko i sve užitke ovoga svijeta.

Isus reče da je s Njime dokinuta moć zlih duhova nad svijetom i

čovječanstvom, te da sva proizašla bijeda iz toga dijaboličnog utjecaja nad

prirodom i čovjekom može kroz Njega biti pobijeđena, u Njegovo Ime,

duhovnom vezom s Njim, kroz vjeru i ljubav. Isus je o ovome govorio vrlo

vatreno i iskreno. Učenici nisu baš shvaćali sve što je Isus rekao, te

slijegaše ramenima, osobito kad je govorio o svojoj Muci. Trojica apostola

koja su bila s njim na Taboru, otada su bila vrlo ozbiljna i šutljiva.

Sve se ovo dogodilo tijekom i nakon Šabata. Neki su učenici odsjeli u

Kafarnaumu, a neki kod Petra. Svi su troškovi namireni od zajedničkog

novca. To je već sad izgledalo kao vjerska zajednica.

Dan nakon Šabata, Isus s učenicima ode sjeverno od Kafarnauma, k gori s

koje ih je slao u prve misije. Putovali su dva sata po okolici, zaustavljali se

među seljacima koji su sjekli kukuruz ili među pastirima, a Isus je

poučavao, sad njih, sad učenike. Upravo je bilo vrijeme žetve.

Kukuruz je bio višlji od čovjeka. Odsjekli bi ga na prikladnoj visini, otprilike

na duljini polovice ruke. Listovi biljke bijahu dulji i deblji od našeg

kukuruza, a stabljika se nije savijala pod teretom ploda. Polja su bila

prošarana hrpama naslaganih stabljika. Ljudi su imali neku vrstu kosijera,

više kao neki pastirski štap, savijeniji od našeg. Dok bi ljevicom držali

stabljiku, desnicom bi je odsjekli, a poslije bi ih vezali u male snopove. Bio

je to težački posao, ali oni su ga izvodili vrlo vješto i brzo. Sve što bi palo

na zemlju, pripadalo je sirotinji, koja je pabirčila iza berača.

Tijekom pauze za odmor, Isus je poučavao radnike. Ispitivao bi ih, kao,

koliko su posijali, koliko su požnjeli, tko je vlasnik kukuruza, kakvo je tlo,

kako su orali, itd., a oko ovih pitanja, Isus je pleo svoje prispodobe o

sjemenu, kukolju, oranju, malom zrnu žita, sudu i spaljivanju kukolja

vatrom.

Učenike je poučavao kako trebaju podučavati, a nasamo bi im objašnjavao

prispodobe. Objasnio bi im spiritualno značenje žetve, nazvavši ih svojim

sijačima i žeteocima, rekavši im da moraju skupljati sjeme kao blago za

nadolazeću sjetvu, budući On više neće dugo biti s njima. Učenici su

postali vrlo tjeskobni, pa ga upitaše, hoće li ostati s njima do Pedesetnice.

Isus im reče: 'Što li će biti od vas, kada više ne budem s vama?'

Isus je podučavao na razne načine i pastire: 'Je li ovo vaše stado? Jesu li

ove ovce jedno stado ili je od više vlasnika? Kako ih čuvate? Zašto vaše

ovce lutaju raštrkane uokolo?, itd. Na taj je način postavljao pitanja, a oko

njih je pleo svoje prispodobe o izgubljenoj ovci, dobrom pastiru, itd.

Isus tad ode do jedne doline, koja bijaše prema zapadu, u regiji

uzdignutijoj od Kafarnauma. Gora Safet bijaše nadesno. Tu je putovao kroz

doline i puste krajeve, poučavajući, sad žeteoce i pastire, sad učenike.

Nabrojio je sve dužnosti dobrog pastira, aplicirajući ih na sebe, jer on

namjerava položiti svoj život za svoje ovce. Tad je pokazao učenicima,

kako bi i oni trebali tretirati ovaj narod, kojeg nađu van svih puteva,

napuštenog i duhovno obeshrabrenog, te kako da među njih posiju dobro

sjeme. Ova Isusova putovanja kroz pusta mjesta i njegova poučavanja,

puna mira i ljubavi, bijahu zaista dirljiva i impresivna.

Vratili su se putem, nekako sjeverno-istočnijim od prethodnoga, te

odsjedoše u jednom gradiću, Lekumu, pola sata od Jordana. Isus je

šestoricu apostola poslao u njihovu prvu misiju. Sam Isus nije bio ondje.

Žitelji koji su išli u Jeruzalem na Pashu, već su se vratili doma, a u gradu

bijaše i pismoznanaca i Farizeja. Kad su učenici posjetili svoje znance, ovi

su im opisivali okolnosti masakra Galilejaca u Hramu, ali nisu spominjali

Isusa.

Lekum bijaše mali, dobro organizirani gradić, oko sat i pol od Jordana, te

par sati od ušća rijeke u jezero. Stanovnici bijahu Židovi. Samo je u okolici

mjesta bilo par siromašnih pogana u kolibama. Oni su tu ostali nakon

prolaska nekih karavana. Glavna djelatnost bijaše uzgajanje pamuka.

Ovdje su izrađivali grubi pamuk, te bi ga preli i pravili razne pokrivače i

druge odjevne predmete. Čak su i djeca bila zaposlena oko toga.

Gozba u čast povratka hodočasnika iz Jeruzalema, održavala se u Lekumu,

kao što je bilo i u Kafarnaumu. Ulice su bile okićene cvijećem i vijencima

zelenja. Hodočasnici koji su se vratili doma, posjećivali su kuće svojih

prijatelja, a školarci su izlazili kako bi ih dočekali.

Isus je ušao u neke domove, kako bi posjetio starce, te je neke i izliječio.

Na glavnom trgu, ispred sinagoge, Isus je održao dugu propovijed, prvo

djeci, koju je i blagoslovio, pa potom omladini i njihovim učiteljima.

Propovijedao je slijedom, od grupe do grupe, uglavnom u prispodobama.

Tema mu je bila brak, kojeg je Isus opisao prelijepim i dubokoumnim

terminima. Počeo je tako što je kazao, da je u ljudskoj prirodi s dobrim

pomiješano i puno zla, ali da se molitvom i jedinstvom supružnika, zlo

mora odvojiti i suzbiti. Onaj koji slijedi svoje nesuzbijene strasti, krivo čini.

Naša nas djela prate, te će jednog dana i ustati protiv nas. Naše je tijelo

Stvoriteljeva slika, ali sotona nastoji u nama razoriti tu sliku. Sve što je

napretek donosi sa sobom grijeh i bolest, postaje deformacija i

degeneracija. Isus je nagovarao narod na čestitost, skromnost i molitvu.

Suzdržanost od seksualnih odnosa, molitva i disciplina stvaraju svece i

proroke. Isus je sve to ilustrirao usporedbama, opisujući sjetvu, čišćenje

njive od korova i stijenja, izlaganje zemlje Božjem blagoslovu, za kojim tlo

toliko teži.

Kad je govorio o braku, Isus navede usporedbe iz vinogradarstva, iz

obrezivanja trsova. Govorio je o dostojanstvenom obrezivanju loze, o

pobožnim obiteljima, o napredovanju vinograda, te o rasama koje su

postale pokvarene i uzveličane (elitne). Govorio je i o patrijarhu Abrahamu,

o njegovoj svetosti, o savezu zaključenim s Bogom u obrezanju, te reče da

su Abrahamovi preci pali u nered svojom nehajnošću i nesuzbijanjem

strasti, te stalnom ženidbom s pogankama. Isus je također govorio i o

gospodaru vinograda, koji je poslao svoga sina, te Isus još nabroji sve što

se dogodilo tom sinu.

Ljudi su bilo vrlo impresionirani, mnogi su plakali, osjećali su da moraju

popraviti svoj život. Isus je uglavnom održavao ove poduke, jer dosada

ovaj narod nije nikada poučavan o ovim misterijama, te zbog toga, jer su

živjeli na vrlo neuredan način.

Isus je također poučavao o bitnoj akciji dobre volje u molitvi i sjedinjenju,

te o čovjekovoj vlastitoj suradnji. Reče, ono čega ste se odrekli u hrani i

piću ili uskraćivanjem komfora, morate s pouzdanjem staviti u ruke Božje,

moleći ga neka to udijeli u korist sirotih pastira u divljini ili drugima

potrebitima. Onda će Otac Nebeski, kao istinski otac obitelji, čuti njihove

molitve, jer moraju željeti, kao njegove vjerne sluge, dijeliti svoja

bogatstva, koja im je On u svom preobilju darovao, sa sirotinjom koju

poznaju ili za koju su čuli, ili koju bi s ljubavlju trebali potražiti. Ovo je

stvarna čovjekova kooperacija, a Bog radi sa svojim istinskim slugama,

jakima u vjeri. Ovdje Isus iznese primjer o stablu (palminu), koje ljubavlju i

žarom, ali bez ikakva kontakta, daje plodnost drugom stablu-partnerici.

Iz Lekuma, Isus prijeđe Jordan kraj Betsaide-Julije gdje je i poučavao. I

ovdje se slavila gozba u čast povratka hodočasnika. Vidjela sam Isusa i

učenike, pismoznance i Farizeje, kao i neke druge odličnike mjesta, kako

uokolo šetaju i raspravljaju. Rekli su Isusu o masakru nad Galilejcima u

Hramu. Sad sam tu čula, kako je ubijeno sto Jeruzalemaca i stotinu i

pedeset sljedbenika Jude Gaulona. Sljedbenici bijahu zavedeni ili čak

prisiljeni poći s njim žrtvovati u Jeruzalem. Stotine Jeruzalemaca im se

pridružilo u pobuni, premda su znali za njihov nepravedan cilj, da ne

plaćaju porez caru, pa su tako Jeruzalemci i poubijani s njima.

Oko Julije je kraj bio izrazito lijep, plodan, pun zelenila i stoke koja je pasla.

Bio je kao zoološki vrt, stanište svih vrsta ptica i životinja. Do luke su

vodile serpentine, a potoci bijahu obilni vodom. U podne je sunce sjalo nad

njima, zrcaleći se i nad površinom jezera. Glavna cesta za Juliju išla je kraj

Jordana, ali kraj o kojem govorim bijaše pust.

Isus i učenici ponovo prijeđoše Jordan, te nastave prema Betsaidi i

Kafarnaumu. U Kafarnaumu je Isus poučavao u sinagogi, jer je bio Šabat. Iz

svitka su čitali čitanja za taj dan, a bijahu to odlomci iz Mojsija (Levitski

zakonik 16-19), koji je govorio o godišnjem žrtvovanju i iskupljenju, o

darovima pred tabernakulom, o zabrani blagovanja krvi životinja, te o

izvjesnim stupnjevima u kojima se brak ne može sklopiti. I iz Ezekijela su

čitali odlomke, o grijesima grada Jeruzalema (Ezekijel 22).

Isus i učenici bijahu pozvani na večeru od strane jednog Farizeja, a on

stanovaše nedaleko kuće stotnika Korenlijusa. Tamo Isus nađe čovjeka

bolesna od vodene bolesti, a ovaj ga zamoli za pomoć. Isus upita Farizeje,

je li zakonito liječiti na Šabat. Oni su šutjeli, stoga on položi ruku na

bolesnika i izliječi ga. Dok se jadni čovjek povlačio s mnogim zahvalama na

usnama, Isus reče Farizejima, kao što je uvijek radio u ovakvim prilikama,

da nijedan od njih na Šabat ne bi oklijevao izvući svoga vola ili magare iz

jame u koju je upalo. Farizeji su bili sablažnjeni, ali nisu mogli ništa

odgovoriti.

Farizeji su na gozbu pozivali samo svoje rođake i prijatelje, a kad je Isus

vidio da su za stolom zauzeli samo najbolja mjesta, reče: 'Kada ste pozvani

na svadbu, nemojte sjedati za pročelja stola, da ne bi bio pozvan na

svadbu netko časniji od vas, pa vam domaćin priđe i zamoli da se

pomaknete i ustupite mjesto njemu, te vam tako javno nanese sramotu.

Ali, ako zauzmete zadnje mjesto, a domaćin vam priđe i rekne – prijatelju

dođi gore – to će vam biti na čast. Jer, svatko tko se uzvisuje biti će

ponižen, a svatko tko se ponizuje biti će uzvišen.'

Tad se Isus obrati domaćinu: 'Tko god poziva na gozbu rođake, prijatelje i

bogate susjede, koji će mu vratiti istom mjerom, već je primio svoju plaću.

Ali, tko god poziva na gozbu sirotinju, hrome, slijepe, bijednike, koji mu

ničim ne mogu vratiti, taj će radosno zadobiti svoju nadoknadu kod

uskrsnuća.' Na ovo, jedan od gostiju odgovori: 'Da, uistinu će biti

blagoslovljeni i sjediti će na gozbi u Kraljevstvu Božjem!, na što se Isus

okrene prema njemu i ispriča prispodobu o velikoj gozbi.

Isus je posredstvom učenika, prouzročio da budu pozvani na ovu gozbu

brojni siromasi. Tad upita domaćina, je li gozbu priredio u njegovu čast, a

kad mu je ovaj odgovorio da jeste, Isus naredi da ono što je ostalo bude

raspodijeljeno sirotinji.

Nakon toga, Isus s učenicima prođe kroz imanje centuriona Zorobabela, te

ode u prekrasan kraj između Tiberijade i Magdale. Budući ga je slijedilo

silno mnoštvo, Isus iskoristi priliku i progovori o napuštanju svih stvari onih

koji ga žele slijediti. Reče, tko god ga želi slijediti i biti njegovim učenikom,

mora ga voljeti više od najbližih rođaka, da, čak više i od samog sebe, te

mora nositi svoj križ za njim.

Onaj koji želi izgraditi kulu, prvo mora izračunati troškove gradnje, inače je

nikad ne mora završiti, ispasti će smiješan pred narodom. Onaj koji kreće u

rat, mora prvo usporediti broj svojih snaga s neprijateljem, te ako vidi da je

slabiji, bolje bi mu bilo da utanači mir s protivnikom. Čovjek mora ostaviti

sve stvari, ako želi biti mojim učenikom.

7. Isus poučava na gori blizu Gabare

Isus je putovao kroz Genezaretski kraj i istovremeno podučavao, te je

otposlao velik broj starijih učenika, da pozovu narod na propovijed koju će

Isus održati na gori blizu Gabare. Započela bi slijedeće srijede i trajala bi

par dana. Čula sam dan koji je određen na razne načine, ali znala sam tj.

sigurna sam da je spomenuta nadolazeća srijeda.

Velik je broj učenika otplovio preko jezera do Gergaze, do Dalmanute i u

Dekapolis. Učenicima je rečeno da sve pozovu, jer Isus više neće dugo biti

s njima, pa neka sa sobom povedu sve koje mogu. Na ovu je misiju otišlo

četrdesetak učenika. Isus je sa sobom zadržao apostole, kao i učenike koji

su se posljednji vratili, a neprestano ih je poučavao. S njima je otišao do

Tarikeje, koja bijaše na južnoj kosini prema jezeru.

Do Tarikeje niste mogli doći obalom, jer su se na dva sata od nje uzdizale

strme klisure, koje su ulazile u jezero. Isus zaobiđe Tarikeju i krenu prema

zapadu, te prijeđe preko mosta na mjestu, koje čini mi se, da je bilo u

okolici grada. Most je bio ujedno i kamena brana, koja se pružala od

Tarikeje do mjesta gdje je Jordan utjecao u jezero. Kraj mosta su bila dva

niza kuća.

Prije nego je stigao do njih, Isus je morao proći kraj boravišta gubavaca,

gdje je lani izveo nekoliko ozdravljenja. Pošto su bili informirani o njegovu

prolasku, izliječeni gubavci iziđoše kako bi mu zahvalili, dok su ostali, koji

su tamo došli, sad vapili Isusu za pomoć. Isus ih izliječi. Kad je Isus stigao

do već spomenutih kuća, pred njega izniješe mnoge bolesnike. Doplovili su

s druge strane jezera, iz Dalmanute. Isus im je pomogao.

U trenutku Isusove smrti, ova je brana, kao i većina kuća, potresom

razorena. Ljudi su ih napustili i nikad ih više nisu izgradili, budući se obala

od potresa jako promijenila. Tiberijada je uistinu bila samo polugrad, jer je

s jedne strane bila potpuno nezavršena.

Iz svih četvrti grada slijevale su se rijeke ljudi prema gori kraj Gabare, kao i

lađe pune ljudi preko jezera. Ljudi su sa sobom nosili šatore i namirnice,

kao i bolesnike na pletenim nosiljkama, ili velikim pletenim košarama,

postavljenim na magarce. Učenici su ravnali svjetinom, pružajući pomoć

gdje god je trebalo.

Dok je Isus s apostolima nastavio prema Gabari, sretoše ga neki Farizeji,

koji ga ispitivaše o značenju tog velikog pokreta cijelog naroda, ove

svjetine koja žuri ka gori. Rekoše, cijela je država pokrenuta! Isus im

odgovori da bi i oni mogli doći sutra ujutro, ako žele čuti njegovu

propovijed, te im reče, da je on pozvao narod, jer više neće dugo ostati

među njima.

Svete su žene došle u gostinjac u podnožju gore, kako bi opskrbili učenike

potrebitim stvarima.

Sutradan oko 10 ujutro, Isus se pojavi na gori. Učenici su ravnali narodom,

pokazujući im kako da se u grupama premještaju i mijenjaju mjesta kako

bi svi dobro čuli Isusa, jer je svjetina bila velika. Ljudi su bili u šatorima.

Oni iz istih krajeva, kampirali bi zajedno. Svaki je kraj imao svoj logor, a na

ulazu u nj bijaše podignut slavoluk od specifičnih plodova toga kraja, a

kruna bijaše napravljena od najznačajnijih plodova. Neki su kampovi imali

lozu, neki kukuruz, pamuk, šećernu trsku, aromatično bilje i sve vrste voća

i bobica. Svaki je kraj imao svoj vlastiti znak, lijepo aranžiran i urešen

cvijećem. Sve je ovo davalo predivan efekt. U kampu je bilo i mnoštvo

donijetih ptica, a među njima golubovi i prepelice. Bile su skroz pitome,

kljucale su mrvice među ljudima ili bi im jele iz ruku.

Na gori se skupilo i mnoštvo Farizeja, Saduceja, pismoznanaca i

Herodovaca iz svih krajeva, a zauzeli su mjesta oko Isusove katedre.

Donijeli su prostrana sjedišta, neku vrstu stolca ili fotelje, naredivši svojim

slugama da ih tamo dostave.

Isus je oko sebe okupio svoje učenike, na nezadovoljstvo Farizeja, kojima

nije bilo drago vidjeti da je netko omiljeniji od njih. Isus je započeo

molitvom i pozivom narodu na red i mir. Pozvao je narod da pažljivo sluša,

jer će ih poučavati ono što neće čuti od drugih, a neophodno je potrebo

njihovu vlastitu spasenju.

Ono što neće shvatiti, poslije će im objasniti njegovi učenici, koje će on

poslati k njima, jer on sam više neće dugo ostati među njima. Isus je

glasno i otvoreno upozorio učenike, neka se čuvaju Farizeja i lažnih

proroka, te je poučio narod molitvi i ljubavi prema bližnjemu.

Učenici su redali i vodili razne grupe naroda bliže k propovjedaonici.

Farizeji i drugi, koji su bili poučeni u Zakonu, stalno su prekidali Isusa i

dobacivali primjedbe, ali Isus nije obraćao pažnju na njih. Nastavio bi

propovijedati, govoreći vrlo oštro protiv njih i upozoravajući narod na njih,

na što se Farizeji raspametiše.

Danas Isus nije liječio, ali je naredio da ozbiljnije bolesnike donesu gore

bliže njemu, kako bi i oni mogli čuti njegovu propovijed. Obavijestio ih je

da budu strpljivi, dok ne završi pouku. Isus je poučavao sve do mraka, bez

prekida, dok je narod naizmjence uzimao okrjepu. Nisam vidjela da je Isus

išta jeo. Tako je vatreno poučavao narod, da mu je predvečer glas pukao,

pa je govorio slabo i tiho.

Napokon, Isus siđe do gostinjca u dolini. Taj je gostinjac nekoć pripadao

Magdaleninu imanju u Magdali, a pošto je imanje prodano, njega su

ostavili za potrebe Zajednice.

Tamo su došli Lazar, Marta, Dina i Sufanitkinja, Maroni iz Naima, Isusova

Majka, te druge Galilejke koje su donijele potrepštine, tkanine za odjeću,

kao i gotovu odjeću. Za Isusa i učenike zgotovili su oskudan obrok, a sve

što je ostalo, podijelili su sirotinji.

Sutradan je Isus nastavio propovijedati na gori. Ponovo je govorio o

molitvi, ljubavi prema bližnjemu, dobroti, pouzdanju u Božju dobrotu.

Nukao je narod da se ne daju zavesti od tlačitelja i klevetnika.

Danas su Farizeji bili još ljući nego jučer. Okupili su se u još većem broju,

kako bi se raspravljali s Isusom. Nazvali su ga agitatorom naroda,

bundžijom. Rekoše da potiče narod da napusti svoje poslove, kako bi ga

mogli slijediti posvuda po državi. Oni imaju svoj Šabat, svoje blagdane,

svoja vlastita učenja, pa im ne trebaju neke novotarije. Tisućiti su put

ponovili iste stare prijekore protiv Isusa i učenika, a završili su prijetnjom s

Herodom. Rekoše, žaliti će se Herodu na Isusovo učenje i djelovanje,

Herod ga već motri, pa će brzo svršiti s njim. Na to im Isus žestoko

odgovori. Reče, bez obzira na Heroda, on će propovijedati i liječiti sve dok

ne ispuni svoju misiju.

Farizeji su bili toliko smioni i ljuti, da su i narod pogurali prema naprijed.

Strka je bila velika, tako da su jedni druge gurali i gazili po nogama, ali se

Farizeji napokon povukoše s velikim bijesom.

Ipak, Isus je nastavio propovijedati na dirljiv i impresivan način. Pošto je

bio velik broj onih koji su se vraćali iz Jeruzalema, a i drugih, narodu je

nestalo zaliha hrane, Isus naredi starijim učenicima da razdijele hranu

narodu, kruh, med i ribu, te brojne košare koje su tamo donijete iz

gostinjca. Također su razdijelili i odjeću, tkanine, male tunike za djecu,

sandale, prekrivače itd. Sve su ovo obilje donijele svete žene. One su

razdjeljivale ženama, dok su učenici dijelili muškarcima

U međuvremenu, Isus je nastavljao nasamo poučavati učenike, govoreći o

karakteru Farizeja, rekavši im kako se ubuduće moraju postaviti prema

njima. Nakon toga, Isus siđe s učenicima do gostinjca, gdje ih je već čekao

obrok.

Tijekom obroka Lazar je govorio o masakru Galilejaca u Hramu, a o tome

su govorili i učenici i narod. Lazar ispriča i o ženama iz Hebrona,

Krstiteljevim rođakama, te o nekim Jeruzalemkama koje su otišle u

Maheruš u potrazi za Ivanovom glavom, kada su opkopi čišćeni, a tvrđava

proširivana. I sam je Lazar poduzeo neke korake u tom smjeru.

Rano izjutra trećeg dana, Lazar i svete žene vratiše se doma, dok je Isus s

apostolima posjetio šatore bolesnika. Neki bijahu blizu gostinjca, dok su

drugi bili u kampu u podnožju gore. Sve koji su tamo bili oni izliječiše, nisu

napustili kamp sve dok svi bolesnici nisu bili na vlastitim nogama. Učenici

su sve što je ostalo od hrane, odjeće i tkanina podijelili ovim ljudima.

Ozdravljenici i njihovi prijatelji ispuniše zrak svojim psalmima zahvalnosti.

Napokon, svi otiđoše doma, kako bi tamo stigli prije Šabata.

Isus sad ode do Gerizime, oko sat sjeverno od Seforisa, na visoravan na

kraju jedne doline. Neke je učenike poslao ispred sebe, kako bi pripremili

gostinjac, dok će on sam ići okolnim putem, jer je namjeravao posjetiti

neke bolesnike. Vidjela sam Isusa i njegovo društvo kraj nekog malog

mjesta Kafarota, blizu Jetebate. Cesta od Kafarnauma do Jeruzalema vodila

je kroz ovo mjestašce. Nekoć je ovim krajem lutao Šaul, neposredno prije

nego je posjetio čarobnicu Endor, prije svoje odlučujuće katastrofalne

bitke. Od Kafarota do Gerizime bijaše oko pet sati hoda, a Kafarot ležaše

usred vinorodnog kraja. Kraj je dobivao samo jutarnje i malo podnevnog

sunca, a poslijepodne bijaše potpuno u sjeni.

Učenici koje je Isus poslao pred sebe, sad se vratiše dio puta, kako bi

susreli Isusa, koji je bio u jednom gostinjcu, tik van mjesta. Jedni drugima

opraše noge, te nakon uobičajene okrijepe, Isus ode u sinagogu, gdje je

poučavao iz Levitskog zakonika i iz proroka Ezekijela. Ovaj put nitko mu

nije proturječio, jer su slušatelji bili zapanjeni njegovim poznavanjem

Zakona i njegovim izvanrednim objašnjavanjima.

Kad je poduka završila, Isus je s učenicima blagovao u gostinjcu. Neki od

njegovih rođaka iz krajeva Seforisa bijahu u Gerizimi, pa su i oni blagovali

s njim. Isus je ovdje govorio o svom skorašnjem kraju.

U Gerizimi se oko Isusa s apostolima okupilo skoro stotinu učenika, jer je

bio Šabat. Tamo bijahu i dvojica učenika, sinovi Cirinusa s Cipra, koji su

kršteni kraj Daberete, kao i drugi Židovi iz njihova mjesta. Veliko mnoštvo

ovih Židova je ovdje logorovalo. Vraćali su se iz Jeruzalema s Pashalnih

svečanosti na Cipar, te su s divljenjem slušali Isusova učenja na ovaj

Šabat. Oni su žarko željeli da Isus dođe na Cipar, gdje je bio velik broj

Židova, svi u stanju duhovne obamrlosti.

U Gerizimi je Isus poučavao učenike skupivši ih na nekom brdu. Sve do

sada mnogi od njih su služili uglavnom kao glasnici između učenika

raštrkanih po raznim četvrtima i Isusovih prijatelja. Bilo je i drugih koji su

većinom bili doma, koji su propustili većinu Isusovih poduka, nisu ništa

znali kako su drugi prolazili na misijama, niti su znali objasniti parabole.

Isus tad nastavi poučavati, objašnjavajući sve stvari ovim učenicima, na

jednostavan i lagan način, te im brzo navede sva svoja dosadašnja učenja.

Nakon toga, Isus ode s njima na sjeverozapad Gerizime, na oko četiri do

šest sati, do brdovita kraja jedne puste regije, te tamo provedoše noć. U

dolinama na zapadnoj strani prostranog planinskog lanca koji se protezao

kroz srce države, pasle su krda magaraca, deva i ovaca. Ovdje su doline

išle cik cak, kao biljka poznata kao uobičajena vučja šapa. U divljini je raslo

mnoštvo palmi, kao i neka vrsta stabla čije su unutarnje grane padale sve

do zemlje, a pod kojima se čovjek mogao odmarati kao pod šatorom.

Pastiri ovih krajeva koristili su ih često za zaklon.

Većinu noći Isus i učenici provedoše u molitvi i poučavanju. Isus je ponovio

mnoga uputstva koja je već dao, kada ih je prvi put poslao u rane misije.

Posebno me je zapanjilo kad sam čula da ne smiju imati privatna novca.

Sve to moraju povjeriti svojim superiorima, koje će izabirati svakih deset

godina. Isus im je pokazao znakove po kojima će znati, mogu li u nekom

mjestu izvesti neko dobro, te im reče neka otresu prašinu sa svojih

sandala pred onima koji ih budu zlostavljali, a onda ih pouči kako da se

opravdavaju kad ih uhite. Ne smiju biti uznemireni što će kazati, jer će im

riječi same doći u usta, niti se moraju bojati, jer je njihov život potpuno

siguran.

Tu i tamo u ovoj regiji, vidjela sam ljude s dugim štapovima i željeznim

toljagama. Čuvali su stada od divljih zvijeri, koje su inače dolazile gore od

obale.

Sutradan vrlo rano, Isus posla učenike i apostole u misiju. Nad apostolima,

kao i nad prvim učenicima, Isus je polagao ruke, dok je ostale samo

blagoslovio. Ovom je ceremonijom, napunio učenike novom snagom i

energijom. Međutim, nije to bio svećenički red, nego samo davanje milosti

i žara za duše. Obratio im se s puno riječi u svezi poslušnosti superiorima.

Petar i Ivan nisu ostali s Isusom, nego su otišli na jug, Petar u okolicu Jope,

a Ivan više na istok, u Judeju. Neki su otišli u gornju Galileju, neki u

Dekapolis. Toma je dobio zadatak do ode u okolicu Gergaze, na što povede

grupu učenika, otišavši okolnim putem do Asaha, grada smještena na

visoravni između dvije doline, oko devet sati od Seforisa i bar sat ulijevo

od glavnog puta. U ovom je gradu bilo jako puno Židova, a pripadali su

Levitima.

Isus je sad išao na sjeverozapad. S njim su išla petorica apostola, a svaki je

apostol pod komandom imao deset učenika. Sjećam se da sam vidjela

Judu, Jakova mlađeg, Tadeja, Saturnina, Barnabu, Natanela, Azora,

Mnasona i mladiće sa Cipra. Prvi dan su putovali šest do osam sati. I

slijeva i s desna ležali su im neki gradovi, pa su se s vremena na vrijeme,

grupe učenika odvojile od svoga Učitelja i otišle u te gradove. Isus je

zaobišao Tir po morskoj obali, slijeva od grada. Apostolima i učenicima je

pokazao neka mjesta na kojima će se za trideset dana ponovo sastati. Noć

je proveo kao i prethodnu, sa svojim društvom u molitvi, pod krošnjom

stabla.

8. Isus ide u okolicu Ornitopolisa i onda unajmljuje brod za Cipar

Vidjela sam Isusa sa sljedbenicima, učenicima i drugima, sveukupno njih

pedesetak, kako idu kroz duboku planinsku guduru. Za vidjeti, bijaše to

vrlo osebujna planina. Na njene obje strane, oko sat vremena hoda,

protezale su se sjenice i boravišta od lagana drva, a putnicima je izgledalo

kao da prolaze pokraj spilja. Ponekad je istak sjenice bio prekriven

mahovinom, grmljem ili travom. Tu i tamo bile su kao neke utvrde -

potpore, za sprječavanje odrona kamenja s gudure na put. Ovdje je

boravila sirotinja, odbačeni pogani, čiji je zadatak bio držati put čistim i

slobodnim od divljih zvijeri. Oni dođoše Isusu, te ga moljaše za pomoć

protiv ovih zvijeri, dugih, pjegastih stvorenja sa širokim šapama, kao

ogromni gušteri. Isus blagoslovi kraj i zapovijedi životinjama da se povuku

u crnu močvaru, koja bijaše u blizini. Pokraj puta su rasla velika stabla

naranči. Ovo mjesto bijaše udaljeno oko četiri sata od Tira.

Ovdje se Isus odvojio od svojih kompanjona, te je otišao duboko u guduru,

poučavajući tu i tamo pred spiljama u kojima su boravili ljudi. Put je vodio

niže, duž čistog potoka Leonta, koji je tekao po svom dubokom usjeku, a

otjecao je u more, par sati sjevernije od Tira. Preko potoka je napravljen

visoki kameni most, a na drugoj stani mosta bijaše veliki gostinjac, gdje su

učenici već čekali Isusa.

Odavde je Isus otposlao nekoliko svojih kompanjona u gradove zemlje

Kabul, a Judu Iškariotskoga s nekim učenicima do Kane, blizu Sidona.

Učenici su bili povjereni brizi apostola, svaki je nad njima bio kao superior,

raspolagao je svim dobrima koja su imali. Isus je samo Judi dao neku sumu

novca i to baš za njega osobno. Isus je poznavao njegovu pohlepu za

novcem, te ga nije htio izložiti iskušenju da traži novac od drugih.

Zamijetio je Judinu tjeskobnost za novcem, premda se Juda volio hvastati

svojom štedljivošću i striktnom pridržavanju zavjeta siromaštava. Kad je

primio novac, Juda upita Isusa, koliko smije na dan potrošiti. Isus odgovori:

'Onaj koji je svjestan svoje suzdržljivosti, ne treba ni pravila, ni upute. On u

sebi nosi svoj zakon.'

U gostinjcu je Isusa čekalo oko stotinu ljudi. Oni pripadahu istom

židovskom plemenu, kojeg je već posjetio i ohrabrio kod Ornitopolisa i

blizu Sarepte. Neki su amo došli kako bi se sreli s njim, dok su drugi bili iz

ovoga kraja, gdje im je bila i sinagoga. Oni primiše Isusa i njegove vrlo

ponizno i radosno, te im opraše noge.

Ljudi su nosili blagdansku odjeću vrlo drevne mode, imali su duge brade, a

kožni reveri visjeli im s ruku. Imali su puno jedinstvenih običaja, a neki su

bili zaista čudni, pa bijahu slični Esenima.

I pogani ovoga mjesta bijahu puni poštovanja prema Isusu. Oni su cijenili i

Židove, obrezivali su se daleko više nego oni u Dekapolisu.

Ovi su Židovi bili potomci rođenoga sina patrijarha Jude. Ovaj sin je

pobjegao od progonstva svoje braće, Hera i Onana, te se ovdje nastanio.

Njegova se obitelj izmiješala s poganima ove zemlje, nije silazila s drugim

Židovima dolje u Egipat, pa je najzad postala potpuno udaljena od religije i

običaja svoga naroda.

Kad je Jakov, nakon Dinine nesreće, živio blizu Samarije na Josipovu

imanju, pogani s kojima su se miješali ovi Judini potomci, već su iskusili

veliku želju da uđu u bračne odnose s Jakovljevim sinovima ili bar s

njegovim slugama i sluškinjama. Prešli su planine i ponizno legli pred

Jakova, te mu iznijeli želju da se međusobno žene, te su zaželjeli primiti

obrezanje. Ali Jakov nije htio ni čuti.

Kad je tad, taj progonjeni Judin sin sa svojom obitelji, potražio utočište

među ovim poganskim ljudima, bio je toplo dočekan, pa su se njegova

djeca ubrzo ženila i udavala s poganima. Kako je divno Božje oproštenje!

Ova vruća želja tih pogana, da se sjedine sa svetom rasom, nad kojom je

počivalo Obećanje, nije potpuno osujećena, pa su kasniji događaji doveli

do oplemenjivanja ovih ljudi, i to kroz prognane Judine potomke.

Usprkos velikim neredima, koji su nastali kroz ovakva međusobna

miješanja, ipak je među njima bila i jedna čista obitelj, koja je ostala skroz

nepomućena. Prvi je puta poučavana o Zakonu po Iliji, koji je ovdje često

navraćao. Sam se Solomon dosta trsio kako bi združio ove ljude sa

židovskim narodom, ali bez uspjeha. Ipak je među njima bilo stotinjak

pobožnih duša, čistih Judinih potomaka. Ilija je uspio ujediniti ovu odvojenu

granu s Izraelom. A u vrijeme Joakima i Ane, iz krajeva oko Hebrona, ovdje

su došli učitelji kako bi ih naučili održavati zapovijedi Zakona. Sad su među

njima živjeli i potomci tih učitelja, te su preko njih, Sirofeničanka i njen

narod, ušli u komunikaciju sa Židovima. Živjeli su u osjećaju dubokog

poniženja, smatrajući sebe nevrijednima da uopće koračaju po Obećanoj

zemlji. Kad je bio u Daberetu, Cipranin Cirinus im je govorio o Isusu, pa je

iz ove činjenice iskoristio priliku, da se s njim više zbliži.

Isus je isprva poučavao ispred gostinjca, a narod je stajao uokolo u

sjenicama ili pod stablima. Gostinjac je također pripadao Židovima, ili je

bio od njih unajmljen. Poslije je Isus poučavao u sinagogi, a izvana ga

slušalo veliko mnoštvo pogana. Sinagoga je bila prostrana i lijepa. Na

krovu je imala platformu, s koje je pucao dalek vidik po cijeloj okolici.

Tu su večer u gostinjcu Židovi priredili gozbu za Isusa. Tako su u tijelu

pokazali Isusu svoju iskrenu zahvalnost što ih nije prezreo, što je došao

među njih, izgubljene ovce Izraela, te im naviještao spasenje. Svoju su

genealošku kartu držali u istinskom redu. Sad je rasprostru pred Isusom, te

su bili istinski dirnuti kad su saznali, da iz jedne grane vuku isto porijeklo

kao Isus. Bilo je to istinsko slavlje, a svi su pomagali. Stalno su govorili o

Prorocima, posebno o Iliji, o kojemu su pričali sve najbolje, nabrajajući

njegova proroštva o Mesiji, kao i ona proroka Malahije, rekavši, da mora da

su skroz blizu vremena za njihova ispunjenja. Isus im je sve objašnjavao,

te je obećao da će ih uvesti u zemlju Judinu. Uistinu je ih poslije postavio

na južne granice Judeje, između Hebrona i Gaze.

U ovom je mjestu Isus bio odjeven u dugu, bijelu putnu haljinu. On i

njegovi sljedbenici bijahu opasani, a haljina im podignuta i zapasana za

pojas, kao što se čini za putovanje. Prtljage nisu imali. Što je bilo potrebno,

nosili su pod gornjom haljinom, omotano oko tijela. Neki su imali štapove.

Nikada nisam vidjela Isusa da je koristio neko uobičajeno pokrivalo za

glavu. Samo bi ponekad, nabacio na glavu šal, koji se uobičajeno nosio oko

vrata.

U ovom dijelu zemlje, bijaše neka ružna pjegava životinja, s membranskim

krilima, a mogla je vrlo brzo letjeti. Izgledala je kao ogromni šišmiš. Ove su

životinje dolazile iz močvarnih područja sve do morske obale, te su činile

velike štete. Nekoć je jednom i Egipat bio njima preplavljen. Ne bijahu to

zmajevi, a nisu bili ni toliko strašni. Zmajeva nije bilo toliko puno, a živjeli

su u zabačenim i pustim divljinama. U ovim krajevima su skupljali plodove

kao orah, nešto kao kesten, te neke bobice koje su rasle kao grozd.

Iz gostinjca, Isus ode do mora, koje je bilo oko tri sata udaljeno od Tira.

Duž luke, daleko u more protezao se sprud planine, kao neki poluotok, a

na njemu bijaše izgrađen grad Ornitopolis. U gradu je živjela nekolicina

Židova, pobožni i podložni poganima. Vidjela sam preko trideset poganskih

hramova, razbacanih posvuda po gradu. Ponekad mi se činio da luka

pripada gradu. Ovdje je Sirofeničanka imala jako puno građevina,

predionica i bojadisaonica platna, mnoštvo brodova, tako da je, mislim,

cijelo mjesto nekoć bilo pod vlašću njena pokojna muža ili njegovih

predaka. Ona je sad stanovala u samom Ornitopolisu, premda kao u

nekom predgrađu. Iza grada se uzdizala neka visoka gora, a iza nje ležaše

Sidon. Između Ornitopolisa i njegove luke tekao je potok. Između Sidona i

Tira, obala je, osim luke, bila divlja i nepristupačna. Luka o kojoj sam

govorila, bila je najveća između Sidona i Tira, pa se u njoj velik broj lađa

tiskao, čineći od luke mali grad.

Vlasništvo Sirofeničanke, s brojnim građevinama, dvorovima i vrtovima,

izgledalo je kao ogromno imanje. Njene su plantaže i tvornice bile prepune

radnika i robova, a cijele su obitelji imale kuće na njima. Ali sada, stvari su

sada mirovale, bivša aktivnost nije dosada bila uspostavljena na staru

razinu. Gospođa se oslobađala starih navezanosti, od svih starih veza, te je

htjela da njeni radnici izaberu među sobom nadglednika.

Ornitopolis je bio smješten oko tri sata od mjestašca preko potoka, gdje je

Isus proveo noć, ali od boravišta siromašnih Židova bi udaljen sat i pol.

Kad je Isus išao prema luci, prošao je ravno kroz ovo mjesto, Ornitopolis

mu bijaše slijeva. Židovsko naselje bijaše smješteno prema Sarepti, a sada

ga je baš obasjavalo izlazeće sunce, jer je s te strane gora blago padala.

Na sjevernoj strani bijaše prava sjena. Položaj je bio vrlo pogodan. Između

Ornitopolisa, luke i židovskog naselja, bijaše jako puno čvrstih građevina,

toliko puno malih naselja, pa kad biste ih pogledali iz zraka, pomislili biste

da su nekada bili jedno naselje.

Sa Isusom su bili samo Jakov mlađi, Barnaba, Mnason, Azor, Cirinusova

dva sina i mladi Cipranin, kojeg su ta dva sina dovela k Isusu. Svi ostali

apostoli i učenici bijahu na misijama, raštrkani po okolici. Juda je zadnji

otišao. Sa svojom grupicom, otišao je do Kane Velike.

Sa svojim kompanjonima, Isus ode do kuće Sirofeničanke, koja ga je, sa

svojim izliječenim rođakom, pozvala na gozbu. Tamo su ga očekivali brojni

okupljeni, kao i sirotinja i bogalji, od kojih je Isus mnoge izliječio. Boravište

Sirofeničanke, sa svojim brojnim građevinama, dvorištima i vrtovima,

vjerojatno je bilo veliko kao cijeli Dulmen. Na galerijama mnogih građevina

bijahu rastegnuti komadi žutog, purpurnog, crvenog i nebesko plavog

platna. Ove su galerije bile toliko široke, da su omogućavale šetnju po

njima. Žuto bojilo se izvlačilo iz neke biljke, koju su kultivirali u okolici. Za

crvenu i purpurnu boju koristili su slinu nekih morskih puževa. Vidjela sam

mnoge velike platforme, u koje su ti puževi uhvaćeni ili su ih tu kultivirali,

a bilo je i drugih mjesta punih sline, kao žablja pjena. Tlo općenito nije bilo

baš plodno, kao u Palestini, a uokolo bijaše mnoštvo ribnjaka i jezera.

Kad biste s obale gledali na pučinu mora, činilo vam se da ste na višem

položaju nego okolica, a plavetnilo se dizalo i stapalo s nebom. Tu i tamo

na obali, bijaše niskih stabala s velikim debelim deblom i široko

rasprostranjenom krošnjom. Njihovo se gusto korijenje jako rasprostiralo,

sve do u vodu, tako da ste mogli hodati po njemu dok ne biste došli do

kopna. Crna debla većinom bijahu šuplja i prikladna kao skrovište

svakojakih insekata.

Isus je bio dočekan s počastima. Dok je počivao kraj stola, udovičina kći

mu je izlila iz ploske miomiris na glavu. Majka mu je poklonila sukna,

pojaseve, te tri trokutaste zlatne kovanice. Kći je poklonila komade istog

dragocjenog metala, spojena lancem.

Isus se nije kod njih dugo zadržavao, nego je sa svojim društvom otišao do

luke, gdje su ga časno dočekali gradski Židovi i ciparski Židovi, koji su se

tamo okupili jer su se vraćali na Cipar s Pashalnih svečanosti. Isus je

poučavao u sinagogi, a oko nje ga slušahu i brojni pogani.

Već su se zvijezde pojavile, kad je Isus sa svim putnicima, sišao do luke i

ukrcao se na lađu. Noć je bila bistra, a zvijezde se činile većima nego li su

naše. U luci je bila cijela mala flota lađi spremna ukrcati sve putnike. Jedna

velika bijaše nakrcana prtljagom, robom i stokom, te brojnim magarcima.

Deset je galija imalo jedra. Na njih su se ukrcali putnici, te Isus i učenici.

Pet je ovih galija bilo privezano užadima, sprijeda i sa strana za lađu s

teretom, koja je plovila iza njih. Ostalih pet je formiralo kao neki vanjski

krug oko njih. Svaka je od ovih lađi imala, kao i Petrova, klupe za veslače,

podignute oko jarbola i dolje ispod njih male kabine. Isus je stajalo blizu

jarbola lađe koja je bila privezana na teretni brod, i kad su se otisnuli, Isus

blagoslovi i kopno i more. Jata nekih prilično velikih riba, s dosta velikim

ustima, plivalo je pokraj lađa, izvirujući iz vode, kao da slušaju Isusove

propovijedi na lađi.

Putovanje je bilo zaista brzo, more mirno, a vrijeme predivno, tako da su i

mornari, i pogani i Židovi, uzvikivali: 'O kako divno putovanje! To je

zahvaljujući Tebi, o Proroče! Isus je stajao pokraj jarbola. Isus im reče neka

šute, te daju slavu samo Svemogućem Bogu. Tad im progovori o Bogu,

jedinom i svemogućem, te o Njegovim djelima, o prolaznosti poganskih

čudesa, o blizini vremena, da, već su tu, kad će najveće spasenje biti dano

zemlji, radi spasenja pogana. Cijela je propovijed bila za pogane.

Nekoliko se žena na lađama držalo odvojeno. Mnogi su putnici imali

morsku bolest, ležali bi uokolo, u povučenim kutovima, te žestoko

povraćali. Isus je ozdravio nekoliko na palubi svoje lađe. Tad ga s drugih

lađa pozvaše i mnogi drugi, tražeći pomoć, a Isus ih ozdravi na daljinu.

Također sam ih vidjela kako blaguju na lađama. U nekakvim metalnim

posudama su ložili vatru, od nekakvih dugih usukanih štapova, smećkastih

i prozirnih kao ljepilo, a natapali su ih u vrućoj vodi. Hranu su slali u

porcijama, s obručem i ručkom. U njima bijaše nekoliko udubljenja kao

tanjurići za razne obroke, na primjer okrugle kruhove, povrće, itd. Na njih

su izlijevali nekakav sos.

Iz Ornitopolisa do Cipra, more nije izgledalo toliko široko, kao ono iz Jope.

Tamo ne možete ništa vidjeti osim pučine.

Predvečer su brodovi uplovili u luku Salamis, koja bijaše vrlo prostrana i

sigurna. Bila je jako utvrđena s lukobranima i visokim zidinama, te s dva

mola koja se pružahu daleko u more. Sam je grad bio izgrađen dobrih pola

sata od obale, premda ste to teško mogli zapaziti, budući je međuprostor

prekriven stablima i prekrasnim vrtovima. U luci su bili brojni brodovi.

Zbog toga Isus nije mogao prići bliže obali, koja se kao jako visok bedem,

ovalno uzdizala. Osim toga, lađe su nosile previše vode da se bliže približe.

Blizu obale bijaše nekoliko manjih lađi, privezanih užadima za kopno. One

su teglile veće lađe, primajući njihove putnike, te su s pomoću užadi

privlačili lađu k obali.

Tako su na obali bili neki Židovi, koji su došli dočekati Isusa i učenike. Na

obali bijahu i mnogi drugi, koji su vidjeli brodove na pučini, te dolazili iz

grada u svečanim procesijama dočekati ih. To je bio običaj, tako primati

Židove koji se vraćahu s Pashe. Ovi na obali bijahu uglavnom stariji ljudi,

žene, djevojke i školska djeca s učiteljima. Imali su svirale, nosili duge

uske barjake, zelene grane, krune na štapovima, a pjevali su pjesme

radosnice.

Cirinus, tri starija Barnabina brata, te neki stariji Židovi u blagdanskim

nošnjama, dočekaše Isusa i njegove sljedbenike, te ih odvedoše do

predivne zelene terase, koja bijaše nedaleko luke. Tamo su raširili tepihe,

a bazene za pranje napunili vodom. Stolovi bijahu puni raznih obroka i

okrjepe. Cirinus i njegovi prijatelji opraše noge Isusu i njegovim učenicima,

te ih odvedoše do stolova.

Sad su doveli jednog starca, Jonasova oca, novog učenika. On pade plačući

sinu oko vrata, a ovaj mu predstavi Isusa, pred kojega čovjek pade nice.

Čovjek je bio zdvojan što će biti od njegova sina, jer su se oni koji su s njim

krenuli na putovanje, već odavno vratili. Svi su se jako brinuli radi

povratka hodočasnika iz Jeruzalema. Neki su se probijali kroz svjetinu i

govorili: 'Je li ovaj ovdje? Je li onaj ovdje?', te kad bi pronašli koga su tražili,

zagrlili bi ga, te ga odveli. Vijesti o masakru u Hramu, već su stigle na

Cipar, a narod je bio jako zabrinut zbog povratka svojih dragih.

Mjesto gdje su dočekali Isusa bijaše predivno. Na zapadu bijaše ogroman

grad s brojnim građevinama s kupolama i tornjevima, a zalazeće ih sunce

obasjavaše, tonuvši veliko i crveno za horizont. Na istok se pružao pogled

na more, a preko njega na prostrane planine Sirije, koje parahu oblake.

Salamis ležaše usred široke ravnice, prekrite brojnim prekrasnim visokim

stablima, terasastim divnim vrtovima. Činilo mi se da je tlo vrlo rahlo, kao

prašina ili pijesak, čini se da je nedostajalo pitke vode. Ulaz u luku nije bio

otvoren. Bio je zapriječen utvrđenim otocima, između kojih bijaše jedno

široko i nekoliko manjih sidrišta. Otočići bijahu utvrđeni polukružnim

tvrđavama, niskim i širokim, a kroz njihove prozore, moglo se promatrati

sve što se događa vani. Židovska četvrt bijaše na sjevernoj strani grada.

Kad je Isus sa svojim sljedbenicima napustio luku i otišao na pola sata

prema gradu, skrenuše nadesno, premda su još uvijek bili van grada,

otiđoše dosta na sjever.

Kad su Isus i učenici stigli, Židovi hodočasnici već su se okupili na

otvorenom prostoru, na nekom uzdignutom terasastom trgu. Na

povišenom mjestu, stajao je jedan stari glavešina sinagoge. On je primao

informacije od hodočasnika o detaljima putovanja i događajima. Ispitivao

ih je jesu li ozlijeđeni, ili je li se itko žalio na njih, te je dobio izvještaj o

događajima u Jeruzalemu. Na ovom skupu ne bijaše Isus s učenicima. On

je rijetko svečano priman od strane starijih Židova, a starac je s povišenja

govorio okupljenom narodu, nakon čega su se razišli svojim kućama.

Na vrhu dviju ulica, koje su omeđile židovsku četvrt, bijaše podignuta

predivna sinagoga, boravišta glavara i rabina, škole, a malo podalje,

bolnica s nekim bazenom ili ribnjakom. Cesta koja je vodila u grad bijaše

vrlo tvrda i solidna, prekrivena finim pijeskom, zasjenjena predivnim

stablima. Na najvišoj točki židovskog mjesta okupljanja, bijaše posađeno

stablo, na čijim je jakim granama čovjek mogao sjediti kao u sjenicama.

Isus i njegovi sljedbenici bijahu otpraćeni od glavara do velike dvorane

blizu sinagoge, gdje su proveli noć. Isus je ozdravio neke bolesnike od

vodene bolesti, a u predvorje su ih donijeli na nosiljkama. U ovoj je kući

bila velika predavaonica, te su tamo putujući rabini spavali. Bijaše vrlo

zgodna, izgrađena u poganskom stilu, s kolonadama. Unutrašnjost bijaše

jedna ogromna soba, s amfiteatralnim sjedištima, te učiteljskim stolcima

poredanim duž zidova. Na donjem katu, duž zidova bijahu smotane

ležaljke, a iznad njih zasloni, zasukani i pričvršćeni na zid, a postavljali su

ih između ležaja, tako formirajući privatne odaje. Izvana ste se mogli

popeti na ravni krov dvorane, a na njemu bijahu postavljene razne biljke u

lončanicama.

Jonasov je otac, sad učenik, ovdje proveo noć, jer on ne bijaše iz grada, ali

su Cirinus i njegovi sinovi otišli doma.

9. Isus poučava u Salamisu

Sutradan ujutro, Isus praćen superiorom i nekim časnim starcem, te nekim

učiteljima, ode do bolnice. Bolnica bijaše ovalna građevina, a oko nje vrt.

Usred vrta bijaše bazen ili ribnjak, za kupanje. Za kuhanje i piće, vodu su

skupljali u velike badnje, te je pročišćavali pomoću nekih plodova koje su

bacali u vodu. Oko ribnjaka je raslo ljekovito bilje. Trećinu bolnice su

okupirale bolesnice, a taj je dio bio odvojen od ostatka zaključanim

vratima.

Isus je ozdravio neke bolesnike od vodene bolesti, te bolesnice od

kostobolje, kao i neke koje je tek počela napadati lepra. Novo ozdravljeni

su slijedili Isusa do trga, gdje su se u međuvremenu okupili i ostali Židovi.

Isus je prvo propovijedao muškarcima. Govorio je o skupljanju mane u

pustinji, te reče da je došlo vrijeme za skupljanje istinske nebeske mane,

nauke o obraćenju srca, a nova vrsta Kruha s neba, istinski Nebeski Kruh,

bit će im darovan.

Kad je propovijed završila, muškarci se povukoše, a žene zauzeše njihovo

mjesto. Bilo je prisutno stvarno mnogo poganki, ali one su ostale stajati

otraga, na distanci. Isus je poučavao žene općenitim terminima, jer su tu

bile i poganke. Govorio im je o jednome, Svemogućem Bogu, Ocu i

Stvoritelju neba i zemlje, o ludosti mnogoboštva, te o Božjoj ljubavi prema

čovječanstvu.

Nakon toga, Isus sa sljedbenicima ode na večeru kod superiora, premda je

bio pozvan i od strane nekoliko rabina. Superiorova kuća bijaše velika,

poganske arhitekture, s predvorjima, otvorenim trjemovima i terasama.

Sve je bilo spremljeno za veliku gozbu. Pod kolonadama bijahu poslagani

brojni stolovi, a bijahu podignuti i veliki slavoluci, ukrašeni vijencima. Čini

se da će to biti veliki banket, uglavnom u Isusovu čast, te u čast povratka

hodočasnika. Superior je odveo Isusa u pokrajnju zgradu, gdje je bila

njegova supruga i neke druge žene. Pratilo ih nekoliko pismoznanaca.

Kad su velikim naklonom, zakrabuljene žene pozdravile Isusa, a Isus im se

obrati s nekoliko divnih riječi, uđe procesija cvijećem okrunjene djece,

svirajući frule i druga glazbala, te odvede Isusa na gozbu. Stol bijaše

ukrašen vazama i buketima cvijeća. Bili su veći nego oni u Judeji, a gosti su

počivali manje ispruženo, bliže jedni drugima. Svi su oprali ruke. Među

jelima bijaše i janjetina. Isus raskomada janje, te ga raspodjeljivaše

gostima na malim okruglim kruhovima.

Tad se opet pojave djeca s instrumentima. Među njima bijaše i neke slijepe

djece, te nekih s deformacijama. Tu su djecu vodile djevojčice od 8 do 10

godina, a među njima i domaćinova unuka ili čak praunuka. Sve su bile

odjevene u fini bijeli materijal, nešto kao svila. Odjeća koja se nosila u

ovim krajevima ne bijaše toliko komotna u kroju, niti je bila lepršava, kao

ona u Judeji. Kosa im visjela u tri dijela, a krajevi ujedinjeni u pletenicu ili

zajedno pričvršćeni nekom vrstom ukrasa, s kojeg su visjele razne male

drangulije, rese, biseri ili crvene kuglice kao bobice. Nekoliko je djevojčica

nosilo veliku cvjetnu krunu, ukrašenu raznim ukrasima. Kruna se sastojala

od više okruglih manjih kruna, spojenih zajedno. Na vrhu krune bijaše

sjajna resa, ili zastavica. Mislim da vijenci ne bijahu od prirodna cvijeća,

bar nisu cijeli, jer mi je većina cvijeća izgledala kao svila, ili vuna

pomiješana s perjem i raznim sjajnim ukrasima.

Djevojčice postave ovu veliku krunu kao kanape na visoki pijedestal,

jednostavno ukrašen, a stajaše iza Isusova sjedala, dok su druge djevojčice

donijele aromatično bilje i parfeme u posudicama i alabastrenim vazama,

te ih postaviše pred Isusa. Jedno dijete koje je bilo iz kuće domaćina, razbi

jednu plosku i izli sadržaj na Isusovu glavu, te ga razmaže pomoću platna

po Isusovoj kosi. Nakon toga se dijete povuče.

Djevojčice su sve ovo izvodile s potpunom sabranošću i bez riječi. Uvijek

su imale oborene oči, te nisu nikad pogledavale prema gostima. Isus je

vrlo mirno primio njihovu pažnju, te im zahvali nježnim i divnim riječima.

Sve su žene bile zajedno i zajedno su i blagovale.

Nikad nisam vidjela Isusa i njegove učenike kako dugo počivaju kraj

stolova. Isus je po učenicima stalno slao hranu i piće ka stolovima sirotinje,

a učenici su većinu vremena posluživali druge. Nakon nekog vremena,

sam je Isus išao od stola do stola, dijeleći hranu, poučavajući i

objašnjavajući.

Nakon gozbe, s Isusom i učenicima pođe sam superior i neki učitelji do

akvadukta, koji se pružao od zapada. Grad je inače imao lošu vodu. Vidjela

sam neke od ovih velikih građevina, kao ogromni mostovi, kako imaju

mnoge rezervoare ili cisterne. Svaki je dio grada imao svoj akvadukt i

rezervoar. S nekih su dovodili vodu, a s nekih je odvodili. Židovski

rezervoar je stajao napose. Oni ga pokazaše Isusu, požalivši mu se na

manjak i lošu kvalitetu vode, te željaše da to Isus popravi. Isus progovori o

novom rezervoaru u nastajanju, te reče da na njemu želi podijeliti krštenje,

te im reče kako bi ga trebali ukrasiti i srediti.

Nakon toga, nastaviše do sinagoge, jer je započinjao Šabat. Bijaše to

velika i divna sinagoga, obasjana brojnim lampama, prepuna naroda. Vani

su oko sinagoge vodile stepenice i balkoni, odakle su gledatelji mogli

vidjeti i čuti što se događa unutra. Sva su ova mjesta okupirali pogani, a i

dolje su nakrcali unutrašnjost sinagoge, pa su sad stajali kraj Židova.

Propovijed je bila iz odlomaka iz treće Mojsijeve knjige, koji je govorio o

žrtvi i raznim zakonima, a drugo čitanje bijaše iz Ezekijela. Ove su odlomke

pročitali neki pismoznanci, na što Isus objašnjavaše i komentiraše, a narod

bijaše zapanjen i duboko impresioniran. Isus je također govorio i o svojoj

vlastitoj misiji, te o skorom njenom ispunjenju. Njegovi slušatelji nisu

vjerovali da je Isus samo Prorok, nego vjerovaše da je više od Proroka.

Mislili su, mora da je bar jedan od preteča Mesije. Isus im objasni da je

preteča bio Ivan, te nabroji brojne znakove po kojim će prepoznati Mesiju,

bez da im je jasno pokazao da je on sam taj Mesija. Ipak su ga razumjeli,

te ga slušaše s poštovanjem i respektabilnim strahom. Nakon propovijedi,

svi se raziđoše kućama, a Isus se s učenicima vrati do superiorove kuće.

Isus je u Salamisu, cijelo vrijeme bio dobro dočekivan, s izuzetnom

pažnjom. Oko njega se tiskahu stanovnici mjesta, svi željni iskazati mu

čast, jer među njima ne bijaše podjela i sekti. Isus je ozdravio nekoliko

bolesnika u njihovim domovima. Ovdje su Židovi i pogani živjeli u prisnim

odnosima, premda u odvojenim četvrtima. Židovska četvrti imaše dvije

ulice.

Kuća Cirinusovih sinova bijaše velika, četvrtasta zgrada. Bavili su se

trgovinom, te su imali brodove. U Salamisu je prevladavao poganski stil

arhitekture. Vidjela sam brojne tornjiće i šiljke, puno ukrasa u obliku

salata, takvih prozora, te sve vrste ukrasa na građevinama. Kad su stigli

amo, žitelji su Isusu i učenicima dali potpuno nove sandale, te su im

zamijenili odjeću. Međutim, Isus je sve to zadržao, dok mu nisu iščetkali

njegove stare sandale i odjeću, a nove je dao sirotinji.

Na Šabatsko jutro, Isus opet poučavaše u sinagogi, a govorio je o vremenu

milosti i ispunjenju proroštava, i to tako elokventno, da su mnogi slušatelji

plakali. Isus ih nagovaraše na pokoru i krštenje. Ove su propovijedi trajale

oko tri četiri sata.

Kad su završile, Isus ode s učenicima i pismoznancima do Cirinusova

doma, gdje su svi bili pozvani na objed. Kuća je bila baš između židovske i

poganske četvrti. Salamis je imao osam ulica, a dvije su pripadale

Židovima. Malo društvo nije išlo kroz ove dvije, nego je išlo putem koji je

vodio između obje četvrti, otpozadi kuća. Na tom su putu prošli kroz velika

gradska vrata. U vežama vrata bijahu okupljeni brojni pogani, muškarci,

žene i djeca. Vrlo poštovano pozdravljaše Isusa i njegove sljedbenike, ali

nekako s daljine i plaho. Slušali su njegove propovijedi u sinagogi, pa su ga

sad došli pozdraviti sa svojim prijateljima.

Na kraju jedne ulice i na polovici zidina poganske četvrti, bijaše divna

Cirinusova kuća, s brojnim dvorištima i pokrajnjim zgradama. Čim su kuću

ugledali u daljini, vidješe da se iz nje približava Cirinusova supruga i kćeri

sa slugama. Oni pozdraviše Isusa i njegove. Cirinus je imao pet kćeri, te

brojne nećakinje i mlade rođake. Sva su ova djeca sa sobom nosila

poklone, koje su nakon što su se poklonila, odložila kraj Isusovih nogu, na

tepihe koje su prethodno tamo raširili. Pokloni bijahu drangulije u

svakojakim oblicima i formama, neke od jantara, neke od koralja, a

posebno mala stabalca na podestima. Činilo se da je svako dijete željelo

ponuditi najdraži dar, pa ako nisu uspjeli prići dovoljno blizu Isusu, uručili

bi ga njegovim kompanjonima.

Cirinusova kuća bijaše vrlo prostrana, građena u poganskom stilu, s

predvorjima i vanjskim prostranim stepeništem. Na krovu bijaše lijepo

aranžiran vrt s lončanicama. Sve je bilo ukrašeno u blagdanskom ozračju.

Stol je bio višlji nego uobičajeno, sa crvenim stolnjakom, preko kojega

bijaše prozirni od sjajne svile, ili fino pletene slame. I ležajevi oko stola

bijahu u poganskom stilu, kraći od onih koje su Židovi koristili. Osim

učenika, gostiju bijaše dvadesetak. Žene su blagovale odvojeno, a poslije

večere, svi otiđoše na uobičajenu Šabatsku šetnju do akvadukta.

Odavde je Isus s učenicima bio odveden od novog učenika Jonasa, do kuće

svoga oca, koja bijaše malo izvan židovske četvrti, okružena vrtovima. Bila

je kao neka velika farma, imajući nešto samostansko u svom izgledu.

Starac je bio Esen, a s njim boraviše, premda u odvojenom dijelu kuće,

nekoliko starica, rođaka udovica, nećake ili kćeri, koje bijahu nekako

drugačije odjevene, a imahu bijele velove. Starac je bio ponizan i radostan

kao dijete, te je dopustio da ga njegova djeca vode k Isusu. Bio je u

nedoumici što pokloniti Isusu, jer nije imao blaga. Ali, on pokaza na sebe i

na sve oko sebe, svoje sinove, kćeri, kao da govori: 'Gospodine, sve što

imamo, sve je tvoje – i moja draga djeca, moji su sinovi tvoji!' Starac je

pozvao Isusa i učenike da dođu sutra na večeru.

Tad se Isus vrati do akvadukta, te progovori sa superiorom o uređenju

bazena-zdenca za krštenje, koji još ne bijaše pod krovom, te još nije imao

dotoka vode. Prvo su morali izmoliti ili kupiti vodu od pogana. Do bazena

će se dovesti pomoću akvadukta, koji je na ravnici bio jedan kat viši, sa

svojim rezervoarima s obje strane. Izvor vode bijaše u jednom zapadnom

planinskom masivu. Novi bazen za krštenje je imao više od četiri ugla, a

imao je i stepenice koje su vodile dolje u nj. uokolo bijahu izdubine u obliku

plitica, a mogle su se napuniti vodom pomoću pumpe. Svud uokolo bijaše

bedem, a kraj bazena bijaše i divan otvoreni prostor sa sjenicom, taman za

propovijedanje.

Tu se okupilo veliko mnoštvo pogana i Židova, te im Isus reče da će sutra

održati propovijed, onima koji se žele krstiti. Židovi su stalno napominjali

Iliju i Elizeja, koji su također onomad bili ovdje.

Tu i tamo uz put, poredale su se Židovke sa svojom djecom. Isus je

dopustio malenima da dođu k njemu, one koji bi oklijevali pozvao bi k sebi,

te ih je sve blagoslivljao. Odvojeno su stajali neki poganski učitelji, te

majke omotane žutim velovima sa svojom djecom. Isus ih je izdaleka

blagoslovio.

Nakon toga, svi otiđoše u sinagogu, na završne Šabatske svečanosti. Isus

je opet poučavao o žrtvi, uzevši tekst iz treće Mojsijeve knjige (Levitski

zakonik) i proroka Ezekijela. Bilo je nešto neopisivo slatko i impresivno u

Isusovim riječima, kad im je ukazivao da se sada obistinjuje Mojsijev zakon

u najvažnijem značenju. Isus je govorio o žrtvi čista srca. Reče da

umnažanje žrtava i tisuću puta, ne može više imati nikakvu važnost, jer

čovjek mora očistiti svoju dušu i žrtvovati svoje strasti, kao Bogu ugodan

miris. Bez da je išta osudio, bez da je išta odbacio ili zatajio ijedan Mojsijev

propis, Isus im objasni propise u njihovu pravom značenju, učinivši tako

Zakon ljepšim i vrjednijim štovanja. Istovremeno je Isus pripremio svoje

slušatelje za krštenje, nagovarajući ih na pokoru, jer se vrijeme približilo.

Isusov glas i ton njegova glasa bijahu tako divni, duboko prodiruća struja

svjetla. Isus je govorio nevjerojatno mirno i moćno, nikad brzo, osim

ponekad, kada bi govorio s Farizejima. Tada bi njegove riječi bile kao oštri

mačevi, a glas bi mu bio manje nježan. Inače ton njegova uobičajena glasa

bijaše pravi tenor, perfektno čist u zvuku. Isus je mogao bez povisivanja

glasa, biti jasno čujan i kad je bila veća graja.

U sinagogi su se recitirali psalmi i molitve, slično našem koralnom pjevanju

i kršćanskoj Misi, a ponekad su Židovi naizmjence pjevali. Na ovaj je način

Isus čitao odlomke iz Pisma, te ih objašnjavao.

Nakon Isusove propovijedi, jedan stari pobožni pismoznanac obrati se

skupu. Imao je dugu rijetku sijedu bradu, te ljubazan dobrostiv lik. Nije bio

iz Salamisa, već je bio siromašni putujući učitelj, koji je na otoku išao od

mjesta do mjesta, posjećujući bolesnike, tješeći zatočene, skupljajući sve

za sirotinju, poučavajući nehajne i djecu, hrabreći udovice, te

propovijedajući po sinagogama.

U ovoj zgodi, čini se da ga je nadahnuo Duh Sveti. On se obrati narodu

govorom koji je svjedočio o Isusu, kao što nikada dosada javno nisam čula

od nijednog rabina. On nabroja sve blagodati Svemogućeg Boga dane

njihovim precima i njima, te ih nukaše da mu žurno zahvale, što je

dopustio da ovakav Prorok dođe k njima, ovakav Učitelj, kojemu također

duguju hvalu što je radi njih, prošao tako dalek put iz Svete zemlje i došao

k njima.

Podsjetio ih je na Božju milost njihovu plemenu (oni bijahu iz Isakarova

plemena), te ih pozva na pokoru i popravak života. Reče im da ih Bog neće

tako žestoko tretirati, kao onda kad je žestoko kaznio izrađivače i

klanjatelje zlatnom teletu. Ne razumijem značenje ove njegove aluzije.

Možda su mnogi iz ovoga plemena bili među tim klanjateljima. Također im

je rekao i divne stvari o Isusu: da ga cijeni više od Proroka, premda se ne

usuđuje reći, tko je On ustvari, da je ispunjenje Obećanja blizu, da se vi

moraju osjećati sretnima što slušaju Njegove propovijedi, i da žive u istoj

epohi takve nade, takve utjehe za Izraela. Narod je bio duboko potresen,

te su mnogi plakali od radosti. Sve se ovo događalo u Isusovoj prisutnosti,

a on je mirno stajao postrani sa svojim učenicima.

Poslije toga, Isus sa svojim sljedbenicima ode do kuće Starca, gdje je

rasprava postala življom. Svi su nastojali nagovoriti Isusa da ostane s

njima. Citirali su riječi nekih Proroka, koje su opisivale progonstva i

trpljenja, a čini se da su se odnosila na Mesiju. Rekoše da se takvo nešto

ne bi smjelo dogoditi Isusu, te ga upitaše, nije li on preteča Mesije. Tad im

Isus progovori o Ivanu, te izjavi da ne može više ostati s njima. Jedan o

prisutnih, koji je bio u Palestini, kad je tamo bio i Isus, poče govoriti o

mržnji Farizeja na Isusa, te izreče neke teške riječi o toj sljedbi. Ali, Isus ga

žestoko prekori, rekavši par riječi u njihovu ispriku, te okrene razgovor na

druge teme.

Sutradan je kraj bolnice i novo izgrađenog zdenca, Isus pripremao narod

za krštenje. Nekolicina iz bolnice ispovijedi se Isusu, za što su se povukli

nastranu nasamo s Isusom. Isus reče da vodu za krštenje stave ustranu, a

onda su učenici u njoj krstili bolesnike.

Kad je Isus došao do otvorena prostora kraj kršteničkog zdenca, nađe

tamo veliko mnoštvo koje ga je čekalo. Među njima bijahu brojni pogani,

jer se tijekom noći iz okolice tamo slijevao mnogi narod. Isus je poučavao

stojeći pod sjenicom. Govorio im je o vlastitoj misiji, o krštenju, o pokori, te

im je objasnio Očenaš.

10. Isus pozvan u kuću rimskog zapovjednika grada Salamisa

Dok je Isus propovijedao, dođe glavarima jedan poganski vojnik ili glasnik

s porukom svoga gospodara. Dogodilo se da je jedan rimski zapovjednik u

Salamisu zaželio razgovarati s novim Učiteljem, te ga poziva u svoj dom.

Vojnik je predao poruku prilično odlučno, kao da Isusu dovodi bolesnika,

koji baš nije voljan odmah prići. Glavari preko učenika, u vrijeme pauze

poduke, proslijediše poruku Isusu. Isus odgovori da će doći, te nastavi

podučavati.

Nakon poduke, Isusa krenu k zapovjednikovoj kući, praćen glasnikom i

glavarima. Prije nego su stigli do glavnih vrata grada Salamisa, morali su

proći istim putem kojim su došli iz luke, a put je bio dug oko sat i pol. Vrata

su bila lijepa, nadsvođena lukom, poduprta stupovima. Dok su prolazili kraj

velikih zidina i usputnih velikih vrtova, pogani i radnici gledaše za njima

upitnim pogledima. Dok je Isus prolazio, mnogi su se stidljivo skrivali iza

zidina i grmlja. Kad uđoše u Salamis, otiđoše do velikog trga. Dok su išli,

ispred kuća, u trjemovima, na terasama i iza ograda stajaše žitelji. Na

nekim uglovima ulica stajahu poganke s djecom, poredane tri po tri u

pravilnu nizu. Žene su bile zamotane u velove, a kad bi Isus prolazio one bi

se duboko naklonile. Tu i tamo, djeca, a ponekad i neke žene, prilazile bi

učenicima i Isusu, te im poklanjale male darove, kao kitice mirišljiva

cvijeća, male bočice s parfemom, ili male smeđe kolačiće, koji su također

imali lijep miris. Valjda je to bio običaj u ovim krajevima, kada se željelo

iskazati gostu čast. Isus ih je gledao svojim odobravajućim i blagim

pogledom, te ih blagoslivljaše izdaleka.

Po gradu sam vidjela statue idola. Ne bijahu kao grčki ili rimski idoli, koji

bijahu ljudskog oblika, već bijahu likovi s krilima, nešto slično kao u

Sidonu, Tiru i Jopi. Vidjela sam i neke slične lutkama.

Dok su tako išli kroz grad, svjetina koja je slijedila Isusa stalno se

povećavala, a narod se slijevao iz svih kutaka i ulica grada k velikom trgu.

U centru trga bijaše divan zdenac. U njega su vodile stepenice, a nasred

zdenca voda je bubrila. Zdenac je bio nadsvođen krovištem, kojeg su

podupirali stupovi. Bijaše okružen i otvorenim trjemovima, malim stablima

i cvijećem. Ulaz u zdenac je obično bio zaključan. Narod je iz njega mogao

dobiti vode samo u posebnim prilikama, budući je ova voda bila najbolja u

gradu, a smatralo se da posjeduje neka ljekovita svojstva.

Nasuprot zdenca bijaše komandantova palača sa svojim kolonadama. Na

nadsvođenom balkonu, poduprtom stupovima, sjedio je na kamenom

stolcu rimski komandant, gledajući Isusov dolazak. Bio je odjeven u vojnu

uniformu, bijelu tuniku koja je bila pripijena uz tijelo, tu i tamo prošarana

crvenim trakama. Sezala je do iznad koljena, a na rubu je završavala

trakama ili resama. Noge mu bijahu opletene trakama. S ramena se

spuštao crveni plašt, a na glavi mu bijaše šljem. Zapovjednik je bio

robustan, čvrst momak, s kratkom kovrčavom crnom bradom. Iza njega i

po stepenicama, stajahu ostali rimski časnici i vojnici.

