1

2

PROMETEJ SAVREMENA PROZA

Urednik: Safet Sijari

Recenzenti: Nedad Ibriimovi Hazim Akmadi

Fehim Kajevi

Likovna oprema: Nurko Hodi

CIP Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo

821.163.4(497.6) - 31

SINANOVI, Mirsad

rtvovanje vuku / Mirsad Sinanovi. - Sarajevo : Prometej, 2003. - 261 str. ; 21 cm. - (Savremena proza)

Biljeka o autoru: str. 261

ISBN 9958-9548-0-X

COBISS/BH-ID 11672838

Rjeenjem Federalnog Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta br. 0415-85/03 od 23. 01. 2003. godine knjiga "rtvovanje vuku" autora Mirsada Sinanovia, osloboena je plaanja poreza na promet proizvoda i usluga.

3

Mirsad Sinanovi

RTVOVANJE VUKU

Sarajevo, 2003. godine

4

SADRAJ

SADRAJ ............................................................................................... 4

I ............................................................................................................... 7

II ............................................................................................................ 17

III........................................................................................................... 29

IV .......................................................................................................... 43

V ............................................................................................................ 48

VI .......................................................................................................... 53

VII ......................................................................................................... 57

VIII ........................................................................................................ 59

IX .......................................................................................................... 60

X ............................................................................................................ 62

XI .......................................................................................................... 66

XII ......................................................................................................... 68

XIII ........................................................................................................ 75

XIV ....................................................................................................... 78

XV ......................................................................................................... 86

XVI ....................................................................................................... 94

5

XVII ...................................................................................................... 98

XVIII ................................................................................................... 102

XIX ..................................................................................................... 104

XX ....................................................................................................... 107

XXI ..................................................................................................... 109

XXIl .................................................................................................... 114

XXIII ................................................................................................... 123

XXIV................................................................................................... 132

XXV .................................................................................................... 137

XXVI................................................................................................... 140

XXVII ................................................................................................. 145

XXVIII ................................................................................................ 150

XXIX................................................................................................... 152

XXX .................................................................................................... 160

XXXI................................................................................................... 162

XXXII ................................................................................................. 164

XXXIII ................................................................................................ 166

XXXIV ................................................................................................ 168

XXXV ................................................................................................. 170

6

IZ RECENZIJA .................................................................................. 173

ROMAN TRAUME I NADE ............................................................. 174

UNIVERZALNO DOBRO PROTIV ZLA ......................................... 176

HOD PO OTRICI NOA ................................................................. 179

BILJEKA O AUTORU..................................................................... 180

Dodatak - Intervju Novim Horizontima: KIMA TEME O GENOCIDU SU MOSTOVI .............................................................. 181

7

I

Sunce se bilo tek pojavilo iznad Ostita kad je"Maglievim" kamionima u elebie stigla bukova graa. Kako je bilo dugo do veeri, elebiani nisu hitili, samo im je bilo udno to e im ovoliko bukove grae. Bilo je toliko da se dvadeset kua moglo popoditi, pa da ne gledaju svoje zemljane podove. Osjeali su da se neto sprema sa tom bukovinom, ali nisu time razbijali glavu, niti su ta priali. Njihovo je odvajkada bilo da rade na zemlji i uvaju stoku. I ni oko cga se nisu sekirali.

Duga od dva do tri metra, bukovina je bila tcka pa su je jedva podizali. Prvo su kopali rupe, a onda su bukove kolce drvenim maljevima zabijali u zemlju. Tako su utvrdo sve radili da se inilo kako e stolovi tu godinovati.

I ba ti stolovi nasekirali su Jovana Radovia, najuglednijega domaina u elebiima, uvenog po dobroj rakiji i potenju, jer mu nije ilo u glavu a nije mu bilo ni pravo da toliki stolovi budu na njegovom imanju. Eno im Mileta nakraj elebia, ima zemlje koliko svi oni, a ima i estericu odraslih sinova, pa mu pomo ne bi trebala.

Tako je mislio domain Jovan Radovi, ali njega i njegovu enu Stojanku pozvali su da dou u grad, u crkvu Sveti Nikola u erezluku, gdje im je pop Sekula dao papire i crtee, prema kojima je i orav mogao vidjeti ta e biti na njegovom guvnu. Hajde, Jovan e posluati popa, ali to su ba njega odredili za domaina? Prvi put se zabrinuo otkako mu je sin Stojan otiao u Njemaku, prije dvadeset godina. Dobro, jeste srpska ast biti domain, pored toliko Srba u selima ovoga kraja, hvalit e ga svi Srbi iz Krnje Jele, Metrevca, Vranovia, Jemita, Zavaita i Rijeke, ali Jovan se sjetio jo neega... Poznati profesor iz Sarajeva, koji je rodom iz ovih krajeva, pozvao je i Stojana, njegovoga sina jedinca, da doe u elebie, a za Stojana svi priaju da je postao bogat u Njemakoj... Eto, sin mu vie nije dao mira, a ne ovi stolovi...

8

Jovanu ba nimalo nije bilo pravo to e se toliko ljudstvo iskupiti na njegovom imanju. Znao je svoje voke uduu, svaku je sam zasadio i podigao, godinama ih pazio i bio ponosan na njih, sretan kada probeharaju, a kada rode ljive, jabuke i kruke, srei njegovoj nije bilo kraja. Jovanova rakija od kruke i od ljive bila je uvena u foanskom kraju, nije bilo niti jednog uglednog domaina a da od Jovana nije kupovao rakiju. I drugi u selima oko elebia pravili su rakiju, ali nije bila ni blizu Jovanovoj. Govorilo se da samo njegova ulijeva snagu i krepost.

Glas o Jovanovoj rakiji doao je i do Sarajeva, pa kada bi Foaci ili u ovaj gad da trae neto za sebe, nosili su Jovanovu rakiju od kruke, a i nekakav Gagula iz Beograda mahsuz je sa svojima dolazio u elebie u lov i nikada se on i njegove kolege nisu vratili a da ne svrate kod Jovana na rakiju. Govorilo se da Jovan ima ist zrak i dobru zemlju, pa tako i zdrave kruke, ljive i jabuke, to niko nema u foanskom kraju, a Gagula je nakon svakog, krupnog gutljaja, govorio:

- Ova rakija i mrtva Srbina die na noge. Od nje starac postaje momak. Svi bismo je morali piti, jer ona Srbe dri na okupu.

Jovanove komije nisu dale svojoj djeci da idu u njegove vonjake, pa su tako uvali Jovanovu sreu, a on je ivio samo za tu svoju sreu i za sina Stojana, o drugome nije ni mislio. Sada mu njegovu sreu remeti taj dolazak uglednih Srba iz svih okolnih krajeva, te od Srbije i Crne Gore. ta e s tolikim gostima i autima? ta e biti sa njegovom vonjaciina? to su mu pozvali sina?...

Svu bukovu grau elebiani su dobili iz pilane "Magli" u Brodu kod Foe, skrojenu za stolove. Prvo su oblovinu "Maglievi" oferi dovezli umskim putevima ak sa Metrevca, odakle je dovoena najkvalitetnija oblovina, a onda je velikim dizalicama sputana na gatere u brodskoj pilani, te izrezana prenoena do pogona...

Iako nije bila mudrost postaviti stolove, elebiani su radili sporo, utke, i nekako obazrivo, kao da e pogrijeiti, nisu svaki dan postavljali stolove za tako visoke goste. Moralo je biti sve kako je

9

dogovoreno u crkvi Sveti Nikola u erezluku, gdje su se tih dana sastali najvieniji Srbi sa popom Sekulom. Jovan Radovi iao je od grupe do grupe svojih elebiana i pokazivao papir na kojem je sve bilo napisano i nacrtano...

Do podne, elebiani su postavili dvadeset i osam dugakih stolova na velikom guvnu oko kojeg su bile zasaene Jovanove voke. Onako izdaleka, bilo je lijepo vidjeti nove stolove ispod probeharalih voki, izgledalo je da su stolovi izrasli iz zemlje a behar se s neba spustio. Domainu se od njegove kue inilo da se behar stopio sa stolovima... Prelijepo je bilo na guvnu Jovanovom...

Ne potraja dugo, a ene su iz Jovanovog podruma ve iznosile velike, bijele stolnjake sa plavim arama, koje su Jovan i Stojanka dobili u crkvi Sveti Nikola, a pop ih naruio u Sarajevu od nekog trgovca. ene su utei prekrivale stolove, kao da e razgovorom ukloniti ovu ljepotu, a Jovan se udio: nikada se u elebiima nije utjelo kada dolaze gosti. I njemu je bilo ugodno gledati plave are na bijelim stolnjacima, koje su bole oi elebiana, na guvnu u probeharalom vonjaku.

U Jovanovom podrumu elebiani su komadali volovsko meso, a onda ga u rukama nosili do stolova. Velike komade mesa razbacivali su po stolovima, i nikome nije moglo zafaliti. udili su se to e toliki komadi mesa, to nisu izrezani, doneseni u tanjirima, ali na Jovanovom papiru nije bilo tanjira, kaika i noeva. Meso e se jesti rukama... Jovanu nije ilo u glavu da e tako ugledni gosti meso rukama trgati. Valjda ne misle da se tako jede u elebiima, najudaljenijem foanskom selu. im je ovako napisano, mislio je Jovan, na ovo neko zna odgovoriti, ali on to nee pitati. Samo da ovo bude i proe, pa da se on vrati vonjacima i stoci...

Bjeao je od misli koje su ga napadale... One su odgovarale na ovo to ga je muilo, ali je domain sam sebe htio zavarati... Bilo ga je strah od predstojeih dogaaja...

Onda su Jovanovi roaci iz stranjeg podruma poeli iznositi manju, drvenu burad u kojoj je bila rakija od kruke i od ljive, a koja je

10

u podzemnom podrumu godinovala. Nikada niko u ovim selima nije znao koliko rakije ima Jovan, pa su ga umjeli na prevaru pitati, a Jovana je mrzilo to to ga pitaju, jer ni on njih nije pitao ta oni imaju, te je mrzovoljno i odgovorao, mijeajui brojeve...

Eto, sada se moglo vidjeti koliko rakije ima Jovan, trebalo je to samo izmjeriti i sabrati. Jovanovi roaci iznosili su manju burad, a elebianima se inilo da tome nema kraja, pa se nagadalo da iz svih godina, otkako se Jovan bavi rakijom, ima po dvadesetak manjih buradi. To je bilo najvee blago ovoga uglednog domaina sa elebia. Od toga je i bio tako bogat, da mu nije bilo ravna u ovome kraju... Roaci Jovanovi rakiju su sipali iz buradi u velike bokale, pazei da se ne prosipa, pa bokale sputali na sredinu stola, a pod svaki sto ostavljali su po jedno bure rezerve.

Kako li je samo sve to Jovan nadgledao? Na stolovima nije smjelo biti nieg osim njegove rakije i volovskog mesa. Podalje su bukovi stolovi sa bijelim stolnjacima, ukraenim plavim trakastim arama, a iznad Jovanov behar. Sve ovo je bilo i nacrtano, pa se Jovan pitao kako su Srbi iz Foe i iz Sarajeva sve ovo nacrtali a da nisu bili na njegovom guvnu. Kao da su crtali tu na samom guvnu, tu ispod njegove kue.

Nekakav crv mu nije dao mira, hodao je od kue do vonjaka, pa opet prema kui. Samo da ne misli na sina...

Iako se uitelj protivio, omladina je za glavni sto donijela stolice iz male kole u Zavaitu. Uitelj Janko doao je u elebie i Jovana pitao ko e omladinu natjerati da vrati stolice u kolu. Znao je da e elebiani stolice raznijeti, i ko e ih sakupiti?...

Jovanovi roaci pripremali su skrojenu bukovu grau za najvei sto. Njih deseterica nosili su drvenu grau da bi je donijeli ispred drugih stolova, navrh guvna. Iskopali su rupe i drvenim maljevima uzemljivali kolce, a onda polahko, odozgo, polagali teku bukovinu. To su Jovanovi roaci radili sporo, kao da su strahovali da e se elni sto sruiti pa nisu smjeli ii kraju, ili su eljeli da ovo potraje. Prema Jovanu, ni oni sami nisu znali kako treba raditi, urno ili sporo, samo su znali da se neto na

11

ovome guvnu sprema, pa ih je to bojaznilo i nije im dalo komotno raditi.

Kada su postavili elni sto, prekrili su ga stolnjacima, samo to su ovi bili plave boje, sa bijelim ipkama po rubovima, i sa izvezenim orlovima po sredini. A onda, deset metara iza stola, iskopali su velike rupe pa u njih uzemljili kolce. Na kolce su ekserima prikovali daske, te je ovo liilo na visoki drveni zid iza velikog stola. Sada su bili potroili svu bukovu grau, pa se Jovan pitao ta e biti sa drvenom graom kada svi odu... Ako je donesena na njegovo imanje, pravo je da tu i ostane, da se dade elebianima...

