Od završetka Hladnog rata, NATO je postao sve aktivniji u operacijama očuvanja mira i potpore miru, raspoređujući svoje snage kao potporu širim interesima međunarodne zajednice, i usko surađujući s ostalim organizacijama u rješavanju duboko ukorijenjenih problema, u ublažavanju patnje i u stvaranju uvjeta u kojima mirovni proces može biti samoodrživ. NATO-ove prve tri operacije potpore miru su se zbile u Europi – u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji* – međutim, potreba za dugoročnim mirom jest globalna. Ministri vanjskih poslova NATO-a prepoznali su ovu potrebu tijekom sastanka u Reykjaviku (Island), u svibnju 2002. godine, složivši se: «Kako bi poduzeo cijeli niz misija, NATO mora biti u mogućnosti mobilizirati snage koje se mogu vrlo brzo uputiti na područja gdje su potrebne, podržati operacije na udaljenosti tijekom određenog vremena iizvršiti zadaće.» Ovom se odlukom zapravo otvorila mogućnost NATO-u da po prvi puta rasporedi svoje snage izvan euroatlantskog područja, u Afganistanu 2003. godine. Od tada, Savez je također aktivan u Iraku i Darfuru (Sudan).

Bosna i Hercegovina bila je pozornicom mnogih premijera za NATO, a odluke koje su donesene kao odgovor na događaje u toj zemlji, pomogle su uobličiti evoluciju Saveza i razviti njegove sposobnosti očuvanja mira i podrške miru. Savez je u kolovozu i rujnu 1995. godine izveo zračne napade koji su pomogli okončati rat u Bosni i Hercegovini i potom je vodio operaciju očuvanja mira tijekom devet godina, od prosinca 1995. do prosinca 2004. Iako je NATO u prosincu 2004. godine predao Europskoj uniji odgovornost osiguranja svakodnevne sigurnosti u Bosni i Hercegovini, Savez je zadržao rezidualno vojno zapovjedništvo u Sarajevu kako bi se mogao usredotočiti na preustroj obrane u Bosni i Hercegovini i pripremiti zemlju za članstvo u programu Partnerstvo za mir.

Politički temelj uloge Saveza u operacijama očuvanja mira postavljen je na sastanku ministara vanjskih poslova u Oslu, u lipnju 1992. godine. Na tom su sastanku ministri vanjskih poslova izrazili spremnost da će podupirati aktivnosti očuvanja mira pod odgovornošću Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS, naknadno preimenovanom u Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju ili OESS) od slučaja do slučaja i sukladno vlastitim procedurama. Ovo je značilo da resursi i ekspertize Saveza stoje na raspolaganju operacijama očuvanja mira.

U prosincu 1992. godine, Savez je izjavio da je spreman podupirati operacije očuvanja mira pod ovlašću Vijeća sigurnosti UN-a koje snosi glavnu

odgovornost za međunarodni mir i sigurnost. Razmatrajući operaciju očuvanja mira i sankcije, ili mjere provođenja embarga koje su već bile poduzele NATO zemlje kao Savez u cjelini i pojedinačno, a kako bi poduprli primjenu rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a koje su se odnosile na sukob u bivšoj Jugoslaviji, ministri vanjskih poslova NATO-a su nagovijestili da je Savez spreman pozitivno odgovoriti na buduće inicijative koje je Glavni tajnik UN-a mogao poduzeti u traženju pomoći od Saveza na ovom području.

Između 1992. i 1995. godine, Savez je donio nekoliko odluka o operacijama nadziranja i, naknadno, primjenjivanja UN-ovih embarga i sankcija u Jadranskom moru te nadziranja i, potom, primjenjivanja UN-ove zone zabrane prelijetanja iznad Bosne i Hercegovine. Savez je također osigurao neposrednu zračnu potporu Zaštitnim snagama UN-a (UN Protection Force, UNPROFOR) i odobrio zračne udare kako bi oslobodio od opsade Sarajevo i druga ugrožena područja koja su Ujedinjeni narodi proglasili sigurnima.

NATO zrakoplovi su 30. kolovoza 1995. godine izvršili niz preciznih zračnih udara na odabrane ciljeve srpskih položaja u Bosni i Hercegovini. Ovi udari su označili početak operacije «Deliberate Force», prve NATO-ove zračne kampanje, koja je trajala do 15. rujna. Operacija je razbila sustave za vezu bosanskih Srba i, zajedno s odlučnim diplomatskim naporima, pomogla utrti put pravom prekidu vatre; nadalje, ona je pripremila tlo za uspješne mirovne pregovore u Daytonu (Ohio, Sjedinjene Američke Države).

Pod uvjetima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina), poznatog pod imenom Daytonski mirovni sporazum (Dayton Peace Accord, DPA), potpisanog u Parizu 14. prosinca 1995. godine, NATO-ove su Snage za provedbu (Implementation Force, IFOR), sa 60 000 vojnika godinu dana nadzirale provedbu vojnih aspekata sporazuma. Snage su aktivirane 16. prosinca, a četiri dana kasnije vlast je prenesena sa zapovjednika UN-ovih snaga na zapovjednika IFOR-a, te su tako sve NATO i ne-NATO snage sudjelovale u operaciji pod zapovjedništvom IFOR-a.

Do 19. siječnja 1996. godine, stranke Daytonskog sporazuma su povukle svoje snage iz zone razdvajanja na drugu stranu dogovorene crte prekida vatre, i do 3. veljače sve su snage bile povučene iz područja predviđenih za transfer pod uvjetima sporazuma. Transfer teritorija između entiteta Bosne i Hercegovine je završen do 19. ožujka, te je ustanovljena nova zona razdvajanja. Do kraja lipnja, spremanje teškog naoružanja u vojne objekte i razvojačenje snaga su također bili završeni prema odredbama DPA-a. Poslije više od četiri godine sukoba i ponovljenih neuspjeha međunarodnih inicijativa

da ga okončaju, temelj za budući mir i sigurnost Bosne i Hercegovine je uspostavljen za manje od šest mjeseci.

IFOR je bitno doprinio stvaranju sigurnog okružja za provođenje civilne i političke obnove. Također je omogućio potporu civilnim zadaćama usko surađujući s Uredom Visokog predstavnika (OHR), Međunarodnim policijskim namjenskim snagama (IPTF), Međunarodnim Crvenim križem (ICRC), uredom Visokog povjerenika UN-a za izbjeglice (UNHCR), Međunarodnim sudom za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i mnogim drugim agencijama, obuhvaćajući više od 400 nevladinih organizacija koje su djelovale na tom području.

