ADRIAN PREDRAG KEZELE DUPINOV SAN Adrian Predrag Kezele Dupinov san Copyright © 2001. by A.P. Kezele Sva prava pridržana. Niti jedan dio knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku ili na bilo koji način, niti pohranjivati u bazu podataka bilo koje namjene bez prethodne pismene dozvole nositelja autorskih prava, osim u slučajevima kratkih navoda. Izrada preslika bilo kojeg dijela knjige je zabranjena. Nakladnik: Dvostruka Dugad.o.o., p.p. 184, 40001 Čakovec Udruga "Dupinov san" Zagreb Ilustracije: Andrej Kustec Lektura: Vida Ozren Ilustracija na ovitku: Carlos Pardo (www.m4de.com) Dizajn naslovnice: Ivan Smalc Izrada ovitka: Zlatko Bilandžija Tisak: MTG-Topgrafd.o.o.,Velika Gorica Naklada: 2000 CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb UDK 821.163.42-31 KEZELE, Adrian Predrag Dupinov san / Adrian Predrag Kezele ; <ilustracije Andrej Kusteo. - Čakovec : Dvostruka Duga, 2001 ISBN 953-6516-43-8 410319120 ADRIAN PREDRAG KEZELE DUPINOV SAN DVOSTRUKA DUGA 2001. ČAKOVEC Affflfo Ova knjiga posvećena je ALEKSANDERU PIRŠU, mojem učeniku ali i učitelju, dobrom i plemenitom čovjeku, koji je prije svih nas odlučio odsanjati dupinov san. Vidimo se, dragi prijatelju, negdje u dubokom plavetnilu! U svakoj boji je svjetlost, u svakom kamenu spava kristal. Prisjeti se: čovjek je dupinov san. Enigma, The Dream of The Dolphin Nadam se da su ti oči otvorene i da vidiš svjetlo. Večeras smo svi uz tebe. Willie Nelson, We're ali in your corner

More je bilo tirkizno plavo. Jurili su čas kroz pjenu, čas kroz prozirno plavetnilo ispod površine. Bio je to užitak na kojeg se Josip Gora naviknuo tijekom proteklih nekoliko mjeseci. Naviknuo se toliko da nije mogao ni zamisliti kako će izgledati kad užitka nestane. Ako ga nestane. Josip se svim srcem nadao da tako neće biti. Odjednom, njegov se pratilac zaustavio i podigao glavu iz vode. Pogledao je u Josipovom smjeru i kratkim pokretom glave pokazao mu nešto ispred njih. Josip se morao napregnuti da bi iz nejasnih točkica razabrao ribarske brodice. "Oh, ne", tiho je prošaptao. Nastao je trenutak tišine u kojem se čuo samo lagani huk vjetra iznad njih. Površina mora bila je bolno plava; samo se ponegdje bijelila od "janjaca" nastalih prelamanjem valova. To bi ga plavetnilo u drugim prigodama uvuklo u sebe, opčinilo ga i natjeralo da zaboravi sve drugo. Sada je bilo drugačije. Plavetnilo je donosilo slutnju gubitka i tuge. "Sada se moramo rastati", rekao je Josipov sudrug. "Napustit ću Vrijeme snova, a predlažem ti da to isto učiniš i ti." Josip se nije iznenadio začuvši te riječi. Očekivao ih je. Ipak, nešto se u njemu bunilo protiv takvog završetka. Iako je slutio njegovu neizbježnost, nije mu se mogao prepustiti bez borbe. Ili barem pokušaja borbe. "Ali, zašto? ", rekao je uzbuđenim glasom. "Što će se dogoditi? " Njegov je prijatelj samo tužno odmahnuo glavom. Na trenutak se ponovo zagledao u smjeru udaljenih brodova, a onda tihim glasom rekao: "Već sam ti objasnio što će se dogoditi. Znaš to." Grizući usnu i načinivši nevidljivi pokret slijeganja ramena Josip je odvratio pogled od svoga prijatelja. Da, negdje duboko u sebi je znao što će se dogoditi. Objašnjeno mu je. Možda ne izravno, ali nagovještaji su bili jasni i nedvosmisleni. Ipak, Josip se jednostavno nije mogao pomiriti s tim. "Ne razumijem!" uzviknuo je ponovo. "Zašto moraš to učiniti? Zar ne možeš odlučiti nešto drugo? Bori se protiv toga!" Njegov se prijatelj zvonko nasmijao. Zatim je snažno za-tresao tijelom. "Da se borim?" rekao je. "A protiv čega? Došlo je vrijeme, prijatelju moj, to je sve. Moja je zadaća ispunjena. Vidio sam to unaprijed." Josip nije ništa rekao. Nije mogao, jer su mu se oči napunile suzama, a grlo stisnulo od bola. Njegov je pratilac napravio brzi krug oko njega, a zatim ga gurnuo glavom u stražnjicu. "Hej", doviknuo mu je, "što je sad to? Zar sam te tako učio? Zar si zaboravio na igru i smijeh? Ne smiješ zaboraviti nikada, čak ni kad stvari ne izgledaju onako kako bi ti to želio. Osim toga, dobro znaš da će ti vrlo brzo sve biti jasno. Tako je to uvijek. Čini nam se da nešto nema smisla, a već nakon nekoliko dana ili tjedana, sve se složi poput komadića slagalice. Tako će biti i ovaj put, vjeruj mi." Josip je polako podigao glavu i zagledao se u oči svog prijatelja. Kako da mu ne vjeruje? Bile su to oči čiste radosti. Bilo je to lice savršenog prijateljstva i mudrosti. A Bog je Josipu svjedokom koliko je energije i vremena utrošio na potragu za tom radošću i mudrošću. Nije je pronašao na mjestima gdje je to očekivao. Nije je pronašao u ljudima koji bi je morali imati. A sada se ona nalazi ispred njega. Gleda joj u oči. Zašto se boji? Što god se dogodilo, on dobro zna da je nikad - nikad! - neće izgubiti. Ta ga je misao oraspoložila. Iza zavjese tjeskobe polako je nazirao mogućnost shvaćanja. A shvaćanje je donosilo mir. Josipovo lice polako se razvuče u smiješak. "Tako...", nasmije se i njegov prijatelj. "Tako je već mnogo bolje." Nekoliko dugih, vječnih trenutaka gledali su se u oči, a zatim je Josipov pratilac rekao: "Do viđenja, moj prijatelju. Sada ću napustiti Vrijeme snova. Srest ćemo se opet, ne brini." Josip je samo kimnuo glavom. Oči njegovog prijatelja bile su dublje od svemira. Kad bi samo poželio u njima je, čak i usred bijela dana, mogao vidjeti odsjaj zvijezda. U njima je mogao vidjeti nagovještaje dalekih putovanja. Ona su u sebi podjednako skrivala i tužne odlaske i sretne povratke. Samo što ovaj put, pomislio je Josip, ima vrlo malo mogućnosti za sretan povratak. S mjesta na koje se uputio njegov prijatelj još se nitko nije vratio.

Jedan vječni trenutak Josip je bio zagledan u te oči, a zatim se u njima nešto promijenilo. Nečega je nestalo. Kao daje iz njih otišla iskra zbog koje su bile tako plamteće. Josip je znao da je za njegovog prijatelja u tom trenutku prestalo Vrijeme snova. Vratio se u svoju uobičajenu stvarnost. A opet, čak i tako, čak i izvan neobičnog okruženja koje ih je povezalo njegov je prijatelj bio jedinstven. Uvijek je bilo zadovoljstvo gledati kako radost pršti iz njegovog tijela, iz svakog pa i najmanjeg pokreta snažnih mišića ispod svilenkaste kože. Tu bi radost Josip osjetio i sada, samo da nije bio tako obuzet napetošću i očekivanjem. A zatim je Josipov prijatelj naglo zaronio i nestao u plavoj dubini. Neko vrijeme ga nije bilo, a onda gaje ugledao kako siječe valove u smjeru ribarskih brodova. Negdje na pola puta iskočio je visoko iz vode, a zatim u pljusku ponovo nestao u njoj. Josip se nasmiješio. Bio je to pozdrav upućen njemu. Nije pričekao da vidi što će se dogoditi. Iako ga je mučila radoznalost bilo bi to preteško za njega. Osim toga, takav je bio dogovor. Koliko god želio pomoći i spriječiti to što će se dogoditi, znao je da ne može učiniti baš ništa. Duboko je uzdahnuo i izišao iz Vremena snova. Kad mu se vratio uobičajeni doživljaj stvarnosti, Josip se našao na istom mjestu s kojeg je krenuo u Vrijeme snova. Jedrio je, nošen umjereno snažnim južnim vjetrom. Kad bi ga netko promatrao, ne bi mogao ni naslutiti što mu se zapravo dogodilo. Ulazak u Vrijeme snova nije bio popraćen nekim vanjskim učincima. Josipovo tijelo bi ostalo na istom mjestu. Njegovi bi pokreti ostali isti. Možda nešto sigurniji i točniji. Zapravo, kad je prvi put ušao u Vrijeme snova to mu je uspjelo jer je uspio održati unutarnji mir tijekom snažne i zahtjevne tjelesne aktivnosti. Ipak, iako se izvana ništa nije primjećivalo, unutarnje promjene su bile velike. Josip je naučio kako promijeniti stanje svijesti na tako poseban način da se istodobno promijenila i njegova stvarnost. Na taj načinje ušao u Vrijeme snova - tako se zvalo "mjesto" na kojem je susretao svog, sada već izgubljenog prijatelja. Izlazak iz Vremena snova i povratak u "običnu" stvarnost, značio je prestanak blagotvornog utjecaja promijenjene stvarnosti. Tek je sada Josip osjetio pravu težinu gubitka. Pritisnuo ga je poput ogromnog tereta koji je netko iznenada stavio na njegova leđa. Zadrhtao je i izgubio koncetraciju potrebnu za održavanje brzine jedrenja. Nespretno se okrenuvši krenuo je prema udaljenoj obali. Ako ga je netko doista promatrao, sada je već mogao primijetiti razliku. Tek trenutak prije bio je poput savršeno usklađenog stroja koji postiže cilj gotovo nemilosrdno izbjegavajući svaku, pa i najmanju grešku. Bio je bijela strijela na površini nemirnog mora. Ništa ga nije moglo zaustaviti. A sada, kao da su se prekinule one nevidljive niti koje su njegove misli i tijelo povezivale s morem i vjetrom. Zastao je poput lutke čiji bi lutkar usred predstave odlučio otići. Umjesto na jednom mjestu, njegov je duh sada istodobno boravio na nekoliko njih. Mučio se s vjetrom. Jedro ga nije htjelo slušati, a daska ispod njegovih nogu kao da je namjerno radila upravo suprotno od onog što je Josip želio. Neusklađenost njegovih pokreta odražavala je neusklađenost njegovih osjećaja. S jedne strane bol i tuga; s druge neki nejasni osjećaj da će sve biti u redu. A opet, kako će sad dalje? Sve što je radio posljednjih mjeseci bilo je vođeno i pokretano postojanjem prijatelja kojeg je sada izgubio. Osjećao se ostavljeno. Nije više vidio slike iz Vremena snova, ali ih je vrlo živo zamišljao. Što će se dogoditi? Hoće li njegov prijatelj tamo pronaći ribarske mreže koje je toliko mrzio i zaplesti se u njih, napola svjesno, a napola tjeran sudbinom? Možda će se neko vrijeme boriti s njima i uzalud pokušavati doći do zraka koji će biti samo nekoliko predugih centimetara daleko od njega. Divlje će trzati tijelom ne bi li se oslobodio, ali zbog tih će se pokreta samo još jače zaplesti u mreže. I tako će, bez zraka, umrijeti. Ili će možda jednostavno početi smetati ribarima, tjerajući ribu od njihovih mreža? Možda će biti uporan sve dok nekome ne dosadi i ne ubiju ga ne bi li se riješili napasti. Ribari su to činili mnogo puta. Sada to rade rjeđe, ali ipak... Bile su to mračne misli. Josip im se nije mogao oduprijeti. Mučeći se s njima - a i s vjetrom i morem koji su mu sada izgledali neprijateljski - nekako je uspio doći do obale i izvući opremu

na suho. Svukao je odijelo za jedrenje, istuširao se, a zatim legao na krevet, odsutno gledajući u bijeli drveni strop iznad svoje glave. A onda se dogodilo. U njegovom srcu, duboko unutra, začuo je jedan neugodan i bolan zvuk. Jednom je rukom posegnuo prema grudima želeći se zaštititi od daljeg bola, ali to nije bilo potrebno. Zapravo, to što je osjetio nije ni bio bol. Bila je to jasna i sigurna spoznaja. Njegov je prijatelj sada, upravo ovog trenutka, napustio i običnu stvarnost. Baš kao što je prije nekog vremena iz njegovih očiju nestala ona iskra koja gaje vezivala za Vrijeme snova, sada je nestalo i iskre koja ga je vezivala za "običan" svijet. U njemu se njih dvojica nikada nisu susreli, iako su ga dijelili baš kao i Vrijeme snova. Čak i ako seje prije toga Josip nadao da će jednom susresti svog prijatelja i u običnim okolnostima, sada više nije bilo sumnje. To se nikada neće dogoditi. Konačno prihvativši nepovratnost svog gubitka Josip više nije mogao izdržati. Na oči su mu navrle suze, a on im je dopustio da mu se slobodno slijevaju niz lice. Prepustio se dugim i glasnim jecajima. Kad je i to konačno završilo, uspravio je glavu i sam sebi tiho rekao: "Nisam uspio. Njega više nema." U tom trenutku, iako to Josip nije čuo, vjetar je zapuhao malo jače. Grane cedra ispred prozora ponizno su se sa-vile. A negdje tamo vani, daleko na moru, netko je nezaustavljivo jurio ispod plave površine. Njegova pojava bila je neobična i rijetka. Zemaljski oceani tek jednom u mnogo tisuća godina ugošćuju takvo biće. Površni pogled na njega ne bi otkrio mnogo toga, ali on jeste bio drukčiji. Na primjer, za razliku od drugih morskih stvorenja, njegov obris u dubokoj plavoj vodi nije bio taman. Svjetlucao je unutarnjim svjetlom. Ali, i to svjetlucanje vidljivo očima, samo je blijedi odraz onog pravog svjetla kojeg je nosio u sebi. Njega se moglo vidjeti samo unutarnjim okom duha. I tako, dok je Josip Gora pokušavao shvatiti smisao svog gubitka te sastaviti ili barem zamisliti svoju budućnost nakon njega, svjetlucavo je biće jurilo sve dalje prema nepoznatom cilju. Iako su se udaljavali jedan od drugog, njihova je sudbina bila povezana. Pred obojicom je bilo mnogo posla. Čekali su ih svjetovi koje je potrebno istražiti.Sve počelo prije nekoliko mjeseci s neobičnim snovima. Bili su to snovi o vodi. Najprije beskrajna plava površina koja je obuhvaćala cijeli planet. Kao da je promatrao Zemlju iz svemira i s uživanjem shvatio daje ona doslovce plava. Plavi planet! Mora, oceani, vode - čiste, prozirne, plave - poput dragulja koji se presijava svojim unutarnjim svjetlom. Čak su i kontinenti, zeleni i smeđi, samo isticali prevladavajuće plavetnilo kolijevke iz koje je izišao. Voda, životvorna energija plavoga planeta, tiho je odašiljala svoju poruku. To nije bila poruka za njega. On je bio ovdje samo kao promatrač. Možda će kasnije, slutio je, preuzeti ulogu glasnika. Ali sada je samo promatrao, upijao, gutao neizrecivu ljepotu plavetnila. Josip Gora nije bio iznenađen ponavljanjem takvih snova. Možda je samo prve noći propustio zamijetiti da se radi o znaku. Jednostavno je uživao u ljepoti sna, a kad se probudio u sam osvit zore, otišao je do obale i zagledao se u more. Sunce je tek izlazilo na istoku, a s druge strane se nad obližnjim otokom nadvijao Mjesec. Josipu se učinilo da, iako zvijezda više nije bilo na nebu, njihov odsjaj još uvijek bliješti ispod blago namreškane površine. Lagani burin mu je prolazio kosom još uvijek nemirnom od spavanja, a oči su mu se pomalo sklapale. Probudio se probuđen snagom doživljaja u snu iako mu je tijelo još uvijek tražilo odmor. Bilo je tek nekoliko minuta poslije pola pet. Sjedio je na obali mora čas otvorenih, a čas zatvorenih očiju. Na trenutak mu se učinilo da san još uvijek nije prestao. Plavetnilo ispred njega bilo je baš poput plavetnila u njemu. Prepustio mu se. Kad je sljedeći put otvorio oči, zapravo, kad je sljedeći put u potpunosti postao svjestan onoga što vidi tjelesnim očima, već je bilo pola šest. Ustao je i krenuo natrag do kuće. Taj je prvi san i doživljaj poslije njega Josip pripisao posebnom trenutku boravka pored mora. Toliko je uživao u tome da je povjerovao kako su ga utisci preplavili i ušuljali mu se u snove. Iako je i to bilo djelomice točno, kad je sljedeće noći ponovo sanjao kako iz svemira promatra plavi svijet ispod sebe, postalo mu je jasno da se događa nešto drugo.

Josip Gora bio je naviknut na neobične doživljaje. Nije prošlo ni dvije godine od vremena kad gaje njegov životni put privremeno odveo medu "anđele". U mladosti je odabrao zanimanje koje gaje pripremilo za rad s djecom i ljudima koji imaju razne teškoće, od tjelesnih do intelektualnih. Stjecaj okolnosti, ali i unutarnja potreba protiv koje nije bilo smisla boriti se, odveli su ga drugim smjerom tako da je vrlo malo vremena proveo stvarno radeći posao za koji se školovao. Ipak, iako se nikad zbog toga nije pokajao, osjećao je da u sebi nosi neki teret. Bio je dužan još nešto učiniti da bi "odradio" posao koji je započeo odabravši takvu vrstu školovanja. Ostao je nešto dužan "anđelima" -tako je zvao djecu s kojom je nekada davno planirao raditi. Kad se za to konačno ukazala prigoda, Josip je bio samo djelomice spreman za nju. No, vrlo brzo se prilagodio i iskoristio je u potpunosti. Radilo se o susretu s majkom i obitelji dječaka koji je rođen s teškom srčanom manom i s još nekim tjelesnim nedostacima. Dječak je živio samo tri godine, ali je u to kratko vrijeme uspio promijeniti srca i duše onih koji su došli u dodir s njim. Naravno, prije svega je to uspio sa sebi najbližima, majkom, bakom, djedom i ocem. Upravo zato gaje Josip nazvao anđelom. Okolnosti Josipovog susreta s njim bile su vrlo zanimljive i neobične. Iako ga nikad nije upoznao ni vidio u tjelesnom obliku, činilo mu se da o njemu zna sve. Osim toga, njegov dolazak mu je bio najavljen! Da, u svezi s tim su se doista dogodile neke neobične stvari. Susreo je svoju virtualnu prijateljicu, Dany, s kojom je isprva komunicirao preko Interneta, a zatim i putem svojevrsne telepatsko- -astralne veze. Dany mu je mnogo pomagala oko razumijevanja njegove uloge, ali i uloge "anđela" u životu ljudi. Cijeli proces trajao je oko godinu dana, a njegov rezultat bila je knjiga koja je, kasnije su mu rekli, promijenila živote mnogih ljudi (Anđeo pod maskom, Dvostruka duga, 1998.). Zamisao o tome da djeca koja su bolesna ili na bilo koji način hendikepirana zapravo dolaze podučavati nas ostale oduvijek mu je bila bliska. Ali, nikad je ranije nije tako snažno doživio kao u slučaju anđela Eduarda o kojem je pisao. A Dany je bila tu da ga usmjeri, da mu neke stvari pojasni, a možda najviše zato da ga zapanji i otvori nekim drugim dimenzijama stvarnosti. Josip je tako sustavno bio izložen unutarnjoj preobrazbi poradi koje je sazrio. Dodirnuvši tako anđeoske vidove onog što ljudi obično nazivaju nesrećom, Josip se zapravo vratio korak unatrag ne bi li dovršio posao kojeg je započeo prije dvadesetak godina. Znao je da je u tome uspio jer je nestalo unutarnjeg osjećaja tereta i pritiska kojeg je nesvjesno nosio sa sobom. Knjiga je dospjela u ruke pravih ljudi. Pisali su mu i govorili roditelji djece anđela kako im je sada mnogo lakše živjeti nego prije, kako razumiju mnogo više i kako su sposobni osjetiti istinsku sreću sa svojim djetetom. Josip je znao da nikada ne bi mogao postići takav rezultat da njegov život nije krenuo upravo smjerom kojim je krenuo. Ostvario je svoju zadaću u tom području života. Dug je plaćen i sada je mogao slobodno dalje. Istodobno, ne samo daje pomogao mnogima da bolje razumiju razloge i smisao života, već je - što mu je bilo posebno drago - pomogao i "anđelima" da lakše obavljaju svoj posao! Da, njihovi su ih roditelji sada bolje slušali. Bili su otvoreniji za njihovu po-duku. Pomoći ljudima bila je jedna stvar, ali pomoći anđelima - sasvim nešto drugo! Josip je bio sretan. Nakon završetka pustolovine s djecom anđelima, Josip je izgubio kontakt s Dany. Zapravo, Dany je bila tu, ali mnogo rjeđe nego prije. Izgleda daje i ona osjetila kako je njihova zajednička zadaća završena. Poneki e-mail tu i tamo podsjećali su Josipa na neobično prijateljstvo s osobom čija je stvarnost najprije bila čisto virtualna, "interne-tovska", a zatim je prešla u još neobičnija i apstraktnija područja duha. Ipak, sjećanja na doživljaje s Dany bila su vrlo živa i Josipu dragocjena. Upravo zato je pomislio na nju kad se san o plavom svijetu ponovio druge noći. Kad se ponovio treće i četvrte, Josip je morao zapitati Dany za mišljenje. Nije želio koristiti Internet. Želio je čisti odgovor. Zato je postupio onako kako su Dany i on radili mnogo puta. Sjeo je, zatvorio oči i zamislio Dany ispred sebe. Kad je slika postala dovoljno živa i kad mu se učinilo da mu je namignula, Josip se nasmijao i jednostavno pitao: "Dany, što se događa? Dali je to neka poruka?"

Slika Dany je malo zadrhtala - poput smetnji na TV ekranu - a zatim je začuo njezin šapat: "Slušaj. Čekaj. Postaje zanimljivo." I to je bilo sve. Prije godinu-dvije Josipa bi ovakav odgovor uznemirio. Želio bi silom znati o čemu se radi. Razmišljao bi satima što znači svaka riječ i kako je provesti u praksi. Sada je bio drukčiji. Tijekom vremena se promijenio. Promijenili su ga mnogi doživljaji i iskustvo koje je putem njih stekao. Postao je strpljiviji. "Dobro", pomislio je otvarajući oči i otpuštajući iz svijesti sliku Dany, "čekat ću i slušati. Ionako je zanimljivo." Ipak, nije bio pripremljen na ono što se dogodilo sljedeće noći. Umjesto izvanjskog pogleda na plavi planet koji je u njemu izazivao ushit i divljenje, Josip je sanjao nešto strašno. Ovaj put je bio u vodi i promatrao što se događa oko njega. Iznenada je ugledao kako mu se približava neka sjena. Uplašio se jer gaje sve to podsjetilo na loše filmove o ajkulama i podmorskim čudovištima. Međutim, kad mu se sjena približila, na svoje zadovoljsto je shvatio da je pred njim dupin. Pogled na dupina uvijek je kod Josipa, kao uostalom i kod većine ljudi, izazivao osjećaj unutarnje raznježenosti. Ovaj put nije bilo tako. Straha je nestalo, ali gaje zamijenio osjećaj iznimne neugode. Dupin gaje promatrao ozbiljnih očiju. Nije izgledalo kao da se smiješi. To je bilo čudno jer dupini uvijek izgledaju kao da se smiješe. Možda je nelagoda nastala zbog toga. Dupin je jednostavno stajao ispred njega i promatrao ga. Zatim je polako, polako sagnuo glavu kao da se stidi. Ili, možda je to bilo zbog tuge i bola, jer kad ju je ponovo podigao niz oči su mu se slijevale suze. Josip nije znao mogu li dupini plakati, ali ovaj njegov iz sna je plakao. Na Josipov užas suze su se pretvorile u krv. Probudio se uz lupanje srca i izrazito neugodan osjećaj u području želuca. "Što se događa?" zapitao je sam sebe šapatom. Znao je da to nije običan san. Bio je previše živ i jasan. Osim toga javio se poslije nekoliko uzastopnih snova o plavom planetu. Cijelog sljedećeg dana Josip je bio pod utjecajem tog sna. Bio je neraspoložen i zamišljen. Planirao je nešto raditi, ali je dan proveo premještajući se s mjesta na mjesto, pokušavajući čitati knjigu, najprije jednu, pa drugu. Kad je došao do treće, shvatio je da gubi vrijeme. Spasio gaje tek popodnevni vjetar koji gaje izmamio na jedrenje. Nekoliko sati plesa s vjetrom pomogli su mu da smiri svoje misli i da osjeti neku vrstu unutarnje spremnosti da se suoči s porukom koja mu se nameće. Doista, te noći je poruka došla ponovo. Ponovo je sanjao dupina, onog istog, iako nije mogao reći kako to zna. Ovaj put promatrao je kako ga napada neki drugi dupin. Za tako nešto Josip nikad nije čuo. Bio je siguran da se to u stvarnosti nikada ne događa - dupini ne napadaju druge dupine! Onaj prvi dupin se nije branio. Čak se izlagao napadima onog prvog kao da želi što prije okončati svoju agoniju. Zatim se u slici pojavio i neki čovjek, a nakon njega mnoštvo riba koje su to promatrale. Scena je bila izrazito mučna. A takav je bio i sljedeći Josipov dan. Nije se mogao smiriti. Nije pomoglo ni popodnevno jedrenje. Nije pomagalo ništa. Osjećao je samo pritisak u želucu koji je prerastao u tupi bol. Cijelo vrijeme pred očima su mu titrale slike iz neugodnog sna. Kad se to ponovilo sljedeće noći, Josip je bio užasnut. Međutim, jednostavno nije ništa mogao učiniti. Pokušao je razgovarati s Dany, ali nje nije bilo. Ilije Josip bio toliko uznemiren da jednostavno nije mogao postići onaj unutarnji mir koji je potreban za duhovni kontakt. U svakom slučaju, bio je sam. Ispričao je san nekolicini prijatelja, ali nije pomoglo. Savjet koji je dobio bio je istovjetan onom kojeg je čuo od Dany: "Čekaj, već će se nešto dogoditi što će ti pojasniti o čemu se radi." I tako je Josip čekao. Nakon nekoliko dana snovi su prestali, ali su se opet pojavljivali u razmacima od desetak dana. Iako u različitim oblicima, scena je uvijek bila ista: dupin koji iz nekog razloga krvari. Koliko god se trudio, Josip mjesecima nije mogao pronaći razlog za mučne snove o dupinima i krvi. Tu i tamo bi se ponovo pojavio san o planetu prekrivenom plavetnilom, ali je prevladavao onaj drugi, strasniji. Iako je cijelo vrijeme tražio razloge za snove koji su ga pomalo i mučili, Josip ih nije mogao naći. Nije mogao utvrditi zbog čega se oni javljaju i o kakvoj se poruci radi. Znao je samo da