Stojanka, ena Jovanova, iznosila je iz kue ikone, one koje je dobila u crkvi Sveti Nikola od popa Sekule, a meu njima bile su i dvije koje je davno crkvi poklonio Radovan Glodaja, foanski trgovac, koji je svojim imetkom pomogao kada se crkva gradila.

Kako je pisalo na Jovanovom papiru, ikone su vjeali na drveni zid iza velikog stola, pa su ih mogli vidjeti i oni od najudaljenijih stolova. Mnoge ikone, govorila je Stojanka, nekada su bile u crkvi u Kaurskom polju, no, te crkve vie nema, ali ostale su ove ikone. Znalo se da se one poslije slave moraju oprati u rijeci.

Iz Ristine kue, koja je bila do Jovanove, osmerica elebiana iznijeli su kamenu figuru vuka, kakva se moe vidjeti u nekim manastirima. Sve je to gledao stari Radoje, koji je sjedio na tranocu, ispred Jovanove kue. Onako star, pomaui se tapom, ustao je i krenuo za figurom. Dotad je samo sjedio, puio i posmatrao elebiane kako rade.

Kada su elebiani podigli figuru na mali sto ispred drvenog zida, prema Jovanovoj kui, starac je polahko priao figuri vuka. Svi su gledali u starinu, ekali da zastane, da se okrene prema njima, da im on potvrdi ono to oni sada misle.

Radojevo starako tijelo nije htjelo pokrete, pa je ovaj pogrbljeni starac, kada je doao do figure, svojom koatom rukom blago pomilovao figuru vuka po glavi, kao da se radi o ivome biu. elebianima je bio okrenut leima i svi su utjeli i posmatral ta to

12

Radoje ini. Iako je imao vie od sedamdeset godina, tako da su ga drali postrani, njegova rije se sluala u elebiima, i u svim okolnim selima.

Sada je govorio muklo, da su ga jedva uli:

- Vue, tebe je sveti Savo blagoslovio da vazda od plijena izbira najbolje ovce, jer je to tvoje pravo. Ali, nemoj zamjeriti nama elebianima to te lovimo pukom, jer mi ne znamo da tebi treba ast ukazivati, a ne loviti te. Ti si na gost na sofri, pa emo ti sutra i jagnje zaklati. Drugim vukovima emo ovije meso nositi u umu, da se nahrane...

Onda se Radoje okrenuo svojim elebianima, stisnuo koate vilice, uspravio se, i nastavio:

- elebiani, nemojte se ljutiti na vuka kad vam zakolje ovcu. Sveti Savo odredio je da vuku pripada rtva, njemu treba dati ovcu. Kada sutra svi dou, treba otii u umu i prvo pozvati vuka na ruak. Zakoljite ovcu, nemojte aliti, i ostavite je u umi... Vi ste zaboravili da se na Kosovu rtvovalo vuku, a kada je Badnje vee, vuk se poziva na veeru. Moraju na stolu biti sva badnjidanska jela. Znajte to, Srbi!

U elebiima su imali lovake puke, pa su se nadmetali u lovu na medvjeda, vuka i divlju svinju. Pokojni Stanoje Jefti zid u svojoj sobi prekrio je medvjeim i vuijim koama, pa je on po tome bio mjera najboljim lovcima. elebiani itav ivot rade na zemlji i uvaju stoku, da bi se prehranili, a najtee im je kada - daju. Jovan se sjetio da je nekakva ena iz Krnje Jele, kojoj se nisu dala djeca, nadjenula djetetu, kada ga je dobila, ime Vuk, jer su svi u Krnjoj Jeli mislili da nikakva bolest na vuka nee udariti, niti vjetice dijete s takvim imenom smiju pojesti.

Ali, Jovanu nije bilo jasno kako Vuk moe biti krteno ime. Srbin ima krteno ime a kua njegova, porodica, ima krsno ime. Srbi su meu sobom roaci po prezimenu, a duhovna svojta po krsnom imenu. Zato je inovjercima krsna slava zatvorena, pa ko je prevjerio, taj ne moe biti zvanica u srpskoj kui.

13

Starac Radoje jo jednom je pomilovao vuka po glavi, okrenuo se i polahko zaputio prema Ristinoj kui, a da nikoga nije pogledao. Bilo je neeg sveanog u njegovome milovanju vuka, pa su ga u udu gledali dok je iao od stola... Nita nisu naglas rekli... Vraao ih je u vremena koja su prola...

Sve je bilo spremno, i stolovi, i peenje, i Jovanova rakija od kruke i od ljive, i drveni zid sa ikonama, i kamena figura vuka. Sve je bilo tu, na Jovanovom guvnu, ispred Jovanove kue, ispod voki Jovanovih, koje su beharale.

A kada su sve zavrili, pred samu veer, komije Jovanove prekrile su najlonima itavo guvno. Tim, irokim najlonima prekrili su i Jovanove voke, pa je sve iz daljine izgledalo kao veliki najlonski ator, koji je sletio s visine i tu ostao...

Bio je ve mrak kada je Risto iz svoje kue donio kablo i veliki ventilator, koji su dobili u crkvi, te postavio na sredini, unutar najlonskog atora. Nije prolo mnogo, a hladan vjetar pirio je atorom. Volovskom mesu elebiana nije smjelo nita zafaliti, nije se smjelo pokvariti. Pop Danilo na sve je mislio, sve je bilo napisano i nacrtano na papiru kod Jovana.

Mrak je bio tek prekrio veliku sofru na guvnu Jovanovom, a elebiani su se okupili u kui Ristinoj. Nije im bilo jasno ta sada da rade, lomila ih je ova teka tiina ekanja. Najlake im je bilo da ute, pa im je dobro dolazilo kada je tu utnju prekidala Ristina ena, koja je donosila rakiju. Ponekad bi utnju prekidalo neujednaeno treperenje svijea, kada se otvore vrata. Svi bi podizali glavu kad neko ue u sobu u kojoj su sjedili. Samo je stari Radoje neku muku muio. Teko je disao, poluglasno hroptao. Njegovo mumlajue hroptanje preobraavalo se u teko razumljive rijei.

U mualjivoj tiini sluali su starca. A on je govorio kao da nabraja, kao djeca kad napamet naue zadau za kolu.

- I prije sinrti njegove, u ljeto tree, sunce se u tamu pretvori tako da se i zvijezde u podne pojavie i krvav mjesec, pokazujui nesreu koja e doi od sinova Ismailjevih... I ad i nebo u stranom

14

sudaru. Tutanj i zveket, piska i vriska, buka i klepet, poklici i ropci, to se na zemlji mogu uti iz grla i iz nozdrva, od kopita, od metala, od truba, od drvenih palica, kostiju i zuba, od zategnute koe na bubnjevima, od vjetra i kie. Sijevanje maeva i kopalja, blistanje kalpaka i srebrnih uzdi, lepranje azijskih bajraka i crveno-bijelih krstaa, bijela lica evropskih ratnika, tamnouti Azijati i ugljenocrni Afrikanci, snjeni turbani i aleve akire, plave i krmezli dolame, ute i oranane izme, konji i kerovi, sive kamile i sokoli... Jedni padaju od topuza, drugi upaju strijele iz tijela, rukama steu rane da zaustave krv...

Jo bi Radoje nabrajao da u kuu Ristinu nije uao Jovan i pozvao elebiane. Vjetar je bio skinuo najlon sa onoga elnog stola i drvenog zida. Ljudi su bezvoljno izali, radije bi sluali starog Radoja, iako nisu sve razumjei. On ih uzvisuje, govori im ono to u dui osjeaju...

Uavi sa enom u svoju kuu, Jovan nije mogao a da ne upita:

- Stojanka, zna li ta e ovo biti?

- Jovane, pita ta e ovo biti? Kao da ja ne znam tebe i tvoje Radovie... I svi elebiani se prave da ne znaju ta e biti... uo si Radoja kada je priao o vuku. Zaboravili smo srpske obiaje, srpske pjesme i srpsku istoriju. Proe nam ivot u radu, a sve nas minu... Jesi li uo kako je Radoje govorio o vuku? To i ti zna. Na vuka se ne smije ii pukom, kao to ti ide sa onim Jojiem... Moj otac nosio je ovije meso duboko u umu, a mi djeca smo ga pratili. Kada bismo stigli do jedne istine, zvali smo vuka da doe na ovetinu. Eto, to je istina.

Jovan, onako bojaljivo, pogledavi Stojanku pravo u oi, ree:

- Nisam na to mislio, Stojanka. Znam ja srpske obiaje. Nego, ta e ovo biti? Sutra smo domaini svim Srbima. Bie ih i etiri stotine. Samo me udi to je pop Sekula sve ugovorio u crkvi Sveti Nikola, a ne na naem imanju.

- uti, Jovane - ljutito e Stojanka. - Opet se pita... Njihovo je da se dogovaraju, a nae da sluamo. Treba da nam je ast to e toliki

15

Srbi doi i biti nai gosti. A nije nam bilo ni troka, osim rakije... Pravi se da ne zna ta e biti... I sam zna da su prije u elebiima ivjeli muslimani, a sada ih vie nema. Tvoj otac je oslobodio elebie u prolom ustanku Srba.

- Nemoj o tome, Stojanka... Hou da se to zaboravi...

- Na ovih deset hektara zemlje usred elebia, na kojoj mi sada ivimo, ivjela je familija onih Fazlia. Samo najmlaeg Fazlia spasio je Vojin Lei, a njegovu majku, brau i sestre, zaklali su Srbi u kui Hamdije Hadia.

U istoj kui zaklali su mnogo ena i djece. Zatim su kuu zapalili...

- uti, Stojanka.. .

- Fazlii sudom, Jovane, ve pedeset godina trae da im se vrati zemlja... Nakon ovoga ustanka, muslimani nee imati kome da se ale.

- Stojanka, nemoj mi govoriti da mi ivimo na tuoj zemlji... Ja etrdeset godina obraujem ovu zemlju.

- to se pravi da ne zna? Radovii su poznati... Oni su tvoj ponos, a ti to baca u zapeak.

- Neu o tome da priam... Rakija je nae najvee bogatstvo, godinama sam joj ugoavao i od nje imao koristi. Zato smo najbogatiji u selu... Da nam ne otete voke, a lako e biti za rakiju. Nego, Stojanka, nita ne zbori, a sutra nam dolazi sin iz Njemake. Jedinac nam je, nije nam se dalo...

- ta u ti zboriti? - opet e ljutito Stojanka. - Isti je ti, samo radi... Za ovih dvadeset godina, otkako je u Njemakoj, postao je bogat.

- Zato ga pop Sekula i ovi iz Sarajeva zovu da doe... Da nema para, ne bi ga zvali...

- Dobro je to ne dolazi sa enom Savkom i sinovima Savom i Duanom... ta e oni ovdje? Sutra ga pred gostima nemoj pitati za sinove, da i njih ne pozovu.

16

- to?

- Nemoj ga to pitati... Dri se podalje od toga... Neka Sava i Duana tamo... Ovo e potrajati... Kako drugi, tako i mi, Jovane... Ti si sin srpskog junaka Nea Radovia, koji je klao po elebiima muslimane i palio im kue... Nemoj se snebivati.

17

II

Taman to je Sunce razbilo maglu iznad Jemita, kolona automobila zaustavila se u dvoritu iza Ristine kue, dolazili su prvi gosti. Doekivali su ih Jovan i njegovi elebiani, nekako zbunjeno, jer nije ala doekivati goste iz Sarajeva, te iz mnogih mjesta u Crnoj Gori i Srbiji. Lahko bi bilo da su samo iz foanskoga kraja.

Jovan se iznenadio kada je vidio goste u folklornoj nonji, i u srpskim uniformama iz Prvog svjetskog rata, sa ajkaama, utegnute irokim opasaima.

Svi koji su izlazili iz automobila, grlili su se sa domaima, nazdravljali, podvriskivali, krstili se, a onda se ilo prema Jovanovoj kui.

Zastali su od ushienja, ne vjerujui oima, da je pred njima ovakva trpeza, sofra u probeharalom vonjaku Jovanovom, sa istaknutim ikonama i s figurom vuka na bukovom postolju. Otkuda to u ovome selu, daleko od Foe? Od ushienja, neki gosti, kada su uli u Jovanov vonjak, ispalili su iz pitolja po nekoliko metaka, pa su svi dizali ruke uvis, nazdravljajui ovakvome doeku. A kao odgovor, iz automobila koji su se pribliavali elebiima, uli su se itavi rafali iz oruja.

Jovan je opet poeo misliti na svoj vonjak. ta e biti kada se uhvate njegove rakije od kruaka? ta e Jovanu slava i hvala bez vonjaka i rakije?