Pogani su bili zapanjeni čašću koju je zapovjednik iskazao prema Isusu. Jer,

kad je Isus došao, on siđe s terase, uhvati jedan svoj platneni šal za jedan

kraj, a drugom rukom za drugi kraj šala, te se pred Isusom duboko pokloni.

Tad povede Isusa uz stube k terasi, gdje ga ljubazno ispitivaše. Reče da je

čuo o njemu kao o novom Proroku i mudrom Učitelju. On sam poštuje

židovski Zakon. Ako je sve istina što mu je o Isusu rečeno, Isus je onda

uistinu i učinio sva ona čuda. Tko mu je dao vlast da čini takve stvari, pitao

je Isusa. Je li on obećani Utješitelj, židovski Mesija? Židovi očekuju kralja –

je li on taj Kralj? Kako misli osvojiti to svoje Kraljevstvo? Ima li negdje neku

tajnu vojsku? Možda je došao ovdje na Cipar, kako bi među Židovima

skupio svoje sljedbenike? Hoće li proći dugo vremena dok se ne pokaže u

svoj svojoj moći? – zapovjednik je stalno postavljao ovakva slična pitanja,

tonom punim respekta i iskrenosti. Njegove simpatije i poštovanje prema

Isusu bijahu očite. Isus je na sve odgovarao zakukuljeno i općenitim

terminima, kao što je uobičajeno postupao kada su mu vlasti postavljale

takva i slična pitanja.

Na primjer, odgovorio bi: 'Ti kažeš! Tako misliš. Proroci tako vele.' Na

pitanja koja su se ticala njegova Kraljevstva i vojske, Isus bi odgovarao da

njegovo Kraljevstvo nije s ovoga svijeta. Kraljevi ovoga svijeta trebaju

vojnike, ali on u Kraljevstvu Svemogućeg Oca, stvoritelja neba i zemlje,

okuplja duše. Dubokoumnim izrazima, Isus je objasnio mnoge stvari.

Komandant je bio zapanjen, i Isusovim držanjem i odgovorima.

Naredio je da se pred zdenac postavi obrok, te je tamo pozvao Isusa i

učenike. Razgledali su zdenac, te sudjelovali u objedu. Bijaše tamo

nekoliko smeđih zdjela sa sosom iste boje, a u nj su umakali kekse.

Također su jeli neke štapiće ili kriške sira, te voće, tijesto napravljeno u

obliku zvijezda i cvijeća. Uokolo su bili postavljeni vrčići s vinom. Drugi

vrčevi bijahu puni vode iz zdenca. Bijahu oblika kao oni u Kani, samo nešto

manji. Komandant je govorio s neskrivenom nesklonošću o Pilatu, o

njegovu nasilništvu koje je proveo u Hramu, te općenito o njegovu

karakteru, kao i o padu akvadukta blizu Siloa.

Tu kraj zdenca, Isus je imao još jedan razgovor s komandantom. Govorio je

o vodi i njenim raznim vrelima, nekim muljevitim, nekim čistim, nekim

gorkim, a nekim slatkim, te o velikoj razlici o tim izvorima, te o tome kako

se dovodi do zdenca, te opet raspodjeljuje cjevovodima. S tih tema, Isus

tako prijeđe na poduku o vodi krštenja, kako pogana, tako i Židova, te

govoraše o obnovi čovječanstva pokorom i vjerom, kad će svi postati

djecom Božjom. Bijaše to divna propovijed, nešto slično razgovoru sa

Samarijkom kraj zdenca. Isusove riječi ostaviše dubok dojam na slušatelje i

na komandanta, koji je već prije bio sklon Židovima. Želio je još dugo

slušati Isusa.

Ovdje u Salamisu, podjela između Židova i pogana ne bijaše toliko vidljiva.

Ovdje su kao i u Palestini, obrazovaniji Židovi, a posebno sljedbenici Isusa,

jeli i pili s gornjom klasom pogana, premda su uvijek koristili odvojeno

posuđe. Na povratku je Isus bio pozdravljen od mnogih pogana, a sad su

bili još učtiviji nego li prije, zahvaljujući počastima koje je rimski

komandant iskazao Isusu.

U ovom je kraju cvijeća bilo u izobilju, pa se koristilo za bojenje tkanina,

vune, svile i paperja. Vidjela sam djecu, koju je Isus blagoslovio, kako su

ukrašeni ovakvim cvijećem. Djevojčice su kao i dječaci, bile odjevene u

kratke tunike od tanana materijala. Bebe od sirotinje imahu samo suknjicu

oko pasa. Djevojke iz bogatijih klasa nošahu tanke žute tunike, bogato

prekrivene ovim vunenim obojanim cvijećem. Nosile su i šal od tog

laganog materijala, a oko zglobova i glave male vjenčiće od tog umjetnog

cvijeća. Mora da su ovdje uzgajali dudovog svilca, jer sam duž zidina

vidjela stabla na kojima su puzale te bube, te plele svoje kukuljice.

11. Isus u kući Jonasova oca. Propovijed kod zdenca krštenja

Kad je Isus posjetio dom Jonasova oca, Esena, pratili ga samo njegovi

učenici i neki pismoznanci. Bio je primljen s uobičajenim počastima, tj.

pranjem nogu. Ovdje je domaćinstvo bilo puno skromnije uređeno. Obitelj

je bila brojna, a pripadali su sekti oženjenih Esena. Živjeli su u velikoj

čednosti, pobožno i jednostavno. Ženski su dio činile udovice s djecom,

koja bijahu već odrasla, starčeve kćeri, s kojim su i živjele. Učenik Jonas

bijaše sin iz kasnijeg braka, a njegova je majka umrla pri njegovu

porođaju. Starac ga je izuzetno volio, više nego da mu je sin jedinac, a

stalno je bio zabrinut zbog sinovljeve dugotrajne odsutnosti. Gledao je na

njega kao na izgubljena sina, a tad dobi vijesti o njemu preko Cirinusa, čiji

su sinovi susreli Jonasa na Pashi i u Daberetu blizu Tabora.

Mladić se otisnuo u svijet, radi novih avantura, kao što to mladi studenti

oduvijek i čine. Posjetio je najznačajnija mjesta Svete zemlje, Esene u

Judeji, Jakovljev grob blizu Hebrona, te Rahelin grob između Jeruzalema i

Betlehema. U to vrijeme, Rahelin grob bijaše na direktnom putu između

ova dva mjesta. Sad je međutim, nekako postrance. Mladić je također

posjetio sve najinteresantnije u Betlehemu, kao i na gorama Karmelu i

Taboru. Čuo je o Isusu, te je bio prisutan na jednoj propovijedi na gori, prije

nego je otišao na put u zemlju Gergaze. Nakon Pashalnih svečanosti,

otišao je iz Dabereta sa Cirinusovim sinovima na Isusovu posljednju

propovijed kod Gabare. Tad ga je Isus primio među učenike, a sad se sa

njima vraćao svome domu.

Gozba je održana u vrtu, u kojem je bila dugačka nadsvođena sjenica.

Jedna zelena uzvisina bijaše prekrivena tkaninom, a poslužila je kao stol. I

počivaljke bijahu ista travnata klupa, prekrita mahovinom. Obrok se

sastojao od razne pašte, kruha, povrća prelivenog umakom, janjetine, voća

i vrčića s nekim napitkom, sve vrlo skromno. Žene su jele odvojeno,

premda su se ponašale puno lagodnije nego li židovske žene pori obroku.

Žene su posluživale kod stolova, vela im spuštena s lica, a sjedile su nešto

podalje. Poslije su slušale Isusove propovijedi. Na obje strane vrata bijahu

nizovi sjenica, tako da su činile gusto zelenilo. Mislim da su služile za razne

obiteljske svečanosti i pobožne vježbe, kao što je i bio običaj kod Esena.

Uzdržavali su se zemljoradnjom, stočarstvom, predenjem vune i

pletenjem.

Odavde je Isus otišao s učenicima do novo napravljenog zdenca za

krštavanje, gdje je pripremio mnoge Židove za sakrament krštenja. Isus im

je održao propovijed u kojoj je nagovarao na pokoru, te je blagoslovio vode

zdenca. Oko središnjeg zdenca, bijahu bazenčići oblika poslužavnika. Ovi

su bazeni bili okruženi malim opkopima, u koje su silazili novokrštenici

pomoću par stepenica. Onaj koji se krstio, stao bi na rub bazena, pognuo

glavu, a glavu bi mu polili vodom. Kumovi su stajali iza njih s položenom

rukom na njihovu ramenu. Otvaranjem ili pritiskanjem neke mašinerije u

centralnom zdencu, voda bi potekla do bazena i jaraka.

Vidjela sam Barnabu, Jakova i Azora kako dijele krštenje kod tri bazena.

Prije ceremonije, vidjela sam Isusa, kako iz male kožnate pljoske, koju su

sa sobom donijeli iz Judeje, s Jordana, s mjesta gdje se sam Isus krstio,

lijeva vodu u bazene i onda ih blagoslivlja. Nakon krštenja, ne samo da je

sva voda iz bazena vraćena natrag u centralni zdenac, nego su i rupcima

kupili vodu iz bazena i žmikali je u centralni zdenac. Novokršenici su oko

ramena nosili male bijele ogrtače.

Nakon toga, vidjela sam Isusa kako ide još zapadnije između vrtova i

zidina, gdje su ga čekali pogani, koje je pripremio njihov prijatelj Cirinus, a

željeli su se krstiti. Cirinus s nekolicinom pogana dođe malo postrani, te ih

tamo poučavaše. Tridesetak ih je kršteno na raznim bazenima po vrtu.

Vodu su za tu svrhu pustili da doteče u bazenčiće, a Isus ju je blagoslovio.

Osim dviju ulica koje su pripadale Židovima, u predgrađu Salamisa bijaše i

jedan čitavi mali gradić nastanjen Židovima. Na jednoj strani Salamisa

bijaše okrugli toranj velikog opsega, a u njemu bijahu vršene razne

ovisnosti i gadosti. Toranj je bio kao citadela. Grad je imao mnoge

hramove, od kojih je jedan bio velikih dimenzija, a na njegove ste se terase

mogli popeti bilo unutarnjim, bilo vanjskim stepenicama. U ovom su hramu

bili mnogi stupovi, neki tako veliki, da su u njima bile usječene stepenice i

male nastambe, a na vrh je moglo stati par ljudi i gledati dolje na religijske

ceremonije. Nekoliko sati od Salamisa vidjela sam još jedan važan grad.

Zapadno od grada, vidjela sam nadolazeću karavanu stranaca, a kampirali

su pod šatorima. Mora da su dolazili s druge strane otoka. Često, valjda

radi tog smjera, bila sam poticana da mislim da dolaze iz samog Rima. S

njima bijahu i žene, i velik broj ogromnih volova sa širokim rogovima i

prignutim glavama. Volovi su bili vezani zajedno, u paru, s dugom motkom

iznad njihovih leđa, na kojoj su nosili teret. Mislim da su ovi stranci došli

djelomično radi žetve. Sa sobom su nosili raznu robu, koju su htjeli

razmijeniti u trgovini za žito.

Sutradan ujutro, Isus na trgu blizu zdenca krštenja održa dugačku poduku,

i Židovima i poganima. Učio ih je o žetvi, umnažanju žita, nezahvalnosti

čovječanstva koje je nehajno primalo najveća Božja čuda, te im je govorio

o ovim nezahvalnicima, kao o korovu, kojeg se u vatru baca. Isus također

reče da od jednog zrna nastaje cijela žetva, da sve stvari potiču od

Jednoga, Svemogućega Boga, Stvoritelja neba i zemlje, Oca i Svedržitelja

cijelog čovječanstva, koji nagrađuje svako njihovo dobro djelo, a kažnjava

svako zlo.

Isus je također ukazivao kako čovjek, umjesto da se vrati Bogu Ocu,

okreće se stvorenjima, beživotnim stvarima. Pokaj čudesa Božjih prolazite

hladno i nehajno, dok s divljenjem buljite u razne bezvrijedne čovječje

rukotvorine, čak iskazujete čast i bijednim žonglerima i vračarima. Ovdje

Isus iskoristi priliku da progovori o poganskim idolima, smiješnim idejama

koje su im podastrte da ih zabavljaju, zbrci koja postoji u tim idejama,

službi posvećenoj njima, i iznad svega okrutnostima koja im se iskazuje.

Tad Isus progovori o nekim posebnim idolima, pitajući ih ovakva slična

pitanja: 'Koji je ovo bog? Koji je ono? Tko je njihov otac?' itd. Na ova je

pitanja sam odgovarao, izlažući im zbrkanu genealogiju i obitelji u njihovim

poganskim različitostima, te gadosti povezane s tim obiteljima, a sve se

činjenice još mogu pronaći, ali ne u Kraljevstvu Božjem, nego samo u

onom od oca laži. Najzad, Isus napomene i protumači razne proturječnosti

ovih idola.

Premda je Isus govorio tako žestokim tonom, te sugestivnim načinom, još

uvijek su njegove instrukcije bile ugodne, tako poticajne na dobre misli

njegovim slušateljima, tako da se nije čulo nikakvo neodobravanje.

Njegovo učenje protiv poganstva, bijaše ovdje u Salamisu, ipak blaže nego

li tamo u Palestini.

Isus je također govorio i o pozivu poganima da uđu u Kraljevstvo Božje, te

im reče, da mnogi stranci s Istoka i sa Zapada dolaze zauzeti mjesto koje

je namijenjeno djeci domaćina (Izraelu), budući su ta djeca, daleko od sebe

odbacila spasenje.

Tijekom stanke, Isus je nešto objedovao, a narod je komentirao ono što su

upravo slušali. U međuvremenu su neki poganski filozofi prišli k Isusu i

ispitivali ga o nekim točkama koje nisu shvatili, te o nečemu što im je

prenijeto od strane njihovih predaka, a dolazi od Ilije, koji je bio u ovim

krajevima. Isus im je dao željene informacije, te je počeo poučavati o

krštenju, molitvi, uzimajući za svoju propovijed slike žetve i zarađivanja

čovjekova vlastita kruha svagdanjega. Mnogi su pogani zadobili

najspasonosnije impresije iz Isusovih propovijedi, te otiđoše na berbu voća.

Ali drugi, nisu marili za njegove riječi, te otiđoše svojim putem.

A sad gledam veliko mnoštvo Židova, kako se krštava kraj zdenca krštenja,

čije je vode Isus blagoslovio. Voda je u opkopima dosezala do sredine lista

noge.

12. Isus ide do židovske četvrti

Poslije je Isus otišao sa svojim učenicima i nekim pismoznancima do

odvojene židovske četvrti, koja je bila oko pola sata na sjever. Pratili su ga

mnogi slušatelji s propovijedi, a Isus je nastavio govoriti s nekoliko

odvojenih grupica. Put ga je vodio preko nekih uzvišenijih mjesta, pokraj

kojih su bile livade i vrtovi. Tu i tamo bijahu nizovi stabala, pa opet gusti

gajevi na uzvišenjima, gdje ste se morali penjati ako ste se htjeli odmoriti

u hladu. Odatle se pogled protezao na cijelu okolicu, na naselja i zlatna

žitna polja. Nekad je put prolazio kraj širokih golih zidina, u kojima su

težaci isklesali nizove ćelija.

Izvan židovske četvrti bijaše lijep gostinjac i park. Ovdje se Isus malo

odmorio, dok je ostatak družine nagovorio da se vrate svojim domovima.

Učenici su Isusu oprali noge, te jedan drugome, skinuli gornje haljine, te

slijedili svog Učitelja u židovski grad. Tijekom pranja nogu, blizu gostinjca,

na jednoj strani glavne ceste koja je vodila posred grada, vidjela sam duge

nastambe, kao sjenice, u kojima su se okupile brojne Židovke i služavke,

zaokupljene sortiranjem, aranžiranjem i pažljivim odlaganjem voća, kojeg

su iz okolnih vrtova u košarama donosile robinje ili domaćini. Bilo je svake

vrste voća, velikog i malog, kao i bobica. Odvajali su gnjilo od zdravog

voća, činili sve vrste odvajanja i čišćenja, a čak su neko i umatali u pamuk,

te stavljali na police. Drugi su bili angažirani u skupljanju i pakiranju

pamuka. Primijetila sam da su sve domaćice spuštale velove čim bi

muškarci nestali iz vida. Sjenice su bile razdijeljene u nekoliko odjeljaka.

Meni su izgledale kao tvornice voća. Bio je to prizor pun užurbanosti i rada.

Isus sa svojim društvom ode do boravišta rabina, kraj sinagoge. Najstariji

rabin primio ga je učtivo, premda s tračkom rezerviranosti u svome

ophođenju. Ponudio ga je uobičajenom okrjepom, te reče par riječi o

Isusovu dolasku na Cipar, te o Isusovom nadaleko rasprostranjenom

velikom ugledu, itd. Budući je Isusov dolazak posvuda postao znan, dođoše

neki bogalji koji ga moljaše za pomoć, na što, Isus, praćen rabinima i

učenicima, krene k njihovim kućama, te tamo izliječi mnoge hrome i

paralizirane. Ozdravljenici sa svojim obiteljima pratiše Isusa, te naviještaše

njegovu slavu. Ali, Isus ih utiša, te ih nagovori da se vrate doma.

Na ulicama su Isusa presretale majke s djecom, koje bi blagoslovio. Neke

su mu donijele bolesnu djecu, te ih je Isus ozdravio.

Tako je prošlo popodne, sve do sumraka, kada je Isus praćen rabinima

otišao na jednu gozbu u njegovu čast, a gozba je bila povezana i s

početkom žetve. Na njoj su bili i težaci i sirotinja, to bijaše običaj koji je

izvučen iz Isusovih riječi preporuka. Dolazili su iz polja u skupinama, te su

sjeli uz duge stolove, a posluženi su raznim jelima. S vremena na vrijeme,

Isus ih je s učenicima sam posluživao, te ih poučavao kratkim rečenicama i

prispodobama. Na gozbi je bilo prisutno nekoliko židovskih pismoznanaca,

ali u cijelosti, ovo društvo ne bijaše tako dobro raspoloženo, ne toliko

iskreno, kao što bijahu Židovi oko Isusova gostinjca kraj Salamisa.

Ovdje je u njima bio trag Farizejštine, a kad su se ugrijali, postadoše

hrabriji, te uputiše neke glasne zamjerke. Upitaše zašto nije mogao ostati

na miru u Palestini, što je stvarni razlog njegova posjeta otoku, koliko

namjerava ostati među njima, te završiše sugestijama da ne bi trebao

uznemiriti ljude na otoku. Također su se dotakli nekih tema u njegovim

propovijedima, te načina ponašanja, koji su bili uobičajeni među Farizejima

Palestine.

Isus im odgovori kao što je obično i radio u takvim situacijama, manje-više

žestoko, ovisno o njihovoj ljubaznosti. Rekao im je da je došao vježbati

djela milosrđa, na što ga potiče Otac Nebeski. Razgovor je bio vrlo živ, te

je dao Isusu priliku da udijeli oštru lekciju u kojoj je napao njihovu 'dobrotu'

prema sirotinji, i ostala njihova dobra djela, razotkrivajući njihovo

licemjerje. Već je bilo prilično kasno, kad je Isus otišao sa svojim

učenicima. Rabini su ga ispratili sve do gradskih vrata.

13. Poganska svećenica Merkurija. Poganski pisci.

Kad se Isus vratio u gostinjac, dođe mu jedan poganin, te ga moljaše da

pođe s njim do izvjesna vrta, koji bijaše nekoliko koraka udaljen, gdje ga je

čekala jedna tjeskobna osoba, moleći njegovu pomoć. Isus ode s

učenicima do pokazanog mjesta. Tamo je ugledao neku poganku, stoji

između zidina ceste. Učenicima je naredio da zastanu i ostanu tu, a on

ispitivaše ženu što želi. Bila je to upečatljiva žena, potpuno lišena poduke,

potpuno uronjena u poganstvo, te predana svojim gadostima.

Samo jedan Isusov pogled joj je otvorio usta, te podigao u njoj osjećaje

srama, ali bila je bez osjećaja vjere, te vrlo zbunjena načinom svog

ponašanja. Reče Isusu da je pomogao Magdaleni, kao i ženama pogođenim

krvarenjem, a da ga je ova jedva i dotakla za haljinu. Molila je Isusa da je

ozdravi i pouči, ali onda opet, reče, da je možda neće moći izliječiti, jer ona

nije kao ta žena koja je bila fizički bolesna. Ispovijedi se da je udana i da

ima troje djece, ali da jedno nije suprugovo, nego je začeto u preljubu.

Također je imala odnose i s rimskim zapovjednikom.

Kad je jučer Isus posjetio rimskog komandanata, ona ga je promatrala s

prozora i vidjela aureolu oko njegove glave, što ju je vrlo potreslo. Isprva je

mislila da to potječe iz njene naklonosti prema Isusu, a ta joj je ideja

izazvala tako ogromnu tjeskobu, da je pala u nesvijest. Kad je došla k sebi,

pred njom je prošao cijeli njen život, cijela njena intima, u tako strašnoj

formi, da je potpuno izgubila mir duše i uma.

Tad se propitala o Isusu, te od nekih Židovki saznala o Magdaleninu

ozdravljenju, kao i o Eunui u Cezareji Filipovoj, ženi pogođenoj krvarenjem.

Sad moli Isusa da je ozdravi, ako ikako može.

Isus joj reče da je vjera te žene koja je bolovala od krvarenja bila

jednostavna, tj. čvrsto je vjerovala, da ako samo dotakne rub njegove

haljine, sigurno će ozdraviti. Prišla mu je kradom i njena ju je vjera spasila.

Luckasta žena opet upita Isusa kako je mogao znati da ga je Eunua dotakla

i da je ozdravila. Nije bila svjesna Isusa i njegove moći. Premda je žarko

žudjela za njegovom pomoći, Isus je prekori, zapovjedivši joj da ispriča svoj

sramni život, te joj reče o Svemogućem Bogu i njegovoj zapovijedi: 'Ne čini

preljuba.' Isus joj izloži sve njene razvratne gadosti (protiv čega se njena

priroda bunila), koje je prakticirala u čast svojih sramnih idola. Isus je

pogodi iskrenim riječima, a ujedno i milosrdnim, da je počela plakati i

tonuti u tugu.

Žena se zvala Merkurija. Bila je visoka, stara oko 25 godina. Odjenula je

dugi bijeli ogrtač, otraga komotan, dok je sprijeda bio nekako kraći. I druga

joj odjeća bijaše bijela, premda s obojanim rubovima. Materijal u koji su se

poganke odijevale bijaše tako mekan i podatan, tako da je ocrtavao formu

tijela.

Sutradan, cijelo prijepodne bijaše posvećeno krštavanju kraj zdenca.

Učenici su krštavali, dok je Isus propovijedao, uglavnom u slikama žetve,

kruha, mane, Kruha Života, koji im je darovan, samo od Jednoga, od Boga.

Radnici su odlazili u skupinama na žetvu, a ja sam vidjela kako ih Isus

poučava dok su prolazili kraj njega. Ovdje su ljudi logorovali pod šatorima,

a bijahu to također Židovi, koji su amo došli posebno radi Isusa. Sa sobom

su doveli svoje bolesne na konjima i magarcima, a danas su se poredali na

nosiljkama pod sjenicama i stablima, u predvorju mjesta gdje je Isus držao

prodike. Isus je ozdravio oko dvadeset hromih i paraliziranih.

Kad je išao k zdencu, presretoše ga neki ljudi, obrazovani pogani, koji su

bili prisutni na njegovim jučerašnjim podukama. Molili su ga za objašnjenje

nekih nejasnoća, kad je govorio o njihovim bogovima, posebno o jednoj

božici koja se ovdje uzdigla iz mora, te o još jednoj koja je bila

predstavljena u njihovu hramu pod formom ribe. Ova posljednja bijaše

Derketo. Također ga ispitivaše o priči koja je kolala među Židovima, a

ticala se Ilije. A to je bilo kad je jednom Ilija vidio oblak kako se uzdiže nad

morem, a taj je oblak ustvari bio djevica. Oni su htjeli znati, rekoše, gdje se

spustila, jer će od nje proizaći Kralj, onaj, koji će činiti dobro cijelome

svijetu. Sad, prema njihovim proračunima, upravo je bilo vrijeme da se to

dogodi. S ovom pričom, pomiješali su i drugu, koja se ticala zvijezde, kojoj

je njihova božica dopustila da padne na Tir, te upitaše, bi li to mogao biti

taj oblak o kojem su govorili.

Jedan od njih reče, kako ima glasina o nekom preteči iz Judeje, koji će

iskoristiti Ilijin oblak, te čeka okolnosti da se ispuni vrijeme, kako bi se

proglasio kraljem. Isus nije dao naznaka da je on taj Jedan, nego im reče:

'Taj Čovjek nije avanturist, niti će proglasiti ikavku laž. Mnoge se laži šire o

njemu, a sad oni koji raznose takve stvari, pridružili su se onima koji ga

mrze. Ali, sad dolaze vremena da se ispune Proroštva.' Isusov ispitivač

bijaše jedan zločest čovjek, veliki brbljavac. Nije ni sanjao, da dok je

razgovarao s Isusom, da je u prisutnosti onoga kojega kleveće, jer je o

Isusu čuo samo u općenitim terminima.

Ovi su ljudi bili filozofi. Imali su neke naznake istine pomiješane s vjerom u

njihovo vlastito božanstvo, kojeg su opet nastojali objasniti daleko od

raznih interpretacija. Ali sve osobe i idoli, koje su htjeli spoznati, tijekom

vremena su se toliko ispremiješali i zbunili umove, da su čak i o Ilijinu

oblaku i Majci Božjoj, o kojoj nisu ništa znali, znali samo u zbunjujućim

natuknicama. Svoju su božicu zvali Derketo, kraljicom neba. O njoj su

govorili kao o onoj koja donosi na zemlju sve užitke i mudrosti. Rekoše da

su je njeni sljedbenici tad propustili spoznati, a ona im je prorokovala sve

što će im se dogoditi u budućnosti, kao i to da će ona zaroniti u more, te

se ponovo pojaviti kao riba, te će biti s njima vječno. Dodaše, sve je ovo u

stvarnosti prošlo, itd. Njena kći, koju je začela u tajnim ritualima

poganstva, bijaše Semiramida, mudra i moćna kraljica Babilona.

Kako čudesno! Dok su sve ovo ovi ljudi govorili, vidjela sam cijelu povijest

ovih božica, kao da su stvarno uzdignute preda mnom, i kao da su još žive.

Osjećala sam se nestrpljivom da izbavim ove filozofe iz njihovih velikih

grešaka. Meni su se činili tako smiješno glupima, da ne vide sami sebe, da

sam stalno pomišljala: 'Sad je potpuno jasno da im sve moram objasniti!'

Tad opet, pomislih: 'Kako se samo usuđuješ tako nešto govoriti! Ovi

učenjaci mora da znaju bolje od tebe!', i tako sam se nekoliko sati mučila

tijekom tog razgovora.

Isus je filozofima objasnio zbrku i apsurdnost njihova idolatrijskog sustava.

Opisao im je povijest stvaranja, o Adamu i Evi, o Padu, Kainu i Abelu,

Noinoj djeci, građenju babilonske kule, odvajanju zlih i njihovu postupnu

padanju u idolopoklonstvo. Rekao im je da su ti zli ljudi, kako bi ponovo

uspostavili svoj odnos Bogom, pozivali razne bogove, te su tako od zloga,

sve više i više bili zavođeni, u sve veće i veće pogreške. Ipak, Obećanje,

da će ženino sjeme zgaziti zmijinu glavu bijaše utkano u poeziju, običaje i

ceremonije njihove nekromanske umjetnosti. Zbog ovakve nerazgovjetne

ideje, imali su Obećanje, da će se mnoge osobe, s vremena na vrijeme,

pojavljivati s ispraznim zamislima donošenja spasenja svijetu. Ali umjesto

da tome ne pridaju značenje, oni su padali u sve veće i veće grijehe, koji

su imali isti nečisti izvor. Isus im je rekao o razdvajanju Abrahamove

obitelji od ostatka čovječanstva. Edukacija posebne rase za očuvanje

Obećanja, za vodstvo, poduku, te pročišćenje Djece Izraelove. Isus je

završio rekavši im o Prorocima, o Iliji i Proroštvima, te da je sad vrijeme

njihova ispunjenja.

Isusove riječi bijahu tako jednostavne, tako uvjerljive i impresivne, da su

neki filozofi bili uistinu prosvijetljeni, dok su se drugi vratili svojim mitskim

izvorima, opet zapleteni u njene labirinte.

Isus je s filozofima razgovarao skoro do devet sati. Neki od njih su

povjerovali i promijenili život. Ovi su ljudi bili zapleteni u svoje površno

učenje svih vrsta budalaština i zbunjujućih pitanja. Isus je međutim

dopustio da padne zraka svjetla na njihove duše, kad im je dokazivao,

kako u svakoj paloj rasi čovječanstva, postoji tračak manje ili više točne

zamisli o Božjem spašavanju čovjeka. Pokazao im je, da dok žive u svijetu

tame i zbrke, uhvaćeni su u mnoge nepravilnosti i gadosti idolatrije, koja

usred svoje ludorije, nudi samo vanjski sjaj izgubljene istine. Ali Bog, u

svojoj milosti prema čovječanstvu, učinio je od nekolicine najnevinijih

jednu naciju, iz koje će izići ispunjenje danog Obećanja. Tad im je ukazao

da je sad stiglo to vrijeme milosti, da tkogod čini pokoru, popravi svoj

život, te primi krštenje, nanovo će se roditi, te tako postati dijete Božje.

Prije ovog razgovora s filozofima i odmah nakon krštavanja, Isus je poslao

Barnabu i neke druge učenike do Citrusa, koji bijaše nekoliko sati udaljen,

a tamo je bila Barnabina rodna kuća i obitelj. Sa sobom je Isus zadržao

samo učenika Jonasa i još jednog učenika iz Dabereta. Tad Isus ode oko

sat i pol na zapad od Salamisa do nekog plodnog i bogatog kraja, gdje je

bilo malo seoce čiji su žitelji bili angažirani u žetvi. Većinom su bili Židovi,

a polja im bijahu na ovoj strani grada.

Kraj je bio dražestan, a zemljoradnja se odvijala drugačije od naše. Žito se

uzgajalo u vrlo visokim brazdama, kao grudobrani, a između njih bijaše

trava za pasti, okružena brojnim voćkama, maslinama i drugim grmljem.

Svuda je bilo puno stoke, koja premda je bila sapeta, mogla je pasti u

hladu, a ipak ne činiti nikakve štete usjevima. Ove su niske livade bile kao

neka vrsta rezervoara za rosu i vodu. Vidjela sam jako puno crnih krava

bez rogova, volova s grbom na leđima, teških nogu i vrlo širokih rogova, a

koristili su ih kao tegleću marvu. Vidjela sam brojne magarce, jako velike

ovce s kitnjastim repom, a odvojeno od sviju, vidjela sam stada ovnova ili

rogatih ovaca. Posvuda su bile razbacane kuće i sjenice. Ljudi su imali vrlo

lijepe škole i mjesta za poučavanje na otvorenom. Ali na Šabat, obično bi

išli u sinagogu u Salamis, blizu Isusova gostinjca.

Cesta je bila vrlo lijepa. Čim su žeteoci uočili Isusa (već su ga prije vidjeli u

sinagogi i na krštenju) ostaviše posao i alatke, pobacaše komad kore koji

su nosili na glavi kao šešir da ih štiti od sunca, te u grupicama požuriše

dolje s visokih kosina. Kad dođoše pred Isusa duboko mu se nakloniše.

Mnogi su se čak i prostrli pred njim. Isus ih pozdravljaše i blagoslivljaše,

nakon čega bi se vraćali na svoj posao.

Dok se Isus približavao školi, pismoznanac, koji je bio iznenađen njegovim

dolaskom, iziđe s još nekim časnim ljudima kako bi ga dočekao. Zaželi mu

dobrodošlicu, te ga otprati do lijepa zdenca, opra mu noge, skine ogrtač,

otrese ga i očetka, te Isusa ponudi uobičajenom okrjepom.

Isus je s ovim ljudima, kao i s drugima koji su došli iz Salamisa, išao od

polja do polja, tu i tamo poučavajući žeteoce kratkim pričama o sjetvi,

žetvi, odvajanju kukolja od žita, gradnji žitnice, te bacanju kukolja u vatru.

Žeteoci su ga slušali u grupama, te bi se vraćali svome radu, dok je Isus

nastavljao i odlazio do druge grupe.

Muškarci su za žetvu uglavnom koristili zakrivljene noževe. Rezali bi

stabljiku oko tridesetak centimetara ispod klasa, te je predavali ženama

koje su stajale iza njih. One bi to vezale u zavežljaje, te ih odnosile u

košare. Vidjela sam da su mnogi niski klasovi ostavljeni, kao i oni koji bi

ispali, a na polja su poslije dolazile sirote žene, žele ih, te skupljale palo

klasje (pabirčile) kao svoj dio. Ove su žene nosile vrlo kratke haljine. Oko

struka bi imale platneni pojas, a tunike bi bile napuhane oko tijela, kao

vreća, u koju su odlagale klasje. Ruke su im bile otkrivene, a prsa i vrat

opasane platnenim trakama, glava omotana velom, ili jednostavno

zaštićena šeširom od kore, prema tome jesu li bile udane ili ne.

Isus nastavi svoj obilazak, poučavajući još oko pola sata, te se onda vrati

do zdenca blizu škole. Tu ga je već čekao postavljen obrok na kamenom

stolu, za njega i učenike. Sastojao se od gusta umaka, meda, dugih štapića

nečega što su lomili i umakali u umak, malih valjušaka tijesta, voća i vrčića

nekog napitka.

Zdenac je bio vrlo lijep. Iza njega je bila povišena terasa, na kojoj su rasla

stabla. Morali ste sići mnogim stepenicama da biste došli do bazena s

vodom, a voda je bila hladna i osvježavajuća. Ženski dio pismoznančeve

obitelji, stanovao je malo podalje od škole. Dok su donosile jela, bile su

omotane velovima.

Isus je poučavao o Očenašu. Navečer su se žeteoci skupili u školi, gdje je

Isus objašnjavao parabole koje im je ispričao u polju. Isus je također

poučavao o mani, svagdanjem kruhu, te o Nebeskom kruhu.

Poslije je otišao s pismoznancem i ostalima do bolesnika u njihovim

kolibama, te je ozdravio nekoliko hromih i bolesnih od vodene bolesti.

Bolesnici su ležali u malim ćelijama koje su bile uglavnom iza kuća. Tako je

Isus došao i do neke žene koja bolovaše od vodene bolesti. Njen skromni

odjeljak bijaše toliki, da je mogla stati samo njena postelja. Kraj njenih

stopala ćelija je bila otvorena, tako joj omogućujući da vidi vani mali vrt sa

cvijećem. Krov je bio lagan, te se mogao podići kako bi mogla baciti

pogled na nebo. Neki muškarci i žene su otišli s Isusom do nje. Uklonili su

zaslon, te je tako Isus mogao prići bolesnici. Isus joj reče: 'Ženo, zar ne

želiš ozdraviti?' Na ovo ona ponizno odgovori: 'Želim ono što želi i Prorok.'

Tad Isus reče: 'Ustani!' Tvoja vjera ti je pomogla!' Žena odmah ustade,

napusti ćeliju, te reče: ''Gospodine, sad vidjeh tvoju moć, jer su mnogi

pokušali pomoći mi, ali nitko nije mogao.' Ona i njena obitelj zahvali, te

hvališe Gospodina. Mnogi su dolazili vidjeti je, čudeći se njenom izlječenju.

Isus se vrati do škole.

Taj sam dan u Salamisu vidjela grješnicu Merkuriju, kako šeta gore dolje

po svom apartmanu, plijen duboke depresije i nemira. Plakala je i lomila

prste, omotana u veo, često se bacajući na pod u kutku sobe. Njen suprug,

koji mi se činio zao, mislio je kao i njene sluškinje da je poludjela. Ali

Merkurija je bila trgana grižnjom savjesti radi svojih grijeha. Njena jedina

misao, njen stalni san bijaše, kako da prekine sve veze koje je sputavaju,

te kako da se pridruži svetim ženama u Palestini. Imala je dvije kćerkice,

od 8 i 9 godina, te dječaka od 15 godina.

Kuća joj je bila blizu velikog hrama. Hram je bio velik s masivnim zidovima,

okružen nastambama, u kojima su stanovale sluge, stupovima, terasama i

vrtovima. Zvali su je da dođe u hram, ali se ona opravdavala da je bolesna.

Ovaj je hram bio iznimno velika građevina s puno kolonada, soba,

apartmana za poganske svećenike, te podruma. U hramu bijaše gigantska

statua neke božice, a sjao je kao zlato. Tijelo je kipa bilo kao riba, a glava s

rogovima kao u krave. Pred njim bijaše još jedan manji kip, na čija je

ramena božica položila svoje kratke ruke ili pandže. Kipovi su bili

postavljeni na visoki pijedestal, u kojem su bile šupljine za paljenje

tamjana i drugih darova. Žrtve u čast ove božice bijahu čak i djeca,

posebno djeca s defektima.

Merkurijina kuća je očito poslije postala kuća Koste, oca svete Katarine.

Tamo je rođena i odgojena Katarina. Njen je otac bio potomak neke

kraljevske rase iz Mezopotamije. Zbog neke službe, bio je nagrađen

velikim imanjima na Cipru. Oženio se u Salamisu, uzevši kćer iste

poganske svećeničke obitelji, kojoj je Merkurija pripadala. Katarina je već u

djetinjstvu bila puna mudrosti, a vodile su je njene unutarnje vizije. Nije

mogla podnijeti poganske idole, te ih je, gdje god je mogla rušila. Kao

kaznu za to, njen ju je otac jednom dao zatočiti.

Gradovi u ovim krajevima ne bijahu kao naši, u kojima kuće stoje zasebno.

Građevine ovih poganskih radova bijahu jako velike, s terasama i

masivnim zidinama, u kojima su bila uklesane ćelije za siromašne. Mnoge

ulice služahu kao široki bedemi, zasađeni stablima. Pod njima su stanovali

brojni ljudi u svakojakim nastambama. U Salamisu je vlado veliki red.

Svaka je klasa ljudi imala svoju vlastitu ulicu. I školsku djecu sam

uglavnom viđala u zasebnim ulicama, a bilo je i drugih odvojenih koje su

služile za marvu.

Filozofi su imali jednu svoju veliku građevinu. Bila je okružena dvorištima,

a ja sam vidjela kako šetaju u ulici koja im je pripadala. Ogrnuti svojim

ogrtačima, šetali su u skupinama od četiri ili pet ljudi, te raspravljali. Uvijek

su išli jednom stranom ulice, a kad bi se vraćali drugom. Ovaj je način bio

općenito pravilo u svim ulicama.

Trg sa zdencem, na kojem je Isus razgovarao s rimskim komandantom

bijaše puno uzvišeniji od pokrajnjih ulica. Da biste došli do njega, morali

ste se popeti nizom stepenica. Oko ovog trga bijahu arkade popunjene

dućanima. Na jednoj strani bijaše tržnica, blizu koje bijahu redovi gustih

piramidalnih stabala, na koje ste se mogli popeti, te sjesti u širokim

krošnjama. Komandantova palača bijaše nasuprot ovog trga.

14. Isus poučava u Citrusu

Sutradan ujutro, Isus je opet prošao kroz polja poučavajući žeteoce. Cijeli

dan je bila velika magla nad zemljom, tako gusta da ste jedva mogli

nazirati susjednog čovjeka, a sunce se jedva probijalo kao neka bijela

iskra. Polja su se protezala u smjeru sjeveroistoka, između visokih

visoravni, sve dok se ne bi na horizontu stopili u točku. U brojnim sam

usjevima vidjela brojne jarebice, prepelice i divlje golubove. Sjećam se da

sam također vidjela neku vrstu sive, guste, naborane jabuke, a pulpa joj

bijaše prošarana crvenim. Rasla je na stablima široke krošnje.

Isus je poučavao u prispodobama o žetvi i svagdanjem kruhu, te je izliječio

nekoliko hrome djece, koja su ležala u ovčjem runu kao nekoj vrsti

kolijevke. Kad je nekoliko ljudi glasno odobrilo Isusovo učenje, Isus ih

upozori s nekako ovakvim riječima: 'Tkogod ima, dati će mu se, a tkogod

nema (i ono što misli da ima) oduzeti će mu se.' (Luka 8, 18)

Židovi ovoga mjesta, imahu sumnje na glavne točke Isusova poučavanja.

Bojali su se da neće imati udjela u Obećanoj zemlji. Mislili su da Mojsije nije

morao prelaziti Crveno more, i da nije morao tako dugo lutati po pustinji,

budući je bilo kraćih i direktnijih ruta. Isus je presreo njihove primjedbe

odgovorom, da oni ne mogu zaposjesti Kraljevstvo Božje, i da nije bilo

vajde, to je istina, da tako dugo lutaju po pustinji. Isus ih je izazvao, budući

su kudili takve Mojsijeve odluke, da sami ne lutaju po pustinji grijeha,

nevjere, prigovaranja, nego da idu najkraćim putem sredstvima pokore,

krštenja i vjere. Židovi Ciprusa su se svojevoljno ženili i miješali s

poganima, ali u takvim ugovorima, pogani bi uvijek postali preobraćeni

Židovi.

Na ovoj šetnji i poučavanju po žetvenim poljima, Isus i njegovo društvo

stigoše do glavne ceste, koja se protezala par sati zapadno od Salamisa, a

povezivala je luku na sjeverozapadnoj obali Cipra s onom na jugoistoku. Tu

je stajao veoma velik židovski gostinjac, a u njemu se Isus zaustavio s

učenicima. Nedaleko od toga su stajale sjenice, te jedan gostinjac sa

zdencem za poganske karavane. Cesta je uvijek bila puna putnika. U

gostinjcu nije bilo žena, one su boravile zasebno.

Isus je baš oprao noge i uzeo neku okrjepu, kad stigoše učenici koji su

vršili krštenje u Salamisu. Sad je Isusovo društvo brojilo dvadeset ljudi.

Isus je nastavljao poučavati na otvorenom narod koji je dolazio doma s

posla. Doveli su mu neke bolesne radnike, koji više nisu mogli zarađivati

svoj svagdanji kruh. Budući su vjerovali u njegovu nauku, Isus ih je

ozdravio, te ih nagovarao da se odmah vrate na svoj svakidašnji posao.

Predvečer je tamo stigla karavana Arapa. Sa sobom su imali tegleće

marve, upregnute volove u paru. Uzduž leđa volova stavili su motke, a na

njih su natovarili velike bale robe. Na uskim dijelovima ceste išli su u

koloni jedan za drugim, a stoka bi išla između njih. vidjela sam magarce i

deve, također natovarene balama vune. Ovi su Arapi bili iz regije u kojoj je

stanovao Jitro. Bili su smeđe puti, više nego Ciprani, a ovamo su doplovili

na brodovima noseći svoju robu. U krajevima s rudnicima kroz koja su

prolazili, mijenjali bi svoju robu za bakar i druge metale, a sad su se vraćali

kako bi uhvatili brodove za povratak kućama. Marva je nosila teške metale

u dugim kovčezima, ali manjim nego obično, zbog težine sadržaja kojeg su

nosili. Mislim da je metal bio u šipkama ili dugim platama. Neki su metali

već bili prerađeni u neke zdjele i lonce, a to sam vidjela kad su raspakirali

svoju robu.

I žene su bile vrlo zaposlene. Tijekom puta, bilo da su pješačile ili jahale,

bile su zauzete predenjem, a gdje god bi logorovale, plele bi šalove i

prekrivače. Za svoj rad bi koristile vunu. Dok b prele, vunu bi pričvrstili na

ramena, prele vunu u konac jednom rukom, te ga namatali na vreteno u

drugoj. Kad je vreteno bilo puno, pređu bi namatali na kaleme koji su im

visjeli o pasu.

Kad su ovi ljudi rastovarili svoju marvu, te kad su se pobrinuli za nju,

pozdraviše Isusa, te ga moljaše da ih poučava. Isus ih je poučio o njihovu

zanatu, te je iskoristio priliku da im postavlja pitanja, a uglavnom su bila o

njihovu radu i poslovima. Iz toga je Isus izvukao alegorije, te nastavio

govoriti o Stvoritelju i Svedržitelju, o zahvalnosti prema Bogu, o Božjem

milosrđu prema grješnicima, te o izgubljenoj ovci koja je lutala okolo ne

prepoznajući svoga Pastira. Poučavao ih je blagim tonom i lijepim riječima.

Oni bijahu potreseni i radosni, te željaše pokloniti mu sve vrste poklona.

Isus blagoslovi njihovu djecu i ode.

Sa svojim društvom se zaputio više prema sjeveru, prema Citrusu, koji je

bio smješten oko četiri do pet sati od ovog mjesta, i oko šest sati od

Salamisa. Sad je predio postao brdovitiji.

U ovom sam kraju vidjela stabla maslina i pamuka, kao i biljke od kojih

mislim da se dobivala neka vrsta svile. Nije izgledala kako naša, nego

nekako kao juta, a davala je dugo i mekano vlakno. Ali najzagonetnija

bijahu mala stabalca s puno lijepih žutih cvjetova, najljepših za gledanje.

Njeni su plodovi bili skoro isti kao mušmule ili dragun. Meni su izgledali kao

šafran.

Nalijevo su se pružale predivne planine prekrivene gustim šumama.

Čempresa je bilo u izobilju, kao i malih smolastih grmova koji su divno

mirisali. I ovdje se između brda spuštao potočić, koji je na jednom mjestu

padao kao slap. Još dalje i više, na jednoj strani planine bijaše šuma, dok je

na drugoj strani bilo golo, a tuda je vijugao put, a na drugoj strani planine

bijahu spilje koje su se protezale po cijeloj planini. Iz njih su vadili bakar i

neki bijeli metal kao srebro. Vidjela sam rudare kako buše planinu. Mora

da su topili ovaj metal na mjestu, jer sam vidjela radnike kako kleče i

lijevaju masu u velike kugle koje su ostavljali da se osuše. Čula sam kako

kažu kod te prilike, da ponekad planina riga vatru.

Nakon puta od četiri sata, Isus stiže do gostinjca koji bijaše udaljen oko sat

i pol od Citrusa. Cijelim putem su se mogli vidjeti rudnici. Ovdje se Isus

zaustavi sa svojim društvom, a Barnabin otac s još nekim ljudima primi

Gospodina i iskaza mu uobičajeno gostoprimstvo. Isus se ovdje odmorio, te

je poučavao, a onda je tek nakon toga uzeo lagani obrok sa svojim

prijateljima.

Citrus je ležao na niskoj ravnici. Isus mu je prišao sa strane na kojoj su bili

rudnici. Žitelji grada bijahu Židovi i pogani. Posvuda oko grada bijahu

brojne samostalne građevine. Izgledale su kao seoske farme ispresijecane

vrtovima i poljima.

Jako sam se brinula zbog slabog Isusovog uspjeha iz ove njegove velike i

naporne misije po otoku. Ti su uspjesi bili tako mali, da mi je Hodočasnik

rekao, da nitko ni ne zna za tu misiju - da je Isus bio na Cipru - nigdje se u

Pismu to ne spominje, čak se ne spominje ni Pavlov ni Barnabin trud ovdje.

Tad sam imala viziju u svezi toga, a sjećam se ovih detalja: Isus je na Cipru

zadobio 570 duša, što pogna što Židova. Vidjela sam da je grješnica

Merkurija i njena djeca pristala slijediti ga, i da je sa sobom ponijela veliko

bogatstvo u novcu i stvarima. Pridružila se svetim ženama, a kod prvog

kršćanskog naselja između Ofela i Betanije kojeg su utemeljili đakoni, dala

je velik doprinos, kako za izgradnju građevina, tako i za podržavanje

braće. Također sam vidjela da je u jednom ustanku protiv kršćana ubijena i

Merkurija (Savao tad još ne bijaše obraćen). Bilo je to u vrijeme kada je

Savao išao u Damask.

Ubrzo nakon Isusova odlaska s otoka, mnogi su pogani i Židovi sa svojim

novcem i dragocjenostima napustili Cipar i otišli za Palestinu, te su malo

po malo tamo prenijeli sve svoje blago. Tad se podiže velik povik među

drugim članovima ovih obitelji, koji nisu prigrlili Isusovu nauku. Na sebe su

gledali kao na ranjene, odlaskom članova njihovih obitelji, a kao uzrok

tome navodili su Isusa. Židovi i pogani udružiše snage, te proglasiše kao

zločin i samo spominjanje Isusova imena. Mnogi su uhićeni i bičevani.

Poganski su svećenici progonili ljude i tjerali ih da vjeruju ono što oni sami

vjeruju, te su ih silili da prinose žrtve idolima. Rimski komandant koji je

razgovarao s Isusom, pozvan je u Rim, te je smijenjen s dužnosti. Išli su

čak i toliko daleko, da su postavili u luke rimske vojnike, koji su sprječavali

odlazak s otoka. Nije tako dugo bilo, ali kad su vojnici odlazili, sa sobom su

poveli i neke otočane.

Na putu do Citrusa, Isus je poučavao rudare u raznim skupinama. Neki su

rudari bili najamnici pogana, drugi su bili najamnici Židova. Radnici su

izgledali vrlo mršavo, iscrpljeno, blijedi i jadni. Njihova gola tijela bijahu tu i

tamo pokrivena komadima smeđe kože, a spojeni bijahu kao kornjačine

ploče oklopa.

Isus je kao temu svoje propovijedi uzeo zlatara koji čisti rudu u vatri.

Pogani su radili na jednoj strani ceste, dok su Židovi radili na drugoj, tako

da su svi mogli čuti Isusa koji je stajao nasred ceste. Bijaše tamo i

nekoliko opsjednutih, ili ozbiljno poremećenih osoba, koje su morali vezati

kordama, čak i kad su bili na radu. Kad im je Isus prilazio, počeše bjesnjeti

i vrištati. Vikali su njegovo ime, te su izvikivali da znaju što im želi učiniti.

Isus m zapovijedi da ušute, te se oni odmah umiriše.

Sad k Isusu pristupiše neki židovski rudari, žaleći mu se da su neki pogani

otvorili rudnike tamo pod cestom, u njihovom području, te su tako ušli u

njihova prava, te moljaše Isusa da prosudi o tom slučaju. Tad se Isus uputi

k oknu koje je bilo blizu granice područja koje je pripadalo Židovima, a

radnici dođoše do poganskih rudokopa. Tamo je bilo mnoštvo hrpa s

bijelim, metalnim komadićima. Mislim da je to bio cink ili srebro, što je i

nagnalo pogane da prijeđu svoje granice i uđu u židovsko područje.

Isus je tad podučavao o sablazni i o zlim djelima. Pogani bijahu obraćeni,

jer su činjenice svjedočile protiv njih. Ali, budući vlasti nisu bile tamo, ništa

se nije moglo učiniti, te se pogani povukoše, mumljajući od

nezadovoljstva.

Citrus bijaše vrlo užurban grad. Žitelji, i pogani i Židovi, življaše blizu jedni

kraj drugih, u stalnom doticaju, kao što sam jednom i vidjela, premda su

stanovali u različitim četvrtima. Pogani su imali nekoliko hramova, a Židovi

dvije sinagoge. Mješoviti brakovi bijahu vrlo česti, ali je u takvim

slučajevima, uvijek poganska strana prelazila na Židovstvo.

Van grada Isusa sretoše židovske starješine i pismoznanci, te dva filozofa

iz Salamisa, koji su bili oduševljeni njegovom naukom, a došli su od tamo

kako bi ga opet slušali. Nakon što su Isusa počastili uobičajenim počastima

dolaska, odvedoše ga da izliječi neke bolesnike, koji su ga već dugo

čeznutljivo očekivali. Isus ode sa svojom pratnjom do židovske četvrti, gdje

je na ulici, ispred par kuća već ležalo dvadesetak invalida, koje Isus sve

ozdravi. Neki od njih bijahu hromi. Podupirali su se štakama, koje bijahu

kao neki drveni okviri s nogicama. Ozdravljenici i njihovi rođaci izvikivaše

slavu Isusu, vičući za njim dijelove nekih psalama, ali im učenici rekoše

neka ušute.

Isus tad ode do kuće nadstojnika sinagoge, gdje su se okupili neki

književnici, od kojih su neki pripadali sekti Rehabita. Oni su bili odjeveni

drugačije od ostalih Židova, a njihovo ponašanje i običaji bijahu još

rigorozniji. Međutim ovi ovdje, već su napustili mnoge te običaje. U

židovskoj su četvrti imali zasebnu ulicu, a uglavnom su se bavili

rudarenjem, tj. bili su vlasnici rudnika. Pripadahu onoj rasi koja se naselila

u Efronu, u kraljevstvu Bašana, u čijem je susjedstvu, također bilo

rudokopa.

Nadstojnik sinagoge pozvao je Isusa na objed, kojeg je naredio da se

pripremi u čast Isusu nakon Šabata. Ali, budući je Isus obećao da će

objedovati kod Barnabina oca, Isus pozva sve prisutne goste da ga

otprate u sinagogu, a nadstojnika je molio, da nakon što propovijed u

sinagogi završi, neka na svoju gozbu pozove sirote rudare i radnike.

Sinagoga je bila krcata ljudima, a mnoštvo pogana se okupilo i slušalo

Isusa na vanjskim trjemovima sinagoge. Isus je uzeo tekst iz treće

Mojsijeve knjige, koji je govorio o žrtvi u tebernakulu, te iz Jeremije koji

opisuje Obećanje. Isus je govorio o žrtvi života i o smrti, odgovarajući

svojim slušateljima na njihova pitanja o razlikama među njima, te je

poučavao o osam blaženstava.

U sinagogi bijaše jedan pobožni stari rabin, koji je već dugo bolovao od

vodene bolesti, a stalno su ga na njegov zahtjev, ljudi donosili na njegovo

uobičajeno mjesto u sinagogi. Dok su se književnici raspravljali s Isusom o

raznim stvarima, on povika: 'Tišina! Dajete da govorim!'. Kad se svi

utišaše, on glasno reče: 'Gospodine! Drugima si iskazao milost. Pomozi i

meni, i zapovijedi mi da ti dođem!' Nato Isus reče starcu: 'Ako vjeruješ,

ustani i dođi k meni!' Bolesnik odmah ustade, vičući: 'Vjerujem

Gospodine!' Bio je ozdravljen. Popeo se uz stepenice, gdje je Isus stajao,

dođe do njega i zahvali mu. Tad je cijeli narod povikao od sreće i slave.

Isus i njegovi sljedbenici napustiše sinagogu, te otiđoše do Barnabine

kuće. Tad ravnatelj gozbe skupi svu sirotinju i radnike, te ih dovede na

gozbu, rekavši im da ih je Isus pozvao.

15. Rodna Barnabina kuća i njegova obitelj.

Isus poučava u okolici Citrusa

Barnabin je otac stanovao iza zapadnih granica grada, u jednoj od mnogih

tamo raštrkanih kuća. Citrus je bio okružen takvim nastambama, neke su

bile skupa, kao grozdovi, formirajući tako zaselke. Kuća je bila poprilično

lijepa. Na jednoj strani bijahu terase, zidovi obojani smeđim uljem ili

nekom smolom, ili je to možda bila prirodna boja zidova. Na tim terasama

bijahu razne biljke i zelenje. Osim terasama, kuća je bila okružena

kolonadama, otvorenom galerijom, na kojoj su rasla lijepa stabla. Iza kuće

bijahu vinogradi, i otvoren prostor pun građevnog drva, sve lijepo složeno.

Na tim hrpama bijaše stvarno debelih trupaca, a uokolo bijaše i puno

istesanih drvenih likova, svi lijepo složeni, da ste mogli šetati među njima.

Mislim da je drvo služilo za gradnju brodova. Tamo sam vidjela i dugačka

kola, ali ne šira nego sami trupci, a na njima bijahu teški željezni kotači. Ta

su kola vukli ujarmljeni volovi. Nedaleko Citrusa mogli ste vidjeti vrlo lijepu

šumu s velikim stablima.

Barnabin je otac bio udovac. U blizini je živjela njegova sestra sa svojim

služavkama. Ona se brinula o njegovu domaćinstvu, te mu dobavljala

obroke. Budući je još bio Šabat, pogani koji su pratili Isusa, kao i oni filozofi

iz Salamisa, nisu sjeli s Isusom za stol, nego su šetali gore dolje po

dvorištu, jeli su iz ruku, te bi zastali pod kolonadama slušajući Isusovo

učenje. Obrok se sastojao od peradi i širokih plosnatih riba, kruha, meda i

voća. Tamo je bilo i zdjela s komadima mesa, ukrašenog svim vrstama

bilja. Isus je govorio o žrtvi i Obećanju, a dugo je govorio i iz Proroka.

Tijekom objeda, dođe tamo nekoliko skupina sirotinje, te napola gole

djece, od četiri do šest godina. U svojim jadno ispletenim vunenim

košarama imali su neko jestivo bilje, kojeg su nudili gostima, u zamjenu za

kruh i drugu hranu. Čini se da su više voljeli biti na onoj strani sobe gdje je

sjedio Isus sa svojim učenicima.

Isus ustade, isprazni njihove košare s biljem, te ih napuni raznim

poslasticama sa stola, te blagoslovi malene. Ovaj je prizor bio stvarno

potresan, vrlo dirljiv.

Sutra ujutro, Isus je poučavao pozadi Barnabine kuće, gdje je bila jedna

lijepa uzvisina, a na njoj učiteljski stolac. Iz kuće je dotle vodila staza, a išla

je kroz divne brajde i vinograde. Okupilo se veliko mnoštvo ljudi. Isus se

prvo obrati rudarima i drugim radnicima, a onda poganima, te najzad

velikom mnoštvu Židova, koji su imali mješovite brakove. Veliko mnoštvo

poganskih obitelji je molilo Isusa da im pomogne i da im dozvoli slušati

njegove pouke. Većinom to bijahu radnici, bolesnici i invalidi, koji su ležali

na svojim nosiljkama blizu Isusove katedre.

Isusove pouke radnicima bijahu o Očenašu i o čišćenju rude vatrom, te da

su pogani divlje mladice trsa i masline (koje se inače odsijecaju i bacaju),

da ima samo jedan Bog, sin kuće i sluga, te o pozivu poganima, da

postanu djeca jedinoga Boga. Tad poče govoriti o miješanim brakovima,

koje nije lako odobriti, premda se mogu tolerirati kroz milostivost. U tom

slučaju se mogu dopustiti, samo ako u braku postoji strana koju je moguće

obratiti ili ako je jedan supružnik čestit, ali taj brak nikada ne treba

dozvoliti samo radi senzualnosti. Ovakav se brak može odobriti samo ako

su oba supružnika prožeta svetim namjerama. Ipak, Isus je uglavnom

govorio protiv takvih veza, te je proglasio sretnima one koji su održali

svoje obitelji čistima u kući Gospodnjoj. Također je govorio o ozbiljnoj

zadaći koju židovska strana mora održavati, i odgovornosti kod podizanja

djece u pobožnosti, o neophodnosti odgovora na milost u vrijeme njena

pohoda, te o krštenju i pokori.

Nakon toga je Isus ozdravio bolesnike, te otišao jesti kod Barnabe. Poslije

je otišao s prijateljima do druge strane grada, gdje su na cvjetnim

livadama bile brojne košnice postavljene na neobično velikoj udaljenosti

jedna od druge. Blizu bijaše jedan izvor s malim jezercem. Isus je tu

podučavao i opisivao prispodobe, nakon čega su svi otišli u grad do

sinagoge, gdje je govorio o žrtvi i Obećanju.

Tad je tamo bilo nekoliko učenih Židova, koji su putovali od kraja do kraja,

tj. putujući učitelji. Oni su postavili brojna lukava pitanja koja su bila

uperena protiv Isusa, ali ih Isus brzo razriješi. Čini se da su ovi ljudi imali

zle namjere. Njihova su se pitanja odnosila na miješane brakove, o Mojsiju

i brojnima koje je on dao pogubiti, o Aronu, o zlatnom teletu kojeg je Aron

naredio napraviti, njegovoj kazni, itd.

Sutradan su kod Židova čini se bili i post i gozba, jer su bila jutarnja

bogoslužja u sinagogi, tj. molitve i propovijedi. Kad je to završilo, Isus

napusti grad po sjevernoj strani sa svim svojim učenicima i nekim

poganskim mladićima. Njegovoj maloj družini pridružili su se i židovski

pismoznanci i nekoliko Rehabita, tako da ih je sad bilo skoro stotinu.

Uputili su se do mjesta koje je čini se bilo glavno mjesto pčelarske

industrije, a bilo je udaljeno oko sat vremena.

Daleko prema izlazećem suncu stajaše red bijelih košnica, a bijahu visine

čovjeka, isprepletene od, čini mi se, kore drveća. Košnice su imale puno

otvora, a bijahu postavljene jedna na drugu. Svaka grupa košnica bijaše

postavljena na cvjetnu livadu, a primijetila sam da ovdje raste balzam u

izobilju. Svaki je vrt ili polje ogradom ograđeno, te je svako nosilo pečat

grada kojem pripada. Jasno ste mogli razaznati poganske vrtove i polja, jer

su tu i tamo stajale niše s lutkama s repovima, kao ona riba, s uzdignutim

repom u zrak. Imali su kratke šape i lica različita od čovječjeg.

Samo se selo sastojalo od mnogih malih kolibica, koje su pripadale

vlasnicima košnica, a u njima su držali posuđe i vage koje su koristili kod

trgovine medom.

Gostinjac je bio velika građevina sa svim vrstama depandensa. Nizovi

sjenica, ili otvorenih soba, prošarali su jedne druge u dvorištima u kojima

su bile brojna postolja i dugačke hasure. Ravnatelj ovoga zdanja brinuo se

o svim potrebama svih zaposlenih. Bio je poganin.

Židovi su imali svoje sobe i mjesta molitve. Mislim da su se vosak i med

pripremali u kući i pod dugim sjenicama. Izgledala je kao kuća za opće

skupljanje svega proizvedenoga. Tu sam vidjela i mnoga ona stabalca sa

lijepim žutim cvjetovima. Lišće im je više žuće nego zelenije, a cvat tako

gust, da je gusto i padalo uokolo, formirajući tako meki tepih. Duge hasure

bijahu raširene ispod stabala, kako bi se pokupio cvat. Vidjela sam kako

radnici stiskaju cvijet, te iz njega izvlače neku obojanu tekućinu. Ova su

mala stabalca dok su mlada sadili u lončanice, a onda ih presađivali u rupe

s izmiješanom zemljom i kamenčićima oko korijenja. Sličnih je stabala bilo

i u Judeji. Ovdje sam vidjela i velike stabljike lana, od kojeg su pravili

vlakno.

Nedaleko Citrusa, oko sat i pol sjevernije, bijaše zaista velik potok koji je

izbijao iz stijene. Tekao je kroz grad, te je natapao regiju u koju je Isus

došao. Na nekim je mjestima tekao potpuno slobodno, dok je na drugim

bio premošten. Mislim da je ova voda opskrbljivala akvadukt grada

Salamisa. Činilo se da je njegov izvor malo jezerce. U tom jezercu su se još

uvijek vršila krštavanja, i čini mi se da su neke aluzije na tu temu i

učinjene. U toj regiji bijaše brojno lijepo divlje cvijeće, što me iznenađivalo.

Duž cijelog puta rasla su stabla naranče, grmlje ribizla i vinogradi.

Isus je amo došao kako bi nesmetano podučavao pogane, bez da ga

ometaju posjetioci. To je i činio cijeli ostatak dana. Podučavao je u

vrtovima i sjenicama gostinjca. Slušatelji su stajali ili ležali izvaljeni na

travi, a Isus ih je podučavao Očenašu i osam blaženstava. Kad bi se

obraćao poganima, govorio bi posebno o porijeklu i gadostima pojedinog

idola, o Abrahamovu pozivu i njegovoj separaciji od idolatrije, te o Božjem

vodstvu Djece Izraelove. Isus je govorio otvoreno i vatreno.

Tamo ga je slušalo oko stotinjak ljudi. Nakon poduke, svi su uzeli obrok u

gostinjcu, pogani su jeli odvojeno. Obrok se sastojao od kruha, kozjeg sira,

meda i voća. Vlasnik kuće bijaše poganin, ali vrlo ponizan i rezerviran u

ponašanju. Tu su se večer pogani povukli. Isus je instruirao samo Židove,

te su zajedno i molili. Svi su proveli noć u gostinjcu.

Citrus je bio poslovnije mjesto od Salamisa, gdje su se obavljali razni

poslovi, a promet iz luke je bio stalan, te je tekao po nekoliko cesta.

Posvuda je vladala velika aktivnost. Na onoj strani po kojoj je Isus došao,

bijaše jedna velika tržnica s izloženom stokom i peradi za prodaju. Blizu

središta grada bijaše još jedna lijepa tržnica. Sve je izgledalo visoko, kao i

oko nje, s njenim velikim nadsvođenim lukovima s kojih su visjela razna

obojana platna i pokrivači.

Druga strana grada bijaše potpuno zauzeta radnicima koji su radili s

metalom, te njihovom robom. Kovanje i kaljenje bijaše tako jako bučno, da

čovjek nije mogao ni sam sebe čuti, premda je većina radionica bila van

grada. Izrađivali su sve vrste posuđa, posebno neku vrstu ovalne peći,

velike i lagane, s malim poklopcem i dvije ručke blizu vrha peći. Kad su ih

proizvodili, prvo su metal savijali u određene oblike, a onda su ih stavljali u

velike peći, gdje se metal topio u masu, a onda su tu masu puhali pomoću

dugih cijevi u oblike željene šuplje posude, koje bijahu izvana žute, a bijele

iznutra. U njima su prevozili razne vrste sokova, meda i plodova. Kad bi ih

prevozili preko mora, postavljali bi ih u neku vrstu nogara, a na kopnu bi ih

nosili pomoću motki koje bi provukli kroz ručke.

Sutradan je Isus ponovo poučavao u pčelinjaku, a broj se slušatelja popeo

na preko dvjesta. Na najuvjerljiviji način Isus je opet poganima objašnjavao

njihove pogreške, te im predstavljao njihove bogove-idole tako jadnima i

neučinkovitima. A kad ih je nastavljajući svoju propovijed nagovarao na

odricanje od bogovske podmuklosti i isprazne mudrosti, njihovih uzaludnih

likova, njihovih stalnih napora da vjeruju u budalaštine, te da se u

jednostavnosti svoga srca obrate Bogu i njegovim otkrivenjima, neki su od

njih postali srditi, osobito oni koji su tamo doputovali kao književnici sa

štapom u rukama. Postali su ozlojeđeni, te su krenuli na svoj put, stalno

mrmljajući protiv Isusa. Isus je primijetio stanje stvari, te reče: 'Pustite ih

neka idu! Bolje da je tako, nego da ostanu i naprave nove bogove od

onoga što su upravo čuli.'

Isus je izrekao mnoge proročke riječi o pustošenju koje će jednog dana

doći na ove lijepe krajeve, njihove gradove i hramove, te o osudi koja je

već pala na sve ove zemlje. Rekao je da kada idolatrija bude dostigla

vrhunac, tad će poganstvo pasti u bezvrijednost.

Isus je dugo govorio i o kazni koja će pasti na Židove, te o razorenju

Hrama. Pogani su sve ovo bolje prihvatili od Židova, koji su se 'uhvatili' za

obećano im Obećanje, te su stalno iznosili neke primjedbe. Isus im objasni

sve Proroke u svezi Obećanja, objasnivši im i odlomke koji govore o Mesiji,

te im reče da su stigla vremena za ispunjenje Obećanja. Mesija će se izdići

iz židovskog naroda, ali oni ga neće prihvatiti. Ismijati će ga i prezreti, a

kad ih on bude uvjeravao da je on taj Jedan, koji im je poslan i kojeg oni

iščekuju, oni će ga zgrabiti i ubiti. Ovakav Isusov govor nije bio baš po

ukusu mnogim njegovim slušateljima, a Isus ih podsjeti kako su se u

prošlosti ponašali prema svojim Prorocima. Završio je rekavši im, da baš

onako kako su postupali s njima, postupiti će i s Onim koji im je navješten.

Rehabiti su razgovarali s Isusom o Malahiji, u kojeg su se jako pouzdavali i

mislili da u njemu imaju jako uporište. Rekli su Isusu, da ga oni smatraju za

Božjeg anđela, koji je došao kao dijete k izvjesnim pobožnim ljudima, da je

često s vremena na vrijeme nestajao, i da nitko danas ne zna gdje je on,

je li uistinu mrtav ili nije. Dugo su raspravljali o njegovim proroštvima o

Mesiji i njegovoj novoj žrtvi, a Isus im je objašnjavao tako da im je to

primijenio na sadašnjost i blisku budućnost.

Iz pčelinjaka, Isus ode s velikim društvom (koje se bez obzira na sve stalno

usput povećavalo) natrag do Barnabine kuće, koja bijaše udaljena nekoliko

sati. Većinu su njegova društva činili mladići iz židovske zajednice, a

namjeravali su otploviti za Jeruzalem, kako bi proslavili blagdan

Pedesetnice. Ipak, oni koji su ostali s Isusom sačinjavali su popriličnu

skupinu.

Na ulazima u vrtove okupilo se oko četrdesetak poganskih žena i

djevojaka, i oko desetak Židovki da pozdrave Isusa. Svirali su u flaute i

pjevali pjesme slave. Nosili su zelenje i cvijeće, a usput su prosipali zelene

grančice i lišće. Tu i tamo, na cesti gdje je Isus morao proći raširili su

hasure. Kad bi Isus prolazio duboko bi se naklonile, nudeći mu vijence i

cvijeće, aromatično bilje, te male bočice parfema. Isus im zahvaljivaše, te

im se obrati s par riječi. One su ga slijedile do dvorišta Barnabine kuće, te

su ostavile svoje poklone u sobi-zbornici. Svaku su stvar ukrasile cvijećem

i vijencima. Ovakav prijem, premda seoski i manje bučan, bijaše nešto

slično onome na Cvjetnicu. Ova se Isusova pratnja ubrzo vrati svojim

kućama, jer je već padala večer.

Bilo je nešto zadivljujuće u odijevanju poganskih žena. Djevojke su nosile

neke čudne kape, kao takozvane kukuljaste košarice, koje sam i ja kao

dijete često plela od rogoza. Neke su bile bez ikakva ukrasa. Druge su

imale vijenac oko sebe, s kojeg su visjeli brojni konci s raznim nakitima.

Donji rub košarice uvijek je bio ukrašen vijencem od cvijeća. Ispod kape su

nosile veo. Bio je dvodijelan, tako da se sprijeda mogao rastvoriti ili

prebaciti preko kape. U struku su bile jako zategnute pojasom, a na prsima

su nosile napršnjak, a oko vrata sve vrste nakita i sjaja. Donja haljina im

bijaše poprilično bogata. Sastojala se od nekoliko suknji od tanka

materijala, jedna iznad druge, a svaka oko 30-ak cm dulja od gornje, tako

da je najdonja bila i najdulja. Ruke im ne bijahu skroz pokrivene. Haljina

nije imala rukave, nego samo duge krajeve, a oko ruku im bijahu

pričvršćene male pletenice-narukvice. Materijal je bio raznih boja: žut,

crven, bijel, plav, neki prošaran prugama, a neki prekriven cvijećem. Kosa

im padaše preko ramena, kao veo. Na krajevima je bila pričvršćena s

kićenom vrpcom, te je tako sprječavalo kosu da se raštrka na vjetru. Na

bosim nogama su nosile sandale, svezane oko pete i rista s pomoću vrpci.

Udane žene nisu nosile tako visoke kape kao djevojke. Naprijed su imale

krut list koji je zaklanjao čelo, te se šiljasto spuštao sve do vrha nosa, te se

savijao prema ušima, do iznad njih, tako izlažući pogledu njihov nakit u

obliku viseće lampe. Kosa je bila spletena ili u pletenicama ukrašena svim

vrstama ukrasa i nakita. Žene su nosile duge ogrtače, koji su im duboko i

bogato padali s leđa. Djeca koju su vodile, nisu imali druge odjeće doli

nekog sukna u obliku traka omotanog oko tijela, počevši od ramena, preko

prsa, te je bilo svezano oko pasa. Ove su žene čekale Isusa puna tri sata.

Objed je bio pripremljen kod Barnabe, ali gosti nisu počivali kraj stolova.

Hrana se predavala iz ruke u ruku na maloj drvenoj taci, baš kao što se

koristi na brodovima. Tamo bijahu okupljeni mnogi starci, a među njima i

pismoznanac kojeg je Isus izliječio u sinagogi. Barnabin je otac bio čio,

zdepast starac, a jasno se moglo vidjeti da je taj čovjek naviknut na teški

rad u šumi. Muškarci toga doba izgledahu puno robusniji od naših

današnjih muškaraca.

Slijedeće što sam vidjela je Isus na katedri, kraj izvora van grada Citrusa.

Pripremao je neokatekumene za sakrament krštenja, a učenici su podijelili

krštenje, prvo Židovima, a poslije poganima.

Isus je ovdje raspravljao sa židovskim pismoznancima o obrezanju. Rekao

je da obraćene pogane ne treba prisiljavati na obrezanje, osim ako to sami

ne žele. Istovremeno, Židovi nisu očekivali da se dopusti tim obraćenicima

da uđu u sinagogu, jer će tako izbjeći skandal. Ali, trebaju zahvaljivati

Bogu što pogani žele napustiti idolatriju i tako očekivati čas spasenja.

Pogani trebaju prihvatiti druga mrtvljenja, te obrezanje srca od svake vrste

grijeha. Isus je posebno podučavao pogane, odvojeno od Židova.

16. Isus u gradu Malepu

Zamijetila sam kako se neki ljudi približavaju skroz blizu izvoru van grada

Citrusa, gdje su učenici dijelili krštenje. Novokrštenici, kao i narod koji

bijaše prisutan na ceremoniji, upravo se namjeravaše vratiti doma, pa su

se međusobno opraštali. Neki su se okupili oko baš pristiglih židovskih

putnika, koji su upravo stigli do izvora. Na njihovo pitanje, gdje je Isus,

dobiše odgovor: 'Ovdje je Prorok poučavao, od rana jutra do podneva. Ali,

sad je otišao sa svojim učenicima i sedmoricom filozofa iz Salamisa, koji su

upravo primili krštenje, a uputili su se do velikog sela Malepa.'