sve to ima nekog smisla. Također je duboko u sebi osjećao značaj koji snovi imaju. Nije to bila obična poruka. Nekako je osjećao da će mu, kad je konačno dokuči, njen sadržaj promijeniti život. U život Josipa Gore ponovo je ušla zagonetka i mnoštvo novih pitanja. Iako je to bilo logično, Josipu do posljednjeg trenutka nije palo na pamet da će odgovor na pitanja postavljena u snu također doći istim putem - u nekom drugom snu!Njegovo ime je Chvarr. Odnosno taj splet zvukova je najpribližniji ljudski izraz onoga što se čuje u njegovom zvučnom potpisu. "Ime" mu je dala majka. Ponavljala mu gaje tisuću puta još od trenutka kad je izišao iz nje. Što god bi radio ona je "zviždala" njegov "zvuk" tako dugo dok ga nije zapamtio i počeo ga sam proizvoditi. Sada su ga svi poznavali prema njemu. Njime je najavljivao svoj dolazak. Njime je počinjao i završavao sve svoje poruke. Iako je njegov "zvučni potpis" bio mnogo duži od obične riječi, onaj dio kojeg bi prepoznalo ljudsko uho zvučio je poput riječi "ćjar" s produženim "r" na kraju. Chvarr nije baš običan dupin. Često izbiva iz svoje skupine i odlazi sam na daleka putovanja. To je nezgodno jer mora napustiti poznato područje, a to znači i poznata mjesta za lov na ribu. Ipak, sreća mu je naklonjena jer se uvijek nekako snađe. Oduvijek je volio odlaziti sam. Tada bi se prepuštao Vremenu snova. Dok je njegovo tijelo jurilo kroz plavetnilo mora, njegova je svijest posjećivala mjesta unutar plavetnila duha. Mogao je on uživati u Vremenu snova i ostajući sa svojom skupinom. Ali, nekako je više volio samoću. Baš zbog toga i nije bio običan dupin. Dupini vole društvo. Sva njegova braća i sestre voljela su društvo. Igra, zabava, ples i smijeh - to su radili najviše u Vremenu snova ili izvan njega. I on je to volio, ali volio je ponekad biti sam. Njegovi su to razumjeli i nikada ga nisu zadržavali ni propitkivali za razloge. Kad bi se vratio nisu ga pitali gdje je bio. Chvarr je znao da ga vole. I sada je plivao sam. Širokim pokretima tijela pokretao je svoju veliku masu zavidnom brzinom. Mišići ispod kože napinjali su mu se i opuštali u pradavnom ritmu zapisanom u njegovim genima. Bio je u svom elementu. Voda -posvuda oko njega - nepregledno carstvo vode. Rijetko bi sretao nekog na svome putu. Prostranstvo je bilo veliko, a on je namjerno izbjegavao područja gusto naseljena ribama i drugim morskim stvorenjima. Istina, to gaje koštalo ponekog dana gladovanja, ali tu je cijenu rado plaćao za svoj mir. Osim toga, za potpuno istraživanje Vremena snova bilo je dobro da se ne hrani previše. Jer, kad je lovio ribu, nije mogao biti u Vremenu snova. Chvarr nije znao zašto je to tako, ali tako je bilo. Još od davnina, još od vremena kada su dupini naučili o Vremenu snova, ostalo je pravilo kojeg nitko nije uspio zaobići. Barem Chvarr nije znao nijednog dupina koji bi mogao jesti kad je u Vremenu snova. Možda se to i moglo, razmišljao je Chvarr, ali to nitko nije radio. Sjećao se kako mu je u mladosti dolazilo na um da pokuša ostati u Vremenu snova kad jede, ali nekako nikad nije ozbiljno pokušao. Vjerojatno onda nije ni važno. Vrijeme snova bilo je zapanjujuće iskustvo. To nije bilo mjesto, a nije bilo ni vrijeme. Zapravo, radilo se o osjećaju povezanosti sa plavim svijetom oko sebe. Još i šire, bila je to povezanost sa svime što postoji. Osjećaj radosti i sreće koji se javljao kad bi ušao u Vrijeme snova bio je tako velik da dupini nisu mogli bez toga. Koristili su svaku prigodu da otplove u njega. Međutim, nije to bilo samo iskustvo zadovoljstva. S Vremenom snova nikad nisi bio do kraja siguran. Svaki prijelaz iz običnog stanja svijesti u Vrijeme snova mogao je donijeti novo iznenađenje. Većinom je Chvarr osjećao samo intenzivnu radost, ali ponekad... ponekad je vidio i čuo stvari koje nikad ne bi mogao da nije bilo Vremena snova. Primjerice, jedno od prvih putovanja odvelo gaje u pod-morsko kraljevstvo. Plivao je sam kroz prozirni tirkiz i odjednom osjetio želju da iskoči iz vode. Učinio je to jednim skladnim pokretom tijela. Odvojio se od površine u širokom luku na čijem je vrhuncu čak malo zastao u zraku. A zatim je elegantno skliznuo natrag pod vodu. Međutim, kad se vratio, voda više nije bila ista. Na izgled je bila. Njegove mu oči nisu prenijele ništa novo. Ali, kao i svaki dupin, ni Chvarr se nije previše oslanjao na oči. Za njega je vid samo pomoćno sredstvo. Pravi izvor obavijesti o prostoru oko njega bio je zvuk. Čak i prije nego je odaslao prodoran zvuk nalik sonaru s vrha glave, intuicijom je naslutio da se u

blizini nalazi nešto veliko. Kad mu se odjek vratio, nije mogao vjerovati onom stoje vidio. Morao je ponoviti proces. Pa još jednom ponoviti. Konačno se uvjerio u istinitost stvarnosti koje mu je prenosilo njegovo zvučno "osjetilo vida". Polako je krenuo u smjeru podmorskog grada. Jedno od prvih putovanja odvelo ga je u podmorsko kraljevstvo. Tamo je susreo razna bića od kojih su neka nalikovala njima, dupinima. Bilo je i mnogo većih stvorenja, nalik na braću kitove, pa čak i onih nalik na braću ljude koji žive na kopnu. Još nikome od svojih nije ispričao što se tamo dogodilo. Susreo je razna bića od kojih su neka nalikovala njima, dupinima. Bilo je i mnogo većih stvorenja, nalik na braću kitove, pa čak i onih nalik na braću ljude koji žive na kopnu. Najčudnije mu je ipak bilo to stoje među njima bilo i riba. Ali ne riba koje je mogao jesti, već riba s kojima je mogao razgovarati! Nakon toga je imao malo teškoća u povratku uobičajeno dobrog apetita, ali se ubrzo opet priviknuo. Na posljetku, morao je nečim održavati svoje tijelo! Podmorsko kraljevstvo bilo je u potpunosti smješteno u Vremenu snova. Odnosno, kako je Chvarr kasnije saznao, ako bi se moralo odrediti vrijeme u kojem se nalazio tjelesni obrazac tog kraljevstva onda bi to vrijeme bilo tisućama milijuna godina u prošlosti plavog planeta. A ipak, Chvarr je posjetio to mjesto. Eto, takvo je bilo Vrijeme snova. Sve je u njemu bilo moguće. Posjet podmorskom kraljevstvu nije bio sam po sebi poučan. Tamošnja stvorenja nisu bila previše zainteresirana za Chvarra pa je on samo plivao naokolo i promatrao. Međutim, sama činjenica da je bio na tom mjestu predstavljala je veliku preobrazbu za njega. Od tada nadalje često je odlazio sam provodeći stoje moguće više vremena u Vremenu snova nadajući se sličnim doživljajima. Zato nije volio da ga smetaju. Imao je osjećaj da će se tako nešto dogoditi mnogo lakše ako će biti sam. I bio je u pravu. Njegova putovanja kroz prostor plavoga svijeta uz istodobno istraživanje Vremena snova urodila su plodom. Vidio je mnogo toga, a naučio još više. Sada je znao gotovo sve o povijesti svog roda. Također, znao je gotovo sve o povijesti plavoga planeta. Znao je što se događalo u davnoj prošlosti i kako su slična bića odabrala živjeti na različit način. Također je shvatio da su, iako različiti i drukčiji, svi oni povezani Vremenom snova u kojeg imaju pristup u svako doba. Međutim, ono što je bilo najznačajnije nije bilo razumijevanje prošlosti već mogućnosti koje su se otvarale u budućnosti. Najvažnije je bilo razumijevanje njihove sudbine. Pod ono "njihove" Chvarr je podrazumijevao sav inteligentni život. Sav svjesni život, zapravo. I tu se također iznenadio jer je prethodno znao da inteligenciju osim njih, dupina, u sebi nose, naravno, i braća kitovi te kopnena stvorenja, braća ljudi i njima slična bića. Međutim, israživanja Vremena snova podučila su ga da u njegovom vremenu postoji mnoštvo drugih bića koja zaslužuju naziv "inteligentna". Kasnije je naučio da iskra svijesti počiva u svemu te da nijedno stvorenje, ni jedna vrsta, ne zaslužuje prezir ili ponižavanje. Božanska iskra jednako je plamtjela u svima. Vrijeme snova je bilo drugačije od običnog vremena. Chvarr je naučio da u određenom trenutku neka vrsta ne mora pokazivati sav sjaj svijesti, ali da to ništa ne znači u Vremenu snova. Tamo su milijuni godina jednaki treptaju oka. I tako, Chvarr je s vremenom postao mnogo mudriji. Znao je mnogo toga. Jedino što nije znao zastoje skupljao sva ta znanja. Nije o tome previše brinuo jer je odgovor mogao biti jednostavan: zbog čistog užitka ili potrebe za znanjem! Međutim, ponekad bi, kao sada, osjećao da postoji neka dublja svrha u svemu tome. Njegova braća dupini imali su iste sposobnosti. Ali, nisu ih svi jednako koristili. Zapravo, Chvarr nije poznavao nikoga tko bi išao tako daleko kao on u istraživanju Vremena snova. Jednom je sreo jednog starog dupina koji je nešto znao o tome. Ali, on je odabrao šutnju i radije se malo poigrao s Chvarrom nego da s njim razmjenjuje iskustva. Jedino što mu se učinilo daje, sljedeći put kad je prešao u Vrijeme snova, začuo smijeh staroga dupina. No, i to je brzo prošlo, pa je Chvarr na to zaboravio.

Plivajući kroz vodu Charr nije zapravo o tome razmišljao. Teško bi bilo ustvrditi daje uopće razmišljao prema ljudskim mjerilima. Dupini imaju svoj način spoznaje stvarnosti i povezivanja činjenica u vremenski i logični slijed. Posebice je to slučaj kad se nalaze u Vremenu snova. Tada ionako misli ne teku na uobičajeni način već skaču s mjesta na mjesto povezujući razne teme na intuitivan način. Ipak, ukupna slika Chvarrove svijesti u tom je trenutku izgledala otprilike ovakva: razmišljao je o svojoj sudbini; razmišljao je o spoznajama koje je stekao; međutim, još je više razmišljao o činjenici da se u posljednje vrijeme s njim događa nešto neobično. Promijenio se. A još je značajnije bilo to što se promijenilo i Vrijeme snova. Došavši do te spoznaje, odnosno do misli ili slike o njoj, Chvarrovo tijelo je zadrhtalo. Doista! Kakva sila je potrebna da se promijeni Vrijeme snova! Mora da se događa nešto značajno. Iako Chvarr nije bio toliko napredan da bi razumio što se doista zbiva u Vremenu snova i kako ono nastaje, znao je zaključiti kako su u njegovu strukturu uključene svijesti svih inteligentnih bića. Vrijeme snova se mijenjalo stalno jer se svijest svih bića stalno mijenjala. Međutim, taje promjena bila tekuća i nestalna. Krenula bi u jednom smjeru, a zatim se vratila na staro. Neko vrijeme bi bilo ovako, a zatim bi se situacija promijenila. Tijekom vremena sve su se te promjene nekako ujednačile i moglo se reći da Vrijeme snova nikad nije isto, ali da je ipak pouzdano. Za trajnu i stalnu promjenu u Vremenu snova moralo se dogoditi nešto vrlo veliko. Upravo to se sada događalo jer je promjena bila očigledna. Chvarr je ponovo zadrhtao pri pomisli na to. Morao je iskočiti malo van. Morao je udahnuti zraka. Brz pokret stražnjeg dijela tijela i već je bio vani. Preokrenuo se u zraku i pljusnuo na leđa. Ispustio je zvuk zadovoljstva koji je otprilike značio: "Chvarr je sretan!" I doista, bez obzira na očigledan problem koji ga je očekivao, Chavrr je ipak bio dupin. I to napredan dupin. A dupini su, to je isto tako naučio u Vremenu snova, nosioci radosti. Ili barem nosioci poruke o radosti. Vrativši se u vodu, shvatio je da je tijekom izlaska zamijetio nešto. Čudno je kako to prije nije osjetio pod vodom. Odaslao je zvuk tragač koji se brzo vratio. U blizini se kretala velika masa. Metalna. Ljudski brod. "Ah, da", uzdahnuo je Chvarr u sebi, "to je to. Vrijeme snova se mijenja." Bilo je mnogo načina na koje se Vrijeme snova moglo promijeniti. Primjerice, moglo se promijeniti u smislu da nije bilo nikakvih vizija ili putovanja. Nekoliko dana bi Vrijeme snova za sve dupine značilo samo vrijeme radosti i nezaustavljive igre. Skakali bi neumorno iz vode, jurili se i igrali lovice; ako bi pronašli neki brod naizmjence bi ga pratili, prestizali te "surfali" na njegovom valu. Sva bića koja bi ih tada susrela rekla bi da su "dupini danas dobro raspoloženi". Tako je i bilo. Međutim, malo tko bi znao da je to zbog promjene u Vremenu snova. Drugom prilikom Vrijeme snova bi svim dupinima oda-slalo istu poruku ili sliku. To bi primjerice mogla biti želja da se krene na točno određeno mjesto. Naravno, svi su oni slušali takve naputke. Bila su to nagonska kretanja koja promatrači sa strane nikako nisu mogli razumjeti. Kad bi stigli na mjesto naznačeno u Vremenu snova, otkrili bi da ono nosi razna značenja za njih. Ponekad bi to bilo mjesto prepuno ribe pa bi se hranili tamo do nesvijesti. Međutim, ponekad bi naišli na ljudske ribare, a u naputku Vremena snova bilo je jasno da im moraju smetati. To bi i činili, po cijenu vlastitih života. Ponekad bi na tim mjestima otkrili neko drugo jato dupina pa bi nastala velika zabava. Bilo bi uživanja u jurnjavi, igri, zavođenju pa i seksu. Chvarru su rekli daje on rođen iz jednog takvog "vodenog" susreta njegove majke i nepoznatog dupina. Majka gaje zato ponekad i zvala "dijete Vremena snova". U tome je bilo majčinske ljubavi, malo šale, ali i strahopoštovanja. Svi dupini su znali da se u Vremenu snova nikad ništa ne događa slučajno. Ako je netko rođen iz vodenog susreta, onda u njegovom životu postoji posebna svrha. Dakle, Chvarr je bio dupin sa životnom zadaćom. Iako je još nije do kraja osvijestio, sada je naslućivao daje i za to došlo vrijeme. Ljudski brod! Da, u Vremenu snova se mnogo toga promijenilo u posljednje vrijeme. Zapravo, promijenilo se u Chyarrovom Vremenu snova. Pokušao je ispitati svoju braću dupine o tome, ali sve što je dobio bilo je svjesno ili nesvjesno izbjegavanje odgovora. "Mada,

nešto se događa, ali proći će to", bio je najčešći odgovor. Ipak iz njihovih pokreta i načina na koji su to govorili Chyarr je znao da i oni nešto osjećaju. Na kraju je zaključio da je promjena opća, ali da je sasvim moguće da je jedino on doživljava tako konkretno. Nazočnost ljudskoga broda ga je podsjetila na bit te promjene. Najprije je kao na ubrzanom filmu proživio povijest vlastite vrste. To je bio početak promjene. "Odgledao" je kako su njegovi preci prije pedesetak milijuna godina odlučili vratiti se natrag u oceane iz kojih su izišli. U to vrijeme na plavom planetu bilo je nekoliko inteligentnih vrsta. Svi su išli istim putem zajedništva i suradnje. Svima je bilo poznato Vrijeme snova. Ono je vodilo Chvarrove pretke da se vrate u vodu, a neku njihovu braću da ostanu. Oni koji su ostali postali su današnja braća ljudi. U moru se pak inteligencija razgranala u nekoliko vrsta, uključivo njih, dupine i braću kitove. Sve je to Chvarr vidio i prije. Međutim, ovaj put gaje vizija vodila ne putem njegovih predaka, već putem predaka njegove ljudske braće. To je bilo neobično. Nikad do sada u Vremenu snova Chvarr nije vidio ništa s kopna. To je bilo za njega potpuno nepoznato područje. Zato je s velikim iznenađenjem pratio taj put po Vremenu snova. No ta jedna vizija nije bila i posljednja. Počeo je viđati slike iz svijeta koji okružuje njegovo vodeno plavetnilo. Gledao ih je i u čudu pokušavao zatvoriti oči. Nije mogao vjerovati onome što vidi. Ako je to istina, a nema razloga da sumnja u Vrijeme snova, onda se doista događa nešto strašno! Njihova braća ljudi sasvim su napustila zajedničku stazu i odrekla se zajedničke sudbine! Što je najgore, Chvarr je imao snažan utisak da su zaboravila na Vrijeme snova! Isprva u to nije mogao povjerovati, ali sa svakim putovanjem bio je sve sigurniji. Promatrao je kako ljudi žive i nije razumio to što vidi. Bio je zbunjen jer tako nešto nije očekivao. Jasno je vidio da su ljudi u opasnosti. Ali, također je jasno vidio daje zajedno s njima u opasnosti i plavi svijet u kojemu živi i on. Međutim, promjena u Vremenu snova se nastavila. Nakon nekog vremena upoznavanja sa stvarnošću ljudskoga svijeta, Chvarr je počeo "vidjeti" slike iz života nekog čovjeka. Isprva je mislio da su to slike iz svakodnevice raznih ljudi, ali je kasnije shvatio da se radi o samo jednom čovjeku. Vrijeme snova mu je uporno i stalno ukazivalo na njega! Bilo je to poput naputka za odlazak na neko mjesto. Chvarr bi rado poslušao taj naputak, kao što je uvijek činio. Samo, kako da to sada učini? On ne može otići na kopno i posjetiti svog brata kojeg mu pokazuje Vrijeme snova. A taj čovjek, tko god da jest, očigledno nije svjestan tog poziva. Kad bi bio svjestan, možda bi on mogao doći do Chvarra? Ljudi imaju brodove, to bi njemu bilo lakše. Ali, ubrzo je odustao od takvih misli. Znao je da Vrijeme snova traži od njega da nešto učini. Ako to isto traži i od brata čovjeka, na njemu je da ga posluša ili ne. On, Chvarr, mora učiniti što može. Ali, što može učiniti? Kako odgovoriti na poziv? I tako je Chvarr plivao, neko vrijeme slijedeći brod ljudi. Primijetili su ga s palube. Vidio je kako odrasli pozivaju djecu ne bi li ga došla vidjeti. Osjetio je radost u dječjim srcima i približio se brodu. "Neka im bude", mislio je. "To barem mogu učiniti za njih." Zatim je stao iskakati iz vode i pozdravljati ih razigranim okretima. Valovi veselja postali su gusti. Ljudi su se osmiješili. A smiješio se i Chvarr. Duboko u sebi nadao se da, gdje god daje taj čovjek čije djeliće života mu pokazuje Vrijeme snova, i on osjeća ovu istu radost. Nadao se, jer je znao da je i taj njegov brat čovjek odabran, baš kao i on sam. A odabrani često nemaju slobodu izbora. Prolazili su brzi tjedni i mjeseci. Bilo je mnogo nedovršenog posla, ali i onog kojeg je tek trebalo započeti. Josip Gora je pratio vjetar svog vlastitog života. Budući da je u priličnoj mjeri uspio slijediti svoju sudbinu, a to znači prepoznati i ostvarivati svoju životnu zadaću, za to je primao odgovarajuću nagradu. Život je postao gladak i mekan. Valjao se poput pitomih valova, a Josip je jedrio preko njih stalno gledajući u daljinu, u sljedeći val. Međutim, pitomost je mogla zavarati. Bilo je neke divljine i potisnute, gotovo strašne moći u stvarima i pojavama koje su ga okruživale. Sve se oko njega ubrzalo. Odjednom se suočio s nekoliko projekata koje je morao obaviti. Bile su to knjige prepune obavijesti i znanja koje je još uvijek nosio u sebi. Znao je da ih jednostvano mora materijalizirati. Zato se bacio na posao sa

zastrašujućom voljom i energijom. Ionako djelotvoran, sada je nadmašio sve granice onog što se smatra uobičajenim ili normalnim. Ponekad bi uhvatio sam sebe kako promatra svoje prste koji lete preko tipkovnice, a da doslovce nije znao što to oni rade. Tek bi nakon pola sata ili više, kad su prsti zastali sami od sebe, pročitao ono što je napisao. Bilo je dobro. Baš onako kako je želio da bude. No, cijelo to vrijeme nisu ga napuštali neobični snovi o dupinu koji krvari. Javljali su se u nepravilnim razmacima koji nikada nisu bili duži od desetak dana. Sada je već bio siguran da se radi o poruci, ali još uvijek nije točno znao kakvoj. Možda je taj dupin u opasnosti? Možda bi ga on, Josip, morao nekako spasiti? Ali, kako? Sve je bilo prilično nejasno. A onda je jedne noći usnio drukčiji san. Ponovo se našao u vodi. Ovaj put je bila tamna i mračna, gotovo prijeteća. Isprva je osjetio nelagodu te je očekivao još jednu krvavu i mučnu scenu kojoj će svjedočiti. Međutim, to se nije dogodilo. Zapravo je shvatio da se kreće i promatra što se događa oko njega. Nije mnogo toga vidio - sve je bilo u tamnim plavim nijansama, ali je zato čuo neobično mnogo zvukova. Bili su to visoki zvukovi, poput tankih glasova sopran flaute ili pikola. Dolazili su odasvuda oko njega i zapljuskivali ga poput valova. Gotovo je mogao vidjeti njihov oblik. Bilo je to kao da sluša glazbu koja se pred njegovim očima utjelovljuje i pretvara u živi film. Ubrzo je shvatio da isti zvukovi-oblici izlaze iz njega te da je zapravo on sam njihov izvor. Ono što je vidio-čuo bili su samo odjeci njegovoga glasa. Prema kretanju tih odjeka shvatio je da se kreće vrlo brzo. Iako se scena oko njega nije mijenjala, upravo su mu ti zvukovi govorili o prolasku kroz vrijeme i prostor. Bilo je lijepo. Osjetio je uzbuđenje. Bilo je to slično brzinskom jedrenju na dasci, samo što se ovaj put kretao kroz vodu. To je jako slično snu, pomislio je. Voda je slična snovima. A onda se nasmijao sam sebi jer je shvatio da se on stvarno i nalazi u snu! Odjednom je s lijeve strane zapazio tamni oblik zvuka. I on se kretao, ali u ponešto drukčijem smjeru od njegovog. Oblik je bio u vodi, ali se nastavljao i izvan nje. Intuitivno je shvatio da se radi o brodu. Krenuo je prema njemu, a kad mu se približio, izronio je na površinu. Vani je bilo mnogo svjetlije nego u vodi. Isprva od blještavila nije vidio ništa, a onda je kao kroz maglu raspoznao brod i ljude na njemu. Nije ih jasno vidio, a činilo mu se da ne raspoznaje boje kako treba. Sve je još uvijek bilo u plavoj nijansi. No, to mu nije smetalo jer je osjetio nešto drugo što je bilo snažnije i značajnije od slike pred njim. Osjetio je toplinu kako dolazi od ljudi na palubi. Mahali su mu i smiješili se. To gaje razveselilo i on je počeo mahati njima. No nekako mu nije uspijevalo. Nije mogao pronaći svoje ruke. Zato je počeo pokretati tijelo. Iznenadio se kad je shvatio da gaje nekoliko snažnih pokreta gotovo u potpunosti izbacilo iz vode. Malo je zaronio, a onda vrlo snažno krenuo prema površini. Izletio je van iz vode poput metka! Osjetio je snažnu radost, a uzbuđenje ga je protreslo poput udara struje. No, za jedan kratak trenutak, dok je lebdio u zraku pozdravljajući te ljubazne i srdačne ljude na brodu, uhvatio je krajičkom oka sliku svoga tijela. To gaje najprije potpuno zbunilo, ali se zatim, još i prije nego je pljusnuo natrag u vodu, počeo neobuzdano smijati. Bio je dupin! On nije imao ljudsko tijelo, već tijelo dupina! Zato je tako "vidio" pod vodom! Zato se tako brzo kretao i mogao skakati iz vode. Zato nije mogao pronaći svoje ruke. Ali, naslućivao je, upravo je zato i osjećao onako snažnu radost za koju se ne sjeća da ju je ikada osjetio u ljudskome tijelu. Još je jednom iskočio iz vode osjećajući kako od ljudi s broda dolaze gusti i snažni titraji veselja. To ga je toliko razdragalo da se ponovo počeo smijati. Smijao se jako i dugo, sve dok nije otvorio oči sjedeći u svom krevetu i jedva zadržavajući suze radosnice. Smijao se još neko vrijeme, a onda je ponovo zaspao, bez snova ovaj put, ali sa smiješkom na licu s kojim se ujutro i probudio. Na sreću, taj san bio je samo prvi u nizu. Mučni i strašni snovi o krvi sada su prestali i ustupili mjesto nevjerojatnom iskustvu dupinovog života. Razmišljajući o tome, Josip je shvatio da su oni prvi snovi bili poput upozorenja, a ne proročanstva. Njegov dupin - nije mogao odoljeti da ga ne počne zvati svojim - nije morao loše završiti. Ali, očigledno mu je slao neko upozorenje ili poruku koju još uvijek nije razumio.

Još je nešto bilo zanimljivo u tom prvom snu. Kad je sljedećeg dana razmišljao o njemu - a razmišljao je cijeli dan! - nije se mogao oteti utisku kako se ne radi samo o snu. Drugim riječima, Josipu se činilo da nije sanjao daje dupin, već da je nekim čudom proživio nešto što je proživio i taj dupin! To je bila neobična misao i za nju nije bilo nikakvog razloga ni dokaza. Snovi su mogli biti simbolični i svojom simbolikom su također mogli prenositi poruku. Ta bi poruka bila jednakovrijedna kao i poruka stvarnog dupina. Ali, Josip je nekako bio uvjeren da taj doživljaj nije bio običan san, već nešto drugo. To svoje mišljenje potvrdio je tijekom kasnijih "snova". Vrlo često mu se činilo da ne upravlja kretanjem "svojeg" dupinskog tijela, već da ga ono samo vodi na mjesta koja mu želi pokazati. Istina je da su najčešće snovi bili ispunjeni plivanjem kroz vodu, iskakanjem iz nje (što je Josip najviše volio) i kojekakvim vragolijama na pjeni morskih valova. Nerijetko bi susreo ljude i kao po pravilu ti su susreti bili ispunjeni istim blaženstvom i radošću kao i prvi put. Odjednom bi se stvorilo okružje veselja i razdraganosti. Josipovo srce je bilo puno i uvijek na rubu suza. Znao je da jednako tako osjećaju i ljudi koji su ga promatrali. Ponekad bi se dugo zadržao u njihovoj blizini. Igrao bi se pred njima, jurio i prestizao ih, kimao im glavom i smiješio im se, a srce bi mu divlje kucalo od veselja kad bi isti taj smijeh vidio na njihovim licima. Bili su to divni trenuci. Trenuci zajedništva i ljubavi na koje je Josip bio ponosan. Tek jednom ili dva puta "njegov" je dupin okrenuo leda nekom brodu. Josip nije znao zašto, ali je jasno osjetio nijanse mržnje koje su se odbijale od zvukovnog obrisa broda. Međutim, te je slučajeve Josip brzo zaboravio jer je bilo mnogo toga drugog što je vrijedilo zapamtiti. Razmišljajući o svojim doživljajima Josip je shvatio da sada ima još više pitanja nego prije. Ako "sanja" da je u tijelu pravog dupina, gdje se taj dupin nalazi? Da li bi bilo moguće da se on i Josip doista sretnu, ne u snovima već u materijalnom obliku? I na posljetku, što sve to znači? Radi li se samo o još jednom zanimljivom iskustvu, protiv čega Josip ne bi imao ništa protiv ili u svemu tome postoji neka viša svrha? Naravno, unutarnji osjećaj mu je govorio da postoji svrha i razlog. Samo, izgleda da još nije došlo vrijeme da ih otkrije. Tijekom mjeseci dok su trajali snovi Josip je često odlazio k moru. Oduvijek gaje volio, a sada gaje privlačilo još više, jer je znao da negdje u njemu postoji dupin s kojim, barem privremeno i u snovima, dijeli mala životna iskustva. Sjedio bi na obali, najčešće noću kad se većina ljudi povukla na spavanje, i u odbljescima Mjeseca na površini mora tražio odgovore. To je bilo vrijeme kad bi se pokušao približiti svojoj "duhovnoj prijateljici" Dany. Koristio bi isti postupak zamišljanja, sve dok mu pred očima ne bi iskrsla jasna slika njegove savjetnice. Nekoliko puta joj je tako pristupio, ali ona je bila nijema i tiha. Josipa to nije smetalo jer je znao da nije potrebno uvijek očekivati odgovore. Ponekad je jako dobro da ih otkrijemo sami. Zato savjetnici, i duhovni i tjelesni, za naše dobro često šute. Jednom mu je Dany, kad se posebno snažno pitao što sve to znači te bio u opasnosti da ga zbog svega toga uhvati negativno raspoloženje, ipak pružila slamku spasa. Nakon što joj je pristupio ne očekujući odgovor već je više obavještavajući o razvoju situacije, ona mu se iznenada obratila sljedećim riječima: "Hej, Josipe! Sjeti se kada si prvi put osvijestio susret s dupinima i što se zbivalo nakon toga. To se još uvijek zbiva koliko vidim!" U tom trenutku je iz mora iskočilo nekoliko manjih ribica. "Pa da, naravno!" uskliknuo je Josip pljusnuvši se glasno po čelu. "Kako se nisam toga prije sjetio!" Doista, iako je dupine kao i svaki čovjek viđao i prije, po prvi put su mu privukli pozornost na poseban način kad je bio s Dany! Bilo je to u jednom od dva njihova susreta u tjelesnom obliku. Proveli su nekoliko dana na Pagu u posjeti roditeljima "anđela" Eduarda koji ih je zapravo po prvi put povezao. Jednom prilikom, Josip je ostao sam na obali. Odjednom, nekih stotinjak metara od obale zapazio je neko mreškanje na moru. Nije bilo ni vjetra ni valova pa je površina mora izgledala poput ulja. Zatim je ugledao nekoliko leđnih peraja. Isprva se uplašio jer su mu na um pali morski psi koje ne bi želio vidjeti tako blizu obale. Međutim, kad je jedan dupin iskočio iz vode, srce mu je poskočilo od veselja. Želio je dozvati Dany i