Nekakav Srbin manjeg rasta, dotjeran, u odijelu sa irokom, plavom kravatom, kada je dolazio u vonjak, priao je Jovanu, zagrlio ga i poljubio tri puta. A onda je podignuo ruke uvis i zavikao:

- Daj, Boe, ovome domu slonu druinu, i valjane, radine ljude, dobre gospodare. U birtije ne svraali, na putu se ne prevaljivali. Po sudovima se ne erali, a budali oprostili. Tue mee ne preorali, muke

18

drugom ne eljeli. to imali, to bratski dijelili, od sirote i prosjaka ne zaklonili: udijelili kljastu i slijepu, a Bog vidio i namnoio. Da Bog da.

Dok je govorio, svi u vonjaku nazdravljali su rakijom Jovanovom:

- Tako je, Rakoviu pametni!

I drugi su prilazili Jovanu i po tri puta ga ljubili.

U tome, kao grom iz vedra neba, odjeknuo je, negdje blizu, rafal iz pukomitraljeza. Uinilo se da je i pukomitraljezac u vonjaku. Mnogi nisu znali ta da rade, toliko ih je ovaj rafal iznenadio. Neki su se mahinalno sagnuli ispod velikih stolova, dok su drugi utjeli i gledali u Ristinu kuu, odakle nije prestajalo. Jovan se ustraio, mislio je da e mu pozliti. Sve je trajalo jednu minutu, dok nije prestalo. Prvi gosti koji su doli sebi, pojurili su prema Ristinoj kui da vide onoga to ih isprepada...

Ispred kue naletjeli su na sirotog Radisava iz Jemita. Risto mu je bio dao podrum da bi tu ivio, a on mu je radio na imanju. Naletjeli su na Radisava dok je omotavao dugi redenik oko pasa, trei ukrug za krajem redenika, koji se vukao po zemlji. Na pragu je bio ruski mitraljez "tepsija", koji je Risto uvao u sanduku, u podrumu, odakle ga je Radisav izvukao...

Gosti su opkolili Radisava, podigli ga uvis, pa ga bacali u zrak, i ljubili kada bi im pao u ruke... Ima ve mjesec kako je Risto u podrum unio mitraljez, ali nije ni slutio da e ga Radisav izvaditi iz sanduka... Dok su gosti ljubili Radisava, Risto je pokupio redenik i unio mitraljez u kuu...

Dolazili su i najvieniji gosti, sjedali za elni sto, a da Jovan nikoga nije poznavao, niti mu je ko govorio koga i kako da doeka.

Doao je Ostoja iz Sarajeva, rodom iz ovih krajeva, iz sela Orahova, nedaleko od elebia, te pop Sekula, mnogi profesori sa fakulteta, svetenici iz Srbije, profesor Maksim iz Sarajeva, rodom od Ustikoline, Kako iz Crne Gore, i mnogi ugledni Srbi... Sve srpske glave na jednom mjestu... Ko bi ih sve znao? Pogotovo Jovan, koji je

19

znao samo za rad. Mnoge od njih znala je njegova Stojanka. Svi su se pri susretu ljubili i primali na prsa.

Kada su zaposjeli stolove i probali rakiju i meso, stresli se od Jovanove rakije od kruaka, nadmeui se u zdravicama, Jovanu je laknulo, jer vie se nije imalo ta raditi, te je uao u svoju kuu, gdje je bila Stojanka.

Nije mogao a da ne kae:

- Vidje li onu mitraljeinu? I to kod budalaa! Ko bi rekao da Risto ima mitraljez?

- Jovane, ti sve zna, samo hoe da ja to kaem, jer si straljiv... Svi po selima dobavljaju oruje, samo ti govori da odgaja svoj vonjak. Sin Nea Radovia misli na vonjak!

- I ja sam nabavio puke.

- Znam da si nabavio deset puaka i da ih uva u podrumu. A pravi se da nita ne zna... Kako sav srpski narod, tako emo i mi, Jovane.

- Opet, pucaju.

- Samo ne pitaj ta e ovo biti... Bie da kao Neo kolje muslimane... Svi Radovii su to radili. Samo je tebe strah... Idi kod Nea, neka ti kae kako se to radi. Nita ne zna... Nee ih Vojin Lei spaavati, pa da Fazlii trae svoju zemlju... U Hrvatskoj dig'o se srpski narod na ustanak, a sada e i u Bosni.

- Pa...

- Sluaj, Jovane... Srbi 'oe da oslobode Bosnu... To svi znaju... I ti zna, samo 'oe da ti ja kaem.

- Od koga e da je oslobode?

- Kako od koga, crni Jovane? 'Oe da ti ja kaem ono to ti godi dui. Pitaj Nea Radovia.

- Od koga?

20

- Od crnog Arnauta, avole... uo si Radoja... Muslimani su Turci, prebjeglice, a srpske su krvi i srpskoga koljena. E, Srbi e od njih Bosnu osloboditi... Tjera me da kaem ta ti je od Nea u nasljedstvo ostalo...

- Iz prolog rata...

- Iz svih srpskih ustanaka, Jovane.

- Kad smo klali ljude, ene i djecu, pravili ugalj od njihovih kua... Prije su u elebiima ivjeli i muslimani, znam ja dobro. Sve smo ih pobili, pa uzeli nji'ovu zemlju... Kue smo zapalili... Znam ja, nije da ne znam... Nego, taman kada se sve zaboravi... Jesmo li mi, Srbi, bolesni? Svi Srbi kolju muslimane. Sada je red na mene i na moga sina Stojana! - poeo je vikati Jovan Radovi.

- ta je s tobom? - udila se Stojanka. - Idi kai Neu da smo mi Srbi bolesni. Sve me tjera da ti ja govorim, kao da si se preko noi promijenio... Sto put sam ti rekla, Jovane. Kuda na narod, tamo emo i mi... A zna i sam da je ovo srpska zemlja, samo se pravi da ne zna. Znam da e klati muslimane na eljeznom mostu u Foi, kao to je radio Grujo... Kada oslobodimo zemlju, imaemo svoju dravu... Treba sluati Ostoju i Maksima, pa neemo skrenuti.

Dok su oni razgovarali, u sobu je iznenada uao njihov sin Stojan. Zastao je na vratima, gledajui ih uznemireno. uo je razgovor.

- Stojane!

Stojan je jo stajao... Stojanka i Jovan grlili su ga na vratima, a on je utio...

Roditelji su se izmakli da ga pogledaju. Visok i stasit, glatke crne kose, u novom sivom odijelu, sa svijetlom kravatom, gospodskoga dranja. Iako je bio blizu etrdesetoj, Stojan je izgledao kao neko iz sasvim drugog svijeta, nikako iz ovoga u elebiima. Visoka ela i odnjegovana lica, te njenih dugih ruku, bio je ljepi od Jovana u najmlaim danima...

Uznemiren onim to je uo, proaptao je:

21

- Moji roditelji, Stojanka i Jovan... Odmalena vas zovem po imenu... Sada znam to su me zvali iz Sarajeva da doem u elebie. A i ti si, Jovane, domain. Sve mi je jasno...

Stojanka ga prekide:

- Stojane, i tebe e Srbi slaviti.

- Slavie nas danas, a sutra, Stojanka? Ja dvadeset godina radim u Njemakoj, imam raune u njemakim bankama, pa sve to treba dati, da bi me slavili. Od mene doktor Rako trai da svoj kapital prebacim na raun "ujedinjenog srpstva", pa u biti neko u njihovoj stranci. Stojanka, ja sam radio po esnaest sati, nijednog dana nisam bio na odmoru, i sve to treba dati za to ujedinjeno srpstvo. Kakvo ujedinjeno srpstvo u svijetu koji se ujedinjuje?... Jovane, jo malo pa e itav svijet biti jedno veliko selo, u kojem e se, kao u elebiima, svi znati. Tebi je teko to shvatiti, ali ja ve ivim u tom velikom selu. Moji sinovi, Savo i Duan, ukljue kompjuter i razgovaraju sa prijateljima na Novom Zelandu, a Srbi hoe dravu u kojoj e biti sami.

- Ja sam ti starijem sinu dala ime Savo, a mlaem Duan.

- U Njemakoj Duana zovu Miler, dobro igra fudbal. Ime njemu nita ne znai, Stojanka.

- Prvo da imamo svoju dravu, pa emo krenuti tvojim putem.

- Jovane - obrati se sin ocu - ti si bar pametan. Sve e ovo proi, a valja obraz sauvati. Nigdje ne treba biti meu prvima...

Sjeti se one tvoje bolesti, kojoj nije bilo lijeka, a Rasimov otac Hamid je iz ieva dolazio pa te svojim travama lijeio. Ja sam sa Rasimom iao u kolu, dobro smo se pazili, i zato te Hamid lijeio.

- Znam ja to, Stojane. Hamid mi je po cijelu no znao travama oblagati prsa, sve dok bolest nije minula. Minula kao da nikada nije ni dola. I Stojanka, kada je boli glava, trai od Hamida da joj donese ajeve...

22

- Od svih tih trava i ajeva bolje je da Srbi imaju svoju dravu. Pa opet emo lijepo ivjeti sa muslimanima. Ako se pomole u crkvi Sveti Nikola.

- Zar tako, Stojanka?

- Ne pitam se ja, Stojane. Oni koji se pitaju sjede za elnim stolom. uje li one govore? Oni znaju ta je srpska politika, i ta je srpska istorija. Nae je da sluamo.

Na Jovanovom guvnu, ispod probeharalih voki, gosti su trgali meso i pili Jovanovu rakiju. A nakon Jovanove rakije od kruke, kao da su bili na nekom drugom svijetu. Bili su sigurni da ovakve rakije nema nadaleko. Njihovi obrazi su plamtjeli, rakija je gorjela u njihovim pluima i oni su arovito govorili. Jovanova rakija ih je uzdizala i zanosila, a nije ih u govoru izdavala. Bili su jedno, i nazdravljali su, veselili se. Za ovaj "istorijski" dan, i za ovakvu sofru, i jeste bila Jovanova rakija.

Kada je ustao pop Sekula, svi su pogledali u njega, zautjeli i ekali... Pop je blago poljubio krst na grudima, pogledao prema svakom od stolova, i progovorio:

- Va slavu ie va trojici: Boga oca, njegova Sina i presvetoga Duha. Mi slavimo Gospoda Boga i spasa naeg Isusa Hrista. Na slavu ie svete Bogorodice, preiste Djeve Marije, svetoduhne matere Boije. Va slavu ie asnoga i ivotvornoga krsta. Svetije Aranela i sviju Anela nebesnije sila. Svetije proroka: Mojsija vidovita, Ilije gromovnika, Nikole brodovita i Jove Krstitelja. Va slavu ie bogosnije otaca trista i osamnajest, ie na Nikeju sabrae se, sastae se, Ariju oborie, prozborie, 'riansku vjeru utvrdie, prema slavnoj srpskoj vjeri. Da 'valimo zakon pravoslavni, za molbe moljene. Va slavu ie etiri evanelista: Marka, Matije, Luke i Jovana, svetije apostola Petra i Pavla, svete Petke i Nedelje mlade, koje one esto dolaze, a mi jo ee pregreujemo, i vraa Kuzme i Dimnjana.

Pop Sekula je zastao, pogledao prema zadnjem stolu. Svi su utjeli i ganuto sluali. Sekula je znao da oni sve ovo ne razumiju, ali znao je da oni osjeaju ovo to im on govori, pa je zato nastavio:

23

- Sviju muenika, koji prooe bosi i goli kroz oganj i vodu: ura, Dmitra, Mratindana, Todora Stratilata i Jovana Krilata, sviju muenika i muenica i Ognjene Marije. Va slavu ie episkije svetitelja: Sime starca mironosca, Save sveca, Arsenije uitelja, Maksima vladike, Stevana prvog kralja, Milutina, Stevana Deanskog i cara Uroa Duana mlaeg; cara Lazara, naeg viteza, i Miloa junaka, na Kosovu postradae, na Vidovdan glave izgubie za vjeru 'riansku i rod srpski. I jo svetoga Jovana Despota, Majke Anelije, srpske gospotine, Stevana tiljana. Oni podigoe crkvu Jedusalimsku u Srijemu zemlji ravnoj i Krajini slavnoj. Da se veseli Petrova gora, Velebit planina, i sveti manastir Komogovina.

Pop je ponovo zastao, umoran od silnih kazivanja i nabrajanja, i pogledao prema stolovima. Njemu, slabanih oiju, inilo se da svi ekaju da nastavi. Osjeao je da ih je ganuo svearskocrkveni jezik, pa je glasnije govorio:

I jo emo se pomoliti, krsnoj slavi pokloniti za ovoga potenoga doma domaina, domaice, sve eljadi i deice, kumova i prijatelja, pa i za neprijatelje, da ih osvijesti i prosvijetli Gospod Bog, ili sveti Ilija sa svojim gromovima. Tako nas pomoglo dananje krsno ime, vesela nam bila ova krsna svijea, rodila nam penica bjelica i vinova lozica, parojile nam se elice i bliznile ovce. Vieno nam bilo sveto koljivo i srpska leturija. Na zdravlje ivima, na spasenje pokojnima. Mnogo ljeta i godina. Amin.