IFOR je pomogao Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju (OESS) u pripremi i nadziranju prvih slobodnih izbora u rujnu 1996. godine. Nakon ovih izbora, IFOR je pružao potporu OHR-u u nastojanju da pomogne entitetima Bosne i Hercegovine pri stvaranju novih zajedničkih institucija. Nadalje, vojni inženjeri IFOR-a su popravili i ponovno otvorili ceste i mostove, te su odigrali ključnu ulogu u razminiravanju, u popravku željezničkih putova, u otvaranju civilnih zračnih luka, u uspostavljanju opskrbe plinom, vodom i strujom, u obnavljanju škola i bolnica, te u ponovnoj uspostavi glavnih telekomunikacija.

U studenom i prosincu 1996. godine, utvrđen je dvogodišnji konsolidacijski plan pod okriljem Vijeća za provedbu mira (Peace Implementation Council),

skupine sastavljene od zemalja i međunarodnih organizacija koje su sudjelovale u mirovnom procesu. Na temelju ovog plana i vlastite studije Saveza o mogućnostima ostvarivanja sigurnosti, ministri vanjskih poslova i obrane NATO-a su zaključili da je potrebna smanjena vojna nazočnost za osiguranje stabilnosti, potrebna za konsolidiranje mira u području. Složili su se da NATO treba organizirati i voditi Stabilizacijske snage (Stabilisation Force, SFOR ) veličine 32 000 vojnika, koje su potom aktivirane 20. prosinca 1996. godine - na dan prestanka mandata IFOR-a – s novim mandatom u trajanju od 18 mjeseci.

Sukladno Rezoluciji 1088 Vijeća sigurnosti UN-a od 12. prosinca 1996. godine, SFOR je postao pravni sljedbenik IFOR-a i njegov glavni zadatak je bio doprinijeti razvoju sigurnog okružja neophodnog za jačanje mira. Snage koje su se izmjenjivale nakon prvog SFOR-a, zadržale su naziv «SFOR» te su radile na sličnim načelima kako bi spriječile obnavljanje neprijateljstva i na taj način pomogle u stvaranju uvjeta potrebnih za provedbu civilnih aspekta DPA-a. Istovremeno je Vijeće izradilo prijelaznu strategiju koja je obuhvaćala progresivno smanjivanje veličine snaga čim se stvore uvjeti

prijenosa odgovornosti na nadležne zajedničke institucije, civilne vlasti i međunarodna tijela.

Kako je situacija u Bosni i Hercegovini bivala sve stabilnija, NATO je preustrojio Stabilizacijske snage i smanjivao njihov opseg. Do početka 2002. godine, početnih 32 000 vojnika je bilo svedeno na 19 000, upućenih iz 17 zemalja članica NATO-a i 15 ne-NATO članica, ubrajajući i ruski kontingent. Veliki broj ne-NATO zemalja, od kojih su neke od tada postale članicama, sudjelovao je u IFOR-u i SFOR-u u nekoj od rotacija: Albanija, Argentina, Austrija, Bugarska, Egipat, Estonija, Finska, Irska, Jordan, Latvija, Litva, Maroko, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Švedska i Ukrajina.

Nadalje je, do siječnja 2003. godine, SFOR smanjen na 12 000 vojnika, s mogućnošću potpore strateških pričuvnih snaga i s nastavljenim mandatom kako bi pomogao održati sigurno okružje sukladno DPA-a. Poboljšanje opće sigurnosne situacije u Bosni i Hercegovini u 2003. godini, čemu su doprinijele uspješne operacije koje su vodili timovi za uništenje minsko-eksplozivnih sredstava u uklanjanju velikih količina granata, metaka, pištolja, mina i ostalog streljiva, omogućile su NATO-u da nadalje svede opseg SFOR-a na nekih 7000 vojnika u sklopu rezidualnih snaga za odvraćanje, a s mogućnošću pojačanja, do sredine 2004.

Istovremeno, uspješna primopredaja NATO-ove operacije u bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji* Europskoj uniji 2003. godine, omogućila je raspoređivanje snaga misije EU-a koje su trebale naslijediti SFOR.

Čelnici Saveza su dogovorili završetak operacije SFOR-a do kraja 2004. godine, odajući priznanje napretku ostvarenom u Bosni i Hercegovini od raspoređivanja Snaga za provedbu pod vodstvom NATO-a 1995. godine, kao i kasnijoj pozitivnoj ulozi SFOR-a.

Europska unija je 2. prosinca 2004. godine rasporedila nove snage u Bosni i Hercegovini, EUFOR, u okviru operacije «Althea». EUFOR trenutno ima potporu NATO-a sukladno dogovoru «Berlin plus» između dvije organizacije (opisano u VIII. dijelu). Pripreme prijenosa odgovornosti za ovu misiju poduzete su u okviru sporazuma «Berlin plus» oslanjajući se na NATO-ovu ekspertizu na području planiranja i omogućavajući Europskoj uniji korištenje zajedničkih kapaciteta i sposobnosti Saveza. Odredbe su poglavito omogućile Zamjeniku vrhovnog savezničkog zapovjednika za Europu (Deputy Supreme Allied Commander Europe, DSACEUR) ulogu Zapovjednika operacije «Althea». Ovi su dogovori također omogućili prijenos odgovornosti za misiju s NATO-a na Europsku uniju u kontinuitetu, što je optimiziralo uporabu resursa i izbjeglo dupliciranje nastojanja.

Iako je uloga NATO-a kao glavnog «dobavljača» za mir u Bosni i Hercegovini okončana završetkom misije SFOR-a, stalna briga Saveza za

BiH iskazana je na druge načine. Savez je 2. prosinca 2004. godine utemeljio vojno zapovjedništvo u Bosni i Hercegovini kako bi pomogao nacionalnim vlastima u rješavanju problema preustroja obrane i u pripremama za moguće buduće sudjelovanje u programu Partnerstva za mir. Ovo je zapovjedništvo također poduzelo izvjesne operativne zadaće potpore kao što su borba protiv terorizma; potpora Međunarodnom sudu za ratne zločine za bivšu Jugoslaviji (ICTY), u skladu sa sredstvima i sposobnostima na raspolaganju zapovjedništvu, privođenjem osoba osumnjičenih za ratne zločine; i razmjena obavještajnih podataka s Europskom unijom.