prijatelje, ali ih nije bilo u blizini, a on se bojao da će dupini otići ako ode po njih. Zato je samo sjedio i promatrao ih. Plesali su za njega gotovo trideset minuta. Josip ih je začarano promatrao. Bili su nevjerojatno lijepi. Iz njih je zračila blagost i dobrota. Nisu bili dovoljno blizu tako da Josip nije uspio razaznati detalje. Ipak, njihovi pokreti, igra i ponašanje zračili su ohrabrenjem i podrškom. Josip je poželio da ima dasku za jedrenje pa da ode do njih, ali vjetra ionako nije bilo. Tko zna, možda bi otišli da je to pokušao? U svakom slučaju, proveo je nezaboravnih pola sata u neočekivanoj predstavi dupina. Kad je to ispričao ostalima, isprva mu gotovo nisu povjerovali. Vidjeti dupine tako blizu obale nije baš čest slučaj. Osim toga, nitko ih nije vidio osim njega. Dany mu je samo rekla da ima mnogo sreće i daje to sasvim sigurno neki znak. Međutim, ni ona ni Josip nisu mogli dokučiti kakav bi to znak mogao biti. Složili su se jedino da je znak dobar! Međutim, nakon toga se počelo događati nešto drugo stoje Josipa pratilo cijelo vrijeme od tog trenutka nadalje. Kad god bi se približio nekoj vodi, bilo da je to rijeka, jezero ili more, ribe su počele iskakati iz nje! Pretvorilo se to u neku vrstu pozdrava: Josip dolazi do vode, a iz nje nešto iskoči i kaže mu:"Zdravo"! Čak mu ni Dany nije vjerovala kad joj je to ispričao. Povjerovala mu je tek kad su nakon nekoliko dana otišli na izlet čamcem. "Sada ćemo vidjeti te tvoje ribe!" izazivala gaje Dany u šali. "Dobro", odgovorio je Josip, "samo čekaj. Bez brige, one će uskoro doći." I doista, nakon nekoliko minuta čamac je bio okružen malim valićima nastalih zbog iskakanja na stotine sitnih ribica iz mora! Dany je samo zapanjeno i u nevjerici gledala dok se Josip pomalo ponosno smiješio. "Vidiš?" rekao joj je. "Zar nisu divne? Došle su me pozdraviti." Nakon tog događaja Josip se naviknuo na "vodene pozdrave". Nisu iskakale samo ribe. Kad riba nije bilo, primjerice u nekoj bari, iskočile bi žabe ili nešto slično! Kako god bilo, čim bi se Josip približio vodi nešto se počelo događati. Već je to samo po sebi bila neobična najava vodene pustolovine. Sjedeći tako na obali, Josip je shvatio da je sve to bilo povezano. Bio je upozoren mnogo puta, a tek sada uvida tanahne detalje pripreme procesa u kojem se sada našao. Naravno, to nije bio odgovor na njegova pitanja, ali je utvrdilo sigurnost u značaj sadašnjih događaja. Ako se nešto godinama pripremalo, onda mora biti značajno! Zbog toga je u Josipu poraslo strpljenje, ali i znanje da će sve sjesti na svoje mjesto kad za to dođe vrijeme. Kao i uvijek Danv mu je pomogla podsjetivši ga na ispravan stav i gledište koje mora prihvatiti. Dobra stara Dany! Ipak, to nije bilo sve. Nakon nekoliko tjedana tijekom kojih su se snovi u dupinovom tijelu nastavljali, Dany se javila s još jednim upozorenjem. Dok je Josip razmišljao o tome da li su njegovi snovi samo simbolični ili stvarni, ona je samo kratko rekla: "Proces je obostran." Proces je obostran? Što to znači da je "proces obostran"? Nekoliko dana Josip uopće nije mogao dokučiti smisao tih riječi. A onda se dogodilo nešto zbog čega mu je postalo sasvim jasno što se zapravo zbiva. Čitao je izvješće s događaja na paralimpijadi u Seattlu prije nekoliko godina. Izvješće je nosilo naslov "I oni te ljude nazivaju 'zaostalima'!?" Privuklo mu je pažnju zbog toga što ga uvijek privlači bilo što povezano s "anđelima". Međutim, ovaj put privlačnost je bila vrlo snažna. Tek je kasnije shvatio zašto je to bilo tako. Josip Gora je bio protivnik natjecanja iako je ponekad uživao u njima. Pomalo kontradiktoran stav, reklo bi se. Ali, zapravo i nije ako na natjecanje gledate kao na igru. Međutim, suvremeni šport se pretvorio u nešto sasvim drugo i odavno je prestao biti samo igra. Cubertenova izreka daje "važno sudjelovati" odavno je izgubila smisao i bila temeljito ismijavana. Baš kao i redovite Olimpijske igre, periodično se održavaju i takozvane posebne Olimpijske igre na kojima sudjeluju hendikepirane osobe iz svih krajeva svijeta. Simpatično, humano, ali većini ljudi nezanimljivo. I sam Josip je imao suprotne osjećaje u svezi s tim. Sjedne strane je odobravao takve skupove zbog toga jer su pružali svima koji sudjeluju osjećaj vrijednosti. Ali,

s druge strane, bilo je jasno da se radi o nezgrapnom oponašanju ljudi čije tjelesne i umne sposobnosti nisu ugrožene. Ipak, izvješće s tog konkretnog događaja Josipu je dokazalo daje svrha takvih okupljanja nešto sasvim drugo, a ne pobjeda na natjecanju. Bilo ih je devetero, što tjelesno što mentalno hendikepiranih. Natjecali su se u trci na 50 metara s preponama. Na zvuk pištolja svi su krenuli, ne baš odjednom, ali odlučni da dovrše trku i da pobijede. Svi su dobro krenuli osim jednog malog dječaka koji se spotaknuo na prvoj prepreci, pao na asfalt, preokrenuo se nekoliko puta i počeo plakati. Ostalih osmero začulo je njegov plač. Usporili su i osvrnuli se prema njemu. Zatim su se okrenuli i vratili se... svi do jednog! Jedna djevojka s Dawnovim sindromom sagnula se prema njemu, poljubila ga i rekla: "Sada će ti biti bolje." Zatim su se svo devetero uhvatili za ruke i zajedno prešli preko ciljne crte. Cijeli stadion je najprije u tišini ustao na noge, a zatim su pljesak i odabravanje potrajali više od desetak minuta. Ljudi koji su bili tamo još uvijek svima pričaju o tom događaju zato jer duboko u sebi znaju da ono bitno u životu nije pobjeda, već pomoć drugima u pobjedi, čak iako to znači da mi sami usporimo i promijenimo smjer svojega kretanja. Josip nije mogao pročitati izvješće do kraja u jednom komadu. Prekinule su ga suze koje su mu zamaglile vid i spriječile ga u čitanju. Iako je znao kako veliko srce imaju anđeli, uvijek ga ponovo dirne i iznenadi kad ih vidi na djelu. Kakva je to poduka bila! I to poduka cijelome svijetu. Samo kad bi taj svijet želio malo više slušati. U tom trenutku, nakon ganuća i suza, Josip je osjetio veliku sreću. Bio je sretan što još postoje ljudi koji razumiju prave vrijednosti i koji neće dozvoliti da se one izgube. Ispunila gaje nada. Poželio je da nekako može izraziti to što osjeća. Osjetio je iznenadni poriv i ustao. Zatvorio je oči i počeo se lagano kretati u ritmu samo njemu čujne glazbe. Hodao je po sobi krećući se u valovitim pokretima. Najaktivnije su mu bile ruke koje je ispreplitao ispred i oko sebe. Uživao je u svakom trenutku blaženstva svog neobičnog plesa. Tek je nekim napola usnulim dijelom svojega uma čuo kako se u "njegovu" glazbu miješaju neki neobični zvukovi. Isprva nije primijetio da su ti zvukovi jako slični onima koje čuje u snovima, kad postaje dupin. Čak i daje primijetio, ne bi se na to obazirao. Ples je bio sve što gaje zanimalo. Ipak, nakon nekoliko minuta čarobnih pokreta, naglo je zastao. To je učinio zato jer je preko pozadine glazbe i neobičnih zvižduka jasno začuo jednu rečenicu. Ona je glasila: "Chvarr je sretan, Chvarr je sretan." Otvorenih očiju, zamrznut u nemogućem položaju gotovo se suprotstavljajući sili teži, s rukama iznad glave, Josip se glasno zapitao: "Chvarr? Koji Chvarr? Tko je Chvarr?" Prije nego je uspio dobiti odgovor, pao je koliko je dug i širok na pod. Uspravio se u sjedeći položaj trljajući koljeno. "Chvarr? Zanimljivo, jako zanimljivo", mrmljao je sam sebi u bradu ustajući. Kad je ponovo sjeo shvatio je da se dogodilo nešto značajno. Konačno se sjetio zvukova koje je čuo dok je plesao i prepoznao ih kao dupinove zvižduke. Na um mu je pala neobična, gotovo zastrašujuća misao: "Što ako je on sada bio sa mnom?" Najprije se stresao, želeći otjerati takvu zamisao, ali ona je imala svoj život i nezaustavljivo se rasplela u čarobno tkanje istine. Baš kao što Josip sanja dijelove života "svojeg" dupina, taj je dupin sanjao dijelove života "svojeg" Josipa! I što je najčudnije, Josip je znao da je upravo sada, dok je čitao to osjećajno snažno i duhovno duboko izvješće s paralimpijade, njegov dupin bio s njim i sve to proživio na isti način! Jednako kao i Josip i on se rasplakao, jednako kao i Josip i on je nakon toga otplesao svoj ples i jednako kao i Josip bio je beskrajno sretan zbog toga što je saznao. I, ah da, naravno, Josip sada zna i njegovo ime: Chvarr. Njegov dupin zvao se Chvarr. Chvarr je jasno osjetio kad gaje Posip posjetio prvi put. Jednako je tako osjećao svaki sljedeći put. Znao je kad njegov brat čovjek promatra svijet kroz njegove oči. Međutim, jednako je tako bio svjestan da njegovi posjeti nisu u Vremenu snova. Čovjek je jednostavno sanjao običnim snovima i u njima je doputovao do Chvarr a.

Spoznaja da su ljudi zaboravili na postojanje Vremena snova i da uopće više ne koriste svoje sposbnosti za Chya-rra je bila iznenađujuća, čak šokantna. On o ljudima nije znao mnogo. Rijetko ih je sretao u običnom svijetu, a u Vremenu snova nikada. Nikada, sve do ovoga trenutka. Ipak, duboko u njemu bila je usađena spoznaja o sličnosti dupina i ljudi. Znao je da imaju zajedničko podrijetlo. Također je znao da imaju zajedničku sudbinu. Odabrali su je još u praskozorje inteligencije, mnogo prije nego to današnji ljudi uopće mogu zamisliti. Doista, razina zaborava kojoj su se prepustila braća ljudi bila je žaljenja vrijedna. Problem s posjetima u običnim snovima bio je taj što brat čovjek nije bio svjestan onoga što se događa. Chvarr je jasno mogao osjetiti njegovu zbunjenost i sumnju. Mogao je doživjeti previranja koja su nastajala u njemu. Na jednoj strani je bilo oduševljenje zbog novih iskustava. Ono je bilo praćeno nesigurnošću u njihov smisao i razloge zbog kojih se javljaju. Također, tu je bila i zabrinutost za Chvarra. Taje zabrinutost ukazivala na suosjećajnu narav brata čovjeka i upravo u njoj je Chvarr dobio potvrdu svojih misli o sličnosti ljudi i dupina. Osjetio je on još nešto: čovjekovu spoznaju o opasnosti u kojoj se nalazi Chvarr. Ona mu nije bila nova. I sam je znao da će uskoro doći vrijeme za njegov odlazak. Možda su se upravo zato i počele događati neobičnosti u Vremenu snova? Možda je njihov susret nadahnut i ubrzan upravo zbog toga? Chvarr to nije mogao znati jer su razlozi zbog čega se nešto događa u Vremenu snova nedokučivi, ali je intuitivno osjećao da je tako. Upravo zbog toga su mu potpuno razumljive bile zbunjenost i nesigurnost oko smisla njihovih doživljaja. I sam nije znao zašto se to zbiva, a zapravo nije ni znao što se od njega očekuje. Da se radilo o nekom dupinu ili bratu kitu, on bi preplivao sva mora i sve oceane da dođe do njega ili do mjesta na koje mu je ukazivalo Vrijeme snova. Ali, kako da dođe do čovjeka? Ono što nije razumio i u čemu je brat čovjek bio različit od njega bilo je sljedeće: na razini osjećaja čovjek nije imao povjerenja u ono što se događa! Zahtijevao je dokaze na razini intelekta. Sve dok ih nije dobio, nije bilo ni unutarnje sigurnosti. Tu je Chvarr bio u prednosti. Njegovo povjerenje i sigurnost u Vrijeme snova bilo je nepokolebljivo. Što god bi se tamo dogodilo, Chvarr bi slijedio. Naravno, trudio bi se razumjeti razloge za neke naputke ili doživljaje. Ponekad bi u tome uspio, a ponekad ne. Međutim, njegovo razumijevanje nije bilo povezano, a posebice nije prethodilo unutarnjem osjećaju povjerenja. Čovjek je, s druge strane, bio drukčiji. On je i te kako povezivao i uvjetovao osjećaje i intuiciju sa svojim razumijevanjem. Chvarr je bio siguran da se razlog za to krije u gubitku svijesti o postojanju i značenju Vremena snova. Kasnije je otkrio daje "njegov" čovjek zapravo drukčiji od većine pripadnika svoje vrste. Njegovo povjerenje u intuiciju i unutarnje osjećaje bilo je mnogo veće nego u prosječnog čovjeka! Spoznavši to Chvarr se ponovo šokirao stanjem u kojem se nalaze braća ljudi. Svaki čovjekov posjet Chvarr je iskoristio da mu pokaže nešto od svojega svijeta. Kad je stigao prvi put, Chvarr gaje izložio međudjelovanju njihovih vrsta. Čovjek je doživio njihov susret, ali sada s druge strane, sa strane dupina. Svidjelo mu se. Uz svoju radost koja se uvijek javljala pri susretima dvije inteligencije, Chvarr je sada mogao unutar sebe osjetiti i njegovu. Bilo je to novo i neobično iskustvo čak i za Chvarra. Skokovi su mu bili posebno visoki, a njegova igra posebno razdragana. Kasnije su mnogo puta tako zajedno pratili brodove i "zabavljali" njihove putnike, baš kao što to svi dupini ponekad rade. Doduše, putnici ljudi smatraju da ih dupini zabavljaju. Za dupine stvarnost je malo drugačija. Pojam "zabave" za njih ima mnogo dublji smisao od ispunjavanja vremena nečim novim ili egzotičnim. Chvarr je sa zadovoljstvom shvatio da čovjeka također potpuno ispunjava čisti užitak plivanja kroz plavetnilo vode. Mnoge njegove posjete proveli su jednostavno plivajući, roneći ili surfajući na valovima. Ovo posljednje je brata čovjeka posebno uzbuđivalo. Chvarr je gotovo mogao čuti kako bi kliknuo od sreće dok je Chvarr ovo tijelo - sada i njegovo tijelo - klizilo na snažnoj struji, uzdi-glo se visoko iznad površine i nestalo u svemiru bijele pjene, samo da

bi se u brzom okretu pojavilo ponovo s druge strane i već hvatalo sljedeći val. Chvarr je iz svojih posjeta vrlo brzo saznao zašto je to tako. Uživanje na vodi nije bilo nepoznato njegovom bratu čovjeku s kojim gaje povezalo Vrijeme snova. Imao je teškoća s hvatanjem njegovog imena. Tek je poslije nekoliko svojih posjeta razumio da je čovjekovo ime Josip Gora. Također je shvatio da Josip njega zove Chvarr. Isprva mu je to bilo neobično jer je njegovo ime sasvim drugačije. Ali, naviknuo se i na posljetku ga prihvatio jer, kad je malo razmislio to i jeste bio jedan od najsličnijih zvukova ljudskoga glasa koji bi mogao odgovarati njegovom pravom imenu. Govor ljudi i govor dupina bili su sasvim različiti. Razlika je nastala zbog drukčijeg rasporeda energetskih središta u odnosu na tjelesne organe. Chvarr je to razumio - bila je to jedna od stvari koju mu je otkrilo Vrijeme snova. Chvarr je shvatio da o ljudima uči ne samo iz svojih posjeta čovjeku, već isto tako i iz čovjekovog posjeta njemu. Reakcije njegovog gosta na pojedine situacije su ga iznenadile. Neke od njih pozitivno, a zbog nekih se zamislio i rastužio. Primjerice, zamislila ga je, ali i nasmijala čovjekova reakcija na seks. Bila je vrlo zabavna. Jednom je Josip posjetio Chvarra dok je ovaj dijelio Vrijeme snova sa svojom skupinom dupina. Bili su usred igre kad se Josip pojavio. Isprva je bio oduševljen zajedničkim plivanjem, skakanjem u skupini, igranjem lovice i ostalim trikovima koje su izvodili. No kad je Chvarr otpočeo udvaranje Hijatini, Josip je postao vrlo pozoran. Najprije su se unutar skupine malo izdvojili. To je značilo da su tek nekoliko skokova više učinili njih dvoje sami. U jednom trenutku su se dodirnuli cijelom površinom donjeg dijela tijela. Zatim su se opet razdvojili, ali su doslovno vidjeli kako ih povezuje snop bijele energije. U Vremenu snova takve stvari nisu neobične, zapravo su očekivane. Kud god bi Chvarr krenuo, pratila bi ga bijela zraka široka oko dvadesetak centimetara, a koja je išla unatrag, sve do Hijatine. Stvar je bila u tome da su i drugi dupini vidjeli tu zraku svjetla. Svi su se uključili u igru. Preskakali su je, kružili oko nje, zalijetali se u nju, pa čak je pokušavali ugristi. Chvarr i Hijatina su za to vrijeme plivali na udaljenosti jedno od drugog, tako daje traka bijele energije bila što dulja. Kad bi naišla na energetsko polje nekog drugog dupina, traka bi se malo ulegnula ili izdužila. Zapravo, dobivala bi nešto i nešto gubila. Chvarrov osjećaj seksualne privlačnosti prema Hijatini širio se iz njegovog tijela i protezao uzduž bijele energije. Za Josipa koji je tada bio u Chvarru, to je bilo potpuno novo i neobično iskustvo. Chvarr je mogao osjetiti kako je njegov gost potpuno zbunjen. Osim teškoća s prihvaćanjem iskustva energetskog seksualnog spajanja, Josip je imao teškoća s prihvaćanjem sudjelovanja drugih dupina u svemu tome. U jednom trenutku Chvarru se učinilo da je uhvatio konkretnu misao svog brata čovjeka. Glasila je: "Ne samo da to rade energijom, već to rade i u skupini!" Osjećaji iza te rečenice su bili zbunjujući: od velikog uzbuđenja pa do lagane neugode. Sve to je vrlo zabavilo Chvarra. Ali onda je na to zaboravio i prepustio se uživanju s Hijatinom. Odvojili su se od skupine i dopustili da ih potpuno prožme val energije. Na posljetku su se dodirivali i trljali trbusima. Orgazmičko raspoloženje trajalo je satima i nije se smanjivalo. Štoviše, bilo je protkano dugim trenucima ekstaze za koje je Chvarr siguran da ih je jednako tako snažno doživio i Josip. Trenutak tjelesnog spajanja bio je kratak i gotovo nevažan u odnosu na ono što su Chvarr i Hijatina proživljavali satima prije toga. Kad je sve bilo gotovo, Josip je napustio Chvarra, a on se u sebi smiješio. Osjetio je veliku promjenu u svom gostu. Možda će sada i on biti drugačiji u ljudskome svijetu, pomislio je Chvarr. Bio je u pravu. I tako, dok je Josip učio o dupinima, Chvarr je učio o ljudima. Gledao je svijet Josipovim očima. Ponekad bi se zbog toga smijao, ali je češće tugovao i plakao. Ponekad nije mogao vjerovati onome što vidi. Gubitak i zaborav Vremena snova bio je samo početak. Njegova braća ljudi učinili su mnoge greške i otišli u smjeru koji se Chvarru ni najmanje nije sviđao. Nije bila stvar u tome što su ljudi grabežljivci i ubojice. Na posljetku, i dupini su grabežljivci. Još od posjeta podmorskom kraljevstvu i spoznaje da se iskra inteligencije skriva i u ribama, Chvarr je imao malih poteškoća s razumijevanjem potreba tjelesnosti. Međutim, vrlo brzo je to nadrastao. Sviđalo mu se međutim što ljudi imaju bolji izbor od dupina. Za razliku od njih, ljudi su prvobitno bili plodojedi. To znači da nisu morali ubijati da bi jeli. Najvažniji dio njihovog probavnog ustroja zapravo su prsti - vrlo vješti, pokretljivi i spretni organi kojima

mogu ubirati razne kopnene plodove, a da čak i ne uzmu život biljci s koje ih uzimaju. To je Chvarra oduševilo. Nije ga oduševilo, međutim, što je izbor koji su ljudi u tom smislu napravili sasvim drugačiji. Ipak, to je prihvatio sasvim dobro upravo zbog položaja u kojem se nalazi njegova vlastita vrsta. Mnogo veći problem i mnogo tužniju stvarnost Chvarr je otkrio u činjenici da ljudi često ne ubijaju samo radi hrane. Zapravo je to znao i prije. Dupini znaju da ih ljudi ubijaju kad im smetaju u ulovu ribe. Na neki način su tu konkurencija jedni drugima. Ali, čak i kad ih ubijaju, dupini ne zamjeraju ljudima. Na posljetku, smrt je dio života, dupini to dobro znaju. Sve što je rođeno mora i umrijeti. Često je to nasilna smrt. Dupine ubijaju i morski psi, pa ih dupini zbog toga ne mrze. Doduše, ne vole ih previše, ali prihvaćaju prirodni poredak stvari. Ubijanje zbog zabave - taje zamisao bila previše za jadnog Chvarra. Kad je prvi put shvatio da su ljudi sposobni "uživati" u ubijanju brzo se povukao iz Vremena snova. To je bilo prvi put da je tako nešto učinio. Nije želio znati takve stvari. Nekoliko tjedana je izbjegavao Vrijeme snova. Tek kad je postao tako umoran da više nije mogao izdržati prepustio mu se ponovo. Međutim, to je bio tek početak. Chyarr je morao probaviti još mnogo toga. Tek je nakon nekog vremena shvatio koliko ljudi živi na plavom planetu. Kad je konačno prihvatio činjenicu o tom nevjerojatnom broju koji se iz dana u dan povećava, shvatio je i opasnost u kojoj su se svi zajedno našli. Prisjetio se mnogih stvari koje je naučio u Vremenu snova. Bile su to stvari iz davne prošlosti. Kopnena inteligentna bića, baš kao i morska, odabrala su različita okruženja za svoj život, ali im je zajednički bio cilj, baš kao i pravila ponašanja. Nisu to bila izmišljena pravila ponašanja, već pravila koja su bila jedino moguća. Poštovanje medu vrstama jedno je od takvih pravila. Ni jedna vrsta ne smije ugroziti postojanje druge vrste, čak i ako joj ta druga vrsta služi za hranu. To nije bilo pisano pravilo. Nije bilo potrebno staviti ga u usta proroka, stvarnih ili izmišljenih. To je pravilo bilo utkano u gene, tijelo, um i duh svake jedinke u svakoj vrsti. Baš kao i u dupinima, to je pravilo bilo upisano i u ljudima. Ali, što se dogodilo? Ljudi očigledno više ne slijede to pravilo. Koliko je Chvarr znao slijedili su ga milijunima godina. Prestali su ga slijediti posljednjih nekoliko tisuća godina. Tog trenutka je zapravo počela katastrofa. Zanimljivo je da ljudi taj trenutak uzvisuju kao trenutak nastanka nečeg što zovu civilizacijom. Oni su izgleda čak i ponosni na njega. Međutim, Chvarr je znao da je taj trenutak zapravo predstavljao zaborav i gubitak Vremena snova. Da, tada je počela katastrofa za tisuće i tisuće iskara inteligencije koje su nestale pred ljudskom navalom. Tisuće vrsta uništene su u eksploziji ljudskog zaborava, a sada to isto uništenje prijeti svima, pa čak i samim ljudima. Bilo je još bolnih detalja koje je Chvarr morao naučiti. Učio ih je gledajući prizore iz života svog ljudskog domaćina. Prolazio je kroz život zajedno s njim. Osjećao je njegove osjećaje. Mislio njegove misli. Vidio je da su ljudi izgubili poštovanje za život. Izgubili su širinu razumijevanja. S velikom tugom je shvatio da oni nemaju dovoljno tolerancije da prihvate razlike među njima samima. Dijele se po boji kože i spremni su odbaciti drugog čovjeka zbog toga. Dijele se po mjestu stanovanja i pripadnosti raznim skupinama kao što su nacije, religije ili politička uređenja. Mnogo toga Chvarr zapravo nije ni razumio. Razumio je samo toliko da su ljudi spremni ubiti zbog takvih sitnica i gluposti. Gledajući kroz Josipove oči scenu iz nekog dokumentarnog filma o događanjima iz jednog od suvremenih ratova, Chvarr je uzviknuo u šoku: "Ali, zašto? Što to radite, braćo ljudi? Zar ste zaboravili na život? Zar ste zaboravili na svrhu?" Na žalost, shvatio je, upravo to se dogodilo. Ljudi su sasvim skrenuli s prirodnog tijeka stvari. Njihova daljnja evolucija je pod velikim upitnikom. A najgore je to što bi sa sobom u smrt mogli povući i mnoge druge vrste, uključivo i njih dupine. Nakon tih početnih spoznaja, Chvarr je gotovo s rezignacijom učio o stanju u kojem se nalazi plavi planet. Čuo je, primjerice, da mnogi dupini, kitovi i ribe umiru od neobičnih bolesti. Vidio je crne i smeđe rane u moru. Znao je također da ima i gorih, nevidljivih stvari. Ali, nije ni slutio koliki su razmjeri tog problema. Upoznao se sa zagađenjem - sporim ubojstvom vlastitog doma kojeg su se prihvatili ljudi. Nakon toga bilo mu je svega dosta. Ponovo se povukao na nekoliko tjedana i izbjegavao Vrijeme snova.