Ovo su mjesto izgradili Židovi, pa su tamo živjeli sam oni. Mjesto je bilo na

uzvisini, koja je bila pokraj baze planinskog lanca. Odatle se pružao

predivan pogled na sve strane, čak sve do mora. Selo je imalo pet ulica, a

sve su se slivale u centar, gdje je bio obzidani zdenac koji je dobivao vodu

s izvora od Citrusa. Posvuda oko zdenca-rezervoara bijahu lijepa kamena

sjedala pod sjenom stabala, a odatle se pružao predivan pogled na cijelo

mjesto i okolicu koja bijaše puna voćnjaka.

Malep je bio okružen dvostrukim jarcima, unutarnji bijaše dublji od

vanjskoga. Velik dio bijaše isječen iz stijene, a iza nje, kao male udoline,

pružali se šanci svuda okolo grada. Na svježe zelenoj tratini punoj divna

cvijeća, bijahu redovi najljepših voćaka, pod kojima na tlu u travi bijaše

palo žuto voće, jer sada je ovdje sve bilo u punoj berbi. Ljudi su bili

zaposleni sušenjem voća, koje su dopremali izdaleka. Proizvodili su

također platna, tepihe, hasure, te od bjeljike lagana drva, plitke posude, u

kojima su sušili voće.

Kad je Isus stigao, na vratima ga dočekaše pismoznanci sinagoge, školska

djeca, te mnoštvo naroda, koji je došao tamo dočekati ga i pozdraviti. Svi

bijahu uređeni i okićeni kao da je blagdan. Djeca su pjevala, svirala, te

nosila palmino granje. Djevojčice su išle ispred dječaka. Isus je prošao kroz

djecu, blagoslivljajući ih dok je išao. Praćen svojim učenicima i

pismoznancima, sveukupno oko tridesetak, ode do prijemne sobe gdje mu

opraše noge.

U međuvremenu duž ulice, ispred kuća, skupiše se oko dvadesetak

invalida, hromih i bolesnika od vodene bolesti. Isus ih ozdravi, te im naredi

da ga prate do zdenca u srcu grada. Velika je bila radost rođaka, kad su sa

svojim ozdravljenicima mogli zajedno odšetati do zdenca. Tamo je Isus

održao poduku o svagdanjem kruhu i o potrebi zahvaljivanja Bogu.

Odavde je Isus otišao do sinagoge te je poučavao o zazivu: 'Dođi

Kraljevstvo Tvoje.' Govorio je o Kraljevstvu Božjem u nama i o njegovu

skorom dolasku. Svojim je slušateljima objasnio da je ono spiritualno, a ne

zemaljsko, te im reče kako će tamo doći, da ih ne izbace. Pogani koji su

slijedili Isusa stajali su pozadi Židova, jer je ovdje crta razdvajanja bila

jasnija i stroža nego li u poganskim gradovima.

Kad je poduka završila, Isus je posluživao na gozbi priređenoj od strane

pismoznanaca, a nakon nje ga otpratiše do gostinjca, koji su pripremili za

njega i njegove pratitelje. Ravnatelj gostinjca se za sve pobrinuo.

Sutradan je Isus ponovo poučavao u nevjerojatno lijepoj sinagogi, gdje se

sav narod okupio. Govorio je o sijaču, o raznim vrstama sjemenja, kukolja,

te o gorušičinu zrnu, koje rodi tako puno roda. Isus je za svoje prispodobe

uzimao grmlje koje raste u tom kraju, koje iz vrlo male jezgre, izbija kao

šiblje, jako kao čovječja ruka, te skoro kao čovječje visine, a koje je narod

toga kraja mnogo upotrebljavao. Plod mu bijaše velik kao žir, crveno crne

boje. Njegov se sok koristio za bojenje. Kršteni pogani nisu bili u sinagogi,

nego su stajali vani na terasama i slušali Isusove riječi.

Kad je Isus poslije jeo s glavarima, dovedoše mu neka druga djeca, trojicu

slijepih dječaka od 10 do 12 godina starosti. Slijepa djeca su svirala u

flaute i nekakav drugi instrument koji se držao na usnicama i istovremeno

dirao prstima. To ne bijaše frula, a zvuk bijaše kao neko zujanje, zujanje

koje je sličilo židovskoj harfi. U pauzama su vrlo lijepo pjevali. Oči im bijahu

otvorene, a činilo se kao da mrena prekriva njihove oči. Isus ih upita žele li

vidjeti svjetlo, kako bi marljivo i pobožno stupali stazama pravednosti.

Potpuno radosno oni povikaše: 'Gospodine, pomozi nam! Pomozi nam

Gospodine i učiniti ćemo što zapovijedaš!' Tad Isus reče: 'Odložite

instrumente!' te stade pred njih, stavi svoj palac u usta, te svakom

dječaku prijeđe preko očiju do iznad sljepoočnica. Tad Isus uze zdjelu voća

sa stola, držeći je pred dječacima, te reče: 'Vidite li ovo?' blagoslovi ih, te

im dade u ruke voće iz zdjele.

Dječaci su s radosnim čuđenjem buljili uokolo, bijahu opijeni prizorom

gledanja, te se napokon baciše nice Isusu pred noge. Cijeli je narod bio

jako potresen. Radost i čuđenje zahvati sve. Tri dječaka puna radosti

požuriše sa svojim drugovima, koji su ih odveli van sobe, te potrčaše

cestom ka roditeljskim kućama. Cijeli je grad bio zapanjen i uzbunjen

radošću. Djeca su se vraćala sa svojim rođacima i roditeljima, te mnogim

drugim prijateljima, svirajući u instrumente i pjevajući pjesme hvale i

slave. Na taj su način izražavali svoju hvalu Isusu. Isus iskoristi ovu priliku i

održa predivnu propovijed o blaženstvima. Reče: 'Zahvalnost je molitva

koja privlači nove milosti, toliko je dobar naš Nebeski Otac.'

Nakon obroka, Isus je s učenicima i poganskim filozofima šetao po

predivnim sjenovitim tratinama, koje bijahu u okolici grada. Poučavao je

pogane i nove učenike. Stariji su učenici poučavali odvojene skupine ljudi.

Tu je večer Isus opet poučavao u sinagogi.

Sutradan je posjetio roditelje slijepih dječaka, kojima je vratio vid. Oni

bijahu Židovi iz Arabije, iz regije u kojoj je boravio Jitro, Mojsijev punac.

Imali su posebna imena. Većinu vremena su putovali, a već su bili kršteni

blizu Kafarnauma. Putovali su kroz taj kraj, te su čuli Isusovu propovijed na

gori. Ovi ljudi, tj. ove dvije obitelji, sastojale su se od dvadesetak članova,

uključivši i žene i djecu. Bijahu trgovci i proizvođači, baš kao što kod nas

dolaze Talijani, Tirolci i žitelji Schvarzwalda i trguju s nama, idući iz mjesta

u mjesto, popravljajući satove, mišolovke, figurice Parisa, koje su prodali

svojim susjedima, tako ujedinjujući i rad i trgovinu.

Ove godine, ovi su ljudi posjetili Malep, a bijahu tu već mjesecima. Van

grada, na sjeveru, zakupili su privatni gostinjac, u kojem su imali svakakve

alate, te sprave za predenje, itd. Njihovi slijepi dječaci također morahu

nešto zarađivati, pa su morali pjevati i svirati flaute kad bi se pružila prilika

za to. Isus reče roditeljima da više ne bi smjeli povlačiti te dječake za

sobom, nego da trebaju ostati ovdje u Malepu i pohađati školu. Pokazao im

je osobe koje će prihvatiti i podučavati njihove dječake, jer je on to sve već

jučer sredio za njih. Roditelji obećaše da će učiniti što god Isus naređuje.

17. Isus podučava poganske filozofe. Isus na židovskoj svadbi

Isus je s učenicima i sedam poganskih filozofa prolazio kroz divne cvjetne

livade koje su se pružale između Malepa i sela Lanifa, te su se lagano

dizale prema jugu u planine. S ove južnjačke strane, spuštao se potočić

širok oko 1 metar, koji je rastao kako se spuštao prema izvoru kraj Citrusa.

Potok je kroz planine tekao kao ponornica, pa se pojavljivao i tekao kroz

selo Lanifa, pa onda kroz dolinu kraj Malepa, čije je močvare opskrbljivao

vodom. Ali to ne bijaše ona ista voda kao na onom uzvišenom izvoru u

centru Malepa, premda je ulica kojom se Isus spuštao, bila ustvari

nadsvođeni kanal kojim se punio rezervoar.

Nemam riječi za opisati ovu predivnu zelenu i plodnu dolinu, blago

valovitu, a potpuno okruženu brdima. Sve od Malepa, duž obje strane

ceste ležali su tu i tamo hambari, a na kraju doline bijaše selo Lanifa koju

su ovi hambari i opskrbljivali. Sve je bilo perfektno zeleno, prekriveno

najljepšim cvijećem i voćem, koje je tu i tamo raslo kao divlje, a negdje

potpuno kultivirano.

Isus je k Lanifi išao lijevom stranom ceste, južno od potoka. Sreo je

skupine omladine, koja bijaše na putu prema obali, kako bi uhvatili brod za

Jeruzalem, te tamo proslavili blagdan Pedesetnice. Isus ih pozdravi, te im

reče neka pozdrave Lazara, ali više im ništa nije rekao. Malo dalje, prijeđe

potok, skrenu prema sjeveru, te opet siđe u dolinu, kao da se vraća prema

Malepu. Na toj strani, dođe do nekog drugog sela, koje je zvalo Lepe.

Žetva je upravo završila, a narod se upravo okupljao i odvajao snopove

žita za sirotinju. Tijekom cijelog puta, Isus je podučavao poganske filozofe,

ponekad bi šetali, a ponekad bi zastali odmoriti se u nekom sjenovitom

mjestu. Isus ih je poučavao o apsolutnoj pokvarenosti čovječanstva prije

Potopa, o očuvanju Noe, o novom rastu zla, o pozivu Abrahamu, o Božjem

vodstvu njegove izabrane rase od vremena u kojem je obećao Utješitelja,

koji će upravo proizići iz te rase.

Pogani su pitali Isus za objašnjenje svega i svačega, te su nabrajali mnoga

imena poznatih antičkih bogova i heroja, rekavši Isusu o njihovim velikim

djelima. Isus im na to odgovori, da je svaki čovjek prirodno zadobio

nekakvu višu ili manju dozu ljudske ljubaznosti, po kojoj ljudi čine mnoge

korisne stvari ili čak napredne stvari za svoje vrijeme, ali mnogi poroci i

gadosti se upravo dižu iz takvih zasluga. Isus im pokaza stanje

degradacije, djelomičnu destrukciju nacija utonulih u idolopoklonstvo, kroz

cijelu povijest, apsurdne i nevjerojatne deformacije njihovih božanstava,

pomiješane s demonskim obožavanjem i magijskim iluzijama, koje su

utkane u ta božanstva, kao možebitne istine.

Filozofi mu spomenuše i jednog od najmudrijih drevnih kraljeva, koji je

stigao iz planinskog kraja, tamo iza Indije. Zvao se Džemšid (Šemšid).

Pomoću zlatnog bodeža kojeg je dobio od Boga, on je podijelio mnoge

zemlje, napučivši ih ljudima, te je posvuda prosipao blagoslove. Upitaše

Isusa o njemu, te o mnogim čudesima koje su mu pripisivali. Isus odgovori

da taj Šemšid, koji je bio vođa naroda, bijaše prirodno mudar i pametan

čovjek. O raspršenju naroda u vrijeme gradnje Babilonske kule, taj se je

čovjek postavio na čelo jednog plemena, te je zaposjeo zemlju po

izvjesnim pravilima. On je pao manje od ostalih u zlo, jer je rasa kojoj je

pripadao bila manje pokvarena.

Isus ih također podsjeti i na bajke koje su zapisane u svezi s njim, te im

ukaza da je on bio lažni pralik, lažni tip Melkisedeka, koji je uistinu bio kralj

i svećenik. Isus im reče da im je bolje držati se Melkisedeka, te im reče o

Abrahamovim potomcima, odakle su narodi i potekli, jer je Bog poslao

Melkisedeka najboljim obiteljima, da ih povede, ujedini, te da za njih

pripremi zemlje i boravišta, kako bi ih očuvao u njihovoj čistoći, te da

prema njihovoj valjanosti ili nevaljalosti, potakne ili uskrati ispunjenje

Obećanja. Tko je bio Melkisedek, Isus im ostavi da sami zaključe. Ali, sve

ovo rečeno o njemu je istina, on je drevni tip Nadolazećega, ali sad je tako

blizu milost Obećanja, a žrtva kruha i vina koju je Melkisedek prinio, biti će

ispunjena i usavršena do savršenosti, a trajati će do kraja svijeta.

Isusove riječi o Šemšidu i Melkisedeku bijahu tako jasne, tako neosporne,

da su filozofi ostali zapanjeni, te rekoše: 'Učitelju, kako si ti mudar!' Čini se

kao da si baš tad živio s njima, kao da osobno poznaješ te ljude, čak bolje

nego što su oni poznavali sami sebe!' Isus im ispriča još mnoge stvari što

se tiče Proroka, veće i manje, a posebno se bavio Malahijom.

Kad je započeo Šabat, Isus ode u sinagogu i održa propovijed o odlomku iz

Levitskog zakonika, koji je opisivao jubilarnu godinu, te je propovijedao

nešto iz Jeremije. Isus reče da ljudi trebaju dobro obrađivati svoju njivu,

tako njegov brat koji će je naslijediti može vidjeti da je u nju uložena

ljubav.

Sutra ujutro, Isus nastavi u sinagogi propovijedati o jubilarnoj godini,

obradi polja, te o odlomcima iz Jeremije. Kad je ovo završilo, ode s

učenicima, a pratilo ga veliko mnoštvo, Židova i pogana, do židovskih

toplica koje bijahu južno van grada, a voda se dobavljala akvaduktom iz

izvora kraj Citrusa. Bio je to lijep bazen, usred vrta, a još svud po vrtu

bijahu veći bazeni za kupanje, divne avenije i duge sjenice. Sve ostalo što

je trebalo za ceremoniju krštenja bijaše već tamo. Svjetina je slijedila Isusa

blizu zdenca, pogodnog za poučavanje, a među svjetinom bijaše sedam

mladoženja s njihovim rođacima i pratiocima.

Isus je poučavao o Padu, o izopačenosti Adama i Eve, o Obećanju, o

degeneraciji ljudi u divljake, o separaciji manje pokvarenih od ostalih, o

straži postavljenoj za očuvanje braka, kako bi se prenosile vrline i milosti s

oca na sina, te o svetosti braka opsluživanjem Božanskog zakona,

skromnosti, čednosti i spolnoj suzdržanosti. Na taj je način Isusova

propovijed bila okrenuta k mladenkama i mladoženjama. Da ilustrira svoju

pouku, Isus opisa izvjesna stabla koja su rasla po otoku, a koja su se mogla

oploditi na daljinu, bez dodira – da, čak i preko mora. Reče: 'Na isti način,

mogu nada, pouzdanje u Boga, želja za spasenjem, poniznost i čestitost

postati na neki način majka ispunjenja Obećanja.' Ovo Isusa nagna da se

dotakne i misterijskog značenja braka, u kojoj spomenu vezu sjedinjenja

između Utješitelja i njegove Crkve. Isus je brak nazvao velikom tajnom-

misterijom. Njegove riječi na tu temu bijahu tako divne, tako uzvišene, da

mi se činilo nemogućim za ponoviti ih. Poslije je poučavao o pokori i

krštenju, koje iskupljuju i brišu grijehe separacije, te privlače sve vrijedno

na sudjelovanje u zajedništvu spasenja.

Isus je otišao ustranu s nekim aspirantima za krštenje, ispovjedio ih,

oprostio im grijehe, te im nametnuo izvjesnu pokoru i dobra djela. Jakov

mlađi i Barnaba su dijelili krštenje. Neokatekumeni bijahu uglavnom stariji

muškarci, nekoliko pogana, te tri dječaka ozdravljena od sljepoće, koja još

ne bijahu krštena kad su onomad bili s roditeljima u Kafarnaumu.

Kad je Šabat završio, neki su filozofi krenuli ispitivati Isusa: je li bilo

neophodno da Bog pošalje tako strašan Potop na zemlju, zašto je dopustio

čovječanstvu da toliko dugo čeka Otkupitelja, zar nije mogao upotrijebiti

druga sredstva za isto rješenje, te poslati Očekivanoga, koji bi uspostavio

sve stvari? – Isus im odgovori objašnjavanjem da to nije bila Božja

zamisao, da je Bog stvorio anđele sa slobodnom voljom i superiornim

sposobnostima, pa ipak su se odijelili od Njega po svojoj oholosti, te su

tako postali dio kraljevstva tame. Čovjek je slobodnom voljom bio

postavljen između kraljevstva tame i kraljevstva svjetla, ali jedenjem

zabranjena ploda, postao je bliži kraljevstvu tame. Sad je taj čovjek

obvezan kooperirati s Bogom, kako bi zadobio pomoć od Njega i tako

privukao u sebe Kraljevstvo Božje, koje mu jedino Bog može dati. Jedenjem

zabranjena ploda, čovjek je htio postati kao Bog, a da bi se mogao ustati iz

svog palog položaja, neophodno je da Otac dozvoli svome Božanskom Sinu

da pomogne čovjeku i izmiri ga s Njim. Čovjek je u svom cijelom biću,

postao tako deformiran, da je postala neophodna velika milost i jako Božje

vodstvo, kako bi se na zemlji uspostavilo Njegovo Kraljevstvo, koje će iz

srca ljudi potjerati kraljevstvo tame. Isus nadoda da se njegovo Kraljevstvo

ne sastoji od svjetske vladavine i veličanstvenosti, već od regeneracije,

pomirenja čovjeka s Ocem, te u ujedinjavanju svih dobrih u jedno tijelo

(Crkvu).

Sutradan je Isus ponovo poučavao na mjestu krštavanja. Bili su prisutni svi

mladenci. Među mladoženjama bijahu dva obraćena pogana, koji su primili

obrezanje, te su ženili Židovke. Bilo je još nekih pogana koji su naginjali k

Judaizmu, koji su tražili i dobili dopuštenje da pomažu kod instruiranja.

Isprva je Isus govorio u općenitim izrazima o dužnostima braka, a posebno

o dužnostima žene. Reče, supruga bi trebala podići oči kako bi samo

pogledala svoga supruga, inače joj oči uvijek trebaju biti ponizno spuštene.

Isus je također govorio o poslušnosti, poniznosti, čestitosti, potomstvu i

podizanju djece.

Kad su se žene sela Lepe povukle kako bi pripremile obrok, Isus je

poučavao muškarce za krštenje. Govorio je o Iliji i o velikoj suši koja je pala

na cijelu zemlju, te oblaku koji se po njegovoj molitvi, pojavio iznad mora

(danas je baš bila takva teška omara, pa je jedan oblak magle lebdio nad

zemljom. Zbog njega niste mogli vidjeti daleko na horizont). Isus im opisa

tu sušu kao kaznu Božju, radi idolatrije kralja Ahaba. Milost i blagoslov

bijahu povučeni, a suša je prevladavala čak i u ljudskim srcima.

Isus je govorio o Ilijinom presušivanju voda potoka Kerita, o tome kako su

ga ptice hranile, o njegovu putu u Sareptu, te kako mu je tamo pomogla

jedna udovica, o njegovoj kazni nad idolatrijskim svećenicima na gori

Karmel, te o uzdizanju oblaka čijom je kišom sve obnovljeno. Isus je

usporedio ovu kišu s krštenjem, te reče svojim slušateljima, da nakon kiše

krštenja promijene svoj život, a ne kao Ahab i Jizabela, koji su nastavili

život u grijehu i suhoći srca. Isus je govorio i o Segoli, toj pobožnoj

poganki, Egipćanki, koja se nastanila u Abili i činila mnoga dobra djela, dok

konačno nije našla milost u Božjim očima. Tad im Isus pokaza kako se

pogani trebaju čestito ponašati, te na taj način privući na sebe Božansku

milost, jer su njegovi poganski slušatelji ponešto znali o Iliji i Segoli.

Nakon krštenja, mladoženja, Isus i njegovi sljedbenici, zajedno s ostalim

svatovima i rabinima, bijahu pozvani od lokalnog židovskog pismoznanca

na gozbu u selo Lepe, zapadno od Malepa. Put za Lepe vodio je po blago

valovitom terenu, po divnim stazama, kao onim u vrtovima. Blizu Lepe

prolazila je glavna cesta do male luke Cerinije, koja bijaše udaljena oko 5

km. Druga cesta, na kojoj je Isus razgovarao s karavanom Arapa, vodila je

do luke Lapitus, koja bijaše dosta zapadnije.

Pogani Lepe su zauzeli red kuća, koje bijahu izgrađene duž ceste, te su

iznosili ispred kuće što su imali za trgovinu. Židovi su živjeli odvojeno, a

imali su divnu sinagogu. U poganskim sam vrtovima vidjela idole kao

umotane lutke, a na jednom otvorenom prostoru, nedaleko ceste, okružen

ogradom, bijaše jedan velik idol, veći od čovjeka, a imao je glavu sličnu

volu. Između rogova bijaše nešto kao mali svežanj-snop. Lik je čučao, a

kratke ruke su mu se klatite.

Gozba u Lepe se sastojala od jednostavnog obroka peradi, ribe, meda,

kruha i voća. Mladenci su sjedili zasebno na kraju stola. Bili su odjeveni u

duge prugaste nošnje s vijencem od obojane vune i paperja na glavi.

Mladenke su imale veo.

Tijekom i nakon obroka, Isus je govorio o svetosti braka. Isus je inzistirao

da mladoženja ima samo jednu ženu, jer su oni ovdje imali običaj da se

rastave zbog tričarija, te da se ponovo ožene. Zbog toga je Isus govorio

vrlo vatreno, te im je ispričao prispodobe o svadbi, vinogradu i kraljevu

sinu. Mladoženje su pozvale prolaznike da slave s njima, te da počuju

Isusa. Trojica izliječenih dječaka svirala su u flaute, dok su djevojčice

pjevale i svirale razne instrumente.

Već se smračilo kada se Isus s učenicima vratio u Malep. S uzvišica duž

puta, pružao se divan pogled na okolicu. Moglo se vidjeti sve do mora, koje

se bljeskalo kao predivno svjetlo. Za svadbenu svečanost sedmero

mladenaca, napravljene su velike pripreme. Činilo se da će cijeli grad doći

na svadbu. Čovjek bi mogao reći da se cijelo mjesto sastojalo od velikog

bratstva. Nigdje nisam vidjela sirotinje, jer su oni stanovali u posebnom

dijelu grada, a za njih se sve priskrbljivalo.

Malep je bio izgrađen vrlo pravilno. Imao je izgled palačinke, koja se dijelila

u pet jednakih dijelova. Pet ulica koje su dijelile grad, spajahu se u centru,

gdje je bilo povišeno mjesto s terasama i ukrašenim zdencem, oko kojeg

bijahu posađena stabla. Četiri ove četvrti bijahu podijeljene s dvije

poprečne ulice, a uvijale su se oko središnjeg zdenca. U jednoj od ovih

cirkularnih ulica, zajedno su stanovale udovice bez djece i starice, sve na

trošak zajednice, a držale su školu i brinule se o siročadi bez roditelja. Tu

je bila još jedna kuća za smještaj i zabavu sirotih stranaca i putnika

namjernika. Peta se četvrt sastojala od javnih građevina. Ona bijaše

razdijeljena akvaduktom u polovice. Akvadukt je dovodio vodu u zdenac.

U jednoj polovici bijahu glavna tržnica, nekoliko gostinjaca, te azil za

opsjednute, kojih ovdje ne bijaše toliko puno. Isus je neke već ozdravio,

one koje su mu doveli s ostalim bolesnicima. U drugoj polovici bijaše

vijećnica, koja se koristila za gozbe i vjenčanja, a vrh krova ove zgrade

bijaše skoro u ravnini sa zdencem. Ulaz vijećnice ne gledaše na zdenac,

nego baš suprotno od njega. Ispred bijaše dvorište, s kojeg je tekla staza

duga oko 300 metara, omeđena zelenim stablima, a vodila je dolje preko

poprečnih ulica do predvorja sinagoge. Bilo je još avenija koje su vodile do

tamo, iz pokrajnjih ulica, ali one bijahu otvorene za narod samo na

blagdane, te po posebnim dopuštenjima.

Na današnji dan svadbene svečanosti, cijelo je jutro utrošeno za

ukrašavanje vijećnice. U međuvremenu su se Isus i njegovi učenici povukli

u gostinjac, a tamo su mu dolazili i muškarci i žene, neki tražeći savjet i

utjehu, jer su ovi ljudi bili u kontaktu i vezama s poganima, pa su često

imali skrupule i tjeskobe.

Mladi su zaručnici ostali dulje s Isusom od ostalih. Nasamo je razgovarao s

mladenkama, te sa svakom posebno. Bijaše to neka vrsta ispovijedi i

savjetovanja. Ispitivao ih je o motivima za brak, što će imati utjecaja na

njihovo potomstvo i spasenje njihovih duša, što je i plod koji dolazi od dara

straha Gospodnjeg, od čestitosti i uzdržljivosti. Isus je o ovome razgovarao

i s mladoženjama.

Na avenijama bijahu podignuti ukrašeni slavoluci, s tapiserijama,

vijencima, cvijećem i ostalim plodovima. Bijahu podignute stube i

platforme, tako da su dolje iz parka gledatelji mogili sve lagodno

promatrati. Posebno su ispred sinagoge podigli prekrasan slavoluk ukrašen

brojnim malim grmljem u sanducima i ostalim cvijećem u lončanicama.

Vidjela sam ljude kako dovoze u dvorište i sjenice sve potrebno za gozbu,

hranu, posuđe, itd. Hranu su dopremali u nekakvim uskim, ali dugačkim

nosilima, a služila su im i kao stol. Na njima bijahu razne zdjele i vrčevi, a

nosiljke sa strana imahu ureze, kroz koje su gosti, koji su počivali dok su

jeli, uzimali potrebno. Gornja ploha nosiljke bijaše prekrita stolnjakom. Kao

što sam već rekla, ove nosiljke bijahu pletene kao košare, duge i uske,

prekrivene stolnjakom, s prorezima sa strana, kroz koja su uzimali hranu.

Gosti su počivali na hasurama, poduprti jastucima. Sve su ove potrepštine

donijete amo iz raznih četvrti grada.

Nad slavolukom za vjenčanje, postavili su tapiseriju, kao baldahin. Isus i

njegovi učenici bijahu kao posebni uzvanici. Pošto je među mladencima

bilo i nekih obraćenih pogana, u uzvanicima bijahu i neki njihovi prijatelji,

te par poganskih filozofa. Mladenke i mladoženje su dolazili iz različitih

četvrti grada. Mladenke su vodile djevojke i djeca, okrunjeni cvijećem, dok

su ujedno svirali razne instrumente, a pratili su ih mladoženje i rođaci.

Mladoženje su odjenuli duge ogrtače i bijele cipele. Na pojasevima i rubu

tunike imahu ispisana neka slova, a u ruci imahu žuti šal.

Mladenke su izgledale vrlo lijepo. Odjenule su duge, bijele, vunene haljine,

izvezene crtama i cvijećem u zlatu. Kosa im (neke su bile blondine) otraga

spletena u punđu, ukrašena mrežom s perlama, te zlatnim nitima. Veo im

padao na lice, a otraga preko ramena na leđa. Na glavi su imale i nekakvu

metalnu vrpcu s tri mala šiljka, na koja su mogli zakačiti veo, kad bi ga

podigle s lica. Također su nosile male krune od paperja i svile. Neki su

velovi blistali, kao da su načinjeni od vrlo fine svile ili nekog sličnog

materijala. U ruci su držale dugu, zlatnu svjetiljku, kao lampion bez

podnožja. I mladenke su obule bijele cipele ili sandale.

Tijekom ceremonije vjenčanja, koju su predvodili rabini, zamijetila sam

razne običaje, kojih se sad po redu ne mogu sjetiti. Pročitali su neke svitke,

čini mi se svadbeni ugovor, te molitve. Par bi stupio pod baldahin, a za

njima bi rođaci bacali zrnja žita, te izgovarali blagoslove. Rabin bi i mladu i

mladoženju bocnuo u mali prst, pustio par kapi krvi da kapnu u pehar s

vinom, kojeg su onda mladenci zajedno ispili. Tad bi mladoženja pružio

pehar onima iza njega, a ovi ga stavili u bazen s vodom. Mladencima bi iz

kaleža na dlan kapnuli kap krvi. Tad bi se mlada i mladoženja rukovali, a

potom bi obrisali ostatak krvi s dlana. Oko rane bi tad povili finu bijelu

uzicu, te razmijenili prstenje. Čini mi se da je svatko imao dva prstena,

jedan za mali prst, a drugi za kažiprst.

Nakon toga su postavili na glave novo-vjenčanog para nekakav ukrašeni

prekrivač ili šal. Kraj njih je stajala mladenkina služavka-djeveruša sa

svjetiljkom u ruci. Sa crnim šalom u desnici, mlada bi prihvatila lampion od

služavke, te ga predala svome mužu. On bi ga uzeo desnicom, prebacio u

ljevicu i vratio ga svojoj ženi, koja ga je također primila ljevicom, te ga

predala svojoj služavki-djeveruši. Bio je i jedan kalež s blagoslovljenim

vinom, iz kojeg su svi rođaci popili po gutljaj. Ceremonija vjenčanja je time

završila, a djeveruše bi mladenkama skinule nakit iz kose, te im glavu

prekrile velom.

Svečanostima su ravnala tri rabina, a cijela je ceremonija trajala tri sata.

Tad su mlade praćene svojim djeverušama prošle kroz špalir gostiju, uz

njihova čestitanja i blagoslove, te se uputile sa svojim muževima prema

vijećnici, u kojoj je priređena gozba. Nakon uzimanja obroka i osvježenja,

mladi bi se parovi povukli u park blizu akvadukta, kako bi se tamo

zabavljali.

Tu je večer u sinagogi održana posebna propovijed namijenjena novo-

vjenčanima. Nakon što su rabini govorili, zamoliše Isusa da uputi par riječi

mladencima.

Sutradan su svi parovi, praćeni glazbenicima i uzvanicima opet otišli do

dvorane gozbe. Bijahu prisutni i Isusovi učenici, ali samo oni koji su radili

kao poslužitelji gostiju. Ispred mladenaca bijahu postavljene predivne

zdjele s tjesteninom i voćem. Zdjele bijahu kao pozlaćene jabuke,

ukrašene pozlaćenim cvijećem. Tad uđoše grupe djece, pjevajući i svirajući

glazbala. To bijahu mali stranci, koji su zarađivali na taj način za život.

Nakon što su primili nagradu, povukoše se.

Nakon toga, tri mala muzičara, koja je Isus ozdravio, dođoše praćena s

nekoliko zborova iz grada, te otplesaše u čast mladenaca ples. To se

odigralo ispod jedne duge četvrtaste sjenice, koja bijaše postavljena na

nekoj mekoj, njihajućoj podlozi. Izgledalo je kao od nekakvih fleksibilnih

daski na koje su postavili debeli tepih od mahovine. Plesači su stajali u

četiri dvoreda, leđa na leđa. Svaki je par plesao, izmjenjujući ruke pomoću

maramice koju su držali, idući tako od prvog mjesta prvog reda, do

zadnjeg mjesta četvrtog reda, tako da su svi bili u neprekinutom kretanju.

Nije bilo skakanja, cupkanja, nego samo divno njihanje i balansiranje, kao

da tijelo nema kostiju. Mladenke, kao i sve ostale žene, imahu podignute

velove, zakačene pozlaćenim štipaljkama na kosu.

Nakon plesa, svi uzeše osvježenje, koje je bilo postavljeno u sva četiri kuta

sjenice. Opet se oglasi glazba, te svi krenuše u vrt blizu zdenca. Tamo

bijaše mnoštvo igara, trčanja, skakanja, te gađanja meta. Muškarci su

igrali odvojeno, a žene posebno. Dijelili su male nagrade, te nametali male

kazne, u novčanom obliku, ili pojasevima, suknima, maramama itd. Tko

nije imao ničime platiti kaznu, poslao bi da mu se kupi nešto od pokućara,

koji je sa svojom robom bio u blizini vijećnice. Najzad bi skupili sve

nagrade i globe, te ih predali glavaru, koji bi ih razdijelio sirotinji među

promatračima.

Mladenke i djeveruše bi igrale igre u krugovima i redovima. Haljine bi

podigle do koljena. Noge im od koljena naniže povezane trakama bijela

sukna. Velovi im zabačeni iza glave na leđa. Izgledale su vrlo lijepe i

okretne. Svaka je susjedu držala ljevicom za pojas, te su tako formirali

krug koji se stalno okretao. Desnicom su nastojale jedna drugoj baciti i

uhvatiti žute jabuke. Tko god bi propustio uhvatiti jabuku, istupio bi iz

kruga, te morao ići podići jabuku s poda, a krug se nastavljao okretati. Na

kraju, te su igre igrale u paru s muškarcima. Sjele bi u nasuprotnim

redovima, te bacale u krzna prezrele žute jabuke, koje kad bi hvatali,

pucale bi i smrskale se, te sve prskale, na što bi se gledatelji grohotom

smijali.

Predvečer su se svi vratili gozbenim ceremonijama. Novo-vjenčani su

morali jahati magarce, posebno ukrašene za tu priliku. Mladenke bi jahale

postrance. Stalno su svirali muzičari, a svi su ih pratili sa salvama smijeha,

do vijećnice, gdje ih je gozba očekivala.

Mladenci su otišli do sinagoge, gdje su se pojavili pred rabinima i zakleli,

da će nastaviti apstinirati od odnosa tijekom izvjesnih blagdana u godini,

pristajući na neke pokore ako to prekrše. Osim toga, obećali su da će

zajedno bdjeti na blagdan Pedesetnice, te će noć provesti u molitvi.

Iz vijećnice, mladenci su otpraćeni do svojih budućih domova. Na pragu je

već stajao mladenkin miraz. Rođaci su ostale odveli da to vide. Vjenčani

darovi su svečano nošeni k domu, a i sirotinja je dobila svoj dio.

18. Blagdan Pedesetnice. Isus poučava o krštenju

Malep je sad bio na nogama, u pripremama za skori blagdan. Svi su bili

zaposleni u čišćenju, popravcima i pranju. Mnoge građevine i sinagoga

bijahu urešene zelenim granama, vijencima i cvijećem, a i tratine su bile

pune procvjetala cvijeća. Sinagoga je odisala divnim miomirisima, čak su i

svitci Pisma bili namirisani.

U posebnim dvoranama, podignutim baš za ovu svrhu, ispred sinagoge,

pekli su kruh, a prethodno su rabini blagoslovili brašno. Dva su velika

kruha ispekli od ovogodišnjeg brašna. Za druge kruhove brašno se naručilo

iz Judeje. Smljeveno je od žita narasla u polju na kojem je Abraham

sudjelovao u Melkisedekovoj žrtvi. Od tamo su brašno transportirali u

dugim sanducima. To se zrnje zvalo Sjeme Abrahamovo. Pečenje ovih

kolača i kruhova, u kojem ne bijaše kvasca, moralo je biti zgotovljeno do

četiri popodne. Bijaše tamo još jedna vrsta brašna, kao i bilje, a sve je

primilo blagoslov.

Ujutro tog dana, Isus je održao jednu pouku u svom gostinjcu. Prisutni su

bili kršteni pogani i stari Židovi. Za temu svojih propovijedi uze blagdan

Pedesetnice, Zakon dan na Sinaju, krštenje, a sve je opisao duboko

potresnim terminima. Dotakao se i mnogih odlomaka koji su ovo opisivali u

raznim Prorocima. Govorio je i o svetom kruhu koji se blagoslivlja na

Pedesetnicu, o Melkisedekovoj žrtvi, te o Malahijinim proročanstvima. Isus

reče da se približilo vrijeme za utemeljenje Žrtve, da kad ovaj blagdan

ponovo dođe iduće godine, tad će krštenju biti dodana nova milost, a tad

će svi kršteni, koji budu vjerovali u Izraelova Utejšitelja, biti dionici te

milosti.

Budući su se ovdje podigle suprotivštine i teškoće od strane onih koji nisu

željeli shvatiti Njegovo učenje, Isus izabra oko pedeset onih za koje je znao

da će baštiniti njegova učenja, a druge je otpustio, namjeravajući ih poslije

poučiti. Uzevši sa sobom one koje je izabrao, Isus napusti grad, ode blizu

akvadukta, te tamo nastavi svoje propovijedi. Vidjela sam ih na putu, kako

nekad zastajkuju, te mnogim gestikulacijama postavljaju pitanja i iznose

zapažanja. Vidjela sam Isusa, podigao je kažiprst, često im nešto

objašnjavajući. Kad bi govorili, gestikulirali bi rukama i prstima. Pošto je

Isus inzistirao na velikoj milosti, na spasenju koje će biti dano čovjeku po

krštenju, i samo na krštenike, nakon konzumiranja Žrtve o kojoj je govorio.

Neki su pitali hoće li njihovo sadašnje krštenje imati istu efikasnost. Isus je

odgovorio, da, ako sačuvaju vjeru i prihvate Žrtvu. Jer, čak i Patrijarsi, koji

nisu primili krštenje, ali su čeznuli za njim, u Duhu su imali i predosjećaj o

tome, te su zbog toga primili obje milosti, a to su Žrtva i krštenje.

Isus im reče mnoge druge duboko značajne stvari, koje sad ne mogu

pravilno ponoviti. Vidjela sam da su sa svadbene gozbe Isusu i učenicima

poslali hranu u gostinjac, gdje se je Isus s učenicima vratio zbog

nadolazećeg Šabata.

Pogani iz Salamisa krenuli su natrag doma, a Isus ih s učenicima otprati

dio puta. Upozori ih da se ne vraćaju ponovnom čašćenju idola, da se ne

angažiraju u poslovnim špekulacijama, nego čim mogu, neka napuste svoj

rodni kraj, jer u njemu će novi put biti pun prepreka za njih. Isus im

preporuči neka idu k Lazaru, Ivanu Marku, Zakarijinom nećaku,

Manahejmovim roditeljima i jednom učeniku kojem je povraćen vid.

Taman prije nastupanja Šabatskih pobožnosti, školska djeca su svečano

uvela rabine u sinagogu. Mladenke su uvele njihove male rođakinje, a

mladence njihovi mladi rođaci. Tamo je došao i Isus sa svojim učenicima.

Kod pobožnosti ovoga dana nije bilo uobičajenog tumačenja Pisma, nego je

bilo samo pjevanje i naizmjence čitanje, te moljenje.

U sinagogi su posvećeni kruh razlomili u male komadiće. Taj je kruh

smatran kao lijek protiv bolesti i uroka. Mnogi su Židovi, a među njima i

sedam mladoženja, proveli noć moleći u sinagogi. Mnogi žitelji grada

izlazili su iz grada u skupinama od po desetak ljudi, te odlazili u okolna

polja i brda, te tamo provodili noć u molitvi. Sa sobom bi nosili baklje. I

učenici i pokršteni pogani su tako proveli noć, a Isus je sam proveo noć u

molitvi.

I žene su se okupljale u kućama radi iste svrhe. Na sam dan blagdana,

ljudi su cijelo jutro proveli u sinagogi, moleći, pjevajući i čitajući sveta

Pisma. Također su činili i neku vrstu procesije. Na čelu procesije su rabini s

Isusom, slijeđeni narodom, prolazili kroz hale oko sinagoge, nekoliko puta

zastajali na raznim mjestima i okretali se na razne strane svijeta, te

izgovarali blagoslove nad svakim krajem zemlje i mora. Nakon pauze od

oko dva sata, opet su se popodne vratili u sinagogu, te su opet naizmjence

čitali i vršili druge pobožnosti.

Kod jedne od pauza, Isus upita: 'Shvaćate li ovo?', te im protumači razne

odlomke. Čitali su odlomke iz Pisma, koji su govorili o prijelazu Izraelaca

preko Crvenog mora, te o davanju Zakona na gori Sinaj. Tijekom čitanja,

vidjela sam detaljno ove događaje, a o njima se mogu sjetiti slijedeće:

VIZIJA PRIJELAZA CRVENOG MORA

Izraelci su logorovali na jednom vrlo uskom pojasu kopna, oko sat

vremena dugom, na samoj obali Crvenog mora, koje je baš tu bilo vrlo

široko. U njemu se vidjelo nekoliko otočića, pola sata dugačkih, te od

sedam do petnaest minuta širokih. Isprva su faraon i njegova vojska tražili

Izraelce gore više po obali, te su ih najzad našli pomoću svojih izvidnika.

Faraon je mislio da će lako svladati Izraelce, jer su bili ograničeni morem,

nisu imali kamo pobjeći. Egipćani bijahu vrlo bijesni na njih, jer su Izraelci

sa sobom ponijeli njihovo sveto posuđe, mnoge njihove idole i misterije

njihove religije.

Kad su Izraelci postali svjesni da se Egipćani približavaju, spopadoše ih

strava i užas. Ali Mojsije je molio i zaklinjao ih da imaju povjerenja u

Gospodina i neka idu za njim. Taj se tren stup od oblaka uzdigao između

Izraelaca i Egipćana, praveći tako gustu maglu, da su Egipćani bili potpuno

dezorijentirani, nisu ništa vidjeli. Tad Mojsije sa svojim štapom (koji je na

dnu bio račvast, a na vrhu je imao veliku kvrgu) pođe k obali, pomoli se i

udari štapom vodu. Tad se pred svakim krilom vojske, i lijevo i desno, kao

da izranjaju iz mora, pojaviše dva velika bliješteća stupa, koja su isijavala

takvu briljantnost prema vrhovima da su prelazili u vatrene jezike.

Istovremeno, jaki vjetar razdijeli more duž cijele vojske, koja bijaše oko sat

vremena široka. Mojsije siđe na blago nagnuo dno mora, te krenu naprijed.

Slijedila ga cijela vojska, bar pedesetak momaka, bok uz bok. Isprva je tlo

bilo nekako sklisko, ali je uskoro postalo kao meka livada, kao

mahovinasto tlo.

Vatreni stupovi su im osvjetljavali put, pa je sve bilo osvijetljeno kao da je

dan. Ali najljepši prizor cijele ove scene bijahu otoci nad kojima je svjetlilo

njihovo svjetlo. Izgledali su kao plutajući vrtovi, puni najizvrsnijeg voća i

svih vrsta životinja, koje su poslije Izraelci pokupili i poveli sa sobom. Bez

ove predostrožnosti, Izraelci bi bili gladni kad bi prešli na drugu stranu

mora.

Vode mora ne bijahu podijeljene na obje strane kao da su ih omeđili

okomiti zidovi, nego su nekako plutale kao neke terase. Židovi su žurno

napredovali, posklizujući se, balansirajući kao netko tko se spušta s brda.

Već je skoro bila ponoć kada su ušli u korito mora. Zavjetna škrinja koja je

sadržavala Josipove kosti, nošena je u centru kolone. Stupovi svjetla

uzdizahu se iz vode. Činilo se kao da neprestano rotiraju, da ne prelaze

preko otoka, nego idu oko njih. Na izvjesnoj udaljenosti gubili su se u

briljantnoj svjetlosti.

Vode se nisu odmah rastvorile, nego su se otvarale ispred Mojsijevih stopa,

ostavljajući tako klinasti prostor, dok prolaz nije bio potpuno završen. Blizu

otoka, mogli ste vidjeti, zbog svjetlosti stupova, stabla i plodove kako se

zrcale u vodi. Još jedna čudnovata stvar bijaše ta, da su Izraelci završili

prijelaz za tri sata, premda bi prirodno trebalo oko devet sati. Gore na

obali, oko šest do devet sati udaljen, bijaše jedan grad, koji je poslije

razoren od voda mora.

Za tri sata faraon siđe na obalu, ali je opet bio odbijen zbog magle.

Međutim ubrzo je otkrio jedan usjek, te se spusti dolje po njemu, sa

svojom veličanstvenom dvokolicom, a za njim ubrzo i cijela njegova

vojska. A tad Mojsije, koji je već bio na drugoj obali, zapovijedi vodama da

se vrate u svoje korito. Tad se udružiše voda i vatra, te zaslijepiše i

zbuniše Egipćane, te svi izginuše u valovima mora.

Sutradan ujutro, kad su vidjeli svoje izbavljenje, Izraelci spjevaše hvale

Bogu. Na dugoj obali mora, dva se stupa svjetlosti opet sjediniše u jedan

stup vatre. Ne mogu dovoljno dobro opisati ljepotu ove vizije.

Sutradan je Isus sa svojim učenicima otišao u dvije gradske četvrti, koje

još dosad nije posjetio, a iz kojih su nekoliko osoba poslale poruku da

dođe. Isus je ozdravio nekoliko invalida, muškaraca i žena, koje su ležale u

ćelijama spojene s dvorištima kuća, te je mnoge koji su bolovali od

depresije utješio, te one koji su imali tajne skrupule. U Malepu su sve stvari

bile tako dobro regulirane, da se svaka nesreća koja je mogla čovjeka

pogoditi, mogla bez problema držati u tajnosti. Muževi su im bili nevjerni,

pa ipak, zbog javnog skandala i oštre kazne za takve zločine, te žene

bijahu ponizne u podnošenju takve tjeskobe. Isus ih ohrabri, te im

savjetova strpljenje. Reče im da će on i njegovi učenici upozoriti njihove

muževe, jer su oni stranci u ovim krajevima, tako da možebitna sumnja ne

padne na njih (žene) i da se afera slučajno ne otkrije na njihovu sramotu.

Isusu su iz raznih kuća dovodili mnogu djecu, kako bi ih blagoslovio.

Tog popodneva, Isus ode do neke velike kuće, gdje su na stražnjoj strani

dvorišta bile odvojene sobe, a u njima brojni bolesnici, nekad visoki

dostojanstvenici. Na drugoj strani dvorišta ležahu žene. Među ovim jadnim

invalidima, bijahu neki melankolici, potpuno neutješni, a neprestano su

plakali. Isus izliječi dvadesetak takvih, propisa im što bi trebali jesti i piti,

te ih posla da se okupaju. Poslije je sve okupio, te je prvo poučavao žene,

a onda muškarce. Ovo je trajalo sve do večeri, a onda se Isus vrati u

sinagogu.

19. Isus oštro propovijeda u sinagogi

Ovog dana su čitanja govorila o Božjim kaznama nad onima koji su

prekršili Njegove naredbe, o desetini, o idolatriji, o posveti Šabata, itd.

(Levitski zakonik 26 i Jeremija 17) Isusove riječi bijahu tako iskrene i oštre,

da su mnogi u publici bili pogođeni žalošću, jecali su i ridali. Sinagoga je

bila otvorena sa svih strana, a Isusov je glas odjekivao čisto i zvonko, kao

nijedan ljudski glas.

Posebno se okomio na one koji se pouzdaju u stvorenja i mole pomoć ili

utjehu od ljudi. Govorio je o đavolskom međusobnom utjecaju preljubnika

na preljubnice i obrnuto, o prokletstvima tako povrijeđenih partnera, koja

padaju na djecu koja se rađaju iz takvih odnosa, a čija krivnja počiva na

roditeljima-preljubnicima. Narod je bio vrlo potresen, te je na kraju

propovijedi uskliknuo: 'Ah, govori kao da je Sudnji dan već stigao!'

Isus je također govorio protiv ponosa, protiv suptilna obrazovanja, koje

stvara slučajeve iz trica. Ovime je Isus aludirao na djela velike škole

židovskog učenja, koja je ovdje bila utemeljena za takve Židove, koji bi

poslije zarađivali za život kao putujući propovjednici.

Nakon ove oštre poduke, mnogi su slušatelji uzdisali za olakšanjem i

izmirenjem s Bogom, te su potražili Isusa u njegovom gostinjcu. Među

njima bijahu i neki učeni ljudi i mladi studenti koji su pripadali mjesnoj

školi, tražeći savjet, kako bi trebali platiti svoje studije. Dodali su i druge

nevolje koje ih muče, a koje su proizlazile iz njihova neprestana

komuniciranja s poganima, s kojima su stalno trgovali, iz potrebe za robom

koju njihov kraj nije imao.

Među posjetiteljima bijahu i muževi žena koje su se požalile Isusu, kao i

drugi grješnici sličnih grijeha, ali protiv kojih još ne bijahu podignute

nikakve žalbe i optužbe. Dolazili su pred Isusa, svaki zasebno, kao

grješnici, bacali se nice, ispovjedili svoju krivnju, te molili oproštenje. Ono

što ih je posebno mučilo, bijaše da bi prokletstva njihovih žena mogla pasti

na njihovo nepriznato, ali ipak nevino potomstvo, te su pitali može li se

ovakvo prokletstvo anulirati ili spriječiti. Isus im je odgovorio da se može

anulirati iskrenom sućuti i oproštenjem onoga tko je štetovao, koje bi se

združilo sa skrušenošću i pokorom onoga tko je to prouzrokovao. Osim

toga, prokletstva o kojima sam govorio, ne protežu se na dušu, jer

Svemogući Otac kaže: 'Sve su duše moje', nego se to odnosi na tijelo i

zemaljska dobra.

Međutim, tijelo je kuća, instrument duše, te tako tijelo leži pod takvim

prokletstvom, te uzrokuje mnoge tjeskobe i smutnje duše, koja je već

pritisnuta teretom tijela, koje je zadobila sa životom. Pri tome sam vidjela

da prokletstva variraju u svojim pogubnim efektima, ovisno o namjerama

onoga tko ih prouzrokuje i prema karakteru samoga djeteta. Mnogi

slučajevi padavice, mnogi opsjednuti demonima, duguju svoje stanje

takvim izvorima.

I sama vanbračna djeca, koju sam općenito viđala opsjednute, i koja su

imala natprirodne sposobnosti, premda čisto zemaljske, bijahu naklonjena

grijehu. U sebi su imali nešto u svezi toga, tako da su u davna vremena,

izlazili iz zajedništva sinova Božjih, te se družila s ljudskim kćerima. One su

često lijepe, lukave, vrlo rezervirane u vladanju, napadane strašću, i

premda to ne žele da se pojavi i vidi, željele bi posjedovati sve stvari. U

svome tijelu nose biljeg svoga porijekla, te im često duša stoga ide po

oproštenje.

Nakon individualnog ispovijedanja i savjetovanja ovih grješnika, Isus im

naredi da mu pošalju svoje supruge. Kad dođoše, svakoj je zasebno opisao

muževo kajanje. Nagovarao ih je da im oproste od srca, da potpuno

zaborave prošlost, te im je rekao da opozovu kletve koje su izrekle. Reče,

ako sad ne budete iskreno postupile, suprugova krivica će pasti na vas.

Žene su plakale, zahvaljivale i sve obećale. Baš tog istog dana Isus je

uspio pomiriti nekoliko od ovih parova. Nagovorio ih je da mu dođu skupa,

nanovo ih ispitivao, kao što je običaj na svadbenoj svečanosti, združio im

ruke, prekrio šalom, te blagoslovio.

Jedna je žena odmah svečano opozvala sve svoje kletve, koje je izrekla na

muževo nepriznato potomstvo. Majka te jadne djece bijaše poganka, a

odgajana je u židovskom azilu za djecu. I ona je stala pred Isusa, sva

povrijeđena i fizički izranjavana, sad je oprostila ljubavnikovoj supruzi.

Žena je stavila svoju ruku preko muževe, a oboje su ih položili na glavu

svakog djeteta zasebno, opozvala kletve, te blagoslovila djecu. Isus je

nametnuo na ovo dvoje, koji su krivi zbog preljuba, neke pokore,

milostinje, postove, apstinenciju i molitve. Onaj koji je zgriješio s

pogankom, potpuno se promijenio. Vrlo ponizno je pozvao Isusa da blaguje

kod njega. Isus je prihvatio poziv, te pođe praćen svojim učenicima.

I nekoliko rabina bijaše pozvano, pa su se oni, uostalom i kao cijeli grad,

čudili ovoj ljubaznosti, jer je ovaj domaćin bio poznat kao prgav ovosvjetski

čovjek, koji se nije brinuo za duhovno ili za svećenike i proroke. Bio je

bogat, te je posjedovao velika polja, koja su sluge obrađivali. Kuća mu

bijaše blizu bolnice u kojoj je Isus izliječio žrtve melankonlije. Tijekom

objeda, uđoše u halu i dvije male djevojčice te obitelji, te izliše skupi

miomiris na Isusovu glavu.

Nakon objeda, Isus i sav narod ode do sinagoge, jer su bile pobožnosti

završetka Šabata. Isus nastavi svoju jučerašnju propovijed, premda ne

onako oštro. Reče narodu da ih Bog neće napustiti, ako se pozovu na

njega. Završio je govoreći im o pretjeranoj navezanosti na svoje kuće i

imanja, te ih je nagovarao, da ako se budu pouzdali u njegova učenja, te

napuste ovu veliku priliku za grijeh, u kojoj su živjeli među poganima, i

među svojim vlastitim vjerovanjima, te neka odu među one koji

prakticiraju istinu, tj. neka se presele u Obećanu zemlju. Reče, Judeja je

dovoljno velika da ih prihvati i uzdržava, premda bi isprva morali živjeti

pod šatorima. Bolje vam je ostaviti sve nego da izgubite dušu, radi ove

idolatrije, tj. obožavanja svojih lijepih kuća i imanja. Bolje vam je sve

ostaviti, nego da griješite kroz ljubav prema svojoj komfornosti.

Da bi im Kraljevstvo Božje došlo, neophodno moraju ići prema njemu, kako

bi ga susreli. Ne smiju se pouzdavati u svoje kuće, u ovoj lijepoj zemlji,

koje se čine velike, čvrste i veličanstvene, premda u Božjoj ruci, za tren

mogu postati prah, razoriti se i pasti na njih, te ih tako raseliti u svim

smjerovima.

Isus nastavi, da on vrlo dobro zna, da su njihove vrline više prividne, nego

što su realne, te da nemaju nikakve baze, doli mlakosti i ljubavi prema

svome vlastitom interesu. Žarko žude za bogatstvom pogana, te ga

nastoje zadobiti svojim lihvarenjem, trgovinom, rudarstvom i ženidbom, ali

doći će dan, kad će se ugledati golima, bez igdje ičega što su stekli svojim

nepravednim dobicima.

Isus ih upozori protiv takvih brakova s poganima, kad oba partnera postaju

nehajni za religiju, kad partneri uđu u brak samo radi imanja, novca, veće

slobode i zadovoljenja požude. Svi su slušatelji bili jako potreseni Isusovim

riječima, te su mnogi tražili da nasamo razgovaraju s njim.

Sutradan je cijeli dan, čak i po noći, Isus posjećivao razne obitelji, hrabrio,

tješio i opraštao. Dođoše tako kukajući pred njega dvije žene, radi svoje

nepriznate djece. Isus posla po njihove muževe, oprosti krivcima, te ih

ponovo spoji zakonitim vezama. I djeca su također, premda nisu ništa

razumjeli od ceremonije, priznata od muževa, te su blagoslovljena kao da

su njihova vlastita. Međutim, kod takvih slučajeva, teže je bilo priznati

ženama takvu djecu, koju su njihovi muževi začeli s ljubavnicama. Takva je

žena morala nad sobom izvojevati veliku pobjedu. Tako je postignuto

sveopće izmirenje, te izbjegnut skandal.

Mnogi su od Isusa tražili utjehu, radi njegova energična zahtjeva da

napuste ovu pogansku zemlju. Istina, Isusova su im učenja škakljala uši,

jer su na sebe gledali kao na Židove odvojene od ostalih naroda, pa su se

osjećali vrlo počašćenima što ih je Isus došao posjetiti, ali nije im se

svidjela njegova ideja da ga slijede i da napuste svoje domove. Ovdje su

bili bogati i komforni, imali su svoj grad kojeg su sami izgradili, imali udjela

u rudnicima, te jaku i široku trgovačku mrežu. Obogatili su se načinima,

kako se pogani bogate. Farizeji ih nisu uznemiravali, a ni Pilat. Što se tiče

ovog života, bili su u najboljoj poziciji, ali njihova veza s poganima bijaše

na visokoj razini, nije bilo velike cenzure.

Poganska imanja i radionice bijahu im u susjedstvu. Poganke su se voljele

udavati za Židove, jer Židovi nisu tako kruto postupali s njima kao njihovi

sunarodnjaci, pa su svime nastojale zavesti mlade Izraelce, bilo darovima,

pažnjom, ulagivanjem, te svim vrstama zavođenja. Kad bi se obratile na

Judaizam, to ne bijaše iz uvjerenja, nego iz koristoljublja, tako da su se

nepodređivanje i mlakost brzo uvlačili u njihove obitelji. Osim toga, Židovi

Malepa su bili manje jednostavni i gostoljubivi nego li oni u Palestini.

Njihovo društveno okruženje bijaše rafiniranije i obrazovanije, njihovo

židovsko porijeklo ne bijaše tako čisto. Često su iznosili sve vrste skrupula i

poteškoća protiv Isusova savjeta da emigriraju u Svetu zemlju.

Isus se raspravljao s njima, da su njihovi oci imali kuće i zemlje u Egiptu,

pa su ih ipak voljko i radosno napustili, te im opet ponovi svoje

proročanstvo, da ako ovdje ustraju, doći će na njih nevolja. Učenici su,

posebno Barnaba, hodali uokolo i naučavali narod, nagovarajući ih da

poslušaju Isusa. Ljudi su u Barnabinu društvu bili smioniji, pa su mu iznosili

sve svoje sumnje. Oko njega je uvijek bila gužva.

20. Isus posjećuje rudnike blizu Citrusa

Iz Malepa, Isus s učenicima, i učenikom koji je nedavno stigao iz Naima, te

omladinom Cirinusa tek pristiglom iz Salamisa (sveukupno dvadesetak),

otiđe do nasela rudara, koje bijaše blizu Citrusa. Isus je išao okolnim

putem, koji je trajao sedam sati. Na putu je zastajkivao među raznim

skupinama radnika, te im govorio o putu dobra života. Isus je od strane

Barnabine obitelji i od još nekih bio pozvan do ovog rudarskog sela, jer su

židovski rudari slavili blagdan, te su primali od svojih poslodavaca razne

poklone, plus njihov dio žetve.

Isus je namjerno išao ovim duljim putem, kako bi mogao poučavati svoje

učenike bez ikakve smetnje, te stoga da ne dođe prerano na blagdan.

Tijekom puta, poslao je učenika iz Naima da odnese poruke i razglasi vijest

koju je dobio od Isusa. Premda je Isus sve znao, ipak je bio pažljiv da se ta

vijest ne razglasi, kako ovi oko njega ne bi imali nikakvih neugodnosti ili

tjeskoba.

Učenik je otišao iz Jeruzalema u predvečerje Pedesetnice, točno nakon

prikupljanja milostinje u Hramu, te izvršenja Pilatove zavjere i pokolja.

Otišao je pravo u Naim, a odande preko Nazareta do Ptolomeide, a odatle

brodom do Cipra. Taj učenik reče Isusu da je u Nazaretu njegova Majka, te

ostale svete žene, zajedno s Ivanom i nekim učenicima, tiho proslavila

blagdan Pedesetnice.

Reče, pozdravlja te Majka i prijatelji, te ti savjetuju da još malo dulje

ostaneš na Cipru, dok se duhovi u Palestini ne smire u svezi Tebe. Nastavi,

Farizeji su već posvuda razglasili da si pobjegao. I Herod te želi uhititi i

odvesti u Maheruš, kao i Ivana, pod izlikom da porazgovara s tobom, o

slučaju onih zatvorenika iz Tirze koje si otkupio.

Taj učenik također reče Isusu o Pilatovoj zavjeri u predvečerje

Pedesetnice, kada su Židovi predavali svoje darove za Hram. Život su

izgubila i dvojica Isusovih prijatelja, inače Zakarijini rođaci, a bijahu

hramski poslužitelji, koji su se slučajno zatekli u gunguli. Isus je već znao

sve okolnosti, a to ga je vrlo ražalostilo. Ove vijesti ga ponovo rastužiše, a i

njegove učenike.

Večer prije zavjere, Pilat je napustio grad, te je s nekim svojim trupama

otišao prema zapadu, na put k Jopi, gdje je imao dvorac. Poželio je

hramske darove koje je narod davao u čast blagdana, kako bi ponovo

izgradio vrlo dugački akvadukt. Zapovjedio je da se na svim hramskim

stupovima postavi metalna ploča, na kojoj bijaše prikazan carski portret, a

ispod njega je pisao zahtjev za plaćanjem poreza. Kad u to vidjeli, ljudi su s

gađenjem prolazili kraj tih ploča, a Herodovci su putem svojih emisara

potakli neke Galilejce na revolt, a vodio ih je Juda Gaulon, koji je u zavjeri i

sam nastradao.

U Jeruzalemu je bio i Herod, ali u tajnosti, a znao je sve. Tu je večer rulja

postala potpuno razularena. Poskidali su sa stupova metalne ploče sa

carevom slikom, razbili ih u djeliće, izgadili portret, te komade ploča bacili

na forum ispred pretorija, vičući: 'Evo vam naš hramski dar!' Tad su se

razišli bez da su išta drugo vrijeđali. Međutim, sutradan ujutro, taman kad

su napuštali Hram, nađoše prepriječene ulaze na kojima bijaše postavljena

straža, koja je zahtijevala da se plate porezi Pilatu. Kad su se Židovi

usprotivili, te silom pokušali probiti put, podbiše ih prerušeni vojnici, te ih

probodoše svojim kratkim mačevima. Taj tren je uzbuna postala sveopća,

a na akciju su potrčala dva hramska stražara, ali su ubijeni. Židovi su se

hrabro odupirali, te su odbili vojnike u dvorac Antoniju.

Isus je usput dugo govorio svojim učenicima o žiteljima Malepa, njihovoj

žarkoj želji za zemaljskim dobrima, te o tome kako im se učinio strašnim

njegov prijedlog da se presele u Palestinu. Isus im opisa poganske filozofe,

koji su ga pratili, te reče učenicima kako se trebaju ponašati prema njima

u Palestini, kad se nađu usred židovskog naroda. Isus je ovo uradio, jer se

učenici nisu pravedno ponašali prema njima kad njega nije bilo, te su radi

njih bili nekako sablažnjivi.

Predvečer su stigli do rudarskog sela, oko pola sata od Citrusa. Citrus je

bio u susjedstvu rudnika, koji su bili iskopani u vrlo visokom kamenitom

planinskom lancu. Ovaj je planinski lanac bio vrlo načičkan raznim selima.

Na vrhu lanca bijahu vrtovi i jedno sjenovito mjesto pogodno za poduku.

Do vrha su vodile stepenice. Kad je Isus stigao, obnovio je neku vrstu

gostinjca, gdje je stanovao ravnatelj koji se brinuo za rudare, opskrbljivao

ih hranom, te im isplaćivao nadnice. Ljudi su primili Isusa s osjećajima

radosti i sreće. Svi su ulazi u mjesto, kao i kuće, radi blagdana, bili okićeni

slavolucima i vijencima od zelenja i cvijeća.

Ljudi odvedoše Isusa i učenike u kuće, opraše im noge, te ih ponude

uobičajenom okrjepom. Isus tad s njima ode do mjesta za propovijed. Isus

sjede na katedru, a narod se smjesti oko njega. Isus je govorio o radosti

siromaštva i teškog rada, te im reče kako su puno sretniji nego li imućni

Židovi u Salamisu, jer oni ovdje imaju samo par napasti da uvrijede Boga,

pred kojim su, samo vrline, bogatstvo. Isus reče da je također došao radi

dokaza, da ih on ne prezire, već da ih ljubi. Isus je sve do mraka

podučavao u prispodobama o Očenašu. ¸

Iz Citrusa je tamo donijeto razne robe, platna, hrane i žita. Sutradan su

došli Barnabin otac i brat, nekoliko dostojanstvenika i vlasnika rudnika, te

par rabina, svi iz Citrusa. Kad su već obilježene darove postavili na javni

trg, gdje se narod već sakupio i sjedio u redovima, dođoše i posjetitelji.

Sad je započela raspodjela darova: velike zdjele žita, velike štruce kruha,

med, voće, vrčevi nekog napitka, komadi kože za odjeću, prekrivači, sve

vrste namještaja i alatke. Žene su dobile komade debelog sukna kao tepih,

oko 1 kvadrat. Kod raspodjele su bili prisutni Isus i učenici, nakon čega je

Isus ponovo poučavao na kamenoj visoravni, na kojoj se narod okupio.

Za teme svoje propovijedi uzeo je vinogradare i dobrog Samarijca,

blagoslov siromaštva i zahvalnost radi toga, kruh svagdanji i Očenaš.

Nakon poduke, na otvorenom pod sjenicama, narod je slavio blagdan, gdje

su Isus, učenici i dostojanstveni gosti posluživali. Djevojčice i dječaci su

svirači flaute i pjevali. Kad je obrok završio onda su igrali neke nevine igre,

kao što se kod nas igraju djeca. Na primjer, trčanje, skakanje, slijepog

miša, skrivača itd. također su plesali, ali na ovaj način: stajali bi u dugim

redovima, tu i tamo se naklanjali, prelazili jedni drugima, te onda formirali

krug.

Predvečer je Isus otišao do rudnika s desetak dječaka, od po pet do osam

godina starosti. Djeca su imala tuniku opasanu širokim pojasom. Svojim

djetinjim načinom pokazaše Isusu sva mjesta na kojima su najbolji rudnici,

te mu ispričaše sve što su znali. Isus ih je poučio slatkim riječima, te učinio

nekoliko slika od onoga što su mu oni ispričali. Također im je postavio

neke zagonetke, te im ispričao neke prispodobe. Rudari su usprkos svoga

prljavoga i napornoga posla pod zemljom bili vrlo čisti u kućama i nošnji.

Vidjela sam onoga učenika iz Naima kako prati Isusa i učenike do luke,

koja je bila oko pet sati udaljena. Jedna grupa je otišla naprijed, a druga ju

je slijedila, dok je Isus išao između njih s učenikom i nekim drugima koji su

se vraćali. Isus blagoslovi učenika na njegovu odlasku, a njegovi ga

sudrugovi zagrliše, te se nakon toga vratiše u rudarsko selo. Učenik iz

Naima je išao do krajeva blizu Citiuma u kojima bijaše soli. Ovdje luka ne

bijaše tako daleko od grada, kao kod Salamisa. More se duboko usjeklo u

kopno, tako da je grad imao priliku biti izgrađen usred valova. Nedaleko

njega, uzdizala se visoka planina, a u njoj bijahu rudnici soli. Na obali blizu

rudnika soli bijahu samo male splavi i kanui, te mnoštvo drva za gradnju

brodova, koji su plutali uokolo.

21. Isus ide u Cerniju, te posjećuje Mnasonove roditelje

Kad je Isus s učenicima napustio rudarsko naselje, nastavio je prema

sjeverozapadu preko planina do luke Cernija. Malep im je bio s desne

strane, prošli su kroz dio doline kraj Lanife, te prošli pokraj sela Lepe. Na

putu se Isus odmarao samo jedanput, u nekom predivnom sjenovitom

mjestu, te je tamo i poučavao. Oko četiri popodne stigli su tri četvrt sata

od Cernije, gdje su ih u vrtu, odvojenom za molitvu i pobožna okupljanja

dočekali Mnasonova obitelj i nekoliko drugih Židova. Ovaj je vrt bio

odvojeno i skriveno mjesto u planini.

Mnasonova je obitelj stanovala malo podalje od ceste i oko pola sata od

Cernije. Mnasonov je otac bio starac, mršav, pogrbljen, s dugom bradom,

ali veoma živahan i aktivan. Imao je dvije kćeri i tri sina, jednog zeta i

jednu nevjestu. Svi su ovdje zajedno živjeli već skoro godinu dana. Prije

toga su često putovali okolo, kupujući i prodavajući razne stvari. Isusa su

primili s mnogim izrazima radosti i poniznosti. Putnicima su opali noge u

lavoru, te ih ponudili uobičajenom okrjepom. Ovaj je dio planine formirao

velike terase pune sjenovitih šetnica, te sveti vrt ovih ljudi. Isus je

poučavao skoro do mraka, govoreći o krštenju, Očenašu i blaženstvima.

Nakon toga Isusa su do kuće otpratila Mnasonova braća i otac, koji se zvao

Mojsije. Ovdje mu Mnason predstavi četvero male djece, koje Isus

blagoslovi. Tad dođoše njegova majka i sestre, sve zamotane u veo, a Isus

im uputi par riječi, nakon čega je cijela obitelj blagovala na otvorenom pod

sjenicom. Na stolu se nalazilo najbolje što su imali, kruh, med, perad, voće,

koje je još visjelo na grančicama. Isus je poučavao tijekom obroka. Noćili

su u dugačkoj sjenici, napravljenoj od laganih i tankih daščica, a vanjština

je cijela bila obrasla u zelenilo. U sjenici je bio niz ležaja.

Mnasonova je majka bila jaka, robusna žena. Njegov je otac bio potomak

Judina plemena, ali su nekoć njegovi preci odvedeni u babilonsko

sužanjstvo, te se nikad nisu vratili u Palestinu. Mojsije je puno putovao i

vodio karavane. Dugo je živo kraj Crvenog mora, u Arabiji, ali pošto je

postao stariji, ovdje se nastanio s obitelji. Mnason je otišao na škole u

Malep, a poslije je radi studiranja putovao po Judeji, gdje je i susreo Isusa.

Od odrasle Mojsijeve djece, Mnason je bio najmlađi. Živjeli su u ovakvim

kućama od lagana materijala. Nisu se bavili poljoprivredom. Posjedovali su

samo nekoliko vrtova, koji bijahu iza njihovih kuća, a tamo imahu

zasađene i voćke.

Radeći prije kao vodič karavana, otac je imao puno iskustva u tom poslu

prenošenja robe, te je ovdje utemeljio gostinjac, kao gostioničar, pomoćnik

i posrednik za trgovačke karavane koje bi zastale pred Cernijom. Imao je i

nekoliko magaraca i volova, na koje bi uprtio terete dobivene od karavana,

te ih od ceste odnosio do udaljenijih mjesta. Bio je kao čuvar, koji je sad

postao gostioničar za druge, koji se bave istim poslom kojim se on bavio.

Mojsije je bio siromašan, ali je uspio postići striktnu židovsku disciplinu u

svojoj obitelji. Inače, trgovački putevi nisu prolazili kraj Cernije, nego su išli

kraj Lapitusa, koji bijaše par sati zapadnije na glavnoj cesti.

Sutradan je Isus opet poučavao na mjestu na kojem je prije poučavao, a

sad su se okupili mjesni Židovi iz grada, te ljudi iz neke omanje karavane.

Ovi pak bijahu vrlo sretni što je Isus ovdje, jer su ga već slušali kraj

Kafarnauma, gdje su i kršteni. Sad je Isus propovijedao protiv lihve i

pohlepe za žitom, što je učinilo Židove još pohlepnijim za bogatstvom i

sredstvima pogana. Tad se Isus dotače krštenja, Očenaša, te blaženstava.

Oko podne su blagovali uobičajeni obrok, ali Isus više nije posluživao i

poučavao oko stolova, nego je i sam počivao kraj jednog stola.

Jedna se od Mnasonovih sestara nije uopće pojavljivala, jer je njena mala

kćerkica jučer umrla. Sjedila je kraj leša, zamotana u veo i kukala. Dijete

nije moglo biti pokopano jučer (sad se ne mogu sjetiti zašto). Sad su radi

pokopa čekali rabine iz Malepa. Oni će voditi pokop, jer je groblje bilo

tamo. Dijete je bilo dobro napredno, premda je oduvijek bilo invalid. Nije

moglo govoriti ni hodati bez poteškoća, ali je sve razumjelo. Manson, koji

je s vremena na vrijeme posjećivao svoj dom, pričao je Isusu o tom

djetetu. Isus mu je rekao da će dijete ubrzo umrijeti, te ga je poučio kako

da ga pripremi za smrt. Mnason je striktno slijedio Isusove instrukcije, i to

onda kada majka djeteta nije bila prisutna. On je dijete poučio o vjeri u

Mesiju, o pravom pokajanju, te o nadi spasenja. Molio je s njime, te ga

pomazao uljem kojeg je Isus blagoslovio. Dijete je umrlo vrlo lijepom

smrću. Vidjela sam ga kako leži na malom odru kraj majke, baš kao da je u

kolijevci, lice mu pokriveno. Košara u kojoj je ležalo bijaše oblika oluka. Na

glavi je imalo cvjetni vijenac, a oko tijela postavljene grančice aromatična

bilja. Ruke i noge mu omotane u trakaste mrtvačke povoje. U rukama je

držao mali komad bijela platna. Na vrhu bijaše buket napravljen od

kukuruznih listova, vinove loze, malih grančica masline, ruže, te zelenila

svojstvenog tom kraju.

Nekoliko je žena posjetilo majku, te plakalo s njom. Kraj djetetova tijela u

lijesu bijahu postavljene igračke: dvije frulice, mali spiralni rog, mali luk s

uzicom, na vrhu obložen krznom, te mala strelica. U svakoj je ruci, osim

toga, dijete držalo kratki pozlaćeni štap s kvrgom na vrhu.

Kad su došli rabini ispratiti tijelo, zatvorili su lijes laganim poklopcem,

kojeg su privezali kordama. Četiri čovjeka su ga nosila pomoću motki.

Naprijed je išao čovjek koji je nosio upaljeno svjetlo u rogu na motci, pa

onda lijes, te onda djeca i odrasli u povorci, bez nekog osobitog reda. Isus

je s učenicima stajao postrani ispred kuće i gledao sprovodnu povorku.

Isus je utješio majku, govoreći joj o uskrsnuću.