NATO je nastavio pokazivati svoju stvarnu potporu nastojanjima Bosne i Hercegovine da se pridruži Partnerstvu za mir (PfP) i Euroatlantskom partnerskom vijeću kroz aktivnosti organizirane u okviru konkretnog NATO Programa sigurnosne suradnje (NATO Security Cooperation Programme). Aktivnosti unutar programa za 2004. godinu obuhvaćale su radionice na temu izrade vladinog proračuna obrane za 2005. godinu i radionice za pripremu proračuna obrane za 2006.-2007. godinu. Slično tomu, u srpnju 2004. godine, održana je radionica na NATO Učilištu u Oberammergauu na temu razmatranja načina poboljšanja praktične suradnje i na temu novoutemeljenih obrambenih institucija. Tom prilikom je napravljen popis mogućih PfP aktivnosti u kojima je zemlja već mogla sudjelovati. U 2005. je uspostavljen novi program suradnje, skrojen prema potrebama Bosne i Hercegovine i uobličen da vojno i civilno osoblje upozna s mogućnostima i zahtjevima PfP programa.

NATO vodi operaciju očuvanja mira na Kosovu od lipnja 1999. godine, kao potporu širim međunarodnim nastojanjima za izgradnjom mira i stabilnosti u pokrajini koja je predmet spora. NATO-ove Snage za Kosovo, ili KFOR, raspoređene su neposredno nakon zračne kampanje od 78 dana koju je Savez pokrenuo u ožujku 1999. godine kako bi zaustavio i preokrenuo tijek humanitarne katastrofe koja je tada izlazila na vidjelo. Ta kampanja, druga uNATO-ovoj povijesti, uslijedila je nakon više od godine dana borbi u pokrajini i neuspjeha međunarodnih nastojanja u rješavanju sukoba diplomatskim putem.

Rastuće napetosti na Kosovu, koje su bile rezultat nametanja direktne vlasti Beograda ovoj većinski albanskoj pokrajini 1989. godine, kulminirale su nasiljem između srpske vojske i policije i kosovskih Albanaca krajem 1998. godine. Međunarodnu je zajednicu sve više zabrinjavao eskalirajući sukob, njegove humanitarne posljedice, rizik širenja sukoba na druge zemlje, kao i oglušivanje jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića na nastojanja za mirnim rješenjem krize i za destabiliziranjem uloge kosovskih albanskih boraca.

Sjevernoatlantsko vijeće je 13. listopada 1998. godine odobrilo aktivacijske zapovijedi za početak NATO-ovih zračnih udara kao potporu diplomatskim nastojanjima koja su trebala prisiliti Miloševićev režim na povlačenje snaga s Kosova, na suradnju u okončanju nasilja, i u olakšanju povratka izbjeglica njihovim domovima. Nakon daljnjih diplomatskih napora, Slobodan Milošević je pristao udovoljiti zahtjevima i zračni udari su opozvani. Pokrenute su dodatne mjere u potpori rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a koje su pozivale na prestanak sukoba, a koje su obuhvaćale uspostavljanje Verifikacijske misije na Kosovu (Kosovo Verification Mission) od strane Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OSSE), NATO misije zračnog nadzora, kao i NATO-ove namjenske snage za pomoć u evakuaciji članova misije u slučaju eskalacije sukoba.

Situacija na Kosovu ponovno je planula početkom 1999. godine nakon niza provokacija s obje strane i uporabe prekomjerne sile od strane srpske vojske i policije. Tu se ubraja i masakr 40 nenaoružanih civila u selu Račak 15. siječnja 1999. godine. Obnovljena međunarodna nastojanja da se da novi politički zamah pronalaženju mirnog rješenja sukoba dovela su do sazivanja pregovora između zaraćenih strana u Londonu i Parizu uz međunarodno posredovanje. Međutim, ovi su pregovori propali i, u ožujku 1999. godine, srpske vojne i

policijske snage su intenzivirale svoje operacije premještajući dodatnu vojsku i tenkove u regiju, evidentno kršeći postignute dogovore. Deseci tisuća ljudi su napustili svoje domove suočeni sa sustavnom ofenzivom. Naposljetku, američki veleposlanik Richard Holbrooke neuspješno je pokušavao uvjeriti Slobodana Miloševića da promijeni politiku. NATO je započeo zračnu kampanju protiv Miloševićevog režima 24. ožujka 1999. godine.

NATO je imao nekoliko političkih ciljeva: uspostaviti dokaziv prestanak svih vojnih akcija, nasilja i represije; povlačenje svekolikog vojnog osoblja, policijskih i paravojnih snaga s Kosova; razmještanje međunarodnih vojnih snaga na Kosovu; bezuvjetan i siguran povratak svih izbjeglica i raseljenog stanovništva, te da do njih nesmetan pristup imaju organizacije za humanitarnu pomoć; i uspostava političkog sporazuma za Kosovo sukladno međunarodnom pravu i Povelji Ujedinjenih naroda.

Nakon diplomatskih nastojanja Rusije i Europske unije 3. lipnja 1999. godine, 9. lipnja je dogovoren Vojno-tehnički sporazum između NATO-a i Savezne Republike Jugoslavije. Sljedećeg dana, nakon što je potvrđeno da je započelo povlačenje jugoslavenskih snaga s Kosova, NATO je objavio prestanak zračne kampanje. Rezolucija 1244 Vijeća sigurnosti UN-a od 10. lipnja 1999. godine, pozdravila je prihvaćanje načela političkog rješenja sukoba od strane Savezne Republike Jugoslavije, koja su obuhvaćala neposredan prestanak nasilja i žurno povlačenje njenih vojnih, policijskih i paravojnih snaga, kao i raspoređivanje učinkovite međunarodne civilne i sigurnosne prisutnosti uz značajno sudjelovanje NATO-a.

Prvi dijelovi KFOR-a stigli su na Kosovo 12. lipnja 1999. godine. Do 20. lipnja je završeno povlačenje srpskih snaga. Zadaće KFOR-a su obuhvaćale pomoć pri povratku raseljenog stanovništva i izbjeglica; obnovu i razminiranje; medicinsku pomoć; sigurnost i javni red; sigurnost etničkih manjina; zaštitu nasljeđa; sigurnost granica; zabranu šverca oružjem; provedbu programa amnestije za predano oružje, streljivo i eksplozivna sredstva širom Kosova; uništenje oružja; i potporu uspostavi civilnih institucija, zakonu i redu, pravosudnom i kaznenom sustavu, izbornom postupku i ostalim aspektima političkog, ekonomskog i društvenog života pokrajine.

U početku se KFOR sastojao od 50 000 vojnika iz zemalja članica NATO-a, zemalja partnera i ne-NATO zemalja pod jedinstvenim zapovjedništvom i nadzorom. Do početka 2002., KFOR je smanjen na oko 39 000 vojnika. Poboljšanje sigurnosnog okružja omogućilo je NATO-u da dodatno svede opseg KFOR-ovih snaga na 26 000 vojnika do lipnja 2003. te na 17 500 vojnika do kraja iste godine. U ožujku 2004. godine, pojavila se prepreka napretku

prema stabilnom, multietničkom i demokratskom Kosovu u trenutku kada je ponovno buknulo nasilje između Albanaca i Srba i kada su napadnuti pripadnici KFOR-a. NATO-ovi planovi za slučaj nepredvidivih situacija omogućili su hitro raspoređivanje dodatnih 2500 vojnika s ciljem pojačanja postojećih KFOR-ovih snaga.