Što da radi? Zašto se sve to njemu prikazuje? Zar nije mogao proživjeti ostatak svojih dana kao sretan dupin, uživati u životu i na kraju sretno otići dalje? Ipak, njegovo unutarnje povjerenje u smisao svakog događaja pomoglo mu je da se ponovo vrati Josipu. Morao je pronaći razlog njihovog susreta i taj razlog iskoristiti za najveće dobro. Ne smije dopustiti da ljudsko djelovanje utječe na njega u toj mjeri da zaboravi osnovne stvari koje zna svaki dupin. Postoji svrha. Postoji dobro. Uvijek postoji izlaz. Uvijek postoji rješenje. I tako se Chvarr bacio u potragu za rješenjem. Ono se ukazalo onog trenutka kad je Josip po prvi put postao svjestan Chvarrovog posjeta. Sve do tada Josip je doživljavao Chvarra u svojim snovima. Nije ni slutio da Chvarr već dugo promatra svijet njegovim očima. Međutim, u onom čarobnom trenutku kad su ga obuzeli osjećaji u svezi nekoličine djevojaka i mladića koji su cijelom svijetu pokazali smisao ljudskosti, i Josip i Chvarr doživjeli su unutarnju preobrazbu. Chvarr je odjednom shvatio da ljudi u dubini svoje duše nisu loši. Prije toga bio je čak sklon osuditi ih i smatrati ih nepopravljivim viškom kojeg bi bilo najbolje odstraniti s plavoga planeta. Sada je sagledao njihovu drugu stranu. Pogledao je u oči dubokog suosjećanja i potpune, savršene i nesebične ljubavi. Odjednom je uvidio da postoji temelj za izgradnju nove stvarnosti. Odnosno, procijep kroz koji bi se ljudi mogli vratiti natrag k sebi, natrag k istini. Zato je iz dubine duše osjetio i izgovorio svoju sreću. Njegova rečenica, njegov krik: "Chvarr je sretan", bio je tako snažan daje prošao kroz zapreke Josipovog uma i u njega posijao spoznaju o Chvarrovoj nazočnosti. Chvarr je sada doista imao razloga da bude sretan. Ne samo daje pronašao mogućnost za rješenje problema, već je toj mogućnosti dao i krila zbog promjene u odnosima njega i "njegovog" čovjeka. Ako Josip postane u potpunosti svjestan onog što se događa, njihova komunikacija će biti lakša, izravnija i dublja. Međutim, bilo je još nečeg u čaroliji izazvanoj postupkom hendikepirane djece na njihovom natjecanju. Pokrenut unutarnjim energijama Chvarr je odjednom pomislio kako bi bilo dobro kad bi Josip osvijestio Vrijeme snova. Istodobno s tom mišlju javila se i ona o činjenici kako su ljudi na to zaboravili i zbog toga krenuli u pogrešnom smjeru. A što, mislio je dalje Chvarr, ako se sve ovo događa zato da ja ovom čovjeku prenesem naš način gledanja na stvarnost? Što ako ga moram podučiti o Vremenu snova? Možda bi on tada mogao podučiti druge? Ili barem prenijeti glas o tome? Možda bi ljudi mogli povratiti izgubljeno znanje? I s tom mišlju je Chvarr ponovo zaronio u plave dubine. Smiješio se. Znao je da je pronašao svoju posljednju životnu zadaću. Mišlju kao i Chvarr i Josip je odjednom shvatio da se pred njim otvara važan dio njegove životne zadaće. Sada je bilo jasno da njegovi snovi nisu obični. U njima je bilo stvarnosti. Proživljavao je život jednog dupina. I kao da to samo po sebi nije bilo dovoljno neobično, izgleda da je i taj dupin - Chvarr - proživljavao dijelove njegovoga života. Ali, što sve to znači? Dupini su ga oduvijek privlačili. Gledajući ih, osjetio bi neku neodređenu čežnju, kao da posjeduju nešto što bi i on želio imati. I sada, taj čudni kontakt sa svjesnim i inteligentnim dupinom! Jasno je da nešto mora poduzeti, ali što? Pa, kao prvo, pomislio je, mora saznati što je više moguće o samim dupinima. Što uopće zna o njima? Zna da nisu ribe, već sisavci. Zna da izgledaju mudro i privlačno. Eto, to je sve. Ali, tko su i što su zapravo dupini? Snovi o Chvarru bili su praćeni nizom vanjskih, na izgled nepovezanih događaja. Kao da se sva priroda urotila da Josipa odvede u željenom smjeru. Sinkroničnost i smislene podudarnosti nisu mu bile strane. Zbog toga im se s veseljem i radoznalošću prepustio. Primjerice, mnogi ljudi s kojima je Josip razgovarao ili dolazio u dodir na ovaj ili onaj način, spominjali bi dupine. Uglavnom su svi govorili o njima s prizvukom čežnje i neke neobične mješavine radosti i tuge. Zapravo, kad malo razmisli o tome, Josipu su se dupini javljali sa svih strana: iz knjiga, iz reklama, s novinskih stranica i s televizora. Međutim, ona prava zanimljivost dogodila se neposredno nakon prvog sna o krvavom dupinu. Elektroničkom poštom dobio je pismo osobe koja na našim područjima zastupa jednu od međunarodnih udruga* za zaštitu mora i oceana. Josipu je to izgledalo vrlo sinkronistički. Zbog toga je sa zanimanjem pročitao pismo, proučio web stranice udruge o kojoj je bila riječ i

pružio svoju moralnu i energetsku podršku cijeloj zamisli. Osjećao je da u svemu tome ima nešto više od puke obavijesti o hvalevrijednim aktivnostima pa je zamolio da ga obavješćuju o napredovanju, uspjesima i teškoćama s kojima se suočavaju. Nakon nekoliko mjeseci, kad su njegovi snovi već prešli u razdoblje proživljavanja dupinova života i kad je već zapravo upoznao Chvarra, stigla je zanimljiva obavijest koja je Josipu objasnila njegov prvobitni osjećaj. Radilo se o maloj znanstveno-humanitarnoj organizaciji iz Italije koja je u Hrvatskoj održavala pod zaštitom i brigom zajednicu od stotinjak dupina lošinjskog otočja. Došlo je do promjene u organizaciji i javila se želja da "hrvatske" dupine preuzme hrvatska organizacija. Dakle, sinkroničnost je sada poprimala konkretne oblike. Osim toga, Josip je sada imao i jasan cilj pred sobom. Na prvi spomen dupina koji žive tako blizu njemu, u Hrvatskoj, postalo mu je jasno da mora nešto učiniti za njih. Već tada se u njemu rodila zamisao koja će ga kasnije voditi do mnogih drugih uvida i spoznaja. Međutim, u toj obavijesti Josip je kasnije pronašao i nadu: možda Chvarr nije tako daleko kako se to njemu na prvi pogled učinilo! Možda njihov tjelesni susret i nije tako nemoguć. Ako je Chvarr jedan od "hrvatskih" dupina, onda ne bi smjelo biti tako teško pronaći ga. Sljedeći korak nametao se sam po sebi: otići na Lošinj! Ipak, sve se to događalo postupno u vremenu. Josipove spoznaje o stvarnom smislu događanja nisu išle tako brzo kao njegova želja za posjetom hrvatskim dupinima. Okolnosti su, s druge strane, bile pametnije, pa je Josip iz objektivnih, ali i subjektivnih razloga stalno odgađao taj put. Bilo je vanjskih okolnosti koje su ga sprečavale, poput rada na drugim važnim projektima, ali zapravo nije bilo one unutarnje iskre koja bi ga pokrenula. Čekao je pravi trenutak, a on je došao tek kad je saznao Chvarrovo ime i prihvatio činjenicu da Chvarr sanja njega baš kao što on sanja Chvarra. Osim toga, da je krenuo ranije možda nikada ne bi upoznao neobičnu osobu imenom Kate. Ona mu je pružila mnoštvo uobičajenih, ali i manje uobičajenih obavijesti o tome što su i kakvi su zapravo dupini. Josip Gora nije bio čovjek koji bi slijedio uobičajene tokove i obrasce djelovanja. Jedan takav obrazac bio bi najaviti se na mjestu koje želite posjetiti, dogovoriti susret i doći u zakazano vrijeme. Istina, pokušao je on i tim putem, ali unutarnji osjećaj mu je na kraju rekao da to ostavi po strani. Zato je, kad je osjetio da je vrijeme zrelo, jednostavno sjeo u automobil i odvezao se do Lošinja. Nije imao neki određeni plan. Nije čak ni znao što da očekuje. Želio je samo osjetiti okružje. Vidjeti ljude, more, prirodu... Nije postavljao nikakva ograničenja pred ono što bi se moglo dogoditi. Možda se upravo zato i dogodilo na tako savršen način. Pronašao je privatni smještaj na samom ulazu u Mali Lošinj. Iako je znao da se Plavi svijet nalazi bliže Velom Lošinju želio je provesti par sati u gradu. Šetajući bez cilja ugledao je djevojku kako stoji na rivi i neobičnim pogledom zuri u more. Nije znao reći stoje to neobično na njoj, ali privukla gaje na prvi pogled. Neko vrijeme ju je promatrao, a onda odlučio da je pretjerao pa nastavio šetati. Međutim, nakon nekoliko minuta ponovo je naišao na nju kod ulaza u crkvu svetog Martina. Kao po nekom nagonskom porivu ušao je u crkvu, a krajičkom oka vidio da ga ona slijedi. Nije ga stvarno slijedila, naravno. Samo je išla istim putem. U crkvi je stajao i razgledavao freske, ali mu je pogled stalno bježao tražeći neobičnu djevojku. Bila je na drugoj strani prolaza i također promatrala zidove. Međutim, nakon što je svratio pogled na sliku ispred sebe i ponovo potražio djevojku, nje više nije bilo. Josip se otvoreno okrenuo prema mjestu gdje je stajala i počeo se naginjati ne bi li je ugledao. To je bilo pomalo nepristojno, ali jednostavno se nije mogao suzdržati. U tom položaju ga je zatekao glas izgovoren iza njegovih leđa. "Tražite nešto?" začuo je na ugodnom engleskom. Naglo se okrenuo. Ispred njega je stajala ona i smiješila mu se. "Oprostite", rekao je Josip i nasmijao se. "Baš sam nespretan. Da budem iskren, tražio sam vas. Primijetio sam vas još na obali, kad ste promatrali more." Djevojka ga je pogledala vragolasto i pružila mu ruku. "Zovem se Kate", rekla je.

"Josip", stisnuo joj je ruku i ponovo joj se nasmiješio. Imala je oko tridesetak godina, koliko je mogao procijeniti. Smeđa, vrlo kratka kosa, bila je prilično nemirna, ali joj je dobro pristajala. Imala je plavozelenu majicu s malim dupinom na desnoj strani grudiju. Josip je iznenađeno zurio u njega. "Ipak nešto tražite", rekla je Kate ponovo se vragolasto smiješeći. "Ah, da. Zapravo ne", zbunio se Josip. "Nije to što mislite. Gledao sam dupina, a ne... Ah, nije važno. Gledao sam dupina. I da, zapravo njega i tražim. Dupina." "Tražite dupina?" "Da, tako nekako." "Onda moramo popričati", rekla je Kate. "Možda vam mogu pomoći. Mislim da znam neke stvari o dupinima." Zajedno su izašli van iz crkve i krenuli prema moru. Josipu je bilo neobično lako razgovarati s Kate. Takve stvari mu obično ne polaze dobro za rukom. Sa strancima i novim osobama u svom životu uvijek je prilično rezerviran i gotovo oprezan. Sada nije bilo tako. Kate ga je uspjela nekako nagovoriti da joj ispriča veći dio svog života u posljednjih nekoliko mjeseci. Iako su govorili engleski gdje ne postoji "vi" i "ti" osim u neverbalnom kontekstu, Josip je imao osjećaj da su odmah prešli na "ti". Ispričao joj je o snovima u kojima živi životom dupina. Čak joj je i rekao kako misli da se taj dupin zove Chvarr. Jedino što joj nije rekao bila je spoznaja da Chvarr možda jednako tako sanja njega.Kate nije bila iznenađena Josipovom pričom. Ispalo je da povremeno radi za Thetis, talijansku organizaciju koja se brinula za hrvatske dupine. Bila je znanstvenica i proučavala je dupine i druge morske sisavce. S njima je čak razvila poseban odnos za koji su znali njeni suradnici. Mogla ih je "osjetiti" kilometrima daleko, dok još nije bilo ni traga vizualnog kontakta, pa ih čak nisu mogli osjetiti ni osjetljivi instrumenti koji su hvatali njihove podvodne glasove. Razvila je "šesto čulo" za njih i nepogrešivo je znala kad će se pojaviti. Rekla mu je daje upravo to osjećala kad je malo prije zurila u daljinu mora. "Bili su tamo", rekla je, "dupini." Prvo što je objasnila Josipu bilo je Chvarrovo ime. "Dupini posjeduju nešto što zovemo 'zvučnim potpisom'", rekla je. "To je određeni sklop zvukova kojim označavaju svoju nazočnost. Majka djetetu zviždi taj potpis čim se rodi. Kad ga zapamti, mladunče ga od tog trenutka stalno koristi. Zvučni potpis se može snimiti. Ako ga slušaš, čut ćeš niz visokih tonova, karakterističnih za svakog pojedinog dupina. U tome ponekad možeš prepoznati neki slijed koji te podsjeti na ljudsku riječ, baš kao što je tebe podsjetilo na 'ćjarrrr'. Dakle, Chvarr - to je ime koje si mu zapravo ti dao. Prepoznao si ga u dupinovom potpisu." "To znači da dupini koriste jezik u svojoj komunikaciji?" "Pa", nasmijala se Kate, "mogu ti odgovoriti na dva načina. Jedan je znanstveni. Komunikacija je vrlo širok pojam. Možeš komunicirati tijelom, pokretima, zvukovima. Uporaba riječi je već nešto drugo. Postoje istraživanja, mnoga istraživanja koja su na tragu toga, ali za sada, nema dokaza o uporabi strukturiranog jezika među dupinima i kitovima. Složena komunikacija, tako mi to zovemo. Primjerice, dupini proizvode različite zvukove kad se udvaraju, kad su uznemireni ili napadnuti; neki zvukovi označavaju druge životinje ili služe kao poziv za okupljanje. Također, dupini mogu naučiti oponašati zvukove i to vrlo brzo. Nismo sigurni što to zapravo znači. Dakle, komunikacija svakako, ali jezik - to je upitno."* Zastala je, a Josip ju je promatrao. Budući da nije nastavljala, potaknuo ju je: "To je jedan odgovor, onaj znanstveni. A koji je drugi." "Drugi je moj. Dijelim ga s nekolicinom prijatelja i kolega, ali ga ne smijemo izreći previše glasno. Mislim da dupini koriste jezik. Mislim da je to prirodni zvukovni jezik i da zbog toga izmiče znanstvenoj metodi. Naime, mi tražimo jezik koji je poput našeg. Dupini su različiti. Oni misle različito, a to znači da i govore različito. Mislim da nećemo pronaći njihov jezik tako dugo dok ne pronađemo način da budemo dupini." Ponovo je zastala i značajno ga pogledala. "Zato mi je * Louis Herman i suradnici na Hawaiima proveli su opsežna proučavanja jezika i dvosmjerne komunikacije kod dupina. Pokazalo se da su dupini sposobni razumjeti jednostavni glasovni

jezik ili jezik gesti čak i kad se koriste rečenice od dvije ili tri riječi. Dupini koji su naučili razumjeti takve naputke mogli su ostalim dupinima prenijeti njihov sadržaj. Ta i slična istraživanja pokazala su da dupini zapravo imaju razvijen sustav komunikacije složenih zamisli. Možda si ti na tragu toga da budeš dupin?" Sada je bio red na Josipu da se nasmije. "Možda", rekao je, "ali nekako sam sumnjičav u pogledu toga." Iako je tako odgovorio, njena je primjedba pogodila na pravo mjesto. Josip je intuitivno osjećao da snovi i sanjanje imaju veze s tim. Međutim, također je osjećao da u tome mora biti nečeg višeg. U to vrijeme on još nije osvijestio postojanje Vremena snova niti je imao pojam o tome što zapravo radi Chvarr kad je uz njega. "Reci mi", nastavio je Josip, "kakva je zapravo situacija s inteligencijom dupina? Što znanost misli, koliko su zapravo inteligentni?" "Iako i za to vrijedi ista primjedba", odgovorila je Kate, "naime, znanstvene metode su prilagođene ljudskim standardima, postoje pokazatelji da su dupini vrlo blizu čovjeku čak i prema tim mjerilima. Umjesto općeg pojma inteligencije znanstvenici danas koriste razne činitelje koji ukazuju na omjer živčanog sustava naspram veličine tijela. Primjerice, težina mozga kod čovjeka naspram težine tijela je u prosjeku 1,9%, a kod dupina oko 1,5%. Ali, možda je najbolja mjera mentalnog razvoja takozvani kvocijent en-cealizacije. To je omjer volumena mozga naspram površine kože. Taj je kvocijent kod čovjeka 7,4. Kod čimpanze - a znaš kako čimpanze mogu biti bistre i naučiti mnogo toga-je 2,5." "A kod dupina?" zapitao je Josip radoznalo. "Oh", rekao je Josip zadivljeno. "To znači..." "To znači mnogo toga", prekinula gaje Kate, "a možda ne znači baš previše. Rekla sam ti - to su ljudski standardi. Iako sam znanstvenica imam svoje sumnje u pogledu objektivnosti ljudske znanosti. Uzgred, koju vrstu dupina tražiš?" Josip ju je upitno pogledao. "Ah, tako sam i mislila. Ne znaš." Nasmijala se. "Postoje 32 vrste morskih dupina i još 6 vrsta riječnih. Stvari se malo mijenjaju kod svake od pojedinih vrsta. Malo. Ne previše." "Doista, ne znam koje je vrste Chvarr. Pretpostavljam da to zapravo i nije važno. Ako ga nađem, prepoznat ću ga." Kate gaje pogledala s odobravanjem. "Da, u pravu si." Nakon toga su oboje zamišljeno gledali u pravcu pučine. Josip je razmišljao bez misli, a Kate... pa valjda je i ona radila to isto. "Volio bih znati još neke stvari", rekao je Josip na posljetku. "Primjerice, koliko dugo dupini žive?" "To se doista razlikuje od vrste do vrste. Načelno, što je vrsta tjelesno veća, to dulje živi. Recimo oko dvadeset do trideset godina prosječnog životnog vijeka." "A zašto umiru? Umiru li od starosti?" "Ah, sad si me pogodio u bolnu točku", namrštila se Kate. "Gledaj, mislim da to nitko ne zna. No, na žalost, u posljednje vrijeme umiru najčešće od čovjekove ruke. Izravno i neizravno." "Neizravno - to je pretpostavljam zbog zagađivanja mora?" "Točno", odgovorila je Kate. "A izravno? Pa ne ubijamo ih valjda? Čemu bi to služilo?" Sada gaje Kate pogledala s mješavinom sažaljenja i bijesa. "Izrekao si nešto što me čini ljutom", rekla je. "Nisi ti kriv. Nije ništa osobno, ali mi ljudi mislimo da ako nešto nečemu služi imamo pravo to ubijati, zar ne?" "Pa", zamucao je Josip uvidjevši gdje je pogriješio. "Da, da", nastavljala je Kate ne obazirući se na njega, "ako možemo pojesti - ubijamo; ako možemo napraviti odjeću - ubijamo. I da je to barem u nekoj razumnoj mjeri! Ne, moramo ubijati dok ih ne istrijebimo. Znaš li koliko vrsta životinja smo već istrijebili? Znaš li?" Kate je sad izgledala stvarno bijesna. Iz nje je prštala pravednička užarena energija. Josip je šutio jer je znao da je tako najbolje.

"Neću ti reći", nastavila je Kate. "Reći ću ti samo toliko da dnevno - slušaj me dobro: DNEVNO! - sa lica Zemlje nestane stotinu pa i više biljnih odnosno životinjskih vrsta. Sada računaj sam!" Završila je gotovo vikom. Josip joj nije zamjerio. Štoviše, bilo mu je drago što postoje takvi ljudi. U njoj je vidio očaj, gnjev i sramotu, ali i dovoljno energije da se stvari promijene. Kad bi samo bilo više takvih ljudi. "Kate", na kraju je rekao nježno, "u potpunosti te razumijem. Oprosti na pogrešnom izrazu. Ispada kao da dupini ne služe ničemu pa ih onda ne treba ni ubijati. Dvostruka pogreška." Kate se malo smirila. Uspjela ga je pogledati i nasmiješiti se. "Da. Ipak, oprosti i ti meni. Malo sam temperamentna. Posebice kad se radi o životinjama i ljudskom djelovanju na okoliš." "Ali, reci mi", nastavio je Josip, "mi doista ubijamo dupine?" "Ah, vidim da stvarno ne znaš. Da, ubijamo ih. Najveći problem su mreže za lov na tunu. S jedne strane dupini ih trgaju, s druge strane umiru zapleteni u njima jer ne mogu do zraka pa se uguše. Ribari ih zato ne vole. Na nekim mjestima su radili prave pokolje dupina." Malo je zastala pa rekla: "Evo, toliko da znaš, sedamdesetih godina u mrežama za ulov tune pogibalo je stotinjak tisuća dupina godišnje." Josip je zapanjeno uzdahnuo. "Sada je situacija, hvala Bogu i svjesnim ljudima, znatno bolja. Samo nekoliko tisuća godišnje. Ali, razmisli, ako su dupini inteligentni i moguće svjesni kao i ljudi, zar se onda može dopustiti da pogine makar ijedan?" Josip je kimao glavom gotovo u šoku. Ako se tome doda zagađenje koje postaje uzrokom smrti sve većeg broja morskih stvorenja, rezultat je strašan i katastrofalan. Kao, uostalom, i rezultat gotovo svih ljudskih aktivnosti, pomislio je s ogorčenjem. Mogao bi dijeliti Katein bijes. Sasvim lako bi mogao. Kate je sad pogledala na sat. "Imam još nešto vremena. Jesi li saznao sve što želiš?" Josip je odjednom osjetio uznemirenost. "Sve? Ni slučajno. Imam još bezbroj pitanja. Čekaj malo, moram onda odlučiti koja su najvažnija." Kao što to obično biva, u stisci se um isprazni. Josip se nije mogao sjetiti ni jednog značajnog pitanja pa je jednostavno rekao ono što mu je prvo palo na um. "Dupini dišu kao i mi, zar ne?" "Ne dišu na škrge, već na pluća", rekla je Kate, "ako si to mislio. Ali ne dišu kao i mi. Prije svega ne dišu ustima. Kanal kojim prolazi zrak potpuno je odvojen od kanala kojim prolazi hrana. Dišni otvor im je na vrhu glave, a ne u ustima." "Doista?" upitao je Josip. "Kao kod kitova, dakle." "Da, slično. Vidiš ima nešto u svezi toga što me oduvijek privlačilo. To naravno, nije znanstveno, ali ipak. Znaš li za energetska središta o kojima govore duhovne tradicije?" Sada je bio red na Josipu da pogleda Kate na neobičan način. Zaustio je da joj objasni neke stvari o sebi, ali je odustao. Otkud bi ona mogla znati kakav je njegov život i čime se zapravo bavi. A bilo bi predugo objašnjavati. Zato je samo kimnuo potvrdno glavom. Međutim, Kate je bila vrlo pronicljiva. Iz njegovog kratkog oklijevanja izvukla je ispravan zaključak. "Aha", rekla je, "vidim da znaš jako mnogo o tome. Onda u redu. Dat ću ti samo jednu opću zamisao, a ti je is-tražuj dalje, ako želiš. Disanje ima posebnu ulogu u razmjeni energije tijela s okolinom. Kod nas je otvor u području grla, kod dupina na vrhu glave. Dalje ti neću ništa reći. Razmišljaj sam." Josip ju je samo znatiželjno promatrao. Što mu to ona zapravo želi reći? Doista će morati o tome dobro razmisliti. Obrisi zanimljive teorije već su mu se pojavili u umu. Ipak, poslušao ju je i prešao na još jednu temu koja ga je zanimala. "Kad sam sanjao Chvarra, učinilo mi se da vidim na drukčiji način nego sad. Kako zapravo gledaju dupini?"

"Prvo, kod dupina kao morskih stvorenja vid nije tako bitan. Boje su drugačije u vodi, to znaš. Blizu vode se mogu vidjeti sve boje. U dubljoj vodi sve je plavo i zeleno, a na 200 metara dubine more je potpuno crno. U takvoj okolini vizualno opažanje je nebitno. Zato dupini vide zvukom." "Da, upravo tako mi je to izgledalo", prekinuo ju je Josip. "Chvarr bi zvižduknuo, a odjek bi mu se vratio kao neki oblik. Mogao sam, primjerice, prepoznati obrise broda." Kate gaje pozorno promatrala. "Doista zanimljivo. Međutim, ako je to istina, sumnjam daje Chvarr 'vidio' to na taj način. To je bilo tvoje tumačenje. No, svejedno. Dupini imaju dvije vrste zvukova koje proizvode. Jedan koriste za 'običnu' komunikaciju kao što je to zvučni potpis, a drugi, visokotitrajni, kao vrstu radara kojim promatraju okolinu." "Da, to je bilo to", zamišljeno će Josip. Neko vrijeme je samo stajao i promatrao Kate, a zatim se, poveden mislima o njenom izgledu, sjetio nečeg drugog. "Kate", rekao je. "Doživio sam još jedno neobično iskustvo s Chvarrom. Malo mije nezgodno o tome govoriti, ali imam osjećaj da moram iskoristiti prigodu. Tko zna hoćemo li se još vidjeti ili ne." Kate ga je s očekivanjem promatrala. Smiješila se kao da je unaprijed znala o čemu će biti riječ. "Pa, ovaj", započeo je Josip, a zatim neodlučno zastao. Kate je bila nestrpljiva i kroz smijeh je rekla: "Ma hajde, riječ je o seksu, zar ne? To je jedna od stvari koja nas ljude jako zanima. U tome nema ništa loše, znaš. Seks je divna stvar. Kad se radi kako treba. A dupini to rade kako treba. Na svoj način, ali ispravno. Zanima te kako to rade dupini?" "Eh, Kate", ohrabrio se Josip, "ja znam kako to rade dupini! Radio sam to s jednim od njih!" Sada je Kate ostala zapanjena. "Misliš, sanjao si to u tim snovima o Chvarru?" "Da. Sanjao sam. Doživio sam", rekao je Josip, a zatim ispričao Kate svoje iskustvo, odnosno iskustvo Chvarra i Hijatine. Posebice je istaknuo energetsku vezu koju je zamijetio. "Bilo je to fantastično iskustvo", nastavio je. "Trajalo je dugo, a orgazam i ekstaza počeli su mnogo prije samog snošaja. I oni su trajali dugo. Više ni ne znam koliko." "Sada ti već pomalo zavidim", rekla je polako Kate. "Istina je. Dupini provode mnogo vremena u ritualu zavođenja. Naravno, znanstvenici ne vide energetske snopove, ali mogu sasvim lako prihvatiti činjenicu da su oni tamo. Mislim da je netko tvrdio da 80% svog vremena dupini provedu u seksualnoj aktivnosti, iako sam snošaj traje tek nekoliko sekundi. Možda je to malo pretjerano, ali u pitanju je svakako mnogo vremena." Malo je zastala razmislivši o nečemu. "Ako tvoje iskustvo doista opisuje što dupini osjećaju tijekom tog 'zavođenja', onda to otvara zanimljive mogućnosti." Zatim se vragolasto nasmijala i rekla: "Dupini to, kao i ljudi, mogu raditi u svako doba. Ali, da li si znao da isti proces zavođenja, istu igru, dupini ponekad provode s pripadnicima istog spola?" Josip je odmahnuo glavom. "Da, da. Nemaju ograde, ti simpatični stvorovi. Naravno, tada ne dolazi do snošaja, ali mora da se ludo zabavljaju na toj tvojoj energetskoj razini." Josip nije mogao suzdržati smiješak. Međutim, Kate je sada ozbiljno pogledala na sat. "Moram ići", rekla je. Malo je zastala, a zatim nastavila: "Bilo je lijepo pričati s tobom. Zanimljivo iskustvo. Želim ti sreću u potrazi za Chvarrom. Nadam se da ćeš ga naći." Josip joj je prišao i zagrlio ju. Sam je sebe iznenadio tim postupkom jer to rijetko čini čak i s ljudima s kojima je mnogo bliži. Kate mu je kratko, ali snažno uzvratila zagrljaj. "Hvala i tebi", rekao je. "Mnogo si mi pomogla." "Nema na čemu", uzvratila je, okrenula se i pošla. Josip ju je promatrao nekoliko trenutaka, a onda se ona ponovo okrenula prema njemu. "Još nešto", rekla je. "Imam osjećaj da ti to moram reći. Budući da ti spavaš kad sanjaš Chvarra, možda je dobro znati kako dupini spavaju. Vidiš, oni se ne mogu opustiti na krevetu kao mi. Moraju plivati i moraju disati. Zato su razvili posebnu metodu spavanja. Izgleda da se

radi o tome da naizmjence isključuju i uključuju jednu moždanu polutku i tako spavaju najprije s jednom, a onda s drugom stranom mozga." "Zanimljivo", rekao je Josip. "Da,"nastavila je Kate, "ali ono stoje najzanimljivije je da ja mislim kako oni tu metodu ne koriste samo kod spavanja. Imam razloga za stav da isključuju jednu polutku mnogo češće nego drugu. Ne znam zašto, ali imam osjećaj da će ti ta obavijest u budućnosti biti važna." Josip je zamišljeno kimnuo glavom, izgovorio još jedan "hvala" i posljednji put uzvratio pozdrav rukom. Tako je Kate došla i otišla iz njegovog života. Ostao je još neko vrijeme na obali pored mora razmišljajući o svemu. Obavijesti koje je čuo pomogle su mu da bolje razumije dupine. Ali, nekako se stalno vraćao na posljednje Kateine rečenice. Dupini spavaju isključujući jednu moždanu polutku? Kako onda sanjaju? Kako izgleda njihovo Vrijeme snova? Ni ne znajući njegovo značenje, Josip je u mislima izgovorio ključ za zagonetku zvanu Chvarr. Bilo je to poput iskre u nepreglednoj tami. Najprije nije bilo ničega, a zatim se pojavila mala točkica svjetla. Chvarr je točno mogao prepoznati trenutak kad je Josip osvijestio mogućnost postojanja stvarnosti u kojoj će se susresti. Nije znao kako i zašto se to dogodilo. U jednom susretu nije bilo ničega, odnosno, bilo je sve po starom, a u drugom je Josip bio potpuno budan. To još nije bilo Vrijeme snova, ali je bila njegova slutnja. Chyarr je znao da je njegov brat čovjek spreman za otkrivanje novoga svijeta. Međutim, ni on ni Josip nisu zapravo znali kako da to postignu. Chvarru je prelazak iz obične budnosti u Vrijeme snova bio prirodan i gotovo urođen. Tome ga je naučila majka još kad je bio sasvim mlad. Dupini su to jednostavno znali. Mladi bi to vjerojatno naučili i sami. Cyarr je pretpostavio da bi skliznuli u Vrijeme snova, samo ako bi dovoljno dugo plivali neusredotočeni na hranu ili druge morske životinje. Ali, kako da to postigne jedan čovjek? Chvarr to nije znao. Morao je prepustiti Josipu da sam to otkrije. Ako uspije u tome, uspio je i Chyarr. Ako ne uspije... pa, Chyarr nije razmišljao o neuspjehu. Osjećao je daje to samo pitanje vremena. Sve što je Chyarr mogao učiniti bilo je da u Josipov um ugradi zamisao, oblik, zvuk... Znao je da ga tijekom njegovog boravka u Vremenu snova kad bi kroz čovjekove oči doživljavao kopneni svijet, Josip povremeno čuje. Zbog toga je u trenucima koje je smatrao pogodnim zamišljao oblik Vremena snova. To je značilo da od sebe odašilje čistu zamisao jer nije mogao koristiti riječi. Nadao se da će Josip razumjeti tu zamisao baš kao što je "uhvatio" njegovo ime ili razumio onu prvu rečenicu koju su razmijenili: "Chyarr je sretan". Osim toga, više se nije moglo ništa učiniti. I dalje su se posjećivali, Chyarr u Vremenu snova, Josip u običnim snovima. Chyarr je i dalje učio lijepe i one manje lijepe stvari o ljudima. Znao je o njima sve više. Također, sve mu je jasnija postajala zamisao o njegovoj zadaći. Ali, ona je sad ovisila o Josipu. Chyarr je čekao. Ipak, u međuvremenu, tijekom procesa dok je Josip savladavao ulazak u Vrijeme snova, dogodilo se još nešto. Budući da su Chyarrovi odlasci u ljudski svijet bili na neki način zaustavljeni, Vrijeme snova mu je počelo pokazivati neke druge vizije i iskustva. Između ostalog bile su to vizije različitih budućnosti. Njegovih budućnosti, ali i budućnosti plavoga planeta zajedno sa svim svjesnim bićima na njemu. Chyarr je oduvijek znao da Vrijeme snova nije samo ugodno stanje koje dupini koriste da bi uživali u životu, već da ih ono može odvesti na razna mjesta i u razna vremena. U tom smislu on nikad nije bio običan dupin. Volio je istraživati Vrijeme snova. Zato je često bio sam i prepuštao se čarolijama duhovnoga svijeta u koji je imao pristup. Znao je da drugi dupini to ne čine na taj način. Odnosno, većina ih nije tako činila. To ne znači da su bili manje vrijedni od Chvarra. To samo znači da njihovo vrijeme još nije došlo. Ili da sada moraju raditi nešto drugo. Svejedno. Chvarr je imao jasnu predstavu o tome kako svjesno biće napreduje na ljestvici evolucije. Ipak, svaki korak na tom putu bio je vrlo zanimljiv i neočekivan. Nosio je u sebi primjesu iznenađenja i pustolovine. Iskustva koja je sada Chvarr doživljavao u Vremenu snova bila su zapanjujuća i on ih nije u potpunosti razumio. Vidio je, primjerice, druge plave svjetove. Vidio je mnogobrojna svjesna