- Amin! - ulo se od svih stolova.

Pop Sekula polahko je sjeo za elni sto. Gosti su ekali ta e rei ovi iz Sarajeva, htjeli su da im se kae to su pozvani u elebie pa da se okrenu Jovanovoj rakiji. Ovo to je govorio pop Sekula, po plamu nije bilo ni blizu Jovanovoj rakiji. To su sluali u crkvi, a htjeli su uti poznate Srbe koji su bili na elu srpskoga naroda...

Kada je ustao Ostoja, kao da se vrijeme pokrenulo. ekali su ga kao kucavicu. A on je zavikao:

- Brao Srbi! Ima li krvavije istorije od istorije srpskoga naroda?

24

- Nema! - ulo se od stolova.

- Brao Srbi! Ima li slavnije istorije od istorije srpskoga naroda?

- Nema!

- Brao Srbi! Ima li genijalnijeg duha od Srbinova duha?

- Nema!

- Kojem Srbinu nije poznata znamenita Bitka kosovska? Ona je odluila sudbinu srpskoga naroda za pet vijekova. Ona je sahranila srpsku dravu i srpsku slobodu. Od nje poeo je Srbin da robuje i tuguje. Od Boja kosovskoga poeo je srpski narod tune pjesme da pjeva i svoju sudbinu da oplakuje, ali i svoje junake da slavi i svoju hrabrost da cijeni.

- Kosovo! Kosovo! Kosovo! - ulo se sa svih strana.

- Kosovska bitka je bila i ostala uvena u Evropi, ona je svojevremeno otvorila oi i papama i Ugrima, jer su tek poslije nje osjetili pravu opasnost od Turaka. Bitku na Kosovu pominju gotovo svi evropski istorici, ali je ne cijene i ne daju joj onu vanost i znaaj koji ona zasluuje. Na Kosovu se borilo hrianstvo sa muhamedanstvom, krst sa polumjesecom, pitoma Evropa sa fanatinom Azijom, a ne samo Srbija sa Otomanijom.

- Kosovo! Kosovo! Kosovo!

- Kosovska bitka, ne samo po krvavoj i junakoj borbi koja se vodila, po posljedicama koje su iza nje nastale, nego i po tome to su oba vrhovna zapovjednika, oba vladaoca na bojitu poginula, jedinstvena je u svjetskoj ratnoj istoriji. Ona je rjeavala: ili ostanak Turaka u Evropi, ili dalji opstanak srpske drave.

- Dosta je, Ostoja! - ustao je i zavikao jedan od pijanih iza najudaljenijeg stola.

- Mi emo rijeiti ostanak Turaka, ne treba nam Evropa. - Onako podbuho, a velike glave i nabijena vrata, ljuljao se kao usamljeno drvo na vjetrometini... Povici drugih nisu ga zbunili, pa se proderao:

25

- Ono to prijanji Srbi nisu mogli, mi moemo! - Dok je vikao, drugi su ga spustili na stolicu, da ne prekida profesora Ostoju, a govornik je nastavio:

- ujte, Srbi moraju znati svoju istoriju. - Iz depa je izvadio knjigu i poeo itati:

- Sudbina srpskoga naroda bila je veoma burna i promjenljiva. Znamo da je na narod doao u ove krajeve iz svoje stare postojbine i naselio se irom cijelog Balkanskog poluostrva, od Dunava do Soluna i balkanskih gora na jugu, pa do Jadranskog mora na zapadu. U tim krajevima njegove nove domovine zatekao je ostatke starih naroda Traana i Iliraca, a najvie Grka, s kojima je morao doi u sukob i borbom prisvojiti zemlje u kojim se stalno nastanio i poeo se razvijati i usavravati.

- Dosta vie, Ostoja! - opet se ulo od stolova. - Prestani! Dosta nam je itanja i nabrajanja!

- Bistar i razborit, vrijedan i dovitljiv, hrabar i junaan, na narod je, po zauzeu srpskih zemalja na Balkanu, skrenuo panju svim susjedima i saiteljima. Oni su se svom snagom trudili da suzbiju bujicu srpskoga naroda, koja ih je plavila i zapljuskivala, ali je snaga i mo, izdrljivost i ilavost srpska daleko nadmaila sve zle umiljaje neprijateljske i uzimala sve vie maha u osvajanju teritorija i zasnivanju svoje drave i nezavisnosti.

- Prekini, Ostoja! - zagalamio je iz svega glasa onaj pijani, ljuljajui se kao da e pasti. - Dosta nam je itanja. Kada ti nee da kae, evo ja u rei. - I zapjeva:

- Ko je drugi, ja sam prvi da pijemo turske krvi!

- Mi smo prvi - zavikali su uglas sa jednog mjesta - ne moe ti pijan prije nas. Mi smo prvi!

- Mi smo prvi! - ulo se i sa drugih strana. Gosti iza svakog stola htjeli su biti prvi.

- Ti nisi nikuda prispio, a da bude prvi! - otresao se na pijanca jedan kretavi glas.

26

Svi su opazili starog Radoja kako je polahko doao do elnog stola, a da ga niko nije zaustavio, niti se zapitao ta smjera. Vidjelo se da je mnogo godina preturio preko glave, i da hoe govoriti. Okrenuo se da ga svi vide, a zatim podigao glavu i poeo. Njegov glas, iako promukao i isprekidan, magino je dopirao do slualaca:

- ujte ovu priu iz starih itanki... Sretne pop na putu jednog Arnautina, koji stade pred njega i sa zlobom posmatrae kako pop jae i veselo pjeva.

"Ah, kako je nekad bilo", pomisli Arnautin i po navici se mai rukom za oruje, ali oruja ne bijae.

"To si predao srpskoj vojci", ree mu pop. "Nego, od sada uvijek kad prolazi pored koga, skini kapu i pozdravi."

"Ne skidam ja kapu roblju", jetko odgovori oholi Arnaut, pa zakripa zubima kao divlja zvijer.

U popu Stojanu usplamti opravdani gnjev i on se u srdbi svojoj zaboravi i viknu: "Skini kapu kad prolazi srpski svetenik."

"Skini!" i trei put ljutito viknu pop, pa isuka sablju i pljotimice udari Arnautina po glavi. Arnautin pade unesvijeen, a pop produi u svoje selo.

Tek to se pop malo odmorio, iz varoi stigoe srpski vojnici i saoptie mu da mora odmah s njima u grad, jer ga zove vlast to je udario jednog Arnautina s namjerom da ga ubije. Pop Stojan ne vjerovae svojim uima i stade objanjavati da je on srpski svetenik. Ali, sve je bilo uzalud.

- Ko je drugi, ja sam prvi... - opet se zau od zadnjih stolova, ali nije bilo glasnih odgovora. Mnogi su htjeli uti kraj prie, jer ovo nije bila istorija.

I Radoje nastavi:

- Kada je stigao pred sudije, pop u prvi mah nije mogao da razumije njihove rijei. Oni su mu govorili: "Mi smo doli u ime pravde

27

i kulture. Mi smo doli da uvedemo red i zakon, da se ne dira ni u ija prava, ni u iju vjeru...

Svaka vjera i svaki ovjek moraju biti od sada u ovoj zemlji zatieni." Rekoe mu da e biti osuen...

Na to e pop: "Ne znate vi, nove sudije, nae krvnike, zato im opratate i po pravdi sudite."

Sve se uuti. A pop Stojan obrisa suze i pred svim sudijama se okrete Arnautinu i viknu: "Pratam ti, a sada ljubi ruku koju si nekada pljuvao."

Amautin prie ponizno i poljubi starog srpskog svetenika u ruku, a sudije srpske pustie i sami suzu iz oka. Na to svetenik uzdahnu: "Bog vas je poslao i pomogao vam. Bog e vas i odrati, kad tako pravo radite" - pa sve redom izljubi i ode u selo pjevajui.

Dok je priao, stari je Radoje osjetio da se neto dogaa na kraju sofre, gdje je bio onaj pijani, sa debelim vratom i velikom glavom, sa irokom, crvenom kravatom. Ali, to to je Radoje osjetio, ilo je od stola do stola kao svjetlost. Starac je kiljio sitnim, zelenim oima. Nije dobro vidio, pa je pogledao prema velikom stolu, koji je bio s njegove desne strane...

Tada mu je, kao kroz neku maglu, unutarnji glas dojavio ta se dogaa na Jovanovom guvnu, ta se kovitla pred njim. Svi gosti ustali iza elnog stola, skamenili se, ne izgovaraju nijedne rijei, kao da su zaarani onim to gledaju...

Samo je pop Sekula govorio:

- Boe, pomozi Srbima...

A pred oima sve se kovitlalo... Stolovi su obarani, grane u vonjaku pucale, drvena burad letjela na sve strane. S kakvim li su se plamom tukli Srbi izmeu oborenih stolova? Sve je letjelo u zrak, i Jovanova rakija, i volovsko meso domaina iz elebia, upane su nogare od stolova...

28

Ovo nikada niko od Srba u elebiima nije vidio. Bivalo je da se dva bratstva srpska, dvije porodice pobiju, ali ovo nije. A to su se Srbi na guvnu potukli, ba svi, i otkuda im toliki plam, niko to ne bi znao bolje rei od Jovanove rakije, kada bi progovorila.

Zapoeo je onaj sa debelim vratom i velikom glavom. Pourivi da bude "prvi", on je udario najblieg do sebe s takvim arom da je ovaj pao pod sto i nije mogao ustati. Svi izokola naletjeli su na ovoga s debelim vratom. Tukli su ga i kada je pao, a najvie kad je htio ustati, psujui rakijski. Sve je zaplamtjelo kada su se i drugi umijeali, neki da razvade, a neki da se biju. Onda je nekako ustao ispod stola onaj sa debelim vratom, izvukao no i zario ga prvom do sebe, ni sam ne znajui kome. Krv je iknula...

ue se i pucnji. Kao da se oblak prolamao... I guvno i vonjak nestajali su u plamu Jovanove rakije.

- Boe, pomozi Srbima - aptao je pop Sekula.

29

III

Iz Careve damije, u starom dijelu grada, blizu Pazarita, uo se poziv na namaz:

"Allahu ekber! - Allah je najvei! Svjedoim da nema drugog Boga osim Allaha. Svjedoim da je Muhammed Boiji poslanik. Doi na namaz. Doi na spas. Allah je najvei! Nema drugog Boga osim Allaha."

Glas se irio na sve etiri strane svijeta... Glas Tahirov, mujezina sa bijelim turbanom, nije vie bio onaj svjei i prodorni glas kao nekad, nego kao da je gasnuo... Pokatkad se izvijao i bivao jasan kao poznata melodija, a onda bi se njihao u grlu kao da se povlai pred neim... Poput ptice bolesnih krila, koja nije odletjela na jug pa joj sada teko letjeti... Glas nije bio onako dubok i snaan, ve se nekako tajnovito gubio, pa nije bilo ni nekadanjega zanosa i ljepote...

Stari Mustafa Kamo uspinjao se prema damiji sultana Bajezida Velije, kako je on nazivao Carevu damiju, jer je tako pisalo povie njenih vrata. Iako star, hitao je uz Pazarite, vidjelo se da je uznemiren onim oslabjelim glasom sa munare.

Ovaj pjev sluao je godinama, ali nikada nije prodirao duboko u njegovu duu kao danas.

Kako se glas povlaio, Mustafa je hitio; ako se glas propinjao, on je zastajao i oslukivao; ako se glas njihao u grlu, Mustafu je guilo. Samo da se uspenje do damije a da se ne oznoji u svojoj bijeloj koulji, pa da ista tijela i due ue kroz trijem, u mahfil. Osjeao je da e glas oivjeti ako ih vie doe, da e se ponovo propeti i zanijeti, kako se zanosio godinama, a oni dolazili...

Jedva se popeo, a onda je zaao za trijem... Vidio je Ragiba Hou iz Musluka, Ramiza Pilava iz Donjeg Polja, Ahmeta uvaliju iz ohodor mahale, Nusreta Hadipiria iz Granovskog sokaka i Hamzu Kadria, jedinca Sabitovog...

30

Predavali su se Bogu i tijelom i duom, jer je On oboje stvorio. Molitva je iz tijela i due, te nije ni moglo biti drukije sa imamom Halilom Muftiem. Okrenuti prema Kabi, svetom Boijem hramu u Meki, kud su okrenuta lica svih muslimana, kao jedno su tijelo i jedna dua, s molitvom upuenom Jednome i Jedinome. Prvo su izgovarali Njegove rijei, kako bi bili estiti i postojani u ivotu, a onda su govorili: "Bog je najvei!"

