ZNANOST LOGIKE-1.DIO-Logika može biti najteža znanost jer nema zorove niti oblike a može biti i najlakša jer se bavi najpoznatijim bitak, ništa ( to je Hegelu valjda isto ), bitak-pri-sebi, bitak-po-sebi itd. no upitno je koliko je dobro znati o najpoznatijem.

-mišljenje u svojoj najbližoj predožbi javlja se jedna kao od duševnih djelatnosti ili moći, njen produkt je ono općenito apstraktno uopće.

-Subjekt se definira kao ono misaono ( ono što misli ), koje egzistira-ja

-Određenje osjetilnosti je pojedinačnost i tu se ono razlikuje od misli.

-Predočivanje za sadržaj ima osjetilnu građu te građu koja je proizašla iz samosvijesti.

-Osjetilna građa je stavljena u određenje Mojega ( sadržaj je u meni ) i općenitosti ( odnos-prema-sebi, jednostavnosti )

-Predodžba je: bog je bog ili ako je obrazovanija: bog je svemoguć, sveznajući,...-----> određenja koja ostaju jedno izvan drugog.

-Ja apstraktno-čist odnos prema samome sebi, apstrahiran od predočivanja, osjećanja, ujedno u svim svojim osjećajima, predodžbama,...

-mišljenje u pogledu predmeta- razmišljanje o nečemu, sadržavat će vrijednost stvari, ono istinito i unutrašnje (tek s pomoću promjene do svijesti dolazi prava priroda predmeta, kao proizvod moje slobode)

-mišljenje je istinito prema sadržaju ukoliko je zadubeno u stvar, ali neka se da da stvar u sebi upravlja a ne da se subjekt (mi) uplićemo sa mnijenjem i vjerovanjem->objektivne misli

-logika se poklapa sa metafizikom-znanošću o stvarima shvaćenim u mislima koje izražavaju bitnost stvari

-u svijetu je razum,um-objektivna misao (istina koja je cilj filozofije)->no tu je problem jer objektivno se veže uz neduhovno a misao uz duhovno

-razum-mišljenje koje proizvodi konačna određenja

-najjednostavnija pojava duha je neposredna svijest

Prvi stav misli prema objektivitetuMetafizika

-zgoljni razumski nazor o umskim predmetima; određenja mišljenja smatra osnovnim određenjima stvari, pretpostavlja da se ono apsolutno može spoznati na način da mu se pridadu predikati (npr. bog ima egzistenciju) a upoće nije ispitala može li se ono apsolutno odrediti na taj način

-predmeti metafizike-duša, svijet, bog->njihove predodžbe ne govore što su, nego tek predikati-takvi su sudovi jednostrani, lažni i metafiziku čine dogmatičkom (jer jedna od dviju oprečnih tvrdnji mora biti I a druga N)

-ontologija-1.dio metafizike, nauka o apstraktnim određenjima biti

-tim određenjima nedostaje princip pa ih se temelji na ispravnosti analize koja se slaže sa jezičkom upotrebom u empirijskoj potpunosti umjesto na istini i nužnosti takvih određenja po sebi i za sebe

-pojam-nešto konkretno i svaka određenost kao jedinstvo različitih uvjerenja--> no jesu li onda pojmovi bitak, opstojnost i konačnost istiniti po sebi i za sebe? Jer istina zavisi od toga da li se neki pojam može pridati subjektu ili ne

-racionalna psihologija (pneumatologija)-2.dio metafizike, odnosi se na metafizičku prirodu duše, na duh kao na neku stvar; besmrtnost se tražila u sferi gdje svoje mjesto imaju složenost, vrijeme,...-->među onime podložnom mijeni

-kozmologija-3.dio metafizike, bavi se svijetom, njegovom slučajnošću, nužnošću, vječnošću, ograničenošću u prostoru i vremenu, slobodom čovjeka i postankom zla; važe kao apsolutne opreke: slučajnost i nužnost, djelatni i krajnji uzroci, dobro i zlo.

-Prirodna ili racionalna teologija-4.dio metafizike, razmatra pojam boga ili njegovu mogućnost, dokaze o njegovoj egzistenciji i njegova svojstva

-dokazivanje konačnog spoznavanja boga ne valja jer se do njegova bitka dolazi preko konačnog svijeta te se javlja panteizam i dualizam; svojstva boga budući da su određena kao odnosi prema konačnim stanjima koji su konačne vrste ( npr. pravedan, dobar, moćan,... ) bivaju uništene jer dovode do onog neodređenog ( boga ) te preostaje samo ime svojstva.