bića kako istražuju njihove dubine. Neki od tih drugih svjetova, znao je, bili su jako daleko od njegovog. Kružili su oko zvijezda s druge strane galaksije, pa i dalje. Svemir je bio prepun života. U njemu je vrilo od energije svijesti. Ona gaje prožimala poput gustog tkanja žica, ili poput živčanih stanica s bezbrojnim dendritima koji su se granali u sve sitnije i sitnije grančice dok ne bi proželi svaki djelić stvorenoga svijeta. A stvoreni svijet je bio beskrajan. Chvarr je imao teškoća shvatiti i prihvatiti veličinu onog što mu je pokazivalo Vrijeme snova. Dogodila se još jedna promjena u njegovom istraživanju i učenju. Prije bi se jednostavno prepustio Vremenu snova i uživao u onome što mu se nudilo. Međutim, sada je počeo razmišljati o naučenom. Počeo je postavljati pitanja. Nakon što je nekoliko puta bio suočen s veličinom živog svemira, Chvarr je jednom isplivao na površinu vode. Podigao je glavu i usmjerio svoj pogled prema zvijezdama. To je zapravo naučio od Josipa. Jednom je, tijekom Chyar-rove nazočnosti, Josip jednostavno ležao na stijeni pored mora i gledao u nebo satima. Chvarr nikad nije svojim očima tako jasno vidio zvijezde. Njegove oči nisu bile za to sposobne. Sada ga ja zapanjila ljepota zvjezdane noći. Crnilo je bilo prožeto pozadinskim sjajem nastalim od milijardi i milijardi zvijezda oko kojih kruže svjetovi poput ovog njihovog. A sve to što je vidio, znao je, samo je jedna od milijardu galaksija s isto toliko drugih zvijezda. Neshvatljivo! Nakon toga je često izranjao i promatrao zvijezde, odnosno neodređeni sjaj noćnoga neba. Sada mu je Vrijeme snova pokazalo istinu. Sve je to bilo napučeno sviješću i inteligencijom. Također je znao da sve to čeka na njega. Na njega i Josipa. Na dupine, i njihovu braću ljude, i njihovu braću kitove, i njihovu braću... na sve njih. I tada se zapitao kako će svi oni stići tamo i hoće li napustiti ovaj predivni svijet u kojem su rođeni? Već sljedeći put Vrijeme snova mu je ponudilo odgovore. Bilo je jasno daje ono samo - Vrijeme snova - ključ za putovanja do zvijezda, do tog sjajnog beskraja u kojeg su uronjeni. Također, otkrivena su mu mnoga znanja o tome što je potrebno učiniti sada i što će biti potrebno učiniti u budućnosti. Chvarr je brzo i mnogo učio. Međutim, na posljetku se sve svelo na jednu jedinu stvar: budućnost je ovisila o tome hoće li se ljudi vratiti svom prirodnom načinu života ili će nastaviti raditi ono što rade sada? Chvarr je znao da će ga svemir čekati; svi materijalni i duhovni svjetovi će ga čekati dok on ne izvrši svoju zadaću. S uzdahom koji je odavao i strpljenje i uzbuđenje, Chvarr je zaronio i nestao u dubini. Josip Gora je bio blizu rješenja. Nakon susreta s neobičnom i tajanstvenom Kate promijenilo se mnogo toga. Prije svega, razmišljao je o dupinima i kakav utjecaj oni imaju na ljude. S kim god da je razgovarao, na pomen dupina na licima ljudi pojavio bi se isti izraz. Raznježili bi se i nasmiješili. Dupini su bili poput čarobne riječi za otvaranje srca. Svi su ih voljeli. I svi su bili zgranuti kad su čuli u kakav položaj dupine dovodi ljudska djelatnost na zajedničkom planetu. Izgledalo je kao da su svi spremni učiniti barem nešto da se situacija promijeni. Ova spremnost i otvorenost baš svakog čovjeka s kojim bi Josip razgovarao ili samo spomenuo dupine, u njemu je utvrdila odlučnost i želju za djelovanjem. Osim simbola radosti, dupini su bili utjelovljenje suosjećanja. Bili su poznati po tome kako pomažu brodolomcima, štite i upozoravaju plivače na morske pse, pomažu i igraju se s ljudima kad god za to imaju prigodu. Ljudi su također primijetili kako druženje s dupinima ima na njih ljekovito djelovanje. Postojale su klinike koje su liječenju djece i odraslih oboljelih od smrtonosnih bolesti pridruživale svakodnevno plivanje s dupinima. Izgleda da je sama njihova nazočnost bila dovoljna da u ljudima pokrene djelovanje neke tajanstvene iscjeliteljske sile. Uspjesi takvih "liječenja" bili su očigledni. Ako ne u izlječenju od bolesti, onda sigurno u stvaranju određene unutarnje preobrazbe, sigurnosti i ljubavi s kojom su se bolesnici nakon toga bolje i lakše suočavali sa svojim bolestima. Čitajući o tome, Josip je bio uvjeren da je na djelu energetsko djelovanje slično onome koje je doživio u snu tijekom igre Chvarra i Hijatine. Osim toga, Kateina primjedba o energetskim središtima, čakrama, nije mu davala mira. Ako bi samo razumio o čemu se radi, vjerovao je, bio bi mu otvoren put do izravnog susreta s "njegovim" dupinom.

Jednom je imao priliku pogledati film o dupinu koji je postao poznat po svojim "iscjeliteljskim" sposobnostima. Iz njega je shvatio da su dupini vrlo nježni i osjetljivi učitelji. Oni zamjećuju vrlo tanahne promjene u osjećajima ljudi i ponašaju se tako da ih ne povreduju. Zapravo, svojim postupcima i ohrabruju i potiču u njima ljubav i prijateljstvo. Dupina o kojem je riječ zvali su Peter. Jednom su u njegov bazen doveli djevojčicu imenom Margita. Imala je osam godina i bolovala je od leukemije. Pri prvom susretu, Margita se jako bojala. Skrivala se iza majke, plakala, pa čak se i odupirala kad ju je voditeljica željela uzeti k sebi u bazen. Inače se Margita nije bojala vode, ali se bojala riba. Peter joj je izgledao kao velika riba, što ne čudi jer dupini doista tako izgledaju. Osim toga, dok bi otvorio usta i smijao se, Peter je pokazivao nekoliko redova šiljatih zubi. Margita se užasavala tog prizora. Iako mu to nitko nije mogao reći, Peter je ubrzo shvatio o čemu je riječ. Kad bi Margitu željeli dovesti do bazena, on bi se odmaknuo na suprotnu stranu. Također, tijekom sljedećih nekoliko susreta, dok se Margita privikavala na zamisao da se kupa u bazenu s njim, Peter se nije smijao! Držao je zatvorena usta. To je pomoglo i Margita je konačno, nakon nekoliko pokušaja zaplivala u bazenu. Peter joj je oprezno prilazio. Svaki put kad bi joj prišao, Margita se zgrčila. I dalje se užasavala njegove njuškice i zubiju. Međutim, Peter je i tome doskočio. U ustaje uzeo loptu. Na taj je način u Margiti smanjio osjećaj opasnosti. Tijekom nekoliko sastanaka Peter nije ispuštao loptu iz ustiju. Zatim je jednom, na izgled slučajno, ispustio loptu, pa je ponovo uhvatio. Bila je to dobro smišljena igra koja je Margitu trebala uvjeriti da joj je strah neopravdan i da nikakve opasnosti nema. Promatrajući film Josip se nije mogao oteti dojmu da svjedoči jednom od najistančanijih postupaka pripitomljavanja za koje je ikada čuo. Međutim, ovdje je dupin pripitomljavao jedno ljudsko mladunče! Na posljetku je Peter uspio u svojim namjerama. Mar-gita je pobijedila strah i oni su zajedno proveli nezaboravne sate igrajući se u bazenu. Peterova mudrost, nježnost i očigledno namjeran i sustavan pedagoški postupak nisu ostavljali mjesta sumnji u inteligenciju dupina. Mar-gita je na posljetku pobijedila i svoju bolest, a njezini su roditelji s radošću objasnili svoje vjerovanje da je dupin Peter u tome odigrao odlučujuću ulogu. Josip Gora je sve više shvaćao da ljudi jednostavno ne znaju s kakvim bićima dijele svoj planet. Ne samo da bi morali zaustaviti svoje neprijateljsko djelovanje prema njima i cijeloj prirodi, već bi od njih morali mnogo toga naučiti. On je bio odlučan da uči od Cvarra. Sada kad je dobio tu prigodu, nikako je nije namjeravao ispustiti iz ruku. Razmišljajući tako o dupinima, na um mu je stalno dolazila rečenica koju je negdje čuo ili pročitao: "Svijeća ne gubi ništa od svog plamena kad zapali drugu svijeću." Kako je to istinito! I kako neobično točno opisuje ulogu naše braće dupina, a osjećaj mu je govorio da se to posebice odnosi na "njegovog" Chvarra! Ali, kako da dopusti da Chvarr zapali plamen njegove svijeće? To je bio problem kojeg je Josip Gora morao riješiti. O njemu je najviše razmišljao. Provodio bi sate i Josip se nije mogao oteti dojmu da svjedoči jednom od najistančanijih postupaka pripritomljavanja za koje je ikada čuo. Međutim, ovdje je dupin pripitomljavao jedno ljudsko mladunče! sate promatrajući ili nebo ili more, gdje bi se već našao. Tražio je put do mjesta do kojeg ne vode nikakvi putevi i do kojeg, možda, nijedan čovjek prije njega nije došao. Tražio je put do... kako da nazove to mjesto? Bilo bi prejednostavno reći da je tražio Chvarra. Odlazak na Lošinj uvjerio gaje da svrha njegovih snova i Chvarrovih posjeta nije njihov tjelesni susret. To bi bilo prejednostavno i nekako besmisleno. Ipak oni pripadaju dvjema različitim vrstama i ne bi mogli provesti život zajedno čak ni privremeno. Dakle, smisao mora biti negdje drugdje. To drugdje je unutra, u oceanima duha u... Vremenu snova? Da, to će biti to, mislio je Josip. Vrijeme snova - taj izraz mu se nametao sam od sebe. Pao mu je na um nakon što mu je Kate rekla o načinu na koji dupini spavaju. Najprije ga je uporabio nesvjesno, a zatim je o svojim iskustvima počeo svjesno misliti na taj način. Nakon nekoliko tjedana postalo mu je sasvim uobičajeno da o susretima s Chvarrom razmišlja kao o Vremenu snova. Ipak, bio je svjestan da Chvarr vjerojatno u njega ulazi namjerno, dok je on, Josip, samo sanjao "obične" snove. Morao je razviti neku metodu, tehniku ulaska u posebno stanje koje će ga odvesti do Chvarra. Zamišljao je da će u tom stanju moći izravno razgovarati s Chvarrom,

postavljati mu pitanja i davati odgovore, a ne kao do sada samo svjedočiti njegovim aktivnostima. Dakle, pitao se Josip, kako ući u Vrijeme snova? To gaje pitanje progonilo. Razmišljao je o meditaciji, o takozvanim lucidnim snovima, o astralnim projekcijama i o mnogim drugim postupcima koji bi mu, pretpostavljao je, mogli u tome pomoći. Neke od njih je isprobao u tom smislu, ali nije se mnogo približio rješenju problema. Ono se pojavilo, kako to obično biva, sasvim slučajno. Josip je bio zaljubljenik u jedrenje na dasci. To gaje smirivalo, povezivalo s prirodom, nadahnjivalo, osvježavalo, uzbuđivalo... bez jedrenja teško daje mogao zamisliti svoj život. Već je ranije razmišljao o tome kako igra s vjetrom i morem predstavlja alternativni put u duhovnost za mnoge ljude. Njemu je, primjerice, jedrenje na dasci predstavljalo utjelovljenje savršene usklađenosti ne samo duha i tijela, već i usklađenosti s okolinom. Sada je imao dodatan motiv za provođenje svoje omiljene aktivnosti. Barem je nju, razmišljao je, dijelio s Chvarrom. Ponekad bi odjedrio daleko između Kornata. Dok bi mu vjetar šaptao u ušima i napinjao njegovo jedro, a daska glatko klizila preko površine vode, on bi zamišljeno gledao u daljinu. Nadao se - ne, maštao je kako bi to bilo sresti Chvarra sada i ovdje? Da li bi ga prepoznao? I što bi se zatim dogodilo? Jednom, tijekom jednog takvog "izleta" u morsko plavetnilo, Josip se uhvatio kako razmišlja 0 Kateinim riječima. "Dupini spavaju", rekla je ona, "tako da isključe najprije jednu, a onda drugu moždanu polutku." Da, razmišljao je Josip, moraju tako. Plivaju u skupinama, vrlo blizu jedan drugog, te povremeno izranjaju da bi udahnuli zrak. To je logično. Kako bi inače spavali u vodi? "Alija mislim drugačije", nastavljala je Kate u njegovoj glavi. "Mislim da dupini to rade i inače. Isključe jednu polovinu mozga, ili je priguše, to još ne znam." Dobro, razmišljao je dalje Josip, isključe jednu polovinu mozga ili je priguše. To ima veze sa spavanjem. Dupi-novim spavanjem i sanjanjem. Hmm... I tada, daleko na moru, barem nekoliko kilometara od obale, dok mu je daska divlje poskočila preko leđa nekog vala jer je naišao na prilično jak zapuh vjetra, Josipu je na um pala neobična zamisao. Bila je toliko snažna, a opet toliko jednostavna da je u trenutku bio siguran da je pronašao svoj put u Vrijeme snova. Kliknuo je od veselja i malo se zanio. U tom trenutku, izgleda daje i vjetar osjetio njegovo veselje pa se naglo pojačao. Uhvatio ga je nespremnog. Jedro je uhvatilo snažan potisak i poletjelo naprijed. Josip se nije snašao i izgubio je ravnotežu. Sve je, međutim, bilo vrlo silovito i naglo. Nije stigao ni pomaknuti kukove prema dolje ne bi li "otkačio" kuku trapeza od luka na jedru. To je značilo samo jedno: katapult! Poletio je preko jedra, napravio salto u zraku i završio u vodi nekoliko metara od daske. Ispuhnuvši vodu iz nosa, počeo se smijati. "Eh, Josipe moj, slavni surferu", govorio je sam sebi, "ti bi želio u Vrijeme snova, a ne možeš se ni održati na vjetru kako treba!" Zatim je zaplivao prema dasci, postavio jedro u pravilan položaj i iskoristio silu vjetra da ga podigne na dasku. Duboko je uzdahnuo. Bio je spreman započeti svoj prvi pokus s ulaskom u Vrijeme snova. Taj prvi pokus završio je bezuspješno. Baš kao i stotinu sljedećih. Međutim, Josip je znao da je na pravom putu. Morao je samo biti uporan i, možda, još nešto dodati svojoj metodi. Njegova je zamisao bila jednostavna. Priča o isključivanju ili utišavanju djelovanja moždanih polutki podsjetila gaje na činjenicu da ljudi uglavnom koriste više lijevu nego desnu stranu svojega mozga. Lijeva strana mozga odgovorna je za razum i logiku, a desna za maštu, umjetnost i pitanja srca - dakle ono što je nelogično i cjelovito. Sinteza nasuprot analizi. Prema tome, mislio je dalje Josip, ako ulaz u Vrijeme snova uopće postoji, on se nalazi u desnoj polovici. Možda je i s dupinima slično. Budući da mu je Kate rekla da oni po volji mijenjaju prevlast aktivnosti jedne nasuprot druge polovice, možda Chvarr kad ulazi u Vrijeme snova zapravo utišava lijevu i aktivira desnu stranu mozga? Bila je to dobra zamisao. Ali, kako utišati lijevu i pojačati desnu stranu mozga? Umjetnost, cjelovito zapažanje, stvaralaštvo, mašta, intuicija - sve je to pripadalo ljudskoj desnoj strani. Ali, kako to učiniti namjerno?

I tada mu je palo na pamet da upravo sada radi jednu aktivnost koja zahtijeva gotovo savršenu koordinaciju pokreta. Sjetio se športaša i izraza iz športske psihologije: zona\ Možda bi to bilo to! Možda bi ulaskom u stanje savršene koordinacije, ali svjesnim ulaskom, mogao lako prijeći u Vrijeme snova. Možda bi tada bila dovoljna samo svjesna namjera za prijelaz iz jednog svijeta u drugi. I tako je počeo drugi dio njegove potrage. Sada je imao, ili je mislio da ima, tehniku koju mora usavršiti. Bacio se na jedrenje s novim žarom i pokušavao postići savršenstvo pokreta. Pokušavao je postići stanje u kojem uopće nije mislio o onome stoje radio nego je samo radio. Ponekad bi mu uspijevalo, a ponekad ne. Kad je mislio da je uspio, pokušao je lagano usmjeriti pozornost na Vrijeme snova. Pokušavao je dozvati osjećaj kojeg je imao kad je boravio s Chvarrom. Razvio je nekoliko praktičnih postupaka koji su mu u tome pomogli. Otkrio je da mora biti u pokretu kad to čini, baš kao i dupin koji mora plivati kad ulazi u Vrijeme snova. Zatim je otkrio i niz malih unutarnjih trikova koji su mu pomogli da zadrži stanje savršene usklađenosti pokreta, a da ipak ima slobodu zamišljanja. Sve to nije bilo jednostavno, ali njegov gaje žar i volja za uspjehom nosio naprijed nezadrživom energijom. Mnogo puta mu se učinilo daje uspio. Učinilo mu se da istodobno s jedrenjem, plovi i nekim drugim morem. Ali, to je trajalo kratko, dovoljno tek da začuje čudan zvuk kojeg je prepoznao kao Chvarrov smijeh. Nadao se daje to smijeh odobravanja. Negdje u sredini njegovih napora za otkrivanjem ulaza u Vrijeme snova, dogodilo se nešto zbog čega je poželio sve ostalo napustiti i posvetiti se samo traganju. Bio je to još jedan san o smrti dupina. Ti se snovi nisu pojavljivali već dugo vremena; od samoga početka. Nakon toga sanjao je dijelove Chvarrovog života. Nije više bilo neugode ni krvi. Sada, kad je osjećao da je tako blizu uspjeha, Josip je ponovo sanjao jedan vrlo uznemirujući san. Počelo je na običan način, plivanjem kroz plavetnilo i povremenim izranjanjem na površinu. Odjednom se Chvarr zaustavio. S lijeve strane su "vidjeli" obrise ljudskih brodova. Za razliku od prethodnih slučajeva, ovaj put je Josip osjetio izrazitu neugodu i strah. Chvarr se međutim otputio prema brodovima. Josip je pokušao prenijeti svoj strah na njega. Čak je imao osjećaj da Chvarr to sluti, ali se nije zaustavljao. Bez upozorenja u Josipovoj svijesti se pojavila krvava scena mrtvog dupina. Užas ga je odvojio od Chvarra koji je samo nastavio u istom smjeru. Josip se našao u praznom prostoru između Vremena snova i svoje vlastite budnosti. Promatrao je Chvarra kako odlazi nemoćan da bilo što učini. Razdirao ga je unutrašnji bol. I tada se probudio, obliven znojem i suzama. Nakon toga se s još većim žarom bacio na traganje za ulazom u Vrijeme snova. Ponovo je osjećao žurbu. Želio je pomoći Chvarru. Želio je učiniti nešto da ga spasi, da ga upozori, bilo što. Jednostavno je želio pomoći. Na žalost, njegovi napori naišli su na ozbiljnu prepreku. Iako je bio daleko od toga da postigne savršenstvo u jedrenju na dasci, neke je stvari radio u zoni. Sve je bilo kako treba. Pokreti su bili skladni i lagani, aktivnost dinamična i gotovo divlja, a unutar njega je bio mir. Bilo je to poput boravka u središtu uragana. Tiha oaza oko koje bijesne prirodne sile. Ali, što god uradio u tom stanju, približio se nekom iskustvu samo na trenutak. Vidio bi nešto, a zatim to izgubio. Imao je osjećaj kao da ga Chvarr čeka s druge strane. On mu prilazi, ali u posljednji trenutak sklizne natrag u svoj svijet. Nešto je nedostajalo. Nešto važno. Josip je pretpostavljao da je postupcima koje je otkrio uspio "utišati" lijevu stranu mozga, ali to očigledno nije bilo dovoljno. Bila mu je potrebna pomoć i to brzo jer je osjećao kako vrijeme polako istječe. Te je noći otišao do stijena na obali mora sa posebnom svrhom. Želio je razgovarati s Dany. Na ovom svijetu nije bilo čovjeka koji bi mu mogao pomoći ili ga podučiti. Dany, njegova duhovna prijateljica, možda će ga uputiti na pravi trag. Čim je sjeo i malo smirio misli, začuo je kako iz tamne vode ispred njega iskakuju ribice. "Zdravo, moje prijateljice", rekao im je. "Danas mi je potreban savjet. I vaša podrška je dragocjena u tome." Kao da znaju o čemu se radi, jato ribica je ponovo iskočilo, a zatim se voda umirila. Bilo je doista tamno. Mjeseca nije bilo, a zvijezde su bile sakrivene oblacima. Nije važno, pomislio je Josip. Svjetlo ionako dolazi iznutra.

Zatim je pokušao zamisliti Dany ispred sebe. Najprije mu nije uspjelo, pa je samo sjedio i osluškivao. Pokušao je nekoliko puta. Ništa. Zatim je, po posljednji put - tako je rekao sam sebi - sasvim mirno postavio pitanje: "Dany, možda znaš u kom smjeru je potrebno krenuti?" Ništa. Dany nije znala. Ili nije bila kod kuće. Ili nije marila. Josip je bio pomalo ljut. Ali, to ga je nakon nekoliko minuta prošlo. "Sve će biti u redu", rekao je sam sebi, vrativši se natrag u kuću. I bilo je. Bilo je još te iste noći. Josip je sjeo za računalo, otišao na Internet i gotovo u očaju na jednoj tražilici upisao riječ "dolphin". Nezainteresirano je promatrao brojne stranice koje mu je tražilica ponudila. Zatim je ugledao jednu čiji je naslov bio "Dolphin breath". Gotovo je prešao preko nje, a zatim mu je srce brže zakucalo. "Dupinov dah! Pa naravno", uskliknuo je, "to je to. Dupinov dah!" Nije ni pogledao sadržaj web stranice. Bio je siguran da ne govori o onome stoje njemu palo na um pa nije ni želio gubiti vrijeme. Misli su mu jurile brzinom munje. Dupinov dah, energetska središta, otvor za disanje na vrhu glave - sve mu se to stopilo u jednu jedinu sliku. Znao je, daje bila ispravna. Jedva je dočekao sutrašnji dan. Kao za inat, ujutro je Daska je jurnula preko vode. Josip se nagnuo unatrag opterećujući jedro svojom težinom. Začuo se zvižduk glisiranja dok je daska svojim vrhom pokazivala u nebo. Josip je osjetio kako mu se, usprkos dinamizmu i snazi kretanja oko sebe, tijelo opušta. I tada, nakon desetak minuta uživanja u savršenom skladu dinamizma i potpune tišine, Josip je isprobao dupinov dah. Jednom. Dvaput. Triput. bila bonaca, pa je Josip uznemireno hodao gore-dolje, svaki čas provjeravajući nije li se vjetar možda smilovao i probudio. To se dogodilo oko jedanaest sati. Ne čekajući da vjetar ojača za manje jedro, Josip je krenuo. Daska je jurnula preko vode. Josip se nagnuo unatrag opterećujući jedro svojom težinom. Začuo se zvižduk glisiranja dok je daska svojim vrhom pokazivala u nebo. Držala se za vodu samo malom površinom iznad perajice. Uvjeti su bili fantastični. Vrlo brzo, Josip je osjetio kako mu se, usprkos dinamizmu i snazi kretanja oko sebe, tijelo opušta. S opuš-tanjem tijela javio se i prepoznatljivi osjećaj unutarnjeg mira i slatkoće. Još malo, još samo malo, pomislio je Josip. I tada, nakon desetak minuta uživanja u savršenom skladu dinamizma i potpune tišine, Josip je isprobao dupinov dah. Jednom. Dvaput. Triput. Nešto je bljesnulo u njegovoj glavi. Začuo je zvuk poput paranja zavjese ili udaljene grmljavine. Slika oko njega se promijenila. Ušao je u Vrijeme snova. Tvoj je prijatelj pored tebe i govori prastarim jezicima. Iz Jednog svijeta smo došli, u Jedan svijet ćemo se stopiti. Samo mi pruži ruku i nekako ćemo stići do cilja. Chiyarr je bio oduševljen Josipo-vom upornošću. Znao je kad je njegov brat čovjek otpočeo sa svjesnim naporima da dođe u Vrijeme snova. Svjedočio je mentalnoj borbi i neobičnim asocijacijama, zaključivanju i uvidima koji su ga doveli do spoznaja o ispravnim postupcima. Načelno, sve što je Josip morao učiniti je oponašati dupine. Ali, problem je bio u tome što nije znao dovoljno o njima da bi ih mogao u potpunosti oponašati. Također, nije imao uvida u energetsku pozadinu postupka ulaska u Vrijeme snova. Chvarr mu nije mogao pomoći ni na koji način. Njihovi uobičajeni susreti čak su se i prorijedili. Kad bi se susreli, Chvarr se trudio ne opterećivati ga novim obavijestima i doživljajima. Pokušavao je na nekoj unutarnjoj razini prenijeti zamisli o Vremenu snova. Teško je opisati stoje zapravo Chvarr tada radio. Na izgled ništa. Ali, s druge strane, nekako je "prelijevao" sadržaje svog uma u Josipov um. Smatrao je da će na taj način Josip intuitivno doći do pravih spoznaja. Možda će se početi osjećati kao dijete dupin prije nego što prvi put prekorači prag novog svijeta. Nekako tako je i bilo. Josip je zapravo dopustio da ga prožme dupinov život. Nije previše razmišljao jer se činilo da Chvarr tako želi. Na posljetku, takav je pristup podučavanju ipak urodio plodom. Dok je Josip pokušavao ući u Vrijeme snova, Chvarr ga je čekao s druge strane. Bio je s njim dok je pokušavao smiriti svoj um usred dinamične aktivnosti. Podržavao ga je dok je

