ZNANSTVENA BIBLIOTEKASVEZAK 1

BRATSTVO I JEDINSTVO - SUŽIVOT

BRATSTVO I JEDINSTVO - SUŽIVOT

IzdavačSavez društava »Josip Broz Tito« Hrvatske

Za izdavačaTomislav Badovinac

ISBN 978-953-99595-1-5

CIP zapis dostupan u računalnom kata-logu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u

Zagrebu pod brojem

648182

Bratstvo i jedinstvo - Suživot

UrednikTomislav Badovinac

Zagreb, 2007.

Savez društava »Josip Broz Tito« HrvatskeZnanstveno vijeće

Sadržaj

Prof. dr. sc. filozofije Veselin Golubović: Bratstvo, jedinstvo i suživot, kao temeljne odrednice univerzalnog humanizma

Docent dr. sc. don Ivan Grubišić: Kršćanske zasade suživota

Prof. dr. sc. sociologije Vjeran Katunarić: Sudbine zajednica

Prof. dr. sc. povijesti Drago Roksandić: »Bratstvo i jedinstvo« u političkom govo-ru hrvatskih/jugoslavenskih komunista 1919.-1945. godine

Prof. dr. sc. političkih nauka Branko Dubravica: Nacionalna ravnopravnost i socijalna jednakost uvjeti ostvarenja bratstva i jedinstva u Jugoslaviji

Dr. sc. Tomislav Badovinac: Temeljne odrednice bratstva i jedinstva u Titovo doba i danas

Neovisni politički analitičar Davor Gjenero: Nacionalni odnosi u suvremenoj Hrvatskoj: »suživot« nasuprot »bratstvu i jedinstvu«

Dr. sc. Tomislav Badovinac: Završna riječ na znanstvenom skupu

strana

7

17

21

43

61

81

99

117

Tomislav Badovinac

Uvodna riječ na znanstvenom skupu(održanom 8. lipnja 2007. godine u Zagrebu) Dragi prijatelji, drugarice i drugovi, dozvolite mi da pozdravim sve prisutne u ime organi-

zatora Znanstvenog vijeća Saveza društava »Josip Broz Tito« Hrvatske i Savjeta antifašista Republike Hrvatske i da se najiskrenije zahvalim autorima priloga na temu: »Bratstvo - jedinstvo vs suživot«.

Organizirali smo ovaj znanstveni skup u želji da od-govorimo na pitanje što su izvorne vrijednosti sintagme bratstvo - jedinstvo, odnosno pojmovi bratstvo, jedinstvo i suživot.

Pri tome je potrebno imati na umu značaj i plemeni-tost civilizacijske tekovine bratstva i jedinstva, koje potiču ravnopravnost i jednakost među ljudima i na taj način utiču na međusobno bratsko ponašanje i čine potrebno jedinstvo u ostvarivanju određenih zajedničkih interesa i ciljeva.

Civilizacijski i moralni kodeks kršćanstva temelji se na postulatu bratstva, koje se upotrebljava u kršćanskoj filozofiji, po osnovu Boga-sina, Isusa Krista - čovjeka, da su ljudi međusobno braća i sestre, ne samo po osnovu kršćanskog nauka, već i po prirodi i po kulturi

5

međusobnog ponašanja i odgovornosti čovjeka prema čovjeku.

Postulat bratstva poznat je i u civilnim događanjima, na pr. u pariškoj komuni, kao jedno od načela pariške revolucije i drugim prigodama. Obilato su ga zagova-rali i pjesnici, kao napr. Zmaj Jova Jovanović, Tin Ujević, Vladimir Nazor i drugi, te političari u svojim govorima i djelovanju kao napr. Stjepan Radić i Tito u vrijeme i poslije drugog svjetskog rata.

Vjerujem da će autori, u svojim prilozima pružiti činjenice iz kojih ćemo moći jasnije definirati vrijednosti i pojmove bratstvo, jedinstvo i suživot.

Dozvolite mi da predstavim autore priloga:- prof. dr. sc. filozofije Veselin Golubović: Bratstvo, je-

dinstvo i suživot, kao temeljne odrednice univerzalnog humanizma;

- docent dr. sc. don Ivan Grubišić: Kršćanske zasade suživota;

- prof. dr. sc. sociologije Vjeran Katunarić: Sudbine zajednica;

- prof. dr. sc. povijesti Drago Roksandić: »Bratstvo i jedinstvo« u političkom govoru hrvatskih/jugoslavenskih komunista 1919.-1945. godine;

- prof. dr. sc. političkih nauka Branko Dubravica: Nacionalna ravnopravnost i socijalna jednakost uvjeti ostvarenja bratstva i jedinstva u Jugoslaviji;

- dr. sc. Tomislav Badovinac: Temeljne odrednice bra-tstva i jedinstva u Titovo doba i danas;

- neovisni politički analitičar Davor Gjenero: Nacio-nalni odnosi u suvremenoj Hrvatskoj: »suživot« nasuprot »bratstvu i jedinstvu«.

6

7

Veselin Golubović

Bratstvo, jedinstvo i suživot kao temeljne odrednice univerzalnog

humanizma

Tema ovog izlaganja na prvi pogled može izgle-dati preuzetno, a možda i više nego pretenciozno. Ali promisli li se dublje, tema, naprotiv, nije takva jer se u njoj spominju »samo« bratstvo, jedinstvo i suživot, a u njoj nema ni govora o još bar desetak temeljnih odrednica svakog humanizma, a navlastito ne univer-zalnog humanizma. Tema nije pretenciozna i stoga što pod pojmom i praksom univerzalnog humaniz-ma ne mislim i ne zagovaram neki posebni, ili čak i najviši, oblik humanizma, nego tek jedan od povijesnih oblika humanizma, jednako u svom vremenu vrijedan i plodonosan poput svakog dosadašnjeg humaniz-ma, u svojim vremenima, ali takav humanizam koji je najprimjereniji našem, možda i budućem, vremenu. On, naime, u sebi ujedinjuje, slobodno i stvaralački, organski, vrednote svih i svakog dosadašnjeg oblika i sadržaja humanizma u kojem kao njegovi bitni sastavni i neodlučivi dijelovi i odlučni stupnjevi u punom sjaju dolaze do izražaja, teorijskog i praktičnog, svi drugi povijesni i suvremeni oblici i sadržaji humanizma. A da ni jedan od tih humanizama nije ni viši ni niži od

8

univerzalnog humanizma. Oni su, da se ponovi, »samo« bitni sastavni dijelovi i stupnjevi njegovi.

Kada govorimo o bratstvu i jedinstvu, naša se prva asocijacija odnosi na jednu od glavnih, a po akcijskom i mobilizacijskom rangu i učinku, najodlučnijoj paroli i praksi naše narodnooslobodilačke antifašističke bor-be i samoupravnog demokratskog socijalizma Titova doba. A sigurno je da te borbe i tog socijalizma ne bi ni bilo, niti bi oni bili mogući, bez bratstva i jedinstva, u svemu efemernom toliko različitih, a po svemu u bitnom toliko sličnih, pa i istih, ljudi i naroda, klasa i slojeva, profesija i konfesija, ideje i ideale, svjetona-zora i uvjerenja, opredjeljenja i očekivanja. I još više: bratstvo i jedinstvo ostaje trajnim putokazorn i civi-lizacijskom, kulturnom i ljudskom potrebom i danas, i ubuduće.

Kada spominjemo suživot, prvo što nam pada naum jeste da je on jedan od glavnih, a možda i najodlučnijih, krilatica, potreba i ljudskog poziva danas nakon tragičnih iskustava devedesetih godina prošlog stoljeća u našem pitomom, a tada zlom i smutnom, vremenu i podneblju. U dobu kada se stravično ispu-nila ona drevna izreka po kojoj će onaj tko neće brata za brata imati tuđinca za gospodara.

Za razliku od mnogih drugih, mislim da suživot nije i ne bi trebao biti tek puka tolerancija, ponaj-manje pasivna tolerancija, među ljudima, narodima i državama, svjetonazorima, vjerama, konfesijama i rasama, opredjeljenjima i uvjerenjima, nešto što se mora trpjeti i podnositi, snositi, kao nužno zlo manje od gorih zala. Suživot, naime, nije u svojim bitnim lju-dskim mogućnostima niti bi trebao biti samo život

9

jednog pored drugog, jednih pored drugih, jednog mimo drugog, jednih mimo drugih, suživot bi, napro-tiv, mogao biti i trebao biti zajednički život jednog s drugim, jednih s drugima, toliko različitim, a toliko sličnim, pa i istim i jednakim. Suživot bi mogao i trebao biti solidarni, autentičan život svakog i svih, svako-ga sa svima. Nitko kao čovjek ne bi trebao i mogao živjeti svoj vlastiti život, a da ga ne živi s drugim kao sa samim sobom, s drugim i s drugima, samosvojni-ma i različitim, a u bitnom jednakih u međusobnom uvažavanju, poštovanju, razumijevanju, suosjećanju, sumišljenju, solidarnosti - suživotu. Jer život svakog čovjeka kao čovjeka, želi li biti čovječan čovjek, homo humanus, a ne tek homo sapiens sapiens, ne može i ne bi trebao biti život pojedinca, ličnosti, život čovjeka, koji ne vidi dalje od svog nosa i ne osjeća dalje od svoje utrobe, nego život u kojem mene raduje radost dru-goga i boli bol drugoga, u predjelima, dakle, u kojima, čovjek započinje kao pravi, autentični, istinski čovjek. A to je moguće kada se pojedinačni čovjek prepoznaje u drugom i drugima, kada drugog priznaje, uvažava i poštuje kao samoga sebe, kada vidi činjenicu i istinu drugog i drugih, ma koliko i ma kako različitih, pa i suprotstavljenih, kada suosjeća i sumisli s drugima, kada drugi sebe prepoznaje u njemu kao čovjeku različitom u svemu pojavnom, a sličnom, pa i istom, u bitnom i neprolaznom. Ili, kako bi se to starinski reklo, kada mene i drugoga povezuje uzajamna solidarnost, suosjećanje i sumišljenje, poštovanje i tolerancija. Kada smo braća u mnogo čemu, a možda i u svemu, kada smo različiti, a bitno u svemu jednaki u različitosti. Kada mene nema bez drugoga niti drugoga bez mene,

10

kada smo ljudi i ljudska zajednica izvornog i punog dostojanstva čovjeka. Dakle: autentičnog ljudskog života i suživota nema niti su oni mogući bez brat-stva i jedinstva.

Univerzalni humanizam, dakle, ideja je i sve više praksa nakon tragičnih iskustava svjetskih ratova u dvadesetom stoljeću kada su se u ime ovog ili onog navodnog humanizma činili stravični zločini, genocid i holokaust. A kada su se istodobno budile nada u mogućnost čovjeka i njegove ljudske zajednice te-meljene i zauzete za vrednote autentičnog, univerzal-nog humanizma u svim i svakom od njegovih dijelova i aspekata, oblika i sadržaja. Kada se vjerovalo, možda i bezrazložno i uzaludno, u svijet u kojem bi čovjek možda mogao biti i doista čovjek, homo humanus.

Tako univerzalni humanizam ne poriče i ne poti-re, već priznaje i afirmira svaki povijesni i suvremeni humanizam, onje njihov organski spoj i stvaralačka sinteza, a ne njihov zbroj, agregat i smjesa. A, isto-dobno, on je i napor da se ta sinteza nadmaši, da se ide bolje, dalje, više od te sinteze i svih i svakog od njezinih sastavnica, jednako vrijednih premda uvijek različitih u efemernom, a uvijek u bitnom sličnih, je-dnakih i istih.

Prije pedesetak godina jedan je ozbiljniji njemački teoretičar objavio knjigu s naslovom »Humanitas, Hu-manismus, Humanitat« . Prvi je pripisao helenističko-rimskom svijetu, drugi europskoj Renesansi, a treći njemačkoj klasičnoj filozofiji. A moglo bi se s pravom reći, idući imanentno tim tragom, Humanitat ne pripa-da samo njemačkoj klasičnoj filozofiji nego, i još više, i njenim najboljim teorijskim i praktičkim sljedbenici-

11

ma, nasljednicima i nasljedovateljima od Karla Marxa do zagrebačke filozofije prakse i od Pariške komune do najboljih izdanaka jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja.

Ma koliko bila inspirativna i u biti pogođena i pri-mjerena ta zamisao njemačkog umnika o tri epohe i tri oblika humanizma, ona nije ni jedina ni najbolja. Možda je mnogo epoha i oblika humanizma u po-vijesti Zapada, a da se i ne govori o povijesti svijeta, primjerice o povijesti takozvanih istočnih naroda od Dalekog do Bliskog istoka, od Kine do Judeje. Stoga ću u ovoj zgodi navesti samo četiri povijesna zapadnjačka oblika humanizma:

l. Humanitas, sadržajno helenističko-rimski, a lingvistički rimsko-latinski, naprosto znači čovječnost, humanost kao ljudsku prirodu, a u značenju te latin-ske riječi i tog helenističko-rimskog pojma sadržan je i spoj klasičnih helenskih, grčkih riječi i pojmova paideia i philanthropia, dakle: odgoj i obrazovanje duha, civiliziranje i kultiviranje tijela, ljubav prema čovjeku, navlastito drugo u drugačijem, u jednu riječ - čovjekoljublje.

2. Kršćanski humanizam, od najranijeg doba i klasične starine do suvremenosti, temelji se na vjero-vanju, uvjerenju i uvidu da su svi ljudi braća po Kristu, a još više i braća u jedinstvu različitosti Svetog Trojstva: Boga Oca, Boga Sina i Duha Svetoga.

3. Humanizam Prosvjetiteljstva uvjeren je da su svi ljudi po prirodi dobri i jednaki što kao posljedicu i zahtjev sadrži i njihovu društvenu jednakosti osobnu slobodu, a iz toga sadržaja javlja se i deviza i praksa građanskih revolucija - od nizozemske i engleske do

12

francuske i američke, i do svih drugih građanskih revo-lucija diljem svijeta, do danas, i danas: sloboda, brat-stvo, jednakost. Tako su sve partikularnosti i različitosti pojedinaca, slojeva, klasa, rasa, svjetonazora, religija i konfesija, crkava i spolova, opredjeljenja i uvjerenja »isključene« iz političke države i smještene u građansko društvo, iz javnosti u privatnost i intimnost. Time je, pre-ma riječima Karla Marxa, jednog od najboljih učenika i nasljedovatelja Hegela, uspostavljena, a, in statu nascendi, i ostvarena politička emancipacija čovjeka, ali ne još i njegova ljudska emancipacija. Ta politička emancipacija, naime, afirmira čovjeka kao državljanina i građanina, ljudska emancipacija je pozvana da prizna, potvrdi i učvrsti čovjeka kao čovjeka u svim njegovim realnim - aktualnim ilatentnim - najboljim ljudskim mogućnostima.

4. Socijalistički humanizam nastajao je u novovjeko-vlju - temeljeći se na svim drevnim zasadama humaniz-ma i povijesno izborenim humanim i humanističkim milenijskim postignućima i dosezima - u svim socijal-nim i socijalističkim teorijama, idejama, pokretima i praksi od osamnaestog do dvadesetog stoljeća te je od tada u svojim različitim oblicima i dometima prisutan i djelotvoran do danas, i danas, a sva je prilika da će to biti i ubuduće. Čini se da je u tom pogledu jedan od najbitnijih među njima Marxov humanizam, naime, praktični humanizam = socijalizam = komunizam koji zagovara i bori se za ljudsku emancipaciju čovjeka i njegove zajednice, a kojem je nužna pretpostavka i nezaobilazan stupanj građanska, politička emancipa-cija bez koje ljudske emancipacije nema niti je uopće može biti.

13

A da se bez i mimo političke emancipacije ne može putiti prema ljudskoj emancipaciji svjedoči povijest »primitivnog komunizma« (Marx) u dvadesetom stoljeću paradigmatično pokazanog i ostvarenog u staljinizmu.

Ideja o čovjeku koji je čovjeku čovjek i drug, a kojoj je u novovjekovlju izvorište u svim socijalističkim teo-rijama, pokretima i praksama, i navlastito u djelu Karla Marxa i njegovih najboljih teorijskih i praktičkih slje-dbenika i nasljedovatelja u dvadesetom stoljeću - a možda pomuprije i ponajviše, teorijski, u zagrebačkoj filozofiji prakse i, praktički, u najboljim zasadama ju-goslavenskog socijalističkog samoupravljanja - više je nego blamirana i kompromitirana u minulom stoljeću u teoriji i praksi staljinizma kojih ni jedan »realni socija-lizam« i komunistički pokret u svijetu, pa i takozvani eurokomunizam, nije bio pošteđen i lišen. Ali, ta izvor-na ideja i taj pokret autentične ljudske emancipacije i danas je i živ i živahan, a nije nerealno očekivati da je i budućnost njegova. Ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga što je on bitni sastavni i nerazdvojni dio univerzalnog humanizma.

Poodavno se u stručnoj, znanstvenoj i filozofskoj literaturi spominje i argumentirano razvija razlikovanje antropološkog i teološkog humanizma. To i takvo razlikovanje dostojno je uvažavanja i poštovanja, ali njega ipak treba prepustiti teorijskim cizeliranjima i akademskim cjepidiačenjima. Neka se tamo raspravlja i nateže o navodnoj autonomiji antropološkog i na-vodnoj heteronomiji teološkog humanizma. Ali nisam siguran kako će se i u tim diskursima, svakako irele-vantnim za stvarni povijesni život čovjeka i ljudstva,

14

izaći na kraj s pojmovima autonomije i heteronomije čovjeka. A i ti pojmovi nisu ni nedvojbeni ni jednosta-vni, ni jednoznačni. Je li, primjerice, čovjek autonoman bez Boga ili tek s Bogom, ili je s tim nekako drugačije, a možda i obratno, heteronoman bez Boga, a možda autonoman s Njime. A namjerno velikim slovom ispi-sujem ime jednog od bogova, kršćanskog Boga, da filozofima, znanstvenicima i teolozima dodam još jed-nu poteškoću u apstraktnom, skolastičkom, cizeliranju i cjepidlačenju.

Stajalište univerzalnog humanizma ni jednom hu-manizmu ne zaviruje u dušu, ne raspituje se za njegove intimne motive i pobude, to stajalište vrednuje djelatne učinke, djelo, praksu svakog i svih oblika humanizma, sve te učinke podjednako uvažava, slijedi i nasljeduje u duhu i praksi aktivne tolerancije, suživota i sumišljenja, na djelu uzajamne podrške i zajedničkog teorijskog i praktičnog zauzimanja i pregnuća.

Univerzalni humanizam, kao humanizam primje-ran našem i, nadati se, budućim vremenima, premda stremi i vrednotama prethodnih oblika i sadržaja hu-manizma, kao svoj glavni i bitni princip i poziv ističe i zagovara teorijski napor i praktično nastojanje čovjeka kao biološke vrste homo sapiens sapiens da se puti prema čovjeku kao ljudskom rodu homo humanus, u svijet čovječnog čovjeka, dakle, čovjeka kao slobodne stvaralačke ličnosti u solidarnoj zajednici različitih, a istih i jednakih ličnosti, osobnosti, koje u sebi nose i posvuda i uvijek pronose istinsko, autentično humano i humanističko ljudsko dostojanstvo.

Možda smo mi današnji u tome na samom početku, ali ne treba zaboraviti i preurniti ni onu drevnu kinesku

15

mudrost da i najdulji put započinje prvim korakom. A taj prvi, presudni i sudbonosni korak može se učiniti ako smo opremljeni bitnim naputcima univerzalnog humanizma, a među njegovim bitnim odrednicama, to nikada i nipošto ne treba zaboraviti, jesu, i uvijek će biti, i bratstvo, jedinstvo i suživot. Bratstvo u jednako-sti, jedinstvo u različitosti i ravnopravnosti i suživot u suosjećanju, u ljudskoj empatiji.

Kao ideja i kao pokret, a možda sve više i kao praksa, univerzalni humanizam stremi svijetu boljem od ovoga kojeg smo zatekli i stvorili. On nas nadahnjuje i potiče da se oslobodimo zavisti, mržnje i straha te da se ispu-nimo vjerom, ljubavi i nadom s onu stranu teoloških, psiholoških i svakodnevnih sentimentalnih nanosa, na-boja i konotacija. Da se oboružamo hrabrošću, snagom i izdržljivošću u argonautskoj plovidbi prema onom pogibeljnom tjesnacu, a jedinom prolazu, nakon kojeg možda možemo doploviti do zlatnog runa novog i pu-nog dostojanstva čovjeka i ljudstva. Jer samo tako, tim odvažnim nastojanjem, čovjek možda može prispjeti u svoj izvorni zavičaj, ljudski rod homo humanus. Možda samo tako naš svijet neće biti samo globalni svijet rada i kapitala nego ponajprije i ponajviše svjetovni svijet čovjekova slobodnog stvaralaštva, solidarnosti među ljudima i narodima. Samo tim putom ni Europa neće biti samo zajednica država i naroda, već sve više i zajednica ljudi i zavičaja.

Nije li to prevelik teret, zadatak i obaveza za nas današnje? Više nego jeste! Ali, zar ćemo ustuknuti pred pogubnim teškoćama i najvećim nepogodama, hoćemo li se odreći svog ljudskog pozivai usprav-nog hoda ili ćemo prihvatiti izazov povijesti i zov iz

16

budućnosti? Na svakome od nas je da slobodno o tome odluči i izabere svoj vlastiti put.

U našem smutnom i zlom vremenu posvemašnjeg samootuđenja čovjeka i ljudstva koje nas baca u re-zignaciju, depresiju, očaj i beznađe, raste i ponešto od onoga što budi nadu i ulijeva hrabrost. To su prije svega mladi ljudi, mladi stvaraoci u svim ljudskim dje-latnostima, i u svijetu i u nas, koji sve više preuzimaju svoje profesionalne i ljudske obaveze i odgovornosti s onu stranu svakog strančarstva i sektaštva, niskih strasti i prizemnih interesa. Želio bih vjerovati da će oni, naša djeca i unučad, imati više znanja i hrabrosti, više snaga i sreće, nego što je toga bilo u mojem i našem naraštaju.

Za ljude koji nastoje misliti i djelovati po mjeri bri-ge za bitno, lišeni zavisti, mržnje i straha, a ispunjeni vjerom, ljubavi i nadom, drugog puta nema - da se poslužim naslovom jedne knjige mog sugovornika i prijatelja Tomislava Šagi-Bunića, hrvatskog i katoličkog teologa i mislioca. Da se spomenem zatočnika socijalističkog humanizma, filozofa i mislioca novog, mog prijatelja, druga i učitelja Gaje Petrovića, da odam počast učitelju univerzalnog humanizma, fizičaru, fi-lozofu i književniku, mom očinskom prijatelju Ivanu Supeku.

17

Ivan Grubišić

Kršćanske zasade suživota

»Došao sam da raspršenu Božju djecu okupim u Jedno«

Nitko ne može za sebe svojatati čistu i potpunu istinu, kad bi takve i bilo. Svi problemi nastaju kad se dio poistovjeti s cjelinom, kad se jedan aspekt proglasi jedinim. Istina je u cjelini, govorio je Hegel. Cjelina istine o stvarnosti nije nam dostupna. Lako je teorijski, kroz određene sintagme odrediti program-nacrtati ga, ali život je bez »diktature« teško unaprijed odrediti određenim sintagmama. Život nas neprestano izaziva i traži korekcije. Napetost odnosa pojedinac zajednica je imanentno prisutna u ljudskom životu. Jer, čovjek je biće mnogostrukih odnosa, i nikada ne bi smio biti lišen svoje posebnosti. Pozivom na bratstvo i jedinstvo bez odgovorne slobode pojedinaca, stvarali smo pakao na zemlji. Kad računamo sa slobodom uvijek smo na nemirnom moru svakidašnjice.

Kršćanstvo je počelo sa zapovijedi ljubavi: »Novu vam zapovijed dajem da ljubite jedan drugoga kao što sam ja vas ljubio«. I: »Po tom će svijet znati da ste moji«. Za prve kršćane je to bila zapovijed koju su prihvatili i pogani su govorili: »Gledaj kako se međusobno ljube«.

18

Temeljne kršćanske vrednote su bile univerzalizam ljubavi prema svakom čovjeku, solidarnost i bratstvo. Na tim vrednotama, kao novoj paradigmi u to vrijeme, kršćanstvo je bilo odgovor za ljude svoga vremena za bolji i pravedniji svijet. Sve što su imali bilo im je zajedničko. Na tom putu izdržalo je tri puna stoljeća, a onda se »slizalo« s vlašću i polako, ali sigurno, gubilo svoj početni identitet. Ta univerzalnost se očitovala u ontološkom jedinstvu i početku svega u Alfi, i ontičkom završetku svega Omegi, a to je Bog. Bog koji govori po neprestanom djelu stvaranja, govori po znakovima. Na poseban način Isus govori o svim ljudima kao braći jednog te istog Oca.

Prigodom 200-obljetnice Francuske revolucije 1989. Ivan Pavao II. je rekao da su poruke te revolucije, za-boravljene poruke Evanđelja. Također je naglašavao da je čovjek put Crkve i da nova evangelizacija mora biti dijaloška ili je neće biti.

