Š e h e r banja luka - bhdinfodeskbhdinfodesk.com/wp-content/uploads/2020/05/seher-66.pdf · 2020....

Š E H E RBANJA LUKA

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 66 - MART-APRIL - 2020. - MOTALA - GODINA XI

Uvodnik

2

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/UtgivareSAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ

RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180

Glavni i odgovorni urednik/Chefredaktör och ansvarig utgivare

Mirsad Filipović

Urednik/RedaktorGoran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbeteGunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/KorrekturläsareIsmet Bekrić

Blagajnik-Ekonom/Kassör-EkonomZlatko Avdagić

Redakcija/RedaktionGoran Mulahusić

Enisa BajrićFatima Mahmutović

Ozren TinjićNedžad Talović

Dopisnici/KorrespondenterIsmet Bekrić (Slovenija)

Mišo Vidović (BiH)Radmila Karlaš (BiH)

Mersad Rajić (Kanada)Ljubica Perkman (Njemačka)

Reuf Jakupović (Švedska)Dr Severin D. Rakić (Australija)

Dinko Osmančević (BiH)

Adresa redakcije/Redaktionens adressŠeher Banjaluka,

Luxorgatan 12, 591 39 MotalaTelefon: +46(0) 739 872 284

Internet: www.blsavez.seE-post: [email protected]

List izlazi dvomjesečnoGodišnja pretplata:

6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame+46(0) 73 98 72 284

E-post: [email protected], crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/TryckNIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna stranaVladislav Dacešin


Riječ urednika

Prilagođavamo se novoj situacijiKorona postala sastavni dio naše svakodnevice

Poštovani čitaoci, dragi prijatelji!

Šeher Banja Luka, naš zajednički projekt, prvo banjalučko glasilo koje se izdaje izvan našeg grada, slavi svoj jedanaesti rođendan. Moramobiti ponosni na sve ove prohujale godine jer uloženi dugogodišnji volonterski rad se isplatio i Šeher je postao rado čitan magazin.Veliku zahval-nost dugujemo mnogim našim suradnicima i sponzorima, jer bez njih ne bi bilo Šehera. A od prošlog broja, za kratko vrijeme, desilo se mnogotužnih događaja. Cijeli svijet je u krizi, pandemija hara, ljudi obolijevaju i umiru, negdje više negdje manje, ali umiru. Gdje god da se okreneš,priča se vodi samo o jednoj stvari, o prokletoj Koroni. Na poslu, u novinama, na televiziji i radiju, u trgovini, u apoteci, u izolaciji. Čini mi se daje mnogi i sanjaju. Kao da je vrijeme stalo, zavladala neka apatija, neprirodna izolacija, opšta depresija i mnogo toga negativnog. Kakve poslje-dice će ostati kada ovo prođe, teško je sada prognozirati. I naš magazin, u svom prvom dijelu, posvećen je aktuelnom stanju i borbi protiv virusa,kako u Švedskoj, tako i u domovini, regiji, Evropi i Svijetu.

Naše aktivnosti u Savezu i udruženjima su reducirane. Nema svakodnevnog sastajanja, sjednice i kontakte održavamo digitalno i preko tele-fona. Prilagođavamo se novonastaloj situaciji i pokušavamo iznaći adekvatna rješenja. Nismo još održali godišnju skupštinu, vjerovatno ćemo toodraditi u septembru. Nema mogućnosti održavanja Vezenog mosta u Banjaluci, a pitanje je hoće li biti i tradicionalnog druženja Banjalučana uŠvedskoj, koji bi, kako planiramo, trebalo da se održi u oktobru u Noršepingu. I naš magazin trpi, pa tako nećemo štampati predviđenih šest bro-jeva ove godine, bit će najvjerovatnije pet, i iskreno se nadam da će to tako i biti. U ova nesigurna vremena ipak je najvažnije da su naši članoviSaveza, redakcije magazina, dopisnici,sponzori i naši vjerni čitaoci živi i zdravi. Bosanci i Hercegovci u domovini se drže sjajno, pratimo svakod-nevno šta se tamo događa i mogu reći da su restriktivne mjere i disciplina naših ljudi dali, i daju, odlične rezultate. To nam pruža nadu da će,uprkos svemu, mnogi ljudi iz Dijaspore krenuti prema svojoj domovini i tamo provesti svoj ljetni odmor. Treba iskazati ogromno poštovanje izahvalnost zdravstvenim radnicima, ljekarima, medicinskim sestrama i ostalom osoblju, koji daju sve što je u njihovoj moći, da se oboljeli opo-rave i tako spase mnogi životi.

U ime redakcije našeg magazina, i u svoje osobno, svim našim čitaocima islamske vjeroispovjesti upućujem iskrene čestitke povodom velikogpraznika, Ramazanskog Bajrama. Šerif Mubarek Bajram Olsun.

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl

Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i ra-zumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Vaš urednik, Mirsad Filipović

Sadržaj

3

Živjeti s virusom..........................................................................................4RS u vrijeme korone: ...a novca nema bez privrede......................................6Banjaluka u vrijeme korone: Zabrana do zabrane.......................................8Pandemija: Korona virus u Banjaluci......................................................10Putevi opstanka: Živimo pet sekundi..........................................................12Pjesme bez maske....................................................................................14Naličja pandemije: Pouke za budućnost................................................15Kako se zaštititi od koronavirusa...........................................................16Kolumna: Progonitelj................................................................................18Fudbalske legende: “Carska” igra Tomislava Kneza............................20Izgubljena racionalnost............................................................................22Sjećanje: Sportski objekti.......................................................................24Kamen odrednik.......................................................................................26Putujući Evropom: Bratislava..................................................................28MDD “Merhamet” Banja Luka: Humanost na djelu................................34Ženski ljepopis..........................................................................................36Čuđenje u svijetu.......................................................................................42Kijametski dani..........................................................................................44Kad su cvjetali kestenovi... .................................................................45Sjećanja:.........................................................................................................46Enisa: Bukovi i tihaci....................................................................................48Dani uvijek mogu biti dobri... .....................................................................50Za svoju dušu, i za svoj grad... ..................................................................52Čemu se valja čuditi......................................................................................54Vicevi..............................................................................................................56


ssttrr..44

ŽŽiivvjjeettii ss vviirruussoomm

ssttrr:: 5544 ČČeemmuu sseevvaalljjaa ččuuddiittii

ssttrr..2244

Sportski objekti

ssttrr.. 2288

BBrraattiissllaavvaa

4

Život se promijenio u svijetu od marta 2020., kada je počela epidemijakorona virusom Covid-19. Podaci od 20. maja 2020. pokazuju: u svijetu4.996.472 zaraženih – 328.115 umrlih, te 1.897.397 koji su ozdravili; u Eu-ropi 1.785.248 zaraženih – 165.736 umrlih. U zemljama Norden-a sa ca27 miliona (Švedska, Danska, Norveška, Finska i Island): 57.562 zaraženih– 4.923 umrlih, u Švedskoj: 32.172 zaraženih – 3.871 umrlih -2.138muških, 1.733 ženskih; u Švedskoj u odnosu na Norden 54 % zaraženih,smrtnost je u Švedskoj u odnosu na Norden 78 %.

Najveći broj zaraženih od Covid-19 u svijetu sa 20. majom 2020:SAD 1.551.853, Rusija 308.705, Velika Britanija 249.619, Španija 232.555,Italija 227.364, Brazil 220.299, Francuska 181.700 osoba. Broj umrlih odCovid-19 u svijetu: SAD 93.439 osoba, Velika Britanija 35.786, Italija31.610, Francuska 28.135, Španija 27.888, Brazil 14.962... Podaci se mi-jenjaju iz dana u dan, iz sata u sat. U jednom danu, 19. maja, u svijetu jezaraženo 106.000 osoba Covidom-19, najveća cifra dosad!

Ne umire se samo od korona virusa

Prema istraživanju Svjetske zdravstvene organizacije, period januar– mart 2020., najviše je umrlih od: gladi 2.282.324 osobe, kancera1.909.804, pušenja 1.162.481, alkohola 581.599, hiv/aids 390.908, usaobraćaju 313.903, samoubistva 249.904, malarija 228.095, sezonskegripe 113.034 i korona 21.297. U ovom periodu korona je bila tek na de-setom mjestu, ali Covid-19 se razvijao velikom progresijom nakon aprila2020., u maju je vjerovatno dostigao vrhunac, mada ga svijet još ne poznajedovoljo. Samo u aprilu je u Švedskoj od Covid-19 umrlo 10.458 osoba, štoje najveće smrtnosti u Švedskoj od 1993. Od početka djelovanja Covid-19do 20. maja u Švedskoj je dnevno prosječno umiralo 70 osoba. Na 100.000stanovnika je 101,1 umrla osoba. Od 14. do 20. maja Švedska je imalanajveći broj smrtnih slučajeva od Covid-19 per capita u Europi: 6,25 namilion stanovnika, te Velika Britanija sa 5,75... Međutim statistika smrt-nosti se ne vodi po istom metodu, Švedska npr. računa i sve umrle ustaračkim domovima, dok to druge zemlje ne čine! Zabranjene su posjetestaračkim domovima na duže vrijeme.

Pohvale švedskom modelu

Njemački biostatističar Knut Wittkowski: „Vlade država širom svi-jeta, s izuzetkom Švedske i još nekoliko zemalja, katastrofalno su pogri-ješile u odgovoru na koronavirus. Mjere socijalne distance, zatvaranje ilikarantin bile su ne samo beskorisne već izuzetno štetne, te se sada te zemljeponovo otvaraju. Kod respiratornih bolesti zarazu jedino zaustavlja „imu-nitet krda“, što znači da 80 % treba imati kontakt sa virusom, pri čemuvećina neće ni shvatiti da su bili zaraženi.“ Ovo istraživanje se zasniva na1,3 miliona pregleda. Poznati hrvatski stručnjak Ivan Đikić kaže da smo„korak bliže borbi protiv Covid-19 i da je politika destruktivna na tomplanu.“

Kritike „krdo (flocken) imuniteta“

Na drugoj strani Švedsku sve više kritikuju zbog njenog modelaodbrane od koronavirusa, kako u svijetu, tako i u susjednim zemljama, gdjeje značajno manji broj kako zaraženih Covidom-19, tako umrlih. Švedskakaže da je u njoj tzv. „R-vrijednost“ zaraženosti nešto ispod 1, te da sestanje stabilizovalo i da krivulja izgleda isto sredinom maja; tačnije u apriluje zaraženost bila 0,9 % (u Stockhlmu 2,3 %). Trenutno u Švedskoj je naintenzivnom 366 osoba (bilo ukupno 1.817), manje za 20 % nego u aprilu.Ukazuje se i na to da se mnoge zemlje otvaraju kao i Švedska, koja ondaističe vrijednost svojih mjera. Najnovije studije pokazuju da je za „flockimunitet“ potrebna najmanje zaraženost od 40 – 45% (umjesto ranije prog-noziranih 60 %); jedna osoba zarazi 2-3 osobe, kako bi se stvorio „stadoimunitet“, ali mnogi smatraju da je to teško dostižno ukoliko se ne pronađevakcina.

Švedska: Zabrana inostranih putovanja do 15. jula

Premijer Stefan Löfven je kazao da Švedska produžava do 15. julazabranu inostranih putovanja, ali da se unutar zemlje može putovati na udal-jenosti od sat do dva vožnje. Švedska socijalna uprava ide dalje pa kaže daje najbolje ne putovati. Nezadovoljni su u Švedskoj jer je, planiranimsedmičnim testiranjem, sredinom maja trebalo biti testirano 100.000 osoba,a bilo ih je svega 30.000. Epidemiolog Maria von Kerkhove: „Pred nama


ŽŽIIVVJJEETTII SS VVIIRRUUSSOOMM

Piše: Fikret TUFEK

Umjesto vremenske, gledamo prognozu o koronavirusu :VIŠE OD 5 MILIONA ZARAŽENIH, OKO 330.000 UMRLIH

Ilustracija: Goran MULAHUSIĆ


5

Korona na pragu ljetaje dug život sa ovim virusom prije nego dostignemo „krdo imunitet.“ MikeRyan: „Dug, dug je put do normalnog života, novi virus sa kojim valja živ-jeti. HIV nije nestao, ali naučili smo živjeti s njim.“ Studija Kraljevsketehničke škole (KHT) Stockholm: ca 10 % stanovništva Stockholma sa an-titijelima imuniteta. Epidemiolog Tove Full na Uppsala univerzitetu: „Sm-rtnost može biti i veća!“ Neki misle da Covid-19 možda neće nestati i dase s njime valja naučiti živjeti. Studija u Španiji: samo 5 % zaraženihCovidom-19 dobilo antitijela, a u Belgiji 6 %. Svjetska zdravstvenaorgnizacija: „Samo 1-10 % stanovništva Europe, SAD i Azije razvilo je an-titijela.

Najviše zaraženih u grupi od 20 do 64 godine

Prvi testovi o antitijelima u Švedskoj su pokazali da osobe u grupistarije od 65 godina nisu najviše zaražene Covidom-19, već da su to osobeu grupi od 20 do 64 godine, dok je najmanja zaraženost u grupi djeca do 19godina, mada i tu ima zabilježenih slučajeva djece na respiratoru: npr. naSahlgrenskoj bolnici u Göteborgu 18 djece je zbog koronavirusa bilo narespiratoru. Time je razbijen stereotip da se najviše zaraze osobe iznad 65godina starosti! Švedska podržava svjetske i europske programe za što hit-niji pronalazak vakcine i već sada pravi strategiju kako će se ona provoditiprema potrebama.

Nedovoljna zaštita starih – nastavak restrikcija

Starački domovi i njega starih osoba u stanovima iskazali su veliketeškoće što je dovelo do širenja koronavirusa u Švedskoj, vlada je poduzelaopsežne mjere i dala značajna sredstva da se stanje hitno popravi. Od 10soba 4 ne provode dovoljno higijenu u komunalnoj brizi za stare osobe,posebno u staračkim domovima. Prerano je za opuštanje, glavna je poruka.Švedska je priznala da nije dovoljno zaštitila stare osobe u staračkim do-movima i kućnoj njezi, zbog nedovoljne zaštite osoblja koje radi u tojoblasti, što je bio uzrok nešto većeg širenja zaraze i umiranja od koron-avirusa.

Medicinsko osoblje na ovim poslovima se prisiljavalo raditi i bolesno.Svaka sedma osoba ili ca 15 % na Karolinskoj univerzitetskoj bolniciStockholm bila je zaražena Covidom-19; čak 11.000 zaposlenih je testi-rano u periodu od 14. do 20. maja: 7 % je imalo virus a 10 % je imalo an-titijela u krvi, 2,4 % i jedno i drugo. Ističe se i loša zaštitna oprema koje sukomune naručile za ruke i maske; testirano je 230.000 naručenih maski odSaveza komuna i regiona, koje su se sada pokazale dobrim. Dan Eliasson,direktor Uprave za zaštitu društva i pripravnost (MSB): „Prerano je za op-uštanje.

Možda je Švedska mogla reagirati brže, jer visok je broj umrlih. Iz-abrali smo drukčiji put u poređenju sa drugim zemljama. Dugoročno će sepokazati je li „švedski model“ bio ispravan ili nije.“ Ministriaca socijaleLena Hallengren traži odgovornost vlasnika firmi što stariji nisu dobrozaštićeni.

Uspjesi nordijskih zemalja

Europska komisija predlaže da se ukidanja zabrane putovanja usa-glase po regionima. Finska Ministrica unutrašnjih poslova Maria Ohisalo:„Teško će doći do zajedničke nordijske linije u zemljama Norden-a upogledu ukidanja putovanja u regiji, jer u Švedskoj je stanje zabri -njavajuće.“ Finski Institut zdravlja i razvoja, Mika Salminen: „Švedskoširenje zaraze sadrži visok rizik“, te se vodi rasprava da li će se Finskaotvoriti i za švedske turiste. Finska je stabilnija jer je provodila veće re-strikcije od Švedske. Anders Tegnell:“Na ljeto ćemo imati više imunih odostalih i biće sigurnije da u nordijske zemlje dolaze Šveđani nego iz drugihzemalja, jer nismo mi zarazili Italiju, već su Šveđani tamo zaraženi.“Norveška zabranjuje putovanja do 20. augusta, mada su granice otvoreneza ESS-stanovnike, s tim da moraju pratiti norveška uputstva: najviše 20osoba privatno se može okupiti, na javnim mjestima do 50 osoba. Na-cionalni dan Norveške 17. maj slavio se kod kuće! Danska se otvara brženego je to bilo predviđeno, kroz fazu dva, te se uskoro otvaraju muzeji, ga-lerije, bioskopi i zoološki parkovi, a 27. maja 2020. vraćaju se gimnazi-jalci i studenti.

Različite posljedice i mjere

Teškoće u izvoznim firmama su prisutne zbog koronavirusa u njih 6od 10, jer osjeća se lošija potražnja. Ranije je normalno 15 % iskazivalo daračuna na manju potražnju, u aprilu je to 56 %. Koronavirus negativno utičei na švedski turizam i veoma je mali broj osoba izvršio rezervacije, te seračuna da će turizam ove godine podbaciti, primjera radi Švedska je 2018.zadarila od turizma 337 milijardi kruna. Četiri od deset firmi u oblastihotela i restorana je izgubilo 25 % zarade, teško stanje. Ako se nastavi pan-demija biće niže i zarađene penzije 1,5 % u 2021, ca 180 kruna mjesečnood zarađene penzijeod 12.000 kruna, dok bi premije penzije mogle bitismanjene i do 8 % u 2021. godini. Poduzeća mogu tražiti odgodu plaćanjaporeza, što je već uradilo 26.000 firmi do 13. maja 2020.

Švedski savez komuna i regija (SKR) dobio je još ekstra 6 milijardikruna kao podršku u 2020. Prognoze SKR su da će ekonomija tek 2023.doći u balans i da će se društvo početi oporavljati.

EU: 2.100 milijardi eura

Toliko će se para uložiti u Fond EU-komisije za oporavak od koron-avirusa, dogovoreno ja na EU-parlamentu. Ovo se čini jer je korona desta-bilizirala Europu. Mora se formirati EU-Fond za podršku i razvoj. Švedskipremijer Stefan Löfven je ukazao „da je pukla solidarnost u Europi.“ Šved-ska učestvuje u dogovorima o vakcini na EU-nivou, to može trajati jednudo više godina.

Koliki je uticaj pandemije pokazuje da je prodaja auta u Europi do 15.maja 2020. opala za 76,3 % u odnosu na isti period 2019, dok je to u Šved-skoj 37,5 %. Mnoge firme idu u stečaj, hiljade zaposlenih ostaju bez posla.Nezaposlenost u Švedskoj može pasti i do 14 % na jesen zbog korone, štoje nivo koji se nije vidio od krize 1930-tih godina. U ovoj godini past ćeBND za 6,5 %, a cijene kuća i stanova čak do 15 %: samo u aprilu kuće suu tri najveća švedska grada pale za 1,1 % a stanovi 3,4 %. Tekstila firmaH&M saopštava da će 1.250 radnika ostati bez posla, avio-kompanija SASnema djelatnost za 95 % osoblja, koje ide u stečaj. Velike banke su obus-tavile inozemna plaćanja za preko 50 zemalja u koje se neće moći ni slatini primati novac.SAD će uložiti 300 miliona dolara do karaja 2020. samoza razvoj vakcine protiv „covid-19“, koji je veoma složen, jer još se uvijekne zna, kod blago zaraženih, jesu li zaštićeni od ponovne zaraze. Rusijaradi intenzivno i kaže da će imati lijek protiv Covid-19 već u junu, avakcinu u novembru 2020. Kina je proglasila grad i pokrajinu Wuhan, gdjeje bio prvi slučaj Covid-19, „Prirodnim rezervatom“ u kojem je zabranjenoloviti i jesti divlje životinje, kako bi se spriječio novi val zaraze Covidom-19. Stručnjaci u Hong Kongu razvijaju „medicinski koktel“ lijekova pro-tiv bolesti MS, HIV i Hepatitis, koji pomaže u prvim testovima sadobrovoljcima koji su bili teško zaraženi koronavirusom.

EU-komisija je produžila zabranu ulaska u EU-zemlje do 15. juna (bilodo 15. maja), a EU-zemlje donose svoje pojedinačne mjere. Prof. Bo Roth-stein: „Šveđani trebaju moći putovati u Europu.“

Odmor u balkanskim zemljama

Slovenija je prva EU zemlja koja je „proglasila kraj korone.“ Podupireto i Hrvatska, koja širom labavi mjere zabrane i ublažava sankcije zbog ko-ronavirusa, sve u želji da turizam i ljetna sezona ne propadnu, jer ova granačini u Hrvatskoj čak 25 % BND, najviše u Europi. Slično je i u Grčkoj kojase otvara za turizam da bi pokrenula ekonomiju, a prvo će u nju moći dolaz-iti gosti iz nordijskih zemalja. Pandemija korone najviše će se odraziti nasiromašne zemlje, među njima i balkanske zemlje.

Veliki broj stanovnika iz zemalja prethodne Jugoslavije živi u zeml-jama Norden-a (Sjevera), samo nakon rata 1992. došlo ih je oko 150.000 ioni pretežno putuju u zemlje porijekla, te tamo provode dio ili cijeli odmori ostavljaju značajna finasijska sredstva. Šta će i kako će biti ovog ljeta sviželjno osluškuju i iščekuju, svaka prognoza je nezahvalna, mora se čekatii vidjeti kako će se pandemija razvijati: opadati ili širiti! Značajno je to i zazemlje zapadnog Balkana iliti jugoistočne Europe, odnosno zemlje nastaleraspadom prethodne Jugoslavije. Prije smo gledali i slušali vremenskeprognoze, sada očekujemo prognoze o koronavirusu!

6

Od trenutka pisanja ovog teksta (6. aprila – op. aut.) pa donjegove pojave na stranicama ovog broja magazina proći ćevjerovatno tri ili četiri sedmice, pa ne znamo koliko će biti aktue-lan, ali je sigurno da će ukupna slika pandemije, pa u tom okviru ibanjalučka, biti još tamnija i bolnija.

Sigurno je da će pandemija korona virusa ostaviti posljedice naprivredu i privredni život i kretanja uopšte. Naime, brojniprivredni subjekti trenutno ne rade ili su na smanjenom režimu rada,poslodavci muku muče kako da organizuju minimalan radni proces,radnici su poslani na čekanje ili na godišnji odmor, a bilo jeslučajeva i otpuštanja s posla. Ugrožena su brojna radna mjesta, pa- primjera radi - iz pojedinih cehovskih udruženja, poput onih uoblasti ugostiteljstva, upozoravaju da će ova privredno–poslovnagrana, zbog činjenice da su ugostiteljski objekti zatvoreni i više odmjesec dana (a možda i više) imati ogromne probleme da se opo-ravi.

Ništa bolja situacija nije ni u drugim privrednim sektorima;prema onome što su u proteklom periodu iznosili i tvrdili eko-momisti, pandemija virusa korona „pokazala je samo ono što jesvima u BiH odavno jasno - vlasti na svim nivoima u BiH nemajunamjeru i ne žele da se bave privredom i standardomstanovnika“.Tako je ekomonistka i analitičarka Svetlana Cenićustvrdila da je nemoguće zaštiti zdravlje i život ljudi bez novca, anovca nema bez privrede. U izjavi za pojedine medije još je na-glasila, da mjere za zaštitu zdravlja stanovništva moraju istovre-meno pratiti i mjere za zaštitu privrede:

“Novac za borbu protiv virusa korona tražili bismo prvo udomaćim prihodima, a aktuelna vlast trenutno izlaz vidi jedino unovom zaduživanju te u interveniciji Centralne banke BiH“.

Spas u kreditima

Inače, podaci, koji su u proteklom periodu bili u medijskom op-ticaju, govore - kada je u pitanju entitet Republika Srpska - da jeviše od 900 privrednika prijavilo Privrednoj komori RS značajnegubitke koje trpe nakon pojave pandemije korona virusa. VladaRS tako je „razmišljala“ o mjerama kojima se „definiše kojimkanalima će se pomoći ugroženim kompanijama, testanovništvu“.Javna je tajna da RS nema robne rezerve (ukinuta jenekadašnja Direkcija za robne rezerve RS nakon što su revizoriutvrdili brojne nepravilnosti i finansijske mahinacije), pa bi se,prema najavama iz entitetske vlade, zbog nepostojanja robnih rez-ervi, a ni viška novca u budžetu, trebalo ići u zaduženje u iznosuod 500 do 600 miliona maraka.Mediji su objavili i da je BiH tre-balo da dobije kredit od 330 miliona eura, od čega bi dio išao i RS,a pominjalo se kako je završen i aranžman sa Svjetskom bankom,i RS je trebala dobiti 14,2 miliona dolara za lijekove.

Vlada RS je usvojila i zaključak kojim se sugerisalo svim za-poslenim u entitetskim institucijama, kao i imenovanim i postavl-jenim licima koji vrše javne funkcije, da se po principudobrovoljnosti i solidarnosti odreknu dijela svojih primanja zamjesec mart u korist posebnih namjena Fonda solidarnosti za ob-novu Republike Srpske. Kako se navodi, „opredjeljenje premijerai ministara da se odreknu pola plate za mart“, a vlada je predložilai da se „ zaposleni čija primanja ne prelaze 1000 maraka odreknu5 posto svoje plate a zaposleni koji imaju platu veću od 1000maraka 10 posto“. Iako je, prema navodima iz vlade, predloženoda „rukovodioci institucija anketiraju svoje zaposlene i da se za-

...a novca nema bez privrede


Privreda u RS u vrijeme korone

Izvještava: Mišo VIDOVIĆ

Privreda na koljenima: ugrožena su brojnaradna mjesta – Nemoguće je zaštiti zdravlje i

život ljudi bez novca, a novca nema bezprivrede – Da li je fond solidarnosti jedna od

mogućnosti pomoći privredi? – Da li jeuvođenjem vanrednog stanja razvlašćena Naro-

dna skupština?


7

RS u vrijeme koroneposleni izjasne da li žele da dio njihovih primanja bude usmjeren naračun posebnih namjena“, što znači da se radilo o principu dobro-voljnosti, iz nekoliko sindikata i sindikalnih organizacija stigli suodgovori da se ne radi ni o kakvom „principu dobrovljonosti“ negoda je bilo i pritisaka na radnike i zaposlene da se „upišu“ naspiskove.

Kako pomoći privredi? Za i protiv fonda solidarnosti

Reagovali su i iz pojedinih nevladinih organizacija, jer „spiskoviradnika koji se navodno dobrovoljno odriču ličnih primanja, u ko-rist Fonda solidarnosti za obnovu Republike Srpske, prave se bezikakvog zakonskog osnova i mogu služiti kao sredstvo pritiska idiskriminacije onih koji na to nisu pristali“.

Iz Transparency International u BIH (TI BIH) podnijeli su i pri-javu u Agenciji za zaštitu ličnih podataka BIH, između ostalog iprotiv Ministarstva prosvjete i kulture RS, koje je uputilo dopissvim školama da sačine spiskove zaposlenih koji su dobrovoljnopristali na umanjenje plate. Ministarstvo prosvjete i kulture RSodbacilo je ove navode Transparency International BiH, navodećikako je „predloženo ustanovama u nadležnosti ovog ministarstva dasvaki rukovodilac upozna zaposlene da mogu određeni procenatsvojih ličnih primanja za mjesec mart usmjeriti na račun posebnihnamjena Fonda solidarnosti za obnovu Republike Srpskeuvažavajući u potpunosti princip dobrovoljnosti i solidarnosti“.

Inače, najviši zvaničnici entitetske vlasti, između ostalih i pred-sjednica RS Željka Cvijanović, pomenuli su mogućnost formiranjaFonda za pomoć privredi.U trenutku kada nastaju ovi redovi, jošuvijek se radilo o ideji, bez konkretnih detalja. Iz vlasti tvrde da bifond predstavljao značajnu pomoć entitetskoj privredi da „preživi“,s čime se slažu i ekomomisti, jer je „formiranje fonda za pomoćprivredi neophodno, i to tako da se svi planirani kapitalni projektiodlože na godinu dana, a planirana sredstva usmjere u Fond“.

-Takođe se mora inicirati punjenje fonda putem traženja mora-torijuma od godinu dana na sve međunarodne obaveze koje entitetii BiH imaju za ovu kalendarsku godinu od stranih finansijera, te dase ta sredstva takođe upute u Fond.Važno je da se lista odprivatnihpreduzetnika do velikih kompanija formira preko komora, kako bise onim redoslijedom i iznosima koje definišu strukovna udruženjavršila - izjavio za portal e-trafika.net Zoran Pavlović, ekonomskianalitičar iz Banja Luke.

Odgoda plaćanja poreza i poreskih obaveza

A u trenutku zaključenja ovog teksta oglasilo se Ministarstvofinansija RS obećanjem da će „Fond solidarnosti Republike Srpskeisplatiti obaveze po osnovu poreza na dohodak i doprinosa na platezaposlenih za mart, kao i doprinose za lica koja ostvaruju dohodakod samostalne djelatnosti“. Za ovu namjenju, prema procjeni min-istarstva, potrebno je između 17 i 19 miliona maraka, čime će bitiuplaćeni porezi i doprinosi za oko 40.000 radnika. Fond je oveobaveze preuzeo u cilju sprečavanja otpuštanja radnika i očuvanjaradnih mjesta u najugroženijim djelatnostima, kao što su trgovina,saobraćaj i skladištenje, ugostiteljstvo, te ostale uslužne djelatnosti.Druga najava - obećanje koje je ministarstvo uputilo - odnosi se naoblast poreske politike, odgodom plaćanja poreza na dobit i svihobaveza po završnom računu za 2019. godinu do 30. juna, koje ćebiti isplaćene u ratama do kraja 2020. godine. Isto tako, iz min-istarstva su poručili da je prolongiran i rok za podnošenje godišn-jih poreskih prijava do 30. aprila,“ kako bi se poreskimobveznicima olakšalo izvršenje obaveza imajući u vidu vanrednusituaciju“.