Sav se narod povukao u grad Cerniju radi proslave Šabata. Grad je imao tri

ulice koje su izlazile na more, srednja bijaše najšira, a sve tri su presijecale

druge dvije. Na suprotnoj strani, obala bijaše zaklonjena masivnim

zidinama, ili bedemima, u čijem su vanjskom dijelu bile ugrađene kuće

nekolicine mjesnih Židova. Tako su njihova boravišta bila van grada, ali još

uvijek opasana drugim zidinama. Na taj su način Židovi Cernije živjeli

između dva gradska bedema, potpuno odvojeni od pogana, koji imahu

barem deset poganskih hramova ili mjesta posvećenih idolima.

Židova je u mjestu bilo vrlo malo, ne bijahu bogati, ali su imali sve

neophodno. U jednoj su velikoj građevini imali školu i sinagogu, zajedno sa

smještajem za rabine i učitelje. Građevina je bila visoka, imala je dva kata,

potpuno odvojena. Također su imali predivan zdenac, napajan vodom iz

nekog drugog izvora. Zdenac je bio podijeljen, jedan je dio bio za piće, dok

je dugi vode odvođen u prekrasan vrt radi kupanja, kao toplice.

Pismoznanci su primili Isusa vrlo srdačno. Dočekali su ga na kraju ulice, te

ga povedoše, prvo do škole, a potom do sinagoge. Tu ga već čekaše

sedam invalida, koji su se tamo našli po njihovoj želji. Naime, donijeli su ih

na nosiljkama, kako bi mogli čuti Isusovu propovijed. Sveukupno tamo

bijaše oko stotinjak ljudi. Pismoznanci su dopustili Isusu da poučava, te da

sam predvodi pobožnosti. Isus je čitao iz Mojsija, odlomke koji opisuju

Djecu Izraelovu i njihove razne obitelji. Isus je čitao jedan ozbiljan i oštar

odlomak protiv idolatrije iz proroka Hošee. (Hošea 1, 10 do 2, 21)

U jednom od ovih poglavlja bijaše pročitano o okolnostima koje je Bog

zapovjedio proroku da se oženi bludnicom, a da djeci daju posebna imena.

Židovi upitaše Isusa o ovom odlomku. Isus im objasni. Reče da je prorok

morao cijelim svojim životom i osobom, pokazivati provođenje Božjeg

saveza s kućom Izraelskom, a da imena djece trebaju izražavati Božju

osudu i kaznu.

Iz ovog se odlomka mogao izvući još jedan poučak, kao što im Isus reče,

da djelovanje po Božjem nadahnuću, često ujedinjuje dobro s grješnicima,

kako bi im se na taj način spriječio grijeh. Ovaj brak proroka Hošee s

preljubnicom, te razna imena djece, svjedoče o povučenim Božjim

milostima, te o dugom i stalnom činjenju zločina. Isus je propovijedao vrlo

oštro. Nagovarao je ljude na pokoru i krštenje, opisavši im skori dolazak

Kraljevstva Božjeg, prorokujući kaznu onima koji odbiju, te prorokujući

razorenje Jeruzalema.

Dok je Isus tako poučavao, bolesnici su više puta u stankama njegove

propovijedi povikali: 'Gospodine, mi vjerujemo u tvoj nauk! Gospodine

pomozi nam!' A kad su vidjeli da Isus namjerava otići iz sinagoge, rekoše

svojim slugama da ih odnesu ispred njega i presjeku mu put. Odnijeli su ih

ispred sinagoge i poredali u dva reda. Oni su stalno Isusu vikali:

'Gospodine, vježbaj na nama svoju moć! Učini s nama što ti se prohtije!' Ali

Isus ih nije odmah ozdravio. Međutim, kad su rabini posredovali kod Isusa

da ih izliječi, Isus upita bolesnike: 'Što želite da vam učinim?' Oni

odgovore: 'Gospodine, oslobodi nas naše slabosti! Gospodine ozdravi nas!'

'Vjerujete li da to mogu?', upita Isus, a svi povikaše: 'Da, Gospodine!

Vjerujemo da to možeš učiniti!' Tad Isus naredi rabinima da mu donesu

svitke Pisma i neka mole s njim nad bolesnicima. Rabini donesoše svitke i

moljaše, nakon čega Isus naredi da učenici polože ruke na bolesnike. Oni

poslušaše, staviše ruke na oči jednog bolesnika, na prsa drugog, te tako na

razne dijelove tijela.

Isus ih opet upita: 'Vjerujete li i želite li biti ozdravljeni?, a oni opet rekoše:

'Da, Gospodine! Vjerujemo da nam možeš pomoći!' Tad Isus reče:

'Ustanite! Vaša vas je vjera izliječila!' Oni odmah ustadoše, svih

sedmorica, zahvaljivaše se Isusu, koji im naredi da se operu i očiste. Neki

od njih bijahu skroz usukani i bolesni od vodene bolesti. Njihova je bolest

prošla, ali bijahu još uvijek vrlo slabi da bi sami hodali bez pomoći štaka.

Već sam nekoliko puta vidjela Isusa na Cipru, tj. u Citrusu, Malepu i

Salamisu, kako liječi na ovaj način, moleći s rabinima, zapovjedivši

učenicima da polažu ruke. Budući su ovi rabini i učenici bili dobra srca,

Isus ih je uključio da sudjeluju kao učenici u ovom liječenju, pobuđujući kod

njih na taj način - povjerenje. Isus je liječio na ovaj novi način, kako bi

pripremio rabine da učestvuju u liječenju radi budućeg djelovanja učenika,

jer je među 570 Židova koje je Isus zadobio na Cipru, bilo i puno rabina.

Ozdravljenici kao i drugi Židovi iz Cernije bijahu kršteni na mjestu

poučavanja, blizu Mojsijeve kuće. Vodu su donijeli iz obližnjeg zdenca, jer

je kuća bila vrlo visoko, te nije bilo zdenca blizu nje. Ali da anuliraju taj

defekt imali su rezervoar u obliku velikog bakrenog bazena, ukopanog u

zemlju, te okruženog kanalićem. Voda je u bazenu bila perfektno čista, jer

se pranje nogu, rublja itd., događalo u kanalu. Kroz jedan kamen, koji

bijaše probušen, napajala se stoka i navodnjavao vrt.

Neokatekumeni su stajali u kanalu, a bijahu krštavani vodom iz bazena.

Prvo je Isus održao propovijed o pokori i pročišćenju kroz krštenje.

Muškarci su bili odjeveni u duge bijele haljine, s pojasevima ukrašenim

velikim slovima. Osim sedmero nedavno ozdravljenih, bijaše tamo još

samo osam Židova koji su se krstili. Oni su odvojeno razgovarali s Isusom,

ispovjedivši svoje grijehe. Isus im reče da iskoriste vrijeme milosti, te da

izvršavaju Zakon prema značenjima zapovijedi Proroka, a ne da budu

robovi zapovijedi, jer je njima dan Zakon, a ne oni Zakonu. Njima je dan da

posluži kao sredstvo postizanja milosti.

Među novokrštenima bijahu i Mnasonova braća i zetovi. Otac, premda je

bio pobožan, još uvijek je bio onaj stari tvrdokorni Židov, te nije ni htio čuti

za krštenje. Mnason je sve pokušao, ali uzalud. I Isus mu je taj dan govorio

o krštenju, ali stari tvrdoglavac nije bio nimalo dirnut. Samo je slijegao

ramenima, tresao glavom, te iznio razne razloge protivljenja, a u korist

svoga obrezanja, kojega se jedino držao. Mnason je bio toliko tjeskoban

tvrdoglavošću svoga oca da je lio suze, ali Isus ga je utješio. Rekao mu je,

da mu je otac vrlo star, te je zato ucijepljen u svoju tvrdokornost. Što se

ostalog tiče, reče, uvijek je živio pobožno, te će jednom na nekom drugom

mjestu oplakivati svoju slijepost, kada mu se bude dalo prosvjetljenje. Isus

je blagoslovio vodu u krstionici, te je u nju ulio malo vode iz Jordana. Sve

što je preostalo nakon krštenja, pažljivo je skupljeno i zakopano.

Tijekom krštenja, Isus ode do lijepa vrta, koji bijaše iza brda na kojem se

održala propovijed. Vrt je bio pun voćaka, te je imao mnoštvo sjenica, a

tamo je Isusa već očekivalo trideset do četrdeset Židovki, sve zamotane u

velove. Kad Isus dođe, one se duboko nakloniše. Mnoge od njih bijahu jako

zabrinute, te su umirale od straha, da njihovi muževi ne bi krenuli za

Isusom, te bi one tako ostale same i bespomoćne. Zato ga zaklinjaše da

zabrani njihovim muževima da krenu za njim. Isus im odgovori, da ako

njihovi muževi krenu za njim, onda bi i one trebale ići u Palestinu, gdje ima

dovoljno sredstava za život. Isus im opisa primjere Svetih žena, te im

objasni karakter epohe u kojoj žive. Sadašnjost nije vrijeme za lagodan

život i za uživanje, jer se približava dan, kada će morati odlučiti krenuti

naprijed kako bi susrele Kraljevstvo, koje je skroz blizu i kako bi dočekale

Mladoženju.

Ispripovijedao im je prispodobu o izgubljenoj drahmi, te o pet mudrih i pet

ludih djevica. Mlađe su žene molile Isusa da nagovori njihove muževe da

ne idu kod poganskih djevojaka, budući im je već govorio o odlomcima iz

proroka Hošee, gdje prorok upozorava protiv griješenja s poganima.

Međutim, većina ovih mladih žena bijaše razdirana ljubomorom. Isus ih

ispita o njihovu vlastitu ponašanju prema svojim muževima, nagovarajući

ih na blagost, poniznost, strpljivost i poslušnost, te ih upozori protiv

mrmljanja i prekoravanja. Nakon ovoga, Isus u sinagogi Cernije zatvori

Šabatske svečanosti, te se s učenicima najkraćim putem vrati do Malepa.

22. Odlazak s Cipra

Kad je stigao u Malep, Isus održa dulju propovijed kraj zdenca. Opet je

govorio o dolasku Kraljevstva i o obvezi da mu se ide ususret, o svom

skorom odlasku, o kratkom vremenu koje mu je preostalo, o gorkoj

konzumaciji njegova djelovanja, te o neophodnosti da ga slijede i rade s

njime. Opet je napomenuo skoru propast Jeruzalema, te kaznu koja će se

uskoro spustiti na sve one koji odbacuju Kraljevstvo Božje, koji ne čine

pokoru i ne popravljaju svoj život, budući naginju k svjetovnim dobrima i

užitcima.

Opisujući zemlju u kojoj oni žive, kao mjesto gdje je svaka stvar užitak, a

ugodnosti života su mnoge, Isus je usporedi s okrečenim i ukrašenim

grobom, kod kojega je vanjština lijepa, a iznutra je pun svakakve

prljavštine i truleži. Tad im reče neka svatko zaviri u svoju nutrinu, te neka

vidi što leži ispod njihove lijepe vanjštine.

Dotače se i njihove lihve, njihove zavisti, želje za dobitkom, koja ih je i

dovela do toga da se tako slobodno vežu s poganima, njihove žestoke

privrženosti zemaljskim dobrima, te njihova svetogrđa. Isus im ponovo

reče, da će jednoga dana sve ovo lijepo što vide oko sebe nestati, biti će

uništeno, razoreno, da će doći dan, kad se na otoku neće moći pronaći niti

jedan jedini Izraelac.

Govorio je značajnim izrazima o sebi, o ispunjenju Proroštava, a opet,

samo je nekolicina shvaćala njegove riječi. Tijekom njegove poduke, ljudi

su stalno dolazili i odlazili u skupinama. Dolazili su starci, sredovječni ljudi,

omladina, žene i djevojke. Svi su bili potreseni Isusovim govorom, plakali

su i jecali.

Poslije toga Isus s učenicima i nekim drugima ode par sati istočno od

Malepa, gdje su živjeli ljudi na nekoliko farmi, a oni su i pozvali Isusa da ih

posjeti. Isus je tamo već jednom bio, kad je ondje došao iz Malepa. Tamo

je u blizini bilo sjenovit brežuljak, koji se koristio kao mjesto za skupove.

Tamo je iz luke Citium došao i učenik iz Naima, kako bi napravio pripreme

za svoj odlazak s Cipra.

Isus je i ovdje kao u Malepu, izrekao oproštajni govor, nakon kojega obiđe

neke kolibe i ozdravi nekolicinu invalida, koji su ga molili da to učini. Isus

je već naredio da se učine pripreme za njegov povratak u Malep, gdje ga je

jedan stari seljak molio, da posjeti njegov dom i da se smiluje njegovom

slijepom sinu.

U tom su domu živjele tri obitelji, sveukupno 12 članova, dva oženjena

sina i njihova djeca, te bake i djedovi. Majka, umotana u veo, donese

svoga slijepog sinčića, te ga preda Isusu u naručje, premda je dječak

mogao govoriti i hodati. Isus kažiprstom desnice pomaza dječakove oči

svojom slinom, blagoslovi, te ga spusti na tlo, držeći mu nešto na očima.

Dječak to nelagodno zgrabi, te na poziv majke potrča joj u naručje, te se

okrenu ocu, te tako iz naručja u naručje. Uplakani roditelji ga dovedoše

pred Isusa, te mu klečeći pred njim plačući zahvaljivaše. Isus privi dijete na

svoje grudi, te ga vrati roditeljima s preporukom da ga povedu istinskom

svjetlu, kako bi njegove oči, koje sada vide, mogle ostati otvorene, a ne da

upadnu u još veći mrak od onoga kojeg su već iskusile. Isus blagoslovi

ostalu djecu, kao i članove obitelji. Ljudi su plakali od sreće, te ispratiše

Isusa uzvicima slave i hvale.

U Malepu, u hali koja je za to i služila, priredili su gozbu, a svi su bili

pozvani. Nahranili su sirotinju, te ih i darivali. Najzad Isus održa veliku

propovijed o riječi 'Amen', koja je, reče Isus, cijeli sažetak molitve. Tko god

je jasno i smisleno ne izgovori, kao da je poništio svoju molitvu. Molitva

viče k Bogu, veže nas uz Boga, otvara nam Njegove milosti, a dobro

izgovorenom riječju 'Amen', mi zadobivamo tražene darove iz Njegovih

ruku. Isus je žestoko propovijedao o moći ove riječi. Nazvao ju je početkom

i krajem svega. Govorio je da je njome Bog stvorio cijeli svijet. Isus izreče

jedan 'Amen' nad svime što ih je dosada poučavao, nad svojim odlaskom s

otoka, nad ispunjenjem svoje misije, te završi svoju propovijed jednim

svečanim 'Amen'. Tad Isus blagoslovi narod, koji ga isprati jecajima i

usklicima.

Sutradan, s Barnabom i Mnasonom, te ostalim učenicima Isus ode iz

Malepa. Prošli su kraj Citrusa, koji im ostade zdesna, te prođoše pravo

preko polja, kroz guštare, te preko planina. Isus htjede platiti dug

gostioničaru u gostinjcu u kojem su odsjedali, novcem koji mu je donio

učenik iz Naima, ali gostioničar to odbi primiti, pa novac dadoše sirotinji.

Svi koji su napuštali Cipar, bilo sada ili u budućnosti, a koji su išli za Isusom

u Palestinu, napuštali su otok iz raznih luka. Jedan dio je odlazio iz luke

sjeveroistočno od Salamisa, drugi, koji su imali posla u Tiru, baš iz samog

Salamisa, a treći, većinom pokršteni pogani, odlazili bi do Gesura.

Stigavši u Salamis, Isus i njegovi odsjedoše u školi, u kojoj je također

kratko stanovao, kad je stigao na Cipar. U Salamis su došli sa

sjeverozapada. Akvadkukt im bijaše zdesna, a židovski grad s lijeve strane.

Vidjela sam ih kako odmaraju ispod stabala, kraj bazena, ispred škole.

Haljine im opasane. Bazen je bio okružen kanalićem, u kojem su oprali

noge. Za brisanje su koristili, svatko svoj, dugi smeđi ručnik. Isus nije

uvijek dopuštao da mu peru noge s ostalima. Općenito je svatko sam

izvodio tu zadaću.

Ovdje su ih ljudi već očekivali, pa je hrana već bila spremna za objed.

Ovdje je Isus imao veliki broj poklonika, pa ih je poučavao puna dva sata.

Nakon toga je imao dugi razgovor s rimskim upraviteljem, koji mu

predstavi dva poganska mladića koji su se htjeli poučiti i krstiti. Oni plačući

ispovjediše svoje grijehe, a Isus im oprosti. Predvečer su ispred doma

pismoznanaca, nasamo kršteni od Jakova. Ovi su mladići prije slijedili

filozofe iz Gesura.

I Merkurija je poslala poruku, da moli Isusa kako bi nasamo s njom

razgovarao u vrtu kraj akvadukta. Isus pristade, te pođe za slugom koji je

donio poruku. Markurija je došla sva zamotana u veo, držeći za ruke svoje

dvije djevojčice, koje su bile odjevene samo u tunike do koljena. Ostalo su

prekrile nekim finim prozirnim materijalom, na koje su bili izvezeni vijenci i

perje. Ruke su im bile gole, stopala omotana trakama, a kosa raspuštena.

Bile su odjevene kao mali anđeli, koje mi stavljamo kraj Božićnih jaslica.

Isus je dugo i blago govorio s Merkurijom. Ona je gorko plakala, te je bila

sva potresena na pomisao da mora ostaviti svoga sina, jer su joj roditelji

odselili vrlo daleko s njenom mlađom sestrom, koja će tako ostati u

sljepoći poganstva. Također je plakala i zbog svojih grijeha. Isus je ohrabri

i uvjeri da joj je oprošteno. Djevojčice su sa čuđenjem promatrale svoju

majku, pa i one počeše plakati i privijati se uz nju. Isus blagoslovi malene,

te se vrati u školu.

Iz Citrusa je stigao Mnason, praćen jednim od svoje braće, koji je zaželio

slijediti Isusa u Palestinu. Nakon oproštajnog obroka, Isus i učenici otiđoše

do mjesta, gdje su ga već očekivali, po njegovoj naredbi, neki ljudi rimskog

upravitelja s osedlanim magarcima. Isus uzjaše jednog, postrance, na

samaru sa suportom koji je za to predviđen, a kraj njega je jahao

upravitelj. Prođoše kraj akvadukta, te otraga gradu, prijeđoše malu rijeku

Padius. Išli su uskim seoskim putem, kraćim od uobičajene rute, koji je

vijugao uz obalu. Putovali su noću. Tijekom ove divne noći, vidjela sam

upravitelja uglavnom postrance Isusu. Naprijed je jahala grupa od

dvanaest ljudi, poslije njih grupa od devet, pa malo iza njih Isus i

upravitelj, te na začelju nova grupa od 12 ljudi. Osim ovog slučaja i osim

Cvjetnice, nikada nisam vidjela Isusa da jaše, uvijek je pješačio.

Kad je zora počela svitati, putnici su još uvijek bili na tri sata od mora.

Upravitelj, kako ne bi privlačio pozornost, zaželi zbogom Isusu, pruži mu

ruku, Isus prihvati, te ga još blagoslovi. Upravitelj siđe s magarca, jer je

žalio zagrliti Isusova stopala. Tad se duboko nakloni pred njim, povuče se

par stopa, ponovivši svoje poštovanje (mora da je to bio običaj ovog

mjesta), uzjaše magare i ode. Pratila su ga dvojica novokrštenih poganskih

mladića.

Isus ponovo uzjaše, te jahaše do skoro sat vremena od mjesta u koje je

išao. Tu on i njegova skupina sjahaše, te otposlaše sluge s magarcima

natrag k vlasniku. Sad su krenuli preko slanih brežuljaka, te dođoše do

dugačke zgrade, gdje su ih neki mornari očekivali. Bilo je to mirno i tiho

mjesto na obali. U okolici bijaše samo par stabala, ali uz obalu se pružao

nevjerojatno dug nasip, ili grudobran, prekriven mahovinom i stablima. Na

obali bijahu neke kućice, okrenute k moru, te otvorene zgrade koje su

pripadale radnicima solane. Tu stanovahu neke sirote židovske i poganske

obitelji. Dalje uz obalu, obala bijaše strma, a tamo bijaše mala spilja, do

koje su vodile stepenice, a tu bijahu usidrene tri lađe, spremne za

putovanje. Na tom mjestu je bilo lako pristati, a s ovoga se mjesta sol

odvozila u gradove na kopnu.

Ovdje su očekivali Isusa, pa su svi sudjelovali u obroku koji se sastojao od

ribe, meda, kruha i voća. Voda u ovom mjestu nije bila dobra, pa su je

pročišćavali stavljajući nešto u nju, mislim neko voće. Vodu su držali u

vrčevima i mješinama. Brodsku su posadu činila sedmorica Židova, koji su

ovdje i kršteni, a bazen se koristio za ceremoniju.

Isus je išao od kuće do kuće, tješeći sirote stanovnike, dijeleći im

milostinju, ozdravljajući bolesne, liječeći ranjene, koji su željno pružali ruke

prema njemu. Isus ih je prvo upitao, vjeruju li da ih može ozdraviti, a kad

su oni povikali, 'Da, Gospodine! Vjerujemo!', Isus ih ozdravi. Isus je išao

sve do kraja dugog grudobrana, kao i do domova pogana, koji su ga

dočekali plašljivo i stidljivo. Isus blagoslovi jadnu djecu i održa kratku

propovijed.

Učenik iz Naima je kasnije stigao u ovo mjesto, gdje je pričekao još dvojicu

učenika. Oni su došli u pravi čas za isplovljavanje, pa se sva trojica otisnu

za Palestinu, kako bi ljudima najavljivali Isusov dolazak.

Isusova je skupina brojila 27 ljudi. Svi su se predvečer otisnuli prema

kopnu rasporedivši se u tri lađe. Ona u kojoj je bio Isus, bijaše najmanja, a

s njim bijahu još četiri učenika i neki veslači. Svaka je lađa u centru imala

jarbol, a oko njega galerije podijeljene u odjeljke, koji su služili za

spavanje. S iznimkom veslača, koji su stajali gore iznad njih, nitko se drugi

od posade nije mogao vidjeti. Vidjela sam Isusovu malu lađu kako jedri

naprijed, a pitala sam se zašto su druge lađe krenule drugim rutama. Ali,

kad je postalo skroz mračno, ugledala sam ih oko pola sata od obale,

usidrene na dva različita mjesta, a na jarbol su privezali baklju, kao

svjetionik. Kad je to ugledao, Isus naredi svojim mornarima da veslaju

natrag prema njima.

Približiše se jednoj lađi, baciše joj konop, oploviše oko nje, te tako zajedno

privezane otiđoše do treće, te učiniše isto. Tako su dvije lađe bile

privezane za Isusovu, koju su sad slijedile. Isus prekori učenike na ovim

dvjema lađama zbog njihova lutanja, zbog njihove umišljenosti da bolje

poznaju put, te im progovori o samovolji i o potrebi da se njega slijedi.

Inače su se ove obje lađe nasukale na pješčane sprudove, pa ih je trebalo

spašavati.

Sutradan navečer, ugledala sam Isusa i tri lađe, taman pred ulazom u

veliki zaljev kojeg je more formiralo u obliku stope u planini Karmel,

između Ptolomeide i Hefe, kako veslaju natrag na debelo more, jer je

odmah u zaljevu nastala velika borba između jednog velikog broda na

jednoj strani i nekoliko manjih na drugoj. Veliki je brod pobijedio, te je

nekoliko mrtvih ljudi palo u more, a bili su na manjim brodovima. Budući

su Isusove lađe bile blizu ove borbe, Isus podiže ruku i blagoslovi ih, na što

se brodovi razdvojiše. Oni nisu vidjeli Isusove lađe, jer su one čekale

pogodan trenutak malo podalje od ulaza u zaljev. Borba između dvije

struje se odigrala u Ciprusu, u svezi tereta. Male su lađe ovdje imale

pretovar s velikog broda. Zakačili su se u svezi toga, te su nasrnuli jedni

na druge dugim motkama. Kad ste to vidjeli, pomisli biste da se nitko neće

živ izvući. Najzad je veliki brod uzeo male lađe kao taoce, te se polako

udaljio tegleći ih.

Isus je pristao blizu ušća potoka Kišon, istočno od Hefe, koja je bila na

obali. Na obali ga je dočekalo nekoliko apostola i učenika, među njima

Toma, Šimun, Tadej, Natanel Kased i Helijakim. Svi su bili neizrecivo sretni

da zagrle Isusa i njegove kompanjone. Otišli su oko zaljeva, oko tri i pol

sata, te prešli malu rječicu koja je prolazila kroz Ptolomeidu. Dugi most

preko ove rječice bijaše kao ozidana ulica. Pružao se do podnožja visoravni

iza koje bijaše tvrđava Cendevija. Kad su se popeli na visoravan, nastaviše

do predgrađa Levitskog grada Mišaela, a predgrađe bijaše odvojeno od

grada naborom iste visine. Predgrađe je na zapadu gledalo na more, a na

jugu se uzdizala gora Karmel s prekrasnom dolinom.

Mišael je imao samo jednu ulicu i jedan gostinjac, a ulica se pružala preko

visoravni. Tu kraj zdenca, Isusa dočekaše ljudi u blagdanskoj procesiji,

djeca su pjevala pjesme dobrodošlice. Svi su nosili palmine grane, na

kojima su još visjele datulje. Ovdje je sa svojom obitelji bio i Šimun iz

Sikor-Libnata, 'Grada voda'. Nakon svog krštenja, dođoše do Mišaela, jer

mu djeca nisu dala mira, dok se opet nije združio sa Židovima. On je

priredio ovaj doček za Isusa, sve na njegov trošak. Kad je procesija stigla

do gostinjca, dođoše Isusa pozdraviti devet Levita iz Mišaela. ¸

23. Isus odlazi iz Levitskog grada Mišaela, te ide kroz Tanah, Naim, Azanot

i Damnu i ide u Kafarnaum

Sjeverno od predgrađa i na oko pola puta do visoravni, ležaše jedan

predivni park grada Mišaela, odakle se pružao prekrasan pogled na zaljev.

Malo poviše na brdu, nalazio se ribnjak ili močvara, tj. Cendevia i Libnat,

'Grad voda', a bijaše oko sat i pol udaljen. Bio je bliže moru, jer se tu more

usijecalo u kopno, tako da je Mišael bio par sati od mora. Na pet sati

istočno od Kišona bijaše Debaset, a Nazaret na oko sedam sati.

Isus je sa svojim učenicima šetao po parku, te im govorio parabolu o ribaru

koji je otplovio na more loviti ribu, te je ulovio 570 riba. Isus im reče kako

bi iskusni ribar, ako bi ulovio lošu ribu, vratio bi je natrag u čistu vodu, baš

kao što je Ilija pročistio potoke i izvore, kad je onomad izvadio dobre ribe iz

loše vode, gdje su te ribe plijen lošijih riba, tako da je za ove ribe napravio

nove ribnjake s dobrom vodom. Isus u parabolu uvrsti i događaj koji se

dogodio na obali, zbog samovolje, jer nisu htjeli slušati kapetana lađa.

Oni Ciprani koji su pošli za Isusom, nisu mogli suspregnuti suze, kad je Isus

počeo govoriti o poslu prenošenja riba, iz loše vode u dobru vodu. Isus je

jasno napomenuo i jasno precizirao broj 'pet stotina i sedamdeset dobrih

riba', koje će biti spašene, te reče, da je to doista dovoljno za plaću toga

truda.

Isus je Levitima govorio o Cipranima, a Leviti su se doista radovali da se

Isus vratio njima s tog otoka. Mnogi su dolazili, a dolazili su i iz Ptolomeide,

te bi prihvaćali Isusov put. U svezi toga, postavljeno je i pitanje o mjerama

koje bi trebalo poduzeti. Isus je govorio o opasnostima koje im ovdje

prijete, a Leviti ga zabrinuto upitaše, hoće li pogani toliko ojačati, da će im

postati prijetnja. Isus im odgovori aluzijom o pravdi koja će pogoditi ovu

zemlju, o prijetnji koja Njega očekuje, te o kazni koja će pogoditi

Jeruzalem. Njegovi slušatelji nisu mogli nikako pojmiti kako može opet

tražiti da ide u Jeruzalem. Ali, Isus im reče, da ima još dosta učiniti, prije

nego završi svoju misiju.

Sirofeničanka iz Ornitopolisa je amo po nekim učenicima poslala male

zlatne šipke i zlatne kovanice nanizane jedna na drugu, kao lanac. Željela

je poslati i jedan od svojih brodova, kako bi omogućila Merkuriji odlazak s

otoka.

Na poziv Levita, Isus ode s njima do Mišaela, drevnog grada utvrđenog

bedemima i kulama. U kulama su stanovali neki pogani. U ovom je gradu

dugo boravila i Elizabeta sa svojim ocem, koji je ovdje vježbao svoj poziv

Levite. I Zakarija je jednom bio u ovom gradu. Elizabeta je rođena u jednoj

izoliranoj seoskoj kući, na oko dva sata od grada, u dolini Ešdrelon. Imanje

je pripadalo njenim roditeljima, a poslije ga je naslijedila. U petoj je godini

Elizabeta otišla u Hram, a kad ga je napustila, vratila se ponovo u Mišael,

te nakon još jednog perioda provedenog u kući u kojoj je rođena, napokon

je otišla u Zakarijinu kuću u Judeji. Isus je govorio o njoj i o Ivanu. Govorio

je o Ivanu kao o preteči Mesije, u terminima tako dubokim i značajnim, da

je iz toga lako bilo zaključiti, tko je sam Isus ustvari.

Dok je bio u gradu, Isus je šetao s Levitima, te su otišli kod nekoliko obitelji

posjetiti bolesne. Neki od invalida bijahu djeca, a nekoliko je odraslih

hramalo. Pružali su k Isusu svoje omotane ruke, omotane platnenim

trakama. Isus je posjetio i Šimuna u njegovom domu, te je nakon toga

otišao u sinagogu, gdje je zatvorio Šabatske pobožnosti.

Tamo su žene stajale na nekoj posebno visokoj tribini, koja bijaše nedaleko

katedre. Isus je poučavao o žrtvi za grijehe i o Samsonu. Uglavnom je

nabrajao njegova djela, te je o njemu govorio kao o svecu, čiji je život bio

proročki. Isus reče kako Samson nije potpuno izgubio snagu, jer ju je imao

dovoljno, da čini pokoru. Njegovo rušenje poganskog hrama i na samog

sebe, bijaše posebna Božja inspiracija, koja je pala Samsonu na pamet.

Juda, koji je posebno volio izvršavati poslovne zadaće, te Toma, čija je

obitelj dolje u luci imala splavi, te ovdje bijaše vrlo poznat, odu s

nekolicinom drugih učenika do Hefe, kako bi uredili prijem Ciprana.

U međuvremenu je Isus s oko desetoricom učenika, a među njima bijaše i

Saturnin, otišao do Levitskog grada Tanaha, gdje su ga dočekali glavari

sinagoge. Ovdje Farizeji ne bijahu otvoreni Isusovi neprijatelji, premda

bijahu lukavi i vrebahu priliku da ga zgrabe u govoru. Vidjela sam to po

njihovu posebno elokventnom govoru. Rekoše, mora da je nesumnjivo

došao posjetiti njihove bolesnike, te ga upitaše neće li ponovo pružiti svoje

ozdraviteljske usluge onom čovjeku u Kafarnaumu, koji je sada u još

gorem patničkom stanju, nego li je prije bio. Oni su svuda govorili da Isus

odbija vidjeti tog čovjeka, koji se tamo u Kafarnaumu, pokazuje kao njegov

najgorči neprijatelj. Njegove sadašnje bolesti, a posebno jedna, mora da

pokazuju njegovu kaznu, radi njegova ponašanja prema Isusu. Neprestano

štuca i povraća, a gornji dio tijela mu se neprestano grči, te na očigled

kopni. To je čovjek između 30 i 40 godina, ima ženu i djecu.

Kad je Isus otišao vidjeti ga, Isus ga upita, vjeruje li da mu može pomoći.

Jadnik, potpuno rastužen i posramljen svojim prethodnim ponašanjem,

odgovori: 'Da, Gospodine! Vjerujem!' Tad Isus položi ruku na njegovu

glavu, a drugu na prsa, pomoli se nad njim, te mu naredi da ustane i nešto

pojede. Čovjek ustade, te u suzama zahvaljivaše Isusu, kao i njegova žena

i djeca. Isus im uputi nekoliko blagih i ohrabrujućih riječi, ali nije učinio ni

najmanju aluziju na čovjekovo prethodno vladanje, koje bijaše protiv Isusa.

Kad su navečer u sinagogi, Farizeji ugledali toga ozdravljena čovjeka,

zadobiše jaku želju da proturječe Isusu u njegovu govoru. Isus je poučavao

o ispunjenu Proroštava, o Ivanu Krstitelju kao o Mesijinom preteči, te o

samom Mesiji. Isusove riječi bijahu tako dubokoumne i značajne, da mora

da su njegovi slušatelji zaključili, da njima cilja na sebe.

Iz Tanaha, Isus ode do jedne stolarije, u kojoj je Josip isprva radio, kad je

onomad pobjegao iz Betlehema. Bila je to građevina u kojoj je radilo tuce

ljudi, proizvodeći drvne proizvode. Stanovali su u malim kućicama, koje

bijahu razbacane po ograđenom dvorištu. Sad su vlasnici ove stolarije bili

potomci onog čovjeka koji je Josipa zaposlio. Više nisu sami izvodili rad,

nego su zaposlili sirotinju. Roba im se sastojala od daski, gredica,

rešetkastih zaslona, te druge slične robe, koju su uglavnom izvozili

brodovima.

U ovom mjestu je još uvijek bila živa priča o tome, da je ovdje Prorokov

otac nekoć radio, ali više nisu bili sigurni, je li to bio Josip iz Nazareta ili

netko drugi. Ponekad bih pomislila: 'Kad su ovi ljudi, nakon tako kratka

odmaka vremena, tako malo znali o tim stvarima, onda nije nikakvo čudo,

kako mi danas o tome tako malo znamo.' Isus je održao propovijed u

dvorištu koje je pripadalo radionici, a govorio je o ljubavi prema radu i žeđi

za dobitkom.

Iz Tanaha, Isus ode u Sion, jedno grozno staro mjesto, dva sata od Tabora.

Grad je ležao nekako visoko, sa svojim drevnim kulama i sinagogom, kraj

koje su neki Farizeji stanovali. Podno i daleko iza nekih zidina na obalama

potoka Kišona, bijaše grupa kuća, čiji lokalitet ne bijaše tako zdrav, tj.

bijahu na nezdravu mjestu. Zidine bijahu tako visoke, da niste mogli vidjeti

preko njih. Žitelji ovih kuća mi se činjahu ovisnima o onima koji su živjeli

višlje, jer su ih ovi gore iskorištavali i ugnjetavali.

U sinagogi je Isus održao propovijed, a govorio je protiv Farizeja koji

stavljaju šape na plodove tuđeg rada, te kako teškim teretima terete

druge, a sami prstom da maknu. Isus je govorio protiv iskorištavanja

bližnjih, te protiv žeđi za moći. Govorio je i o Mesiji, koji će se, reče Isus,

vrlo razlikovati od onoga što oni očekuju.

Isus je došao u Sion kako bi utješio sirotinju, koja je ovdje stvarno bila

ugnjetavana. Posjetio ih je u njihovim niskim kućicama, koje bijahu u

četvrti grada, koja pak bijaše uska i opskurna, vrlo nisko položena. Tamo je

u njihovim kolibama izliječio nekoliko bolesnih, većinom grbavce i bogalje.

U ovom bijednom mjestu, u kojem su jedva mogli dobiti dašak svježeg

zraka, Farizeji su zabranili svim bolesnicima da se pojavljuju pred Isusom.

Isus i učenici su jadnicima poklonili platno, te trake od nekog drugog

materijala.

Iz ovog mjesta, Isus i učenici otiđoše do Naima, koji bijaše oko sat i pol

udaljen. Nekoliko učenika i mladić kojeg je Isus podigao od mrtvih, došli su

blizu zdenca van grada, kako bi tamo dočekali Isusa. Sad je Isus sa sobom

imao dvadesetak učenika, premda ne bijaše nijednog apostola. Tamo su

došli i učenici iz Jeruzalema, a pratile ih i svete žene, dok su druge, nakon

što su u Nazaretu proslavile s Marijom blagdan Pedesetnice, došle ovdje u

Naim i čekale da se Isus vrati.

Isus je odsjeo u gostinjcu priređenom za nj, u Naimu, u jednoj od kuća koje

su pripadale udovici, koju je, kratko nakon što je stigao, otišao posjetiti.

Ženski dio obitelji je izišao, svi zamotani u velove, kako bi ga dočekali u

predvorju unutrašnjeg dvorišta, te se u poklonstvu svi baciše nice pred

Isusom. Isus ih dražesno pozdravi, te ode s njima u sobu za primanje. Osim

same udovice, tamo je bilo pet žena: Marta, Magdalena, Veronika, Ivana

Kusa i Sufanitkinja. Svete su žene sjedile odvojeno, na jednom kraju sobe,

na nekom niskom podiju, kao na nekoj dugoj sofi. Sjedile su na jastucima i

rutama, prekriženih nogu. Sofa je bila dovoljno visoka, da su joj se vidjele

noge na kojima je počivala.

Žene su šutjele, dok im se Isus nije obratio, a onda je svaka zasebno

govorila. Opisale su što se dogodilo u Jeruzalemu, te rekoše Isusu o

zamkama koje mu je Herod postavio. Postale su tako žustre i živahne u

svom opisivanju, da je Isus morao podići kažiprst, kako bi ih prekorio radi

njihove ovozemaljske zabrinutosti i prosuđivanja bližnjih. Tad im Isus

ispriča sve o Cipru, o onima koje je uspio pridobiti za istinu. Pohvalnim

riječima im je govorio i o rimskom upravitelju u Salamisu. Kad su žene

izrazile, kao svoje mišljenje, da bi bilo dobro, da je i on ostao na otoku, Isus

odgovori: 'Ne. Upravitelj mora tamo ostati i obavljati svoju dužnost za

mnoge duše, i to sve do kraja moje misije. Tad će ga drugi naslijediti, a on

sam će se pokazati kao prijatelj Zajednice.'

Magdalena i Sufanitkinja više nisu bile ni slika prijašnje fizičke ljepote. Bile

su ispijene, blijede, a oči im crvene od plakanja. Marta je bila energična, a

u poslu vrlo pričljiva. Ivana Kusa je bila visoka, blijeda, živahna, ozbiljna u

ponašanju, ali u isto vrijeme i aktivna. Veronika je u svom ponašanju bila

vrlo slična kao sveta Katarina. Bila je iskrena, rezolutna i hrabra. Kad bi se

svete žene ovako zajedno sastale, obično bi se žarko bacile na posao, šile,

plele i pripremale razne stvari za Zajednicu, koje bi potom razvozili svojim

privatnim gostinjcima, ili bi ih odvozili u skladišta. Iz njih bi se apostoli i

učenici opskrbljivali za svoje potrebe, kao i za potrebe sirotinje. Kad ne bi

bilo nekog ovakvog posla, svete bi žene provodile vrijeme u šivanju za

siromašne sinagoge.

Sa sobom su uglavnom vodile svoje služavke, koje bi na putovanjima išle

ispred njih ili bi došle za njima. Služavke bi donijele razne materijale,

ponekad u kožnatim vrećama-džepovima, nekako zataknutim za pojas pod

ogrtačem. Ove su služavke odijevale pripijene bodije i kratke tunike. Kad

bi svete žene ponekad ostale u nekom mjestu, njihove bi se služavke

vraćale, odsjedale u nekom usputnom gostinjcu i tamo čekale njihov

pojavak. Veronika je imala jednu sluškinju, koja je jako dugo bila kod nje.

Čak i nakon Isusove smrti, ova je služavka bila s njom.

Kad se na Šabat Isus ponovo pojavio u sinagogi, nije otišao do katedre,

nego je ostao s učenicima na mjestu na kojem bi obično stajali putujući

učitelji. Ali, nakon ponuđene dobrodošlice i nakon što su molitve izrečene,

rabini ga nagovaraše da zauzme svoje mjesto pred otvorenim svitcima, te

da iz njih čita. Šabatska su čitanja razmatrala Levite, mrmljanja naroda,

strepnje upućene Bogu, i kazne koje će pogoditi Mirjam. (Brojevi 8 – 12 )

Čitanja su bila i iz proroka Zakarije, neka poglavlja koja opisuju Mesiju i

poziv poganima. (Zakarija II, 4, 8)

Isus je oštro propovijedao. Reče da će u Mesijanskom kraljevstvu, pogani

zauzeti mjesta tvrdoglavih Židova. O Mesiji reče, da ga Židovi neće

prepoznati kao takva, jer će on biti totalno drugačiji nego što oni očekuju.

Među Farizejima bijahu trojica bezobraznijih od ostalih. Oni bijahu na

sastanku u Kafarnaumu. Izlječenje onog Farizeja u Tanahu posve ih je

rasrdilo, pa rekoše da je Isus jedino postigao, da Farizeji toga mjesta

povlađuju njegovim djelima. Preporučiše mu da ušuti, te da ne uznemiruje

Šabat svojim liječenjima. Rekoše, bilo bi dobro za nj, da se vrati otkuda je

došao, te da prestane uzbuđivati narod.

Isus im odgovori, da će on ispuniti dužnosti svoje misije, putovati će i

poučavati sve dok ne dođe njegov čas. Farizeji Naima nisu za Isusa

priredili gozbu. Bili su puni prijezira za nj, jer im je smetala njegova nauka i

milosrđe, koja je za njim vukla svu sirotinju, jadnike i prostodušne, a

njihova surovost to jednostavno nije mogla prihvatiti.

Vrijeme je sad u Naimu bilo izuzetno lijepo. Isus je iskoristio Šabat za

putovanje s učenicima kojima se još nije razotkrio, te im je iskrenim i

povjerljivim riječima govorio o svojoj budućnosti. Nagovarao ih je da

ostanu istiniti i vjerni, jer su pred njim velika trpljenja i progonstva. Reče

im da se ne smiju sablazniti o njega. On ih neće zaboraviti, a oni ga ne

smiju napustiti, premda će trpljenje koje će On proći, biti test za njihovu

vjeru. Učenici su bili potreseni do suza.

Otišli su u vrt udovice Maroni, gdje su došle i svete žene. Isus im reče o

pomirenju koje se dogodilo između bračnih parova u Malepu, te im

posebno naglasi onaj par kod kojeg je jednom blagovao, a koji se odlučio

preseliti u Palestinu. Isus je govorio o Merkuriji, rekavši da će se ona prvo

pridružiti Sirofeničanki, koja je također napravila pripreme da napusti

Ornitopoilis. Njih dvije će prvo otići u Gesur, a odatle će nastaviti dalje. Već

je mnogo ljudi napustilo Cipar, a uskoro će izvjesni broj pristati u Jopi.

Kad je Isus s učenicima otišao iz vrta, kako bi u sinagogi zatvorio Šabat,

usput naiđe na nekoliko bolesnika, koji su tamo na nosiljkama donijeti po

njihovoj želji. Pružali su ruke prema Isusu, moleći ga da pomogne i da ih

ozdravi. Isus ih ozdravi. Dođoše tako do sinagoge, a i tamo su se skupili

bolesnici na nosiljkama. Među njima bijaše i jedan čovjek s grbom, grozno

smotan i savijen, a bijaše tamo i nekih koje je Isus na svom prošlom

putovanju odbio ozdraviti, jer im vjera ne bijaše poštena i čista. Isus im je

dozvolio da nastave patiti, kako bi došli do zadnjeg stadija i poniznije molili

za svoje ozdravljenje.

A tad dođoše Farizeji ljuti zbog Isusova ozdravljanja ovih invalida, jer su

Farizeji širili vijesti da Isus to ne može izvesti. Sad podigoše veliku viku i

strku, kako oni nazvaše, zbog Isusova profaniranja Šabata. Ali Isus nastavi

liječiti, sve dok nije ozdravio sedmoricu.

Isus je oštro odgovorio ozlojeđenim Farizejima, pitajući ih, zar je na Šabat

zabranjeno činiti dobro. Zar se oni sami na Šabat ne hrane, ne brinu za se,

pa zar ozdravljanje ovih jadnika, nije u sebi posveta samog Šabata? Zar

oni neće na Šabat utješiti jadnika? Zar na Šabat ne zadržavaju za sebe,

dobit koju su nepravedno stekli? Pa zar će na Šabat ostaviti u jadima

ucviljene udovice, siročad, sirotinju, koje oni tako ugnjetavaju i muče

tijekom cijelog tjedna? Isus ih glasno prekori radi njihove dvoličnosti i

njihova ugnjetavanja sirotinje. Otvoreno im kaza, da pod izlikom potreba

za sinagogu, koja ionako već ima svega previše, iznuđuju dobra sirotinje,

pa opet u toj istoj sinagogi, kao teški teret tovare na sirotinju Zakon. Ali,

nezadovoljni time, sad ih na Šabat žele potpuno odsjeći od milosti Božje,

sprječavajući im ozdravljenje na Šabat, dok oni sami na Šabat feštaju i

piju, ono što su bezdušno uzeli od takvih.

Ovima riječima Isus utiša Farizeje, te se svi povukoše u sinagogu. Farizeji

postaviše pred Isusa otvoren svitak Zakona, te ga pozvaše da poučava.

Ovo su učinili u nadi da će ga sada uhvatiti u krivoj riječi, te ga optužiti

pred narodom. Kad je sad Isus aludirao na Mesijansku eru, te reče da će

broj pogana nadmašiti broj izabranog naroda, oni ga prezrivo upitaše, zar

nije sam išao na Cipar, pa zašto nije doveo pogane sa sobom.

Isus je također govorio o desetini, o terećenju drugih, a da sami prstom ne

maknu, te o ugnjetavanju siročadi i udovica, koji su od Pedesetnice do

Blagdana sjenica, donosili desetinu u Hram. Ali, u mjestima udaljenima od

Jeruzalema, kao što je ovo, Leviti sami skupljaju te desetine. A ovdje je

upuzalo i iskorištavanje, jer su Farizeji iznudili desetinu od naroda, te je

iskoristili za svoje osobne potrebe. Protiv ovakve je desetine Isus

propovijedao. Farizeji bijahu vrlo ogorčeni, te napustiše sinagogu, dajući

oduška svojoj potištenosti.

S nekim učenicima, Isus iz Naima ode do jedne visoravni, s ove strane

potoka Kišona. Nastaviše ići na sjeveroistok, te stigoše do Rimona, gdje je

bila škola koju su vodili neki Leviti. Ovi sad dođoše u školu susresti Isusa, a

Isus na otvorenom trgu ispred škole, održa propovijed omladini i djeci.

Tamo je dolazilo veliko mnoštvo ljudi u skupinama, koji su već čuli Isusova

poučavanja dolje u Naimu. Isus je djeci objasnio općenite dužnosti koje je

navodio Mojsijev Zakon, ali ga nije razlagao, kao što je bio njegov običaj

kad bi govorio starijoj populaciji. Rimon se sastojao od jednog dugog reda

kuća, na jednoj gorskoj kosini. Žitelji su se bavili uglavnom vrtlarstvom i

vinogradarstvom. Svoje su plodove prodavali u Naimu, a također su radili i

u njegovim vrtovima.

Iz Rimona se Isus uspe na istočnu stranu gore Tabor. Dobar dio puta pratili

ga Leviti, koji su skupljali desetinu u Rimonu. Nakon trosatnog pješačenja,

Isus stiže u Bet-Lehem, mjesto u ruinama, istočno od grada Dabereta.

Imalo je samo jedan red kuća, nastanjenih sirotim seljacima. Isus ih je

posjetio u njihovim kućama, ohrabrujući ih u njihovoj bijedi, te

ozdravljajući njihove bolesnike.

Otišavši iz Bet-Lehema, Isus je hodao oko četiri sata, kroz dolinu u kojoj je

bio izvor za Kafarnaum, a u sumrak je stigao u Azanot, gdje je imao

gostinjac Zajednice. Tu je pronašao neke prijatelje iz Kafarnauma koji ga

očekivaše: Jair i njegova kći, slijepac iz Kafarnauma kojem je povratio vid,

rođaka Enue, žena koju je ozdravio od bolesti krvarenja, te Lea, žena koja

mu je povikala, 'Blagoslovljena utroba koja te nosila!' Žene su spustile

velove, pale na koljena pred Isusa, a on ih blagoslovi. Kad su ugledale

Isusa, plakale su od radosti. Jairova kći bijaše zdrava i puna života, a usto

potpuno promijenjena, jer je sad bila pobožna i skromna.

Sutradan Isus ode do Dame, gdje je van grada Zajednica imala gostinjac, a

njime je upravljao rođak iz Josipove obitelji. Tu bijaše Lazar s dva

jeruzalemska učenika. Očekivali su Isusa. Ustvari, Lazar je u ovim

krajevima bio već osam dana, pohodeći svoja imanja u kontinentu i kuće

imanja u Magdali, jer su sada od Magdalenina imanja imali samo neke

kućne stvari i slične stvari. Isus zagrli Lazara, a to bijaše milost koju je

pružao samo njemu i starijim apostolima i učenicima. Drugima bi Isus

rijetko širio ruke.

Isus je govorio o Cipranima, onima koji su pristali poći za njim, te onima

koji će poslije doći, te napomenu neke prijedloge, kako bi ih trebalo

podržati. Za tu sam priliku čula, kako su Jakov stariji i Tadej otišli za Gesur,

kako bi tamo primili i dopratili amo sedmoricu poganskih filozofa. Isus je

prema Lazaru bio iznimno povjerljiv, imao je potpuno povjerenje u njega.

Sad su šetali dugo i nasamo. Lazar je bio visok čovjek, ozbiljan i blag, te

vrlo suzdržan u ponašanju. U svemu skroman, čak i njegovo govorenje sa

svojim prijateljima i obitelji bijaše upečatljivo, kao s nečim što je nosilo žig

otmjenosti. Lazar je bio crnokos, te je dosta sličio Josipu, premda su mu

crte lica bile strože i markantnije. Josip je bio plavokos, a imao je nešto

neuobičajeno blago, nježno i ljubazno u svom ponašanju.

Iz Dame, Isus s Lazarom i učenicima, te s upraviteljem gostinjca i njegovim

sinom, koji je uskoro bio pridružen broju učenika, ode skoro dva sata na

istok, do sela koje je pripadalo centurionu Zorobabelu iz Kafarnauma.

Imanje je bilo smješteno na južnoj strani stjenovita brda, koje je zatvaralo

kafarnaumsku dolinu na jugu, iznad koje su bili stotnikovi vinogradi i

vrtovi.

Tu je Isus poučavao sluge i zemljoradnike. Za temu je uzeo tekst o Mesiji i

o skorom dolasku Njegova Kraljevstva, nabrajajući im znakove koje su

naveli Proroci. Ukaza im kako su se ti znaci ispunili, molećivo ih upozorivši

da poprave živote, te ih uvjeravajući da se Mesija neće pojaviti onakav

kakvog očekuju Židovi, nego će ga prepoznati samo mali broj onih koji su

ponizni i koji vrše pokoru. Također im kaza, da će Mesija širiti svoju nauku

preko mnogih usta, baš kao što je prije govorio preko usta mnogih

Proroka.

Pred Isusa su doveli nekoliko depresivnih i opsjednutih ljudi. Isus namoči

prst svojom pljuvačkom, te ga postavi pod njihov jezik. Zapovijedi sotoni

da odstupi, na što sam vidjela kako neki od njih padaju u nesvijest, a onda

se ustaju ozdravljeni, dok su drugi kratko vrijeme pali u konvulzije, nakon

čega su i oni ustali potpuno zdravi. Svi su hvalili Boga, te zahvaljivali za

svoje izlječenje.

Nakon toga, Isus krenu pustim putem, te ode do kuće svoje Majke, koja je

bila u dolini istočno od Kafarnauma, negdje oko tri četvrt sata od grada.

Svete su žene već bile s Blaženom Djevicom, jer su došle iz Naima

direktnom rutom. Kad je Isus došao, nisu pojurile iz kuće da ga pozdrave, a

niti je Marija požurila susresti svoga Sina. Nakon što je oprao noge i

presvukao robu, Isus uđe u veliku sobu, u kojoj je bilo nekoliko malih

odjeljaka zastrtih zaslonima. Marija je bila zamotana u veo, glave ponizno

nagnute, ispruži ruku k Isusu, ali tek što je Isus prvo pružio svoju ruku, a

Isus je graciozno, ali i ozbiljno pozdravi. Druge su žene stajale pozadi u

polukrugu, zamotane u velove.

Uistinu sam vidjela Isusa nasamo s Marijom, da bi je ohrabrio i utješio,

privio bi je na grudi i govorio joj. Ali sama ga je Marija tretirala, budući je

Isus išao poučavati, kao što se čovjek ponaša prema nekom svecu ili

proroku, ili kako neka majka postupa prema svome sinu papi, biskupu ili

kralju. Pa opet, bilo je u tom Marijinu ponašanju više nekog dostojanstva,

više svetosti, premda je istovremeno sve bilo neopisivo prostodušno.

Danas ga nije nikako zagrlila, nego kad je on ispružio ruku, tad je ona

uzvratila.

Malo poslije, vidjela sam Isusa i Mariju same, kako zajedno blaguju. Između

njih bijaše mali stol. Isus je počivao na jednoj strani, a Marija je sjedila na

drugoj. Na stolu je bila riba, nešto kruha, meda i kolača, te dva mala vrča.

Druge su svete žene bile u malim odjeljcima. U grupi dva i dva, ili tri, ili bi

bile u pokrajnjoj sobi poslužujući obrok učenicima, među kojima su imale

neke svoje rođake.

Isus ispriča Mariji o Cipranima, te o dušama koje je tamo zadobio. Ona je

na to tiho izrazila svoju radost, ali ga je upitala par pitanja. Njene su riječi

bile uglavnom majčinske, prožete brigom majke zbog opasnosti koje ga

čekaju. Isus joj blago odgovori da će ispuniti svoju misiju, sve dok ne dođe

čas za povratak Njegovu Ocu.

24. Dolazak apostola i učenika u Kafarnaum

Nedugo kako se Isus vratio u Kafarnaum, oko njega se okupi skoro trideset

učenika. Neki su došli iz Judeje s vijestima da su brodovi stigli u Jopu, te

doveli dvjesto Židova sa Cipra, koje su tamo dočekali Barnaba, Mnason i

njegov brat. Ivan je još bio kod Zakarijina rođaka u Hebronu, a brinuo se

da organizira prikladne kvartove za ove useljenike. I Eseni su bili

angažirani s istim ciljem. Dotada su smjestili Ciprane u neke spilje, dok im

ne pronađu prikladne lokacije. Lazar i Sirofeničanka su osigurali boravišta

blizu Ramot-Gileada za židovske useljenike koji su dolazili iz regije

Ornitopolisa. Učenici su poslije došli u Kafarnaum i tamo prenoćili, neki su

otišli kod Petra, neki u Betsaidu, a neki u školu u samom gradu. Iz Gesura

su došli Jakov mlađi i Tadej, a s njima su došla trojica poganska filozofa,

neki fini i zgodni mladići. Oni su se dali obrezati.

I Andrija i Šimun su doveli neke učenike, a bilo je dirljivo gledati kako su

velikodušno primljeni. Isus prema svom običaju, predstavi nove učenike

svojoj Majci. Bio je to prešutan sporazum, unutarnji dogovor između Isusa i

njegove Majke, da ona treba primati učenike u svoje srce, u svoje molitve,

u svoje blagoslove, i do izvjesnog stupnja, u svoje vlastito ja, u svoje biće,

kao svoju vlastitu djecu i Isusovu braću, kako bi bila njihova duhovna

Majka, kao što je bila Njegova prirodna Majka. Marija je tako činila s

prostodušnom jednostavnošću, dok je u takvim prilikama Isus bio prema

njoj vrlo svečan. U ovoj je ceremoniji bilo posvojenje nečega svetog,

nečega tako duhovnog, da to ne mogu ni izraziti. Marija je bila loza, klas,

klica Isusova tijela i krvi.

Učenici su opisivali gdje su sve bili i što im se sve dogodilo. U nekim

mjestima su ih tjerali kamenjem, ali ih nisu nijednom pogodili, iz drugih su

morali bježati, ali svi su nekako čudesno bili zaštićeni. Također su sretali

dobre ljude, liječili su, krstili i poučavali. Isus im je zapovjedio da idu samo

izgubljenim ovcama Izraela.

Također su morali tražiti Židove u poganskim gradovima, premda nisu

suobraćali s poganima, osim samo sa slugama Židova. U Gazori,

sjeveroistočno od Jabes Galada, Andrija i učenici koji su ga pratili, morali

su otkupiti iz ropstva Židove robove, žrtvujući za to sve što su imali.

Upitaše Isusa jesu li ispravno postupili, na što on odgovori potvrdno.

Isus nije sve preslušavao od onoga što su htjeli kazati. Mnoge od njih, dok

su vatreno opisivali što im se događalo, Isus bi prekidao riječima tipa: 'To

već znam.' Druge, koji su govorili jednostavnije i poniznije, dulje bi i slušao,

te bi naredio tišinu, da opišu što im se dogodilo. Kad su ga oni koje je prije

prekidao upitali, zašto i njih nije pustio govoriti, Isus im odgovori

pokazujući im razliku između njihova govora i govora njihove braće.

Isusu je često prekidao njihove izvještaje, pričajući im prispodobe. Na

primjer, o kukolju posijanu među žitom, te nakon što sve uzraste, o

odvajanju i spaljivanju kukolja. Isus reče, da ono što je posijano neće sve

uzrasti. Govorio je o otpadu učenika, te je prisutnim učenicima

nagoviještao da se previše ne pouzdaju u svoja dobra djela, jer će i oni

morati proći kroz teška iskušenja.

Ponovo im je ispričao prispodobu o gospodaru koji je daleko otišao kako bi

zadobio strano kraljevstvo. Svojim je slugama dao izvjesni broj talenata, za

što će poslije tražiti račun. Ova se prispodoba odnosila na vlastiti Isusov

odlazak na Cipar, te na izvještavanje događanja dok je bio odsutan, koje je

sad slušao od svojih učenika. Dok je Isus govorio, često bi se okretao sad

jednom učeniku, sad drugom, kojem bi pročitao misli, te bi mu rekao:

'Zašto tako uzaludno razmišljaš?' ili 'Ne misli tako!' ili 'Tvoje su misli sad

krenule u krivom smjeru. Ovako razmišljaj, a ne onako!'. Isus je čitao misli

svojih slušatelja, te bi ih često prekoravao.

Kad je sat otkucao početak Šabata, Isus s učenicima ode do sinagoge, a

tamo su oko učionice već stajali Farizeji. Isus prođe pravo prema njima, a

oni se odmah razmakoše. Čitanje je bilo o Rahabi i izvidnici koju je Jošua

poslao da izvide Jerihon. (Brojevi 13; 14 i Jošua 2) Farizeji su bili bijesni,

kako su oni to nazvali, na Isusovu drskost, te jedan drugome rekoše:

'Pustimo ga sad da govori. Večeras, ili kad završi Šabat, održati ćemo

vijeće, te ćemo pronaći način kako da ga ušutkamo.'

Isus je znao njihovu zavist, te im reče da su špijuni posebne vrste, jer nisu

došli iznaći istinu, nego da izdaju Njega i njegove sljedbenike. Isusov govor

protiv njih bijaše vrlo žestok. Isus je također govorio o razorenju

Jeruzalema, te o kazni koja očekuje one koji ne budu činili pokoru i koji ne

budu priznali vlast Mesiji. U svoj je govor Isus ubacio i prispodobu o kralju

čiji je sin bio poslan u vinograd k nevjernim slugama. Farizeji se nisu

usuđivali prekidati ga. Sve su svete žene bile tamo, a sjedile su na

posebnom mjestu određenom za njih.

To je popodne, na iskren zahtjev roditelja neke bolesne djece, Isus s

nekoliko učenika otišao do Kafarnauma, te je obišao dvadesetak kuća, što

bogatih, što siromašnih. Tamo je izliječio mnogu djecu, i dječake i

djevojčice, od tri do osam godina starosti. Mora da je bolest bila neka vrsta

epidemije, jer su sva djeca bila jednako bolesna. Boja kože im bijaše

žućkasta, a grlo, obrazi i ruke natečeni. Stanje im bijaše slično drugim

bolesnicima, na primjer jaka temperatura. Na neku je djecu Isus položio

ruku, na bolesne dijelove tijela, druge je pomazao svojom pljuvačkom, a

na treće bi dahnuo. Mnoga su se djeca odmah ustala. Isus bi ih blagoslovio

i predao roditeljima, s nekoliko riječi upozorenja. Za drugu bi djecu naredio

molitvu, te određenu njegu. Ovo je bilo za dobro i roditelja i djece.

Kafarnaumska je tržnica bila smještena na jednoj uzvisini, a prema njoj su

vodile četiri ulice. Isus je posjetio ovaj dio grada, te je ušao u kuću

Ignacija, kojeg je ozdravio. Dječak je bio ljupko dijete, od oko 4 godine.

Roditelji mu bijahu bogati. Bavili su se trgovinom mjedi i posuđa od

bronce, jer sam takvu robu vidjela u dugim hodnicima. Prije par dana,

Ignacijevi su roditelji molili Isusa da ih posjeti, jer je tad Isus baš ozdravio

dijete njihovih susjeda, trgovca tepisima.

Tržnica je bila okružena arkadama, ispod kojih je bila izložena razna roba

za prodaju. Usred tržnice bijaše fontana, a iza nje se izdizale dvije velike

građevine. Na ova Isusova izlječenja, Farizeji su bjesnjeli. Trojica od njih

uđoše u dvorište ispred Pilatove kuće. U trjemovima su bili naredani

bolesnici, koje je Isus sad ozdravljao. Farizeji su morali proći kroz gužvu.

Tad se Farizeji obrate Isusu, sugerirajući mu da bi trebao prekinuti

liječenja, ne izazivati komešanje na Šabat, te izraziše želju da se

raspravljaju s Isusom. Ali Isus se okrenu od njih, rekavši da nema ništa s

njima, te da ih on ne može ozdraviti, budući su neizlječivi.

Tu je večer Isus ponovo poučavao u sinagogi, jer su bile pobožnosti

zatvaranja Šabata. Govorio je o mrmljanju Izraelaca na vijesti, koje su

donijele uhode poslane od Jošue, o Obećanoj zemlji. Govorio je o kletvi

koja ih je pogodila, na što su bili kažnjeni lutanjem po divljini, te je samo

njihovoj djeci bilo dopušteno ući u Obećanu zemlju. Isus je stavio poseban

naglasak na blagoslove i prokletstva, a pri tome je koristio žestoke riječi.

Kad Isus nastavi govoriti o onima koji krivotvore stvari koje se odnose na

Kraljevstvo Božje, o onima koji nikada u nj neće unići, o nepriznavanju

Mesije, o kazni koja će pogoditi Jeruzalem i cijeli Izrael, tad se popeše dva

Farizeja na katedru i počeše komentirati neke odlomke iz današnjeg

čitanja. Čitanje bijaše o tome kako je Bog u divljini zapovjedio Mojsiju, da

cijeli narod kamenuje izvjesnog čovjeka, jer je na Šabat skupljao granje za

potpalu. (Brojevi 15, 32-36) Ovaj su odlomak Farizeji navodili kao

argument protiv Isusovih liječenja na Šabat. Isus im odgovori, pitajući ih

jesu li potrebe i zdravlje sirotinje drvo za potpalu. Zar nije njihovo

licemjerje, njihova beživotnost i neprilagodljivost prikladnija za potpalu. A

traženje sablazni u ozdravljanju sirotinje, te nemilosrdno ispitivanje

grešaka ljudi, od strane onih koji u svome oku imaju gredu, nije skupljanje

granja za potpalu, niti je pripremanje hrane za njih, nego je to bacanje

kolaca među noge na stazi istine, kako bi koristili te kolce za destiliranje

otrova nesloge i progonstava. Zar nije dozvoljeno primiti na Šabat, ono što

molimo za Šabat, te dati to drugima na isti taj Šabat, ako to posjedujemo?

Tad Isus objasni odlomke iz Zakona koji su opisivali fizički rad. Reče, bilo je

sve zabranjeno na Šabat, osim izvršavanja duhovnih vježbi. Kako bi Šabat

mogao braniti izlječenje bolesnika, budući su takva izlječenja posvećenje

Šabata? Na ovakav je način Isus pobijao Farizeje, te ih zbunjivao, da su

ostajali bez riječi. Neki od njegovih slušatelja bijahu potreseni njegovim

objašnjenjima. Potiho su raspravljali ono što su čuli, dok su drugi jedni

drugima došaptavali: 'Da! To je On! On je Mesija! Nijedan čovjek, nijedan

Prorok ne poučava na taj način!' Ljudi su međusobno izmjenjivali značajne

poglede, jer su se općenito radovali nad poniženjem Farizeja. Neki su

međutim ostali tvrdokorna srca, te su se združili s Farizejima u traženju

sablazni.

Kad se u Kafarnaumu skupilo oko petnaestak učenika, Isus iz povede do

gore kraj Betsaide, gdje ih je poučavao o blagovanju njegova mesa (Tijela)

i o pijenju njegove Krvi. Tad se njegova pouka okrenu k njihovoj vlastitoj

misiji i djelovanju, te plodovima koji će iz toga proizaći. Bijahu tamo

prisutne i svete žene. Isus je ispričao parabolu o vinogradarima. Pohvalio

je i ohrabrio učenike, te ih blagoslovio, držeći im ruke iznad glava, a

učenici su se opet napunili snagom i hrabrošću.

Toga dana navečer, Petar, Jakov stariji i Matej, zajedno s nekim od prvih

Ivanovih učenika, otiđoše pozdraviti Isusa kod kuće njegove Majke. Petar

je plakao od sreće. Tijekom zajedničkog obroka Isus ponovo ispriča

prispodobu o ribaru, o 570 riba i njihovu prijenosu u dobru vodu, istu onu

priču koju je ispričao u Mišaelu, kao i Kafarnaumu, pred svetim ženama i

učenicima. Na isti su način često prepričavane i sve ostale parabole, koje

je Isus stalno tumačio na razne načine.

Sutradan Isus s apostolima i učenicima siđe do obale. Petrova je velika

lađa bila privezana skupa s Isusovom. Bijahu usidrene malo podalje od

obale. Isploviše na pučinu bez vesala i kormila, jer je Isus htio nasamo

razgovarati s učenicima, bez da ih narod smeta. Dan je bio predivan.

Raširili su jedra da im prave hlad, a nisu se vratili sve do mraka. Petar je

bio gorljiv za pričanje, pa je opisivao s izvjesnom spokojnošću što im se

sve dogodilo i koliko su dobra učinili. Isus se okrenu k Petru, te mu reče da

ušuti. Petar, koji je toliko ljubio svoga Gospodina, odmah ga posluša, pa sa

žaljenjem uvidi da je bio prerevan u govoru. Juda je gorio od želje da se

pohvali, premda još nije dobio priliku to iznijeti. Čuvao se da ga drugi ne

ismiju, više nego od straha da ne bi zgriješio.

Kada razmatram Isusovo javno djelovanje i njegova putovanja sa svojim

apostolima i učenicima, često mi se nameće jedan zaključak, da kad bi sad

Isus došao među nas, imao bi još većih neugodnosti nego li je tada imao.

Kako su samo slobodno On i njegovi učenici mogli ići okolo poučavati i

liječiti! Na stranu s Farizejima, koji su bili tvrdoglavi i tašti, nitko drugi im

nije postavljao stupice ili ih sprječavao u tome. Čak ni Farizeji nisu znali

kako da se odnose prema Isusu. Ustvari, oni zaista nisu znali da je stiglo

vrijeme Obećanja, u kojem će se Proroštva obistiniti, a u Isusu su vidjeli

nešto neodoljivo, nešto sveto i čudesno. Kako sam ih samo često viđala

kako sjede i proučavaju Proroke i drevne komentare o njima! Ali, nisu

nikada pristajali na ono što bi pročitali, jer su očekivali sasvim drugačijeg

Mesiju nego li je Isus. Mislili su da će Isus biti njihov prijatelj, jedan od

njihove sekte, pa se još uvijek nisu usudili riskirati ići protiv njega.

Čak su i mnogi učenici mislili, da Isus mora da posjeduje neke tajne moći,

možda savez s nekim kraljem okolnih naroda. Zamišljali su da će se jednog

dana Isus uspeti na tron u Jeruzalemu, sveti kralj svetog naroda, pa će i

oni sami dobiti prikladne položaje u njegovu kraljevstvu, te će i oni tako

postati sveti i mudri. Isus im je na trenutak dopustio da urone u ovakve

misli.

Drugi su gledali na sve ove događaje malo duhovnije, premda nisu mogli

tako daleko pojmiti, da bi zamislili poniženje i raspeće. Ali, vrlo malo njih

se ponašalo poput djece, da su posjedovali svetu ljubav i nadahnuća Duha

Svetoga.

Kad su se napokon svi apostoli vratili iz svojih misija, posljednji su stigli

Toma, Ivan i Bartolomej. Isus sa svima njima ode do Kane, a tamo su došla

i sedamdesetorica učenika, kao i svete žene iz Kafarnauma. Na jednoj

uzvisini u središtu grada bijaše katedra, s koje je Isus poučavao. Isus je

govorio o svojoj misiji i o njenu ispunjenju. Reče, da nije došao na ovaj

svijet da uživa u komforu i zemaljskim slastima, pa je smiješno očekivati

od njega išta zemaljsko, do li ispunjavanja volje Njegova Nebeskog Oca.

Isus je govorio vatreno i prijeteći, najiskrenije zaklinjući svoje slušatelje da

ne napuste put spasenja i vrijeme milosti. Ponovo ukaza na ispunjavanje

Proroštava. Učenje mu bijaše tako čudesno, tako impresivno, da su ljudi u

Kani jedan drugome govorili: 'Više je od Proroka! Nitko u Izraelu dosada

nije ovako govorio!'

U Kani u kući mladenkina oca (iz svadbe u Kani), bijaše priređena gozba,

gdje je pozvana i gradska sirotinja, koju su nahranili i darovali. Isus je s

apostolima posluživao. Pri kraju gozbe, Isus ispriča parabolu o mudrim i

ludim djevicama, objašnjavajući je svojim slušateljima, a govorio je i o

skorom dolasku Zaručnika.

Gozba je bila neka vrsta spomendana svadbe u Kani, jer su sada svi opet

bili skupa, prijatelji, učenici, apostoli i Isus. Kuća je bila okićena vijencima

sa cvijećem, a posude za vodu, iz prvog čuda, bijahu ponovo u upotrebi. U

svadbenu sobu uđoše djeca s vijencima na glavi, svirajući instrumente.

Bartolomej, Natanel Kased i neki učenici, izrekoše neke divne riječi, koje su

se odnosile na duhovnu svadbu duše s Bogom.

Iz Kane Isus s apostolima i učenicima ode na goru poučavanja kraj Gabare.

Išli su sporo u skupinama, te su često zastajkivali oko Isusa da bi čuli

njegove riječi. Isus je bio vrlo ljubazan prema njima, te im se često

obraćao riječima: 'Moja ljubljena djeco!' Zapovijedi im da opišu svoja

iskustva, da kažu kako im je. Prvi su govorili apostoli. Prethodnih dana su

iznosili neka svoja iskustva, premda nisu rekli sve. Sad je svatko govorio

što mu se dogodilo, a svi su slušali. Isus im je tako ljubazno govorio: 'Moja

draga djeco, sad će se vidjeti tko me voli, a u meni moga Nebeskoga Oca.

Sad će se vidjeti tko je govorio riječi spasenja, te izvodio izlječenja po

mojoj volji, ne po svojoj, ili zbog neke ispraznosti.'

Na to oni počeše iznositi svoje doživljaje: prvo, apostol, pa nakon njega

učenik koji ga je pratio. Ovo se sve odigravalo na nekom brdu, koje bijaše

oko dva sata od gore propovijedi, te dva sata od Kane. Ljudi su se penjali

na ovo brdo radi pogleda, koji je u ovim krajevima bio nekako skučen.

Petar je počeo revno iznositi razne vrste opsjednuća koja su mu stala na

put, njegov način postupanja s njima, te kako se sotona povukao pred

njim, kad mu je zapovjedio u ime Isusovo. U tom entuzijazmu, opet je

zaboravio prijekor koji je dobio na palubi lađe. Opet je bio sav vatra i žar.

Reče da je u krajevima Gergase, vidio par opsjednutih, koje neki učenici

nisu mogli osloboditi od demona. Tu je nabrojao nevjerne učenike, a među

njima dvojicu Gargežana, koji bijahu i sami opsjednuti. Ali on, Petar, lako

se obračunavao s đavlima. Oni su mu se odmah pokoravali. Isus ga ušutka

pogledom. Tad Isus podiže oči k nebu, dok su ga ostali promatrali bez

daha s iščekivanjem, te reče: 'Vidio sam sotonu kako pada s neba, kao

munja.' A taj isti tren, ja sam ugledala žarki plamen kako se kovitla i hita

kroz zrak.

Isus prekori Petra zbog njegova pretjerana žara, kao i ostale, jer su u

mislima ili u riječima imali duh hvastanja. Isus reče, trebali biste djelovati i

činiti u Moje ime i po Meni, u vjeri i poniznosti, nikad ne gajeći pomisao da

je bolji od nekog drugog. Isus reče: 'Gle, dajem vam moć da gazite zmije i

škorpione, i svu moć neprijateljsku, a pri tom vam se ništa neće dogoditi.

Ali ipak, više se radujte, ne zbog toga što vam se demoni podvrgavaju,

nego zbog toga što su vam imena upisana u nebesima.' Nekoliko ih je puta

Isus ljubazno opomenuo riječima: 'Draga dječice', te bi poslušao izvještaje

ostalih. Toma i Natanel su primili prijekor radi nekog nehaja, zbog kojeg su

bili krivi, ali taj je prijekor izrečen s velikom ljubavlju i iskrenošću.