Danas govorimo više o toleranciji i suživotu, zaboravljajući da se suživot može jedino dogoditi ako prihvatimo legalne i legitimne razlike među ljudima. Drugog društva danas, osim pluralnog po različitim opredjeljenjima i uvjerenjima naprosto nemamo. Ne smijemo se vratiti na logiku plemena!

Francuska revolucija 1789. godine bila je prekret-nica u rušenju jedne paradigme 4M /monizam, mo-nolog, monopol, monolit/ feudalne i monarhijske, te eklezialne i patrijarhalne paradigme. Ideja nositeljice revolucije: bratstvo, jednakost i sloboda uvodile su Europu u novo razdoblje njene povijesti. Smatralo se to boljim razdobljem, humanijim društvom s jednakim pravima za sve.

19

Smatralo se da će samo diktatura proletarijata do-nijet zamišljeni »raj na zemlji«, a bili smo svjedoci, u ime dobrih ideja po sebi, povijest učiniti krvavijom nego što je do tada bila.

Kršćanske zasade suživota, o kojima govorimo, bojim se da su još jedna parolaška sintagma, za neke ideološke promocije, a ne polazišta za sasvim konkretni suživot na različitim razinama ljudskog zajedništva.

Nova paradigma, po mom mišljenju, mora uvažavati četiri stožerne vrednota da bi suživot mogao postojati i da bude humaniji i pravedniji. To je nova paradig-ma. Prvo, poštivati dostojanstvo i temeljna ljudska prava svakog i pojedinog građanina, čovjeka. Drugo, razvijati kulturu slobodnog i ravnopravnog razgovora kao nove kulture življenja. Također na svim razinama. Treće, uvažavati legalne i legitimne različitosti među ljudima kao prednost a ne nedostatak. Mi nema-mo danas drugog društva koje ne bi bilo pluralno. Četvrto, iz prihvaćanja ovih načela možemo govoriti, i ova će nas načela dovesti do potrebnog suživota u različitostima.

Ovu novu paradigmu treba prihvatiti na osob-noj, bračnoj, obiteljskoj, građanskoj i crkvenoj razini zajedništva. Drugog puta nema!

20

21

Vjeran Katunarić

Sudbine zajednica Govoriti u množini, o sudbinama zajednica, umjesto

o jedinstvenoj sudbini zajednice, podrazumijeva ne samo da postoje različiti oblici zajednice – da se radi, kako kažu neki sociolozi, o »omnibus terminu« (Shore, 2002; Crow, 2007) – od malih do velikih, od pravih do prividnih (od, na primjer, nekadašnjih porodičnih zadruga do Europske zajednice ili virtualne zajednice korisnika interneta i elektronske pošte), nego i da se njihova sudbina odvija u dva različita toka društva.

Prvi tok je glavni, matični, koji modelira većinu suvremenih društava u kojima je zajednica kao način udruživanja i organizacije rada ili proizvodnje uglav-nom napuštena. Tu spadaju zapadna društva i veliki broj onih koja se na njih ugledaju u svom razvoju. Doduše, u nekima od tih društava zajednica se poja-vljuje kao dio kulture ili obrasca ponašanja ljudi - gdje većina drži više do kolektivnih vrijednosti nego do individualizma – ali ipak više ne postoji kolektivna proizvodnje ili ujednačena raspodjela dobara. Sada glavninu ekonomije sačinjava kapitalističko poduzeće koje posluje na osnovi tržišne konkurencije, odnosno zakona ponude i potražnje.

U drugom toku društva zajednica zauzima glav-

22

no mjesto, no on je sporedan ili rudimentaran. To se prije svega odnosi na ostatke primitivnih zajednica (koje su sačuvale etos zajedničke proizvodnje i po-djednake raspodjele te žive u skladu s prirodom kao nijedno drugo društvo na planeti). U suvremenim ci-viliziranim društvima, pak, zajednice se pojavljuju na njihovim rubovima, u oblicima kao što su vjerske sekte ili samostanske zajednice, zatim seoske kooperative (npr. izraelski kibuci koji, međutim, sve više gube na važnosti i brojnosti), rijetki ostaci višegeneracijskih seljačkih obitelji, ili razni društveni pokreti od kojih je najrašireniji i najbolje organiziran militantni islamski fundamentalizam koji svoju viziju zajednice vjernika spremnih na »posljednji boj« protiv Zapada, pokušava nametnuti maticama arapsko-islamskih društava, ali u tome, čini se, ne uspijeva.

Ustvari, čovječanstvo svoje porijeklo vuče upravo iz danas sporednog toka, malih zajednica. Prije stotinjak tisuća godina ljudska vrsta homos sapiens sapiens započela je iz Afrike svoju dugotrajnu seobu širom planeta najprije u hordama od pedesetak članova a potom u plemenima od nekoliko stotina članova. Prva velika društva, a to su uglavnom bila carstva sa sjedištima u gradovima, nastajala su mnogo kasnije na svega pet-šest područja u svijetu. Do prevlasti ve-likog društva, zasnovanog na ekonomskoj utakmici, nad manjim zajednicama, zasnovanim na ekonomskoj kooperaciji, konačno dolazi tek u 19. stoljeću, najprije na Zapadu, da bi danas društvo čiji su stupovi država, industrijsko poduzeće i mediji, obuhvatilo najveći dio svijeta.

Postavlja se pitanje pripadaju li veliki projekti lju-

23

dske zajednice s načelom društvene solidarnosti, koje je inaugurirano od ranog kršćanstva do anarhizma i komunizma, definitivno prošlosti? Je li društvena ato-mizacija, pokrenuta industrijalizacijom, kapitalističkim privređivanjem i političkom i zakonskom liberaliza-cijom, bespovratan proces? Oko tih pitanja iznikle su tri idejne tradicije. Prva je građansko-liberalna koja drži da je pretvaranje zajednica u atomizirano društvo nezau-stavljiv i bespovratan proces. Takvu tvrdnju nalazimo u većem dijelu klasične sociologije, kao i klasične teorije modernizacije koja drži da će se čitav svijet prije ili kasnije »pozapadnjačiti«. Druga je tradicija dijelom lije-vo-radikalna, tj. komunistička i anarhistička, a dijelom vjersko-fundamentalistička. Ona drži da je povlačenje zajednice s glavne društvene scene privremeno i da će se na nju vratiti u istom ili preobraženom obliku u budućnosti, bilo putem apokalipse ili proleterske revo-lucije. Treća je idejna tradicija novijeg datuma, nazo-vimo je relativističkom ili pluralističkom, koja smatra da se moderna društva ne razvijaju u istom smjeru, nego su raznolika po svom sastavu, tako da u nekima prevladava ili će prevladati oblik zajednice a u nekima oblik atomiziranog društva, kao što su neka društva više religiozna a neka više svjetovna, itd.

Građanska tradicija: propast bratstva/solidar-nosti

U svom je eseju o bratstvu, a povodom dvjestote

godišnjice francuske revolucije, francuska povjesničarka Mona Ozouf ustvrdila da se u »trojstvu apstrakcija« (jed-nakost-sloboda-bratstvo) bratstvo »kao sirota rođakinja

24

nalazi na posljednjem mjestu« (Ozouf, 1990, 102). Re-volucija je u svom euforičnom samooznačavanju izvor-no kršćansku ideju bratstva među ljudima trebala s onostrane premjestiti u ovostranost, dakle ozbiljiti kao svjetovni način života, do čega bi se, prema zamisli re-volucionara, došlo ukidanjem razlika između plemstva, buržoazije i puka, a također državnih granica koje dijele narode. Riječ je, međutim, ne samo o najmanje uvjer-ljivoj nego i najmanje primjenjivanoj ideji modernog doba – nazovimo je sociološki primjerenijim terminom društvene solidarnosti ili društvene kohezije (danas se još javlja i pod nazivom premošćujući socijalni kapital: Putnam, 2000). Ona je, u svakom slučaju, zaštitni znak lijeve tradicije potekle iz francuske revolucije, koju čini radnički pokret u rasponu od revolucionarnih sindikata preko socijalista do komunista. Oni su gajili tradiciju društvene, ili barem klasne, solidarnosti do koje kapi-talistima i srednjoj društvenoj klasi nije uistinu stalo. Ali, dok je sloboda ostvarena na slobodnom tržištu i tako postala glavnim adutom kapitalističke klase, je-dnakost u smislu jednakosti šansi koja ipak nestaje na kraju, kada se zbrajaju rezultati društvene utakmice i gdje se održavaju značajne društvene nejednakosti (u epohi državnog socijalizma one su bile samo privre-meno smanjivane i to nauštrb slobode i demokracije) – solidarnosti jedva da ima u tragovima. Zapravo, i ti tragovi ovih desetljeća nestaju demontiranjem države blagostanja na Zapadu i ostataka socijalističke države na Istoku u režiji novonarastajuće kapitalističke kla-se novih država koje tu klasu servisiraju. I što je onda ostalo od solidarnosti? Pitanje je također može li se, na primjer, pomoć koja iz inozemstva ili od međunarodnih

25

organizacija, poglavito iz razvijenog dijela svijeta, dolazi u zemlju pogođenu katastrofom, smatrati dokazom solidarnosti ili prije izrazom licemjerja (koji je toliko puta otkriven, na primjer, na datumima pokvarenih konzervi hrane).1 Doduše, entuzijasta i iskrenih pobor-nika ljudske solidarnosti ima širom svijeta (od nebi-rokratskih pripadnika agencija UN-a do organizacija poput Liječnici bez granica), ali njihov broj i učinak njihovih akcija skoro da je beznačajan u odnosu na kolosalne socijaldarvinističke razmjere učinaka koje imaju vodeće industrije i institucije, od proizvodnje hrane i lijekova na komercijalnoj osnovi, koji su zbog toga nedostupni gladnima i bolesnima u nerazvijenim dijelovima svijeta, do politike koja čuva granice bogatih zemalja (od »Tvrđave Europe« do novog zida uzduž američko-meksičke granice) pred naletom migranata iz siromašnih zemalja.

Sličnu sudbinu francuskog revolucionarnog bra-tstva doživjeli su jugoslavensko bratstvo i jedinstvo i sovjetske bratske socijalističke nacije.2 Oni su se također rastočili uslijed pomanjkanja kako okomite, tj. socijalne ili međuklasne, tako i vodoravne ili međunacionalne so-lidarnosti. Slučaj brojnih komunista bivše Jugoslavije još je utoliko kontroverzniji od jakobinskog što su nekada grlati pobornici jugoslavenstva u međuvremenu pre-metnuli u nacionaliste. Međutim, pokušaj da se umjesto transnacionalne, na ruševinama komunističkog federa-lizma, uspostavi nacionalna solidarnost bio je također fingiran.3 Britanski povjesničar Benedict Anderson upo-trijebio je spretan izraz za naciju – zamišljena zajednica. Zamišljena zato, kaže on, što većina sunarodnjaka neće nikada upoznati jedni druge (Anderson daje primjer

26

240 milijuna Amerikanaca), nego samo »šačicu« njih, a ipak vjeruju da svi skupa pripadaju istoj zajednici i da su povezani istovremenim aktivnostima (Anderson, 1990: 33).4 Zapravo, nacionalno bratstvo dolazi do izražaja kao vrhunac masovne mobilizacije i održava se uz skupu cijenu obračuna s pripadnicima druge nacije. No, nije li slično bilo s internacionalnim bratstvom, zar nisu mnogi ginuli za tu ideju u borbi protiv neistomišljenika ili ne-prijatelja (npr. prilikom udruživanja u antifašistički front protiv Franca u španjolskom građanskom ratu)? Kako bilo, međutim, nacionalizam nije poništio društvenu hijerarhiju i nepravdu, a »horizontalno drugarstvo«, koje spominje Anderson, nikada nije dokinulo prova-liju između bogatih i sirotinje iste nacije. Zbog toga, zajednica u ovom slučaju postaje plod zamišljanja o velikoj uzajamnosti i solidarnosti koji u stvari ne po-stoje. Dapače, stvarno društvo kao da se ruga bratstvu, i općenito spremnosti ljudi da se žrtvuju za druge ili više moralne ideale, i taj altruizam radije koristi ga kao mamac za izgradnju društvenih odnosa koji ljude sve više međusobno udaljavaju jedne od drugih.

Kada je riječ o Hrvatskoj, opća mobilizacija u vrijeme rata početkom 1990-ih koincidirala je s brzo izvede-nim nizom novotarija, ponajprije novokapitalističkom »pljačkom stoljeća«. Pored toga, brojni radnici u društvu novog nacionalizma, ostajući bez posla, prisiljeni su suočiti se s bešćutnošću novoobogaćenih sunarodnjaka i novopečenih političara koji, ne trepnuvši okom, iz-govaraju laž, koja je ujedno mantra nove ekonomije, o tome da je ekonomski rast i put u opće blagostanje uvjetovan slobodom za poduzetnike koje bi trebalo što manje opterećivati državnim porezima i obavezama

27

prema radnicima kako bi mogli uspješno poslovati i, tobože, vući ostatak društva u blagostanje, a zapravo odbaciti ga kao suvišak. Služeći se ponovo riječima Mone Ozouf, može se zaključiti da je i u Hrvatskoj bo-gata rođakinja, Sloboda, ponizila svoju sirotu rođakinju, Bratstvo.

Komunitarizam i komunizam Pri navođenju zamjenskih termina za »bratstvo« u

sociologiji, valja znati da se radi o društvenoj znanosti koja je nastala na otkriću opreke između zajednice i društva, kao dva temeljno različita oblika udruživanja ljudi. Autor te dihotomije njemački je sociolog Ferdi-nand Tönnies s kraja 19. i početka 20. stoljeća, koji je smatrao da je zajednica nešto što nepovratno propada širenjem industrijskog i urbanog društva. Prema Tön-niesu, zajednica se zasniva uzajamnoj privrženosti i emocionalnoj vezi među članovima koji također dijele zajednička dobra i zajedno ih proizvode, te žive u miru i skladu. Kao uzor zajednice uzeo je seoske komune u srednjovjekovnoj Europi. Dočim je društvo odre-dio kao udruživanje nezavisnih individua na osnovi njihovih interesa; u pravilu se radi o kupoprodajnom odnosu ili razmjeni materijalnih dobara ili usluga (Tönnies, 1969), dakle u smislu u kojem Marx i srodni autori označavaju »građansko društvo« (kao proizvod kapitalističke razmjene). Tönnies je živio u pokrajini Schleswig-Hollstein, koja je bila zapravo zbirka tradicio-nalnih seoskih sredina prema kojima je taj autor gajio romantičnu privrženost i nostalgiju, dočim je u Pruskoj vidio oličenje velikog, agresivnog i na sebičnosti za-

28

snovanog društva koje prijeti zdrobiti male zajednice. Zbog tog svog tradicionalizma i u osnovi pogrešnog razumijevanja srednjovjekovne prošlosti kao oličenja zajednice – nema dokaza da su stara društva srednjeg vijeka, kao ni ona antičke Grčke, ikada počivala na načelima zajednice kako ih je opisao Tönnies – on se uzima kao jedan od preteča komunitarizma (usp. Phil-lips, 1993). Komunitarizam je konzervativna ideologija koja u prošlosti i u vrijednostima kolektivizma vidi jedini pouzdani oslonac za produljenje vitalnosti suvremenog građanskog društva, dapače i demokracije, u čemu se suprotstavlja liberterstvu, tj. liberalnoj ideologiji koja građansko društvo vidi kao agregat međusobno nezavi-snih individua kojima obaveze prema zajedničkom do-bru nisu najvažnija stvar. Tu, također, valja uočiti razliku Tönniesa i Marxa, kao klasika komunizma, koji izgradnju istinske zajednice vidi kao zadatak budućnosti, a ne u oblicima zajednica u prošlosti, ili, kako je on to nazivao, »nezrelom komunizmu«, od primitivnih zajednica do komunističkih utopija tipa Cabeta ili Owena. Međutim, postavlja se pitanje može li se komunistička ideja zaje-dnice više rehabilitirati nakon propasti sovjetskog i ju-goslavenskog socijalizma, i u vremenu kada ideju bra-tstva oživljavaju jedino militantni muslimanski pokreti (u smislu »islamskog bratstva«) i, naravno, nacionalisti svih boja koji »braćom« drže samo svoje sunarodnjake iste nacionalne pripadnosti.

Tipovi zajednica i razvoj koji ih uklanja

Potraga za izgubljenom zajednicom i pokušaji da se veliko društvo zasnovano na pljački, nejednakosti, izra-

29

bljivanju i međusobnim sukobima i mržnji preobrazi u pravednu i skladnu ljudsku zajednicu zapravo nisu novi i ne pripadaju samo modernoj epohi. Oni traju, pre-ma riječima američkog sociologa i povjesničara ideja Roberta Nisbeta (1976), najmanje dvije tisuće godina. On razlikuje nekoliko tipova zajednica, što realiziranih što onih koje su ostale samo kao ideje različitih autora. Zajednički im je nazivnik da je ili vlasništvo u njima zajedničko, kolektivno, ili su to volja i uvjerenja: svakom slučaju, ti elementi drže – ili bi trebali držati – zajedni-cu na okupu. To su: vojna zajednica (od staroatenskog reformatora Klistena do Mao Ze Donga), politička zaje-dnica (od grčkog polisa do Rousseauove opće volje), vjerska zajednica (od prvih kršćanskih zajednica do suvremenih muslimanskih bratstava), revolucionarna zajednica (od jakobinaca do boljševika), ekološka zajed-nica (od benediktinaca do sljedbenika Kropotkinovog anarhističkog projekta mutualizma među suvremenim ekologistima), te pluralna zajednica (od Aristotelove za-misli o državi suprotstavljene Platonovoj do liberalnog pluralizma koji već stoji na rubu značenja zajednice u užem smislu).

Za svaku od tih tipova zajednica može se reći da su u pokušaju osvajanja i preuređenja glavnog toka društva u neku verziju zajednice imale djelomičan ili privremeni uspjeh, i da su se u konačnici povukle u niše na rubu društva, dakle u njegov sporedan tok.5 U glav-nom toku prevladavaju odnosi konkurencije, rivalstva i borbe za bogatstvo, prestiž ili moć, što je mehanizam koji neumoljivo mrvi društvene veze, pretvarajući ih u instrumente individualnih ili usko grupnih interesa (usp. Katunarić, 1988). Međutim, istrajavanje društva

30

nesklonog solidarnosti i uzajamnosti ima visoku cijenu koju danas plaća ogromna svjetska periferija sastavlje-na od siromašnog stanovništva, kojem se pomoć daje na kapaljku. Zapravo ga se vezuje za skupe programe kreditiranja od strane financijskih ustanova razvijenih zemalja, čiji se dugovi ispostavljaju na račun bezbroj budućih naraštaja tih društava. Tako se nastavlja jedna stara loša praksa – nametanje slobodne konkurencije, laissez-fairea, kao sustava iznad društva – što je, kako je još odavno ustvrdio austrijsko-mađarski ekonomski povjesničar i historijski sociolog Karl Polanyi, porodilo totalitarne režime naci-fašizma i boljševizma (Polanyi, 1999).

Zajednica kao kulturni obrazac i pitanje daljnjeg razvitka

Unatoč snažnom kapitalističkom razvitku u svijetu, zadržali oblici kultura, u smislu obrazaca uvjerenja i ponašanja, u kojima ljudi više drže do zajedničkih vrije-dnosti nego do svojih individualnih interesa. Uobičajeni je termin za njih sociocentričke kulture (usp. Pekerti, Tho-mas, 2003). Takve su, na primjer, kulture mediteranskih, latinskoameričkih, azijskih (uključujući Indiju, Kinu i Ja-pan) i većine arapskih društava, za razliku od anglosak-sonskih zemalja koje spadaju u tzv. ideocentričke kulture. U prvima su ljudi skloniji održavanju reda i sklada, puno im znači pripadnost nekoj grupi i spremni su dijeliti dobra, dok su u drugima skloni izražavati vlastiti stav, ulaziti u polemike i sukobe i više su nego na kolektiv vezani za zadatak te im je važnija funkcionalnost u radu ili poslu nego trajna veza s drugim ljudima.

31

Kolektivističke kulture su, međutim, u pravilu sklo-nije autoritarnim političkim režimima te korupciji i klijentelizmu. Ali su neke od njih ipak evoluirale u de-mokraciju, bilo liberalnu (npr. Indija), bilo kvaziliberalnu (npr. Japan, Tajvan, Južna Koreja, zemlje u kojima se politička utakmica vodi između raznih čvrsto povezanih i često željeznom rukom vođenih skupina, prije nego slobodnih pojedinaca). Radi se, dakle, o društvima sku-pina a ne pojedinaca kao osnovnih jedinica. Naravno, takva društva malo ili nimalo ne odgovaraju idealima zajednice u socijalističko-komunističkoj ideologiji. Međutim, ona predstavljaju ono što je uglavnom preostalo od oblika vezanosti uz zajednicu u dugoj evoluciji društvenog života. To je vrlo važno znati i kada se razmatra proces demontiranja države blagostanja ili socijalne države na Zapadu. Siromašni, bolesni i ne-zaposleni mnogo su prije obespravljeni u SAD, zemlji nemilosrdnog konkurentskog kapitalizma, nego u zapadnoeuropskim zemljama koje, poput Njemačke i Francuske, u kojem postoji stoljetna tradicija jake socijalne države. Međutim, čini se da se Europska Unija, zbog održavanja konkurentnosti vlastite pri-vrede, sve više približava američkom neoliberalnom modelu i da se njena socijalna osjetljivost postepeno ali neminovno smanjuje. Na koncu, teško je reći udalja-va li takav razvitak suvremena europska društva od njihovih (tradicionalnih) institucija, odnosno kultura, jer se čini i da se kultura mijenja pod pritiskom razvoja – na korist ili štetu jednog dijela društva u odnosu na drugi. Reći da kapitalizam u svom golom obliku, kao profiterski interes koji se ne obazire na društvene po-sljedice svog djelovanja, nije svojstven sociokultur-

32

noj matrici europskih zemalja, pa tako ni Hrvatskoj, znači zapravo tvrditi da većini društva ne odgovara zaokret koji čini kapitalistička oligarhija. Ali, pri tom se ne smije zaboraviti da je demokracija izbor između postojećih alternativa a ne krajnjih mogućnosti. U tom smislu i demokracija je formalnost, a ne presudan način političkog djelovanja koja može prilagoditi ekonomski sustav potrebama društvene većine. Ako se nijedna od vodećih stranaka (više) ne bori protiv kapitalizma, nego pruža više ili manje slobode kapitalu da operira u skladu sa svojim glavnim interesom zarade , onda na političkim izborima nema izbora među bitno različitim programima, nego bitno sličnim.6

Ako ipak nitko, čim se obogati, ne želi svoja dobra solidarno dijeliti s drugima, u čemu se, usput rečeno, sastoji »tajna« propasti bivšeg socijalizma – ako, dak-le, kolektivizam nije primjeren najbogatijim (zapad-nim) društvima – čini se da je primjeren siromašnima koji se iz bijede mogu izvući jedino udruživanjem, zajedničkim radom i solidarnom diobom dobara. Na neki način pouku o bogatima kojima ne odgovara društvo siromašnih pruža slučaj bivše Jugoslavije. Njeno propadanje započelo je neslaganjem bogatijih dijelova tih društava, po službenoj formi republika ili subnacionalnih država, kojima je odgovarala necentra-lizirana država, sa siromašnijima, kojima je odgovarala centralizirana država koja preraspodjeljuje prihode, tj. prelijeva ih iz posjeda razvijenih u posjed nerazvije-nih. Međutim, ta politika solidarnosti ne samo da je bila opterećena krutom birokratskom logikom nego se i zakomplicirala na način tipičan za višenacionalne federacije, podudarajući se s različitim nacionalnim

33

identitetima protagonista jedne i druge politike, uslijed čega je savezni centar izgubio neutralni karakter, kao i moć posredovanja u tom sukobu interesa.

Chavezove komune: uzor za svjetsku periferiju

21. stoljeća?

Klasični njemački sociolog Max Weber s pravom je primijetio da je održavanje zajednice, pa bila ona bračna ili obiteljska, samo na emocionalnoj osnovi – problematično (Weber, 1978: 293-4).7 Zajednica, da bi opstala, a pogotovo razvijala se, mora u prvom redu biti zajednica dobara i rada, tj. kooperativna.

Nakon propasti sovjetskih radničkih sovjeta (još u ranom razdoblju sovjetskog socijalizma), i jugo-slavenskih samoupravnih poduzeća i samoupravnih interesnih zajednica (SIZ-ova) (koji su nestali praktički s raspadom SFRJ), činilo se da se takav oblik kooperati-vne zajednice u društvu neće ponoviti drugdje, i da će svugdje trijumfirati princip tržišne razmjene i isključivo individualnih interesa. Međutim, nametanjem neolibe-ralne recepture ne samo da ne može biti riješen pro-blem siromašne svjetske periferije – oskudica također ugrožava nezavisnost i slobodu pojedinca, toliko važne liberalne vrijednosti – nego se i povećava zbog toga što nova ekonomija stranim korporacijama u nerazvije-nim zemljama daje apsolutnu prednost pred svime ostalim sa samo jednim ciljem: nesmetanim zgrtanjem bogatstva sa što manje usputnih troškova, što znači i što jeftiniju radnu snagu. Naravno da pod takvim uvjetima najveći dio stanovništva zapada u beznađe, u stvari začarani krug nezaposlenosti, siromaštva. neo-

34

brazovanosti i zdravstvene nezaštićenosti, a tome se nerijetko pridružuju lokalni ratovi (obnavljajući tako biblijski mit o četiri jahača apokalipse).