Drugi stav misli prema objektivitetuI Empirizam

-Ono istinito crpi iz iskustva

-Premda prezire onostranost, empirizam upotrebljava metafizičke kategorije materije, sile, jednoga, mnoga itd. te na taj način sadržava i tjera metafiziku a kategorije upotrebljava na nekritički način.

-Razlikuje zamjedbu od iskustva, zamjedba je takva da od same one misli ne treba ići dalje da se izvedu druge misli, osnova za opća određenja, u njoj svijest ima svoju vlastitu neposrednu prezentnost

-no, zamjedbe koje slijede jedna iza druge ne pružaju vezu nužnosti te se dolazi do toga da zakoni i sadržaj religije gube objektivitet i unutrašnju istinu

II Kritička filozofija-prihvaća iskustvo kao jedino tlo spoznaje pojava, podvrgava ispitivanju vrijednost razumskih pojmova koji se upotrebljavaju u metafizici i drugim znanostima

-razumski pojmovi ili misaona određenja sadržavaju odnose pomoću kojih se formiraju sintetički sudovi a priori

-u subjektivitet pada cjelokupnost iskustva te osjetilni materijal i njegovi opći odnosi a nasuprot ostaje stvar po sebi

a) Teorijska moć, spoznaja kao takva-osnova razumskih pojmova je iskonski identitet jastva u mišljenju (transcedentalno jedinstvo samosvijesti)

-raznolikost osjećanja i zrenja sjedinjuje se u sebi kao jednoj svijesti i dovodi se u identitet->načini tog dovođenja u odnos jesu kategorije

-Kant kategorije ( određenja ja- jedinstva samosvijesti ) nalazi u običnoj logici (različitim vrstama sudova) no Fichte upozorava da misaona određenja treba u bitnosti izvesti a ne ih samo empirijski pokupiti

-Kategorije su nesposobne da budu određenje apsolutnoga koje nije dano u nekoj zamjedbi a zato je razum ili spoznaja nemoćna da s kategorijama spozna stvar po sebi ( duh, bog ).

-Stvar po sebi ( ono neuvjetovano ) izražena ako je apstrahirana od svega što je ona za svijest te preostaje potpuni abstractum.

-Kritizira Kantovu primjenu kategorija na ono neuvjetovano tj. na metafiziku: prvo neuvjetovano jest duša i na mjesto njenih empirijskih određenja stavljaju se misaona ( kategorije ) i taj prijelaz je neopravdan. -Drugo neuvjetovano je svijet i tu um zapada u antinomije koje su sadržane u svim predmetima svih vrsta, u svim predodžbama, pojmovima i idejama; proizašli svjetovni sadržaj zbog proturječja ne može biti po sebi već samo pojava.

-Treće neuvjetovano je bog koji treba uzeti kao skupni pojam svih realiteta ili kao najrealnije biće postaje jednostavnim apstraktumom.

-Apstraktni identitet ( pojam ) i bitak jesu dva momenta čije je sjedinjenje ideal uma; dva su puta ( forme ) sjedinjenja: od bitka se počne i dođe do apstraktuma mišljenja i obratno.

-Meni se čini da Hegel ne odobrava prvi put jer kaže da svijet slučajan i da mu pripada prividni bitak a samo bog je istinski bitak te se ne može posredovati preko svijeta, bog je više nego živ, on je duh i samo je duhovna priroda najdostojnija i najistinitija polazna točka za mišljenje apsolutnoga.

-Drugi put naziva ontologijskim dokazom o egzistenciji boga---->no javlja se opreka između mišljenja i bitka jer u općenitom nije sadržano ono određeno a ono određeno ovdje jest bitak.

-Jedinstvo pojma i bitka sačinjava pojam boga.

-Pojam-odnos prema samom sebi koji proizlazi ukidanjem posredovanja, sam je neposredan odnos.

-Mišljenje na svojem najvišem vrhuncu jest um-kanon a ne organom istine, ne može dati doktrinu beskonačnog, samo kritiku spoznaje.

b) Praktični um-shvaća se kao volja koja određuje samu sebe tj. kao misaona volja; ono treba da daje imperativne objektivne zakone slobode koji kažu što treba da se čini.

-ne postavlja opće određenje, dobro, samo u sebi nego je tek praktički u zahtjevu da ono dobro treba da ima svjetovnu egzistenciju, vanjski objektivitet-da misao ne bude subjektivna nego objektivna uopće.