Dok je stajao na brdu, Isus je izgledao kao da je uronjen u radost,

ozbiljnost i nebesko, a ruke je podigao k nebesima. Vidjela sam ga

okružena briljantnom svjetlošću, koja je padala na nj, kao proziran oblak

svjetla. Bio je savršeno zanijet, te u ovoj iznimnoj radosti, povika: 'Tebi se

ispovijedam Oče Nebeski, Gospodaru neba i zemlje, jer si skrio te stvari od

učenih i mudrih, a otkrio ih malenima. Da, Oče tako se Tebi svidjelo. Sve

stvari mi je dao moj Otac, te nitko ne pozna Sina doli Otac, i nitko ne

pozna Oca doli Sin, i oni kojima će Sin otkriti!' Tad se okrenu učenicima, te

reče: 'Blažene oči koje vide što vi gledate! Jer kažem vam, mnogi su

Proroci i kraljevi žudjeli gledati ovo što vi gledate, ali nisu, te čuti ovo što vi

slušate, ali nisu mogli.'

Kad su stigli na goru koja je iza Gabare, Isus održa detaljnu propovijed o

svemu što su mu apostoli ispričali u izvještajima. Isus je u njih ulio znanje o

mnogim stvarima, kojeg oni još nisu ni poznavali, te im je ukazao gdje su

griješili ili djelovali s manjom odlučnošću. Rasvijetlio im je razne vrste

opsjednuća i poučio ih kako bi se demoni trebali izgoniti. Govorio je o

svemu što će im se još dogoditi, o svojoj vlastitoj misiji, te o skorom

njenom ispunjenju. Rekao im je da će im ubrzo dopustiti da se vrate svojim

kućama, da se malo odmore, nakon čega će opet otići u misije, poučavati,

te širiti Kraljevstvo Božje. Zahvalio im je na njihovoj marljivosti i

poslušnosti, te se s njima vratio do Kafarnauma, gdje su stigli kad je već

pao mrak. Tamo na gori, osim apostola i učenika, bijahu i mnogi drugi.

Na Šabat je Isus poučavao u sinagogi u Kafarnaumu o Samuelovoj

rezignaciji sudačke službe. Isusove riječi bijahu ozbiljne i oštre. Farizeji su

se osjetili pogođenima, ali, pošto nisu mogli zamijetiti ništa krivo u

Isusovim riječima, s čime bi ga optužili, prekorili su ga nekim tričarijama

koje su zamijetili u djelovanju njegovih učenika. Rekli su da njegovi učenici

rigorozno ne opslužuju post, te da čak trgaju klasje na Šabat, te beru

usputne plodove i jedu ih. Rekoše da su grubi i nečisti u odijevanju, da

ulaze u sinagoge u prašnjavoj putničkoj odjeći, te da ne peru ruke prije

obroka.

Na to Isus Farizejima žestoko odgovori, nabrajajući njihove prijestupe i

vladanje, nazvavši ih zmijskim okotom, koji na druge tovare terete koji oni

sami neće nositi. Time je aludirao na njihove Šabatske šetnje, njihovo

tlačenje sirotinje, njihov nepošten odnos prema desetini, njihovo

licemjerje. Farizeji su plamtjeli, a Isus nastavi, da traže trun u oku svog

bližnjeg, dok sami imaju gredu u oku. Isus završi govoreći da će nastaviti

svoje putovanje, svoje poučavanje i liječenja, sve dok ne dođe čas za

njegov odlazak s ove zemlje.

Dok je Isus iznosio ovu oštru propovijed, između Farizeja ustade jedan

mladić i priđe Isusu, podiže desnicu prema nebu i zavapi: 'Istina, ovo je Sin

Božji, Svetac Izraelov!', te nastavi u zanosu vikati hvale za Isusa. Incident

je izazvao veliku strku i uzbuđenje u cijeloj sinagogi. Dvojica starijih

Farizeja zgrabiše mladića za ruke i odvukoše ga van sinagoge. On je

sveudilj cijelo vrijeme vikao hvale za Isusa, koji je u međuvremenu

nastavio sa svojom propovijeđu. Kad je bio van sinagoge, mladić je glasno

i žestoko vikao da izlazi iz Farizejske sljedbe. Kad je Isus napustio

sinagogu, mladić ga dočeka i baci se nice pred njega, te ga iskreno zamoli

da ga primi među učenike. Isus iznese uvjet da će morati ostaviti oca i

majku, da sve što ima mora dati sirotinji, da mora uzeti svoj križ i krenuti

za njim. Tad neki učenici, a među njima bijaše i Mnason, uzeše mladića sa

sobom.

Tu je večer u sinagogi Isus zaključio Šabatske pobožnosti. U sinagogu je

došao s učenicima i apostolima malo prije nego uobičajeno, kako bi svi

mogli čuti što ima kazati svojim sljedbenicima i da shvate, da nema

potrebe da poučava u tajnosti. U ovoj je propovijedi Isus poučavao učenike

da se čuvaju Farizeja i lažnih proroka, zapovjedivši im da budu budni, te im

je ispričao prispodobu o dobrim i vjernim slugama, kontrirajući im lijenim

slugama.

Budući je Petar za vrijeme poduke, postavio pitanje, odnose li se njegove

riječi na sve ljude ili samo na učenike, Isus se sad obrati samo njemu.

Govorio je o Petru kao da je on gospodar kuće, nadglednik slugu, koji

nagrađuje dobrog slugu, te istovremeno žestoko kori lijenog, koji ne

ispunjava svoje dužnosti.

Isus je nastavio poučavati sve dok Farizeji nisu došli kako bi zatvorili

Šabat, te kad Isus zaželi ustupiti im mjesto, oni mu se vrlo ljubazno obrate

riječima: 'Rabi, bi li nam htio objasniti čitanje', te mu pruže svitke Pisma.

Na to je Isus poučavao, na tako impresivan način, o Samuelovoj abdikaciji

sudačke službe. Citirao je Samuelove riječi kad je odstupao od službe 'Star

sam i sijed', te im objasni na tako zoran način, da su Farizeji jasno uvidjeli

da govori o njima. Isus je rekao nešto kao: 'Toliko dugo sam s vama, da ste

se već umorili od mene! Vi stalno ponavljate svoje optužbe, ali, ja sam

uvijek isti.'

Samuelova pitanja narodu, 'Jesam li počinio kakvu nepravdu prema vama?

Jesam li ikome uzeo vola ili magare? Jesam li ikoga ugnjetavao?', Isus je

citirao kao da ih postavlja sam Bog i Njegov Poslanik. Isus jasno reče, da

ovakva slična pitanja narodu ne mogu postavljati pismoznanci i Farizeji.

Mrmljanje Izraelaca za kraljem, jer su željeli da se s njima vlada kao kod

poganskih naroda, te njihove reakcije na Sudce, označava, reče Isus,

njihovo pokvareno očekivanje zemaljskog kraljevstva, kralja i Mesiju

okružena veličanstvom, s kojim bi mogli provoditi život uživanja i

komfornosti. A pravi Mesija će umjesto toga okajati njihove grijehe i

nerede, svojim vlastitim trudom, patnjama, pokorom i zadovoljštinom, te

će ih sve omotati, sa svim njihovim prljavštinama i porocima, u svoj bogati

kraljevski plašt, te će ih čak i nagraditi za njihove zločine.

Taj isti Samuel, nije propustio moliti za narod, da bi pomoću njegove

molitve prouzročio na nebu iznad naroda sijevanje munja i tutnjavu

gromova. To Isus objasni kao djelo Božje sućuti za dobre. Isus ih

uvjeravaše da će Poslanik Božji, kojega bi oni trebali prihvatiti, biti

odbačen, a i On će moliti svoga Oca milost za narod, i to sve do kraja

svijeta. Grmljavina i kiša znače uslišanu molitvu, te ih Isus objasni kao

sliku znakova i čudesa koji će pratiti Božjeg Poslanika, kako bi podigao i

obratio dobre. Oni i njihov kralj, kao što je rekao Samuel, naći će milost u

Boga, ako budu išli pred Njim, a On ih neće odbaciti.

Tad Isus potvrdi narodu da će dobri primiti pravdu i milost znanja, ali

protiv zlih, Samuel će ustati da im sudi. Nakon toga, Isus progovori o

Davidu i njegovu pomazanju kao kralja, nasuprot Šaula, o odvajanju dobrih

od zlih, te o nestanku Šaula i njegove obitelji.

Farizeji nisu proturječili Isusu u sinagogi, da se ne bi dodatno osramotili

pred narodom (u takvim je slučajevima uvijek bilo tako). Međutim, riješili

su napasti ga na gozbi na koju su pozvali Isusa, apostole i dio učenika.

Gozba je bila priređena u otvorenoj dvorani kuće koja je pripadala

upravitelju sinagoge, a tamo bijaše bar dvadesetak Farizeja. Prije nego su

sjeli za stolove, jedan od njih postavi pred Isusa veliki lavor vode, pitajući

ga zar se neće oprati, pa nastavi govoriti o svetosti starih Izraelskih

običaja i zapovijedi, te pozva Isusa i njegove sljedbenike da ih obdržavaju.

Ali Isus ga prekori. Reče mu da je providio njegov trik, pa ne želi nikakve

vode od njega. Kad su posjeli za stol, počeše se raspravljati s Isusom o

njegovoj propovijedi. Ali, Isus ih je uvjeravao i pobijao na takav način da su

mnogi postali potpuno bijesni, a nekolicina drugih bijaše toliko preplašena i

potresena, da su tijekom rasprave šetali gore dolje po zbornici, a tuce se

njih povuklo od svojih tvrdoglavih kolega. Tako se broj Isusovih neprijatelja

smanjio.

Jedan od nazaretskih mladića, onaj koji je tako često, ali uzaludno, molio

da bude primljen među učenike, bijaše također u zbornici, pa opet istupi

pred Isusa s pitanjem: 'Učitelju, što moram činiti da zadobijem život

vječni?' Tad nastupi prizor zabilježen u Evanđelju (Luka 10, 25-37), a Isus

opet ispriča priču o milosrdnom Samaritancu. U međuvremenu su Farizeji

prekoravali Isusa što ne primi ovog mladića među učenike. Rekoše, to

mora da je stoga jer je mladić obrazovan, pa kao Isus ga ne može tako

lako utišati, kao što može ostale. Farizeji opet optužiše učenike radi

nepravilna vladanja, radi nečistoće, radi trganja klasja na Šabat, radi

skupljanja usputnih bobica, radi blagovanja u neredovitu uru, i radi mnogih

sličnih tričarija.

Također su posebno optužili i Petra, da je skitnica i kavgadžija, da je kao

njegov pokojni otac. Isus je branio učenike. Reče, oni stvarno mogu biti

radosni, sve dok je Zaručnik s njima. Nakon ovih riječi, Isus se povuče, te

prođe kraj prelijepa groblja, koje bijaše kraj sinagoge, u smjeru Jairove

kuće i Betsaide.

Isus je molio do iza ponoći, a nakon toga je otišao do kuće svoje Majke.

Farizeji su unajmili neki šljam, da gađaju Isusove učenike kamenjem, ali

Bog ih je štitio. Farizeji nisu znali gdje je Isus otišao.

Židovi koji su se doselili u Palestinu s Cipra, isprva su živjeli u spiljama, ali

se njihovo naselje postupno razvilo u grad, kojeg su nazvali Eleuteropolis.

Grad je bio smješten zapadno od Hebrona i nedaleko Samsonova zdenca.

Više su puta Židovi pokušali razoriti ovaj grad, ali nakon svakog napada,

žitelji bi se opet vratili. Spilje su bile ispod grada, tako da su ljudi u vrijeme

progonstva pobjegli u njih. U prvim progonstvima, koje se dogodilo negdje

kad je Stjepan kamenovan, kad je rastjerana kolonija između naselja Ofel i

Betanije, Merkurija je izgubila život. Ljudi su iz ove kolonije često išli do

Cenakula i do crkve kraj bazena Betsaida, kako bi tamo donijeli svoje

darove i prinose, a kad je Ofel razoren, pobjegli su u Eleuteropolis. Prvi

biskup ovog grada bijaše Josip Barsaba, sin Marije Kleofine i njena drugog

muža Sabasa, a tijekom progonstva bijaše razapet na stablo.

25. Isus poučava nove učenike o molitvi i o osam blaženstava

Sutradan rano ujutro, Isus ode iz Marijine kuće s najnovijim učenicima, koji

još ne bijahu instruirani. Prijeđoše cestu koja veže Kafarnaum i Betsaidu,

te otiđoše na goru poučavanja, odakle je Isus već jednom otposlao

apostole na njihove pojedinačne misije. Već su bili tri sata udaljeni od

Kafarnauma. Usput su naišli na Mnasona i neke druge učenike, koji bijahu

s obraćenim Farizejom iz Tanaha kraj Naima. On bijaše vrlo oduševljen

izlječenjem Farizeja u Tanahu, a još i više Isusovom zadnjom propovijeđu

na gori kraj Gabare.

Na gori apostolskih misija, bijaše dobro smješteno i zasjenjeno mjesto za

održavanje poduka. U podnožju gore bijaše duga koliba u kojoj življaše

deset jadnih paralitičara, koji bijahu iz okolice. Udovi im bijahu strašno

izvijeni. Za njih su se brinuli okolni pastiri. Isus ih ozdravi i pouči.

Ovdje na gori u osami, učenici zamoliše Isusa da ih opet poduči kako da

mole. Isus to i učini, ponovivši im Očenaš, a svaki zaziv je dugo

objašnjavao, oslikavajući ga istim primjerima koje je već prije navodio. Na

primjer: o čovjeku koji treba kruha, te neprestano kuca na prijateljeva

vrata, koji mu zasigurno neće dati štipavca. Isus je iznio i sve druge lijepe

primjere, koji su pokazivali kako treba ustrajavati u molitvi, koje pokazuju

efikasnost molitve i očinski odnos koji postoji između Oca i čovjeka.

Isus je poučavao sve svoje učenike na isti način, neprestano je ponavljao

iste poduke nevjerojatnom strpljivošću i skrivenim 'bolima', koji mora da

su se pojavljivali zbog neprestanog pričanja istih poduka na raznim

mjestima. Isus je podučavao ove učenike, baš kao što otac podučava

djecu, ispitujući ih nasamo o objašnjenjima koja je on dao, ispravljao ih, te

ponovo objašnjavao ono što nisu shvatili. Najzad Isus ponovo prijeđe cijelu

molitvu Očenaša, te objasni riječ Amen, baš onako kako je prije

objašnjavao na Cipru. Isus je rekao da ova riječ u sebi nosi sve, da je to

početak i kraj molitve. Dok je Isus govorio, dođoše par nekih ljudi i

nekoliko Farizeja iz Betsaide Julije, te pozvaše Isusa da ih posjeti, što Isus i

prihvati.

Kad je Isus s učenicima krenuo za Betsaidu, uputiše se na jug, k mostu

preko Jordana. Usput na ovoj strani Betsaide dođoše do jednog gostinjca,

gdje je Isusa čekala njegova Majka, udovica iz Naima, Lea i dvije druge

žene. Čekale su ga kako bi se oprostile i ispratile ga, jer je Isus išao

poučavati na drugu stranu Jordana. Marija je bila jako žalosna. Nasamo je

razgovarala s Isusom, a pri tome je lila suze, moleći ga da ne ide u

Jeruzalem za Blagdan posvećenja Hrama. Marija je molećivo govorila, na

tako ljubazan način, da sam osjećala, da je svojom svetošću zasigurno

spoznala svetu sudbinu svoga Sina. Isus je ohrabri i privi na svoje grudi,

nježno i ljubazno je tješeći. Isus joj reče da on mora ispuniti svoju misiju,

na koju ga je Njegov Otac poslao i zbog koje je i ona postala njegovom

Majkom, te da mora nastaviti biti jaka i hrabra, kako bi ojačala i poučila

druge.

Tad Isus pozdravi druge žene, blagoslovi ih, pa se one vratiše u

Kafarnaum, dok je on s učenicima otišao prema Betsaidi-Juliji, gdje su ga

primili Farizeji. Osim domaćih Farizeja, bijahu tamo i neki iz Peneje, jer je

danas bila neka vrsta blagdana, posvećena sjećanju na spaljivanje zle

knjige koju su napisali Saduceji. Farizeji protiv Isusa iznesoše svoje stare

pritužbe. Kad je taman zauzimao svoje mjesto za stolom, jedan od njih ga

uhvati za ruku, rekavši mu kako je zapanjen da čovjek koji tako dobro

poučava, može biti tako nehajan za svete drevne običaje, kao na primjer,

ne oprati ruke prije jela. Isus mu odgovori da Farizeji čiste vanjštinu čaša i

tanjura, ali u unutrašnjosti su puni prljavštine. Na ovo Farizej odgovori

pitajući ga, kako poznaje stanje svoje vlastite unutrašnjosti. Isus odgovori,

da Bog koji je stvorio vanjštinu, stvorio je i nutrinu, a da On (Isus) to može

jasno pregledavati (skenirati). Učenici odvukoše Isusa ustranu, moleći ga

da ne govori tako vatreno, jer bi mogli biti ubijeni, a Isus ih prekori radi

njihova kukavičluka.

Tu je večer Isus poučavao u sinagogi, ali nije izvodio liječenja, jer su

Farizeji zastrašili narod. Bili su vrlo bahati, a ovdje su imali neku vrstu

visoke škole.

Isus krenu iz Betsaide-Julije sjeveroistočno k gori na kojoj se dogodilo

umnožavanje kruha, udaljenoj oko sat i pol hoda. Tamo nađe okupljene

sve apostole i učenike s mnoštvom naroda iz Kafarnauma, Cezareje-

Filipove i drugih mjesta. Isus je poučavao o osam blaženstava

'Blagoslovljeni ste kad vas mrze i progone radi Sina Čovječjega'. Poučavao

je i o odlomku 'Jao bogatašima, onima koji su krcati zemaljskim dobrima,

jer su u njima već primili svoju nagradu. Ali, što se vas tiče, radujte se radi

nagrade koja vas čeka.'

Isus je govorio i o soli zemlje, gradu na gori, svijetlu na svijećnjaku,

ispunjavanju Zakona, skrivenim dobrim djelima, skrivenoj osobnoj molitvi,

te o postu. O postu je Isus rekao da ga treba provoditi radosno,

pomazanom glavom, a ne da se pretvori u ceremonijalnu paradu žalosti.

Isus nastavi govoriti o blagu na Nebesima, slobodi od zemaljskih

bogatstava, nemogućnosti da čovjek služi dva gospodara, o uskim vratima

i širokom putu, rđavom stablu sa svojim rđavim plodovima, mudrom

čovjeku koji je izgradio kuću na tvrdom terenu, te budali koji gradi na

pijesku.

Ova je propovijed trajala preko tri sata. Tijekom nje narod je jedanput

sišao u podnožje gore, kako bi nešto prigrizao. Ali, Isus je nastavio

propovijedati apostolima i učenicima, nagovarajući ih da obdržavaju sve

ovo što im je govorio. Govorio im je da vjeruju, da imaju povjerenja i

ustrajnosti.

Sutradan se broj njegovih slušatelja popeo na nekoliko tisuća. Isus je opet

poučavao na gori. Što se tiče karavana koje su prolazile ovim krajem,

bijaše tu ljudi iz raznih krajeva države, kao i mnoštvo bolesnika i

opsjednutih. U prisutnosti naroda Farizeji nisu dolazili raspravljati se s

Isusom, premda su tijekom propovijedi dobili par žestokih istinskih ukora.

Isusova čudesa bijahu tako manifestirajuća, a narod je bio njime

oduševljen, da Farizeje nije htio ni čuti. Narod je sa sobom ponio hrane, pa

su posjedali na tlo kako bi blagovali. Među izliječenima bijaše i slijepac iz

Jerihona, koji je usto bio i hrom. Jedan od učenika je izliječio hromost, ali

nije mogao povratiti vid. Čovjek je bio Manahejmov rođak. Manahejm ga je

i doveo Isusu, koji mu povrati vid.

Isus je nove učenike, koje je zadnjih dana podučavao kao djecu, pitanjima i

odgovorima, sad je poslao dva i dva u misije, riječima: 'Šaljem vas kao

ovce među vukove.' Jedan od nećaka Josipa Arimatejskog dođe tamo iz

Jeruzalema, s viješću da je Lazar obolio.

Isus je sa sobom zadržao samo apostole Petra, Jakova, Ivana, Mateja i

neke učenike. S njima ode do Matejeve carinarnice, a odatle do mora, do

Dalmanute. Poslije sam ga vidjela u gradu Edrai, gdje je na Šabat

poučavao. Odatle je otišao do Levitskog grada Bosre, te najzad do Nobaha.

U Nobahu, van poganske četvrti grada, življaše kolonija iskrenih Rehabita.

Kad su se vratili iz babilonskog sužanjstva, nađoše da su njihov grad

zauzeli pogani, ali ga oni preoteše i tamo se nastaniše. Njegovali su

nevjerojatnu mržnju prema Farizejima i Saducejima, koje su izbjegavali što

je moguće više. Bavili su stočarstvom, a vodili su rigorozan život. Nisu pili

vina, osim na neke blagdane. Strogo su se pridržavali slova Pisma.

Isus ih je na to ohrabrio, te im je održao propovijed o duhu takva života.

Bili su vrlo ponizni, a sve što im je Isus rekao, dobro su prihvatili. Mnogi

bijahu kršteni, a među njima i neki pogani, te velik broj opsjednutih bijaše

oslobođen od zloga. Tu je bila cijela bolnica puna tih jadnika. Ovdje su

poučavali i liječili i Petar, Jakov i Ivan. U ovom mjestu, Isus se nije susreo s

nikakvim otporom, nego je susreo veliku količinu dobra. Odsjeo je u

gostinjcu blizu sinagoge. Nobah bijaše slobodan grad, koji premda je

pripadao Dekapolisu, bijaše samostalan u vladanju.

Iz Nobaha Isus ode pet sati na jugozapad, do jednog predivnog

pastoralnog naselja zvanog 'Polje Jakovljeva mira'. Ono crpe ime iz

činjenice, da se baš ovdje, kada se vratio u Palestinu, progonjen od

Labana, po prvi puta Jakov ulogorio (Postanak 31, 25 itd.). Planinski lanac

Gilead započinjao je u ovom polju.

Pastiri ovoga naselja bijahu potomci Eleazara, Abrahamova sluge, koji je

doveo Rebeku za ženu sinu svoga gospodara, tj. Izaku. Među njima bijahu i

neki iz potomstva onih ljudi koje je Melkisedek oslobodio od Semiramidine

tiranije, te ih naselio u ovim krajevima. Poslije su se pomiješali s

Eleazarovim potomcima.

Ovdje su bila tri lijepa zdenca. Bijahu u podnožju jednog prekrasnog brda,

a posvuda po brdu, kao u nekom zelenom bedemu, bijahu ukopane fino

hladovite pastirske nastambe. Iz daljine su izgledale kao neke planinske

terase.

Najstariji i najdičniji pastiri stanovahu na brdu, na čijem se vrhu također

nalazila katedra za poučavanje. Posvuda uokolo bijahu ograđeni pašnjaci,

za deve, magarce, ovce, svako je blago imalo svoje pašnjake, a blizu

zdenaca bijahu rezervoari iz koji je stoka pila. Pastiri su boravili kraj

zdenaca, pod šatorima koji bijahu postavljeni na čvrstom tlu. Bijaše tamo i

dugi drvored stabala duda, ali najljepše bijaše duga šetnica, duga oko 200

koraka, okružena s obje strane stupovima, po kojima se penjala kao loza, s

obiljem plodova, nešto kao tikvasta oblika. Ova je šetnica vodila od brda

do Selhe, pa je činila kao jedna dugačka sjenica.

Prije par dana žitelji su slavili blagdan u spomen na oslobođenje njihovih

predaka od Semiramidine tiranije. Svi su pohodili sinagogu u Selhi, a

odande su učitelji dolazili amo poučavati narod. Naselje je smatrano

svetim po cijeloj okolici, a na njega je narod gledao kao na Jakovljev

spomenik. Ovdje se gostoljubivost naveliko izvršavala. Na primjer, za neku

sitnicu, žitelji bi ugostili arapske karavane i sve druge strance, smjestili bi

ih i brinuli se za njih.

Oko podne, Isu s trojicom apostola stiže do jednog zdenca, gdje su

najstariji pastiri oprali Isusu noge i ponudili ga voćem, medom i kruhom.

Isusa su ovdje očekivali, pa je tako došlo mnoštvo bolesnika ili su amo

donijeti. Sve su ih smjestili u jednoj velikoj zgradi na vrhu brda. Isus ih

izliječi. Skupilo se skoro 4 000 tisuće pastira, zajedno sa ženama i djecom

kako bi pozdravili Isusa.

Isus im održa propovijed na brdu, govoreći im najvećom jednostavnošću i

povjerenjem. Isus ih podsjeti na karavanu Trojice Kraljeva, koji su se prije

32 godine odmarali u ovom mjestu. Tad Isus progovori o zvijezdi koja se

pojavila od Jakova, o kojoj je Balam prorokovao, te o novorođenom

Djetetu, kojega su Magi došli potražiti. Isus progovori o Ivanu, njegovu

učenju i svjedočanstvu, te zaključi, rekavši da je obećani Mesija, Utješitelj i

Spasitelj među Izraelcima, ali oni ga neće prepoznati.

Isus im također ispriča i prispodobe o dobrom pastiru, posijanom sjemenu,

žetvi, jer je u ovom kraju bila žetva plodova, ali i žita, čiji su klasovi bili

najveći u državi. Isus im ispriča i o pastirima kraj Betlehema, koji su čak i

prije Kraljeva pronašli Dijete, a to su im anđeli priopćili.

Ljudima se Isus jako svidio, te mnogi zaželješe ostaviti sve i slijediti ga,

samo da imaju taj užitak da ga stalno slušaju. Ali, Isus ih savjetova da

ostanu doma i prakticiraju što ih je podučavao.

Iz Selhe, koja je bila skoro sat sjevernije od ovog mjesta, dođoše glasnici s

pozivom da ih Isus posjeti. Isus to i učini. Ode tamo sa svojim učenicima, a

bio je svečano dočekan na gradskim vratima od strane učitelja i djece u

procesiji. Isus ode u sinagogu, gdje je podučavao, a govorio je o Ivanovu

svjedočanstvu. Mnogi od njegovih slušatelja bijahu kršteni i izliječeni.

Djeca su primila Isusov blagoslov.

Iz Selhe, Isus sa svojim učenicima ode sat i pol do takozvanog Davidova

puta, koji se protezao zavojito između brda. Ova je put bio dubok, kao neki

jarak, a ponekad je voda tekla njime. Put je prolazio samotnim brdima, a

na nekim mjestima bijaše opskrbljen sijenom i krmivom za deve, kao i

željeznim prstenjem za vezanje živina.

Kad je prolazio ovom zemljom, Abraham je na ovom putu vidio natprirodno

svjetlo, te je imao viziju. Kad je David, savjetovan od Jonatana, tražio

sigurno sklonište za svoje roditelje u regiji Misfe (Kraljevi I, 22, 3), ovdje je

legao skriven sa svojih tri stotine ljudi, pa je odatle ovaj put dobio ime

'Davidov put'. Ovdje je David dobio od Boga proročku viziju u kojoj je vidio

karavanu Trojice Kraljeva, te je čuo, kao da su se Nebesa nad njim

otvorila, melodično pjevanje, kojim se proglašavahu hvale obećanom

Utješitelju Izraela.

Nakon neke bitke i Malahija je morao bježati, pa je slijedio misteriozno

svjetlo koje ga je dovelo u ovaj kraj, gdje se ležeći sakrio neko vrijeme. Tri

Kralja koja su jašući svoje deve, nakon što su napustili granice Selhe,

uđoše na ovaj put, a sišli su pjevajući slatke himne zahvalnosti. Tad su

nastavili duž obale i stigli do mjesta nasuprot Koreje, gdje su prešli Jordan i

idući kroz pustinju iza Anatota, stigoše u Jeruzalem. U Sveti su grad ušli

kroz ista vrata kroz koja je prošla Marija, kad se onomad penjala iz

Betlehema radi svog čišćenja.

Od 'Davidova puta' Isus skrenu k malom mjestu zvanom Tantija. Tu Isus

odmah ode u sinagogu, te poučavaše, o Balamu, Jakovljevoj zvijezdi,

nekim odlomcima iz Miheja, te o Betlehemu Efrati (Brojevi 2, 2; 25, 10;

Mihej 5, 7 ; 6, 9).

Tad Isus ode posjetiti brojne bolesnike u njihovim domovima. Izliječio ih je

zajedno s nekoliko drugih, koje učenici nisu mogli izliječiti. Ovdje u Tantiji

nije bilo organizirane brige za bolesnike i za sirotinju. Učenici su zaista

pokušali utemeljiti nešto takvoga, ali samo je Isus uspio napraviti željenu

promjenu. Ovdje je velik broj ljudi primilo krštenje od učenika.

I narod i rabini Tantije bijahu pobožni. Nosili su habite i činili hodočašće do

'Davidova puta', te bi tamo postili i molili, vapili Nebu za dolaskom Mesije.

Svoju su nadu polagali u vizije i pojavak Mesije, koji će im, tako su mislili,

doći baš tim putem. Dok je Isus poučavao, ljudi su više puta rekli jedan

drugome: 'Govori kao da je sami Mesija! Ali ne, to nije moguće!' Pošto su

bili pod predrasudom, da će Mesija u Izrael doći nevidljiv kao anđeo, mislili

su da je Isus možda njegov glasnik ili preteča. Isus im reče da će možda

prepoznati Mesiju, kad već bude prekasno. Vidjela sam da su se mnogi iz

Tantije, i prije i poslije Raspeća, pridružili Zajednici.

Iz Tantije Isus ode četiri sata na istok, do ruinirane tvrđave Deteman. Blizu

nje bijaše gora, koja je bila izabrana od Jiftahove kćeri, na kojoj je ona

žalila sa svojih dvanaest družica. Na njoj bijahu pustinjaci i proroci, nešto

kao Eseni. Na ovoj je gori i Balam boravio u samoći i meditaciji, kada ga je

nagovarao moapski kralj da dođe pred njega (Brojevi 22, 5). Balam je bio

dostojanstvena porijekla, a obitelj mu bijaše vrlo bogata. Od rane je

mladosti bio ispunjen duhom proroštva, a pripadao je toj naciji koja je

oduvijek tražila obećanu zvijezdu, a među njima bijahu i preci svetih Triju

Kraljeva.

Premda je bio podlac, Balam nije bio vještac. Služio je samo istinskom

Bogu, kao i prosvijetljeni ljudi drugih naroda, ali na nesavršen način,

miješajući mnoge pogreške s istinom.

Kad se povukao u samoću, u gore, bio je vrlo mlad, a na ovoj je gori

boravio dosta dugo. Mislim da su oko njega bili i drugi proroci ili učenici.

Kada se vratio od moapskog kralja Balaka, zaželio se ovdje na ovoj gori

nastaniti, ali ga je spriječilo Božje nadahnuće. Radi svoga skandaloznoga

savjeta, kojeg je dao moapskom kralju (Ibid 31, 16), pao je u nemilost, te

je očajan lutao pustinjom, u kojoj je napokon i jadno kažnjen.

Narod ovog kraja je čvrsto vjerovao u sveti karakter 'Davidova puta'.

Rekoše Isusu da se nisu nikad naselili u krajevima preko Jordana, jer tamo

ne bi smjeli spomenuti sve ono što su prije vidjeli, sve što se dogodilo na

'Davidovom putu'.

LAZAROVO USKRSNUĆE

ISUS U ZEMLJI SVETA TRI KRALJA

1. Isus u Bethabari i Jerihonu. Carinik Zakej

Kad se Isus s apostolima približi Bethabari na Joradnu, dočeka ga već

okupljeno veliko mnoštvo naroda. Posvuda je bilo naroda koji je logorovao

pod sjenicama i stablima. U procesijama su stalno dolazile majke s djecom

svih dobi, čak i s novorođenčetom u rukama. Dok su se penjale širokom

ulicom kako bi došle do Isusa, učenici koji su pravili reda, htjedoše otjerati

žene, radi Isusova umora (Isus je već mnoge blagoslovio), pa pri tome

postupiše čak i malo pregrubo.

Ali Isus ih upozori, te im naredi da ureduju mnoštvom na pravi način. Na

jednoj strani ulice bijaše peterored djece svih uzrasta, jedno iza drugoga,

dječaci odvojeni od djevojčica, a djevojčica je bilo daleko više. Na drugoj

stani ulice bijaše ostatak naroda, koji se stalno izmjenjivao u pokretu, tako

da su ovi zadnji dolazili naprijed, a prednji odlazili otraga, i tako stalno.

Isus sad siđe dolje do prvog reda djece. Polagao je ruku na njih i

blagoslivljao ih. Ne neke bi ruku položio na glavu, na neke na prsa, neke bi

privio sebi na prsa, a neke bi podigao uvis kao model drugima kakvi bi

trebali biti. Isus je podučavao djecu, bodrio ih, nagovarao na dobro, te ih

blagoslivljao. Kad je tako prošao jedan red djece, prijeđe na drugu stranu

ulice, te dođe do odraslih, govoreći im i podučavajući ih, a pred njih je čak

iznosio i primjere neke djece.

Tad opet siđe do slijedećeg reda djece, pa dođe gore, kao i prije, među

odrasle. I tako se nastavljalo sve dok čak i novorođenčad u zadnjem redu

nije bila blagoslovljena. Sva djeca koja je Isus blagoslovio, primila su neku

unutarnju milost, te su poslije postali kršćani. Mora da je u ovom slučaju

Isus blagoslovio preko tisuću djece, jer se red nastavljao i tijekom

slijedećih dana. Isus je stalno radio, uvijek ozbiljan, blag i nježan, s

izvjesnom crtom tuge u ponašanju, što bijaše potresno za gledanje.

Isus je sad podučavao duž ulice, sad u nekim domovima, u koje bi ga

ugurali, vukući ga za haljinu. Isus je ispričao mnoge prispodobe, po kojima

je poučavao i obrazovane i neuke, a na obrazovne bi to ostavilo utisak

zahvalnosti, jer su se vraćali Bogu i radi svega što su primili od njega, baš

kao što je i sam Isus zahvaljivao.

Svete žene, Veronika, Marta, Magdalena i Marija Salome išle su u

Jeruzalem. Vidjela sam Mariju Salome s njenim sinovima, Ivanom i Jakovom

mlađim, kako prilazi Isusu i traži da Isus postavi njene sinove, jednog sebi

s desne, a drugog s lijeve strane.

Jeruzalemski Farizeji su amo poslali glasnike, ali mnogi od njih bijahu

obraćeni, pa su ostali, dok su se ostali bijesni vraćali u Jeruzalem, usput se

pokajali i kasnije postali Isusovim sljedbenicima.

Isus je s apostolima otišao iz Bethabare, a negdje usput su ga zaklinjali da

posjeti jednu kuću, u kojoj je ležalo deset gubavaca. Apostoli su se

užasavali kontakta s gubavcima, te otiđoše naprijed na jug, s namjerom da

pričekaju Isusa pod nekim stablom. Gubavci bijahu zamotani u svoje

ogrtače, puni čireva, a ležali su u stražnjem dijelu kuće. Isus im zapovijedi

da nešto urade, a meni se činilo da je jednoga od njih dotaknuo, pa ih je

onda napustio. Gubavce su jednog po jednog nosila dvojica ljudi do nekog

bazenčića kraj te kuće, te su ih oprali, nakon čega su se mogli, ozdravljeni,

pojaviti pred svećenicima.

Isus je tad prošao kroz neku drugu zgradu, koja imaše pravokutno

dvorište. Na svakoj strani bijaše prekrivena sjenica, a u jednoj su ležali

neki ljudi, bolesni, obogaljeni, a u drugoj sjenici bijahu bolesne žene. U

nekom udubljenom mjestu, bijahu poredani kreveti u nizovima, već

spremni primiti umrle. Još jedan prekriti put posred kuće, a vodio je do

prostora u kojem se kuhalo i pralo. Između ovog srednjeg puta i onoga na

kojem su ležali bolesnici, bijaše mala tratina. Isus je ovdje opet izliječio

nekolicinu. Kad je krenuo na put, vidjela sam kako ga prati jedan od

nedavno izliječenih gubavaca, vičući za njim hvale. Isus pogleda uokolo, a

čovjek pade nice, te izreče hvale. Poslije na putu, Isus bi blagoslovio

mnogu djecu, koju su mu majke donosile.

Put iz Bethabare kojim su išli Isus i apostoli, išao je zapadno od Maheruša i

grada Midjana. Apostoli i Isus opet dođoše do Jordana, pa zaobiđoše

Bethabaru, te otiđoše okolnim putevima kroz pustinjski kraj k Jerihonu.

Dok su tako putovali, dolazili bi učenici koji su bili otposlani na misije, te bi

opisivali Isusu što su doživjeli. Isus ih je podučavao u parabolama, ali ja se

sjećam samo ovih riječi: 'Oni koji kažu da su časni, a jedu i piju samo ono

što godi njihovom teku, su kao oni koji pokušavaju gasiti vatru suhim

drvima.'

Isus ispriča još jednu prispodobu koja se odnosila na budućnost

Dvanaestorice. Isus reče: 'Sad se držite mene, jer vam je lijepo.' Ali oni ne

razumješe što je time mislio, uživali su u miru i lijepim Isusovim

podukama. Isus nastavi, 'U danima potrebe, drugačije ćete postupati. Čak i

oni koje sam nosio kao svoj plašt ljubavi, odbaciti će taj plašt i pobjeći.'

Ove su se riječi odnosile na Ivana u vrtu Getsemani.

U jednom gradiću kraj Jordana, vidjela sam neku ženu, salijetala je Isusa

da joj izliječi kćer koja je patila od čireva. Isus joj reče da će joj poslati

jednoga od učenika. Ali ona je željela da baš Isus ide s njom, ali Isus nije

htio. Kad se Isus opet približio Jerihonu, pojavi se opet ta žena i isto ga

moljaše. Reče da je sve učinila onako kako joj je naredio. Isus ju je

međutim opet odbijao. Njeno je dijete bilo plod grijeha, i Isus je prekori

radi grijeha, kojeg je ona već nekoliko godina prakticirala (čini mi se da je

grijeh bio mali). Isus joj reče da ne bi trebala više dolaziti k njemu, sve dok

se ne oslobodi tog grijeha. Tad sam ugledala ženu kako žuri natrag prema

Jerihonu, k apostolima i učenicima.

Kad je Isus skoro stigao pred grad, iziđoše pred njega četvorica Farizeja,

koje su poslale njihove kolege iz Jeruzalema, te ga upozore da ne ulazi u

grad, da ga ne bi Herod ubio. Ovo su Farizeji učinili, ne zato što su se bojali

za Isusa, nego radi toga jer su čuli za njegova brojna čudesa, pa su ga se

bojali. Isus im odgovori što bi trebali reći Herodu, toj lisici: 'Gle, izgonim

đavle i liječim danas i sutra, a treći dan postajem savršen.' (Luka 13, 32)

Dvojica od ovih Farizeja su se obratili i slijedili Isusa, ali druga su se dvojica

bijesni vratili u Jeruzalem.

Tad Isusu dođoše dvojica braće iz Jerihona. Nisu se mogli dogovoriti radi

raspodjele svoje očevine. Jedan je htio ostati, a drugi je htio otići. Jedan on

njih je predložio, da Isus, pošto on svugdje obnavlja, podijeli očevinu

između njih, te stoga dođoše pred njega. Ali, Isus ih odbi, rekavši da to nije

njegov posao. A kad mu čak i Ivan prigovori, da je to dobro djelo, te i Petar

nadoda nešto u tom smislu, Isus im odvrati da nije došao raspodjeljivati

zemaljska dobra, nego samo nebeska.

Nakon toga, Isus iskoristi priliku i održa dugu propovijed, prije nego li se

narod okupio u velikom broju. Ali, ipak ga učenici nisu još uvijek dobro

razumjeli, jer još nisu primili Duha Svetoga i stoga su još uvijek očekivali

zemaljsko kraljevstvo.

Pred Isusa je opet grnula svjetina žena s djecom, koje je Isus blagoslivljao.

Učenici, koji su bili još uvijek zbunjeni nedavnom prijetnjom od strane

Farizeja, nastojaše izbjeći preveliku strku, te počeše suzbijati i tjerati žene,

jer su imali zadatak održavanja reda. Ali Isus im naredi da puste djecu

naprijed. Reče, djeca su potrebita moga blagoslova, kako bi i ona mogla

postati njegovim učenicima. Tad je Isus blagoslovio mnogu dojenčad i

djecu od desetak godina starosti. Neke nije blagoslovio, ali su se poslije ta

djeca opet pojavila pred njim.

Pred gradom, koji bijaše okružen vrtovima, parkovima i vilama, Isus srete

veliko mnoštvo, koje se skupilo posvuda iz okolice. Došli su sa svojim

bolesnicima, koji su ležali na nosiljkama pod sjenicama i šatorima. Svi su

čekali Isusa, a sad su opsjedali Isusa i njegove učenike sa svih strana.

Zakej je bio jedan od glavnih carinika, nadcarinik, a stanovao je van grada.

Stao je uz cestu gdje je Isus morao proći. Budući nije bio visok čovjek,

popne se na stablo smokve (ficus sycomorus, faraonska smokva, vrlo

uobičajena u Palestini), kako bi mogao vidjeti Isusa. Dođe Isus i pogleda

gore na stablo, te reče: 'Zakeju, brzo siđi, jer danas mi je boraviti u tvojoj

kući.' Zakej brzo siđe, ponizno se nakloni Isusu, te se vrlo potresen vrati

doma kako bi sve pripravio da počasti svoga časnog Gosta. Kad je Isus

rekao da mora prebivati u Zakejevu domu, mislio je na njegovo srce, jer je

taj dan Isus samo ušao u Jerihon, a nije ulazio u Zakejevu kuću.

Kad je stigao do gradskih vrata, Isus vidje da ga nitko od naroda nije došao

dočekati, jer su bili smrtno zastrašeni od Farizeja, pa su tiho ostali u svojim

kućama. Ljudi koji su se okupili malo podalje od grada bijahu sami stranci,

koji su došli moliti Isusa pomoć u raznim potrebama. Isus je ozdravio

slijepca, te gluhonijemog, a neke je samo otposlao. Djecu je blagoslovio, a

posebno dojenčad. Apostolima je rekao da čovjek mora ovako prikazivati

Njemu svoju djecu, i to od njihove najranije dobi, i da će sva ovako

blagoslovljena djeca Njega slijediti.

Među onima koje je Isus otposlao, bijaše i jedna žena koja je patila od

krvarenja. Ona je došla prije nekoliko dana, s čvrstom odlukom, da zamoli

Isusa za ozdravljenje. Čula sam da je Isus rekao učenicima, da tkogod ne

ustraje u molitvi, nije iskren i nema vjere.

Budući je započinjao Šabat, Isus s apostolima i učenicima ode u gradsku

sinagogu, a poslije u gostinjac. On i apostoli su jeli u zajedničkoj otvorenoj

blagovaonici, a učenici u trijemu. Obrok se sastojao od malih kruhova,

meda i voća. Jeli su stojeći, a Isus je u međuvremenu poučavao i pričao

prispodobe. Iz jedne su čaše pila po trojica apostola, ali Isus je imao jednu

samo za sebe.

Žena koju je već dva puta odbio, dođe ponovo pred Isusa, moleći ga da

pomogne njenoj kćeri, ali opet bezuspješno, jer nije bila iskrena. Ispitivali

su je Farizeji Jerihona, što je rekla Isusu kad je bio u Jeruzalemu.

Ovdje dođe i Zakej pred Isusa. Novopridošli učenici već su ovo uzeli za zlo,

čak i ono ispred grada, jer je za njih carinik Zakej bio skandalozan, a Isus

je htio kod njega boraviti. Neki su to i rekli Isusu, ali su ostali posramljeni

radi Isusova dugog razgovora i boravka kod carinika, te su ostali

neobraćeni. Zakej dođe do dvorane u kojoj su učenici blagovali, ali nitko od

njih ne htjede imati ikakva posla s njim, nitko ga nije pozvao da blaguje.

Tad Isus istupi i iziđe iz dvorane, uvede Zakeja, te mu ponudi jelo i piće.

Sutradan, kad je Isus opet otišao u sinagogu, te rekao Farizejima da mu

daju mjesto, budući je namjeravao čitati i objašnjavati Šabatska čitanja,

Farizeji podigoše veliku raspravu, ali nisu nadvladali. Isus je propovijedao

protiv gramzljivosti, te je ozdravio jednog bogalja kojeg su pred vrata

sinagoge donijeli u nosiljci.

Kad je Šabat završio, Isus s apostolima ode do Zakejeve kuće van Jerihona.

Žena koja je toliko žudjela od Isusa pomoć za svoju kći, opet je slijedila

Isusa na putu u Zakejev dom. Dođe pred Isusa, a Isus položi ruku na nju,

kako bi je oslobodio njena zla karaktera, te joj reče da se vrati doma jer joj

je kći ozdravila.

Tijekom obroka, koji se sastojao od meda, voća i janjetine, Zakej je

posluživao, ali kadgod bi Isus govorio, pobožno bi slušao. Isus ispriča

prispodobu o smokvinu stablu u vinogradu, koja tri godine nije rađala, a

vinogradar je molio gospodara da je ne posiječe, već da mu dozvoli da je

još jednu godinu njeguje. Kad izreče ovu prispodobu, Isus se obrati

apostolima kao vinogradaru, o sebi je govorio kao o gospodaru, a Zakeju

kao o smokvi. Evo sad je taman prošlo tri godine otkako su rođaci ovoga

Zakeja ostavili svoj časni poziv i slijedili Isusa, dok on sve to vrijeme

obavlja uvijek isti posao, zbog čega je od učenika posebno preziran. Ali,

kad ga je Isus pogledao na smokvi i pozvao ga da siđe, bacio je na njega

posebno milostiv pogled.

Isus je također govorio o rđavim stablima, koja daju samo lišće, a plodova

nemaju. Reče, lišće su vanjska djela. Oni čine veliko šuštanje, ali ubrzo

nestaju, bez da su ostavili ikakvo dobro sjeme. Ali, oni plodovi koji su

unutarnji, djelotvorno oživljuju vjeru i djela u stvarnosti, sa svojom

sposobnošću razmnožavanja, te prolongiraju život stabla, koji se nalazi u

jezgri sjemena. Čini mi se da je Isus pozivom Zakeju da siđe sa stabla,

potakao ga da napusti buku i užurbanost svjetine, jer je sad Zakej bio kao

zrelo voće, koje je zrelo za odvajanje od stabla, jer je već tri godine visjelo

besplodno na njemu, posađeno u vinogradu. Isus je također govorio i o

vjernim slugama, koji paze na dolazak svoga gospodara, koji izbjegavaju

buku, koja bi omela da čuju kucanje svog gospodara.

Čini se kao da je Isus sad bio posljednji put u Jerihonu, pa je želio na nj izliti

svu puninu svoje ljubavi. U okolicu je poslao u parovima apostole i

učenike, i to u ona mjesta, u koja on sam više nije mislio dolaziti. U samom

Jerihonu, Isus je išao od kuće do kuće, na ulicama i sinagogi je poučavao,

kao i tamo gdje se god narod skupljao. Oko njega su se naguravali carinici

i grješnici svih vrsta, a uz puteve gdje je morao proći, natiskivali su se

bolesnici, koji su uzdisali i molili za njegovu pomoć. Isus je poučavao i

ozdravljao bez posredništva. Bio je tako iskren, tako nježan i tako

spokojan.

Nasuprot tome, učenici bijahu tjeskobni i nezadovoljni, radi Isusova

bezbrižna izlaganja leglu bijesnih Farizeja, od kojih su se ovdje skupili

barem stotinjak, a došli su iz raznih dijelova zemlje. Otposlali su glasnike u

Jeruzalem, da se savjetuju kako dalje postupati, da bi uhitili Isusa. I

apostoli su bili u izvjesnom strahu, jer su mislili, da se Isus otvoreno izlaže

opasnostima i da s narodom suobraća prilično lakomisleno.

Jednom sam vidjela Isusa okružena velikom svjetinom, koja je molila

pomoć od njega, a među njima bijahu neki bolesnici, koji su uspjeli

nagovoriti ljude da ih odnesu pred Isusa, a učenici su stajali postrani,

održavajući distancu od tih bolesnika. Ukočena žena, koja je bolovala od

krvarenja, koju je Isus prije više puta otpustio, uspjela je nagovoriti ljude

da je odnesu na kupanje radi pročišćenja, ili pokajanja, s kojim je bilo

povezano oslobođenje od grijeha. Nakon toga je dopuzala do Isusa, te se

dotakla skuta njegove haljine. Isus je odmah zastao, potražio je pogledom i

tako je ozdravio. Žena se uspravi, zahvali Dobročinitelju, te se ozdravljena

vrati u grad svojoj kući.

Isus je tad poučavao o opetovanoj i ustrajnoj molitvi. Reče da čovjek ne bi

smio nikada odustati od svojih traženja. Ja sam pomislila o velikoj sućuti

dobrih ljudi, koji su nosili tu ženu tako dugo i daleko, tamo amo za

Gospodinom, molili učenike da im kažu gdje će se Isus pojaviti, samo kako

bi uspjeli dobiti dobro mjesto gdje će Isus proći. Zbog prirode svoje bolesti,

koja je smatrana nečistom, ta se žena nije mogla baš svugdje pojaviti.

Osam je dana dodijavala radi svog izlječenja.

Prije nego je Isus napustio Jerihon, dođoše glasnici iz Betanije, te rekoše

učenicima kako Marta i Marija žarko žele da Isus tamo dođe, jer je Lazar

ozbiljno bolestan. Međutim, Isus nije otišao u Betaniju, nego u neko malo

selo sjeverno do Jerihona. I ovdje se narod okupio, brojni bolesnici, slijepci,

bogalji, svi su čekali njegov dolazak. Kraj puta su sjedila dva slijepca, sa

svoja dva vodiča. Kad je Isus prolazio, povikaše za njim i moljaše

ozdravljenje. Narod ih je prijetnjama nastojao ušutkati, ali oni su išli za

Isusom i vikali: 'Ah, Sine Davidov! Smiluj nam se!' Tad se Isus okrenu,

zapovijedi da mu ih dovedu, te se dotače njihovih očiju. Velika se graja

podigla radi izlječenja ova dva slijepca, kao i onih kojima je Isus povratio

vid kad je ulazio u Jerihon. Farizeji su oformili komisiju za taj slučaj, te su

ispitivali oca jednog od ozdravljenih, kao i njega samog.

U međuvremenu su učenici žarko željeli da Isus ode do Lazara, u Betaniju,

jer su tamo kod njega uvijek imali mira i manjeg dodijavanja od naroda.

Ustvari su bili malo nezadovoljni, ali Isus nastavi liječiti mnoge ljude.

Nemam riječi za opisati kako nježan i obziran bijaše Isus u tim prilikama,

kad su ga optuživali, napadali i progonili, te kako se slako i značajno

smijao, kada su ga učenici htjeli odvratiti od njegove misije.

Slijedeće je Isus otišao u smjeru Samarije. Nedaleko jednog seoceta, nekih

stotinjak koraka daleko od puta, bijaše šator u kojem je ležalo deset

gubavaca. Pošto je Isus tuda prolazio, gubavci su izišli van i vikali za njim

da pomogne. Isus se zaustavi, ali učenici produžiše. Gubavci potpuno

umotani u svoje ogrtače, prilaziše Isusu, neki brže, neki sporije, te svi

stadoše ukrug oko Isusa. Isus je svakog posebno dotakao, uputivši ih da se

pokažu svećenicima, te nastavi put. Jedan od gubavaca, Samarijanac,

najaktivniji u šatoru, pođe istim putem s dvojicom učenika, dok su ostali

gubavci otišli suprotnim smjerom. Oni ne bijahu odmah ozdravljeni.

Premda su mogli hodati, nisu se potpuno očistili dok nije prošao jedan sat

vremena.

Ubrzo nakon ovog događaja, dođe pred Isusa jedan otac, iz nekog

pastirskog seoceta, koje bijaše četvrt sada udesno od puta, te zamoli Isusa

da pođe natrag s njim i izliječi mu kćerkicu koja je na samrti. Isus odmah s

njim pođe, ali na putu ga presretne izliječeni gubavi Samarijac, koji je bio

potresen svojim perfektnim zdravljem, da je odmah požurio natrag, kako

bi mu zahvalio. Baci se nice pred Isusa, s Isus ga upita: 'Zar vas, koji ste

očišćeni, ne bijaše deset? Pa, gdje su ostalih devet? Ne nađe li se među

njima nitko vrijedan da poda slavu Bogu, doli ovoga stranca? Ustani, idi

svojim putem! Tvoja te vjera ozdravila!' Ovaj je čovjek poslije postao

učenikom. Tad s Isusom bijahu Petar, Ivan i Jakov stariji.

Djevojčica, koja je bila sedam godina stara, bijaše već četiri dana mrtva.

Isus položi ruku na njenu glavu, a drugu na njena prsa, te podiže oči nebu

moleći se, na što dijete ustade. Tad Isus reče apostolima da bi i oni ovo

trebali činiti u Njegovo ime. Djetetov otac je imao jaku vjeru, te je pun

pouzdanja čekao Isusov dolazak. Njegova je supruga željela da pošalje po

Isusa, ali on je bio pun nade, te je čekao Isusa. Ubrzo nakon ovoga, ostavio

je svoj posao i predao ga drugome, te kad je njegova supruga umrla,

nakon Isusove smrti, postao je učenikom, te je u tome stekao ugledno ime.

I djevojčica je postala vrlo pobožna.

Slijedeće je Isus posjetio pastirske kolibe, koje bijahu raštrkane svuda

uokolo, te je ozdravio mnoge bolesnike u njima. Posvuda u tom brdovitom

kraju, Isus je išao od kolibe do kolibe, a išao je u smjeru Hebrona. Vidjela

sam njega i samo Petra, u jednom domu, u kojem se slavila svadba.

Mladenci su se vratili sa svadbene svečanosti, koja je održana u školi, a

pratili su ih prijatelji. Mladenci su išli ispod nadsvođenog kanapea. Ispred

povorke su išle okićene djevojčice, na glavama im vijenci od raznobojne

vune, svirale su lutnje, a dječaci sa sličnim glazbalima bijahu na začelju

povorke. Jedan svećenik iz Jerihona također bijaše tamo. Kad su ušli u

kuću, svi bijahu iznenađeni da vide Isusa, koji ih zamoli da ne prekidaju

svadbene svečanosti, kako se ne bi možda netko srdio. Tad su gosti

nazdravili iz malih čašica. Mladenka se povukla s djeverušama, a djeca su

svirala i plesala pred njom.

A onda ugledah mladoženju i mladenku pred Isusom, u odvojenoj sobi,

gdje im je Isus opet združio ruke, a svoju je desnicu položio na njihove

ruke, te je tako blagoslovio spletene ruke. Isus im je dao savjet o

nerazrješivosti braka i o važnosti suzdržavanja.

Nakon toga Isus s Petrom i svećenikom počinu kraj stola, dok je kraj njih

stajao mladoženja. Međutim, svećenik je bio ljut, da su najbolja mjesta

zauzeli strani gosti, tj. Isus i njegovi apostoli, pa se svećenik uskoro

povukao s proslave. Također sam vidjela kako žuri k nekim Farizejima, koji

su malo poslije došli na svadbu i zbog toga neočekivano napali Gospodina,

tražeći objašnjenje. Na vrhuncu rasprave, jedan od njih povuče Isusa za

ogrtač, te mu ga strgnu s ramena, ali Isus ostade miran. Budući mu nisu

mogli nauditi, a nisu mogli ni izvojevati pobjedu nad Njim, Farizeji se

povukoše.

Isus je s neuobičajenom ljubavlju i ljubaznošću postupao s ovim ljudima u

ovom pastirskom naselju. Tako dođoše pred njega mladenkini roditelji, kao

i neki drugi stari pastiri, a oni su bili neki od onih koji su ga posjetili u

jaslicama, u noći Njegova rođenja. Oni odmah počeše dirljivo opisivati sve

što se dogodilo te noći, što je služilo Isusu na čast, a mlađi su pastiri

govorili što su sve čuli o tome od pokojnih roditelja. Dovedoše tako pred

Isusa nekog bolesnog starca, koji više nije mogao hodati, kao i neku

bolesnu djecu, a Isus ih sve ozdravi.

Mladom paru, Isus reče, da nakon njegove smrti odu njegovim apostolima,

da ih oni krste i pouče, te da postanu njegovi sljedbenici. Tijekom cijelog

ovog putovanja, nikada nisam vidjela Isusa tako vesela i radosna, kao što

je bio među ovim jednostavnim ljudima. Vidjela sam da su svi oni koji su

ga počastili, u svojoj mladosti primili milost da postanu Kršćani.

Iz ovog mjesta, Isus ode još južnije, u planinsko područje k Juti. Gosti sa

svadbe su ga ispratili. S Isusom su bila šestorica apostola, uključujući

Andriju. Usput je Isus izliječio broju djecu, koja su bila jako svijena i

nesposobna za hodanje. Ljudi ovih krajeva nisu bili baš dobri.

Kad Isus stiže do malog sela među brdima, ode pravo do sinagoge kako bi

poučavao. Svećenici to nisu dopustili, pa otiđoše pozvati pomoć, ali su

morali odustati i predati katedru Isusu, kojeg je narod s radošću slušao.

Učenici su bili željni da sad Isus krene k Nazaretu, svom gradu, budući je

uvijek radio aluzije na skori dolazak njegova kraja. Ali Isus je želio da dobri

ljudi u ovom kraju izvuku dobit iz vremena koje mu je još ostalo, pa tako

nije otišao u Nazaret. Poučavao je riječima: 'Nijedan čovjek ne može služiti

dvojicu gospodara.' Također je rekao da je došao donijeti mač na zemlju,

tj. odvajanje od svih koji su zli. Tako je Isus objasnio ovu riječ učenicima.

2. Isus na putu u Betaniju. Uskrsnuće Lazara

Pošto je Isus boravio u malom seocetu blizu Samarije, došle su tamo i

Blažena Djevica i Marija Kleofina, kako bi provele Šabat. Tamo su primili

vijest da je Lazar umro. Nakon tog događaja, koji se dogodio u Betaniji,

Lazarove su sestre napustile Betaniju i otišle do svoje ladanjske kuće blizu

Gineje, s namjerom da tamo susretnu Isusa i Blaženu Djevicu.

Lazarovo je tijelo balzamirano i umotano u povoje, položeno u lijes od

pletena pruća, s ispupčenim poklopcem. Svi su apostoli opet bili ujedinjeni,

te se okupiše oko Isusa. Otišli su u Gineju u skupinama, gdje je Isus

poučavao u sinagogi, a nakon zatvaranja Šabatskih pobožnosti, otiđe do

Lazarove ladanjske kuće. Tamo nađoše Blaženu Djevicu, koja je tamo

došla prije njih. Magdalena iziđe van kako bi dočekala Isusa, da mu kaže

da joj je brat umro, dodavši: 'Gospodine da si ti bio ovdje, moj brat nije ne

bi umro!' Isus odgovori da njegovo vrijeme još nije došlo, i da je dobro da

je umro. Ipak je rekao sestrama neka sva djela njegova brata ostanu u

Betaniji, te da će i On sam tamo ubrzo doći.

Stoga svete žene krenuše u Betaniju, dok se Isus s apostolima vrati u

Gineju. Odatle su otišli u gostinjac koji bijaše sat vremena udaljen od

Betanije. Tu dođe još jedan glasnik k Isusu, donoseći iskreni zahtjev

sestara da bi brzo trebao doći u Betaniju, ali Isus je stalno odbijao otići.

Isus prekori učenike radi njihova mrmljanja i nestrpljivosti, jer su bili

nezadovoljni što Isus toliko dugo odgađa odlazak u Betaniju. U svojim

poukama apostolima, Isus je uvijek bio željan otkriti im njihove misli, radi

njihove zemaljske naravi, koja je u njima podizala nepovjerenje u sebe,

više nego što bi ih želio informirati o razlozima neke odluke, koju oni nisu

mogli ni shvatiti.

Isus je još uvijek poučavao o radnicima u vinogradu, a kada je majka Ivana

i Jakova čula o skorom ispunjenju njegove misije, pomislila je, zasigurno će

u njegovu Kraljevstvu samo njegovi rođaci dobiti dobre položaje. Stoga mu

priđe sa zahtjevom u svezi toga, ali je on žestoko prekori.

Najzad Isus krenu k Betaniji. Cijelim je putem propovijedao apostolima.

Lazarovo imanje u Betaniji bijaše izdvojeno, djelomično unutar zidina koje

su okruživale okolicu grada, a dio vrta i dvorišta je bio van tih zidina, koje

su već postale ruinirane.

Lazar je bio osam dana mrtav. Držali su ga četiri dana, u nadi da će Isus

doći i uskrsnuti ga na život. Kao što sam već rekla, njegove su sestre otišle

u ladanjsku kuću kraj Gineje, kako bi tamo susrele Isusa. Međutim, kad su

shvatile da je Isus riješio, kako neće doći i vratiti se s njima, vratiše se u

Betaniju i pokopaše svog brata. Sad su se oko njih okupili njihovi prijatelji i

poznanici iz grada i iz Jeruzalema, oplakujući s njima Lazara, kao što je bio

običaj.

Meni se čini da je bilo već predvečer kad je Marija Zebedejeva došla do

Marte, koja je sjedila s drugim ženama, te joj nježno rekla, da Gospodin

dolazi. Marta ustade i iziđe s njom u vrt iza kuće. Tamo je sama u sjenici

sjedila Magdalena. Marta joj kaza da je Isus blizu, jer iz ljubavi prema

Isusu, ona željaše da Magdalena bude prva koja će susresti Gospodina. Ali,

ja nisam vidjela Magdalenu da ide k Isusu, jer kad je Isus bio sam s

apostolima i učenicima, nije dozvoljavao ženama da mu lako priđu.

Već se poprilično smračilo kad se Magdalena vratila k ženama, te sjela na

Martino mjesto, koja je tad otišla pred Isusa. Isus je stajao s apostolima i

nekim drugim na granici njihova vrta, pred jednom otvorenom sjenicom.

Marta progovori Isusu, te se vrati k Magdaleni, koja ovaj put također dođe

do Isusa. Baci se nice Isusu pred noge, govoreći: 'Da si samo bio ovdje, on

ne bi umro!' Svi su prisutni plakali. I Isus je plakao i žalio, te održa

propovijed o drugoj smrti. Mnogi slušatelji, čiji se broj stalno povećavao, da

nisu mogli stati u sjenicu, šaptaše jedan drugome, te mrmljaše izražavajući

svoje nezadovoljstvo na Isusov nedolazak, koji bi zasigurno održao Lazara

u životu.

Čini mi se da je bilo vrlo rano ujutro, kad je Isus otišao s apostolima do

grobnice. Marija, Lazarove sestre, te druge žene, sve u svemu sedam

žena, bijahu također tamo, kao i gomila naroda, koja se stalno povećavala.

Uistinu je gužva bila velika, kao neki početak ustanka, isto kao na dan

Isusova raspeća. Svi pođoše duž staze, te s obje strane guste živice, koja

je okruživala stazu, a onda prođoše kroz neka vrata. Nakon četvrt sata

dođoše do ozidana groblja Betanije. Groblje je bilo podijeljeno ogradama u

dijelove, a na kraju groblja vrata bijahu zaprta. S ulaza u groblje mogli ste

vidjeti kroz cijelu duljinu šetnice, koju su natkrilile zelene krošnje stabala.

Lazarov je grob bio prvi na desnoj strani šetnice. U njega je vodilo nekoliko

stepenica. Bila je to četverokutna duguljasta spilja, oko metar duboka, te

prekrivena pločastim kamenom. U njoj je položen leš u laganoj pletenoj

košari, a oko nje bijaše dovoljno mjesta da čovjek može prići.

Isus s nekim apostolima siđe u grobnicu, dok su svete žene, Magdalena i

Marta ostale stajati na pragu grobnice. Ali narod se stiskao uokolo, tako da

se mnogi narod morao popeti na krov šetnice, te na zidine groblja, kako bi

mogli bolje vidjeti. Isus naredi apostolima da podignu kamen s groba. Oni

to urade, naslonivši ga na zid, te ukloniše lagani poklopac ili vrata koja su

dijelila grob od tog kamena. Tad je bilo to kad je pridošla Marta i povikala:

'Gospodine, dosada sigurno smrdi, jer je već četiri dana ovdje.' Nakon toga

uzeše lagani ispleteni pokrov s lijesa, te otkriše tijelo koje je ležalo

umotano u povoje.

Tad Isus podiže oči k Nebu, glasno se pomoli, te povika jakim glasom:

'Lazare, izađi!' Na ovaj krik, tijelo ustade u sjedeći položaj. Narod je sad

pritiskao tako žestoko da je Isus naredio da ih istjeraju van zidina groblja.

Apostoli koji bijahu u grobnici kraj lijesa, ukloniše maramu koja je pokrivala

Lazarovo lice, odvezaše mu ruke i noge, te ukloniše plahte. Lazar, kao da

se budi iz letargije, ustade iz lijesa, te istupi van iz groba, teturajući,

izgledajući kao fantom. Apostoli nabaciše ogrtač na njegova ramena. Kao

čovjek koji hoda u snu, priđe vratima grobnice, prođe kraj Gospodina i

iziđe van, na što su njegove sestre i ostale žene prestrašene ustuknule,

kao da vide duha. Bez da su se usudile dotaći ga, padoše nice na zemlju.

Isti tren iziđe i Isus za Lazarom van grobnice, te zgrabi Lazara objema

rukama. Isus je postupao s puno iskrene ljubavi.

Sad svi krenuše k Lazarovoj kući. Gužva je bila velika. Ali neki izvjesni

strah je prevladavao među narodom, posebno nitko nije ometao kretanje

procesije, u kojoj bijahu Lazar i njegovi prijatelji. Narod je išao za

procesijom. Lazar se kretao više jezdeći nego hodajući, i još uvijek je imao

izgled leša. Isus je hodao kraj Lazara, a ostali dio društva je išao za njima,

jecajući i tiho plačući, svi jako preplašeni. Stigoše tako do starih vrata, te

krenuše po putu omeđenom živicom, te dođoše do avenije stabala odakle

su i krenuli. Gospodin je ušao s Lazarom i sa svojim učenicima, dok se

narod tiskao vani, žamoreći i vičući.

Tad se Lazar baci nice pred Isusom, kao onaj koji se prima u religijski red.

Isus nešto reče, te onda uđoše u kuću, koja bijaše oko stotinjak koraka

udaljena.

U blagovaonici su bili samo Isus, Lazar i apostoli. Apostoli su napravili krug

oko Isusa i Lazara, a Lazar je klečao pred Gospodinom. Isus je položio

desnicu na Lazarovu glavu, te dahnu na njega sedam puta. Gospodinov je

dah bio svjetlucav. Vidjela sam tamni dim kako se povlači, kao da je bio u

Lazaru, a đavao pod oblikom crna krilata lika, nemoćan i bijesan, probi

krug leđima i nestade u visinama. Ovom je ceremonijom Isus posvetio

Lazara i njegovu službu, pročistivši ga od svih sveza sa svijetom i

grijehom, ojačavši ga darovima Duha Svetoga. Isus mu održa dugi govor, u

kojem mu reče, da je ustao na život da mu može služiti, te da će morati

podnijeti velika progonstva, posebno od Židova.

Dotad je Lazar bio u svojoj ukopnoj odori, ali je sad odloži i odjene svoju

vlastitu odjeću. To je bilo baš tad, kad su ga njegove sestre i prijatelji

zagrlili po prvi puta, jer su se prije toga bojale, jer je u njegovu liku bilo

nešto tako mrtvačko. U međuvremenu sam vidjela Lazarovu dušu tijekom

vremena kad je bila odvojena od tijela, a nalazila se na mjestu mira i

spokoja, svjetlila je samo treperavom svjetlošću, te je tamo opisivala

pravednicima, Josipu, Ani, Zakariji, Ivanu itd., kako će se stvar odvijati s

Otkupiteljem na zemlji.

Kad je Spasitelj dahnuo na Lazara, Lazar je dobio sedam darova Duha

Svetoga, te je bio perfektno oslobođen od sveze sa zemaljskim stvarima.

Dobio je darove pred apostolima, jer je svojom smrću postao upoznat s

velikim misterijima, te je vidio drugi svijet. Lazar je uistinu bio mrtav, a sad

je nanovo rođen. Zato je i mogao dobiti te darove. Lazar je u sebi

obuhvaćao duboki značaj i potpunu misteriju.

Sad su poslužili obrok, te svi počinuše kraj stola na kojem je bilo mnoštvo

zdjela i malih vrčeva. Neki je čovjek posluživao. Nakon obroka, uniđoše u

sobu žene, ali ostadoše u krajnjem kutu sobe, kako bi slušale Isusovo

učenje. Lazar je sjedio kraj Isusa.

Oko kuće je bila strašna buka, jer su mnogi došli iz Jeruzalema, čak i

hramska straža, a sad su opsjedali kuću. Ali Isus posla van apostole, neka

otjeraju i narod i stražu. Isus je nastavio poučavati sve do u mrak. Reče

učenicima da će sutra ujutro otići s dvojicom apostola do Jeruzalema. Kad

su mu izložili opasnosti takvoga poduhvata, Isus im odgovori da ga neće

prepoznati, jer neće ići otvoreno. Poslije sam ga vidjela kako malo spava,

naslonjen na zid.

Prije svitanja, Isus praćen Ivanom i Matejem, a opasali su svoje haljinu

nekako drugačije od uobičajenog, krenuše iz Betanije u Jeruzalem. Išli su

okolo grada, krenuše sporednim putovima, te stigoše do kuće u kojoj je

kasnije održana Posljednja večera. Tamo su ostali pritajeni cijeli dan i cijelu

noć. Isus je poučavao utvrđujući svoje gradske prijatelje. Vidjela sam

Mariju Markovu i Veroniku, te tuce muškaraca. Nikodem, kojem je kuća i

pripadala, ali ju je on dragovoljno predao za uporabu Isusovim prijateljima,

ne bijaše s njima. On je baš taj dan otišao u Betaniju da vidi Lazara.

Vidjela sam kako se okupljaju Farizeji i Veliki svećenik, da bi raspravljali o

Isusu i Lazaru. Između ostaloga čula sam ih govoriti, kako se boje da ne bi

Isus podigao sve mrtve, a tek onda koja bi to konfuzija bila!

Tog dana u podne, u Betaniji se podigla velika buna. Da je tamo bio Isus,

sigurno bi ga kamenovali. Lazar se morao skriti, a apostoli su iskliznuli u

raznim smjerovima. I svi drugi Isusovi betanijski prijatelji, također bijahu

prisiljeni ostati skriveni. Međutim, narod se smirio kada je shvatio da

nemaju prava poduzimati išta protiv Lazara.

Isus je cijelu noć, sve do zore, proveo u kući na brdu Sion. Prije svitanja

Isus je napustio Jeruzalem praćen Matejem i Ivanom, te je pobjegao preko

Jordana. Nije išao rutom koja se nalazila na strani Bethabare, nego je išao

drugim putem, koji bijaše više sjeveroistočno. Mora da je bilo oko podneva,

kad je Isus stigao na suprotnu obalu Jordana. Tu su mu se večer pridružili

apostoli iz Betanije, a noć su proveli pod jednim velikim stablom.

Ujutro su krenuli prema malom seocetu u susjedstvu, a usput su susreli

slijepca, koji je ležao kraj puta. Za njega su se brinula dva dječaka, koji mu

nisu bili u srodstvu. Slijepac je bio pastir iz regije Jerihona. Od apostola je

čuo da će Gospodin proći tim putem, te je sad vikao za njim da pomogne.

Isus položi ruku na njegovu glavu, te čovjek zadobi vid. Tad zbaci svoje

stare prnje i u svojoj donjoj odjeći slijeđaše Isusa do sela.

Isus je u dvorani poučavao o slijeđenju Njega i njegove nauke. Reče da oni

koji žele tako činiti, moraju kao stari slijepac odbaciti svoje prnje, napustiti

sve i slijedi Ga sa zdravim vidom. Starom su bivšem slijepcu dali ogrtač da

se ogrne. On se odmah želio pridružiti Isusu, ali je odbijen dok ne dokaže

svoju vrijednost i stalnost. Ovdje je Isus poučavao skoro do mraka. S njim

bijahu osmorica apostola.

Nakon toga, pošto se približio nekom gradiću, Isus ogladni. Nisam se

mogla prestati smijuljiti na pomisao da je Isus ogladnio, jer Isusova glad

bijaše potpuno drugačija od naše gladi. Gladovao je za dušama. Iz zadnjeg

mjesta kojeg je posjetio, neki ljudi koji mu nisu bili skloni, pođoše s njim.

Usput je bilo jedno stablo smokve, ali na njem ne bijaše ploda. Isus se

pope do stabla i prokle ga. Ono isti tren usahnu. Lišće mu požuti, a deblo

se svinu.

U školi je Isus poučavao o besplodnoj smokvi. Bijahu tamo i neki zlobni

Farizeji i pismoznanci, koji rekoše Isusu neka ode. Kroz ovo je mjesto tekao

jedan mali potočić, a ulijevao se u Jordan. Na njem bijaše jedan mostić.

Škola je bila izgrađena ne jednoj uzvisini. Isus i njegovo društvo, noć su

proveli u gostinjcu.

3. Isus započinje svoj put u zemlje sveta Tri Kralja

Kad su sutradan Isus i njegovi napustili to mjesto, krenuše u smjeru

sjeveroistoka, kroz zemlju plemena Gad. Čula sam Isusa kako im govori

gdje sada namjerava ići. Reče apostolima i učenicima da se sada trebaju

razdvojiti, označivši im gdje oni trebaju ići, gdje trebaju poučavati, te će se

opet sastati s njim. Isus im reče da sad namjerava poduzeti jedno

izvanredno putovanje. Slijedeći će Šabat provesti u Velikom Korozainu, a

onda će otići u Betsaidu, a odande na jug, u kraj Meheruša i Midjana. Od

tamo će nastaviti do mjesta gdje je Hagara izložila Išmaela (vjerojatno

Beer Sheba na jugu Palestine), a Jakob zaspao s kamenom pod glavom

(Postanak 46, 1-4 ; 26, 23, 24). Tad će krenuti na istok oko Mrtvog mora,

na mjesto gdje je Melkisedek ponudio žrtvu pred Abrahamom. Na tom

mjestu danas stoji jedna kapelica, u kojoj se ponekad slavi Misa. Izgrađena

je od crvena kamenja, koje je obraslo mahovinom.

