Zoran Arsović

TRAG ĐAVOLJIH KOPITA

Biblioteka SRPSKI PREGLED

SERIJA FILOSOFIJAKNJIGA 2

UrednikZoran Arsović

Knjigu preporučujuZoran Kostić

Ranko Popović

ПРЕГЛЕД

Zoran Arsović

TRAG ĐAVOLJIH KOPITA

Banjaluka, 2017. godine

5

TRAG ĐAVOLJIH KOPITA

***Od svih ideala što ih nasljeđujemo iz prošlosti, od

svih mogućih snova o budućnosti ne samo da smo daleko, već kao da stupamo na neku drugu obalu, prelazimo u sasvim „drugi rod“. Gdje su nas to zavitlale manične utopije modernosti? Na koja „mora“ izbacile?

Ko ili šta je en arche – na početku i u početku (tih procesa), ko ili šta je „prvi koji nešto čini“? Ko je arhont (glavar) ovoga svijeta? „Nešto“ (ili neko) na početku (i početkom, proizvodeći početke) omotava, okreće ka poretku dubine da bi ga poništilo i zamijenilo šarmom površine..., uvelo u zamku pojave. Čudan neki prostor ... – ...strasti neke čudne za skretanjem. Majstorija da se sve unizi samo jednim potezom. Banalnost ne razotkrivati, a sve što nije banalno banalizovati! Zavodljiv prostor!

6

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

Organizuje osuđujući na tišinu i beznačajnost. Na incognito. Zavodljiva logika... I silna... Sve što se zbiva plaši se njene riječi. Zbog nje i Nebo sad trune na desnima Zemlje. Možda se to pakao oblači u rosu!

Pa, gdje smo mi? „Šta znači to: svijet? Ko me prevarom navukao u cjelinu i tu ostavio.“1

Striktno govoreći, ova pitanja ne mogu biti razumna, jer koji bi to razum nad njima imao nadležnost? Ali to ne znači da nisu za mišljenje, jer bez njih ne bi bila moguća orijentacija. Što opet ne znači da su nužna. Da se može živjeti i bez orijentacije, mi smo ponajbolji svjedoci. Kao takvi, možda i već neka vrsta odgovora: ono što se događa neka je čudna zavedenost, majstorsko brisanje orijentacije i svake potrebe za njom. Orijentacija je nemoguća, valja se privikavati na delirij! Tvrdi to i naređuje nešto što više nema nikakvog iskustva orijentacije. Prilično sumanuto, čak zlokobno.

Obično se kaže da je čovjek dezorijentisan u situaciji kada ne zna gdje se nalazi, i kada zbog toga ne zna kako da sa mjesta na kojem se zatekao dođe tamo gdje treba da bude. Krize orijentacije, pokazuje H. Libe, imaju strukturu krize pravca, a ne strukturu krize cilja. Na primjer, upućeni smo u korištenje sredstava naše civilizacije i po pravilu dobro ih upotrebljavamo. Dezorijentacija nastaje onda kada korištenje sredstava postaje sasvim besmisleno, a besmisleno je kada problemi izazvani korištenjem rastu brže nego sposobnosti za njihovo rješavanje (kada više ne

1 S. Kierkegaard; Die Wiederholung, Düsseldorf, 1955, str. 70.

7

znamo da li će biti moguće da se katastrofe koje predviđamo otklone prije nego dosegnu tačku sa koje nema povratka). Dakle, dezorijentacija je potpuna u situaciji kada ne znamo da li ćemo znati šta treba da znamo da bi se mogli nositi sa onim što nas već sada, na sve više načina, pritiska i muči.2 A savršenom postaje onda kada se pobriše (izmakne) svaka mogućnost čovjekovog stajanja u istini.

Otud bi se moglo reći: jedino mi imamo tu „privilegiju“ da budemo i potpuno i savršeno dezorijentisani. Danas svako zna da „čovječanstvo“ (ako takav super-subjekt uopšte postoji) ne zna kuda ide, ali i dalje nastavlja svojim putem kao da ga se to ne tiče. Nema se više kuda – ali... kakve veze to ima sa mnom?

„Shvatate li vi šta to znači kada nemate kuda?“ – mogao bi Marmeladov pitati sve nas, i smjesta kao Raskoljnikovu odgovoriti: „Ne, vi to ne shvatate!“ (jer naprosto se vidi – na vama, po vama).

Moderni čovjek, koji se dugo prsio svojom sposobnošću za istinu (putem vlastitih razumskih proračuna), danas virtuozno demonstrira da uopšte nije shvatao, a kamoli razumijevao bilo šta od svog položaja. Sa istinama koje mu ne donose korist više i ne umije da „stoji“. A to je uvijek bila savršena prilika za laž da se uvuče i napokon zacari. Što znači: ne samo da se ponudi kao životna tema, već i osnov preživljavanja. Laž kao uslov bez kojeg se ne može! „Ako je laž tako potrebna za život ništa manje nije potrebno i to da ljudi misle da ta laž i nije

2 Vidjeti: H. Libe; Religija posle prosvetiteljstva, Beograd, 2012, str. 56.

8

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

laž, nego istina.“3 Potrebno je laž obući u istinu i staviti je na njeno mjesto. Uspostavlja se „carstvo laži“. Ili, poredak jedne moći kao diferenciranog skupa moći koji organizuje sve i upravlja svime. U nečemu i kroz nešto ostvaruje se „čista djelatnost vladanja bez oslona u biću“.4 Kako god to nešto zvali (istorija, po-stav, dispozitiv) riječ je o istom: neka spoljna moć interiorizuje se u sisteme vjerovanja i osjećanja...; neko ili nešto se upisuje, dodjeljuje, kao kob.

Onda je „malo reći“, a pri tom i sasvim naivno, mi živimo u laži! Mnogo je bliže istini: učinak smo laži. Laž nas izvodi (u oblik), za ruku vodi. Laž kao otac! I svaki put (obavezno) s ocem na jutrenja. No, ima li otac oca? Može li se o tome položiti račun u jednoj filozofiji? Smije li? Ovakva kakvom je postala, smjesta bi se ona raspukla!

Bolje je onda, jer je bezbolnije, govoriti o otuđenju. No, ko hoće riječ da zadrži mora znati: otuđivanje nije neka prolazna nepogoda, već pripada čovjeku, utemeljeno je u njegovom načinu bivanja. Čovjek postaje drugačiji od sebe samog. I ta drugačijost prirodnija mu je od vlastitog bića onako kako zapravo jeste. Vlastito biće nije nešto što se podrazumijeva, veli Patočka, već uvijek učinak (drugo primam u sebe, puštam ga da djela, relacija s njim uzvodi u čovjeka). U istom smislu, ali obrnutom pravcu, i otuđivanje je takođe učinak, neko olakšanje, ali ne prirodna lakoća, „već takođe posledica izvesnog čina“5 (u kojem čovjek

3 L. Šestov; Dostojevski i Niče, Beograd, 1979, str. 207. 4 Đ. Agamben; Dispozitiv i drugi eseji, Novi Sad, 2012, str. 70. 5 J. Patočka; Izbor iz filozofskih spisa, Novi Sad, 2013, str. 153.

9

samo učestvuje, i to na način naredbe).6 Inverzija, stvorena da obmane svačiji vid! Uvijek vodi istom rezultatu: ono što nije odnosi prevagu nad onim što jeste. Ono što nije postavlja se kao ono što jeste. I važi kao jeste. Pa ono što jeste postaje znak (ili izraz) „poremećenog stanja“, bezakonja – ή ἀνομία, koje se upravo falsifikovanjem istine želi namjestiti za jedino stvarno (i jedino moguće).

Pa nije li onda ta ἀνομία kao bezakonje, bez-rednost, u stvari ἀνομία κατ ἐξοχήν – ne tek jedno od bezakonja, već bezakonje koje u sebi nosi samo načelo nezakonitosti, ono zbog čega se sva druga bezakonja tako nazivaju?7

Drugačije: da li je otuđenje krivica i prokletstvo čovjeka ili „forma suda nad čovjekom“ (jer sudiće se po djelima tvojim)?8 Zaista, da li je naš slučaj stvar greške, one psihološke, ili neke mnogo temeljnije?

***

6 Čovjek učestvuje u sabiranju onog raspolaganja (Stellen) koje njime raspolaže, odnosno od čovjeka zahtjeva razotkrivanje stvarnosti na način naredbe (Bestellen). 7 Vidjeti: P. Florenski; Stub i tvrđava istine, Beograd, 1997, str. 124. 8 Vidjeti: M. Epštejn; Vera i lik, Novi Sad, 1998, str. 31.

10

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

Oko ovih pitanja pletem tekst, gradim priču... Ali sve što se tu skupi, oko toga sabere – odbojnost je sâma. Pa zašto onda pokušavam? Koja me to vražja štucavica spopada? Jer kud s odbojnim, šta ono može da ponudi?

Pa jedino „to što odbija“. U njega polažem sva nadanja.9 Znam, o ovome je najbolje ništa ne govoriti. Nikad nije valjalo pred svijet bacati njegovu lažnost. Jer ko bi znao ima li ona i plemenitu namjenu? Svjesni da sanjamo, nastavljamo sanjati, svjesni da lažemo, nastavljamo lagati – drugačije ne može. Poći nekim drugim putem, izbiti na neku drugu stranu – ne.. to zaista nema nikakvih izgleda.

No ipak idem na „drugu stranu“, bezizglednu, da vidim je li ovo zaista po ustavu Istine. Sa punom sviješću da vremenom sam zgažen i odbačen, plivam uzvodno. Pružam otpor, bez pitanja gdje to vodi. Katakad, oči za-tvorim... i kao da snivam... govorim. Drugog izbora ne-mam, tačnije, neću ga sebi dopustiti, jer ne mogu dovijeka lagati. Snove uzimam za ozbiljno, držeći se one Senekine: Somnium narrare vigilantis est – „snove priča samo onaj

9 Odbojno je izgurano, obesmiljšeno, da li i dovoljno mišljeno? Jesmo li sigurni da je ono danas obesnaženo zaista i bez snage? O kakvoj snazi uopšte može biti riječi u ova „mlohava vremena“? Treba li se usuditi pa misliti „odbijanje“ – njegovu snagu? Možda je ona isključivo u nedostatku snage suočenja? Ono što odbijanje nudi „siloviti je pokret žestokog iznenađenja, koje izaziva metež i ne ostavlja duh na miru; neka vrstu smelog preokreta, jedna dinamika u skladu sa svetom, umesto mrtvih izolovanih ideja, upornih problema jedne strepnje koja nije htela da vidi...“ (Ž. Bataj; Prokleti deo. Ogled iz opšte ekonomije, Novi Sad, 1995, str. 8.)

11

koji se probudio“. A jesam li se uopšte drmnuo iz drijeme-ža, i ko me razdrmao, ko uopšte dopušta da kažem ono malo što mogu o ovom našem zlu, o tome ne umijem va-ljano ništa reći. Ali ipak, govoriću. Pokušaću sebi opričati ono što me zajedno s vama spopada i trese kao groznica. Grozničavo ću govoriti, od sada za sutra, ako tog sutra ima, ako ga uopšte može biti.

„Drugačije ne mogu“ – što ne znači da sam siguran u pogledu vlastitih izbora. Ima neke čari, nerazumljive onom ko ne iskusi. Nije prolazna prćija, prkošenje, niti samozadovoljni inat, već duboka pogođenost i potresenost iskustvom filozofije; nagnuće i podešavanje života onome što traži, daje, ali i uzima. A koliko je tu samo nerazumijevanja, „preokrenutih ili izgubljenih značenja, reinterpretacija, čak i besmislica (do kojih dolazi kad koegzistiraju tradicija, prevod i egzegeza)“10, ali ipak kao da postoji neka jezgra, u vremenima vazda trajuća, bez koje ne bi mogli prepoznati čudnovatost ovog fenomena – njegovu čudesnu trajnost tokom cijele istorije ljudske misli. Neki čudan prostor – „bez oslona na prostor“; neko čudno mjesto – bez sigurnosti svih mjesta... Ni tamo ni ovdje, a i tamo i ovdje. Između. Na granici. Na raskršću. Raskršća Neba i Zemlje... nisu li oduvijek rađala filozofiju? A filozofa donosila kao „prosjaka“ na tom mjestu, sa tog mjesta – prosjaka po pozivu, po žeđi duše od koje se razrasta?