Povijali su se duboko, veliajui Njegovu milost i mo, pa padali na pod, a onda dizali lice gore, molei da im oprosti grijehe i podari im Svoju milost.

Opet bi padali dolje i elom doticali pod, mislei na Njegovu mo, pa sjedali, molei Ga da blagoslovi poslanika Muhammeda zajedno s njima... Onda su okretali glavu lijevo i desno, izgovarajui:

"Neka vam Bog podari mir i blagoslov."

Sada su bili u miru s Njim i svojom sudbinom.

- Selam alejk!

- Alejkumu selam!

Njih sedmerica, ustavi na noge, pruali su jedan drugome ruke, a onda su opet sjeli ukrug na ilim, ali su utjeli. Nisu se gledali, nego su glave oborili u ilim, kao da su krili strah u oima... Minute su prolazile, a oni su utjeli, kao sleeni. Mlaahni imam Halil ekao je na najstarijeg, Mustafu, ne bi li on poeo, jer su se njegove mudre rijei sluale...

Ali Mustafu, iako je vaio kao priseban ovjek, nita nije moglo oraspoloiti. Samo je zurio u osamnaestogodinjeg Hamzu, urednog ali vragolastog mladia ivih, nasmijanih oiju. I to je vie zagledao u oi Hamzine, poredei ih sa zgaslim glasom Tahirovim, kao da je postajao prisebniji za vanjski svijet... U Foi se o Hamzi prialo da je proitao vie knjiga od svojih nastavnika i profesora i oni su se plaili njegovoga znanja...

Nije sve u posrnulom glasu mujezinovom. Mustafa je progovorio: - Neka si, Hamza, prigrlio islam.

31

- Odmalehna ja dolazim u Carevu damiju, ali je prije bilo vie svijeta, pa me nisi primijetio.

- A zna li ti ko je bio Hamza?

- Znam. Veliki muslimanski junak, koji se borio na Bedru, gdje su muslimani pobijedili.

Poginuo je na Uhudu. Proitao sam mnogo knjiga iz historije islama.

- Eto, sve zna. Lijepo je biti musliman,

Hamza. ist u dui, ist u tijelu.

- Hvala Allahu...

- Ono to ti je u srcu, uz Allahovu pomo, to e ti biti i u ivotu.

- Allah hoe sve to je dobro... Ja Mu se molim da moj babo preivi, od jutros ne moe stati na noge...

- A to?

- Neki su ga sino zasreli na eljeznom mostu... i prebili... Sada je bolestan, lei... Je li to, Mustafa, njemu od Allaha?...

- Hamza, Sabitova muka je od ljudi, ti to bolje od mene zna... No, da ti kaem neto o bolesti, ako eli. Allah hoe samo dobra djela, ali je stvorio i smrt, suu, hladnou... Zdravlje je najvanije. Mi ivot provodimo u zdravlju, ali nas i bolest ponekad opkrhava. Ne bismo ni mogli znati ta je zdravlje da nije bolesti. Tekoa da nije, ljudi bi bili u svemu isti pa ne bi bilo dareljivosti. Na ovome svijetu smrt je kraj, na drugome poetak. Moe li biti ivot bez starosti i bolova? Savren je samo Jedini. Na ivot je ispit pred samim sobom i pred Bogom... Meutim, Hamza, ti si vie knjiga od mene proitao...

- Sve ja to znam, Mustafa, ali moga baba su prebili...

- To mu je od ljudi... Dobro je od Boga, a zlo od nas samih. Bog nam dade rijeku, a mi amac pretrpavamo... Na ovjeku je namjera, dobra ili zla... Allah samo pomogne...

32

- Znam ja to, Mustafa...

Dok su njih dvojica priali, Ragib, Ramiz, Ahmet i Nusret vrtjeli su pognutim glavama i pogledali se, iaretili oima. Milije bi im bilo da Mustafa pria Hamzi o ljudima koji su mu prebili baba na mostu, pa su opet pognuli glave i utjeli... Imam Halil itao je Kur'an...

I Mustafa je sada pognuo glavu... Hamza je hitro ustao.

- Allahimanet!

- Allahimanet, Hamza!

Kada je Hamza iziao, Mustafa je podigao glavu:

- ujte, Hamza poznaje srpsku historiju bolje od naih komija. A itao je mnogo i o islamu, jer Sabit hoe da mu sin sve zna o muslimanima. Tako Hamza vie zna od nas o nama i vie od naih komija o njima... Prole godine sabirao je dokumente o etnikom pokretu u Bosni i pokoljima muslimana... ta je sve u njegovoj glavi, samo Allah zna...

Ahmet uvalija, stari trgovac, sav se bijae promijenio. Nervozno je premetao tespih u ruci, pritiskajui ga palcem kao da se boji da mu ga ko ne istrgne. Onda je ostavio tespih, pa prstima pratio are na ilimu... Sedamdesetogodinjak iz ugledne muslimanske familije, bio je ve na izmaku, i samo je klimao glavom, kao da se pomirio s onim to e doi, i zurio po praznoj damiji... ovjek je preko noi ostario, preko noi ishlapio, eto, to je sada bio Ahmet uvalija... ar za ivotom ga ostavila...

Halil je i dalje itao Kur'an...

Ragib Hoo iz Musluka, nekako kabadahijski, sve najednom prekide, kao kad se najvaniji poslovi hoe prelomiti preko koljena, jer nema drugoga dogovora. On se okrete oko sebe da ih sve dobro vidi:

- ta je? Pogledajmo se u oi... to uti, Mustafa?

- Sve to bih rekao, to je u jednoj reenici.

- Kojoj?

33

- Sve se ponavlja, i nas je sve manje, dok ne doemo na njihovu mjeru.

- Ti si se pomirio s tim da doemo na tu mjeru, Mustafa?

- Nisam se pomirio nego ti govorim, da zna ono to nakon svakog ponavljanja zaboravljamo... Sve je isto, samo nas nestaje. U elebiima, gdje se Srbi okupljaju, nekada su ivjeli muslimani, a od onoga rata tamo ih nema. U elebiima se rodio Hasan Nazir, koji je izgradio Alada-damiju. Po mjestu roenja zvali su ga elebi, to govori kakav je to bio muslimanski kraj. Sada tu ive samo Srbi, pa je taj kraj postao poznat po srbovanju. Po svoj Bosni nas trijebe vijekovima, a mi smo sami, opkoljeni, pa se ne moemo oduprijeti. Ovo Pazarite, ispod Careve damije, odavno zovu Trg Miloa Obilia, gornji ehotinski most, koji je sagradio Mehmed-paa Kukavica, Most cara Duana, a donji, koji je gradio Mustafa-paa, Most Jug Bogdana... Da sve damo komijama Srbima, priteknemo upomo kada drugi nee, mi smo za njih poturice, prebjeglice, otpadnici od vjere, a njihov sveti zadatak je da nas dovode na mjeru... Tako je sve od Kosova... Godine 1663. hajduk Bajo Pivljanin upao je u muslimanska sela Godijevice i Kunovo, te popalio kue, a stoku otjerao za Crnu Goru.

- ta emo raditi, Mustafa?... - prekinu ga Ragib. - Pusti historiju.

- Sve ti je u historiji, Bog s tobom. I odgovor na to ta emo raditi je u historiji.

- ta emo raditi?

- Hou da vam kaem... Nakon Pivljanina, 1711. godine, u ova sela upao je hajduk Mijo Radovi, a 1861. hajduk Novica Cerovi, godine 1918. zemlja je oduzeta muslimanima... U vrijeme "osloboenja" Foe, januara 1942. godine, na eljeznom mostu zaklali su 3.500 muslimanskih dua. Silovali su, ubijali, klali, odsijecali glave. Sve je bilo u krvi. itav dan padala su tijela sa mosta u Drinu.

- Hoe li se to ponoviti?

34

- Hoe, sve se ponavlja, o tome ja i govorim. Sve e se ponoviti. Ovaj put e ii na to da nas dobro zastrae, kako bismo zauvijek otili. U prolom ratu, u rakijskom kazanu skuhali su sahadiju Halida Muftia, pa su njegov kostur objesili pred damijom, a Hasana efendiju Taranina su sjekli onim redom kako se uzima abdest: ruke do glenjeva, pa usta i nos, potom ui, i napokon glavu... Uradili su to i mome babi, isto kao Hasanu efendiji Taraninu... To su inili kako bi nas zastraili. I sad e to ponoviti. Silovat e nae keri i supruge pred nama, voditi ljude i klati na mostu.

- Hoemo li se braniti?

- Skupili su se nai u Donjem Polju, ali Srbima dolazi pomo iz Srbije, preko Crne Gore.

- Koliko e nai izdrati?

- Nai su kao snop kada se razvee a nema ga ko vezati, zato nam se sve i ponavlja. Svi brane svoje, pa e tako i Foaci braniti Donje Polje, ali nema jedne odbrane... Srbi e krenuti po selima... a onda e se i grad iseliti kada se prouje... Gubimo, jer se ne drimo jednog ueta.

Stari Mustafa Kamo je poutio, sa izrazom aljenja na svom starakom licu, pa e nastaviti:

- Tana je ona, dobro je od Boga a zlo od nas samih. Evo, gdje su muslimani u damiji danas? uli su ta se zborilo juer u elebiima, pa su se prestraili. Umjesto da se sastanemo, gledaju samo da sauvaju svoju familiju... Drecama sa Cvilina svojevremeno su Srbi oduzeli imanje, pa su Maksimovii na muslimanskoj zemlji napravili svoje kue. Otada su Drece postali prijatelji sa Maksimoviima... Najvie je do nas, Ragibe. Sjetimo se Kunova u prolom ratu. Srbi muslimanima nita nisu mogli, jer su se ovi dobro branili... Kod Srba ti ostaju ivi samo oni koji se bore...

- Mustafa, kako emo se boriti? Nemamo oruja.

- Slali su iz Sarajeva, sve je u Donjem Polju.

- ta kau u Opini?

35

- Vele da e sve stati...

- Moda emo se dogovoriti sa Srbima?

- Bit e dogovora... A nakon dogovora e nas klati... Sve se ponavlja, Ragibe...

Mustafa se bio zamorio od prianja. Disao je oteano, ali jo su ga htjeli sluati pa je isprekidano nastavio:

- Bit e dogovora da predamo oruje, a onda e nam silovati djecu, paliti nam kue. Srbi su jo nakon nemira u "Foatransu", prije godinu, dobijali oruje, pravili bolnicu u elebiima. Preko noi su u svojim kuama ostavljali upaljene svijee, a sutradan na pragu nalazili oruje i municiju... Ragibe, muslimani su narod koji od Kosova spava, a Srbi su narod koji se s Kosovom budi. Tako je i dan-danas, muslimani se ni kriom ne smiju naoruavati.

- Zna i sam da je Udba srpska, saznali bi za svaki metak...

- Ne bi sve saznali... Onaj ko se boji i ne bori, nestaje... Vidite kako Srbi rade. Njihov glavni tab je u crkvi Sveti Nikola, gdje se napajaju srpstvom. O svemu se tamo dogovaraju, unose oruje, municiju, uniforme... Vidio sam i nae kako im pomau da istovare kamione, kao da e ih Srbi zapamtiti pa im se smilovati...

- ujte i ovo - ree Mustafa. - Onu crkvu Sveti Nikola u erezluku Srbi su napravili 1857. godine, dok je jo vladala Turska. Pare je poslao vezir iz Travnika, a crkvu je gradio neimar Spasoje Vuli iz Tetova. Gradnja je trajala deset godina, a kada bi ponestalo para, Srbi su ili u Travnik. Ne treba grijeiti duu pa ne rei da je pare davao i trgovac Radovan Glodaja, ali nije po tome bio ni blizu vezira... Turci su Srbima napravili veliku crkvu, a oni iz nje kreu u "oslobaanje" Foe...

- Da doem kraju... - ree. - Sve se ponavlja jo od Kosova. Srbi trijebe svoje komije, jer su oni za njih otpadnici od vjere, s njima ne mogu imati svoju dravu. Trijebe, a to nazivaju oslobodilakom borbom, pa kada se trijebljenje zavri, niko o tome ne smije priati... Svi su Srbi, uglavnom, isti, ali su kroz vijekove i muslimani ostali isti, pa mu to doe na isto.

36

Imam Halil je uio:

"Allahumme salli ala Muhammedin ve ala ali Muhammed, kema sallejte ala Ibrahime ve ala ali Ibrahim, inneke hamidun medid. Allahume barik ala Muhammedin ve ala ali Muhammed, kema barekte ala Ibrahime ve ala ali Ibrahim, inneke hamidun medid." - Boe, Ti uini osobitu milost Muhammedu i njegovom rodu, kao to si to uinio Ibrahimu i njegovim. Ti si hvaljen i slavljen! Boe, Ti obaspi obiljem Svoga blagoslova Muhammeda i njegov rod, kao to si obasipao Ibrahima i njegove. Ti si, Boe, hvaljen i slavljen!