usklađivao pokrete tijela s tanahnim pokretima svijesti. Veselio se s njim vidjevši kako njegovi mišići upijaju znanje koje mu je bilo potrebno da bez razmišljanja provede složene radnje tijekom jedrenja. A i smijao mu se kad u tome ne bi uspio i vrlo nespretno završavao u vodi. Neobično, ali izgleda da je jedino taj smijeh na svjesnoj razini dolazio do Josipa. Sve drugo primao je na unutarnjim razinama. Ali, smijeh je čuo! Chvarra to nije iznenadilo jer je vrlo dobro poznavao učinak veselja. Unutarnja radost je zdravo i cjelovito stanje svijesti koje te može odvesti vrlo daleko. Na izgled samo izraz zadovoljstva, smijeh je bio poput duhovnih valova na kojima se moglo "surfati" do dalekih svjetova. Evo, i u ovom slučaju smijeh je probio na izgled neprobojnu zapreku između obične stvarnosti i Vremena snova. A onda je Josip zapeo. Sve je činio ispravno. Chvarr je bio zadovoljan i mislio je da će Josip svakog trenutka prijeći u Vrijeme snova. Međutim, to se nije događalo. Chvarr je poput nestrpljivog domaćina čekao na Josipa kao na gosta koji kasni. Mnogo puta ga je već vidio svojim duhovnim očima. Vidio je kako već napola prelazi iz jednog svijeta u drugi, poveselio se i već poželio kliktati od veselja kad bi Josip odjednom nestao i vratio se natrag. To se ponavljalo mnogo puta. Chvarr jednostavno nije znao zašto. U jednom je trenutku pomislio da se prevario. Možda su odabrali pogrešan put? Možda Vrijeme snova nije za ljude već samo za dupine? Ali, ne, uvjeravao se Chvarr, on zna da tamo mogu stići i druga svjesna bića. Vidio ih je. U svakom slučaju, zajedno s Josipom i Chvarr je osjetio opadanje energije i javljanje neke potištenosti. Na žalost ništa nije mogao učiniti. Sve je bilo u Josipovim rukama. A onda se dogodio onaj susret u kojem je Josip svjedočio Chvarrovoj smrti. Za samog Chvarra to nije bilo ništa novo. On je tu scenu vidio čak i prije nego se Vrijeme snova promijenilo; prije nego su počeli njihovi susreti. Iako to nije uobičajeno, vidjeti svoju vlastitu smrt nije bilo nešto nečuveno. Događalo se to mnogim dupinima, Chyarr je to znao. Vrijeme snova im je to ponekad pokazalo. Obično je to bilo onda kad je bilo potrebno upozorenje da dupin obavi svoju zadaću. Bilo je to poput podsjetnika na ograničenost vremena. Dupinima je to bilo sasvim prirodno. Oni se nisu bojali smrti. Stalan kontakt s Vremenom snova u njima je stvarao unutarnje pouzdanje daje smrt prirodna i da se nemaju čega bojati. Nekako, nekim unutarnjim osjećajem, oni su znali da život tada ne završava. Život je neuništiv i sve što se može dogoditi je promjena oblika. Preobrazba da, ali ne i nestajanje. Ipak, znanje o vlastitoj smrtnosti, a posebice kad Vrijeme snova pokazuje vrijeme, mjesto i način umiranja, uvijek je značilo preuzimanje neke odgovornosti. U ovom slučaju, Chvarru je bilo sasvim jasno o kakvoj odgovornosti se radi. On je svoju zadaću jasno vidio ispred sebe. Samo, njeno ispunjenje je ovisilo o Josipu. Zbog toga Chvarr nije bio začuđen kad je Josipu bilo dato da svjedoči toj sceni. Ipak gaje malo iznenadio strah koji se u njemu javio. Očigledno je da ljudi na smrt gledaju nešto drugačije nego dupini. Snaga Josipove nelagode bila je toliko velika daje Chvarr bio sretan što su se razdvojili prije samog završetka. Nadao se da Josip nije vidio sve. Za tim nije bilo ni potrebe, a vrlo bi ga uzdrmalo. Svrhu zajedničkog proživljavani a tog trenutka Chvarr je vidio u dodatnom poticaju za Josipa. I bio je u pravu. Nakon tog događaja u Josipu se probudila neka unutarnja vatra koje prije nije bilo. Osim želje za znanjem i privlačnosti nove pustolovine, u čovjeku su se sada probudili Chyarr je zaplivao prema pučini. Izronio je na površinu, izbacio zrak i ponovo ga udahnuo. Krenuo je pridružiti se Josipu. Počeo je posljednji, ali najvažniji dio njihove zajedničke pustolovine. osjećaji. Da, Chvarr je to jasno osjetio: Josip se brinuo za njega. Suosjećao je s njim i volio ga. To je bilo dobro. To je bilo jako dobro. Ne zato stoje Chyarru bilo posebno drago što ga netko voli, već zato što su ti osjećaji bili dobri za Josipa. Ljubav ima nevjerojatnu snagu. Svaki dupin to zna. Bilo bi vrijeme da to sazna i svaki čovjek. Doista, upravo su ti osjećaji u Josipu pokrenuli onaj posljednji uvid koji mu je bio potreban za prelazak u Vrijeme snova. Dogodilo se da Chyarr nije bio tamo u tom trenutku. Baš se hranio i lovio njemu posebno ukusnu ribu, kad je duboko u sebi začuo neki zvuk. Bilo je to poput

udaljenog zvona koje gaje pozivalo. Najprije je samo zastao, puštajući da mu riba pobjegne, a zatim je brzinom munje krenuo prema površini te oduševljeno napravio dvostruki salto i pljusnuo natrag u vodu. Uspio je! Josip je uspio ući u Vrijeme snova! Chvarr je zaplivao prema pučini. Izronio je na površinu, izbacio zrak i ponovo ga udahnuo. Krenuo je pridružiti se Josipu. Počeo je posljednji, ali najvažniji dio njihove zajedničke pustolovine. Josip Gora je uronio u Vrijeme snova poput nekog brzog vlaka koji bi prošao kroz prepreku načinjenu od papira. Svoj prijelaz tako je i doživio. Osjetio je kako prolazi kroz nešto tanko i savitljivo, ali nešto što gaje na kraju propustilo na drugu stranu. Sada se nalazio u neobičnom svijetu vizija, apstraktnih oblika i iskra svjetlosti. Bilo mu je potrebno nekoliko minuta da se navikne na njega. Stvar je bila u tome da je u potpunosti bio svjestan svega što se događa u običnoj stvarnosti. I dalje je jedrio punom brzinom. Njegovo tijelo, pa i njegov um, izvršavali su sve potrebne radnje ne bi li održali dinamičnu ravnotežu pokreta zajedno s unutarnjom tišinom. Također, sva osjetila su mu normalno radila. Nije bio slijep ili gluh za svijet oko sebe. Da je, primjerice, naišao na neku prepreku, čamac ili nešto drugo, sasvim lako i nesmetano bije izbjegao. Vrijeme snova nije zahtijevalo gubitak uobičajene budne svjesnosti. U tom smislu je bilo različito od običnih snova i sanjanja. Bilo je to kao da netko projicira film, ali ne na platno već na pozadinu svakodnevne okoline. Samo što je film bio u tri dimenzije uz sve druge osjetilne doživljaje. Bilo je divno! Isprva nije mogao odrediti gdje se nalazi u Vremenu snova i stoje to oko njega. A onda je postupno razabrao da je oko njega plavetnilo vode. To je bilo za očekivati, budući da su svi njegovi snovi do tada bili povezani s vodom. Zatim je ugledao Chvarra. Njegov brat dupin čekao ga je odašiljući prema njemu snažne valove radosti. Nije to bio samo smiješak na njegovom licu. Radost je bila opipljiva. Njena stvarnost bila je jednaka stvarnosti vode, tijela, pa čak i stvarnosti običnog svijeta kojeg je Josip još uvijek zapažao. "Uspio si", rekao je Chvarr. "Dobrodošao u Vrijeme snova." "Hvala", rekao je Josip. Zapravo, nije to rekao već je više pomislio. Stvari su bile drugačije na ovom neobičnom mjestu. "Hoćemo li krenuti?" upitao je Chvarr. To je Josipa malo zbunilo. "Krenuti? Kamo?" Chvarr nije oklijevao već je zaplivao nekud u tirkizno plavetnilo. "Pa nećemo valjda plutati najednom mjestu", rekao je odlazeći. "Nije zanimljivo." Josip je krenuo za njim. Nije se pomicao tijelom. Nije plivao poput dupina kojeg je promatrao ispred sebe. Jednostavno je išao naprijed slijedeći ga. Doživljaj je bio vrlo sličan onome iz sna, samo stoje ovaj put Josip bio odvojen od Chvarra dok je u snovima bio u njegovom tijelu. Chvarr se kretao nevjerojatnom elegancijom. Tek mali pokreti tijela pretvarali su se u snažan potisak repa. Bio je vrlo brz. Promatrajući ga ispred sebe, Josip se opustio. Plivali su tako neko vrijeme, a zatim je Chvarr ne zaustavljajući se rekao: "Misliš li da možeš to ponoviti bilo kada?" "Prijeći u Vrijeme snova? Da, mislim da će ići", odgovorio je Josip. Nakon nekoliko trenutaka tišine, Chvarr je ponovo zapitao: "Kako si to zapravo učinio? Vidio sam što radiš prije i bilo je u redu. Ali, nije ti uspijevalo do danas. Što si učinio?" Josip se nasmijao. "Pa," rekao je, "oponašao sam te." "Oponašao si me? Kako?" "Disao sam poput tebe." Chvarr je naglo skrenuo i napravio krug oko Josipa. Radoznalo ga je promatrao, a onda kimnuo glavom kao da "Naravno," na posljetku je rekao, "vi ste drukčiji. Energija drukčije teče. Morao sije preusmjeriti, a to se najbolje postiže disanjem. Odlična ideja."

"Naišao sam na nju slučajno", rekao je Josip. "Ali, zapravo je sjeme bilo posijano u jednom razgovoru kojeg sam vodio. Radi se o tvojem otvoru za disanje koji je na vrhu glave. To sasvim mijenja energetski sustav dupina u odnosu na čovjeka, zar ne?" "Da", odgovorio je Chvarr. "Ima to svojih prednosti. Ali i mana." Kate je Josipa upozorila na pitanje energetskih središta ili čakri. Iako je to područje prilično sklisko, većina se slaže da ih u ljudskom tijelu ima sedam. Svako od tih središta ima svoje značajke i ulogu. Budući da su dupini sisavci kao i ljudi, a to znači da imaju zajedničko podrijetlo, kod njih je energetski sustav slično raspoređen. Međutim, zrak kojim ljudi i dupini održavaju svoj život ulazi u tijelo na drugom mjestu. Kod ljudi je to peta čakra, a kod dupina sedma. Josipu nije bilo potrebno mnogo razmišljanja da pretpostavi razlike koje zbog toga nastaju. Chvarr je također vrlo brzo razumio njihove posljedice. "Kod vas je", rekao je Chvarr, "peto energetsko središte snažno aktivirano zbog prolaska struje zraka kroz njega. To znači da ste jako, jako skloni analizi. Zauzvrat to aktivira one dijelove mozga koji su odgovorni za logiku, razum i druge intelektualne sposobnosti." "A kod vas je," nadovezao se Josip, "snažno aktivirano sedmo energetsko središte. To znači da ste skloni cjelovitom pogledu na svijet. Sinteza umjesto analize i shodno tome razvoj onih dijelova mozga koji su za to odgovorni. Nije čudno što ste otkrili Vrijeme snova!" "To objašnava različit razvoj naših dviju vrsta", nastavio je Chvarr. "To objašnjava zašto se vi tako trudite da 'rastavite' svijet na dijelove, dok ga mi prihvaćamo takvog kakav jeste." Nekoliko minuta su u tišini plivali kroz vodu. Zatim je Chvarr nastavio: "Ti znaš da su preci moje i tvoje vrste prije mnogo milijuna godina zajedno izišli na kopno iz oceana. Samo, mi smo odlučili vratiti se, dok ste vi ostali. Nakon što smo otkrili Vrijeme snova nismo toliko marili za materijalni svijet oko sebe. Ovaj drugi je bio mnogo zanimljiviji, a osim toga onaj materijalni je bio tako savršeno uređen da nije bilo potrebe mijenjati ga." "A mi nikad nismo otkrili Vrijeme snova i nismo bili zadovoljni sa svijetom oko sebe", rekao je Josip. "I sada smo tu gdje jesmo." Ne smanjujući brzinu kretanja prema naprijed, Chvarr je napravio nekoliko krugova oko Josipa, a zatim ga s leđa gurnuo njuškicom u stražnjicu. "Hej", viknuo je Josip. "To je zato da ne postaneš previše ozbiljan", rekao je Chvarr smijući se. "Da ne zaboraviš gdje si." Naravno, ovo nije bilo predavanje iz povijesti vrsta, ovo je bilo Vrijeme snova! "Uzgred", nastavio je Chvarr, "nisi u pravu." "Što? U svezi čega nisam u pravu?" "Kod vas je", rekao je Chyarr, "peto energetsko središte snažno aktivirano zbog prolaska struje zraka kroz njega. To znači da ste jako, jako skloni analizi. Zauzvrat to aktivira one dijelove mozga koji su odgovorni za logiku, razum i druge intelektualne sposobnosti." "A kod vas je," nadovezao se Josip, "snažno aktivirano sedmo energetsko središte. To znači da ste skloni cjelovitom pogledu na svijet. Sinteza umjesto analize i shodno tome razvoj onih dijelova mozga koji su za to odgovorni. Nije čudno što ste otkrili Vrijeme snova!" "Nije točno da niste otkrili Vrijeme snova. Zapravo, svako živo biće otkriva Vrijeme snova. Sve kopnene životinje, primjerice, žive u nekoj vrsti Vremena snova. Zar nisi nikad pomislio kako su životinje, koliko god manje 'pametne' od ljudi, zapravo sretnije i usklađenije s prirodom?" Josip je zamišljeno kimnuo glavom. "To je zbog toga što su ovdje. Samo, njihovo Vrijeme snova je drugačije. Tek kad se u njega uđe sa svjesnom namjerom ono postaje takvo kakvo je za nas." "Ti zapravo kažeš da su ljudi također otkrili Vrijeme snova?" "Naravno. I živjeli su s njim i u njemu mnogo dugih godina. Milijune godina zapravo. Međutim, nešto se dogodilo posljednjih nekoliko tisuća godina i vi ste to zaboravili." Josip je neko vrijeme šutio, a zatim je rekao: "Mislio sam da to nikad nismo ni znali. A zašto smo zaboravili?" Na te njegove riječi Chvarr mu je dobacio: "Slijedi me." Zatim je naglim pokretom krenuo prema gore. Iskočio je visoko u zrak, prevrnuo se i leđima pljusnuo natrag u vodu. Josip ga je

razdragano promatrao. Ponovo je primijetio kako iz Chvarra izlaze gusti snopovi energije radosti. Nije mogao a da se ne počne smijati. Međutim, Chvarr ga je pozvao da mu se pridruži. "Sad ti", rekao je. Josip je izgledao zbunjen. "Što 'sad ja'?" "Skoči", doviknuo mu je Chvarr i sam skočio još jednom. Ovaj put je napravio dvostruki salto u zraku. "Ne mogu", zavapio je Josip. "Ja sam čovjek, a ne dupin. Ljudi ne skaču tri metra u zrak iz vode." Na to je Chvarr doplivao do njega i lukavo mu se zagledao u oči. "Koliko znam ljudi ne plivaju kroz vodu brzinom dupina. Ljudi također ne dišu pod vodom. Kad si zadnji put udahnuo?" Josip ga je zapanjeno promatrao. "0 bože!" rekao je i grčevitim pokretima krenuo prema površini. Chvarr se smijao iza njega. "Stani, ludi čovječe. Nema potrebe za tim. Svejedno je." Josip ga nije slušao. Izletio je na površinu i naglo udahnuo zrak. Morao je to učiniti makar je duboko u sebi znao da to nije važno. Nalazio se u Vremenu snova, a tamo su pravila drukčija. Chvarr mu se sad pridružio na površini. "Točno", rekao je, "ovdje su pravila drukčija." "Što, sad još i čitaš misli?" nasmijao se Josip. "Samo poneke", odgovorio je Chvarr. "One očigledne svakako." Neko vrijeme su se zaigrano gledali, a onda je Chvarr ponovo rekao: "Hajde, skoči. Ovo je Vrijeme snova. Sve je moguće." Josip je kimnuo glavom i zaronio. Uzeo je zalet, mada je znao da ni to nije potrebno, ali je nekako izgledalo prigodno. Krenuo je brzo, a zatim izvio tijelo prema gore i izronio na površinu odlučan da se ne zaustavi. I nije se zaustavio. Izletio je van, na zrak. Metar, dva, tri... a zatim je sklupčao tijelo, zavrtio se u zraku i pao natrag u vodu. "Bravo!" povikao je Chvarr. "Hajdemo još!" Zatim su zajedno skakutali i igrali se poput dva prava dupina. Ili, poput jednog dupina i jednog čovjeka. Njima je bilo sasvim svejedno što su. Kad su se naigrali, Chvarr je ponovo zaplivao u mirne dubine. Josip ga je bez riječi slijedio. Nakon nekog vremena Chvarr je rekao: "Nisam ti odgovorio na pitanje." "Znam", odgovorio je Josip, "Evo ga ponovo: zašto su ljudi zaboravili Vrijeme snova?" Chvarr je proizveo zvuk nalik otpuhivanju. "Teško je reći. Tako se dogodilo. Možda energetska razlika ima utjecaja na to. Ali, reci mi, što ti misliš? Zašto su ljudi postali takvi kakvi jesu? Zašto se grčevito žele odvojiti od prirode, umjesto da žive s njom?" "Ne znam", rekao je Josip. "Mi jednostavno smatramo da je Zemlja, ne samo Zemlja već i cijeli svemir zapravo, stvorena zbog nas. Čini nam se da smo vladari svega toga i da možemo s tim raditi što nas volja. Očigledno smo najjači i najsposobniji na planetu i preuzeli smo vlast." "I to ti zoveš inteligentnim ponašanjem?" "Pa, baš i ne. Ali, većina ljudi tako misli." "Da, koliko sam shvatio čak ste i u usta svojih proroka stavili riječi 'božanske' dozvole da s planetom činite što vas volja. Mnogo ljudi jednostavno slijedi ono za što misle da je božanska objava. Ali, reci mi, zašto vas ljude toliko odbija pomisao da ste jednaki s drugim živim vrstama? Zašto ne biste bili sretni ako biste živjeli u miru sa svima? Zašto !! Josip je kimnuo glavom i zaronio. Uzeo je zalet, mada je znao da ni to nije potrebno, ali je nekako izgledalo prigodno. Krenuo je brzo, a zatim izvio tijelo prema gore i izronio na površinu odlučan daše ne zaustavi. I nije se zaustavio. Izletio je van, na zrak. Metar, dva, tri... a zatim je sklupčao tijelo, zavrtio se u zraku i pao natrag u vodu. Zašto vam je širenje i osvajanje toliko važno?" Josip je uzdahnuo. Morao je razmisliti o tome. On nije bio predstavnik većine. Međutim, kao i svaki čovjek u sebi je nosio mnogo "ideološkog" materijala koji je govorio o superiornosti ljudske vrste nad drugim živim bićima. "Pri-čekaj", rekao je. "Kad smislim odgovor, reći ću ti." Zatim su u tišini plivali neko vrijeme. Josip je razmišljao. Doista, zašto zapravo ljudi ne bi mogli prihvatiti miran život u kakvom primjerice uživaju dupini? Što ih to tjera da budu takvi kakvi jesu? Na um su mu padali mnogi odgovori, uključivo i onaj daje takva ljudska narav.

Međutim, znao je da, ako prihvati taj odgovor, mora odgovoriti na sljedeće pitanje: kakva je to ljudska narav? Na posljetku je došao do nečeg što mu se u tom trenutku učinilo najvažnijim. "Chvarr", dozvao je svog brata dupina, "evo kako to meni izgleda. Kad pomislim da se ljudi 'smire', na način na koji to činite vi, osjećam u sebi nešto nalik dosadi." "Dosadi?" zapanjeno će Chvarr. "Da, dosadi. Vidiš, mi ljudi smo zaluđeni istraživanjem. Mi volimo otkrivati nove stvari, nove zakone, nove svjetove. Znaš, kad pomislimo na neizmjerne daljine svemira i njegove tajne, počnu nas svrbjeti prsti. Osjetimo čežnju koju jednostavno moramo ispuniti. Vidiš, mi moramo skupljati znanje. A da bismo skupljali znanje, moramo ga otkrivati. Ako bismo se 'smirili', sve to bi nestalo. Pretpostavljam da je to razlog našeg pomalo nesmotrenog načina života. Plaćamo skupu cijenu da bismo skupili... "Znaš", rekao je, "tvoje riječi su istinite. To doista jest uloga ljudskih bića. Skupljanje i čuvanje znanja. To objašnjava i opravdava fiziološku aktivaciju pete čakre, energetskog središta analize. Upravo po tome ste posebni i možda jedinstveni medu svjesnim bićima. Ali, isto tako je očigledno da ste pogriješili put. Ako tako nastavite nećete izvršiti svoju zadaću, a vaša silna želja za osvajanjem znanja odvest će vas u propast. Morali biste biti mudriji. Izvršavajući svoju zadaću ne biste smjeli uništiti sami sebe, a prije toga i mnogobrojna druga živa bića." znanje. Naravno, ima loših ljudi. Ima ljudi koji čine greške. Ima među nama svakakvih. Ali, moramo se nadati da će prevladati ono dobro. U cilju ispunjavanja naše osnovne svrhe." Završivši sa svojom tiradom, Josip je shvatio daje povisio glas. Uložio je mnogo energije u ove rečenice. Mnogo osjećaja. Chvarr je to primijetio. Zastao je i promatrao ga. "Da, sada mi je jasnije", rekao je polako. "Hvala ti. Mislim da vas sada bolje razumijem." Zatim su još neko vrijeme plivali u tišini. Ovaj put je Chyarr razmišljao. Nekoliko puta Josip je želio nešto reći, ali je iz Chvarra izbijala neka nepoznata energija. Kao da se zatvorio u sebe. Zbog toga ga Josip nije želio prekidati. Na posljetku je Chvarr ponovo progovorio. "Znaš", rekao je, "tvoje riječi su istinite. To doista jest uloga ljudskih bića. Skupljanje i čuvanje znanja. To objašnjava i opravdava fiziološku aktivaciju pete čakre, energetskog središta analize. Upravo po tome ste posebni i možda jedinstveni medu svjesnim bićima. Ali, isto tako je očigledno da ste pogriješili put. Ako tako nastavite nećete izvršiti svoju zadaću, a vaša silna želja za osvajanjem znanja odvest će vas u propast. Morali biste biti mudriji. Izvršavajući svoju zadaću ne biste smjeli uništiti sami sebe, a prije toga i mnogobrojna druga živa bića." "Da, to je sasvim jasno", rekao je Josip. "Ali, kako ispuniti tu osnovnu zadaću, istraživati i osvajati nove svjetove i znanje o njima, a ne činiti greške koje smo počinili?" "Razumijevanjem", odgovorio je Chvarr. "U tome ste dobri. Iskoristite to." "Razumijevanjem čega?" bio je uporan Josip. "Razumijevanjem stvarnosti. I razumijevanjem drugih mogućnosti i drugačijih puteva." Josip je šutio nekoliko sekundi, a zatim rekao: "Znam na što misliš, a opet ne znam. Još više ne znam kako da to prenesem do drugih ljudi." "Možda smo se zato sreli", rekao je Chvarr. "Što?" "Možda smo se zato sreli. Vrijeme snova ne spaja dva.. "Možda smo se zato sreli. Vrijeme snova ne spaja dva dupina. .. oprosti, dupina i čovjeka, bez razloga. Mislim da je tvoja zadaća prenijeti ljudima poruku dupina." dupina... oprosti, dupina i čovjeka, bez razloga. Mislim da je tvoja zadaća prenijeti ljudima poruku dupina." "Da, to mi nije strana pomisao", rekao je Josip. "Razmišljao sam o tome još od prvih snova o tebi. Ali, kakva bi to poruka bila?" "Ona nije jednostavna", rekao je Chvarr. "Vjerojatno ćeš je morati mnogo puta objašnjavati i potvrđivati. Ali, mogla bi se svesti u neke osnovne okvire. Vi ljudi volite okvire, zar ne?"

Josip je osjetio žaoku u Chvarrovim riječima. "Hej", rekao je, "ti dupinu jedan. Zar nisu sve vrste jednako vrijedne? Počinjem misliti da imam posla s dupinskim šovinistom!" "S kim?" zbunjeno je pitao Chvarr. "Ma nije važno", rekao je Josip. "Šalio sam se." "Ah, šalio si se. A ja sam mislio da vi ljudi..." "Ušuti", povikao je Josip kroz smijeh pojurivši za Chyar-rom. Želio gaje potapšati po leđima, ili zagrliti, ili bilo što, ali dupin mu je bez problema pobjegao. "Morat ćeš me najprije uhvatiti, čovječe moj!" uskliknuo je Chyarr. Nakon toga su ponovo jurili, iskačući iz vode, surfajući kroz pjenu neobičnih valova u Vremenu snova. Josipu se učinilo da se ne kreću samo kroz zamišljeni ocean, već da je svaka kapljica u njemu jedan poseban svemir. A njih dvojica su, kao nekim čudom, prelazili iz jednog svemira u drugi, iz jednog vremena u drugo. Možda je tako i bilo: u Vremenu snova, kako je rekao Chvarr, sve je bilo moguće. Nakon toga su ponovo jurili, iskačući iz vode, surfajući kroz pjenu neobičnih valova u Vremenu snova. Josipu se učinilo da se ne kreću samo kroz zamišljeni ocean, već daje svaka kapljica u njemu jedan poseban svemir. A njih dvojica su, kao nekim čudom, prelazili iz jednog svemira u drugi, iz jednog vremena u drugo. Reći ću ti nešto o dupinima. Prije mnogo milijuna godina, nakon što smo se vratili u more, otkrili smo Vrijeme snova. Shvatili smo da su to vrata u nove svjetove. Drukčije od ovog našeg plavog svijeta. Neki od nas su otišli. Međutim, mi kao vrsta, ipak smo odlučili ostati. To je zato što smo po prirodi glasnici. Mi nismo sakupljači znanja kao vi. Mi smo bića cjeline. A opet, istodobno smo bića u kojima suosjećanje za druge prevladava nad svim drugim osjećajima. Kad su se umorili ili bolje reći, kad im se učinilo da su se umorili, zaplivali su jedan uz drugoga, a Chvarr se ponovo vratio na njihov razgovor. "Reći ću ti nešto o dupinima. Prije mnogo milijuna godina, nakon što smo se vratili u more, otkrili smo Vrijeme snova. Shvatili smo da su to vrata u nove svjetove. Drukčije od ovog našeg plavog svijeta. Neki od nas su otišli. Međutim, mi kao vrsta, ipak smo odlučili ostati. To je zato što smo po prirodi glasnici. Mi nismo sakupljači znanja kao vi. Mi smo bića cjeline. A opet, istodobno smo bića u kojima suosjećanje za druge prevladava nad svim drugim osjećajima. Jednostavno nismo mogli samo tako otići i ostaviti našu braću na plavom planetu. Ostali smo, i tijekom vremena poprimili ulogu učitelja i vodiča. Ali, naše podučavanje nije podučavanje znanju u vašem, ljudskom smislu. Mi podučavamo ljubavlju i igrom. U ovom trenutku, Vrijeme snova je odabralo mene da vam prenesem dio znanja iako to nije naša osnovna uloga. Vi se, kao vrsta, spremate uništiti našu zajedničku kolijevku. Spremate se uništiti Raj u kojem smo zajednički živjeli. Ne razumijete daje ova Zemlja odskočna daska za mnoge druge svjetove. Ako nestane plavoga svijeta i iskara inteligencije posijanih u njemu, nestat će i mogućnosti za druge stvarnosti, za mnogobrojna nebeska kraljevstva. Ljudi, a s njima i dupini i kitovi i mnogi drugi, možda će zauvijek izgubiti pristup do njih. Vi mislite da ćete nešto izgubiti ako se postavite u isti položaj s drugim živim bićima. Mislite da tada nećete 'osvajati' svemir oko sebe i da će vaša potreba za ispunjavanjem svoje svrhe, a to je skupljanje i čuvanje znanja, ostati neispunjena. To nije točno. Sve što vas sada ispunjava ponosom, sva ona ljudskost koja u vama pokreće silnu energiju i zbog koje vam se ježi koža pri pogledu na ljudska dostignuća, sve će to ostati. Štoviše, postat će još veće i još značajnije. Jer, Vrijeme snova će vam otvoriti vrata do neslućenih mogućnosti. Pred vama će se otvoriti svemiri i svemiri koje možete istraživati do mile volje. Ako ovdje, na materijalnoj Zemlji, naučite održavati ravnotežu s prirodnim zakonima Vrijeme snova će vam otkriti svjetove koji su izvan vaše sadašnje moći zamišljanja. Ako ovdje, na materijalnoj Zemlji, naučite održavati ravnotežu s prirodnim zakonima Vrijeme snova će vam otkriti svjetove koji su izvan vaše sadašnje moći zamišljanja. Tamo ćete istraživati koliko vam volja. Ljudi su doista posebna bića jer su najznatiželjniji, najviše skloni

otkrivanju i najzaljub-Ijeniji u znanje. Mogli bi zauzimati istaknuto mjesto u zajednici života. Ali, prije toga moraju odrasli. Tamo ćete istraživati koliko vam volja. Ljudi su doista posebna bića jer su najznatiželjniji, najviše skloni otkrivanju i najzaljubljeniji u znanje. Mogli bi zauzimati istaknuto mjesto u zajednici života. Ali, prije toga moraju odrasti. Moraju naučiti da istraživanje, stjecanje i čuvanje znanja ne znači podređivanje drugih bića sebi. To nipošto ne znači ni uništavanje živog i neživog svijeta. Može se istraživati, može se saznavati i bez miješanja u tuđe živote. Vrijeme snova ljudima može omogućiti nesmetan prodor do svemirskih dubina i neslućenih tajni. Ali, ono im se neće otkriti sve dok ustraju na ludim, ubilačkim i nemogućim zamislima da su 'najvredniji', da su 'posebni' te da je svemir ovdje zbog njih. Osnovna pravila suživota s drugim bićima ljudi moraju naučiti ovdje, na ovom planetu. Ta ista pravila još više vrijede u drugim svjetovima i drugim dimenzijama. Kad ljudi to postignu Vrijeme snova će se vratiti i otpočet će velika ljudska pustolovina - pustolovina zbog koje ljudi kao vrsta postoje." Josip je pažljivo slušao što Chvarr govori. Osjećao je kako u tome ima duboke istine. Osjećao je kako je ponesen novom vizijom. Također, osjećao je neizmjernu zahvalnost što može sudjelovati u njenom stvaranju. Zatim su još dugo, dugo plivali u tišini kroz plavo prostranstvo. Oko njih su se prelijevali neobični oblici energetskih silnica koje su prolazile Vremenom snova. Nije bilo nikakvog zvuka. Nije bilo nikakve misli. Samo blaženstvo čistog postojanja. A oni su plivali dalje, čovjek i dupin, jedan uz drugog. Zatim su još dugo, dugo plivali u tišini kroz plavo prostranstvo. Oko njih su se prelijevali neobični oblici energetskih silnica koje su prolazile Vremenom snova. Nije bilo nikakvog zvuka. Nije bilo nikakve misli. Samo blaženstvo čistog postojanja. A oni su plivali dalje, čovjek i dupin, jedan uz drugog. „Chiyarr“, rekao je Josip, "što je to Vrijeme snova?" Možda je to pitanje morao postaviti već i ranije, ali mu to nije palo na pamet. On i Chvarr susreli su se već nekoliko puta u neobičnoj stvarnosti koju je dupin nazivao Vremenom snova. Josip je najprije bio zauzet pokušajima da do nje dođe, a zatim gaje toliko obuzeo tijek događaja daje zaboravio na svoju ljudsku narav i potrebu za znanjem i objašnjenjima. Ali, budući daje bio čovjek, ta se potreba nije mogla zauvijek izgubiti. "Kako to misliš 'što je Vrijeme snova'?" odgovorio je Chvarr pitanjem. "Pa, tako - stoje? Da lije to stanje svijesti ili neka druga stvarnost? Druga dimenzija? Drugi svemir?" "Sve to", rekao je Chvarr, "ali i mnogo toga drugog. Možda je najbolje reći daje Vrijeme snova prolaz koji spaja svako mjesto i svako vrijeme sa svakim drugim mjestom i svakim drugim vremenom." Josip je malo razmišljao o tom odgovoru. "To znači da ono ne mora izgledati ovako kao što izgleda nama?" "Misliš, onako kao što izgleda tebi?" nasmijao se dupin. "Hoćeš reći da tebi ne izgleda poput mora kroz koje plivamo?" "Naravno da mi tako izgleda. Ali, to je normalno. Ja sam dupin. Ne znam zašto tebi tako izgleda kad si čovjek!" Josipu je bilo potrebno nekoliko sekundi prije nego je shvatio da ga Chvarr zadirkuje. "Ah, ti, čovjek nikad ne može biti na čistu s jednim dupinom!" "Ni dupin s jednim čovjekom", odvratio je Chvarr. "Ali, il dosta šale. Znam daje to važno pitanje. Moram priznati da ne znam pravi odgovor. Znam ono što znam i što sam doživio. Mislim da ti Vrijeme snova doživljavaš na taj ; način jer si u njega ušao preko mene. Međutim, to bi se vrlo lako moglo promijeniti." "Znači, mogao bi ga doživjeti drugačije. Primjerice, kao neko mjesto na kopnu?" "Naravno. Kao neko mjesto bilo gdje i bilo kada. Vrijeme snova obuhvaća prošlost, sadašnjost i budućnost."