10 P. Ado; Pohvala antičkoj filozofiji, Loznica, 2016, str. 24.

12

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

Prosjak... nije li on „miomiris raskršća“?11 Dok ovo govorim (i ovako se zanosim) zaličim sebi

na ubicu. Isuviše lako prihvatam ono za šta sam vjerovao da ću prezrivo odbacivati. I kako elegantno to pravdam – uvijek jednim „za sebe“, jednim „htjeti da se bude iznad svega“ (Levinas). Činjenica da je stvarnost sve užasnija sili me da se bavim samo aspektima i njihovom anatomijom. Seciram „trulo tijelo“. Uvijek bježim. Uigravam se u „majmunskom teatru asocijacija“. Još ako za to kapne neki bod, puna šaka brade! Užas koji jeste ne mislim. Šta onda mislim ako to ne mislim?

Ali kako ga i misliti? Ostati u strahu, izložitti mu se! Nije li lakše uspavati se u vjeri da nekim znajućim skokom iz svijeta možemo dokučiti sebe same?

Ne... filozofija zasigurno nije htjela biti ovo što je postala, a filozof ovaj i ovakav čovjek koji dobrovoljno pluta maticom bez bilo kakvog odupiranja. S ravnom dušom, ravnajući i Nebo kroz ravnice svijeta odapet u Ništa, gradi idile u strahotnome. Laska vlastitim mislima. Na temelju interpretacija sebi se čini uvijek bogatijim od onog što interpretira. A zna, dobro zna, lažov je i sve podešava da mu bude udobno. Pa onda „srce cijepa na komadiće kao da je od somota“ (E. Kaneti). Zaboravlja. Uči se ublažavanju - vještini da razum razdvaja od osjećanja. Tako

11 Sokrat je sasvim nalik Erosu: bos i siromašan, uvijek tumara putevima, siromašan znanjem a preobilan dušom – tom prosjakinjom po pozivu. Sva znanja koja ima ništavna su uzeta za sebe, nešto su samo ako u njih nakapa ono onostrano, cijelo i iskonsko. „Moguće je da je milost stvorila prosjaštvo..., socijalna nepravda stvara slučajne prosjake, prosjake bez zvanja, koji su samo propali siromasi“ (E. Sioran; Suze i sveci, Novi Sad, 1996, str. 31).

13

i nastaje ova splačina od života. Razum je značenjska forma lišena života, a osjeti (tjelesna egzistencija) uživanje života lišeno smisla. Uobraženi intelektualac i „vulgarni mali klovn“ koji ismijava svaku ideju o tvorbi smisla – u jednom. To smo mi. Naša kultura. I naše države.12

No „nešto“ uvijek dođe, ušunja se kao glas odmetnika u noći da razdire: svešteniče znakova, tvoj život uskoro će biti završen! Šta si u njemu vidio? Za šta mario? Jesi li išta obavio, osim što si se(be) zamlaćivao (a i druge)? Širio dosadu na prstima. Sav si od struktura, ali da li si rođen geometrijski ili te je vrijeme dograbilo i utisnulo u krute forme iz kojih se ne može uteći?13 Zar više ne poznaješ veliku tajnu svog poziva, tajnu „velikog puta“ čije otvaranje uvijek miriše na žrtvu? Ne..., sveštenik ne čuje, sobom je sve zaglušio. Eto ga sad gdje s ushitom vrišti: uspio sam, i ime svoje sam pobjedio! Napokon, postao niko. Je li to podvig slobode? Pa, za kojeg đavola sam se onda oslobađao? S kojim đavolom tikve sadio?

Ovako mrmljajući, iz svoje promašenosti, naginjem na tu stranu..., poput onih zalutalih u stoljeću... koje još samo podsmijeh sačekuje.

***

12 Pokažite jednu koja ne kombinuje „egzaltiranu i pretencioznu javnu retoriku sa besmislenim protokom materije zvanom potrošački kapitalizam – ulog prvog je pružiti legitimaciju drugom“ (T. Eagleton; O zlu, Zagreb, 2011, str. 84-85). 13 Vidjeti: E. Kaneti; Srce koje kuca na daljinu, Beograd, 1982, str. 114.

14

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

Ovo što govorim (a posebno kako govorim) svidjeti se neće mnogima, ali zašto se mora misliti i govoriti da bi se nekom ugodilo?

Znam, znanje će zviždati. I neka zviždi. Uostalom, možda jedino ono čemu znanje zviždi danas ima nekog izgleda za život?14

Graditi „svoju priču“ o onom što se zbiva nikako ne znači isključivo „po svom“ misliti i govoriti. Strogo filozofski gledano – imati svoju riječ, svoje mišljenje, pouzdati se u vlastite prosjaje – naivnost je par excellence. Lijepo je nekad rečeno: propast možda i nije u tome da imamo crnu dušu, već da se predajemo svojim jasnoćama. Nisu to htjeli slušati ovi moderni zmajevi jasnosti i kreposti koji se po pravilu guše u bjesnilu. Sebe zovu ljudima od struke. Zaranjaju u more knjiga da bi na scenu izašli uvijek blistavi, frkćući gordi kao da su Posejdonu uspjeli ukrasti trozubac.

Pričama odmah spočitavaju da su u praznom hodu. Uostalom, to im se odvajkada prigovara. Jer kako je rečeno: „ne misli se punih usta“. Misao je precizna, jasna, logos juri na stvari bez lexisa (viška riječi). Tačno je, ali samo ako je i ono o čemu misli takvo da na njemu može sebe oštriti. Ali kad nije, zar jasnoća i oštrina neće završiti u praznom

14 Koji zvižde neka se obavijeste: orkestracija znanja već duže vrijeme odvija se u sumnjivim okolnostima – „njegova pobjednička zavjera upinje se svim silama negirati da horizont onoga što se slavi, nad čijim preživljavanjem se likuje, nije nikad bio tako mračan, istovremeno ugrožen i prijeteći“ (Ž. Derida; Marskove sablasti, Nikšić, 2004, str. 33)

15

hodu, a da to i ne primjete? Uostalom, filozofija je, kao što to jezgrovito pokazuje Platon, uvijek umirala na rukama vlastite odbrane po svaku cijenu.

Šta jasnost traži tamo gdje stvari nisu jasne, niti mogu biti? I mnogo važnije: šta jeste jasnost s obzirom na čovjeka? Da li je jasnost o onom što jeste uopšte u našem domenu? Ili smo u nju bačeni i to na način lutalica, prosjaka?

Pa čemu onda objašnjenja neobjašnjivome? Mi smo skupili mnogo, ali zar nismo među njima sluđeni, u pogledu bitnog opljačkani? Zar ona i ne pljačkaju, otimaju i premještaju bitnosti? Što mi se više objašnjava, osjećam da mi je jedino stalo do onoga što nadvladava gradivo i na šta se objašnjenja čak i ne osvću. Zato i pričam. Idem na nepojmljivo (jer samo to orijentiše). Znam, sa ovom se riječju nije igrati, posebno u jednoj filozofiji. Ali ne uvodi se ona zarad igre, već krajnje ozbiljnosti: nepojmljivo ne treba razumijeti, kako kaže Hajdeger, „kao neki zamršeni sumrak i rasplinutu zbrku već kao očiglednu među i zastiranje“. Uostalom, nepojmljivom ide „onaj koji vidi, a ne smušenjak i onaj koji od iracionalnog pravi princip, mjesto za pribježište.“ 15 Ko razumije narav racionalnog, ono sâmo dovešće ga do granice. A kad granicom zatrudni, mišljenje i rodi.16

15 M. Hajdeger; Šelingova rasprava o bivstvu čovekove slobode, Beograd, 2016, str. 165. 16 Vidjeti: G. Sauter; Was Heiβt Nach Sinn Fragen?, München, 1982, str.. 17.

16

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

Nepojmljivo u sebi uvijek nosi i zapis tajnovitog. Znanje s njim ne izlazi na kraj. Ne može. Ali i zašto bi, kad mu ono ništa ne duguje? U tajnovitom nikad nije bilo shvatanja, tu se uči stajati!

Učiti se ophođenju s tajnom – eto onog najozbiljnijeg zbog kojeg se oduvijek pričaju priče. Nikako voditi prema tajni i kroz tajnu – za smrtnika takvo nešto nije. Koji pak požele (a požele mnogi), đavolji su obrtnici. U tajnovitom nema tajnosti o kojoj snuje naivna svijest – naime, ne postoje neke drugima nevidljive brave koje otključavaju samo upućenici u tajnu, naprotiv, čitave sobe su tu, uvijek otvorene i dostupne, ali drugi u njih ili još nisu stupili, ili naprosto ne žele da stupe.17 Frapantno, fr. frappant – upada u oči, čini jak dojam, začudi, može i da zadivi... Smjesta, tajnovito je. Bez tajnovitog i nema filozofije (jer ni istine nema).18 Ona je vjernost tajni, jer vjernost je istini. Krik vjernosti. Krik kao konstitutiv ljudskog.

Kao vjeran Platonov đak, toj vjernosti i priču „okrećem“, tačnije, njome je odmotavam, ali tako da je svo vrijeme namotavam oko jednog platonovskog „mjesta“ na kojem je tako jasno otisnut lik filozofije i precizno ocrtana njena zadaća da riječ neprolazno sama navire na usta. „Vjeriti se sa filozofijom“, „vjenčati se s njom“ kako bi se obučilo u „čudesnom stražerenju“ jer samo ta obuka kadra

17 Vidjeti: T. A. Szlezák; Čitati Platona, Zagreb, 2000, str. 42. 18 Time se ne želi reći da istina ima okultni karakter, već samo to da ulazak u nju, to neprekidno dinamičko djelo prilaženja i učestvovanja, ne može da se ograniči na opipljive simbole.

17

je odvesti konačnom cilju – identifikacija neprijatelja. Ako to izostane, i filozofija izostaje. Povlači se. Čini se da je ima, ali zapravo nije. Nešto drugo vitla njome. Uzima je neki đavo.

Ne kaže se ovim da zadaće filozofije nisu brojne već samo to da granaju iz ovog prioritetnog zadatka. Ali zar nas nisu učili: „zadatak“ filozofije je nešto bez kraja? Kaže se uvijek, ili gotovo uvijek: „beskrajne su njene zadaće“! Kako sad ovu beskrajnost pomiriti sa platonovskim konačnim zadatkom?

Nikako. Ne treba ništa miriti, već samo valjano čitati. Zadatak filozofije je bez kraja, ali samo pod uslovom da na „ovom mjestu“ i sa „ovog mjesta“ uvijek iznova započinje. U tom smislu ona je nešto najponovljivije, ono što se stalno mora ponavljati, ponavljanje sâmo, jer „ugroženost“ je ogromna i neprestana, a neprijatelj poput lernejske Hidre (kćerke Tifona i Ehidne) – posiječeš li mu glavu, dvije nove će izrasti!

Ubijeđen sam, da je živ, Platon bi danas u namjeri da saopšti ključno svoje filozofije morao postati „esejista“, kao što je svojevrsan „ispad u esej“ suđen svakom onom koji je na tragu njegova mišljenja. No, valja znati esej nije, kao što se to voli smatrati u jednom uvijek krivom akademskom tonu, neki deficit, „pleodaje za obzirnost zbog manjkavih snaga“, već, čuvajući doslovnost onog essai, znači pokušaj, ogled. Barem je Platon pokazao, ima stvari gdje je „pokušati“ najviše što se može, a „ogledanje“ s nečim što izaziva i očigledno premašuje (sve moje

18

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

kapacitete i snage) znak teorijske časti i hrabrosti. Ne zaboravljamo ono što je Sokrat vazda isticao: uvijek ima nečega što je bolje od sâme filozofije. Nerijetko su iskustva i na osnovu njih jednostavna sagledanja i opričavanja ubjedljivija od bilo kakve argumentacije. Nekad su po-željne i „tvrđe istine“, „sirovije misli“, naravno ne kao krajnji odgovori, već kao sredstva „putem kojih“ bi se izvršila deboklada ustaljenih mantranja o stvarnosti u kojima izgleda da je sve odavno apsolvirano. Za njih je uistinu potreban ničeanski „čekić“ – da udari na jednu zlokobnu „delikatnost koja se dodvorava razularenju“ i uzima dah odgovornosti, na jednu ljenost koja za sebe ne prestaje vjerovati da je subverzivna. Ovakva potreba ne traži ekspertizu već priču. Pitanja udaraju dok se ne čuje „čuveni mukli ton koji govori o naduvenoj utrobi“ i tad staju: glas uzima (razglašava se) „ono što bi željelo da ostane u tajnosti“. Priča. Oni koji imaju uho iza ušiju – slušaju.19 Potom i sâmi opričavaju.