Vanredno stanje

A u Republici Srpskoj je od od 3. aprila na snagu stupilovanredno stanje zbog situacije izazvane virusom korona. Do kadaće trajati vanredno stanje, teško je procijeniti, možda čak i utrenutku kada ovaj tekst bude pred čitaocima, ali šta je značilouvođenje ove mjere. Da predsjednica RS Željka Cvijanović imaovlaštenja da, na prijedlog entitetske vlade „ donosi uredbe sa za-konskom snagom sve dok traje vanredno stanje“. Odluku ouvođenju vanrednog stanja u RS , koji je na „brzopoteznom“ zas-jedanju usvojio entiteski parlament, nisu podržale opozicionestranke, SDS i PDP, smatrajući da je vanredna situacija, koja je bilana snazi od 16. marta, bila dovoljan okvir za djelovanje entitetskihvlasti u situaciji krize izazvane širenjem korona virusa. Iz SDS –ai PDP-a upozorili su da je uvođenjem vanrednog stanja„razvlašćena Narodna skupština, da se suspenduju institucije i da naudar mogu doći svi oni koji imaju drugačije mišljenje od vladajućeoligarhije“.


8 Š E H E RBANJA LUKA

Petak, 10. april - na snazi je odluka gradskog Štaba zavanredne situacije Banja Luka kojom se zabranjuje okupljanjegrađana na obalama Vrbasa, Šehitlucima, u Kastelu, u parkuMladena Stojanovića, na sportskim terenima kampusa Uni-verziteta, te na pojedinim fudbalskim terenima. I pored zabranekoja će, u obrazloženju, biti do daljnjeg, dio građana nije pošto-vao ovu odluku.Lijepo vrijeme, temperatura oko 24 stepena, pase golim okom, ali i objavama na društvenim mrežama, mogloprimijetiti da ne haju za odluke nadležnih.

Policijski sat

Da li su nadležni stoga, kako su najavili, posegnuli zaodređenim mjerama i sankcijama, u trenuku pisanja ovog tekstanije bilo poznato. Ali, da globe one koji prekrše policijski sat,koji traje od 20 sati uveče do 5 sati ujutro narednog dana, dosadje potvrđeno desetinama prijava i kazni.Neko je dobio kaznu zatošto je „propucao“ vrijeme policijskog sata i našao se na ulici, drugisu, pokazuju dosadašnji slučajevi, na društvenim mrežama ob-javljivali da su imali „promenadu“ banjalučkim ulicama, a i imai onih koji su kažnjeni zato što su u vrijeme policijskog sata peklijagnje! Istina, nije zabilježeno da je neko pekao janje u BanjojLuci, ali je policija u Srpcu kaznila jedanaest osoba zbog nepoš-tovanja zaključka Štaba za vanredne situacije RS, jer su ih poli-cajci pola sata nakon početka policijskog sata zatekli kako - pekujagnje.

-Ne razumijem takve ljude koji se i pored zabrana, jer to nijedžabe donešeno, okupljaju na javnim površinama.Oni kao da neshvaćaju da time mogu napraviti veliku štetu sebi, ali i svima

nama - požalio se jedan banjalučki taksista autoru ovog teksta.Uredno poštuje mjere zaštite - na vožnju ne ide bez zaštitne maskei rukavica, mušterije upozorava da u skladu sa važećim pravilimasjednu na zadnje sjedište. Kaže da vozilo nakon svake vožnje is-prska dezinfekcionim sredstvom, potvrđuje i da je znatno paoposao, a time zarada. Ali žali se i kako u pauzama između dvijevožnji on i njegove kolege nemaju gdje popiti kafu:“Ima naštandu jedan kiosk gdje se mogla kupiti kafa za ponijeti , ali ne-davno su došli ovi iz inspekcije i komunalne policije, i zabraniliprodaju. Čujem da su isto uradili i sa svim drugim kioscima ugradu koji su prodavali kafu za ponijeti. Mislim da su mogli baremto ostaviti, kada već ugostiteljski objekti i kafane ne rade“.

Nigdje kafu ne možeš popiti

A kafane i ugostiteljski objekti, odlukom nadležnih,zatvoreni su mjesec dana, možda i duže. Onima kojima se pijekafa, a možda i nešto jače, uskraćeni su, ali su, kažu, uskraćeni iza redovna druženja gdje se, osim konzumacije, moglo družiti ipopričati. Mada ih ova mjera „pogađa“. jednoglasno kažu da jekafane trebalo odmah zatvoriti i ograničiti im rad kada su se po-javili prvi slučajevi zaraze. Mišljenja su da je i „jedan dobar brojzaraženih u gradu rezultat i toga što je i pored zabrane jedan brojkafana radio ilegalno, ali takve slučajeve u skladu sa zakonomneka rješavaju nadležni“.

Osim ugostiteljskih objekata nisu radili ni pojedini drugiposlovno-trgovački objekti, firme, preduzeća, a oni koji su mogliobavljati svoju djelatnost, prilagodili su se aktuelnojsituaciji.Inače, trgovačke radnje i marketi, gdje su građani mogli

Izvještava: Mišo VIDOVIĆ

Odlukom gradskog Štaba za vanredne situacijezabranjeno okupljanje građana na obalama Vr-basa, u Kastelu, parku Mladena Stojanovića, na

sportskim terenima, pa i na Šehitlucima

Zabrana do zabraneFotografije:Mišo Vidović i press služba Gradske uprave Banja Luka


9

Banja Luka u vrijeme koronenabaviti osnovne životne namirnice, radili su po posebnomrežimu.Po dvije osobe, uz korištenje svih zaštitnih mjera, moglesu odjednom ući i obaviti kupovinu, dok je za osobe starije od 65godina bilo predviđeno da su se vani mogli kretati utorkom ipetkom od 7 do 11 sati, a u tom peridu oni su mogli obavitikupovinu i platiti račune, Za druge osobe tada je bio zabranjenizlazak.Dva puta sedmično, koliko je penzionerima i starijoj pop-ulaciji bio dozvoljen izlazak, ipak nije zadovoljio njihovepotrebe.U izjavama za medije smatrali su da se „ovakvim pris-tupom mogu stvoriti problemi i da bi bilo dobro da se penzioner-ima dozvoli češće, a kraće kretanje“. Ukazivali su i na to da se„ne održava socijalna distanca u redovima, jer su stariji ljudiželjni da izađu malo iz svojih domova, a bojimo se da se jedni oddrugih ne inficiramo u ovakvim redovima".

Više površina za sijanje

Inače, pored brojnih mjera koje su donijele gradske vlasti,Skupština grada Banja Luka na vanrednoj sjednici odobrila je 13akata za podršku poslovnim subjektima u prevazilaženju posljed-ica epidemiološke krize usljed virusa korona.Donesena je odlukao dodjeli subvencija za plaćanje komunalne takse, što znači da ćeoni kojima je rad bio obustavljen biti oslobođeni ove takse uiznosu od 100 odsto, a oni kojima je rad bio ograničen platiće 50odsto ove takse.Isti omjer je određen i za subvencije za javnepovršine, a procijenjena vrijednost ove mjere je oko 830 hiljadamaraka.

Donesene su odluke koje se odnose i na poljoprivredu, da bise povećao broj zasijanih površina, te podstakla lokalnapoljoprivredna proizvodnja.Grad je oslobodio plaćanja zakupa zatri mjeseca one koji imaju gradski prostor u zakupu pod poseb-nim uslovima,među kojima su posebno razna udruženja i klubovi.


10

Od početka godine, svijet je postepeno utonuo u jedan horor film,u kome smo svi mi dobili neku ulogu, makar statiste u izolaciji.

Bolest se javila u Kini, u njenoj centralnoj pokrajini Hubej ijedanaestmilionskom gradu Vuhan, još u decembru 2019. Nisu jeodmah prepoznali! U januaru ove godine, pojavile su se prve vijesti umedijima, o novom virusu iz porodice korona i bolesti sličnoj SARS-ukoju izaziva. U težim slučajevima virus izaziva netipičnu upalu pluća.Kod starijih ljudi i ugroženih kategorija, onih koji imaju i po nekolikopridruženih bolesti (visok pritisak, dijabetes, astma, kardiološki ionkološki pacijenti), ishod može biti koban! Vjeruje se, a struka će datikonačnu riječ, da je virus na čovjeka prešao sa šišmiša. Ali, sve je totada još bilo daleko od nas, i nedavno čitam da su u Italiji, i ne samoItaliji, u to vrijeme još uvijek zbijali šale sa koronavirusom.

Oboljenja slična kovidu 19, SARS i MERS, znatno su smrtonosnijaod ove nove bolesti, ipak ona su manje zarazna, tačnije, pacijent postajezarazan tek kada se bolest počne manifestirati. Kovid 19, pak, zarazanje još za vrijeme perioda inkubacije, dakle dok pacijent ne pokazujeznakove bolesti! Inkubacija obično traje od četiri do šest dana, u nekimslučajevima četrnaest dana, a rijetko čak i 28 dana, što doprinosi bržemi teško kontrolisanom širenju. Sama bolest, za razliku od sezonskegripe, postepeno se manifestuje kao: glavobolja, grlobolja, suhi kašalji stezanje u grudima, a temperatura iz dana u dan raste!

Kinezi su, nakon početne zatečenosti, čak i prikrivanja stanja, sh-vatili opasnost i tada su djelovali munjevito. Zahvaljujući svojoj

čeličnoj disciplini, ali i ogromnim ljudskim i stručnim potencijalom,velikoj ekonomskoj moći i solidarnosti cijele države, Vuhan i pokra-jina Hubej stavljeni su u potpuni karanti, a čak i ostale kineske metro-pole, zbog mjera samoizolacije i socijalnog distanciranja, ličile su nagradove duhova. Svi ti nadčovječanski napori dali su rezultate, bolestje najprije usporena, potom i potpuno zaustavljena. Ovih dana, u Kinije proglašen prestanak epidemije korona virusa, a Hubej i Vuhan poste-peno se vraćaju u normalan život. Iako se strahuje od bumerang efekta,da se bolest ne vrati preko putnika iz inostranstva, stručnjaci smatrajuda je najgore prošlo. Preminulo je 3300 ljudi, a sada sigurnošćumožemo tvrditi da je spaseno na stotine hiljada života.

Današnji svijet, u doba savremenih komunikacija i putovanja, zaistaje postao globalno selo. Tako da i ne čudi da se koronavirus počeo šir-iti pokazujući da ima ozbiljan potencijal za pandemiju. Uz Južnu Ko-reju i Iran, i Italija, tačnije njene sjeverne pokrajine, postale su novožarište. U početku se smatralo da je bolest u Italiju stigla direktno izKine, danas međutim postoje dokazi da je bolest stigla preko Južne Ko-reje i da se radi o mnogo smrtonosnijem soju virusa. Ipak, za brzoširenje virusa korona u Italiji poprilično je kriv italijanski mentalitet,tradicionalna nedisciplina i olako prihvatanje izazova! Fudbalska utak-mica Lige prvaka Atalanta (Bergamo) - Valensije, igrana je u Milanupred nešto manje od pedeset hiljada gledalaca. Upravo se ta utakmicasmatra biološkom bombom nakon koje se bolest munjevito proširila uBergamu i okolini, ali i preko gostujućih navijača u Španiji. (Bizaran

KORONA VIRUS U BANJALUCI!

Napisao: Dinko OSMANČEVIĆ

Pišem ovaj tekst na dan kada bi trebalo da se svi smijemo i budemo vedreduše i pogleda. Danas je 1. april, međunarodni Dan humora i satire. I daje sreće, večeras bih nastupio u Vijećnici Banskog dvora (Doma kulture),zajedno sa kolegama satiričarma iz cijele Bosne i Hercegovine, i gostimaiz regiona. Smijeh i aplauzi, u prepunoj sali, nagrađivali bi naše satirične

ubode na račun nakaradne politike i ljudske gluposti uopšte. Ali, vrag(šejtan) je odnio šalu, a donio nam koronavirus!


Pandemija

11

podatak je da Valensije u svom grbu ima velikog šišmiša, otuda i takavnadimak za fudbalski klub! Još jedan bizaran podatak vezan za pan-demiju je da je američki pisac Din Kunc još 1981, u svom romanu "Očitame", pisao o nepoznatom virusu koji se pojavio u Kini, u njenomgradu Vuhan i koji pustoši planetu!) Po večerašnjim podacima, u Ital-iji i Španjolskoj zajedno, imamo preko 22 hiljade žrtava od kovida 19,a zdravstveni sistemi su im u kolapsu.

Bolest se iz Italije počela presipati po Evropi i bilo je pitanje danakada će se pojaviti i u Bosni i Hercegovini.

Trećeg marta, u popodnevnim satima, morao sam odvesti oca ubanjalučki Urgentni centar UKC-a, jer je imao jasne simptome ileusa(zapetljaja crijeva). Prethodnih deset godina, u dva, maha otac je već biooperisan zbog ileusa. Znao sam da bi još jedna teška operacija, pogo-tovo zbog očevog krhkog opšteg zdravlja, mogla biti kobna, što senakon sedam dana nažalost pokazalo točnim. Bio sam veoma zabrinut,s razlogom. Na prijemu smo čekali satima, najprije zbog hitne op-eracije, na kojoj su bili doktori, potom i zbog nužne procedure pre-traga, tako da smo oca smjestili na odjeljenje na izmaku dana, predponoć. I pored svojih briga i zlih slutnji, kada sam otišao po kola, uneposrednoj blizini parkinga Infektivne klinike, spazio sam da su svasvjetla u klinici upaljena. (Sva odjeljenja sa infektivne klinikeprebačena su u centralni blok ranije, da bi se obezbijediti veći prostorza prijem pacijenata sa koronom.)

Ujutro je osvanula vijest da su u Bosni i Hercegovini registrovanaprva dva slučaja oboljenje od kovida 19. Radilo se o osobi na privre-menom radu u Italiji i njegovom sinu, učeniku OŠ "Branko Ćopić" uBoriku, u našem gradu. Narednih dana, kako se bolest u Banjaluci šir-ila, odnosno prije svega unosila izvana, tako su se i uvodile restriktivnemjere. Najprije su otkazani koncerti, ispražnjene tribine stadiona i dvo-rana, potom su otkazane sve manifestacije, sportski susreti, zabranjenasu okupljanja, zatvoreni kafići i drugi ugostiteljski objekti. Onda jeprekinuta nastava u školama i na fakultetima, proglašena je vanrednasituacija, uveden policijski čas, a očekuje se i potvrda vanrednog stanja.Apeluje se da ljudi, sem onih koji su vezani poslom, ostanu kod kuće,obavezno je nošenje maski i rukavica, preporučena socijalna distanca,a starijim od 65 godina u potpunosti je zabranjeno kretanje po gradu.(Određena su dva dana sedmično, u terminu od 7-11h, da osobe starijeod 65 godina mogu izaći u nabavku. U to vrijeme, važi zabrana kre-tanja za sve ostale.) Sve mjere donesene su u konsultacijama sastrukom.

Prošireni su i kapaciteti bolnica, tako da je Infektivna klinika sadarezervirana isključivo za najteže pacijente, dok je nekadašnja klinikaza plućne bolesti, u krugu hirurgija, u gradu, pripremljena za srednjeteške slučajeve, a paviljoni Studentskog doma za pacijente sa na-jlakšom kliničkom slikom. (Pa ipak, jezivo je vidjeti medicinara uskafanderima u holu Studentskog doma.) Dvorana Mejdan pretvorena

je u karantin, a na Rakovačkim barama postavljeni su šatori kao karan-tin za one koji krše mjere samoizolacije.

Do večeras, u Banjaluci su registrovana 153 pacijenta oboljela odkovida 19. Naš grad je najveće žarište ove bolesti u Bosni i Herce-govini. Ipak, panike nema, ni straha, a mjere se u najvećem brojudosljedno sprovode. Disciplina građana je na visini. Naredne dvije sed-mice su sudbonosne po riječima ministra zdravlja, Alena Šeranića, kojisvojim znanjem i mirnim, staloženim stavom unosi povjerenje, pa je istekao simpatije građana cijele BiH. Radi se o epidemiologu, po struci.Najbitnije, za sada se nije desio eksponencijalni rast, a bolest nije ušlau zdravstvene ustanove. To ulijeva nadu da ćemo izbjeći italijanski sce-nario. Pred nama je proljeće, topliji dani, uz pojačano ultraviolentnosunčevo zračenje pomoći će u suzbijanju i uništenju bolesti.

Najteži su ljudski gubici, i tu se za sada radi o jednocifrenom broju.Ali ne treba gajiti iluzije da se broj neće povećavati. Uz ljudske žrtve,ogromna je ekonomska šteta i račun će nam tek biti isporučen.

Dok ovo pišem, policijski je sat. Pustim ulicama grada samo se širimiris behar, ali nema dječjeg smijeha i žamora ljudi. Sve je, semprirode, utihnulo i čeka buđenje iz ove noćne more. Ali, nakon noći,uslijediće novo svitanje, život će pobijediti. Nadam se da ćemo mi izsvega ovoga ipak izvući i neke pouke. Prije svega da smo tako mali ikrhki, tek prah u svemiru, i da nemamo vremena trošiti živote nameđusobna trvenja i mržnje. Tada ćemo se lakše nositi sa svim iza-zovima, pa i sa ovakvim.

Do tada, do pobjede nad ovim zlom, dragi prijatelji, na virus ostan-ite negativni, a u duši pozitivni!

Napomena redakcije: Od vremena pisanja ovog izvještaja do izlaskaovog broja iz štampe prošlo je dosta vrenena, tako da sadašnji podaciimaju mnogo više težine, neizvjesnosti i tuge i zbog preminulih.


12

Živimo pet sekudiIlustracija: Goran MULAHUSIĆ

Piše: Nedžad Talović

Gdje je čovjekova odgovornost zanastale promjene u prirodi? Do nasje da shvatimo, da je došlo ”pet do

dvanaest”.


13

Vremenske (ne)prilike, česte poplave, orkanski vjetrovi, požarii ostale nepogode i meteorološki fenomeni tjeraju nas na analizučovjekova bitisanja u prirodi. Često slušamo apokaliptične prognozete nagađanja o čovjekovom opstanku u onom okruženju kojeg on hil-jadama godina pokušava prilagoditi svojim potrebama. Postojerazličita tumačenja zastupnika tzv. Nove filozofske epoke, New Age-a koja otvara jednu novu paradigmu koja stavlja težište na čovjekovuekološku odgovornost, pa preko Spinoze, Kanta, pripadnika hin-duizma, sve do Ekosfi grane - ekološke filozofije gdje zagovornici,predvođeni filozofom Arne Naess-om, vide sve što je živo kao jednucjelinu i po njima čovjek i ne predstavlja savršenstvo prirode i kaotakav, čovjek nije njena kulminacija. Svako živo biće ima vlastitu vri-jednost. Čovjek je, međutim, jedino stvorenje koje ima mogućnostspoznaje da kontrolom nad samim sobom može i treba da omogućinesmetanu egzistenciju drugih živih bića na planeti.

Ali, sve se promjene oko nas, zapravo, dešavaju velikom brzi-nom. Gdje je čovjekova odgovornost za nastale promjene u prirodi?To pitanje čini se sada itekako aktuelno, više nego ikada ranije.Možemo li mi uopšte nešto učiniti ili to već jesmo, ali na vlastituštetu?

Pokušat ću to objasniti na sljedeći način, a po uzoru na zapažanjaiz knjige Popp-Pleticha. Postaviću ti pitanje: „Šta tebi znači 5 sekunditvoga života?“ Dok si pažljivo čitao ovo pitanje, ili možda zastao natrenutak, tih 5 sekundi je već prošlo! Ako kažem da smo mi, ustvari,živjeli samo pet sekundi, s pravom ćeš se upitati: šta ovaj sada želi dakaže? Kako je moguće tako važnu stvar, ljudski život, ograničiti natako kratak vremenski period? 60- tih godina, kada je zapažanjeopisano, prosječni životni vijek čovjeka iznosio je 60 godina, štoiznosi 1 893 000 000 sekundi. U našem slučaju, naših pet sekundi sutako prolazne, ali ih ipak možemo smatrati magičnim. Mi neke stvariuzimamo isuviše površno, sve dok te iste pojave ne postavimo u nekudrugu misaonu ravan, dok ne počnemo stvari da upoređujemo. To se,svakako, odnosi kako na svijet, Zemlju, kosmos ali i na ljudsku his-toriju. Pa da krenemo!

Koliko je star univerzum? Na osnovu prikupljenih podatakanaučnici su utvrdili da je univerzum star 13,73 milijarde godina. Akose nekada odlučiš brojati do 10 milijardi, uz pretpostavku da za svakiizgovoreni broj trebaš jednu sekundu, trebat će ti 317 godina da touradiš! Nekada davno u tom beskraju univerzuma, nastala je i našaplaneta Zemlja. Naučnici procjenjuju da se to desilo prije 3-4 mili-jarde godina. Ta užarena planeta ohladila se, što je, naravno, dugotrajalo. Nekoliko milijardi godina je prošlo dok se počeo rađati životna Zemlji. Nakon što je prošlo još nekoliko miliona godina otkrivajuse prvi tragovi postojanja čovjeka, što u praksi predstavlja trag staroko 1,6 miliona godina. Da bi sve to jasnije opisao, zamislimo jedanveliki sat koji sa svojih 12 brojeva predstavlja historijski sat nastanka,gdje ćemo određene važne događaje plasirati na brojeve sata.Počnimo od 00:00, recimo da je to vrijeme kada je započeo nastanaksvega i tu su se kazaljke nalazile prije 5 milijardi godina. Naša plan-eta je nastala tek nakon 7 sati! U 08:30 pojavljuju se prvi živi orga-nizmi, ali ipak prvi ljudi se poljavljuju tek 5 sekundi prije 12:00!Znači, mi kao ljudi egzistiramo tek posljednjih 5 sekundi! Tek na ovajnačin može se dobiti jasnija slika o našem bitisanju na planeti, aimajući u vidu cijeli period nastajanja svega što do sada ljudski ummože da zamisli. Ne više od 300 godina, koliko je prošlo kako jeholandski optičar izumio dvogled, kada je čovjek počeo da istražujesvemir. 1948. godine započela je sa radom najveća observacijskastanica na svijetu, koja se nalazi na Mount Palomar-u, južna Kali-fornija. Trajalo je 10 godina da se izradi. Teleskop sačinjen odkonkavnih ogledala, omogućio je čovjeku da dosegne pogledomdaljine u svemiru i do 19x1021km. Ta slaba svjetlost, koju su moglizabilježiti posmatrači, bila je svjetlost iz sazvježđa, jedne veoma udal-jene galaksije. Ta svjetlost je započela svoj put prije 2 milijarde go-dina! Pri tome treba imati na umu brzinu svjetlosti od 300 000km/sekundi. Kazaljka na našem satu u trenutku kada se svjetlost

uputila prema nama bila je na broju 7 i Zemlja je upravo tada nastala.U toku vremena, dok se svjetlost kretala prema Zemlji, prešla je bil-ione kilometara, za to vrijeme na našoj planeti se razvio život,nastalile su je i ogromne životinje koje su u međuvremenu i nestale,došao je i prvi čovjek, naučio se koristiti i vatrom, sagradio gradove,na kraju sagradio i prvi teleskop do kojega je došla i sama ta svjetlosti na taj način on je i otkrio tu istu galaksiju. Da bismo još bolje razum-jeli tu razdaljinu od 2 milijarde svjetlosnih godina, zamislimoslijedeće: Kada bismo imali zgodan model, u određenoj mjernoj skali,postavili bismo našu planetu Zemlju na sami Sjeverni pol, apomenutu galaksiju plasirali bismo na krajnji jug Afrike. Tako, u tojrazmjeri, u tom modelu Sunce bi bilo udaljeno od Zemlje svega 20hiljaditih dijelova milimetra. Kada znamo da je, u stvarnosti, Sunceudaljeno od Zemlje 149 600 000 km, onda nam je, pomoću ovogmodela, jasnija ta udaljenost od 2 milijarde svjetlosnih godina, ali irazmjere u kojima postojimo kao živa bića.

Iako egzistiramo samo tih 5 sekundi ili 600 000 godina stiglismo učiniti dosta toga. Ipak, varamo se ako mislimo da sve što sedobro desilo, da se desilo u novije vrijeme. Znanja u astronomiji odvremena egipatskih i babilonskih naučnika, stara 5000 godina, ne za-ostaju mnogo od modernih saznanja. Prije 2000 godina na veomaprimitivan način čovjek je izračunao, gotovo potpuno tačno, obimZemlje. U velike piramide Egipta sagrađenih prije 5000 godina može,bez problema, da se smjeste čuvena katedrala u Milanu ili radio toranjBerlina. Coloseum u Rimu prije 2000 godina mogao je da primi jed-nak broj posjetilaca kao Berlinski olimpijski stadion danas. Međutim,ono što je činjenica jeste da je razvoj čovječanstva znatno ubrzanposljednjih stotinjak godina. Od starih njemačkih lokomotiva, teškihi sporih do super brzih vozova danas, letjelica, nije prošlo tako mnogogodina. Kolumbo nije mogao ni sanjati da put koji je on prelazio za12 sedmica, danas se preleti za samo nekoliko sati. Razdaljine naZemlji su nam postale male, pa se upućujemo na putovanja premagore. Uvođenje tzv. 5G mreže, sateliti, naših ruku djelo, postali sudijelom kosmosa, kružeći svojim orbitama, snabdijevaju naše potrebena Zemlji. Neshvatljive količine energije koje su sadržane u najsitni-jim česticama – atomima već odavno se iskorištavaju. Snage o kojimačovjek nije mogao ni sanjati počele su se oslobađati. Jedan običankomad debljeg papira (kao stare vozne karte) sadrže toliko energijeda bi mogle pokretati manji voz 10 puta naprijed- nazad, na linijiMadrid – Moskva! Cijeli svoj život, kao naučnik, Albert Ajnštajnposvetio je izučavanju i tumačenju atomske fizike i tako dopriniounapređenju ljudskoga roda. Ipak se pokazalo da je s pravom biozabrinut kada je pomišljao da bi čovjek mogao zloupotrijebitiogromnu snagu atoma u svrhu ratnih uništenja. Neki se,danas, jed-nako plaše uništenja opasnostima druge vrste – zloupotreba mikroor-ganizama, virusa, hemijskih otrova i sl.

Imajući u vidu sve ovo, vratimo se ponovo na početak pitanjem:“Da li je čovjek svjestan svoje misije?“ Ako smo uistinu obdarenirazumom, ako smo odgovorni za opstanak života i prirode, ali prijesvega egzistencije vlastite vrste, odakle onda tolike razlike međuljudima? Siromaštvo, glad, ratovi – dokle i radi čega, u ime koga?Da li je ljudska pohlepa uvijek jača od empatije? Da li je nastala pan-demija virusa Covid-19, ma šta da ga je prouzrokovalo, „prirodna po-java“ gdje je opet čovjek i tema i/ili vjerovatni uzročnik, ili je virusprodukt ljudkog opita koji je izmakao kontroli, ukazuje jasno kolikoje čovjek uistinu malen i nemoćan. Da li smo se mi dovoljno razviliu našin 5 sekundi života ili nas priroda i dalje samo upozorava?

I tako dok se borimo za vlastiti opstanak i pokušavamo razum-jeti nastalu situaciju, nameće se odlučujuće pitanje: da li ćemo pris-tati i smoći znanja da ojačamo nas same – kao, možda najslabijukariku u lancu prirode ili biti objektom selekcije, koja će i tih naših5 sekundi čovječanstva staviti u pitanje? U svakom slučaju, priroda,naša planeta u kosmičkom beskraju živjela je dugo, dugo bez nas, štopokazuje i naš sat... Do nas je da shvatimo, da je došlo“pet dodvanaest“

Putevi opstanka

Piše: Rade Dujaković


LJUBAV U VRIJEME CORONE

Kako voljeti u vrijeme Corone,bez stresa

kao što je lijepu Ferminu,u doba kolere, volio Florentinou priči Gabriela Garcia Markeza!?

Tragična ljubav Julije i RomeaViljema Šekspira, iz srednjeg vijeka,samo je skica hororapod Julijinim balkonom u Veroni,i strašnog ljudskog pomorau krvavoj bajci, o Coroni!

Legendarni stihovi iz prošlosti velikog Šekspira i nesretnog pjesnika Laze, kao da proročanski slute!Corona, poput kuge, proždire ljubavi i ljude, umire Planeta,Santa Maria Della SaluteU Milanu, Veneciji, Veroni i širom Svijeta!

Kako ljubiti na distanci, bez maske,dok nova jahačica apokalipse

jezivo hara,ludom glavom, bez daskeOna ne štedi doktora, bogataša, prosjaka ni cara!

Ako nema lijeka, kao što kažu,I ljubavi, u vrijeme Corone, nema!Oni što mrze, bezočno lažu,Zabranjena ljubav, vječna je tema.

1.maja 2020.