Očekujući odluku o položaju Kosova, bilo je malo izgledno da će obveza Saveza iskazana kroz KFOR doživjeti značajnija smanjenja. U međuvremenu su Ujedinjeni narodi definirali mjere koje omogućavaju povratak izbjeglica, ekonomsku reformu i ostale standarde kao neophodne uvjete za normalizaciju. Na Istambulskom sastanku na vrhu, NATO šefovi država i vlada osudili su obnovljeno međuetničko nasilje koje je buknulo u ožujku 2004. godine i potvrdili NATO-ovu privrženost sigurnom, stabilnom i multietničkom Kosovu, na temelju potpune provedbe Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Također su naglasili potporu dogovorenoj politici «Standardi prije položaja» («Standards before status») i s tim povezanom Mehanizmu revizije standarda (Standards Review Mechanism).

Prije opsežne revizije Postupka provedbe standarda (Standards Implementation Process) zakazane za kraj 2005. godine, ministri obrane NATO-a su se, na sastanku u Bruxellesu u prosincu 2004., dogovorili zadržati snažan profil KFOR-a tijekom 2005. U međuvremenu, u kolovozu 2005. godine, Sjevernoatlantsko vijeće odlučilo je preustrojiti KFOR, zamjenjujući četiri postojeće multinacionalne brigade s pet namjenskih snaga (task force). Preustroj će se obavljati postepeno i omogućit će veću fleksibilnost za, primjerice, uklanjanje ograničenja pri prelasku postrojbi stacioniraniranih u različitim sektorima Kosova iz jedne zone odgovornosti u drugu. Prelazak s brigadnog ustroja na namjenske snage (task force) omogućit će veći naglasak na operacijama s obavještajnim ciljem, a namjenske snage će uže surađivati s lokalnom policijom i lokalnim stanovništvom u prikupljanju podataka.

Uslijed sukoba na Kosovu, zemlje u regiji su doživjele velike humanitarne, političke i gospodarske probleme. Na vrhuncu kosovske krize, više od 230 000 izbjeglica je stiglo u bivšu jugoslavensku Republiku Makedoniju*, više od 430 000 u Albaniju i oko 64 000 ih je stiglo u Crnu Goru. Približno 21 500 je došla u Bosnu i Hercegovinu, a više od 61 000 ih je evakuirana u druge zemlje. Na samom Kosovu, oko 580 000 ljudi je ostalo bez domova. Kako bi se olakšala humanitarna situacija na terenu, NATO snage su zrakoplovima dopremile više tisuća tona hrane i opreme. Do kraja svibnja 1999. godine, na Kosovo je pristiglo preko 4666 tona hrane i vode, 4325 tona ostale robe, 2624 tone tenkova i gotovo 1600 tona medicinskog pribora.

U bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji*, NATO postrojbe su podigle izbjegličke kampove, središta za prihvat izbjeglica i priručne punktove za distribuciju hrane, te dostavile stotine tona humanitarne pomoći onima kojima je pomoć bila potrebna. U Albaniji je NATO rasporedio značajne snage kako bi osigurao slične oblike pomoći i pomogao UNHCR-u u koordinaciji letova humanitarne pomoći, osiguravajući evakuaciju izbjeglica na sigurno u druge zemlje, od kojih su mnoge NATO članice. Ovi su letovi dopunjeni zrakoplovima zemalja članica NATO-a. Euroatlantsko središte za usklađivanje odgovora na katastrofe (EADRCC), utemeljeno u NATO-u u lipnju 1998., također je odigralo važnu ulogu u usklađivanju potpore operacijama pomoći UNHCR-a.

NATO PfP je uspostavljena u Tirani od 1998. do prosinca 2002. godine kao pomoć vladi u PfP programima i procedurama. U lipnju 2002., NATO je imenovao Višeg vojnog predstavnika za Albaniju (Senior Military Representative to Albania) sa zapovjedništvom u Tirani. Zadaća Višeg vojnog predstavnika za Albaniju jest savjetovati Tiranu o vojnim aspektima preustroja sigurnosnog sektora, obuhvaćajući preustroj albanskih oružanih snaga, i o vojnim aspektima Akcijskog plana za članstvo i Postupka planiranja i revizije PfP-a u kojima Albanija sudjeluje. NATO zapovjedništvo u Tirani obuhvaća NATO Savjetodavni tim (NATO Advisory Team) koji pomaže Višem vojnom predstavniku u provedbi ovih zadaća. Daljnja zadaća NATO-ovog stožera u Tirani jest pružanje potpore operacijama u regiji pod vodstvom NATO-a. Albanija je također značajno doprinijela NATO-ovim operacijama odobravanjem letova nadzora i izviđačkih letova preko svog teritorija, kao i suradnjom na pitanjima sigurnosti granica između albanske pogranične policije i vojnih postrojbi i KFOR-a.

Na zahtjev vlasti iz Skopja, NATO se uključio u zbivanja u bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji* kako bi pomogao smiriti eskalirajući sukob između vlade i pobunjenih etničkih Albanaca i spriječiti moguće prerastanje sukoba u rat širokih razmjera.

U lipnju 2001. godine, makedonski predsjednik Boris Trajkovski je zamolio NATO za pomoć pri razvojačenju Vojske za nacionalno oslobođenje – «UCK» (National Liberation Army, NLA) i razoružanju skupina etničkih Albanaca koje su bile aktivne na teritoriju njegove zemlje. Sjevernoatlantsko vijeće je u odgovoru primijenilo dvojaki pristup: osudilo je napade i usvojilo određene mjere kao potporu nastojanjima vlade u borbi protiv aktivnosti ekstremista, dok je istovremeno zahtijevalo od vlade da smiri vojnu akciju i da usvoji ustavne reforme kojima bi se povećalo sudjelovanje etničkih Albanaca u društvu i politici.

Pokrenut je politički dijalog u kojem su sudjelovale obje strane, što je dovelo do mirovnog plana i primirja. Potpisivanjem Ohridskog okvirnog sporazuma (Ohrid Framework Agreement) otvoren je put ulasku NATO vojnika u zemlju 27. kolovoza 2001. kao i uvođenju internih reformi. Misija pod nazivom «Operation Essential Harvest», u trajanju od 30 dana, imala je za cilj sakupiti i uništiti svo naoružanje dobrotvorno predano od strane UCK osoblja. U operaciji je sudjelovalo 3500 vojnika NATO-a i njihova logistička potpora. Sakupljeno je približno 3875 komada oružja i 397 600 komada ostalog streljiva poput minsko-eksplozivnih sredstava. Kasnije te godine, makedonski je parlament usvojio 15 ustavnih amandmana iz mirovnog sporazuma.