Tijekom njihovih susreta, Chvarr je Josipu pričao o tome kako se za njega Vrijeme snova promijenilo i kako je počeo vidjeti događaje iz Josipovog života. Također mu je pričao kako Vrijeme snova ponekad ukazuje na mjesta ili dupine s kojima se morao susresti. "Da li to znači da Vremenom snova upravlja neka inteligencija?" pitao je Josip. "Svime upravlja neka inteligencija. Ali, ako pitaš da li Vrijeme snova ima neku posebnu namjenu u tom smislu odgovor je pozitivan. Mislim da ono služi poput nekog pokazatelja ispravnosti ili neispravnosti naših postupaka. Kad kažem 'naših' mislim pojedinačno, ali također i u smislu cijele vrste. Kad sam počeo susretati tebe, Vrijeme snova se promijenilo za sve dupine. Saznao sam da i druga moja braća sve više 'vide' život ljudi." "Misliš li", rekao je Josip nakon kraćeg razmišljanja, "da naš susret moramo iskoristiti za neke šire svrhe, a ne samo kao pojedinačno iskustvo koje se tiče nas dvojice?" "Siguran sam u to", odgovorio je Chvarr. "I ti i ja imamo određenu ulogu. Na neki način smo odabrani. To nas ne čini vrednijim od bilo koga drugog, naravno. To samo znači da imamo mnogo posla." "Dobro, možda je vrijeme da popričamo o tome", rekao je Josip. "Kakav nas posao čeka?" "Bolje je da pitaš kakav posao čeka tebe, jer moj je gotovo pri kraju", nasmijao se dupin. "Hm, da", odvratio je Josip sumnjičavo. "Dobro, onda, kakav to posao čeka mene?" "Da, vidimo", rekao je Chvarr i okrenuo se prema njemu. Počeo je ispuštati visokotitrajne zvukove pomoću kojih je "pregledavao" čovjeka ispred sebe. Josip je gotovo mogao osjetiti nježne titraje kako prelaze preko njegovog tijela. Međutim, istodobno je shvatio da se Chvarr opet pomalo ludira te da 'skeniranje' uopće nije potrebno. "Ma daj, prestani", rekao je Chvarru kroz smijeh. "Ne, ne, morao sam provjeriti", bio je uporan Chvarr. "Ti si sad gotovo dupin. Ne mogu odavati svoje tajne nekome tko nije dupin!" "Ah, doista", rekao je Josip i odmahnuo rukom. "Eto, vidiš", nastavio je Chvarr. "Vi ljudi ste tako ozbiljni. Jednostavno ne shvaćate igru kako treba. Mi dupini smo drukčiji. Što misliš zašto ljudi prema nama osjećaju takvu naklonost? Zato jer im prenosimo poruku koja ih opušta. Vaš svijet je prepun nepotrebnih ozbiljnosti. Nedostaje vam zaigranosti. Jedini pripadnici ljudskog roda koji to u potpunosti razumiju su djeca." Ne čekajući Josipovu reakciju, Chvarr je nastavio: "Mi vas ponekad zabavljamo. Ponekad dopuštamo da budete u našoj blizini. Igramo se s vama i otvaramo vaša srca. U našoj blizini dolazi do snažnog kretanja energije unutar vašega tijela i duha. To je neka vrsta iscjeljivanja." Slušajući ga Josip se prisjetio filmske priče o dupinu Pe-teru i njegovoj "pacijentici" Margiti. Chvarr je međutim nastavio: "To je razina na kojoj mi djelujemo. Već sam ti objasnio da smo mi glasnici. Ali, mi istodobno nismoučitelji kakvi su vama potrebni. Mi vam ne možemo objasniti stvari na vaš način. Mislim da tu u igru ulaziš ti. Bit ćeš glasnik. Bit ćeš predstavnik dupina u svijetu ljudi. Kao što vidiš nisam se baš šalio kad sam rekao da si napola dupin." Josip se nasmiješio. Sviđala mu se ta zamisao. Ako i nije točna, mislio je, dobro zvuči. Chvarr je međutim, nastavljao dalje: "Najvažnije je, dakle, da u što veći broj ljudi usadiš zamisao o suživotu na plavom svijetu. Vi ljudi morate naučiti dijeliti taj svijet s drugim vrstama. Morate odbaciti zamisao o svojoj prevlasti i posebnom pravu. Svoje sposobnosti morate koristiti za ispunjavanje svoje svrhe, a to je skupljanje i čuvanje znanja. Čak i ako u prvom trenutku ne razmišljate nesebično, pokušajte sa sebičnog stajališta: ako tako ne učinite izumrijet ćete i vi sami. To bi morao biti dovoljan razlog za promjenu. Najveća šteta će biti u tome što će vam biti nedostupan pristup u Vrijeme snova. I to je sljedeća stvar koju moraš učiniti kao naš glasnik. Objasni ljudima značaj Vremena snova. Znanje koje ti je potrebno doći će samo od sebe kad za to dođe vrijeme. Također ih možeš podučiti kako se pristupa Vremenu snova. Ti si u tome uspio, pa nema razloga da ne uspiju i drugi. Kao što vidiš čeka te veliki posao. Ali, ne brini, imat ćeš podršku. Mnogi će shvatiti našu poruku. Ako ne u cjelini, onda djelomice. Ali, mnogi će osjetiti u sebi želju da djeluju u tom smjeru."

Josip je zamišljeno slušao. "Imao sam sasvim drugu predodžbu o svojem životu. Mnogo je projekata na kojima radim, a još više onih koji tek čekaju da im pristupim. Ovo o čemu govoriš je velika obaveza." "Želio bih da znaš da sam u potpunosti svjestan svega o čemu razmišljaš", rekao je Chvarr. "Uvjeravam te da uloga našeg glasnika neće istisnuti ostale tvoje uloge niti će zauzeti svo tvoje vrijeme. Imat ćeš pomoć. Sve će ići glatko, uvjeravam te u to. Osim toga, ako je sve onako kako mi se čini, i ja ću biti uvijek uz tebe." Posljednju Chvarrovu rečenicu Josip je shvatio simbolički. Tek je kasnije razumio daje Chvarr možda mislio na nešto više od simbolike. U tom trenutku, međutim, bio je potpuno zaokupljen svime o čemu je govorio njegov brat dupin. Njihovi su sastanci bili česti. Razgovarali su o mnogim temama. Međutim, Chvarr ga je stalno upozoravao na to da nemaju bezgranično mnogo vremena. Na Josipova pitanja odgovarao je iscrpno, ponekad tajanstveno, ali uvijek u duhu prenošenja poruke dupina. Tako je Josip saznao mnogo toga. Primjerice, saznao je da su dupini glasnici, ljudi skupljači i čuvari znanja, a kitovi umjetnici. Chvarr mu je govorio i o mnogim drugim svjesnim bićima koje je susreo u Vremenu snova, a koja će i njemu, Josipu, kao i svim ljudima, biti dostupna, ako Vrijeme snova učine dijelom svoje stvarnosti. Budući da se pomirio sa svojom ulogom glasnika, Josip je Chvarra ispitivao o svim mogućim temama za koje je mislio da bi ljudima mogle biti važne. Pažljivo je slušao odgovore mada neke od njih nije u potpunosti razumio. Tako mu je Chvarr govorio o tome kako bi dupini gledali na povijest, filozofiju, religiju, Boga i evoluciju svijesti. Međutim, Josip je predviđao na kakva će pitanja naići samo ako se ikad bude usudio stati pred ljude u ulozi glasnika pa su ga zanimale i obične teme poput ljubavi, odnosa među ljudima, seksa, načina života, odgajanja djece i zapravo svega što mu je padalo na um, a to je uključivalo i pitanja o veličini svemira, drugim galaksijama i oblicima života u njima. Chvarr je strpljivo odgovarao na ta pitanja tako daje Josip sakupio prilično velik broj zanimljivih poruka dupina. Međutim, Chvarr je također stalno naglašavao da to čini samo kao ustupak Josipu. On sam je u njihovim susretima pronalazio mnogo važniju svrhu. A ona je bila ta da na unutarnjoj razini pripremi svog brata čovjeka na samostalno istraživanje Vremena snova. "Sve te odgovore", stalno bi ponavljao, "moći ćeš dobiti u bilo kom trenutku. Ali, neka ti bude. Nečim moramo ispuniti vrijeme." Tek će kasnije Josip shvatiti koliko je Chvarr bio u pravu. Odgovore je doista mogao dobiti bilo kada. Ono što nije mogao dobiti u neograničenoj količini bila je Chyar-rova nazočnost. Kad je dupin otišao, Josip je na svoje iznenađenje shvatio da bi možda bolje iskoristio zajedničko vrijeme da je samo bio pored Chvarra i plivao s njim po oceanu kojeg su obojica toliko voljela. Njihovi posljednji susreti bili su kratki. Chvarr je izgledao uznemiren koliko to jedan dupin može biti. Josip je znao što Chvarr očekuje. Svaki put kad bi plovili zajedno Vremenom snova Josip je u strepnji očekivao susret s nepoznatim ljudskim brodicama. Takva je bila poruka Vremena snova. To je bilo mjesto gdje će Chvarr otići s ovoga svijeta. Iako opčinjen njihovim razgovorima, Josip je mnogo razmišljao o još jednoj svojoj zadaći. Želio je "spasiti" Chyarra od njegove sudbine. Nije razumio zašto bi Chvarr morao ispuniti ono što vidi u Vremenu snova, ako zna da će mu to donijeti tjelesnu smrt. Nekoliko puta je pokušao iz njega izmamiti odgovor, ali nije u tome uspio. Chvarr bi na pomen toga jednostavno zašutio i iz njega se nije dalo ništa izvući. Kad je taj trenutak konačno došao Josip ipak nije bio spreman za njega. Plivali su zajedno, kao mnogo puta dosad. Nije bilo neobično ni to što su plivali u tišini. Međutim, obojica su osjećala neku neodređenu napetost. Nisu pomogli ni povremeni skokovi iz vode. Uživali su u njima, ali sada kao da je radost bila tek val na površini tuge. Odjednom, Chvarr se zaustavio usred pokreta i krenuo prema površini. Zastao je, glavom iznad vode i pokazao Josipu u smjeru zapada. Prilično daleko od njih, na rubu vidljivosti, stajalo je nekoliko ribarskih brodova.

Razmijenili su nekoliko rečenica. Josip je pokušao uvjeriti Chvarra da nema potrebe krenuti prema njima, ali sve je bilo uzalud. Chvarr je bio vođen unutarnjim porivom kojem se nije bilo smisla opirati. A možda nije u pitanju bio samo poriv. Možda je Chvarr znao nešto što nije mogao podijeliti s Josipom. Bilo je to tek malo zaustavljanje prije rastanka. Ništa što je Josip rekao ili učinio nije dopiralo do Chvarra. On je jednostavno morao otići. Gledajući ga kako brza prema svojem kraju, Josip je pomislio kako bi ga uvjerio da se radilo o čovjeku. Ali, Chvarr nije bio čovjek. Bio je dupin. Posljednje Chvarrove riječi za sobom su ostavile samo neizvjesnu nadu o tome da će Josip sve razumjeti kad dođe vrijeme. Također je rekao nešto o tome kako će se ponovo sresti, ali je Josip pretpostavljao da se radi samo o blijedom pokušaju utjehe. Znao je da njegov prijatelj odlazi u susret svojoj smrti. Bilo je malo nade da će je izbjeći. Na posljetku, izgleda da se s tim složio i dobrovoljno slijedio zacrtanu viziju. Josip nikad nije saznao kako je Chvarr zapravo umro. Zamišljao je da zna, ali nije bio siguran. Izišao je iz Vremena snova neposredno nakon što je Chvarr otišao od njega. Poštovao je Chvarrovu želju i nije ga pratio na njegovo posljednje plivanje u oceanima plavoga svijeta. Prošlo je nekoliko tjedana prije nego stoje Josip ponovo smogao snage da zaroni u Vrijeme snova. Tuga i osjećaj gubitka, ali i promašaja, bili su prilično snažni. Nije se osjećao spreman suočiti se s plavetnilom na koje će naići s druge strane, a u njemu neće biti Chvarra. Međutim, kako je vrijeme prolazilo sve je više osjećao da se mora pokrenuti. Također se prisjećao Chvarrovih pouka i zadaće koju mu je namijenio njegov brat dupin. Iako mu nije bilo lako, nije ga mogao razočarati. Ako ne bi krenuo u tom smjeru, to bi bilo ravno izdaji. Znao je da ni Chvarrova zadaća tada ne bi bila ispunjena. Ipak, nije smogao snage za pokret sve dok mu se nije ponovo javio jedan od prvih snova s kojim je počela njegova pustolovina. Bio je to san o plavom planetu kojeg promatra iz svemira. Kao i prvi put zadivila gaje ljepota koju je vidio. Zemlja, dragulj, bila je nabrekla od života. Mora i oceani čuvali su u svojim njedrima iskre svijesti koje su, iako nevidljive oku, u Josipovoj duši bliještale poput vatri u noći. Otočići kopna ugniježdeni u tom plavetnilu, bili su zeleni i smeđi. I u njima su plamtjele iste vatre inteligencije. "Kakva ljepota!" pomislio je Josip. "Kakvo čudo!" I s tom mišlju zaronio je prema plavom svijetu ispod sebe. Osjećao se poput djeteta koje hrli u zagrljaj majci. Volio je to plavetnilo. Volio je tu kolijevku života. Bilo je to njegovo srce, njegova duša. Znao je daje siguran jedino tu. Ovdje je nastao, zajedno s nebrojenim drugim bićima. Ovo je njegov dom, ali prije svega njegova škola. To je mjesto na koje će se, kuda god otišao, uvijek vraćati. Kako da ne učini sve da zaštiti i očuva taj plavi svijet? To mu je prva zadaća. To je prva zadaća cijeloj njegovoj vrsti koja sebe zove ljudima. Ako polože taj test, bit će spremni za ostvarenje sudbine zbog koje su nastali. Jurio je u zagrljaj majci Zemlji, istodobno grleći nju. Prožeo je svaki djelić njenog bića svojim i osjetio kako ona čini to isto. Postao je plavi svijet. Bio je plavi svijet. Oduvijek. Zauvijek. I u toj ekstazi potpunog pretapanja odjednom mu je umom bljesnula spoznaja o vlastitoj sreći. Bio je sretan kao nikad do sada. Ali, kako neobično, njegova misao nije glasila: "Sretan sam!" Kao nekim čudom, pomislio je tuđu misao. Tuđu, a opet i ne tako tuđu. Pomislio je: "Chvarr je sretan!" Pa još jednom: "Chvarr je sretan!" Pa još jednom i još jednom, glasnije i glasnije, sve dok nije ostalo samo to. Čista, neizreciva sreća. Chvarrova sreća. Probudio se slomljena srca. Jastuk je bio mokar od suza. Ali, bile su to suze radosnice. Josip je znao da je s tugom gotovo. Prepreke su uklonjene. Sada je vrijeme da se baci na posao. Čim se ukazala prva prilika, ponovio je postupak prelaska u Vrijeme snova. Isprva nije uspijevao. Međutim to je pripisao neizvjesnosti zbog znanja da ga s druge strane ne čeka Chvarr. Također, nije bio siguran kuda će ga ovaj put odvesti Vrijeme snova. Budući da Chvarra više nije bilo, sasvim je moguće da više neće vidjeti ocean nego nešto sasvim drugo.

Zbog tih razloga nije bio obeshrabren kad je nekoliko prvih pokušaja propalo. Iznutra je bio siguran da je sve u redu i da se mora samo prepustiti prirodnom tijeku stvari. Vrijeme snova, znao je, čeka na njega. Bio je u pravu. Nakon nekoliko pokušaja osjetio je onaj isti mir usred vrlo velike i skladne aktivnosti tijela. Dodao je tome nekoliko dupinovih udisaja i ponovo začuo zvuk udaljene grmljavine. Prešao je u Vrijeme snova. Nije ga iznenadilo što se ponovo našao u vodi. Iako je znao da se moglo dogoditi sasvim drugačije, plavetnilo oceana djelovalo je poput povratka kući. Gotovo je očekivao da će ga tamo dočekati Chvarr. Međutim, njega nije bilo. Josip je brzao kroz vodu prisjećajući se kako je to izgledalo prije, u društvu dupina. Čak je nekoliko puta izronio na površinu i zaigrano iskočio iz vode. Gotovo mu se vratio onaj osjećaj čiste radosti. Pomislio je kako bi bilo lijepo da je Chvarr sada ovdje. "Ali, ja jesam ovdje", začuo je poznati zvuk Chvarrova glasa. "Chvarr!" trgnuo se Josip ogledavajući se oko sebe. Dupina nije bilo. "Gdje si?" Tišina. Josip je uzaludno pokušavao prodrijeti kroz plavu izmaglicu vode. Ništa. Bio je sam. Samo mu se učinilo da čuje Chvarrov glas. "Nije ti se učinilo. Pogledaj, ovdje sam." Ne vjerujući sam sebi, Josip se ponovo počeo okretati oko sebe ne bi li ugledao dupina. Međutim, nije ga mogao vidjeti. Barem ne odmah. Nakon nekoliko minuta, primijetio je kako mu se približava neki obris. Nije to bila sjena jer je svijetlila. Ali, upravo zbog njenog blještavila nije mogao razaznati o čemu se radi. Prije nego mu se svjetleći oblik približio ponovo je začuo Chvarrov glas: "Zatvori oči, prijatelju moj. Bit će ti lakše vidjeti me." Kad je Josip to učinio, svjetleći se oblik ispred njega pretvorio u poznati lik njegovog prijatelja dupina. "Hej, prijatelju", rekao je Chvarr, "ne kreći se prebrzo. Mogao bi propustiti važne stvari." "Chvarr!!" uzviknuo je oduševljeno Josip šireći ruke u zagrljaju. "Kako si... zar nisi..." A onda je ostao bez riječi. Chvarr je bio drukčiji. Bio je poput... Josip nije mogao naći riječi koje bi ga ispravno opisale. Ali, jedno je bilo sigurno: čak i iza zatvorenih očiju dupin ispred njega bliještao je skoro do bola. A opet, to je bez sumnje bio Chvarr. "Znam, znam", rekao je Chvarr. "Izgledam drukčije. A i ovaj svijet izgleda drukčije. Došao sam te samo pozdraviti." "Ali zar nisi..." pokušao je ponovo Josip. "Mrtav, misliš?" pomogao mu je Chvarr. "Jesam, naravno, umro sam. Ali, prije nego se to dogodilo ponovo sam prešao u Vrijeme snova. A ako u tome uspiješ, onda se događaju neobične i zanimljive stvari. Ali, ne bih te sad zamarao s tim. Ima vremena. Sve ćeš ti to otkriti na vrijeme. Pomalo ti i zavidim. Pred tobom je mnogo toga. Čekaju te mnogi svjetovi." "Svjetovi? Ali, zar nismo govorili o zadaći koju..." "Da, da, sve je to u redu. Ali, ipak te čekaju mnogi svjetovi. Gledaj, nisam te došao podučavati. Taj dio posla sam odradio. Kao što sam rekao došao sam te samo pozdraviti. Sada idem." Josip je želio zaustiti još nešto, ali se na kraju predomislio. Što da kaže? "Što ćeš ti sada raditi?" na kraju je pitao. "Postojiš li u običnom svijetu ili samo u Vremenu snova? " Chyarr se nasmijao. "Postojim i najednom i na drugom mjestu", rekao je. "Možda još ima nade da se sretnemo na običan način! Plivat ću još neko vrijeme morima plavog svijeta. Nisam siguran koliko će me ljudi i drugih inteligentnih stvorenja moći vidjeti. Znaš, tijelo mi se promijenilo. Ali, mislim da će me vidjeti, samo ako im srce bude dovoljno veliko." Da, Josip je mogao zamisliti kako će to izgledati. Blješteći svijetli dupin kojeg vide samo odabrani! Ili, samo zaljubljeni? Ili, samo djeca? Ili, samo oni dovoljno smjeli da povjeruju u istinu? Chvarr će vjerojatno uživati u tome. Kakva će to legenda samo biti - legenda o svjetlećem dupinu! Josip se u sebi počeo smijati, a zatim je začuo kako mu se Chvarr već pridružio. Kao i uvijek, čitanje Josipovih misli bilo je za njega poput dječje igre.

"Da, u pravu si", rekao je Chvarr nakon što su se od srca nasmijali. "Imam posebnu zadaću. Još neko vrijeme ostat ću s vama ovdje, u morima plavoga svijeta. Kao što sam ti rekao, možda se još i sretnemo!" Zatim su obojica zašutjeli. Gledali su se bez riječi, a onda je Josip shvatio daje vrijeme da se oprosti od svog prijatelja dupina. "Nisam ti to stigao reći tamo dolje", rekao je Josip, "ali ću ti sada to reći." Malo je zastao, a zatim prošaptao: "Hvala ti. Volim te. " "I ja tebe volim, moj ljudski prijatelju" rekao je Chvarr. A zatim je dodao, tik prije nego stoje nestao: "I ne zaboravi Rekavši to dupin je nestao u bljesku svjetla. Josip je znao da Chyarrove riječi nisu isprazne. Znao je da na njegovu pomoć može računati odsada pa zauvijek. Duboko uzdahnuvši, Josip Gornje na trenutak zatvorio oči. Zatim se okrenuo prema čaroliji ispred sebe potpuno se otvorivši čudu zvanom Vrijeme snova. Ako me ikada budeš trebao, ja ću biti uz tebe, to znaš." Rekavši to dupin je nestao u bljesku svjetla. Josip je naglo otvorio oči, ali sve stoje uspio vidjeti bila je svjetlucava sjena koja je brzo odmicala, nestajući u daljini. Josip je pomislio kako će sretni biti oni koji će je ugledati, tu traku svjetlosti usred plavetnila. A još će sretniji biti oni koji u njoj prepoznaju utjelovljeno prijateljstvo i znak naše zajedničke budućnosti. Polako odvrativši misli od Chvarra, Josip je pomislio na svoju vlastitu sudbinu. Znao je da Chvarrove riječi nisu isprazne. Na njegovu pomoć može računati odsada pa zauvijek. Što god mu bilo potrebno, Cvharrove misli i srce bit će i njegovi. S tom mišlju Josip je ponovo zatvorio oči. Otvorivši ih, izišao je iz Vremena snova. Vjetar ga je još uvijek nosio prema zapadu. Zamišljen, još mu se neko vrijeme prepustio. I dok je Josip Gora razmišljao o čaroliji Vremena snova i o tome kako će drugima ispričati o njoj, o Chvarru, o dupinima i o zajedništvu života na plavome svijetu, jedna je svijetla sjena neshvatljivom brzinom sjekla valove. U vremenu između dva dupinova udisaja, mogla je prevaliti razdaljinu od jednog do drugog kontinenta. Morska stvorenja koja su je samo na trenutak ugledala, duboko u sebi osjetila su promjenu. Već mnogo tisuća godina u zemaljskim morima nije bilo takvog bića. Iako je njegova pojava značila najavu velikih promjena, ukazivala je i na kraj jednog dugog razdoblja razdvojenosti i neshvaćanja. Došlo je vrijeme za ponovno ujedinjenje inteligentnog života. Dug je i dalek put do tog cilja, ali svjetlucava je sjena bila vrlo brza. Osim toga, imala je i svoje pomagače među dupinima, ljudima i drugim svjesnim bićima. Udruženi u čaroliji zvanoj Vrijeme snova, njihovi će napori uskoro uroditi plodom. Josip Gora nije bio u potpunosti svjestan svega toga, iako je slutio da njegova zadaća predstavlja samo jednu nit u mnogo većem tkanju. Njegovu veličinu mogao je samo naslutiti. Prožele su ga misli o mogućnostima koje su se pred njim otvarale. A ključ za sve to bilo je Vrijeme snova. Izgubio se u mislima i to bi tako trajalo još dugo, ali mu je jedan snažan nalet vjetra usmjerio pozornost na materijalni svijet oko njega. Vrativši jedro natrag pod kontrolu, primijetio je daje vrlo daleko od obale. Duboko je uzdahnuo, okrenuo se u pravom smjeru i dopustio vjetru da ga odnese kući. PORUKA AUTORA Ali, znam da se to može učiniti ako mije duh snažan. Nema sumnje, ja nisam sam, i nekako ću već pronaći svoj put kući. Vangelis, I"U find my way home