Međutim, u Venezueli, zemlji na kontinentu koji se već dugo vrti u začaranom krugu nerazvijenosti, našao se jedan predsjednik, Hugo Chavez, koji otkazuje poslušnost transnacionalnim korporacijama i njihovoj glavnoj zaštitnici, SAD, i obnavlja već skoro otpisane socijalističko-komunističke institucije. Najbrojnije i do sada najuspješnije među njima su komunalna vijeća (vidjeti: Demeester, 2007; Lerner, 2007; Fox, 2006). To su tijela lokalne zajednice demokratski izabrana od građana u gradskim područjima. Njihov je zadatak bri-nuti se o lokalnim infrastrukturnim potrebama i svim drugim, uključujući zdravlje i obrazovanje. Takvih oko 16.000 vijeća – plan je da ih se osnuje tridesetak tisuća, čime bi se pokrilo čitavu teritoriju zemlje – zaživjelo je i bore se protiv dijelova državne strukture koji su još uvijek skloni isključivo davati usluge (i, naravno, uzimati provizije) krupnom kapitalu. Tvornički radnički savjeti, pak, tek se osnivaju, tako da je zgrada te nove radikalne demokracije još u začetku. Pitanje je, također, hoće li Chavez i krug političara oko njega ponoviti pogrešku boljševizma i stare komunističke formacije općenito, a to je gušenje demokracije i višestranačja i uvođenje autoritarne vladavine.8 To je bio jedan od razloga, iako ne jedini, propasti starog komunizma. No, kako bilo, očito je da barem na svjetskoj periferiji – sudeći po širokom narodnom oduševljenju kojim su u zemlji prihvaćene Chavezove reforme – postoji jaka potreba za društvenim nadzorom nad vođenjem eko-nomskih aktivnosti u korist radnika i drugih zaposlenih.

35

Očito je, međutim, i to da će socijalističko-komunistička politika u 21. stoljeću morati rješavati probleme pred kojima su zastali njihovi prethodnici u 20. stoljeću, a najvažniji su demokracija i poštivanje ljudskih prava te dokazivanje da ekonomija upravljana, ili barem nadzi-rana od vijeća radnika, odnosno njihovih povjerenika u upravnim odborima poduzeća, uključujući direktore i stručnjake, te komunalnim vijećima građana – može biti djelotvorna kao i razvijena kapitalistička ekono-mija.

Društvo u matici, zajednica na periferiji? Chavezova politika zajednice važna je i utoliko što

pobija uvjerenje menadžersko-tehnokratske ideologije, koja je u ekspanziji i nalazi svoje saveznike i u suvreme-noj društvenoj znanosti, a to je da ono što se u svijetu razvija jesu jedino ekonomija i tehnologija i da, u skla-du s time, njima pripada budućnost. Dočim, kultura i društva, u što spadaju razni oblici zajednice, jest nešto što spada u tradiciju, dakle radi se isključivo o čuvarima prošlosti (usp. Appadurai, 2004). Iz toga proizlazi da se zajednice više ne mogu razvijati nego ostaju, kao i ljudska društvenost, rudimentarne,9 Pa ipak, ne razvija se samo tehnoekonomski sektor društva, premda je njegova ekspanzija, kao i robno-novčane privrede općenito (komodifikacijom i komercijalizacijom svih oblasti društvenog života10), dovela u pitanje razvoj u drugim sektorima društva, uključujući i sam interes pojedinca za druge ljude: kao da drugi ne postoje nego zato da ih se iskoristi za vlastiti probitak. Međutim, također se razvijaju – uče, adaptiraju i preobražavaju

36

– ljudske potrebe i aktivnosti u zajednici. Možda boga-tima solidarnost ništa ne znači, čak i od nje strahuju, ali za siromašne to je posljednja nada. Da li i vjerodostoj-na? Naravno, na osnovi samo jednog slučaja, venezue-lanskog, nemoguće je govoriti o sudbini zajednice i kooperativnih oblika društvenog i ekonomskog života za siromašan svijet u cjelini. I zacijelo će velike kompa-nije i njihovi korumpirani partneri u državama širom nerazvijenog svijeta pokušati na svaki način zaustavi-ti novi »bauk komunizma«. Koliko će u tome uspjeti, otvoreno je pitanje, ali potrebu među ugroženima za ljudskom solidarnosti širokih razmjera nije moguće utrnuti. Ljudi ipak moraju doći do osnovnih sredsta-va za život i opstati na civilizacijski dostojnoj razini na neki drugi način, ukoliko im kapitalistički način to onemogućuje. Taj temeljni odnos između potrebe i izvedbe nužne za njeno zadovoljenje čini težnju za zajednicom i danas vitalnom.

Ostali uvjeti za uspostavljanje opće solidarnosti

Možda je najveći kamen kušnje za komuniste bilo i ostalo već spomenuto nacionalno pitanje. To što je propašću komunizma 20. stoljeća izniknula sva sila na-cionalizama, samo pokazuje da je komunistički projekt međunarodne ili transnacionalne zajednice bio neu-vjerljiv i u biti nemoćan pred vulkanom nacionalizma. Štoviše, borba između desnice i ljevice danas se odvija skoro isključivo na nacionalnom planu, u okviru poje-dinih država. I teško je pretpostaviti da će odatle u 21. stoljeću izaći na veću međunarodnu političku arenu – ili da će ono što se događa u njoj, kao danas na primjer u

37

Europskom parlamentu, biti zanimljivije i utjecajnije od politike na nacionalnoj sceni. Ako je tome tako, onda valja obrnuti i pretpostavku o putovima međunarodne solidarnosti. Za razliku od prošlosti u kojoj se iz je-dnog središta, kominternovski, pokušalo upravljati međunarodnim radničkim pokretom, u 21. stoljeću će samo pobjeda ljevice u većem broju zemalja voditi međunarodnom približavanju donjih klasa i naroda. No, održivost solidarnijeg međunarodnog sustava pre-sudno će ponajprije ovisiti o tome koliko će ekonomski sustav ukloniti polarne ili unipolarne načine proizvo-dnje. Najprije su se, u cilju međusobnog potiranja, konfrontirali zapadni kapitalizam i istočni etatizam, da bi propašću potonjeg nastupila era kapitalističkog tržišnog fundamentalizma koji je svog novog prirod-nog neprijatelja našao u islamskom fundamentalizmu koji je danas jedini kadar organizirati i širiti bratstvo takvog volumena kao što je, na primjer, egipatsko Mu-slimansko bratstvo – barem kada je o arapskim zemlja-ma riječ. Međutim, fundamentalistički oblik bratstva, kao politički ekstremizam, snalazi se dobro samo u takvim uvjetima, u međusobno isključujućim forma-cijama, u onima koji ne ostavljaju mjesta prijelazima i nijansama. (Valja se također sjetiti slične Staljinove vrsti isključivosti kada je upozoravao da pravi problem socijalizma nije klasni neprijatelj nego »mangupi u našim redovima«, dakle elementi koji ublažavaju oštre suprotnosti). Na koncu, isključujući sustavi sužavaju i napadaju prostore demokracije kao najveću tekovinu suvremene civilizacije. Stoga je za održavanje istinske međunarodne povezanosti i solidarnosti bitno stvarati i razvijati mnoštvo kontinuiranih i prijelaznih oblika

38

između čisto državno upravljane, paternalističke pri-vrede i čisto kapitalističke, slobodnokonkurencijske, jači-uništava-slabijeg, privrede. Također, valja razvijati smisao za uspostavljanje zajedničkog fonda vrijednosti i stavova između pripadnika različitih kultura ili svje-tonazora (oni koji to ne mogu sami sebe isključuju iz demokratskog i pluralističkog svijeta). Pored toga, po-vezivanje društva i zajednice, kao i naroda i država, traži stvaralački zamah ljudi u širokom rasponu od umjet-nika i znanstvenika do tzv. običnih ljudi. Stvaralaštvo i sloboda ne smiju biti monopolom elita, bilo stručnih ili znanstvenih bilo ekonomskih. Kao što, napokon, ni Zemlja nije posjed samo jedne ili nekolicine zemalja, podsjećajući da se izvorno obitavalište čovječanstva nalazi u zajednici koja raspolaže s ekološki ograničenim resursima s kojima zbog toga mora solidarno raspo-lagati. Kako kaže indijanska poslovica: »Dobro postu-paj prema zemlji, ona ti nije dana od tvojih roditelja, nego je posuđena od tvoje djece«. Možda baš iz ple-menskog društva, tog društvenog relikta, ali i dosad najsloženijeg sustava neposredne ljudske zajednice, dolazi mudrost koja opominje na nužnost novog uspostavljanja prognane zajednice ljudi, živih bića, zraka, vode… No, to je i druga tema koja prelazi io-nako preširok tematski okvir ovog priloga. U svakom slučaju, održivi razvitak čovječanstva podrazumijeva mješavine raznih oblika udruživanja, dakle načela i emocionalnog/identitetskog i interesnog/koristolju-bivog udruživanja, tj. zajednice i društva, a ne da jedan isključuje drugi. To znači da će buduće čovječanstvo, da bi opstalo, morati, s jedne strane, imati institucije i običaje koji podsjećaju na komunističke, a primjenji-

39

vali bi se u područjima gdje su resursi rijetki i moraju se zajednički i solidarno dijeliti ili preraspodjeljivati. S druge strane, u drugim područjima, u kojima su resursi obilni ili neograničeni, kao što su politički resursi, tj. prava i slobode – od govora do okupljanja ili izbora – institucije i običaji imali bi liberalno-građanski karak-ter. Danas takve kombinacije ideologija i institucija iz-gledaju čudno, jer se još uvijek međusobno isključuju, no u budućnosti ne mora biti tako, a možda u interesu zajedničkog opstanka neće ni smjeti biti tako da se različiti načini udruživanja, zajednica ili solidarnost i društvo ili asocijacija, međusobno isključuju.

Literatura

Anderson, B. (1990) Nacija: zamišljena zajednica. Razmatranja o porijeklu i širenju nacionalizma. Zagreb: Školska knjiga.

Appadurai, A. (2004) »The capacity to aspire: culture and the terms of recognition«, in: Rao, Vijayendra and Walton, Michael (eds.) Culture and Public Action. Stanford, CA: Stanford University Press, 59-84.

Demeester, E. (2007) When communal councils meet workers’ councils in Venezuela.

www.marksist.com/communal-workers-councils-ve-nezuela300407-4.htm

Castells, M. (2002) Moć identiteta. Zagreb: Golden marketing.

Crow, G. (2007) Community. Black Encyclopedia of So-ciology. Ritzer, G. (ed.). Blackwell Publishing.

Fox, M. (2006) Venezuela's Secret Grassroots Democracy.

40

www.zmag.org/content/showarticle.cfm?ItemID=11528Katunarić, V. (1988) Dioba društva. Socijalna fragmen-

tacija u američkom, sovjetskom i jugoslavenskom društvu. Zagreb: Sociološko društvo Hrvatske.

Kuvačić, I. (1986) Obuzdana utopija. Prilozi proučavanju suvremenog društva. Zagreb: Naprijed.

Lerner, J. (2007) Communal Councils in Venezuela: Can 200 Families Revolutionize Democracy?

http// www.venezuelanalysis.com/articles.php?artno=1975

Nisbet, R. (1976) The Social Philosophers. St Albans: Paladin.

Ozouf, M. (1990) Bratstvo. Naše teme. Vol. 34, br. 1-2, 102-111.

Pekerti, A.A., Thomas, D.C. (2003) Communication in In-tercultural Interaction: An Empirical Investigation of Idio-centric and Sociocentric Communication Styles. Journal of Cross-Cultural Psychology, Vol. 34, No. 2, 139-154.

Phillips, D. L. (1993) Looking Backward. A Critical Ap-praisal of Communitarian Thought. Princenton, New Jer-sey: Princenton University Press.

Polany, K. (1999) Velika preobrazba : politički i eko-nomski izvori našeg vremena. Zagreb : Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko socijološko društvo.

Putnam, R.D. (2001): Bowling Alone: The Collapse and Re-vival of American Community. New York: Simon & Schuster

Shore, C. (2002) Community. The Blackwell Dictionary of Modern Social Thought. Outwhaite, W. (ed.) Blackwell Publishing.

Stirrat, R.L., and H. Henkel (1997) The Development Gift: The Problem of Reciprocity in the NGO World. Annals, AAPSS, No. 554, November, 66-80.

Tönnies, F. (1969) Zajednica i društvo, u: T. Parsons i sur., Teorije o društvu. Osnovi savremene sociološke teorije. Beograd: Vuk Karadžić, 184-193.

41

Weber, M. (1978) Privreda i društvo. I. tom. Beograd: Prosveta.

1 Davanje takvih i sličnih darova kao pomoć siromašnima »proizvod je upravo istog sustava proizvodnje razmjene i raspo-djele koji je proizveo siromahe koji primaju takve darove« (Stirrat and Henkel, 1997: 80).

2 Koliko su ta uvjerenja ostala jaka među nekim pripadnicima tih nacija i u vrijeme potpuno nesklono ideji bratstva, pokazuje slijedeći primjer. Boraveći prije desetak godina u Kijevu, Ukrajini, na ulici me presreo jedan prolaznik i upitao odakle dolazim. Rekao sam mu iz Hrvatske. Na to je on uzvratio: »Ah, da, rat u bivšoj Jugoslaviji… Samo da znate. Za rat nisu krivi Hrvati i Srbi, jer oni su braća, za rat su krivi CIA i Amerikanci«.

3 Tako Kuvačić razložno sumnja da nacionalizam potiče društvenu solidarnost, te ističe da u korijenu nacionalizma (u bivšoj Jugoslaviji) ne stoje nacionalni ideali i svetinje, nego »prizemni materijalni interesi… a nacionalizam služi kao sredstvo pomoću kojeg se društveni odnosi zamagljuju« (Kuvačić, 1986, 209).

4 »Naposlijetku, nacija se zamišlja kao zajednica zato što se bez obzira na stvarnu nejednakost i izrabljivanje koji mogu u njoj vladati, ona uvijek poima kao snažno horizontalno drugarstvo. Na koncu, upravo su zbog tog osjećaja bratstva u toku posljednjih dva stoljeća milijuni ljudi, ako već ne ubijali, a ono drage volje pošli u smrt u ime takvih ograničenih proizvoda zamišljanja« (Anderson, 1990: 18).

5 To važi i za naizgled pobjedonosni tip, prema Nisbetovu nazi-vlju, pluralne zajednice u smislu razvijenih kapitalističkih društava s liberalno-demokratskim političkim uređenjem. Najjača crta solidar-nosti u tim društvima u biti je nacionalna, a dolazi do izražaja bilo u sukobima s drugim nacijama (kakvih je na Zapadu bilo mnogo više u prvoj polovici 20. stoljeća, i prije toga, nego danas), u otporu prema preširokom otvaranju tržišta rada za strance (čega je danas mnogo više nego u prošlosti), ili na trivijalan način kao što su pro-slave pobjeda u međunarodnim nogometnim prvenstvima (valja se samo sjetiti opće francuske nacionalne euforije prilikom osvajanja svjetskog prvenstva u nogometu prije desetak godina).

6 Nedavno mi je jedna talijanska kolegica objašnjavala kako

42

se ljevica i desnica u Italiji više ne razlikuju u svojim ekonomskim programima, koji čine jezgru politike, nego u retorici, a dijelom i politici, prema imigrantima. Ljevica je tamo (još uvijek, ali dokle?) tolerantnija prema njima, dok desnica otvoreno zagovara zabranu daljnjeg ulaska stranaca sa siromašnog Juga u zemlju.

7 U kućnoj zajednici Weber vidi sam izvor društvene solidarno-sti. To je radna organizacija i potrošačka zajednica istodobno i na tome, a ne nečem drugom, počivaju brak i obitelj. Budući da su one trajne, zapravo doživotne, za svoje pripadnike, u njima postoji čista solidarnost zajamčena, što je bitan uvjet, redovitom i jednakom raspodjelom prihoda. Postojanje obitelji samo na osnovi seksualnih odnosa između roditelja te fizioloških odnosa i simpatija između roditelja i djece, prema Weberu, labilno je i problematično.

8 Sudeći po Chavezovoj nedavnoj (krajem svibnja 2007.) odluci da zabrani emitiranje televizijskoj stanici koja je kritički prikazi-vala njega i njegovu politiku, stara bolest se vratila i prijeti da Chavezovu vladavinu, umjesto u sazrijevajući, demokratski so-cijalizam za svjetsku periferiju 21. stoljeća, pretvori u još jednu epizodu latinoameričkog autoritarnog populizma (donekle sličnom sandinističkom u Nikaragvi i peronističkom u Argentini).

9 Takav se dojam stječe i iz onoga što Manuel Castells, inače jedan od vodećih progresivno orijentiranih sociologa, piše o zaje-dnici. Prema njemu, namjena je komune ili zajednice reaktivna, što znači da služi »identitetu otpora«, navodeći primjere od religijskog fundamentalizma do etničkog nacionalizma (Castells, 2002: 19). Drugim riječima, ljudi se udružuju u zajednicu radi otpora ugnje-tavanju ili isključivanju (od strane većine), a čim pritisak većine prestane, nestaje i potreba za zajednicom. Dakle, prema takvom shvaćanju, zajednica nema razvojni, nego samo obrambeni ka-rakter.

10 Dovoljno je baciti pogled na ono što se događa sa središtima gradova u tranzicijskim, bivšim socijalističkim, zemljama, koja se nemilice preuređuju za komercijalne namjene, uz istodobno uništavanje javnog društvenog prostora koji je nekada služio kakvim-takvim aktivnostima u zajednici, od domova kulture do spontanih okupljanja »na špici«. Zamijenili su ih »okupljanja« u šoping centrima za one koji još imaju kupovnu moć.

43

Drago Roksandić

»Bratstvo i jedinstvo« u političkom govoru hr-vatskih/jugoslavenskih komunista 1919.-1945. godine

Govorna praksa hrvatskog i jugoslavenskog antifašizma od 1941. do 1945. godine simbolički je bila najprepoznatljivija po dvjema »parolama«: »Smrt fašizmu – sloboda narodu!« i »bratstvo i jedinstvo«. Nijedna od njih dvije dosad nije bila predmetom znanstvenih istraživanja pa ni ovaj naručeni prilog ne može imati drugi cilj nego otvoriti problem na način koji će udovoljiti historiografskom pristupu i izaći u susret potrebi da se i o ovom vidu antifašističke baštine u nas počne razmišljati onako kako cijela ta baština danas inače iziskuje.1 Dok je »Smrt fašizmu – sloboda narodu!« nastao u godinama uoči Drugoga svjetskog rata i nestao iz upotrebe u godinama po-slije njega, »bratstvo i jedinstvo« mnogo su složenije provenijencije. Pojam »bratstva« mnogo je starija od političkih ideologija modernog doba te joj je porijeklo moguće tražiti u antici i, u evropskom slučaju, napose u kršćanstvu od njegovih najranijih dana nadalje. U modernoj evropskoj povijesti ona svoj konstitucijski smisao dobiva u francuskoj revoluciji 1789. godine.2 U potonjoj evropskoj povijesti jedva da je bilo političkih

44

ideologija u kojima »bratstvo« - shvaćeno i tumačeno u vrlo širokim pa i međusobno isključivim načinima – nije bilo apropriirano. Povijest pojma »jedinstva« u evropski par excellence monističkoj tradiciji još je veći istraživački izazov, a u modernim političkim ideolo-gijama praktične implikacije pojma »jedinstvo« nesra-vnjivo su veće od onih koje referiraju na »bratstvo«. Međutim, sintagma »bratstvo i jedinstvo«, iako ju je vjerojatno moguće identificirati kojegdje u Evropi, nigdje nije imala takvu važnost kao u Hrvatskoj, od-nosno, Jugoslaviji, napose u Drugome svjetskom ratu i u čitavu poslijeratnom razdoblju, praktično do slo-ma SFR Jugoslavije, odnosno, hrvatskog i jugoslaven-skog socijalizma. S druge strane, koliko je god uspon hrvatskog i jugoslavenskog socijalizma u njegovim antifašističkim i narodnooslobodilačkim korijenima u vezi s pojmom »bratstva i jedinstva«, toliko je po mome najdubljem uvjerenju to i slučaj s njegovim slomom koncem 1980-ih i početkom 1990-ih godina, ali to nije tema ovog članka.

Sintagma »bratstvo i jedinstvo«, shvaćena kao politički program hrvatskih i jugoslavenskih komuni-sta, ne javlja se u vrijeme kada se konstituira Komunistička partija Jugoslavije. Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista), utemeljena 1919. go-dine, u biti je jugoslavenskointegralistička, »narod-nojedinstvena« te se za nju ovo pitanje tada uopće ne postavlja. Bilo je to inače »doba revolucija« te je težište njezine političke ideologije bilo na klasnoj konfronta-ciji s »buržoazijom«. K tome, odnos prema novostvo-renoj državi je bio duboko podvojen: »(...)Ujedinjenje Jugoslovena u jednu nacionalnu državu izvršeno je

45

ne revolucionarnom borbom siromašnih masa već je stvoreno kao rezultat velikih ratova u Evropi i na Balka-nu. Otuda jugoslovenska buržoazija, u cilju da obez-bedi sebe, sklapa savez sa reakcionarnim militarizmom i birokratijom. (...)«.3 Formalno stvaranje Komunističke partije Jugoslavije, dosljedno usklađeno s imperativi-ma Kominterne, unijelo je eksplicitno nove dimenzije u nacionalnu politiku jugoslavenskih komunista, a to su sovjetizacija i »bratska« »sovjetska federacija balkan-sko-podunavskih zemalja«. Dakle, klasno pitanje u jugoslavenskom okviru je time bilo relativizirano, a komunistička strategija definirana u onom okviru koji je inače geopolitički bio definiran mirovnim odredba-ma koje su impostirali pobjednici u Prvome svjetskom ratu: »Sovjetska Republika Jugoslavija treba da stupi u bratski savez sa svima susednim narodima radi va-spostavljanja sovjetske federacije balkansko-poduna-vskih zemalja, koja će biti sastavni deo međunarodne federacija sovjetskih republika. Ova međunarodna federacija sovjetskih republika će stvoriti opšti Savez i trajan mir među narodima. (...)«.4 Nakon što je Komunistička partija Jugoslavije doživjela de facto politički slom kombinacijom političkog nasilja i stranačkog »preslagivanja« s dinastičkim posredovanji-ma, dakako, s međunarodnom podrškom sa ciljem da se »versajsko« konstituiranje Kraljevstva SHS u nužnoj mjeri stabilizira, komunističko »otkriće« nacionalnog pitanja zbilo se u vrlo kratkom vremenskom rasponu. Stvaranje marginalne Nezavisne radničke partije Ju-goslavije, kao legalnog okvira zabranjene komunističke djelatnosti, išlo je usporedo s temeljnim redefiniranjem »nacionalnog pitanja«. »Narodnojedinstvene« orijen-

46

tacije, ako su i opstale, izgubile su svaki praktičnopolitički smisao, a načelo na kojemu je ova stranka 1923. go-dine nastojala definirati svoju nacionalnu politiku bilo je načelo nacionalnog »samoodređenja do otce-pljenja«. S tog je stajališta zadaća Partije bila »da obra-ti naročitu pažnju na nacionalno pitanje i na propa-gandu i agitaciju parole prava naroda na samoopre-delenje do otcepljenja i da raskrinkava laži buržoaske nacionalne politike«.5 Dakako da je ovaj obrat na lje-vici preferirao mogućnost konstituiranja nacionalnih država sovjetskog tipa na načelima drukčijim od ver-sajskih, čime su jugoslavenski komunisti u jedva neko-liko godina još jedanput promijenili svoj odnos prema novostvorenom Kraljevstvu SHS. Ova promjena očigledno nije implicirala potrebu za bilo kakvim naglašenijim »bratstvom«, čak ni na klasnim pretpo-stavkama. Takva je orijentacija u mnoštvu kontrover-zi postala još transparentnijom u siječnju 1924. godi-ne, kada komunistička partijska politika u »Rezoluciji o nacionalnom pitanju« na prvom mjesto stavlja pi-tanje »postignuć(a) nacionalne slobode i nezavisnosti malih naroda«.6 Rezolucija Trećeg kongresa KPJ o na-cionalnom pitanju, inače, ilegalno održanog u Beču od 17. do 22. svibnja 1926. godine ističe da je »KPJ je jedina partija u Jugoslaviji koja se najdoslednije bori za neograničeno pravo samoopredeljenja do otce-pljenja od današnje države«. Kakvi bi trebali biti budući odnosi među narodima novostvorene jugoslavenske države postalo je sporedno pitanje u obzorju zahtjeva za konstituiranjem »Federacij(e) radničko-seljačkih republika na Balkanu«, polazeći od pretpostavke da »samo dobrovoljno ujedinjenje organizovanih nacija