U rujnu 2001. godine, predsjednik Trajkovski je zatražio snage koje bi osigurale zaštitu međunarodnih promatrača iz Europske unije i Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, koji su nadzirali provedbu mirovnog plana za bivšu jugoslavensku Republiku Makedoniju*. U misiji koja je uslijedila, poznatoj pod nazivom «Operation Amber Fox», sudjelovalo je 700 vojnika iz zemalja članica NATO-a pod vodstvom Njemačke, koji su došli kao pojačanje za 300 vojnika već smještenih u zemlji. Operacija je započela 27. rujna 2001. godine s tromjesečnim mandatom zaštite međunarodnih promatrača koji su nadzirali provedbu mirovnog plana. Mandat operacije je naknadno produžen.

Na zahtjev predsjednika Trajkovskog, NATO je pristao nastaviti pružati potporu u bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji* u okviru nove misije koja je započela 16. prosinca 2002. godine pod nazivom «Operation Allied

Harmony». Sjevernoatlantsko vijeće je uvidjelo da se operacija «Amber Fox» može okončati, međutim i dalje je u zemlji postojala potreba za prisutnošću međunarodnih vojnih snaga kako bi se umanjio rizik od destabilizacije.

Misija pod nazivom «Operation Allied Harmony» se sastojala od operativnih dijelova, koji su trebali osigurati potporu međunarodnim promatračima, i od savjetodavnih dijelova, za pomoć vladi u preuzimanju odgovornosti za sigurnost cjelokupnog teritorija.

«Operation Allied Harmony» pod vodstvom NATO-a je nastavljena do 31. ožujka 2003. godine, kada je odgovornost za misiju prešla u nadležnost Europske unije. NATO je i nakon toga zadržao vojno i civilno osoblje u zemlji kako bi ono pomoglo nacionalnim vlastima i pružalo savjete o izradi reformi sigurnosnog sektora i o sudjelovanju zemlje u Akcijskom planu za članstvo (MAP).

Zapovjedništvo NATO-a u Skopju, koje je utemeljeno u svrhu ove zadaće, sastoji se od oko 120 članova vojnog i civilnog osoblja. To je netaktičko zapovjedništvo pod zapovijedanjem Višeg vojnog predstavnika NATO-a. S obzirom na oštećenost i istrošenost cesta i mostova uzrokovanih vojnim prometom i uporabom cestovne mreže u svrhu vojnog snabdijevanja, NATO također sudjeluje u obnovi cesta i u ostalim građevinskim projektima u zemlji. NATO zapovjedništvo u Skopju značajno sudjeluje u koordinaciji navedenih nastojanja koja se poduzimaju u suradnji s Građevinskim fakultetom Sveučilišta u Skopju.

NATO predvodi međunarodna nastojanja očuvanja mira u Afganistanu od kolovoza 2003. godine, pomažući na taj način stvaranje uvjeta u kojima u zemlji mogu funkcionirati parlamentarna vlada, samoodrživ mir i sigurnost. Radi se o prekretnici i prvoj NATO operaciji izvan tradicionalnog euroatlantskog područja.U početku je operacija bila ograničena na pružanje sigurnosti na području Kabula i njegove okolice, no Savez sada širi svoju misiju kako bi pokrio i ostale dijelove zemlje putem takozvanih Provincijskih timova za obnovu (Provincial Reconstruction Teams). Konkretno, NATO nastoji pomoći vladi Afganistana u održavanju sigurnosti na području odgovornosti svojih operacija, pružiti potporu vladi u proširenju vlasti na cijelu zemlju, i pružiti pomoć u osiguranju sigurnog okružja koje vodi prema slobodnim i poštenim izborima, širenju vladavine zakona i procesu obnove.

Neposredno nakon protjerivanja Al Kaide i Talibana, afganistanske vođe sastale su se u Bonnu (Njemačka) u prosincu 2001. godine, da uz potporu međunarodne zajednice započnu proces ponovne izgradnje zemlje. Stvorena je nova struktura vlade u obliku Afganistanske prijelazne vlasti (Afghan Transitional Authority) kao i Međunarodne snage za pomoć sigurnosti (International Security Assistance Force, ISAF) pod mandatom Rezolucija 1386, 1413 i 1444 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koje su trebale omogućiti tranzicijskoj vlasti i UN-ovoj Misiji za pomoć u Afganistanu (Assistance Mission in Afghanistan) siguran rad na području glavnog grada Kabula i njegove okolice. Detaljni Vojno-tehnički sporazum (Military Technical Agreement) između Zapovjednika ISAF-a (ISAF Commander) i Afganistanske prijelazne vlasti osigurao je daljnje smjernice ISAF-ovim operacijama.

U početku su na čelu ISAF-a bili Ujedinjeno Kraljevstvo i Turska. Njemačka i Nizozemska su združeno preuzele vođenje ISAF-a u veljači 2003.godine i istovremeno zatražile NATO-ovu potporu. U kolovozu 2003. godine, sâm Savez je preuzeo odgovornost nad ISAF-om te je tako nadvladan problem odabira novih zemalja, voljnih i sposobnih preuzeti rukovođenje misijom svakih šest mjeseci.

Međunarodni sastav ISAF-a se mijenjao, ali je ISAF od svog uspostavljanja obuhvaćao snage ili druge doprinose svih 26 NATO zemalja saveznica, kao i one iz Albanije, Azerbajdžana, Estonije, Finske, Gruzije, Hrvatske, Irske, Novog Zelanda, bivše jugoslavenske Republike Makedonije*, Švedske i Švicarske, uz osoblje koje je osigurao sam Afganistan.

Političke smjernice ISAF-u daje Sjevernoatlantsko vijeće u dogovoru s ne-NATO zemljama koje doprinose misiji putem svojih snaga. Savezničko zapovjedništvo za operacije NATO-a (sa sjedištem u Vrhovnom zapovjedništvu savezničkih snaga za Europu u Monsu (Belgija)) odgovorno je za zapovjedništvo operacije, a Zapovjedništvo savezničkih združenih snaga u Brunssumu (Nizozemska) ima ulogu zapovjedništva na operativnoj razini.