Da, znam da se to može učiniti! Ali, moramo svi usmjeriti svoju pozornost prema jednom cilju. Snažan duh je odlučan i usmjeren duh. Tek uz njega možemo pronaći svoj put kući. Spremajući se pisati ovaj pogovor čuo sam neobično uznemirujuću vijest. Radiospiker ju je pročitao uobičajenim tonom glasa, ističući samo da se radi o "posebnoj zanimljivosti". "Naime", rekao je spiker, "na Sjevernom polu, na vrhu svijeta, po prvi put nakon pedeset milijuna godina pojavilo se čudo: dva kilometra duga, nekoliko stotina metara široka i tko zna koliko duboka, lokva vode." Stotine tisuća ljudi koji su čuli tu vijest vjerojatno nisu ni trepnuli okom. Pa što, pomislili su, još jedan od mnogih poremećaja kojima smo uzrok. Voda na Sjevernom polu vjerojatno je nastala zbog učinka staklenika i pretjeranog zagrijavanja našega planeta. Ako je to točno, onda je počelo odbrojavanje do kraja svijeta. Užasni scenarij između ostalog uključuje topljenje ledene mase, povećanje razine mora i ogromne valove, tsu-namije, visoke stotinama metara koji će izbrisati život na kopnu. U ovom trenutku ne bih želio nagađati o vremenu koje nam je još preostalo, ali osjećaj mi govori da ga imamo manje nego što to većina ljudi smatra. Kao što je rekao Chvarr, spremamo se uništiti svoj vlastiti raj. Gornji scenarij možda i ne bi bio tako loš. U tom bi slučaju barem dupini, kitovi i ostala morska bića bila pošteđena. Ako ih prije toga ne istrijebimo ubijanjem i zagađivanjem njihovog staništa ljudskim otpadom. Čini mi se da je došlo vrijeme da svatko od nas nešto učini u smjeru sprečavanja svih mogućih "krajeva svijeta" koje smo začeli svojim načinom života na ovom planetu u posljednjih nekoliko tisuća godina. Bit ću više nego sretan ako ova knjiga posluži kao poticaj za razmišljanje u tom smjeru. Najprije da odgovorim na vječito pitanje nakon objavljivanja priča poput ove: da lije istinita? Naravno da jest! Svaka riječ u njoj prenosi istinu o potrebi proširenja razumijevanja zajednice života na našem planetu. Ne morate se slagati sa svim što ste pročitali. Primjerice, ne morate biti uvjereni da su dupini jednako razvijena svjesna bića kao i ljudi. Koristeći priču koja se dogodila na unutarnjoj razini moje vlastite stvarnosti - priču koju proživljava moja inačica, Josip Gora, u nekoj drugoj dimenziji, samo sam proširio okvir unutar kojeg se može razvijati međusobni odnos dviju vrsta, dupina i ljudi. Bez obzira na uvjerenje u moguću "stvarnost" priče, poruka o uvažavanju i zajedništvu valjana je i vrijedna. Možda će razmišljanje o njoj potaknuti mnoge da počnu drukčije gledati na druge vrste s kojima dijelimo ovaj planet. Možda će spoznaja o mogućnosti inteligencije jednake ili više od ljudske na istom komadiću materije koja kruži oko Sunca promijeniti naš stav prema sebi i svom položaju u svemiru. Jer, naša egocentričnost doista je tragična. Ako se budemo uporno držali zamisli da je svijet stvoren zbog nas, propustit ćemo mnogo značajniju ulogu koja nam je namijenjena. Kao što je rekao Chvarr, za razliku od dupina koji su glasnici, ljudi su istraživači i sakupljači znanja. Ako se uspijemo oglušiti o njegovu poruku, nastaviti u katastrofalnom smjeru u kojem idemo i na posljetku uništiti sebe i mnoge druge, uvjeravam vas, svemir neće izgubiti ništa od svoje veličine. Pravi gubitnici bit će ljudi i one nesretne vrste koje ćemo u svom nemaru i neznanju povući za sobom. Glede duhovne poruke priče koju ste pročitali, siguran sam da ću još mnogo puta imati prigodu objašnjavati dupinove poruke. Chvarr - ili doživljaj Chvarra - ostavio je u meni duboke utiske koje ne želim zaboraviti. "Vrijeme snova" kao duhovna dimenzija koju možemo podijeliti sa svim svjesnim bićima zaslužuje mnogo više prostora od ovog pogovora. To isto vrijedi i za metodologiju pristupa Vremenu snova uključujući i tehniku "dupinovog daha". Sve to ostavit ću za neko drugo mjesto i vrijeme. Osim toga, sada se želim zadržati na jednostavnim porukama bez kojih nikakve "više" dimenzije neće biti moguće. Svatko od nas pojedinačno, a zatim i kao zajednica, mora učiniti sve što može za spas zajedničkog svijeta, a posebice nama bliskih bića koja žive u morima i oceanima. Na svu sreću u posljednje vrijeme došlo je do pomaka u etičkoj osjetljivosti prema morskim sisavcima. Taj je pomak neposredno povezan s proširenjem našeg znanja o njima. Tamo gdje smo nekad vidjeli "ribu", sada vidimo sisavca s velikim mozgom, profinjenim i složenim ponašanjem, dobro razvijenim

komunikacijskim sposobnostima i prijateljskom naklonošću prema nama. Naše razumijevanje morskih sisavaca daleko je od potpunog. Čak i među najbolje proučavanim vrstama, kao što su dupini, posao je tek započet. Znanje o načinu na koji se dupini međusobno sporazumijevaju je u povojima. Razvili smo ga tek toliko da shvatimo značenje i profinjenost inteligencije dupina. Međutim, usuđujem se napomenuti da će se to znanje proširivati na tri osnovna načina. • Osnovna znanstvena istraživanja. Napredak u tim područjima vjerojatno će pokrenuti sve ostalo. Već sada su istraživanja o inteligenciji dupina, pjesmama kitova i ponašanju orki potaknula revoluciju u našem razumijevanju morskih sisavaca. Potrebno je pronaći načine da se takva istraživanja obilnije financiraju. • Javno predstavljanje rezultata. Jako je važno da što više ljudi dobije uvid u rezultate znanstvenih istraživanja. Na taj način će se promijeniti javno mnijenje i stav ljudske zajednice prema morskim sisavcima. U tu skupinu spadaju filmovi, knjige, fotografije i ostale vrste dokumentarnih zapisa. • Subjektivni doživljaji i međuodnosi različitih vrsta. Znanje u obliku činjenica nije dovoljno za potpuno prihvaćanje stvarnosti suživota inteligentnih vrsta. Ono predstavlja površinu dublje stvarnosti do koje znanost ne može doprijeti. Taje stvarnost iza logike i razuma i pripada poeziji, umjetnosti i duhovnosti. Upravo je ova duhovna stvarnost dupina najvažnija poruka ove knjige. Međuodnos različitih vrsta možda je najlakše shvatiti na taj način. Budući da razmišljamo i komuniciramo na drukčiji način, intelekt nije najprimjereniji medij za uspostavljanje razumijevanja i zajedništva. Duhovna dimenzija unutarnjeg doživljaja jest. Što učiniti da bismo slijedili ove osnovne smjernice? Kakve korake poduzeti da bismo se aktivno uključili u spašavanje našega svijeta, a posebice inteligentnih vrsta kao što su dupini? • Pobunite se protiv svakog zagađivanja okoline, posebice zagađivanja voda. Iako ne izgleda tako, ali zagađivanje voda je veća i neposrednija opasnost od zagađivanja zraka. Djelujte odmah. Pojedinačno ili udruženi u udruge. • Pomoću ove ili sličnih knjiga širite zamisao o postojanju inteligentnih vrsta s kojima dijelimo svoj planet. To uključuje znanstveni pristup putem istraživanja i dokumentarnog materijala, ali i duhovni pristup poput ovog opisanog u knjizi. • Pomognite materijalno, svojim vremenom ili znanjem svaki projekt koji obuhvaća aktivnosti opisane u gornje dvije točke. Da bih vam olakšao pristup konkretnom provođenju ovog programa, ponudit ću vam nekoliko mogućnosti koje možete upotrijebiti već danas. Većina nas nema dovoljno znanja i sposobnosti da bi se uključila izravno u znanstvene ili umjetničke projekte vezane uz dupine. Međutim, svim udrugama baš kao i svakom takvom projektu potrebna je materijalna potpora. Svatko od nas može odvojiti nešto malo svog novca i zajednički ćemo postići jako mnogo. Prije svega, sama ova knjiga pripada dupinima, konkretno onima koji žive na području lošinjskog otočja u Hrvatskoj. Na kraju knjige ćete pronaći obavijesti o udruzi Dupinov san i projektu čiji je cilj uspostaviti Centar na Lošinju čija će svrha biti isključivo ostvarivanje gore navedenih ciljeva. Kao autor, odrekao sam se bilo kakvog honorara za nju. Isto vrijedi i za autora ilustracija Andreja Kusteca, autora dizajna na ovitku Carlosa Pardoa, dizajnera samog

ovitka Ivana Šmalca, lektorice Vide Ozren te mnogih drugih koji su sudjelovali u nastanku i izradi knjige. Tisak knjige sponzoriran je od obitelji Topić i tiskare Topgraf, a nakladničko poduzeće Dvostruka duga iz Čakovca, cjelokupnu dobit od prodaje knjige Dupinov san usmjerit će u tu svrhu. To praktično znači da ste već samom kupnjom knjige pomogli hrvatskim dupinima! Osim običnog izdanja postoje srebrna, zlatna i dijamantna izdanja knjige koja su mnogo skuplja. Te su knjige namijenjene bogatijim pojedincima ili poduzećima koji žele većom svotom novca pomoći cijeli projekt. Ako ste zainteresirani za njih, ili ste u mogućnosti ponuditi ih poduzećima ili pojedincima javite se na adresu izdavača ili udruge Dupinov san. Dupinov san je preveden na engleski i objavljen na Internetu u elektroničkom obliku (e-book). Na taj način još veći broj ljudi ima prigodu saznati za dupinove poruke te izravno, plaćajući očitavanje elektronske inačice knjige, također i materijalno pomagati. Posjetite web site posvećen Dupinovom snu: www.dolphindream.org ili www.dupinovsan.org Osim kupnjom knjige možete pomoći i već uobičajenom praksom "usvajanja" nekog dupina, a također možete naznačiti sredstva izravno na žiro račune spomenutih u- druga. Na kraju knjige pronađite obavijesti o radu udruge Dupinov san, The International Ocean Project-a te Plavog svijeta. Osobno se nadam da će se što veći broj ljudi uključiti u zamisao koju sam pokrenuo pisanjem i izdavanjem Dupinovog sna. Nadam se da će se naš odnos prema inteligentnim rođacima iz mora ubrzo promijeniti te da ćemo shvatiti koliko moramo jedni od drugih učiti. Na posljetku vas ostavljam s pozdravom od svog prijatelja Chvarra. Kad sljedeći put posjetite more, zagledajte se u plavu daljinu. Tamo na pučini, sasvim do crte koja spaja more s nebom, možda krajičkom oka zapazite neki pokret. Možda će to biti pljusak bijele pjene nastale od razigranog dupina koji je uputio pozdrav baš vama. Ili, možda s palube nekog broda ugledate bljesak neobičnog svjetla u moru ispod vas. Nemojte se previše truditi da biste otkrili o čemu se radi. Bliješta-vog dupina ili ćete vidjeti ili nećete, bez obzira na trud. Ali, ako budete posebno pozorni, mirni i bistre svijesti, negdje u sebi možda prepoznate zvižduk kojeg isprva nećete razumjeti. Ipak, kasnije, razmišljajući o njemu, možda ćete shvatiti da ste čuli usklik veselja. Ako tada pomislite daje on glasio "Chvarr je sretan!", vjerojatno nećete pogriješiti. UDRUGA DUPINOV SAN Budući da postojeće udruge i organizacije obuhvaćaju ekološko-znanstveni pristup rada s dupinima, da bi se ispunila praznina na području subjektivnih doživljaja i međuodnosa različitih vrsta, osnovana je udruga pod istim nazivom kao i ova knjiga: DUPINOV SAN. Dupinov san je hrvatska nevladina i neprofitna udruga za promicanje ekološke svijesti o zaštiti i očuvanju jadranskog mora te ostvarivanja kvalitetnog međudjelovanja s dupinima i drugim morskim sisavcima. Osim suradnje s postojećim organizacijama posebice na očuvanju prirodnog staništa dupina, promicanja obrazovnih i drugih programa u javnosti u cilju očuvanja okoliša, udruga DUPINOV SAN posebno će raditi na subjektivno-duhovnom razumijevanju dupina kao inteligentne vrste. Znanje u obliku činjenica nije dovoljno za potpuno prihvaćanje stvarnosti suživota inteligentnih vrsta. Ono predstavlja površinu dublje stvarnosti do koje znanost ne može doprijeti. Ta je stvarnost iza logike i razuma i pripada poeziji, umjetnosti i duhovnosti. Međuodnos različitih vrsta možda je najlakše shvatiti na taj način. Budući da razmišljamo i komuniciramo na drukčiji način, intelekt nije najprimjereniji medij za uspostavljanje razumijevanja i zajedništva. Duhovna dimenzija unutarnjeg doživljaja jest. DUPINOV SAN će promicati sve aktivnosti koje potiču aktivni međuodnos dviju vrsta, a da to naravno ne ugrožava prirodni okoliš i način života nijedne od njih, posebice dupina koji su ugroženi ljudskim djelovanjem. U te aktivnosti između ostalog pripada subjektivni kontakt s dupinima, razumijevanje njihovog načina sporazumijevanja, poticanje međusobne komunikacije, istraživanje alternativnih pristupa odnosu dviju vrsta, poput terapeutskog plivanja i slično.

Da bi se ostvarili ciljevi ove udruge osim razrađenog plana djelovanja, prije svega je potreban prostor. Jedan od prvih konkretnih zadaća je skupljanje sredstava za kupnju ili izgradnju Centra na Lošinju. Prihod od prodaje ove knjige namijenjen je upravo u te svrhe. Također, udruga će poduzeti niz aktivnosti (organiziranje promocija, skupova i slično) ne bi li što brže prikupila sredstva za ostvarenje svojih ciljeva. Osim kupnje knjige, vaše dragovoljne priloge možete slati na žiro račun udruge. Sve obavijesti potražite na webu: www.dolphindream.org ili www.dupinovsan.org Kao zaseban projekt u suradnji s udrugom Dupinov san, Adrianova želja je razviti obrazovni program koji će uključivati tehnike i metode međudjelovanja s dupinima o kojima je riječ u knjizi, a koje je iskusio tijekom svojeg druženja s Chvarrom. Ukoliko želite svojim donacijama pridonijeti razvoju tih aktivnosti, zatražite dodatne obavijesti od samog autora. Načelno to možete učiniti kupnjom skupljih jedinstvenih primjeraka knjige, "skidanjem" engleske inačice e-booka s weba ili posebnim dogovorom oko načina na koji možete pomoći svojom energijom i sredstvima. INTERNATIONAL OCEANS PROJECT - FESTIVAL MORA "Oceani i mora predstavljaju neizmjeran potencijal za čovječanstvo, ne samo u materijalnom nego i u duhovnom smislu. Ipak postaju žrtvom nedopustive zloporabe, s ozbiljnim posljedicama koje mogu ugroziti opstanak ljudske vrste. Mi, stoga, ujedinjeni u djelotvornosti moramo žurno naučiti kako zaštititi oceane i mora. Dr Mario Soares, predsjednik IW0C Međunarodni projekt o morima i oceanima {International Oceans Project) je projekt posvećen: podizanju globalne svijesti o opasnostima koje trenutno prijete moru, upućivanju na uočavanje ljudskog kontinuiranog zanemarivanja morskog okoliša, djelovanju protiv uništavanja okoliša, pronalaženju rješenja i očuvanju primarnog izvora života na Zemlji. Prva konferencija održana uz potporu IOP-a bila je u Abu Dhabiju od 8. do 12. 04. 2000. s ciljem određivanja rješenja regionalnih problema, te postizanja regionalne kooperacije kako bi se provele strategije učinkovitog očuvanja okoliša mora i obala. Skupu su bili nazočni priznati međunarodni stručnjaci iz istraživačkih instituta diljem svijeta. U središtu rasprave bilo je upravljanje obalama, očuvanje biološke raznovrsnosti u morima, održavanje i upravljanje staništima, zaštita ugroženih vrsta, onečišćenje mora, taktika bioremeditacije, te utjecaj globalnog zatopljenja na povišenje razine mora. Za vrijeme trajanja konferencije postavljena je i izložba o ekološkoj bio tehnologiji za otkrivanje i suzbijanje zagađenja okoliša. International Oceans Project (IOP) je projekt kojemu je cilj podizanje razine ljudske svijesti o značenju ekologije mora i okoliša općenito. IOP zagovara i promovira ekološki turizam, podržava projekte koji se odnose na razvoj zaštićenih morskih područja, te konzervatorske, obrazovne, kulturne i znanstvene istraživačke projekte. U tu svrhu nastao je Festival mora. Festival koji se je godine 2000.-te prvi puta održao u Dubrovniku, a cilj mu je godišnje okupljati razne organizacije, udruge i pojedince koji žele pokazati i podučiti na koji način oni sudjeluju u stvaranju boljeg života na planetu, života u skladu s prirodom, bilo da je to izraženo kroz umjetnost, glazbu, šport, edukaciju ili promicanje očuvanja kulturnog naslijeđa. Mora i oceani su materijalni i duhovni most koji spaja različite zemlje i njihove kulture. Glazba daje gotovo istu snagu tom zajedništvu. Iz tog razloga kao sastavni dio Festivala mora nastao je JVorld Music Festival predstavljajući glazbenike koji sviraju autentičnu tradicionalnu glazbu svoje zemlje, tzv. etno glazbu koja nosi iskonsku poruku naroda. Poruku da je čovjek jedno sa svim, sa Zemljom, cijelom prirodom koja ga okružuje i Svemirom. kontakt: EuroConInt@aol.com

antonija_kavas@yahoo.com www.eurocongressinternational.org PLAVI SVIJET Plavi svijet (Blue World))Q novoosnovana hrvatska nevladina organizacija (NGO) ustanovljena s namjerom da potakne ekološku svijest na području Cresa i Lošinja, kao i na području cijele Hrvatske. Činije deset utemeljitelja iz Hrvatske, od kojih sedam živi i radi na otoku. Odbor se sastoji od tri člana, mještana, koji su direktno uključeni u projekt kroz uloge u odnosima s javnošću i u menadžment timu. S ovom organizacijom trenutno surađuju i tri inozemna znanstvenika. Osnovana je upravo s namjerom da preuzme aktivnosti istraživačkog instituta Te-thys: istraživanje, te poslove vezane uz širenje javne svijesti o projektu. Tethys trenutno upravlja i Jadranskim projektom dupin (ADP). S obzirom daje ovo mlada organizacija, ograničen je njezin utjecaj bez odgovarajućeg stručnog vodstva i savjeta kako projekt održavati cjelovitim. U ovom razdoblju bitna je suradnja s institutom Tethys i Hrvatskim prirodoslovnim muzejom. U skladu s tim predloženi su kratkoročni, srednjoročni i dugoročni planovi. Vremensko razdoblje u kojem će hrvatsko vodstvo preuzeti projekt od Tethysa ovisit će o dva činitelja: • Financijskim mogućnostima Plavog svijeta da preuzme aktivnosti ADP-a • Obučavanju hrvatskog istraživačkog osoblja • Prelazni planovi Kratkoročni planovi Cilj je ove nevladine organizacije rasteretiti Tethysove istraživače obveza vezanih uz poticanje javne svijesti. Ove obveze uključuju organiziranje predavanja školama i posjetiteljima, organiziranje dana dupina, te promoviranje programa usvojenja dupina. Prioriteti Plavog svijeta • Unapređivanje morskog rezervata, lokalnim sredstvima te preko respektabilnih hrvatskih znanstvenika lobira- njem Vlade za uvođenje zakonodavnih promjena. • Pronalaženje novih sredstava da se projekt održi vijabilnim. • Osnivanje tima u lokalnoj zajednici koji će širiti javnu svijest i tako proširiti ovaj aspekt projekta. • Pronalaženje motiviranog hrvatskog studenta da započne obuku za eventualnu suradnju u istraživačkom dijelu projekta. • Posticanje dugotrajnog korištenja resursa nađenih unutar arhipelaga. Srednjoročni planovi Cilj srednjoročnih planova NGO-a biti će preuzimanje cjelokupnih logističkih potreba projekta. Ovo će obuhvatiti sve stavke spomenute u kratkoročnim planovima s dodatkom pri- * hoda od volontera, za koje se smatra da su od bitnog značaja za kontinuitet samog projekta. Plavi svijet {Blue JVorld) smatra da jedini način održavanja samog projekta jest osiguravanje njegove financijske sigurnosti. U međuvremenu između prihvaćanja promoviranja svijesti javnosti i preuzimanja projekta u cijelini, Plavi svijet (Blue World) prepoznaje potrebu za kontinuiranim istraživačkim materijalima. Radi toga postoji potreba za zapošljavanjem iskusnih istraživača dok se ne nađu i obuče adekvatne zamjene za njih. Potreba za materijalima koji omogućuju istraživanja također predstavljaju aspekt koji treba savladati. Nadamo se da će nam financijska sigurnost projekta omogućiti da 'iznajmimo' vještačenje i materijale koju su nam trenutno na raspolaganju kao dio ADP-a. Dugoročni planovi

Dugoročni cilj ovog projekta je preuzimanje svih vidova Jadranskog projekta dupin, uključujući i prikupljanje podataka, osiguravanje znanstvenih podataka poradi osnutka morskog rezervata u arhipelagu i osiguravanje smislenih planova upravljanja za tim koji će kontrolirati ovo novostvoreno zaštićeno područje. Potrebno je osigurati stručna sredstva na otoku za is-traživače-posjetitelje, one koji se bave radom na moru, kao i za one na kopnu. Potrebno je povećati javnu svijest o raznolikosti okoliša Cresko-lošinjskog arhipelaga i hrvatske obale. O AUTORU A.P. Kezele rođenje 1962. godine u Varaždinu. Diplomirao je logopediju na Fakultetu za defektologiju u Zagrebu. Nakon studija odlazi u inozemstvo te se posvećuje proučavanju tehnika i metoda za razvoj svijesti. Od 1988. godine održava predavanja, seminare i tečajeve širom Hrvatske i Slovenije. Višegodišnje iskustvo u savjetovanju i podučavanju rezultiralo je nastankom mnogobrojnih knjiga (Korak naprijed, 1994.; Istina u pjesmi, 1994.; Stvaranje sreće, 1995. i 2000.; Skrivene poruke, skrivena značenja, 1996. i 1999.; Trojedna: o ljubavi i vječnosti, 1996.; Intuicija - mudrost pravog izbora, 1997. i 1999.; Maitreya, 1997.; Veličanstveni Saturn 1998., 1999. i 2000.; Tajne indijske astrologije, 1998.; Anđeo pod maskom, 1998.; Umjetnost davanja, 1999.; Sedam čakri, sedam stanja svijesti, 1999.; Moj put do čarolije, 2000.; Kratki pregled novih misli koje mijenjaju svijet, 2000.; Zdravlje s neba, 2000.; Savršena ljubav, 2000.; Dupinov san, 2001.; Kozmička proslava, 2001.) Uz knjigu Savršena ljubav objavljenje i CD istoimenog naziva u suradnji sa Šonjom Šarunić, a od video predavanja dosad su objavljena četiri (Kultura tišine, 2000.; Praktična primjena đjotiša, 2000.; Istina o iscjeljivanju, 2001. i Bog: Ona osobno!, 2001.) A.P. Kezele trenutno najviše radi kao predavač, podučava Integralnu meditaciju, te održava osobna savjetovanja na osnovi đjotiša. U okviru tehnike Integralne meditacije održava i napredne programe poput tečajeva Ubrzanja i Tečaja za čarobnice i čarobnjake. Osim toga, autor je seminara Skrivene poruke te vrlo djelotvornih Rasa tehnika. Odnedavno je sa svojim suradnicima pokrenuo održavanje skupova u posebno odabranim razdobljima. Usklađivanje s prirodnim ritmovima važno je za razvoj svijesti ne samo pojedinaca već i čovječanstva. Takvi skupovi s više stotina sudionika održani su u kolovozu 1999., svibnju 2000. i rujnu 2001.) A.P. Kezele također je osnivač globalne mreže za intuitivnu komunikaciju pod nazivom SoulNet. U SoulNetu trenutno sudjeluje oko 4000 osoba iz cijelog svijeta. Dodatne obavijesti o aktivnostima i novostima iz rada Adrijana Predraga Kezele potražite na njegovim web stranicama: http://dvostrukaduga.hr/APK/ Dvostruka Duga je nakladnička kuća posvećena izdavanju knjiga koje istražuju mogućnosti čovjekova duha i tijela, ukazuju na blizak odnos čovjeka i prirode te načine pu- tem kojih možemo sačuvati dragocjeni planet na kojemu živimo. Želite li ubrzati svoju evoluciju i sudjelovati u stvaranju boljeg i sretnijeg svijeta - ovo su knjige za vas! Bilo da se radi o duhu, tijelu ili okolini, uvijek postoje mjesta koja je potrebno istražiti i vještine koje je potrebno naučiti. Napuci i savjeti - Biblioteka JUPITER. biblioteka U trenucima kad je potrebna podrška i vizija, knjige iz Biblioteke AURORA bit će izvor nadahnuća, poput zvijezde čije ime nose. Biblioteka

AQUARIU8 Biblioteka AQUARIUS posvećena je romanima. Priče, parabole, legende i mitovi -mudrost se oduvijek prenosila baš tako. BIBLIOTEKA VREMENA Uzbudljivo istraživanje područja u kojem se susreću znanost i duh! Knjige koje spajaju objektivno i subjektivno te tako ocrtavaju put u novo tisućljeće - tisućljeće duhovnog razvoja. Knjige možete naručiti na adresi nakladnika: Dvostruka Duga d.o.o. p.p. 184 HR-40001 Čakovec ili telefonom 040 347 343 www.dvostrukaduga.hr e-mail: info@dvostrukaduga.hr Dosadašnja izdanja Dvostruke Duge: Biblioteka AURORA Deepak Chopra: Sedam duhovnih zakona uspjeha (1996.) Deepak Chopra: Put čarobnjaka (1997.) A.P. Kezele: Intuicija - mudrost pravoga izbora (1997., 1999.) Louise L. Hay: Život! (1997., 1998., 1999.) Louise L. Hay: Moć žene (1998.) Deepak Chopra: Sedam duhovnih zakona za roditelje (1998.) A.P. Kezele: Sedam čakri, sedam stanja svijesti (1999.) Wayne W. Dyer: Ostvarite svoju sudbinu (1999.) A.P. Kezele: Kozmička proslava (2001.) Biblioteka JUPITER A. P. Kezele: Stvaranje sreće (1995., 2000.) Deepak Chopra: Tijelo i duh, rijeka vječnosti (1995.) John Douillard: Tijelo, duh i šport (1996., 2000.) A. P. Kezele: Skrivene poruke, skrivena značenja (1996., 1999.) Deepak Chopra: Put do ljubavi (1998., 2000.) D. Epstein: Dvanaest stupnjeva iscjeljenja (1998.) A.P. Kezele: Tajne indijske astrologije (1998.) Hanna Kroeger: Zdravlje iz prirode (1999.) Caroline Myss: Anatomija duha (1999., 2000.) A.P. Kezele: Umjetnost davanja (1999.) A.P. Kezele: Moj put do čarolije (2000.) Caroline Myss: Zašto se ljudi ne iscjeljuju (2001.) Deepak Chopra: Kako spoznati Boga (2001.) Biblioteka AQUARIUS Rene Erdos: Indijski gost (1996.) Deepak Chopra: Povratak Merlina (1997.) M.S. Peck: Na Nebu kao i na Zemlji (1997.) Daniel Quinn: Ishmael (1997.) A.P. Kezele: Maitreya (1997.) James F. Twyman: Poslanik svjetla (1998.) A.P. Kezele: Anđeo pod maskom (1998.)

Mario Morgan: Tihi zov Australije (1999.) Daniel Quinn: Priča o B (1999.) Dan Millman: Put mirnog ratnika (2000.) Mario Morgan: Poruka iz Zauvijek (2001.) Biblioteka ZNANOST NOVOG VREMENA M. Fox & R. Sheldrake: Fizika anđela (1999.) Daniel Quinn: Izvan civilizacije (2000.) F. David Peat: Sinkronicitet (2000.) Biblioteka SAVRŠENO ZDRAVLJE Deepak Chopra: Savršena težina (1996.) Deepak Chopra: Savršena probava (1996.) Deepak Chopra: Odmorno spavanje (1996.) Deepak Chopra: Neograničena energija (1996.) Deepak Chopra: Prevladajte ovisnost (1997.) A.P. Kezele: Zdravlje s neba (2000.) A. Hampamer: Ajurveda za svaki dan (2001.) Ostala izdanja A. P. Kezele: TM-Korak naprijed (1994.) A. P. Kezele: Istina u pjesmi (1994.) Adrian B. Smith: Ključ za kraljevstvo nebesko (1994.) A. Hampamer & K. Kezele: Nova kuharica (1995.) A.P. Kezele: Kratki pregled misli koje mijenaju svijet (2000.) A.P. Kezele: Savršena ljubav 1. dio (2000.) A.P. Kezele: Dupinov san (2001.) Nije u prodaji A.P. Kezele: Trojedna - o ljubavi i vječnosti (1996.) A.P. Kezele: Veličanstveni Saturn (1998., 1999., 2000.)