PREDSMRTNI EPITAF

Grobaru, kada umremplitko mi kopaj raku!Da čujem kapi kiše ikorake moje drageako mi katkadna grob, ružu donese!

2020.

AKO POLUDIM

Ako poludim, nemojte mi šta zamjeriti!Da li sam umio sanjati,Jesam li znao ljubiti!Ponekad volio popiti.

Gdje sam krenuo, a gdje stao,Jesam li uspio ili propao!Nije važno, ma gdje bio,Nemojte mi šta zamjeriti,

ako poludim!

2020.

LUNA I JA

Evo, srebrna luna i ja,dok na nebu čarobno sja.A zraka se kroz krošnju,poput svilenog konca, bljeska.

Na vjetru rese drhte,procvjetala je stara lijeska.Pejzaž nestvaran, kao iz snovaNoćnu tišinu krasi, ljepota ptičjeg poja.U mojoj praznoj ruci,treba mi ruka tvoja!

8. marta 2020.

BUDAN U ZORU

Dok se proljetna noć kotrljamjesečevim zlatnim kotačem,srebrnom zvjezdanom stazom,Kao vitez sa isukanim mačemu mislima, sa mojom usnulommazom,Budan, plavu čekam zoru!

aprila, 2020.

PJESME BEZ MASKE

Dr.sc. Dujaković i sestra Maja na dežurstvu u Poliklinici

15Š E H E RBANJA LUKA

Korona pandemija, kao i uostalom i sve druge teške krize krozkoje čovječanstvo prolazi, zahtijeva nacionalno jedinstvo i svijesto solidarnosti, te ponovo naglašava određena humanistička pitanjakoja su, u neoliberalnoj trci za novcem, potisnuta u drugi plan. USAD su se republikanci i demokrate ekspresno brzo usaglasili oko gi-gantskog paketa-podrške ekonomiji i, naravno, da se to ne bi takolako desilo da se situacija nije shvatila ozbiljnom. EmmanuelMacron poručuje Francuzima kako ”smo u ratu”, što je jedan efek-tivan način da se građani ”probude” ali i ojača vlastita pozicija. Šved-ski premijer Stefan Löfven ističe kako je građanska dužnost da ”seprati savjet nadležnih vlasti” nakon čega se podrška švedskim soci-jaldemokratima povećala za skoro 3 %. Prijeko potrebno, reklo bise, kako je njihov trend podrške švedske javnosti bio u str-moglavom padu, dok je rasla popularnost desno-ekstremnih snaga.Bh. entitet RS najavljuje uvođenje vanrednog stanje u kome će jojkorona virus itekao dobro doći kako bi se skrenula pažnja javnosti sakatastrofalno-lošeg ekonomskog stanja. U Deytonskim okovima, ukojima je bh. zdravstveni sistem pocijepan na kantone, entitete, dis-trikte i u kojima se prijeti kako će se građani protjerivati iz jednog udrugi entitet, čovjek je najveći gubitnik. Dnevno politička prepuca-vanja su gotovo presahnula jer se pojavio ”nevidljivi neprijatelj” apobjeda nad mrskim protivnikom će biti adut na predstojećim općimizborima.

Korona-virus je klasični ”spoljni” neprijatelj protiv koga segrađani udružuju iz osjećaja solidarnosti. On ne bira svoje žrtve,neovisno da li oni bili bogati ili siromašni. Princ Charles je zaražen,francuski ministar kulture takođe i čitava plejada glumaca na čelusa Tomom Hanksom.

Iskustvo nas uči da demokratije sa jakim građanskim civilnimdruštvom karakterističnim po visokom stepenu javne svijesti lakšeprebrođuju ovakve krizne situacije nego auktoritativna društva.Režimi u kojima vlada totalitarizam sa centralnim upravljanjem sumanje efektivna , jer niko van centralnih organa neme pravaodlučivanja. Niža svijest o značaju kvaliteta i struke stavlja nauku i

znanje u drugi red zbog čega izostaju i adekvatne regionalne stručnemjere.

Mnoga se pitanja postavljaju u vremenu pandemije pa tako iona kuda i kako dalje. Kapitalizam je u suštini nepravedan i danasjasno ukazuje kako javno zdravstvo većine zemalja ne posjeduje do-voljne kapacitete u odbrani preživljavanja i očuvanja ljudske vrste.Uništava se osnovno pravo čovjeka na zdravstvenu njegu što možebiti jedan od razloga budućih humanitarnih katastrofa. Neiznenađuje zato što španska vlada danas preuzima kontrolu privat-nih bolnica, dok se u Italiji sva javna transportna sredstva stavljajupod državnu kontrolu. Švedska je, na primjer, 1993. godine imala 4300 intenzivnih liječničkih kreveta, godine 2018. ova broj je spaona 574. Nakon 1993. su sprovedene velike štednje u zdravstvenomsistemu i redukciji bolničkog personala što ga je značajno un-azadilo. Korona-kriza ukazuje da nisu svi građani jednakopravni uzdravstvenoj zaštiti jer oni koji imaju novac i privatna zdravstvenaosiguranja zaobilaze podugačke redove bolesnih. Teško je dati oprav-dan odgovor na humanističko pitanje zbog čega su nečiji životi vred-niji od drugih, isto tako bolesnih koji takođe čekaju na pomoć i da lioni koji su imućniji treba novcem da kupuju pravo na zdravlje.

U bivšem konceptu opštenarodne odbrane SFRJ-a pitane nuk-lerano-hemijskom i biološke odbrane prilazilo se s velikom važnošću.Oni malo stariji, koji su služili JNA, toga se sjećaju Pribora za ličnudekontaminaciju, koji je pored zaštitne maske, kombinezona i pri-bora, imao i injektore protiv hemijskih otrova. Dobro se sjećaju daje svaki čovjek imao svoje mjestu u eventualnom ratu i katastrofamaa zdravstvena zaštita bila besplatna. Radnička klasa je bila jaka i up-ravo je ona bila ta koja je u centar stavila čovjeka i njegove potrebeu odnosu na privatne interese.

Pandemija se naravno mora savladati a pouke za budućnostizvući iz današnjeg iskustva. Nakon pandemije će mnoge državnevlade požuriti u spašavanju globalne kapitalističke ekonomije. Ovoje prilika da građani kažu svoje i u fokus stave solidarnost, jednakosti zajedništvo!

NNaalliiččjjaa ppaannddeemmiijjee

PPoouukkee zzaa bbuudduuććnnoossttKKoorroonnaa

- kao pandan

društvenoj

polarizaciji.

Piše: Edin OSMANČEVIĆ Ilustracija: Goran MULAHUSIĆ

Covid-19 pošast stoljeća


Nije primijetio da se išta miče u sobi. Čak je i vodena ribica, moždazlatna?! bila nepomična u vodi. Sa oluka je kapalo i to je za sada bio je-dini zvuk u opštoj tišini. Sad će mu se uvući pod kožu. Skinuo je jor-gan, deku, potom jastuk i plahtu sa kreveta, nježno i precizno kao daskida ženu. Podigao je dušek i napravio duboki rez. Poput hirurga, tražioje i napipavao. Nešto je moralo izazvati bolest, a njegovo je da otkriješta. Na simsu sa vanjske strane prozora ukazao se golub. Kljucao jenepostojeće mrvice. Bio mu je jedino društvo. Stigao je rano,odmjeravajući ulaz, stepenice, a potom vrata stana. Kada se obreo un-utra, prionuo je na posao. Gledajući goluba, osjećao je nadmoć. Ja samunutra, a ne ti, govorio je nijemo ptici koja se upravo spremala da uzletiu nebo. U dušeku nije našao ništa, pa ga je odložio na stranu. Komadićivatirane vune i prašine lebdjeli su po sobi kao snijeg. Pogled mu je paona ormar. Otvorio ga je širom i razgledao kao da je u robnoj kući gdjebira odijelo. Pipao je po džepovima, zadizao manžetne, gledao porube.Ponegdje bi koristio mali skalpel, dok je poderano platno cvililo. To štojoš nije našao ništa, ne znači da ničeg ni nema. Bilo je dobro što je sam.Dugo mu je trebalo da ne polaže račune, više od dvadeset godina. Sadoko sebe ne želi ni podređene, ni nadređene. Kada prikupi dokaze (a inedostatak dokaza je dokaz, i te kakav!) njegov trud će biti nagrađen.

Neće se ništa spektakularno desiti. Nijedna žena ga neće pažljivije os-motriti, niti će dobiti bolji odrezak u restoranu, jer ostavlja utisak. Alito njemu nije ni važno. Imaće onaj naročiti osjećaj, ljudima mahomnevidljiv, što se njega na koncu ne tiče. Njegova unutrašnja slagalica nataj će se način popuniti još jednim djelićem, neophodnim za vlastitimozaik. A taj mozaik ne bi dao ni za šta na svijetu. Okrenuo se premazvuku na vratima. Stubišnja čistačica provirila je iza odškrinutih vrata.Oprostite, pogledala ga je mrko, držeći kantu sa krpom na obodu lima.Htjela sam naplatiti stubišnje čišćenje, ali to niste vi. Žena se zapiljilau poderani dušek kao da iz njega vire ljudska crijeva. Čovjek njegovogugleda svakako može nabaviti bolje stvari. Srce mu je zalupalo, ali samomalo jače. Njegovog ugleda. Ljudi vjerovatno misle da je to ugled. Onje jedan od rijetkih koji zna da nije. Žena je još nešto govorila, a on jegledao poleđinu rama za sliku sa noćnog ormarića. Izvukao je fo-tografiju iza stakla. Luksemburški park. Svakako. Čovjek na slici bio jestasit i lijep. Držao je ruke u džepovima hlača, dok mu se na lijevo ramenaslanjala nasmijana djevojčica, na pragu djevojaštva. Njegova kćerkakoja s majkom živi u Kanadi. Znao je on takve. Gospođa majka je bilakćerka čuvenog dirigenta. I on je nesumnjivo imao ugled. Kiselo se nas-miješio. Sve je to bila kvarež koja je vrebala ispod površine kože. Vra-tio je sliku u ram, a onda se jedno vrijeme predomišljao. Na kraju ju jeostavio gdje je i bila. To je sad ionako svejedno. Tek tad je primijetio daga žena sa vrata i dalje posmatra. Mahnuo joj je rukom da ide i ona gaje poslušala. Malo poslije, čuo je kako pomiče kofu s vodom postubištu. Osmotrio je policu nasuprot kreveta, pretrpanu knjigama.Gledao je naslove, na nekima zadržavajući, a s nekih sklanjajući pogled.Kuhinja je bila puna delikatesnih začina i raznih konzervi. A frižider jebio kao zakopano blago. Premetao je po raznim vrstama kavijara,sireva, suhih kobasica sa začinskim biljem... Štednjak je bio isprskanuljem i raznim mirođijama. Ostrugao je crveni trag sa stakla na rerni,


PROGONITELJ

(Iz nove zbirke priča)

Piše: Radmila Karlaš

Foto: Goran Mulahusić

Kolumna


a onda se zagledao u natpis koji je neko našvrljao i zakačio iznadšporeta. Ovo je kuhinja, a ne apoteka. U ladici je pronašao veliku crnuplastičnu vreću za smeće u koju je potrpao koliko je moglo stati. Otvo-rio je vrata i tovar naslonio na zid. Kao da je samo na to čekala,spremačica se pojavila niotkud. Možete to uzeti, rekao joj je. Njemuviše neće trebati. Razgledao je stare ploče, piljio u slike i akvarele na zi-dovima, mirisao muške toaletne vode po kupatilu, uključujući i neko-liko ženskih. Iznenadio se kada je vidio da se spušta veče. A onda jesjeo i čekao.

Vidim da ste se snašli. Muškarčev glas je bio dubok. Sjeo je na prvustolicu, ne obraćajući pažnju na rasparani tapacirung i zagledao mu seu oči. I tu je dolazio najljepši dio. Čovjek nasuprot je otkrio da bašovakvi trenuci, sve muke vezane za njegov posao čine, ne snošljivim,već blistavim. Mozaik u njemu se zažario od emocija koje su ga pre-plavile. Takvo što je bilo nemoguće doživjeti u bilo kojoj drugoj prilici.Ovaj čovjek, što ovako ležerno sjedi, u njegovoj je vlasti. Od njega sadasve zavisi. Klimnuo je glavom. Da, snašao sam se. Držao je u ruci jednuknjigu, kao da ju je upravo čitao. Dopada vam se? Muškarac ga je idalje gledao ravno u oči. Žar u grudima malo je splasnuo i on se trgnuo.Dosad su uništili na hiljade sličnih, trebalo bi da pokaže malo više poš-tovanja. Nije ni očekivao ništa bolje od njega, ali mu je ipak zasmetalo.Kao da je u dnu njegovih zjenica naslutio nešto nalik preziru. A on nijepodnosio prezir. Trebao mu je strah. Nasmiješio se u prazno, jer nijemogao da gleda oči nasuprot. Ne biste smjeli ovo da čitate. Ne bih? Azašto? Jer ovakva djela kvare misao. Gore do pokvarena hrana tijelo.Morate biti čisti. Čisti? Čovjek se smješkao. Šta je to čisto? Kao da jesamo čekao da ga to upita, ustao je s mjesta na kojem je sjedio. Postojenačini, mnogi načini da se to sazna. A to su...? Sad će mu pokazati. Iz-vadio je iz džepa presavijen arak. Pružio mu je bez riječi. Kvarljivaroba. Bio je to spisak sa zabranjenim ili u najmanju ruku nepoželjnimsadržajima. Niste mi odgovorili, muškarac je podigao ruku, a onaj papirpustio da mu isklizne iz ruke i padne na pod. To ne bi pitalo ni malo di-jete. Vi ste u ovom slučaju odrasli, pa pitam vas. Podrugljivo jenaglašavao riječi, ali neka ga. Predajete studentima... Da...? Muškaracje nakrivio glavu. I utoliko je sve gore. Šta je to što je do đavola gore?Vi još pitate. Imate drugačije mišljenje. Od koga? Smirio je ton. Odmene, drugih... Naravno da imam drugačije mišljenje. Pogotovo od vas.Vi i ja imamo različito mišljenje oduvijek. Šta mu sad znači ovo odu-vijek. Nije valjda da ga se sjeća od ranije, prije nego što je sve počelo.Sumnjao je. Njihovi putevi se nisu mogli ukrstiti. A i da jesu, ovakva to-božnja uvažena gospoda nikada ga ne bi primijetila. Po tome sam valjdaljudsko biće koje misli, a ne ovca iz stada. Griješite. Kako, molim?Kada se ne bi držali zajedno, ljudi bi propali. Svi ljudi zajedno? Nar-avno... Prekasno je uočio zamku. Stisnuo je zube. Naši ljudi. Oni drugiimaju svoje. Oni? Muškarac ga je opet pogledao sa podrugljivim izra-zom. A vi i slični vama ste odlučili šta nas to drži zajedno? Gledao je umuškarčeve oči tren dva, a onda skrenuo pogled. Za ovaj slučaj bio jenaročito zainteresovan. Pratio ga je već godinama. On sam je osmislioi ozvaničio konačno rješenje za njega. Krenućete još noćas. Je li? A gdjeto? Uniforma vas čeka u mojoj kancelariji. Čovjek se namrštio. Kakvauniforma? Vojna. Ja nisam vojnik. Bićete. A u svrhu koje klanice trebada obučem uniformu? Zovite to kako hoćete. U svakom slučaju, koris-niji ste tamo, nego ovdje. Konkretnije, ovdje ste štetni. Na osnovu čegame šaljete u rat u drugu zemlju s kojom mi navodno ne ratujemo? Naosnovu ovog. Čovjek je izvadio drugi papir iz džepa. Na njemu je biouredno otisnut pečat. Da ste pokazali malo više razumijevanja za našusituaciju, siguran sam da bi s vašim ugledom i naobrazbom dalekodogurali. Mi cijenimo ljude poput vas, ako i oni cijene nas. Jesam li jauhapšen? I zašto? Vrlo dobro znate da niste. Samo ste dobili vojni ras-pored. Kao recimo za vojnu vježbu. Vi dobro znate da to nije vojnavježba. Da li biste vašem sinu uručili ratni, ili kako vi kažete vojni poziv,da ratuje u zemlji s kojom navodno nismo u ratu? Nemam sina, a niženu. Niste mi još odgovorili. Kako nisam? Premetao je papir po rucikoji mu je ovaj vratio. Tu sve piše. Osim par nebuloza koje ste izgovo-rili i ovog nereda što ste napravili u mom stanu, kanite me otjerati usmrt tek tako? Tek tako? Svjećica na njegovom mozaiku treperila je kaona olujnom vjetru. Ja sam odlučio šta je najbolje i za vas i za nas.

Progutao je i predstavio se, mada to nije u opisu njegovog posla. On nemora nikom da se pravda. Dovoljno je što je tu. Nočiti muškarac je po-drazumijevao da ga prate, ali ovo je već prešlo svaku mjeru. Pogledaoje u iskasapljen dušek. Šta je ovaj idiot mislio da će tamo naći? Nigdjeja ne idem! Moraćete. Prislilićete me? Odbijanje vojnog poziva ravnoje veleizdaji. Zanimljivo. Onaj podrugljivi sjaj nahrupio je ponovo učovjekove zjenice. I na koji način ja to izdajem zemlju koja zvaničnonije u ratu? Tako što neću da idem kao pile za klanje na frontu prekogranice? Nije to granica. Nije? Mi je ne priznajemo. Vi? Ne ja, nije muse dopalo što zamuckuje. Već mi. Mi? Ta zemlja ne postoji tek takosama za sebe, sviđalo se to vama ili ne. Ne može da postoji mimo nas.Ma nemojte! Muškarac mu se sad kezio u lice. Pa čemu onda tajnovi-tost oko vaših plemenitih težnji. Možete razviti crne barjake javno.Uradićemo to. Je li? Tako što ćete meni dati jedan. Nosite se do đavolai vi i vaši barjaci! Vi ne želite da razumijete da se najvažnije stvari čestoodvijaju tajno. Mi im pomažemo. Pomoć? Jesam li ja to dobro čuo, vito nazivate pomoću? Klimnuo je glavom. Vi ste istoričar i valjda znate...Znam! Baš zato. Čovjek je posmatrao muškarca zadovoljno. Koprcaose i to mu se dopadalo. A njegova mreža za sad nigdje ne propušta.Mogao je naravno sve ovo skratiti, ali nije mu se žurilo. Kada budetetamo, biće vam drago da i vi možete računati na nas. Ja ne idem tamoludi čovječe! Već sam bio dovoljno jasan. Ako vam se toliko dopada taklanica, idite sami. Volio bih, ali to je nemoguće. Zašto? Jer moram dakoordiniram. Vi? A s čim to koordinirate? S ljudima poput vas. Našastvar je značajnija od života. Pretpostavljam mog. Osmjehnuo se umuškarčeve podrugljive oči. Žar u grudima ga je podsjetio na njegovumisiju. Bio je zadovoljan. Istinski zadovoljan. Juče je ispratio jednogubogog studenta koji je umislio da je zametnuo svaki trag. Ali, njemujoš niko nije umakao. Sada idite. Sutra rano imam predavanja. Ne bri-nite za to. Više nemate. Nemam? Kao što rekoh, korisniji ste tamo.Uostalom, vaše sumnjive djelatnosti već su objelodanjene. Vi ne kupu-jete novine? Mislite, vaše pamflete. Pretpostavljam da bih u njimamogao da pročitam o svojim, kako rekoste djelatnostima. Jarost mu jebila u pogledu kada je podigao oči prema čovjeku. Pokušajte da razu-mijete, požurio je ovaj da kaže. Ovdje nikada više ne biste bili sigurni.U ovim teškim momentima, najmanje nam trebaju oni koji se pozivajuna svoje mišljenje i time izdaju naciju. Sada smo svi kao jedan.Muškarac je duboko udahnuo. Ne, niste vi ludi. Savršeno ste svjesništa radite. Igrate predstavu koja je loša, ali iz publike ste već odavnootjerali najbolje kritičare. Ali, ja ne idem u taj vaš krvavi rat. Nemojtetako, nije to samo naš rat. I vaš je, vi ga uostalom iznosite na svojimplećima. Ne idem, ponovio je muškarac. Odmahnuo je rukom kao datjera dosadnu muhu. Ne možete da me natjerate.

Dva dana kasnije

Žena je čistila stepenice kada je naišao. Opet vi? Da, opet ja. Nisuvam se svidjele srdele? Žena je spustila pogled. Strašnu su larmunapravili dva dana ranije. Nikada ne bi pomislila da je onaj uglađenigospodin državni neprijatelj. Svaki put bi je ljubazno pozdravio kada biprolazio. Ali ona je samo žena koja se bori da preživi i takve stvari jese ne tiču. Čovjek koji joj se u prvi mah učinio kao krtica, napunio jojje frižider sadržajem one vreće za smeće bar na nedjelju dana. Nastavilaje da čisti stepenice. Uglađeni gospodin je sada tamo gdje treba da bude,rekao je čovjek krtica. Pojačala je stisak na dršci čistača. Nije ni prim-ijetila kada je onaj čovjek nestao.

Šest mjeseci poslije

Taman je uhvatila kvaku od ulaznih vrata kada joj je nešto privuklopogled. Izgledao je dobro kao i uvijek, mada je slika na rubovima bilamalo rasplinuta. Ožalošćeni kćerka i supruga. Spustila je kofu sa vodompored nogu. Imao je ženu i kćerku?! To već nije znala. Da li biste bililjubazni da jednu stavite na njegova vrata? Čovjek je pružio čitulju iona ju je uzela u jednu ruku, dok je drugom podizala kofu. Otvorio jojje vrata. Hvala, rekla je. Nema na čemu, i drugi put. Iz nekog razlogaje zadrhtala.


Uz zlatne rukometaše, boksere i košarkašice, Banjaluka se ponosii zlatnim fudbalerom – Tomislavom Knezom, koji je zaista igrao –„carski“! Prošao je kroz sve Borčeve selekcije i kao omladinac postao pr-votimac. Do dvadeset šeste nosio je dres matičnog kluba i s njim 1961.ušao u Prvu saveznu ligu.

Banjalučani su podugo krčili put do Prve lige. Istina, već na početku,1946. godine, imali su šansu da se domognu saveznog fudbalskog razreda,ali im je svu slast u odlučujućem kvalifikacionom meču, sa dva gola Mi-lana Rajlića, ugrabio sarajevski Željezničar, i to na njihovom terenu, predoko 6000 gledalaca. Bojer, Ganić, Kadenić, Ćejvan, Jurić, Jovanović,Mastela, Švraka, Škorić, Tešanović i Šašivarević dugo su „bolovali“nakon ovog poraza, jer se na prag Prve lige nije dolazilo tako često.

Prvoligaški san postao stvarnost

Do nove prilike mnogo vode proteklo je Vrbasom. Borac se godi-nama kretao Republičkom, Zonskom i Drugom ligom, prelazeći iz jedneu drugu, da bi konačno u proljeće 1961. ostvario svoj san i – postao pr-voligaš!

Opet je žestoku bitku vodio sa sarajevskim Željezničarom. Tri kolaprije kraja imao je bod prednosti i 14. maja s glavnim konkurentom di-rektan okršaj u kome je pobjedom mogao riješiti sve dileme oko naslovaprvaka. Kada je Janković u 53. minuti doveo Banjalučane u vodstvo od1:0 izgledalo je da će tako i biti, bez obzira što su u drugom poluvremenuimali igrača manje (povrijeđen Kasumović) i nedovoljno oporavljenogreprezentativca Tomislava Kneza. Tako je izgledalo i minutu prije kraja,ali ne i na kraju. Sjajni strijelac Mišo Smajlović u posljednjim trenucimameča izjednačio je rezultat i 13.000 gledalaca zalio „hladnim tušem“.

Činilo se da Borac opet gubi trku sa Željezničarom, jer je u dva pre-ostala kola imao za protivnike snažnu tuzlansku Slobodu i Karlovac, kojise borio za opstanak. Želji je bilo znatno lakše, jer je na Grbavicidočekivao „izgubljeni“ Zagreb, a u goste išao već otpisanom Triglavu.

Sve je, ipak, bilo jasnije nakon susreta u Tuzli, u kome su Borac i Slo-boda remizirali (0:0), tako da je lider i dalje sve konce držao u svojimrukama. U posljednjem kolu morao je na Gradskom stadionu savladatiekipu Karlovca, i to je učinio čak sa 7:1. Pritom je Željo u Ljubljaniizvukao samo bod, pa je Borac promovisan u prvoligaša sa dva boda„viška“. Ovaj podvig ostvarili su Kolak (Radević), Krivokuća,

””CCaarrsskkaa”” iiggrraaTToommiissllaavvaa

KKnneezzaa

NOBELOVA NAGRADA ZA MIR

PPiiššee:: BBrraannkkoo TToommiićć


Fudbalske legende Kasumović, Jurić, Švraka, Alfirević, Vezmar, Tomljenović, Spasojević,Janković (Gombović) i Knez.

„Prizor na stadionu bio je nezaboravan”, napisao je hroničarbanjalučkog sporta Aleksandar Ravlić. ”Gorjele su baklje. Dječaci sabuketima cvijeća utrčali su u teren... Na ramenima gledalaca našli su sesvi igrači zajedno sa trenerom Kokotovićem…“

Svoj najveći uspjeh do tada Banjalučani su ostvarili slaveći tridesetpetu godišnjicu kluba, i za nagradu su dobili prvu turneju po inostranstvu.Putovali su u Holandiju, i u njoj odigrali četiri utakmice (jednu dobili,jednu remizirali i dvije izgubili).

S nestrpljenjem je čekan start u državnom prvenstvu. S nestrpljenjemi velikim hendikepom, jer je najbolji igrač Tomislav Knez baš tada prešaou zagrebački Dinamo, a pojačanja koja su dovedena nisu bila adekvatnazamjena izvanrednom reprezentativcu. Ceh neiskustvu skupo je plaćen. Sasamo 11 bodova u 22 utakmice Borac je ispao iz Prve lige.

Međutim, ni Knez nije dugo blistao u Maksimiru. U tri godine (1961– 1964) za „modre“ je, zbog teže povrede, odigrao samo 33 prvenstveneutakmice, pa je nakratko preselio u komšiluk, u Trešnjevku, iz koje je,nakon 18 nastupa, krenuo u pečalbu.

Desetak godina igrao je za austrijske klubove Schwechat, Rapid,Kapfenberger i Güssing. Česte povrede usporavale su njegov razvoj, alije i uprkos tome ostvario zavidnu karijeru, u kojoj je, uz reprezentativnaodličja, sa Dinamom osvojio Kup Jugoslavije 1963., a sa bečkim RapidomPrvenstvo Austrije 1967.

Na olimpijskom tronu

Knez je, i prije nego što će njegov Borac zakoračiti na elitnu scenu,bio jedini drugoligaški igrač na olimpijskom tronu – na Igrama u Rimu1960.

Uz njega su tada za Jugoslaviju igrali Milutin Šoškić, VladimirDurković, Fahrudin Jusufi, Ante Žanetić, Novak Roganović, ŽeljkoPerušić, Andrija Anković, Dušan Maravić, Milan Galić, Borivoje Kostić,Silvester Takač, Velimir Sombolac, Blagoje Vidinić, Aleksandar Kozlina,Željko Matuš i Zvonko Bego. Savladali su Egipat sa 6:1, Tursku sa 4:0,sa Bugarskom igrali 3:3, sa Italijom 1:1 (žrijebom išli dalje) i u finalunadvisili Dansku sa 3:1.

Knez je odigrao svih pet utakmica na olimpijskom turniru, kao i jednuu kvalifikacijama 24. aprila (protiv Grčke u Atini, kada je bio strijelacpetog gola za ”Plave” u visokoj pobjedi od 5:0). Mjesec dana kasnijenašao se i u sastavu ”A” reprezentacije Jugoslavije, koja je u Kupu nacijau Parizu osvojila srebrnu medalju.

U dvije reprezentativne godine, od debija u Kazablanci 1. januara1960. u susretu sa Marokom (5:0 za Jugoslaviju), pa do posljednjeg nas-tupa, 4. juna 1961. protiv Poljske u Beogradu (2:1), u 14 utakmica posti-gao je osam golova. I, što je još zanimljivije, u tim mečevima ”Plavi” suostvarili 11 pobjeda i tri remija. Dakle, Knez je svoje nastupe u držav-mom dresu okončao bez poraza!

Igračku karijeru završio je u Austriji. U njoj je nekoliko godina radioi kao trener. Danas penzionerske dane provodi u Kapfenbergu.

Tomo Knez, sitan vez

Tomo Knez je za mnoge poznavaoce banjalučkog fudbala jedan odtri najbolja igrača Borca svih vremena. Naravno, druga dvojica su HusnijaFazlić i Abid Kovačević. Poređenja su nezahvalna, ali u prilog Tomi iduvrhunski rezultati koje je ostvario u reprezentaciji Jugoslavije i nadasvezlatna olimpijska medalja.

Na Tominim utakmicama navijači su, poslije njegovih driblinga igolova, uzvikivali slogan «Tomo Knez, sitan vez». Slogan je osmislio nje-gov veliki poštovalac, pjesnik Dušan Mutić. Ovaj vrhunski fudbaler jeodrastao u poznatoj banjalučkoj ulici Fra Grge Martića, iz koje su poniklimnogi drugi poznati banjalučki sportisti, kulturni radnici, muzičari, a iglavni urednik ovog magazina. Tomislav Knez je rođen 9. 6. 1935. godineu Banjaluci. Dobitnik je srebrene plakete Fudbalskog saveza Jugoslavijei njen Zaslužni sportista.