47

u radničko-seljačke države može dovesti do stvarnog rešenja nacionalnog pitanja. (...)«.7 Četvrti kongres KPJ, održan u Dresdenu, u listopadu uistinu »olovne« 1928. godine, radikalizirao je ovu politiku, posebno ističući odgovornost srpskih komunista za dekonstrukciju Jugoslavije na načelima proklamirane politike: »2. U borbi protiv njenog (»hegemonističke buržoazije i njene vojne monarhije« - D.R.) režima nacionalnog ugnjetavanja u prvom redu treba da stoji naša Partija u samoj Srbiji, gde je baza hegemonističkog režima, priznajući otvoreno pravo na otcepljenje i pravo na oružani ustanak protiv nacionalnog ugnjetavanja, i propovedajući i sama ukazujući sistematsku pomoć pokretima ugnjetenih nacija. (...)«.8 Susljedično je iz-glasana podrška državnom osamostaljivanju Hrvatske (»Za nezavisnost Hrvatske bori se naša Partija bez ikakvog uslova ili rezerve«), potom Crne Gore (»Partija će najpunije pomagati sve akcije masa koje vode k obrazovanju nezavisne Crne Gore ...«), Makedonije i to vanjskom podrškom unutrašnjem procesu (»Partija ... poziva radničku klasu da svestrano pamaže borbu za nezavisnu i ujedinjenu Makedoniju«) te na kraju Albanije i to konstituiranjem »Velike Albanije«: »6. Par-tija izjavljuje solidarnost revolucionarnih radnika i seljaka ostalih nacija Jugoslavije, a pre svega Srbije, s albanskim nacionalno-revolucionarnim pokretom u licu Kosovskog komiteta i poziva radničku klasu da svestrano pomaže borbu raskomadanog i ugnjetenog albanskog naroda za nezavisnu i ujedinjenu Albaniju«. Pravo na samoodređenje s pravom na odcjepljenje tada je priznato i Mađarima u »Severnoj Vojvodini« i sve to u »zajedničk(oj) borb(i) s radnicima i seljacima

48

ostalih ugnjetenih nacija Jugoslavije, a u prvom redu sa srpskim radnicima i seljacima ...«. Dakako da je u slovensko osamostaljenje dobilo podršku, a jedino o čemu nije usvojen nikakav zaključak je bilo pitanje Bosne i Hercegovine. Kako bi se to moglo postići, ako ne ratom koji bi bio mnogo gori od bilo čega što se do tada zbilo u povijesti čitava tog prostora, ne kaže se, a pouzdano jamstvo za uspjeh takve političke stra-tegije vidjelo se u otporu »nacionalističkim skretanji-ma«: »10. Istovremeno, Partija treba da odlučno suzbija nacionalistička nastojanja, koja otežavaju klasno spajanje proletarijata raznih nacija Jugoslavije, i iskorišćavanje nacionalnog ugnjetavanja od vladajuće buržoazije i buržoazije ugnjetenih nacija za sejanje nepoverenja između radništva i seljaštva vladajuće i ugnjetenih nacija, da bi na taj način sprečile njihovo ujedinjenje u borbi protiv buržoazije«.9 Koliko god Kraljevstvo SHS 1928. godine poslije umorstva Stje-pana Radića i stranačkih drugova u državnoj Skupštini bilo, što se legitimiteta tiče, na najnižoj razini od 1918. godine, jugoslavenski komunisti ništa nisu bili postigli s ovakvom politikom, a bili su izloženiji »belom teroru« više nego ikada ranije. Do 1934. godine ta politika neće biti napuštena, ali će biti uočljivo modificirana jer će biti utemeljena u pretpostavci da dosljedna primjena načela samoodređenja neće morati biti i kraj bilo kakve jugoslavenske zajednice: »Glavni cilj borbe izrabljiva-nih i ugnjetavanih jeste i mora biti rušenje velikosrp-ske vojnofaš/ističke/ diktature, putem oružanog ustanka masa i uspostavljanja radn/ičke/ seljačke – so-vjetske – vlasti u svim zemljama Jugoslavije. Usposta-vljanje sovjetske vlasti pretpostavlja ostvarenje

49

samoodređenja sa pravom na ocepljenje sviju ugnje-tenih naroda Jugoslavije. (...)«.10 Tom je prilikom bila postulirana i politika stvaranja »širokog i moćnog antifašističkog i antiratnog pokreta«. Međutim, obra-na SSSR-a bila je navedena kao najvažniji razlog inici-ranju ovakove politike: »Dalnja fašizacija i opasnost imperijalističkog rata i imperijalističkog napada na SSSR mogu se spriječiti jačanjem borbe protiv 'vlasti-te' buržoazije«. (sic! – D.R.).11 Važnije je da su tada do-nijete odluke o konstituiranju Komunističke partije Hrvatske i Komunističke partije Slovenije, s neubičajeno eksplicitnim naglašavanjem organizacijskog jedinstva Komunističke partije Jugoslavije! Doslovno: »Inter-nacionalistički karakter i partijsko-političko jedinstvo KP koja djeluje na teritoriji države Jugoslavije neće biti ovom odlukom oslabljeno, jer će KP Hrvatske i KP Slo-venije biti sastavni dijelovi KP Jugoslavije, imati u nje-nom rukovodstvu svoje predstavnike i podčinjavati se zajedničkom rukovodstvu CK KPJ. (...)«.12 Da se ui-stinu zbilo nešto novo u odnosu komunista u Jugo-slaviji prema »narodu« u to doba, možda je najjasnije iskazao Blagoje Parović 1935. godine: »Ne treba se bojati reči narod niti je suprotstavljati pojmu »radnička klasa«. Protiv vladajućeg režima, vladajuće buržoazije, danas je ceo narod, (a ne samo rad. klasa) i hrvatski, i srpski i slovenski i nacionalnih manjina. Naša predstojeća revolucija, po svome nacionalnom karak-teru – jeste narodna revolucija. Na njenom prvom etapu, u toj revoluciji će učestovati ne samo proleterijat i seoska sirotinja, nego najširi demokratski narodni slojevi. Zato se za nas postavlja, kao jedno od najo-snovnijih – pitanje zadobivanja tih slojeva za zajedničku

50

borbu sa proletarijatom, protiv režima. (...)«.13 Međutim, nakon što je VII. kongres Kominterne 1935. godine, u uvjetima uspona fašizma u Evropi, a što je impliciralo i »redizajniranje« »versajske« Evrope, težište svoje po-litike stavio na antifašističke pokrete, promijenio se i odnos prema državama iste te »versajske« Evrope, što znači da su jugoslavenski komunisti dalje mogli mo-dificirati svoju nacionalnu politiku: »(...) Ostajući pri svom principijelnom gledištu samoodređenja naroda sa pravom na otcepljenje, komunisti uzimaju u obzir sadašnju međunarodnu situaciju i pri uslovu uništenja nacionalne neravnopravnosti, maksimuma garancija slobode hrvatskog i drugih naroda i slobodnog pri-stanka tih naroda, ne izjašnjavajući se za otcepljenje tog naroda od današnje državne zajednice – Jugosla-vije. (...)«.14 U Rezoluciji CK KPJ o taktici i radu KPJ (Mo-skva, ljeto 1936.), težište je bilo stavljeno na novi kvalitet nacionalne politike i to nedvojbenim ograđivanjem od politike koja je do tada bila vođena puno desetljeće: »Do VII kongresa, KPJ je razumijeva-la i propagirala parolu samoodređenja, uključujući i otcepljenje, na potpuno sektaški način. Otcepljenje se nije smatralo pravom potlačenih naroda, nego uslo-vnom potrebom. O političko-teritorijalnoj autonomiji, za narode koji ne žele otcepljenje, nije bilo ni govora. (...) KPJ istupa protiv razbijanja sadašnjeg državnog područja Jugoslavije jer hoće da to preuređenje države postigne mirnim putem, na osnovu nacionalne rav-nopravnosti. Kod današnjih prilika pokret za otce-pljenje potlačenih naroda išao bi na ruku samo fašističkim imperijalistima i njihovim ratnim ciljevima. (...)«.15 Od toga doba je sve veći pa i presudan utjecaj

51

Josipa Broza na vođenje partijske politike i on je taj koji je tada ekspliticno počeo razvijati federativnu formulu za rješenje jugoslavenskog pitanja.16 Put komunističkom poimanju »bratstva« među narodima Jugoslavije time je bio širom otvoren. Doista, proglas koji je obznanio »Ustanovni kogres Komunistične stranke Slovenije« vjerojatno je prvi istakao i načelo »enotnosti«, a ne samo bratskih odnosa unutar jugo-slavenskoga komunističkog pokreta, s, implicitno, dalekosežnim implikacijama za odnose među naro-dima Jugoslavije: »(...) S tem pa slovenski komunisti nikakor niso oslabili svoje povezanosti in čvrste enot-nosti z bratskimi komunističnimi vrstami ostalih na-rodov Jugoslavije, temveč nasprotno, v boju protiv skupnemu sovražniku se bodo te vezi le že okrepile. (...)«.17 Mnogo je dalje u istom smjeru bio otišao Osnivački kongres Komunističke stranke Hrvatske. Prema pouzdanim istraživačkim spoznajama, u for-muliranju njegova »Proglasa« najveći je bio udio Jo-sipa Broza, kao što se to i danas naglašava.18 Posebno je važno to da se čitavu dotadašnju politiku Komunističke partije Jugoslavije tumači kao kon-zekventnu. Budući da je riječ o dokumentu koji u biti iskazuje onaj smisao nacionalne politike koji će se u bliskoj budućnosti pojmovno reartikulirati u sintagmi »bratstvo i jedinstvo«, vrijedi iscrpnije navesti one dijelove »Proglasa« koji su ovom prilikom najvažniji:

»HRVATSKI NARODE (...) Osnivanje Komunističke stranke Hrvatske nije

slučajno, nego proističe iz dugogodišnje borbe

52

Komunističke stranke Jugoslavije, koja je branila ne samo interese radničke klase, nego je na svojoj za-stavi imala uvijek ispisanu i ideju nacionalne slobode, ravnopravnosti i bratstva među narodima.

Pod okriljem Komunističke stranke Hrvatske zbližit će se hrvatski komunisti i čitava radnička klasa sa svojom seljačkom braćom i ostalim narodnim sloje-vima Hrvatske.

(...) (str. 337)Boreći se za te ideale mi se borimo također protiv

nacionalne zagriženosti (šovinizma), jer znamo da je pravi napredak i sloboda hrvatskog naroda osigurana samo u bratskoj slozi i saradnji sa ostalim narodima Jugoslavije. (str. 338)

(...)ZA SLOBODNU I SUVERENU KONSTITUANTUBez nacionalne ravnopravnosti nema opstanka

današnje državne zajednice; ugrožena je sloboda i nezavisnost hrvatskog i ostalih naroda Jugoslavije.

Samo slobodni, ravnopravni, složni i zadovoljni naro-di Jugoslavije biti će voljni i sposobni da suzbiju svaki pokušaj vanjske fašističke invazije i da odbrane svoju nacionalnu slobodu i nezavisnost. (...) (str. 338)

Živjela sloga i bratski sporazum između svih naroda u Jugoslaviji! (...)

Glavni odbor Komunističke stranke Hrvatske.» (str. 342)19

Komunistička kritika sporazuma Cvetković-Maček utemeljena je prije svega u dosljednom poimanju ju-goslavenskog federalizma, odnosno, u kritici pokušaja stvaranja srpsko-hrvatskog »kondominija« u Kraljevini Jugoslaviji. Najjasnije je to bilo iskazano u zaključcima

53

Pete konferencije KPJ 1940. godine: »...tim sporazumom nije riješeno hrvatsko pitanje, s druge strane još više se otvoriše prohtjevi hrvatske buržoazije, a isto tako nije zadovoljio, ni jedan veliki dio hrvatske buržoazije. Podmukla međusobna borba sve jače izbija na javu. Nacionalni šovinizam raspiruje se s jedne i druge stra-ne. Hrvatska buržoazija pokazuje iste ugnjetavačke tendencije prema drugim narodima Jugoslavije kao i srpska: pretenzije hrvatske buržoazije prema Bosni, Hercegovini, Vojvodini pa čak i prema Sloveniji, to jasno potvrđuju«.20 Okupacija i okupacijska defrag-mentacija Kraljevine Jugoslavije izazvali su eksplicitan komunistički otpor, koji je, dakle, počeo mnogo prije nego što je nacistička Njemačka sa svojim saveznicima napala SSSR: »Narodi Jugoslavije: Srbije, Slovenije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Vojvodine. (...) Ne klonite duhom ni onda ako u toj borbi (privremeno) i podlegnete, jer će se iz ovog krvavog imperijalističkog pokolja rađati novi svijet, zbrisat će se zauvijek korijeni imperijalističkih ratova i nacionalnog porobljavanja. Stvorit će se na istinskoj nezavisnosti svih naroda Ju-goslavije slobodna bratska zajednica«.21 (str. 631-633) Jugoslavensko »bratstvo i jedinstvo« je bilo rođeno u trenutku kada je malo tko vjerovao da će jugoslavenska zajednica ikada više biti obnovljena na bilo koji način. Međutim, formulacije koje su jugoslavenski komunisti već tada bili upotrebljavali upućivale su na zaključak da je nacionalno pitanje u Jugoslaviji i političko, u svome unutrašnjepolitičkom, ali i vanjskopolitičkom smislu, ali, još dosljednije, revolucionarno pitanje, odnosno, pi-tanje takvih promjena koje će povijesno delegitimirati hegemonističke aspiracije i prakse u odnosima među

54

narodima Jugoslavije. Ispoljavanje fašizma u njegovim najmalignijim, genocidnim očitovanjima u različitim aproprijacijama na okupiranim područjima, a najviše na području na kojem je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, nesumnjivo je olakšalo razumijevanje smisla komunističkog federalizma.22

Klasične formulacije povijesnog konteksta u kojem je bila artikulirana komunistička sintagma »bratstva i jedinstva« iskazane su u članku »Nacionalno pitanje u Jugoslaviji u svjetlosti narodno-oslobodilačke borbe«, koji je Josip Broz Tito, tada već u imaginaciji mnogih »legendarni« partizanski vojskovođa, »vrho-vni komandant«, objavio u prosincu 1942. godine: »(...) Bratstvo i borbeno jedinstvo koje se kuje u ovoj teškoj oslobodilačkoj borbi iz krvi najboljih sinova naših naroda daje jasnu perspektivu da će sloboda i nezavisnost naših naroda biti zaista izvojevana, da u Jugoslaviji ne smije više biti nacionalnog ugnjetavanja i socijalnog eksploatisanja. (str. 741) (...) Uporno i glu-po brbljanje hegemonističke klike da su Srbi, Hrvati i Slovenci samo plemena jednog te istog naroda, imalo je za cilj srbizaciju Hrvata i Slovenaca. (743) (...) Riječ – narodno-oslobodilačka borba – bila bi samo jed-na fraza, pa čak i prevara, kada ona ne bi imala osim opšte jugoslovenskog smisla i nacionalni smisao za svaki narod posebice, tj. kada ona ne bi značila osim oslobođenja Jugoslavije u isto vrijeme oslobođenje Hrvata, Slovenaca, Srba, Makedonaca, Arnauta, mu-slimana itd., kada narodno-oslobodilačka borba ne bi imala tu sadržinu da zaista nosi slobodu, ravno-pravnost i bratstvo svih naroda Jugoslavije. U tome i jeste suština narodno-oslobodilačke borbe. (745) (...)

55

Komunistička partija Jugoslavije će se i dalje boriti za bratsku, slobodnu i ravnopavnu zajednicu svih naroda Jugoslavije. (747)23

Prvo i Drugo zasjedanje AVNOJ-a 1942. i 1943. go-dine, konstituiranje i aktiviranje federalno korespon-dentnih tijela u zemljama koje su bile anticipirane kao članice jugoslavenske federacije, poput ZAVNOH-a u Hrvatskoj, simbolički i faktično su bila jamstva da »bratstvo i jedinstvo« nisu prigodne političke parole, a narodnooslobodilačka zakonska zaštita vrijednosti izravno povezanih s načelima »bratstva i jedinstva« bila su jamstvo da se pritom ne radi samo o državnoj politici već i o pravima i dužnostima svakog čovjeka i građanina. Prema avnojskom »Zakonu o zabrani iza-zivanja nacionalne, rasne i verske mržnje i razdora« stoji da »Svako ograničenje građanskih prava kao i svako pružanje povlastica i prednosti (privilegija) građanima demokratske federativne Jugoslavije u zavisnosti od njihove nacionalne, rasne ili verske pri-padnosti, kažnjivo je kao krivična radnja kojom se ide na to da se naruši načelo ravnopravnosti naroda i građana i bratstvo i jedinstvo naroda demokratske federativne Jugoslavije kao osnovna tekovina narod-no-oslobodilačke borbe«.24

Međutim, daljnja elaboracija načela »bratstva i je-dinstva« bila je limitirana dirižističkom naravi političkog sistema kojeg su komunisti tako imaginativno bili an-ticipirali i čija je ljudska cijena bila uistinu ogromna. »Bratstvo i jedinstvo« već tada sve više postaje načelo s instrumentalnim političkim funkcijama. Govor Josipa Broza Tita na Drugom kongresu Antifašističke omla-dine Jugoslavije, u Drvaru, 2. svibnja 1944. godine,

56

tome je upečatljiv dokaz: »(...) Mi ćemo izgraditi našu srećniju domovinu. Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako da zauvijek nestane onog smrada koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu Jugoslaviju. (Hoćemo!«. »Tako je!« Aplauz.) Prema tome, drugovi i drugarice, imajte u prvom redu u vidu ove zadatke. Vi ste već davno, još prije rata, bili nosioci jedinstva i bratstva. Omladina Jugoslavije bila je ta koja je među prvima počela da propovijeda jedinstvo i bratstvo među narodima Jugo-slavije. Na žalost, malo je bilo onih koji su tada slušali taj proročanski glas naše omladine. Pred vama i dalje stoji taj zadatak. Još ima neprijatelja kojima smetaju naše jedinstvo i bratstvo što se kuju u ovom najkrva-vijem oslobodilačkom ratu. Još treba svima snagama raditi na tome da se tim mračnim tipovima, koji hoće da nam otmu najveću tekovinu ove borbe, onemogući da ponovo unesu svađu i bratoubilački rat u našu zem-lju. Mi se nadamo i vjerujemo da će omladina časno izvršiti i ovaj, jedan od najvećih zadataka. (Hoćemo!« Aplauz.)25

Cijela narodnofrontovska politika bila je s tog stajališta utemeljena na isti način, čime je sve većim postajao prostor u kojem je jedno načelo s uistinu velikim emancipacijskim potencijalom moglo postati, kada god bi to ustrebalo, instrumentom političke re-presije: »(...) Bratstvo i jedinstvo naših naroda. Bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije jeste svetinja o koju se niko ne sme ogrešiti, tekovina koju mora čuvati i braniti svaki rodoljub, a naročito pripadnik Narodnog fronta. Ona obuhvata sve naše ravnopravne narode bez obzira

57

na rasu i veru, bez obzira na to da li oni žive kao celine ili kao manjine u granicama Demokratske federativne Jugoslavije. Narodni front će se boriti protiv svakog pokušaja da se oživi ma koji šovinizam, hegemonistička ili separatistička težnja, da se raspiruje nacionalna, ver-ska ili rasna mržnja. (...)«.26 Usporedno s time mogao je nastajati i »kult« čovjeka koji je nesumnjivo imao i danas neupitno ima središnje mjesto u povijesti hrva-tskog i jugoslavenskog antifašizma, artikulirano eman-cipacijski i ljudski i politički i nacionalno. Da li je Izvršni odbor Hrvatske republikanske seljačke stranke samo prigodno laskao moćnome čovjeku, Josipu Brozu Titu u Zagrebu, 29. jun 1945.? Nisu li ove misli bile doista dijeljene među odbornicima: »Maršal Tito je uspio u borbi povezati sve Hrvate, Srbe, Slovence, Make-donce, Crnogorce, muslimane u čvrsti lanac bratstva i jedinstva, tog osnovnog temelja sreće, blagostanja i napretka naše nove države, Demokratske Federati-vne Jugoslavije, bratske zajednice slobodnih i ravno-pravnih naroda«.27 »Bila je to 1945. godina. Godina nade za one koji nisu bili među »isključenima«, onim »mračnim tipovima, koji hoće da nam otmu najveću tekovinu ove borbe, onemogući da ponovo unesu svađu i bratoubilački rat u našu zemlju«.

1 Najljepše se zahvaljujem na povjerenju koje mi je iskazao predsjednik Saveza društava »Josip Broz Tito« Hrvatske, Tomislav Badovinac, pozivu da na Okruglom stolu društvenoga Znanstve-nog vijeća »Bratstvo i jedinstvo / suživot«, održanoj u Zagrebu, 8. lipnja 2007. godine, govorim o »bratstvu i jedinstvu« u govornoj praksi i političkoj ideologiji hrvatskih i jugoslavenskih komunista od 1919. do 1945. godine.

58

2 Vidjeti: Ozouf, Mona. »Bratstvo«. Naše teme 34(1-2), 1990, 102-111.

3 Petranović, Branko; Zečević, Momčilo (ur.). Jugoslovenski federalizam: Ideje i stvarnost. Tematska zbirka dokumenata. Prvi tom 1914-1943. Beograd, 1987., str. 266.

4 Nav. dj., str. 268.5 Nav. dj., str. 272-273.6 Nav. dj., 274.7 Nav. dj., 285.8 Nav. dj., 288.9 Nav. dj., 288-290.

10 »IV zemaljska konferencija KPJ – Odluka po izveštaju. Lju-bljana, decembar 1934«. (Nav. dj., str. 589)

11 Nav. dj., str. 590.

12 Nav. dj., str. 591. Rasprave o konstituiranju KPH utjecale su na obnovu unutarstranačkih rasprava o tome kako primijeniti pra-vo hrvatskog naroda na samoodređenja i odcjepljenje, imajući posebno na umu moguće reakcije Srba u Hrvatskoj: »Hrvatski komunista Đuro Cvijić se protivio shvatanjima da se problem konstituisanja hrvatske nacionalne države i njeno 'otcepljenje' u perspektivi reši premeštanjem srpskog stanovništva iz Hrvatske, 'po uzoru na seobu Grka iz Male Azije' ili jednostavno odlukom da 'prečanski Srbi' ne pripadaju srpskoj naciji. Za Cvijića su takva shvatanja bila 'šovinistička'. Cvijić je 1932. predlagao da se 'srp-skom području (od Gline do Glamoča i od Prnjavora do Plaškog), koje se kompaktno nalazi u sredini hrvatskog nacionalnog teri-torija, prizna pravo samoopredelenja«. Zahtev je ušao u program »Grupe hrvatskih nacionalnih revolucionara«, ali ne ni u jedan od zvaničnih dokumenata KPJ kojima je Partija sledila politiku Kominterne. (B Gligorijević, Jugoslovenstvo..., JIČ 1-4/1986, 93. (...)« (Nav. dj., str. 597)

13 Nav. dj., str. 600.

59

14 »Odluka Politbiroa CK KPJ o zadaćama KPJ poslije VII kongresa Komunističke internacionale, održanog 1. avgusta 1935. godine u Moskvi (...)«. (Nav. dj., str. 601)

15 Nav. dj., str. 602-603.16 Nav. dj., str. 604.17 Nav. dj., str. 608.

18 Vidjeti: Matković, Hrvoje. Na vrelima hrvatske povijesti. Za-greb, 2006., str. 336-342.

19 Isto.

20 Petranović, Branko; Zečević, Momčilo (ur.). Jugoslovenski federalizam: Ideje i stvarnost. Tematska zbirka dokumenata. Prvi tom 1914-1943. Beograd, 1987., str. 613. U vrijeme kada je bilo sve jasnije da je »versajskoj« Jugoslaviji isteklo povijesno vrijeme, jugoslavenski komunisti su sve više alternativno postajali jedina uistinu »državotvrorna« jugoslavenska politička partija.

21 »Proglas CK KPJ narodima Jugoslavije. April 1941.«. (Nav. dj., str. 631-633)

22 Janko Pleterski je o tome pisao na sljedeći način u svojoj knjizi Nacije, Jugoslavija, revolucija. (Beograd, 1985.): »Ali, geslo bratstva i jedinstva je imalo mnogo širi i dalekosežniji značaj. Bratstvo i jedinstvo je bilo trajni izraz stvarnih revolucionarnih težnji KPJ, revolucionarna antiteza glavnom političkom oružju okupatora i fašizma uopšte. Antiteza, koja je jedino omogućavala ostvarenje osnovnog uslova za pobedu narodnooslobodilačke borbe, kao zajedničke borbe svih naroda Jugoslavije. Ako u toj borbi ne bi solidarno sarađivali svi, onda ona ne bi mogla biti ni dovoljno sveobuhvatna i snažna, pa ni pobedonosna«. (str. 381-382) Vidjeti, također: »Ona (parola o bratstvu i jedinstvu – D.R.) je sadržavala priznanje ravnoptavnosti svih naroda, prvenstveno, priznanje pra-va svih na samoopredeljenje nakon pobede u zajedničkoj borbi protiv okupatora i njihovih izdajnika«. (str. 383)

60

23 Petranović, Branko; Zečević, Momčilo (ur.). Jugoslovenski federalizam: Ideje i stvarnost. Tematska zbirka dokumenata. Prvi tom 1914-1943. Beograd, 1987.