Ovdje i sada nešto drevno posjećuje, hoće da se oblikuje u jednom jeziku, u jednoj misli, koji su mu posve strani. Kako odoljeti iskušenju, a da se ne urbanizuje ta provincija, da se ne razvedri jedna muka i ne naseli jedna osama? Može li se barem na neko vrijeme apstinirati od sjaja sopstvenih očiju i dopustiti da neka druga i drugačija svjetlost dođe, makar i sasvim zaslijepila? Strpiti se, pa ne zaskakati drugo, pustiti ga da uđe – povući se(be) u

19 F. Niče; Sumrak idola. Ili kako se filozofira čekićem, Novi Sad, 1999, str. 6.

19

stranu i primiti gosta! Uistinu, zar ne postoje „neke stvari“, „konstelacije“, čak i „materije“, koje po sebi tendiraju da se razviju, koje su spontano spremne izaći na vidjelo i prema nekom svome taktu (pre)dati se razumijevanju?

Nikako na čistac s ovim pitanjima! I nikad. Šta bih s njima, ne znam, ali znam da bez njih ne mogu. Kao da srce svaki put udara u glavu da bi opomenulo. Ko zna, možda još samo njegovi otkucaji podsjećaju da je bilo nekad jedno vrijeme. I da u tom nekad i ovo sad može ustitrati... Začas zaigra neki zbijen smisao... Srce poskoči... Otkucaji gube fiziološki i smjesta dobijaju metafizički smisao. „Srce otrkiva vrijeme, srce koje osjeća i misli. Onaj koji ga nema ne zna da vrijeme postoji, zato bez problema živi u vremenu.“20 Samo manija, neko ludilo srca vadi iz vremena. A srce ludi samo onda kad mu je vrijeme skučeno, skvrčeno i malo; kad osjeća da ton vremena nije njegov ton, kad je kadenca vremena osjetno varljiva. Paradoksalno, ali da se srce „ne vadi iz vremena“, u njega nikad ne bi nakapao „osjećaj za vrijeme“. Pa može li se uistinu počinjati, a pri tom ne govoriti ono što leži na srcu?

Ponekad mi se učini da bih želio da se ovdje sve pogasi, da više ničega nema, ali njegovo užasno održava me budnim. Tjera da kao u bunilu sričem stara imena. Moj glas zove drugi da u njemu odzvoni. Kao da trči za onim što ga je uvijek već pronašlo. Ako nešto od istine i prispije, sigurno neće biti prijatno za reći. Pošto razbija ujednačenost prešutno prihvaćenih, „bogobojaznih“ laži,

20 Vijdeti: E. Sioran; Suze i sveci, Novi Sad, 1996, str. 101.

20

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

jednu naročitu „vjeru“ bez koje bi današnji „visokorazvije-ni“ život bio nepodnošljiv, sadržavaće veliku dozu optužbi na račun vlastitog života.

Samo na tren oslušnite imena koja sebi dajemo (visokorazvijeni, visokokulturni, napredni): očigledno, tu nema više nikakvog napora pojma, samo izrazi neke zbunjenosti, iznurenosti. Šta god da kažemo, čime god obilježimo sebe i ono što nam se zbiva, samo je još jedan u nizu udaraca prutom po vodi. U sveopštoj malaksalosti i jezik se oduzima. Riječ pada niže od laži. Đavolski neki zamah.

Eto zašto se izrazi, termini, koji su odavno stavljeni ad acta sami guraju u priču. I sve dok je tako, dobro je, još uvijek nije sporno, jer nečemu takvom i jeste mjesto u priči. Ali kad se izrazi želja, a možda već i neka vrsta zahtjeva, za filozofskom pričom, razbuktaće se spor. I nema tog boga koji bi njegov plam prigušio. Sudaraće se umovi, u ratnom zanosu, razdvajati putevi bez bilo kakve mogućnosti sretanja. Umjesto da se(be) vratimo na događaj filozofije, na izvore jednog „drevnog sporenja“ (koji niti je riješen, kao što izgleda, niti je beznačajan kao što se predstavlja),21 većina je voljna pustiti da događaj razjeda i dijeli, jer već odavno vjeruju da on i iskrsava samo na račun njihove ravnoteže i njihovog trajanja. U vjeru su nabjeđeniji što im je budućnost skučenija. Ne mogu im je

21 Filozofija se ne rađa netaknuta i naoružana spram drugih oblika iskustava, već kao uvijek kompromitovana, obremenjena problemima koji su kroz njih dozreli... (M. Ruggenini; Odsutni bog, Zagreb, 2005, str. 177).

21

uzeti, ali je ne mogu ni dijeliti, što znači, ni govor joj ne mogu podređivati.

Zahtjev za filozofskom pričom, odluka za nju, nisu slučajni niti su stvar voluntarizma – ono što se nameće kao tema učinilo je da drugačije ne mogu; ono nametljivo koje nije od juče, već dolazi, pristiže duž čitavog života, postepeno se artikuliše i razodijeva. I uvijek dođe baš kao priča - priča života.

U onom stepenu koliko je život moj, i priča će biti moja. Ono što je moje možda je samo mucanje, sve što to nije, ni od mene nije. Ni pjesnik ni filozof nisam. A opet, što reče Kaneti: „u meni mnogi ljudi ćute, teško i da ih sve poznajem. Ali njihovi ispadi čine me ponekad pjesnikom, a ponekad filozofom.“22 Stoga i uzimam riječ, pričam. S pravom ili ne – neka se sudi.

***

22 E. Kaneti; Srce koje kuca na daljinu, Beograd, 1982, str. 122.

22

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

Istiha (već duže vrijeme) oblikujem priču, priču o svijetu, jednu poetiku svijeta koja će se (čudno ili ne, ali svaki put odbojno) u krajnjem pokazati i kao priča o đavolu..., svojevrsna priča o svojevrsnom đavolu..., možda i traktat o đavolu. Znam, sve što je rečeno (i tek treba da se kaže) kao da ne umije odgovoriti ovako pompeznom naslovu lectio magistalis. No, ono što ovdje nudim samo je fragment jedne velike priče, nešto kao skica i rezime opsežnijeg napora koji je u toku, a za kojeg zaista ne znam ni kada ni kako će se smiriti.

Traktat... čudna riječ. Kad je izgovorim, jeza neka spopadne. Iz nje napadne. Jeza od dvoznačnosti – s jedne strane pokušaj da se ukaže na opasnost đavolskih manipulacija, a s druge i neka vrste nagodbe s njim.23 Zar pisati i govoriti o đavolu nije čin njegovog javnog izazivanja? Tu se odmah pomisli, veli de Ružmon, na jednu Kafkinu rečenicu: „najdjelotvornije đavolsko umijeće udvaranja sastoji se u tome da nas izazove na borbu. To je kao borba sa ženom koja završi u krevetu.“24

23 U ovoj situaciji jako nezgodna riječ. Lat. tractare znači obrađivanje, zanimanje sa nečim. U kolokvijalnom govoru označava spis ili raspravu po nekom pitanju. Riječ tractare u uskoj je vezi sa glagolom trahere što znači: vući, povlačiti, privoljeti, ali i zadržavati. Otud traktat nije bilo kakav spis već onaj protreptički, nagovarački. U njemu je uvijek skrivana i neka vrsta diktata. Prvobitno je značio letak (obično vjerske sadržine koji se rasturao u narod radi podizanja vjere i morala). Međutim, riječ tractare ima i svoje pravno značenje, gdje znači pogodba, nagodba na osnovu koje se sklapa sporazum. 24 D. de Ružmon; U zagrljaju Đavla, Gradac, 1991, str. 8.

23

Samo je naivnom ostavljeno da misli da pisanje može ostati nekažnjeno. Izgleda, u tu rabotu neki je đavo već posijao svoje sjeme. Pismo kao „đavolska stvar“..., dalo bi se o tome sa Platonom plodno misliti i raspravljati (mada smo spremniji bez predumišljaja na tu temu pisati vraški dobre spise). Đavo i umjetnost – kakva bi tek to tema bila. Tema nad temama. Umjetnost kao mjesto susreta božanskog i đavolskog – „burma na venčanju raja i pakla“.25

Pitahu jednom Satanu, veli J. Beme: zašto si izašao iz raja?, a on odgovara: „htio sam postati autor“. Treba li nešto ovome dodavati?

Biti autor, autoritet, autorizovati se u stvorenom, slaviti „djelo ruku svojih“, proslavljati sebe – tako moje a tako svjetski (uvijek đavolski)!26 Vreba on u svakom duhovnom radu, jer đavo je veoma duhovan. Duhovnost mu dođe kao ratno lukavstvo. „Stvaralački delirij“ njegova je magija. Opčiniti se svojom snagom. Sam sebe uzeti za uzor. Svojim dobrom udariti na neprijatelja, nasamariti ga. „Hladnom glavom“ izračunati: ako je đavo duhovan, onda odustati od duhovnosti, kao danas. Izbrišem duh i pobrisao sam đavola...

25 A. Žid; Predavanja o Dostojevskom, Novi Sad – Podgorica, 1994, str. 115. 26 Možda bi fukoovsko „nema autora, diskurs je autor“ trebalo okrenuti u „nema autora, đavo je autor“ – đavo kao anonimna moć, mreža, sistem (legion) moći, poseban režim prisvajanja autorstava, koji potvrđuje autorsko pravo, i zajedno s njim mogućnost gonjenja i kažnjavanja (Đ. Agamben; Profanacije, Beograd, 2010, str. 69).

24

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

Jesam đavola! Eto ga gdje trči da se upiše u svijet ovaj što dođe kao raskošni ples bez kraja i svrhe – jedna beskonačnost djelimičnih perspektiva, beskrajna zabava brojnih tačaka gledišta. Đavolje igralište. Ko đavola misli da nasamari, u sâmoj misli zapatio je njegov samar. „Šta radiš, druže?, pitahu Satanu: „Ništa, nudim im društvo koje njeguje individualizam!“ Kakav liberal! Hapsi te u misli da se oslobađaš! Hapšenje tokom (ili tokovima) slobode – izvanredno! Slobodni logor – ko ovdje vidi samo oksimoron, ne zna gdje živi.

I kako tom svjetskom magnatu (magnatu „svjetskosti“) umaći, iz kruga njegovih ponuda i potražnji izaći? Kako napustiti ovo vražje tržište?

Možda jedino oponašati Hrista, pa u iskušenju kao i on ponavljati „idi od mene Satano, jer pisano je: Gospodu Bogu svom klanjaj i njemu jedinom služi“ (Lk, 4, 1-11).

Ali ovaj jedva čeka takvo imitatio. Čak je nudi na kredit, bez kamata, jer niko kao on ne voli zaranjati u djelovanje milosti. I ko da mu zabrani prinošenje evharistije? Uostalom, Bog je upozoravao: svijet će ovaj odzvanjati satanskim litijem! Nema te apologetike (nekad, sad, bilo kad) koja bi spriječila čovjeka da ostane isti. Ne lezi vraže, uz pomoć nje lako se postaje još gori. Naprosto, neka mjesta su tamnija što se više služe svjetlošću (kao da njome zgusnu svoje tmine). Sjaj koji je stvoren da rasvijetli lako skrenu i tako svoj mrak čine još mračnijim. Takvo mjesto svakako je i duh od onog momenta kad postane ljudski – kad ostane sam. Tad svaki delirij u njega

25

dospijeva. Onda ustukne, ali samo da bi srdito graknuo na Boga: „dokle Ti, jedino Ti, da profitiraš nad tolikim znakovima pitanja? Zašto ne bih i Ja?“. I opojni mirisi ulaze. Srce će zaspati u skloništu sjenki, a đavo, neki đavo, uspavanke će pjevati...