Tomislav Knez

Prvi put prvoligaši: Alfirević, Kasumović,Kulenović, Kolak,Janković, Tomljenović, Knez (stoje), Jurić, Spasojević, Krivokuća,Vezmar (čuče)

Srebrna medalja osvojena na Prvenstvu Evrope: Fudbalskareprezentacija Jugoslavije, Tomo Knez čuči drugi s lijeva.

Zlato u Rimu 1960.

22

Zašto je teže voljeti a lakše mrziti? Zašto je teže graditi a lakšeuništavati? Zašto je teže poštovati a lakše ponižavati? Zašto je težegovoriti istinu a lakše lagati? Zašto se u crkvama molimo a napoljukoljemo? Zašto drugome želimo loše a ne do Bog isto to nama?Zašto se u ratove ide sa bajracima na kojima se viore krstovi i svecia pod barjakom se čine klanje i silovanja? Teško je sve ovo razum-jeti , posebno kada se radi o shvatanima današnjih mlađih ljudi.

U svojoj novoj knjizi ”Why We´r Polarized” novinar Ezra Kleinzastupa tezu kako smo “razvili neku vrstu polarizovanog, političkog“megaidentiteta” koji se zasniva na tome da se mrzi sve što “drugi”zagovaraju. Dakle ne radi se o politici, niti racionalnim razmišl-janima već sve više o našoj grupnoj i etničkoj pripadnosti. Svemanje su nam važne stvari koje život čine osmišljenim i sadrža-jnim poput ljubavi i relacije, osobe sa kojima dijelimo svakod-nevicu, naših komšija. Ona u svom istraživanju dolazi do zaključka

da su muškarci konzervativniji u odnosu na žene pravdajujući točinjenicom da mlađe žene u većem obimu nastavljaju školovanjena visokim školama te njihovom voljom da nastave svoju karijerupreseljenjem u druge garadove koji im pružaju bolje mogućnosti.

Zašto se stvari postavljaju naopako i je li to razlog opravdanjanaših neuspjeha ? Da li su nam drugi krivi za naše probleme? Dali je stanje stalnog straha razlog naše iracionalnosti? Naravno danisu i takva shvatanja predstavljaju strašnu zabludu u kojoj se bježiod realnosti i odgovornost za svu moralnu, ekonomsku i političkumizeriju u kojoj se nalazimo .

Jaki su oni ljudi koji se uhvate u koštac sa svojim slabostimapoput mržnje, sujete i gordosti i odupru stanju života stalnog strahai strepnje. Elem danas je to pandemija, juče su bile izbjeglice,prekjuče referendumi. Sto je sljedeće?

Marlon Brando je bio i ostao veliki. Ali ne samo što je bio bril-jantan glumac, već zato što je podržao Martina Luthera Kinga uborbi protiv rasne diskriminacije kao jedan od rijetkih bijelaca ondakad je trebalo biti hrabar i suprostaviti se rasističkom mišljenjuvećine. Veliki Muhamed Ali je bio i ostao veliki. Zato što je biošampion i onda kada se suprostavio ratu u Vijetnamu sarkastičnopravdajući svoj potez kako ga tamo ne zovu ”nigerom” za razlikuod SAD. Samo ljudi koji su duhovno slabi nalaze izgovore za svojeslabosti dok oni koji se stavljaju na čelu pravde ne postajusaučesnicima nepravde.

U članku AlJazera Balkan „Zašto većina prezire mirovnjake a

Izgubljena racionalnost

Piše: Ismet BEKRIĆ

Foto: Mirsad Filipović

23

voli zločince“ od 5 marta ove godine autor Tomislav Markovićdolazi do zaključka kako je „ narativ o zavedenom, naivnom, lakov-jernom narodu zapravo integralni dio autoritarne, patrijalne,kolektivističke kulture koja ne priznaje ličnu odgovornost“.

U briljatnoj analizi autor postavlja čitav niz pitanja; „Kako davećina uvijek bude zavedena u istom smjeru–desnom, naci -onalističkom, nasilnom, šovini sti čkom, velikosrpskom, konzerva-tivnom, retrogradnom, anti civi lizacijskom? Kako se većina nepovede za nekim pametnim, za nekim ko im misli dobro već ihuvijek izmanipulišu zlikovci, lopovi i ubice? Zašto uvijek vjerujulažovima a nikad onim koji govore istinu? Zašto se uvijek vjeruju

lažovima, a nikad onim koji govore istinu?“ ”Mnogima je srce pocrnilo a onda nezadovoljni, nesretni sa

životom bez smisla ostali stalno gladni ljubavi i spokoja u duši”,reče moja prijateljica Nasiha K. To je upravo odgovor na pitanjezašto ljudi postaju iracionalni. Prepuštajući se sićušnim strastimasebi čnosti, sujeta, zavisti, ličnih ambicija, netolerancije, mržnjeznajući da su one u dobokoj suprotnosti sa unutrašnjim moralnimsudovima . Pobjednici su oni koji su sposobni da odgovornopreispitaju pobude svog srca suprostavljajući se lošim pobudamasvoje prirode.

Tomislav Marković

24

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Sportski objekti Tekst i foto:

Adem Čukur

Hram sporta / Sportska dvorana ” Borik ”


Sokolski dom / Dom Društva za tjelesno vaspitanje ” DTV ”Partizan”

Prve organizovane sportske aktivnosti u Banjaluci javljajuse početkom XX-og vijeka kada je ,izmedju ostalog, osnovani ” Srpski soko” (organizacija za tjelesno vaspitanje). Sokolskipokret javlja se u Českoj godine 1862 ( osnivač je MiroslavTirs ) i u osnovi je imao ideju panslavizma. Vremenom seproširio na prostore južnoslovenskih naroda, a puni zamah je

doživio izmedju dva svjetska rata. Poslije Prvog svjetskog rataSokolsko društvo se reorganizuje, a 1932 g. na lokalitetu za-padno od užeg gradskog jezgra uz ulici Marije Bursać počinjeizgradnja ” Sokolskog doma ”. Projektant objekta je bioarhitekt Branko Jovanović. Objekat je skladnih proporcija, satradiranim elementima iz srpske srednjovjekovne graditeljske

Arhivski snimci magazina ”Šeher Banjaluka”

baštine ( prvenstveno na južnoj / ulaznoj fasadi ), dok se u dis-poziciji očituje uticaj funkcionalizma . Glavni prostor objektačini univerzalna sala sa nešto nadvišenom binom, u kojoj suse, pored sportske namjene ( u prvom redu gimnastike ),održavale i druge kulturne manifestacije. Pored sale, objekatsadrži i odgovarajuće garderobe i sanitarije, kao i kancelarijskeprostore na spratu. Poslije Drugog svjetskog rata to su pros-torije Društva za tjelesno vaspitanje – DTV ” Partizan” ( komeje u osnovi bila gimnastika ) , a služila je i za rekreativno bavl-jenje sportom. U njemu je jedno vrijeme održavana i nastavafizičke kulture učenika Tehničke škole. Sedamdesetih godinaproslog vijeka u Jugoslaviji jača materijalna osnova gradova i”mali sportovi ” ( rukomet, košarka, odbojka, boks ....) se selesa otvorenih terena u tada novoizgradjene sportske dvorane.Tako je početkom sedamdesetih godina na prostoru poredsportskih terena na južnoj strani od Aleje Jugoslavenske armije,a sa zapadne strane omedjene starim pravoslavnim grobljem,izgradjena sportska dvoran po projektu arhitekte SeadaZahirovića iz PZ ”Plan” pod nazivom ” Borik ” ( otvorena20.04. 1974 g. ). Igralište je veličine 40 x 20 m / dimenzijamakoje odgovaraju rukometnom igralištu, a u koje se uklapajuigrališta ostalih sportova manjih dimenzija. Tribine su ka-paciteta 3.000 gledalaca. Pored navedenog, dvorana ima i sveostale potrebne sadržaje ; svlačionice sa sanitarijama, sobe zasudije, sanitarne čvorove za gledaoce, blagajne, ulazneholove... itd. , kao i kuglanu, te restoran sa terasom. Dvoranaje višenamjenskog karaktera pa je lako prilagodljiva muzičkimkoncertima i drugim manifestacijama kada se broj gledalacakoje može da primi znatno povećava. Objekat je uradjen sakonkavno zaobljenim uglovima fasada u tada često primjenji-vanom natur-betonu, profiliranim po vertikali, a na ravnim di-jelovima fasada su ritmično istaknuti moćni lijepo oblikovaničetvrtasti zaobljeni volumeni sa staklenim / luxfer prizmamaizmedju istih. Krov je ravan, a krovna konstrukcija je savidljivim čeličnim rešetkama i siporeks pločama. U krovu suugradjene svjetlosne kupole, pa dvorana ima i zenitalno osv-jetljenje. Izgradnjom dvorane, pored toga što su stvoreni opti-malni uslovi za egzistenciju i takmičenje banjalučkih sportskihklubova, omogućena je i organizacija sportskih manifestacijavišeg ranga, izmedju ostalih i Evropskog prvenstva zakošarkašice održanog 1979 g. U prvoj polovini sedamdesetihgodina na lokalitetu Mejdan, gradi se Društveni dom u čijemsastavu je i sportska dvorana kapaciteta 500 gledalaca . Pro-jekat je uradio arhitekta Ferid Hozić. Početkom osamdesetihgodina prošlog u naselju Ilidža u Gornjem Šeheru poredizvorišta termalnih voda izgradjen je objekat sa 25-metarskimplivačkim bazenom. Projektant objekta je arhitekta SeadZahirović koji je, koliko mu je to sadržaj objekta omogućavao,uspio razudjenošću dispozicije i viševodnim kosim krovovimapokrivenim crnim eternitom prilagoditi objekat postojećemambijentu. Vidljiva krovna konstrukcija je sa glavnim drvenimljepljenim nosačima i obradjenom dašćanom oplatom u kojojsu ugradjene svjetlosne kupole. Pored bazena objekat sadrži iodgovarajuće garderobe, manje tribine uz bazen, dječiji bazen,te restoran. Za potrebe bazena uradjeno je i crpilište termalnihvoda, koje se koriste djelimično za glavni bazen, a u cjelostiza bazen manjih dimenzija. Iako su prije zemljotresa samo po-jedine škole imale fiskulturne sale, za razvoj sporta u Banjaluciznačajno je što su poslije zemljotresa skoro sve škole posje-dovale fiskulturne sale, kako novoizgradjene, tako i postojećeškole uz koje su sale dogradjene.


Sjećanje

25

Južna fasada Sportske dvorane ” Borik

Sportska dvorana ”Borik” -panorama

Bazen u Gornjem Šeheru

Bazen u Gornjem Šeheru – panorama

Piše:Mladen PANIĆ

Pričala mi je mati da sam prohodao sadevet mjeseci. Nejake dječije noge nisu mo -gle da izdrže teret ostatka tijela pa su mipoprimile oblik kao da sam jahao bure ilinekog rasnog dorata. Želja za kretanjem,valjda je i tad bila jača od svega ostalog.Kretanje je život. A čovjek u pokretu, put-nik...

Vrlo rano sam osjetio potrebu za prom-jenom. Nije mi bio mali grad u kom sam serodio. Naprotiv. Bio mi je i ostao taman.Mali gradovi imaju veliku dušu, pa i ljudirođeni u njima bivaju širokogrudni. Umijuda cijene važnost običnog. Znaju da žive umjeri određenoj za čovjeka, onoj količinidovoljnoj da ga po ljudskosti pamte.

I kad sam krenuo na svoje putovanje, sasobom sam, u maloj torbi, ponio mirise dje-dove avlije, među grudi sam stavio one hras-tove i bukove šume sa obližnjih planina, uoko sam utisnuo sanjivu dolinu, a u vene tokBosne, Zgošće i Trstionice da me poveduonoj zelenoj ljepotici Neretvi, bistroj Tre-bišnjici, da usred srca sve one nađu odgov-ore na sva moja unaprijed postavljenapitanja...o sebi...o drugima...

Otisci vremena

Kao mali sam se volio ispentrati na brdoGreben i preturati po njegovim stranama ka-menje na kojem sam tražio otisak prošlogvremena, ne bih li našao jedan odgovor osopstvenom porijeklu. Pronalazio sam fos-ilne ostatke školjki, riba, raznih insekata,trava, iste donosio kući slažući ih u podrumna opšte nezadovoljstvo starog, jer sam ion-ako skučen prostor za odlaganje bespotreb-nih stvari "koje će nam nekada trebati",zatrpavao kamenjem, oštrim i sudbonosnim.A kad sam pronašao fosil jednog cvijeta,jasan i prepoznatljiv, taj kamen sam poniosa sobom u torbi da usidrim njime svoj brodrazapetih jedara u smiraju luke, posredširokog mora od moje mlade i nemirne duše.

"Šta će ti taj kamen?”, pitao me stari,"samo ti otežava torbu"...Rekoh mu mi -rno..."Neka ga, on mi olakšava putovanje,podsjeća me ko sam i odakle sam, te gdje semogu vratiti, jednom..."

A i moj dolazak sa torbom punom us-pomena i kamenom odrednikom je u biti biomoj povratak, dubokom i ljekovitom kori-

jenu mog bivstvovanja. Vratio sam se kućikoju su davno napustili oni koji su išli ispredmene. O, kakvog je lijepog kamenja tamobilo! Sred njega niče drvo, kraj njega ničumirisne trave, posred njega lijeno se sunčajugušteri, pokoja zamišljena zmija. Jedna mepitala šta nosim u torbi pa joj pokazahkamen odrednik...Zasiktala je mudro,pogledala me oštrim okom i rekla..."Do-brodošao kući! Čovjek koji dolazi u kameneodaje i na poklon im nosi kamen, onaj jekoji kamenu pripada."

A ja, sav njen

Bosna i Hercegovina...zemlja izvan vre-mena određenog za prolaznost ljudi. Zemljadobrih ljudi...dobrih Bošnjana. Blagorodna ižuljevita. Pitoma i divlja. Zlatna i Srebrena.Istočna i zapadna. Sjeverna i Južna. Šu-movita i kamenita. Radosna i tužna.Osunčana i memljiva. Dobra i nikada loša.Svoja i ničija.

A ja sav njen. Bezvremeni putnik saograničenim rokom trajanja. Tijelo se troši aduša bezvremeno širi. Tipično za ljude koje

Prođoh Bosnom i Hercegovinom, uzduž i poprijeko...

Kamen o... i svuda gdje sam bio vidio sam dobre ljude...


Tekija na Buni Mostar

određuje kamen koji ponesoše sobom utorbi.

Prođoh Bosnom i Hercegovinom, uzduži poprijeko. I svuda gdje sam bio vidio samdobre ljude. A vidjao sam crne šume, kame -ne pustare, žutozlatne ravnice, beskrajne ze-lene livade, sniježne vrhove, tamne pećine,duboke, plitke, hladne i tople rijeke, planin-ska jezera, ljekobilje, čičak, đule, ašlame,avlije, džamije, crkve, sinagoge, mostove,kamene puteve, oštre litice što se drže za je -dno drvo da ne padnu u provaliju, sokole,vukove, zmajeve...

Sva Bosna i njena Hercegovina u bogat-stvu svojih razlika, a svuda ista. I svaki čo -vjek...nasmijan, širokogrudan, ma duša musija u očima kao da veli..."Moja kuća je i tv -o ja, putniče namjerniče, moja sofra je tvojasi tost, tvoja želja, moja glad, bujrum u svo je".

Dobri Bošnjani. Svoji, na svome. A svi -ma sve daju. Jedino kamen onaj odrednikako zatražiš, brecnu se i očima ti kažu..."Tose ne dira i ne poklanja! To je sveto mjesto izkog je nikao moj korijen!" Neshvatljivodrugima, a nama tako blisko i posve logi čno.Kamen nije mrtva stvar...Da jeste...ne bi od

njega po Hercegovini kuće i puteve pravili,za žive...već bi u njih mejte, mrce uba civali...

Onda kada sam shvatio da moram nas-taviti svoj put dalje, jer su one noge i daljebile nemirne, u međuvremenu očvrsle i dje li -mično ispravljene, a takva mi i duša, kud bihs njom...izvadio sam kamen odrednik iz torbei ostavio ga Bosni i Hercegovini na čuvanje ibrigu. Jer, znao sam i tad, da ću se vra titi.

Tamo ću se vratiti

Naputovah se. Mada postoje mjesta nakoja bih opet otišao. Mjesta u kojima sampronašao istok svojih puteva. Takvo mjestopočiva na Bosforu, tamo gdje se dijele Evro -pa i Azija, tamo gdje se ne dijele Bizant iOrijent, već se sjedinjuju u savršenom smi -slu univerzuma. A tamo me sve podsjeća naBosnu i Hercegovinu. I tamo kad prvi putkro čih, imao sam isti osjećaj kao da sam sevratio kući. Gdje pripadam. No ipak...mojemjesto je tamo gdje ostavih kamen odrednik.

Tamo gdje soko nadlijeće tabiju, gdje sepoj crkvenih zvona miluje sa ezanskim ri-jekama...tamo gdje uvire Neretva u Jadran

ili Bosna u Savu ili gdje Drina najzelenijeteče, stidljivo nudeći svoje lice ko ogledalo,ćupriji pašinoj, da se u njoj ogleda i divisvojoj bezvremenosti...tamo gdje ovce pasuone beskrajne livade po gorskim stranama ivisoravnima pa se bjelasaju ko biseri prosutipo zelenoj čohi Hercegovine...tamo gdjeilidžanski labud zatreperi vazduh, svjež ig-manski, bijelim krilima ko duša što je do-brog Bošnjana...tamo gdje Kozara čuvaPrijedorsko polje od hladnog sjeverca, komati kad od zime u skute i međ tople grudi,umetne glavu svog čeda...tamo gdje cičibakar pod čekićem starog ciganina, i onBosni i Hercegovini pripada...tamo gdje jegrad nikao na zrnu soli pa sladi sobommajevičke noći izbeharane...tamo gdje jejedan Stari most, zauvijek mlad...tamo gdjeje Trebišnjica nestala sred pitomog Popovogpolja, skrivši svoju stidnoću pred kamenomiz kog je istekla...tamo gdje je Gatačko poljeravno i stara prađedova kuća od kamena, in-spiracija mojih putovanja, ogledalo mojebudućnosti...tamo gdje počiva kamen odred-nik...tamo gdje je Bosna i njena Hercegov-ina...e tamo ću se vratiti...

odrednikBosna i Hercegovina...nije samo geografski pojam...To je sveprisustvo istine u

životu svakog čovjeka. Ona je dokaz plemenitosti uronjene u prostodušnost. Ona je dokaz da se u razlikama sjedinjuje isto.

Ona je Majka, nikada maćeha. Ona je kamen odrednik na kom od davnijeh danacvjeta bijeli krin...i da znate, jednako miriše na kožu moje majke...

Bosfor

JajceVodopad Kravice

Š E H E RBANJA LUKA28

Ovaj svoj pohod u Bratislavu posvećujem mom velikom prijatelju,Ivici Peretiću Pipi, koji nas tako iznenadno napusti, a s kojim samgodinama drugovao, pa smo dosta vremena proveli zajedno i uBratislavi i posjetili mnoge njene znamenitosti i zanimljiva mjesta.Bili smo zajedno na sahrani njegovom ocu Anti i bratu Zlaji, a zbogovog prokletog virusa, nisam mogao biti, nažalost, na njegovoj.Čudan je ljudski život, kratak i često nemilosrdan, ali, ipak, ponekadvedar i obogaćen lijepim trenucima. Podosta takvih smo mi i našeporodice, i njegovi zagrebački i bratislavski prijatelji, proveli za-jedno. Nešto od tih lijepih i zanimljivih sjećanja ću unijeti i u ovajtekst. Dragi moj Pipo, znam, nećeš moći čitati ovu reportažu i datisvoj sud, ali se nadam da će tvoji najbliži biti zadovoljni.

Bratislava nije velika metropola kao London, Pariz, Beč ili Rim,ali ima svoje mjesto i značaj u historijskom i kulturnom životu ovogdijela Evrope. Sjećam se, jednom smo Pipo i ja, sa suprugama Evomi Melkinom, doručkovali u Bratislavi, ručali u Beču i večerali u jed-noj od najboljih mađarskih čardi. Bratislava je udaljena od austrijskegranice samo 5 km, a od Mađarske 13 km. Beč je udaljen oko 60 km,Prag 320 i Budimpešta oko 200 km. Kada ste u ovom lijepom gradu,sve vam se čini blizu, za pet i po sati smo autom stizali u Banjaluku,za četiri sata u Zagreb, a za šest u Omišalj na Krku.

Ova dunavska ljepotica nudi mnogo toga vrijednoga za pogledati,a ja sam bio tamo prvi puta u osamdesetim godinama, a zadnji putprije dvije godine. Puno se toga izgradilo za ovih četrdeset godina isada je glavni grad Slovačke veoma moderan evropski grad koji vri-

Tekst : Mirsad Filipović

Foto: Ivica Peretić, Marijana Gubova i Mirsad Filipović

Metropole Evrope – Bratislava

... za koju je danski bajkopisac H.Kristian Andersen rekao da izgleda

kao grad iz bajke...

Dunavska ljepoticaDunavska ljepotica

Š E H E RBANJA LUKA 29

Putujući Evropom

jedi posjetiti. Posebno plijeni pažnjom staro jezgro grada, dobroočuvano, koje čuva mnoge zanimljive historijske i kulturološke tajne.

Kraća historija

Bratislavska oblast je naseljena otprilike prije 5000 godina prijenove ere, u mlađem kamenom dobu. Kelti su ovdje, 200 godina prijenove ere, osnovali prvo utvrđeno naselje. Kasnije dolaze Rimljanikoji su vladali nekoliko vjekova. Dolaskom Slavena u 5. i 6. vijekustvara se prva slavenska država poznata kao Samovo kraljevstvo, asam pojam grada se spominje prvi put 907. godine i bio je središte Ve-likomoravske i Nitranske kneževine. Zbog svog geografskog položajatadašnji Požun postaje veoma važno političko i privredno sjedište.

U narednim vjekovima, grad je bio na udaru velikih sila i postajesredište Ugarske države. Ubrzo dobija i status slobodnog kraljevskoggrada, značajnog u srednjevjekovnoj Evropi. U svojim pohodima ipobjedama Otomanska imperija dolazi do Požuna, ali ga ne uspijevaosvojiti. 1536. godine Požun postaje glavni grad Ugarske i samimtim i dio Habsburške imperije. Grad postaje prijestolnica kraljeva,nadbiskupa i plemstva. U razdoblju od 1536. do 1830. jedanaest kral-jeva i kraljica je okrunjeno u katedrali sv. Martina, a to je i periodubrzanog privrednog, ekonomskog i socijalnog razvoja grada. Up-rkos prirodnim katastrofama, epidemijama i unutrašnjim borbama,grad se održao i u 18. vijeku, u doba vladavine Marije Terezije Aus-trijske, te postao najveći grad u današnjoj Slovačkoj i Mađarskoj. Uvladavini Josipa II Požun prestaje biti glavnim gradom i sjedište seseli u Budim a mađarski jezik postaje službenim jezikom. Jača islovački narodni pokret, ali u gradu je najviše živjelo Nijemaca iMađara. 1809. godine, u svojim pohodima, grad zauzima Napoleon,a njegova vojska spaljuje zamak Theben. Istu sudbinu, 1811. godinedoživljava i Bratislavski zamak.

Industrijskom revolucijom u 19. vijeku puno stoga se mijenja nabolje, razvija se željeznica, grade mostovi, otvaraju prve banke.Proglašenjem Čehoslovačke republike, 1918. godine, veliki diosadašnje Slovačke je pripojen novoosnovanoj državi, a 1. januara jeosvojen i Požun i službeno preimenovan u Bratislavu. Tada se izgrada iselilo većinsko njemačko i mađarsko stanovništvo, a grad sunaselili Česi i Slovaci. U vrijeme aneksiranja Austrije, 1938. godine,od nacističke Njemačke, Slovačka postaje njena marionetska državai taj dio historije ne služi na čast Slovačkoj. Njihove vlasti su Ni-jemcima isporučile 15 000 jevreja koji su većinom završili u kon-centracionim logorima. Grad su od nacista oslobodili Rusi, 4. aprila1945.godine.

Čehoslovačka biva članicom Varšavskog pakta i postajekomunistička država. Pokušajem liberalizacije države 1968, gradokupiraju vojne snage Varšavskog pakta i Bratislava postaje glavnimgradom Slovačke Socijalističke Republike u okviru Čehoslovačke.1989., godine takozvanom Baršunastom revolucijom, srušena jekomunistička vlast. I dok se u tom periodu kod nas, poslije Titovesmrti, rehabilitiraju ustaše i četnici, i buja nacionalizam, 1993. go-dine, Baršunastim „razvodom“, mirnim i gospodskim načinom,odvajaju se Slovaci i Česi. Bratislava tako postaje glavnim gradomnove Slovačke države.

Znamenitosti

Bratislava nije veliki grad (milionski), ima oko 460 000 sta -novnika, i podijeljen je na pet geografskih okruga i 17 gradskihpodručja. Svako područje ima svog gradonačelnika (starosta).Zahvaljujući mojim prijateljima, uspio sam obići poneke dijelovegrada koji su izuzetno interesantni i u svakom od njih sam mogaovidjeti neku vrijednu historijsku ili kulturnu građevinu.

Staro jezgro Bratislave je priča sama za sebe. U principu i netreba puno vremena, a niti kakvo prevozno sredstvo, da ga obiđete ujednom danu i osjetite gradsku ugodnu atmosferu koja se širi lijepim

uskim uličicama, mnogobrojnim restoranima, kafićima i pivnicama.Moj Pipo mi preporuči da ipak detaljnji obilazak grada počnemo odgradskog dvorca sa kojeg se pruža prekrasan pogled na Dunav i starigrad.

Bratislavský hrad – Bratislavski grad

Ovaj impozantni dvorac datira iz 10. vijeka i građen je tada ugotičkom stiglu. Današnji oblik je dobio u 15. vijeku i dosta godinaje bio u renesansnom stilu a posljednju rekonstrukcija je izvršena udoba Marije Terezije u 18. vijeku, i to u baroknom stilu. Dvorac jedugo bio krunidbena kraljevska rezidencija u kojoj su se čuvali kral-jevi dragulji i ostali vrijedni eksponati. Kasnije je dvorac služio kaosjemenište i vojna kasarna. 1811. godine, nemarnošću pijanih autri-jskih vojnika, izbio je veliki požar koji je gotovo uništio ovo važnopolitičko, vojno i kulturno središte. Dvorac je konačno renoviranizmeđu 1956. - 1968. godine i danas izgleda fantastično. On je sm-ješten na oko 100 metara iznad Dunava a sa njega možete vidjetiobližnje granice Austrije i Mađarske. Dvorac ima četiri velike kule ioblik 'naopačke okrenutim stolom', zbog karakterističnog oblika nje-govih kula na rubovima dvorca. Ja sam bio tu kada je fasada dvorcabila oker-žute boje a sada dvorac blista sa svojom bijelom bojom. Is-pred dvorca je prekrasan vrt, unutra je nekoliko različitih muzeja a usklopu dvorca je i stari bunar, dubok 85 metara, iz kojeg se crpilapijaća voda za ljude koji su ovdje živjeli. Pored dvorca se nalazi lijeprestoran sa pogledom na stari grad i tu smo se naravno odmarali uzslovačko, moje favorit pivo, tamni Šariš. Kada smo se iz dvorca

Staro jezgro grada u prvom planu

Bratislavski dvorac je dugo bio krunidbena kraljevska rezidencija

Putujući Evropom

30

uputili prema centru grada, prošli smo pored zgrade Slovačkog par-lamenta. Zanimljivo je da je ova građevina rađena od poznatogbračkog kamena.

Staro gradsko jezgro

Mnogo lijepih ulica i uličica i nekoliko prekrasnih trgova činestaro jezgro grada. U srednjem vijeku grad je, kao i mnogi drugi,značajni, bio opasan zidinama, kako bi se lakše odbranio od nepri-jatelja. Grad je imao četiri ulaza-izlaza, na istočnoj strani bila su Lau-rinska vrata, a na južnom dijelu Ribarska vrata koja su bila najmanjaod svih, a služila su za prolazak ribara koji su ulazili u grad nosećiulovljenu ribu iz Dunava. Na zapadnoj strani nalazila su se Vidričkavrata, također poznata kao Tamna ili Crna vrata, jer su izgledala kaotunel. Na sjeveru nalaze se Mihaelova vrata, koja su dobila ime po sv.Mihaelu, a izvan zidina postojala je i crkva posvećena sv. Mihaelukoja je srušena da bi se materijal mogao upotrijebiti za izgradnju do-datnih zidova. U strogom centru se nalaze dva najveća trga sa mnogoznačajnih građevina, Hlavné námestie (Glavni trg) i Hviezdoslavovonámestie ( Hviezdoslav trg). Ovaj drugi je dobio ime po Pavolu Or-saghu Hviezdoslavu, poznatom slovačkom pjesniku čiji se kip nalazina sredini trga.