***

Mustafa je izaao iz Careve damije, a Ragib, Ramiz, Ahmet, Nusret i Halil su ostali.

"ta li e oni izmudriti?" pitao se Mustafa. "Tako ti je sa muslimanima", razmiljao je. "Kada izae onaj ija se rije slua, ostanu drugi da jo koju dodaju, pa se ona rije to se slua - izgubi i svi se priklanjaju dogovorima sa Srbima. I ponu grijeiti." Ali, Mustafa njih razumije. Oni se hvataju za slamku da spase svoju djecu... I sve se ponavlja...

Sjetio se ostarjelih Safeta i Almase. Nisu imali djece i usvojili su Miroslava. Uvijek ga je bilo strah Safetove i Almasine sree...

Mustafa je iao polahko, kako to pae njegovim godinama. Nije bio usplahiren kao ono kada je uo ezan sa Careve damije. Allahova blagost davala mu je snagu, pa je bistra uma iao novom uzbrdicom. Popeo se uz Prijeku ariju, a da nikoga nije sreo. Proao je pored sahadijske radnje Nedada Njuhovia, koji je oenjen Srpkinjom pa samo pijani, i Mandine brijanice, kod koga sva omladina svraa, te radnje Slovenca Joka Hudjeca, koga su Srbi poveli u lov na divlje svinje pa ga ubili, a onda se opijali i pjevali u Vatrogasnom domu.

Proao je i pored radnje obuara Muje Moce, koji je navijao za "Dinamo", pa radnje Asima Mezbura, koji se nikome nije zamjerio,

37

nastavi sve do Sahat-kule, zadubine Mehmed-pae Kukavice, te dalje do Velikog hana, a da nije stao da uzme zraka. Bilo je neega nesvakidanjeg u lagahnom hodu njegovome, drukijem nego u mnogih ljudi. Bio je to hod kakav se vida u onih domaina koji dre do svoga evlada.

Nekada je Foa bila glavna stanica na velikom karavanskom putu "Via Hota" od Dubrovnika do Istanbula. Karavani su skelom prelazili Drinu i preko Tabaka sputali se u Prijeku ariju. Ljudi i konji odmarali su se u Velikom hanu. Na minderlucima zastrtim ohom, uz zapaljene ibuke, kahvu i erbe, glas zurne i engija, troilo se i podvriskivalo i po nekoliko dana, a pred zoru, uz priguenu svjetlost fenjera, ugovarani su poslovi... Mladi su uz smiraj sunca odlazili u londu na samoj obali Drine i uz kahvu i eretluke sjedili na seiji uz ognjite i po obiaju zadirkivali kahvediju koji je ekrkom iz matice "kuline" izvlaio vodu za kahvu... Trgovci Jakii, Hanjalii i Karahode ili su do Bea, Pete i Lajpciga... Tu su i prie o novanoj pomoi "ispod jastuka" kada bi neki trgovac iao u druge zemlje da trguje, te one o Foacima i Jevrejima...

Mustafa je znao otkuda mu ar ponovo u obrazima i blagost na licu, pa nije bilo one usplahirenosti, ak ni bojaljivosti. Musliman mora biti spreman da se dokae u nesreama za koje zna da e doi, pa kakve god bile. U poznim godinama to je jedino ovjekovo oruje.

U duanima, pored kojih je prolazio, niko nije radio otkako se ulo za elebie, svi su se u kuama brinuli za svoje familije... "Muslimani su", mislio je Mustafa, "izvor koji nikako da presui. Njegovu vodu ispijaju, nekad manje a nekad vie, dok je nestane tako da ostane tanak mlaz, a kad voda ojaa, opet je ispijaju, ali izvor nikako da ostane suh... I iznova se napuni svjeom vodom, do neke mjere..."

Stari Mustafa bio je ozaren to mu je Allah dao da misli, i to duom svojom osjea Prijeku ariju... Sedamnaest damija je izgraeno u tursko vrijeme, pa je njegov grad po broju damija nekad bio odmah iza Sarajeva, Banje Luke i Mostara. Sve su ih gradili majstori sa Istoka i od Dubrovnika. A danas ih od Ortakola do Gornjeg Polja ima samo dvanaest... Alada damija ljepotom i ustou svojom

38

sve nadvisuje. Gorda i ponosita kao prelijepa djevojka, postiuje one to je iskosa pogleduju.

Ve pet vijekova Sahat-kula Mehmed-pae Kukavice duandijama i zanatlijama pokazuje kako se njihov ivot mjeri i vremenom, a ne samo parama. Kada bi gledali samo na pare, prolo bi im vrijeme u radu i nita, na kraju, ne bi imali od ivota, pa ih Kula opominje. Bogati su oni ljudi koji imaju vrijeme, a ne novac. Kada bi neki trgovac prestao raditi, a imao para da preivi jo tri mjeseca, on bi bio bogat u vrijednosti svih devedeset dana, a ne toliko koliko ima u kasi... Tako je mislio Mustafa Kamo, hodajui sam pored radnji u Prijekoj ariji...

Mustafa se sputao kaldrmom podno Sahat-kule, polahko, koliko da svjeti korake. Onda se zaustavio i pogledao: pod njim je bio grad...

Zastao mu je dah, gubila mu se ona rumen u licu, a oi su njegove gledale usplahireno ispred sebe, kao da se njegova dua opet borila sa onim zgaslim glasom sa Careve damije. Misli su mu ophrvavale slutnje...

Usne su se same micale:

"Allahume rabbena atina fiddunja haseneten ve fil - ahireti haseneten ve kina azaben - nar! Rabbenagfir li ve li validejje ve lil - mu'minine jevme jekumul - hisab." - Boe, Gospodaru na! Daj nam na ovom svijetu dobro, a i na buduem svijetu dobro, i sauvaj nas od dehennemske vatre! Gospodaru na! Oprosti grijehe meni i mojim roditeljima, kao i svim pravim vjernicima onoga dana, kad budemo polagali raun za svoja djela!

Zrak je nad gradom postajao ut. Kao da se oblak od ukastog zraka spustio na grad, pa je taj zrak pritiskao i same ulice, koje su bile sasvim puste...

"Sve se ponavlja", mislio je u strahu Mustafa. "Ovako je bilo i kada su Talijani predavali grad etnicima u prolom ratu. Ba ovako, zrak je utio pred onim to e doi, a to su tada svi vidjeli, ali niko nije

39

smio ni pomisliti... Samo su ekali... Sada muslimani imaju vie oruja, ali su rasuti, nema komande... Ovo su Allahovi znaci..."

Teturajui, silazio je prema Vatrogasnom domu, a tamo se ula pjesma:

- Ko to kae, ko to lae Srbija je mala?...

Kada je siao u grad, nikog nije bilo na ulici, ali se pored njega zaustavio automobil. Neko mu je stao iza lea, zavrnuo mu ruku i ugurao ga u vozilo, bacio na zadnje sjedite. Sve je ilo brzo, a Mustafa je samo zamirio, nije htio gledati one koji su ga vodili. Htio je mirei, u mraku, osjetiti to to mu se dogaa. Glavu je nagnuo iza naslonjaa. Osjetio je da se vozilo pokrenulo...

Bog je stvorio ljubav, ljepotu i sve to je dobro, ali i mrnju i zlo, pa neka ljudi biraju. Hamzi je rekao da je lijepo biti musliman, jer je Hamza ist i radostan, on je to izabrao, a ovi to ga vode izabrali su ovo drugo...

U nastaloj utnji, zatvorenih oiju, uo je svoj glas iz kasetofona... Odgovarao je na pitanja Hamzina, a kasnije Ragibova, u Carevoj damiji... Sve je bilo snimljeno na kasetu, i sada mu je putaju... Otvorio je oi i pogledao oko sebe. Dvojica ispred njega gledala su preda se, a njegov pratilac na zadnjem sjeditu posmatrao ga je sa strane. Svi su bili u odijelima, i mladi, kao da su tek kole zavrili...

Onaj do ofera, rekao je tiho:

- Dobro si govorio o Hasanu Taraninu. O njemu sam ja sluao od svojega oca, kada smo bili u Godijenu. A priao mi je jo neto...

Kazau ti kada doemo do rijeke... Moj otac vodio je tvoga baba na Drinu...

Dugo su se vozili, ve je padao mrak, a onda su skrenuli s ceste i stali. Bili su sami na Kopilovima. Ispod njih je tekla Drina. Onaj do ofera naredio je Mustafi:

40

- Idi uzmi abdest na rijeci, te klanjaj dolje ikindiju, a ja u ovdje ekati, kao to je i moj otac ekao...

Mustafa se polahko sputao...

Na rijeci prouio je Bismillu, zanijetio, pa tri puta oprao ruke do iza aka, isprao usta i zube, pa nos, opet po tri puta, te lice, pa desnu i lijevu ruku do iznad lakta, isto po tri puta, onda ui, pa vrat, i na kraju desnu i lijevu nogu, do povie lanka, od desnog prsta prema lijevom, sve po tri puta... Uzimajui abdest, Mustafa je uio Bismillu i Kelimei-ehadet...

Sve to vrijeme oni gore su ga, stojei uz auto, gledali... Otklanjavi na obali ikindiju, Mustafa je malo zagazio u rijeku, a onda podigao glavu:

- Hajte...

Vratili su se u automobil, uzeli velike noeve, pa se spustili do Mustafe. Zapamtili su kako je Mustafa uzimao abdest...

A Mustafa je znao to su mu naredili da uzme abdest. "Sve se ponavlja", mislio je u sebi.

Prvo su mu utei odrezali ruke do glenjeva, pa iskruili usta i nos, iznakazili ga po licu, onda mu odrezali ruke do lakata, pa sjekli noge, a da Mustafa nije ni jauknuo. Oni su sjekli, a Mustafa nije osjeao bol... Prvi put se upitao: kako pobjei iz ponavljanja?

Je li to sueno da otac kolje oca, pa da sin kolje sina?... U dva vremena...

Mustafa se u srcu svome molio za Hamzu... Onda su mu odsjekli glavu...

***

Kui tu veer nisu doli Ragib Hoo, Ramiz Pilav, Ahmet uvalija i Nusret Hadipiri. Niko ih nikada nije vidio...

41

Naveer u kuu Sabita Kadria ula su dvojica naoruanih sa ubarama... Ubili su ga u kui.

Njegovoj Hadiri je prole godine bila denaza, pa je ivio samo sa sinom Hamzom. Otada je Sabit zamiljeno hodao po eljeznom mostu u Donjem Polju. I preko ograde gledao u Drinu...

Jednom ga Bekto oevi sreo na eljeznom mostu:

- ta ti je, Sabite? Jesi li pomahnitao? Samo hoda po mostu i gleda u Drinu...

- Kada god hodam po ovome mostu, sjetim se babe. Sada sam u godinama kad me gone sjeanja... Slutim, Bekto...

- Pomahnitao si, Sabite...

- Ti, Bekto, gleda a ne vidi. Gore od toga ne moe biti.

- ta je ivot, Sabite? ivimo u hitnji od roenja do smrti. Nakon tebe tvoj sin Hamza poinje hitnju...

- Hitnja od Safe do Medine, od istine do izvora. I opet do istine... Samo da mi Allah prosvijetli Hamzu... Ko sebi zatvori puteve do istine, ostaje mu strah...

Otkako su ga nepoznati ljudi isprebijali na eljeznom mostu u Donjem Polju, Sabit nije ustajao iz kreveta. Niti je govorio...

Kobne veeri Hamza je iza kue Bektove gledao kako dvojica naoruanih ulaze u njegovu kuu ... Mislio je da njega trae... ekao je da odu...

ula su se dva kratka rafala...

Pucali su u Sabita...

Izali su i polili kuu benzinom... Zapalili... Hamza je potrao prema svojoj kui. U trku je pucao iz automatske puke. Vidio je one sa ubarama kako su popadali pored kue. Oba tijela unio je u kuu koja je gorjela... Prepoznao je brau Radovie.

Pobjegao je.

42

Te noi udarila je kia sa munjama i grmljavinom. Mutni potoci orali su sokake u Donjem Polju. Hamza je grmljavinu osjeao kao topot Njegovih nogu, a munje kao sijev Njegova noa.

43

IV

Jo 1845. godine Srbi iz Foe molili su vezira u Travniku da im dozvoli da naprave veliku crkvu u samoj ariji, drukiju od one u Kaurskom polju, koja je imala svoje kaluere i pripadala Mileevskoj mitropoliji. Htjeli su sagraditi veliku crkvu rake kole, koju bi sa svih strana opasavao visoki zid, sa velikom eljeznom kapijom, jer su se debelim zidinama htjeli ograditi od Prijeke arije, munara i Pazarita, kako bi u svojoj bogomolji nesmetano gledali u freske i u ikone i bili daleko od onog to gledaju po ariji.