Isus izrazi svoje namjere da će ići sve do Heliopolisa u Egiptu, gdje je

jednom u djetinjstvu stanovao. Tamo ima nekih dobrih ljudi, koji su se kao

djeca igrali s njime i koji ga nisu skroz zaboravili. Oni su stalno propitivali

što se s njime dogodilo, ali ne mogu vjerovati da je Onaj s kojim su se igrali

postao tako slavan. S druge strane vratiti će se preko Hebrona i doline

Jošafat, proći mjesto gdje je kršten od Ivana, te će proći kroz pustinju u

kojoj je bio kušan. Reče im da će biti odsutan oko tri mjeseca, a njegovi

sljedbenici će ga pronaći kad prođu ta tri mjeseca na Jakovljevu zdencu

kraj Sihara, premda ga mogu i prije susresti, kada se bude vraćao kroz

Judeju.

Isus dade učenicima kratke upute u dugoj propovijedi, iznad svega, kako

se trebaju ponašati tijekom njegove odsutnosti. Sjećam se ovih riječi, da

tamo gdje ne budu dobro primljeni, neka otresu prašinu sa svojih sandala.

Matej se nakratko vratio doma. On je bio oženjen čovjek. Supruga mu

bijaše vrlo poštena žena, te su zbog Matejeva poziva, živjeli u potpunoj

apstinenciji. Matej je morao poučavati u vlastitome domu, te je s

prijezirom ostavio svoje staro društvo.

Isus je na Šabat, u Velikom Korozainu, poučavao u sinagogi. S njim bijahu

Petar, Andrija i Filip. Oko podne, priđe mu jedan čovjek iz Kafarnauma koji

ga je tamo očekivao. Reče, moj je sin na smrt bolestan, te je molio

Gospodina da pođe s njim i ozdravi ga. Ali Isus mu zapovijedi da se vrati

doma, jer je njegov sin već ozdravljen. Bilo je mnoštvo drugih ljudi koji su

se okupljali oko Isusa, neki pripadahu gradu, a drugi bijahu izdaleka. Neki

bijahu bolesni, te su čeznuli za ozdravljenjem, dok drugi tražiše utjehu.

Prvima je odmah udovoljio, dok je drugima obećao da će im u budućnosti

pomoći.

Na Šabatsku večer, Isus ostavi žitelje van sinagoge, te ode s nekoliko

apostola tamo gdje se Jordan ulijevao u jezero. Skela je bila gore višlje, a

to je činilo putovanje puno duljim. Ovdje oni prijeđoše na nekoj vrsti splavi,

izgrađenoj od greda, položenih unakrsno, kao rešetka. U središtu, na

povišenoj platformi bijaše jarbol, ili mala polucijev, u koju se voda mogla

penjati, a na platformi su putnici ostavljali stvari. Splav su pogonili pomoću

dugih motki. Na ovom mjestu obala Jordana ne bijaše vrlo visoka, a meni

se čini da je u ovom dijelu rijeke bilo malih otočića.

Vidjela sam kako su Gospodin i tri apostola putovali po mjesečini. Izvan

Betsaide, kao što bijaše običaj na ulazu u gradove Palestine, bijaše duga

sjenica, a pod njom su putnici čistili svoje haljine, popravljali odjeću itd.,

prije nego bi ušli u grad. Općenito se tamo uvijek nalazilo nekoliko ljudi koji

su si prali noge. Ovako je bilo i kad je Gospodin stigao s apostolima, nakon

čega su otišli do Andrijine kuće, gdje su pojeli meda, kruha i grožđa.

Andrija je bio oženjen, a kuća mu bijaše dosta velika. Imala je dvorište,

okruženo zidovima, a bijaše smještena na jednoj strani grada.

Petar i Filip su pratili Gospodina, ali Andrija je otišao naprijed. Na obroku

bijaše prisutno tuce muškaraca, a na kraju obroka uniđe šest žena kako bi

čule Isusovo poučavanje.

Sutradan je Isus otišao iz Betsaide s trojicom svojih apostola. Zaustavili su

se nakratko u jednoj kući van grada, u kojoj je bilo svakojakih stvari za

ribolov. Tamo se okupio velik broj ljudi, a Isus je održao propovijed.

Napokon krenuše, išli su duž obale Jordana, prijeđoše most koji bijaše

dosta daleko od gore spomenute skele, te nastaviše kroz istočnu Galileju

do bašanske zemlje.

U krajevima preko Jordana, vidjela sam područje prekriveno bijelim

pijeskom i tananim bijelim šljunkom. U jednoj otvorenoj pastirskoj sjenici

bijaše nekoliko učenika, koji su čekali Gospodina. S njima bijahu i tri

mladića, visoki i mršavi. Dok su čekali Isusa, učenici su skupljali žute i

zelene bobice, velike kao smokve, kao i male žute jabučice, koje su rasle

na nekom grmlju, a neke pak na stablima. Noževima bi ih presijecali i

vadili plod.

Put kojim su dolazili Isus i apostoli činio se pustim, jer je već obrastao

visokom travom, a u jednoj aveniji se granje toliko isprepleo da se spustilo

do zemlje. Apostoli rasjekoše nekoliko plodova, te ih staviše u džepove, ali

Isus nije uzeo nijedan. Putovali su cijelu noć kroz planinske krajeve.

Učenici koji su ga očekivali, sad krenuše prema njemu da ga dočekaju.

Natisnuše se oko njega s pozdravima, ali bez pružanja ruku. Ispred sjenice,

bijaše duga široka četverokutna greda, oko koje se svi baciše u počivajući

položaj kao oko stola. Pred svakim je stajala porcija upravo skupljenih

plodova. Sa sobom su ponijeli i male vrčeve, s nekakvim napitkom. Daleko

u daljini bijaše jedan grad iza kojeg se uzdizahu planine. Mislim da je to

bila zemlja Amorićana.

Od ovog mjesta, put se ponovo počeo spuštati. Vidjela sam Isusa i njegove

kompanjone kako hodaju cijeli dan, a predvečer stižu do nekog raštrkanog

naselja. Na putu bijaše jedan gostinjac. Putnici uđoše, a uskoro ih okružiše

znatiželjnici. Oni ne bijahu puno čuli o Isusu, ali većinom bijahu jednostavni

i dobronamjerni ljudi. Isus im ispriča prispodobu o Dobrom pastiru, a onda

ode do nedalekog drugog gostinjca. Tu su jeli i spavali.

Isus reče učenicima da sada namjerava putovati samo s trojicom mladića

iz Kaldeje i zemlje Ura, Abrahamova mjesta rođenja, te onda nastaviti kroz

Arabiju do Egipta. Učenici bi se trebali ovdje raštrkati i poučavati narod.

Što se njega tiče, nadoda Isus, on će poučavati gdje god dođe. Opet im

reče, da kad prođu tri mjeseca, opet će ga susresti kod Jakovljeva zdenca

kraj Sihara. Među učenicima sam vidjela Šimuna, Kleofu i Saturnina.

Sutradan u zoru Isus zaželi zbogom svojim apostolima i učenicima,

svakome je pružio ruku. Oni bijahu zbunjeni time da sa sobom vodi samo

ova tri mladića. Oni bijahu od 16-17 godina starosti, a vrlo se razlikovahu

od Židova. Bijahu mršaviji i življi, a nosili su duge haljine. Bijahu kao

Isusova djeca, kojega su vrlo voljeli. Kad god bi došli do neke vode, prali su

Isusu noge. Trčali su naprijed ili natrag uokolo ili po putu, vraćali se s

malim motkama, cvijećem, plodovima i bobicama. Isus ih je najljubaznije

poučavao i objašnjavao im prispodobe, sve koje je dotada ispričao.

Roditelji ovih mladića pripadahu obitelji Mensora. Došli su u Palestinu s

karavanom Trojice Kraljeva, a na njihovu odlasku, oni ostadoše među

pastirima u Pastirskoj dolini. Postali su Židovi, oženili se kćerima pastira, te

došli u posjed livada između Samarije i Jerihona.

Najmlađi od mladića zvaše se Eremenzar, a poslije su ga prozvali Hermas.

On je bio dječak kojeg je Isus, na molitvu njegove majke, ozdravio pokraj

Sihara, nakon njegova razgovora sa Samarićankom na Jakovljevu zdencu.

Drugi se mladić zvao Sila ili Silas. Treći, najstariji, zvao se Eliud, a kršteno

mu je ime Siricirus. Oni bijahu zvani, tajnim učenicima. U kasnijem periodu

pridružili su se Tomi, Ivanu i Pavlu. Eremenzar je napisao izvještaj o svojim

putovanjima.

Na ovom je putovanju Isus nosio smeđu tuniku, pletenu ili tkanu, a padala

mu je u bogatim naborima. Povrh nje je nosio dugu haljinu od fine bijele

vune, sa širokim rukavima. U pasu je bio opasan širokim pojasom od istog

materijala, kao nekim šalom, kojeg kad bi spavao, omotao bi oko glave.

Isus je bio viši od apostola. Bilo da je hodao ili stajao, njegovo svjetlo i

ozbiljno lice izdizalo se iznad njih. Korak mu bijaše čvrst, držanje uspravno.

Nije bio ni mršav ni debeo, nego dostojanstveno isklesan, kao lik perfektna

zdravlja. Imao je široka ramena, te široka prsa. Rad i putovanje su ojačali

njegove mišice, premda nisu odavale znakove teškoga trudbeničkoga

rada.

Put kojim je sada Isus hodao s mladićima, stalno se uspinjao, i to u smjeru

istoka. Vodio je preko bijelog pjeskovita tla, a ponegdje bijahu stabla cedra

i datulja. U daljini se uzdizalo gorje Gilead. Isus je htio provesti nadolazeći

Šabat u zadnjem židovskom gradu na tom putu. Mislim da se grad zvao

Cedar.

Isus i mladići su jeli usputne plodove sa stabala i bobice. Mladići su imali

džepove napunjene kruhom, te vrčeve s nekim napitkom. Nosili su

štapove. Gospodin bi ponekad odlomio iz pokrajnjeg grmlja štap za sebe,

ali bi ga nakon nekog vremena opet bacio ustranu. Na golim stopalima

nosio je sandale.

Navečer su stigli do neke usamljene kućice, u kojoj bijahu jednostavni

ljudi, te su tamo konačili. Isus se nigdje nije predstavljao, iako je svugdje

poučavao u divnim parabolama svih vrsta, ali uglavnom u onima, koji se

odnose na Dobrog pastira. Ljudi su ga ispitivali o Isusu Nazarećaninu, ali

on im ne kaza da je to on. On bi zauzvrat njima postavljao pitanja o

njihovu poslu, njihovim problemima, tako da su ljudi zaključivali, da je ovaj

čovjek putujući pastir, koji traži dobru ispašu, kao što je često bio slučaj u

židovskim krajevima. Nisam vidjela da je Isus u ovim krajevima izvodio

liječenja, niti je činio čudesa.

Sutradan nastaviše dalje put. Mora da su sad bili nekoliko milja do Cedra,

koji je bio izgrađen na uzvisini, jer se iza grada vidio planinski lanac.

Abrahamova domovina bijaše u tom smjeru, ali daleko tamo prema

sjeveroistoku. Zemlja Trojice Kraljeva bijaše prema jugoistoku.

Neki su se učenici vratili doma, dok su se drugi raštrkali po okolnim

krajevima, gdje su poučavali. Neko vrijeme ih je pratio i Zakej iz Jerihona,

nakon čega se i on vratio doma, odustao od carinske službe, prodao sve

što je imao, podijelio sirotinji, te sa svojom suprugom (s kojom je otada

živio u apstinenciji) odselio u neko drugo mjesto. Gospodin je rekao

učenicima, da će proći devet tjedana, prije nego će im se opet pridružiti.

Uzbuđenje u Jeruzalemu radi Lazarova uskrsnuća bijaše vrlo veliko. Isusa

nije bilo, otišao je, tako da ga narod ne gleda, ali je uvjerljivost istine ovog

čuda, učinila da su se mnogi obratili. Kad se Isus bude vratio s ovog puta,

biti će vrlo mršav. Nigdje nema pisana traga o ovom putovanju, budući

tada apostoli nisu pratili Gospodina. Možda ni apostoli nisu znali sva

mjesta u koja je Isus navratio. Koliko se sjećam, i ja sam tada po prvi put

vidjela tu cestu.

Isus nastavi svoj put sa trojicom mladića prema jugoistoku. Često su išli

pokrajnjim putevima, a noći su provodili uglavnom kao i sinoć, s pastirima

u izdvojenim kućicama. Ljudi ovih krajeva bijahu dobrostivi i jednostavni.

Sa čuđenjem bi zurili u Isusa, i odmah bi im se svidio. Isus bi im ispričao

mnoge prispodobe, kao što je činio i u Judeji, a oni ga slušaše s uživanjem.

Ali, nije nikoga blagoslivljao i ozdravljao. Kad bi ga upitali o Isusu

Nazarećaninu, odgovarao bi im ono što su i drugi uobičajeno govorili o

njemu, a onda bi prešao na objašnjavanje prispodoba. Ljudi su mislili da je

pastir koji traži dobru ispašu.

4. Isus u Cedru

Isus s mladićima stiže pred Cedar prije Šabata. Nisu išli glavnim putem,

nego okolnim. Pošto je već bilo kasno da uđu u grad, prenoćiše u velikom

gostinjcu, s drugim putnicima namjernicima. Tamo bijahu otvorene sjenice

s odjeljcima za spavanje, a sve je bilo okruženo dvorištem. Jedan je čovjek

brinuo o gostima, a nakon toga se vratio u grad. Sutra ujutro opet dođe i

za svoj trud primi malu sumu novca. Putnici otiđoše svatko svojim putem,

ali nadglednik povede Isusa i njegove kompanjone sa sobom do svoje kuće

u gradu.

Cedar je bio izgrađen u podnožju gore, u dolini kroz koju je tekla rijeka.

Imao je stari i novi dio, a dijelila ih rječica, koja je tekla od istoka k

Palestini. Obala je bila vrlo strma, a rijeku su premostila dva lučna mosta,

solidno građena. Na ovoj strani mjesto bijaše siromašno i beznačajno, a

nastavali ga uglavnom Židovi pastiri, koji su se bavili i proizvodnjom

laganih košara, sjenica i koliba. Na drugoj strani, Cedar je bio mnogo

bogatiji. Tamo ne bijaše Židova, nego samo pogani. Ovdje je židovska

nošnja bila malo modificirana, jer su neki ljudi nosili ušiljene kape. Na ovoj

strani rijeke bijaše sinagoga, a na trgu okruženom grudobranima i

šetnicama od čista bijela pijeska bijaše zdenac. Ovo je bilo najljepše

mjesto u gradu.

Gospodin s mladićima ode sa svojim domaćinom do sinagoge, te tiho

proslavi Šabat. Na kraju molitava, Isus zamoli može li im pokušati nešto

objasniti, a dobri ljudi iskazaše želju za tim, Isus im ispriča prispodobu o

Razmetnom sinu. Narod je pažljivo slušao, diveći mu se jako, ali nisu znali

tko je on. Isus se prozva pastirom koji traži izgubljene janjce, kako bi ih

odveo na dobre pašnjake. Narod ga je smatrao prorokom, te su ga tijekom

cijelog dana, vodili svojim kućama gdje je poučavao.

Sutradan Isus održa propovijed kraj zdenca. I ljudi i žene su sjeli kraj

Isusovih nogu, a Isus je privijao djecu sebi na grudi. Ispriča im o Zakejevu

penjanju na smokvu, o njegovu silasku, o napuštanju svega i slijeđenju

Njega. Govorio im je i o onome koji bijaše na molitvi u Hramu i koji je

rekao: 'Zahvaljujem ti Bože da nisam kao ovaj carinik'., te najzad o onom

drugom, koji se udarao u prsa i vapio: 'Gospodine, smiluj se meni

grešniku!' Žiteljima Cedra se Isus jako svidio, pa ga moljaše da ostane s

njima do slijedećeg Šabata, pa neka opet poučava u njihovoj školi. A, kad

ga upitaše o Isusu Nazarećaninu, Isus im ispriča mnoge stvari o Njemu i

Njegovoj nauci.

Napustivši ovaj grad, Isus i mladići krenuše prema istoku, u zemlju

predivnih livada i palminih stabala, a odande u Edon. Usput je Isus posjetio

kuću koja je stajala zasebno, a u njoj bijahu pogođeni neizlječivom bolešću

i otac i majka obitelji. Svi su inače bili dobri ljudi. Ovdje ga opet upitaše o

Isusu Nazarećaninu, o kojem su čuli divne izvještaje. Isus im odgovori u

predivnoj prispodobi o kralju i njegovu sinu, u kojoj je spomenuo Onoga o

kojem su se raspitivali. Reče im da će Taj biti proganjan, da će se vratiti u

Kraljevstvo svoga Oca, kojeg će dijeliti sa svima onima koji Ga budu

slijedili.

Dok je Isus govorio, ja sam imala viziju njegove Muke, Uzašašća, njegova

prijestolja, okružena svim anđelima, koje stoji kraj Njegova Oca,

proglašavajući svoju vlast nad cijelim svijetom. Najzad, vidjela sam

nagradu koja se udjeljuje njegovim sljedbenicima. Također sam imala

viziju njegova Kraljevstva i cijelu prispodobu koju je ispričao ovim ljudima,

a također sam vidjela da je u njihova srca utisnuo zadnju sliku iz

prispodobe.

Kad ih upita hoće li vjerovati sve ovo što im je ispričao, i hoće li slijediti

dobrog Kralja, oni iskazaše svoju vjeru i volju. Isus im obeća da će ih Bog

nagraditi ozdravljenjem dvoje dobrih staraca, koji će ga pratiti u Edom.

Tad sasvim iznenada, otac i majka zadobiše zdravlje, te na zapanjenost

ostalih, zaista mogaše slijediti Isusa do Edona. Čovjek se zvao Benjamin, a

bio je direktni potomak Rute. Mislim da je Tit bio njihov sin ili bar rođak.

Tad je imao 14-15 godina. Tit je otišao u Cedar, kao i u svako mjesto u

ovim krajevima gdje je Isus poučavao, kako bi ga slušao, te da čuje druge

što govore o Isusu. Ovu je obitelj poznavao i Marko, ali njegovo rodno

mjesto bijaše bliže Judeji, a poznavao ju je i Sila.

Isus napusti tu kuću i s tri mladića nastavi k Edonu. Išao je kroz divna polja

i livade, na kojima bijahu i palmina stabla. Isus je u desnici nosio pastirski

štap. Na jednom velikom otvorenom trgu, lijevo od ulaza u grad, u jednoj

javnoj građevini za slavlje, upravo se slavila svadba. Kuća je imala veliku

dvoranu, a na njenom kraju bijaše kuhinja. Svud uokolo bijahu odjeljci za

konačišta, a u svakom po tri kreveta, koja su se mogla odvojiti ukrašenim

zaslonima.

Premda je bio dan, u dvorani bijaše upaljena jedna lampa. Mladenci kao i

gosti bijahu okićeni cvjetnim vijencima, a svi bijahu u istom odjeljku.

Dječaci su pjevali i svirali flaute i druge instrumente. Ovi pobožni ljudi su

čekali Isusa, na kojega su gledali kao na Proroka. U Cedru i okolici su čuli

njegovo učenje i prispodobe, pa su ga pozvali na svoje vjenčanje. Isusa su

dočekali s radošću i poštovanjem, oprali mu noge, kao i mladićima, te ih

osušili svojom odjećom. Uzeše od Isusa štap, staviše ga u kut, te za njega

pripremiše stol.

Na njem bijaše kruha, meda sa saćama skoro trideset cm duga, te nekog

crvenog bobičastog voća, s kojeg bi prije jela skidali mali vijenac crnog

lišća, prošaranim bijelim. Također bijahu tamo i mali zemljani vrčevi i čaše,

te neke zdjelice, koje su izgledale kao emajlirana glina, a iz toga su žlicom

vadili nešto što su stavljali u napitak. Gosti su počivali kraj stola, na nekim

malim kosim klupama, a Isusu su dali sjedalo između mladenke i mlade.

Žene su sjedile na kraju stola. Isus je blagoslovio hranu i piće, a onda su

svi jeli.

Tijekom objeda, Isus je poučavao. Isus ispriča gostima o onom Čovjeku u

Judeji, koji je na jednoj svadbi u Kani pretvorio vodu u vino. Kada se

pojavio par onih roditelja, koje su gosti poznavali dugo kao neizlječivo

bolesne, a sad su bili potpuno zdravi, zapanjenost bijaše velika. Oni sve

opisaše, te rekoše da im je Gospodin govorio o Kralju i njegovu Kraljevstvu,

a oni su izjavili da u to vjeruju, a on im je rekao da će zasigurno dobiti udio

u tom istom Kraljevstvu, kao što su sad svjesni činjenice da su potpuno

ozdravili.

Isus im ponovo ispriča prispodobu, te im jasnim riječima reče, da još uvijek

postoji zid između njih i vladavine toga Kralja, ali oni bi mogli probiti svoj

put kroz njega, ako uspiju sami sebe pobijediti.

Već je bilo jutro kad je gozba završila, a gosti se povukli na spavanje.

Gospodin i tri mladića su noćili otraga dvorane za slavlje. Prije nego je

legao na počinak, Isus iziđe van, kleknu i pomoli se svom Nebeskom Ocu s

uzdignutim rukama. Vidjela sam zrake svjetla kako izlaze iz njegovih usta,

a jedna druga struja svjetla, ili neka anđeoska forma, silazila je s nebesa

prema njemu. Ovo se često događalo, čak i za vrijeme dnevnog svjetla, tj.

kad god bi se Isus povukao u osamu i molio. Znala sam to o Njemu, čak i u

svom djetinjstvu, a kad bi ga gledala kako tako sam moli, pokušavala bih

ga imitirati. Gledala sam Blaženu Djevicu u molitvi do začeća Spasitelja.

Uglavnom je stajala u molitvi, ruke joj prekrižene na prsima, a oči oborene.

Ali, nakon najsvetijeg Utjelovljenja, uglavnom bi klečala kad bi molila, lice

bi podigla prema nebesima, a ruke uzdigla.

Sutradan ujutro, zbog velike gužve naroda, Isus je poučavao na

otvorenom. Riješio je mnoge bračne slučajeve, jer je narod ovog kraja

izgubio istinsku koncepciju Zakona o braku. Htjeli su ženiti i bliske rođake,

radi nasljedstva, pa upitaše Isusa o tome. On im objasni da to po Mojsijevu

Zakonu nije dopušteno, a oni obećaše da će odustati od takvih veza. Rekli

su Isusu da se u jednom okolnom mjestu, jedan čovjek namjerava oženiti

već šesti put, a njegovih pet prethodnih žena su pokojne, a sve su bile

sestre, a i ova im je sestra. Isus im reče da će posjetiti to mjesto.

Isus se vrati u Cedar radi Šabata, te je tamo u školi cijeli dan poučavao.

Dao je rješenja za mnoge slučajeve, pitanja i sumnje, što se tiče Zakona i

braka. Izmirio je neke supružnike, koji su već dugo bili u neslozi.

5. Isus ide u Sihar-Cedar, te poučava o misteriju braka

Iz Cedra, Isus praćen brojnim narodom, nastavi svoj put prema sjeveru,

kraju koji se oduvijek smatra ravnim. Vidjela sam da je stigao do nekog

pastirskog naselja, izvan kojega bijahu otvorene sjenice, dugi niz stabala s

isprepletenim granjem, te kolibama napravljenim od granja i zelenja. Pod

jednom od sjenica, svi su jeli smokve, grožđe i datulje. Još uvijek bijahu

tamo, noć je bila blaga i dražesna, zvijezde su sjale na noćnom nebu, a

rosa je prekrila čitavu zemlju, kao caklinom.

Kad se ostatak društva razišao po svojim kućama, Isus prođe okolnim

područjem poučavajući, a sutradan predvečer stiže do gradića Sihar-

Cedara. Grad je bio izgrađen na padini planinskog lanca. Neki ljudi iziđoše

dočekati Isusa. Odveli su ga u gradsku vijećnicu, koja je bila slična onoj u

Kani Galilejskoj, a tamo ga je dočekalo mnoštvo svijeta. Neki nedavno

oženjeni ljudi izgubili su svoje roditelje iznenadnom smrću, pa su sad

ugostili sve ljude koji su došli na sprovod. Ispred kuće bijaše dvorište

okruženo ogradom, a u njemu jedna lijepo spletena sjenica od zelenila. U

svakom kutu sjenice bijaše kamena posuda s vodom za zalijevanje biljaka.

Biljke su se penjale uz motke, a onda se motale po lukovima, koji su se

spajali s jednim mramornim stupom u sredini, tako da je sve činilo zelenu

sjenicu. Biljke, trska ili šaš, dugo su ostajali zeleni, te su tako pravili sjenu.

Ova dekoracija, kao i sve zelenje koje je ukrašavalo kuću, činili su se vrlo

lijepim.

U dvorani odmah iza dvorišta, oprali su noge Isusu i njegovim

kompanjonima, te im ponudili uobičajenu okrjepu. Tad su svi otišli u drugu

dvoranu, gdje je obrok već bio postavljen. Isus je inzistirao da poslužuje

kod stola. Svim je gostima pružio kruh, voće i velike komade mednog saća,

te je iz vrčeva ulijevao pića u manje čaše. Bilo je tri vrste pića, jedno je bilo

zelenkasto, drugo bijaše žućkasto, a treće skroz prozirno. Cijelo je vrijeme

Isus poučavao.

Sihar-Cedar bijaše mjesto u kojem je Isus jako puno propovijedao o svadbi,

jer je ovdje jako bio raširen divlji brak.

Na karminama je bio prisutan samo muž tužno vjenčanog para. Zvao se

Eliud. Bio je na svadbi u Edonu, a kad se vratio doma, našao je punca i

punicu mrtvima. Nenadano su umrli, svladani žalošću, kad su otkrili, da im

je kći, inače Eliudova supruga, preljubnica. Ni sam Eliud to nije znao, pa

tako nije znao ni razlog nenadane smrti ovih dvoje. Kad je Isus završio

poučavanje kod stola, Eliud ga odvede sebi doma. Mladići nisu išli s njim.

Isus je nasamo razgovarao sa Eliudovom suprugom. Bila je sva žalosna.

Potonu sva u suzama kraj Isusovih nogu, te ispovjedi svoj grijeh. Kad je

Isus otišao od nje, Eliud ga odvede do Isusove sobe za konak. Vidjela sam

da mu Isus nešto vrlo ozbiljno i potresno govori, a kad je Eliud otišao, Isus

je malo molio, te ode na spavanje.

Sutra ujutro, vrlo rano, dođe u Isusovu sobu Eliud s lavorom vode i

zelenom grančicom. Isus je još bio u postelji, budan, poduprt na lakte.

Ustade, a Eliud mu opra noge, te ih osuši vlastitom odjećom. Tad mu

Gospodin reče da ga odvede u svoje odaje, jer on sad njemu želi oprati

noge. Eliud nije htio ni čuti. Ali Isus mu ozbiljno reče da ako mu to ne

dopusti, da će odmah napustiti njegov dom, da tako mora biti, jer ako ga

želi slijediti, ne smije mu uskratiti poslušnost.

Kad je ovo Eliud čuo, odvede Isusa do svoje spavaća sobe, te mu donese

lavor vode. Isus zagrabi vodu rukama, ljubazno pogleda Eliuda direktno u

oči, reče nekoliko riječi o temi pranja nogu, te mu reče da mu je supruga

preljubnica, ali i pokajnica, te da joj mora oprostiti.

Na ovo, Eliud pade kao pokošen na tlo. Plakao je i kršio prste, kao u

mentalnoj agoniji. Isus se okrenu od njega i pomoli se. Nakon malo

vremena, prva je gorčina bila svladana. Isus priđe Eliudu, podiže ga, te mu

reče nekoliko utješnih riječi.

Kad se Eliud smirio, Isus mu zapovijedi da pozove suprugu. On to i učini, a

ona uđe u sobu, potpuno zamotana u veo. Isus je uze za ruku, odvede do

Eliuda, te ih oboje blagoslovi, utješi, te podigne veo ženi s lica. Tad ih

otpusti s uputama da mu pošalju svoju djecu, koje je također blagoslovio i

odveo do roditelja. Od ovog trenutka, Eliud i njegova supruga su ostali

vjerni jedno drugome, a oboje su učinili zavjet seksualne apstinencije.

Tog je istog dana Isus posjetio mnoge kuće, kako bi izveo njihove ukućane

iz grešaka i uputio ih na pravi put. Vidjela sam Isusa kako ide od kuće do

kuće, priča s ljudima o njihovim raznim problemima, te tako zadobiva

njihovo povjerenje.

Na gori blizu Sihar-Cedara, bijaše jako puno redova košnica. Kosina gore

bijaše terasasta, a na njima bijahu brojne četvrtaste košnice, ravnog

krova, visoke oko 2 metra, a gornji im kraj urešen kvrgama. Košnice su

postavili u nekoliko redova, jedan iznad drugoga. Otraga ne bijahu

zaobljene, nego su bile šiljaste kao krov, a tamo na strani gdje bijahu

police, odozgor su se mogle otvoriti sve do dna. Cijeli pčelinjak bijaše

okružen finim ogradama od pletene trske. Između ovih stabljika

koprivnjače, bijahu stepenice koje su vodile gore do terasa, i do ograda na

obje strane grmlja, koje je cvjetalo bijelim cvjetovima. Mogli ste se penjati

s terase na terasu, a na svakoj bijahu slične košnice.

Kad narod upita Isusa odakle je stigao, on nejasno odgovori u

prispodobama, na što se oni složiše i povjerovaše mu. Pod trijemom

gradske vijećnice, Isus održa propovijed, u kojoj je opisao prispodobu o

kraljevu sinu, koji je došao naplatiti sve dugove od svojih podložnika.

Slušatelji su shvatili prispodobu previše doslovno, a jako se radovaše nad

obećanjem koje prispodoba nosi. Isus tad izokrenu prispodobu prema

dužniku, kojemu bijaše oprošten velik dug, a on je sam odbio dati

oproštenje svome dužniku, koji mu dugovaše neku sitnicu, te je inzistirao

da se njegov dužnik preda sudcu.

Isus im također ispriča o svome Ocu, koji mu je dao vinograd, kojeg treba

obrađivati i čistiti, te je on došao tražiti prave radnike, da zamijene

beskorisne i lijene radnike, koje će on potjerati. Tad im Isus objasni

obrezivanje trsa, te progovori o velikoj količini beskorisna i odbačena

granja i zelenja, te o vrlo maloj količini grožđa. Isus ovo usporedi s

opasnim elementima, koji kroz grijeh ulaze u čovjeka. Isus reče, to se mora

odsjeći i uništiti prakticiranjem mrtvljenja, kako bi plodovi mogli narasti.

Ovo je dovelo do teme o braku i njegovim percepcijama, kao i o temama

čednosti i prikladnosti za njeno opsluživanje, da bi se Isus opet vratio na

temu vinograda, rekavši narodu da bi i oni trebali kultivirati taj vinograd.

Oni potpuno nevino odgovoriše da u ovom kraju loza ne uspijeva. Ali, Isus

im odgovori da bi je trebali zasaditi na strani brda na kojima su sada

pčelinjaci, jer je ta strana idealna za lozu. Tad im ispripovjedi parabolu o

pčelama i pčelarima. Ljudi su izrazili volju da žele raditi u Njegovu

vinogradu, ako im on dopusti. Ali Isus im reče da mora otići i izravnati

dugove, da mora vidjeti je li istinski grozd umetnut u vinsku prešu, kako bi

proizveo istinsko životvorno vino, te mora poučiti i druge kako kultivirati i

pripremati isto takvo.

Ovi jednostavni ljudi bijahu zbunjeni zbog toga što Isus mora otići, te ga

moljaše da ostane s njima. Ali Isus ih utješi rekavši im, da ako budu

vjerovali u njega, poslati će im nekoga koji će ih poučiti kako se radi u

Njegovu vinogradu. Vidjela sam da su poslije žitelji ovoga mjesta bili

kršteni od Tadeja, te da su se svi iselili tijekom progona.

Isus nije spominjao nijednog proroka, niti je učinio ikakvo čudo u ovom

mjestu. Usprkos njihova moralna nereda, ovi su ljudi bili jednostavni i

djetinjasti-nevini. Oni bračni parovi koji su odvojeno živjeli, sad su opet

ujedinjeni Isusovim posredstvom, a on im je objasnio o onome čovjeku,

koji je oženio pet sestara, a sad je zaručnik šestoj, da je takva veza

nezakonita.

Isus je održao još jednu propovijed o braku. Brak je opisivao tako dubim

terminima i usporedbama. Spomenuo je kultiviranje loze, brigu o

vinogradu, čišćenje bezvrijednih grana. Posebno sam bila impresionirana

Isusovim jakim, uvjerljivim i jasnim riječima, kad je govorio o braku. Rekao

je da tamo gdje postoji nered u braku, i tamo gdje brak ne donosi dobre i

čiste plodove, uglavnom je krivnja na ženskoj strani. Na njoj je da trpi i

izdržava patnju, to je zbog njene formacije, i da očuva plod braka. Ženinim

duhovnim trudom, te pobjedama nad sobom, žena može usavršiti vlastitu

dušu i plod svoje utrobe, ona može iskorijeniti sve možebitno zlo u sebi,

budući cijelo njeno vladanje, sve njene akcije, privlače blagoslove ili

uništavaju njeno potomstvo.

U braku ne smije biti pitanja o senzualnom zadovoljenju, već samo o

pokori i mrtvljenju, o stalnom strahu, o stalnom boju protiv grijeha i

grješnih želja, a taj se boj najbolje bojuje molitvom i samosvladavanjem.

Takve borbe protiv sebe, takve pobjede nad sobom, na majčinoj strani,

osiguravaju slične pobjede i njenoj djeci. Sve je ove pouke Gospodin

izrekao tako divnim i jednostavnim, ali duboko značajnim riječima.

O temi braka, Isus je rekao i mnoge druge stvari, jasno i točno. Bila sam

zadivljena istinom o kojoj je govorio, te o velikoj potrebi takve istine, da su

mi misli navirale kao bujica: Zašto sve ovo nije zapisano u Evanđeljima?

Zašto tamo nije bilo nijednoga učenika koji bi ovo mogao zapisati, kako bi

ljudi u budućnosti bili informirani? – jer u cijeloj ovoj viziji, samo sam ja bila

prisutna među Isusovom publikom, i samo sam ga ja slijedila tamo amo.

Pošto mi se takva misao stalno vraćala, moj mi se Nebeski Zaručnik

okrenu, te mi reče, nešto kao: 'Posijao sam milost, obradio vinograd tamo

gdje će najbolje uroditi. Da su ove riječi zapisane, pretrpjele bi sudbinu

mnogih drugih zapisa, pale bi u zaborav, ili bi bile krivo interpretirane,

krivo shvaćane, ili bi jednostavno bile osuđene. Riječi koje sam maloprije

govorio, kao i brojne druge, koje nikad nisu zapisane, biti će puno

produktivnije u svojim efektima, od onih riječi koje su zapisane. Ne

opslužuje se pisani Zakon, nego oni koji vjeruju, koji se nadaju i vole, oni

imaju sve zapisano u svome srcu.'

Sve što je Isus rekao o braku, sve je bilo prekrasno i uvjerljivo. Način na

koji je Isus govorio sve ovo o braku, stalna uporaba prispodoba u kojima je

ilustrirao primjerima iz prirode vinogradarstva, te u drugu ruku, uzimanje

slika iz braka pogodnih vinogradarstvu, sve je to bilo divno i jasno. Ljudi su

postavljali bezazlena i jednostavna pitanja Isusu, a on im je davao

odgovore, koji su im još jasnije ukazivali, kako njegove prispodobe

savršeno objašnjavaju njegovu nauku.

U podne, ispred sinagoge se odvijala svadbena svečanost između žalosnog

mladog para, a Isus je asistirao. Oboje bijahu dobri i nevini, a osobito je

Gospodin bio vrlo ljubazan prema njima. Prema sinagogi su svadbenu

povorku vodili dječaci od šest godina, okićeni vijencima na glavi, a u

rukama su imali frule. Djevojčice odjevene u bijelo, nosile su košarice pune

cvijeća, koje su odložile na tlo, a mlađarija je svirala harfe, triangle i druge

instrumente, koji su danas skoro nepoznati.

Mladoženja je bio obučen skoro isto kao svećenik. I njega i mladu su

tijekom ceremonije vodili asistenti, koji su tijekom ceremonija stavljali

svoje ruke na njihova ramena. Ceremoniju svadbe je predvodio židovski

svećenik. Odigravala se u jednoj dvorani, blizu sinagoge, a imala je

otvoreni krov, ali samo tik iznad mladenaca.

Kad su se počele pojavljivati zvijezde, u sinagogi su započele Šabatske

pobožnosti, nakon čega je započeo post koji je trajao do sutra navečer.

Kad je post završio, u vijećnici je održana svadbena gozba, tijekom koje je

Isus ispričao nekoliko prispodoba, kao na primjer o Razmetnom sinu, te o

stanovima u kući Njegova Oca. Inače mladoženja nije imao vlastitu kuću.

Svoj je dom pravio na imanju koje je pripadalo mladenkinoj majci.

Isus mu reče, premda će primiti stan u kući Njegova Oca, ipak bi trebao

podići svoj šator u vinogradu, koji On sam ide zasaditi tamo na gori gdje su

pčelinjaci. Tad je Isus opet dugo poučavao o braku. Ako bračni partneri,

reče Isus, žive čestito i skromno, ako spoznaju svoje stanje kao jednu

pokoru, to će dovesti njihovo potomstvo na put spasenja, te njihovo stanje

neće dovesti do otpada duša, nego će požeti žetvu stanova u domu

Njegova Oca.

U ovoj se propovijedi Isus nazvao Zaručnikom mladenke, u kojemu svi

trebaju biti okupljeni, da bi se ponovo rodili. Isus je aludirao na svadbu u

Kani, te im ispriča o pretvaranju vode u vino. Isus je uvijek govorio o sebi u

trećem licu, kao o Čovjeku iz Judeje, kojega dobro poznaje, koji će biti tako

gorko proganjan, i kojega će najzad i ubiti.

Sve su ovo ljudi slušali s nevinom dječjom vjerom, a prispodobe im bijahu

stvarne činjenice. Čini se da je mladoženja bio školski učitelj, jer mu je Isus

govorio kako bi trebao podučavati. Ne kao Farizeji, reče mu Isus, koji

tovare terete, a sami prstom da maknu, nego on treba podučavati svojim

vlastitim primjerom. Isus također učini aluziju na Išmaela, jer je Cedar i

okolica bila nastanjena njegovim potomcima. Oni su uglavnom bili pastiri,

a sebe su smatrali inferiornijima Židovima, o kojima su govorili kao o vrlo

velikoj naciji, izabranom narodu, koji je još uvijek privržen starim

navadama življenja.

Vlasnici velikih krda stoke življaše u velikim kućama, okruženim

grudobranima, a usred pašnjaka bijahu raštrkane kućice pastira. Na

zdencu, koji je pripadao vlasniku, samo se njegova stoka smjela pojiti,

premda su i stada njegovih susjeda uživali istu privilegiju, ako je bio

sklopljen takav sporazum. Takva patrijarhalna naselja bijahu gusto

raštrkana tu i tamo, inače ako nisu bila tako gusto zbijena, bila su od

manje važnosti.

Potaknut Isusovim riječima, narod je odlučio izgraditi za novo vjenčani par,

neku laganu nastambu na gori s pčelinjacima, gdje je kasnije i vinograd bio

zasađen. Svaki je prijatelj u mjestu napravio laganu pregradu, koju je

prekrio kožom, te opet premazao nečim nepromočivim, a od takvih se

pregrada sastavljao šator. Svi su donijeli takve komade na rečeno im

mjesto. Svatko je učinio što je mogao, netko više, netko manje, a svi su

dijelili što im je bilo potrebno.

Gospodin im je govorio kako sve treba učiniti, a oni ga slušaše s čuđenjem,

kako on toliko puno zna o takvim stvarima. Isus ih je poučavao o

svadbenoj gozbi, gdje bi stari i siromašni trebali zauzeti bolja mjesta. Isus s

narodom ode do malog brežuljka, koji bijaše ispred gore, kako bi tamo

izabrao najbolje mjesto za vinograd. Začelje šatora bi trebalo nalijegati na

kosinu brda, na kojoj će biti vinograd.

Pošto je blagdan Mladog mjeseca upravo započinjao, svi se s Isusom

vratiše u vijećnicu. Isus je znao da će mnogi, kad im kaže da bi trebali

izgraditi kuću za mladence, pomisliti i reći jedan drugome: 'Možda On

nema svoju kuću, nema mjesto za obitavanje. Hoće li možda ostati s ovim

narodom?' Zbog toga im je sad Isus rekao, da neće dugo ostati s njima, da

na ovoj zemlji on nema obitavališta, da Njegovo Kraljevstvo još nije došlo,

da mora zasaditi vinograd Svoga Oca, te ga na gori Kalvariji natopiti

svojom Krvlju. Isus reče, sad vi ne možete shvatiti ove riječi, ali poslije ćete

shvatiti, kad budem natopio vinograd. Poslije ću vam se vratiti iz tamne

zemlje. Poslati ću vam glasnike da vas pozovu, a onda ćete otići iz ovog

mjesta i slijediti Mene. Ali, kad dođem i treći put, odvesti ću sve koji su

vjerno radili u vinogradu, u Kraljevstvo moga Oca. Vaše življenje u ovim

krajevima neće potrajati još dugo, zato kuće koje radite moraju biti lagane,

još bolje šatori koji se lako mogu transportirati.

Tad Isus održa dugu propovijed o uzajamnom milosrđu. Reče, trebali biste

baciti sidro u srce svoga susjeda, tako da ih oluje svijeta ne mogu uništiti i

odvojiti. Isus je opet govorio u prispodobama vinogradarstva, rekavši da će

ostati dovoljno dugo, samo kako bi zasadio vinograd za mladence, te ih

poučio kako da njeguju loze, a onda će otići kultivirati onaj koji pripada

Njegovu Ocu.

Sve je ovo Isus poučavao tako jednostavnim riječima, tako da su njegovi

slušatelji sve više i više bili uvjereni da je sve ovo istina, istovremeno

zadržavši svoju jednostavnost. Učio ih je da u prirodi i u samom životu,

prepoznaju skriveni sveti zakon, koji je ipak sad iskrivljen grijehom.

Poduke su trajale do kasno u noć, a kad Isus zaželi napustiti ih, oni ga

odgovaraše. Hvatali su ga za ruke i govorili: 'Objasni nam ponovo sve, da

bolje možemo razumjeti.' Ali, Isus im odgovori da bi sad trebali primijeniti

u praski sve ovo što su čuli, te im obeća da će im poslati jednoga, koji će

im sve razjasniti. Tijekom ovog skupa, svi su blagovali lagani obrok, te su

svi pili iz iste čaše.

Mladić za kojega je Gospodin rekao da mu se izgradi kuća zvao se Salatijel,

a mladenkino ime bijaše nešto kao 'lijepa' ili 'brineta'. Većina ljudi ovog

kraja, poslije je krštena od Tadeja. U ovim krajevima je kratko bio i Marko.

Trideset i pet godina nakon Isusova Uzašašća, Salatijel se sa svojom

suprugom i tri odrasla sina preselio u Efez. Tamo sam ga vidjela u društvu

sa zlatarom Demetrijem, koji je nekoć jednom podigao bunu protiv Pavla,

ali sad je bio obraćenik. Demetrije mu je pričao dugo o Pavlu, te mu je

govorio o povijesti svoga obraćenja. Pavao tad nije bio u Efezu. Salatijel,

njegova tri sina i Demetrije su išli da se združe s njim, dok je supruga

ostala u Efezu u nekoj kući, u kojoj je bilo dosta baka iz njena kraja, pa su

svi zajedno živjeli.

U to vrijeme, skoro su svi Židovi napustili Efez. Kad su doživjeli brodolom

kraj Malte, Salatijel, njegova tri sina, Demetrije, Sila i čovjek zvan Kajus,

svi bijahu na istoj lađi s Pavlom. Iz svoga sužanjstva u Rimu, Pavao je

svakom Salatijelovu sinu odredio mjesto gdje će i što raditi.

Kad je Isus s narodom otišao do gore gdje bijahu pčele, kako bi im pokazao

gdje će zasaditi vinograde, mjesto za kuću-šator već bijaše obilježeno.

Ljudi rekoše Isusu da je ovdje grožđe dosada uvijek bilo gorko, na što im

Isus odgovori da je to stoga jer su sadili slabe vrste loze. Bile su slabe i

jalove, a nepročišćavanjem su te loze dovedene u još divljije stanje, tako

da su davale grožđe bez sladora. Ali, Isus nadoda, one koje on sada

namjerava posaditi, biti će slatke.

Isus je opet podučavao o braku, te reče, da brak treba davati čiste i slatke

plodove, a to se postiže jedino samokontrolom, mrtvljenjem,

suzdržavanjem sjedinjenim s trudom i mukom.

Od mladica koje je Isus naredio da mu donesu, Isus izabra pet komada, te

ih posadi u zemlju, koju je on sam prije razahlio, te pokaza ljudima kako da

ih vežu na kolac u obliku križa. Sve što je rekao o uzgajanju loze i dok je

izvodio ove radove, odnosilo se na misteriju braka i posvetu bračnih

plodova. Kad je Isus nastavio ove poduke u sinagogi, govorio je o obvezi

apstinencije u svezi začeća, a kao dokaz tome, iznese dubinu pokvarenosti

u koju su ljudi pali, a posebno u ovome. Čovjek bi trebao, reče Isus, o

poštivanju, o apstinenciji, učiti od slonova (u tom je kraju bilo nekoliko

slonova).

Na kraju propovijedi, Isus ponovi da ih sad uskoro mora napustiti, kako bi

zasadio i napojio lozu na gori Kalvariji, ali će im poslati nekoga da ih pouči

o svemu, te da ih povede u vinograd Njegova Oca. Kad je govorio o

Kraljevstvu svoga Oca i o njegovim stanovima, ljudi ga upitaše zašto nije

ništa donio sa sobom iz toga Kraljevstva, i zašto izgleda tako siromašno.

Isus odgovori da je Kraljevstvo rezervirano za one koji će ga slijediti, i da

ga nitko neće zadobiti tko ga ne zaslužuje.

Isus reče da je stranac, koji traži vjerne sluge, koje bi pozvao u svoj

vinograd. Zato sam i izgradio tako laganu kuću za zaručnika, zbog toga što

zemlja nije trajno boravište za njegovo potomstvo, jer nisu za nju

navezani. Zašto bi se trebalo izgrađivati čvrsto boravište za tijelo, kad je

ono samo, kao lomljiva posuda? Uistinu bi se za nj trebao brinuti,

pročišćavajući ga kao stan duše, kao sveti hram, jer ne bi smjelo postati

okaljano, ili nadređeno duši, bilo preopterećenjem ili prevelikom pažnjom.

Iz ovakve propovijedi, Isus se vrati poučavanju o kući svoga Oca, o Mesiji,

te o svim znacima po kojima bi se Mesija trebao prepoznati. Između

ostaloga, Isus je spomenuo činjenicu da će se Mesija roditi od čiste loze,

premda jednostavne, od pobožnih roditelja, te nadoda, prema znakovima

vremena, mora da je Mesija već došao. Isus reče, trebali biste se vezati uz

njega, te proučavati i čuvati njegova učenja.

Slijedeće je Isus poučavao o ljubavi prema bližnjemu, te o davanju dobrog

primjera. Okrenuvši se k mladoženji Salatijelu, reče mu neka mu dom

uvijek bude otvoren, neka ima potpuno pouzdanje u sve što mu je rekao, i

neka živi pobožno. Ako tako bude činio, Bog će čuvati njegov dom i ništa

mu neće biti ukradeno. Salatijel je za svoju novu kuću dobio uistinu više

nego li mu je i trebalo, jer je Isus propovijedao protiv sebičnosti.

Isus reče, morate biti voljni žrtvovati za Boga i za bližnjega. Komunikacija

između Isusa i ovih ljudi postade sve prisnija, i da ih spasi od nehaja u koji

su pali, Isus je poučavao pod krinkom mnogostrukih prispodobi o čestitosti,

skromnosti, samokontroli, koja inače donosi milost u brak. Prispodobe su

bile o sjetvi i žetvi.

Isus je također otišao posjetiti dva para, koji su se uskoro namjeravali

vjenčati, usprkos tome što je ta veza donekle bila zabranjivana. Naime,

jedan je par bio u krvnom srodstvu. Isus ih pozove nasamo i reče im da

njihova zamisao izvire iz zemaljskih potreba, te da je to protuzakonito. Oni

bijahu užasnuti Isusovim čitanjem njihovih misli, jer nijedno nije reklo Isusu

išta o tome, pa su tako odustali od svoje namjere. Ovdje su jedno drugome

oprali noge, a mladenka je obrisala Isusove noge krajem svoga vela ili

gornjim dijelom svoga ogrtača. Oboje su, i muškarac i žena, po Isusovim

učenjima, vidjeli u Isusu više od Proroka. Obratili su se i slijedili Isusa.

Isus tad iziđe iz kuće, te ode u okolicu, u kojoj je živjela maćeha koja se

htjela udati za svog pastorka, premda on nije još potpuno odlučio o tome.

Isus mu je jasno razložio opasnost u kojoj se nalazi, te ga je nagovorio da

pobjegne iz tog mjesta, i neka ode raditi kod Salatijela, što je ovaj

poslušno i prihvatio. Gospodin mu je također oprao noge. Maćeha, koju je

Isus javno prekorio, bila je jako ogorčena. Ona nije činila pokore, te je

otišla u propast.

Mora da su ljudi ovog kraja imali preko svojih predaka neke veze sa

Zavjetnim kovčegom. Pitali su Isusa što je postalo Svetom Misterijom u

Kovčegu saveza. Isus im reče, da je zbog toga čovječanstvo jako

nazadovalo, da je sad to previše ušlo u ljude, a iz činjenice da se više ne

može ni pronaći, mogu zaključiti da je Mesija već rođen. Mnogi iz ovog

kraja bijahu uvjereni, da su Mesiju već ubili s Nevinom dječicom.

ISUS VRAĆA MRTVACA U ŽIVOT

Oko sat vremena istočno od Sihara, bijaše boravište nekog bogatog

stočara. Kuća je bila okružena grudobranom. Vlasnik je iznenada umro,

nedaleko kuće, u polju. Žena mu i djeca bijahu u velikoj tuzi. Tijelo je već

bilo spremno za ukop, a obitelj je odaslala glasnike u grad, neka mole

Gospodina i još neke druge, da dođu na sprovod. Isus je došao sa svoja tri

učenika, Salatijelom i njegovom suprugom, te još nekolicinom drugih,

sveukupno njih trideset. Tijelo je bilo položeno ispred kuće, na širokoj

aveniji omeđenoj stablima.

Čovjek je iznenada umro, za kaznu zbog njegovih grijeha, jer je ugrabio

vlasništvo nekih pastira, koji su se protivili takvom njegovu nasilnom

ponašanju, ali su ipak morali napustiti taj kraj. Ubrzo nakon počinjenja

ovog grijeha, pao je mrtav nauznak, baš na tom komadu zemljišta, kojeg je

nepravedno stekao.

Stojeći kraj leša, Isus je govorio o pokojniku. Upitao je, koja mu sad korist,

što je toliko mazio i služio svome tijelu, stanu kojega njegova duša sad

napušta. Zbog tog svog tijela, svoju je dušu opteretio dugom, kojeg nikad

nije imao i kojega se nikada ne može riješiti. Pokojnikova je supruga

utonula u žalost. Stalno je prije Isusova dolaska ponavljala 'Samo da je

Židovski Kralj iz Nazareta ovdje, on bi ga mogao podići iz mrtvih!' Kao

odgovor na ove riječi, Isus reče: 'Da, Židovski Kralj to može učiniti. Ali, ljudi

će Ga zbog toga progoniti. Ubiti će Njega, koji daruje život, te će Ga odbiti

priznati!' Ljudi oko Isusa povikaše: 'Ako je među nama, priznati ćemo Ga!'

Isus je odlučio iskušati ih. Govorio je o vjeri, o obećanju da će im Židovski

Kralj pomoći, navodeći im da vjeruju i da provode sve što ih je učio. Tad

Isus povede nasamo pokojnikovu obitelj, zajedno sa Salatijelom i njegovom

suprugom, a ostalima je naredio da se povuku. Tad je Isus razgovarao s

pokojnikovom suprugom, kćerkom i sinom. Čak prije nego se narod

povukao, supruga se obratila Isusu riječima: 'Gospodine, ti zboriš kao da si

sami Židovski Kralj!' Ali, Isus joj gestom dade do znanja da šuti.

Sad kad su se ostali, za koje je Isus znao da su slabe vjere povukli, Isus

reče obitelji, ako budu vjerovali u njegovu nauku, ako ga budu slijedili, te

ako o ovome budu šutjeli, On će podići mrtvaca na život, jer njegova duša

još nije osuđena, još je dolje u polju, gleda prizore njegove nepravde, kao i

odvajanje od svoga tijela. Obitelj je obećala svim svojim srcem da će sve

poslušati, a Isus s njima ode do polja u kojem je čovjek umro.

Vidjela sam stanje u kojem je bila pokojnikova duša. Vidjela sam je u

krugu, u sferi iznad mjesta na kojem je umrla. Pred njom su se nizale slike

svega što je zgriješila, s njenim zemaljskim posljedicama. Sve je to

gledala, a tuga ju je proždirala. Također sam vidjela i kazne kojima je

trebala biti podvrgnuta, a bilo joj je udovoljeno, da uroni u pogled, na

zadovoljštinu Isusove Muke. Razdirana žalošću, taman je htjela krenuti u

izvršavanje kazni, kad se Isus pomoli, te je dozva natrag u tijelo,

izgovarajući pokojnikovo ime, Nazor. Tad se Isus okrenu pomoćnicima i

reče: 'Kad se vratimo, naći ćemo Nazora, kako sjedi živ živcat!' Ja sam

vidjela kako pokojnikova duša, na Isusov poziv, jezdi k tijelu, postaje sve

manja i manja, te nestade kroz pokojnikova usta, a taj se tren, na svom

odru, Nazor ustade u sjedeći položaj. Uvijek sam vidjela ljudsku dušu, kako

prebiva iznad srca, iz kojega su brojne, kao niti, išle prema glavi.

Kad se Isus sa svojim pratiocima vrati Nazorovoj kući, nađoše ga da sjedi u

lijesu, još uvijek omotan u povoje, a ruke mu svezane. Supruga mu odveza

ruke i olabavi povoje. On iskorači iz lijesa, baci se nice pred Isusa, te mu

pokuša obgrliti koljena. Ali, Gospodin koraknu unazad, te mu reče da bi se

prvo trebao pročistiti, oprati, te ostati skriven u svojoj sobi, da nikome ne

govori o svom uskrsnuću, sve dok On ne napusti ovaj kraj.

Tad supruga odvede Nazora u neku povučenu sobu, gdje se je oprao i

očistio. Isus, Salatijel i njegova supruga, i tri učenika blagovaše nešto, te

ostadoše u kući. Lijes su odnijeli u podrum. Gospodin je poučavao sve do

mraka.

Sutra ujutro Isus opra noge uskrsnulom Nazoru, te ga nagovaraše da

ubuduće više pomisli na svoju dušu, nego li na tijelo, te da povrati sve

nepravedno stečeno blago. Nakon toga Isus pozva Nazorovu djecu.

Govorio im je o Božjem milosrđu, koje se iskazalo na njihovu ocu, te ih

nagovaraše da se boje Boga (strah Božji). Tad ih blagoslovi i odvede

roditeljima. Majka je također Isusa odvela ocu. Isus je predstavi kao neku

koja se izdaleka vratila, da bi mogla s njim živjeti, strože i u većem strahu

Božjem.

Taj je dan Isus poučavao mnoge stvari, govoreći parabole koje se odnose

na brak. Posebno se obrati novo vjenčanom paru. Salatijelu kaza: 'Dopusti

svome srcu, da bude dirnuto ljepotom tvoje supruge! Ali razmišljaj, kako

mora biti velika ljepota duše, budući Bog šalje svoga Sina na zemlju, da

spasi duše, žrtvom svoga Tijela! Tkogod služi tijelu, ne služi svojoj duši.

Ljepota raspiruje požudu, a požuda kvari dušu. Nekontroliranost je kao

biljka puzačica, koja probija i uništava žito i vino.'

Ove posljednje riječi svrnuše propovijed opet na temu uzgoja loze i žita, a

Isus upozori slušatelje da čuvaju svoje njive i vinograde od korova, kojeg je

Isus i imenovao. Najzad im najavi da će na Šabat naučavati u cedarskoj

školi, i da će tada čuti što moraju činiti, kako bi postali njegovim

sljedbenicima, i tako dijelili njegovo Kraljevstvo. Ali opet im je kazao da će

ih napustiti i otići na istok prema Arabiji. Kad ga upitaše zašto ide tim

poganima, tim zvijezdo promatračima, Isus im reče, da među njima ima

prijatelje, koji su slijedili zvijezdu kako bi došli i pozdravili ga kod se rodio.

Ovo im Isus želi uzvratiti, kako bi i njih mogao pozvati u vinograd i

Kraljevstvo svoga Oca, te ih povesti na prave puteve do njega.

U Cedru se okupilo veliko mnoštvo ljudi, kako bi čuli Isusa, koji je sad

počeo javno liječiti mnoštvo bolesnika. Kad bi prolazio između bolesnika,

Isus bi često rekao: 'Ustani! Slijedi me!' – a oni bi ozdravljeni ustajali.

Divljenje i zapanjenost ovim čudesima, dovodilo je ljude do velikog

oduševljenja, pa da ga sam Isus nije susprezao, zahvatio bi cijeli ovaj kraj

u iznenadnom zanosu radosti.

Među okupljenima u Cedru bijahu i Salatijel i njegova supruga. Isus im je

još jednom govorio o dužnostima braka, te im dao detaljne instrukcije o

načinu na koji bi trebali živjeti, da bi postali čista loza (tj. ona koja daje čist

i izvrstan plod, kakvi su postali njegovi učenici i apostoli, sveci i mučenici).

Utuvio im je u glavu i obdržavanje skromnosti i čistoće, nagovarajući ih da

u svim svojim djelima streme čistim namjerama. Nagovarao ih je na

molitvu, jedinstvo, a nakon začeća djeteta, na striktno obdržavanje

savršene apstinencije. Govorio je o uzajamnom povjeravanju koje mora

postojati između supruga i supruge, te o poslušnosti supruge mužu. Kad

ga nešto supruga pita, muž ne smije šutjeti. On je mora poštivati i stremiti

k njoj, budući je ona slabija posuda. Ako je vidi da priča s drugima, ne

smije imati nepovjerenja u nju, niti bi ona trebala biti ljubomorna, ako

njega vidi da to isto čini. Ipak, moraju paziti da jedno drugome ne budu

razlog ozlojeđenosti. Nikome trećemu ne smiju dozvoliti da im se petlja u

brak, a između sebe moraju zadržati one male razlike. Isus kaza ženi da bi

trebala postati pobožna kao Abigajla, te im pokaza regiju prikladnu za

uzgajanje žita. Isus im reče da oko svoga vinograda moraju podići ogradu,

a ta se ograda mora sastojati od ovih savjeta koje im je upravo udijelio.

Prije nego je napustio Cedar, Isus je u sinagogi održao još jednu dugu

propovijed, u kojoj je opet objasnio svezu između svega što im je dosada u

ovim krajevima govorio. Isus je govorio jednostavno, opisujući

najjednostavnije aluzije o misterijima istočnog grijeha, o poročnom

razmnožavanju ljudske rase, njihovoj stalno rastućoj pokvarenosti, o

dispoziciji Božje milosti i Njegovu vodstvu izabranih ljudi iz generacije u

generaciju, sve do Blažene Djevice, o misteriji Utjelovljenja i regeneraciji

palog čovječanstva iz smrti do vječnog života, kroz Djevičina Sina.

Tu Isus iznese prispodobu o zrnu žita, koje mora biti pokopano u zemlju,

kako bi donijelo novi plod, ali ga slušatelji nisu razumjeli. Isus im reče da

ga ne trebaju slijediti samo kratko vrijeme, nego ga trebaju slijediti na

dugom putu, sve do kraja, sve do Sudnjeg dana. Isus je govorio o

uskrsnuću mrtvih i o Sudnjem danu, te ih je poticao da paze, da budu na

straži!

Tad im ispriča prispodobu i lijenim slugama. Sud dolazi kao lopov u noći.

Smrt pogađa svakog časa. Oni, sinovi Išmaela, oni su potekli od sluge, te

trebaju biti vjerni. Isus kaza, Melkisedek je bio tip Njega, Isusa. Njegova se

žrtva sastojala od kruha i vina, ali u Njemu (Isusu) će biti promijenjena u

meso i krv.

Najzad im Isus jasno reče da je on Otkupitelj. Na ovo otkriće, mnogi se

prestrašiše i postadoše plahi i obeshrabreni, dok su drugi, naprotiv, postali

još revniji i oduševljeniji za Isusa. Isus ih je posebno poticao na međusobnu

ljubav, ohrabrivanje, suosjećanje u radosti i tuzi, budući su udovi istoga

tijela, koje osjeća bol jedan drugoga.

Na propovijedi su bili prisutni i pogani iz poganske četvrti Cedra, a sve su

slušali stojeći malo postrance. Oni su prema Židovima bili vrlo gostoljubivi,

ali otada su im mnogi prilazili i prijateljski ih ispitivali o Isusovoj nauci i

čudesima.

6. Isus stiže u prvi šator-grad zvjezdoznanaca

Kad je Isus s tri mladića napustio Cedar, Nazor, ravnatelj sinagoge - koji je

vukao porijeklo od Tobije, Salatijel, Eliud i mladi Tit, ispratiše ga dobar dio

puta. Prešli su rijeku i prošli kroz pogansku četvrt grada, u kojoj se baš tad

slavio blagdan, a ispred hrama bijaše ponuđena žrtva.

Put je vodio na istok, a onda na jug kroz ravnicu koja je ležala između dva

planinska lanca, pokatkad preko stepa, pa opet preko žuta ili bijela pijeska,

a ponekad preko bijelog šljunka. Najzad stigoše do velikog otvorenog

kraja, prekrivenog zelenilom, usred kojega bijaše veliki šator među

palminim stablima, a oko njih manja stabla.

Tu Isus blagoslovi i otpusti svoje pratitelje, te nastavi put, još malo dalje,

prema šator-gradu, a taj grad bijaše od zvjezdoznanaca (štovatelja

zvijezda). Dan je već bio na izmaku kad Isus stiže do predivna zdenca u

nekoj udubini. Gospodin se napi vode, te sjede kraj zdenca. Mladići mu

opraše noge, a onda i on njima zauzvrat učini tu uslugu. Sve je činjeno s

djetinjom nevinošću, a taj mi je prizor bio izuzetno potresan.

Ravnica je bila puna palminih stabala i livada, a posvuda bijahu

mnogobrojne grupe šatora. Usred toga se uzdizao neki toranj ili kao

terasasta piramida, ali opet nije bila veća nego naša uobičajena crkva. Tu i

tamo su prolazili neki ljudi, te bi s distance iznenađeno buljili u Isusa, ali

nitko mu nije prilazio.

Nedaleko zdenca bijaše veliki šator- kao kuća. Nadvisivao je nekoliko

manjih, a unutra je bio podijeljen na mnoge odaje i spremišta, povezane

nekim hodnicima, koji bijahu omeđeni ogradama, a drugi nekim platnima.

Gornji dio šatora bijaše prekrit kožama. Sve zajedno bijaše vrlo stručno i

lijepo uređeno. Iz ovog šator-grada dođoše petorica ljudi, noseći sa sobom

zelene grane, na kojima bijahu razni plodovi: jedna je imala male žute

listove i plodove, druga crvene bobice, treća bijaše loza s lišćem, četvrta

palmina grana, a peta je bila puna grozdova grožđa.

Od pojasa do koljena odjenuli su neku vrstu vunene tunike, rasparane sa

svih strana, a gornji dio tijela jaknu, široku i punu, napravljenu od nekog

prozirnog vunenog sukna, s rukavima koji sežu do pola podlaktice. Imali su

svjetliji ten, kratke crne brade, te duge kovrčave kose. Na glavi su imali

neku vrstu spiralne kape, s koje su im padale mnoge trakice oko

sljepoočnica.

Oni priđoše Isusu i njegovim kompanjonima, s prijateljskim namjerama,

pozdraviše ih, i dok su im nudili grane s voćem, pozvaše ih da ih prate do

šatora. Granu loze su dali Isusu, onaj koji se činio da je vodič držao je

sličnu. Ušavši u šator, posjedaše Isusa i njegovo društvo na jastuke

obrubljene resama, te ih ponudiše voćem. Isus je rekao samo par riječi.

Tad su goste poveli kroz šator, po hodniku omeđenom odajama za konak,

u kojima bijahu kauči-postelje, te ih odvedoše do dijela šatora u kojem

bijaše blagovaonica. U središtu blagovaonice bijaše stup koji je podupirao

cijeli šator, a oko njega uvijeni vijenci zelenila i plodova, loze, jabuke, te

grozdovi – sve tako prirodno u izgledu, da stvarno ne mogu reći jesu li

uistinu prirodne ili obojane.

Tad sluge privukoše mali ovalni stol, visok kao naš stolac. Bio je napravljen

od lagana lišća, koje se brzo moglo rastvoriti, a baza mu podijeljena u dva

postolja. Ispod stola su raširili šareni tepih, na kojem bijahu slike ljudi, baš

kao oni, te na stol postaviše čaše. Po šatoru su bile obješene tapiserije,

tako da se nijedan dio platna-šatora nije moglo vidjeti.

Kad su se Isus i njegovi kompanjoni ispružili na tepihu kraj stola, pomoćnici

donesoše kolače, sve vrste plodova i med. Sami su pomoćnici sjedili na

niskim ovalnim stolcima, čije su noge bile ukrštene. Sami su posluživali

svoje goste, dok su same sluge ostale vani ispred šatora, sa svim što je

bilo potrebno. Vidjela sam ih kako idu do drugog šatora i od tamo donose

pečenu perad, koja je bila pečena na ražnju u nekoj vrsti kuhinje. Kuhinja

je bila napravljena od blata, kao koliba, a imala je otvor u krovu kroz koji

se dim odvodio. Perad su posluživali na stvarno divan način. Perad je bila

još uvijek s perjem (ali ne znam kako su to uradili), te je izgledala kao da je

živa. Kad je obrok završio, goste su otpratili petorica ljudi do njihovih

spavaonica, a bili su zapanjeni kad su vidjeli Isusa kako mladićima pere

noge, a onda su oni oprali njemu noge. Isus im objasni značenje ovog

postupka, a oni riješiše da ubuduće i oni čine taj učtivi čin prema

bližnjemu.

NOĆNA PROSLAVA ZVJEZDOZNANACA

Kad su petorica ljudi otišli od Isusa i njegovih mladih suputnika, otiđoše i

oni iz šatora. Nosili su ogrtače, dulje nego obično, sa širokom kapuljačom

koja je visjela od vrata na leđa. Otišli su prema hramu, oblika velike

četverokutne piramide, koja ne bijaše od kamenja, već od nekakva lagana

materijala, kao drvo ili koža. Izvana bijaše niz stepenica, od baze do vrha.

Unutra bijaše nekakav ovalan prostor, iz kojeg su hodnici vodili do raznih

dijelova hrama. Na ulazima bijahu zasloni od lagane ukrašene živice.

U ovalnoj se sobi već skupilo nekoliko stotina ljudi. Udate žene su stajala

otraga, iza muškaraca, iza njih djevojke, te iza njih djeca. Na stubama

piramidalnog hrama bijahu nekakvi obasjani globusi, koji su blještali i

treptali baš kao zvijezde na nebu, ali ne znam kako su postigli taj efekt. Bili

su pravilno poredani, baš kao izvjesne zvjezdane konstelacije. Hram je bio

pun ljudi. U sredini je postavljen veliki stup, odakle se na zidove protezale

grede, te s njih na vrh piramide. U unutrašnjosti hrama svjetlost bijaše

stvarno neobična. Bijaše to kao neki sumrak, ili još bolje, kao mjesečina.

Imali ste osjećaj kao da gledate noćno nebo obasjano mnoštvom zvijezda.

Mogli ste vidjeti i mjesec, a daleko gore, iznad svih, u samom centru,

sjajilo je sunce. Bijaše još bolje i vještije izvedeno, te tako prirodno, da je

ostavljalo na promatrače veliki dojam, a posebno kad biste ga gledali kroz

magličasti dim.

Kraj centralnog stupa bijahu postavljena tri idola. Jedan je bio ljudskog

tijela i ptičje glave, s velikim savijenim kljunom. Vidjela sam kako mu ljudi

prinose sve vrste hrane. Šopali bi njegov ogroman kljun, peradima i

sličnom hranom, koji su pak padali u njegovo tijelo, te ispadali negdje van.

Drugi je idol imao glavu sličnu volu, a sjedio je kao čovjek u čučećem

položaju. U njegove ruke, koje su bile u položaju, kao da drži novorođenče,

ljudi bi polagali perad. U njemu je gorjela vatra, u koju su štovatelji, kroz

rupe, ubacivali meso živina, koje bi zaklali i rasjekli na žrtvenom stolu

ispred idola. Dim je odvođen kroz cijev u zemlji, koja je pak išla van hrama.

U hramu se nije mogao vidjeti otvoren plamen, ali su u magličastoj

atmosferi strašni idoli sjali žarkim sjajem.

Tijekom ceremonije, svjetina je oko piramide pjevala na neki poseban

način. Ponekad bi se čuo samo solo glas, pa opet cijeli zbor, a melodija se

mijenjala, od tihe do vrlo žive. Dok su vani pravi mjesec i zvijezde sjali na

nebu, oni ih oduševljeno pozdravljaše tim pjesmama. Čini mi se da je ovo

idolatrijsko slavlje trajalo do zore.

Prije nego je sutradan napustio ovaj narod, Isus im je održao propovijed.

Na njihova pitanja tko je On, i kamo putuje, Isus je odgovorio rekavši im o

Kraljevstvu svoga Oca. Isus reče da traži prijatelje koji su ga došli

pozdraviti kad se rodio.

Nakon toga Isus ode dolje do Egipta, posjetiti neke svoje prijatelje iz

djetinjstva, te pozvati ih da ga slijede, pošto se uskoro vraća svome Ocu.

Govorio im je o njihovim idolatrijskim praksama, po kojima se izvrgavaju

velikim nevoljama, a i beskorisnim klanjima mnogih žrtava. Reče, trebaju

častiti Oca, Stvoritelja svih stvari, umjesto žrtvovanja žrtava idolima koje

su sami izradili, umjesto da svoje darove daju sirotoj braći.

Žene su ovdje boravile potpuno odvojene od muškaraca, otraga, u

zasebnim šatorima, u zasebnom naselju. Svaki je muškarac imao više

žena. Žene su bile odjevene u duge haljine, na ušima im naušnice, a

frizura oblika visoke kape. Isus je preporučio odvajanje žena od

muškaraca. Reče, pravo je da žene ostanu otraga, a protiv mnogoženstva

je energično propovijedao. Trebaju imati samo jednu suprugu, koju trebaju

tretirati, na kao roba, nego u ljubaznoj podložnosti.

Tijekom ovih propovijedi, Isus im se činio ljupkim, kao neko nadčovječno

biće, pa su ga molili da ostane s njima. Htjeli su dovesti nekog starog i

mudrog svećenika da raspravlja s njim, ali Isus nije htio. Tad su donijeli

neke stare spise koje su konzultirali. To ne bijahu svitci pergamene, nego

su izgledali kao neko debelo lišće, nešto kao da su od kore drveća, a slova

su bila urezana. Ovo je lišće izgledalo kao neka debela koža. Pogani su

inzistirali na Gospodinovu ostanku da ih poučava, ali Isus ih odbi, rekavši

da kad se vrati svome Ocu, da bi ga oni trebali nasljedovati, a Isus neće

propustiti pozvati ih na to u pravo vrijeme.

Neposredno što će ih napustiti, Isus im pomoću oštrog metalnog štapa, na

kamenom podu njihova šatora, napisa inicijale petorice članova Njegove

rase. Meni je to izgledalo kao neka slova, četiri ili pet komada, spletena u

jedno, a među njima sam prepoznala slovo M. Slova su bila duboko

urezana u kamen. Pogani su sa čuđenjem promatrali natpis, te odmah

postadoše privrženi napisanome. Poslije su taj kamen izvadili i pretvorili ga

u oltar. Sad ga vidim u Rimu, uzidana u jednom od kutova Petrove crkve,

tako da ga neprijatelji Crkve ne mogu odnijeti.

Isus, kad je odlazio, nije dozvolio nijednom od ovih pogana da ga prate. Sa

svojim mladim prijateljima uputio se na jug, između tu i tamo razbacanih

šatora, te prođe kraj tornja s idolima. Mladićima reče kako je ljubazno bio

primljen od strane ovih pogana, za koje nije ništa učinio, a sad ga zlobni,

tvrdoglavi i nezahvalni Židovi progone, premda ih je zadužio dobrim

djelima. Isus i društvo požuriše, te su cijeli dan žurno hodali. Čini mi se da

su hodali još par dana, oko 100 km, prije nego su stigli do zemlje Kraljeva.