Na Glavnom trgu su najpoznatiji objekti Rolandova fontana,izgrađena 1572., nakon krunidbe kralja Maksimilijana Habsburškog.Kruži legenda da se Rolandov (Roland je vitez i zaštitnik grada) kipokrene jednom u 100 godina. Na trgu se nalazi stara vijećnica-stararadnica, izgrađena još davne 1421. godine. Sada je u njoj muzej, a

nekad je služila kao sjedište gradskog vijeća slobodnog kraljevskoggrada. Iza vijećnice je smješten Primacijalni trg sa Primacijalnompalačom - nadbiskupskom palačam. Na palači se nalazi željeznibiskupski šešir težak 150 kg. Ovdje su nastupali Mozart, Bethoveen,Liszt, Bertok, a Napoleon je ovdje u decembru 1805. godine potpisaoPresburški sporazum u tzv. Dvorani ogledala (po uzoru na Versailles).Tu sada službuje gradonačelnik Bratislave. Posebno se doimajukipovi smješteni na trgu i njegovoj blizini. Najpoznatiji su Čumil,čovjek na poslu (Man at work) koji viri iz šahta, najvjerovatnije


Glavni trg sa Rolandovom fontanom, starom vijećnicom i mojimprijateljem Ivicom

Melkina i Ivica u Primacijalnoj palači

Čumil, čovjek na poslu (Man at work)

Napoleonov vojnik odmara na klupi

Lijepi Naci u društvu sa Melisom, Denijelom i Matijom

Putujući Evropom

31

gledajući ženama ispod suknji, Napoleonov vojnik sa njegovomkarakterističnom kapom koji se naslonio na klupu i simbolizira os-vajanje grada od Napoleonove vojske, a posebna priča je lijepi Naci- Schone Naci. On prikazuje Ignaca Lamara, legendu Bratislave, kojije bio siromašan, često je šetao gradom u elegantnoj odjeći i poz-dravljao prolaznike klanjajući se sa svojim šeširom. Žene je poz-dravljao na tri jezika, slovačkom, njemačkom i mađarskom, riječima“ljubim ruke”. Ima tu još kipova ali ova tri su već postali simboliovog grada. Nadam se da će i naš dobrica Ale dobiti u Banjaluci nekoadekvatno priznanje.

Na Hviezdoslavu trgu se nalazi impozantna zgrada Slovačkognacionalnog pozorišta, opere i baleta, izgrađena 1776.godine. Isprednje nalazi se Ganimedova fontana koju je izgradio bratislavski kiparVictor Tilgner, 1888. godine. U blizini je i najveća slovačka koncertnadvorana Reduta, a i velika ribarska tržnica. Tu je i jedna od najljepšihbratislavskih znamenitosti, predsjednička palača, koju nazivaju islovačkom Bijelom kućom, aludirajući na Vašingtonsku.

Grasalkovičeva palača, a sada predsjednička rezidencija, nalazise pored bivše biskupske palače u kojoj su danas uredi vlade. Ovapalača ima zanimljivu historiju. Dao ju je izgraditi grof AntonGrasalkovič, 1760.godine. On je bio veliki poklonik barokne muzikei imao je svoj lični orkestar. Neke premijere svojih djela tu je izvo-dio veliki kompozitor, Jozef Hajdn. U palači su se održavali koncerti,balovi i zabave. Zadnji vlasnici palače prije pada Austro-ugarske bilisu nadvojvoda Fridrih Teschen i njegova žena Isabella Croy-Dulmen.

U novije komunističko doba, vlasnik postaje država, a privatni parkiza palače postaje javni park. U centru se nalaze mnogi muzeji i ga-lerije, a vrijedno je spomenuti i elegantnu Mihaelovu ulicu koja vodido Mihaelovog tornja, jedine preostale bivše osmatračnice u gradu.Toranj je visok 51. metar a izgrađen je XVI vijeku. Sada se unutartornja nalazi zanimljiva izložba oružja. Obišli smo i ostale trgove ipoznate ulice, zanimljive kuće, a u jednoj takovoj, u Mihaljskoj ulici,svirao je tada šestogodišnji genijalac, Wolfang Amadeus Mocart.Bratislava je zaista u jedno vrijeme moćne Austrougarske bila jedanod muzičkih evropskih centara.


Impozantna zgrada Slovačkog nacionalnog pozorišta, opere ibaleta, izgrađena 1776.godine.

Grasalkovičeva palača:Neke premijere svojih djela tu je izvodioveliki kompozitor, Jozef Hajdn

Mihaljska ulica sa svojom Mihaljskom branom krije mnoge tajneiz prošlosti

U Mihaljskoj ulici na broju 10 svirao je genijalni Mocart

Putujući Evropom

32

Vjerski objekti

U Bratislavi se oko 60 od sto stanovništva izjašnjava ka rimoka-tolici, a zanimljivo da se oko 30 odsto građana izjašnjavaju kaoateisti. Otprilike 6 odstoje Luterana, a procenat ostalih vjerskih grupa,jevreja, pravoslavaca, muslimana i jehovinih svjedoka je ispod jedanodsto. Svakako je najvažnija i najveća vjerska ustanova, cilj mnogihturista, Katedrala Svetog Martina, izgrađena u XIV vijeku ugotičkom stilu. U njoj su krunisani mađarski kraljevi, njih devet iosam kraljica, od kojih je najpoznatija Marija Terezija. Na vrhucrkvenog tornja se nalazi kruna teška 300 kg u kojoj je ugrađenoosam kg zlata. Na uljepšavanju katedrale radili su poznati kipari islikari. U njoj su svirali Ludwig van Betoven i Franc List i u ovojcrkvi oni imaju svoje posvete. Nažalost, Katedrala i okolne zgradepropadaju zbog jakih vibracija s Novog mosta i Staronamestske. Ob-nova traje od 1997. godine. U blizini se nalazi i jedina Sinagoga ugradu i nije, nažalost, otvorena za posjete. Zanimljiva je i Crkva SveteKlare uz koju je smješten i samostan. Ova crkva je jedna od najstar-

ijih u gradu, nije posebno velika ali joj je unutrašnjost veoma bogata.Posebna turistička atrakcija je omalena, ali vrlo atraktivna, Crkvasvete Elizabete. Ime je dobila po velikoj svetici Elizabeti, kćerimađarskog kralja Andreja. Crkva je sagrađena u njezinu čast a pro-jektirao ju je mađarski arhitekt i "otac moderne art nouveau" OdonLechner, dok je Antal Durvay bio zadužen za građevinske radove.Zovu je i Plavom crkvom jer je ukrašena s keramičkim cvjetnimpločicama u tamnoplavoj boji. Ova crkva je izgrađena u 18. vijeku.Zanimljivo da se iza moje bivše osnovne škole "Mirko Višnjić" uBanjaluci nalazi novoizgrađena crkva u plavoj boji.

Brdo Slavin

Kada smo prvi puta obilazili ovaj lijepi grad, Ivica je Melkinu imene odveo na brdo Slavin. Sa njega se pruža veličanstven pogled nacijeli grad. Na brdu je izgrađen ogroman monument posvećen pogin-ulim ruskim vojnicima (njih 6850) koji su učestvovali u odbrani gradai zapadne Slovačke od fašista u drugom svjetskom ratu. Kip je visok37 m a oko podnožja upisana su imena slovačkih gradova i datuminjihovih oslobođenja. Okolo kipa, po cijelome brdu nalazi se groblje.Tu se nalazi šest masovnih grobnica i 278 grobova. Kip-obelisk jeizgrađen 1960.godine, a na njegovom vrhu se nalazi vojnik koji dižezastavu sa zlatnom zvijezdom na vrhu.

Devín-Devin

Porodica Peretić se smjestila u bratislavskoj četvrti Devin, tačnijeDevinskom Novom Selu-Devínska Nová Ves. Nedaleko od njihnalazi se stari Devinski grad-dvorac koji je imao burnu historiju.Nalazi se na ušću gdje se Morava ulijeva u Dunav. Ovo je takođermjesto gde zvanično započinju Karpati, odnosno impozantni dugiplaninski lanac koji se širi preko nekoliko evropskih država. Ovajdvorac je od svog nastanka imao strateški značaj – u njemu su bo-ravili Kelti, Rimljani, Germani, Sloveni i Mađari. U XV vijeku je biozasebni grad, a tek je 1946. godine postao dijelom Bratislave. Podudarom Napoleonovih snaga, ovaj dvorac je spaljen i uništen i izgu-bio je svoj prethodni značaj. Sada je ovo jedna od privlačnijihturističkih destinacija Bratislave. Morava pravi prirodnu granicu saAustrijom pa je mnogo Čehoslovaka, u komunističko doba (željeznezavjese) izgubilo ovdje glavu pokušavajući se dokopati zapada.Graničari su bili nemilosrdni.


Neobična Crkva Svete Elizabete-Plava crkva

Ovdje su sahranjeni ruski junaci koji su oslobodili Bratislavu1945. godine

Gradska sinagoga i Katedrala Svetog Martina

Putujući Evropom

Bratislava je i jedini glavni grad koji se graniči s dvije države.Kroz njega protiče Dunav i dijeli grad na stari dio, koji sam većopisao, i ogromno naselje Petržalka koje je urbani i moderni dioglavnog grada Slovačke. Ovi dijelovi su spojeni sa pet mostova, anajvažniji je moderni Apolo most, i on je najnoviji most prekoDunava u Bratislavi. Gradio se u periodu od 2002. do 2005. godine.Ovaj most je jedini evropski projekat nominovan za nagradu OPAL(najbolji projekti i vođe) koju dodjeljuje Američko inženjerskodruštvo. Zanimljivo je da je ovaj most uspio da se plasira u finale kadse ova nagrada dodjeljivala 2006. godine.

Bivši Most Slovačkog narodnog ustanka, danas Novi most,građen je od 1967. do 1972. godine, dugačak je 430 metara, a težioko 7,5 tona. Na jednom od stubova mosta, na visini od 80 metara,nalazi se restoran vidikovac "UFO" (ili NLO), koji stvarno liči naleteći tanjir. Popeli smo se liftom do restorana i uživali u fantastičnojpanorami svih dijelova grada. Eva i Pipo su nas vodili i do ogromnogKamzik TV tornja na obližnjem brdu Kolibe, na nadmorskoj visini dopreko 400 metara, na predjelu Malih Karpata. Tamo smo osim pre-divne šetnje nacionalnim Forest parkom, odsjeli u rotirajućemrestoranu u tornju i uz odličan ručak imali pred sobom prekrasanpogled na cijelu Bratislavu, te austrijsku i češku granicu. Toranj jeizgrađen 1975. godine, visok je 196 m i čudesno izgleda. Našislovački prijatelji su nam spremali slovačke specijalitete, a Evinaguska sa mlincima i kiselim kupusom je poseban doživljaj. Popularnaje borovička, slovačka rakija, Zlatni Bažant-fazan slovačko pivo i ko-fola, jedna vrsta njihove Coca-Cole, popularna kod omladine.

Devinski grad-dvorac koji je imao burnu historiju

Mnogo nevinih ljudi je ovdje izgubilo glavu pokušavajući sedokopati zapada

196 metara visoki Tv toranj Kamzik

Eva i Melkina u rotirajućem restoranu KamzikPogled na Apolo most sa Novog mosta



Putujući Evropom

U XVI vijeku su se u ove krajeve doselili Hrvati, bježeći pod na-jezdom Turaka, i godinama su zadržavali svoju tradiciju, kulturu ijezik, kao što i mi sada isto pokušavamo u Švedskoj. U DevinskomNovom Selu se svake godine održava Festival hrvatske kulture (Fes-tival chorvátskej kultúry). Moj Ivica je bio veoma aktivan uhrvatskom kulturnom društvu i tu je napravio puno dobrih stvari. Nje-gov prijatelj Miro mi je često pričao o njegovanju hrvatske kulture ito na veoma lijepom hrvatskom jeziku. A od njegovih najboljihslovačkih prijatelja, direktora novinske državne agencije Petera,

dekana Trnavskog Univerziteta Martina i poduzetnika Lojze, saznaosam dosta o ovome lijepom gradu. A tu su, uvijek na usluzi, Eva, nji-hova djeca Marijana, Nikola i Matija, ako nešto treba objasniti ilipomoći. Oni su tipičan primjer odmjerenih gradskih kulturnihgrađana ovog lijepog bajkovitog grada.

Hans Christian Andersen, veliki danski pisac, koji je svojedobnoboravio u Bratislavi, rekao je za nju da izgleda kao grad iz bajki. Gradmu se odužio lijepom statuom u centru grada.

Hrvatski kulturni centar-Peretići su puno toga uradili za Hrvatskokulturno društvo

Slavni Danac Hans Christian Andersen je Bratislavu nazvao bajnim gradom

Tokom 1992. godine, u vihoru rata i ratnih nedaća, u Banjaluci jesvoja vrata, i srca, otvorio “Merhamet“, humanitarna organizacijakoja je tada bila jedina ruka pomoći ne samo onima kojima je bilanajpotrebnija, Bošnjacima, nego i ostalima koji se nisu imali komeobratiti. U poslijeratno doba susrećemo se s poplavama i drugimnedaćama, u ovo današnje vrijeme s pandemijom Corona virusa, takoda MDD „Merhamet“ i dalje ima veliku humanitarnu ulogu. Coronavirus donio je paniku i neizvjesnost, te veliku brigu u vezi sa zdravl-jem i egzistencijom građana, pa je „Merhamet“ ponovo pokazao hu-manost na djelu.

„Merhamet“ u svome sastavu ima javnu kuhinju i ambulantnupatronažnu službu, koje u ovim uslovima imaju veliku ulogu i odgo -vornost.Uz to ima i 165 korisnika kojima se pripravlja po jedan topliobrok, od kojih se 98 dostavlja na kućnu adresu.

„Merhamet“ i njegovi humanitarci nisu izostali u toj velikoj bo -rbi za zdravlje, brigu i opskrbu, kao i u edukaciji o poštivanju done-

senih mjera Vlade RS i štaba civilne zaštite .Već na početku pojaveCorona virusa posjetili su više porodica, „snimili situaciju“ istanovnike upozorili i savjetovali kako da se pridržavaju mjera kakobi sačuvali svoje zdravlje. Nisu izostali ni već tradicionalni iftari utoku Ramazana, kad su ih dostavljali na kućne adrese naših koris-nika. Zbog većih potreba, posebno u pridržavanju novih mjera, moralismo osigurati i veća finansijska sredstva, jer je došlo i do povećanjaneplaniranih troškova.

Plemeniti donatori: firme, udružanja, pojedinci, pogotovo iz di-jaspore širom svijeta, uvijek su bili na strani humanosti i dobroči -nstva, koje spajamnoge naše sugrađane i u dobru i u zlu. „Merhamet“se ne bi održao bezljudi dobre volje kako bi organizovao opskrbubrojnih porodica, omogućujući im sigurnost i vjeru u bolje sutra.Moramo posebno napomenuti one donatore koji su nam pritekli upomoć svojim donacijama, kako u hrani tako i u novčani msred stvi -ma: „Plivit Trade“- Golalić Zlatan, MI „Madi Tešanj“, „MesnicaTulumović“ Banja Luka, MI „Akova“ Sarajevo, mljekara „Mlijekoprodukt“ Kozarska Dubica, MDD „Merhamet“ Švedska, SavezBanjalučana Švedska, Vlada RS, te im se zahvaljujemo u ime osoblja,korisnika i članova

Moramo spomenuti i upravu Grada Banja Luka koja nas redovnosufinansira, Ministarstvo uprave i lokalne samouprave RS, Medicin-ski fakultet, koji nam je donirao zaštitne maske, te neumorne „Mer-hametlije“ iz društva na nesebičnom radu i požrtvovanosti u ovimteškim uslovima rada uzrokovanim pandemijom virusa Corona.

Ljudi dobre volje“Merhamet“ Banjaluka: Humanost na djelu

Tekst i foto: Zlatan Gunić

Reportaža

SAJAM KNJIGA – U »ŠEHER BANJOJ LUCI«


(Pripremila: Redakcija lista)

April je mjesec otvorenih pupoljaka i otvorenih – stranica kn-jiga. U to vrijeme održava se i Međunarodni sajam knjiga u Sarajevu,na kojem su od svojih prvih izdanja živo prisutni i »Banjalučki žu-bori«, i naš magazin, naš »Šeher Banja Luka«, i naši brojni literarnistvaraoci rasuti svijetom, ali ipak zgusnuti u plemenitosti i ljubaviprema rodnom kraju. Ovog aprila, nažalost, sajamske hale Skender-ije samuju, a svetkovina knjige odgođena je za jesen.

Na svu sreću, knjige su tu, izlaze, žive, i možemo ih čitati iputem interneta, fb poruka i raznih stranica i portala. Umjesto plani-rane promocije novih naslova naših autora, i novih brojeva»Banjalučkih žubora« i »Šeher Banje Luke«, koja se održava pod većustaljenim nazivom »Žubori Šeher Banje Luke«, žubor riječi nekase bar malo začuje sa ove promocije u našem i vašem magazinu.Ovog puta uvodimo vas u svijet banjalučkih pjesnikina i prozaistkikoje već skoro tri decenije stvaraju u dijaspori, od Skandinavije,Njemačke i Engleske, do Amerike i Kanade. Ovo je samo jedan slapiz bogatog toka poezije i proze koje stvaraju naše književnice, a kojesu i redovne saradnice »Šeher Banje Luke«, te »Banjalučkih žubora«.

Nastavit ćemo da vam približavamo njihovu literaturu; već u idućembroju, koji će biti posvećen i »Vezenom mostu«, moći ćete svojaosjećanja utkati u vez pjesnikinja Nasihe Kapidžić Hadžić i EniseOsmančević Ćurić.

Ovom pjesničkom drugovanju dali smo naslov »Ženski lje-popis«, pa naslovu nove knjige »Banjalučkih žubora« koja će pona-jviše biti u znaku Vrbasa, i kao rijeke, i kao umjetničke inspiracije iživotnih nadahnuća – »Vrbaski ljepopis«.

Ženski ljepopisUmjesto promocije na svetkovini knjiga u Sarajevu, koja je u novoj situaciji planirana za jesen, priređujemo

vam jednu promociju stihova i proze banjalučkih spisateljica na stranicama našeg i vašeg magazina.




Ljubica Perkman:

Trag

Još ne znam za samoće,bolne i bez daha,

otkucaj vremena, i tiha i plaha.Srce mi čezne i samo vas hoće

prije neg uvene od čežnje il' straha.

Starost me pritišče, sjenu svoju vučemi sve uspomene čuvam u svom kutu,

godine protekle pod mojim su ključem,sa otiskom stopa na utrtom putu.

Iz knjige izabranih pjesama »Boje života«

Nataša Križanić:

Sjene

Po lišću suhom stope još gaze,lica bez sjajasamo prolaze.

Ja njih ne poznam,ni ona mene,ostale još susamote sjene.

Dok lutam gradomhtjela bih prvo,da vidim makarpoznato drvo, sjene i dalje

svuda me prate,kad bi se htjele

sa mnom da vrate.

Tražim goluba,na trgu grada,bar kao tračakproteklih nada,

a i tu spazihumorne sjene,

kad bi bar mogleprepoznati mene.

Iz knjige »Most duginih boja«



Azra Dedić:

Ulica naša

Idemo nas dvoje ulicom, zaprave.Juče je odsanjasmo, izdaleka.Hodamo brzo, srcem gazimo,

Pod nogama da je čvrstoOsjetimo.

Ulicu našu koje smo se napokon dočepaliIz snova u javu prebacili.

Idemo nas dvoje, zbunjeni i nijemii onda smo stali.

S njom bivšom nismo se rastali.S njom ovom nismo se sastali.

Idemo ulicom koracima sjećanja,Lebdimo nad prostorom.Iz knjige »Odsanjani grad«

Sabaheta Hadžikadić:

Štafelaj

Štafelaj me gleda,poprijeko, iz kuta,

ko da želi znatikud mi pogled luta.

Koju stazu sada gaziš,i zašto me obilaziš?Da li skupljaš snovekad ulaziš u vrtove

koje i ja s tobom bojim?Rađaš li to slike nove?

Da l' me tvoja ruka zove,da li i ja tu postojim?

Ko ti je sada prećiod mene, i od boje,jer odsustvo tvojepodnosim stojeći.

Od tebe mi, štafelaju,niko nema preći,

samo nekad s tebeputuju i riječi.

Iz knjige »Nedosanjani snovi«



Sadeta Sokol:

Iskerani grad

Kud god da krenemi Ti si sa mnom,jer Ti si u meni,

u mome sjećanju, u mojoj zjeni.

Sa svakim snomTebi se vraćam,Vrbasu bistrom,i tada shvaćam –Ti si moj dom.

Keram te, grade,od najljepših niti,

keram snove, nade,jer nada si i Ti,

zato ma gdje god da smo,u Tebe smo sviti.

(Iz knjige »Iskerane pjesme«)

Siba Halimić:

Pokrij me svojom sjenkom

Pokrij meda mirno sanjam

tamo gdje Vrbas obale ljubida se i ljubav ne izgubi…

Pokrij mesamo svojom sjenkom

i obalamada više nikad

ne budem sama…


Asima Simka Smajić:

Kitiri

Vraćajući se iz obližnjeg magazina, svaki put sretnem istuženu, koja mi uvijek postavlja isto pitanje:

- Šta si danas lijepo kupila?- Kitire! – kažem.- Čuj, kitire, pa ovdje se to drugačije kaže. Jesi li čula za pop-

korn?Brzinom munje, moje misli vratiše se u sokake, u mahale,

odletješe kući, tamo daleko, kao nekada. Tu, na pločniku jednenebitne ulice u tuđini, postadoh dijete, zahvaćeno radošću kojanas je obuhvatala kada bismo iz obližnjeg sokaka začuli povike:

-Kitiri, kitiri, vrući kitiri! Samo kod vašeg Ibre!A onda bi laganim korakom, kao da se šeta, iskrsnula iza

ćoška visoka, mršava Ibrina prilika, odjevena u još duži zelenihubertus sa pojasom oko struka.

Pod rukom bi nosio veliku pletenu korpu, na kojoj je uvijekvisila kita umjetnog cvijeća. Iza uha, zakačena cigara.

U korpi su se rumenile lopte, sastavljene od kitira, povezanecrvenom slatkom tekućinom, pa se u ustima stapalo slatko i slano.Za nas djecu, u to vrijeme, Ibrini kitiri su bili najljepša poslastica.

Pričalo se, da su viđali Ibru kako bi ponekad, ako bi se lop-tica počinjala raspadati, pljunuo u nju i slatki preliv bi ponovoučvrstio klupko kitira u obliku lopte.

Bilo istina ili ne, Ibro bi ipak začas rasprodao svoju korpu ki-tira, a mi smo ga sutradan ponovo s nestrpljenjem iščekivali.

Moje misli prekinu žena.- Jesi li čula za pop-korn?- Nisam – velim. – Moji kitiri ostaju, samo, kitiriii.

Iz knjige priča »Hronika avenije Proudhon«, Sarajevo, 2015.

Vasvija Dedić Bačevac:

Koferaši

...Da mi je neko rekao da će biti rat i da ću doći kao izbjeglicau zemlju moje bliske prijateljice Pipi i njene stvoriteljice AstridLindgren, kao i moje omiljene grupe Abba, odlučno bih rekla:Ala lažeš! Međutim kada kormilo pukne i kada stvari izmaknukontroli sve nemoguće je i te kako moguće pa se nađeš ubizarnom pozorištu u kojem ti je dodijeljena uloga od koje seježiš i drhtiš, ali je pokorno igraš nemoćan da nađeš izlaz.

Čovjek se okreće oko sebe, obavijen sjenkama rata, sav u pi-tanju zašto sam morao doći ovamo pod najnečovječnijim okol-nostima i osjetiti bol progonjene zvjeri. Zašto se to nama desilokada smo imali divnu zemlju, koju je čovjek mogao opisati u su-perlativu mirne savjesti? Ono što je bilo najdragocjenije da smovjerovali jedni drugima i u svakom djeliću zemlje osjećali se kaokod kuće a ono što je bilo drugačije zvali smo folklorom i tradi-cijom.

Riječ rat bila je ružna apstrakcija, koju smo najradije potiski-vali humorom a da ne govorimo o vicevima sa Husom i Hasomu kojima je po običaju tvrdoglavi i „glupi“ Bosanac najebo i nikonije ni slutio da ćemo u stvarnosti proći kao u vicevima i da ćemopostati žrtva monstruoznih ideja, koje će nas provesti kroz kru-gove pakla.. Na časovima historije zgražavali smo se i glasnoiznosili nad zlom prošlih ratova, mrakom srednjeg vijeka, javnomspaljivanju žena, danonoćno zapaljenim lomačama i ognjenimjezicima što su nezajažljivo gutali naučna razmišljanja i jezgronapretka čovječanstva. Čudili smo se: vlažnim, mračnim imemljivim tamnicama i dželatima što hladnokrvo gase živote kaodomaćin lampe pred spavanje.

Bili smo srećni i ponosni gledajući gizdave blagodeti do-movine, ukrašene grimiznim niskama brda, prošaranih živopis-nim izvorima, mirisima planinskog bilja i magijom idiličnogživota, slikovitih sela, uljuškanih u tanahnim zvucima cvrkutaptica i radosne ode zrikavaca. Čak smo i pomagali gladnim i siro-mašnim zemljama, samilosno gledali slike bijede i mizerijestvarnosti djece sa obješenim trbusima od kronične izgladnjelosti.Razmišljali smo i živjeli u duhu Generalićevih slika, što zarobl-javaju živošću, spontanošću a iznad svega jednostavnošću inaivom, koja kao da se dodvoravala sferama dječijeg sna.Ponosno smo izgovarali riječi bratstvo i jedinstvo i prsili se dobesvijesti njihovim uzvišenim značenjem i odlučno zagušivalisve zlokobne zloduhe izvana, što su proricali propast i sanjali dadođe čas kada će se naš „Titanik sreće“, razbiti o vlastitu hrid,a oni ushićeni kupiti komade, da nahrane svoju bolesnu sujetu.

Mašta se zapliće u talasima Jadranskog mora i skladno uranjau prozirne dubine u kojima uživamo u morskom svijetu, pre-punom neobičnih bića. U rumenim sutonima sjedili smo napješčanoj obali, zaneseni šumom mora i purpurnim bojamazalazećeg sunca. Meškoljili smo se milovani svilom maestrala,omanđijani ljetnim romansama, mirisom divnih čempresa.

Kako se samo čekalo i sanjalo to dugo, toplo ljeto, okrunjenoodmorima kraj mora od čije plave magije ostaješ bez daha sagomilama lijepe čeljadi i uščupernih strankinja namirisanih Cocode Chanel parfemom i očima sjajnima od snova, da ta plava la-guna ovozemaljskog raja, obećava nešto neproživljeno.


Plažom su lahorile i lepršale plavokose djeve tuđeg neba, u os-kudnim bikinijima iz koji su virile privlačne obline dok su domaćituristi i mjesni plejboji parili oči i gutali knedle raspaljene požude.Taj ti naš muški svijet može nekako bez svega, ali kada je u pitanjuzgodno i vrtljivo žensko mozak mu se tako lako zapali da zaboravina sve osim na trenutačnu žeravicu na kojoj se prži. I bije ih takavglas i van granica pa su dolazile namiguše i iz drugih država sapedantno pripremljenim štapovima za pecanje mužjaka, koji su imzdušno otvarali vrata sedmog neba. Dečki nisu baš dobro baratalistranim jezicima, ali Schlafen zussamen je znao svaki ko pjesmicu.Takvo je podneblje, malo more, malo nebo, malo krš i zrikavci, pate sva ta čuda bubnu u glavu i samo misliš na hopa-cupa u krevetu.

Sjeverno more je nešto drugo: tamnije, hladnije, opasnije inepristupačnije. Posjeduje drugačiju ljepotu, koja je interesantna iprivlačna na svoj način. Ono je zlokobno crno iznutra i kao da tevuče na dno magnetizmom dubine. Tamne alge sapliću ti se okonogu kao morske nemani pa ti se čini da si u raljama čudovišta.Sjeverno more je za hrabre i vješte plivače i neke vodoljupce kojiotkrivaju njegovu ljepotu na njihov način u samo njima znanim ni-jansama i nemuštom govoru vode. Sreća da je more plitko, dalekood obale, pa je lijepo i bezopasno za djecu, jer mogu da se igraju umulju. Ali ako zaplivaš u dubine, onda si zakoračio u opasne sfere,u kojima možeš nestati u zagrljaju sa morskim sirenama.

Iz romana ”Koferaši” čiji je odlomak uvršten u Antologiju iMonografiju umjetnika BiH u dijaspori



Javljaju mi se Mostarci spakovani za jug. Malo će u Mostar, malona more, govore. Na more su išli uvijek. Ne preko, nego iz Mostara.Kojeg patim kao porodicu dobrih ljudi. Danas su takvi turisti u gradu.Turisti su, nekad, maštali da budu Mostarci. Ovo je sjećanje na jednogod čudesnih.

- Mostar i Novi Sad uvek su bili jedini moj izbor. Kad sam sevraćao iz mornarice, bacao sam dinar – u kom da se skrasim. Dinarme obmanuo. Ali kad god mi se dogodi nevolja, ili sam u grdnojčamotinji – evo me u Mostar, govorio je Miroslav Mika Antić. Kojije u Mostaru našao braću. Icu Voljevicu i ovog pisara. Rodbinskidokumenat čuvah u kolekciji razglednica, pisama i biblioteci knjigas posvetom: “Miši Antiću Miroslav Marić”. Potpisano pola latinicompola ćirilicom. On i Zuko Džumhur tako se potpisivali. Mikin “PlaviČuperak”, prva knjiga kod nas, i drugih, o ljubavi osnovaca za au-torova vijeka doživjela je 70 izdanja. Broj prevoda ne znam, ali punonešto.