U početku je jezgra zapovjedništva ISAF-a bila ustrojena u Središtu za združeno zapovjedništvo u Heidelbergu (Njemačka) koje je dalo i prvog NATO Zapovjednika snaga ISAF-a. Nakon toga je zapovjedništvo preuzela Kanada, potom Eurokorpus pod francuskim zapovjedništvom, za čim su slijedile Turska i Italija. Zajedno s civilnim osobljem za potporu, cjelokupne snage ISAF-a broje približno 8 000 pripadnika. Razvijen je plan po načelu rotacije koji osigurava dugotrajniju potporu zapovjedništvu misije ISAF-a, barem do veljače 2008. godine.

U siječnju 2004. godine, NATO je imenovao bivšeg turskog ministra vanjskih poslova Hikmeta Cetina na mjesto Višeg civilnog predstavnika (Senior Civilian Representative) u Afganistanu. Viši civilni predstavnik radi prema smjernicama Sjevernoatlantskog vijeća i u uskoj koordinaciji sa Zapovjednikom ISAF-a i s UN-ovom misijom pomoći u Afganistanu, kao i s afganistanskim vlastima i drugim međunarodnim tijelima prisutnima u zemlji.

U listopadu 2003. godine, Rezolucija 1510 Vijeća sigurnosti UN-a je otvorila mogućnost značajnije uloge ISAF-a u pomaganju afganistanskoj vladi u područjima zemlje izvan granica glavnog grada. U prosincu 2003. godine, Sjevernoatlantsko vijeće je dalo ovlasti Vrhovnom savezničkom zapovjedniku za Europu da započne s procesom širenja.

Provincijski timovi za obnovu (Provincial Reconstruction Teams, PRTs) čine kamen temeljac ovog procesa. Oni su sastavljeni od međunarodnog civilnog i vojnog osoblja, ustrojeni kao civilno-vojno partnerstvo čiji su vojni dijelovi integrirani u crtu zapovijedanja ISAF-a. Glavna uloga timova je pomoći vladi Afganistana proširiti svoju vlast diljem države, te olakšati razvoj sigurnosti u regijama. Zadaće timova obuhvaćaju uspostavu veza s lokalnim vlastima, povećanje sigurnosti u njihovim područjima nadležnosti, davanje potpore aktivnostima preustroja sigurnosnog sektora, i uporabu sredstava i sposobnosti koji im stoje na raspolaganju kako bi olakšali proces obnove u provincijama.

PRT koncept predstavlja novinu koja se dokazuje kao učinkovito i korisno sredstvo pomoći pri stvaranju sigurnog okružja i omogućuje nadležnim

zemljama, međunarodnim organizacijama i nevladinim udrugama da pomognu vladi Afganistana u obnovi zemlje.

U prosincu 2003. godine, ISAF je preuzeo nadležnost od Njemačke nad PRT-om u Kunduzu kao pilot-projekt i prvi korak u procesu širenja. Do kraja 2004. godine, ISAF je preuzeo zapovjedništvo nad vojnim dijelovima pet PRT-ova u sjevernom Afganistanu, sa sjedištima u Baghlanu, Faizabadu, Kunduzu, Maymanehu i Mazar-e-Sharifu. NATO je također preuzeo odgovornost za četiri PRT-a na zapadu zemlje – u Heratu, Farahu, Chagcharanu i Qal'eh-Nowu - sredinom 2005. godine, te je tako postao nadležan za devet PRT-ova, odnosno približno 50 posto afganistanskog teritorija. NATO je također odlučio preuzeti dodatne PRT-ove na jugu i na istoku Afganistana, što bi moglo zahtijevati veću sinergiju s operacijom «Enduring Freedom» koju vodi SAD.

Sastav i teritorijalni opseg PRT-ova određuju vojni dužnosnici NATO-a i vodećih zemalja uz usku konzultaciju s UN-ovom Misijom pomoći Afganistanu i s afganistanskim vlastima, te temeljem posebnosti stanja u provincijama u kojima djeluju. Posebni ciljevi pojedinačnih PRT-ova uzimaju u obzir sljedeće čimbenike: lokalnu sigurnosnu situaciju, razinu obnove i prisutnost međunarodnih agencija.

Uz PRT-ove, postoje tri glavne sastavnice ISAF-a, a one su:

• Zapovjedništvo ISAF-a, koje zapovijeda Kabulskom multinacionalnom brigadom (Kabul Multinational Brigade), provodi operativne zadaće u svom području odgovornosti, povezujući se i pomažući Ujedinjene narode, afganistanske vlasti, vladine i nevladine organizacije, te koalicijske snage u Afganistanu pod vodstvom SAD-a (Operacija «Enduring Freedom»);

• Kabulska multinacionalna brigada, koja predstavlja taktičko zapovjedništvo ISAF-a i odgovorna je za svakodnevno planiranje i provedbu ophodnji i operacija civilno-vojne suradnje;

• Afganistanska kabulska međunarodna zračna luka nad kojom nadležnost ima afganistansko Ministarstvo civilnog zračnog prometa i turizma uz pomoć ISAF-a. Dodatna uloga NATO-a, zajedno s predstavnicima drugih nadležnih nacionalnih i međunarodnih tijela, odnosi se na obnovu kabulske zračne luke.

ISAF je također pružao potporu u vođenju ustavnog tijela , ili velikog vijeća, sastavljenog od oko 500 afganistanskih vođa, koje je djelovalo od prosinca 2003. godine do siječnja 2004. i pomagalo afganistanskim vlastima

u pružanju sigurnosti Kabulu tijekom procesa širenja. Ratifikacija novog ustava oko kojeg se složilo postavila je temelje za stvaranje demokratskih institucija i otvorila put prema slobodnim i poštenim nacionalnim izborima. Na zahtjev afganistanskog predsjednika Hamida Karzaia, ISAF je pružao potporu tijekom predsjedničkih izbora u jesen 2004. te za vrijeme parlamentarnih i lokalnih izbora u jesen 2005. godine.

Dok je glavna odgovornost pri provedbi predsjedničkih izbora bila prvenstveno na afganistanskoj vladi kojoj je pomagala UNAMA, osigurane su dodatne snage koje su obuhvaćale španjolske Snage za brzi odgovor (Quick Reaction Force) raspoređene u Mazar-e-Sharifu i talijanske pričuvne snage na području odgovornosti stacionirane u Kabulu. Također je osigurana dodatna potpora nizozemskih i britanskih zrakoplova i helikoptera, a jedna bojna SAD-a je stavljena na raspolaganje za hitro raspoređivanje u području, u slučaju potrebe. Tijekom čitavog procesa, ostvarena je uska suradnja s drugim nacionalnim i međunarodnim agencijama kao što su Ujedinjeni narodi, Europska unija i Organizacija za europsku sigurnost i suradnju.