24 Jedna od boljih formulacija povijesnog konteksta tako shvaćena »bratstva i jedinstva« je Rezolucija Drugog zasjedanja ZAVNOH-a (14. oktobra 1943.): »(...) Ova nova zajednica sloven-skih naroda na Jugu – nova demokratska Jugoslavija – stvara se odozdo u zajedničkoj borbi svih njezinih naroda, a ne nametanjem protunarodnih režima odozgo, od strane onih, koji s narodom nemaju veze. To je najbolje jamstvo, da će naši narodi živjeti u istinskom bratstvu, jednakosti i slobodi. U ovoj zajednici naroda Jugoslavije ostvarit će se i vjekovne težnje radništva i seljaštva...«. (Nav. dj., str. 761)

24 Petranović, Branko; Zečević, Momčilo (ur.). Jugoslovenski federalizam: Ideje i stvarnost. Tematska zbirka dokumenata. Drugi tom 1943-1987. Beograd, 1987., str. 181.

25 Tito, Josip Broz. Sabrana djela. Tom dvadeseti. 16. april – 30. jun 1944. Izdavački centar »Komunist«; Beogradski izdavačko-grafički zavod; Izdavačko knjižarsko poduzeće »Naprijed«. Beograd - Zagreb, 1984., str. 46-49.

26 »Osnovna programska načela Narodnog fronta Jugoslavije. Avgust 1945«. Vidjeti: Petranović, Branko; Zečević, Momčilo (ur.). Jugoslovenski federalizam: Ideje i stvarnost. Tematska zbirka do-kumenata. Drugi tom 1943-1987. Beograd, 1987., str. 190-191.

27 Nav. dj., str. 186.

61

Branko Dubravica

Nacionalna ravnopravnost i socijalna jed-nakost uvjeti ostvarenja bratstva i jedinstva u Jugoslaviji

U ovom kratkom izlaganju o fenomenu bratstva i jedinstva među jugoslavenskim narodima pokušali smo odgovoriti na nekoliko pitanja. Prvo, koji su to na-cionalni programi usmjeravali pojedine južnoslavenske narode da se međusobno zbližavaju i pomažu u ostva-rivanju užih i širih nacionalnih ciljeva. Drugo, kako je tekao put međusobnog nepriznavanja i priznavanja pojedinih nacija i uvažavanja njihovih posebnih nacio-nalnih interesa, te kako je politika bratstva i jedinstva postala spasonosna formula okupljanja i zbližavanja naroda u Drugom svjetskom ratu. Treće, kako su ko-munisti u Narodnooslobodilačkoj borbi (NOB) uspjeli na platformi oslobodilačke borbe (nacionalno i so-cijalno oslobođenje) okupiti pripadnike svih naroda, zagovarajući bratstvo i jedinstvo kao preduvjet nje-gova ostvarenja.

Pri tome smo ukazali kako je politika oslobođenja i ujedinjenja 1918. dovela do toga da »ujedinjena braća« ne žive ravnopravno jedan pored drugog, već jedan iznad drugih, pretvorivši prvu jugoslavensku zajed-nicu (Kraljevinu SHS/Jugoslaviju) u tamnicu naroda.

62

Dovedeni na rub biološkog i svakog drugog opstanka narodi i narodnosti okupirane Jugoslavije u većini su prihvatili program komunističke partije u rješavanjau nacionalnog pitanja na temelju federalizma u kojem je svaki narod došao u priliku da se izbori za svoju državu-republiku unutar složene jugoslavenske fede-racije. Zagovarajući i ostvarujući politiku bratstva i je-dinstva, članovi Komunističke partije (KP) su u svakom narodu pronalazili i pridobivali one koji su boreći se za svoja prava bili spremni razumjeti i podržati druge narode u njihovim historijskim težnjama za stvranjem svojih nacionalnih država te ostvarenju prava na sa-moopredjeljenje do otcjepljenja.

Pojmovno određenje bratstva i jedinstva i prvi

koraci ka zajedništvu naroda Bratstvo. Ako se priklonimo općepoznatoj definiciji

bratstva1 kao oblika rodovske organizacije u kojoj se prepoznaje i razlikuje jedna grupa od druge unutar ple-mena, onda nam postaje jasnija jugounitaristička defi-nicija naroda iz 1921. da su se u Kraljevini SHS ujedinila tri plemena u jedan srpsko-hrvatsko-slovenački narod.2

Ova definicija bratskog svođenja potpuno konstituira-nih nacija na plemena bila su u potpunoj suprotnosti sa zatečenim stanjem i pojedinačnim očekivanjima svake od tih nacija. Politika priznavanja postojanja samo tri plemenska brata, dovela je do negacije još tri pleme-na – naroda, koja su se zahvaljujući politici bratstva i jedinstva u NOB (Makedonci, Crnogorci i Muslimani – danas Bošnjaci) izborili za svoje mjesto u zajednici naroda okupljenih u jugoslavenskoj federaciji.

63

Borba porobljenih južnoslavenskih naroda u 19. i početkom 20. st. bila je usmjerena protiv Turske i Austro-Ugarske. Prvo su se od Turaka oslobodili Srbi i Crnogorci koji su ostvarili svoju nezavisnost (Berlinski kongres 1878.) unutar Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore, a u Bosni i Hercegovini (BiH) je tursku okupaciju zamijenila austro-ugarska. Makedonci su oslobođeni od Turaka u Balkanskim ratovima 1912/1913. a potom su se njihovi osloboditelji pretvorili u nove okupatore Bugare, Srbe i Grke. Srbi su Vardarsku Makedoniju pro-glasili Južnom Srbijom, dok su Bugari i Grci u najvećem broju asimilirali Makedonce Pirinske i Egejske Makedo-nije. Južnoslavenske zemlje pod Austro-Ugarskom, od-nosno Hrvati, Slovenci, Srbi i Muslimani nisu uspjeli do raspada Monarhije 1918. izići iz njenih okvira i ostvariti svoju državnu i nacionalnu neovisnost. Glavne ele-mente državnosti u dopuštenim nagodbenim okvirima najače je očuvala Banska Hrvatska u ugarskom dijelu monarhije. Nemajući priliku da se pojedinačno osamo-stale, nabrojene zemlje i narodi Habsburške monarhije razvili su međusobnu bratsku solidarnost tako što su parcijalna nacionalna pitanja podvrgli pod jedinstveni projekt tzv. nacionalne koncentracije, odnosno bor-be za rješenje slovenskog, hrvatskog i srpskog pitanja kao dijela rješenja južnoslavenskog pitanja. Ujedno su se okretali prema Srbiji i Rusiji očekujući pomoć kroz slavensku solidarnost.

Jedinstvo, u najširem smislu označava povezanost nekog mnoštva, kao i zajedničke karakteristike koje to mnoštvo ima. Jedinstvo uvijek obuhvaća neku raščlanjenu cjelovitost.3 Južnoslavenske narode u višestoljetnoj povezanosti i međusobnoj komunikaciji

64

održali su srodni jezici koji se razlikuje tek minimalno je-dan od drugog. Jezična sličnost među južnoslavenskim narodima trajni je dokaz o zajedničkom slavenskom podrijetlu i današnjoj pripadnosti slavenskoj skupi-ni naroda. Kao sredstvo osnovne komunikacije jezik je u bližoj prošlosti omogućio da se ti narodi dublje međusobno upoznaju, povežu, solidariziraju i čak povežu u nove političke zajednice. Etnokonfesionalna srodnost (slavenokršćanstvo) među narodima često je umjesto jedinstva u različitosti imala suprotnu ten-denciju da se jezične i vjerske različitosti negiraju u ime imaginarnog jedinstva.

Najizrazitiji primjer negacije vjerske, jezične i druge različitosti u ime velikonacionalnih programa susrećemo u 19. st. kod Vuka Karadžića kada kaže da su svi južnoslavenski štokavci Srbi triju vjerozakona, ili Ante Starčevića da na ovim prostorima žive samo Hrvati i Bugari, a pod Hrvatima je smatrao Slovence i Srbe. Pored jezične srodnosti postoji prostorna ispre-pletenost različitih naroda koja u praktičnom životu znači dijeliti jedinstvenu sudbinu, odnosno graditi mostove bratske solidarnosti i jedinstva u pogledu rješavanja zajedničkih problema.4 I dok je jezična pro-blematika zadržana u okvirima intelektualnih sporenja, prostorna problematika ili borba za otimanje tuđih prostora čini osnov glavnih geopolitičkih sporenja i oružanih sukoba. Borba za životni prostor gotovo je prisutna kod svih nacija i nacionalnih država u fazi njihove konstitucije, a taj proces čini se još i danas nedovršenim na Balkanu. Nacionalne države pojedi-nih naroda formirane su tako da je izvan njih ostala trećina ili četvrtina njihovih sunarodnjaka u susjednim

65

državama. Iz te činjenice i nekih povijesnih događaja velikosrpska ideologija govori o zapadnoj granici na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag, dok velikohrvatska govori o istočnoj granici na Drini i Zemunu. U razgo-voru o prostorima u kojima manjina na lokalnoj razini čini većinu često se rabe provokativne oznake da su to etnički prostori te zajednice, a da se gotovo prešućuje kojoj državi oni pripadaju. To u pravilu provokativno i uvredljivo doživljavaju pripadnici većinskog naroda koji su na lokalnoj razini manjina, a na državnoj razini se doživljava kao udar na državnu cjelovitost (terito-rijalni integritet).

Politička dominacija jednog naroda nad drugim prerasta u hegemonizam, a politička hegemonija teži i teritorijalnoj ekspanziji nad onim prostorima koji joj po povijesnom pravu ne pripadaju, ali svoje pravo pokušavaju opravdati etničkim načelom svoje nacio-nalne rasprostranjenosti. Uz prostornu problematiku usko je povezano pitanje vjerske jurisdikcije i crkvene imovine. Još od crkvenog raskola među kršćanima u 11 st. svjedočimo praksom odvojenog bogoslužja u zasebnim bogomoljama, ali i otvaranja groblja u istom naselju na različitim lokacijama. Vjerovali su da je suživot pod zemljom također problematičan, pa ih je svakog trebalo pokapati u njegovo groblje.

Nisu rijetki primjeri osporavanja autokefalnosti pravoslavnih crkava u Crnoj Gori i Makedoniji, sukob s vrhom Srpske pravoslavne crkve (SPC), svojatanja ranokršćanskih bogomolja između katolika i pravosla-vnih, izgradnja džamija u prostorima do kojih nikada nije stigla turska osvajačka vojska (Rijeka, Ljubljana i dr.). Ovo su samo neki primjeri koji pokazuju da bi

66

u uvjetima razvijene građanske demokracije ova pi-tanja bila rješavana u duhu bratstva, razumijevanja i jedinstvenog napora u njihovom razrješenju. Ovako, u uvjetima nerazvijene demokracije i nacionalne i vjerske netolerancije rješavanju navedenih pitanja prilazi se s pozicije sile koja za posljedicu proizvodi sukobe sa nepoželjnim učincima.

Ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca i njegove

posljedice Misao jedinstva južnih Slavena susrećemo u pro-

gramima većine političkih stranaka i pokreta u 19. st. koje su je doživljavale kao priliku za oslobođenje od tuđinske dominacije. Iste ideje početkom 20. stoljeća približavaju se svojoj realizaciji. Navest ćemo primjer kako je Hrvatska pučka seljačka stranka braće Radić u svom Programu 1904. gledala na jedinstvo: »Hrvati i Srbi jedan su narod, pa se već zato moraju sporazu-mjeti i u političkom radu, naročito ondje, gdje žive zajedno. Slovenci i Hrvati jedni su drugima tako blizu, te su zapravo i oni s Hrvatima jedan narod, koji ima složno raditi za zajedničku budućnost. Svi su južni Slaveni jedna narodna i gospodarstvena cjelina, te mi Hrvati držimo Srbiju, Crnu Goru i Bugarsku svojim narodnim državama«.5

I tako dok su južnoslavenski narodi težili oslobođenju od Austro-Ugarske oslanjajući se jedni na druge, u samostalnoj Kraljevini Srbiji razmišljali su o svojoj ulozi u oslobođenju »porobljene braće« i o stvaranju Velike Srbije. Nerijetko se govorilo o Srbiji kao Pijemontu na Balkanu. Da Srbija ne želi ravno-

67

pravno ujedinjenje i priznanje Hrvata i Slovenaca kao svoje braće, govore brojni sukobi između srpske vlade i Jugoslavenskog odbora u Londonu, a posebno Su-pila koji se sukobio i sa jednom i drugom stranom. O motivima njegova razlaza s Jugoslavenskim odborom najbolje svjedoči izjava iz 1916. »Trojedna Kraljevina (Hrvatska, Slavonija i Dalmacija – prim. B. D.) sa zemlja-ma, čije narodne većine teže njenoj orijentaciji, među kojima u prvome redu ističem braću Slovence, jest i mora da bude Srbiji i istočnom dijelu našega naroda ravnopravni faktor, jer jedino može se jugoslavensko pitanje riješiti na pravednom narodnom temelju«.6

Ujedinjenje izvršeno na neravnopravnim osnova-ma je zapravo više sličilo na proširenje Srbije u kojoj se apsolutno učvrstila srbijanska dominacija. Tako se od prvog dana postojanja zajedničke države otvo-rilo nacionalno pitanje potlačenih naroda. Posebno se zaoštrilo hrvatsko pitanje, pošto je Banska Hrva-tska ujedinjenjem izgubila atribute državnosti koje je stoljećima imala u Habsburškoj monarhiji, sabor, vladu, bana …

Osnovna podjela u Kraljevini SHS među sukoblje-nim stranama bilo je grupiranje na jednoj strani cen-tralista, jugounitarista i monarhista, te na drugoj strani federalista i republikanaca. Predvodnikom ove druge grupe bila je HSS i njezin vođa Stjepan Radić koji je stao na čelo potlačenih naroda u borbi protiv veliko-srpske hegemonije, pri čemu je odnos snaga bio takav da politika dominacije nije mogla slomiti nacionalni otpor niti je taj otpor bio dovoljno jak da bi u tadašnjim društvenim odnosima mogao razbiti hegemoniju.7 Na-suprot vladinu nacrtu Vidovdanskog Ustava, Radićev

68

nacrt Ustava u dijelu koji govori o vezama s ostalim narodima i državama kaže: »Neutralna seljačka repu-blika Hrvatska živi je organ velike čovječanske zaje-dnice koja se polagano, ali sigurno, pretvara u veliku svjetsku saveznu republiku. K toj čovječanskoj zajednici pristupa republika Hrvatska ili sporazumno sa Slove-nijom, sa Srbijom a s Bugarskom, kao ravnopravni član jugoslavenske savezne republike, ili posve samostalno i direktno kao član Saveza Naroda«.8

Bauk federalizma i neriješeno hrvatsko pitanje najviše je ugrožavao srpsku hegemoniju i domina-ciju u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. Pored HSS-a koji je rješenje hrvatkog pitanja gledao u sklopu Jugolavije, za rješenje hrvatskog pitanja založili su se i Hrvatska stranka prava (HSP) ustaše koji su usvojili program rušenja Jugoslavije i uspostave nezavisne Hrvatske u kojoj nema mjesta ni za koga osim za Hrvate. To je posebno istaknuto u Načelima ustaškog pokreta od 1. VI. 1933. »Hrvatski narod ima svoj suverenitet po kome on jedini ima vladati u svojoj državi i upravljati svim svojim državnim i narodnim poslovima. U hrvatskim državnim i narodnim poslovima u samostalnoj i ne-zavisnoj državi Hrvatskoj ne smije odlučivati nitko tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda. Isto tako ne smije o sudbini hrvatskoga naroda i hrvatske države odlučivati ni jedan strani narod ili država«.9

No, pored režimskih velikosrba koji su kompromi-tirali ideju ujedinjenja i zajedništva bilo je i Hrvata koji su stajali na pozicijama orjunaštva i jugounitarizma, podržavali vladajući režim i kralja, te diktaturu pro-matrali kao spasonosnu formulu očuvanja nacional-nog i državnog jedinstva u borbi protiv »plemenskih

69

separatizama«. Tome svjedoče brojne poklonstvene deputacije diktatoru za rođendan 1929. kao i govori na žalobnim zborovima nakon njegove nasilne smr-ti 1934. godine. Na žalobnom zboru jedne općinske skupštine u najbližoj okolici Zagreba na kojoj su sje-dili samo etnički Hrvati žalost za kraljem izražena je ovim riječima: »On nam je bio ne samo Kralj, ne samo naš poglavar, On nam je bio još više. Bio nam je naš Uzvišeni Otac, koji je jednim istim srcem, jednom istom dušom privijao na svoje tople Očinske grudi sav naš narod od Triglava do Balkana, od Jadranskog do Egejskog mora… Svojom upornošću u borbi za mir poveza Balkanske narode u zajedničkom idealu Balkan balkanskim narodima i zatrpa nepremostivima čineći se jazove medju nama i Bugarima, s jednokrv-nom slavenskom braćom, da nas tako povede vječnom Slavenskom Bratstvu«.

Nasuprot građanskim koncepcijama rješavanja nacionalnog pitanja, indikativna je bila platforma komunističke partije Jugoslavije (KPJ) rješenju istog. Od 1919.-1924. KPJ je stajala na pozicijama »vlastitog« unitarizma, zauzimajući stav o jednom narodu i jednoj nacionalnoj državi. Na III konferenciji KPJ 1924. donosi rezoluciju o nacionalnom pitanju, konstatira da je u Jugoslaviji bio proces formiranja jedne nacije, ali da ga je hegemonizam velikosrpske buržoazije zausta-vio i okrenuo prema formiranju triju zasebnih nacija Srba, Hrvata i Slovenaca. Četvrti kongres KPJ 1928. polazi od načela o pravu svakog naroda na samoo-predjeljenje uključujući i odcjepljenje, a u prvi je plan istakao kurs na razbijanje Jugoslavije i na stvaranju samostalne Hrvatske, Slovenije, Makedonije i Crne

70

Gore. Na splitskom plenumu CK KPJ 1935. napušta se parola o razbijanju Jugoslavije koju zamjenjuje paro-lom borbe za nacionalnu »ravnopravnost na bazi revo-lucionarnog demokratskog preobražaja Jugoslavije«.10

Peta zemaljska konferencija KPJ 1940. ističe u zadatak borbu za nacionalnu ravnopravnost ugnjetenih naroda i nacionalnih manjina Jugoslavije.

Bratstvo i jedinstvo u NOB-i Nakon brzog vojnog sloma Kraljevine Jugoslavije

u travnju 1941., svu krivnju za poraz velikosrpski na-cionalisti svaljivali su na hrvatske separatiste koji su i prije okončanja vojnih operacija proglasili Nezavisnu državu Hrvatsku (NDH). No, glavnu krivicu za poraz snosila je vladajuća velikosrpska buržoazija koja je ra-dije dopustila i slom Kraljevine Jugoslavije nego da učini razumne ustupke zahtjevima za ravnopravne od-nose među jugoslavenskim narodima. U toj situaciji rađala se uz progresivnu nacionalnu svijest i krajnje reakcionarna nacionalna svijest s jakim patološkim devijacijama. U posebno teškom položaju, naročito u prvim mjesecima okupacije i naletima terora 1941. godine, našli su se pripadnici srpskog naroda izvan Srbije koje su nacionalističke snage nesrpskih naro-da optužile zbog nacionalnog ugnjetavanja, što ga je srpska buržoazija vršila nad nesrpskim narodima u Kraljevini Jugoslaviji. Naročito žestok teror prema srp-skom narodu vladao je u prvim mjesecima okupacije u NDH, zatim u mađarskom i bugarskom okupacionom području i na Kosovu.

Najveći i najsudbonosniji sukob za Jugoslaviju izbio

71

je među ekstremnim snagama hrvatskog i srpskog na-cionalizma. Velikosrpskoj hegemoniji i teroru nad Hr-vatima do 1941. uzvraćeno je kroz ustaške pokolje nad Srbima u prvoj ratnoj godini. Paralelno se pojavljuje četnički pokret koji je prešao na teror nad Hrvatima i Muslimanima. Vrhunac međusobnog istrebljivanja pokoljem stanovništva cijelih naselja dostignut je na teritoriju BiH koju su ustaše proglašavale hrvatskom, a četničke velikosrpske snage srpskom zemljom.11

Nasuprot velikohrvatskoj politici širenja na BiH, četnički pokret je izbacio projekt tzv. homogene Srbije u koju je trebala ući čitava BiH i najveći dio sadašnje Hrvatske. U njemu se pored detaljnog opisa tzv. srp-skih zemalja i područja ističe: »Preseljavanje i izmena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrši razgraničenje i stvore bolji odnosi između njih, a time otkloni mogućnost da se ponove strašni zločini koji su se dešavali i u prošlom ratu, a naročito u ovom sadanjem, na svemu području na kome su Srbi i Hrvati bili izmešani, i gdje su Hrvati i Muslimani s planom išli za istrebljenje Srba«.12

Ustajući protiv okupatora, ali i ustaških i četničkih programa, njihove politike i prakse, KPJ–u je na osno-vu svog nacionalnog programa formulirala bratstvo i jedinstvo kao jednu od najvažnijih programskih i akcionih parola u Narodnooslobodilačkom ratu (NOR) i socijalističkoj revoluciji13 Ostvarivanje bra-tstva i jedinstva jugoslavenskih naroda u oružanoj borbi protiv okupatora i njihovih domaćih suradnika za nacionalno oslobođenje i revolucionarni preobražaj bilo je jedan od osnovnih zadataka političke aktiv-nosti u toku rata i sastavni dio svakodnevne prakse

72

snaga NOP-a. Kao izraz ostvarenog bratstva i jedinstva Jugoslavije bila je odluka II zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) o federativnom uređenju zemlje.

Jedinstvo širokih narodnih masa okupljenih na oslobodilačkoj i revolucionarno-demokratskoj pla-tformi KPJ u Narodnooslobodilačkoj fronti (NOF) kao masovnoj antifašističkoj političkoj organizaciji ostvarivalo se u borbi protiv okupatora i njihovih domaćih pomagača.14 Ustanak je već u početku jasno manifestirao svoje ratne i političke ciljeve. U njemu su široki narodni slojevi, pored oslobođenja od oku-patora, vidjeli put ostvarenja svojih davnih socijalnih i nacionalnih težnji i izgradnje na zdravim temeljima državne zajednice jugoslavenskih naroda. Na toj pla-tformi razvilo se i učvrstilo jedinstvo sve širih slojeva naroda oko KPJ i bratstva jugoslavenskih naroda u zajedničkoj oslobodilačkoj revolucionarnoj borbi.15

Drugo zasjedanje AVNOJ-a i stvaranje antifašističkih vijeća po republikama bilo je nov korak u izgradnji narodne vlasti i ujedno izraz postepene realizacije na-cionalnog programa KPJ zasnovanog na pravu naroda na samoopredjeljenja do otcjepljenja. Bratstvo naroda Jugoslavije ostvareno u zajedničkoj oslobodilačkoj i revolucionarnoj borbi.16

Tako je NOB nosio slobodu, ravnopravnost i bra-tstvo svim narodima Jugoslavije.17 KPJ je u prvi plan stavila parolu o borbi protiv okupatora, za nacional-no i socijalno oslobođenje, ističući da je oslobođenje stvar svakog naroda i narodnosti koji će u zajedničkoj oružanoj borbi stvoriti međusobno povjerenje, brat-stvo i jedinstvo i konačno se sami opredjeliti kakav oblik

73

društvene i državne zajednice žele stvoriti. KPJ je od samog početka NOB svim sredstvima vodila borbu za povjerenje među jugoslavenskim narodima, za brat-stvo i jedinstvo među njima, a ono se ostvarivalo na platformi izgradnje federativnog državnog uređenja u kojem će biti ostvarena ravnopravnost svih naroda i narodnosti, što je odmah i u praksi ostvarivano u granicama ratnih mogućnosti. Srpske mase postale su svijesne da ih hegemonistička politika velikosrp-ske buržoazije dovodila u stanje stalnih sukoba s ne-srpskim narodima, pa su prihvatile borbu protiv te politike kao jedini put koji će im omogućiti slobodan život sa svim ostalim narodima i narodnostima Jugo-slavije. Formirajući svoje federalne države u sklopu jugoslavenske federacije, čime su zajednički spriječili obnavljanje hegemonističke Kraljevine Jugoslavije. Ostvarujući to oni su ostvarili ne samo međusobno po-vjerenje već i revolucionarno bratstvo i jedinstvo.18

Jedinstvo naroda: komunisti su se trudili da u front NOB privuku što šire slojeve seljaštva, naročito sre-dnje seljaštvo, radništvo i antifašistički raspoloženu inteligenciju. Istrajavanjem na politici bratstva i jedin-stva naroda komunisti su ukazivali na put sprečavanja bratoubilačkog rata, denacionalizatorske i rasisističke politike Talijana i Nijemaca. KPJ je među srpske usta-nike koji su iskusili ustaške zločine slala hrvatske rad-nike, ilegalce iz Zagreba, Splita i drugih većih gradova, revolucionare iz redova muslimanskog naroda, kako bi se na najposredniji način razvijalo bratstvo naro-da i ugroženom stanovništvu predočavala NOB kao jedina alternativa fizičkom uništenju jednog naroda od drugog, koje su inspirirali okupatori preko svojih

74

domaćih ultranacionalističkih snaga vodeći politiku »podijeli i vladaj«.19

Ustaški pogromi nad Srbima, naročito u nacional-no mješovitim krajevima (Lika, Banija, Kordun) imali su najšire razmjere, ugrožavajući opstanak srpskog naroda, koji se našao u stanju prirodne samoobrane i krenuo put ustanka. Talijanska politika štićenja Srba došla je do naročitog izražaja na tromeđi Like, Bosne i Dalmacije.20 Tu je pod okriljem taljanskog okupatora pravoslavni pop Momčilo Đujić kao četnički vojvoda formirao četničku Dinarsku diviziju koja je provodila temeljito čišćenje kninske krajine i jugoistočne Like od Hrvata, ali je činila i masovne zločine nad Srbima antifašistima.