Pisati, a izbjeći kob pisanja, nemoguća je rabota.27 No ipak postoji nada da se kob može preusmjeriti. Kažu (sluti već Platon, a sveti oci preuzimaju): ima jednog čudnog prostora u sâmoj srži slova – neka snaga koja zahtijeva da se ide prema duhu, a od čovjeka nije. Snaga imena. Ime kao vlasništvo stvari, energija. Jevreji govoriše: „božji jezik nema gramatiku, sastoji se od imena“. Zaista, trebalo je uvijek ići uz Kratila, nikad sa Hermogenom... Ali ne sačekaju li baš u imenu, u moći imenovanja, aveti i fantomi? Zar nismo svjedoci da određenja i značenja mogu dobiti i logoraške forme? Ko ovdje da se snađe? Razum preslab, a srce odveć nestalno.

27 Kažu, ista stvar je sa mišljenjem: kad jednom ustrepti, nazad više nema, cijelog života ono se žari, nikad sigurno, nikad nezamućena pogleda. Mnogi vele da je to najveća nesreća za čovjeka – „što više osjeća zla koja od toga dolaze, to ih više uvećava i svi napori da se iz toga otme samo guraju dublje u bezdan“. Iz prepiske sa izvjesnom gđom Anrijetom, vidno je da Ruso „vlastita filozofska djela smatra zlom u koje se upleo i čije posledice mora da trpi do kraja života“ (Ž. Starobinski; Od boljke i lek. Kritika i opravdanje pritvornosti u veku prosvećenosti, Novi Sad, 2014, str. 230-235). Jedini način da nešto popravi jeste da piše nove stvari. Za vijek prosvećenosti samo od boljke dolazi i lijek. Možda stoga još uvijek zlo liječimo zlim?

26

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

Jedino što ostaje s Kjerkegorom je ponavljati: „Čuj, ako bi za to bila potrebna telesna snaga, molio bih Boga da mi je udeli, ali ako to nije slučaj, moliću Boga... da mi udeli duhovnu snagu kako bih raspršio svu umišljenost koja tobože želi shvatiti, da bi bila raspršena ili srušena u neznanje, tamo gdje se sâm nalazim – u molitvi.“28

***

28 S. Kjerkegor; Dve rasprave, Beograd, 2000, str. 35.

27

Za druge ne znam, ali, osjećam, raspašću se ako ne počnem sebi iznova tumačiti svijet i ispočetka razmatrati sopstveni slučaj, ali u nekom drugom i sasvim drugačijem ključu od onog kojeg nudi „oficijelno naučno mišljenje“, jer očigledno je, ono iscrpljuje i svijet i čovjeka u svijetu. Tu se vene, ne razrasta. Vjerovanje da se „naučno mišljenje“ napokon domoglo istinskog shvatanja svijeta u sebi nosi nešto duboko zavjereničko. Nikako odmah shvatljivo. Nije od juče. Dolazi izdaleka. Plete kao mreža. U naučnom sad ujedinjuje i znanstveno i filozofsko – ali uvijek po svome. Nekad je naučno značilo isto koliko i filozofsko – znanje koje ide na posljednje i prve osnove, znanje načela. Takvo znanstveno puno je i jedro. Da bi i danas naučnim postalo mora proći drastičnu kuru mršavljenja, koja nije samo pražnjenje, već korijenito okretanje punine: nešto je naučno ne samo pod uslovom da je od prethodne punoće dovoljno daleko, već i sasvim suprotno – zasnovano u svojstvenom i bivstvenom i sastavljeno prema njegovim mjerilima. I sad neko novo naučno, usidreno u onom najbližem i prisnom, mjeri svako znanstveno i filozofsko (prije da ih ništi).29 Ono što ni u kom smislu nije načinjeno od strane

29 Od nacizma preko komunizma do liberalizma na sceni su tzv. sekularne „ideologije – zvijeri“ kojima je stalo jedino do toga da sačuvaju privilegovanu sliku svijeta. Za sebe tvrde da su nauka ili rezultat emancipovane nauke; veličaju samo ono što same podrazumijevaju pod naukom, i tako prisvajaju status utvrđenog, politički obaveznog učenja (vidjeti: K. D. Bracher; Zeit der Ideologien, Stuttgart, 1982).

28

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

filozofije (i nikad putem nje) počinje da je određuje.30 Ono što se izgrađivalo na protivljenju religiji sad svoju religiju stvara... i dalje protiv svakog vjeroispovijedanja. Neko svoje carstvo. Prilično ludo! No, upravo to ludo vaspostavilo se u teoriju stvarnog (gradi kulturu u kojoj se naučno upotrebljava kao magijska formula).31 Sa isto tako suludom ambicijom da postane apsolutno.

Čudna neka snaga. I silina. Putem zabluda zaposjesti misli i osjećanja - „oduzeti im dobar dio tajne života i cjelokupnu tajnu smrti“.32 Da li to nešto ili neko stalno dolazi (vraća se) da plagira stvarnost i postojanje...; da utvrdi neki proces „izvrtanja osnove“? I sve tako od postanja. Neka sila isisava svijet i čovjeka – ništi, svodeći ih na svoje regule. Nema tu više razlike između suze i ka-mena. Srce postaje stijena, dok kamen niz obraze teče. Krv i zemlja samo su „vražja klizališta“... Što vrišti za životom, urla protiv Boga! Mora! Po diktatu. Bez diktata, diktature, kako bi ga bilo!

To što propisuje, a sebe zove „naučnim mišljenjem“, samo je formalizovan figmentum praznine (tako stare da joj godine izborojati ne možeš) u kojoj uopšte ne vlada

30 Uvriježeno smatranje da je model naučnog mišljenja proizišao iz filozofije naprosto je izmišljotina. Njega obilježava sasvim drugačija logika nego je to logika filozofskog mišljenja. Naučni tip mišljenja tek kasnije se stilizovao u filozofiju (po nekom đavolu stvorio filozofiju koja siše krv vlastitoj ideji). 31 Vidjeti: H. Libe; Religija posle prosvetiteljstva, Beograd, 2012, str. 31.32 Vidjeti: G. Kocijančič; Razbiće, Banja Luka, 2013, str. 203.

29

iskustvo, već njegova odsutnost. Nešto prazno, sablasno prazno, ali mobilizuje. Čudovište praznine – kao surogat Boga. Poziva na razloge i evidentnosti, a ispod ruke pro-tura serije vjerovanja. Gradi svoju crkvu, ima svoje kate-hizise, sveštenike – instalira se u mudrost prodajući čak i neku vrstu smirenosti, jednu falsa humilitas, smirenost očajnika. Možda, konačnost i zaokruženost bolesti od koje teško da ima spasa. Nigdje vrata!

„Nije mi dobro“, govorio je Vitgenštajn, „ali ne što me muči moja svinjarija, nego... unutar svinjarije.“33 Kao da naše svinjarije zahtijevaju jednu temeljniju, izvorniju, nešto kao svinjariju u osnovi. Đavo bi ga znao.

„A, šta te muči? – pita Otelo Jaga – „Ništa, ali ipak ne znam šta!“ Jagov odgovor, iako neodređen, začuđujuće je precizan, pogađa sam nerv naših života.34

Znam, uvijek ima neke ljepote u tome da se do mile volje bude izgubljen u jednom svijetu u kojem se ionako nikud ne može. Pomiriti se sa tom činjenicom danas je izgleda jedini napor mišljenja. Eto gdje skončava mnogo hvaljena moderna hiperbolička i radikalna sumnja. Ne bi li onda bilo bolje „upotrijebiti ne manje radikalno i hiperboličko čuđenje. Jedanput u svom životu osmotriti ono što bi moglo biti zauvijek.“35 Umjesto ustaljenih počinjanja početi od posljednje svrhe! Danas bi to bilo kao sebe pitati:

33 A. Janik / S. Toulmin; Wittgensteins Wien, München, 1984, str. 31634 T. Eagleton; O zlu, Zagreb, 2011, str. 35-36.35 F. Hadjadj; Raj na vratima. Ogled o radosti koja uznemiruje, Zagreb, 2015, str. 13.

30

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

šta mi se nudi kad mi ne preostaje ništa? Tu ostati i ne bježati..., može samo onaj koji je razumio šta znači da više nema kuda! Ne traži čvrsto tlo, radije ga izmiče. Svjestan je pada. Takvo stanje nije samo očaj i beznađe, već uvijek i prilika za uzlet. Ne govori se ovo da sebe tješimo, nego samo da „umremo sa nešto malo više otvorenim ustima“.36

Pod svjetlom ovog i ovakvog čuđenja možda se i postojeće „legende“ o svijetu i čovjeku, koje neumorno ispredaju naučni diskursi, u sebi razmaknu, i zatraže da iznova budu opričane – ovaj put riječima koje ne žele zaboravljati jezik u kojem same sebe čuju da govore. Onda i nadođu termini, koji, premda naučno nepodobni, izgledaju pogodni da iskažu osjećaj jedne „poremećenosti“, čak „nakaznosti“, što se sama od sebe odvija u svjetskom procesu (jer „stvari“ čine razumljivijim, uvijek po mjeri mogućnosti i bez iznevjerevanja).37

Osjećaj izopačenosti svijeta i nas u svijetu nije odjednom, već traje, dolazi u nasljedstvo, obraća se i kao takav varira – od straha i drhtanja pred blizinom ugroženosti, sa bogato iscrtanim predjelima čovjekovog pada, do perverznog užitka u svemu tome, čak i manijakalne želje aktivnog učestvovanja. Pretvoriti svijet u ne-svijet, inteligenciju u bezumnost, dobro učiniti bezbojnim i

36 Ibid, str. 9.37 Uostalom, nikad mi neće biti jasno zašto baš termini poput otetosti, đavola, na usta mišljenja navlače podrugljiv osmjeh u većoj mjeri nego npr. sintagme „čista nauka“, „nadolazeća demokratija“, „vladavina prava“.

31

beskrvnim valjda da bi zlo poprimilo očaravajuću blistavost. Zanimljivo zlo i pomalo priprosto dobro... – mora da je demonsko u tome...;38 nešto „užasno“ u jezgru stva-ri, u srcu ljudi. Baca unazad, tjerajući uvijek naprijed. Neki ritam užasa. Smrzava. Odavno je zaledio Hore, Dike, Eunomiju, cvijetnu Eirenu, i hrišćanskoga Boga sa lakoćom otpisao. Zaglušivao je jedino ono što bijaše kadro „ljudima smrtnim na usjeve paziti“. A bez njega, govoreno je: propašće sve, i to osuđeno na sebe, u uza-jamnom davljenju, u laži i silnom samozavaravanju.39 Naočigled propada, baš onako kako je i govoreno.

Onda, moram reći, svima reći jednu riječ, jedinu (ne znam ni da li je moja) i to odmah – kao da od nje zavisi sve ostalo, čak i ono što zovu sudbina. Meni je puna i zvučna, mada ne znam hoće će li takva biti i kad je drugom kažem. Može li njemu sve reći onako „u jednoj riječi“? Otud neko oklijevanje i nesumnjiva neodlučnost. Je li prilična prilici, odgovara li okruženju, pripada li prostoru javne riječi? Ali, na stranu s tim, moram je reći, možda sam je već i rekao

38 Vidjeti: E. Petersdorf; Dämonien, Hexen, Spiritisten, Wiesbaden, 1960. Šta tek reći o iznalascima duha vremena, avangardnim strujanjima, oko kojih se zbiraju filozofi i umjetnici, utrkujući se da ih krste „zvučnim“ imena: crna romantika psihoze, fatalna mimeza svijeta sa kojim nije moguć ni nervni ni semantički konsenzus, hermeneutika pakla? Jesu li to „demonske arije“... ili još uvijek neko ljudsko mišljenje (pod uslovom da i to „ljudsko“ nije već jedna demonska arija)?39 Vidjeti: A. Šarčević; Predgovor u: P. Sloterdijk, Mislilac na pozornici, Sarajevo, 1990, str. 60-61.

32

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

– otmica. Ali ne bilo koja otmica, puka krađa, već upravo airô – „otetost“, „uzetost“, omotanost nekom silom.40

Osjećam, nešto me otima od mene i ne dâ da budem. I ne samo mene, već sve oko mene. Sve živo i mrtvo oteto je – u stanju „evharijstiskog Narcisa“, zagrcnuto sobom. Oteto od svoga jeste i u stanju manijačke negacije. Više i ne znam šta je šta: je li živo mrtvo, a mrtvo živo? Što bijaše životno gasi se, mrtvo ustaje da živi. Armija mrtvih, jedna armija uzetih, oduzetih, stavljena u pogon uzimanja! Svi od reda „uključeni“, ali samo kao isključeni, izvlašteni, izmeteni (iz svog jeste). „Izmet svijeta“ – anawim, ali okrenuto Pavlovo anawim – kao rukavica izvrnuto. U njemu i dalje zvoni leimma (ili hebrejsko še‘ar, šerit, u Septuaginti kataleimma, hypoleimma)41 – izabranost, ali pjeva sasvim drugu pjesmu, drugačiju. Nije to ono anawim na kojem će se graditi Božje carstvo (ostatak spasen po milosti), niti je njegovo leimma – pozvanost od milosti, već je anawim – izmeteno, ponijeto (oteto) i postavljeno da se spasava isključivo od milosti.