Bonski sporazum (Bonn Agreement) iz prosinca 2001. godine, utvrdio je institucijske reforme potrebne za uspostavu temelja stabilnosti, mira i napretka u pet zasebnih područja: borba protiv narkotika; reforma pravosuđa; razoružanje, razvojačenje i reintegracija; obuka afganistanske nacionalne vojske; i obuka policijskih snaga. Vodeće zemlje donatori iz kruga G8 zemalja pomažu afganistanskim vlastima u provođenju programa reforme sigurnosnog sektora na navedenim područjima. Japan je vodeća zemlja koja nadzire proces razvojačenja, razoružanja i reintegracije. Sjedinjene Američke Države predvode međunarodne napore u obuci afganistanske nacionalne vojske. Njemačka je nadležna za obuku afganistanske nacionalne policije. Italija nadzire reformu pravosuđa. Velika Britanija predvodi međunarodne napore u borbi protiv proizvodnje i trgovine narkoticima.

U okviru suradnje NATO-Rusija, razvijen je zajednički pilot-projekt obuke kako bi se u samoj regiji izgradili kapaciteti za učinkovitije sprječavanje trgovine afganistanskim narkoticima.

Iako proces razoružanja, razvojačenja i reintegracije nije sastavni dio ISAF-ovog mandata, njegova provedba ima značajan učinak na ISAF-ove operacije, poglavito u Kabulu i njegovoj okolici. U ožujku 2004. godine, svečanost održana izvan Kabula označila je uspješan završetak sigurnog uskladištenja teškog naoružanja, poput tenkova, topništva, projektila zemlja-zemlja i sustava za lansiranje raketa koji su bili u rukama različitih paravojnih snaga u glavnom gradu. Na inicijativu afganistanskog Ministarstva obrane, skladište funkcionira po načelu «dvostrukog ključa» po kojem je zabranjeno razmještanje oružja bez odobrenja kako Ministarstva obrane tako i ISAF-ovog zapovjednika. Slična je inicijativa primijenjena u dolini Panjsher, a postupak razoružanja, razvojačenja

i reintegracije koji se primjenjuje na naoružane skupine u zemlji kombinira se, kako bi se stvorio integrirani program kojim bi se stavio pod kontrolu veliki broj oružja koje cirkulira Afganistanom.

Od okončanja kampanje pod vodstvom SAD-a 2003. godine i zbacivanja režima Saddama Husseina, NATO na različite načine pomaže u iračkom procesu tranzicije. Savez obučava iračko osoblje u Iraku i izvan njega i pomaže pri razvoju sigurnosnih institucija kako bi zemlja izgradila učinkovite oružane snage, te osigurala vlastitu sigurnost. NATO također koordinira donacije opreme Iraku i pruža potporu Poljskoj u zapovijedanju jednim od sektora u Iraku.

U svibnju 2003. godine, Sjevernoatlantsko vijeće je donijelo odluku o pomoći Poljskoj putem obavještajnih podataka, logistike, koordinacije razmještaja snaga, generiranja snaga i štićenih komunikacija. Odluka je donesena po sličnom načelu kao i ona o sličnim oblicima pomoći Nizozemskoj i Njemačkoj kada su zajedno preuzimale vođenje Međunarodnih snaga za pomoć sigurnosti (ISAF) u Afganistanu. Odluka je odmah stupila na snagu.

Konferencija o reviziji snaga (Force Review Conference) organizirana je u lipnju 2003. godine u Vrhovnom zapovjedništvu savezničkih snaga za Europu (SHAPE), a na njoj su sudjelovale Poljska, zemlje članice NATO-a i zemlje partneri kako bi raspravile potrebe za snagama i zaključile aranžmane o provedbi. Konferencija je dio uobičajenog vojnog postupka planiranja za svaku NATO operaciju i pruža zemljama sudionicama mogućnost rasprave o detaljima davanja ponuda i finaliziranja procesa generiranja snaga. U rujnu 2003. godine, Poljska je preuzela zapovjedništvo nad Multinacionalnom divizijom «Središnji Jug» (Multinational Division (MND) Central South) koja je dio stabilizacijskih snaga u Iraku. Poljskoj je u obavljanju zadaće pomogao NATO u cjelini, ali i bilateralni doprinosi (snagama i ostalim oblicima potpore) niza NATO članica i zemalja partnera.

Izjave dane u ime Sjevernoatlanskog vijeća krajem 2003. godine i početkom 2004. godine, naglasile su da, bez obzira na daljnje odluke glede sigurnosne situaciju u Iraku, neposredan operativni prioritet Saveza ostaje uspješna provedba zadaća poduzetih u kolovozu 2003. godine pri preuzimanju zapovjedništva nad Međunarodnim snagama za pomoć sigurnosti (ISAF). Omogućavanje učinkovite provedbe ove zadaće predstavlja preduvjet za bilo koju daljnju odluku o jačanju uloge Saveza glede Iraka. Međutim, uloga Saveza u odnosu na stabilizacijske napore u Iraku bit će neprekidno preispitivana.

Suverenost je službeno prenesena na iračku prijelaznu vladu 28. lipnja 2004. godine, kada je započeo NATO-ov Istambulski sastanak na vrhu. Na zahtjev iračke prijelazne vlade i nakon jednoglasnog prihvaćanja Rezolucije

1546 Vijeća sigurnosti UN-a, u kojima se traži pomoć međunarodnih i regionalnih organizacija Multinacionalnim snagama u Iraku, NATO čelnici su se dogovorili o pomoći prijelaznoj vladi pri obučavanju njezinih snaga sigurnosti, te su Sjevernoatlantskom vijeću dali zadaću iznalaženja načina za provedbu ove odluke. Nakon razgovora s prijelaznom vladom i posjeta iračkog ministra vanjskih poslova NATO-u u srpnju 2004. godine, te iračkog predsjednika u rujnu, odlučeno je da će NATO osigurati daljnju pomoć u opremi kao i tehničku pomoć iračkim sigurnosnim snagama.

Vijeće je odobrilo uspostavljanje NATO Misije za provedbu obučavanja (NATO Training Implementation Mission) u kojoj sudjeluje 50 članova vojnog osoblja sa zadaćom započimanja obuke odabranog vojnog i civilnog iračkog stožernog osoblja. Za razliku od operativnih misija u kojima sudjeluju borbene snage, ova je NATO obučna misija drugačija jer se nalazi pod političkom ovlašću Sjevernoatlantskog vijeća, te usko surađuje s iračkim vlastima kao i s Multinacionalnim snagama u Iraku pod vodstvom SAD-a. Cilj misije je pomoći iračkoj prijelaznoj vladi da što prije razvije prikladne nacionalne strukture sigurnosti koje bi ubuduće pružale zaštitu iračkom narodu. Sigurnost i zaštitu misiji pružaju dijelom Multinacionalne snage, a dijelom NATO.