ISUS PODUČAVA PASTIRSKO PLEME

Taman prije početka Šabata, vidjela sam Isusa u blizini nekakvih pastirskih

šatora, gdje su on i njegovo društvo sjedili kraj zdenca, te prali jedan

drugome noge. Tad Isus poče slaviti Šabat, moleći s mladićima,

poučavajući ih, da bi i ovdje, čak i u tako dalekoj zemlji, Židovi prigovarali

kako ne posvećuje Šabat, budući nije valjan. Te su noći konačili na

otvorenom, kraj zdenca. U ovom mjestu ne bijaše nijedne građevine,

nijednog stalnog boravišta, a među pastirima ne bijaše nijedne žene. Imali

su samo jednu privremenu gostionicu, ili karavansko stajalište kraj svojih

udaljenih pašnjaka.

Sutra ujutro, oko Isusa se okupiše pastiri, te slušaše što Isus govori. Isus ih

upita jesu li išta čuli o nekim ljudima koji su prije 30 d0 33 godine otišli u

Judeju, kako bi pozdravili novorođenoga Kralja Židova, a vodila ih je

zvijezda. Oni povikaše. 'Da! Da!' – a Isus im nastavi govoriti, da on sad

putuje i traži te ljude. Pastiri postadoše radosni kao djeca, te zavolješe

Isusa.

Na najvišem mjestu okruženom palmama, napraviše za nj predivno veliko

sjedište ili tron, do kojeg su vodile stepenice prekrivene busenjem trave.

Radili su vrlo brzo, isjecali i rezali busenje nekim dugim, a uskim

kamenom, ili nožem od kosti, tako da je sjedalo uskoro bilo završeno.

Gospodin sjede na to, te poučavaše govoreći predivne prispodobe. Pastira

bijaše oko četrdeset, slušali su kao djeca, a nakon toga su molili s Isusom.

Tu su večer pastiri donijeli jedan od svojih šatora, te su ga pridružili

ostalima, formirajući tako jedan veliki, u kojem su pripremili gozbu za sve.

Hrana bijaše razno voće, neka gusta kaša smotana u kuglice, te devino

mlijeko. Kad Isus blagoslovi hranu, mislio ih je napustiti, ali oni ga upitaše

zašto, pa kad Isus objasni razlog, oni ga moljaše da blagoslovi ostatak

hrane, što Isus i učini. Htjeli su da nakon što Isus ode, da im ostane tako

blagoslovljene hrane, te kad mu na tu nakanu doniješe meku i vrlo

kvarljivu hranu, Isus zatraži plodove koji se ne kvare tako brzo. Oni

doniješe, te Isus blagoslovi neke bijele kuglice od raži. Reče im da to uvijek

miješaju s ostalom hranom, koja se onda neće nikada pokvariti, a

blagoslov nikad neće nestati.

Kraljevi su već kroz snove saznali da im se Isus približava.

ČUDESNI GLOBUS

Vidjela sam Gospodina kako opet poučava sjedeći na mahovinom

prekrivenoj katedri. Poučavao je o stvaranju svijeta, Padu, te obećanju

Otkupljenja. Isus upita jesu li sačuvali tradiciju ikakva obećanja. Ali, oni su

poznavali samo nekoliko stvari koje se tiču Abrahama i Davida, a i one su

bile pomiješane s bajkama. Ovi ljudi bijahu tako jednostavni, prostodušni,

kao školska djeca. Tko god bi nešto znao, bilo pitanje ili odgovor, odmah bi

to 'ispalio'.

Kad Isus vidje kako su nevini i zapušteni, izvede veliko čudo u njihovu

korist. Ne mogu se točno sjetiti što je Isus rekao, ali je izgledalo kao da

desnicom hvata sunčanu zraku, iz koje vadi kuglu kao mali obasjani

globus, te ga stavlja da visi s palme, opet desnicom uz pomoć sunčane

zrake. Kugla je izgledala dovoljno velikom, tako da se činilo kako sadrži

sve stvari, a sve su se te stvari mogle vidjeti u kugli. U njoj su dobri ljudi i

učenici mogli gledati sve ono što im je Gospodin baš opisivao. Svi su oni

zabezeknuto stajali oko Isusa i gledali u globus. U globusu sam vidjela

Presveto Trojstvo, a kad sam vidjela Sina u Njemu, nisam više vidjela Isusa

na zemlji, samo je jedan anđeo lebdio kraj globusa. Kad je Isus jednom

prilikom uzeo globus u desnicu, opet mi se činilo kao da je sama njegova

ruka postala globus, u kojem su se prikazivale brojne slike, jedna za

drugom. Čula sam nešto o broju 365, kao da se odnose na dane jedne

godine, povezane s nekim slikama u globusu.

Isus je naučavao pastire kratkoj molitvi, u kojoj su se pojavljivale riječi kao

u Očenašu, a dao im je tri nakane za koje moraju naizmjence moliti. Prva

je bila da zahvale za stvaranje, duga za Otkupljenje, a treća, mislim, bijaše

za Posljednji sud. Cijela povijest stvaranja, Pada, otkupljenja, bijaše

otkrivena u slijedu slika u ovom globusu, zajedno sa sredstvima danim

čovjeku da participira u njima. Vidjela sam u globusu, sve stvari povezane

zrakama svjetla, u svezi Presvetog Trojstva, iz kojeg su sve stvari

proizlazile, ali i od kojeg su mnogi jadno otpali. Gospodin je dao pastirima

ideju o stvaranju, putem globusa, koji je proizašao iz njegove ruke. Ideju u

svezi Palog svijeta s njegovim Otkupljenjem, dao je privremenim prekidom

pokazivanja slika u globusu, nekim koncem. Kad je Gospodin držao globus

u ruci, dao im je neku ideju o Sudu. Također ih je poučavao o godini i

danima koji je sačinjavaju, kao i o povijesti Stvaranja, koliko su oni mogli

shvatiti, a onda im je pokazao kojim molitvama i dobrim djelima trebaju

posvećivati razna godišnja doba.

Kad je Gospodin završio poduke, sjajni globus sa svojim slikama nestade

kao što se i pojavio. Jadni ljudi, svladani osjetom svoje vlastite bijede, kao i

božanstvom svoga Gosta, pokazivaše znakove duboke žalosti, te se

zajedno s tri mladića, nice prostru pred Isusom, plačući i časteći ga. I Isus

je postao vrlo tužan, te je i on legao na mahovinasti brežuljak, na kojem je

bilo sjedište. Mladići ga nastojaše podići, te kad se napokon sam uspravi,

ustadoše i pastiri, te stidljivo stojeći oko njega, nastojaše saznati razlog

njegove potištenosti.

Isus im odgovori da je plakao zajedno s onima koji plaču. Tad uze jednu

hijacintu koja je divlje rasla u tom kraju (ali je bila daleko veća i ljepša

nego naše današnje), te ih upita znaju li svojstva ovog cvijeta. Reče, kad je

nebo olujno, ono čezne, vene, a njena boja postaje bljeđa, kao kad oblak

prelazi preko sunca. Također im je rekao i mnoge druge značajne stvari o

tom cvijeću i njegovu značenju. Također sam ga čula kako ga zove

nekakvim čudnim imenom, koje, rečeno mi je, korespondira s našim

imenom, hijacinta.

PREKID IDOLOPOKLONSTVA

Premda je Isus svega bio potpuno svjestan, ipak je ispitivao pastire o

bogoštovlju koje prakticiraju. Isus je bio kad dobri učitelj, koji postaje dijete

kad je s djecom. Na to mu dobri ljudi donesoše svoje bogove, izdjeljane u

obliku raznih životinja, ovaca, deva, magaraca – sve vjerne imitacije

životinja. Čini mi se da su bile od metala, sve prekrite kožama, i što je bilo

smiješno, sve su životinje bile ženke. Na njima bijahu velike vreće,

imitacije vimena, u koje su bile zataknute dojke od trske. Ove bi vreće

napunili mlijekom, na svojim bi ih blagdanima muzli, pili, te plesali i skakali

pred njima. Svatko je od svog stada izabrao najbolje i najljepše jedinke,

uzgajali ih s pažnjom, te na njih gledali kao na svete. Po ovim modelima,

ovi bi jadnici, izradili svoje bogove, te su njihovim mlijekom punili vreće-

vimena. Kad bi slavili svoju službu, donijeli bi sve svoje idole u jedan šator,

koji bijaše ukrašen za tu svrhu, te bi počeli pijančevanje, kao na

pokladama. I žene i djeca bi bili prisutni, muzli, jeli i pili, pjevali, plesali, te

se sa žarom klanjali idolima. Nisu slavili Šabat, nego su to činili dan poslije.

Kad su pogani opisali sve ovo Isusu i kad su mu pokazali sve svoje idole,

vidjela sam cijelu tu stvar kako se pojavljuje pred mojim očima. Gospodin

im objasni kakva je to bijedna sjena istinske religije, te nakon još par riječi

o tome, završi, rekavši im da on sam onaj Izabrani od stada, on je Janje od

kojeg će poteći sve mlijeko, koje će hraniti duše na spasenje.

Tad im zapovijedi da prekinu s tom idolatrijom, da žive životinje vrate u

stado, a metal od kojeg su napravljeni idoli, neka rastope i daju sirotinji.

Reče im, trebali biste podignuti oltare, na njima paliti tamjan

Svemogućemu Stvoritelju, Nebeskom Ocu, i njemu za sve zahvaljivati.

Štoviše, trebali bi moliti za dolazak Otkupitelja, a svoja dobra podijeliti sa

svojom siromašnom braćom, jer nedaleko odavde u pustinji žive tako

siromašni ljudi, da nemaju ni šatora pod kojim bi se sklonili. Sve ono što ne

mogu pojesti, kad zakolju svoju stoku, kao i kruh koji pretekne, a nije

namijenjeno za sirotinju, trebaju spaliti kao žrtvu. Pepeo trebaju razasuti

na neplodno zemljište, koje im Isus i pokaza, kako bi na njega privukli

blagoslove.

Dok je propisivao ovakve razne stvari, Isus je i objašnjavao razloge zašto

trebaju tako činiti. Tad opet aludira na Kraljeve koji su ga posjetili kad se

rodio. Narod reče, da, čuli smo da su prije 33 godine ovi Kraljevi daleko

putovali u potrazi za Spasiteljem, nadajući se da će s njim naći sve što

treba za radost spasenja. Još rekoše, ti su se Kraljevi vratili u svoje države,

te su tamo nešto promijenili u svojim bogoštovljima, i to je sve što su čuli o

njima.

Tad Isus ode s ovim pastirima obići njihova stada i kolibe, poučavajući ih

razne stvari, čak i o raznim vrstama bilja koje je tamo raslo. Obećao im je

da će im uskoro poslati jednoga, koji će ih poučavati. Uvjerio ih je da je

došao na zemlju, ne samo za Židove, kako su oni u svojoj poniznosti

predmnijevali, nego je došao i za svakog pojedinca koji je čeznuo za

njegovim dolaskom.

O onome malo, što su znali o Abrahamu, ovi su siroti pastiri izvukli veliku

korist o suzdržljivosti. Tri mladića bijahu osobito impresionirani nedavnim

čudom obasjanog globusa. Njihov odnos prema Isusu, bijaše drugačiji od

apostolskog. Služili su mu u ovisnosti, tišini, te djetinjoj jednostavnosti. Za

razliku od apostola, oni Isusu nikada nisu ništa prigovorili. Apostoli su

međutim imali i neku službu, dok su ovi mladići bili kao sirotinja, ovisni

školarci.

ISUS NASTAVLJA PUTOVANJE DO GRADA-ŠATORA KRALJEVA

Kad je Isus napustio pastire, i krenuo dalje na put, pratilo ga oko tuce

pastira. Čini se da su morali platiti neku vrstu takse, pa su sa sobom nosili

perad u košarama. Ovo je bio pust kraj, jer cijelim ovim putem nisu naišli

ni na jednu kuću. Cesta je međutim bila propisno označena, te nije bilo

šanse da se putnik izgubi. Kraj puta bijahu i stabla, koja su rađala plodove

slične smokvama, a tu i tamo bi našli bobice. Na izvjesnim mjestima,

otprilike svakih dan hoda, bijahu podignuta mjesta za odmor. Tu bijaše i

prekriven zdenac, sa stablima oko njega, a vrhovi stabala bijahu zajedno

povezani, tako da su grane činile kao neku sjenicu. Ova odmorišta imahu i

ložište za vatru, i kao neke postelje za konak. Tijekom velike podnevne

žege, Isus i mladići odsjedoše u jednom od ovakvih odmorišta, te se

okrijepiše vodom i voćem. Svaki put kad bi se ovako odmarali na

putovanju, Isus i mladići bi si međusobno oprali noge. Gospodin nikada nije

dopustio ikome da ga dotiče. Mladići, potaknuti njegovom dobrotom,

ponekad su tretirali Isusa s dječjom pouzdanošću, ali opet, kad bi se sjetili

njegovih čudesa, njegova Božanstva, bacali bi uplašene i plašljive poglede

na nj, te jedan na drugoga. Također sam često viđala, kako bi Isus nestao

pred njima, premda nije propustio da ih uputi što će sve sresti na svom

putu, te bi ih o tome i poučio.

Putovali su djelomično po noći. Kad bi se zaustavili radi odmora, mladići bi

zapalili vatru vrteći zajedno dva komada drva. Također su na kraju motke

nosili lanternu. Lanterna s vrha bijaše otvorena, a sjala je malim

crvenkastim plamičkom. Ne znam od čega se sastojao. Tijekom noći bih

ugledala divlje životinje kako ludo trče po mraku. Put je ponekad vodio

preko visokih planina, ne toliko strmih, nego više blagih. U jednom sam

polju vidjela puno redova kestenovih stabala, a ljudi su skupljali kestenje

koje je padalo sa stabala. Bilo je i drugih stabala bez lišća, ali su plodovi

još uvijek visjeli na stablima. Stabla breskve sa svojim tananim uspravnim

deblima, posađena su uglavnom na uzvisinama, te neka druga koja su

sličila našem lovoru.

Neka su odmorišta bila pod velikim smrekama, čije su grane bile tako

debele kao ruka jakog muškaraca. Međutim, većina puta bijaše kroz

pustinju, od bijela pijeska pomiješana na nekim mjestima s malim bijelim

šljunkom, a na drugim, s malim sjajnim kamenjem veličine kao ptičje jaje.

Bilo je također i velikih bazena s crnim kamenjem, kao ostacima

razlomljenih zdjelica, ili komadima ulubljene grnčarije. Neki od ovih

fragmenata imahu rupe kao pravilno prstenje ili narukvice, a lokalni ih je

narod koristio kao vaze ili plitke posude.

Posljednja planina koju su putnici prešli bijaše od siva kamenja. Na drugoj

strani putnici nađoše i gusto grmlje, iza kojeg je tekao brzi potok, oko

jednog komada obrađena zemljišta. Kraj potoka ležaše skela od povezanih

trupaca. S ovim su prešli potok, pa se uputiše k nizu koliba koje bijahu

izgrađenih na stijenju isprepletnim s mahovinom. Kolibe su imale zašiljene

krovove, a svuda oko centralne sobe bijahu odjeljci za spavanje, s

mahovinastim sjedištima i kaučima. Žitelji bijahu skromno odjeveni, a

nosili su plahte oko sebe, kao ogrtače. Na izvjesnoj udaljenosti ugledala

sam naselje od šatora, mnogo veće i jače nego ijedno koje sam tamo

vidjela. Šatori su bili podignuti na kamenitom tlu, te su bili na katove, a na

njih se dolazilo vanjskim stepenicama. Između prve i druge kolibe bijaše

zdenac kraj kojeg je Isus sjedio. Mladići su prvo oprali noge Isusu, a onda

je Isus uveden u kuću koja bijaše odvojena za strance. Ovdje su ljudi bili

vrlo dobri. Oni koji su pratili Isusa, sad ga ostaviše i vratiše se svojim

kućama, uzevši sa sobom namirnice potrebne za put.

Ova regija mahovinastih koliba bijaše dosta prostrana, a uokolo ležaše

brojna naselja kao gore opisana, među livadama, poljima, njivama i

vrtovima. Odavde se nisu vidjele velike šator palače, jer još bijahu daleko.

Ali, s vrha planine, jasno su bile vidljive. Cijela je regija bila iznimno plodna

i dražesna. Na brdima bijahu brojne grupe balzamovih stabala, koja su

davala dragocjen sok. Domaći su ga skupljali u one kamene posude, koje

su izgledale kao željezni lonci, a pronalazili su ih u pustinji. Također sam

vidjela divna žitna polja, stabljike debele kao trske, vinovu lozu, ruže,

cvijeće veliko i okruglo kao dječja glava, te drugo cvijeće osebujne

veličine. Bilo je tamo i malih potočića, premda ih bijaše malo. Voda je bila

čista i bistra. Narod je pred Isusa donio sve plodove koje su imali.

Kad im Isus reče o ljudima koji su pratili zvijezdu, oni mu rekoše, da su na

svom povratku iz Judeje, na mjestu na kojem su prvi put ugledali zvijezdu,

podigli jedan otvoreni hram, u obliku piramide. Oko nje su podigli šator-

grad, u kojem su zajedno boravili, premda su prije toga živjeli odvojeno.

Imali su sigurnost da će ih jednom Mesija posjetiti, i da će na njegovom

odlasku i oni vjerojatno napustiti ovo mjesto.

Menosr, najstariji Kralj, bijaše još živ i zdrav. Teokeno, drugi, ležaše u

postelji oboren bolešću i staračkom slabošću, nije više mogao hodati. Seir,

treći, umro je prije par godina, a njegovi ostaci bijahu perfektno očuvani,

položeni u grob, izgrađen u obliku piramide. Na godišnjicu njegove smrti,

na grob su mu dolazili prijatelji, otvarali ga, te izvodili izvjesne ceremonije

nad ostacima, kraj kojih je gorjela neprestano održavana vatra. Oni

ispitivaše Isusa o karavani koja je ostala iza njih u Palestini. U grad-šator

otposlaše glasnike, da obavijeste Mensora da im se čini da je kod njih

izaslanik židovskog Kralja, kojeg on i njegov narod toliko dugo očekuje i

žeđa.

Kad je došao čas Šabata, Isus upita imaju li jednu slobodnu kabinu koju bi

mu mogli ustupiti za službu, njemu i njegovim učenicima, a budući ovdje

ne bijaše lampi židovskog stila, oni napraviše jednu za sebe i proslaviše

svoje bogoslužje.

7. Isus svečano ispraćen od Mensora do njegova šator-dvorca

Kad su Kraljevi dobili vijest o Isusovu dolasku, načiniše velike pripreme za

njegov prijem. Krošnje stabala su povezali zajedno, da bi dobili aleju

šetnicu, te podigoše trijumfalne slavoluke. Ukrasiše ih cvijećem, voćem,

ukrasima svih vrsta, i obješenim tapiserijama. U okolicu grada su poslali

izaslanstvo od sedam ljudi, koji bijahu svečano odjeveni u bijele ukrašene

ogrtače, a na glavama im turbani s visokim perjem i zlatom izvezeni. Oni

su imali zadatak dočekati Isusa i poželjeti mu dobrodošlicu. Kad se sretoše,

Isus održa propovijed, u kojoj je govorio o pravednim poganima, koji,

unatoč nehaju, bijahu u srcu pobožni.

Grad Kraljeva bijaše tako komforan, tako bogat ukrasima, da se to ne

može opisati. Bijaše to kao prekrasno ukrašen vrt, bijaše to šator-grad.

Glavni je šator izgledao kao veliki dvorac. Sastojao se od nekoliko katova,

podignutih na kamenim temeljima. Najniži je činio guste rešetke kroz koje

ste jedva mogli gledati, a gornji se sastojaše od raznih odaja, dok su svud

uokolo bile brojne građevine s galerijama i stepenicama. Uokolo su stajali

slični šatori-palače, svi povezani šetnicama popločanim obojanim

kamenjem, ukrašenim slikama zvijezda, cvijeća i sličnih ukrasa. Ove

šetnice, tako čiste i lijepe, bijahu omeđene s jedne strane travnjacima i

vrtovima, čije su gredice pak bile pune cvijeća, nježnih stabala s lijepim

lišćem, kao mirta i lovor, te svih vrsta bobičastog grmlja i aromatična bilja.

U središtu grada, na travnatom brežuljku, podigli su velik i lijep zdenac, s

mnogo mlaznica. Nad njim su podigli krovište, poduprto kao otvorene

kolonade, oko kojih bijahu klupe i druga sjedišta. Mlaz je iz mlaznica

udarao u udaljeni središnji stup.

Iza ovog zdenca bijaše hram, sa svojim kolonadama, sadržavajući grobnice

kraljeva, a među njima bijaše i Seirov grob. Ovaj je hram s jedne stane bio

otvoren, ali je s drugih bio zatvoren vratima koja su vodila u grobnice.

Imao je oblik četverostrane piramide, ali krov mu ne bijaše tako ravan kao

u onih koje sam vidjela u početnim dijelovima Gospodinova putovanja. Oko

piramide su vodile spiralne stepenice s ogradom, a završavale su na

otvorenom. Na jednoj sam strani vidjela i šator-kuću, a tamo je mlađarija

bila poučavana. Na drugoj, ali potpuno odvojeno, djevojčice su poučavane

u raznim predmetima.

Boravišta žena bijahu zajednička, van ove ograde. Žene su živjele potpuno

odvojeno do muškaraca. Nemam riječi za opisati eleganciju toga šator-

grada, njegovu čistoću, svježinu i urednost. Građevine bijahu primjer

otvorenih zgrada, karakterističnih svojom jednostavnošću sklada.

Posvuda su bili predivni parkovi sa klupama za odmor. Vidjela sam i jedan

ogroman kavez, više kao veliku kuću nego kavez, a njemu bijahu, od dna

do vrha, perad i razne ptice. Malo dalje, vidjela sam šatore i kolibe, u

kojima stanovahu kovači i drugi radnici. Također sam vidjela staje i

ogromne livade pune krda deva, magaraca, velikih ovaca s finom vunom,

kao i krava s malim glavama i velikim rogovima, vrlo različite od naših

krava.

Vidjela sam da u tom kaju nema planina, samo brda blagih uzvisina, ne

viša od naših poganskih grobnica. Po ovim brdima, kroz neke cijevi, vršili

su bušenja u potrazi za zlatom. Ako bi se kroz cijev sa zemljom pojavili

tragovi zlata, tu bi otvorili rudnik i kopali u potrazi za zlatom. Poslije je

rudača odvožena u susjedstvo, gdje su je topili u zagrijanim pećima. Peći

nisu zagrijavali drvom, nego grudama ili nečim sličnim, smeđim i čistim, a i

to su iskopavali iz zemlje.

Mensor je bio uvjerenja da je Isus samo jedan izaslanik onog Kralja, te je

sve poduzeo da ga svečano dočeka, kao da sam Kralj Židova dolazi.

Savjetovao se s ostalim glavarima i svećenicima što učiniti, da bi se visoki

gost dobro dočekao. Ukrasili su put kojim Isus mora proći, a svi bijahu

obukli blagdansku odjeću. Sve je izvršeno s iskrenom radošću. Mensor je

sjedio na predivno okićenoj devi, a s obje strane deve visjele se kutijice.

Pratilo ga dvadesetak dostojanstvenika, neki od njih bijahu u onoj karavani

koja je išla u Betlehem. Svi su krenuli naprijed susresti Isusa, koji je dolazio

s trojicom mladića i sedmoricom glasnika. Mensorova je pratnja pjevala

neku svečanu pjesmu, baš onako kako su pjevali prije tridesetak godina.

Menosr, najstariji od Trojice Kraljeva, imao je smeđu put, a nosio je visoku

okruglu kapu, urešenu nekom vrstom bijele napuhane trake, te bijeli plašt

izvezen zlatom. Kao znak časti, na čelu povorke su nosili barjak. Činio se

kao konjski rep privezan na motku. Put je vodio kroz aveniju preko divnih

livada, tu i tamo s bujnom bjelkastom mahovinom, koja je blistala kao

načičkane gljive pod zrakama sunca.

Napokon procesija dođe do zdenca, iznad kojeg bijaše hram od zelenila ili

to bijaše divno aranžirano zelenje. Tu Mensor siđe s deve, te tu čekaše

Gospodina koji se približavao. Jedan od sedmorice glasnika, otrča naprijed,

kako bi obavijestio Mensora da Isus dolazi. Kutije s deva sad bijahu

otvorene, a oko zdenca na jednom velikom tepihu, bijahu raširene

veličanstveno urešene tkanine, odjeća, zlatni vrčevi, plitice i posuđe puno

voća. Mensor, pogrbljen od starosti, podržavan dvojicom iz svoje pratnje, a

kraj njega njegov sluga, tako dočekivaše Isusa. Cijela je njegova pojava

odisala poniznošću.

U desnici je držao dugi štap, urešen zlatom, a na vrhu štapa bijaše žezlo.

Kad ugleda Isusa, osjeti, baš kao prije u Spilji, neki unutarnji poticaj, da

onda prvi od Tri Kralja, klekne pred njim. Došavši sa svojom pratnjom pred

Isusa, opet se prostru pred njim, ali Isus ga podiže. Tad starac naredi da

donesu darove, te ih pokaza Isusu, koji ih preda učenicima. Isus je uistinu

prihvatio divnu odjeću, premda je nikad nije odjenuo. Sam je starac predao

devu Isusu, ali Isus zahvali, ali nije prihvatio dar.

Tad uđoše pod sjenicu. Mensor pokaza Isusu svježu vodu u koju je ulio

neku vrstu soka iz male pljoske, te svježe voće u malim zdjelama. Na

neopisivo ponizan, djetinjast i prijateljski način, Mensor ispitivaše Isusa o

Kralju Židova, jer je još uvijek smatrao Isusa izaslanikom, premda si nije

mogao objasniti svoja unutrašnja stremljenja i nadahnuća. Njegova je

pratnja razgovarala s mladićima, te zaplakaše od sreće, kad su od

Eremenzeara čuli, da je on sin jednoga od onih podanika Kraljeva, koji je

ostao iz one karavane, te se nastanio u Betlehemu. Po svojoj drugoj

supruzi Keturi, taj je podanik bio Abrahamov potomak.

Kad su krenuli prema šator-gradu, Mensor zaželi da se Isus popne na

njegovu devu, ali Isus inzistiraše da pješači, a on i tri mladića, stadoše na

čelo kolone. Za oko sat vremena stigoše do golema okrugla dvorišta, gdje

je bila Mensorova palača, sa svojim depandansama, a uokolo bijahu zidine

po kojima su bile razapeta bijela šatorska platna. Pod slavolukom, pred

ulazom, Isusa i učenike dočekaše djevojke u blagdanskoj odjeći. Pošle su

naprijed, dvije i dvije, a nosile su košare pune cvijeća, kojeg su bacale i

sterale po putu kojem je Isus prolazio.

Staza je vodila kroz aveniju nadsvođenu krošnjama stabala. Djevojke su

bile odjevene u bijele haljine, a na nogama im špicaste sandale. Na glavi

su imale nekakve bijele trake, koje su fino omotale. Oko vrata, ruku i oko

prsiju, nosile su cvjetne vjenčiće, ili vijence od šarene vune i blistava perja.

Bile su vrlo čedno odjevene, premda nisu nosile veo.

Sjenovita aleja je završavala mostom, koji je vodio preko bedema, ili

potoka, u veliki vrt, oko kojeg je potok tekao. Ispred mosta bijaše podignut

urešeni visoki slavoluk, pod kojim su Isusa dočekala petorica svećenika,

odjeveni u bijele plašteve s dugim resama. Njihova nošnja bijaše bogato

urešena čipkom, a s desna ramena preko prsiju, sve do zemlje, imahu

široku traku, kao pojas. Na glavi su imali nazubljenu krunu, na čijoj je

prednjoj stani bio medaljon, kao malo srce iz kojeg je ruža rasla. Dvojica

od njih su nosila vatru i zlatni tanjur, na kojem su zapalili nešto tamjana.

Isus je sve ove počasti primio mirno, baš onako kako je poslije učinio na

Cvjetnici.

Veličanstveni je vrt bio natapan mnogim potočićima, a kraj staza su bile

trokutaste gredice, obrubljene kamenjem, pune cvijeća. Staza je bila

popločana finim kamenjem, složenom u razne likove, a vodila je do drugog

mosta. Grmlje u vrtu bijaše obrezano u razne likove, životinja i ljudi.

Vanjski red je formiran od visokih stabala, ali unutrašnji bijaše od manjih,

rjeđih vrsta, te tamo bijaše puno zasjenjenih mjesta za odmor.

Kad su prešli drugi most, put je vodio posred velika okrugla mjesta, koji je

predstavljao centar velikog dvorišta. Tamo je na nekom malom uzvišenju

bio bunar, a nad njim podignuta otvorena građevina, kao neki mali hram.

Krov bijaše pokriven kožama, a počivao je na vitkim stupovima. Cijeli je

otok bio kao neki predivni vrt, a nasuprot njemu uzdizaše se veliki

kraljevski šator.

Kad je Isus prešao drugi most, dočekali su ga mladići, svirajući u frule i

tamburine. Stajali su kraj mosta u nekom niskom pravokutnom šatoru.

Mora da bili neka vrsta tjelesne straže, jer su nosili kratke mačeve, a i

stajali su kao straža. Na glavi su imali kape urešene nečim kao perje. S njih

su još visjeli i razni drugi ornamenti, kao na primjer veliki štit u obliku

polumjeseca, na kojem bijaše urezbareno lice čovjeka.

Kolona stade ispred malog humka sa zdencem. Kralj sjaše s deve, te

povede Isusa i učenike k zdencu, na kojem bijaše mnoštvo mlaznica,

jednih iznad druge, sve od sjajna metala. Kad bi okrenuli slavinu, potekla

bi voda u mlazu, te se odlijevala kanalima niz humak sve do cvjetnih

lijeha. Svud oko zdenca bijahu sjedala.

Učenici opraše Isusu noge, a onda on njima. Od drugog mosta vodila je

nadsvođena staza do velikog okruglog prostora, u kojem bijahu Mensorov i

Teokenov šator-dvorac. Na jednoj strani šator-dvorca bijaše u prostranu

prostoru oko humka sa zdencem neki hram, oblika četverostrane piramide.

Bio je visok kao sami šator-dvorac, a imaše i kolonade. U njima pak bijahu

ulazi koji su vodili do grobnica Kraljeva. Oko piramide-hrama bijaše niz

spiralnih stepenica, koje su vodile do samog vrta. Između hrama i humka

sa zdencem, gorjela je vječna vatra u nekoj jami, koja bijaše prekrita

metalnim pokrovom, na kojem bijaše lik s malom zastavom u ruci. Vatra je

stalno poticana, nije se dozvoljavalo da se ugasi. Bio je to neki bjeličast

plamen, a nije se dizao iznad ruba jame. Svećenici su često u jamu bacali

komade nečega što su iskopavali iz zemlje.

Šator-dvorac Kraljeva bijaše nekoliko katova visok. Prizemlje bijaše rijetko

s pregradama, tako da ste mogli vidjeti kroz cijeli šator. Bilo je puno malog

grmlja i biljaka, a služilo je kao vrt za Teokena koji više nije mogao hodati.

Posvuda po šatoru, od dna do vrha, bijahu prekrite stepenice i galerije. Tu i

tamo bijahu otvori kao prozori, premda ne bijahu simetrično raspoređeni.

Krov šatora imaše nekoliko zabata, svi ukrašeni zastavama, na kojima

bijahu zvijezde i mjeseci.

Nakon što su se malo zadržali na zdencu, Isusa ispratiše kroz prekrivenu

šatorsku aveniju do dvorca, te ga uvedoše u veliku osmerokutnu dvoranu.

U centru se uzdizao glavni stup, a oko njega bijahu manji okrugli odjeljci, u

koje ste mogli spremiti razne stvari. Zidovi su bili prekriti šarenim

tapiserijama, na kojima bijahu slike cvijeća i dječaka koji drže pehare. I

podovi bijahu prekriveni tepisima.

Isus zamoli Mensora da ga odmah odvede do Teokenova groba. Grob

bijaše u rešetkastoj podzemnoj sobi blizu malog vrta.

Isus je počivao na ojastučenom kauču, gledajući obroke koje su mu

servirali u prelijepim zdjelicama. Obroci bijahu divno aranžirani. Bijaše tu

povrća, divna i delikatesna, složena na pliticama tako da tvore sliku vrta.

Bijaše žuto, rebrasto, vrlo veliko, okrunjeno vijencem od lišća. Posebno

divno izgledaše medno saće. Isus je jeo samo kruh i voće, a pio je iz čaše

koja se dosada nije koristila. Ovo je bilo prvi puta da sam vidjela kako Isus

jede s poganima. Viđala sam ga da poganima cijele dane propovijeda, ali

nikada nije sudjelovao u potpunom obroku.

Tijekom obroka Isus poučavaše, te najzad reče svom domaćinu, da nije

nikakav Mesijin izaslanik, već da je sami Mesija. Kad oni ovo čuše, u

suzama se prostru nice pred njim. Mensor je posebno plakao, pun emocija.

Nije se mogao suzdržati od ljubavi i poštovanja, a nikako nije mogao

shvatiti kako mu se Isus mogao tako skriti, toliko se spustiti-poniziti. Ali mu

Isus reče, da nije došao samo radi Židova, nego radi i pogana, da je došao

za sve one koji vjeruju u njega. Tad ga oni upitaše, nije li vrijeme da oni

napuste svoju domovinu i slijede ga u Galileju, jer, uvjeravaše ga, oni su

spremni na takav potez. Ali Isus im reče da njegovo Kraljevstvo nije

ovosvjetsko, te da bi se i oni sablaznili, da bi se i oni pokolebali u vjeri, ako

bi ga vidjeli kako će završiti, kako će ga Židovi prezreti i bičevati. Ove riječi

njegovi domaćini nisu mogli razumjeti, te ga upitaše kako tako dobre

stvari mogu završiti tako loše, zašto dobri moraju puno patiti. Tad im Isus

objasni, da će oni koji uživaju na zemlji, posije morati zbog toga položiti

račune, te da je ovaj život, život pokore.

Kraljevi su nešto znali o Abrahamu i Davidu, a kad Isus progovori o svojim

precima, oni doniješe neke drevne knjige, te u njima potražiše, da vide da

li možda i oni sami vuku porijeklo od iste rase. Knjige su bile oblika pločica,

otvorene u cik cak obliku, kao neki uzorci. Ovi su pogani bili kao djeca,

spremni učiniti sve što im se reče. Znali su da je obrezanje propisano od

Abrahama, te upitaše Isusa trebaju li se i oni obrezati. Isus im reče da to

više nije potrebno, da su oni već obrezali svoje zle sklonosti, i da će još

puno toga sličnoga učiniti.

Tad mu oni rekoše da ponešto znaju o Melkisedeku i njegovoj žrtvi kruha i

vina, te rekoše da i oni sami imaju žrtvu malih kruhova i neke vrste

zelenog likera. Kad bi to žrtvovali govorili bi nešto kao: 'Tkogod me jede i

tko je pobožan, imati će sve vrste blagostanja.' Isus im reče da je

Melkisedekova žrtva bila tip Najsvetije Žrtve, a da je On sam ta Istinska

Žrtva. Tako su ovi pogani, premda uronjeni u mnoštvo mraka, sačuvali

mnoge forme istine.

Ne znam je li to bilo noć prije nego je Isus došao, ili na samu noć Isusova

dolaska, kad sam vidjela posvuda po okolnim putevima osvijetljene kugle

u kojima bijahu lampe. Kugle su bile na motkama, a iznad kugle bijahu

postavljene nekakve krune, koje su svjetlucale kako dijamanti. Sve je bilo

briljantno osvijetljeno.

8. Isus u hramu Kraljeva. Gozba na blagdan pojavka zvijezde

Gospodinov prvi posjet hramu Kraljeva, dogodio se po danu. Iz dvoraca su

ga tamo otpratili svećenici, i to u svečanoj procesiji. Nosili su visoke kape.

S jednog ramena pružala se vrpca s brojevima na srebrnim štitovima, a s

drugog je visjela duga traka. Cijeli put do hrama bijaše ukrašen

draperijama, a svećenici bijahu bosi. Tu i tamo oko hrama, bijahu

tjeskobne žene, ne bi li ugledale Gospodina. Imale su male suncobrane,

male kanopije na motci, kako bi se zaštitile od sunca. Kad se Isus pojavi u

daljini, one ustadoše, te se pokloniše do zemlje.

Usred hrama uzdizaše se stup, a s njega su se rožnjaci pružali na četiri

zida, a najvišoj točci bijaše kotač sa zvijezdama i globusima, a to se

koristilo tijekom religijske ceremonije.

Svećenici pokazaše Isusu repliku Spilje rođenja, koju su dali izraditi nakon

svog povratka iz Betlehema. Bila je baš onakva kakvu su je vidjeli pod

svjetlom zvijezde, potpuno zlatna, okružena pločama od istog metala, isto

u oblicima zvijezde. Djetešce, također bijaše u zlatu, sjedilo je u jaslama,

baš kao u Betlehemu, na crvenom pokrivaču. Ruke mu prekrižene na

prsima. Čak su i slamu u jaslama prikazali. Iza djetetove glave bijaše mala

bijela kruna, ali ne znam od čega su je napravili.

Osim ovih jaslica, tamo u hramu ne bijaše drugih predmeta. Na zidu je

visio dugi svitak, ili neka ploča. Na njem je bilo ispisano sveto pismo, a

slova su bila kao neki simboli. Između stupa i jaslica stajaše mali oltar s

otvorima sa strane, a oni su oko njega špricali vodu nekakvim četkicama,

baš kao mi svetu vodu. Također sam vidjela posvećenu granu, s kojom su

izvodili sve vrste ceremonija, također neke male ovalne kruhove, kaleže,

te plitice na kojima bijaše žrtvovano meso. Dok su oni to sve pokazivali

Isusu, on im je osvjetljavao istinu ili pobijao razloge koje su oni navodili,

zašto su to koristili.

Također su odveli Isusa do groba Kralja Seira i njegove obitelji, koji bijaše u

podrumima, u hodniku koji je okruživao piramidalni hram. Grobovi su

izgledali kao ležaji usječeni u zid. Tijela su ležala u dugim bijelim odorama,

a predivni zastori visješe s njihovih grobnica. Vidjela sam njihova polu

pokrivena lica, te njihove ruke, gole i bijele kao snijeg. Ali, ne znam jesu li

to bile samo njihove kosti ili su bile prekrite s osušenom kožom, jer sam

vidjela da su ruke duboko izbrazdane. Ove podzemne grobnice bijahu

skroz prikladne, a u svakoj je grobnici bio i panj. Svećenici su donosili

vatru u palili tamjan. Svi su plakali, osobito stari Kralj Mensor, koji je

plakao kao dijete.

Isus priđe ostacima i progovori o mrtvima. Teokeno, govoreći Isusu o

Seiru, reče, da se često golubica viđala na grani stabla, prema njihovu

običaju, zatakli su je za vrata svoje grobnice, pa upita što to znači. Isus mu

odgovori pitanjem, u što je Seir vjerovao. Na ovo Teokeno odgovori:

'Gospodine, njegova vjera bijaše kao i moja. Nakon što smo počeli častiti

Židovskoga Kralja, Seir je sve do smrti želio, da sve što misli i čini, sve što

ga zadesi, da bude prema volji toga Kralja.' Na to mu Isus reče, golubica

na grani označava, da je Seir kršten krštenjem želje.

Isus uze od njih pločicu s likom janjeta koje počiva na Knjizi sa sedam

pečata, a mala mu zastava iznad ramena, te ih nagovaraše da naprave

jedan ovakav model, te da ga postave na stup, nasuprot jaslica.

Od svoga povratka iz Betlehema, Kraljevi su svake godine slavili tri dana

spomen blagdan u čast toga, jer su 15 godina prije Kristova rođenja vidjeli

zvijezdu, u kojoj je bila slika Djevice koja drži u jednoj ruci žezlo, a u drugoj

vagu, s klasom žita na jednoj plitici i grozdom na drugoj. Tri dana bijahu u

počast Isusu, Mariji i Josipu. Također su štovali svetog Josipa na poseban

način, jer ih je dočekao tako ljubazno i dražesno.

Sad je baš bilo za njihovu godišnju feštu, ali u svojoj poniznosti, u

prisutnosti Gospodina, htjeli su prestati izvoditi uobičajene ceremonije, pa

ga moljaše da ih umjesto toga pouči. Ali Isus im reče da moraju slaviti svoj

blagdan, da se ne bi narod zbog toga sablaznio.

Mnoge sam stvari vidjela povezane s tom religijom. Imali su tri lika u formi

životinja, koje su postavili oko hrama. Jedan je bio zmaj s velikim raljama,

drugi, pas s velikom glavom, a treći, ptica s dugim nogama i vratom, skoro

kao roda, samo što je imala kraći kljun. Mislim da ovi likovi nisu štovani

kao božanstva. Oni su služili samo kao simboli izvjesnih vrlina. Zmaj je

predstavljao zlo, tamnu stranu ljudske prirode. Pas, koji je imao lik i u

zvijezdama, predstavljao je vjernost, zahvalnost i živost, a ptica je bila

predstavnik sinovske ljubavi. Likovi su također utjelovljavali neke duboke

misterije, ali ne mogu se sad sjetiti koje. Ali znam dobro, da tamo ne bijaše

nikakve idolatrije, nikakva odvratnost ne bijaše povezana s time. Oni

bijahu utjelovljenja velike mudrosti i poniznosti, duboke meditacije na

divne Božje stvari. Nisu bili izrađeni od zlata, nego od nečega tamnijeg,

nešto kao oni fragmenti koji su korišteni za topljenje rudače, ili to možda

bijahu ostaci nakon toga procesa. Ispod lika zmaja, pročitala sam pet slova

AASCC, ne sjećam se baš točno. Psu je bilo ime Sur, a ime ptice sam

zaboravila.

Oko hrama, na četiri razna mjesta, četiri su svećenika držala propovijedi

narodu. Vidjela sam kako otvaraju usta zmaju i istovremeno govore: 'Da je

kojim slučajem, ovakav zloban i strašan, živ i da nas hoće progutati, tko bi

nam, osim Svemogućega Boga, mogao pomoći?' – a Bogu su dali neko

posebno ime, kojeg se sad ne mogu sjetiti. Tad su rekli da se skine kotač

sa svoga mjesta, stavili ga na oltar, u neko postolje, a jedan ga je svećenik

okretao. Bilo je nekoliko obruča jedan u drugome, svi obješeni nekim

šupljim zlatnim kuglama, koje su svjetlucale i treperile kod svakog okreta,

tako prikazujući razne zvjezdane konstelacije. Ovo okretanje je narod

pratio pjesmom, nekako ovakvog refrena: 'Što će biti od svijeta, ako Bog

prestane pokretati zvijezde?' Nakon toga je slijedilo prikazanje žrtve pred

zlatnim djetetom Kristom u jaslicama, te paljenje tamjana.

Isus im naredi da ubuduće prestanu s ovim životinjama, neka poučavaju o

ljubavi, milosrđu prema bližnjem, te o otkupljenju ljudske rase, jer

ubuduće, trebaju častiti Boga u Njegovim stvorenjima, davati mu hvale, te

samo Njega častiti.

Uvečer, prvoga od ta tri blagdanska dana, za Isusa je započeo Šabat, stoga

se on s trojicom mladića povuče u udaljeni odjeljak šatora-dvorca, kako bi

ga proslavio. Sa sobom su ponijeli bijele haljine, skoro kao ukopne odore.

To su odjenuli, opasali se pojasom ukrašenim slovima i epoletama, koje su

kao štolu prekrižili na prsima. Stol je bio prekrit crvenim i bijelim

stolnjakom, a na njemu bijaše sedmerokraki svijećnjak. Kad je molio, Isus

je stajao između dvojice mladića, a treći je bio iza njega. Nijedan poganin

nije bio prisutan.

Tijekom cijeloga Šabata, svi su pogani bili zajedno okupljeni u prostoru oko

svoga hrama, muškarci, žene, omladina, djeca, svi su imali svoj red

sjedala. Nakon što je Isus završio proslavu Šabata, ode k poganima, a tad

sam svjedočila predivnom prizoru. Usred ženskog kruga, bijaše lik zmaja.

Žene su bile razno odjevene, svaka prema svome rangu. Najsiromašnije su

nosile duge plašteve preko vrlo proste kratke haljine. Otmjenije su bile

odjevne baš kao ona koju sam sad vidjela da je stala pred zmaja. Bila je to

robusna žena, od oko trideset godina. Pod dugim plaštem, kojeg je odložila

ustranu kad je sjela, nosila je uštirkanu naboranu tuniku i jaknu vrlo

pripijenu uz vrat i prsa, urešenu sjajnim draguljima i tankim lancima. Od

ramena do lakta visjeli su krajevi kao polu-rukavi, a ostatak ruke bijaše

prekrit čipkom i narukvicama. Na glavi je imala pripijenu kapu koja je

sezala do očiju, djelomično joj prekrivajuću obraze i bradu, a posvuda po

kapi bijahu perja. S ušiju do prsa visjeli su joj mnogi tanki ukrašeni lanci.

Prije nego su svećenici započeli propovijedati, žena poticana od mnogih,

stade pred zmaja, baci se nice i poljubi zemlju. Ovo je izvela sa značajnim

entuzijazmom i čašćenjem. Taj tren Isus istupi usred kruga i upita zašto je

to učinila. Ona reče da je zmaj budi svako jutro prije zore, tad se okrenem

prema njegovom kipu i poklonim se pred svojom postoljem, časteći ga.

Tad Isus reče: 'Zašto se bacaš nice pred sotonom? Tvoju je vjeru zaposjeo

sotona. Istina je da ćeš biti probuđena, ali ne od sotone. Anđeo će te

probuditi. Gle, koga častiš!'

Taj tren, tamo pred ženom i pred cijelim narodom, stade jedan duh u

obliku kipa, suh i crvenkast, s očitim, ali i prikrivenim likom. Žena odstupi

sa strahom u očima. Isus pokaza na ovog duha i reče: 'On je onaj koji te

uobičajeno budi, ali svaki čovjek ima i dobrog anđela. Prostri se pred njim i

slijedi njegov savjet!' Na ove Isusove riječi, svi ugledaše predivan sjajni lik,

kako lebdi kraj žene. Žena se drhteći prostru pred njim. Sve dok je sotona

stajao kraj žene, dobri je anđeo ostajao iza nje, ali kad je sotona nestao,

anđeo je došao naprijed. Žena, sva osupnuta osjećajima, vrati se na svoje

mjesto. Zvala se Kupes. Poslije je bila krštena od Tome, uzela ime Serena,

te postala mučenicom i čašćena kao sveta.

Pred predvorjem u kojem je bio kip ptice, okupila se mladež, muška i

ženska, a Isus im održa propovijed. Upozori ih da ispune svakodnevnu

porciju ljubavi, i prema čovjeku i prema životinjama, koje su niže od

čovjeka, jer ima među njima nekih koji obožavaju svoje roditelje, a neki

više vole životinje od svoga brata bližnjega.

Zadnjeg dana blagdana, Isus je želio održati propovijed u hramu

svećenicima i Kraljevima, te svem narodu. Da bi ga i vremešni Teokeno

mogao čuti, Isus s Mensorom ode do njega, te mu zapovjedi da ustane i da

ga slijedi. Isus ga uze za ruku, a Teokeno, ništa ne sumnjajući, odmah

ustade i prohoda. Isus ga odvede do hrama i otada je Teoekeno mogao

hodati. Isus naredi da se sva vrata piramidalnog hrama otvore, kako bi ga

sav narod izvana mogao čuti i vidjeti.

Isus je ponekad poučavao i izvan hrama, među muškarcima i ženama,

omladinom i djevojkama, te djecom, opisujući im mnoge prispodobe koje

je već prije pričao Židovima. Njegova ga je publika mogla prekidati i

postavljati pitanja, jer im je on tako rekao da mogu činiti. Ponekad bi Isus

pozvao nekog da glasno pred svima izrekne svoje sumnje koje ga muče,

jer je Isus dobro znao misli svakoga u publici. Među pitanjima koje su

postavili bijahu i ova: Zašto nije uskrsnuo nijednoga mrtvaca, zašto nije

nikoga ozdravio, kao što to inače Kralj Židova čini? Isus odvrati da nije

učinio takovih čudesa među poganima, ali da će im poslati neke ljude koji

će činiti i veća čudesa, te da će kroz kupelj krštenja postati čisti. Reče,

trebali biste, dok to vrijeme ne dođe, s pouzdanjem povjerovati mojim

riječima.

Tad Isus održa propovijed samo svećenicima i Kraljevima. Reče im da

štogod je u njihovoj nauci nosilo prividni lik istine, ustvari bijaše čista laž, a

sami im je demon davao te forme. Čim se dobri anđeo povuče, naprijed

stupa sotona, kvari bogoštovlje, te ga podvrgava sebi i vodi. Isus nastavi,

častili ste sve te likove, kojima ste mogli pripisivati neku ideju snage, i iz

toga štovanja ispustili ste mnoge stvari nakon svog povratka iz Betlehema.

Sad međutim, morate prestati s tim kipovima životinja, trebate ih rastopiti,

te im nabroji ljude kojima bi se trebalo dati novac kad se to željezo proda.

Sve vaše štovanje, sve vaše znanje, Isus reče, ne vrijedi ništa. Morate

uračunati ljubav i milosrđe, bez pomoći tih kipova, te zahvaljivati Ocu

Nebeskom što ih je milosrdno pozvao na spoznavanje Njega. Isus im obeća

da će im poslati jednoga koji će ih potpuno poučiti, te ih uputi neka uklone

kotač sa zvijezdama.

Kotač je bio velik kao poveći kolski, a imao je sedam koncentričnih obruča,

neki iznad njega, a neki ispod, a na svima bijahu obješeni globusi iz kojih

su izbijale zrake. Središnja točka imaše i veliki globus, a predstavljao je

Zemlju. Na obodu kotača bijaše 12 zvijezda, u kojima opet bijaše mnoštvo

drugih slika, sve blještave i titrave. Među njima sam vidjela jednu koja je

prikazivala djevicu sa zrakama koje joj izbijaju iz očiju, te se igraju oko

njenih usta, dok joj se na čelu svjetluca drago kamenje. Druga slika

prikazivaše neku životinju s nečim u ustima, a to je emitiralo zrake. Ali,

nisam sve mogla jasno razaznati, jer se kotač stalno okretao. Svi ti likovi

nisu bili stalno vidljivi, jer su ponekad nestajali, kako se kotač okretao.

Isus im zaželi ostaviti nešto kruha i vina koje je blagoslovio. Svećenici su

morali po njegovim naredbama, pripremiti neku vrstu finog bijelog kruha,

kao male kolače, te male vrčeve nekog crvenog napitka. Isus je opisao

oblik posude u kojoj će to sve čuvati. Bila je kao veliki mužar, imala je dvije

ručke, te poklopac s izbočinom, a iznutra bijaše podijeljena na dva

odjeljka. Kruh se čuvao u gornjem, a u donjem, koji je imao mala vratašca,

čuvao se mali pehar s napitkom. Vanjština posude blještaše kao srebro, a

iznutra bijaše žuta.

Isus postavi kruh i vino na mali oltar, pomoli se, te blagoslovi, dok su

svećenici i dva Kralja klečala pred njim, ruke im prekrižene na prsima. Isus

se pomoli nad njima, položi ruke na njihova ramena, te ih pouči kako da

obnavljaju zalihe kruha. Isus je izrezao za njih kruh u male kriške, te ih

pouči kako da blagoslivljaju. Za njih ovaj kruh i vino trebaju biti simbol

svete Pričesti.

Kraljevi su imali neko poimanje o Melkisedeku, te upitaše Isusa o značenju

njegove (Melkisedekove) žrtve. Kad je Isus za njih blagoslovio kruh, dao im

je ideju o njegovoj Muci i Posljednjoj večeri. Reče im, trebali biste prvi put

napraviti žrtvu kruha i vina na godišnjicu blagdana Jaslica, a poslije toga

još tri puta u godini, ili svaka tri mjeseca, ne mogu se baš točno prisjetiti.

Sutradan je Isus opet poučavao u hramu, gdje su svi bili okupljeni. Isus je

ulazio i izlazio iz hrama, dopuštajući grupama ljudi da idu jedna do druge.

Pozvao je i žene i djecu da pristupe, i da mu se obraćaju, a poučio je majke

kako da odgajaju svoju djecu i kako da ih nauče moliti. Ovo je bilo prvi put

ovdje, da sam vidjela kako su se mnoga djeca okupila oko Isusa. Dječaci su

nosili kratke tunike, a djevojčice ogrtače. Bijahu prisutna i djeca obraćene

gospođe. Ona bijaše vrlo ugledna osoba, a njen zaručnik bijaše visoki

dostojanstvenik, blizu kralja Mensora. S njom je imao desetoro djece. Isus

ih blagoslovi, polažući ruku na njih, ne na glavu, kao što je činio židovskoj

djeci, već na rame.

Isus pouči ljude o svojoj misiji, te o svome približavajućem kraju, te im

reče, kako Židovi ne znaju da je on došao k njima. Reče, poveo sam sa

sobom ove mladiće, da vas ne sablaznim svojim riječima, a oni su vrlo

poučljivi mojim riječima. Židovi će me ubiti, a ja neću pobjeći. Ali, opet,

želio sam vas posjetiti, jer ste vi posjetili mene, vjerovali u mene, nadali se

u me, i ljubili me. Isus ih nagovaraše da zahvaljuju Bogu što nije dopustio

da budu potpuno zaslijepljeni idolatrijom, što im je dao istinsku vjeru u

Njega, i milost da sačuvaju Njegove zapovijedi.

Ako ne griješim, Isus je govorio i o vremenima svoga povratka svome

Nebeskom Ocu, kada će im poslati svoje učenike. Rekao im je i da će sići

dolje do Egipta, gdje je kao dijete bio sa svojom Majkom, jer i tamo ima

dobrih ljudi koji ga poznaju još od djetinjstva. Međutim, tamo će ostati

potpuno skriven i nepoznat, pošto tamo ima Židova koji bi ga rado uhitili i

isporučili njegovim neprijateljima, ali njegovo vrijeme još nije došlo.

Pogani nisu mogli shvatiti Isusova ljudska predviđanja. U svojoj djetinjoj

jednostavnosti, pitali su se: 'Kako mu mogu uraditi takve stvari, budući je

on istinski Bog!' Isus odgovori na njihove misli, rekavši im da je on i čovjek,

da ga je Otac poslao da vrati natrag sve raspršene, da kao čovjek, može

trpjeti i biti proganjan od ljudi, kada dođe njegov čas, i stoga jer je i čovjek,

on može biti tako prisan s njima.

Isus ih opet upozori da prekinu sa svim vrstama idolatrije, i da se

međusobno ljube. Govoreći o svojoj Muci, progovori im o iskrenoj ispovjedi.

Reče, trebali biste prestati sa svojom pretjeranom brigom o bolesnim

životinjama, i svoju ljubav usmjeriti prema svojim susjedima, braći ljudima,

pomažući im i u duši i u tijelu. A, ako u njihovom susjedstvu nema

potrebitih ljudi, trebali bi potražiti takve ljude, ići ako treba i daleko, te

moraju moliti za svoju siromašnu braću. Isus im reče da sve ono što učine

potrebitima, čine njemu, te im dade shvatiti, da niže životinje ne smiju

okrutno tretirati. Ovi su pogani imali cijele šatore pune bolesnih životinja

svih vrsta, kojima su čak izradili i male postelje. Osobito su voljeti pse, od

kojih sam vidjela neku veliku vrstu, s ogromnom glavom.

DOLAZAK VOĐE NEKOG ČUDNOG PLEMENA

Isus je već neko vrijeme poučavao ove pogane, kad vidjeh dolazak neke

karavane s devama. Stala je i ostala na izvjesnoj udaljenosti, dok je samo

jedan starac, stranac i vođa tog plemena, sišao s deve i počeo prilaziti.

Pratio ga je jedan postariji sluga, kojega je izuzetno cijenio, a obojica

stadoše malo podalje od okupljena naroda. Nitko ih nije zamijetio, sve dok

Gospodin ne završi propovijed i ne povuče se sa svojom pratnjom u šator,

kako bi se okrijepio.

Tad je Mensor primio stranca, te ga uveo u šator. Poslije su ova dvojica

otišla svećenicima, rekavši im da ne mogu povjerovati da je onaj Isus

obećani Židovski Kralj, jer je tako prisno razgovarao s njima. Reče, koliko

znam, Židovi imaju jednu Škrinju u kojoj je njihov Bog, i njoj se nitko ne

može približiti, pa stoga ovaj Čovjek, ne može biti njihov Bog. Stari sluga

također reče neke kriva shvaćanja o Utjelovljenju i Mariji, premda su i on i

njegov gazda bili dobri ljudi. I ovaj je kralj vidio zvijezdu, ali je nije slijedio.

Puno je govorio o svojim bogovima, koje je izuzetno cijenio, te reče kako

su mu naklonjeni, te da su mu donijeli sve vrste sreće. Opisa im i incident

koji se dogodio tijekom rata, kojeg je nedavno vodio, a u kojem su mu

njegovi bogovi pomogli, te su za njega i njegova starog slugu donijeli neke

vijesti.

Ovaj je kralj bio svjetlije puti od Mensora, odjeća mu bijaše kraća, a okrugli

turban na glavi ne toliko velik. Bio je vrlo privržen svojim idolima, a

jednoga je uvijek nosio sa sobom na devi. Bio je to lik s mnogo ruku, a u

stomaku mu bijaše rupa, u koju su stavljali prikazane darove. U njegovoj

karavani bijaše i nekoliko žena, a karavana ukupno imaše tridesetak ljudi.

Što se njega tiče, on bijaše malo bedast. Na svog starog slugu gledaše kao

na mudraca, ustvari, štovao ga je kao proroka. Baš ga je on i potakao na

ovo putovanje, da bi mu pokazao, kako reče, Najvećega od svih bogova,

ali Isus ne odgovaraše njegovom zamišljaju.

Ono što je Gospodin rekao o milosrđu i blagoslovima vrlo mu se svidjelo,

jer je i sam bio vrlo milosrdan. Reče da na to gleda kao na najveći zločin,

to što se zanemaruje brat čovjek, radi životinja, koje su toliko niže od

čovjeka.

Poslije je priređena gozba za stranca, ali Isus ne bijaše prisutan. Nisam ga

čak vidjela da je i razgovarao s ovim strancem. Kralj se zvao Acikus. Stari

sluga bijaše astrolog. Bijaše odjeven kao prorok, u dugu haljinu s pojasom,

koji imaše mnoštvo uzlova na sebi. Turban mu imaše mnogobrojne bijele

korde i uzlove, koji visješe s njega. Čini se da je napravljen od pamuka.

Čovjek je imao dugu bradu.

Vođa i njegovi sunarodnjaci imaše svjetliju put od stanovnika ovih krajeva.

U ove su krajeve dolazili već nekoliko godina. Žene i njihove pratilje

ostadoše kraj ženskih šatora. Dva su dana putovali do ovih pogana. Nisam

vidjela da im se Isus obraća, ali sam ga čula kako veli da će oni doći do

spoznanja istine, te pohvali kraljevu sućut prema braći ljudima. Čula sam

imena koja su zvučala kao Ormusd i Zorosdat. Muž one obraćene gospođe

Kupe, bijaše Mensorov brat. Kao mladić je pratio svoga ujaka u Betlehem.

On i Kupa bijahu žuto smeđe puti, a obadvoje bijahu Jobovi potomci.

I kad je pao mrak Isus je poučavao oko hrama. Cijelo je mjesto bilo

briljantno osvijetljeno, a cijeli je hram blistao od svjetla. Svi ljudi iz regije

bijahu skupa okupljeni, stari i mladi, muškarci i žene. Na Isusovu prvu

preporuku odmah su uklonili idole. Ali, sad sam vidjela nešto u hramu, što

prije nisam zamijetila. Gore uz krov, vidjela sam cijeli okrug blještavih

zvijezda, a među njima bijahu sjajni mali vrtovi i potoci i grmlje, a sve je

postavljeno vrlo visoko u hramu, te obasjano svjetlom. Ovo je bio najdivniji

izum, a pojma nemam kako su to napravili.

9. Isus napušta šator-grad i odlazi posjetiti Mensorova nećaka Azarju

Isus napusti šator-grad Kraljeva prije zore, kada su još lampe gorjele. Za

njega su priredili ispraćajnu povorku, baš kao i kad je dolazio, ali Isus odbi

pažnju, te nije prihvatio ni devu. Učenici su sa sobom uzeli samo pljoske s

napitkom i nešto kruha. Stari je Mensor iskreno nagovarao Isusa da malo

dulje ostane s njima. Pred Isusove noge položi krunu koju je nosio na

turbanu, te mu ponudi sve što ima. Njegovo blago bijaše pod rešetkom u

podu šatora, kao u nekom podrumu. Tamo su položili šipke, grumenje i

hrpice žita. Mensor je plakao kao dijete. Suze se kotrljale kao perle niz

njegove žuto smećkaste obraze. I njegov predak Job imaše ovakvu put.

Bijaše tako delikatna, sjajno smeđa, ne toliko tamna kao u ljudi kraj

Gangesa. Svi su plakali i ridali.

Isus napusti grad na strani gdje je stajao hram, te prođe veličanstveni

šator obraćene Kupe, koja dotrča naprijed sa svojom djecom kako bi ga

susrela. Isus okupi djecu i nešto reče majci, koja se u suzama nice prostre

pred njim. Mensor, svećenici, i mnogi drugi ispratiše Isusa, idući kraj njega

u paru. Isus i učenici imaše štap u ruci. Kad su Mensor i svećenici stigli

doma, već se smračilo. Svud su gorjele lampe, a sav se narod okupio u i

oko hrama, klečeći u molitvi ili prostri na tlu. Mensor im objavi da svatko

tko ne želi da živi prema Isusovu zakonu, i tko ne vjeruje u njegovu nauku,

neka napusti njegovo kraljevstvo. Ovdje je bilo i ljudi tamnije puti od

Mensorove. Njegov šator grad, sa svojim hramom i grobnicom Kraljeva,

bijaše glavni grad zvijezdo štovatelja, ali nekoliko sati dalje u okolici, bijaše

još šatorskih naselja.

Isus je išao na istok. Prvu je noć noćio u nekom pastirskom selu, koje je

pripadalo Mensorovom plemenu, a bijaše oko 12 sati udaljeno od šator

grada. Isus je konačio s učenicima u okruglom šatoru, a odjeljak za

spavanje bijaše odvojen jedan od drugoga, pomičnim zaslonima.

Sutradan ujutro, Isus ode prije nego su domaćini i ustali. Vidjela sam ga

kad je stigao do nekog potoka, koji bijaše preširok za gaženje, pa stoga

krene prema sjeveru duž obale, dok nije došao do plitka gaza. Predvečer

stiže do nekih koliba, izgrađenih od zemlje i mahovine. Kraj njih bijaše

otvoren zdenac okružen bedemom. Tu on i pratioci opraše noge, te otiđoše

u jednu kolibu od granja s lišćem, u kojoj prespavaše noć. Ova je koliba

bila ovalna sa zašiljenim krovom. Sa svih strana bijaše otvorena, a čini mi

se da je izgrađena od granja i mahovine. Oko nje bijaše gusto isprepletena

živica kao zaštita od divljih zvijeri. Ovaj je kraj bio vrlo plodan. Vidjela sam

prekrasna polja obrubljena drvoredima debelih sjenovitih stabala, a na

uglovima bijahu stabla i nastambe, ne šatori kao u Mensora, nego ovalne

kolibe od isprepletena granja.

Žitelji ovoga kraja bijahu suncem opaljene puti, koža im ne bijaše tako

smeđa kao u Mensora. Bijahu odjeveni vrlo slično onim prvim zvijezdo

štovateljima, koje je Isus susreo na ovom svom putovanju. Žene su nosile

široke pantale a preko njih ogrtače. Čini mi se da se narod uzdržavao

tkanjem. Od stabla do stabla, koji bijahu dosta udaljeni, bijahu rastegnuta

sukna i konci, a mnogi su bili zaposleni radeći u isto vrijeme na njima.

Cijela su polja i stabla bila uređena, a sjedala su bila ukrašena granjem.

U cik zore, kad su još zvijezde vidljive, nekoliko je ljudi došlo do kolibe, ali

kad vidješe da su Isus i njegovi učenici još u posteljama, povukoše se puni

poštovanja, te se prostru na tlo. Pred jutro su primili po Mensorovu

glasniku vijest da dolazi Isus, ali nisu znali da je on već među njima.

Isus ustade, opasa svoju bijelu haljinu, nabaci ogrtač, kojeg su obično

učenici nosili kao zavežljaj kad bi putovali, te nakon što se pomolio s

mladićima, te kad su mu oprali noge, iziđe van kolibe, gdje ga je narod

prostrt očekivao. Isus im reče da ga se ne boje. Tad s njima ode do njihova

hrama, velike oble građevine s ravnim krovom, po kojem ste mogli hodati.

Na krovu su bile dvije rešetke, i ja sam vidjela, kako kroz njih narod zuri u

nebo kroz nekakve cijevi. Ispred hrama bijaše prekriven zdenac, od ovog

naroda smatran svetim, te peć na ugljen. Ona bijaše podignuta malo iznad

tla, tako da ste mogli vidjeti ispod nje. Svud okolo hrama bijahu mjesta sa

šipkama koje su odvajale čovjeka od čovjeka.

Svećenici koje sam vidjela, nosili su dugu bijelu odjeću, prošaranu od vrha

do dna šarenom čipkom, te su nosili široki pojas s dugim krajem, na kojem

su blistala kamenja i ispisana slova. S ramena im visjele kožnate trake, na

kojima bijahu mali štitovi.

Kad Isus stiže do hrama, Isus pozva jednog svećenika da siđe odozgor s

krova, gdje je ovaj promatrao zvijezde. Gospodar ovog pastoralnog naselja

bijaše Mensorov nećak s očeve strane. On iziđe iz hrama kako bi pozdravio

Isusa i predade mu neku granu. Isus je uze i preda Eremenzearu, koji je

opet preda Sili, koji je pak preda Eliudu, a ovaj opet vrati Eremenzearu. On

je unese u hram, slijedeći Isusa i ostatak društva.

Tu unutra bijaše jedan okrugao oltar na kojem je stajao kalež bez ručkica,

nešto kao mužar. U njemu bijaše žuta pulpa, u koju je Eremenzear utakao

granu. Ova grana bijaše suha ili umjetna. Imala je lišće na obje strane, a

meni se čini da je Isus rekao kako će opet postati zelena. Likovi u hramu

bijahu omotani kao u neke pokrivače, ili nekim maskama od nekog vrlo

laganog i krutog materijala. Katedra je bila povišena u ograđenom

prostoru hrama, a tamo je Isus poučavao. O svemu što je govorio, ispitivao

je svoje slušatelje kao da su djeca. Žene su stajale dalje u pozadini. Ljudi

su bili djetinjasti i sve su voljko prihvaćali.

Isus je cijeli dan proveo u poučavanju, a te je noći prihvatio gostoljubivost

od gospodara naselja, čija je kuća bila na nekoliko katova. Bijaše to

okrugla građevina s vanjskim stepenicama, koje su se ovijale oko nje.

Iznad vrata bijaše pričvršćen ovalni štit od žutog metala, na kojem je

pisalo, 'Azarija Atomski'. Naime, ovo se mjesto zvalo Atom. Azarija nije već

dugo živio u dobrim odnosima s bratom Mensorom, te je podigao ogradu

na svojim pašnjacima, kako bi ih odvojio od Mensorovih. Ali kad je Isus

stigao, promijenio se na bolje. Unutrašnjost njegove nastambe bijaše

predivna, urešena divnim obojanim tepisima i tapiserijama, a prekriti

hodnik je vodio do ženskih odaja.

Kad je Šabat započeo, Isus se povuče sa svojim učenicima, kako bi ga

proslavio, baš kao što je učinio u šator-gradu Kraljeva.

ČUDESNO IZLJEČENJE DVIJE BOLESNICE

Dok je Isus u otvorenoj kolibi, u kojoj je proveo prvu noć, s učenicima

slavio Šabat, vidjela sam Azarjinu bolesnu ženu kako se moli pred nekim

idolom tražeći izlječenje. Žena je imala puno djece, a u odjeljku sam

vidjela i druge žene, vjerojatno sluškinje. Iza kamina i u kutu između

odjeljaka, stajao je stol poduprt stupovima. Na njemu bijaše lijepi

pijedestal, sa svih strana izbušen, te natkriven ukrašenim krovom i okićen

zelenjem. Na pijedestalu bijaše idol u obliku sjedećeg psa, s debelom

plosnatom glavom. Pas je gazio nekakve ispisane stranice koje bijahu

zajedno pričvršćene pomoću kordi, tako da je sličilo na knjigu. Idol je

podigao jednu šapu nad knjigom, kao da ukazuje na nju. Iznad idola

uzdizaše se još jedan, skandalozan lik, s mnogo ruku.

Vidjela sam svećenike kako izvan hrama donose vatru na nekakvu limu, te

je postavljaju u izbušenog psa-idola, na što mu se oči počinju sjajiti, a iz

nosa i usta suklja dim i vatra.

Dvije su žene dovele Azarjinu suprugu (koja je patila od bolesti krvarenja)

do idola, te je posjedoše na rute i jastuke koji bijahu postavljeni ispred

idola. Sam je Azarja bio prisutan. Svećenici su molili, palili tamjan, te nudili

žrtve pred idolom, ali sve to nije imalo svrhe. Iz idola su izbijali plamsaji, a

gusti crni dim sukljaše iz njega, te nestajaše u visini. Bolesnica je bila

potpuno očajna. Potonula je u slabost, te iscrpljena kao umiruća, reče: 'Ovi

mi idoli ne mogu pomoći! Oni su samo gadni duhovi! Više ovdje ne mogu

opstati, pobjegli su zbog Proroka, Židovskog Kralja, koji je među nama!

Vidjeli smo njegovu zvijezdu i slijedili ga! Samo mi Prorok može pomoći!'

Kad je izrekla ove riječi, pade nauznak u nesvijest, svima se učini da je

umrla. Svi se preneraziše. Oni bijahu mislili da je Isus samo izaslanik

Kralja. Odmah otiđoše do izdvojene kolibe, u kojoj je Isus s učenicima

slavio Šabat. Ponizno ga moljaše da pomogne bolesnici. Rekoše mu kako

je zavikala, da joj samo on može pomoći, te mu usto rekoše o nemoći

svojih idola.

Kad su otišli bolesnici, Isus je još uvijek bio odjeven u svoju Šabatsku

odjeću, a i učenici. Bolesnica je ležala kao na rubu smrti. Isus je poučavao,

iskrenim i žestokim riječima, protiv idola i njihova štovanja. Reče, oni su

sotonske sluge, a sve u njima je loše. Zbog ovoga prekori Azarju, jer kad

se kao mladić vratio iz Betlehema, a tamo je išao u pratnji s Kraljevima,

pao je u duboku idolatriju. Isus zaključi, ako vjerujete u moju nauku,

morate poštivati Božje zapovijedi, morate se krstiti, a nakon tri godine,

poslati ću vam svoga apostola, koji će vas svemu poučiti. Sad ću pomoći

gospođi. Tad Isus propitivaše Azarjinu ženu, a ona odgovori: 'Da, vjerujem

u Tebe!' Isto su tako rekli i svi ostali.

Oko šatora su uklonili pomične zaslone, a sav je narod pristigao. Isus

zatraži lavor vode, ali im reče da ne donose vodu sa svoga 'svetog izvora',

te reče, niti ću koristiti vaše škropilo. Oni mu donesoše svježu grančicu, s

finim uskim lišćem. Također su finim bijelim tapiserijama izvezenim

zlatom, prekrili svoje idole. Isus postavi vodu na oltar. Oko njega stajaše

trojica učenika, jedan sa svake strane, a treći iza njega. Jedan od njih, iz

kese koju je nosio za pojasom, pruži mu metalnu kutijicu. Nekoliko ovakvih

kutijica bijaše nanizano jedna na drugu. U kutijicama bijaše ulje i druge

svete stvari. U ovoj bijaše fini bijeli prah, a meni se čini da je to bila sol.

Isus baci par prstohvata u vodu, te se duboko nakloni, pomoli se,

desnicom blagoslovi, umoči grančicu u lavor, te posvuda oko sebe

poškropi. Tad pruži ruku prema ženi, te joj reče neka ustane. Na to žena

odmah ustade izliječena. Baci se nice pred Isusa, te mu zaželi zagrliti

noge, ali joj Isus toga ne dopusti.

Ovo je ozdravljenje proizvelo, da je Isus rekao narodu, kako među njima

ima još jedna žena, koja je još bolesnija od ove prve, a koja ga usprkos

toga nije zamolila za pomoć. Ona ne obožava nijedan idol, ali obožava

muškarca. Ova žena, imenom Ratimiris, bijaše udana. Njena bolest bijaše

takova, da kad god bi vidjela ili čula jednog mladića, odmah bi dobila neku

vrstu groznice i postala bi na smrt bolesna. Međutim, mladić je bio

potpuno nehajan za njeno stanje. (opaska: sestra se Emerih jako smijala

ovoj ženi, te je bila nesposoban objasniti slabost ove žene)

Kad ju je Isus imenovao, Ratimiris istupi, potpuno zbunjena. Isus je odvede

ustranu, izloži joj sve okolnosti njene bolesti i njenih grijeha, što ona

potpuno slobodno i prizna. Mladić je bio jedan od hramskih poslužitelja, i

kad god bi ona donijela dar za žrtvu, a on bi to odbio primiti, ona bi pala u

to svoje bijedno stanje. Nakon što je Isus razgovarao s njom nasamo,

ponovo je dovede pred narod, te je upita, vjeruje li u njega i hoće li se

krstiti kad bude došao apostol kojeg će on poslati. Kad je ona, duboko

raskajana, odgovorila da vjeruje i da će se krstiti, Isus iz nje istjera đavla.

Đavao je izišao u formi spiralnog stupa od crnog dima.