Neki đavo mora da je tu. Uostalom, on je uvijek tu. I čačka. U Tu vršlja, na tom Tu radi. Njegov je plastičar (tu-plastičar). Okreće, izvrće, podešava po svome. Cilj je jedan: Tu zatrti trag „onog što je uvijek Tu“, razoriti ga, pa preorati i ponovo graditi. Jednom, a tako punom, riječju – oteti.

40 Glagol airô uzet je iz Markovog jevanđelja, no, ono što je tu jezgrovito i plastično oslikano, filozofski po prvi put razrađuje Platon.41 Vidjeti: G. Agamben; Vrijeme što ostaje. Komentar uz Poslanicu Rimljanima, Zagreb, 2010, str. 57

33

Otmicom „onog što je uvijek Tu“ nastaje ovdašnjost. Istim načinom, uz pomoć istih tehnika, đavo uvijek nosi i otima.

Način ne samo da ogolijeva karakter otmice, već je u njemu zbijen i sav njen smisao. Jedno je opisati ga, izdvojiti mu „osnovne crte“ (jer toliko upečatljivih slika ima), a nešto sasvim drugo ući u klinč s onim što otima (hvatati se u koštac). Ali jedno bez drugog ne ide: nema borbe bez identifikacije (i obrnuto). Sa načinom valja oprezno postupati, postepeno ga odmotavati, pažljivo čitati, ne hitati, jer mnogo toga tu može da postidi, ali i razvedri; defiluje čitav niz slabosti zbog kojih najradije ne bismo uopšte razbijali glavu, ali i neka snaga koja napuhuje. Uvijek govori nešto što je u tolikoj mjeri dio nas da uopšte ne znamo ni kako ga primamo. Prema njemu osjećamo i potajnu nježnost, jer donosilo je to i zadovoljstva, brojne bliskosti i divljenja drugih. No, ukoliko se način postavi u drugačijem kontekstu, okrene, kao sad, ka nekom đavolu – smjesta istrgne iz atmosfere sopstvenog života i taj isti zavitla na stranu, stranu opasnog, poremećenog, nakaradnoga. Ne razaznajem sve odmah, ali prestravim se od onog što počinje da izbija poput nasumičnih bljeskova: airô je svugdje, nema mjesta na kojem đavo ne može da se ukotvi i jednim airô podvede pod sebe (prevede). Onda... Đavo – je naš svijet! Đavo, to sam Ja, Ti, svi mi..., svi do jednoga!

Kako ovo uopšte reći, a da se smjesta ne presvuče ironijskim tonom, ili ublaži nečim laskavim? Tu i jeste neki đavo. Uvijek podešava da nama bude udobno. A zarad udobnosti u stanju smo neodoljivo da se lažemo, sami

34

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

da izrađujmo pečate pometenosti, otetosti, te postanemo nevidljivi kidnaperi sebe samih! Đavo to već namjesti. Uvijek i za-uvijek jednim airô.

A ono duboko je, tako duboko da mu dna nećeš naći, ma koliko hodio. To ne znači da ne treba nikako hoditi, uči još Platon, stavljajući cijelu filozofiju u napor da se airô vidi, upozna, da se u njega uđe, zapravo uđe i razotkrije njegov način. Razotkriti način već je uda-riti na neprijatelja. Istu zadaću preuzimaju i Jevanđelja, u mednosti jednog sasvim drugačijeg iskustva svijeta i života. U tim pričama airô je naprosto živopisano. Ne samo oslikano (dočarano) već u egzistencijalnom de-jstvu pokazano. Opisi jaki i sugestivni, ali i začuđujuće jednostavni. Pa ne bi bilo zgoreg još jednom proći ovim tragovima, naći ih i ponovo ispisati, ali ovaj put vlastitim životom. Kad tu čovjek ne bi uzmicao, uvijek bi se radilo, kako kaže Bultman, o „izvršenju vlastitog života, s onu stranu naučne ravnodušnosti i objektivnosti nepristras-nog posmatrača.“42 „Slikovitost“ je prodornija od pojma svaki put kad je kadra lišavati komfora i prostodušnosti koji zbog svoje privlačnosti iskrivljuju vid.

Riječ je bila posijana, ali smjesta dođe Satana i uze, odnese (airô) Riječ u njih posijanu. (Mk, 4.,15.). Satana Riječ ne može da sruši, stoga „dođe i uze je“. Smisao airô nije poništiti, već oholo prisvojiti (Satana uze), sobom zaposjesti (Satana dođe!). U tome jeste „tajna otmice”

42 R. Bultman; Geschichte und Eschatologie, Tübingen, 1979, str. 15.

35

(za sva vremena) – nije ona grubo orobljavanje, već fino premazivanje, brisanje zarad ponovnog pisanja, jedno per-fidno ali moćno zavođenje. Uvijek je neko tvorenje, ali ne i stvaranje. Đavo ne stvara, već krivi stvoreno, krivo-tvori. Krivo-tvorenje predstavlja kao popravljanje stvaranja (kao i svaka sila dana, sila ovdašnjosti). Po definiciji đavo je revolucionar.

Od njega istače novo μορφή svijeta i novo μορφή čovjeka. Morphe ne označava tek lik, izvanjsku formu, već najprije kov (Hajdeger to dobro čuje u ovoj grčkoj riječi):43 μορφή kao proizvod kovanja, pojava koja proizilazi iz oblikovanja (neke djelatne sile). Za ilustraciju značenja riječi μορφή neka posluži jedno mjesto iz Homera: Eurijal grdi Odiseja da ne izgleda kao muškarac vičan bitkama, na šta mu ovaj odgovara: jedan muškarac je izgledom (εἰδος) neugledan, no ipak bog njegovim riječima daje lik (μορφή) te na njega gledaju s ushićenjem. Dakle, lik (dobar lik) rezultat je sile božjeg oblikovanja, bog podaruje riječima ljupkost (στέφει – doslovno, ovjenačava ih), pa je i cijela pojava čovjeka takva da ulijeva radost. U istom smislu, a u suprotnom pravcu, kao neka negativna promisao, sila otimanja (airô) oblikuje svoj svijet i svog čovjeka.44

43 Vijdeti: H. Vetter; Texta in contextibus, Zagreb, 2005, str. 58. 44 Otud otmica ne ukazuje samo na odustvo nečega, već i na realno prisustvo. Izvor prisustva nejasan je, teško spoznatljiv, možda i nikako spoznatljiv. Ali valja ga misliti – kako se i sama otmica ne bi pobrisala u bezbroj hipotetičkih odeždi koje danas oblači.

36

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

Umijeće otmice đavo mora dovesti do savršenstva – učiniti sve da se sjeme ne zakorijeni, da se zrno gorušice brzo zamijeni krupnom i jasno vidljivo jabukom, da prirodni ritam njegova rastenja ne bude poštovan. Nikako se ne smije pustiti da radi prema onom poređenju koje nalazimo u Markovom jevanđelju, u kojem je kraljevstvo upoređeno sa zrnom koje raste posve samo Božjom milošću, a da čovjek ni sam ne zna kako (Mk. 4, 26-29). Đavo hoće posvemašnju kontrolu nad rastom zrna. Uvijek..., u svakom dijelu..., na svakom mjestu. Unutra i izvan. Lokalno i globalno. Nekad, kao i sad, želi Tu po svome. Svoje carstvo. I građane tog carstva, svoje vjerno građanstvo. Zaklinjaće mu se životom potrbuške, a njuškom na koritu klicati Osana.

Zar onda u airô i kroz airô pred nas ne iskače Sfingina zagonetka dramatičnije i užasnije nego što je pred Edipom nekoć iskakala: zagonetka o mrtvom čovjeku, mrtvom ali na životu, zagonetka kakva još nikad nije postavljena? Možda i najzagonetnija zagonetka? Odgonetati je znači samo jedno: misliti otmicu, čitati airô – ući u ponorne dubine jedne začuđujuće greške? Zašto ne i grijeha! Listati novi početak, načelo koje vlada i naređuje, gledati arhonta, ići na nekog đavola!

***

37

Uostalom, zar filozofirati u jednom posebnom smislu nije oduvijek značilo upravo to – ići na nekog đavola? Neprijatelj se uvukao prije svake pažnje, prije svake odbrane. I već radi. Dejstven je. Udara na ono što jeste (istinu), da ga okrene, pod svoje uzme (stavi pod svoju komandu). Istinu malaksava obmanom i tako razboljeva. Ne dopušta biti, osim po njegovom. Da nema tog iskustva (iskustva otetosti), da nije osjećaja negriženosti i oboljelosti, svih Tantalovih muka zemnog postojanja, zar bi filozofija počinjala? Ne..., da se neki đavo nije već upisao, ne bi ni ona sebe ispisivala. Filozofija ne smije ni po koju cijenu bježati od onog kako stvari stoje, mora ući u ono neukrašeno svijeta i čovjeka. Ali baš tu dvostruka dna peku: najprije mora priznati da je neki đavo došao po svoje, postavio stvari da tako i tako stoje, i onda hrabro krenuti na njega, jer ono kako stvari stoje nije ono kako one zapravo jesu. Platon je izričit: „biti filozof znači boriti se za ono što jeste“ (Država, 490a), „što zapravo jeste“ (οὐσία ὀντος οὑσα, Fedar, 247c) – a ne ostajati „pri onim mno-gim pojedinim stvarima za koje se samo pomišlja da jesu“ (Država 490b). Boriti se za istinu znači ne ostajati pri onom što đavo posije kao istinu – privid.45 Idući na neprijatelja,

45 „Filozofija je trajna borba duhovne mjere protiv onog bezmjernog... Jedino ova borba izručuje ljepotama duha“, bez nje čovjek doduše može, baš kao ovaj današnji, da maše nekom slobodom koja ni sama ne zna zna šta bi započela..., jer „bljutava i dosadna za sobom povlači napuštanje svih ideala, životnu tromost, zamorenost, gađenje“ (E. Fink; Zur Krisenlage des modernen Menschen, Würzburg, 1989, str. 169).

38

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

svojom voljom „ulazeći u posvemašnju rđavost“ (Zakoni, 646b), filozofija ide protiv duha obmane, onog duha koji sebe naređuje za početak i glavara svih počinjanja (što je uvijek duh vremena).

Đavolje tetovaže koje nosi ispod plećki nesporne su i beskrajno značajne, ali nisu odlučne. Osjećaj ponesenosti nekim đavolom, otetosti, na podlozi je jednog drugog i sasvim drugačijeg osjećanja (drugačijeg airô). Potopljena u tugu ovog ovdje i sada, survana u bol Zemlje, filozofija vodi svjetlosti i radosti Neba (barem u svom početku); od onog što ovdje hvata i malaksava ka onom slućenom što puni i izbavlja; od iskvarenosti i a-nomije ka uređenosti i nomo-su (iz nepravde pravdi u pohode); od onog haotičnog ka onom što je kosmos; od onog kakon ka agathon; od bolesti ka iscjeljenju. Ukoliko nije taj i takav put (od nekog đavola ka onom iskonskom, božanskom) čemu uopšte?

Ako zaista hoće računati na neku životnu važnost, filozofija (nekad kao i sad) mora biti neprestano i svojevrsno ekballei – naganjanje duha obmane, obmanjivača, zlo-duha, neprijatelja; stalno hvatanje u koštac sa onim što u njoj samoj, izvan nje, hoće da je dovrši, neka rabota sa zlom silom, hrabrost da se ona čačne – da se čačne neki đavo.