Zato im je trebala crkva u foanskoj ariji, sa visokim bedemom. Nisu vjerovali da e im to vezir dozvoliti, ali su iz Travnika dobivali drukije signale.

Kada su pripremili sve nacrte, najvieniji Srbi otili su u Travnik...

Ubrzo, poela je gradnja najvee crkve u Podrinju. Vezir nije dao Srbima pare, ali ih je dao foanskim trgovcima Muratu Karahode, Ibrahimu Kami i Medinu Hanjaliu, ljudima od povjerenja, pa su Srbi pare uzimali od njih, a dosta novca je s puta donosio i foanski trgovac Radovan Glodaja. Zemljite za crkvu darovala je Savka Vlaisavljevi, roena u Dubrovniku, ena trgovca Dimitrija Joviia...

Gradnja najvee crkve u Podrinju trajala je punih deset godina, a trebalo je od tri do pet, kako su Srbi govorili veziru. Srbi su jo etiri puta ili veziru u Travnik, pa onda kod Karahode, Kame i Hanjalia, dok je trgovac Glodaja prestao pomagati, jer je bio voljan pomagati kako su se dogovorili: od tri do pet godina...

Crkvu je gradio neimar Spasoje Vuli iz Tetova, po nadimku Deanin, utljiv Makedonac pogurenih lea, koji je, tako pognut, morao stalno podizati glavu da bi vidio s kime pria, pa zato nije mnogo ni govorio, ali je sve moralo biti kako je zacrtano u papirima, jer ih je stalno poturao pred radnike. Ostala je slika kako Spasoje, irokih ramena, nagnutih ka zemlji, njiui sitnom glavom, i mirkajui od

44

nekakve bolesti, irgatima pokazuje papire na stolu, a oni se prave nevjeti, te ne shvataju da nisu dobro izveli kupole koje prekrivaju crkvu.

Spasoje je bio najzadovoljniji velikim bedemom, koji je zatvarao crkveno dvorite, to se od njega posebno trailo, pogotovo kapijom u bedemu, sa kamenim, polukrinim lukom, na kojem je uklesano: 20. septembar 1857. godine. U crkvu se moglo ui sa tri strane. Kapija je bila sa zapadne strane. Na njoj su se prolaznika doimala velika, eljezna vrata.

Crkva je unutar svojih visokih zidova, sa visokim prozorima, podijeljena na naos i oltar, kako nije bilo u starijim crkvama. Sa dviju strana vladiine stolice postavljene su kamene figure lava, kao to je to u manastiru u Studenici... Neimar Spasoje s pravom je ruio irgate koji su postavljali kupole, jer nisu izdrale ni dvadeset godina. Napukle su i zamijenjene dvostrenim krovom...

Od februara 1992. godine svi ugledniji foanski Srbi dolazili su u crkvu Sveti Nikola. Nekad ih je zvao pop Sekula, a nekada ko iz stranke Radovana Karadia, tako da je pojedine u crkvu gonila vjera, a druge - politika. Ali, u crkvi nikada nije bilo toliko Srba otkako je sagradi neimar Spasoje Vuli. Bilo ih je vie nego i 20. januara 1942. godine, kada su Srbi slavili "osloboenje" Foe.

I sam Spasoje bi se iznenadio kada bi vidio Srbe u unifonnama, kako unose teke sanduke sa orujem i municijom u dvorite crkve, dok nekakav oficir Kova izdaje nareenja, a oni stariji se okupljaju oko popa Sekule i profesora Ostoje, pa zajedno odlaze pred oltar...

Sila svijeta slijevala se u crkvu, ponekad u velikoj hitnji, kao putnici kada se sklanjaju od jake kie...

Muslimani su sve vidjeli i znali, ali ta su mogli? Misli su im se ledile, jer se sve odvijalo brzo, od derneka u elebiima do sastanaka u crkvi Sveti Nikola, pred kojom su istovarani kamioni, i do pojave ovih oficira, koji su dolazili iz Beograda...

45

Oni koji su se uli sa Sarajevom, nabavljali su oruje i krili ga u Donjem Polju, dijelili po mahalama, a onda se sastajali u damiji u Musluku... A Srbi su dobivali spiskove naoruanih muslimana...

Prvi put otkako se sastaju u crkvi, pop Sekula je sada priao Srbima ta je proitao u "Alkoranu", muslimanskom svetom pismu. Priao je tiho ali otro, tako da se svaka rije dobro ula:

- U Alkoranu ovako pie. Samo jedan je Bog, Allah, koji ljudima zapovijeda i hoe da ga potuju, njegovoj se volji povinuju. Obaveze su: pobono klanjati, 'rabro vojevati i za vjeru svoju i glavu izgubiti. Ko ove dunosti vri, taj je musliman i vjeruje se da ide u raj. U raju se vjerni naslauju gledanjem u lice Boije. Raj je zamiljen kao lijepa zelena bata, gde potoci ubore, i tu stanuju nebesne djevojke, zaljubljenijeh oiju.

Pop Sekula sve je htio i objasniti:

- Muhamed je svetac poslan da povrati to su drugi "pokvarili", on je lice svijeh vjerovjesnika... Damija je iznutra prosta, nema ikona ni fresaka, a spolja su visoke, otanke kule, na vrhu im iljak. Obred je sav teak i muan. Dnevno se mora pet puta klanjati. Gde vode nema peru se pijeskom... Mnogoenstvo im je u zakonu... Vjeruju da je Bog sve odredio, ta e kome biti...

A onda, kao da se neega sjetio, Sekula je zastao, pa nastavio:

- Nekada je i u naijeh komija vjera bila pravoslavna, koja je utvrena na svetijem saborima u Nikeji... Brao moja - rekao je pop na kraju - vi ete nam u ime pravde Boije donijeti slobodu od Alkorana! Neka je blagoslovljen svaki korak va na tome putu. Neka vas tamo prati samo Bog. Primite blagoslove crkve. Ponesite slavu srpskog oruja da bi se otadbina mogla podiiti s vama. ta god da uinite, neka je blagoslovljen svaki va korak.

Ustao je Ostoja:

- Brao Srbi! Sjetite se da na zastavi nezavisne Srbije stoji: "Za kralja i otadbinu, s vjerom u Boga." To je zavjet, zakletva. Ispunite

46

svoju zakletvu i Kosovo je osveeno, pa e srpstvo biti ujedinjeno. Ono vas oekuje.

Sa strane, oslonjen na take, stajao je ostarjeli Grujo, koji je u prolom ustanku klao svoje komije na eljeznom mostu. On je govorio glasno, da je odjekivala crkva Sveti Nikola:

- Nemajte saaljenja, sve koljite! I najmanje dijete zakoljite. Koljite balije gdje stiete, i bacajte u Drinu. Tako e u strahu otii. Prvo idite na sela, jer se ona ne mogu braniti, onda ete grad lako osloboditi... Da vas malo ojunaim... Hotela "Zelengore" ranije u gradu nije bilo, ve je bila birtija moje brae, a iza birtije imala je bata do rijeke ehotine. Tu smo pekli rakiju i ukuvavali pekmez. E, u tim kazanima skuvali smo 'Amida Muftia, pa njegov kostur objesili na drvo kod Daferbegove damije... Prvo koljite muslimane koji bi stali uz srpsku vojsku - savjetovao je. - Ko izda svoje i nas e...

- 'Ou da ujem ponovo rijei svoga komandanta Zaharija, ili majora Pavla uriia: "Na mostu je poklano tri hiljade muslimana!!!" To 'ou da ujem!... - uzvikivao je. - Sutra zapalite staru ariju Pazarite, sve njihove radnje i begovate!

- Sve se zaboravilo - govorio je. - U srednjem vijeku ovaj grad se zvao Radovina, pa Hota... Ona damija to je muslimani zovu Careva, prije je bila crkva... Neka vas pop Sekula blagoslovi... Muslimane morate prevariti. to vam govorim sve da koljete, da nita ne ostavljate? Ne smije biti kao nekada s Kunovom...

Kunovo je srpska bruka! ...

arii, Davidovii i Radovii traili su od Kunovljana da predaju oruje, ali im Kunovljani nisu vjerovali. Prije Kunova etnici su poklali sve muslimane, pa gdje da im Kunovljani vjeruju? Sutradan, etnici su upali u Kunovo. U kuu Smaje Zeca zatvorili su ene, djecu, starce i sve poklali, a kuu zapalili... Samo nekoliko porodica se spasilo. One su se sklonile u kuu Alije Trake.

Kunovljani su od oruja imali svega dvije puke. Sulejman Deli i Alija Trako branili su ene i djecu od pokolja. Nakon trideset i osam

47

dana elebiku opinu oslobodili su partizani. Sulejman i Alija ni njima se nisu htjeli predati... Nakon pregovora, partizani su vidjeli srpsku bruku. U kui nije bilo "etrdeset i est puaka", ni "est mitraljeza", kako su Srbi priali u Foi, ve samo dvije puke, a od ljudstva Sulejman i Alija, sa mnogo ena i djece...

S jednog uzvienja etnici su pucali u krov kue, pod kojim su bili Alija i Suljo, a meci su probijali indru i na drugoj strani pogadali etnike poloaje. Tako su etnici mislili da je kua puna ustaa.

U Foi Srbi su tada priali da Kunovu ne mogu prii ni jedinice Kraljevske jugoslavenske vojske...

48

V

Srbi su od muslimana iz sela ieva traili da predaju oruje, kako "ne bi jedni druge napadali." Komije Srbi znali su da u ovome selu povie naselja Brod kod Foe ima etrdeset naoruanih muslimana, to ih je plailo, pa su sa muslimanima priali samo o predaji oruja. Slali su uru ulia da kae muslimanima da predaju oruje...

U selu Kuta, Srbi su uri govorili ta e rei, a tu su bili i Srbi iz ieva.

Tako su poeli pregovarati Srbi iz Foe i okolnih sela sa muslimanima iz ieva. U Kuta su dolazili Enver Kurti i Vaso Milovi, obojica iz ieva. Iz Foe su dolazili Pero Elez, rodom iz Miljevine, i Gojko Jankovi od sela Trnovaa.

Svi su od Envera traili da nagovori muslimane da predaju oruje kako bi "ivjeli u miru sa Srbima."

Enveru nije bilo jasno kako e Srbi i muslimani ivjeti "u miru" ako naoruani Srbi oduzmu oruje muslimanima. "Ako emo ivjeti u miru", mislio je Enver, "neka milicija oduzme oruje i Srbima i muslimanima. Ovako, Srbi iz okolnih sela dobro su se naoruali, a muslimane bi oni - razoruali."

Ovo pitanje Enver je postavio u Kutima, a samo mu je Vaso odgovorio:

- Envere, svi Srbi u foanskom kraju dobili su oruje. Ko moe sada traiti od Srba da predaju oruje? Srbi hoe samo oni da budu vlast u Foi, a za to im treba oruje. Kako e traiti od Srba da predaju oruje, kada se oni bore da Foa bude srpska?... Ako predate oruje, muslimani e ivjeti u ievu, a Srbi e ih uvati. Ne predate li oruje, mi emo napasti ievo. Pa, kako hoete...

- Sluaj, Vaso, mi nikoga neemo napasti. Oruje nam treba da se branimo. Kako emo se braniti ako nas, ipak, napadnete?

49

- Opet ti kaem, Srbi nee napasti muslimane ako predaju oruje. Ako ne date oruje, napaemo ievo.

- Ako predamo oruje, kako emo vam vjerovati? ...

- Ako ne predate oruje, onda nam ne vjerujete...

U ievu muslimani nisu htjeli predati oruje. Zbunile su ih poruke komije Vase o srpskoj vlasti u Foi. Ako ne predaju oruje, Srbi e ih napasti, kako im je rekao Enver. A ta ako predaju oruje, a Srbi ih napadnu?...

Osamdesetogodinji Hamid glasno je rekao, da svi uju:

- Ako predamo oruje, Srbi e nas napasti i sve e nas pobiti... Sa orujem e se neko spasiti.

Naveer su se okupili u kui Safeta Bostandije i njegovog sina Sabahudina, gdje su ih ekali Marinko i Zoran Pavlovi, Srbi iz ieva. Svi muslimani doli su naoruani. Posjedali su na ilim u velikoj sobi, te ekali ta e im rei Pavlovii i Enver Kurti. Ve sutra moralo se predati oruje...

utjeli su, ekali na Marinka Pavlovia, koji je sjedio za stolom sa Enverom, Zoranom i Safetom. Kada su se svi okupili, Marinko je ustao i poeo:

- Brao muslimani. Mi godinama ivimo u istom selu, a sada je dolo vrijeme da svako od nas bude sa svojim narodom. Ja sam prije sedam dana sa enom i djecom preselio iz ieva u selo Kute, kako bih bio sa Srbima... Vi sa Hrvatima neete da ivite u Jugoslaviji, gdje ostaju naa braa Srbi, a mi hoemo da ivimo sa svojim narodom, gdje god da je. Zato e u Foi biti samo srpska vlast. Pa poto je vlast srpska, samo Srbi u foanskoj optini mogu nositi oruje. Svi drugi oruje moraju predati Srbima. Takvo je nareenje. A vi ete ivjeti u ievu, mi emo vas uvati...