Mladić se zvao Kaisar, a imao je nešto u sebi slično svetom Ivanu. Bio je

čist i nevin, potomak Keture, i Eremenzearov rođak, koji također bijaše iz

ovog mjesta. Iz toga razloga, kad su ono primljeni, Isus je njemu prvom

pružio grančicu mira. Kaisar je razgovarao s učenicima, jer je već dugo

gajio skrivenu želju za spasenjem. Ispriča im neke snove koje je imao, a

među njima i jedan, u kojem je sanjao, da predvodi velik narod prema

vodi. Učenici su mislili da to vjerojatno simbolizira, kako će on mnoge

preobratiti. Čini mi se da je on pratio Isusa na njegovu povratku iz ovih

krajeva. Tri godine poslije Isusova Uzašašća, kad je u ovim krajevima

Toma krštavao, on se vratio s Tadejem. Poslije je poslan od Tome do

biskupa izvjesnog mjesta, gdje je, premda nevin, na svoju veliku radost,

ipak razapet kao pljačkaš i razbojnik.

Ovdje je Isus poučavao do zore, sve dok se lampe nisu utrnule. Narodu je

naredio da unište sve đavolske likove i idole, te ih prekorio što obožavaju

ženu pod slikom dijabolična lika, pa ipak tretiraju svoje žene gore od pasa,

a nažalost te pse i druge životinje smatraju svetima. Pred jutro se Isus

opet povukao u samotnu kuću, kako bi proslavio Šabat.

Rečeno mi je zašto je Isus držao u tajnosti ovo putovanje. Sjećam se da je

Isus rekao svojim apostolima i učenicima, kako ide daleko, malo će se

tamo zadržati, dok se javno mnijenje ne smiri i malo ga ne zaboravi, ali oni

nisu ništa znali o putovanju. Sa sobom je poveo ove nevine dječake, samo

da učenici ne budu sablažnjeni radi njegova kontakta s poganima, i da ne

uzmu ovo previše srcu.

Također im je striktno zabranio da ikome govore o tom putu, na što je

jedan od učenika, sasvim nevino primijetio: 'Onom slijepcu kojem si

povratio vid, zabranio si to razglašavati, pa ipak on nije šutio, ali ga opet

nisi zbog toga kaznio!' Isus odgovori: 'To se dogodilo na slavu Božju, ali

ovo bi donijelo plodove razdora i skandala.' Mislim da bi Židovi, a i sami

apostoli, bili nekako skandalizirani time, da su znali kako Isus ide među

pogane.

Kad je Šabat svršio, Gospodin opet pozva sav narod na poučavanje.

Blagoslovio je nešto vode za njih, te ih uputio kako pripremati kalež kao

što ga je koristio Mensor. I ovdje je, kao u prethodnom mjestu, za njih

blagoslovio kruh i crveni napitak. U kaležu u koji je Eremenzearu zataknuo

grančicu kod dolaska, bijaše neka žuto zelena supstanca, nešto kao pulpa,

a sastojala se od biljne pulpe iz koje se pravio sok. Ovaj su sok ovi

domoroci pili kao nešto sveto.

Vidjela sam Isusa cijelu noć, sa Šabata na nedjelju, kako poučava ispred

hrama. On sam je pomagao smrskati idole, te je poganima rekao, kako

trebaju raspodijeliti vrijednost od metala, kad bude pretopljen. Također

sam ga vidjela u Mensorovoj zemlji, polaže ruke na ramena svećenika,

poučavajući ih kako da dijele blagoslovljeni kruh, te i tu i tamo pripreme

napitak. Posude koje su ovdje koristili, međutim bijahu nekako veće.

Poslije je i Azarja postao svećenikom i mučenikom. I one dvije žene koje je

ovdje Isus ozdravio, poslije su također postale mučenice. Gospodin je

govorio protiv mnogoženstva, te ih je poučio o braku. Azarjina supruga,

kao i Ratimiris, zaželješe da ih odmah krsti. On im reče da bi to stvarno

mogao učiniti, ali bilo bi to neprikladno. Prvo se mora vratiti svome Ocu te

poslati Utješitelja, nakon čega će njegovi apostoli doći i krstiti ih. Reče, vi

biste morali živjeti u ustrajanju da se želite krstiti i podvrći mojoj volji, te

imati takovo raspoloženje koje će dovesti do ustezanja, a to će već

poslužiti kao krštenje. Ratimiris je ustvari krštena od Tome, pod imenom

Emilija, kad je on s Tadejem i Kaisarom, nakon tri godine od Isusova

uzašašća posjetio ove krajeve. Ovamo su došli iz smjera nekako južnije

nego odakle je Isus došao, a tek tada su Kraljevi i njihovi narodi kršteni.

10. Isus ide u Sikdor, Mozain i Ur

Iz Atoma, Isus prvo ode na jug, tada na istok, kroz jednu vrlo plodnu regiju,

ispresijecanu rijekama i kanalima, zasađenu svakojakim voćkama,

posebno breskvama, koje su rasle u dugim nizovima stabala. Čula sam

imena Eufrat, Tigris, Kaldar i mislim Ur, zemlju Abrahamovu, a ono mjesto

gdje je Tadej pretrpio mučeništvo ne bijaše daleko odavde. Predvečer Isus

stiže do reda kuća s ravnim krovovima, a žitelji bijahu Kaldejci. Čula sam

da se mjesto zove Sikdor, a imaše dvije škole, jednu za domaće svećenike

i jednu za djevojčice. Ljudi ovdje nisu bili tako bogato odjeveni kao oni u

šator-gradu. Nosili su samo plahte preko tunika, ali ljudi bijahu dobri, te

tako bedasti, da su mislili kako su samo Židovi izabrani za spasenje.

Na nekom brdu su imali piramidu okruženu galerijama, sjedalima, te

brojnim cijevima koje na vrhu bijahu sužene, a kroz njih su promatrali

zvijezde. I oni su predviđali budućnost iz životinjskih iznutrica, te su

tumačili snove. Njihov hram sa svojim predvorjem i zdencem bijaše

ovalnog oblika, a nalazio se usred mjesta. U njemu bijahu brojni objekti

ljudskog rada. Glavni objekt bijaše trokutasti stup na kojem su počivala tri

idola.

Prvi je imao mnoge ruke i noge, a noge ne bijahu ljudske, već više

životinjske šape. U rukama je držao globus, krug, veliku jabuku na peteljci,

te svežanj bilja. Lice idola bijaše kao sunce, a idol se zvao Mitor ili Mitra.

Drugi je idol bio konj jednorog, a zvao se Asfas ili Aspaks. Ova je životinja

predstavljena u činu kako koristi svoj rog u borbi protiv divlje zvijeri, koja

stajaše na trećoj strani stupa. Ova je imala glavu sove, savinut kljun, četiri

noge s kandžama, dva krila, te rep, čiji su zadnji segmenti bili kao u

škorpiona.

Iznad ove dvije životinje, naime, projicirajući iz jednog oštrog trokutastog

brida stupa, stajaše još jedan lik, a predstavljao je majku svih bogova.

Njeno je ime bilo Žena ili Alfa. Ona bijaše najmoćnija od svih svojih

božanstava, i tko god je nešto želio dobiti od vrhovnog boga, morao je

moliti preko nje. Usto su je zvali Hambar (žitnica). Kraj lika bijaše velik

svežanj žita, vjerojatno rastućeg, kojeg je ona obuhvatila objema rukama.

Glava joj bijaše pognuta, a vrat jako nagnut naprijed između ramena,

počivajući na zdjeli s vinom. Iznad lika je visjela kruna, a iznad krune stup

s ispisana dva slova, ili simbola, a meni se učini da su bila O ili W. Ono što

je ovaj lik predstavljao bijaše to - da žito postaje kruh i da vino opija cijelo

čovječanstvo.

Osim toga u hramu bijaše i bakreni oltar, a na moje zaprepaštenje, na

njemu bijaše, pod okrećućim svodom, mali ovalni vrt okružen zlatnom

ogradom, kao krletka, a iznad toga lik mlade djevice! Usred vrta, a natkrito

kao malim hramom, bijaše zdenac s nekoliko zapečaćenih bazena, jedan

iznad drugoga. Ispred zdenca se uzdizala zelena loza s grozdovima drvena

grožđa, koji pak visješe iznad vinske preše, čiji me oblik podsjećao na križ.

S vrha glavne prečke, pružale su se ljevkaste samo-otvarajuće kožnate

vreće, s dvije pomične motke, pomoću kojih se grožđani sok ulijevao u

njih, te je mogao biti sprešan, a otjecao je dolje niz glavnu prečku.

Mali je vrt bio promjera oko metar i pol. Bijaše zasađen rijetkim, zelenim

grmljem i malim stablima, koje su kao i loza, izgledale skroz prirodno. Ovaj

su simbol dobili od svojih zvijezdo promatrača, a imali su i mnoge druge

simbole, koji su predstavljali njihov pojam Blagoslovljene Majke Božje. Oni

su žrtvovali životinje, ali su imali posebno čašćenje krvi, koju su uvijek

puštali otjecati u zemlju.

Imali su također svoju svetu vatru i vodu, svoje kaleže s voćnim sokom i

svoje male kruhove, baš kao narod Atoma. Isus ih prekori radi njihove

idolatrije i miješanja nebeskih simbola i proroštava sa sotonskim

zabludama. Reče, vaši simboli, zaista imaju neke natruhe istine, ali su bez

reda i puni sotone. Isus im objasni simbol očuvana vrta. Reče im da je on

sam vino, čiji se sok, čija se krv prolijeva za svijet, da je on sam zrno žita

koje će biti pokopano u zemlju, da bi ponovo ustalo.

Ovdje je Isus slobodnije govorio, značajnije nego li među Židovima, jer je

ovaj narod bio ponizniji. Isus ih utješi, rekavši im da je došao za cijelo

čovječanstvo, te im naloži da raskrste sa svim idolima, da ih pretope, a

novac podijele sirotinji. Narod iskazivaše duboke znakove pokajanja, te

žalosti kada on reče da ih napušta. Baciše se nice pred njega da mu

prepriječe put kako ne bi otišao.

Nakon nekog vremena, vidjela sam Isusa sa četvoricom učenika kako se

odmara pod nekim velikim stablom, koje bijaše ograđeno ogradom. Stablo

bijaše pred nekom kućom, otkuda su im donijeli kruha i meda, kojim su se

okrijepili. Putovali su cijelu prethodnu noć. Vidjela sam ih na ravnici kako

idu ponekad preko bijela stijenja, a ponekad preko rascvalih livada. Na

putu su prešli pokraj brojnih tananih stabala bresaka. S vremena na

vrijeme, Gospodina bi se zaustavio, te bi poučavao učenike. Kraj je bio

ispresijecan brojnim potocima i kanalima. Općenito je Isus dosta brzo

pješačio. Ponekad bi prešao dvadeset sati bez ikakva zastajkivanja. Njegov

povratak u Judeju, išao je dosta zaobilaznim rutama. Uvijek me je

impresioniralo da Eremenzear zapisuje neke detalje ovoga putovanja,

premda je kasnije samo nekoliko fragmenata ovoga izvještaja ostalo

očuvano od požara.

Uvečer drugoga dana putovanja, kad su odlazili iz Sikdora, vidjela sam

Isusa i učenike kako odlaze blizu grada, van kojeg se uzdizaše brežuljak

prekriven ovalnim vrtovima. Većina od njih imaše zdenac u središtu, a

bijahu zasađeni finim urešenim stablima i grmljem. Put kojim je Gospodin

išao vodio je prema jugu, Babilon bijaše na sjeveru. Čini se da ste morali

sići s nekog planinskog područja kako biste došli do Babilona, koji ležaše

dolje u nizini dosta daleko.

Grad je bio građen na rijeci Tigris, koja je tekla kroz sam grad. Isus tiho

uđe u grad, bez zastajkivanja na gradskim vratima. Bila je večer, i ipak se

moglo vidjeti nekoliko žitelja, ali nitko se ne uzbuđivaše zbog Isusa. Uskoro

sam ipak ugledala nekoliko muškaraca u dugim haljinama, baš onakve

kakve je nosio Abraham. Na glavi su imali omotan šal. Došli su dočekati

Isusa, duboko mu se naklonivši. Jedan mu pruži kratki svinuti štap, koji

bijaše napravljen od trske, nešto slično onome što je poslije tutnuto Isusu u

ruke kod njegova izrugivanja, a zvao se palica mira. Drugi su u paru, preko

ceste razvili tepih, po kojem je Isus trebao proći.

Kad je Isus zakoračio s prvog na drugi tepih, oni bi trčali naprijed, i ponovo

ga razvijali ispred Isusa, i tako naizmjence. Na taj su način stigli do

dvorišta, nad kojim stajaše razgranat ulaz sa svojim idolima koji su držali

barjak, na kojem bijaše lik čovjeka koji drži svinut štap, baš onakav kakav

je ponuđen Isusu. Barjak je bio barjak mira. Oni povedoše Gospodina kroz

zgradu, s čijih su galerija opet vijorile druge zastave. Čini se da je to bio

hram, jer je posvuda unutra uokolo bilo zakritih idola, a usred bijaše još

jedan prekrit na isti način. Veo je bio iznad njih skupljen kao kruna.

Ovdje se Gospodin nije zaustavljao, nego je nastavio kroz hodnik, a s obje

strane hodnika bijahu spavaće sobe. Najzad on i njegovi pratitelji stigoše

do malog zatvorenog vrta, zasađenog rijetkim grmljem i aromatičnim

biljem. Staze u vrtu bijahu popločane raznobojnim kamenjem s urešenim

likovima. U središtu se uzdizaše zdenac pod malim hramom, otvorenim sa

svih strana, a tu je Gospodin sjeo s učenicima. Na Isusov zahtjev, žitelji

doniješe malo vode u lavoru. Gospodin je prvo blagoslovi, kao da je

godišnji poganski blagdan, te mu tad učenici opraše noge, a onda on

njihove, nakon čega su preostalu vodu prolili u zdenac.

Tad pogani odvedoše Gospodina u jednu otvorenu dvoranu, u kojoj je bio

priređen obrok: velike žute rebraste jabuke i druge vrste voća, mednog

saća, kruha u obliku kolača, kao tanki kolači u obliku saća, te nešto drugo

u malim kvadratnim zalogajima. Stol na kojem je sve to bilo postavljeno

bijaše skroz nizak. Gosti su jeli stojeći. Isusov je dolazak ovom narodu

najavljen od strane svećenika iz susjednog grada. Ustvari, oni su ga

očekivali cijeli dan, pa su ga konačno primili s tolikom ozbiljnošću i

svečanostima. Abraham je također primio štap dobrodošlice kakav je bio

ponuđen i Isusu.

Ime ovog grada bijaše Mozin ili Mozain. Bijaše to svećenički grad, ali je

duboko potonuo u idolatriju. Isus nije ušao u hram. Vidjela sam ga kako

poučava narod kraj ograđena brda, okružena zidinama. Žestoko ih je korio

radi pada u idolatriju, čak oštrije nego li njihove susjede, pokazujući im

gadosti njihova bogoštovlja, rekavši im da su napustili Zakon. Čula sam ga

kako opisuje razorenje Hrama u doba njihovih predaka, te kako govori o

Nabukodonosoru i Danijelu. Rekao je da bi se trebali odvojiti od ovih

vjerovanja duhovne slijeposti, jer među njima ima i dobrih duša, te njima

Isus pokazuje gdje bi trebali otići. Mnogi drugi bijahu tvrdoglavi. Bila je

jedna točka koju nikako nisu mogli razumjeti, a to bijaše neophodnost

napuštanja poligamije. Žene su boravile na ulici na kraju grada, a s

gradom su bile povezane uskom stazama. Čini se da su ih jako prezirali, jer

nakon određene dobi, mlade se djevojke nisu usuđivale pokazivati u

javnosti. Nijedna žena ovog mjesta nije vidjela Isusa. Bijahu prisutni samo

dječaci i odrasli muškarci.

Prema ovom narodu Isus je koristio žestoke riječi. Reče, da su tako slijepi,

tako tvrdoglavi, da kad im pošalje svoga apostola, naći će ih

nepripremljene za krštenje. Isus nije još dugo ostao s njima. Dok je

napuštao grad, susrete ga jedna povorka mladih djevojaka, kod gradskih

vrata, pjevajući himne slave u njegovu čast. Nosile su bijele pantale, a oko

ruku i vrata imahu vijence, a u rukama cvijeće.

Iz Mozaina, Isus ode s pratnjom preko velika polja do sela s pastoralnim

šatorima. Sjeo je kraj zdenca, a učenici mu opraše noge. Tad neki ljudi iz

sela dođoše s grančicama dobrodošlice. Bijahu odjeveni u duge haljine,

najsličnije onima koje je Abraham nosio. Imali su nekakvu astrološku

piramidu. Nisam nigdje vidjela idola. Čini se da su ovi ljudi bili čisti

obožavatelji zvijezda, a pripadali su rasi od koje su neki išli s Kraljevima do

Betlehema. Meni su izgledali samo kao skupina pastira, a jedino je njihov

superior imao čvrstu kuću. Isus je stojeći jeo kruh i voće u toj kući, te je pio

iz posebne posude. Poslije je poučavao kraj zdenca. Kad ih je napuštao,

ljudi se baciše preko staze, kako bi mu prepriječili odlazak.

Kad je otišao od njih, Isus je putovao cijelu noć i slijedeći dan. Jednom sam

ga vidjela s učenicima, kako se odmara pod velikim sjenovitim stablom

kraj nekog malog izvora. To bijaše javno odmorište za putnike namjernike,

te je tu Isus pojeo nešto kruha i okrijepio se vodom. Grad u koji je išao,

bijaše oko trideset sati južnije od Mozaina, ali je još uvijek bio na Tigrisu.

Zvao se Ur ili Uri.

Isus tamo stiže večer prije Šabata. Iz ovog kraja bijaše Abraham. Isus ode

do zdenca van grada, a zdenac bijaše okružen velikim sjenovitim stablima

i kamenim klupama. Tu učenici opraše noge Isusu, a onda sebi opraše

odlažući svoje opasane haljine. Tad uniđoše u grad, čija me je arhitektura

zapanjila, jer bijaše potpuno drugačija od bilo kojeg grada kojeg sam

dosada vidjela u ovim krajevima. Čini se da muškarci i žene nisu toliko

živjeli odvojeno. U gradu bijaše puno tornjeva s galerijama i cijevi za

promatranje zvijezda, a k njima su vodile stepenice koje bijahu iznutra i

izvana. Iz zvijezda su ovi ljudi znali da Gospodin dolazi, pa su ga očito

očekivali, smatrajući svakoga stranca da je on.

Kad su neki primijetili da je Isus ušao u grad, požuriše se popeti na ravni

krov jedne kuće koja bijaše na velikom otvorenom trgu, kako bi svima

objavili njegov dolazak. Iz ove kuće, na kojoj se vijorila zastava, a koja je

očito bila škola, iziđoše neki ljudi odjeveni u duge jednobojne haljine, te

krenuše prema Isusu. Bijahu opasani pojasevima čiji su krajevi visjeli dugo

i lepršavo. Na glavi su imali ovalne kape obrubljene vunom ili malim

perjem, čije su se pruge susretale na vrhu kape, formirajući tako perjanicu.

Kroz kape se mogla nazirati kosa.

Ljudi se prostru pred Isusom, te ga nakon toga uvedoše u njegove odaje,

koje bijahu straga škole, a odaje imahu jednu veliku dvoranu. Prema njoj

su hrlile skupine ljudi. Isus je kratko poučavao s nekog povišenog sjedišta,

koje bijaše na vrhu stepenica. Nakon toga odvedoše Isusa do kuće u kojoj

bijaše pripravljen obrok. Ali, Isus je stojeći uzeo samo nekoliko zalogaja, a

onda se samo s učenicima povukao u izdvojeni apartman, gdje su

proslavili Šabat.

Sutradan je poučavao kraj zdenca, na nekom otvorenom mjestu, na kojem

bijaše kamena katedra za poučavanje. Bijahu prisutne i sve žene mjesta, a

odjevene u svoju nošnju, koju su toliko zategli da su jedva hodale. Kape im

bijahu kao kukuljice, s kojih su visjele dvije trake. Isus je govorio o

Abrahamu, te im iznese nekoliko žestokih prijekora na činjenicu njihova

potonuća u idolatriju. Ovdje je bilo i idolatrijskih hramova, ali su idoli bili

prekriti. Gospodin nije ušao ni u jedan hram. Kad ih je Toma prvi put

posjetio, nije ih krstio.

Kad je Isus napuštao Ur, narod je išao ispred njega i sterao grančice po

putu kojim je prolazio.

Isus je dugo išao na zapad, preko predivnih ravnica, koje su na kraju

postale pjeskovite, te najzad bijahu prekrite šikarom. Oko podne stigoše

do zdenca, kraj kojega se i odmoriše. Ostatak puta je vodio kroz šume i

preko obradiva tla, sve dok predvečer ne stigoše do velike ovalne zgrade,

okružene dvorištem i bedemima. Svud uokolo bijahu masivne kuće s

ravnim krovovima. Ta velika zgrada bijaše prekrivena zelenilom, čak i

stablima, dok su u masivnim zidinama dvorišta bila boravišta neke

sirotinje.

U dvorištu kraj zdenca, Isus i učenici opraše noge, kao obično. A tad, iz

ovalne kuće iziđoše dvojica muškaraca u dugim haljinama, obrubljena

resama i čipkom, a na glavi im kape s perjem. Stariji je nosio zelenu

grančicu i mali svežanj bobica, koje ponudi Isusu. Isus ga s učenicima

slijeđaše do u zgradu.

Usred kuće bijaše dvorana, obasjana s krova, a do njena se ognjišta

dolazilo stepenicama. Iz ovog ovalnog apartmana, nastaviše okolo kroz

nepravilne sobe, koje su otvarale jedna drugu. Njihov krajnji zid bijaše

konkavan, a na njemu bijahu obješene tapiserije, iza kojih bijahu sve vrste

alatki. Pod je bio ravan, te je kao zid bio prekriven debelim tepisima. U

jednom od ovih apartmana, Isus i učenici mršavo objedovaše, te popiše

nešto iz posude koju nitko prije nije koristio. Koje je to piće bilo, ne znam.

Nakon objeda, gospodar kuće povede Isus uokolo i pokaza mu sve. Cijeli je

dvorac bio ispunjen predivno izrađenim idolima. Bilo je tu kipova raznih

veličina, velikih i malih, nekih s glavom vola, drugih s glavom psa, a

tijelom guje. Jedan imaše mnogo ruku i glava, a u ralje su mu se mogle

staviti razne stvari. Bilo je tamo kipova i omotanih beba. Pod stablima

dvorišta, stajaše idoli u likovima raznih životinja, na primjer ptica, koje su

gledale uvis, te drugih životinja. Ovi su ljudi žrtvovali životinje, ali su častili

krv, koju su uvijek puštali oteći u zemlju. Imali su također običaj i

raspodjele kruha, a oni dostojanstveniji među njima, primali su veće

porcije.

Isus je poučavao kraj zdenca u dvorištu, a žestoko je govorio protiv

dijabolična štovanja, premda njegove riječi nisu dobro primljene. Vidjela

sam da je njihov glavar dosta tvrdoglav u svojim zabludama. Isus ga je

iritirao, čak mu je i proturječio. Na to sam čula Isusa kako govori ovom

narodu, kao dokaz istinitosti njegovih riječi, da će na noć godišnjice

pojavka zvijezde Kraljeva, svi ovi idoli biti smrvljeni u prah, a oni koji

predstavljaju vola će mukati, psi će lajati, a ptice kričati. Oni su slušali ova

Isusova proroštva s prezirom i s nehajom. Ovo bijaše ono što je Isus svima

rekao na ovome putovanju. U svim je mjestima, u kojima se zaustavio na

svom putu u zemlju pogana, ovo prorokovao.

U svetoj Božićnoj noći, imala sam viziju cijelog putovanja iz poganskog

grada blizu Kedara do grada-šatora Trojice Kraljeva, te od tamo do ovog

zadnjeg poganskog dvorca. I svugdje sam vidjela da idoli padaju i lome se

u komadiće, te sam čula mukanje, lajanje i kričanje iz tih idola. Kraljeve

sam vidjela u molitvi u svome hramu. Brojna su svjetla bila upaljena kraj

malih jaslica, a meni se činilo, da je kraj njih stajao jedan kip magarca.

Istina je da nisu više štovali svoje idole. Ali, ovi u liku životinja mukali su

kao znak da je Isus bio stvarni Onaj, kojeg im je zvijezda dovela, kao znak

za one slabije vjere.

11. Isus ide u Egipat, poučava u Heliopolisu, te se preko pustinje

vraća u Judeju

Iz dvorca s idolima, Isus je sad išao prema zapadu. Brzo je putovao sa

svoja četiri pratioca, nigdje se ne zaustavljajući, već su samo žurili. Prvo su

prešli pjeskovitu pustinju, polako i mučno prešli jedan strmi planinski

lanac, zatim prešli zemlju s vegetacijom, a onda kroz zemlju s niskim

grmljem, pa onda stabla kao smreke, čije su se grane spajale iznad njih,

tako da su imali nadsvođen i zasjenjen put.

Nakon toga dođoše u kamenit kraj, pun bršljana, a onda kroz livade i

šume, sve dok nisu stigli do jedne rijeke, spore, ali široke i duboke. Preko

nje su prešli na splavi od greda. Kad su stigli do jednog grada, koji bijaše

na obje obale rijeke, ili na jednom od njenih rukavaca ili kanala, još uvijek

bijaše noć. Bijaše to prvi egipatski grad na njihovu putu. Ovdje,

nezamijećeni od ikoga, Isus i njegovi kompanjoni, povukoše se pod trijem

nekog hrama, gdje su bila konačišta za putnike namjernike. Meni se grad

činio dosta ruševan. Vidjela sam velike debele zidine, masivne kamene

kuće, te mnogo sirotinje. Imala sam jednu nutarnju viziju, da je Isus ovamo

putovao onom istom stranom pustinje, kojom su Djeca Izraela došla u

Egipat.

Sutradan, kad su Isus i učenici napuštali grad, neka su djeca trčala za

njima i vikala: 'Evo idu sveti ljudi!' Žitelji bijahu jako uzbuđeni, jer se

preksinoć velika strka odigravala. Mnogi su idoli popadali sa svojih

postolja, a djeca su u snu govorila proročke riječi, o nekim 'svecima' koji su

ušli u grad.

Isus i učenici žurno otiđoše, te uđoše u neku duboku guduru, kojom su

putovali preko pjeskovite regije. Tu sam ih večer vidjela nedaleko nekog

grada, odmaraju se i krijepe kraj izvora nekog potočića. Učenici su Isusu

oprali noge. U blizini, na jednom velikom okruglom kamenu, bijaše u

ležećem položaju kip psa s ljudskim glavom. Izraz lica bijaše dosta

prijateljski. Na glavi bijaše kapa, kakvu je nosio narod ovog kraja, a sa

strane imaše lepršave uštirkane krajeve kape, kao marame (sfinga). Kip je

bio veličine krave. Van grada, pod jednim stablom, bijaše još jedan idol,

čija je glava bila kao u vola. Na tijelu je imao šupljine, te nekoliko ruku.

Od gradskih vrata vodilo je pet ulica u veliki grad. Isus je krenuo prvom

desno. Ulica je išla duž gradskih zidina, koji bijahu kao bedemi, a na vrhu

su imali male vrtove, te kolski put. U donjim dijelovima zidina, bijahu

boravišta zatvorena laganim zaslonima pletenim od šiblja. Isus prođe s

učenicima kroz grad, da ga nitko nije zamijetio. I ovdje bijaše nekoliko

idolatrijskih hramova, te mnogo masivnih građevina, koje su već

propadale, a u njihovim zidinama življaše sirotinja.

Dosta daleko od grada, put je vodio preko golema kamena mosta, preko

najšire rijeke koju sam vidjela na ovom putu (Nil). Rijeka je tekla od juga k

sjeveru, a granala se u mnoge rukavce, koji su tekli u raznim smjerovima.

Kraj je bio dosta ravan i nizak, a daleko u daljini, ugledala sam neke vrlo

visoke građevine, u obliku hramova zvijezdo štovatelja, premda su bile

izgrađene od kamenih blokova, te bijahu puno višlje (piramide). Tlo je bilo

nevjerojatno plodno, ali samo duž rijeke.

Na otprilike sat vremena od toga grada u kojem je Isus kao dječak boravio

sa svojom Majkom (Heliopolis), Isus krene istom rutom kojom su prije

Marija, Josip i on došli. Grad je bio smješten na prvom rukavcu rijeke Nil,

koji je tekao u smjeru Judeje. Tu i tamo sam na putu vidjela ljude kako

potkresuju živicu, kopaju duboke jarke i prevoze splavima. Već je skoro

bila večer kad je Isus stigao do grada. I on i učenici odložiše haljine

ustranu i to prije nego su stigli na destinaciju, nešto što dosada nisam

vidjela.

Vidjela sam neke radnike, koji kad su ugledali Isusa, odlomiše neke

grančice sa stabla, pođoše k Isusu i bace se nice pred njim, nudeći mu

grančice. Kad ih je Isus prihvatio, krenuše prema gradu, a grančice

zabodoše u zemlju uz put. Ne znam kako su prepoznali Isusa. Možda su ga

prepoznali prema židovskoj odjeći. Nadali su se i očekivali da će ih posjetiti

i osloboditi. Međutim, vidjela sam druge koji su bilo skroz nehajni, te se

brzo požutiše natrag u grad. Oko dvadesetak ljudi okružiše Isusa, te on

uđe u grad, pred kojim bijaše puno stabala.

Prije nego je ušao, zaustavi se blizu stabla koje je ležalo preko na jednoj

drugoj strani, na takav način da mu je korijenje bilo u zraku, a oko njega

bijaše muljevita crna voda. Sve je ovo bilo okruženo visokom željeznom

ogradom, čije su šipke bile tako blizu, da se ni ruka nije mogla provući. Na

ovom je mjestu potonuo jedan kip idola, u vrijeme kada su Marija i Josip

bježali s djetetom Isusom u Egipat, a tada se drvo naopako posadilo. Ljudi

uvedoše Isusa u grad.

Pred gradom ležaše veliki pravokutni ravni kamen, na kojem pisahu

mnoga imena, a jedno od njih bijaše ime koje je nosilo opis grada, a

završavalo je na polis. Unutar grada, vidjela sam vrlo veliki hram, okružen

dvama dvorištima, nekoliko visokih stupova, suženih na vrhu, te urešenim

brojnim figurama, većinom psima s ljudskom glavom, sve u ležećem stavu.

Grad je pokazivao evidentne znake propadanja. Ljudi odvedoše Isusa pod

istak debelog zida, nasuprot hrama, te pozvaše neke druge građane iz

susjedstva.

Tad se okupiše mnogi Židovi, mladi i stari, a među starcima i vrlo stari ljudi

s dugom bradom. Među ženama bijaše jedna visoka, poodmakla u

godinama, koja me osobito dojmila. Svi dočekaše Isusa s poštovanjem, jer

oni bijahu prijatelji Svete obitelji u vrijeme kad je ona boravila ovdje.

Pozadi istaka zida bijaše neki prostor, sad urešen u blagdanskom stilu, a u

njemu je sveti Josip pripremio boravište za svoju obitelj. Ljudi koji su tada

živjeli u njihovu susjedstvu, pokazaše ovo Isusu. Apartman je bio obasjan

visećim lampama.

Tu je večer Isusa do škole otpratio jedan vrlo stari Židov, a škola je bila

vrlo pristojno uređena. Žene su ostale stajati u svom prostoru iza rešetke,

gdje su imale zasebnu lampu. Isus je molio i poučavao, jer su mu oni

učtivo ustupili vođenje bogoštovlja. Sutradan, vidjela sam Isusa kako

poučava u sinagogi.

Žitelji grada bijahu odjeveni u vrlo kratke tunike, a samo im je dio ramena i

prsa bio pokriven, a na glavi su nosili smotane bijele povoje. Građevine su

bile masivne, široke, građene od velikih kamenih blokova, na kojima bijahu

iscrtane razne figure. Također sam vidjela velike figure, koje nose

čudnovato kamenje, bilo oko vrata, bilo na glavi. Ljudi ove zemlje

prakticirahu idolatriju na najgnjusniji način. Svugdje ste mogli sresti idole u

obliku volova, ležećih pasa s ljudskim tijelom, te drugih životinja, koje su

osobito častili na posebnim mjestima.

Kad je Isus, praćen mnogim žiteljima, napuštao Heliopolis, sa sobom je

poveo jednog lokalnog mladića, te je tako sad imao pet učenika. Mladić se

zvao Deodatus, a majka mu bijaše Mira. Ona bijaše ona visoka stara žena,

koja je kad je predvečer Isus stigao, bila s ljudima koji su ga dočekali s

dobrodošlicom. Tijekom Marijina boravka u Heliopolisu, Mira je bila bez

djece, ali motivom Blažene Djevice, poslije je rodila ovog sina. Bio je visok

i mršav, a čini mi se da je imao oko 18 godina.

Kad se pratnja vratila u grad, vidjela sam Isusa kako ide kroz pustinju sa

svojih pet učenika. Išao je rutom više istočnije nego kad je išla Sveta

obitelj na svom bijegu u Egipat. Grad u kojem je Isus bio zvao se Eliopplis

(Heliopolis). Slovo E i slovo L bijahu nekako okrenuti leđa o leđa, nešto što

dosada nikada nisam vidjela, a ja sam mislila da se možda radi o slovu X.

(opaska: sestra Emerik je vidjela Э L)

Predvečer su Isus i njegovi učenici stigli do nekog gradića u divljini,

nastanjena trima vrstama ljudi: Židovima, koji boraviše u čvrstim kućama,

Arapima, koji živješe u kolibama izgrađenim od granja prekrivenim

kožama, te još neki ljudi. Ovi su ljudi ovamo pobjegli kad je Antioh bjesnio

po Jeruzalemu, te kad je izgnao mnoge stanovnike Jeruzalema.

Vidjela sam cijeli taj događaj. Jedan pobožni stari svećenik (Matatija, I

knjiga o Makabejcima, 2, 23-25) zakla jednog Židova koji je namjeravao ići

žrtvovati idolima, prevrnu oltar, te pozva na okup sve dobre ljude, te kao

heroj revnovaše za Zakon i svjedočanstvo Božje. To bijaše tijekom toga

progonstva, da su ovi dobri ljudi amo pobjegli. Vidjela sam i mjesto gdje su

isprva živjeli. Arapi koji su im se pridružili, također bijahu izgnani s njima.

Kad je prošlo dosta vremena, Arapi su opet pali u idolatriju.

Kao i obično, Gospodin ode do zdenca, gdje ga dočekaše s dobrodošlicom

neki ljudi, te ga uvedoše u svoje kuće. Tamo je Isus poučavao, jer nisu

imali škole. Isus im reče da je blizu vrijeme, kad bi se on trebao vratiti Ocu,

da će ga Židovi zlostavljati, te progovori i ostalo što je uglavnom govorio

na ovom putovanju. Oni su jedva mogli povjerovati ono što su čuli, te

stvarno istinski željaše da Isus ostane s njima.

Kad je Isus napustio ovo mjesto, slijedila ga dva nova učenika, potomci

Matatijini. Putnici sad krenuše još većom divljinom, te požuriše pri kraju

dana i cijelu noć, s vrlo malo odmaranja. Vidjela sam ih na predivnu

mjestu, s predivnom balzamovom ogradom, odmaraju se malo kraj zdenca

koji je izbio za Svetu obitelj, kad su onomad bježali u Egipat. S tom se

vodom Marija osvježila, te okupala dijete Isusa. Put kojim se Isus vraćao iz

Egipta, ovdje se križao s zaobilaznim putem kojim je Marija išla, kad je

bježala u Egipat. Marija je došla zaobilaznim zapadnijom stranom pustinje,

a Isus je sad išao istočnijim putem, koji je bio direktniji. Na svom putu iz

Arabije u Egipat, Isus je mogao vidjeti na svojoj desnoj strani planinu Sinaj,

koja bijaše dosta u daljini.

Kad Isus stiže do Beer Šebe, poučavaše u sinagogi. On formalno objavi

svoj identitet, te otvoreno progovori o svom skorom kraju. Iz ovog mjesta,

sa sobom povede neke mladiće. Bio je to četvrti dan puta od Beer Šebe do

Jakovljeva zdenca, kraj Sihara, mjesta koje je naznačio apostolima za

ponovni susret. Prije nego je Šabat započeo, Isus stiže do mjesta u dolini

Mambre, gdje je u sinagogi poučavao i slavio Šabat. Također je posjetio

kuće žitelja, te izliječio njihove bolesnike.

Iz ovog mjesta do Jakovljeva zdenca, bilo je najviše dvadeset sati

pješačenja. Isus je sad većinom putovao po mraku, kako vijest o njegovu

povratku u Judeju ne bi ljude nagnala na iznenadni možebitni ustanak.

Uglavnom je putovao pastirskim dolinama blizu Jerihona do Jakovljeva

zdenca, a tamo je stigao tijekom sumraka. Sad je sa sobom imao 16

učenika, budući su ga slijedili još neki mladići iz doline Mambre.

U blizini zdenca bijaše gostinjac, gdje je na jednom zaključanom mjestu

bilo sve što je potrebno za putnike namjernike, kad bi se ovdje zaustavili

odmoriti. Jedan se čovjek brinuo o tome i o gostinjcu. Kraj koji ležaše

između Jerihona i Samarije bijaše predivan. Skoro sve ceste bijahu

obrubljene stablima, polja i livade zelene, a potoka bijaše posvuda.

Jakovljev je zdenac bio okružen predivnim zelenim bedemom, te

sjenovitim stablima.

Tamo su Isusa očekivali apostoli Petar, Ivan, Andrija, Jakov i Filip. Svi su

plakali od radosti što ga ponovo vide, te njemu i mladićima opraše noge.

Isus je bio vrlo ozbiljan. Govorio je o skorom dolasku svoje Muke, o

nezahvalnosti Židova, te o kaznama koje ih zbog toga očekuju. Sad je bilo

samo tri mjeseca do njegove Muke. Uvijek sam vidjela da je blagdan

Uskrsa padao u pravo vrijeme, kad se događao u kasno proljeće. Isus ode

sa svojih 16 novih učenika posjetiti roditelje Eliuda, Sile i Eremenzeara, koji

stanovaše u obližnjem pastirskom selu. Međutim, apostoli su sami krenuli

prema Siharu, jer je dolazio Šabat.

12. Isus u Sihemu, Efronu i Jerihonu

Dok je Isus s novim mladim učenicima išao do pastirskog sela, gdje je

ostao samo nekoliko sati, često sam ga viđala kako zastajkuje i nešto ih

živo poučava. Naredio je Eliudu, Sili i Eremenzearu da nikome ne otkrivaju

gdje su išli s njim, niti što im se na putu događalo, a reče im i neke razloge

zbog čega tako trebaju postupiti. Vidjela sam kako Eremenzear drži Isusa

za rukav i moli ga da nešto zapiše o tome. Isus mu reče da toga može

učiniti, ali tek nakon njegove smrti. Ali, istovremeno mu je naredio da

zapis ostavi Ivanu. Ne mogu ne misliti, da je dio toga zapisa, negdje ostao

sačuvan sve do naših dana.

Petar i Ivan dođoše susresti Gospodina, dok ovaj još bijaše na putu, van

gradskih vrata, gdje ga je čekalo još šest drugih apostola. Apostoli

uvedoše Isusa i učenike u kuću domaćina, koji dosada nikad nije vidio

Isusa, te ga srdačno primi. Isus je čini se želio izbjeći javni publicitet, pa je

htio ostati samo s apostolima. Novopridošlima su oprali noge.

Započeo je Šabat, te upališe lampe. Isus i njegovi kompanjoni odjenuše

duge haljine, opasaše se, te nakon molitava otiđoše u školu, koja bijaše

izgrađena na maloj uzvisini.

Nakon toga su se okrijepili obrokom koji im je spravio domaćin, a na

obroku bijahu i neki stari Židovi s dugim bradama. Najstariji od njih

odjeveni su kao visoko rangirani svećenici, a imali su i ađutante. Ni kod

obroka, a ni u školi Isus se još nije obznanio. Domaćin je imao neki lukav

pogled, a meni se čini da je bio Farizej.

Kad je obrok završio, Isus zatraži da mu otvore sinagogu. Reče, dosad sam

slušao vaša poučavanja, a sad bih ja malo poučavao. Isus je govorio o

znakovima i čudesima, koja nemaju svrhe kad ih ionako ljudi zaborave,

vraćajući se svojoj grešnosti. Njima je potrebnije propovijedanje nego li

čudesa. Čak su i prije obroka, apostoli tražili od Isusa da se jasnije

izražava, jer ga još uvijek nisu shvaćali. Rekoše, uvijek si govorio o svom

nadolazećem kraju, i rekoše, da prije toga još jednom mora otići u Nazaret,

kako bi tamo pokazao svoju moć, te čudesima obznanio svoju misiju. Na

ovo, Isus odgovori da su čudesa bezvrijedna, ako ne uspije obratiti narod,

ako nakon svjedočenja, ostane što je i prije bio. Isus nastavi, što sam dobio

čudesima i znacima, hranjenjem pet tisuća ljudi, uskrsnućem Lazara, kad

me i nakon svega toga još više žele uhititi.

Petar i Ivan jednako mišljaše kao njihov Učitelj, ali drugi bijahu

nezadovoljni. Na putu za Sihem, Isus je objašnjavao Elijudu, Sili i

Eremenzearu, zašto nije izvodio čudesa i znakove na svom zadnjem

putovanju. Reče, to je stoga jer će apostoli i učenici potvrđivati njegovu

nauku izvođenjem čudesa, čak će ih izvoditi i više nego što je on činio. Isus

je bio nezadovoljan što su apostoli bili nestrpljivi saznati od trojice mladića

gdje su to bili s Isusom i što su radili. Dodijavaše im vrlo, a mladići su

samo šutjeli. Isus im reče da će ići u Jeruzalem i da će propovijedati u

Hramu.

Vidjela sam da su Židovi Sihema poslali glasnike da izvijeste one u

Jeruzalemu, da se Isus opet pojavio, jer Farizeji Sihema bijahu njegovi

najgorči neprijatelji. Nastojali su ugrabiti Isusa i isporučiti ga u Jeruzalem.

Ali Isus odgovori da njegovo vrijeme još nije došlo, da će on sam otići u

Jeruzalem, i to ne zbog njihove koristi, nego zbog njegovih učenika.

Isus je sad otposlao apostole i učenike na razna mjesta, a sa sobom je

jedino zadržao trojicu mladića, da bi i dalje sačuvao tajnu svoga zadnjeg

puta. S njima, Isus krenu k Efronu, kako bi se susreo sa svetim ženama, u

jednom iznajmljenom gostinjcu kraj Jerihona. Prije toga im je najavio svoj

povratak preko roditelja trojice učenika. Na putu je bila magla, a i kiša je

puno padala. Isus nije išao najkraćim putem. Išao je na razna mjesta,

razne gradove i kuće, tješeći žitelje, liječeći bolesne, te sve nagovarajući

da ga slijede.

Ni apostoli i učenici nisu išli direktnim rutama kamo su bili poslani, nego su

skretali s puta na razne farme i kuće, kao bi svima navijestili da se Isus

vratio, te da dolazi. Bijaše to kao da svi oni koji su čeznuli za spasenjem,

ponovo dobivaju vjetar u leđa. Ili bolje, kao zalutale ovce koje su se

pogubile po šumi, pa sad na povratak svog Pastira, čuju njegov glas i

kreću se okupljati opet u jedno stado spasenja.

Predvečer je Isus stigao do Efrona. Ulazio je u kuće, ozdravljao, zvao ljude

da ga slijede do škole. Ovo je mjesto imalo veliku sinagogu, koja se

sastojala od dvije dvorane, jedna iznad druge. Na propovijed je hrlio narod

iz Efrona i okolice, i muškarci i žene. Sinagoga bijaše pretrpana. Isus

naredi da postave stolac usred dvorane, gdje je prvo poučavao muškarce,

pa onda žene. Žene su stajale straga, ali su im muškarci napravili mjesta.

Isus je učio o neophodnosti da ga slijede, o svom skorom kraju, o kaznama

koje će pasti na sve one koji ne budu vjerovali u njega. Narod je počeo

mrmljati, jer tamo među njim, bijaše i mnoštvo pokvarenih duša.

Iz Efrona, Isus otpusti trojicu vjernih mladića i posla ih da susretnu svete

žene, kojih bijaše deset u broju, a već su bile u onom iznajmljenom

gostinjcu kraj Jerihona. Bijahu to, Blažena Djevica, Magdalena, Marta s još

neke dvije, Petrova supruga i pokćerka, Andrijina supruga, Zakejeva

supruga i kći. Ova zadnje spomenuta bijaše udana za nekog vrlo revnog

učenika koji se zvao Anadija, a bijaše pastir i rođak Siline majke.

Petar, Andrija i Ivan, sretoše Isusa na putu, te on s njima uđe u Jerihon.

Blažena Djevica, Magdalena, Marta i druge, očekivaše njegov dolazak kraj

određena zdenca. Bilo je dva sata prije zalaska sunca, kad Isus dođe do

njih. Žene se bace nice pred njega, te mu poljube ruku. I Marija mu je

poljubila ruku, a kad ustade, Isus njoj poljubi ruke. Magdalena je stajala

nekako otraga.

Kraj zdenca, učenici opraše Isusu noge, pa onda i apostolima, nakon čega

su svi otišli na objed. Žene su jele napose, a kad je objed završio, zauzeše

svoja mjesta u zadnjem dijelu blagovaonice, kako bi čule Isusovo

propovijedanje. Isus nije ostalo u gostinjcu, nego se s trojicom apostola

vrati u Jerihon, gdje su bili okupljeni ostali apostoli i učenici s mnoštvom

bolesnika. Žene su išle za Isusom. Vidjela sam kako Isus ulazi u mnoge

kuće i liječi bolesnike. Nakon toga je sam Isus otključao sinagogu, te

naredio da postave stolac usred dvorane. Svete su žene stajale otraga u

dvorani. One su imale posebnu lampu. I Marija bijaše s njima. Nakon

poučavanja, svete su se žene vratile u svoj gostinjac, te su sutra ujutro

krenule svojim kućama.

U Jerihonu se okupilo mnoštvo, jer je Isusov dolazak bio najavljen od strane

učenika. Sutradan je Isus poučavao i liječio, a među narodom se podiglo

veliko mrmljanje, jer je broj Farizeja bio izuzetno velik. Oni su otposlali

glasnike u Jeruzalem, da ih o svemu izvijeste.

Poslije toga Isus ode do mjesta krštavanja na Jordanu, gdje su se okupili

brojni bolesnici, očekujući njegov dolazak. Oni su čuli da se Isus vratio, te

ga moljaše za pomoć. Uokolo bijaše nekoliko malih koliba i šatora, pod

kojima su se mogli spustiti do vode. Vidjela sam bazen usred malog

otočića, u kojem je sam Isus kršten. Ponekad bi bio pun, ali opet drugi put,

voda bi nekako otekla. Ljudi su ovamo došli po ovu vodu iz svih dijelova

zemlje, iz Samarije, Galileje, čak i iz Sirije. Imali su natovarene magarce s

velikim kožnim mješinama. Mješine su visjele s obje strane magareta, a

bijahu nekako zakačene kukama za samar. Isus je mnoge ozdravio. S njim

bijahu samo Ivan, Andrija i Jakov mlađi.

Nisam vidjela da se sad ikakvo krštenje dogodilo, samo odrješenje i

ozdravljanje. Čak je kod Ivanova krštavanja bilo više nekog

sakramentalnog karaktera, nego što to bijaše danas kod odrješenja. Zadnji

put kad je Isus bio u Jerihonu, mnoštvo bolesnika je ozdravilo kupajući se u

gradskom bazenu, ali ne bijaše nikakva krštavanja. Ovdje u ovom dijelu

Jordana, bijaše i kupalište, koje bijaše mnogo posjećenije, a Ivan Krstitelj

ga je prilično povećao (i izgledom i brojem posjetitelja). Usred zdenca na

otoku na kojem je Isus kršten, još uvijek je stajala ona motka za koju se

držao. Isus je mnoge ozdravljao, a da nije koristio vodu, premda ju je

polijevao po glavama gubavaca, a učenici su ih otirali.

Krštavanje je zapravo započelo tek nakon Pedesetnice. Isus nije nikada

krštavao. Majka je Božja i sama krštena od strane Ivana apostola, na

bazenu Betsaida, i to nakon Pedesetnice. Prije ceremonije, Ivan je slavio

svetu Misu, tj. posvećivao i recitirao neke molitve, kao što je bio i običaj u

to vrijeme.

Kad je okupljeno mnoštvo postalo veliko, Isus s apostolima ode do Betela,

gdje je patrijarh Jakov ugledao na brdu ljestve koje sežu do neba. Kad

tamo stigoše, već se smračilo. Otiđoše do jedne kuće u kojoj su stanovali

vjerni učenici, koji ih i očekivaše, a među njima bijahu Lazar i sestre,

Nikodem, Ivan Marko, koji je tamo došao iz Jeruzalema u tajnosti.

Domaćin kuće je imao suprugu i četvero djece. Kuća bijaše okružena

dvorištem, u kojem bijaše i zdenac. Praćen s dvoje djece, domaćin otvori

vrata i dočeka goste, te ih odmah odvede do zdenca i opra im noge. Dok je

Isus sjedio na rubu zdenca, iz kuće mu dođe Magdalena, te mu na glavu

izli malu bočicu miomirisa. Učinila je to tako da mu je stala iza leđa, baš

kao što je to i prije činila. Čudila sam se njenoj smionosti.

Isus privinu Lazara na grudi, koji još uvijek bijaše blijed i slab. Lazarova

kosa bijaše izuzetno crna. Poslužen je obrok od voća, kruha, mednog saća,

povrća, uobičajeni obrok u Judeji. Na stolu bijahu i male čašice. Isus

ozdravi bolesnike koji su ležali u jednoj dvorišnoj kući, koja je pripadala

domaćinu kuće. Žene su jele napose, te se poslije obroka smjestiše

otpozadi sobe, kako bi čule Isusov govor.

Sutradan se Lazar sa svojim društvom vratio u Jeruzalem, dok je Isus s

trojicom apostola išao zaobilaznim putem do kuće sina Andrijana

polubrata, čija je kći ležala bolesna. Oko podne stigoše do zdenca koji

pripadaše toj kući. Domaćin kuće, robustan čovjek, koji se bavio pletenjem

zaslona od šiblja, opra im noge i uvede u kuću. Imao je jako puno djece,

neka bijahu još malena. Dva odrasla sina, od 16 i 18 godina ne bijahu

doma, nego su ribarili na Galilejskom moru, u Andrijinu rodnom mjestu.

Andrija im je poslao glasnike da im kažu da se Isus vratio, pa neka dođu

susresti ga na izvjesnom mjestu.

Nakon obroka, domaćin uvede Isusa i apostole do bolesne kćeri, djevojčice

od oko 12 godina. Već dugo ona tako ležaše, potpuno blijeda i bez pokreta.

Bila je bolesna, a usto je bila i maloumna. Isus joj zapovijedi da ustane.

Tad je s Andrijom, držeći je za ruke, odvede do zdenca, gdje joj Isus izli

vode na glavu. Nakon toga, na Gospodinovu zapovijed, ona se ode oprati

pod šatorom, te se vrati u kuću potpuno izliječena. Bila je to visoka

djevojčica.

Kad je Isus s apostolima napustio mjesto, otac ga je ispratio dio puta. Prije

nastupanja Šabata, Isus stiže do nekog gradića. Odsjeo je u gostinjcu kraj

gradskog zdenca, a tad sa svojim sljedbenicima odmah ode u sinagogu

proslaviti Šabat.

Sutradan ujutro, Isus opet ode do sinagoge, gdje je molio i kratko

propovijedao. Vidjela sam veliko mnoštvo oko njega. Dovodili su mu

bolesne, kao što ronioci imaju bolest, a on ih ozdravi. Vidjela sam da su svi

ljudi ovog mjesta častili Isusa i tiskali se oko njega. Gužva je bila velika. I

apostoli su liječili i blagoslivljali. Čak su i svećenici dovodili bolesnike.

Vidjela sam da je u ovom mjestu Isus ozdravio gubavca, koji je inače često

tamo donesen, ili bi bio kraj puteva kojima je Isus prolazio, ali bi uvijek Isus

kraj njega prolazio. Taman prije Isusova dolaska, oni su donijeli tog jadnika

iz rubne gradske četvrti, gdje je on stanovao u malom boravištu

ugrađenom u gradske zidine. Donijeli su ga Isusu na nekoj vrsti nosiljke

koja imaše zatvore sa strana, kao zavjese. Nitko nije prilazio bolesniku,

osim Isusa, koji podiže zavjesu, dotače ga se, te naredi da ga odnesu neka

se okupa blizu gradskog zida. Kad je ova naredba izvršena, ljuske su od

gube padale s njega. Čovjek je bio pogođen dvostrukom gubom, jer je toj

vanjskoj bolesti dodana nečistoća.

Gospodin je također izliječio mnoge žene od bolesti krvarenja. Dok je Isus

ozdravljao u dvorištu sinagoge, gužva je bila velika, tako da je narod

probio ograde ili se penjao na krov.

Isus napusti ovo mjesto, te s trojicom apostola ode do masivna dvorca

(Alexandrium?), okružena bedemima, ili jarcima protiv napadača. Čini se

da su tamo bile neke toplice, jer sam vidjela sve vrste podruma, nadvoja i

masivnih zidina. Kad je Isus navijestio da želi ući u ovaj dvorac, apostoli ga

nagovaraše da to ne čini. Rekoše mu da bi tako mogao podići odvratnost

protiv sebe i da bi tako mogao izazvati skandal. Isus im odvrati, da ako ga

ne žele pratiti, neka ga puste da on sad ide. Isus uđe sam u dvorac.

U dvorcu bijaše svakojakih ljudi. Čini se da su neki bili zatvorenici, drugi

bolesnici i iscrpljeni slabići. Na vratima bijaše postavljena straža, jer nitko

nije smio sam van dvorca. Uvijek bi van išla nekolicina, a pratila bi ih

straža. Ti su ljudi morali raditi u okolici dvorca, čistiti polja i kopati kanale.

Kad je Isus s apostolima pokušao unići, stražari ih zaustaviše, ali na

njegovu riječ, oni se s poštovanjem maknu i puste samo Isusa da uđe. U

dvorištu se oko Isusa okupiše zatvorenici. Isus im se obrati i odvoji

nekoliko od njih.

Iz obližnjeg grada, Isus je pozvao dvojicu muškaraca, koji su čini se bili

službenici civilnog zakona, jer su im s ramena visjele kožne trake, na

kojima bijahu kao neke metalne značke. Isus porazgovara s njima, te mi se

čini da je platio otkupninu za one koje je odvojio od ostatka ljudi. Poslije

sam ga vidjela kako je napustio dvorac s tih 25 ljudi, te s njima i

apostolima ode do Jordana, putujući tamo cijelu noć.

Ovaj brzi marš odvede ga do gradića, u kojem su ga čekale žene i djeca

nekolicine tih zatvorenika. Ostali su prešli Jordan malo poviše, te onda

skrenuše na istok. Ovi ljudi bijahu iz krajeva kraj Kedra, gdje je Isus prije

puno poučavao prije svog puta ka zvijezdo štovateljima. Isus je otposlao

apostole naprijed.

Kad je prolazio kroz doline blizu Tiberijade, te prošao kraj Jakovljeva

zdenca, pridružiše mu se trojica tihih učenika i nekoliko drugih, koji su mu

se pridružili na njegovu putu k poganima. Oni nastaviše svoj put,

djelomično po mraku, a samo su odmarali nekoliko sati pod sjenicama, kad

je sunce pripeklo.

Sutradan predvečer, stigoše u Kafarnaum. Tu Isus predstavi nekog

mladića, zvanog Sela ili Selam. On bijaše rođak mladoženje iz Kedra,

kojem je Isus dao kuću i vinograd, onomad kad je išao k zvijezdo

štovateljima. Taj je mladoženja poslao Selu k Isusu, a ovaj ga očekivaše u

Andrijinoj kući. On se baci nice pred Isusom, a ovaj mu položi ruke na

ramena, te ga primi među učenike.

Isus ga je odmah iskoristio, poslavši ga k nadstojniku sinagoge, da ga

zatraži ključ i svitke Pisama, koji su pronađeni u Hramu, kad onomad

bijaše srušen i sedam godina lišen svete službe. Zadnji put kad je Isus

ovdje poučavao, koristio je te iste svitke, a bijahu iz Izaije. Kad se mladić

vratio, Isus i njegovo društvo, otiđoše do škole i upališe lampe. Isus naredi

da se raščisti prostor, te da se postavi katedra sa stepenicama. Okupilo se

veliko mnoštvo, a Isus je dugo poučavao iz svitaka. Atmosfera u

Kafarnaumu bijaše zaista velika. Ljudi se okupljali na ulicama, a ja sam

čula kako viču: 'Ovdje je opet Josipov Sin!'

Prije zore sutrašnjeg dana, Isus napusti Kafarnaum, a ja ga ugledah kako

ide u Nazaret. Pratili ga učenici i nekoliko apostola koji su mu se pridružili.

U ovoj sam prilici vidjela kako je Anina kuća prešla u tuđe ruke. Isus je

također otišao do Josipove stare kuće, koja sad bijaše nenastanjena i

zaprta.

Tad Isus nastavi pravo prema sinagogi. Njegov je pojavak bio signal za

veliko uzbuđenje među narodom, koji je istrčavao iz kuća i okupljao se u

skupine. Iznenada jedan opsjednuti gluhonijemi, poče vikati za Isusom:

'Evo Josipova Sina!' Evo buntovnika! Zgrabite ga! Zatvorite ga!' Isus mu

naredi da ušuti. Čovjek posluša, ali Isus nije istjerao đavla iz njega.

U zbornici Isus naredi da se napravi mjesta i da se za nj postavi katedra.

Na ovom je putovanju Isus postupao potpuno slobodno, te je otvoreno

poučavao, kao čovjek koji na to ima potpuno pravo, a to je jako ljutilo

njegove neprijatelje. Isus je također posjetio mnoge kuće u okolici Josipove

stare kuće, gdje je izliječio mnoge i blagoslovio djecu. Na ovo su Židovi,

koji su na poukama bili tolerantno šutljivi, postali skroz srditi. Isus ubrzo

napusti grad, rekavši apostolima da se nađu na gori na kojoj se dogodilo

umnažanje kruha.

Kad stigoše do te gore, već je pao mrak, te su po njenu vrhu bile upaljene

vatre. Isus je stajao u centru, a oko njega apostoli, a oko njih opet učenici.

Okupilo se znatno mnoštvo. Isus je cijelu noć poučavao, te skoro cijelo

juto. Pokazivao je apostolima, upirući prstom tu i tamo, na što su oni

odlazili ispuniti zadatke liječenja i poučavanja. Izgledalo je da im izdaje

naredbe, za njihove skore napore i putovanja, koje moraju izvršiti. Ovdje

su ga napustili mnogi učenici, a u zoru se Isus uputi prema jugu.

Na ovom putu neki otac i majka, moljaše Isusa da uđe u njihovu kuću, te

izliječi njihovu bolesnu kći, koja bijaše mjesečarka, sva blijeda i slaba. Isus

joj zapovijedi da ustane, a ona ustade potpuno zdrava.

Na sat udaljenosti od Tanat-Sila, svi su apostoli imali u rukama zelene

grančice, te iziđoše pred Isusa dočekati ga. Svi se bace nice pred njim, a

Isus uze jednu grančicu. Tad mu opraše noge. Mislim da se ova ceremonija

dogodila, jer su opet svi bili ujedinjeni, skupa, te stoga jer se Isus još

jednom otvoreno obznanio Učiteljem, te je ponovo započeo svuda

propovijedati.

Praćen apostolima i učenicima, Isus ode do grada gdje su bile Blažena

Majka, Magdalena, Marta i druge svete žene, osim Andrijine supruge, te

Petrove supruge i pokćerke, koje su još uvijek bile u Betsaidi. Žene su

dočekale Isusa van grada u jednom gostinjcu. Marija je došla iz okolice

Jerihona, te je ovdje čekala Isusa. I druge su žene ovamo došle iz raznih

pravaca. Tamo su pripremile objed za pedesetak ljudi. Nakon obroka, Isus

naredi da mu donesu ključ od škole. Tamo je propovijedao, a veliko ga

mnoštvo naroda slušalo.

13. Isus ide u Betaniju

Sutradan ujutro, Isus izliječi mnoge bolesnike u gradu, premda je već prije

prošao kraj brojnih kuća bez da je vršio liječenja. Liječio je također i kod

gostinjca. Nakon toga, Isus otpusti apostole, poslavši ih u Kafarnaum, a

druge na mjesto umnažanja kruhova. Svete su žene otišle do Betanije.

Sam je Isus također krenuo prema Betaniji, a Šabat je proslavio u jednom

gostinjcu, sa svim učenicima koje je doveo sa svojeg zadnjeg putovanja.

Usred dvorane objesiše lampu, na stol postaviše crveni stolnjak, a preko

njega bijeli, te odjenuše blagdansku nošnju. Tad se svi poredaše oko Isusa,

kako bi sudjelovali u molitvi. Isus je molio iz svitka Pisma. Sve zajedno ih je

bilo oko dvadeset. Cijeli je dan gorjela Šabatska lampa, a Isus je

naizmjence molio i poučavao učenike njihovim dužnostima.

Bijaše tamo i novi učenik Silvanus, koga je Isus primio u zadnjem gradu.

On već imaše oko trideset godina, a bijaše iz Aronova plemena. Isus ga je

već poznavao iz rane mladosti, te je na njega gledao kao na svog

budućega učenika. To još bijaše kad je onomad sveta Ana priredila gozbu

kad je Isus bio dvanaestogodišnjak. Isus se tad vraćao od svoga

poučavanja u Hramu. Na toj istoj gozbi, Isus je izabrao budućeg

mladoženju iz Kane.

Na putu za Betaniju, Isus nastavi propovijedati na korist novim učenicima,

objašnjavajući im Očenaš, govoreći im o vjernosti njegovoj službi, rekavši

im da će sad neko vrijeme poučavati u Jeruzalemu, nakon čega će se

ubrzo vratiti svome Nebeskom Ocu. Reče im i o tome da će ga jedan

napustiti, jer mu je u srcu izdaja već posijana. Svi ovi novi učenici su ostali

vjerni Isusu.

Na ovom putu, Isus je ozdravio nekolicinu gubavaca, koji su iznijeti kraj

ceste. Jedan sat od Betanije, uđoše u gostinjac u kojem je Isus puno

poučavao prije Lazarova uskrsnuća, i gdje je Magdalena došla susresti se s

njim. U gostinjcu je bila i Blažena Djevica s drugim svetim ženama, kao i

petorica apostola: Juda, Toma, Šimun, Jakov mlađi, Tadej, Ivan Marko i

drugi. Lazar ne bijaše tamo. Apostoli su izišli dio puta kako bi susreli Isusa

kod zdenca, gdje ga pozdraviše i opraše mu noge, nakon čega je Isus

poučavao, a nakon toga otiđoše na objed.

Tad su svete žene otišle do Betanije, dok je Isus ostao u gostinjcu s

ostatkom ekipe. Sutradan, umjesto da ode pravo u Betaniju, Isus okruži

grad i krene po okolici. Pratila ga trojica tihih učenika. Ostatak apostola i

učenika razdvojio se u dvije skupine. Jednu je vodio Tadej, a drugu Jakov, a

otišli su u okolicu propovijedati i liječiti bolesnike. Vidjela sam kako efektno

liječe na nekoliko načina: polaganjem ruku, dahnuvši nad bolesnikom, ili u

jednom slučaju kod nekog djeteta, uzimajući ga na koljena, ili bi djecu

privili na grudi, te na njih dahnuli.

Na ovom putovanju, Isus je ozdravio mnoge opsjednute đavlom. Taman

kad je ulazio u neko seoce s razbacanim kućama, roditelji nekog mladića

potrčaše za njim. On pođe s njima u dvorište njihove kuće, gdje nađe

njihova opsjednuta sina, koji je na Gospodinovo približavanje, postao

bijesan, skačući uokolo i bacajući se na zidove. Prijatelji ga nastojaše

svezati, ali nikako nisu uspijevali, jer je mladić postao sve žešći i rabijatniji,

bacajući lijevo i desno one koji mu se približiše. Na to Isus zapovijedi svim

prisutnima neka se povuku, te ga ostave nasamo s mladićem. Kad ga

poslušaše, Isus pozva opsjednutog neka mu priđe. Ali on, ne odgovarajući

na poziv, poče plaziti jezik i praviti strašne grimase prema Isusu. Isus ga

opet zovnu. On opet ne dođe, nego okrenu glavu nekako čudno ustranu, i

preko oka promatraše Isusa.

Tad Isus podiže oči k nebu i pomoli se. Kad je ponovo zapovjedio

opsjednutom da priđe, on to i učini, te se baci nice, koliko je dug i širok

pred Isusove noge. Isus prijeđe brzo preko njega, prvo jednim stopalom,

pa onda drugim, a ja ugledah kako iz mladićevih otvorenih usta izlazi crni

spiralni dim, koji nestade u visinama. U ovom uzdižućem dimu, zamijetila

sam tri čvora, a zadnji bijaše najtamniji i najjači. Ova tri uzla bijahu

povezani u jedno nekom jakom uzicom, te s mnoštvom tanjih. Cijelu bih

stvar najbolje mogla usporediti s tri kandila, jedan iznad drugog, čiji se

oblaci dima dižu iz različitih otvora, dok se najzad ne ujedine u jedno.

Sad je opsjednuti ležao pred Isusom kao mrtvac. Isus nad njim napravi

znak križa, te mu zapovijedi da ustane. Jadnik ustade. Isus ga odvede do

njegovih roditelja, koji bijahu kraj dvorišnih vrata, te im reče: 'Vraćam vam

vašeg sina izliječenog, ali opet ću ga jednom zatražiti od vas. Ne griješite

više protiv njega.' Oni su sagriješili protiv sina, i zbog toga je sin pao u

tako bijedno stanje.

Isus sad ode do Betanije. I upravo oslobođeni mladić, kao i mnogi drugi,

otiđoše isto tamo, neki pred Isusom, neki za njim. Mnogi koje su apostoli

izliječili također bijahu prisutni u gradu, te se velika graja diže, kad su

ozdravljenici svuda proglašavali svoju radost. Vidjela sam neke svećenike

kako idu susresti se s Isusom, te ga uvedoše u sinagogu, gdje pred njega

postaviše knjigu Mojsijevu, iz koje su želji da Isus poučava. Tamo u školi

bijaše mnoštvo ljudi, a svete žene bijahu na mjestu određenu za žene.

Poslije su otišli do kuće Šimuna u Betaniji, izliječena gubavca, gdje su žene

pripremile obrok u iznajmljenoj dvorani. Lazar ne bijaše tamo. Isus i trojica

tihih učenika, konačiše u gostinjcu blizu sinagoge, a apostoli i drugi učenici

u onom van Betanije. Marija i druge žene ostadoše u Martinoj i

Magdaleninoj kući. Kuća u kojoj je prije Lazar stanovao, bijaše na strani

grada prema Jeruzalemu. Bila je kao dvorac, okružena bedemima i

mostovima.

Sutra ujutro Isus opet poučavaše u sinagogi. Od učenika bijahu prisutni

Saturnin, Natanel Kased, Zakej. U Betaniju su donijeli mnoge bolesnike. U

kući Šimuna gubavca, bijaše pripremljen objed, na kojem je Isus dijelio

namirnice sirotinji, te ih pozvao da sudjeluju u objedu s drugim gostima.

Ovo je dalo poticaj glasinama među Farizejima u Jeruzalemu, da sve što

dođe pod ruku Isusu, on to potroši na rulju.

Dok je Isus poučavao u školi, mnoštvo bolesnika bijaše poredano u dva

niza šatora, od škole do Šimunove kuće. Među njima ne bijaše gubavaca,

jer su se oni usuđivali pokazivati samo na pustim mjestima. Dok se Isus

približavao šatorima, slijedila ga trojica učenika, kao Leviti, po jedan sa

svake strane, ali ipak malo iza njega, dok je treći bio direktno iza njega.

Nije bilo gužve. Isus krene naprijed niz jedan niz šatora, a vraćao se po

drugom nizu. Liječio je na razne načine. Rijetko je prolazio kraj nekih

bolesnika, a neke je samo utješio, bez ozdravljanja. Reče im da bi trebali

promijeniti svoj način življenja. Neke je uzeo za ruku i naredio im da

ustanu, dok je druge jedva i dotakao. Jedan čovjek bolovaše od vodene

bolesti, Isus ga udari rukom malo po glavi i tijelu, a otok odmah spade.

Voda se izlila iz cijelog čovjeka u potocima znoja. Mnogi se ozdravljeni

bacaše nice pred Isusa, a njegovi ih kompanjoni dizaše i odvodiše ustranu.

Kad se Gospodin vratio natrag u zbornicu, naredi da puste ozdravljenike

da sjednu blizu njega, a onda poučavaše.

Vidjela sam kako Isus šalje učenike u parovima iz Betanije u okolicu, kako

bi poučavali i liječili. Nekima je rekao da se vrate u Betaniju, a drugima da

idu u Betfagu. On je sam sa trojicom tihih učenika, nakon par sati, otišao

na jug, par sati od Betanije, do nekog seoceta, gdje je liječio bolesnike. Tu

sam ga vidjela kako ulazi u kuće čovjeka kojeg je nekoć ozdravio od

mutavosti, ali je ovaj opet pao u grijeh, te je ostao paraliziran. Prsti i ruke

mu bijahu skroz izobličeni. Isus mu se obrati s nekoliko utješnih riječi, te ga

se dotače. Čovjek odmah ustade. Isus također izliječi nekoliko djevojaka

koje ležaše blijede i bolesne. Ponekad su izgledale kao da su mrtve, ležale

su u nesvijesti, a ponekad bi plakale ili bi se glasno smijale. One bijahu

mjesečarke.

Taman prije Šabata, Isus se opet vrati do Betanije, te uđe u školu. Čula

sam kako se Židovi hvale protiv Isusa, da on još uvijek ne može ono što je

Bog činio za Djecu Izraelsku, kada im je u pustinji dao da pada mana s

neba. Ovi bijahu jako srditi na Isusa. Isus ovaj put provede noć u Betaniji,

ali van učeničkog gostinjca.

Kad je bio u tom gostinjcu, dođoše mu trojica mladića iz Jeruzalema: Obed,

sin starca Šimuna, hramski sluga i tajni učenik. Drugi bijaše Veronikin

rođak, a treći, rođak Ivana Kuse. Ovaj zadnje spomenuti bijaše poslije

biskup Kedra. Neko je vrijeme živio kao pustinjak blizu stabala datulje, i to

tamo kad je Sveta obitelj bježala u Egipat, i kad se onomad datulja spustila

do zemlje, da bi Marija mogla ubrati plod. Ovi učenici upitaše Isusa zašto ih

je toliko dugo napustio, zašto je u drugim mjestima učinio toliko puno, a da

oni o tome nisu ništa znali. U svom odgovoru ovim učenicima, Isus

progovori o blagu i drugim dragocjenostima, koje za one koji ga nisu dugo

vidjeli, izgleda im novo i prekrasno. Isus također reče, kad bi sijač posijao

sve svoje sjeme odjednom na jedno mjesto, onda bi tuča mogla sve

uništiti, pa tako liječenja i propovijedi, koje su održane u dalekim

mjestima, neće dugo biti zaboravljeni. Isus je tako nekako odgovorio.

Ovi su učenici donijeli vijest kako glavari svećenički i Farizeji postavljaju

uhode u mjesta oko Jeruzalema, kako bi uhvatili Isusa, čim se ovaj pojavi.

Čuvši ovo, Isus povede sa sobom samo dvojicu najnovijih učenika, Selama

iz Kedra i Silvanusa, te ode s njima do Lazarova imanja blizu Gineje, gdje

je tad bio i sam Lazar. Isus je putovao cijelu noć.

Dva dana prije ovoga, Lazar bijaše u malom gradiću između Betanije i

Betlehema, u okolici gdje su Tri kralja odmarala na svom putu k

Betlehemu. Ali, primivši poruku od Isusa, ode od tamo i dođe do svog

imanja. Isus je vrlo dobro znao da će mu ona tri učenika donijeti takve

vijesti iz Jeruzalema, te da će sam napustiti Betaniju, stoga on već dvije

noći nije noćio u Betaniji, nego u učeničkom gostinjcu van grada.

Isus prije zore stiže (još uvijek bijaše mrak) do Lazarova imanja, te pokuca

na dvorišna vrata. Sam ih je Lazar otvorio, te sa svjetlom povede Isusa do

velike dvorane, gdje su se okupili Nikodem, Josip Arimatejski, Ivan Marko,

Jair i mlađi Obedov brat.

Poslije sam ponovo vidjela Isusa sa dvojicom učenika u Bethabari i Efronu,

gdje je slavio Šabat. Tamo bijahu i Andrija, Juda, Toma, Jakov mlađi, Tadej,

Zakej, i sedmorica drugih učenika, a tamo su došli iz Betanije, kako bi se

susreli s Isusom. Kad je Juda namjeravao napustiti Betaniju, vidjela sam

kako ga Blažena Djevica iskreno nagovara da bude skromniji, da se čuva,

te da se ne zapliće u afere.

U Efronu je Isus izliječio slijepca, hroma, gluha i nijema, a tamo su toga

čovjeka i doveli radi toga. Isus je također oslobodio od đavla jednog

opsjednutog. Kad je napustio Efron, Isus ode do mjesta sjeverno od

Jerihona, gdje je bio nekakav azil za bolesnike i sirotinju. Tu je povratio vid

jednom starom slijepcu, kojeg je nekoć, kad je ozdravljao, otposlao bez

ozdravljenja, premda je tada ozdravio dvojicu slijepaca, namazavši im oči

smjesom svoje pljuvačke i gline. Sad je ozdravio toga starca, samo svojom

riječju.

S ovog zadnjeg mjesta, Isus se vrati do Lazarova posjeda, te onda s

Lazarom ode do Betanije, gdje su došle svete žene, kako bi se susrele s

Isusom.