Namjerno govorim neki..., ne tačno određena figura đavola (u dugoj tradiciji opažanja zla), ali uvijek ono nešto koje ukazuje na manje više istu stvarnost. Uostalom, đavo ne bi bio đavo ukoliko bi se mogao redukovati samo na jednu figuru. Stoga, ima smisla govoriti o „đavolovom

39

mističnom tijelu“, kojem su figure samo dijelovi.46 Da li đavo postoji? – nisam siguran. Ako postoji, šta je ili ko? – još manje. Ali uvjeren sam da postoji zlo i njegova otjelotvorenja, bez obzira koja im imena davali. Prema tome, postoji uvijek neki đavo.

Uobičajena ironična ili podrugljiva reakcija ovdje je neumjesna i potpuno nerazborita. Prije da je izraz „lažnog suvereniteta i djeluje kao neka vrsta kulturne revolucije, jer odbacuje one stvari sa kojima ne zna šta da radi i za koje nikad nije imala razumijevanja, tako da zbog toga nema ni pristupa sopstvenoj duhovnoj i filozofskoj prošlosti.“47 Neupitno smatranje da tradicijom prenijeta vjera u đavola ugrožava naš realistički odnos prema stvarnosti ne samo da je netačna, već sasvim sumanuta. Naprotiv, postoji dobar razlog za pretpostavku da je onaj koji vjeruje u postojanje đavola manje sklon stvaranju iluzija o svijetu u kome živimo (naročito iluzija vezanih za obećanja tog svijeta), od svakog pravovjernog realiste.48 Ako ništa, on barem vidi ono što varvarske horde u svom pozivanju na znanje ne žele da vide (jer bi sebe ukinule): ova je stvarnost (ovdašnjost) moguća samo u onoj mjeri u kojoj dokida princip realnog. Iz nje pozivati na realnost već je služiti nekog đavola – u njegovoj simulaciji se odomaćiti i nastavljati simulirati.

46 Dž. B. Rasel; Mit o đavolu, Beograd, 1982, str. 198.47 Vidjeti: H. Libe; Religija posle prosvetiteljstva, Beograd, 2012, str. 223. 48 Vidjeti: H. Haag; Teufelsglaube, Tübingen, 1974, str. 65.

40

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

Pravo govoreći, đavo jeste varka, obmana, ali tako životna, da ako bih je kao mrlju htio isprati s ruku prije bih ruke istrošio. Jeste, đavo je i μυθος, ali ovdje mythos valja uzeti u čisto etimološkom značenju riječi gdje glas najprije uzima ono μυο što izvorno znači zatvarati, zatvarati se, zatvoriti svoje oči. Nije to zatvaranje očiju pred zbiljnošću kako bi se ona iskusila drukčije, već pokušaj da se ono umom viđeno (nešto kao umno suštastvo) ne prikazuje prema nalogu i dekretu prirodnog gledanja (tako se poštuje zbiljnost umnih entiteta). Zatvaranje očiju istovremeno upućuje i na neku drugu vrstu iskustva (npr. iskustva slušanja u kojem nam svijet biva nepredmetno dat, pa i zrenja suština). Ponekad je zatvaranje jedini način da se ono što se ne pokazuje, ono transcendentno, iskusi u nutrini, tj. onkraj svega ovostranoga (te da se na temelju ovoga doživljaja dobije nit vodilja koja egzistenciju izvodi na put u njenom izvršenju i time je ujedno čini smislenom).49

Onda bi „neki đavo“ možda elegantnije, ali i vjerodostojnije, ispričao roman o savremenosti i nama

49 Tentatio očiju i Augustinova kritika slikovnoga pamćenja mogla bi biti jedan od najboljih primjera za to da se samo sa zatvaranjem očiju, tj. putem destrukcije predočavajućega mišljenja, može vidjeti ono nepredočivo i ono što se ne može svesti na ono imanentno, a da se ne mora vidjeti. Tako bi se u tom smislu moglo reći da ono μυο ne znači jedno sebe-zatvaranje, nego upravo jedno sebe-otvaranje za ono nevidljivo i nepredočivo (vidjeti; J. Oslić; Mit i kerigma. Pitanje demitologizacije k sebi dolazećeg uma, u: BS, 74/2004, str. 710).

41

samima nego svi romanopisci današnjice; možda bi predočio sliku svijeta bogatije i visprenije nego svi naučnici, jer ponudio bi brojna „fakta“ o kojima više i ne postoji nikakva podrobna svijest.50 Zaista, ko se danas pokušava orijentisati u ovoj stvari najprije mora priznati: takav čin zavisiće isključivo od onih znanja koje polazeći od prosvjetiteljskih pretpostavki nismo u stanju da steknemo, dakle od znanja koje smo po nekom đavolu odavno izgurali (sve ono što je naučno prosvećen razum odbacio kao iluziju vraća se kao uslov življenja lišenog iluzije). Otud stara imena, zajedno sa pričama koje se oko njih predu i figurama koje obrazuju, sigurnije vode od ovovremenih očiglednosti i analiza razuma – jer „prenose milenijsko iskustvo spram kojeg naše individualne ili tek lokalno logičke dedukcije izgledaju smione i privremene, fragmentarne i površne.“51

Naša je sadašnjost prekrivena hijeroglifima starih priča i starih početaka, koji ako se osavremene postaju itekako govorljivi (osavremeniti nije sebi primjeriti, već dati riječ drugom i drugačijem). Ne samo to, mnogi od tih hijeroglifa i mitskih ostataka, figura i obrazaca, pružaju mogućnost savremenosti da se kroz njih ponovo iščita, istumači u jednom drugačijem ključu, da se preko njih vidi kao u ogledalu (kao drugo sebe same) Nije tajna da baš takvo ogledanje Zapad načelno izbjegava. I kao da ga

50 Vidjeti: F. Sontag; The God of Evil. An Argument from the Existence of the Devil, New York, 1970. 51 D. de Ružmon; U zagrljaju Đavla, Gradac, 1991, str. 16.

42

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

to izbjegavanje i konstituiše. Nalik je onim starijim koji se gledaju u ogledalo: uočava odmah jedno visavis..., a suviše dobro ga se poznaje; bore, pukotine, zbrčkano lice i ..., glava se okreće. Ne-gledati je lakše, a ne-vidjeti bolje, barem za neko vrijeme. No ko može biti siguran da je u tom vremenu bolje zapravo i dobro?

Pa preuzeti zadaću i krenuti danas „na nekog đavola“ ne mora smjesta (i isključivo) da znači trk za klasičnim dokazima o postajanju đavola (ili, ne daj bože, apologiju njegovog postojanja). Može to biti i pokušaj da se on iščita iz naših savremenih mučnina. Kapitalnih. Samo zbog blizine, đavo se čini tako dalekim.52 U onom što se zbiva dosta je njegove mirođije. Čak previše da bi se o tome ćutalo (posebno u jednoj filozofiji). Onda, ukazati na njegovu zbiljnost u ovom svijetu ne znači uvećati strah, već ponuditi mu istinski predmet – zastrašiti na valjan način.53

Što kaže Jovan Zlatousti: „Niko ne uživa govoreći vam o đavolu, ali nauk za koji mi je on povod vama je na najveću korist”. U čemu bi se ta korist za nas ogledala? Grijeh duha protiv Duha neoprostiv je! Razmišljati o njegovoj naravi razmišljati je onome što nas ugrožava u temelju.

***

52 Ako je Plesner u pravu, pa fenomenologija jeste metod „otkrivanja onoga što nam je zbog svoje blizine zapravo udaljeno“ (H. Plessner; Diesseits der Utopie, Köln, 1966, str. 143), onda bi imalo smisla zagovorati i jednu fenomenologiju đavola. 53 D. de Ružmon; U zagrljaju Đavla, Gradac, 1991, str. 16

43

Mišljenje koje sebi uobražava da „može na đavola”, i pri tom je sigurno u vlastite snage, nije li đavolski dobro mišljenje? Preteška je to aritmetika za čovjeka. Đavo nije ni skučeni ekspert, niti brbljivi ideolog savremenih glo-balnih plićaka, pa da mu se mogu sve prevare prebrojati i sortirati. Zato „moći na đavola“ valja okrenuti i postaviti u pravom (već najavljenom) filozofskom značenju (bitno platonovskom) – to „moći“ u jednom mišljenju najprije se odnosi na „moći uočiti“, prepoznati neprijatelja, pogoditi ga u trenutku kad on iznutra pogađa. Mišljenje razvijati tako da se neprijatelj otkrije u vlastitim redovima, da se učini vidnim na zadatku. Identifikacija, kao zadaća, u svim vremenima i za svo vrijeme jeste borba, neprestana borba – ἀγωνία (agonija). Živjeti, nije li to za filozofiju „boriti se sa životom koji prolazi za život koji ostaje“? Zar ona nije „borba za život“? Nije li i sâm život (barem iz naše per-spektive) uvijek borba za život? Ali i protiv života? Filozof u krajnjem (kao i hrišćanin) mora pokazati svoju dušu, dušu filozofa (hrišćanina) – onu koja je kroz sopstvenu agoniju filozofije (hrišćanstva) to postala.54

Borba pretpostavlja svijest o postojanju neprijatelja – neke sile koja djeluje oko nas, u nama. Nije ona samo odrična oznaka zla, već potvrdna sila. Odrediti je, razaznati, nije jednostavno – ne provaljuje samo u misao i volju čovjeka, već, sve su prilike, u prirodi djeluje ontološki: „njene duhovne i fizičke razmjere nisu razdvojene,

54 Vidjeti: M. de Unamuno; Agonija hrišćanstva, Beograd, 2000, str. 12.

44

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

naprotiv nerazdvojivo dejstvuju u uzajmnoj saradnji.“55 Mreže su to, oduvijek. Legioni.

Identifikacija jeste ključna, ali beskrajno teška, na momente i nemoguća, no ako se neprijatelj ne sputa, sve je uzalud, oslobođenja nema. Platon je jasan: zato i treba filozofija. S druge strane, sâm Hrist jeste uništenje neprijatelja i spasenje pravednika koji su od vjekova pod njegovom vlašću.

A kako neprijatelja sputati, svezati, ako čovjek budno ne motri na sebe, ako se ne obučava u čudesnom stražarenju? No šta je značilo to stražariti, paziti na sebe, šta je, barem doskora, značilo jedno προσοχή (prosochè)? U različitim izvedbama uvijek i samo paziti na dar koji dobijamo od Boga, a ne na ono što je oko nas, što je naše i što posjedujemo. To se može jedino živeći na određen način. Pažljiv, budan čovjek trebalo bi da je svjestan ne samo onog što čini, nego i onog što jeste – što nije drugo do biti svjestan svoga mjesta i do njega se uzvoditi.56 Uzvoditi se ka Drugom promašivši sebe!

Samo zahvaljući budnosti – prosochè i oprezu – eulabeia, može se računati na duševni mir – amermnia. Da li će se amermnia i zadobiti... niko nije mogao znati.57

55 Vidjeti: J. Romanidis; Praroditeljski greh, Novi Sad, 2001, str. 120-121. 56 „Ova samosvijest nije samo moralna svijest već i kosmička – onaj prosochè koji neprestano živi u božjoj prisutnosti u spominjanju božanskoga, radosno pristajući uz volju Univerzalnog uma i sve stvari videći samim božijim pogledom. Takav je filozofski stav par excellence. Takav je također i stav hrišćanskog filozofa“ (P. Hadot; Duhovne vježbe i antička filozofija, Zagreb, 2013, str. 64). 57 Vidjeti: P. Rabbow; Seelenführung. Methodik der Exerzitien in der Antike, München, 1954, str. 34-43.

45

Računica nije jasna. Ali nešto je ipak jasno: nigdje kao ovdje valja se čuvati sigurnosti znanja i silovitosti sa-opštavanja. Kako raste spoznaja to više raste i sposobnost da se teže pogriješi. Nije tolika laž ne govoriti istinu, koliko je to neprestano je govoriti a ne živjeti po njoj. Pametna i razborita riječ lako sklizne u najodvratnije naklapanje. S druge strane, silovitost saopštavanja zakriva da riječ koli-ko god bila ispravna može doći i sa nečistim dahom. Dok istinu veliča, dno joj ostaje satansko. Eh, koliko je samo ovakvih riječi, i kako slasno preplavljuju usta... Pogibeljna je visina oltara, ali i visina svake učiteljske stolice.