Politički rad članova komunističke partije Hrvatske (KPH) među ustanicima bio je usmjeren na razvijanje bratstva i jedinstva Srba i Hrvata; naglašavano je da su njemački i talijanski okupatori nadahnuli zločine, sprovodeći ih uz pomoć »šake ustaških zlikavaca«, koji nisu imali veze s hrvatskim narodom, i da budućnost Srba i Hrvata leži u zajedničkoj borbi, a ne u revanšu i produbljivanju postojećih nacionalnih sukoba. KPH je prihvatila ugrožene seljačke mase stajući na čelo borbe.

Bratstvo i jedinstvo Hrvata i Srba u NOB-u posebno je istcano na zasjedanjima Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) u kojima je Srbima obećavana jednakost i ravnoprav-nost s Hrvatima. Evo nekih opredjeljenja: ».. vi ste u tim borbama zajedno s hrvatskim sinovima iskovali i krvlju zapečatili najjače oružje naše borbe – bratstvo hrvatskog i srpskog naroda… da u nerazorivom bra-

75

tstvu s hrvatskim narodom izvojujete svom narodu punu slobodu i bolju budućnost.21 Treba učvršćivati borbeno jedinstvo dvaju naroda. .. Nema, ne smije i neće biti Hrvatske, u kojoj Srbima ne bi bila zajamčena puna ravnopravnost i jednakost.22 Hrvatski i srpski na-rod u Hrvatskoj su potpuno ravnopravni. Pri kraju II svjetskog rata narodi Jugoslavije i Hrvatske prvi put u povijesti su postali ravnopravni i stoga prvi put i bratski ujedinjeni«.23

Evo tri stava o bratstvu i jedinstvu koja su izražena kod jednog beogradskog i jednog zagrebačkog povjesničara, te iz Leksikona NOR-a:

Federacija: U Jajcu nisu dokraja izvedeni oblici pojedinih federalnih jedinica vezani za njihove gra-nice, trajni položaj pojedinih oblasti i strukturu poje-dinih članica saveza kao unitarnih ili složenih. Između drugog i trećeg zasjedanja AVNOJ-a konstituirane su članice saveza kao državnih individualiteta na princi-pima proglašenim u Jajcu. Jugoslavenska federacija je izgrađena na nacionalnom principu; predviđalo se onoliko federalnih jedinica koliko je bilo i nacija, s izuzetkom BiH koja nije definirana kao nacional-na država jednog, većinskog naroda, jer takvoga ni do danas nema. U završnici rata, federalne jedinice su svoja zemaljska antifašistička vijeća pretvorile u vrhovna zakonodavna, odnosno predstavnička tijela federalnih jedinica, njihove najviše organe vlasti. U tom razdoblju konstituirala se specifična višedržavnost u okvirima savezne države. Stvaranjem federacije i federalnih jedinica na nacionalnom načelu, KPJ je u toku NOB smatrala da je riješila nacionalno pitanje, onemogućivši planove kontrarevolucije i konzerva-

76

tivnih krugova u inozemstvu o stvaranju trijalističke monarhijske federacije.24 Ostvaren je osnovni cilj NOB – jedinstvo svih rodoljubivih snaga u borbi protiv oku-patora i kvislinga.25

Bratstvo i jedinstvo u NOR-u: Pod ovim terminom podrazumjeva se ostvarena međunacionalna suradnja naroda i narodnosti Jugoslavije u toku NOR-a u borbi protiv okupatora, kvislinga i kolaboracionista, za novu federativnu Jugoslaviju. Osnovu međunacionalne rav-nopravnosti i za ostvarenje parole bratstva i jedinstva činili su dosljedni demokratski stavovi i borba KPJ i NOP u nacionalnom pitanju. Parolu suradnje i bratstava i jedinstva počele su prihvaćati narodne mase već u vrijeme priprema za ustanak. Mnogobrojni su primjeri spašavanja pojedinaca ili srpskih obitelji od strane Hr-vata i Muslimana na teritoriju NDH u vrijeme ustaških progona. Prihvaćanje prognanih Slovenaca od naroda u Hrvatskoj i Srbiji, i drugi primjeri govore da nikakva politika nije mogla slomiti osjećaj zajedništva i poveza-nosti među ljudima i narodima. Bratstvo i jedinstvo se naročito ostvarilo u jedinicama Narodnooslobodilačke vojske (NOV) i Partizanskih odreda Jugoslavije (POJ). U sve jedinice se ravnopravno primalo borce iz redova svih naroda i narodnosti.26

KPJ/KPH: je formulirala program kojim je željela za-dovoljiti težnje naroda koji su teško podnosili velikosr-psku hegemoniju. Glavna parola u tom programu bila je »bratstvo i jedinstvo«.27 Članovi KPJ, kao predvodnici NOP-a istupali su sa naglašenim programom ravnopra-vnosti svih naroda (što je bilo izraženo parolom »bra-tstvo i jedinstvo« i propagiranjem zajedničke borbe Hrvata i Srba protiv okupatora.28 Još tokom rata KPJ

77

kao predvodnik NOP-a okupljala je u oružane jedinice pripadnike različitih nacionalnosti na jugoslavenskom prostoru. Pri tome je nastupala kao zagovornik prevla-davanja međunacionalnih sukoba i uspostavljanja na-cionalne tolerancije (parola »bratstvo i jedinstvo«).

Vrhunac i kraj bratstva i jedinstva iza rata Pred izbore za Ustavotvornu skupštinu 1945. Na-

rodni front je u čl. 11. svog programa izričito istakao republikansku i federativnu orijentaciju: »Narodni front smatra da je održanje bratstva i jedinstva naših naroda, federativnog uređenja države i istinske demokracije u Jugoslaviji neizmirljivo s monarhističkim oblikom vladavine …«.

Na pitanje stranog novinara što je Drugi svjetski rat značio za Jugoslaviju Tito je osamnaest godina poslije rata isticao da je za Jugoslaviju rat bio od posebng značaja. »Prvo, Jugoslavija je u tom ratu ujedinjena na jednoj novoj osnovi, na federativnom principu, što je značilo davanje prava svim narodima. Drugo, bratstvo i jedinstvo je učvršćeno u toj borbi. I treće, izvršena je promjena društvenog sistema, za koju su se u toku rata borili naši ljudi.29 O dugovječnosti uspostavlje-nog jedinstva Tito je rekao: Rat je trajno učvrstio to jedinstvo«.30

Prvi Ustav Narodne republike Hrvatske (NRH) 1947. precizno je definirao ciljeve za koje su se borili Hrvati i Srbi kao i prava koja ostvaruju u novoj federativnoj državi: čl. 2. Ostvarujući u svojoj oslobodilačkoj bor-bi, u bratskom jedinstvu sa Srbima u Hrvatskoj, i u zajedničkoj borbi svih naroda Jugoslavije svoju narod-

78

nu državu – NRH, hrvatski se narod, izražavajući svoju slobodnu volju, a na temelju prava na samodređenje – uključujući pravo na odcjepljenje i ujedinjenje s drugim narodima – ujedinio na temelju načela rav-nopravnosti s ostalim narodima Jugoslavije i njihovim republikama …u zajedničku saveznu državu – FNRJ. čl. 11. Srbi u NRH ravnopravni su sa Hrvatima.31

Ustavopravnim konstituiranjem federalnih jedi-nica u FNRJ KPJ je tvrdila da je uklonila nacionalne netrpeljivosti i konačno riješila nacionalno pitanje u višenacionalnoj jugoslavenskoj zajednici. Doista, u pr-vim poslijeratnim godinama nije bilo vidljivo izraženih nacionalnih tenzija, posebno nije dolazio do izražaja velikosrpski hegemonizam. Međutim, to »ostvareno bratstvo i jedinstvo« s vremenom se pokazalo kao ne-dovoljno, pa su nacionalne suprotnosti dolazile sve više do izražaja i to u različitim oblicima i iz različitih pobuda.32

Kriza federalizma javno je obznanjena u Ustav-nim amandmanima 1971. nakon kojih je došlo do prihvaćanja novog ustava 1974. sa brojnim konfede-ralnim obilježjima. Ustav Socijalističke republike Hrva-tske (SRH) na nov način je definirao položaj naroda: čl. 1. SRH je nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive.33

Politika bratstva i jedinstva učvršćena u NOB-u nije bila vječna. Ona je puna četiri desetljeća držala narode na okupu i u uvjerenju da je nacionalno pitanje defini-tivno rješeno, te da svi oni koji ga ponovo otvaraju su antidržavni elementi. Međutim, kriza socijalizma otva-rala je i pitanje jugoslavenskog federalizma, povela

79

je federaciju prema konfederaciji, a republike-nacije na put samoopredjeljenja k otcjepljenju. Ove tenzije narušile su temeljne principe ratne i poratne politike iza Drugog svjetskog rata, prvenstveno bratstvo i je-dinstvo, ponovo otvorile stara »neraščišćena« pitanja i dovele do rata i stvaranja šest nezavisnih država na ruševinama avnojske Jugoslavije.

1 Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb, 1966, knj.I, str. 483.

2 Član 19. Vidovdanskog ustava iz 1921: Sva zvanja u svim strukama državne službe podjednako su dostupna, pod zakon-skim pogodbama, svima državljanima po rođenju kao i onim državljanima po prirođenju, koji su narodnosti srpsko-hrvatsko-slovenske

3 Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb, 1967, knj.III, str. 270.

4 Matković Hrvoje, Suvremena politička povijest Hrvatske, Zagreb 1995., str. 12-19.

5 Hrvatska pučka seljačka stranka (H.P.S.S.), Zagreb 1905., str. 40-41.

6 Izvori za hrvatsku povijest, sv. I., Zagreb 2004., str. 39. (priredio B. Dubravica)

7 Bilandžić Dušan, Historija SFRJ, Zagreb 1978., str. 27.8 Izvori za hrvatsku povijest, sv. I., Zagreb 2004., str. 569 B. Krizman, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb, 1978, str. 117-119.10 Isto, 35.11 Bilandžić Dušan, Historija SFRJ, Zagreb 1978., str. 46-47.12 Projekt Stevana Moljevića, Homogena Srbija od srpnja 1941.

napisan u Nikšiću u Crnoj Gori13 Mala politička enciklopedija, Savremena administracija

Beograd 1966, str. 110.14 Isto, str.715.15 isto, 793.

80

16 Isto, str. 797.17 Bilandžić Dušan, Historija SFRJ, Zagreb 1978., str. 51.18 Isto, 85.19 Branko Petranović, Istorija Jugoslavije 1918-1978, Nolit

– Beograd 1980., str.225.20 Isto, str. 243.21 ZAVNOH, Zbornik dokumenata 1943. Zagreb 1964. (Iz Pro-

glasa Prvog zasjedanja ZAVNOH-a od 14. lipnja 1943.)22 ZAVNOH, Zbornik dokumenata 1943. Zagreb 1964. (Iz Pro-

glasa Drugog zasjedanja ZAVNOH-a od 14. listopada 1943.)23 ZAVNOH, Zbornik dokumenata 1944. Zagreb 1970. (Iz Pro-

glasa Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a od 9. svibnja 1944.)24 Isto, str.331-332.25 Isto, str. 354.26 Leksikon, NOR i revolucija u Jugoslaviji 1941.-1945., Beograd-

Ljubljana 1980., knjiga I, str.130.27 Matković Hrvoje, Suvremena politička povijest Hrvatske,

Zagreb 1995., str. 178.28 Isto, str. 184.29 Josip Broz Tito, Intervjui, Zagreb 1980, str. 248.30 Isto, str. 249.31 Zbirka zakona, uredaba i naredaba NRH, broj 5. Ustav NRH,

Narodne novine Zagreb 1947.32 Isto, 224.33 Ustav SRH, Narodne novine br. 8. od 22.02.1974, Zagreb

1974.

81

Tomislav Badovinac

Temeljne odrednice bratstva i jedinstva u Titovo doba i danas

Vladajuća struktura Kraljevine Jugoslavije je, pod

pritiscima fašističkih agresora i izdajom najvećeg dijela građanskih političkih snaga, kapitulirala, nakon dvade-set dana, u travnju 1941. godine, a zemlja je podijeljena na desetak okupacionih i kvislinških područja.

Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije hrvatski na-cionalisti, ustaše, uz pomoć fašističke Italije i nacističke Njemačke, osnovali su Nezavisnu državu Hrvatsku u koju je bila uključena i cijela Bosna i Hercegovina. Tu državnu tvorevinu činilo je oko 6,300.000 stanovnika, od kojih je bilo oko 2 milijuna Srba i preko milijun muslimana. Ustaški je režim odmah donio zakone, po uzoru na nacističke, po kojima su Židova, Roma, Srba i svi neistomišljenici s režimom, nepoželjni. Posebno je zaveden državni teror nad Srbima. Te činjenice stvorile su nepovjerenje između ljudi, po nacionalnoj pripa-dnosti, a kasnije i po osnovi opredjeljenja za i protiv okupatora i domaćih kvislinga, ustaša i četnika.1

U takvoj konstelaciji započinje oružani otpor prema okupatoru i domaćim kolaboracionistima. U ratovima i genocidnim situacijama traže se najpogodniji načini kako izgraditi međusobno povjerenje ljudi i ostvariti

82

jedinstvo u akciji protiv zločinaca čovječanstva i protiv zločina čovječnosti. Tako je nakon genocida ustaša nad Srbima u Slavoniji, diljem Korduna, Banije, Like, Bosne i Hercegovine 1941. godine i četnika nad muslimana u Foči 1942. godine i drugdje, te nad Židovima, Romima i Hrvatima antifašistima, počela se intenzivnije provoditi ljudska poruka bratstva i jedinstva.

Narodnooslobodilačka borba (NOB) i nacional-

no pitanje Organizatori i nosioci Narodnooslobodilačkog po-

kreta (NOP) bili su najneposredniji stvaraoci bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti na teritoriju Jugosla-vije. To je bila najsnažnija poruka u objedinjavanju sna-ga i širenju narodnog fronta antifašističke borbe protiv okupatora i domaćih suradnika okupatora, te u zau-stavljanju međunacionalnih sukoba, poticanih od stra-ne okupatora kojima su vjerno služili domaći izvršioci stravičnih zločina nad nedužnim stanovništvom i u rješavanju nacionalnog pitanja.

Platforma NOP sadržavala je dva bitna cilja: oslobođenje od fašističke okupacije i rješenje nacio-nalnog pitanja. Neposredno nakon konstituiranja AVNOJ-a Tito je objasnio suštinu Platforme riječima: »Narodnooslobodilačka borba (NOB) bila bi samo fraza, pa čak i prevara, kad ona ne bi, osim općejugoslavenskog smisla imala i nacionalni smisao za svaki narod pose-bice, kad ne bi osim oslobođenja Jugoslavije, značila u isto vrijeme i oslobođenje Hrvata, Slovenaca, Srba, Makedonaca, Arnauta, Muslimana itd«.2

Tito je svoje misli dalje razvijao i izložio poglede na

83

buduću organizaciju jugoslavenske zajednice, zasno-vane na bratstvu jedinstvu i ravnopravnosti naroda i narodnosti. Duboko proničući, teoretski i praktično u suštini nacionalnog pitanja bio je svjestan činjenice da se ono ne može jednom za svagda riješiti, jer je to dinamično društveno pitanje koje zahtjeva, paralelno s ekonomskim i kulturnim razvojem, stalno nove pri-laze i adekvatne načine rješavanja. Ukoliko se o ovoj dimenziji ne vodi računa, kako je to Tito često upo-zoravao, onda prijeti opasnost da se u rješavanju na-cionalnog pitanja pojave retrogradne tendencije koje mogu ugroziti suštinu rješenja nacionalnog pitanja i izražavati se kao nacionalni separatizam, šovinizam, unitarizam, hegemonizam, jednom riječju, kao oblici eksploatiranja jednog naroda od strane drugog.3

Bratstvo i jedinstvo osuđuje zločin i ističe ravnoprav-nost i jednakost među ljudima i narodima te na taj način bitno utječe na međusobno bratsko ponašanje i potrebno jedinstvo u ostvarivanju zajedničkih potreba, interesa i ciljeva. Rezultat toga je bilo ubrzano sazrijevanje svije-sti u redovima svih naroda da je definitivno rješenje nacionalnog pitanja, na principu pune ravnopravnosti zajednički i životni interes. Kao izraz ostvarenog brat-stva i jedinstva bila je odluka II zasjedanja AVNOJ-a o federativnom uređenju zemlje, 29. ožujka 1943. go-dine, a na III. zasjedanju, ZAVNOH-a, 9. svibnja 1944. godine, ustanovljena je Federalna država Hrvatska.

Socijalistička izgradnja i bratstvo i jedinstvo Bratstvo i jedinstvo bila je neprekidna briga u Tito-

vo doba, posebno, putem omladinskih radnih akcija,

84

obrazovnog sustava, samoupravne socijalističke iz-gradnje, međunacionalnih odnosa i vanjske politike, koegzistencije među državama i narodima, borbe za mir i u Pokretu nesvrstavanja.

Radne akcije omladine su nastale kao neodvojivi dio Narodnooslobodilačke borbe (NOB) i na oslobođenim područjima organizirane su pozadinske čete koje su na različite načine pomagale narodu i borcima, i pri-premale se u njima za učešće u borbenim jedinicama. Odmah nakon oslobođenja omladina je prva svojim radom započela obnovu kao dio općeg napora u iz-gradnji opustošene i poharane zemlje. Treba, poseb-no, istaći da radnu akciju označava dobrovoljnost i razlikuje se od radne službe, koja je imala zakonsku prinudu, kakve su bile zavedene u raznim zemljama, prije drugog svjetskog rata.

Neka od bitnih obilježja Omladinskih radnih akcija (ORA) su: - autonomna uloga omladine, koju čini samo-stalnost omladine da njome rukovodi, da samostalno mobilizira svoje snage za njeno provođenje i daje joj smisao ne samo izvršavanjem radnih zadataka već i vlastitom unutarnjom organizacijom života; - dobro-voljni rad ne znači samo odsustvo zakonske prinude već i odsustvo svake materijalne naknade, za seljačku omladinu predstavlja mogućnost stjecanja izvjesnih profesionalnih kvalifikacija; - zbližavanje omladine i drugarstvo; - škola međuljudskih odnosa, iznaći odgo-vore na pitanja: organizacija života i rada, odnosa među učesnicima radne akcije (brigadirima), nagrađivanja i kažnjavanja, takmičenja, organizacije raznih aktivnosti, u kratkom roku od 1-2 mjeseca.

U čemu je značaj ORA i što one razvijaju odgo-

85

vor su dali brigadiri, na postavljena pitanja sociologa - istraživača, u periodu od 1958. i zaključno s 1961. godinom. Njihovi odgovori su da vide korist u tome što ORA razvija: 1. bratstvo prema našim narodima; 2. lju-bav prema domovini; 3. drugarstvo i smisao za kolektivni život (podrazumijeva s omladinom iz raznih krajeva); 4. poznavanje novih krajeva; 5. takmičenje među omla-dinom; 6. čast i ponos za dobro izvršen rad itd.4

Očito je da je bratstvo na prvom mjestu, te da prva tri odgovora, u stvari, definiraju ono što obično razu-mijevamo pod bratstvom i jedinstvom - patriotizam, bratstvo među narodima i jedinstvo na bazi drugarstva. Osim toga, a to je možda i najvažnije, učeći se jedinstvu uz poštovanje individualnih osobina svakog naroda, dobrovoljnošću višem jedinstvu, mladi čovjek usvaja onaj internacionalizam koji doista znači ravnoprav-nost malih i velikih naroda, poštovanja univerzalnog i individualnog u čovječanstvu.

Na osnovu rečenog slijedi logičan zaključak: Odnosi među ljudima u bilo kojoj državnoj ili međudržavnoj tvorevini moraju biti takvi da omoguće čovječan odnos i razvijaju ljudski stav prema ljudima uopće.

Međunarodna suradnja, nakon drugog svjetskog rata, bila je između zemalja narodne demokracije na čelu sa SSSR-om. Te zemlje su nazvane »bratskom zajednicom« u namjeri SSSR-a kako bi se tim imenom prikrila težnja za unisonim ponašanjem, odnosno za monolitnošću. Na taj način promovirano »bratstvo« je nametnuto, kao što je i jedinstvo imalo za cilj poštivanje monoliderstva »velikog brata«, tj. SSSR-a. Na takvu »bratsku zajednicu« i takvo »jedinstvo« Ju-goslavija nije mogla prihvatiti neravnopravni status i

86

nesamostalnost niti je željela podržavati neprikosno-veno pravo nepogrešivosti velikog SSSR-a. Temeljem takvog principijelnog stava Jugoslavije došlo je do prekida odnosa, poznatog po imenu Informbiro, 1948. godine. To nas je dovelo u političku i ekonomsku izola-ciju. I u toj situaciji naše poimanje bratstva i jedinstva omogućilo nam je da se vlastitim snagama, borbom za samoodržanje i pripremom za slučaj agresije na Jugoslaviju, održimo i iznađemo zlaz iz izolacije.

Osobno, mislim da je potrebno reći da su se poja-vile i pozitivne posljedice. U Jugoslaviji je uvedeno samoupravljanje, kao samostalni put u socijalizam, a stvaranje Pokreta nesvrstanosti bio je najbolji put i način izlaženja iz izolacije, te aktivnog angažiranja u borbi za mir i ravnopravnost naroda. Istovremeno, u SSSR-u, dugoročno gledano, dolazi do obračuna sa staljinizmom, pojavom Hruščova, te dalji oblici traženja adekvatnih rješenja sve do Gorbačova.

Samoupravljanje. Neupitna je činjenica da svi ljudi nisu nikad bili u jednakom, ravnopravnom i još naj-manje u bratskom poštivanju. Ugnjetavač i ugnjeteni stajali su jedan prema drugom u stalnoj suprotnosti, vodili neprekidnu, čas skrivenu čas otvorenu borbu.

Karl Marx i Fridrich Engels su napisali: »Kad u toku razvitka budu iščezle klasne razlike i cela proizvodnja bude koncentrisana u rukama udruženih individua, javna vlast izgubiće politički karakter. Politička vlast u pravom smislu jeste organizovana vlast jedne klase za ugnjetavanje druge klase. Kad se proletarijat u borbi protiv buržoazije nužno bude ujedinio u klasu, kad bude revolucijom postao vladajuća klasa i kad kao vladajuća klasa nasilno ukine stare odnose proizvo-

87

dnje, on će s tim odnosima proizvodnje ukinuti i uvjete opstanka klasne suprotnosti, klase uopšte, a s time i svoju sopstvenu klasnu vladavinu.

Na mestu starog buržoaskog društva s njegovim klasama i klasnim suprotnostima stupa udruživanje, u kome je slobodni razvitak svakog pojedinca uslov slobodnog razvitka za sve«.5

Na tom vrelu ideje društvenog razvoja utemeljene su i osnove samoupravljanja.

Samoupravljanje podrazumijeva nov cjelovit društveni odnos, u kojem udruženi proizvođači postup-no, ali istodobno, ovladavaju političkom i ekonomskom vlašću, gospodare cjelokupnom društvenom repro-dukcijom, odnosno ostvaruju političku, ekonomsku i kulturnu dominaciju u društvu. Za takvu društvenu ulogu neophodno je osigurati međusobno povjerenje, uzajamno razumijevanje i odgovorno djelovanje, te neophodno potrebno ostvarivanje jedinstva kako bi se postizali određeni interesi i ciljevi.

Naš čovjek u povijesti nije mogao zadovoljiti čak ni biološke potrebe, a sistem društvenog samoupra-vljanja stavlja ga u iskušenje. Postaje upravljač mate-rijalnih sredstava, a njegove potrebe tek su minimalno zadovoljene. Dakle, prvi put u svojoj povijesti, usprkos činjenici nezadovoljenih potreba, upravlja značajnim materijalnim sredstvima. Udruženi rad postaje osnova cjelokupnog društveno-političkog sistema u uvjetima demokratskog pluralizma samoupravnih interesa, a radnici odlučuju o cjelokupnom dohotku, o njegovom udruživanju, raspoređivanju i raspodjeli na osobnu i zajedničku potrošnju, te proširenu reprodukciju. Rad-nici samostalno uređuju svoje međusobne odnose u

88

radu. Zato je postulat bratstvo i jedinstvo najučinkovitiji način ovladavanja procesom samoupravljanja.

Prelazak na radničko upravljanje nužno je namet-nulo i prelazak na samoupravljanje i u neprivrednim djelatnostima društva i u društveno-političkim zajed-nicama. U tom su pogledu naročito značajni dohodo-vni odnosi, kojima se osiguravaju stabilna materijalna sredstva i samostalnost organizacija udruženog rada u oblastima obrazovanja, nauke, kulture, zdravstva i so-cijalne zaštite, gdje se osnivaju samoupravne interesne zajednice i radnici u tim djelatnostima su ekonomski ravnopravni s radnicima u materijalnoj proizvodnji. Riječ je o slobodnoj i neposrednoj razmjeni rada, mate-rijalne proizvodnje i društvenih djelatnosti, kao jedin-stvenom procesu društvenog rada, osiguravajući na taj način zadovoljavanje osobnih i zajedničkih potreba. U ostvarivanju slobodne razmjene rada od presudnog je značaja samoupravno sporazumijevanje.