Sjećate se:

“Čuperak kose obično noseneko na oku,neko do nosa,al ima jedan čuperak plavizamisli gde?- U mojoj glavi.”...

Poslije “Čuperka” u južnoslavenskoj poeziji ništa više nije biloisto.

Kad ga molih za novinsku biografiju, govorio je:- Batali, biografija je neprijatna stvar. Gnjave decu po školama.

Imam tuce biografija, a šta će mi biografije koje sam već doživeo. Ismišljao nove, ljepše. Iz kojih ću ponešto zapisati. Počev od ’32. izsela Mokrin u Banatu gdje je rođen i kao osnovac već bio siroče.

- Tata je bio učitelj. U jednoj raciji na partizane ’42. vukli su gafašisti po kaldrmi pa predali majci, sestrama i meni u fronclama…

Bio je, Mika, gimnazijalac i bokser u Kikindi. Juniorski prvak Vo-jvodine u velteru.

- Smatrao sam da poeziju pišu ćaknuti, a boks sam voleo. Dokme jedan glavat momak u Zrenjaninu nije isprebijao. Vuku me s ringagrogiranog a nešto mi se unosi u lice i dernja: pederu! Udarim - pojmanemam koga. Sutra u novinama vest: bokser siledžija nokautiraoženu. Dobijem ukor pred isključenje iz gimnazije i, kraj boksa...

Onda je bio mornar, fizički radnik u pivari, kafanski pjevač uTuzli, kompresoraš, zidarski pomoćnik, stolar... Kad je od gradadobio kuću, Mihala Babinke 10 Novi Sad, s njim, VeljomMiloševićem i Šimom Ešićem provedoh 15 dana u Bugojnu odaklenas voze da govorimo poeziju po školama. Dijelih s Mikom sobu u“Akvariumu”. Do pred zoru priča kako je sve zidove u tek ozidanojkući porušio, ziđe s novim rasporedom; kakav će kuhinjski i sobni

namještaj napraviti. U Gornjem Vakufu završimo matine. Zove mepred izlog gvožđarske radnje:

- Burazeru, jel’ vidiš ova dleta - govori. - Ovo su najbolja dleta nasvetu.

Ljeto je, radi se dvokratno. Dva sata smo se znojili pred radnjomdok nije došao prodavač. Pokupovao je sva dlijeta, turpije, blanje...Kad dođoh na naselje, vodio me po kući, s ponosom pokazivao ručnirad. “Ravno Lesnini”, govorih iskreno. “Ima više alata negoLesnina”, govorila Ljilja prijekorno.

- Mislim da sam postao pesnik kad me onaj glavati u Zrenjaninuolešio. Mnogo me udarao po glavi, poremetio nešto. Od tad sampočeo da sanjam i ulepšavam svet. Znaš, ima jedan Antić kojeg zovu

Big Lale. Vadi zečeve iz šešira, mađioničar. Zovem ga rođak, onmene kolega. Pitam: kako smo kolege? Veli: “Ti možeš od jednogleptira uzeti levo, od drugog desno krilo i napraviti krov nad glavom.Posle ti ne smeta ni kiša ni sunce”. Tad sam shvatio da se bavimoistom poslom. Poezija je magija.

Magiju je obogatio s 30 knjiga. Izvrsnih, Antićevskih. Pisao unovinama za odrasle, uređivao za djecu. Sa čestih putovanja pisaorazglednice. Čuvah iz Štokholma, Pariza, Otave, Ulan Batora, Nju-jorka, Tokija, Rige, Moskve, Ohrida, Cetinja... Kad putovasmo za-jedno vidim da i sebi piše.

- Moram, burazeru, tako posle znam gde sam bio.Pisao je i režirao pozorišne drame, četiri filmska scenarija. “Sveti

pesak” i režirao, učestvovao u montaži, nagrađen “Zlatnom arenom”.Skupio kolekciju vrhunskih SFRJ nagrada za poeziju, Orden zasluga

ČUĐENJE U SVIJETU

Piše: Mišo MARIĆ


za narod. Zvah ga Orden zasluga za djecu. U ime djece zvane“Mostarske Kiše”, kojim je iz čitanki dolazio na probe, govorio sti-hove, poklanjao knjige s posvetom - pisah prijedlog za Plaketu grada.Kako je za jedno popodne u bašti hotel “Mostara” ispisao knjigu“Živeli prekosutra” posvećenu djeci mostarskih i inih prijatelja, kakoje “Kiše” darivao “Neretvom”, kako je Mostar i Novi Sad smjestio unajbliži komšiluk, kako je više uradio za medijsku promociju Mostaraod Turističkog saveza BiH. Od svih odličja samo je tu plaketuMostara držao na zidu dnevnog boravka.

Nije se libio govoriti o svojim preljubama, alkoholima, manama.- Ja malo mucam, govorio je publici, ali i vi imate svojih mana.

Zaklinjao se:- Mrtve mi majke Melanije.Za jedne vojvođanske vinske ture, zvanično zvane Zmajeve dečje

igre, avertih se u kući punoj cvijeća. Mika, Zubac, MiroslavNastasijević i Žika Miškov, trezvenjak koji nas vozi, dvorski slikarNoroduma Sihanuka. Gosti nas zdravo rumena starica.

Pitam Peru: gdje smo? Kaže u Mokrinu, u Antićevoj rodnoj kućikod majke Melanije. Pitam Miku: kako se može zaklinjati mrtvommajkom kad je živa?

- Znaš, burazeru, kad lažem lepše i ubedljivije zvuči.Poslije mi priča kako je njegov deda Steva “umeo lepo da laže”.

I kako mu majka govori: “Isti si deda Steva”. I kako je Pikaso govo-rio da je umjetnost blef, a on misli da je “ulepšavanje stvarnosti,umeće sanjanja”. Februara 15. ’85. mojoj kćeri u “Radosnicu” upišeživotno vjeruju: “Gospođice Milena, molim Vas da od tate naučitekako se sanja a od mame sve ostalo. Molim vas da celog svog vekasačuvate u sebi ovo dete koje danas ima 3,5 bezazlene levooke go-dine. I molim Vas da nam ne verujete, nama umornima, nego izmis-lite sebi nekakvu samo Vašu vrstu boga”.

Uveče smo išli iznad Mostara, uz put za Lišticu, u restoran“Panoramu”, na večeru. Izvede me na terasu, nasloni se na ogradu iveli:

- Jel’ znaš, ja imam rak.Preživio je pet delirijuma, u ateljeu na Petrovaradinu držao na

zidu kardiogram, srce mu utihlo nekoliko minuta - kažem da ne vjeru-jem. Uzme mi desni kažiprst, stvalja na vilicu.

- Tu je - veli.Operisali su mu, odstranili dio jezika. U maju pozvoni na vrata.

Bijah u Iraku, Azra otvori. Lice zaraslo u bradu, ne prepozna ga. Iz-vadi notes iz džepa, napiše: “Ja sam Mika”. Napiše: “Nisam mogaobirati gde da se rodim, ali želim umreti u Mostaru”. U avgustu, naputu za Festival omladine i studenata svijeta u Moskvi, s “Kišama”,Davorom, Dugmićima, Bajagom..., svratimo u posjetu. Kapljice mupjevale “Neretvu” i “Piro manđa korkoro”, a s Tifom svi kako lipecvatu. Plakao je.

Kako je tekao ušću, sve je više bio okrenut Mostaru i BiH. UNovom Sadu je imao brata Zupca, Tuzli Nesima Tahirovića, Sara-jevu Marina Cvijovića i Muhameda Abadžića. I prijatelje genijalce,tako ih zvao, Abdulaha Šarčevića i Mersada Berbera.

Odlučio je da mu sabrana djela štampa “Oslobođenje”. Kad mu seMiroslav Prstojević, direktor izdavačkog najavi, mnogo šta mu je bi-valo radosno, govorio je. Istovremeno sa sabranim priprema izložbuslika u Austrijskoj kući. Govoriće Šarčević, Zubac, Berber, Ređep iPrstojević, pjevati Arsen, Monteno i “Kiše”. Biću domaćin programa.Pred večernji dnevnik 24. juna ’86. čestitam mu nagradu“Oslobođenja Vojvodine” uručenu toga dana. O nagradi ne govori,govori o sarajevskoj izložbi.

Poslije dnevnika Ljilja zove, kroz jecaj razumijem:- Umro Mika!Miroslav Mika AntićS kapljicama Aidom Kurtović i Lejlom Salković, s buketom

mirisnih mostarskih ruža i trajnom rupom u duši, idem da ga ispra-tim. Dok kolica s kovčegom klize vječnosti, Tugomirova banda iz“Garavog sokaka” prati ga s “Piro manđa korkoro”.

Sam, nad rakom, svira, pjeva i plače Janika Balaš. Niko ne držigovor, oporukom zabranio. Stojim sa Zupcem, Ršumom i KikomSarajlićem koji veli:

- Svi mi pišemo neke scenarije, a naš Mika je sebi za ispraćajnapisao najljepši.

A neko je poslije govorio kako je sahranjen sa zlatom pod nok-tima. Kojim je slikao sunocokrete za Sarajevo. Pored groblja jeprozviždao voz na jug.

Par mjeseci poslije s Abadžićem i Prstojevićem sijelim kodMikinog biografa Draška Ređepa u Novom Sadu. Sjećamo se. PričamMuhamedu i Prstu kako je Mika na Petrovaradinu, gdje je imao atelje,još nerazveden od prve, budućoj supruzi Ljilji govorio:

- Ako ne ostaneš noćas sa mnom, skočiću s tvrđave. Ljilja odbije, on skoči. Ne vjeruju, nema šansi da preživi, govore.

Draško veli: - Ta ne samo da je skakao, i generalne probe je vršio. Vaskrsavao

je bar triput više od Hristosa...Poznavah mnoge i družih s pjesnicima. Nijedan kao Mika nije is-

punjavao uslove A. B. Šimića “pjesnici su čuđenje u svijetu”. Mikaje bio masovno čuđenje života. Više Umjetnost, nego Pjesnik. VišeLjudi, nego Čovjek. Imao je kosmos u sebi, žalio se: “Čovečanstvoje užasno tesno zidano”. I otišao da bude zvijezda u kosmosu. Odaklega i danas jasno čujem:

“Večeras u meni Neretva nekarazbija ogromna brda daleka,muči se, urliče, razmiče klance,kida sve svoje zelene lancei rije kroz moje srce riđejer mora nekuda da iziđe…… Svako u sebi Neretve drugepod Starim mostom mora da sretnezato su naše sreće i tugeuvek drugačije istovetne ...”

Imam običaj da se svakog jutra dižem iz kreveta oko 7 sati. Bez obzirakada legao. Čujem, ”zvrndi” TV, moja hanuma sluša još jedne taze vijesti.O čemu? Naravno - coroni. Bože moj, pomislih, pa zar svako jutro dabude isto. Koliko gdje umrlih, oboljelih, šta valja a šta ne raditi. Na go-tovo svakom kanalu isto.

PA JOŠ I ZEMLJOTRES

Kuham preko volje prvu kafu, pravim cigarete, u sebi hebem svemusve po spisku, kad, mada bježim od vijesti kao džavo od tamjana, čujemda je Zagreb pogodio razoran zemljotres. I pride, glavni je grad Hrvatskeujedno i epicentar. Kažu da su se tresle i Banja Luka i Tuzla. Eto, mislimse, šlaga na tortu. Odmah se sjetim komšinice koja je, komentirajući sve

ove belaje koji nas snađoše, znala, onako spontano, reći: ”Sinko, evo bližinam se kijametski dan!”

Kradomice, kao da mi je crna mačka prešla preko puta, pljucnem triputa u stranu! Eto, kontam - postadoh i ja praznovjeran.

RIBE NA SUHOM

Stižu mi svakodvno vijesti iz Banje Luke. Prijatelji mi pričaju da živekao ribe na suhom. Na škrge. Grad koji se od rata i naših odlazaka skrozpromijenio, sada je definitivno dotučen. Vele mi kako ništa nije kao prije.Ama baš ništa! A onda dođe i snijeg. Grad se zabijelio. Oskudica u lovi,namirnicama… Bože sačuvaj. Sve je opustilo, čak ni ptica nema. Jeste daje proljeće kalendarski tu, oko nas, ali ništa nije kao prije. Izgleda, kakododaju, da je započela prava bitka za goli život. Onda se javlja član Pred-sjedništva BiH iz manjeg entiteta i mudro savjetuje zbunjene građane dane zapuštaju svoje bašte već da sade, jer možda i ne bude hrane! Aferim!

Žao mi je svih onih naših ljudi iz bijelog svijeta koji su prije ovogvirusa došli u svoj grad, a sada ga mogu gledati samo sa svog balkona.Čak ne mogu s najmilijim, pa i s komšijama, kafu popiti. A nazad nemogu, do nekih boljih vremena. Preostaje im, uostalom kao i svima nama,da nastave živjeti u neizvjesnosti i totalnoj izolaciji. Među četiri zida! Štobi svojedobno moj drugar Koka, iz Zenice, znao reći: ”Svega u božijojbašti!”

44

Piše: Ozren TINJIĆ

KIJAMETSKI DANI

Svega u božijoj zemlji


Bivša ulica Fra Grge Martića

Čim se probudim iz ovih »izolacionih« snovai nesanica, često prvo pogledam šta ima novog unašem svijetu daljina i blizina – pogledam na FBgdje se javljaju prijatelji i iz Banjaluke, i iz drugihmjesta, i iz svjetskih širina. I baš jutros, 27. aprila,ugledah fotografiju rascvalog kestena. Raskošan,kitnjast, prepun bijelih lampiona… Pomislih –ovo bi morao biti naš, banjalučki, kesten! I, za-ista, ispod tog cvjetnog obilja pozdrav iz Ban-jaluke. Šalje ga naša draga prijateljica ZdenkaCvijetić, koja nas uvijek želi obradovati nečim li-jepim, pozitivnim. Tako nas i u još jedan dan želiuvesti onim što će nas obradovati, ozariti.

A šta u aprilu može biti ljepše od kestena ucvatu, i sjećanja na kestenove naše mladosti inaših proljeća u rodnom gradu!?

I ja, eto, pobjegoh od vijesti vezanih zacoronu i brojke o testiranim, oboljelim,izliječenim.. da ne nastavljam, jer onda odosmotamo o čemu ne želimo razmišljati… I vratih se,bar na tren, u neka druga proljeća, kad smo bili»doma« i kad smo voljeli da nam mirisni prahkestenovih cvjetova pada u kosu.

Sjetih se kestenovih aleja, i onog crvenogkestena ispred Pošte, koji je uvijek bio međuonima koji su prvi otvorili svoje grozdove.

Sjetih se gimnazijskih aprila, kad smo svo-jim simpatijama iz kose vadili končiće otpalihcvjetova, tako dugo, da smo znali zakasniti naprvi čas. Sjetih se i četvrtog, završnog razreda ukojem nam je književnost i maternji jezik pre-davala draga profesorica i pjesnikinja Nasiha

Kapidžić, koja je tada čitala moje pjesme zadjecu na stranicama poznatih listova i časopisa, ukojima je i ona sarađivala. Najčešće smo imaliodmah njena prva dva časa, a ja sam, kaopospanko, znao malo i zakasniti. Ulazio bih urazred, polako otvarajući vrata, izvinjavajući sezbog zakašnjenja:

»Drugarice prifesorice, oprostite, ali… jasam…«

Profesorica bi me dobroćudno, uz smiješak,prekinula:

»Znam, znam, vadio si iz kosa kestenovecvjetiće…«

Ja bih to potvrdio svojim smiješkom, a nas-mijao bi se i skoro cijeli razred. I tako smo odmahsvi skrenuli na ljepše staze časa i poezije.

Jutros ponovo u meni, a vjerujem i u jošnekima, tamo u svijetu i tamo u gradu, gdjeodavno nema zgrade naše drage Realke, oživl-javaju te gimnazijske slike u odsjaju kesten-ova… Tatjana, Božena, Lejla, Vlatka, Darjana,Višnjica, Ljiljana, Mirica… sve su to sada laticekestenovih buketića… Sjećam se, koliko samputa morao govoriti svoje prevode pjesama fran-cuskih simbolista i romantičara, Bodlera, Ver-lena, Remboa, da bismo se malo »opustili« odnapregnutih časova. Dobro je, da smo imali iSavu Kutića, koji je znao napamet Gorski vijenaci većinu Jesenjinovih pjesama. Tako su se i časoviistorije znali pretvoriti u časove poezije.

»Uspomeno, uspomeno, šta hoćeš odmene…«

Tada su se u meni rađali i budući stihovi.Sjećam se jednog đačkog maja… Bila si tajniizvor sreće… Zbog oka tvoga, sna bez kraja,kesten je rasipao cvijeće… Bili smo treptajsretnog lista… Lađa bez smjera i bez luke…

I te stihove sam nepunih deset godina kasnijepretočio u pjesmu »Kad su cvali kestenovi«, kojuje uglazbio Franjo Petrušić za festival zabavnemuzike »Prvi aplauz«… Pjesmu je otpjevaoBesim Tufekčić, glumac banjalučkog Dječijegpozorišta.

I tako, dok gledam na FB fotografiju rascva-log banjalučkog kestena, kao da čujem refren tepjesme kojoj se često vraćamo. Posebno za vri-jeme »Vezenog mosta« u Banjaluci.

Snovi, snovi, žive snovi,kad su cvali kestenovi.Sklapam oči, cvat se prosuu ruke ti,i u kosu.Vraćaju medragi snovi, kad su cvalikestenovi, i dok padapljusak cvjetni,mi smo, na tren,opet sretni…


Snovi, snovi, žive snovi…

Kad su cvali kestenovi…

SSjjeeććaamm ssee jjeeddnnoogg đđaaččkkoogg mmaajjaa……

BBiillii ssmmoo ttrreeppttaajj ssrreettnnoogg lliissttaa…… II ddookk ppaaddaa pplljjuussaakk ccvvjjeettnnii,,

mmii ssmmoo nnaa ttrreenn ooppeett ssrreettnnii......PPiiššee:: IIssmmeett BBEEKKRRIIĆĆ

Foto: Zlatan Gunić


Nastavak iz prošlog broja

Dolazeći u kafanu Alija je sa vrata je prinosio dva prsta ustimatražeći cigaru. Oni, koji bi mu izlazili u usret, tražili su od Alije da moliza cigaru. To je bio adet po čemu je bio poznat sa nadimkom, Ale ''dajgaru''. Onda bi Alija trlj'o ruku od ruku i ispruživši ruke prema onomekoji mu je obeć'o cigaru, vrisn'o na glas i tako bi on dobiv'o cigaru.Ljudi bi se smijali iako ja, lično, nisam vidio ništa smiješno u tome. Tase igra nastavljala sve dok je Alija bio u kafani ili ga moj otac nije odveou sobu gdje je bio mlin. Tu bi mu dao stolicu, skuh'o mu kahvu i on bipušeći dobivene cigare, sjedio sve dok je bilo cigara.

Kad je moj otac sa kafanom preselio u ''Kasino'' koje se nalazilo kod''Haništa'' u ul'ci ''Šoše Mažara'' i Alija je doš'o tamo sa kafanom. Ukafani su se skupljali skoro isti gosti, a među njima sam prim'jetiojednog koji je volio izazivati Aliju. Kasnije sam sazn'o, poslije ovog in-cidenta, da je to bio jedan od poznatiji' banjalučki' šnajdera, ĆamilBajrić

On je običaj 'zazivati Aliju na neobičan način. On bi zovn'o Aliju zasvoj sto i naručio bi mu kahvu. To je radio svaki put ako bi se njih dvo-jica susreli u '' Kasinu''.

Alija bi priš'o stolu i sjeo na stol'cu preko puta Ćamila, ali kad bi Alepočeo primicati tacnu sa kahvom, Ćamil bi je brže bolje smak'o odnjega, i privuk'o k sebi. Tako bi se to ponavljalo nekol'ka puta dok nebi, najzad, Ale ust'o od stola, sav crven u licu, i kren'o prema izlazu.Tada bi mu Ćamil ustup'o kahvu. To se događalo svaki put kad bi senjih dvojica našli u isto vrijeme u kafani. Ali sve ima svoj kraj pa i ovaĆamilova ujdurma i neslana igra.

Tako su se jednog jutra ope' njih dvojica sreli i igra sa kahvom i tac-nom je započela. Ja sam se slučajno ope' zatek'o pokraj njih kad je Ale,nakon nekoliko pokušaja da privuče tacnu do sebe, sav pomodrio u licu,vrisn'o i skočio prema Ćamilu i počeo ga dav'ti.

Ljudi koji s su sjed'li za okolnim stolovima su odma' skoč'li ali nikonije im'o snage da oslobodi Ćamila od Alinog stiska ruku. Ja sam onda'

odletio po svog oca u šank-sobu i pozv'o ga te je on dotrč'o i smirio Aludok je Ćamil, sav plav i pomodrio fat'o posljednje daške zraka da se neuguši. Poslije završetka nemilog događaja moj je otac zamolio Ćamilada ne zalazi više u kafanu, što je ovaj i uradio. Nisam više nikad sreoĆamila u ''Kasinu'' u kafani moga oca. A Ale, eh jadni Alija zvani''Gusak'', kako je tiho živio, tako je tiho i nest'o da ja nisam čak znao nida je, ni kad je, umro naš dobri Ale ''daj garu''

Smajo ''Upala Paša u bunar'' je bio za razliku od Ale velika pijanica.Ne znam da li je istina ali kažu da je šejtan izmislio čokan. A čokanSmaji nije bio mrzak. Bilo ga je rijetko sresti trijeznog. A kad bi ga sreliuvijek je nešto prič'o sam sebi u njedra,

spominjući svoj bijedan život, muku i životarenje jer je u to vrijemebilo mnogo sirotinje u samom gradu al' i na periferiji čaršije.

Bilo je to vrijeme izgradnje novog sistema, a zna se ko strada utakvom vaktu, onaj obični, sitni insan, pojedinac koji nije umio da seprilagodi novinama ko u ostalom i u svim promjenama do tada. Kadnastupi novi vakat, nova vlast, ovakav insan se okiti voljom i uvjeren-jem da će bit' bolje, a i ako ne bude bolje, onda bi se pojedinci mir'li sasudbom jer je po njima to bio božji emer (odredba) i da se protiv nje nemore ništa. Tako su se neki mir'li sa sudbinom, odavali se pićuispredajući u svojim glavama zlatne snove koji nikada nisu došli.

Rahmetli Smaju pamtim po nekol'ko događaja koji su bili njegoveposlastice i po kojima se je prepoznav'o i zbog koji' su ga čaršinlije vol-jele. Jedan od tih događaja je bio u davni vakat kad je u Jugoslaviju tre-b'o doći kralj ili Jordana ili Bahreina (sad nije važno), važno je da naTitov poziv u Brione na sastanak ''Nesvrstani''' dolazio i neki kralj.

I Smajo, ko Smajo, ide p'jan cestom i viče na sav glas: - ''Živio kralj''.Malo, malo pa će Smajo ope': - ''Nek' živi kralj''...i sve tako dok nije dočula i ''Narodna'' milicija,

a može lahko bit' i da ga je neko prijavio, jer je to bio vakat kad se nijesmjela na glas vršiti nikakva ''propaganda'' i eto ti šejtana Smaji za vrat.Bi normalno da ga milicija uhapsi i sprovede u zgradu kod Gradskogmosta (danas je tamo crkva) a đe se je tada nalazila zgrada stanice mili-cije.Tu je nekad bila i opštinska zgrada, kasnije Studentski dom, i nakraju 1970. je srušena.

Sproveli su ga u stan'cu milicije na saslušanje đe mu rekoše da sesluži antidržavnim parolama i povicima ''Živi kralj'' koji je u izb-jeglištvu. A Smajo im lijepo odgovori da on ne viče za tog kralja, neg'za onog iz Azije što dolazi da posjeti Titu na Brionima. I šta će drugovimilicioneri nego pust'li Smaju.

Drugi slučaj je još šaljiviji od ovoga. Nekol'ko dana niko nije vidio Smaju. Nit' u podrumu kod kina Vrbas

Ale ''daj ' garu'' i drugimazlumi banjalučki

Napisao: Mersad Rajić

Sjećanja


nit' u Aleksincu đe je rjeđe zalazio. Baš ga niđe nije bilo. PomisliliBanjalučani da mu se nije šta des'lo, da nije opet u bajbukani, il' ne dajbože, da se nije p'jan, strovalio u Vrbas i utušio. Onda je neko sazn'o daje Smajo završio u bolnici jer ga je neku noć udar'lo auto. Grupa njegovi'pajdaša čokanlija ode u bolnicu da ga potraže. i saznaju šta se moglodes'ti da p'janog Smaju udari auto.

I Smajo im ispriča kako se des'lo. - ''Idem ti ja đadom, a znaš da sam bio malko popio, ne puno, al'

nako' sve'm se mut'lo u očima. Mantalo mi se dobro, i u glavi i unogama, a nisam znao ni kud idem, ni đe sam. Teturam ja sredinomđade, mrak i jest, jedva se vide svjetla na banderama kad ispred meneugledam dvoj'cu na baciklima. I voze pravo na me. Gledam da im se uk-lonim, te oteturam lijevo, a i oni okren'še lijevo. Ja se zavratim udesno,a đav'li jedni i oni skrenuše udesno i tras u mene. Letio sam vam kokokoš kad je avto udari na cesti.''

Tu se Smajo malo zasmija i nako šeretski završi pričanje. - ''Kad sam doš'o sebi, ovi u bolnici mi kazaše da to nisu bila svjetla

od ljudi na bacikli nego da je bio avto i da me je ono udar'lo i obor'lona džadu.''

- ''I ja sam se kasnije pit'o kako to da nisam mog'o proć' između dvo-jice biciklista. Šejtanska posla pa to ti je. Šta sve na siromaha nećeudar'ti.''

I treći slučaj je bio vrlo tragikomičan, tragičan po Smaju, a komičanpo Banjalučane. Sve se to dogodio oko 1957. godine u vrijeme smrtiMoše Pijade. Vel'ki revolucionar, autor prevoda ''Kapitala,'' pobornik''čvrste'' ruke i Titova desna ruka. Iznenada, u mjesecu martu preminuoje ovaj revolucionar i komunista. Ja im'o 11 godina.

Jugoslavijom je bio proglašen dan žalosti a sahrana je bila velika isvečana. Ali ne i za našeg Smaju. Ko i svaki dan i tog popodneva seSmajo tetur'o prema kući i svojoj Paši. Bio je dobro ''podgrijan'' (a kadnije bio) i mimo svi' običaja počeo je da pjeva. U vrijeme žalosti daneko ide ul'com i pjeva, to se nije moglo zamisliti, a kamo'l se des'ti uvrijeme vladav'ne naše ''narodne'' milicije, i čuveni banjalučki' mili-cionara.

Elem neise, jedan od oni', koji prave i kontrolišu red i mir načaršinskim sokacima, prilazi raspjevanom Smaji i vrlo enegrično istrogo mu se obrati:

- ''Druže, kako smiješ ići ulicom i pjevati na dan žalosti?“ Ovaj milicionar vjerovatno nije imo priliku da se sretne sa Smajom,

il' nije nikad ni čuo za njega, a možda je bio i neki ''novalija'' u uni-formi. Smajo se ispravi i onako teturajući mu odgovori glasno i jasno.

- ''A što da ne pjevam, je l' sad ne date ni pjevati ul'com''. - ''Pa znaš druže da je umro, drug Moša Pijade, i da je danas

proglašen dan žalosti u cijeloj držav”, strogo mu odvarati drug mili-cioner.

- ''Ma šta me briga ko je umro, ćifut ko i svaki drugi ćifut'', odvratimu Smajo i krenu dalje usput pjevajući.

Dalje se zna šta je bilo. Smajo je uhapšen i pravac u stanicu mili-ceije. Kad su neki ugledniji građani tadašnje čaršije došli u miliciju daga izvuku, Smajin je odgovor bio prost i jednostavan.

- ''Ah šta ja znam ko je Moša Pijade! Ja znam da se većina židovakod nas zovu Mošo''.

I naravno još jedno ime iz tog vakta je vrijedno spomen'ti. Mujica.Beskućnik koji je ko i Smajo, volio čokan i šljivu. Bio je vrlo snažan

i poznat po tome što bi u vrijeme Bogojavljenja skak'o s mosta u Vrbasi vadio krst kojeg bi pop bacio. Za to je bio nagrađivan ali sve što jezarađiv'o on bi i popio. Djeca moje generacije su ga se bojala i izbje-gavala da ga iziazivaju. Često je spav'o napolju a u zadnje vrijeme, predsamu smrt, Mujica je imo svoj smještaj i krevet u ''okrugloj'' biljnojapoteci na samoj ''Govedarnici''

Mislim da su ga tamo našli kako spava vječnim snom. Razlog nje-govog pijanstva je bila njegova ružna bolest zbog koje nije mog'o dob'tiredovan pos'o. On je im'o tešku padavicu, bolest, koja je u taj vakat bilaneizlječiva.