Nema duhovnosti a da nije mjesto susreta, borbe božanskog i đavolskog. „Lepota kakva strašna i užasna stvar – tu se đavo bori sa Bogom, a poprište je ljudsko srce!“ Dubina koja prolama iz riječi Ivana Karamazova posjednika nema. U borbi neko sklizne na jednu, drugi opet na drugu stranu.58

58 „Razlog zbog kojeg je Milton sa mukom pisao dok je slikao boga i anđele, razlog zbog kojeg je pisao sa lakoćom kad je slikao demone i pakao, leži u tome što je bio pravi pesnik, đavolov čovek, a da nije to ni znao“ (citirano iz A. Žid; Predavanja o Dostojevskom, Novi Sad - Podgorica, 1994, str. 115). Blejk je u pravu, ali samo djelimično: pravi pjesnik je svakako i Njegoš, no iz đavolje partije nije, mada je snažno vrbovan kao uostalom i Milton. Dostojevski i Niče ophrvani i razdirani istim problemima, i uvijek đavolom mamljeni, ne završavaju na istoj strani (ne učlanjuju se u istu partiju). Đavo nekog čvrsto privuče zemlji, preporučujući mu vlastitu snagu, dok je drugom, uprkos mukama koje mu priređuje, upravo on prilika za duboki trijumf Boga.

46

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

Kod Platona borba implicira uspinjanje, izvlačenje duše iz ovog ovdje, put naviše (ὁδὀς ἄνω) – ka principu svega, onom Jednom.59 Sve to on imenuje brigom o duši - τῆς ψυχῆς ἐπιμελεῑσϑαι. Briga za dušu briga je za cjelinu. Jednom riječju: filozofija.60 Ili, specifičan poziv na surovost. Biti surov ne prema drugima, već prema sebi. O sebi ne možemo ništa znati bez odnosa sa cjelinom. Nije filozofija, kao ni religija, nadležna za sve u životu (kako se to voli pokazivati), već isključivo za cjelinu. Nadležnost ne treba razumijevatiti kao neko raspolaganje, jer ne raspolaže se cjelinom nego se njoj daje na raspolaganje (drugačije se to zove i orijentacija).61 Onda je brinuti za dušu jednako kao 59 Ne kulminira samo odgoj kraljeva-filozofa u dijalektičkoj spoznaji ideje Dobra kao principa svega, već i relativno rani dijalozi Harmid i Lisija poznaju zamisao uspona koji se ne može prekinuti prije nego se dospije do nečeg prvog - ἀρχή“ (T. A. Szlezák; Čitati Platona, Zagreb, 2000, str. 59).60 Tako „oni koji su mudrosti željni shvataju da im filozofija uzima u zaštitu dušu... pa je onda blago opominje“ (Fedon, 83a).61 Filozofija i religija kao temeljne raspoloživosti za cijelo, duhovne prakse ili „tehnike“ orijentacije. Orijentacija proističe iz temeljnog iskustva konačnosti bića, iz iskustva kontingencije. Kontingencija je centralni pojam cjelokupne metafizičke tradicije. Filozofija i religija kao životne prakse imaju posla sa onom kontingencijom koju je nemoguće pretvoriti u smisao (za razliku od svakodnevnog „osmišjavanja slučajnosti“). Život nije sigurnost, kao ni njegov smisao. Ako je smisao nesiguran, to ne znači da je nemoguć. Valja ga tražiti, orijentisati se, što možemo samo imajući potpuno svijest o vlastitoj kontingenciji. Priznata kontingencija, uči filozofija, kao i religija, jeste i prevladana. Prevladanost ništa ne rješava, jer predočavanje kontingencije nema strukturu predočavanja

47

i brinuti o φρόνησις i ἀλήθεια. Uvijek ići na više (protiv sebe) ka izvoru određenja. Suludo je misliti da možemo sami sebe odrediti. Ima tu nečeg prestupničkog, smjesta navlači hybris.

Bez uspona nema ni identifikacije neprijatelja, jer nedostaje perspektiva. Uspon nije metafora već konkretno iskustvo (način života) koje pokazuje da identifikovati ne mora značiti prepoznavati u punoj izvjesnosti. Privučeno nekom drugom silom mišljenje, doživljavajući otetost, može nekako da „vidi i otkriva” neprijatelja iako ga ne može pojmiti. Za platonovski duh, kao uostalom i za duh jevanđelja, o shvatanju ovdje i ne može biti riječi, već nešto drugo dobija na važnosti: upravo, opit, lični eksperiment, provlačenje kroz tjesnace individuuma.

Kod Sv. Pavla moment borbe diže se na najviši mogući nivo: „jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovog mračnog svijeta, protiv duhova na nebesima“ (Ef. 6.12).

problema (za čije rješavanje treba pokrenuti neke snage). Priznanjem apsolutne zavisnosti mi ne mijenjamo stvarnost već sebe, svoj odnos prema njoj, a onda i prema sebi samima i ukupnim činjenicama života (H. Libe; Religija posle prosvetiteljstva, Beograd, 2012, str. 161, od istog autora vidjeti: Geschhitliche Identität und Kontigenz, u: Normen und Geschichte, Zürich, 1979).

48

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

Sv. Pavle govori nešto vrlo važno, razbija jedan uvriježeni stereotip: nije se boriti isključivo protiv puti, tijela, već protiv duha koji uzima tijelo.62

Drugačije od Platona, ali ne i sasvim antiplatonovski, kako se voli prikazivati, jer Platon, ako se valjano čita narav njegove sophrosyne (kao epithymion egkráteia) jasno pokazuje – samo neki duh može tijela učiti da se povijaju, samo on djeluje na misao stvarajući krive predstave, utiče na razbor, preusmjerava htijenja. Duh kao manipulator strasti i ugode, inžinjer puti! Tjelesnost može odvrtati do raskalašnog divljaštva, ali i zavrtati do uglađenog morala i građanske kreposti. Šta je od toga gore – đavo bi ga znao!

Otud se sa njim neće lako na kraj, ako će se uopšte... Jer kako „ovladati“ onim što „ovladava nama“? Kako izvršiti in nostram possessionem – „zaposjedanje onoga što inače zaposjeda“, a da to ne bude uplitanje u „gustu mrežu“ doušnika i špijuna? Kako biti kreitto hautou – „jači od sebe samog“, „nadmoćan sebi“, a da se u toj u snazi s đavolom ne uortači?

Ima u tome nečega smiješnoga, veli Sokrat: jer ko bi bio jači od sebe samoga očito bi bio i slabiji od sebe, a slabiji bi bio jači, jer se oboje kaže o jednoj istoj osobi (Država, 430-432b). Upravo je ova smiješna formulacija simptom nečeg najozbiljnijeg: „u samom čovjeku (en auto 62 „Demonske moći ne samo da imaju moć, silu i duh, nego onako kako ih srećemo jesu moć, sila, duh. One dakle, sve skupa bivaju iskušane u biću inteligibilne voljne moći“ (H. Schlier; Besinnung auf das Neue Testament. Exegetische Aufsätze und Vorträge II, Freiburg, 1964, str. 148).

49

to anthrópo), u pitanju njegove duše (peri ten psychén) postoji nešto bolje i nešto lošije. A s tim se nije igrati, jer se javlja in actu na dvostruki način: u razmatranjima i životnim okolnostima kojima se ona bave.“63

Očigledno Sokrat ovdje aludira na nešto „vazdušasto“, na neki duh? Ali šta čovjek da čini protiv duhova? Šta slabi može protiv jakih? Kako ići protiv nečega što je već razvilo tajnu službu unutar grada kojeg zaposjeda? Kako protiv moći za koju se čini da jedno sa nama? Zar vrh kojim probada ne izgleda kao vlastito tkivo?

Ribu će uvijek biti lakše loviti u mislima negu u stvarnosti. Na isti način lakša je i borba protiv izvanjskih stvari nego protiv uspomena. Od vanjskih nepogoda mogu pobjeći, skloniti se iza nekog zida, dok nepogoda ne prođe, ali šta da se čini protiv unutrašnjih slika i prilika?64 Da..., đavo je đavolski jer je „nosiviji od mobilnog telefona, dublje usađen od pacemakera... Zna ući kroz sva vrata, a družbe koje vjeruju da je pokvarenost i zloća samo izvana, bolje ga prihvataju unutar svog zbijenog kruga“.65

Đavo je Jaki jer snaga mu je nezamisliva.66

63 P . Sloterdijk; Svoj život promijeniti moraš, Zagreb, 2015, str. 182. 64 Vidjeti: E. Reisner; Der Dämon und sein Bibel, Berlin, 1947, str. 65.65 F. Hadjadj; Vjera zlih duhova. Ili ateizam koji je premašen, Zagreb, 2013, str. 136-139.66 Vidjeti: H. Haag; Abschied vom Teufel. Theologische Meditationen, Einsiedeln, 1973.

50

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

Povodom nje jevanđelja su bolno iskrena, ništa ne kriju, čak navlače neku duboku jezu (naročito kod vjerujućih), jezu od dvoznačnosti. Uostalom, u jevanđeoskim istinama nikad i nije bilo zabune (a da je nismo mi unijeli tumačenjima)67: „Đavo ga tada povede u Sveti Grad i postavi na vrh Hrama“ (Mt. 4,5). Postaviti Hrista na vrh svetog mjesta! Ko to može? Ko može sveto veličanstvo uzeti, oteti? Možda i nije najgore to što ga uzima, već kako to činii. Glagol paralambanein – uzeti sa sobom, napominje F. Hadjad, najviše uznemiruje, jer se koristi i u drugim sitaucijama. Tako anđeo Gabrijel govori: „Josife, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi (paralambanein) Mariju, ženu svoju“ (Mt, 1,20). Glagol ovdje ima ženidbeno značenje. Kad se primjeni na Satanu postaje uistinu zastrašajući. Zar zaista Satana može uzeti Hrista kao Josif Mariju?68 Hristos na grudima Satane? Zagrljen, zagrljajem ovijen? Priljubljen uz grudi! Ako to Bogu čini, onda s nama može gloginje mlatiti.

Pa nije li onda „borba s đavolom“ u srži nepravedna? Bilo bi to isto kao pitati: je li providnost nepravedna, ili platonovsko Dobro, ako jednom biću kao što je čovjek naređuju borbu protiv vazdušnih stvorenja? Šta čovjek da čini protiv „Kneza koji vlada u vazduhu“ (Sv. Pavle; Ef.2,2)? Šta patuljak da čini protiv Giganta?

67 A. Žid; Predavanja o Dostojevskom, Novi Sad – Podgorica, 1994, str. 116. 68 Vidjeti: F. Hadjadj; Vjera zlih duhova, str. 145-146.

51

Borba jeste neravnopravna, očigledno prevazilazi naše moći i sposobnosti. No ako borba nije u našem domenu, to ne znači da nas se više i ne tiče. Naprotiv, ticanje može ići do izluđivanja. Nerijetko Platon, kao i apostoli, odaje utisak izbezumljenosti. Zaista, na momente oni kao da gube kompas. A šta ako su izbezumljeni poput kompasa koji je odviše blizu pola? Cilj je tu, posred njih, pa zato i ne znaju „svoj put“. Sve je izvjesnije - „svog puta“ nema. „Neki svoji putevi“ – zabludjelost je prve vrste, obmana kojoj podliježu i najjači. I onda nalaz koji uzima dah: ovako efemerni i uvijek već pobijeđeni dopustimo jednom da nas Bog pobijedi!

Zlo razdire, ukloniti ga ne možeš. A šta ako je ono, kako slute mnogi, neophodno? Zaista, mora li jedan narod, jedan čovjek, da bi stigao do svijesti o svojoj duši, sasvim potonuti u patnju, u ponor grijeha?

Ne govori se zalud: čudesni su putevi pravde, Dobra..., čudesni su putevi Gospodnji! Hrišćani kažu: „neki se hvale kolima bojnim, neki konjima, mi imenom Jahve, Boga našega“ (Ps.20.8). Platon bi mogao reći: neki se hvale položajima, neki imanjima, a filozof dušom koja se vjenčava sa Bogom.

Bog dopušta da ga Satana grli, uzme i ponese, što u vjerniku mora izazvati golem strah. No možda kroz to iskustvo sâm Bog vodi neizmjernom miru? Zagrljaj svjedoči da nema ničega strašnoga (sve do druženja sa Satanom) u šta Spasitelj nije sišao (i ne bi sišao zarad nas). Tako da se i u našoj najcrnjoj noći krije njegova netaknuta

52

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

svijetlost, ali ne da bi uljuljkala, već upozorila: ne opuštaj se, zar ne pokazah: i na vrhu, svetom vrhu, gdje sve puca od svjetlosti i prozračnosti, đavo može da ugnijezdi. S njim nećeš lako na čistac. Ne možeš. Posebno ne sam. Jer ko se to još sam spasao? Ko se sam đavola riješio? Sam se jedino sa njim grlio. Ljubav prema sebi pretvarao u samog sebe. I tako postajao elitno đavolje odmorište.