Samoupravno sporazumijevanje i društveno do-govaranje mora počivati na principu dobrovoljnosti i punoj slobode svih učesnika u njihovom stvaranju. Samo zajednički interes može biti osnova slobodnog sporazumijevanja, a time i prirodna društvena granica odlučivanja samoupravnim sporazumijevanjem. Prava i dužnosti svih društvenih subjekata potiče društvenu angažiranost i jača svijest o odgovornosti svakog pre-ma svima i svih prema svakome. Sve značajnije mjesto dobivaju bratska solidarnost i uzajamnost.

U samoupravljanju može se govoriti o dijalektičkom jedinstvu sistema odgovornosti. Ali ono nije zauvijek dano. Ono se gradi u uvjetima društvene svojine, u okviru samoupravne demokracije. Osnovni motivi

89

čovjeka u stvaranju jedinstva su njegovi osobni moralni, politički i ekonomski interesi.

Paralelno se odvija proces decentralizacije i de-mokratizacije, konstituirajući komunalno uređenje, kao sistem. Samoupravljanje je nametnulo suštinsko mijenjanje položaja i uloge republika i pokrajina, njiho-vu sve veću samostalnost i odgovornost za vlastiti razvoj i za razvoj jugoslavenske zajednice, na osnovu dosljednog provođenja u život sintagme bratstvo, jedinstvo i ravnopravnost u jugoslavenskoj samou-pravnoj zajednici.

Međunarodna suradnja - Pokret nesvrstanih Bratstvo i jedinstvo je mobilizacijska interna-

cionalistička vrednota koja je utemeljena na principima koji su formulirani u preambuli Povelje Ujedinjenih naroda (UN) i tako postala sastavni dio suvremenih civilizacijskih vrijednosti. Principi koji su formulirani u preambuli Povelje UN su: riješenost da se spase buduća pokoljenja užasa rata, koji je dvaput u toku našeg života nanio čovječanstvu neopisive patnje; potvrda vjere u osnovna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost ljudske ličnosti, u ravnopravnost ljudi i žena i nacija, ve-likih i malih; osiguravanje uvjeta pod kojima će se moći očuvati pravda i poštovanje obaveza koje proističu iz ugovora i drugih izvora međunarodnog prava; rad na socijalnom napretku u poboljšanju životnih uvjeta u većoj slobodi; zahtjev da države budu trpeljive i da zajedno žive u miru jedni s drugima kao dobri susjedi; ujedinjavanje snaga radi održanja međunarodnog mira i sigurnosti; prihvaćanje načela i ustanovljenja metoda

90

da se oružana sila ne upotrebljava izuzev u općem interesu, te uspostavljanje međunarodnog mehaniz-ma u svrhu unapređivanja ekonomskog i socijalnog napretka svih naroda«.6 U članu 2. Povelje UN je načelo da organizacija UN počiva na suverenoj jednakosti svih svojih članova, načelo da svi članovi treba da savje-sno ispunjavaju obaveze preuzete Poveljom, načelo da svoje međusobne sporove rješavaju miroljubivim sredstvima i bez ugrožavanja mira, sigurnosti i pra-vde, načelo da se u svojim međunarodnim odnosima uzdržavaju od prijetnje silom ili korištenja sile protiv drugih država.

Politika Pokreta nesvrstanosti koncipirana je na programskim načelima i osnaženju Povelje UN i na osnovnim postulatima bratstva i jedinstva, kao zalog humanizma i afirmacije čovječnosti.

U cilju proširivanja pristaša, a prije I. Konferencije nesvrstanih, započete su, početkom 1961. godine, po-sjete Tita zapadnoj i sjevernoj Africi. Imajući u vidu uspješne posjete i jasno izraženu podršku, na kraju putovanja, Tito je rekao: »Pošto je većina čovječanstva izvan blokova mi hoćemo da ta većina ne gleda pasi-vno da joj neko drugi kroji sudbinu već da i ona sama učestvuje u tome. I što nas bude više - tim ćemo biti snažniji, razumije se ne po topovima i atomskim bom-bama već kao moralni faktor. A danas moralni faktor u svijetu igra i te kako veliku ulogu«.7

U Beogradskoj deklaraciji formulirani su principi i ciljevi Pokreta nesvrstanosti. Naglašene su trajne težnje i vizije, kao i riješenost da politika i pokret nesvrsta-nosti budu nezavisan, izvanblokovski faktor svjetskih zbivanja.

91

Afirmirani su izvorni principi i ciljeve nesvrstanosti kao trajne vrijednosti. Pokret nesvrstanih se odlučno borio za mir, sigurnost i slobodu u svijetu. Odlučno se zalagao za primjenu principa aktivne i miroljubive koegzistencije. Suprotstavljao se politici sile i stranom miješanju u svim oblicima u kojima su se javljali. Po-kretao je dugoročne akcije za uspostavljanje novog međunarodnog ekonomskog poretka. Unaprijedio je ostvarivanju univerzalnosti i jačanju uloge i značaja Ujedinjenih nacija. Učinio je zapažene korake u po-kretanju problema razoružanja. Značajno je što je na inicijativu Pokreta nesvrstanih došlo do Specijalnog zasjedanja Generalne skupštine UN o razoružanju. Poveo je odlučnu borbu za dekolonizaciju u oblasti teh-nologije, informacija i kulture uopće. Time se politika nesvrstanosti objektivno, potvrdila i kao najprogresi-vnija snaga u svjetskim razmjerima, koji ruše temelje na kojima počivaju postojeći nepravedni međunarodni odnosi i stvara uvjeta za izgradnju svijeta pravde, ra-vnopravnosti i općeg napretka.

Politika nesvrstavanja je izrasla, ne samo u procesu raspadanja kolonijalizma i borbe naroda za nezavisnost, nacionalnu emancipaciju i miroljubivu koegzistenciju, već i u borbi protiv politike sile. Njen cilj je ukidanje takvog sistema međunarodnih odnosa, koji je zasnovan na sili i nasilju. A takav je sistem izgrađivan vjekovi-ma i počeo se lomiti tek od nedavno. Zato je i borba za mijenjanje tog sistema duga i teška. Ona će biti neophodna, dok god stari odnosi ne budu zamijenje-ni novom, demokratskom praksom, u kojoj će se sve potrebe svih naroda moći izraziti neposredno, a njihovi legitimni interesi uživati ravnopravan tretman.

92

Iz filozofije Pokreta nesvrstanosti proizlazi da su mir i razvoj temeljni zadaci međunarodne politike, koji zahtijevaju općesvjetsko dogovaranje svih, jer se odnosi na sve. Zato je Tito posebno naglasio potrebu da se između naroda i zemalja sa različitim društvenim sistemima uspostave odnosi na principima miroljubive koegzistencije. Neposredno se založio da bi za dalje unapređenje međunarodnih odnosa i za učvršćenje mira u svijetu bilo značajno da Ujedinjene nacije - dalje razrade i kodificiraju principe miroljubive koegzisten-cije.8

Helšinska povelja. Uz Urhoma Kekkonena, predsje-dnika Finske, Josip Broz Tito je bio jedan od protago-nista i stvaratelja Helšinske povelje (aktualni problemi europske suradnje i sigurnosti). Na taj način je postigao da SFRJ postane prva pridružena članica tadašnje Eu-ropske ekonomske zajednice (sada EU) i da neke od njegovih ideja o konfederacijskoj zajednici država imaju danas udjela i u prijedlogu Ustava Europske unije. Jer se bit Titova najvažnijeg slogana - »bratstvo i jedinstvo«, ni čemu ne razlikuje od savezničkih europskih poruka o toleranciji, suživotu i suradnji nacija.9

Od posebnog je značaja ravnomjerno razvijanje i korištenje nauke i tehnologije, jer njeno zaostajanje je najveći problem Pokreta nesvrstanih i opasnost da tehnološki kolonijalizam zamjeni klasični državno-političkog kolonijalizma, iako je, uglavnom, nestao. Unapređivanje nauke i tehnologije bio je najznačajniji globalni zadatak nerazvijenih zemalja.

O značaju i neophodnosti ekspanzije znanja i nauke Tito je, prilikom dodjele počasnog doktorata, 25. stude-nog 1969. godine u Sarajevu, izrazio svoje stavove. Prvo,

93

da samoupravljanje može uspješno funkcionirati samo ako se koristi suvremenim znanstvenim, tehničkim i tehnološkim dostignućima, kao što su kibernetika, kompjutorizacija, inženjering, marketing i sl. I drugo, da poduzeća moraju biti samostalna u odlučivanju o stvaranju dohotka i raspolaganju njime, jer se jedino tako može potaknuti neposredan interes, kreativnost, inicijativnost, produktivnost i poslovnost radnika. Poduzeća moraju biti slobodna u donošenju svojih odluka, u izboru svojih partnera i u povezivanju u velike poslovne sustave, pri čemu osnovni kriterij poslovanja mora biti ekonomska računica. Poduzeća moraju biti otvorena prema svijetu i s njime se povezivati.

Takvo djelovanje samoupravljanja ometa podjed-nako tehnokratizam, kao i etatistički birokratizam. Prvi sputava mogućnosti radnika da stvarno upravljaju, a drugi omogućuje da se politika i vlast miješaju u go-spodarstvo i otuđuju mu dohodak. Zato treba uki-nuti centralne, savezne i republičke fondove. Takav sistem potiče nelikvidnost, nepokrivene investicije i raspolaganje dohotkom koji nije ostvaren.10 Gotovo proročanski zvuče riječi koje je tada izgovorio o važnosti brzog napretka računarske opreme i o nužnosti da se tom napretku učestvuje.

Titovi stavovi ističu i svijest o razlozima novih mogućnosti integracije svijeta. Teme globalizacije (sloboda trgovine, sloboda komunikacija, ljudska prava i slobode, kontrola naoružanja) nalaze se i u ak-tivnostima Pokreta nesvrstanosti. Ono što nedostaje projektima globalizacije je zanemarivanje jaza između razvijenih i nerazvijenih, što je preduvjet uspjeha svih nastojanja na ostvarenju mira i dogovoru svih ostalih

94

globalnih pitanja. U tom se kontekstu otvaraju i pitanja demokratizacije svijeta - globalne demokratizacije, s tendencijom humanizacije koja bi u nekoj nepredvidlji-voj budućnosti mogla učiniti suvišnom svaku vladavinu u današnjem smislu.11

Nema demokratizacije bez određenog stupnja auto-nomnosti dijelova u cjelini. Zajedništvo se mora pojavlji-vati kao oblik ostvarivanja onoga što se ne može ostva-riti vlastitim snagama. U različitosti treba tražiti uvijek ono što je zajedničko. Ne iscrpljivati energiju u potiranju različitosti, već se koncentrirati na unaprjeđivanje ono-ga što je zajedničko, s time da i samo zajedništvo treba izvirati i stvarati se na različitosti.12

Polazni temelj prema ekonomskom, a zatim i političkoj ravnopravnosti je unapređivanje nauke i tehnologije u nerazvijenim zemljama, što je bio te-meljni princip Pokreta nesvrstanosti i preduvjet za uspješnost globalizacije. To znači da kohezivni elementi globalizacije počivaju na postulatu bratstva i jedinstva, zajedništva, ravnopravnosti i jednakosti.

Danas, nakon raspada Varšavskog pakta čovje-čanstvo je utonulo u mirnoću i tranzicije smatrajući da više nema suprotstavljenih silnica. No, ta mirnoća nije i mir, jer nisu razriješeni ljudski problemi čovjeka, njegova ravnopravnost sa svim drugim ljudima, a posebno uvjeti života i rada. Sučelili su se najbogatiji s financijskim kapitalom i visoko razvijenom tehno-logijom ekonomskog iskorištavanja i siromaštvo sa svojim bijednim životom i neimaštinom. Nažalost, i jedni i drugi koriste se raznim oblicima terorizma. Isto tako, fanatizam prožima jedne i druge i izražava se pu-tem osvete, iako su uzroci posve različiti.

95

Tranzicija – povratak u kapitalizam ? Titova najiskrenija i najdublja ljudska poruka, u

svakoj prigodi, bila je: »Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga«. Bratstvo, jedinstvo, ravnopra-vnost i zajedništvo je utemeljeno u antifašističkim, suvremenim humanim civilizacijskim vrijednostima i izvornim učenjima kršćanske, islamske i židovske i drugih religija. Međutim, nacionalizam zadojen šovinizmom i filofašizmom proglasio je bratstvo i je-dinstvo uzročnikom krvoprolića na ovim prostorima, u 90-tim godinama prošlog stoljeća. Vrlo često se za bratstvo i jedinstvo kaže da je to »komunistička preva-ra«, ili »komunistička floskula«, kako bi zloupotrebom civilizacijskih postulata obranili vlastite nacionalističko-šovinističke porive i interese.

Nažalost neizmjerno snažan nacionalizam-šovinizam suprotstavio se bratstvu i jedinstvu, koji je doveo do ratnih sukoba. Oni koji su bili suprotstavljeni po nacional-noj pripadnosti, opterećeni nacionalističkim idejama optuživali su drugu ili druge nacije da su krivi za njiho-ve nedaće i tako rasplamsavali mržnju prema drugima samo zato što nisu pripadnici njihove nacije, odnosno vjere.

Umjesto zajedničkog života u ravnopravnosti, bratstvu i jedinstvu, uvažavajući različitosti nacionalnih manjina, po kulturološkoj, vjerskoj i ostalim posebnostima, nudi se življenje jednih pored drugih - suživot. Plediranje za suživotom znači getoiziranje po posebnosti, različitosti, te umjesto ravnopravnosti i jednakosti uspostavlja se neravnopravnost i nejednakost. Ali suživot mogao bi ići i drugim putom, on bi mogao stremiti integraciji na-

96

suprot getoizacije i identitetu nasuprot asimilacije.Bratstvo i jedinstvo ne ignorira već stimulira na-

cionalnu i druge pripadnosti, ali se suprotstavlja svakom nacionalističkom šovinizmu, koji je zatrovan netrpeljivošću i mržnjom. U današnjim okolnostima, poslije međusobnih ratnih sukoba raznih naroda, koji su poticani nacionalističkim porivima i koji su doveli do nečovječnosti - genocidnim požudama i praksom, bra-tstvo i jedinstvo nerijetko se želi zamijeniti suživotom sa susjedima. Doduše povijesna i suvremena praksa svjedoči da je najviši domet suživota pasivna toleran-cija čovjeka prema čovjeku, naroda prema narodu. Ali vrijeme je da suživot bude i aktivna tolerancija jednog prema drugom i jednih prema drugima. Tako shvaćen suživot može biti jedan, doduše ni izdaleka dovoljan, stupanj prema bratstvu i jedinstvu, kao višem humanističkom odnosu, jedan od putova prema čovječnom čovjeku te njegovoj autentičnoj zajednici slobodnih i solidarnih ličnosti.

1 Dušan Bilandžić, »Zagreb i Hrvatska u Titovo doba«, str. 309, Tisak i uvez »Vjesnik d.d.«, Zagreb, 2004.

2 Josip Broz Tito, Nacionalno pitanje u svjetlosti Narodno-oslobodilačke borbe, Proleter, br. 20. decembar 1942.

3 Nikola Stojanović, »Tito i BiH«, regionalni naučni skup - zbornik radova, str. 147, izdavač Savez društava Tito u Bosni i hercegovini, Sarajevo 2006.

4 Rudi Supek, »Omladina na putu bratstva«- Psiho-sociologija radne akcije, str. 305, Novinsko izdavačko preduzeće »Mladost«, Beograd 1963.

97

5 Karl Marks i Friedrich Engels:«Manifest komunističke partije«, str. 36/37, Kultura, Beograd, 1960.

6 Povelja Ujedinjenih naroda

7 Blažo Mandić, »Tito u dijalogu sa svijetom«, str. 61, Agencija »Mir«, Novi Sad, 2005.

8 isto, str. 127

9 Zdenko Svete, Izvod iz izlaganja u Splitu u prigodi obilježavanja 60 - godišnjice pobjede nad fašizmom, Glas, br.39, str. 17, Zagreb, 15. rujan 2005.

10 Marko Vrhunec, »Šest godina s Titom«, pogled s vrha i izbliza, str. 237, Nakladni zavod Globus, Zagreb, Adamić Rijeka Zagreb, 2001.

11 Josip Deželjin,«Etiologija antifašizma«, str. 245 Rijeka-Za-greb, 2007.

12 isto, str. 271

98

99

Davor Gjenero

Nacionalni odnosi u suvremenoj Hrvatskoj:»suživot« nasuprot »bratstvu i jedinstvu«

Institucionalna zaštita manjina

Iako je pitanje odnosa manjina i većina u Hrvatskoj, a prije svega odnos nacionalne/etničke većine pre-ma nacionalnim manjinama, godinama bilo jedan od ključeva blokade odnosa Hrvatske s međunarodnom zajednicom i njenoga prepoznavanja kao demokratske države, značenje rješavanja pitanja odnosa nacionalnih zajednica u Hrvatskoj, kao ozbiljno političko, ali prije svega razvojno pitanje, ni do danas zapravo nije došlo ozbiljno na dnevni red rasprava o ključnim političkim, a prije svega razvojnim temama.

Početak uspostavljanja sustava manjinske zaštite valja vezati uz utjecaj Badinterove komisije, koja nije pristajala na to da se Hrvatsku »prepozna« kao državu sposobnu za samostalnost, tako dugo dok se ne riješi sustav manjinske zaštite. Uvjet za priznavanje državne neovisnosti od strane Europske unije, 15. siječnja 1992. godine, bilo je donošenje prvoga Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih ili nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, koji je usvojen u Saboru u prosincu 1991. godine, a bio je

100

pripremljen prema savjetima Venecijanske komisije OESS-a, skupine uglednih pravnih stručnjaka koji se bave problemima zaštite ljudskih prava. Ovaj je zakon predviđao formiranje dvaju kotareva - kninskoga i glinskog, u kojima je u to vrijeme (prema popisima stanovništva iz 1981., što se smatrao relevantnim, jer je proveden prije izbijanja nacionalističkih napetosti, za razliku od onoga iz 1991., koji je već imao karak-ter političkoga instrumenta u borbi nacionalističkih skupina) srpska nacionalna zajednica činila većinu stanovništva. Osim prava na takvu teritorijalnu au-tonomiju i povezivanje općina sa srpskom etničkom većinom, Ustavni zakon osigurao je zaštitu »pasivno-ga biračkog prava« pripadnika manjina (osigurana razmjerna zastupljenost u Saboru) i pravo na razmjernu zastupljenost u tijelima lokalne samouprave.

Taj Ustavni zakon, međutim, nikad nije bio prove-den. Donesen je u vrijeme rata, kad je teritorij na kome su bila previđena posebna manjinska prava bio izvan dosega hrvatskoga ustavnog poretka, a nakon Oluje 1995. Sabor je jednostavno suspendirao najvažniji dio njegovih odredbi. Tek je u jednom saborskom sazivu, onom izabranom 1992., bila provedena razmjerna za-stupljenost pripadnika srpske manjine (na tehnički vrlo sporan način). Na lokalnoj razini, pak, nikada prema ovom Ustavnom zakonu nije provedena razmjerna za-stupljenost pripadnika manjina, iako taj dio Ustavnoga zakona 1995. godine nije bio suspendiran. U političkim sukobima vlasti i političkih stranaka organiziranih po etničkom principu, koje su zastupale manjinske inte-rese, politička je borba bila koncentrirana na pitanje parlamentarne zastupljenosti i privilegije manjinske

101

političke klase, a pitanje položaja manjine u lokalnoj samoupravi i prava na razmjerni utjecaj na lokalnu vlast uopće se nije postavljalo. Iako je sustav manjinske zaštite formalno postojao, on je u devedesetima bio posve nefunkcionalan.

Tek je usvajanjem Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina u prosincu 2002. godine - što je bio uvjet za pristupanje Ugovoru o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatske s EU - stvoren konzistentan sustav manjinske zaštite, utemeljen na tri stupaj: pravu na parlamentarnu zastupljenost predstavnika manjina na nacionalnoj razini, pravu na razmjernu zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina u predstavničkim i izvršnim tijelima lokalne samouprave, u kojima manji-ne čine više od 15 % stanovništva, i pravu na manjinsku samoupravu.

Istraživanje, što ga je u sklopu utvrđivanja indeksa otvorenosti hrvatskoga društva 2005. među eksper-tima za zaštitu manjina proveo Institut Otvoreno društvo Hrvatska, pokazuje kako su manjinska prava institucionalno dobro zaštićena, a da problem pre-dstavljaju nedovoljno razvijeni mehanizmi nadzora zaštite i nedovoljna spremnost većine da reagira na narušavanje manjinskih prava, te nedostatak proved-benoga zakonodavstva, koje bi omogućilo provođenje prava manjina iz Ustavnoga zakona na zastupljenost u tijelima državne uprave, sudbenoj vlasti, javnim službama i administrativnom aparatu lokalne samou-prave. Načelo pozitivne diskriminacije sadržano je u članku 22. Ustavnog zakona kao nakana zakonodavca, ali nije ostvareno pomoću provedbenog zakonoda-vstva.

102

Socijalna isključenost, međutim, prijeti samo dvjema manjinskim zajednicama: srpskoj i romskoj. Prema Indeksu otvorenosti: »socijalna distanca pre-ma romskoj manjinskoj zajednici zabrinjavajuća je i ocijenjena najgorom ocjenom od svih istraženih in-dikatora. Odmak većine u odnosu prema pripadnicima nacionalnih manjina općenito je bitno manji (2,87), a važan je indikator da je prema Srbima, koji su bili nacionalna manjina najviše izložena govoru mržnje i političkoj diskriminaciji, socijalna distanca većine danas zamalo na razini one prema ostalim nacional-nim manjinama (2,47)«.1 Unatoč zakonskoj regulativi i institucionalnim pravima, opća javnost, ali i izvršna vlast u Hrvatskoj, prema romskoj se zajednici odnose na način sličniji odnosu prema marginaliziranim so-cijalnim skupinama, nego li etničkim manjinama, čiji je status uređen Ustavnim zakonom.

Pozicija srpske manjine je specifična, djelomice zbog procesa u najnovijoj povijesti, a još više zbog nejednakoga političkoga i socijalnog tretmana pripa-dnika te nacionalne zajednice u različitim dijelovima Hrvatske: »Prepoznatljive su četiri različite (geopolitički uvjetovane) skupine te manjine, koje imaju posve različite šanse u ostvarivanju svojih prava. Srbi iz Podunavlja svoja su prava ostvarili na osnovi Erdu-tskoga sporazuma i procesa mirne reintegracije. Tamo manjina, doduše, živi getoizirano i izgrađene su posve paralelne institucije (od vrtića do gimnazija, kad je, na primjer, riječ o školstvu) dviju nacionalnih zajednica. Manjina snosi teret teške ekonomske situacije, ali nije socijalno isključena.

Srbi koji se kao izbjeglice vraćaju u područja na

103

kojima su prije rata činili većinu, tj. ona koja su prvim Ustavnim zakonom bila definirana kao Kninski i Glinski kotar, formalno uživaju prava iz Ustavnoga zakona, ali su stvarno izloženi potpunoj socijalnoj izolaciji, bez šanse za zaposlenje i bez primjene ikakvih mehani-zama pozitivne diskriminacije. U većim urbanim sre-dinama Srbi su uglavnom raspršeni i postepeno se i nacionalno asimiliraju. U najtežem su položaju oni Srbi koji se kao izbjeglice vraćaju u područja koja su prije rata bila mješovito nastanjena i koja nisu pasivna i izolirana kao najveći dio bivšega Kninskoga i Glinskog kotara. Ondje je, kao npr. u zadarskom zaleđu, najizraženiji pritisak kojim se želi spriječiti njihov po-vratak, a uglavnom izostaje državna intervencija«.2

Društvene i razvojne dimenzije pitanja odnosa hrvatske i srpske nacionalne zajednice

Svatko tko poznaje stanje u Hrvatskoj, njene de-mografske, ekonomske i političke probleme, zna da je nedostatna uključenost pojedinih hrvatskih regija u društveni razvitak zemlje jedno od najsloženijih pi-tanja. Ogromna prostranstva - praktički od karlovačkih predgrađa pa do jadranskog zaleđa - ekonomski su, razvojno, socijalno, pa i politički isključena. Prazni prostori tek su »preskočeni« novoizgrađenom auto-cestom, ali proces obnove ekonomskoga i društvenog života u tim područjima nije još ozbiljno započeo. Od rata je taj prostor demografski opustošen, na njemu živi tek polovina predratnoga stanovništva, postoji tek trećina broja predratnih radnih mjesta, a zagre-be li se ispod površine, vidi se kako je slika zapravo

104

još gora. Većina postojećih radnih mjesta, naime, nije u poslovnom nego u javnom sektoru, a glavnina stanovništva i onako nije radno aktivna, jer u velikom dijelu tog prostora prevladava staračko stanovništvo. Čak i stanovništvo, što je »planski« useljavano u ovoj prostor nakon Oluje, postepeno ga napušta. Dio au-tohtonoga stanovništva, koje je još u radno aktivnoj životnoj dobi, a za Oluje je izbjeglo, nije se u njega vratio.