Marinko je prestao govoriti. Sagnuo je glavu i ekao.

50

I okupljeni muslimani su ekali. Nisu znali ta da kau. Zbunjivalo ih je ovo to je Marinko govorio o srpskoj vlasti. Kako u foanskoj opini moe biti samo srpska vlast, kad je vie muslimana?

Progovorio je Ibro oli, prvi Marinkov komija.

- ta znai to srpska vlast, Marinko?

- Znai da e Srbi biti na vlasti.

- ta emo raditi mi u ievu?

- ta i do sada. Morate nam samo predati oruje.

- Poubijat ete nas, komija.

Javi se i najstariji Hamid:

- Sjeam se prologa rata. Srbi su muslimanima oduzeli oruje, a onda ih vodili na eljezni most u Foi. Deset naoruanih Srba vodilo je trista muslimana bez oruja i sve su ih poklali. Marinko, i tada je bila srpska vlast, dok nisu doli partizani... Ako predamo oruje, i ovaj put ete nas voditi na most...

- Drugo je sada vrijeme, Hamide. Ono je prolo. Evo, Ibro... Kakav sam ja bio komija? Kai.

- Neu da laem... Uvijek smo se pomagali, bili smo kao jedna kua. Djeca su nam zajedno ila u kolu.

- Eto, vidi. I kako bih se ja okrenuo protiv tebe?... Nego, predajte oruje pa da se grlimo... Ja sad idem, a vi nam sutra javite.

Iza stola ustao je Enver. Onako visok, crn... Govorio je tiho, ali su ga svi uli:

- Sluaj, Marinko. Kai svojima u Kutima da mi neemo predati oruje. Gdje bismo mi napali Srbe kad su oni dobro naoruani? Mi se orujem moemo samo braniti, pa to vama smeta nae oruje, ako nas neete napadati. Svi Srbi u selima oko nas su dobro naoruani, a vama smetaju nae puke. Pustite nas. Neka bude srpska vlast, ali nemojte nam odmah uzimati puke... Mi puke zasada ne damo...

51

- Je li to zadnja rije, Envere?

- Zadnja.

Marinko i Zoran polahko su krenuli prema vratima, dok su muslimani ustajali sa ilima, kako bi oni proli...

Kada su ovi izali, zanijemila je kua Safeta Bostandije. Zadugo... Sve dok nije progovorio suhonjavi Rahman.

- ujte... Moda i jeste bolje da predamo oruje... Nee ni ovo dugo trajati. Neka se dogovore u Sarajevu, pa e se i sela smiriti. Ako predamo oruje, rekli su, nee nas napasti.

Enver je skoio:

- A ta ako nas napadnu, a mi predali oruje?

I Hamid upade:

- Srbi e nas napasti, ta god mi uradili...

Nije ni svanulo, a Srbi su napali ievo. Nisu ni ekali odgovor o predaji oruja.

Opkolili su kue Safeta Bostandije i Hasana Karovia, gdje su se muslimani dogovarali a onda pospali, ni strau ne postavivi. Vatrom iz poluautomatskog oruja Srbi su zasipali u prozore i pozivali muslimane da se predaju.

uo se Marinkov glas:

- Envere, opkoljeni ste! Predajte se! Ako se ne predate, zapaliemo kuu! - A onda su ponovo zapucali...

ievci su bili zbunjeni, jer nisu oekivali da e ih komije napasti odmah nakon dogovaranja sa Marinkom... Poneko od ievaca bi kroz razbijen prozor uzvratio na vatru, ne videi Srbe...

Sve ovo je trajalo nekoliko minuta. Onda su se uli glasovi:

- Predajemo se!

52

Sabahudin i njegov babo Safet izali su iz kue bez oruja... Samo to su izali, Srbi su zapucali... Otac i sin pali su zajedno...

Ponovo je zagalamio Marinko Pavlovi:

- Iziite, ili emo zapaliti kuu! Vas ostale neemo poubijati! Ali prvo izbacite oruje kroz prozor.

Enver i njemu najblii nisu znali ta da rade... Gledali su kako puke lete kroz prozor... Onda se dignutih ruku izlazilo...

Srbi nisu pucali. Saekivali su nekoliko metara od kue i vezali bodljikavom icom... Kada je Marinko sa jo jednim Srbinom uao u Safetovu kuu, zatekao je Hamida kako sjedi na seiji i zuri kroz razbijen prozor.

Marinkov drugar ga je zovnuo:

- Hamide...

Glas je Hamidu bio poznat, pa se okrenuo. - Ja sam Stojan, sin Jovana Radovia...

- Stojane, sine... Odveli su moga Rasima... U tom trenutku Srbi su zapalili kuu, i Marinko je izaao, dok su drugi izgurali Stojana Radovia... Hamid je sjedio u kui koja je gorjela...

Srbi su bili zarobili trideset i sedam naoruanih muslimana. U prvom potoku su strijeljali Envera Kurtia, Muju Kurtovia, Ferida Kru, Suada Hadimusia, Safeta Softia, Hasana Subaia, te Himzu i Smaju Delila. Izvravali su nareenja Pere Eleza, Gojka Jankovia, Marinka i Zorana Pavlovia. Rasima Hamidovog odveli su u Fou, u logor.

U logor u Foi odveli su Muju, Almira i Elvedina Dankovia, te Zulfu Duria, Ramiza Dedovia, Suada Borovinu, Hajdara Korjenia, Avdu Hodia, Ziju oevia, Esu Kovaevia, Suada Klapuha. Zarobljenog Bajru Skendera natjerali su da pali kue u ievu...

ene sa djecom Srbi su odveli u zgradu Osnovne kole u naselju Brod kod Foe, a mlae ene Jago i Mileti odvezli su u hotel "Zelengora" i u stanove kod Ribarskog restorana u Foi.

53

VI

U dva sata iza ponoi vatrogasac Doja Novakovi se onesvijestio nakraj mosta u naselju Brod kod Foe. Kada je doao sebi, ve je bilo svanulo. Podigao je glavu i vidio da lei na mostu, pored svog vatrogasnog vozila sa velikim mrkom, koji je dopirao do sredine mosta. Svjetla na vozilu bila su upaljena. Onako suhonjav, male glave, ali dugaak da mu je vatrogasno odijelo bilo kratko, gledao je izgubljeno prema sredini mosta, a misli mu nisu davale mira...

Puna dva sata nakon ponoi Doja je velikim mrkom ispirao lokve krvi na mostu, i opet krv nije sprao. Istina, onih lokvi nije vie bilo, one su otekle zajedno sa vodom, ali je i dalje bilo ostataka krvi.

Koliko god Doja ispirao krv, ostajale su fleke, kao ucrtane siluete lokvi krvi na mostu, pa se Doji inilo da nita nije uradio. Sjea se da su mu iz oblinje kole Srbi doveli etiri ene, ije su mueve poubijali u ievu ili odvezli u Fou, i one su itava dva sata ribale most a on ispirao. Kada su ene vratiti u kolu, a on pogledao niz most, imao je ta vidjeti: gdje god su bile lokve krvi, tu je asfalt sada bio taman, kao da je prosuta neka tenost koja e sve nadvladati, samo da tu ostane...

Ponovo je upalio vatrogasno vozilo. Svu e vodu iz cisterne izliti na most, na velike tamne mrlje, pa se onda vratiti u grad...

Uao je u vozilo i ekao... Nije znao ta da radi ako mu svaku no budu nareivali da ispira krv. "Lako je bilo Radomanu", mislio je Doja, "on je sa svojima do ponoi klao muslimane iz Govze, a onda je otiao..."

Tada su njega zovnuli da spira krv, da spira ono to je Radoman ostavio... Sutra e muslimane klati Gojan ili Pero Elez, pa Janko, one iz drugih sela oko naselja Brod na Drini, a samo e Doja spirati krv... Ko e spirati krv na velikom eljeznom mostu u Foi?...

54

Most na Drini u Brodu kod Foe osvjetljavala su putnika vozila i vatrogasna kola. Sedamdeset i etiri muslimana uhvaena su u tunelu kod Miljevine. Dovezeni su u kamionima. Ostali su bili iz okolnih sela i naselja Brod. Srbi su ih dovozili u automobilima... Sabralo se ukupno 118 muslimana... Stali su u kolonu po jedan, od stare kole pa sve do mosta... Dvanaest naoruanih Srba stajalo je sa strane, a na sredini mosta ekali su Radoman i Gojan...

Kolona duga osamdeset metara. Svi u koloni pognuli glave...

Srbi su pitali:

- ta je, balije?

- Hoete li suverenu Bosnu?

- Gdje vam je Alija?

- eka vas Radoman.

Prvi u koloni bili su Mehmed, Hamdija, Edhem, Alem, Eso, Mujo, Halim, Esad... Bili su iz Broda i Trnovaa.

Kada je Radoman mahnuo rukom, kolona je krenula na elu sa Mehmedom... Gojko je naredio da se svi skinu do pasa i da ruke dre na potiljku... Radoman je iz korica izvukao no sa irokom otricom, dugakim vrhom, i ekao. Gojan je nareivao:

- Hajde, Mehmede...

ezdesetogodinji Mehmed prilazio je polahko, zurei u Radomana. A onda je podigao glavu, gledajui preko ograde u Drinu... Dolje je stari most, sruen u prolom ratu, kada su se povlaili partizani, pa otada satjeruje vodu u jaku maticu... I na tom, starom mostu etnici su nekada klali Bekovie...

Radoman je ispruio lijevu ruku i Mehmeda zgrabio za kosu, sagnuo mu glavu do pasa, a onda je hitro noem presjekao grkljan Mehmedov, gotovo da mu je prerezao i vrat.

iknula je takva krv da je zalila Radomana, ali njemu to nije smetalo da dugaki vrh noa zarije svojoj rtvi u grudi. Mehmedovo

55

tijelo se zgrilo, nije se ni glas uo, samo je tekla krv, a kada je Radoman ispustio iz ruke Mehmedovu kosu, tijelo se naslonilo na ogradu...

Svi su gledali, kao da sanjaju...

Samo je Gojan povikao:

- ta je, balije?! Jeste li se prepali?... Hamdija, prebaci Mehmeda preko ograde...

Hamdija je priao do Mehmeda, ije je tijelo visilo na ogradi... Krv je tekla niz ogradu...

Gojko je zagalamio:

- Gurni ga preko ograde!

Hamdija se sagnuo, uhvatio Mehmeda za koljena, podigao tijelo uvis, uz ogradu, i pustio... Svi su uli pljusak u Drini, na mjestu gdje je sruen stari most.

Radoman je sve ovo posmatrao, ekajui da se Hamdija odmakne od ograde, a onda je i Hamdiju uhvatio za kosu, i potegao noem. Nije mu prerezao grkljan, nego je dugaku otricu zabio u vrat Hamdijin, tako da je otrica izbila na drugu stranu. Krv je prsnula u lice Radomanu, ali ga to nije omelo. Izvukao je no, a lijevom rukom drao je tijelo da ne padne. Ruku sa noem prinio je do grla Hamdijinog, i ona se pritom napunila krvlju... Stvorio se izvorak od krvi... A onda je Radoman, irokom otricom noa, prerezao grkljan Hamdiji i gurnuo ga uz ogradu, tako da je njegovo tijelo visilo prema Drini...

Gojan je birao. Zavikao je zloinaki:

- Hajde, Mujanoviu...

Mujanovi je iziao iz kolone. Kao da ga nije bilo strah. Priao je urno do Hamdije, uhvatio ga za noge, podigao uvis, i gurnuo preko mosta, ali nije ispustio njegove noge, nego je skoio preko ograde, za Hamdijom ... uo se pljusak dvaju tijela u Drini...

56

Dotrala su etverica od naoruanih Srba koji su uvali kolonu i nagnuli se preko ograde, nianei automatskim pukama. Ali Mujanovia nisu vidjeli, samo Hamdijino tijelo, koje se vrtjelo u matici. Matica je bila toliko jaka da se nije mogla izbjei, a svakog plivaa vukla je na dno rijeke. Tek tridesetak metara od mosta, ugledali su Mujanovia, kako je izronio. Matica ga nije zavrtjela.

Zapucali su, ali je on ponovo zaronio, a brzaci su ga nosili.

Opet se uo Gojanov glas:

- Trite lijevom i desnom obalom! Ne moe vam pobjei! A ti, Radomane, kolji!

Naoruani Srbi sa strane nagonili su muslimane pod no Radomanov, strahujui da jo neko ne pobjegne. Radoman je rezao grkljane, a