Ko dijete i ja sam im'o neželjen susret sa Mujicom. Naime, svakogproljeća, čuveni Edika je postavlj'o svoje ringišpile i zabavni park sadesne strane Govedarnice (danas parking) uz zelenu, živu ogradu

tvrđave ''Kastel''. Tu bi se provodili popodnevni sati banjalučkemlađarije. Naročiti interes je vlad'o za veliki ringišpil kojeg je pokret'omoćni motor koji je im'o normalne stolice koje su se vrtile uokolo.Pored njih bile su postavljenje i tzv ''leteće'' stol'ce'' u kojima su hrabrimladići

zahukavali svoje hrabre partnerice koje bi let'le ''nebu pod oblake''. A mi, djeca tadašnjeg doba, koristili smo drugi, manji i za nas

pogodniji. Nama nije bilo dozvoljeno da koristimo taj veliki ringišpilnego mali, danas zvani ''Meri go araund'' sa divnim konjićima i malimautomobilima. Eh, problem je što taj ringišpil nije im'o motor nego smoga pokretali mi, djeca, koja nisu imala para da sebi priušte vožnjuringišpilom. Morali smo se popeti u potkrovlje ringišpila i gurati dr-vene grede. Nije nikad bilo tačno kazano kol'ko tura treba odgurati dase dobije jedna vožnja džaba.

Eh, kad sam ja sa mojim vršnjakom Namikom Kulenovićem doš'ona red da se penjem i guram ringišpil, tada je doš'o i Mujica da pravi''red'' ko će i kol'ko gurati da bi se provoz'o.

Ja i moj drugar smo se nagurali i konačno nam je došla smjena tesmo polahko salaz'li da se provozamo. Kad smo došli do Mujice, kojije, ko obično, bazdio na rakiju, on nas je obojicu odgurn'o i rek'o namda mi nismo gurali ringišpil i da se ne moremo vozati.

Naduravati se sa p'janim Mujicom nismo mogli i razočarani, ot'šlismo kod Edike da se požalimo i on nam je dozvolio da se provozamojednu turu što je nama bilo dovoljno.

Bilo je to doba sretnije nego ovo danas. Kažu da je uvijek ljepšeono što je nekad bilo od ovoga što danas traje.

Svejedno, ko šta veli, ja bi' rado zam’jenio ono od onda za ovo odsada. Nekako mi je tada i kiša bila draža, i dugačke zime, pune snijega,nisu mi smetale, a sunce je sjalo sjajnije i žešće od ovoga danas. Nikoovdje danas ne krade voće, a nas su komšije tjerale sa stabala ko da smonajveći dušmani, i njima i voćkama. Koliko li je samo puta rahmetliHuso slet'o niz bašću da spasi koju kajsiju od gladni' očiju djece što sevijaju oko plota na Studencu i oko kajsija.

A danas gledam puno zreli' plodova ispod stabala jabuke, kruške,hašlame, kajsije il' šljive. Niko ih više ne bere jer su ''crvave'' i ne sja-jte se ko one u prodavnici što lijepo izgledaju al' su brez ikakvog ukusa.Ko da jedeš travu.

Sve se danas promijenilo, jer se i dunjalek promijenio i insani unjemu nisu više isti. Niko ne gleda merhamet, samo daj lovu, brale, Akoimaš para, imaš i sva zadovoljstva. Osim kad se razboliš. E onda ti jesve'dno.

Sretni su nekad bili i ovi gore spomenuti mazlumi i šereti što ih većodavna nejma. A bogme, nejma danas ni onakve čaršije ko nekad što jebila, pa o njima vod'la brigu.

Evo, samo sam ih se ja sjetio i na trenutak ih povratio u život, usadašnjicu, među insane današnje. Nek' ih upamti i ovaj papir zvani''Šeher Banja Luka''. On vas neće zaborav'ti a većinu vas se sutra nikoneće sjetiti. Ali eto iza vas ostaše one sitne, čaršijske ujdurme i šejtan-luci po kojima sam vas ja upamtio i prenosim dalje u amanet nekomdrugom što će biti 'vaki ko i ja.

Sulejman Rajiću svojoj kafani


Nastavak iz prošlog broja

A uveče smo izvrtali štokrle i od njih pravili kuće, brodove,vlakove. Igrali smo se prodavača, doktora, škole. Skinuli bismo sasećije sve jastuke, uspravili ih, i eto razreda punog učenika.

Nekada su nam se i roditelji znali pridružiti u igri. Tata nam jepokazivao mađioničarske trikove poslije kojih smo ostajali garavoglica ili mokri. Kao što je gledanje filma kroz rukav kaputa i „pravl-jenje majmuna“.

U prvoj igri, pokriju te kaputom, neko drži uspravljen rukav krozkoji gledaš uporno jer te pitaju:

– Je li počeo film? Je li počeo film?!!! A kada na kraju upitaš: – Koji film? – kažu „poplava“ i poliju te vodom iz bokala kroz

rukav.Za drugu igru su potrebne dvije tave, pa onu koju daješ partneru

nagaraviš svijećom po dnu. Kažeš mu da te mora gledati stalno u očii raditi sve što ti radiš. Dok se tako gledate u oči, praviš razne kret-nje da ga zavaraš, a onda prelaziš prstima preko tave, pa preko lica.Stalno ga pitaš:

– Vidiš li majmuna?Kako on odgovara da se ne mijenjaš, da ne vidi, pošalješ ga na

ogledalo gdje ugleda svoje izgaravljeno lice. Ali, to su igre koje saistim partnerom možeš igrati samo jedanput.

A kada bi mama završila priču za laku noć, pokrila nas i poljubilau čelo, gledali smo televizijski program. U to doba nismo ni znali datakvi aparati postoje. Ali čim mama ugasi svjetlo, vatra je iz peći

pokušavala pobjeći. Plamen je po plafonu i zidovima pravio takvuigru svjetlosti da smo imali pravi „ligt show“. Obično bih zaspalaomamljena tim titranjem u kojem sam prepoznavala razne oblike ilikove iz bajki i moje zaigrane mašte. Tim likovima sam davala imenai smišljala priče koje nisam znala zapisati, a do sutra bih sve zabo-ravila.

Zato sam se radovala polasku u školu.Tog septembra ljeto se nikako nije dalo otjerati. Niti silazi sa užarenog neba, niti se diže sa pregrijane zemlje – i

crče od smijeha u lišću vrba što djeca moraju napustiti rijeku, ući umračne učionice i obuti cipele kad je najslađe hodati bos.

Nova haljinica, nove cipele, tablica sa privezanom morskomspužvom rumenom kao krofna – sve je bilo odavno pripremljeno. Jasam zadnja generacija prvaka koji su naučili pisati na malim tablama.

Ali moj prvi dan u školi je jedan od najružnijih dana u mom živ-otu. Mama je bila nervozna, cijelu noć nije spavala zbog viklera ukosi. Ja sam bolje prošla jer sam dobila krpice sa papirićima koje suomotavale moje uvojke što ih je Vrbas toga ljeta svojim brzacimaizravnao. Zato mi mama toga jutra nije dala na rijeku, iako smo uškolu trebali tek oko podne. Slušala sam ciku neposlušne djece izarekla se da ću i ja od sutra biti neposlušna.

Dok smo hodale ispod lipa, alejom koja se završavala predškolom, žuljale su me bijele heklane dokoljenice, stezale nove cipelei činilo se da mi se svaki list razgolićen na suncu – ruga.

Kad smo stigle pred školu – odjednom se naoblačilo. U meni jeprekinuto djetinjstvo drhtalo pred nepoznatim obavezama. U ogrom-noj učionici je bilo mračno. Visoki namrgođeni čovjek je kazao da

Enisa Osmančević-Ćurić:

BUKOVI I TIHACIIzdavačka kuća „Dječja knjiga“ iz Sarajeva objavila je u 2019. godini knjigu s naslovom SLIČICE IZ DJET-INJSTVA, u kojoj znanibosanskohercegovački pisci za djecu pišuo svome djetinjstvu i stvaralaštvu. Međunjima je i banjalučka pjesnikinja EnisaOsmančević Ćurić koja piše o sunčanojstrani djetinjstva na obalama Vrbasa, uškolskim klupama i godinama u kojimasmo doživljavali i potrese, i uspone, ali iprogone, približavajući nam doživljeno,iskreno i poetično više od pola stoljećasvoga života u svome rodnom gradu.


Sunčana strana djetinjstva

roditelji izađu pred školu. Ostala sam sama. Bojala sam se sjesti u klupu. Bile su to ogromne

zelene školske klupe iz jednog komada – kao razjapljene ralje nekenemani. Činilo mi se da već gutaju djecu koja su sjedila jer im se videsamo glavice.

Nije se znalo iz čega će prije pljusnuti. Iz neba, ili iz mojih očiju. Oblaci su bili brži pa su roditelji nagrnuli u uski hodnik ispred

učionice. Čula sam mamin glas i to me umirilo, zadržalo prvu suzu.A onda me dotakla jedna topla ruka, pomilovala po glavi i odvela doprve klupe u kojoj je sjedila sićušna djevojčica. Ta ruka je imala bi-jelu bluzu, smeđi tregeršos i hrapav, ali topao glas.

Bila je to moja prva učiteljica Almasa Hamšić.Ona je tada spriječila moje suze, ali sam se zbog nje toliko

naplakala da bih mogla pružeknuti tri Vrbasa kroz Banju Luku.Nisam plakala zbog škole. Školu sam zavoljela zbog učiteljice.

Bila sam odličan đak pa je i ona voljela mene. Sjećam se prverecitacije na školskoj priredbi. Nisam se zbunila, nisam zaboravilatekst. Učiteljica me zbog toga poljubila i dala svilenu bombonu.Stigla sam kući sva zajapurena i ushićena.

Moj brat se narugao tome. A kako je volio da me izaziva, otkrioje novu metu. Smislio je rugalicu koju je ponavljao sve dok me ne binatjerao na takav plač koji niko nije mogao zaustaviti. Kreveljio se:

– Hamšić Almasa, šuplja ćasa...Možda je to radio iz zavisti jer je njegova učiteljica bila uvijek

ljuta i namrgođena, a djecu je tukla štapom po prstima.Ne znam da li je moja prva učiteljica još živa. Prije mnogo god-

ina dobila je posao u svom rodnom gradu Sarajevu. Sada, dok ovopišem, htjela bih joj se ispričati za te ružne riječi. Znam da moj Enesnije ništa ružno mislio o toj dobroj ženi. Samo je htio naljutiti mene,kao što to rade sva braća svojim mlađim sestrama.

Ali me je uvijek štitio kada me je neko drugi želio povrijediti.On me naučio prva slova. Često sam ga molila da pročita šta piše

na knjigama koje su, nedokučive i ozbiljne, ćutale iza stakla starin-skih vitrina u djedovoj sobi. U njegovoj sobi ništa nismo smjeli dirati.

Djedova kuća je bila zanimljiva, pa smo je istraživali od tavana domagaze. Bilo je tu pčelarskog alata, starinskog oružja, lovačkih tro-feja i pribora za ribolov. U kutovima šupe i kolare ležali su ostacistarih kočija, nalazili smo čitave petnjake, glatke gleđosane glineneposude od kojih su pravljene starinske peći, i još mnogo zanimljivihpredmeta za igru.

Iza čardaka, što je u bašti zauzimao centralno mjesto, bila ježećka, velika sprava za cijeđenje soka iz voća. U igri, to je bio motornašeg autobusa. Brat se penjao na žećku, okretao ogromni zavrtanj iimitirao zvuk motora:

– Brrrrrrr, brrrrrrr...A ja sam u čardaku kroz mušepke gledala čudesne zemlje kroz

koje smo prolazili u mojoj mašti. To sam kasnije pričala drugaricama

i to su moji prvi, nezapisani putopisi. Djed nas je volio. Donosio mi je iz čaršije kamiš, šarenu dugačku

bombonu posebnog okusa. Ali je bio ozbiljan i strog, volio je red ičuvao svoje stvari, naročito knjige. Govorio je svojoj najmlađoj kćeri,mojoj mami:

– Da im pustimo, za dan bi upolovatili kuću – što je značilo: skorobismo je srušili kada pretjeramo u nestašlucima.

Mene je najviše zanimala djedova biblioteka. Ali ona je bila ne-dostupna!

Rekli su mi da to nisu knjige za djecu, da će mi ih pokazati i datina čitanje kada odrastem.

Djed je umro iznenada, a ja sam još uvijek bila u prvom razredu.Avlija je bila puna ozbiljnih nepoznatih ljudi koji su iz drugih gradovadošli da zadnji put isprate moga djeda. Tada sam prvi put plakala kakoplaču odrasli. Tiho, u sebi, suzama koje se slijevaju u grlo.

Poslije djedove smrti u našu kuću su stigle njegove knjige i požut-jeli stari časopisi. Knjige sa pozlaćenim slovima na plavom ili masli-nastom platnu. One su zauzele počasno mjesto u skromnoj bibliotecinaše kuće, među očevim knjigama o ribama i ribolovu, našimslikovnicama i maminim romanima. Voljela je Džeka Londona iBalzaka, ali najčitanija knjiga tih godina bila je Zagorkina „Gričkavještica“. Štampana je kao ljubić u nastavcima i svi odrasli koje sampoznavala bili su zaljubljeni u Sinišu i Neru i samo se o tome pričalo.Slijedeći svezak čekali su ljudi u redovima, nestrpljivo kao što očevičekaju pod prozorima porodilišta.

Kada sam završila prvi razred, dobila sam u školi knjigu u kojojje učiteljica napisala: „Za odličan uspjeh i odlično vladanje.“

Bila sam ponosna dok sam je stavljala među naše slikovnice. Kn-jiga se zvala „Kitica cvijeća“. U smeđim koricama buket pjesama ocvijeću sa ilustracijama u boji. Najviše mi se dopala pjesma o čkalju.Nisam znala šta je to čkalj, ali sam po slici na drugoj strani prepoz-nala da je to naš čičak. Začudila sam se da i on može biti cvijet.

Čičak je za mene bio samo ljepljiva grudvica kojom su nas dječacigađali i zbog koje se mama ljutila kada je nađe na odjeći. Kasnijesam shvatila i njegove prednosti pa sam od čičaka pravila namještajza lutke i razne figure.

Uveče sam pročitala pjesmu i jedva čekala jutro da potražimčičkov cvijet. Zadivio me ljubičastom bojom i svojim oblikom. Sta-jala sam dugo nad njim i razumjela sve što mi je o sebi rekao. Da jeradoznao, pomalo avanturista, da teško podnosi što je prizemljen zajedno mjesto i koristi svaku priliku da krene makar korak dalje. Kaoslijepi putnik na psećoj dlaci ili nečijoj nogavici.

Koliko god se činila bezazlena i naivna kao buket poljskogcvijeća, ta knjižica je pokrenula u meni misli koje su se kasnijepretočile u moje pjesme. A i one misli presudne za život u društvu ukome je potrebno imati svoj stav.

Što sam više čitala knjigu, sve više trava na livadi prepoznavalasam kao cvijeće. Imalo je svoje ime, i o velikom broju tih cvjetnihkrunica znala sam napamet pjesmu. Počela sam otkrivati i drugocvijeće kojeg nema u knjizi a čije su krunice meni bile ljepše. Činilomi se da u sebi čujem i njihovu pjesmu i bilo mi žao što nije u knjizi.Te pjesme sam dugo osluškivala i kasnije zapisala. One su krenule doneke druge djece u mojoj prvoj knjizi „Pramčiok“. Pramčiok značisunčana strana, a takvom su je učinile i pjesme o cvijeću u ciklusu„Medovina“. Jer svaki cvijet je trava dok ne procvjeta. Cvijet je nje-gova pjesma suncu.

Cijeloga života, kada mi se neko uime bilo kakve ideje pokušaoobratiti kao da sam bezlični dio gomile, osjećala sam se nelagodno.Imala potrebu da se pobunim. Nikada nisam voljela mitinge gdje ti segubi lice. Kao što kosac, dok kosi livadu, ne vidi da je svaka procvalatravka drugačija zato što je to njen odgovor suncu.

Ko neće da bude travuljina, mora prepoznati svoju pjesmu.

Nastavak u idućem broju

Gornji Šeher


»Ljiljan« je živo prisutan i u Ljubljani; kao ime jednog sloven-sko-bosanskohercegovačkog društva prijateljstva, i kao mjesto kulture,stvaralaštva i zanimljivih susreta. »Ljiljan« ima i svoje vlastite pros-torije u centru glavnog grada Slovenije, u dijelu zvanom Bežigrad, ublizini Ljubljanskog sajma. »Ljiljan« ima i svoje brojne sekcije, od folk-lorne i muzičke, do dramske, literarne i sportske. Posebno je značajno,što u njima djeluje i stvara mnogo mladih, od osnovaca do srednjoško-laca i studenata. »Ljiljan« je stvorio i mostove saradnje sa domovinomBosnom i Hercegovinom, povezujući tako i Sloveniju i BiH u jedan za-grljaj.

Dobri dani

V objemu dveh domovin; U zagrljaju dviju domovina – naslovje i monografije ovog društva, osnovanog 1992. godine, koji najrječitijeizražava suštinu njegove misije. Biti vijenac od prepletenih riječi/cvje-tova. Biti stvaralački dio nove dežele, ali ne zaboraviti ni svoje kori-jene, ko si i otkud si.

U ovom društvu, tako, nisu zaboravili ni početke bosanskedržavnosti, pa se prisjećaju i Kulina bana i njegove čuvene Povelje kojanajrječitije dokazuje, da je na širim bosanskohercagovačkim prostorimapostojala uređena država, koja je imala i svoj jezik, svoju pismenost.Bili su to dobri dani, u jednom vremenu kojega se u društvu »Ljiljan«,i u Bošnjačkom savezu kulturnih društava Slovenije, žele sjećati ikonkretnim programom, nazvanom »Od Kulina bana i dobrijeh dana«.

O tom programu rekla nam je nešto više novinarka i saradnicaSlovenske televizije Maida Džinić Poljak:

»Od Kulina bana i dobrijeh dana, ciklus događanja i razgovora obosanskohercegovačkom kontinuitetu, a koji je započeo 7. novembra2019. godine u prostorijama Društva Ljiljan u Ljubljani., projekat jekojim nas Bošnjački kulturni savez Slovenije želi upoznati s ljudimakoji su čuvari bosanskog kulturnog identiteta, baštine i tradicije. Dragonam je, da je naš prvi gost bio jedan Banjalučanin s adresom u Rijeci,Muris Čorbić. Slikar i pisac, a prije svega veliki Bosanac, patriota iČovjek, Muris je poznat i priznat umjetnik, koji je dosad izlagao naviše od 50 samostalnih i 200 kolektivnih izložbi te izdao dvije knjige,Lom duše i XYZ.«

Pejsaži duše

O ovom kulturnom događaju u Ljubljani pisao je i list Bošnjak,kojega priprema i izdaje Bošnjački kulturni savez Slovenije. U članku,

kojega potpisuje voditeljica ovog programa, Maida Džinić Poljak,između ostalog piše:

»Za Murisa Čorbića kažu slijedeće: Kada se Murisu Čorbiću,slikaru iz »inat čaršije«, boja na kistu na trenutak stvrdnula od čemeraubijenih muza, on je okrenuo kist, naoštrio ga i umočio u tintu. I eto tipjesnika. I eto nam pejsaža duše, iscrtanih crnom latinicom na bijelompapiru, a opet punih boja u bezbroj nijansi.

»Vratite mi moju Bosnu!«, kao da vapije Muris u svojim zapisimao sretnom djetinjstvu čaršijskog dječaka »zadojenog majčinim mer-hametom« i legendama o lijepoj Safikaduni, ispijajući »kafe čemeruše«u progonstvu dok mu oganj grizodušja dušu izgara«, napisao je IvicaTomić u pogovoru Murisove knjige Lom duše.

A Muris bi, i na stranicama ove knjige, htio da mu vrate»banjalučku aleju osjećaja«, »obalu sjećanja«, »plažu ljubavnih uzdis-aja«, nafaku, drvene basamake, behar, ilahije i kaside, čardake, sabahei akšame, bašče, fenjere, rahatluke, dunjaluke, mahale i tople ramazane!»Vratite mi bijele breze na brežuljcima i bogomolje, vratite mi čarobnubosansku bajku!«

U emotivnoj atmosferi, Murisove je kratke priče čitao njegov pri-jatelj, i sam pjesnik, Damir Maras, koji je, skupa sa svojom suprugom,pjesnikinjom Tatjanom Josipović Maras, publici čitao i svoje stihove.Muris Čorbić je izveo i performans posvećen svojoj nikad prežaljenojdomovini, Bosni i Hercegovini. Bosanci ne mogu bez sevdaha, pa jetako druženje završeno uz sevdalinke, koje su svi skupa zapjevali uzpratnju mladog harmonikaša Adisa Ponjevića.

Zapjevao je i Muris. Jer, ko u sebi nosi mirise i glasove Vrbasa iŠehera, Mejdana i Pobrđa, ko se napije vode sa Studenca i mirisabanjalučkih lipa, taj ne može bez pjesme. I bez boja zavičaja, kao MurisČorbić, koji i slike i stihove utkiva u svoj omaž svome gradu koji sesada preselio i u nostalgiju i osjećanja desetina hiljada Banjalučana, ra-sutih svijetom, ali zgusnutih u svojoj ljubavi i dobroti.

Ovih aprilskih dana, kad ispisujemo ove redove, zbog virusa ko-rona za neko vrijeme zaustavljen je tok ovakvih susreta, ali ostaje duhBosne i Hercegovine, duh dobrijeh dana koji je vrijedne članove društva»Ljiljan«, prije svega one nježnijeg pola, podstaknuo da misle na druge– da šiju maske za zaštitu od virusa koje će poklanjati onima kojima sunajviše potrebne, a prije svega zdravstvu.

A Muris Čorbić u svojoj Rijeci, sa mislima i na svoju Banju Luku,kroz teške misli i strepnje, zbog pandemije, probija se svojim bojama.I svojim riječima.

50

Jedan susret u Ljubljani

Dani uvijek mogu biti dobri…

Piše: Ismet BEKRIĆ

»Od Kulina bana i dobrijeh dana«: Ciklus razgovora sa Bosancima i

Hercegovcima, čuvarima bosanskog identiteta,rasutim po svijetu, počeo susretom s

banjalučkim slikarom Murisom Čorbićem kojiveć četvrt stoljeća živi i stvara u Rijeci.


51

52

O muzičkom životu u Banjoj Luci mogle bi se objaviti čitave studije.Banja Luka je bila čuvena po izreci : “KROZ BANJU LUKU NE PJE-VAJ…..”, što smo uvijek ponosno isticali pred drugima (koji nisu izBanje Luke), ali ponosno i sa radošću slušali i kada to neko drugi kaže.Koje su to generacije prije nas pronijele slavu o raspjevanoj BanjojLuci? Svakako, dobri pjevači pojedinci i poznate raspjevane gradskefamilije. Jedan od mnogih oduševljenih zaljubljenika u muziku bio sami ja, i kroz život išao uz muziku i uz pjesmu. Volim svirati, pjevati i slušatimuziku.

Kažu: Od kolijevke pa do groba najljepše je djačko doba. A za menevaži: Od kolijevke pa do groba najljepše je bilo “aktivno muzičko” doba,koje u svoj svojoj ljepoti oživljava i u mojim sjećanjima.

Mlade note: Tako smo počeli...

Počeo sam, kao dvanaestogodišnji dječak, svirati gitaru po baš-tama, alejama, obalama Vrbasa, slušajući i gledajući kako i drugiprepliću prste sa strunama. I pjevanje i sviranje učio sam u početku nasluh. Prvo muzičko obrazovanje stekao sam kao petnaestogodišnjak upripremnoj grupi tamburaškog orkestra RKUD-a “PELAGIĆ”. Bila je todobra škola u trajanju od godinu dana, koju su tada organizovali muzičkipedagozi Milan Bokan i Rade Stanić. Pored sviranja instrumenata u tojškoli velika pažnja se poklanjala muzičkoj teoriji. Moj drugar ZvonkoRolih i ja svirali smo gitare i pjevali u jednom periodu skoro svako večekad je bilo lijepo vrijeme, a nastupali smo i kao duo na igrankama posrednjim školama. Ljeti smo išli na Adu ili na Vrbanju, i stalno sa gi-tarama. Zvonko je talentovan muzičar i od njega sam tada dosta naučio.

Već sa šesnaest godina postao sam član CKUDM-a “ VESELINMASLEšA” i svirao gitaru u orkestru koji je pratio folklornu grupu ivokalne soliste. Ali mi smo u ”Masleši” svirali i pjevali i u slobodno vri-jeme za svoju dušu u klubu, na zajednički organizovanim izletima ili namnogobrojnim turnejama. Često smo išli biciklima na izlete u pravcuJajca, pa kad se prođe Novoselija auta su rijetko prolazila i mi, ZvonkoTerzić – Conta, Sead Smajlagić – Satko i ja, zasviramo gitare vozeći bi-cikle, a svi zajedno smo pjevali. Ismet Bahtijaragić Iki, sekretar”Masleše”, uvijek je imao ideju koju bi pjesmu trebalo pjevati, i čim sejedna završi, on odmah izdiktira naslov slijedeće, pa nije trebalo gov-oriti: “...a koju ćemo sada?”.

Redovne probe u ”Masleši” su se održavale tri puta sedmično. Tadasmo imali priliku proširiti znanja i iz muzičke teorije zahvaljući in-strukcijama naših drugova iz orkestra koji su nam ta znanja prenosili jersu pohađali Srednju muzičku školu u Banjoj Luci. Zahvaljujućiupornosti dvojice od njih, Vjekoslava – Nine Stanišića i Aleksandar –Ace Radivojevića, počeo sam ići i na koncerte klasične muzike u Domu

kulture. Oni su mi pomogli da shvatim, naučim i kasnije zavolimklasičnu muziku. Deset koncerata u pretplati godišnje – profesor IvoNakić uvijek u prvom redu. A imali smo i veliku sreću da smo u BanjojLuci slušali velike svjetske majstore, jer je inventivni DragoRadovanović uspješno organizovao njihova gostovanja. U Domu kul-ture koncerti su redovno organizovani, a gostovali su razni ansambli izzemlje i inostranstva. Slušali smo zabavnu i narodnu muziku, jazz idrugu domaću i stranu muziku.

Kako smo ”lovili” pjesme

Najveći problem za nas u šezdesetim godinama bio je - kako doćido nota. Kada bi se pojavila nova zabavna pjesma, tražili smo note (tadaih bilo teško naći), ili smo slušali radio ili išli u kino ili pokušavalipronaći gramofonsku ploču (magnetofon je bio rijetkost i samo neki suimali sreću da ga imaju) i tako učili “nove stvari”. Bilo je veoma važnoprvi odsvirati i otpjevati “novu stvar” na igranci ili u čamcu na Vrbasu,ili bar odzviždati je na korzu.

Čekali smo bar izdanja “Metronoma” u kojim su štampane aktuelnopopularne zabavne melodije, pa čim “Metronom” kupimo nastane trkako će prvi prosvirati neku od tih melodija. Naročito su bile popularnepjesme sa festivala u San Remu i Opatiji.

Muziku smo slušali i pamtili slušajući radio, ako smo imali sreću”uloviti” ono što nas interesuje. Radio Luxemburg emitovao je divnumuziku, posebno u večernjim satima. I u kino smo išli da bismo pamtilipjesme, a zbog nekih i više puta smo gledali isti film, da se pjesma boljenauči. Dogovorimo se tako, mi drugari, da idemo u kino i svaki dobijezadatak šta će zapamtiti: ti prvu strofu, ti drugu..., i onda sklapamo kadizađemo iz kina. U jesen 1961. u ”Maslešu” je za rukovodioca orkestraponovo došao Tomislav Kulijer Nandi. Tražio je da se vježba i korektnosvira svaka nota. Znao je cjepidlačiti i insistirati, da se jedan takt svirapo desetak puta dok ne bude kako on traži. “Ćarlama” – vikao je Nandi,a to je bila negativna ocjena za ono što je odsvirano. Čim Nandi vikne“ćarlama“, znamo da ćemo morati ponoviti iz početka ili nekoliko tak-tova. On je uporno tesao svaki put, i to nam je naravno pomoglo damnogo naučimo, a naročito kako se svira u orkestru. S Nandijem smonapravili vidan napredak, pa je čak kompozitor Vlado Milošević speci-jalno napisao za naš orkestar jednu kompoziciju i nazvao je: “Bosanskiđulovi“.

Nandi je tražio da u orkestru budu zastupljeni razni instrumenti, paje tako kupljen i kontrabas. Ali niko od nas tada nije svirao na kontra-basu. Na probi sviramo, a Nandi stalno ponavlja: “ Ma fali nam bas“...Satko i ja smo svirali gitare, i pored mene stoji naslonjen kontrabas.Nandi jednom reče: ”Ostavi gitaru i uzmi malo kontrabas!” A ja se bunim

Za svoju dušu, i za svoj grad...Kroz Banju Luku ja više ne sviram i ne pjevam, ali zatopjevam o svojoj Banjoj Luci.

Piše: Nijaz DURIĆ

Nijaz je od 1994. suosnivač hora iorkestra ’t Akkoordje u Helmondu


NOTE SJEĆANJA: UZ MUZIKU I UZ PJESMU

53

da na kontrabasu ne znam svirati. “Uzmi pa ćeš naučiti“ – veli Nandi. Itako sam postao kontrabasista. Bilo je i raznih šala na moj račun: On jeviše kontra nego basista...

U periodu od 1966. do 1971. bio sam i ja rukovodilac orkestra u”Masleši”. Godine 1967. u orkestar, koji sam vodio, došlo je nekolikomladih muzičara, učenika srednje muzičke škole, a među njima Irena, dasvira flautu. Muzika nas je spojila i Irena je kasnije postala mojasupruga, a muzika je bila i ostala jedan od glavnih sadržaja u našemživotu.