Želi li Hrvatska funkcionirati kao homogena država, nužno je da integrira ovaj prostor. Ravnomjeran i održiv društveni razvoj jedan je od stupova Europske unije, pa je jasno da se bez dobro razrađene politike uključivanja tog prostora u društveni razvoj zemlje ne može govoriti o europeizaciji Hrvatske u pravom smislu riječi. O tome, međutim, jednostavno izostaje bilo kakav razgovor u javnosti, a pogotovo onaj u kontekstu suočavanja predizbornih programa.

Razvoj tog područja nemoguć je bez dosljednog povratka autohtonog stanovništva, onoga koje ima iskustva sa zahtjevnim podnebljem i teškim uvjetima života na ovom prostoru. Nemoguće je naći drugo stanovništvo, kojime bi se ta područja nastanila, a da takav demografski »poduhvat« bude održiv. To je, uostalom, vidljivo iz neuspjeha projekta »etničkog inženjeringa« provođenoga u drugoj polovini deve-desetih. Pitanje održivoga razvoja ovog prostora zato je, između ostaloga, i pitanje politike prema srpskoj nacionalnoj manjini. Stoga je problem zaštite srpske manjinske zajednice u Hrvatskoj, koja je prije rata činila većinsko stanovništvo u ovom prostorima, složeniji i zahtjevniji nego uspostavljanje sustava adekvatne

105

manjinske zaštite za druge nacionalne manjine (pa i srpsku manjinu u drugim dijelovima Hrvatske).

Iako je na konstitucionalnoj razini, tj. na razini Usta-vnog zakona o pravima nacionalnih manjina, sustav manjinske zaštite u Hrvatskoj uglavnom dobro posta-vljen, specifični položaj srpske manjinske zajednice, naročito u prostorima u kojima je ona nekoć činila većinu stanovništva, iziskuje i druge, još složenije i osjetljivije zaštitne mehanizme. Za njih, uostalom, Ustavni zakon otvara prostor, prije svega stvaranjem okvira »pozitivne diskriminacije« (sustava u kome se, kad dva kandidata ispunjavaju temeljne uvjete, pre-dnost daje onome koji pripada »ranjivoj skupini«, u ovom slučaju manjinskoj zajednici), u prvom redu kad je riječ o pravu pripadnika manjina na ravnopra-van pristup radnim mjestima u javnoj upravi i javnim službama. Nažalost, ova ustavno-zakonska prava do danas nisu adekvatno regulirana posebnim zakonima i podzakonskim aktima, pa je njihovo ostvarivanje u najmanju ruku »sporno«, ako ne i posve neprovedivo. Bez adekvatne regulative o pristupu zaposlenjima u javnom sektoru, ali i bez razvitka sustava poticanoga zapošljavanja u poslovnom sektoru s modelima poseb-ne zaštite ranjive skupine (u ovom slučaju manjinske zajednice) ne može se očekivati niti uspješnija demo-grafska obnova, ostvariva jedino uspješnim procesom povratka izbjeglih.

Poseban problem predstavlja pitanje upravljanja lo-kalnom zajednicom. Na ovom demografski ugroženom području u mnogim se sredinama, koje su sada plural-ne (ili su pluralne bile oduvijek), otvara pitanje podje-le odgovornosti za upravljanje lokalnom zajednicom.

106

Naime, iako Ustavni zakon upućuje na konsocijacijski način upravljanja ovakvim pluralnim zajednicama, (u zajednicama koje čine tri ili više zatvorenih skupina, pod uvjetom da sve tri zajednicu smatraju vrednotom, da je zajednica dovoljno malena, može se uspostaviti savezničko upravljanje, koje svakoj od skupina garan-tira ravnopravan utjecaj na upravljanje), u njima se uglavnom uspostavlja »većinska« vlast. U većini tih općina danas žive dvije ili tri zajednice, a među nji-ma nema stvarnoga političkog povjerenja. Naime, uz srpsku povratničku zajednicu, tu su često zajednica autohtonih Hrvata i zajednica Hrvata useljenih u ove prostore tokom devedesetih, uglavnom iz Bosne i Hercegovine. Da bi lokalna sredina imala razvojnih šansi, nužno je uspostaviti takav sustav lokalne sa-mouprave koji će svim trima zajednicama omogućiti sudjelovanje u odgovornosti za društveni razvitak. Taj se politički problem ne može razriješiti samo na lokalnim razinama, nego u tome mora sudjelovati i izvršna vlast na nacionalnoj razini. Dakle, konkurenti za osvajanje nacionalne vlasti morali bi nuditi i svoja policy-rješenja, homogene pakete razrađenih politika za rješavanje ovih problema.

Međutim, rasprava o ovom važnom pitanju izo-staje, između ostaloga, i zbog načina političke pre-dstavljenosti pripadnika manjina. Sustav zaštite pasivnoga biračkog prava osigurava, doduše, da manjine u Saboru imaju osam zastupnika, a da od toga tri budu zastupnici srpske manjinske zajednice. Međutim, ovako postavljen sustav evidentno dovodi do getoizacije pripadnika manjine, a problemi njihova sudjelovanja u društvenom razvoju ne tretiraju se

107

kao pitanja od nacionalnog značenja. Srpska manjin-ska stranka, pak, koja kontrolira većinu manjinskoga biračkog tijela, svoj politički interes nalazi upravo u takvu modelu getoizacije, a ne u predstavljanju pitanja sustava manjinske zaštite kao jednoga od ključnih razvojnih problema Hrvatske. Paradoksalno, pravo na kojem je manjinska politička elita najviše ustrajala, tj. pravo na parlamentarnu zastupljenost manjina, tako dovodi do stvarne političke marginalizi-ranosti srpske manjinske zajednice i doprinosi socijal-noj isključenosti manjine i tome da se o jednom od ključnih problema društvenoga razvoja u Hrvatskoj ne raspravlja.

O dubini problema demografske devastacije hr-vatske svjedoči Istraživanje što ga je 2006. godine proveo Srpski demokratski forum, u okviru svojih projekata analize zaštite manjinskih prava u lokalnim samoupravama. (Tabela 1, vidi stranicu 106)

Trendovi demografske devastacije još su uočljiviji kad je riječ o položaju pripadnika srpske nacional-ne manjine. Tabela 2. prikazuje odnose u udjelu u stanovništvu na ovim područjima prema popisima stanovništva 1991. i 2001. godine. (Tabela 2, vidi stranicu 107)

Ove dvije tablice, što ih je pripremio sociolog Alija Hodžić3 jasno pokazuju stupanj demografske devastacije značajnoga dijela Hrvatske. Demo-grafsku devastaciju u najvećoj je mjeri pretrpjela srpska manjinska zajednica, ali je devastacija pogo-dila i hrvatsku zajednicu na tim prostorima, unatoč tome što je nakon 1995., a sve do kraja 1999., na tim područjima vođena sustavna politika vlasti koja je

108

poticala »etnički inženjering« useljavanjem hrva-tskoga stanovništva, pretežno iseljenog iz Bosne i Hercegovine.

Politički problem ovih područja činjenica je da

RegijePodručja gradova/općina Banija – Kordun 73.063 41.995 31.068 57,5Glina 22.731 9.868 12.863 43,4Petrinja 35.251 23.413 11.838 66,4Topusko 6.842 3.219 3.623 47,1Vojnić 8.239 5.495 2.744 66,7Lika 14.237 7.222 7.015 50,7Plitvička Jezera 7.156 4.668 2.488 65,2Udbina 4.628 1.649 2.979 35,6Vrhovine 2.453 905 1.548 36,9Dalmacija 71.266 37.557 33.709 52,7Benkovac 25.567 9.786 15.781 38,3Drniš 14.647 8.595 6.052 58,9Knin 23.025 15.190 7.835 66,0Skradin 8.027 3.986 4.041 49,7Zapadna Slavonija 48.633 35.566 13.067 73,1Brestovac 5.424 4.028 1.396 74,3Đulovac 4.617 3.640 977 78,8Okučani 5.712 4.224 1.488 73,9Pakrac 17.036 8.855 8.181 52,0Slatina 15.844 14.819 1.025 93,5Istočna Slavonija 90.473 66.486 23.987 73,5Beli Manastir 15.300 10.986 4.314 71,8Darda 8.685 7.062 1.623 81,3Erdut 10.197 8.417 1.780 82,5Ilok 9.748 8.351 1.397 85,7Vukovar 46.543 31.670 14.873 68,0Ukupno 297.672 188.826 108.846 63,4

1991. 2001. Smanjenje Indeks

Stanovništvo

Tabela 1. Demografski trendovi na područjima od poseb-nog državnog interesa

109

u većini općina i gradova tog prostora, u kojima jedne kraj drugih žive dvije ili tri zatvorene političke (nacionalne) zajednice, s vrlo malo međusobnih

RegijePodručja gradova/općina Banija–Kordun 25.685 35,2 30.017 71,5 41.283 56,5 9.339 22,2Glina 7.718 34,0 6.712 68,0 13.971 61,5 2.829 28,7Petrinja 15.600 44,3 19.280 82,3 15.802 44,8 2.809 12,0Topusko 2.251 33,0 2.045 63,5 4.144 60,7 954 29,6Vojnić 116 1,4 1.980 36,0 7.366 89,4 2.747 50,0Lika 2.093 14,7 4.330 60,0 11.225 78,8 2.633 22,2Plitvička Jezera 1.600 22,4 3.141 67,3 4.970 69,5 1.424 30,5Udbina 408 8,8 841 51,0 3.993 86,3 711 43,1Vrhovine 85 3,5 348 38,0 2.262 92,2 498 55,0Dalmacija 25.813 36,2 31.745 84,5 43.305 60,8 4.981 13,3Benkovac 8.645 36,2 8.845 90,4 16.301 63,8 730 7,5Drniš 10.458 71,4 7.835 91,2 3.865 26,4 656 7,6Knin 2.372 10,3 11.613 76,5 19.652 85,4 3.164 20,8Skradin 4.338 54,0 3.452 86,6 3.487 43,4 431 10,8Zap. Slavonija 20.117 41,5 28.390 79,8 22.710 46,7 4.878 13,7Brestovac 3.176 58,6 3.578 88,8 1.919 35,4 345 8,6Đulovac 1.118 24,2 2.893 79,5 3.043 65,9 580 15,9Okučani 433 7,6 3.153 74,6 4.777 83,6 907 21,5Pakrac 6.025 35,4 6.048 68,3 7.853 46,1 1.514 17,1Slatina 9.425 59,5 12.718 85,8 5.118 32,3 1.532 10,3Isto. Slavonija 40.450 45,8 37.489 56,4 28.454 32,2 20.444 30,8Beli Manastir 4.945 37,7 6.085 55,4 4.217 32,2 2.920 26,6Darda 3.104 35,7 3.663 51,9 3.293 37,9 2.008 28,4Erdut 3.493 34,3 3.117 37,0 5.165 50,4 4.538 53,9Ilok 6.848 70,3 6.425 77,0 672 6,9 566 6,8Vukovar 22.060 47,4 18.199 57,5 15.107 32,5 10.412 32,9Ukupno 114.218 38,4 131.971 69,9 146.977 49,4 42.275 22,4

1991. 2001. 1991. 2001.N % N % N % N %

Hrvati Srbi

Tabela 2. Stanovništvo hrvatske i srpske nacionalnosti prema popisima 1991. i 2001. godine

110

kontakata i uz visok stupanj međusobnoga ne-povjerenja, na političkoj razini još uvijek imamo pokušaje uspostavljanja većinskoga sustava upra-vljanja, iako kroz načelo razmjerne zastupljenosti u predstavničkim i izvršnim tijelima lokalne sa-mouprave ustavotvorac nastoji promovirati načelo konsocijacijskoga upravljanja zajednicom, zastu-pljenosti svih političkih odnosno etničkih skupina u upravljanju njome, te uključivanje svih skupina u odgovornost za razvoj lokalne sredine. Naime, u pluralnom društvu samo takvo načelo osigura-va političku stabilnost i održivost, a i predstavlje-nost interesa svih skupina u donošenju strateških odluka.

Još je gora situacija kad je riječ o problemu zaposlenosti pripadnika nacionalnih manjina, prije svega srpske manjinske zajednice. Temeljni je problem ovih prostora izostanak privatne eko-nomske inicijative i realno nepostojanje preduvjeta za zapošljavanje stanovništva u profitnom sekto-ru. Kad je riječ o zapošljavanju u javnom sektoru, stanje je još nepovoljnije, a prikazuje ga istraživanje SDF-a »Nejednake šanse pri zapošljavanju manji-na«, provedeno 2006. godine na područjima od posebnoga državnog interesa. (Tabela 3, vidi stra-nicu 109).

Pravo na razmjernu zastupljenost pripadnika nacionalne manjine u tijelima lokalne i regionalne samouprave, odnosno pravo na zastupljenost u izvršnom tijelu samouprave (definirano člankom 22, stavak 1) trebala bi osigurati funkcioniranje lo-kalne i regionalne samouprave na načelima konso-

111

cijacijske zajednice. Osim zajednice »autohtonoga« hrvatskog stanovništva i pripadnika srpske manjin-ske zajednice, koji su u najvećem dijelu područja

Tabela 3. Demografsko stanje i zaposlenost po općinama

Područja gradova/općina Banija – Kordun 41,995 57,5 9.339 22,2 34,4 1.651 48 2,9Glina 9,868 43,4 2.829 28,7 22,5 357 4 1,1Petrinja 23,413 66,4 2.809 12,0 43,2 811 11 1,4Topusko 3,219 47,1 954 29,6 37,1 367 17 4,6Vojnić 5.,495 66,7 2.747 50,0 36,5 116 16 13,8Lika 7222 50,7 2.633 22,2 33,8 1.381 58 4,2Plitvička Jezera 4,668 65,2 1.424 30,5 44,8 1.183 36 3,0Udbina 1,649 35,6 711 43,1 21,7 128 16 12,5Vrhovine 905 36,9 498 55,0 24,2 70 6 8,6Dalmacija 37,557 52,7 4.981 13,3 37,7 1.314 57 4,3Benkovac 9,786 38,3 730 7,5 29,3 0 0,0Drniš 8,595 58,9 656 7,6 56,0 305 17 5,6Knin 15,190 66,0 3.164 20,8 37,0 947 36 3,8Skradin 3,986 49,7 431 10,8 41,5 62 4 6,5Zapadna Slavonija 35,566 73,1 4.878 13,7 57,7 Brestovac 4,028 74,3 345 8,6 49,8 Đulovac 3,640 78,8 580 15,9 36,7 Okučani 4,224 73,9 907 21,5 40,0 Pakrac 8,855 52,0 1.514 17,1 51,7 Slatina 14.819 93,5 1.532 10,3 8 0,1 Istočna Slavonija 66,486 73,5 20.444 30,8 51,6 1.368 362 26,5Beli Manastir 10,986 71,8 2.920 26,6 59,1 198 58 29,3Darda 7,062 81,3 2.008 28,4 52,9 122 32 26,2Erdut 8,417 82,5 4.538 53,9 60,0 213 47 22,1Ilok 8,351 85,7 566 6,8 69,7 310 38 12,3Vukovar 31,670 68,0 10.412 32,9 44,0 525 187 35,6Ukupno 188.826 63,4 42.275 22,4 43,9 5.714 525 9,2

2001. Indeks Srbi N Srbi % Srbi %

Stanovništvo Zaposlenost

112

od posebnoga državnog interesa povratnici iz izbjeglištva, na tim je područjima stvorena i treća brojčano respektabilna zajednica – zajednica hrva-tskoga stanovništva koje je u razdoblju nakon 1995. godine useljeno na taj prostor, najvećim dijelom iz Bosne i Hercegovine.

Ove tri zajednice funkcioniraju kao zatvorene sku-pine, međusobno minimalno komuniciraju i među njima postoji visok stupanj nepovjerenja. Načelo razmjerne zastupljenosti u predstavničkom tijelu i zastupljenosti manjine u tijelu koje obavlja izvršne poslove, trebalo bi da budu branom pokušajima uspostavljanja »vestminsterijalnog modela« većinske demokracije, u kojoj sve poluge vlasti pripadaju ono-me tko ima većinu. Iz političke teorije poznato je da u homogenim zajednicama, u kojima se politička podjela ne izjednačava s nacionalnom, vjerskom, socijalnom ili klasnom podjelom, većinska demo-kracija funkcionira efikasno i vodi jačanju političkog centra, a u sredinama u kojima su političke podjele istovjetne društvenima (socijalnima, nacionalnima, religijskim) većinsko načelo dovodi do političke ra-dikalizacije i disfunkcionalnosti društva.

Unatoč tome što ustavni poredak insistira na ostvarivanju konsocijacijskog tipa uređenja zajed-nice, lokalne političke elite nastoje zaobići to načelo i uspostaviti većinski princip uspostavljanja lokalnih i regionalnih tijela koja obavljaju izvršne poslove (uvjetno, lokalnih vlasti).

Kao i načelo zastupljenosti u izvršnoj vlasti, jed-nako je važno i načelo preuzimanja odgovornosti, ali i sudjelovanja u obavljanju javnih poslova na

113

područjima na kojima takve nacionalne zajedni-ce žive. Upravo je zato bitno ostvarivanje načela članka 22, stavka 3, Ustavnoga zakona koji kaže: »Pripadnicima nacionalnih manjina osigurava se zastupljenost u tijelima uprave jedinica samou-prave sukladno odredbama posebnog zakona kojim se uređuje lokalna i područna (regionalna) samouprava i sukladno stečenim pravima«. Preu-zimanje odgovornosti za razvoj zajednice, i to su-djelovanjem u administrativnom aparatu lokalne i regionalne samouprave, ali i u javnim službama te javnim poduzećima, čiji je osnivač lokalna samou-prava, osigurava da se sve zajednice, koje žive na području lokalne samouprave, osjećaju ravnopra-vnima i uključenima u socijalne procese.

Realni odnosi na terenu, međutim, mimo volje zakonodavca zanemaruju ove vrijednosti. Sustav lokalne samouprave u Hrvatskoj počeo se stvarati 1993. godine, a nakon 1995. postepeno je usposta-vljen na cijelom državnom teritoriju.

U Podunavlju, koje je u Hrvatsku mirno reintegri-rano procesom započetim Erdutskim sporazumom iz 1995. godine, sustav lokalne samouprave, ali i javnih službi, kojih je osnivač lokalna i regionalna samou-prava, provodio se na bitno drukčiji način nego u ostalim područjima od posebnoga državnog intere-sa. Procesom, koji je tekao od Erdutskoga sporazuma, preko Izjave o zapošljavanju, što ju je predstavnik hrvatske vlade potpisao 16. prosinca 1996. godine, do Pisma Vlade Republike Hrvatske o dovršenju mir-ne reintegracije područja pod prijelaznom upravom, Republika Hrvatska uspostavila je integrirani sustav

114

koji je obuhvatio i do tada prognaničku upravnu strukturu hrvatske nacionalne zajednice i upravnu strukturu, koja je bila uspostavljena na okupiranom području. Unatoč posvemašnoj getoizaciji srpske na-cionalne zajednice, ona u Podunavlju i u Zapadnoj Slavoniji nije socijalno isključena, a rudimentarni elementi konsocijacijskoga upravljanja zajednicom uspostavljaju se već u ranim fazama post-»mirno-reintegracijskoga« procesa. Tabela 3. zorno pokazuje razliku u položaju srpske manjinske zajednice gle-de zapošljavanja u upravi i javnim službama u Po-dunavlju u odnosu na ostale regije od posebnoga državnog interesa.

Regije

Banija-Kordun 41.995 57,5 9.339 22.2 34,4 1.651 48 2,9 Lika 7.222 50,7 2.633 22.2 33,8 1.381 58 4,2 Dalmacija 37.557 52,7 4.981 13,3 37,7 1.314 57 4,3 Zap. Slavonija 35.566 73,1 4.878 13,7 57,7 0,000 00 000 Ist. Slavonija 66.486 73,5 20.444 30,8 51,6 1.368 362 26,5 Ukupno 188.826 63,4 42.275 22,4 43,9 5.714 525 9,2

%2001

.

Inde

ks

Srbi

N

Srbi

%

Inde

ks u

odno

suna

199

1.U

kupn

o za

posle

nih

Srbi

Stanovništvo Zaposlenost

Tablica 4. Udio srpske manjine u stanovništvu i zapo-slenosti u javnim službama

Disproporciju sudjelovanja srpske manjine u javnim službama i u općoj populaciji zorno prikazuje slika, koja pokazuje i razliku statusa srpske manjinske zajednice u Podunavlju u odnosu na druga područja od posebnog državnog interesa.

115

Udio srpske manjine u stanovništvu i u zaposlemosti u javnom sekktoru

Legenda:Regije: 1. Banija-Kordun 2. Lika 3. Dalmacija 4. Zapadna Slavonija 5. Istočna Slavonija 6. Ukupno

Zaključak

Slika:

Regije

Koncept suživota kao paralelnog života više zatvorenih skupina u istoj, pluralnoj lokalnoj zajednici, pri čemu među tim skupinama ne postoji niti međusobno povjerenje, niti svijest o neodrživosti sustava ako se interesi jedne od zaje-dnica potiskuju na račun druge, odnosno drugih, pokazao se posve neefikasnim. Cijeli pojas Hrvatske isključen je iz plodova društvenoga razvoja, a zbog takva stanja Hrvatska ne funkcionira kao homogen politički sustav. Istovremeno, ovo se pitanje ne postavlja kao ključno razvojno pitanje

116

države, pri čemu ga izbjegavaju i politička vodstva stranaka nacionalnoga značenja, i politička vodstva manjinskih or-ganizacija, prije svega srpske nacionalne političke stranke koja srpsku manjinsku zajednicu predstavlja u Saboru.

Bez ozbiljne rasprave o uspostavljanju konsocijacijskog načina upravljanja takvim zajednicama, pri čemu bi se rea-firmirala povijesna tradicija bratstva i jedinstva i obnovila svijest o suodgovornosti svih zajednica za društveni razvoj, nemoguće je prevladati ovaj problem, a evidentno je kako on još uvijek nije na dnevnom redu rasprava o društvenom razvoju i odnosima u Republici Hrvatskoj.

117

Tomislav Badovinac

Završna riječ na znanstvnom skupu Dozvolite mi da pokušam sažeti ova izlaganja s

nekoliko najznačajnijih obilježja bratstva, jedinstva i suživota.

Bratstvo i jedinstvo je osnova zajedničkog življenja raznih nacija, vjera, raznih nivoa obrazovanja i kul-turoloških razlika, ne samo u istoj geopoličkoj zajed-nici, a suživot je pretežno tolerantnost prema susjedi-ma. Dakle, bratstvo i jedinstvo je međuljudski odnos i civilizacijska potreba, a suživot je nužnost danih povijesnih okolnosti.

U tome je razlika između bratstva i jedinstva i suživota, premda su im iste polazne postavke i osnove. Bratstvo i jedinstvo se podcjenjuje pa i ismijava, kažu da je to komunistička parola proizašla iz političkih, ideoloških i drugih zabluda i interesa, premda ono nema takvu potku, već ljudsku i civilizacijsku.

Suživot ne treba podcjenjivati premda on ne može zamijeniti suštinu bratstva i jedinstva, jer polazi s osno-va činjenice da su susjedi prinuđeni na suživot, a ne nužno i ljudski odnos među ljudima, što je izvorno polazište i bitan sadržaj bratstva i jedinstva.

Osnovni smisao bratstva i jedinstva je ljudski odnos - čovječnost, bez obzira na naciju, vjeru, rasu, boju

118

kože, političku, ideološku i druge opredijeljenosti.Zaključit ću s uvjerenjem: Ponajprije i ponajviše

mladi ljudi mogu reafirmirati ideje bratstva, jedinstva i zajedništva, ideje koje uobličuju zajedničke i posebne interese svih naroda i ideje koje su utemeljene u Po-velji Ujedinjenih naroda i čine sustav suvremenih civi-lizacijskih i ljudskih vrednota. Samo mladi ljudi mogli bi, usvajajući te ideje, ostvarivati uspješan napredak, nadvisiti probleme iz najnovije prošlosti, pobijediti ideologiju i praksu nacional-šovinizma gordo i osmi-sleno se uključiti u Europsku uniju i uspješno se boriti za ljudsko dostojanstvo u tokovima globalizacije.

Uvjeren sam da nije malo čestitih, umnih i ozbiljnih ljudi koji i danas i ovdje ističu i bore se za humane vrijednosti bratstva i jedinstva među ljudima i naro-dima. A još sam više uvjeren da će takvih ljudi biti sve više i ubuduće. Jer svi smo jedan rod, ljudski rod čovječnog čovjeka.

119

120

IzdavačSAVEZ DRUŠTAVA »JOSIP BROZ TITO« HRVATSKE

Znanstveno vijećePavla Hatza 16, Zagreb

Za izdavačaTomislav Badovinac

UrednikTomislav Badovinac

LektorAntun Zibar

KorekturaSavan Tomašević

Slika na koricamaEdo Murtić

Graf. urednikZvonko Petrinjak

TisakTiskara »Brankograf« Odranska 18, Zagreb

ISBN 978-953-99595-1-5

Copyright © Tomislav Badovinac, 2007