Anđelko Vuletić : Konci i konopci

Implicirajući one dvije: čemu pjesnici u oskudna vremana (a kad nisu) i one da su pjesnici tu da nam prevode s jezika besmisla na jezik smisla, Vuletić se odlučio za sintezu i napisao ispovjednu knjigu bezinteresne divote i udivljenja koja ne pruža samo užitak u tekstu, nego divljenje govoto svakoj njezinoj riječi. I zato odmak. I zato opis. Kritika ovdje pada na ispitu, jer joj kategorijalni aparat i analiza mogu staviti konopac oko vrata.

Jedan je njemački romantik, ugledavši Napoleona, zapisao kako taj ne stane u pjesmu jer živi i traje u svijetu. Jedan je Vučo, kad su ga pitali zašto voli Tina, rekao da ne zna, ali da ga obožava, kao što ne zna kako i zašto suce sja, a i to sunce voli. Suočen s rijetko lijepom i snažnom knjigom velikog pjesnika, osjećam da moram i sam ustuknuti, odmaknut se od disciplinarne kritike i s vama podijeliti tračke njezine nesvakidašnje ljepote. Na samom početku, Anđelko Vuletić piše da se osjeća kao leptir... koji se ne da dozvati pameti, »nego se svom silinom obruši na plamen, /sruši u plamen, /u plamen koji ga udahne. / Ali nitko neće zamijetiti /da je plamen-čak da se stavi pod sitnozor, /malo jače bljesnuo.« Jedna od četiri »elementarne čestice« svijeta kojemu pripadamo, prema Talesu, jest plamen. Ali, pripadamo li mu ako se ne damo dozvati pameti pa se u njega bacamo, znajući da to nitko neće zamijetiti? Ovaj skok u plamen vraća nas na paradoks dva pola čovjeka od kojih je jedan pjesnik. Jesmo li neponovljiva »čuđenja u svijetu«, ili smo oni koje se upozorava da ne idu maleni ispod zvijezda. Vuletić je, vrativši pjesniku status ružnozvana »obična čovjeka« istoga postavio u prostor gotovo svete uzaludnosti žrtve: glasnogovornika razuma. Implicirajući one dvije: čemu pjesnici u oskudna vremana (a kad nisu) i one da su pjesnici tu da nam prevode s jezika besmisla na jezik smisla, Vuletić se odlučio za sintezu i napisao ispovjednu knjigu bezinteresne divote i udivljenja koja ne pruža samo užitak u tekstu, nego divljenje govoto svakoj njezinoj riječi. I zato odmak. I zato opis. Kritika ovdje pada na ispitu, jer joj kategorijalni aparat i analiza mogu staviti konopac oko vrata. Može je zavući u »zamršene konce i konopce«, one koji pašu gotovo svačijem vratu. Ona govori o društvu predatora gotovo na način pedgoga i teologa oslobođenja Paola Freirea. U društvu u kojem nas na ulici, na poslu, telefonom... uvijek netko napada i tlači, a mi, ljudi ko ljudi, uvijek mislimo da se i to dade preživjeti pa šutimo i trpimo. A, dobro je to primjetio pjesnik kad govori o sebi kao o objektu napada: »nema ni vremena u kome bih ostao, / sam sa sobom, da malo porazmislim i da pripremim /obranu.« Puni posla sa sve manje nagrade za njega, život nam prolazi u snu o slobodi koja, ako »sliči na čovjeka / onda mrtvi koračaju s nama«. »Zbijamo se u grumen straha / i čekamo da netko počne prvi«. Pod kaznom smo, tvrdi pjesnik, a ne znamo čijom. Stalno pod zapovjedima, u vojskama u koje nas guraju, ali ni »goničima nije lako, i njima dođe mala snaga / dođe im da se odmore od umora. Pa i nama dopuste / da popadamo po zemlji. U san«. A za sve je kriva glava, taj instrument kojim mislimo ili koji misli za nas. A ima i jedna pjesma u kojoj kaže da je čovjek koji je postao ruka. Jer rukom je sve napravio i stekao. Rukama. Dvije ruke, dva čovjeka, piše pjesnik. Ta glava i te ruke, rad, nada i krivnja. Uzaludnost bačenosti u svijet, sve pjesme ove knjige odbacuju binarizme i temelje se na konjunkciji, i, i, i... i zemlja koju smo zatekli i u koju ćemo se vratiti i sve naše borbe koje će završiti neriješeno i sva ljepota uzaludnosti i sva vječnost privremenosti... sve to živi ruku pod ruku u ovoj prekrasnoj knjizi. Poslušajmo Anđelka i »neka svatko dalje, svojom pjesmom, nastavi ovu priču«.