Posebne zadaće misije obuhvaćale su uspostavu aranžmana za održavanje veza s iračkom prijelaznom vladom i s Multinacionalnim snagama; surađivanje s iračkim vlastima na razvijanju učinkovitog sigurnosnog ustroja, što obuhvaća obučavanje odabranog iračkog stožernog osoblja u Iraku; pomoć u odabiru iračkih kandidata za obuku izvan granica zemlje; i rad s prijelaznom vladom i Multinacionalnim snagama na razvijanju još detaljnijih prijedloga za NATO obuku, konzultacije i suradnju. Obuka i mentorstvo za odabrano iračko osoblje u Iraku, kao i razvijanje uloge u koordiniranju nacionalnih ponuda za opremu i obučavanje, započeli su u kolovozu 2004. godine.

Preimenovana NATO Misija za obuku (NATO Training Mission) je pod nadležnošću američkog generala, koji je također odgovoran i za poseban program obučavanja pod vodstvom Multinacionalnih snaga. Na taj način, on osigurava koordinaciju istovremeno zadržavajući posebnost NATO-ovog programa. Sveobuhvatnu odgovornost nad programom ima Vrhovni saveznički zapovjednik za operacije, sa sjedištem u SHAPE-u, koji putem NATO Vojnog odbora odgovara Sjevernoatlantskom vijeću. SHAPE ima potporu Savezničkog zapovjedništva za transformaciju u Norfolku (Virginia, SAD) koje je odgovorno za koordinaciju obuke izvan Iraka.

U rujnu 2004. godine, NATO je, na temelju zaključaka i preporuka svojih vojnih dužnosnika, najavio pomoć pri uspostavljanju iračkog Središta za obuku, izobrazbu i doktrinu (Training, Education and Doctrine Centre) koje bi imalo stalnu potporu NATO-a. Središte, smješteno u blizini Bagdada, usredotočeno je na podučavanje iračkih sigurnosnih snaga vještinama vođenja. Ono također

osigurava pomoć NATO-a pri koordinaciji obuke koju bilateralno pružaju različite zemlje članice, u Iraku i izvan njega.

U listopadu 2004. godine, Sjevernoatlantsko vijeće je odobrilo Koncept operacija (Concept of Operations) kojim bi se povećala pomoć NATO-a iračkoj prijelaznoj vladi u obuci njenih sigurnosnih snaga i pri koordinaciji ponuda obuke i opreme. Koncept operacija postao je temeljem značajnog praktičnog povećanja pomoći u okviru posebne NATO misije kao i temeljem razvoja detaljnog Operativnog plana (Operations Plan) kojeg je Sjevernoatlantsko vijeće odobrilo u studenom 2004. godine.

Početkom studenog 2004. godine, 19 pripadnika iračkog sigurnosnog osoblja sudjelovalo je u osmodnevnom tečaju obuke u NATO-ovom Središtu za združeno ratovanje u Stavangeru (Norveška) – ovo je bila prva aktivnost obuke vođena izvan Iraka i sukladno gore navedenim odlukama. U programu obuke sudjelovali su viši vojni časnici i civilno osoblje iz iračkog Ministarstva obrane i unutarnjih poslova. Program obuke je bio usredotočen na funkcioniranje operativnog zapovjedništva i služio je kao pilot-projekt za daljnju obuku u Iraku i izvan njega. Iračke zahtjeve za daljnjom obukom koju organizira NATO ili neka druga organizacija, usklađuje NATO Središte za usklađivanje obuke i opreme (NATO Training and Equipment Coordination Centre). Ovo središte surađuje sa sličnim središtem u Bagdadu na usklađivanju zahtjeva iračke vlade za obukom i opremom, uz potporu koju nudi NATO kao cjelina i njegove pojedinačne zemlje članice.

Na sastanku u Bruxellesu u prosincu 2004.godine, ministri vanjskih poslova NATO-a i formalno su odobrili proširenje NATO-ove pomoći obučavanja u Iraku. Posljedično, NATO Misija za obuku (NATO Training Mission) je povećana te broji 300 pripadnika osoblja za obuku i potporu, uz intenziviranu obuku i mentorstvo višeg iračkog sigurnosnog osoblja.

Zajedno s Europskom unijom, NATO od srpnja 2005. godine pomaže Afričkoj uniji pri proširenju mirovne misije u Darfuru (Sudan) kako bi se pokušalo zaustaviti stalno nasilje. Savez pomaže Afričkoj uniji u zračnom prebacivanju mirovnih snaga i civilne policije do ratom zahvaćenih područja, osigurava obuku snaga vodeći multinacionalno vojno zapovjedništvo i obrađujući obavještajne podatke.

U travnju 2005. godine, Afrička unija je zamolila NATO da razmotri mogućnost pružanja logističke potpore misiji Afričke unije u Sudanu, čime bi misija proširila svoju operaciju u Darfuru i zaustavila neprekinuto nasilje. U svibnju 2005. godine, predsjedatelj Komisije Afričke unije (Commission of the African Union) Alpha Oumar Konaré, kao prvi dužnosnik Afričke unije, posjetio je NATO te iznio detalje o pomoći koju je zatražila Afrička unija. U lipnju, nakon daljnjih konzultacija s Afričkom unijom, Europskom unijom i Ujedinjenim narodima, NATO je službeno pristao pružiti potporu Afričkoj uniji zračnim transportom i obukom.

NATO-ov je zračni transport krenuo 1. srpnja 2005. godine, a koordinira se iz Europe. Posebna Afričke unije za zračno kretanje (African Union Air Movement Cell), sa sjedištem u zapovjedništvu Afričke unije u Addis Abebi (Etiopija), koordinira pokret dolazećih postrojbi. I NATO i Europska unija, uz čelništvo Afričke unije, osiguravaju osoblje za potporu.

NATO također organizira radionice na temu izgradnje stožernih kapaciteta za časnike Afričke unije unutar Zapovjedništva raspoređenih integriranih namjenskih snaga (Deployed Integrated Task Force Headquarters) u Etiopiji. Obuka se temelji na planiranju na strateškoj razini i usredotočuje se na tehnologije i tehnike čime bi se uspostavila sveobuhvatna analiza i razumijevanje Darfura, i prepoznala područja gdje primjena mogućnosti Afričke unije može utjecati i oblikovati operativno okružje za sprječavanje kriza. Nakon zahtjeva Afričke unije podnesenih 16. rujna 2005. godine, NATO je odlučio nastaviti s pružanjem pomoći osiguravajući zračni transport, te izgradnju kapaciteta sve do kraja ožujka 2006. godine.