Kao mjesec pod suncem, sve ovdje ima svoje skriveno i vidljivo lice. Uvijek je moguće pobrkati crnilo sjene, nastalo samom snagom svjetlosti i crnilo tmina, nastalo odsutnošću svjetlosti. Je li to Bog kojeg ljubim, ili neka utvara s mukom građena radi umirenja savjesti? Sigurnosti nema. Nije je bilo, nikad, neće je ni biti, jer ona tu i ne stanuje. Ko je još ljubio polazeći od sigurnosti? Kad bi sigurnost bila na početku, čemu uopšte nešto kao filozofija, ili vjera?

Ko se drži sigurnih početaka ne zna šta čini i nekako je već nalik zvijeri, mada ne vidi! Baš poput nas. Zarad sigurnosti više ne umije stajati između radosti i crnih beskraja koji prijete da potope. Smjesta se oblači u crno. Za života ponese crninu za sobom, misleći pri tom da valjda jedino on taj koji je smogao snage da prihvati strašnu istinu. Ali, ne zaboravimo: zlo onima koji pate donosi utjehu uvijek na isti način – šapće na uho da njihov život ionako ne vrijedi. Stvarni neprijatelj zla nikad i nije bila vrlina, nego sam život. Ako zlo i pljuje po licu vrline, to je samo stoga što je vrlina izvrsnost – daleko najpotpuniji

53

oblik života.69 Kad to zaboravi, i filozofija se premeće u neku pljuvačku diciplinu. Ulazi u orbitu zla. Kao Jago iz Otela gnjevno urliče: Vrline – šipak! To je dosadno! Sve je do nas – naša tijela su vrtovi gdje su naše volje vrtlari. I dokle više s moralizovanjem! Umorni smo i od vrlina i od vrijednosti.70

Vladar mraka uvijek čeka umor da krči svoje puteve, čineći da oni kao jedini postanu i moji. Zaista, vrlina nema. Kako da ih bude u „tiraniji vrijednosti“71, kad su prekrivene porocima? No, da li to znači da ne postoje i nisu moguće? Da bi donosili sudove u vrlinama, valjda se u njima najprije mora stajati. A ko stoji, vrlina se vidi – uklesana u lice, ona zrači. Eto kako i znači.

69 Razumjeti vrlinu znači najprije redukovati njen „suženi moralistički smisao“ i pokušati je shvatiti u opštem značenju naročite predanosti i izvrsnosti (što riječ ἀρετή i sugeriše, kvalitet ili skup kvaliteta koji čine nešto izvanrednim). Kremer pokazuje da je to značenje upravo značenje suštine – opšte bićevitosti neke stvari... (H. Krämer; Arete bei Platon und Aristoteles. Zum Wesen und zur Geschichte der platonischen Ontologie, Heidelberg, 1959, str. 120). 70 Da su ovakve riječi samo prazan oratorij uviđa Emilija, Jagova žena, te pogađa istinu koja ni ovaj put nije na strani refleksije, već jednostavnog životnog osjećanja: „u svemu tome neka je neman... sama sebe rađa, sama sebe začinje“. 71 U ekonomskom kontekstu, vrijednost je pojam kojim se mjere različite robe. Vrijednost roba, izražena u cijeni, čini te robe upotrebljivim i zamjenjivim elementima. Ako prihvatimo ovaj pojam vrijednosti, što naša kultura obilato čini, onda se i ličnosti kojima pripisujemo vrijednosti mogu međusobno upoređivati i biti uzajamno zamjenjive. Sve to vodi, kaže Šmit, ka tiraniji vrijednosti (C. Schmidt; Die Tyrannei der Werte, u: Säkularisation und Utopie, Mainz, 1967, str. 32-62).

54

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

„Koje unapijed odredi, one i prizva (na očišćenje); a koje prizva one i opravda (prosvećen u srcu); a koje opravda one i proslavi“ (kroz oboženje, Rimlj, 8, 13). I šta god o tome mislili, takvi se vide. Grci su, izgleda, znali o čemu govore, kao i hrišćani. A mi...?

Sve što ide protiv vladavine dana ili nam zaudara na metafiziku, ili ga proglašavamo za licemjerno moralizovanje. Šta..., nisu dovoljne vlastite gorčine pa se sad oduševljavate onim starim, liječite se otrovima koji su razboljevali? Tako bi nas prekorili dežurni snadbjevači u mišljenju, nikad se ne pitajući o smradu i zadahu autonomije. Svijet koji je napokon svoj i metafiziku mora okrenuti u svoj horizont, jer inače ga ne bi ni bilo (okretanjem se postavlja i osigurava): metafizika je nešto protiv čega se bori, što se mora obesmisliti. Bori se tako da se unaprijed ne prašta, ona se prevladava, preboljeva, destruiše, dekonstruiše, samo da se izvorna putanja metafizičnosti ne iskušava. U suprotnom jasno bi se vidjelo: otvaranje duha za radikalno Drugo (ono ultimativno) nipošto nije metafizika, tačnije, nije metafizika onako kako su je skrojile i za lak plijen odabrale moderne kritike – već jedna drevna i fundamentalna vjernost istini! Zato se uostalom u opticaj stavlja pojam metafizike, koji se postavi tako da je uvijek već zreo za destruisanje.

Ali šta god (i kako god) mi mislili, metafizičko neće proći, jer ne može, metafizička pitanja nenadano se otvaraju pokazujući da nisu „puke dileme ili nedoumice uma, već zastrašujuće praznine u našem postojanju“.72

72 H. Janaras; Azbučnik vere, Novi Sad, 2004, str. 12.

55

S druge strane, ko je toliko naivan da rehabilituje aveti i zagovara povratak morala koji je već umro u samoodbrani (koji nije ni znao biti branjen). Uostalom, zašto braniti moralnost koja je postala građanska izmišljotina (vraški dobra, ako ne i ponajbolja)? Zarad „građanskih sloboda“ i „građanskog mira“ sasvim ispražnjena od sadržaja, svedena je isključivo na poštovanje spoljašnjih pravila.73 U orijentaciji isključivo na „pravo i krivo“ postaje „sâmo ništa“, jer „pravo“ i „krivo“ ne umiju držati svijeću dobru

73 Građanske slobode i građanski moral učinci su sekularne sile svijeta: nastale kao rezultat dugog procesa ispiranja religijskih sadržaja. Na kraju tog procesa srž religije pokazuje se kao „moral u građanskoj izvedbi“ – „moral koji ne zavisi od dogmi“ (nije li to pravi smisao svođenja religije na moral?). Kant je moral proglasio jedino preostalim religioznim organom. Pri tom, religija nije temelj morala, već se ona temelji u moralu. Religija postaje shvatanje naših dužnosti kao Božijih zapovijesti. Ne slučajno, „ova Kantova definicija sasvim se uklapa u poznatu tendenciju poznog apsolutizma u Pruskoj da religiju i crkvu stavi u službu učvršćivanja i unapređivanja građanskog morala. U ovom svođenju religije na shvatanje naših dužnosti kao Božijih zapovijesti skrivena je nada da će religija napokon nestati ili pretvoriti se u kulturalni moralni rezidijum tzv. malog čovjeka. Religija svedena na moral u svemu što se ne može uklopiti u ovu jezgru (koncept građanskih sloboda), postaje stvar političke odluke...“ (vidjeti: H. Libe; Religija posle prosvjetiteljstva, Beograd, 2014, str. 98-99). „Sloboda religija“ nije drugo do fantom građanskih ideologija, moćno oruđe tzv. „građanske koegzistencije“. Kroz nju (tu slobodu), pozivom na religiju, elegantno (i uvijek razložno) je izbjegnuto svako oslanjanje na sadržaj vjeroispovijedanja (vidjeti: H. Maier; Politik und Religion, u: Die religiöse Dimension der Geselschaft, Tübingen, 1985, str. 130-140).

56

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

i zlu! Građanin izgleda previše vulgaran za vječni plamen. Pun izlizanih mudrosti i klišeja, predstavlja se snažnim kada su u pitanju dužnosti, no uvijek stisnut i blijed pred licem spasenja i prokletstva.

Nije li to znak da je čovjek promašio, pogriješio u samoostvarenju, te da obitava u grijehu? Onda, bježi u etiku (filozofsku, političku, teološku) – ne bi li tragediju svoje smrtne, biološke, egistencije sakrio iza idealizovanih i nedostižnih ciljeva. „Oblači masku ponašanja pozajmljenu od ideoloških, partijskih autoriteta, kako bi bio bezbedan od sebe samog i od pitanja sa kojima se sučeljava“.74

Ovakva „moralnost“ ne samo da raspolaže raznim sredstvima zastrašivanja, već je izgradila vještinu da čovjeka očara, oduševi i nadahne. Njome nadahnuti moralizuju, jer moralizuju samo oni koji su moralnost promašili. Čistunci. A nije li odavno rečeno – čistunaca se čuvaj! Kroz njih đavo sobom zamlaćuje. Uostalom, on je duh, nema strasti koje bi mu skretale volju, nema ni predodžbi koje bi mu ometale inteligenciju, savršen je gospodar sebe. Sazdao je takvu unutrašnju tvrđavu u koju ni Bog više ne navraća. Vrlo kreposan tip, sa „građom“ i ustrojstvom za poželjeti. Možda i jedinstvena prilika za vlastito savršenstvo, koje nije samo napuhati se dotle kako bi se moglo reći: ja sam Bog, već i nešto mnogo suptilnije, nešto ipak anđeosko: diviti se svojim grižama savjesti! Možda nas kroz ono polir evropskog humanizma (ugladiti i pročistiti duh), kojim na scenu stupa „anđeo

74 Vidjeti:H. Janaras; Sloboda morala, Kragujevac, 2007, str. 9.

57

naših dana“ (prefinjeni gospodin, prosvjetljen građanin, uvijek svoj, gospodar sebe samoga), sâm đavo vuče za nos? Ko od vladanja sobom čini nec plus ultra morala ne vidi da upada u najveću od (ob)mana: uživanje u sebi, u moralu uspješnosti. To je uvijek i moral naprezanja (sve je dobro u odbrani svoje puritanske vrlosti, nepovjerljive i skučene, koja trijumfuje jedino u neprijateljstvu) jer „ne priznaje ljubav koja nas oslobađa od nas samih i omogućuje da zaplačemo protiv sebe.“75

Nekad su moć Božjeg imena, moć Dobra, svaka na svoj način, čovjeka činili mudrijim i jačim. Spas je dolazio odozgo, a mogućnost borbe od sjemena koje je božansko polagalo u čovjeka. Brinuti o sjemenu jeste sebe čuvati od navala Opakoga. No ono što štiti ne prestaje i izlagati opasnosti. Zlo hoće pozobati sjeme dobra, zloduh se ustremljuje na ono „božansko u nama“, jer samo to ga i odbija, ali istovremno i privlači. Ništa drugo đavo i ne želi. I prestanimo već jednom sebi laskati! Šta bi to još bilo u nama da bi nekoga, pa i samog đavola, moglo privući? Ako mi nećemo da znamo, on zasigurno zna: najbolje od nas nije s nas, često je izvan, kao npr. sposobnost da se prihvati drugi. U iznenadnosti susreta ona je darovana. Tiha providnost djeluje i tamo gdje spletkaroš ne prestaje razapinjati mreže, gdje cijeli sistem otimanja neumorno i sa svih nivoa ispreda štit oholosti. Ko štit nosi s prezirom, odbija i samu pomisao na milost. Uvijek junački. Opredjeljuje se za okrutnost, u stvari, sklanja iza beznađa.

75 Vijdeti: F. Hadjadj; Vjera zlih duhova, str. 35.

58

Zora

n A

rsov

ić T

RA

G Đ

AVO

LJIH

KO

PITA

Zadovoljan sâm sa sobom, prije će da ranjava nego da bude ranjen. Da..., uzme li (otme li) božansko sjeme, đavo će nas okrenuti i nepogrešivo naciljati