Serenade naše mladosti

Pjevati serenade bilo je popularno u mnogih generacija u BanjojLuci. I naša generacija je “išla u serenade“. Znali smo i za nemiledogađaje nekih iz starije generacije – pjevali su serenade, uhvatila ih jei privela milicija i svi su bili ošišani do glave. Nije im trebalo ništa gore,jer su frizure u to doba posebno njegovane, kosa mazana briljantinom,a u krevet na spavanje se išlo sa mrežom na glavi da bi forma frizurebila sačuvana i svaka dlaka bila na svom mjestu.

Mi smo pjevali serenade po alejama, baštama, ulicama i uvijek ispodprozora onoj kojoj je serenada namijenjena. Bili smo još srednjoškolci.Nastojali smo da nas ne ošišaju i to smo uspjeli. Između nas smo imali“stražare” koji su budno pratili i signalizirali ako se pojavi milicija, a mise onda razbježimo na razne strane. Meni je bilo teže trčati sa gitarom urukama nego Marku koji bi samo rastavio flautu na dva dijela. Bilo je tui drugih zgoda i uzbuđenja. Najvažnije nam je bilo da na naše pjevanjebude primijećeno. Reagovanje one kojoj je serenada upućena obično jebilo praćeno naizmjeničnim palenjem / gašenjem svjetla, ili bi ona otvo-rila prozor i javljala se tihim glasom. Često se dešavalo da sa više pro-zora imamo palenje / gašenje svjetla, a ponekad i posebno oglašavanje.Jednom je jedna romantična duša uključila rešo čija se užarena spiralamogla vidjeti, pa je tako mahala iza zatvorenog prozora pokazujući daserenadu prima romantičnom toplinom odgovara.

Najčešće smo u serenadama bili Marko – Patak Savanović, Atif –Atko Sarač, Šime Rošer, Esad Cerić – Zaja i ja, a ponekad Ibrahim IbroTabaković i drugi.

Mnogo godina kasnije Ibrahim Ibro Tabaković je postao Rektor Uni-verziteta u Banjoj Luci i jednom prilikom bila je neka svečanost u Hotel”Bosni”, a Ibro mi veli: ”Hoćemo li večeras ići u serenade?” Nemoj,Ibro, molim te, velim mu ja, nismo više tako brzi kao nekada, pa će sutraosvanuti novine i na naslovnoj strani biće velikim slovima napisanoREKTOR UNIVERZITETA I POTPUKOVNIK JNA PJEVALI SERE-NADE, PRIVEDENI U STANICU MILICIJE I OŠIŠANI DO GLAVE(tada sam ja bio potpukovnik). Nismo išli te večeri u serenade, ali smodo zore u društvu pjevali za svoju dušu u Hotelu ”Bosna”.

Od džeza do ”Starih znanaca”

Pocetkom 60-tih bila je ideja da se organizuje jazz festival, koji jeodržan jedne godine, i nikad više. U nadi da će se festival održavati os-novali smo jazz kvartet: Anton Tonči Marković – klavir, ZdravanValentić – klarinet, Ivica - bubnjar i Nijaz Durić – kontrabas.

Vježbali smo jazz, ali i drugu muziku pa smo tako nastupali naraznim proslavama i zabavama, ali na festivalu nismo, jer se više nijeodržavao. Bio sam oduševljen kada sam postao član zabavnog orkestrau sastavu: Franjo Petrušić – klavir, Tomislav Kulijer Nandi – saksofon iklarinet, Irfan Nurudinović – gitara, Ekrem Nanić – jazz truba, HašimĆelebić Haško – bubnjevi i Nijaz Durić – kontrabas. Sa solistima, Že-limirom Željkom Šarićem, Boškom Orobovićem, Edinom Ćejvanom,Sandrom Kulijer, Nadom Barudžija, imali smo bogat i kvalitetan reper-toar zabavne i jazz muzike i najviše smo nastupali na plesnim večerimau Domu kulture, ali i gostovali po gradovima Bosanske Krajine. Uz tosmo svirali u hotelima ”Palas” i ”Bosna” u ljetnom periodu, zatim uraznim mjestima na Jadranu. U jednom periodu je i Anton TončiMarković svirao klavir u tom sastavu. Kada sam završio studij i posve-

tio se profesiji, nisam mogao više intenzivno svirati kao u đačko i stu-dentsko doba.

Ali, ipak, jednom se dogovorimo mi drugari da osnujemo grupu kojabi svirala i pjevala starogradsku muziku. Rifet Šabanović – gitara, JosipGverić Gvera – harmonika, Stevo Simić – basprim, Zdravko SuhajčekRus – basprim i Nijaz Durić - kontrabas su osnivači i prvi sastav grupeSTARI ZNANCI. Poslije nam se pridružio Zdravko Ćosić – basprim.Nastupali smo dva mjeseca u restoranu “AS” na Malti. Bio sam tada većkapetan I klase, pa je moje sviranje i pjevanje “po kafanama” smetalodušebrižnicima koji su to smatrali nedostojnim za oficira JNA. Moral-isali su da je to “ciganski posao“, govoreći da time skrnavim čast ofi-cira. Ja sam imao odgovor: “Dok vojska pjeva, topovi ćute”.

Poslije mnogo godina mnogi od tih dušebrižnika, koji nikada nisuzapjevali izuzev kada su bili pijani, pokazali su svoj pravi lik i raspalilitopovima po Bosni. Topovi su nadjačali, a pjesma je privremeno tadabila utihnula. Dušebrižnici su topovima uništavali Bosnu i Bosance.Time su nas natjerali da odemo i našu pjesmu nastavimo pjevati širomsvijeta. Mogli su nam uzeti grad, pa i živote (mnogim nažalost i životeuzeše), ali nam nisu mogli uzeti ljubav za našom Banjom Lukom i našompjesmom.

Sevdalinke među tulipanima

Otkako sam došao u Holandiju, uključio sam se u ovdašnjimuzički život na razne načine. Već više od desetljeća sam član jednogmuzičkog društva u kojem imamo kor i orkestar. To je jedinstvenansambl, a ja sviram gitaru u orkestru i pjevam kao solista. Naša grupase zove ‘t AKKOORDJE, a to znači mali dogovor, ili mali muzičkiakord - akordic. Za nas to znači da smo saglasni u pjevanju, sviranju,druženju i drugim raznovrsnim akcijama: izleti, posjete, nastupi… Jasam jedan od osnivača i jedini stranac porijeklom, a ima nas oko 50 ak-tivnih članova. Godišnje imamo više od 30 nastupa u Holandiji,Njemačkoj i Belgiji. Pjevamo holandske, njemačke, engleske, irske,francuske, italijanske, španske, latinoameričke, ruske i naravno pjesmeiz naše zemlje. Naučio sam ih desetak naših pjesama koje pjevaju na-pamet, ne čitajući, sa veoma dobrim izgovorom.

Na melodiju pjesme “Dok palme njišu grane” naš dirigent jenapisao tekst na holandskom jeziku i nazvao je “Heimwe naar BanjaLuka “ (Nostalgija za Banjom Lukom). I kroz pjesmu se ovdje uHolandiji, Njemačkoj i Belgiji čuje ime Banja Luka. Mene i najavljujukao solistu: Bosanac iz Banje Luke...

Irena već više godina aktivno pjeva u filharmonijskom Philips koruu Eindhovenu, ali i kao gost solista po pozivu raznih muzičkih udruženja,a zajedno nastupamo kao gosti solisti operetskog društva “Pri Amore” izNeune. Imali smo i nekoliko naših samostalnih koncerata u Holandiji.

Ja kroz Banju Luku više ne sviram i ne pjevam, ali zato pjevamo Banjoj Luci ovdje na sjeverozapadu Evrope i gdje god dođem. Magdje god mi Banjalučani bili, tu je i Banja Luka, naša Banja Luka.

Irena i Nijaz Durić Irena pjeva u Filharmonijskomhoru Philips u Eindhovenu

54

„Pošteni ljudi, njih 345 muslimana (u Banjaluci pr. autora), na čelusa muftijom Nurkićem, gradonačelnikom Halidbegom Đinićem su pot-pisali tekst Rezolucije u kojoj su oštro osudili ubijanje, progone i svakuvrstu terora, te kazali da ne mogu poštovati i podržavati državu koja pro-goni svoje građane samo zato što su druge vjere i nacije. Bio je to jedin-stven gest građanskog morala i hrabrosti, može biti zadnji u nas uopće.Nikada se više, naime, jedan takav gest, kao što su bile poznate musli-manske rezolucije protiv ustaškog terora iz 1941. godine, na ovim pros-torima nije ponovio. Ali ubijanja jesu i to multiplicirana, tj. u mnogovećoj mjeri i okrutnije. ... Vodeći ljudi koji su potpisali Rezoluciju pro-tiv progona Srba i Jevreja i organizirali protest, ubrzo su završili (marta1942. godine) u logoru Stara Gradiška.“ (Muhamed Filipović, „Bosan-ska pošta“ 14.10.2005, serijal prenesen iz Oslobođenja „Otkako je Ban-jaluka postala“ – tekst „Čemu se valja čuditi“, str. 14. i 15).

Ovim citatom iz „Bosanske pošte“ iz 2005. godine, koja je članakprenijela iz Oslobođenja, akademik prof. dr. Muhamed Filipović(3.8.1929 - 26.2.2020), pisao je o stanju u svom rodnom gradu Banjalucina početku Drugog svjetskog rata (1941). Vrijeme je to kada subanjalučki muslimani potpisali „Rezoluciju protiv progona Srba iJevreja“ 1941. godine, jedinstven dokument u historiji BiH.

Veliki čovjek

Sjećanja na akademika prof. dr. Muhamed Filipović su jaka i svježa(umro u Sarajevu 26. februara 2020. godine), jer je bio vjerovatno i na-jpoznatiji Banjalučanin dosada, mada je njegova veličina premašilagranice rodne Banjaluke, BiH i bivše Jugoslavije, te akademik dr. MirkoPejanović kaže: „Muhamed Filipović bio je jedan od najuticajnijihakademika u modernoj Bosni i Hercegovini.“

Opijen ljepotama rodne Banjaluke

„Kao rođeni Banjalučanin uvijek sam se radovao mjesecu augustu.Glavni razlog bilo je beskrajno uživanje u vodi. Mada smo mi u BanjaLuci imali više rijeka za kupanje, kao što su Vrbanja i Suturlija, pa čaknekada i Crkvina, naravno kad je još bila rijeka a ne gradski kanal. Punasezona radosti kupanja i života na vodi dolazila je u augustu, tj. u vrijemekada je i voda u Vrbasu postajala toplija i kad su gomile kupača zapos-jedale plaže oko rijeke. Plaže su se pružale od Gornjeg Šehera i Nanu-tove brane, pa preko niza bašta i brana do Abacije, Studenca, Halilovca,Venecije i Ade, sve do Trapista. Plaža je bilo bezbroj, uređenih i neured-

jenih, pravih pjeskovitih plaža, kao što je bila ona na Halilovcu, iliprekrasnih sjenovitih kakve su bile sofe iznad Vrbasa, uz obalu koja senazivala Pod orasima, i pješčanih kakva je bila ona na Adi, izaRebrovačke crkve na putu prema Vrbanji“ ...

Otkako je Banjaluka postala...

Muhamed Filipović je u „Oslobođenju“ i „Bosanskoj pošti“ objavioserijal „Otkako je Banjaluka postala“, a o njemu je „Bosanska pošta“pisala u više navrata, pa i prilikom posjete Švedskoj iza rata (1992-1995),na poziv BH saveza omladine u Švedskoj, kada je na Tribini u Malmöugovorio mladima iz BiH, kazavši: „Istina se mora pamtiti i ne smije zab-oraviti jer su Bošnjacima stoljećima činjene nepravde i sistematski suuništavani kao narod“.

Izvještavao sam kao novinar sa tog skupa, bio u organizacionomodboru, dočekao ga, da bi mi odmah kazao: „Vidi mog vrlog studentaFikreta“, pamćenje profesora nikad nije blijedilo, sjetio me se kao stu-denta pedagogije/psihologije, jer sam kod njega slušao i polagao logiku(bio je prof. na Odsjeku filosofije Filosofskog fakulteta Sarajevo), za-pamtio ga jer sam odbio „devetku“, on mudro kazao da su samo profe-sori za najvišu ocjenu, ali nakon više propitivanja dao mi „desetku“!

Bogata naučna i politička karijera

Objavio je 14 knjiga, od kojih su neke i prevedene na druge jezike.Najveći broj prevoda doživjela je knjiga „Lenjin - monografija njegovemisli“, koja je prevedena na danski, švedski, francuski, bugarski,slovački, italijanski, kineski... Filipović je bio član Akademije nauka BiHi predsjednik Bošnjačke akademija nauka i znanosti (BANU). Autor jemonografija iz logike, historije filozofije, historije kulturnog života BiH,estetike i politike. Bio je urednik redakcije Enciklopedije za Bosnu iHercegovinu u periodu od 1975. godine do kraja 1982. godine. Filipovićje autor i koautor više od 50 monografija, 160 članaka u naučnimčasopisima.

Filipović je bio jedan od osnivača bosanskohercegovačke političkepartije Stranke demokratske akcije (SDA), gdje je bio član sve do 1990.Nakon toga osniva s Adilom Zulfikarpašićem Muslimansku bošnjačkuorganizaciju (MBO). Tokom rata u Bosni i Hercegovini, bio je ambasadorRepublike Bosne i Hercegovine u Ujedinjenom Kraljevstvu. Zajedno saAdilom Zulfikarpašićem učestvovao u neuspjelim pregovorima jula1991. sa tadašnjim vodstvom SDS-a o budućnosti SRBiH unutar Ju-goslavije (Sporazum Karadžić–Filipović).

Sjećanja na život prije Drugog svjetskog rata

„Svi smo u toj našoj Banjaluci bili izmješani, nismo se ni po kojemkriteriju dijelili, osim po tome da li je neko dobro ili loše odgojen, ili jeneko prgav i svadljiv, a neko dobroćudan, da li je neko oštar u igri, aneko fini tehničar i slično... Dobroćudni su u tadašnjoj Banjaluci bili uogromnoj većini..., jer teško se razaznavalo ko je koje vjere i nacije.“

Sjećanje na akademikaMuhameda Filipovića (1929-2020)

ČEMU SE VALJA ČUDITI

Piše: Fikret TUFEK

Foto: Slobodan Rašić Bobara

55

Priča Filipović o Banjaluci sa zanosom: „Na pijaci si mogao kupitikola lubenice za deset starojugoslovenskih dinara, stotinu biranih pa-prika za dinar, kilogram pečene jagnjetine za četiri dinara itd.... Tu senije trgovalo na na kilo i dvije, nego đuture i na vreće. U augustu su pris-tizale i prve jabuke petrovače i šarenike, kruške karamanke i kaluđerke,te i rane šljive. Svega je bilo u izobilju. Sunce, lijepo vrijeme, lijep grad,fini, veseli i zgodni ljudi i voda za osvježenje. A posebno sjedeljke uzVrbas u ranim predvečerjima, uz mezu pa i uz muziku, davale su Ban-jaluci idiličan ton mirnog, veselog i za život ugodnog mjesta.“

Došao je Drugi svjetski rat

„A onda se jednog lijepog dana august (1941. opaska autora)pretvorio u mjesec more i zla. Došli su zli ljudi i počeli ubijati drugeljude, zbog njihove vjere i nacije. Počeli rušiti bogomolje i slično, što jenama bilo neobično i teško, jer su među nama, za djecu to mogu sigurnotvrditi, teško i razaznavalo ko je koje vjere ili nacije. Nastalo je mučnovrijeme.“

Tragični događaji u porodici Filipović

„U mojoj familiji događaji su išli ubrzano i tragično. Moj najstarijibrat Safet je uhvaćen od strane poznatog ustaškog policajca Jiletka i za-vršio u Jasenovcu. Braća Ifet i Ismet i snaha Rada (Rada Vranješević,inače kći poznatog banjalučkog prote i prvaka zemljoradničke strankeĐorđe Vranješević je bila udata za mog brata Safeta) su otišli u parti-zane, sestra Zilha u ilegalni život, a otac Sulejman je nasred banjalučkečarsije, pred poznatom i omiljenom kafanom Saliha Gušića koja je bilapreko puta Ferhadije, javno vrijeđan i maltretiran od strane ustaškogagenta Ibrahima Kolonića, pao u komu 5. augusta 1941. godine i iz njese nije probudio tri dana, kada je preselio na bolji svijet“...„Mislim na Banjaluku, mislim intenzivno na moje drugove iz djetinjstva,kojih tamo i na svijetu više nema. Oni sretniji su pomrli, kao nama svimadragi „daidža“ Refko (Refik Bahtijarević), Nerkez Smailagić Neko, IrfanMaglajlić Fifi i njegov brat Čik, beskrajno i raznovrsno talentovaniStjepan Boban, tihi i zamišljeni pjesnik Anto Ćosić, lijepi BesimKarabegović Besko, uporni i fanatični vjernik istine Zlatko HadžiabdicFolan, veseli Muhamed Softić Žuna, prefinjeni pjesnik i prevodilac SadićSead Sejo i toliki drugi moji drugovi i prijatelji“.

Agresija na BiH

Agresija na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) okrenula je historijunaopačke, počeli su progoni iz Banjaluke, organizovano autobusimaprognani su Bošnjaci i Hrvati, morali su vaditi silne papire da bi sve svojebili prisiljeni napustiti ili čak „prepisati“ drugima (!) i pobjeći, da spaseživu glavu.

Mnogi se pitaju zašto ih Srbi (izuzev pojedinačno) nisu zaštitili?Zašto nije bilo rezolucije o zaštiti Bošjaka i Hrvata? Nažalost nije se his-torija ponovila, čak ni u Banjaluci, kada je došla agresija na BiH, napro-tiv iz Banjaluke je protjerano oko 85.000 Bošnjaka i Hrvata, a da Srbinisu potpisali nikakvu rezoluciji o zaštiti dojučerašnjih komšija Bošn-jaka i Hrvata.

Priča Kjazima Krajišnika

„Pijaca, čuvena banjalučka govedarnica, meni dragi i poznatiBanjalučanin Kjazim Krajišnik, kada sam ga 1995. godine sreo u Za-grebu, a on tek pobjegao iz tadašnjeg banjalučkog pakla, na pitanje:„Kjazime, ti si sada iz Banjaluke, kako izgleda grad“, odgovorio:„Tunjo, ti znaš kako izgleda banjalučka govedarnica, sad je sav gradjedna govedarnica, koja se pruža od Hadžijinog hana do Bezistana doVrbasa, s Kastelom na jednoj i našom starom i dragom Gimnazijom,koju su neke budale dale srušiti nakon zemljotresa...“

Kazivanje rahmetli Raskana Suljića

„Raskan Suljić, jedan od najpoznatijih ličnosti nekadašnjegbanjalučkog života, svjedok XX vijeka u tom gradu, poznati fudbaler Kra-jišnika, još poznatiji tapetar, koji je stvarao namještaj mnogimbanjalučkim kućama, bio alfa i omega onog tipa čaršijskog života i na-jbolji prijatelj i komšija nekad poznatog banjalučkog sudije, u sudnici ina fudbalskom igralištu i takođe igrač Krajišnika, Perenčevića, kazaoprije tri godine, a Raskanu je tada bilo 98 godina: „Tunjo, nikada nisammogao zamisliti da je sve ovo što se dogodilo u Banjaluci moguće. Neračunam tu rušenje svih džamija, uništenje svega što podsjeća na mus-limansko ime i znak života, ali računam na ljude i barem ostatak ljudskogstida i suosjećanja. Zar da mene, koji sam uvijek bio sa Srbima, koji samigrao u Krajišniku, koji sam potpisao Rezoluciju protiv progona Srbakad je glava letjela za najmanju stvar, mene, koji sam bio najbolji pri-jatelj, komšija i suigrač pokojnog Perenčevića u Krajišniku, a u taj srp-ski klub sam otišao zbog njega, da ne bi on sam sa Hiseta bio u njemu,nego neka neko i od muslimana bude s njim, iz stana i iz grada istjerajunjegovi unuci i to riječima: „Idite, vi ste nama Srbima nanijeli najvišezla. - “Znaš li ti Tunjo, za bilo kakvo zlo koje smo mi muslimani u Ban-jaluci ikada nanijeli Srbima, ako boga znaš...“

Bez odgovora na teško pitanje

„Nije, naime, nezamislivo da čovjek čovjeka ubije. Nije nemoguće dačovjek čovjeka opljačka. Ali da čovjek čovjeka mrzi zbog toga što mu ovajnikada nije pokazao ništa drugo do li osjećanja solidarnosti, ljubavi iprijateljstva, to doista zaslužuje čuđenje bez granica i pitanje: kako je toi šta u ljudskom mozgu, u duhu ili prirodi čovjeka, toliko pokvarljivo, dote mjere trulo da se izgubi svaki trag ljudskog identiteta, onog mileni-juma teško stvaranog humanog identiteta čovjeka i da zavlada puka iotvorena životinjska priroda nad ljudima? I da se to dogodi takomasovno i bez razloga. Taj problem, koji je bio implicitan u Raskanovompitanju koje mi je postavio u Starom Gradu na otoku Hvaru gdje samga jednom prilikom slučajno sreo, proganja me svaki dan. A u augustumjesecu osobito intenzivno. Ne znam na njega odgovor, a čini se bitan.“

Teško, preteško pitanje čak i za najvećeg bh. filozofa i intelektualcaakademika Muhameda Filipovića, čijim sam tekstom kao novinar bioopčijen, čitajuci ga bezbroj puta da bih shvatio „šta je pisac htio dakaže“!? – nije mi pomoglo što sam njegov student, ni široko novinarskoiskustvo ni profesorova „desetka“ iz logike! Naslućujete li, ili znate livi odgovor na ovu balkansku rašomonsku dilemu!?

Muhamed Filipović

Rođenje: 3.august 1929.Banja Luka, Kraljevina JugoslavijaSmrt: 26.februar 2020 (90 god.)Sarajevo, Bosna i HercegovinaNacionalnost: BošnjakZanimanje: Akademik, pisac, filozofGodine aktivnosti: 1960–2020

Vicevi

56

KAO NA AUKCIJI Pita Mujo Hasu: -Kako ti mali prolazi u školi? -Kao na aukciji-odgovori Haso. -Kako to?!? -Drugi razred prvi put, drugi razreddrugi put, drugi razred treći put-i prolazi.

NE VALJA BEZ LAJKA U restoranu gost se obraća konobaru: -Molim vas, možete li zamjeniti ovojelo? -Svakako, ali u čemu je problem? -Objavio sam ga prije petnaestak min-uta na Facebooku, i još nisam dobio nijedan like!

MUDROST DANA Svatko zeli dug život, ali nitko ne želi biti star!

HRABAR DOK JE SAM -Što ti je Ivice, s rukom? -Pao sam mama, i jako mi je tekla krv. -Nisam te čula da plačeš. -Mislio sam da nisi kod kuće.

EVOLUCIJA Što je to ćelavljenje? To je fizički proces pretvaranja glave uguzicu, prvo oblikom, a potom i sadržajem. NESPORAZUM Vodi Mujo psa veterinaru. Naidje Haso pa ga upita: -Bolan, gdje si kren'o? -Evo,vodim ljubimca veterinaru. -Zašto? Je'l bijesan? Ma jok, nije bijesan, al'nije mu baš nidrago.

CRNI HUMOR Izbio požar u jednoj zgradi,pa se ispred nje okupilo hiljadu ljudi. Na prozoru zapaljene zgrade, stoji žena koja želi baciti dijete van da ga netkouhvati.

Iz grupe ljudi izlazi neki muškarac pakaže: -Pustite me da uhvatim dijete, nekadasam bio golman. Žena baci dijete, a okupljeni će na to uglas: -Gooooolllll.....

RAZLIKA Koja je razlika izmedju mobitela ihemeroida? Hemeroide, po statistici, ima svaka petaguzica, a mobile-baš svaka.

TAKO JE POČELA SVAĐA....._Jedne godine odlučio sam kupiti puniciparcelu na groblju kao poklonza Božić.

Sljedeće godine nisam joj kupio ništa.Kad me je pitala zašto, odgovorio sam:

- Pa, još niste iskoristili ni poklon štosam vam ga kupio prošle godine!

Pripremio: Vlado Bojer

nn

Vicevi

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka

Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat

Mer informatio på

I TAKO JE POČELA SVAĐAMoja supruga je došla i sjela poredmene na kauč dok sam ja mijenjaokanale.- Šta ima na TV-u?- Prašina – rekoh.

I TAKO JE POČELA SVAĐASubota ujutro, ustao sam rano, tiho seobukao, napravio svoju užinu,tiho se izvukao iz kuće do garaže.Zakačio sam čamac za auto i krenuo napecanje kad ono nevrijeme,pljušti kiša, grmi, sijeva, vjetar puše100 km/sat.Uključim radio u autu i čujem da će vri-jeme biti loše cijeli dan.

Vratim se nazad u kuću, tiho se skinemi kliznem nazad u krevet....prigrlim ženu, sada s drugačijimosjećajima i šapnem joj:- Vrijeme je jako loše.

Moja voljena žena odgovori:- I možeš li vjerovati da je moj glupimuž otišao na pecanje?

I TAKO JE POČELA SVAĐAMoja supruga je nabacivala što bi žel-jela za godišnjicu braka koja se prib-ližavala.Rekla je:- Ja bih nešto sjajno što ide od 0 do 150za 3 sekunde.Kupio sam joj vagu.

I TAKO JE POČELA SVAĐAMoja supruga je stajala golapromatrajući sebe u ogledalu u sobi.

Nije bila sretna što vidi u ogledalu ireče mi:- Osjećam se očajno, izgledam stara,debela i ružna. Želim dami kažeš nešto lijepo, neki lijepi kom-plimentOdgovorih:- Vid ti je perfektan.

ZET MEKOG SRCAPetak: Dosla mi punica i samo zuri krozprozor,a kisa lije.Subota: Ne mice se od prozora,a kisa idalje

lije kao iz kabla.Nedjelja: Moram je pustiti u kucu da sene razboli.

58

Brinemo za vašu nekretninu kao za vlastiti POSJED!

Šta naši NALOGODAVCI - klijenti koji prodaju i daju u najamsvoju nekretninu mogu očekivati od tima POSJEDA?

Agenti POSJEDA će, u skladu sa visoko profesionalnim stan-dardima, sugerisati korektno odmjeravanje prodajne cijene iiznosa najamnine.

POSJED preduzima sve potrebne marketing aktivnosti –uključujući sve pogodne savremene kanale, društvene mreže,promocije u digitalnom marketingu (MLS – multiple listingservices).

Profesionalci POSJEDA će sa vama održavati kontinuiranu inenametljivu komunikaciju, izvještavajući vas redovno o pro-gresu svojih posredničkih aktivnosti.

POSJED će uvijek nastojati da vas povezuje sa kvalifikovanimkupcima i najmoprimcima, vodeći računa o vašem vremenu iinteresima.

U razgovorima sa potencijalnim kupcima i najmoprimcimaPOSJED se neće rukovoditi vlastitim interesom i pritiskom zazakljucenje ugovora, jer su interesi i zadovoljstvo naših nalogo-davaca naš prioritet.

Zaposlenici POSJEDA temeljito organizuju i prisustvuju naprezentacijama nekretnine zainteresovanim kupcima i pri tomepažljivo slušaju i vjerodostojno prenose informacije i ko-mentare nalogodavcu.

POSJED vodi računa o svim potrebnim detaljima za ugovornutransakciju sa trećim licima – ugovorni, tehnički detalji, režije,troškovi i sl.

POSJED ostaje vaša dobra lokacija.

Brinemo za vašu nekretninu kao za vlastiti POSJED!

Agencija POSJED svojim klijentima obezbjeđuje čitav setrazličitih usluga:

1. Posredovanje u prodaji i najmu nekretnina:

- Korištenih i stanova u novogradnji;- Apartmana i vikend kuća;- Samostojećih i kuća u nizu;- Garaža i parkirnih mjesta;- Poslovnih zgrada i prostora – objekti poslovnih, turističkih i

usluga za sport i rekreaciju, kao i trgovačkih i ugostiteljskih;- Građevinskog i poljoprivrednog zemljišta.

2. Usluge podrške klijentima pri kupoprodaji i najmu (organizacija,tehnički i dokumentarni koraci);

3. Savjetovanje u procjeni, prodaji i kupovini nekretnina;

4. Investicionog savjetovanja;

5. Istraživanja tržišta nekretnina;

6. Finansijskog savjetovanja.

POSJED je uvijek vaša dobra lokacija.

1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

Sa ponosom predstavljamo naš novi Plivit roštiljski koncept koji je nastao u saradnji sa šefom Edinom Džematom.

Ovaj roštiljski koncept sadrži 94% junećeg mesa, a ostalo su začini koji nemaju nikakvih E-brojeva. Čisti proizvodi bez nepotrebnih sastojaka. Više od godinu dana smo u suradnji sa Edinom Džematom radili na razvoju ovog koncepta i na kraju možemo reći da smo veoma zadovoljni i sretni sa konačnim rezultatom. U asortimanu možete pronaći Startbox, Balkan grillbox, ćevape i pljeskavice. Uskoro u prodavnicama!

www.plivit-trade.com

PLIVIT ROŠTILJSKI KONCEPT

Š e h e r banja luka - bhdinfodeskbhdinfodesk.com/wp-content/uploads/2020/05/seher-66.pdf · 2020....

Documents